Ekonomska škola Mije Mirkovića

Ivana Filipovića 2
51000 Rijeka

Završni rad iz predmeta:

Hrvatski jezik

TEMA:
DIJELAKTNO PJESNIŠTVO

Mentorica: Učenica:
Jana Blečić, prof. Julija Stubičar, 3.h
Upravni referent

Rijeka, 2018.
SADRŽAJ
1. UVOD ............................................................................................................................................... 3
2. DRAGUTIN DOMJANIĆ ..................................................................................................................... 4
2.1. Dragutin Domjanić „Kaj“ ......................................................................................................... 5
2.2. Interpretacija pjesme „Kaj“ ..................................................................................................... 6
3. FRAN GALOVIĆ................................................................................................................................. 7
3.1. Fran Galović „Crn-bel“ ............................................................................................................. 8
3.2. Interpretacija pjesme „Crn-bel“ .............................................................................................. 8
4. VLADIMIR NAZOR .......................................................................................................................... 10
4.1. Vladimir nazor „Seh duš dan“................................................................................................ 11
4.2. Interpretacija pjesme „Seh duš dan“ ...................................................................................... 12
5. ZAKLJUČAK..................................................................................................................................... 13
6. LITERATURA ................................................................................................................................... 14
1. UVOD

Dijalektalna književnost odnosi se na djela koja su pisana nekim dijalektom. U hrvatskom

jeziku imamo tri dijalekta, štokavski, kajkavski i čakavski, pa sva djela koja su pisana tim
načinom svrstavamo u dijalektalnu književnost.
U hrvatskoj književnosti pisanje na dijalektima pojavilo se i proširilo u razdoblju
književne moderne.

Kako bi se što vjerodostojnije prikazao problem malog čovjeka, i to na način da se

dočaraju njegovi intimni problemi, iako su oni posljedica globalne promjene, pisci su
počeli pisati dijalektom.

Iako dijalektalni govor pronalazimo i u proznim djelima, on je najviše bio zastupljen u

poeziji. Njime se izražavala ljubav prema rodnom kraju, prema malim mjestima i prirodi.
Ovo nije bila ljubav prema domovini, niti novi narodni preporod, već ljubav prema
malom kraju, rodnom mjestu, obitelji, a najčešće majci.

Ovakvu poeziju najčešće su pisali pjesnici koji su se zbog posla ili obrazovanja morali
preseliti u gradove, koji su bili potpuna suprotnost mjestima na kojima su odrasli. Upravo
zato ljubav prema rodnoj grudi je još i izraženija. U takvim pjesmama odjeća se jasna
nostalgija, djetinjstvo i rodni kraj (najčešće selo) opisani su poput ideala, te u potpunoj
suprotnosti s osobnim osjećanjima i stanju pjesnika u tuđini. Dijalektom se ova ljubav još
više potvrđivala.
2. DRAGUTIN DOMJANIĆ

Dragutin Domjanić bio je značajan hrvatski pjesnik, poznat i po svojoj dijalektalnoj,

kajkavskoj poeziji. Rođen je u Adamovcu, pokraj Sesveta 1875. godine. Dolazio je iz
plemićke obitelji Domjanić. Diplomirao je kao pravnik i postao sudac u Banskim
dvorima u Zagrebu. Zbog svog značajnog djelovanja uskoro je postao predsjednik Matice
hrvatske i član JAZU-a te predsjednik zagrebačkog odjela PEN-a.

Prva pjesma koju je Domjanić objavio bila je "Ljubav ka domovini", tiskana 1892.
godine. Objavio ju je pod pseudonimom Milivoj Seljan. Domjanić je pisao i crtice, ali sve
u duhu ilirizma kojem je i pripadao. 1920. godine uprizoren je njegov igrokaz "Petrica
Kerempuh i spametni osel", koji je bio prva međuratna lutkarska predstava. U njoj se
Domjanić osvrnuo na hrvatske intelektualce.

Prije Prvog svjetskog rata Domjanić je počeo pisati dijalektalnu poeziju. Unatoč
tadašnjem mišljenju da dijalektalna poezija, u Domjanićevom slučaju kajkavska, nije
dostojan umjetnički izraz, on je ipak do kraja ostao vjeran kajkavštini u svojim
pjesmama, dokazavši da takva poezija može stvoriti izuzetno melodiozan, ritmični izraz,
umjetnički i idejno ni malo manje vrijedan od bilo kojeg drugog.

Najpoznatija zbirka pjesama mu je "Kipci i popevke", a neke njegove pjesme, poput

"Fala" i "Popevkesam slagal" s u i uglazbljene. Ostale zbirke pjesama su mu "Vu suncu i
senci" i "Po dragomu kraju". Domjanić je bio i vrlo značajan prevoditelj. Posebno se
ističu njegovi prijevodi slavnih liričara, najčešće modernističkih, poput Goethea,
Verlainea, Baudelairea, Mallarméa, Heinea i drugih, ali i prijevodi proze, poput one Lava
Tolstoja i Maksima Gorkog. Domjanić je umro u Zagrebu 1933.godine.
2.1. Dragutin Domjanić „Kaj“

Kaj

Vre tičeki spiju

A šume mučiju,
Naj moja popevka zvoni
Po dolu i gaju,
Po dragomu kraju,
Od kojeg mi lepšega ni.

Tu brat mi je vsaki,
Tu doma sem taki,
Pogodit bi mogel i speć,
Poznati su puti,
Tu vsigde je čuti,
Ljubljenu domaću mi reč.

I srce mi greje
I z menom se smeje
I v žalosti plače takaj.
Em nikaj ni slajše,
Ne čuje se rajše
Neg dobri i dragi naš kaj!
2.2. Interpretacija pjesme „Kaj“

Pjesma pripada dijalektalnoj poeziji na kajkavskom.

Vrsta pjesme: domoljubna i pejsažna pjesma
Tema: ljubav prema rodnom zavičaju i jeziku
Pjesma se sastoji od tri strofe po šest stihova.
Strofična kompozicija je u skladu i sa sadržajnim rasporedom.
Prva strofa odnosi se na prirodu, druga na ljude, a treća na jezik. “Kaj” odražava
pjesnikovu ljubav prema svom zavičaju i svemu onome što on je. Riječ “kaj” objedinjuje
sve ono što karakterizira taj kraj i tako postaje simbolom identiteta i jedne specifične
tradicije, a ne samo jezični element. Iako je pjesma govori o ljubavi prema zavičaju,
dakle pripada domoljubnoj regionalnoj tematici, ona na mikrorazini ukazuje na ljepotu i
ljubav sveukupnosti domovine.
Prva strofa odnosi se na prirodne ljepote.
Motivi: tičeki, šume, popevka
Sve je u idealističkom životnom skladu. Priroda miruje, a to donosi blaženstvo i ljepotu
koja odjekuje u ljudskoj pjesmi.
Pjesnik u ovoj strofi ne krije ushićenje i ljubav prema svome kraju u stihovima: “Po
dragome kraju,/ Od kojeg mi lepšega ni.”
Tu pokazuje posrednost iskazivanja svojih osjećaja, koja se otkriva u okruženju rodnog
kraja i njegovih prirodnih ljepota.
Druga strofa argumentirano iznosi daljnje razloge pjesnikove ljubavi prema zavičaju.
Stih koji to dokazuje: “Tu brat mi je vsaki”, svi ljudi su čvrsto povezani i svi su prijatelji
kao braća, pozna sve putove, a posljednji stih naviješta i treći glavni motiv, jezik: “Tu
vsigde je čuti, / Ljubljenu domaću mi reč.”. “Dragi naš kaj” je jezik na kojem se smije, i
“v žalosti plače takaj”.
Pjesma “Kaj” je uglazbljena, što je bilo vrlo lako s obzirom na ritam i zvuk.
To je Domjanić postigao prije svega rimom, koja se pravilno izmjenjuje u sve tri strofe s
rasporedom aabccb.
Aliteracija i asonanca doprinose izražajnosti ritma i tako i na zvučnoj razini ostvaruju
ushićeni ugođaj pjesme.
3. FRAN GALOVIĆ

Fran Galović jedan je od najznačajnijih hrvatskih dijalektalnih pjesnika. Rođen je 1887.

godine u selu Peteranec, pokraj Koprivnice. Pučku školu polazio je u rodnom mjestu, a
gimnaziju je završio u Zagrebu. Nakon gimnazije studirao je filologiju i slavistiku,
najprije u Zagrebu, a onda i u Pragu.

Još kao student priključio se liberalnom pravaškom pokretu. Kada je počeo Prvi svjetski
rat unovačila ga je Austro-ugarska vojska. Već je u prvim akcijama i poginuo, u jesen
1914. godine.

Poginuo je u napadu na srpsku vojsku, iako je sam Galović uvijek isticao da ne osjeća
nikakvu mržnju prema tom narodu. Njegovu smrt su neki protumačili kao samoubojstvo,
jer je samo par sati prije pogibelji napisao pismo u kojemu je stajalo da je dan toliko lijep
da bi čovjek poželio umrijeti. Nakon smrti Fran Galović sahranjen je na Mirogoju.

Unatoč svom kratkom životu, Fran Galović učinio je mnogo za hrvatsko pjesništvo,
pogotovo ono dijalektalno. Najpoznatije pjesme na kajkavskom narječju su mu "Crn-bel",
"Jesenski veter", "Kostanj" i druge, a na štokavici je to "Child Harold". Najznačajnija
zbirka pjesama mu je "Z mojih bregov", koja je izdana posmrtno 1925. godine.

Osim poezije, Fran Galović je pisao i novele i drame, od koji je najpoznatija "Tamara",
objavljena 1907. godine. Zanimljivo je da su neka njegova djela sadržavala i elemente
znanstvene-fantastike, što nije bilo uobičajeno za hrvatsku književnost tog vremena.

Nakon Galovićeve smrti, posthumno je objavljeno dvadeset zbirki njegovih djela, dok su
mu za života objavljena samo četiri: "Tamara" 1907. godine, "Četiri grada" i "Začarano
ogledalo", 1913. godine te "Ispovijedi" 1914. godine.
3.1. Fran Galović „Crn-bel“

Crn-bel

Crn-bel... crn-bel
V trsju popeva,
Grozdje dozreva...
Crn-bel...
Dok večer se zmrči,
On pesmo zavlači,
Drago, starinsko,
Veselo vinsko:
Crn- bel... crn-bel...
Jesensko to pesmo
Mi čuli vre jesmo
Tri večeri tu...
Crn-bel...
I znamo da leto
Otišlo je, eto –
Baš kakti vu snu...
Crn- bel... crn-bel...

3.2. Interpretacija pjesme „Crn-bel“

Crn-bel” posljednja je pjesma u ciklusu “Leto” zbirke “Z mojih bregov”. Pjesma se

sastoji od četiri strofe, u kojima se onomatopejskim refrenom “crn-bel” sugerira
predjesenji ugođaj, s melankoličnim tonom misli o prolaznosti. No onomatopeja koja se
postiže ovim kontrastom mijenja svoje značenje od prvog do posljednjeg stiha.

U prve dvije strofe pjesma sadrži anakreontske motive, koji upućuju na radost življenja i
slasti koje donosi ljeto: trsje, grozdje, pjesma, vino. Onomatopeja “crn-bel” u prvoj strofi
pobuđuje euforiju i stvara živahni ritam. Onomatopeja ovdje simbolizira pjev ptice, koja
“v trsju popeva”.

Tu zvučnu metaforu možemo tumačiti i kao dvije ptice, bijelog goluba i crnu vranu, kao
kontraste života i smrti. Kontrast bijelog i crnog ukazuje i na široko shvaćanje onoga što
život pruža.
Pejsaž je humaniziran i odražava i pjesmu srdaca onih koji uživaju u trsju, pijući vino,
sjedeći vani na toploj ljetnoj večeri.

Druga strofa degradira osjećaj poleta prve strofe: “Dok večer se zmrači,/ On pesmo
zavlači”.

Sve postaje mirnije i nekako pitomije, kao da se sve vraća svojem porijeklu, izraženo
prilozima drago, starinsko, veselo vinsko. Čovjek se stapa s prirodom i njenim ugođajem,
a istovremeno priroda odražava čovjekova stanja.

U trećoj strofi onomatopeja “crn-bel” gradira u navještaje prolaznosti i neminovnog

odlaska: “Jesensko to pesmo/ Mi čuli vre jesmo/ Tri večeri tu…”. Već je jesen tu, ljeto je
prošlo, a živahni “crn-bel” s početka pjesme sada je izblijedio i samo se čuje njegov
odjek, pomalo već dosadan nakon tri večeri.

Konačni pad ugođaja pjesme i raspoloženja događa se u posljednjoj strofi, koja posredno
govori o odlasku ljeta.
“Otišlo je, eto – / Baš kakti vu snu…” usporedba je koja govori i o odnosu prošlosti i
sadašnjosti.

Prošlost je ljeto koje se u suprotnosti s jeseni i osjećajem neminovne prolaznosti sada čini
samo kao san, a “crn-bel” sada označava prolaznost bijelog života i korak bliže crnoj
smrti. Ovakve poimanje “boja” i prolaska života koji se naslućuje u jesenskom ugođaju
povezuje Galovića s europskim modernističkim pjesnicima (Baudelaire, Verlaine,
Rimbaud itd.) i njihovim poimanjem života kao niza simbola koji izviru iz pojavnog
svijeta.

Ritmičnosti pjesme i melodioznosti doprinosi kajkavski govor i ponavljanje kontrasta

crn-bel. Svaka od četiri strofe završava navedenim kontrastom kao refrenom. Stih je
slobodan, a u središnjim stihovima nalazimo parnu rimu, što doprinosi zvuku i ritmu, koji
prirodno prate značenje pjesme.

Motivi: večer, grozdje, trsje, leto,

Kontrast: crn-bel
4. VLADIMIR NAZOR

Vladimir Nazor bio je poznati romanopisac, pjesnik i putopisac. Rodio se 1876. godine u
mjestu Postirama na otoku Braču. Vladimir je na otoku išao u osnovnu školu, a kada je
napunio deset godina otišao je u Split kako bi mogao upisati klasičnu gimnaziju. Nakon
gimnazije je završio u Grazu studij prirodoslovnih znanosti, a potom otišao u Zadar kako
bi radio kao profesor. Neko je vrijeme boravio u Crikvenici gdje je radio kao upravitelj, a
nakon završetka rata, našao se na čelu Prezidija Hrvatskog sabora. Vladimir Nazor bio je
ne samo poznati pjesnik nego i političar, prozaist, prevoditelj te predsjednik Narodne
Republike Hrvatske, a nalazio se i na čelu ZAVNOH-a. Velika karijera književnika
počela je 1904. godine kada je objavljeno djelo "Knjiga o hrvatskim kraljevima". U to je
vrijeme počeo pisati "Istarske priče", a uskoro je objavljen i "Veli Jože" u kojoj se može
primijetiti proza koju je njegovao, ali ujedno smatrao neuspjelom. Uskoro su uslijedile
knjige: "Stoimena", "Utva zlatokrila" i "Medvjed Bruno". Godine 1934. Vladimir je
napravio pogrešan politički potez kada se odlučio za Jevtićevu listu nakon čega su mu
bila zatvorena vrata izdavača, časopisa i novina. Samo pet godina nakon nemilog
događaja Nazor je objavio: "Dedeka Kajbumščaka" i "Pastira Lodu". Nazor je jedan od
pisaca koji iza sebe ima plodan period stvaralaštva s mnoštvo novela, eseja, epova,
romana, priča i članaka. Prva faza stvaralaštva obuhvaća razdoblje moderne i upravo u
tom periodu Vladimir prelazi put od pjesnika koji traži vlastiti put ponesen slavenskim i
hrvatskim motivima. Pjesme "Pjesni ljuvene" i "Intima" označile su Nazorovo povlačenje
u unutarnji svijet kada je u djelima bila najviše prisutna tema o osamljenosti te
unutarnjem pročišćenju. Kasnije je pokušao tražiti nove motive i izraz, pa se u djelima
osvrnuo na sjećanja iz vlastitog života o mladosti i boravku na otoku.Od njegovih radova
najviše se izdvajaju djela poput: "Albus-kralj", "Minji", "Halugica", "Svjetionik", "Bijeli
jelen"... Napisao je preko 500 pjesama, a najpoznatija prozna djela su: "Veli Jože",
"Krvavi dani", "Zagrebačke novele", "Živana"... Umro je 1949. godine u Zagrebu. Njemu
u čast svake se godine dodjeljuje nagrada s njegovim imenom za umjetnička dostignuća.
4.1. Vladimir nazor „Seh duš dan“

Seh duš dan

Se zvezdi su sjale
Kad san te rodila;
Tice su kantale
Kad san te dojila;
A kad pere sahlo
I magla nas krila,
Ja san te va črnu
Zemlju položila...
Ninaj, nanaj, lepi sin!
Na grobe ti j' ružmarin.

Nad glavun tvojun san

Pet sveć posadila,
Od ust otkidala
Dok san ih kupila.
Ki te majki dal je
Sran ga je pred manun,
A vas svet rugal je
S tun mojun se ranun.
Ninaj, nanaj, lepi sin!
Tvoj otac je gospodin.

Skroz moj dom je črna

Tica proletela;
Skroz lug me peljala
Dok me tu dovela;
Kot da zver me tera
Su noć san bežala,
Ter trudna i strta
Na tvoj grob san pala...
Sine lepi, slatko spi!
Na grobe ti mat leži.
4.2. Interpretacija pjesme „Seh duš dan“

Pjesma pripada dijalektalnoj poeziji, na čakavskom dijalektu.

“Seh-duš dan” naslovom sugerira intimnu i socijalnu temu.

Govori o Dušnom danu, tradicijskom blagdanu kada se sjećamo svih svojih bližnjih koji
su preminuli. Stoga u ovoj pjesmi nalazimo i religiozne elemente.

Svaka strofa otvara pojedine intimne, moralne i socijalne probleme. U središtu je intimna
tema boli majke za prerano umrlim sinom.

Ovu pjesničku sliku možemo povezati i s biblijskim oplakivanjem Djevice Marije njenog
sina Isusa. Majka je u pjesmi predstavljena kao požrtvovna, religiozna i tradiciji vjerna
majka.

Njena ljubav prema sinu ne mari za siromaštvo, koje je iskazano u stihovima: “Pet sveć
posadila,
Od ust otkidala
Dok san ih kupila”.

Ovdje zadiremo i u socijalnu problematiku koju pjesnik oslikava. Pjesma podsjeća na

„Dvi daske“ Mate Balote, u kojoj je starcu preminula kći.

Na neki način ovi pjesnici socijalnom problematikom kritiziraju društvo u kojem se

događa da roditelji zbog neimaštine i nedovoljne zdravstvene skrbi nadžive svoju djecu.
Takvom interpretacijom smrti sina Nazor postiže neposrednost u izražavanju intimne
teme ljubavi majke prema sinu.

Simboli koji oslikavaju smrtnu scenografiju pjesme u pjesmi su “črna zemlja”, “grob”,
“lug”, a posebno “črna tica” – vrana, koja je u narodu navještaj smrti. Priroda se mijenja
u odnosu na sinovo rođenje i smrt. U prvoj strofi “tice su kantale”, a zatim, kada je smrt
počela nadolaziti, lišće se osušilo i magla se spustila.

Posljednja strofa govori o “črnoj tici” koja je majku vodila kroz lug do sinovog groba.
Upravo takvi postupci, u kojima je pridoda odraz emocionalnih stanja i ugođaja pjesme
pripadaju neoromantičarskim poetskim strujanjima. Osim toga, vidljiva je i Nazorova
naklonost simbolizmu, koji je u moderni najsnažniji stilski pravac.

Motivi: tice, magla, zemlja, otac, lug, grob

Simboli koji oslikavaju smrtnu scenografiju pjesme u pjesmi: črna zemlja”, grob, lug, i
črna tica – vrana, koja je u narodu navještaj smrti.
5. ZAKLJUČAK
6. LITERATURA