Kratko predstavljanje

pravoslavnog učenja
2
 SADRŽAJ

1. Bog Otac ......................................................................................................... 5

2. U vezi Svetog Trojstva ..................................................................................... 5
3. U vezi ovaploćenja .......................................................................................... 6
4. U vezi tvorevine .............................................................................................. 6
5. U vezi duhova ................................................................................................. 7
6. U vezi besmrtnosti .......................................................................................... 7
7. U vezi tajne zla ................................................................................................ 8
8. U vezi čovjeka i grijeha .................................................................................... 8
9. U vezi čovjeka i njegove slobodne volje .......................................................... 9
10. U vezi vjere i djela ......................................................................................... 9
11. U vezi Bogorodice ....................................................................................... 10
12. U vezi svetitelja ........................................................................................... 10
13. U vezi svetih ikona ...................................................................................... 11
15. U vezi poštovanja i slavljenja svetih ikona ................................................... 11
16. U vezi svetih moštiju svetitelja .................................................................... 11
17. U vezi Svetog Pisma .................................................................................... 12
18. U vezi Crkve ................................................................................................ 13
19. U vezi toga kako je Crkvena organizacija iznad etničkih razmatranja .......... 13
20. U vezi poglavara Crkve ................................................................................ 14
21. U vezi Crkve i svete tradicije........................................................................ 14
22. U vezi budućeg života ................................................................................. 15

3
4
1. Bog Otac

Vjerujem u Boga Oca, Koji je bez početka, neopisiv, bezgraničan, Koji je iznad svakog stvorenog
bića, čija suština je poznata samo Njemu, Njegovom Sinu i Duhu Svetom. Kao što u Svetom Pismu
piše, Koga čak ni serafimi se ne usude gledati.

Vjerujem i ispovijedam da Bog Otac nikada nije bio sličan niti jednom materijalnom obliku, niti je On
ikada bio ovaploćen. U Bogojavljenjima (pojavama Boga) u Starom Zavjetu, kao što su naši sveti oci
svjedočili, nije bio Bog Otac koji se javljao, već je to uvijek bio Spasitelj, drugo lice Svetog Trojstva (tj.
Riječ ili Logos, Anđeo Gospodnji, Gospod Savaot) Koji je otkrio Sebe prorocima Starog Zavjeta.
Takođe, u Novom Zavjetu Bog Otac se nikad nije pojavio već je svjedočio Svom Sinu u nekoliko prilika,
ali samo glasom koji se čuo sa Nebesa. Iz ovog razloga naš Spasitelj je rekao: „Boga niko nije video
nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Očevom, On Ga javi,“ (Jov. 1:18) i „Ne da je ko video Oca osim
Onog koji je od Boga: On vide Oca“ (Jov. 6:46). U dodatku, Djela četiri, pet i šest Sedmog vaseljenskog
sabora navode da Sveta Trojica ne mogu biti ikonografski prikazana jer je On neizobražen i nevidljiv.
Zato se Bog Otac ne prikazuje na svetim ikonama.

Vjerujem da je On uzrok svih stvari, kao što je i svrha svih stvari. Od Njega sva vidljiva i nevidljiva
stvorenja imaju svoj početak, a bilo je vrijeme kada oni nisu ni postojali. On je stvorio univerzum iz
ničega. I Zemlja takođe ima svoj početak, a čovjek je stvoren po Božijoj ljubavi. Stvaranje čovjeka i
univerzuma nije bilo iz potrebe, nužnosti. Stvaranje je djelo slobodne i bezuslovne volje Tvorca. Da je
Njegova volja bila takva, On uopšte nije trebao da nas stvori; odsustvo stvaranja Njemu ne bi značilo
nedostatak. Ljubav tvorevine nije to što Mu daje zadovoljstvo. Bog nema potrebu da bude zadovoljan.
On ne treba ništa. Božija ljubav se ne može porediti sa čovjekovom ljubavi, pa čak i Njegove druge
osobine kao što su očinstvo, pravda, dobrota, ne mogu biti uporedivi sa ljudskim parnjakom. Božija
ljubav je ljubav koja predstavlja nepoznanicu ljudskom umu i intelektu. Bog nema „emocije“ koje mogu
da stvore strast, patnju, potrebu ili neophodnost u Njemu. Pa ipak, iako priroda božanske ljubavi ostaje
neshvatljiva i neobjašnjiva ljudskom razumu, ova Ljubav je stvarna i iskrena i ja ispovijedam, u skladu
sa Svetim Pismom, da je Bog ljubav!

2. U vezi Svetog Trojstva

Vjerujem, ispovijedam i klanjam se Svetoj Trojici. Slavim Jedino, Sveto, Nedjeljivo,

Jednosuštno, Životvorno i Presveto Trojstvo. U Trojstvu slavim tri ličnosti – tri ipostasa – a to su Otac,
Sin i Sveti Duh. Ne miješam lica Presvete Trojice. Ne vjerujem da su Otac, Sin i Sveti Duh tri maske
jedne ličnosti. Nijedna od ove tri ličnosti nije odvojena jedna od druge, već naprotiv svaka daje punoću
zajedničkom Trojstvu.

5
3. U vezi ovaploćenja

Vjerujem da je od trenutka Njegovog začeća u netaknutoj utrobi Isus Hristos jedna osoba, ali
imajući dvije prirode. Od svog začeća On je bio Bog i Čovjek prije rođenja, tokom rođenja i nakon
rođenja.

Vjerujem i ispovijedam da je Presveta Bogorodica, po obličju grma koji gori ali koji je netaknut, istinski
primila vatru Božanstva u sebi, netaknuta. Vjerujem i ispovijedam da je Ona uistinu dala svoju vlastitu
krv i svoje vlastito tijelo u ovaploćenju Riječi, i da Ga je Ona hranila svojim vlastitim mlijekom.

Ispovijedam da je Isus Hristos, kao Božanstvo, jedinorođen od Oca bezvremenskog a bez pomoći oca.
On je bez majke u Svom božanstvu, i bez oca u Svom čovještvu.
Vjerujem da je putem ovaploćenja, Presveta Bogorodica postala istinski Majka Božija (Theotokos)
vremenom. Ona je bila Djevica prije, tokom i nakon rođenja. Kao kada je Isus Hristos ustao iz mrtvih
pored činjenice da su Jevreji zapečatili Njegov grob sa kamenom, kao i onda kada se On pojavio u
sredini sobe kod svojih učenika iako su vrata bila zaključana, isto tako je On prošao kroz djevičansku
utrobu bez da ošteti Marijino djevičanstvo ili da joj uzrokuje porođajne muke. Kao što je Crveno more
ostalo neugaženo nakon prolaska Izrailjaca, tako je i Djeva ostala neokaljana nakon što je rodila
Emanuila. Ona je kapija objavljena od strane proroka Jezekilja, kroz koju je Bog ušao na svijet „ostajući
zatvorena“ (Jezekilj 44:2).

4. U vezi tvorevine

Vjerujem da tvar (materija) nije skupa vječna sa Tvorcem, jer je bilo vrijeme kada tvar nije
postojala; da je stvorena iz ničega i u ono vrijeme po volji i riječi Božijoj. Vjerujem da je tvar stvorena
dobrom, ali da je uvučena u grijeh i iskvarenost zbog čovjeka, koji je prvobitno postavljen za vladara
materijalnog svijeta. I pored toga što tvar „leži u zlu“ i pokvarenosti, ipak je to Božija tvorevina i samim
tim je dobra; samo čovjekovom voljom da tvorevinu koristimo u zle svrhe može grijeh biti pridružen
tvorevini. Vjerujem da će tvorevina biti pročišćena vatrom Strašnog Suda u trenutku slavnog dolaska
našeg Spasitelja Isusa Hrista i da će biti obnovljena i preporođena, i da će predstavljati novu tvorevinu
u skladu sa obećanjem našeg Gospoda: „Evo sve novo tvorim“ (Otk. 21.5). „Ali čekamo po obećanju
Njegovu novo nebo i novu zemlju, gde pravda živi“ (II Pet. 3:13).

6
5. U vezi duhova

Vjerujem da anđeli nisu mitska već umna bića stvorena od Boga, da imaju svoj početak u
vremenu i da po svojoj prirodi nisu vječna ili besmrtna, već samo po Božanskoj milosti. Iako oni
posjeduju drugačiju prirodu od naše, njihova duhovna i bestjelesna priroda je stvarna i predmet je
drugih zakona i drugih dimenzija stranih ljudskoj prirodi. Oni su svjesna lica. U početku su stvoreni
savršeno dobri, savršeno slobodni, imajući dar slobode i izbora. Neki anđeli su napravili dobar izbor
ostajući vjerni svom Sazdatelju, dok su drugi iskoristili svoju slobodu na zao način i otuđili se od svog
Tvorca pobunivši se protiv Njega i postavši tamni i zli, otpali od Boga pretvorivši se u demone. Demoni
su ljubomorni na čovjeka zbog njegove slave vječne sudbine za koju je čovjek sazdan, i oni traže
njegovu propast i uništenje. Oni nemaju stvarnu moć nad onima koji su kršteni, ali ipak nas kušaju
kako bismo napravili loš izbor naše slobodne volje. Međutim, anđeli zbog svoje vjernosti i zajednice sa
Bogom ne poznaju zavist i nisu ljubomorni na čovjekovu sudbinu. Umjesto toga, oni su obdareni
prirodom nadmoćnijom od čovjekove, tako da mogu pomoći čovjeku da ostvari svoj cilj kroz pomoć
Božanske milosti; oni se raduju kada čovjek uspije ostvariti cilj svog postojanja. Anđeli su skromni, oni
su upućeni od strane Crkve i sa nama slave veličanje Tvorca; oni se mole za nas i prisustvuju našim
molitvama. Sva stvorenja stvorena Božijom mudrosti, voljom i ljubavlju su skrojena na hijerarhijskom
principu a ne na principu jednakosti. Kao što se ljudi na zemlji razlikuju prema darovima koje su
primili, tako se i anđeli razlikuju među sobom u skladu sa njihovim činom i njihovom službom.

6. U vezi besmrtnosti

Vjerujem da je samo Bog vječan i besmrtan po svojoj prirodi i u suštini. Anđeli i ljudske duše
su besmrtni samo zato što nam je Bog darovao ovu besmrtnost po svojoj milosti. Da Bog nije darovao
besmrtnost po Svojoj božanskoj volji, ni anđeli ni duše ljudi ne bi bili sami od sebe besmrtni.

Ljudske duše nisu prethodno postojale. Kako se duša rađa, kao i to kako se odvaja od tijela u trenutku
biološke smrti da bi se ponovo sjedinila sa tijelom kada mrtvi vasrksnu prilikom drugog i slavnog
dolaska našeg Spasitelja, tajna je koja nam još nije otkrivena.

7
7. U vezi tajne zla

Vjerujem da Bog nije stvorio ni smrt, ni patnju, niti zlo. Zlo nema ipostas ili postojanje. Zlo je
nedostatak dobrog; smrt je nedostatak života. Zlo je otuđenje stvorenog bića koje je sebe otuđilo od
Boga; to je izopačenje suštine koja je stvorena dobra. Grešnik umire ne zato što ga Bog ubija za kaznu
i zbog toga da bi mu se On osvetio – jer čovjek ne može uvrijediti Boga, niti Bog doživljava bilo kakvo
zadovoljstvo smrću čovjeka – grešnik umire zato što se otuđio od Izvora Života. Bog nije odgovoran za
zlo, niti ga On uzrokuje. Bog nije kriv ni za ljudsku prirodu koja ima mogućnost da se otuđuje. Da je
On stvorio ljudsku prirodu bez slobodne volje, po ovom nametnutom stanju On bi stvorio inteligentno
biće potpuno pasivne prirode; to biće bi bilo jednostavno potčinjeno bez mogućnosti da čini drugačije
jer ne bi bilo slobodno. Međutim, Bog je želio, nakon stvaranja, da i mi sami budemo Njegovi saradnici
u Njegovom stvaranju i da budemo odgovorni za našu vlastitu vječnu sudbinu. Bog zna, u svojoj
beskrajnoj mudrosti, kako da transformiše uzroke zla u ono što je korisno za čovjekovo spasenje. Tako
Bog koristi posljedice zla kako bi ruže procvjetale iznad trnja; iako On nikada nije želio trnje niti ga je
On stvorio da Mu služe kao sredstvo. On je dozvolio da ove stvari postoje poštujući našu slobodu. Stoga
Bog dopušta iskušenja i patnje bez da ih je stvorio. Kada me patnje obuzmu moram ih primiti kao
nedokučivi dokaz Njegove ljubavi, kao skriveni blagoslov, i bez osjećaja ogorčenja moram tražiti njihov
značaj. A što se tiče iskušenja, moram ih izbjegavati, a radi smirenja moram moliti Boga da me poštedi
njih kao što nas naš Spasitelj uči u Isusovoj molitvi: „I ne uvedi nas u iskušenje, već nas izbavi od zla.“
Pa ipak, u svim mukama, iskušenjima i patnjama mi završavamo našom molitvom kao što je činio
Spasitelj u Getsimanskom vrtu: „Ali ne moja volja nego Tvoja da bude“ (Luka 22:42).

8. U vezi čovjeka i grijeha

Vjerujem i ispovijedam da Bog nije stvorio ljude ni smrtne niti besmrtne, već sposobne da
biraju jedno od ova dva stanja, kao što nas uči sv. Jovan Bogoslov (O pravoslavnoj vjeri, knjiga II, pogl.
30). Čovjekov loš izbor i loše korištenje njegove slobodne volje dovelo je do toga da njegova priroda
bude uprljana grijehom i da postane smrtna. Isprljana ljudska priroda i otuđenje od Boga uzrokovani
su grijehom koji je u svijet došao preko jednog čovjeka, Adama. Krštenje u istinitoj Crkvi oslobađa nas
od posljedica grijeha i omogućava nam da „radimo“ na našem spasenju. Ipak, čak i nakon vaskrsenja
Gospodnjeg kako su sjećanja na Njegovo stradanje tako i znakovi samog stradanja sačuvani na
materijalni način, isto tako i nakon krštenja naša priroda zadržava naše slabosti, u smislu da je primila
samo zaruke božanskog usvajanja, koje će se ostvariti samo prilikom slavnog dolaska našeg Gospoda
Isusa Hrista. Naše obnavljanje krštenjem jednako je stvarno kao Spasiteljevo vaskrsenje. Presveta
Bogorodica rođena je sa istom prirodom kao što je naša. Ona sama nije mogla sebe održavati u stanju
u kom ju je arhanđel našao na dan Blagovijesti, zato što je i Ona, kao i svi mi, imala potrebu Božije
blagodati. Bog je Spasitelj Bogorodičin, ne samo zato što ju je On pročistio, već i zbog Božije blagodati
i Njene volje Ona je zaštićena od stanja ličnog grijeha.

8
9. U vezi čovjeka i njegove slobodne volje

Vjerujem da čovjek „radi“ na svom spasenju. Spasenje mu nije nametnuto uprkos doktrinama
Avgustina Hiponskog i Žan Kalvina o njegovoj predodređenosti, niti se isključivo dobija poduhvatima
čovjekove volje, kao što uči Pelagije. Spasenje je sinergija, to jeste čovjek sarađuje u radu za svoje
spasenje. Bog ne preuzima na Sebe ulogu koja pripada čovjeku; isto tako čovjek ne može ništa postići
vlastitim naporima, niti svojim vrlinama, niti držeći zapovijesti, niti dobrim karakterom. Nijedna od
ovih stvari nema nikakvu vrijednost za spasenje osim u smislu Božije milosti, jer se spasenje ne može
kupiti. Čovjekov trud i držanje zapovijesti samo pokazuju njegovu volju i riješenost da bude sa Bogom,
njegovu želju i ljubav prema Bogu. Čovjek ne može završiti svoj dio u toj saradnji za spasenje svojim
vlastitim snagama, bez obzira koliko mali taj dio mora biti, on mora da zamoli Boga da mu da snagu i
milost neophodnu da to ostvari. Ukoliko čovjek shvati da on čak ne želi vlastito spasenje, on mora
moliti Boga da dobije tu želju od Onog „koji daje svim ljudima ne zanemarujući nikoga.“ Iz ovog
razloga, ne prezirući ulogu čovjeka, mi kažemo da primamo „blagodat za blagodaću“ (Jov. 1:16) i to da
pristupimo i uđemo u Crkvu prema ocima, „blagodat data prije blagodati“ jer je zapravo sve
blagodat. To je pravi smisao riječi svetih otaca, „iako je pitanje milosti, ipak blagodat se daje samo
onima koji su je dostojni“, ukazujući riječju „dostojan“ vježbu naše slobodne volje da sve molimo od
Boga.

10. U vezi vjere i djela

Vjerujem da čovjekova prirodna vrlina – bez obzira na kom je stepenu – ne može spasiti
čovjeka i donijeti mu vječni život. Sveto Pismo nas uči: „Ali svi bejasmo kao nečisto šta, i sva naša
pravda kao nečista haljina“ (Isaija 64:6). Ispunjavanje djela Zakona nam ne dozvoljava da nešto
tražimo ili zaslužujemo od Boga. Ne samo da nemamo nikakvih zasluga ili suvišnih djela, već nam Isus
Hristos nalaže da kada smo ispunili sva djela Zakona trebamo smatrati sebe ništavnim, „zaludnim
slugama“ (Luka 17:10). Bez Isusa Hrista čovjekova lična vrlina, njegov ugled, njegova lična vrijednost,
njegov rad, njegovi talenti i njegove sposobnosti malo znače; one znače samo ukoliko su mjerilo
njegove posvećenosti i vjere u Boga. Naša vjera u Isusa Hrista nije apstrakcija već zajednica sa Njim.
Ovo zajedništvo nas ispunjava snagom Duha Svetog i naša vjera postaje plodna stvarnost koja rađa
dobra djela u nama kao što Pismo svjedoči „koja Bog unapred pripravi da u njima hodimo“ (Ef. 2:10).
Tako, prema apostolima, vjera stvara prava djela; a prava djela koja su plodovi Duha Svetoga svjedoče
i dokazuju postojanje istinske vjere. Pošto vjera nije ni apstraktna niti sterilna, nemoguće je ograditi
je od dobrih djela. To je ista ona vjera u istog Gospoda koja je pravednike Starog Zavjeta spasila (koji
su se klanjali u istoj mjeri kao i drugi svetitelji u Pravoslavnoj crkvi), a ne zbog njihovog legalističkog
ili disciplinskog posmatranja Zakona. Vjera je takođe dar od Boga, a čovjek koji se oslanja na svoje
vlastite napore, njegovu vlastitu pobožnost ili svoju duhovnost ne može u sebi posjedovati vjeru. Pored
toga, vjera se ne nameće: onima koji je žele Bog im je daje, ne zbog predodređenosti, već zbog Njegovog
božanskog predznanja i Njegove naklonosti da sarađuje sa čovjekovom slobodnom voljom. Ako nam
je Bog dao vjeru mi ne smijemo misliti o sebi da smo bolji od drugih, da smo iznad drugih ili da smo
vredniji od drugih, niti smijemo misliti da smo vjeru primili zbog naših vlastitih zasluga, već to
trebamo pripisati dobroti Božijoj, čiji razlozi nas oslobađaju. Moramo Mu se klanjanjem zahvaliti jer
nas je udostojio tajne ove privilegije i da budemo svjesni da je jedna od osobina vjere „nedostatak
radoznalosti“. Niti su djela, niti vjera, već je Živi Bog Onaj koji nas spasava.

9
11. U vezi Bogorodice

Vjerujem da je priroda Presvete Bogorodice istovjetna našoj. Nakon Njenog slobodnog i

svjesnog pristanka plana za spasenje ponuđenog čovjeku od Boga, Sveti Duh ju je osjenio i prekri je
sila Svevišnjeg, i „na glas arhanđela Gospodar svih se ovaplotio u Njoj.“ Tako je naš Gospod, Isus
Hristos, novi Adam, uzeo udio naše prirode u svemu, osim u grijehu, preko Bogorodice, nove Eve.
Priroda palog čovjeka, priroda Adama, koja nosi rane grijeha, izopačenja i iskvarenosti, obnovljena je
u njenu prvobitnu ljepotu i sada je dio božanske prirode. Čovjekova priroda, obnovljena i preporođena
blagodaću, prevazilazi Adamovo stanje nevinosti prije pada u grijeh, jer kako oci kažu „Bog postade
čovjek, kako bi čovjek mogao postati Bog.“ Tako sv. Grigorije Bogoslov piše: „O čudesni padu koji je
donio takvo spasenje!“ čovjeku, stvorivši ga „malo manjim od anđela“ (Ps. 8:5), a koji može, Božijom
milošću, prevazići čak i anđeosko stanje, i tako hvalimo Presvetu Bogorodicu „časniju od Heruvima i
neuporedivo slavniju od Serafima.“ Odbacujem sve doktrine koje su strane učenju otaca u vezi
prvobitnog grijeha i „bezgrešnog začeća Bogomajke.“ Isto tako odbacujem svaku doktrinu koja nastoji
da iskrivi položaj Bogorodice, Koja, sa prirodom istovjetnom našoj, je predstavljala cjelokupno
čovječanstvo kada je pristala na spasenje ponuđeno Joj od Boga. Stoga, Bog je takođe Spasitelj Presvete
Bogorodice, i Ona je sačuvana istom milošću kao što su sačuvani oni koji su otkupljeni. Ona nije „Majka
Crkve“, kao da je Ona odvojena od Crkve ili nadmoćnija nad njom, već je Ona Majka svih vjernika
Crkve, čiji je Ona takođe dio.

12. U vezi svetitelja

Vjerujem da Bog „proslavlja one koji proslavljaju Njega“ (I Kr. 2:30) i „divan je Bog u svetima
Svojim“ (Ps. 67:35), te da je On „Spasitelj tijela“ Crkve (Ef. 5:23). Vjerujem da ćemo biti spaseni sve
dok smo članovi Tijela, ali mi ne možemo biti spaseni pojedinačnim odnosom sa Bogom van Crkve.
Jer je Gospod rekao, „Ja sam pravi čokot... Svaku lozu na meni koja ne rađa roda odseći će je; i svaku
koja rađa rod očistiće je da više roda rodi... Kao što loza ne može roda roditi sama od sebe, ako ne bude
na čokotu, tako i vi ako na meni ne budete... Ko u meni ne ostane izbaciće se napolje kao loza, i osušiće
se, i skupiće je, i u oganj baciti, i spaliti.“ (Jov. 15:1,4,6). Svetitelji su ti članovi Crkve, Tijelo Hristovo,
koji su dostigli veliku svetost i savršenstvo. Vjerujem da je naš Bog „Bog otaca naših“ i da je On milostiv
prema nama zato što smo mi djeca otaca naših, koji su bili Njegovi svetitelji i Njegove sluge, kao što
Sveto Pismo potvrđuje na mnogim mjestima. Vjerujem da, čak kao što sv. apostol Jakov kaže „jer
neprestana molitva pravednog mnogo može pomoći“ (Jakov. 5:16), kao i trojica mladića koja su se
molila u ognjenoj peći što svjedoči: „I ne udalji milost Tvoju od nas Avrama radi, od Tebe voljenoga, i
radi Isaka sluge Tvoga, i Izrailja svetoga Tvoga“ (Dan. 3:35). One koje je Bog proslavio, proslavljam i
ja. Zbog Onog Koji ih veliča, povjeravam se njihovim molitvama i posredovanju, kao što Pismo nalaže,
jer anđeo Gospodnji se pojavi Ahimelehu i savjetovaše ga da traži Avramove molitve, rekavši: „jer je
prorok, i moliće se za te, te ćeš ostati živ“ (Post. 20:7). Vjerujem da moje poštovanje i slavljenje
svetitelja je ugodna molitva Bogu jer zbog Njega, i radi Njega, ja ih slavim. Ne obožavam nijednu
stvorenu tvar, nijedno biće, vidljivo i nevidljivo. Ne klanjam se čovjeku zbog njegovih vrlina već što mu
je „dana blagodat Božija u Hristu Isusu„ (I Kor.1:4). U slavljenju praznika svetitelja, Bog je taj Kome
se uvijek klanjamo, jer svetiteljeva borba i pobjeda su razlog za slavljenje Boga. Zaista, On je obožavan
i slavljen u svetima Svojim; „Divan si, Bože, u svetinji svojoj!“ (Ps. 67:35). Kao što je On rekao „useliću
se u njih“ (II Kor. 6:16) i, blagodaću i usvajanjem, nazvaće se bogovima (Jovan 10:34-35). Sam Bog je
dopustio Svojim svetima da posreduju za nas. Ja ih preklinjem i u zajednici sam sa njima, čak i nakon
njihove smrti po tijelu, jer smrt, prema apostolima, ne može nas odvojiti od ljubavi Hristove koja nas
sjedinjuje. Prema obećanju našeg Gospoda, oni koji vjeruju u Njega „neće umreti vavek... ko moju reč
sluša i veruje Onome koji je mene poslao, ima život večni“ (Jov. 11:26, 5:24).

10
13. U vezi svetih ikona

Poštujem svete ikone što je u savršenom skladu sa drugom zapovijesti u Deset zapovijesti, a ne
u suprotnosti sa njima. Jer prije ovaploćenja Boga, prije rođenja Hristovog, svako prikazivanje Njega
bilo bi plod čovjekove mašte, poimanje čovjekovog rasuđivanja u vezi Boga Koji je po prirodi i Svojoj
suštini neshvatljiv, neopisiv, nematerijalan, neizreciv i nedokučiv. Svako poimanje ili maštanje u vezi
Boga će, neminovno, biti lažno, nestvarno. Međutim, kada je vrijeme ispunjeno, Onaj Koji je bio
neizobraziv postao je izobraziv za moje spasenje. Kao što apostol kaže „šta čusmo, šta videsmo očima
svojim, šta razmotrismo i ruke naše opipaše“ (I Jov. 1:1). Kada se poklanjam svetim ikonama ja ne
slavim materiju, već ispovijedam Boga Koji se, bestjelesan po svojoj prirodi, otjelotvorio za naše dobro
kako bi mogao boraviti među nama, umrijeti za nas, vaskrsnuti iz mrtvih u Svom tijelu i preuzeti
grijehe naše ljudske prirode na Sebe, da bi sjeo sa desne strane Oca na Nebesima. Kada cjelivam
Njegove poštovane ikone, ispovijedam teško opisivu i apsolutno istorijsku realnost Njegovog
ovaploćenja, Njegove smrti, Njegovog vaskrsenja, Njegovog vaznesenja na Nebesa, i Njegovog drugog
i slavnog dolaska.

15. U vezi poštovanja i slavljenja svetih ikona

Poštujem svete ikone metanisanjem pred njima, cjelivajući ih, ukazujući im „relativno
obožavanje“ (kao što je navedeno u definiciji Sedmog vaseljenskog sabora) dok ispovijedam da samo
Presvetu Trojicu obožavam. Riječima „relativno obožavanje“ ne mislim na obožavanje drugog reda,
već da su obožavane zbog njihove veze sa Bogom. Jedino Bog, Koji je uzrok i krajnji cilj svih stvari,
zaslužuje naše obožavanje; samo i jedino Njega moramo obožavati. Mi slavimo svetitelje, njihove svete
mošti i njihove ikone samo zato što On boravi u njima. Stoga, bića koja su osvećena od strane Boga,
poštuju se i slave zbog njihovog odnosa sa Njim i zbog Njega. Ovo je oduvijek bilo učenje Crkve:
„Poštovanje ikona je povezano sa uzorom.“ Nepoštovanje svetitelja negiralo bi njihovu zajednicu sa
Bogom, djelovanje božanskog osvećenja i blagodati koja djeluje u njima; to bi bilo negiranje riječi
apostola koji je rekao, „A ja više ne živim, nego živi u meni Hristos“ (Gal. 2:20). Vjerujem da su ikone
posljedica i svjedoci ovaploćenja našeg Spasitelja i sastavni dio hrišćanstva; tako da nema govora o
ljudskom običaju ili učenju nadovezanim na Crkvenu tradiciju, kao što se mislilo. Vjerujem i
ispovijedam da svete ikone nisu samo ukrasi i didaktički objekti koje nalazimo u Crkvi, već su svete i
osvećene, kao sjenke nebeskih stvarnosti; i baš kao što je sjenka apostola Petra jednom izliječila
bolesnog – što je ispričano u Djelima apostolskim – na sličan način djeluju svete ikone, kao sjenke
nebeske realnosti one nas osvećuju.

16. U vezi svetih moštiju svetitelja

Vjerujem i ispovijedam da kada se klanjamo i cjelivamo svete mošti, blagodat Božija djeluje na
naše cijelo biće, to jeste, tijelo i dušu, i da tijela svetitelja, s obzirom da su hram Duha Svetog (I Kor.
6:9), učestvuju i potpuno se zaodjenu osvećujućom blagodaću Duha Svetoga. Stoga, Bog može djelovati
kroz svete mošti Svojih svetitelja, kao što svjedoči Stari Zavjet; gdje se vidi da je čovjek vaskrsao
dotakavši kosti proroka Jeliseja (II Kralj. 13:21). Dakle, ne poštujem svete mošti iz nekih
sentimentalnih razloga, niti im odajem poštovanje kao istorijskim ostacima, već ih priznajem za bića
koja su, blagodaću Božijom, obdareni suštinskom svetosti kao sasudi milosti. Zaista, u Djelima
apostolskim vidimo da su vjerni bili iscijeljeni dotakavši „ubruse“ i „pojaseve“ apostola (Djela 19:12).

11
17. U vezi Svetog Pisma

Vjerujem da je Sveto Pismo nadahnuto Bogom i da je, kao što sv. Jovan Zlatousti kaže,
„nemoguće za čovjeka da se spasi ako ne čita Sveto Pismo.“ Međutim, Sveto Pismo ne može biti
odvojeno od Crkve, jer ga je ona napisala. Sveto Pismo je napisano u Crkvi, od strane Crkve i za Crkvu.
Van Crkve, Sveto Pismo se ne može razumjeti. Neko ko pokušava da shvati Sveto Pismo van Crkve je
kao stranac koji pokušava da shvati prepisku između dva člana iste porodice. Sveto Pismo gubi svoje
značenje, smisao njihovog izražavanja i njihovog sadržaja za onoga ko je stranac Crkvi, Njenom životu,
Njenim tajnama i Njenoj tradiciji, jer nije pisano za njega. Vjerujem i ispovijedam da ne postoji nikakva
nedosljednost između Svetog Pisma i Crkvene tradicije. Pod riječju „tradicija“ ne mislim na zbir
ljudskih običaja i praksi koje su dodane Crkvi. Prema sv. apostolu Pavlu, pisana i usmena tradicija su
od jednake vrijednosti; jer nije način prenošenja taj koji nas spasava, već autentičnost sadržaja koji
nam se prenosi. Osim toga, učenje Starog Zavjeta kao i Novog Zavjeta usmeno su prenošeni Božijem
narodu dok nisu zapisani. Dakle, samo Sveto Pismo je dio svetog predanja koje je jedinstveno u cjelini
i koje moramo prihvatiti kao cjelinu, a ne da biramo dijelove koji nam odgovaraju na osnovu našeg
ličnog mišljenja ili tumačenja. Zvanične verzije i tekstovi Pravoslavne crkve su septuaginta verzija
Starog Zavjeta (koju su koristili apostoli kada su zapisivali Novi Zavjet) i grčki tekst Novog Zavjeta.
Prevodi na razne jezike takođe su bili odobreni od strane Crkve i veoma korišteni. Priznajem da ima
mnoštvo značenja za svaki stih u Bibliji, pod uslovom da je svako tumačenje opravdano učenjima
svetih otaca koje je Bog proslavio. Odbacujem sve ljudske načine tumačenja Svetog Pisma bez obzira
da li su alegorijski, literarni ili neki drugi. Ispovijedam da je Sveto Pismo napisano kroz nadahnuće
Duha Svetoga, i da ga isključivo kroz Duha Svetog možemo čitati i razumjeti. Potvrđujem da Bibliju ne
mogu čitati niti razumjeti bez pomoći Duha Svetog i prosvjetljenja putem Crkvenog predanja, kao što
ni evnuh, vlastelin Kandakije, nije mogao razumjeti proroka bez pomoći sv. Filipa koji mu je poslan
Duhom Svetim (Djela 8). Osuđujem kao bogohulan svaki pokušaj da se ispravi, prilagodi ili „de-
mitologuju“ sveti tekstovi u Bibliji. Ispovijedam da je samo Crkveno predanje nadležno da utvrdi
kanone Svetog Pisma, jer samo predanje može utvrditi šta mu pripada a šta mu je strano. Osim toga,
ispovijedam da je „ludost poučenja“ (I Kor. 1:21) nadmoćnija u odnosu na čovjekovu mudrost ili
njegove racionalističke sisteme.

12
18. U vezi Crkve

Vjerujem da je Crkva Isusa Hrista – Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska, i da je osnovana od

Boga kroz silu Duha Svetoga i otkrovenje. Odbacujem ideju da je Crkva oblik pobožnosti koji je plod
filozofske ili istorijske evolucije, ili da je plod ljudskog razuma i smišljenosti. Crkva je osnovana od
strane Boga i to je stablo ukorijenjeno u Nebesima. Mi dobijamo hranu njenih plodova, iako je sadnja
ostala natprirodna. Vjerujem da nam nijedno drugo ime pod nebeskim svodom nije dano a da nas
može spasiti, osim imena našeg Gospoda Isusa Hrista. Vjerujem da niko ne može odvojiti Isusa Hrista
od Njegove Crkve, koja je Njegovo tijelo. Vjerujem skupa sa sv. Kiprijanom iz Kartagine da čovjek koji
nema Crkvu za svoju Majku ne može imati Boga za svog Oca, i da van Crkve nema spasenja. Vjerujem
da ni neznanje, ni nedostatak svijesti niti čak najbolje namjere ne mogu biti izgovor, niti mogu
opravdati čovjeka za spasenje; jer ako ni u istinitoj Crkvi „pravednik se jedva spase“ (I Pet. 4:18) kao
što Sveto Pismo kaže, kako onda možemo zaključiti da neznanje ili greška – čak i ukoliko je naslijeđena
– može nekom biti izgovor ili da nas dobre namjere mogu sa sigurnošću odvesti u Carstvo Nebesko?
Prema Njegovoj bezgraničnoj milosti i pravednosti Bog se bavi sa onima koji su izvan Crkve, i apostol
nam brani da se bavimo presudama Božijim za takve ljude. Bog nije ustanovio raskolnička i jeretička
sabranja koja mogu raditi paralelno sa Crkvom za spasenje čovjeka. Iz tog razloga raskolnička i
jeretička sabranja („crkve“) nisu radionice za spasenje; nego su prije prepreke koje je stvorio đavo, gdje
se greška i istina miješaju u različitim omjerima kako istinska Crkva ne bi mogla biti prepoznata. Stoga,
sa Svetim Ocima ispovijedam da je: „mučeništvo jeretika samoubistvo, a djevstvenost jeretika je blud.“
Izvan Crkve nema pravog krštenja, niti bilo koje druge Tajne. Dakle, apostolski kanoni i kanoni
Vaseljenskih sabora brane nam da se molimo sa raskolnicima i jereticima, bilo privatno ili u Crkvi, kao
što nam brane, pod prijetnjom raščinjenja i izopštenja, da im dozvolimo da obavljaju funkcije
sveštenika.

19. U vezi toga kako je Crkvena organizacija iznad etničkih

razmatranja

Vjerujem i ispovijedam da Crkva ne pravi razliku u rasi njenih vjernika ili njihovoj
nacionalnosti ili njihovom jeziku. Sestrinske i autokefalne Pravoslavne crkve su istorijski razdvojene
po nacionalnim, geografskim ili državnim granicama, ali ne ukoliko je u pitanju biblijski ili spasiteljski
značaj. Tako, prema Kanonskom pravilu, ne mogu biti imenovana dva episkopa za istu oblasti.
Crkveno bratstvo i jedinstvo je propisano od Boga i prožima samu suštinu i prirodu Boga. Ovo
jedinstvo nije predmet rasnih, porodičnih, nacionalnih, političkih, ekonomskih, kulturnih ili
društvenih razmatranja, koja su od ovoga svijeta („podajte dakle ćesarevo ćesaru...“ Mat. 22:21).
Bratstvo Crkve je jedna od „stvari koje su od Boga“, i „svijet nema udio u tome“ (godine 1872,
Vaseljenska patrijaršija osudila je jeres kao koncept „filetizma“ koji smješta određeni nacionalizam i
njegove interese, ciljeve i težnje iznad Crkve).

13
20. U vezi poglavara Crkve

Vjerujem da jedini poglavar Pravoslavne crkve jeste naš Gospod Isus Hristos. Pravoslavna
crkva nikada nije imala, niti će ikada imati „opšteg“ episkopa. „Poglavar“ ili „Vaseljenski patrijarh“ nije
crkveni velikodostojnik sa opštom nadležnosti u Crkvi, niti su rimski papa, niti papa od Aleksandrije,
što se toga tiče, ikada smatrani u prvim stoljećima prije papskih zahtjeva, naročito do IX stoljeća pa
nadalje. Titule „patrijarha“, „arhiepiskopa“, „mitropolita“ i tako dalje, ne označavaju razliku u sabornoj
milosti. Jedinstvo Pravoslavne crkve izraženo kroz slogu Njenih episkopa, Njenom zajedničkom
vjerom, zajedničkim zakonom, i zajedničkim duhovnim životom. Svaki episkop (vidljiva glava) i
njegovo stado (vidljivo tijelo) predstavljaju punoću Tijela Hristovog. Ne može Crkva biti bez episkopa,
baš kao što tijelo ne može postojati bez glave. Budući da je On Bog, naš Gospod Isus Hristos, i pored
Njegovog vaznesenja na Nebesa, On ostaje sa nama do kraja vremena u skladu sa Njegovim obećanjem
(„...i evo ja sam s vama u sve dane do svršetka veka“ Mat. 28:20); tako, s obzirom da je On prisutan,
On ne zahtijeva „vikara“ u papskom smislu, da vlada preko Njegovog Tijela. Duh Sveti rukovodi Crkvu
i ostvaruje tu bezgraničnu istovjetnost u kojoj su naš ovaploćeni Gospod, Sveta Evharistija i zajednica
Crkve JEDNO i ISTO, i nazivaju se Tijelom Hristovim. Vaseljenski i mjesni sabori ne izmišljaju simbole
vjere, već, vođeni Duhom Svetim, svjedoče šta je dano Crkvi u svakom trenutku, na svakom mjestu i
kod svih; oni proglašavaju kanone neopohodne da se vjera uvede u praksu jer je žive i ispovijedaju od
početka. Nepogrešivost je osobina sabornosti Crkve Hristove, a ne osobina jedne osobe ili, de facto,
hijerarhijskog sabranja. Sabor nije „ekumenski“ zbog vanjske zakonitosti njegovog sastava (jer ova
činjenica ne obavezuje Duha Svetog da govori kroz sabor), već zbog čistote vjere u Jevanđeljima koja
se ispovijedaju. „Istina (tj. usklađenost sa apostolskom tradicijom) je saborski sudija“, kaže sv. Maksim
Ispovjednik. Ne postoji „papa“ nadređen saborima, koji ih mora odobriti, već je savjest Crkve ta koja,
kao nepogrešiva, priznaje ili ne priznaje autentičnost sabora, i koja priznaje ili ne priznaje da je govorio
glas Duha Svetoga. Dakle, bilo je sabora koji su, ispunjavajući vanjske uslove ekumenizma, ipak bili
odbačeni od strane Crkve. Crkveni kriterijum, prema sv. Vikentiju Lerinskom, je Crkva.

21. U vezi Crkve i svete tradicije

Vjerujem da je Crkva usmjerena Duhom Svetim. Vjerujem da, u Crkvi, čovjek ne može ništa da
izmisli što bi zamijenilo otkrovenje, i da detalji Crkvenog života nose pečat Duha Svetog. Dakle,
odbijam ljudski rezon za pravo da naprave jasne razlike između onog što oni misle šta je glavno a šta
sporedno. Moralni život hrišćanina ne može biti odvojen od njegove pobožnosti i njegovog doktrinskog
ispovijedanja vjere. Osuđujem, kao suprotno predanju/tradiciji, odvajanje Crkvenog zanimanja vjere
od njene administracije. Po istom principu, Crkveni disciplinski kanoni su direktan odraz njene vjere
i nauke. Odbacujem bilo koji pokušaj da se izmijene ili „očiste“, „obnove“ ili „učine bitnim“ pravoslavna
kanonska pravila ili liturgijski tekstovi.

14
22. U vezi budućeg života

Vjerujem u postojanje vječnog života. Vjerujem u drugi dolazak, to jeste, u slavni povratak
Gospoda, Koji će sa slavom doći da sudi živima i mrtvima, i da svakom čovjeku da po djelima njegovim
koja je činio dok je živio u tijelu. Vjerujem u postojanje Carstva Njegove pravednosti. Čekam vaskrsenje
mrtvih i vjerujem da ćemo vaskrsnuti u tijelu. Vjerujem da će Carstvo Božije i pakao biti vječni. Ne
kršim četvrtu zapovijest u pogledu nedjelje, osmog dana, dana koji predočava „novu tvorevinu“, s
obzirom da se ranije, prije ovaploćenja, prvobitno savršenstvo stvaranja svijeta obilježavalo u subotu
danu odmora. Posmatrajući nedjelju, ispovijedam novu tvorevinu u Isusu Hristu, koji je značajniji i
stvarniji od postojeće tvorevine, koja još nosi rane grijeha. Još vjerujem da pravednici i grešnici koji
su se upokojili, sada uživaju u predukusu njihove konačne sudbine, ali da će svaki čovjek u cjelosti
dobiti ono što zaslužuje na Strašnom Sudu. Bog voli ne samo one koji su žive u Raju, već i one koji žive
u paklu; u paklu, međutim, božanska ljubav čini uzrok patnje za zle. Ne zbog Božije ljubavi, nego zbog
njihove vlastite zloće koja prezire tu ljubav, oni je doživljavaju kao mučenje. Vjerujem da, za sada, niti
Raj niti pakao nisu počeli u punom smislu. Ono što upokojeni sada prolaze je djelimični sud, djelimična
nagrada i kazna. Stoga, za sada takođe nema ni vaskrsenja tijela umrlih. Svetitelji takođe čekaju ovo
vječno i savršeno stanje (čak i kao „savršeni“ dok vječni pakao čeka grešnike), jer, u svojoj poslanici sv.
apostol Pavle navodi, „I ovi svi (tj. svetitelji) dobivši svedočanstvo verom ne primiše obećanja; jer Bog
nešto bolje za nas odredi, da ne prime bez nas savršenstva„ (Jev. 11:39-40). Dakle, svi svetitelji čekaju
vaskrsenje svojih tijela i proslavljanje Raja u njegovom savršenom i potpunom smislu, kao što sv. Pavle
izjavljuje u Djelima apostolskim, „Ovo ti pak priznajem da u putu, koji ovi nazivaju jeres, tako služim
Bogu otačkom, verujući sve što je napisano u zakonu i u prorocima, i imajući nadanje na Boga da će
biti vaskrsenje mrtvima, i pravednicima i grešnicima, koje i sami ovi čekaju“ (Djela 24:14-15). Ali iako
još uvijek ne učestvuju u svojoj slavi potpuno, posredovanja svetitelja su čak i sada djelotvorna, za sv.
Jakova koji u svojoj sabornoj poslanici kaže „jer neprestana molitva pravednog mnogo može pomoći“
(Jakov 5:16) čak i sada. Vjerujem da će Raj i Pakao biti dvostruki u prirodi, duhovni i fizički. U ovom
trenutku, jer je tijelo još u grobu, nagrada i kazna su duhovni. Stoga govorimo o Adu (tj. mjestu duša
mrtvih), jer Pakao (tj. mjesto vječne duhovne i fizičke muke) još uvijek nije otpočeo. Ad je poharan od
strane našeg Spasitelja, Njegovim silaskom tamo i Njegovim Vaskrsenjem, ali Pakao, naprotiv, biće
vječan. U onaj dan, Hristos će reći onima što Mu stoje sa lijeve strane, „Idite od mene prokleti u oganj
večni pripravljen đavolu i anđelima njegovim“ (Mat. 25:41). Ovo je potvrđeno u Jevanđeljima od
demona takođe, u čudu iscjeljenja dva bijesna koji su živjeli u zemlji gergesinskoj. Jer, kada im je
pristupio naš Spasitelj, demoni su povikali, „Šta je Tebi do nas, Isuse, Sine Božji? Zar si došao amo pre
vremena da mučiš nas?“. Dakle, oni još uvijek nisu u Paklu, ali oni znaju da je određen dan kada će
otpočeti Pakao. Ne vjerujem u „čistilište“ ali vjerujem, kao što Sveto Pismo svjedoči, da molitve i
postovi koje živi čine za upokojene imaju blagotvorno dejstvo na duše upokojenih i na nas, i da čak
duše koje su u tami imaju koristi od naših molitvi i postova. Javne molitve Crkve, međutim, isključivo
su rezervisane za one koji su se upokojili u Crkvi. U mjeri u kojoj to bude zavisilo od moje vlastite želje,
neću dozvoliti da moje tijelo bude kremirano, već ću tražiti u svojoj oporuci da moje tijelo bude
odjeveno, ukoliko je moguće, u moju haljinu sa krštenja i da budem sahranjen u zemlju odakle me moj
Tvorac uzeo i u koju se moram vratiti sve do slavnog dolaska Spasitelja i vaskrsenja mrtvih.

Prevod sa engleskog Dragana P.

27 avgust 2013 god.

http://orthodoxinfo.com/general/i_believe.aspx
http://www.pravoslavie.ru/english/55141.htm

© 2004 - 2012 Manastir Lepavina. Sva prava zadržana.

Stranice uređuje bratstvo manastira Lepavina.

15
16