Professional Documents
Culture Documents
Nikolaj Vasiljevic Gogolj Zenidba PDF
Nikolaj Vasiljevic Gogolj Zenidba PDF
Nikolaj Vasiljevic Gogolj Zenidba PDF
Ženidba
OSOBE:
AGAFJA TIHONOVNA, trgovčeva kći, nevjesta
ARINA PANTELJEJMONOVNA, tetka
FJOKLA IVANOVNA, provodadžinica
IVAN KUZMlČ POTKOLJESIN, dvorski savjetmik
IVA FOMIČ KOČKARJOV, njegov prijatelj
IVAN PAVLOVIČ KAJGANA, egzekutor
NIKANOR IVANOVlČ ANUČKIN, bivši pješadijski oficir
BALTAZAR BALTAZAROVlČ ŽEVAKIN, umirovljeni mornarički poručnik
ALEKSEJ DIMITRIJEVIČ STARIKOV, trgovac
DUNJAŠKA, kućna pomoćnica
STJEPAN, sluga Potkoljesina
Dogada se u prvoj polovici prošlog vijeka.
ČIN PRVI
(Soba neženje)
1. Prizor
POTKOLJESIN (sam, leži na divanu, s lulom): Kad eto tako u dokolici počinješ
razmišljati, onda uvidaš, da se najposlije treba bezuvjetno ženiti. Pa zar nije? Živiš, živiš,
dok se ne preživi. Opet sam eto propustio poklade. A kao da je sve gotovo i
provodadžinica mi već tri mjeseca dolazi. Bogami, nekako me već i samoga stid.
(STJEPAN zahrče u predsoblju, pred vratima): Ej, Stjepane! Ej, Stjepane! (Ulazi Stjepan)
Ž. Prizor
POTKOLJESIN I STJEPAN
3. Prizor
POTKOLJESIN
POTKOLJESIN: (sam, ustane) Ja mislim, da je cmi frak nekako solidniji. Šareni dolikuje
samo sekretarima, titularima i drugoj sitnariji, a viši činovnici moraju bolje paziti, kako
se ono veli... eto sad sam zaboravio izraz, a divan izraz, pa zaboravio! Ma baćuška,
izvrtao ti sad sebi, kako mu drago, al dvorski savjetnik to je pukovnik, samo što nema na
mundiru epoleta. Ej Stjepane! Ej Stjepane!
4. Prizor
POTKOLJESIN, STJEPAN
POTKOLJESIN (sam): Čini se, da cipele nisu ništa, pa vidiš ipak ako su ružno sašite pa
mast ridasta, već te neće u otmjenu društvu tako uvažavati. Sve nekako nije onako kako
treba, Bit će gadno, ako dobijem kurje oči. Volio bih pretrpjeti bog zna što, samo ne kurje
oči. Ej Stjepane! Stjepane!
6. Prizor
POTKOLJESIN, STJEPAN
7. Prizor
POTKOLJESIN: A ma vrag je odnio, vraška je to stvar ta ženidba. Ovo, pa ono, pa to. Pa
da bi ovo pa ono bilo dosta. Ali do vraga, mi je to baš tako lako, kako vele. Ej Stjepane!
Ej Stjepane! (Stjepan uñe.) Još sam ti htio nešto da kažem.
STJEPAN: Došla je baba.
POTKOLJESIN: A, došla, zovni je. (Stjepan ode.) Da, to je, to je... ih mudra stvar (dolazi
Fjokla.)
8. Prizor
POTKOLJESIN, FJOKLA
POTKOLJESIN: A zdravo, zdravo, Fjokla Ivanovna. No, šta je? Kako je? Uzmi stolicu,
sjedni, pričaj. No, pa dakle kako je, kako je? Kako se zove: Melanija?
FJOKLA: Agafja Tihonovna.
POTKOLJESIN: Da, da! Agafja Tihonovna. I zacijelo kakva četiidesetgodišnja dijeva?
(Legne na divan.)
FJOKLA: Ta nije, nije tako; kad se oženite, ma svaki ćete dan i hvaliti i blagodariti.
POTKOLJESIN: Ta ti lažeš, Fjokla Ivanovna.
FJOKLA: Prestara sam ja, moj gospodine da lažem, pas laže.
POTKOLJESIN: A miraz, miraz!
FJOKLA: A miraz: zidana kuća na moskovskoj strani, na dva kata, pa tako unosna, da je
prava krasota. Jedan brašnar plaća 700 rubalja za dućan; pivana vabi takoder mnogo
svijeta. Dva drvena krila, jedno krilo samo drveno, a drugo podzidano, svako nosi po 400
rubalja. Još i vrt na Vibonskoj stirani. Treću je godinu najmio trgovac za kupus, pa tako
trezven trgovac, ma ni kapljice ne bi gucnuo, a tri sina ima: dva je oženio, a treći je, veli,
još mlad, pa nek bude u dućanu, da se lakše prodaje.
POTKOLJESIN: Dobro, dobro. Ali ona, kakva je ona?
FJOKLA: Šećer. Bijela i rumena, kao jabuka... Takva milota, da se ni kazati ne može. Ma
bit ćete evo na dovde (pokazuje grlo) zadovoljni, to jest, i prjatelju ćete i neprijatelju reći:
Eh, Fjokla Ivanovna, hvala ti.
POTKOLJESIN: Ma valjda nije štabsoficirka?
FJOKLA: Kramarska kći, ma takova, da bi i generalu bila dika. O trgovcu neće ni da
čuje. Meni, veli, da je kakav muž, ma bio i ružan, samo da je plemić. Ma, divna,
delikatesa! A u nedjelju kad obuče svilenu haljinu, sve onako, Hriste moj, šušti, sve šušti.
Prava kneginja.
POTKOLJESIN: Ma ja sam te zato pitao, jer sam ja ipak dvorski savjetnik, dakle ne...
razumiješ?...
FJOKLA: Kako da ne razumijem? E znate, bio je u nas jedan dvorski savjetnik, ali smo
ga odbili. Imao je nekako čudnu navadu: kazao on ma što, imate, ma što, sve slaže, a na
oko je bio vrlo pristao. A što će, tako mu je već bog dao. Ni njemu samomu nije to milo,
al već ne može, da ne slaže, takva je već božja volja.
POTKOLJESIN: No, osim te, nema nikakve druge?
FJOKLA: Pa kakvu bi ti još želio? Ma već nema ljepše.
POTKOLJESIN: Zar da je to najljepša?
FJOKLA: Ma ti po cijeloim svijetu išao, bolje nećeš naći.
POTKOLJESIN: ... Vidjet ćemo, vidjet ćemo, maćuška. Doñi ti sutra, ne, prekosutra. Ja
ću, znaš, opet eto tako s tobom: ja na divanu, a ti ćeš mi da pripovijedaš.
FJOKLA (bijesno): Ta molim te, gospodine! Eto već treći mjesec dolazim k tebi, a od
svega, još ni tolišno: Samo leži u tom svojem šlafroku i lulu puši.
POTKOLJESIN: A ti valjda misliš, da je ženidba isto, kao i: Ej Stjepane, daj čizme, pa
navuci i otidi? Treba tu malo promozgati, razgledati, a ne prenagliti...
FJOKLA: No dakle? Hoćeš li, da gledaš, a ti hajde gledaj. Pa zato i je roba da se gleda.
De zapovijedi, da ti dade kaput i, sad je i onako divno jutro, pa hajde.
POTKOLJESIN: Sada? Ma eto vidiš, da je oblačno. Mogao bih izići, a najednom pljus
kiša.
FJOKLA: Tim gore po tebe... Ta već ti proviruju sjede na glavi, domalo nećeš više ni biti
za ženidbu. A čuda, što je dvorski savjetnik! Ta mi ćemo takvih mladoženja naći, da tebe
ni ne pogledamo.
POTKOLJESIN: A šta buncaš? Otkuda ti najednom pada na um sijeda kosa? A gdje ti je
sijeda kosa (čupa svoju kosu). Gdje: Gdje?
FJOKLA; Zašto da ne bude sijede kose, pa zato čovjek i živi da ostari. Gle ti njega. Ni
ovim mu ne možeš ugoditi. Ma ja imam takva kapitana, kojemu ti nisi ni do ramena, a
govori, kao rublja; admirateljstvu služi.
POTKOLJESIN: Ma lažeš, pogledat ću u zrcalo, (ustane i čupka kosu), gdje si te vidjela
sjede? Gdje? Ej, Stjepane, donesi mi malo zrcalo. Ne, ostani, ja idem sam... Ta sahrani
me bože, bolje i kozice, samo ne sijeda kosa. (Ode u drugu sobu.)
9. Prizor
FJOKLA, KOČKARJOV
KOČKARJOV: (uletevši) Potkoljesin? (Opazi Fjoklu) Otkud ti ovdje? Ah, ti! No čuj, za
kog si me vraga ženila?
FJOKLA: Pa Sto sam ružno učinila? Zakonu sam udovoljila.
KOČKARJOV: Zakon! Zakon! A kog će mi ñavola žena? A zar ja nisam mogao i bez nje
biti?
FJOKLA: Ma sam si mi dodijavao: ženi me matjuško, ženi me sama! Pa eto ti sad!
KOČKARJOV: A ti stara sovuljago! No, a pošto si ovamo došla? Zar i Potkoljesin hoće?
FJOKLA: A nego! Bog mu poslao sreću i blagoslov.
KOČKARJOV: Je li? O ti obješenjače! A meni da bi rijeci. Kakav je? Tiha voda...
10. Prizor
FJOKLA, KOČKARJOV, POTKOLJESIN
11. Prizor
POTKOLJESIN, KOČKARJOV
ČIN DRUGI
(Soba u kući Agafje Tihonovne. Agafja Tihonovna baca karte, a do nje za stolom sjedi i
promatra igru Arina Panteljejmonovna.)
AGAFJA: Opet, tetice, put! Zanima se nekakav karo kralj, suze, ljubavno pismo, s lijeve
strane tref, silno se zanima, ali je na putu nekakva zlotvorka.
ARINA: A tko bi bio, šta mislis, taj tref kralj?,
AGAFJA: Ne znam.
ARINA: Ali ja znam tko.
AGAFJA: A tko?
ARINA: Lijepi trgovac, što je na Buknarskoj liniji, Aleksej Dimitrijevič Starikov.
AGAFJA: O, sigurno nije on, ma o što bih se okladila, da nije on.
ARINA: Ne pričaj, Agafja Tihonovna, a kosa tako rusa. Nema drugog trefa kralja.
AGAFJA: Ali nije: ovdje znači tref kralj plemića, gdje je trgovac do trefa kralja!
ARINA: Eh, Agafja Tihonovna, ne bi ti to kazala, da je pokojni Tihon, tvoj baćuska
Panteljejmonovič živ. O koliko je puta udario šakom po stolu, pa viknuo: »Ja pljujem na
svakoga«, veli, koga je stid, da bude trgovac, ja ne dam«, veli, »kćer ni za pukovnika.
Nek im drugi dadu! A i sina«, veli, »ne dam ni u kakvu službu. »Što«, veli, »zar trgovac
ne služi caru isto tako, kao i svaki drugi činovnik?« Pa udri šakom po stolu. A ruka u
njega kao malj, užasan čovjek. Ma da ti istinu kažem, on je otpravio tvoju mater na bolji
svijet, inače bi pokojnica još koju godinicu požitvjela,
AGAFJA: No, eto vidite, pa da još i ja imam tako zločestog muža! Ma ni zašto ne bih za
trgovca.
ARINA: Ali Aleksej Dimitrijevič nije takav.
AGAFJA: Neću, neću! On ima bradu, pa kad bude jeo, sve će mu po bradi curlti Ne, ne,
neću ga.
ARINA: A ma otkud ti poštena plemića. Ta na ulici ga nećeš naći.
AGAFJA: Fjokla će ga, Ivanovna naći, ona mi je obećala, da će naći najboljega.
ARINA: Ma to je paralaža, moj bože!.
Ž. Prizor
PRIJAŠNJI, FJOKLA
FJOKLA: Ah, nemojte Arina Panteljejmonovna, bogu dušu griješiti, kad me badava
klevećete.
AGAFJA: Ah. evo Fjokle Ivanovne! (Ustane i dotrči k njoj). No, što je, govori, kaži? Jesi
li našla kojega?
FJOKLA: Jesam, jesam, golubice moja, samo daj prije odahnem, tako sam se usopila! Po
tvojoj sam želji sve pragove obila, po kancelarijama, po ministarstvima se povlačila, u
stražarnice zavirivala ... Znaš li ti, majko moja, malo što me nisu izbili, tako mi boga:
baka, što je ženila Alfiorove, skočila je tako na mene: Ti ovakva, ti onakva, samo kruh
otimlješ, drž se ti svoga kvartala, veli: »Pa šta hoćeš«, ja joj odbrusila: »Ja ću radi svoje
gospoñice sav svijet obići uzduž i poprijeko, da znaš«. Ali zato takvih sam ti ja samo
ženika našla! To jest, svijeta je i bilo i bit će, al takvih mladoženja, još nije bilo. A jedni
će već danas doći. Ja sam ti baš zato i dotrčala, da ti javim.
AGAFJA: Zar već danas? Dušo moja, Fjokla Ivanovna, ja se bojim.
FJOKLA: I ne plaši se, golubice moja, to ti je obična stvar. Doći će pogledati te i ništa
više. I ti ćeš njih pogledati, ne dopadnu li ti se, nu, pa će otići.
ARINA: No, zacijelo si krasne namamila.
AGAFJA: A koliko ih je? Mnogo?
FJOKLA: Ma, jedno šest.
AGAFJA (kričeći): Uh!
FJOKLA: No, a što si se tako, majko moja, nakokostriješila! Bolje da odabireš: ne sviña
li ti se jedan, sviñat će ti se drugi.
AGAFJA: A što su, plemići?
FJOKLA: Svi kao odabrani, pa kakva gospoda, da sve prste obližeš.
AGAFJA: No pa kakvi su, kakvi?
FJOKLA: Ma, divni, svi tako krasni, akuratni. Jedan je Baltazar Baltazarovič Ževakin,
ma divan, kod mornarice je služio, odmah će ti se svidjeti. Veli da baš hoće da mu je
nevjesta onako malo punačka, ali mršave štuke nikako ne voli. A Ivan Pavlovič, šekutor,
to ti je tako dostojanstven da mu para nema, debeo, kako je samo zaviknuo na mene: »Ne
brbljaj mi koješta da je nevjesta ovakova i onakova, već mi jednostavno reci, koliko ona
nosi pokretnine i nepokretnine«? »Toliko i toliko, gospodine«! »Lazeš, pasji rode«, pa mi
je, majko moja, prišio još i takvu riječ, da je tu ne mogu ni izustiti. Ja sam odmah znala
»E, ma to mora, da je ugledan gospodin«.
AGAFJA: No, a tko jos?
FJOKLA: A još Nikanor Ivanovič Anučkin. To vam je vrlo, vrlo delikatan gospodin, a
usne, majko moja, malina, prava malina, tako je divan. »Ja hoću, veli, da je nevjesta
lijepa, obrazovana, da umije i francuski govoriti. Ma fin čovjek, njemačka roba, a sam je
tako suptilan, i nožice su mu uzane, tanane.
AGAFJA: Ne, nekako ne marim te suptilne... ne znam, ali na njima ništa ne vidim.
FJOKLA: Pa ako hoćeš malo krupnijega, a ti uzmi Ivana Pavloviča. Boljega ne možeš
odabrati. To je gospodin, da mu nema prigovora. Pravi plemić: jedva bi na ta vrata
unišao, tako ti je divan.
AGAFJA: A koliko mu je godina?
FJOKLA: Ma to ti je cvijet mladahan. Jedno pedeset, ma nema još pedeset.
AGAFJA: A kako mu je prezime?
FJOKLA: A prezime: Ivan Pavlovič Kajgana.
AGAFJA: To mu je prezime?
FJOKLA: Da!
AGAFJA: A, bože moj, kakvo je to prezime! Čuj, Fjoklice, a kako to kad bih ja pošla za
njega, onda bih se i ja najednom zvala Agafja Tihonovna Kajgana? Kakvo je to prezime?
FJOKLA: A moja dušice, ima raznih prezimena, kad ih čuješ moraš samo pljunuti i
prekrstiti se. Pa ako ti se ne sviña njegovo prezime, a ti uzmi Baltazara Baltazaroviča
Ževakina, to je divan ženik.
AGAFJA: A kakvu ima kosu?
FJOKLA: Divnu kosu.
AGAFJA: A nos?
FJOKLA: E... i nos mu je dobar, sve je na svom mjestu, i uopće je divan. Samo se ne
ljuti: u stanu svome ima samo jednu lulu, nista više, nikakva pokućstva.
AGAFJA: A tko još?
FJOKLA: Akinf Stefanovič Panteljejev, činovnik, titularni savjetnik, malo muca, ali zato
vrlo pametan.
ARINA: Ali šta ti sve: činovnik, pa činovnik, a pije li on rado, eto, to ti, molim te, kaži.
FJOKLA: A pije, ne mogu reći, da ne pije. Pa šta ćete, al je titularni savjetnik, pa mora da
pije, ali je zato tih kao miš.
AGAFJA: A ne, ja neću, da mi je muž pijanica.
FJOKLA: Tvoja volja. Nećeš li ovoga, uzmi drugoga. Uostalom, a što je to zlo, ako
katkad malkogucne? Ma nije cijele sedmice pijan, ima dana, kad je i trijezan.
AGAFJA: No, a tko još?
FJOELA: A još, jedan, a taj vam je takav... Bog s njim! Ovi će biti bolji.
AGAFJA: No, a tko je taj?
FJOKLA: Ma ne vrijedi ni da se govori o njemu. Ta to vam je neki dvorski savjetnik,
nosi čak i orden u zapučku, ali nikako da ga izmamiš iz kuće.
AGAFJAi No, a tko još? Tek ih je svega pet, a ti si kazala šest!
FJOKLA: Pa šta ti je to još malo? Gle ti nje, kako se najednom raskuražila, a prije se tako
uplašila.
ARINA: A šta ima ona od njih, od tih tvojih plemića? Pa da ih je i šest, a boga mi, jedan
trgovac više vrijedi od svih šest.
FJOKLA: A nemojte, Arina Panteljejmovna, plemić će biti poštovaniji.
ARINA: Ma šta si ti progutala u tom poštovanju? Gledaj ti Aleksija Dmitrijeviča, pa u
samur-kapi i u saonicama, kad se prosanjka...
FJOKLA: A plemić s epoletama kad mu dode u susret, pa kaže: »Šta je trgovčiću, s puta
hajde«, ili »pokaži mi trgovče najbolji baršun.« A trgovac: »Izvolite baćuška«, »ma
skidaj der prostače kapu«, eto, što će reći plemić.
ARINA: A trgovac može, da i ne da sukna, pa da vidim plemića, golišava, neće imati u
čemu da hoda.
FJOKLA: A plemić će izlupati trgovca.
ARINA: A trgovac će će potužiti policiji.
FJOKLA: A plemić će otići senatoru.
ARINA: A trgovac gubernatoru.
FJOKLA: A plemić...
ARINA: Lažeš, lažeš plemić! Gubernator je više od senatora. Uzvikala se s plemićem, a
plemić bome katkad stište kapu. (Na vratima se čuje zvonce.) Netko zvoni.
FJOKLA: Ah, to su oni.
ARINA: Tko to oni?
FJOKLA: Ma oni, neki od prosaca.
AGAFJA (vikne): Uh!
ARINA: Bože sveti, pomiluj nas griješnice. U sobi je užasan nered, (hvata sve štogod je
na stolu) a stolnjak je užasno prljav. Dunjaška, Dunjaška! (Dunjaška se javi) Brže isti
stolnjak. (Trgne ubrus i vrpolji se po sobi.)
AGAFJA: Tetice, ma kao da sam u košulji.
ARINA: Ah, majko moja, idi brzo obuci se. (Dunjaška ode)
FJOKLA (utrkavši unutra): A što ne idete? Agafja Tihonovna, zaboga, brzo! (Čuje se
zvono.) Ah, a on ne može da dočeka. (Pojavi se Dunjaška.)
ARINA: Dunjaška, uvedi ga i zamoli da pričeka. (Dunjaška otrči u predsoblje i otvara
vrata.) (Čuju se glasovi) »Je li kod kuće?« »Jest, izvolite pričekati«. (Sve tri radoznalo
proviruju kroz ključanicu.)
AGAFJA (uskliknuvši): Ah, ala je debeo.
FJOKLA: Eto ga, ide! (Sve pobjegoše bezobzirno.)
3. Pirizor
(IVAN PAVLOVIČ KAJGANA I DUNJAŠKA)
4. Prizor
(PRIJAŠNJI— ANIČKIN)
5. Prizor
(PRIJAŠNJI – ŽEVAKIN)
ŽEVAKIN (Dunjaški): Molim te, dušo da me malko očistiš. Na ulici je, znai, dosta
prašine palo na me. Eno, skini to perce. (Okreće se.) Tako. Hvala ti, dušice. De, još
pogledaj onde kao da ulazi pauk. A ostrag na repovima nema ništa? Hvala, seko. Evo tu,
kao da je još nešto. (Gladi rukom rukav fraka i pogleda Anučkina i Kajganu) Pa to je
englesko sukno, pa kako je još divno. Sedamsto devedeset i pete kad je naša eskadra bila
u Siciliji, kupio sam ga još kao kadet i od njega sašio mundir. Osamsto prve za Pavla
Petrovića postao sam poručnik. Sukno je bilo novo novcato. Osamsto četrnaeste putovao
sam u ekspediciji oko svijeta, a tad se samo na šavima malo otrcao. Osamsto petnaeste
dao sam ostavku, onda sam ga preokrenuo, a sad već deset godina nosim i još je gotovo
novo. Hvala, dušice, ljepoto moja... (Maše joj rukom i stupajuć k zrealu malo našušuruje
košu.)
ANUČKIN: A, je li, dopustite, Sicillja, kako ste iz voljeli reći, Sicilija ... je li to lijepa
zemlja? Sicilija? ...
ŽEVAKIN: A prekrasna! Ondje smo 34 dana proveli. Panorama, pokorno javljam,
božanatvena. Ogromne gore, pa onda drvca, nekako granato isvagdje Talijančice,—
divne ružice, ma poljubio bi ih.
ANUČKIN: I dobro obrazovane?
ZEVAKIN: Izvrsno. Tako obrazovane, kao što su kod nas samo grofice. Pa kad si pošao
ulicom, no, ruski lajtnant, naravno, ovdje zlatni epoleti (pokazuje na ramena), a krasotice
divne garavuše, znate, imaju vam na svakoj kući balkončiće. Krovove, evo kao ovaj pod
posve ravne; pa ja ovako pogledaj, a na balkonu sjedi takav pupoljak. No, naravno, da ne
misli, da sam prostak, ja ovako (klanja se i rukom pozdravlja)... ona samo tako (mahne
rukom) Odjevena je divno; ovdje nekakova pantličica, haljetak ženski, različni nakiti, no,
riječju, vrlo ukusan zalogajčić.
ANUČKIN: A kako, da vas još nešto upitam, kako govore u Siciliji?
ŽEVAKIN: Naravno, asvi francuski.
ANUČKIN: I baš sve gospoñice govore francuski?
ŽEVAKIN: Dakako, sve. Dapače, vi tome nećete ni povjerovaii što ću vam sad reći: mi
smo ondje 34 dana proveli, pa kroz cijelo vrijeme nismo čuli od njih jedne ruske.
ANUČKIN: Ni jedne?
ŽEVAKIN: Ni jedne. No neću nista da kažem o plemićima i ostalim sinjorima, to jest
različitim njihovim oficirima, al uzmite vi baš tamošnjega prostog mužika, koji prenosi
na svojoj šiji svašta, pa ded kažite mu: »Daj mi kruha, brate«, neće vas razumjeti, boga
mi, neće; ali kaži mu francuski: »Dateči del pane« ili portate vino«, razumjet će, otrčat će
i dobro donijeti.
KAJGANA: A mora da je ipak zaaimljiva ta, kako vidim, ta zemlja Sicilija. Vi ste kazali
mužik, da mužik? Šta je on? Šta je baš tako, kao i ruski mužik: širok u plećima, pa ore
zemiju, ili ne ore?
ŽEVAKIN: Ne mogu vam reći, nisam opazio, oru li ili ne oru; ali što se tiče šmrkanja
duhana, pokorno javljam, da svi ne samo šmrka nego i žvaću duhan. Prevoz takoñer vrlo
jetftin. Ondje vam je gotovo sama voda i svugdje gondole... Naravno, da vam sjedi takva
Talijanka pupoljče, odjevena: bluzice, maramice, a s nama su biti i engleski časnici, no
ljudi, kao i naši: mornari... i s početka nam je bilo bas vrlo čudno, ne razumiješ jedan
grugoga; no onda, kad smo se bolje upoznali, onda smo se već lako razumjeli. Kad si
tako pokazao na butilju ili čašu, onda si odmah znao, da to znači piti; ako si tako metnuo
prst na usta, pa samo usnicama, znao si, da znači: lulu pušiti. Uopće, pokorno vam
javljam, jezik je prilično lak, naši su matrozi već nekako u tri dana posve razumjeli jedan
drugoga.
KAJGANA: A, preinteresantan je, kako vidim, život u toj Siciliju. Meni je vrio milo kad
se sastanem s čovjekom, koji je vidio svijeta. A dopustite mi da vas upitam: s kim imam
čast govoriti?
ŽEVAKIN: Ževakin, bivši poručnik. A dozvolite, da vas i ja sa svojestrane upitam, s kim
imam čast razgovarati?
KAJGANA: Eksekutor, Ivan Pavlovič Kajgana.
ŽEVAKIN: (ne razumjevši ga) Da, ja sam takoñer jeo. Odavle, dokuće moje, znam, da je
prilično daleko, a vrijeme je hladno, pojeo sam malu haringu i žemičku.
KAJGANA: No, čini se, vi ste me krivo razlimjeli: to je moje prezime Kajgana.
ŽEVAKIN (klanjajući se): Ah, oprostite! Ja sam nagluh. Ja sam istina, mislio da ste
izvoljeli reći, da ste jeli kajgane.
KAJGANA: Ma šta ću! Ja sam već htio moliti generala, ne bi li mi dozvolio da se zovem
Kajganin; kažu, bit će slično sa pasji sin.
ŽEVAKIN: Al ima ipak takvih imena. U nas je cijela treća eskadra, svi časnlci i matrozi,
svi su imali vrlo čudnovata imena: jedan se zvao Šuplov. Svi smo se rugali. (čuje se u
predsoblju zvono. FJOKLA bježi preko sobe da otvori.)
KAJGANA: A zdravo matuška!
ŽEVAKIN: Zdravo! Kako je dušo moja?
ANUČKIN: Zdravo, matuška, Fjokla Ivanovna,
FJOKLA (bježi hitro): Hvala, gospodo moja, zdrava sam, zdrava. (Otvara vrata; u
predsoblju se čuju glasovi): »Jeli kod kuće? Jeste«. (Onda nekoliko gotovo nečujnih
riječi, na koje Fjokla odgovara ljutito) Gle, ti njega!
6. Prizor
PRIJAŠNJI, KOČKARJOV, POTKOLJESIN, FJOKLA
KOČKARJOV (Potkoljesinu): Ti upamti, samo kuraž i drugo ništa. (Za se) Tu ti, koliko
je tu gomila naroda! Šta to znači? Nisu li ženici? (Gura Fjoklu i govori joj tiho) S kojih
sve strana obmami tolko vranih gavrana, a?
FJOKLA (poluglasno): Tu ti nema gavrana, već sami čestiti ljudi.
KOČKARJOV (Fjokli): Gosti nepobrojeni, a kaftani otrcani.
FJOKLA: Rugala se sova sjenici; a nemaš ni ti čim da se pohvališ. Ko paun se šepuri, a iz
džepa sirotinja viri.
KOČKARJOV: U tvojih svega dosta ko u žabe dlaka. (Glasno) Ma šta radi sad? Ta vrata
vode sigurno u njezino spavaonicu? (Ode vratima.)
FJOKLA: Bestidnice! Rekli su ti, da se još oblači.
KOČKARJOV: Velike li nesreće!, Pa što je? Ma samo ću da vidim, a više ništa. (Gleda
kroz ključanicu)
ŽEVAKIN: A dozvolite, da se i ja malo naslañujem.
KAJGANA: Meni dozvolite samo, jedared.
KOČKARJOV (opet gledajući): Ma ništa se ne vidi, gospodo! I ne može se raspoznavati
što se bijeli, ženska ili jastuk.
(svi se ipak okupili na vrata i hoće da gledaju.)
KOČKARJOV: Pst... netko ide. (Svi odskoče od vrata.)
7. Prizor
PRIJAŠNJI, ARINA, AGAFJA
8. Prizor
PRIJAŠNJI I STARIKOV
10. P r i z o r
POTKOLJESIN I KOČKARJOV
ZAVJESA
ČlN TREČI
1. Prizor
AGAFJA onda KOČKARJOV
AGAFJA (sama): Zaista, to je tako strašan izbor. Još da je samo jedan, dva, ali četiri, pa
sad biraj. Nikanor Ivanovič nije ružan, ako je i mršav; ni Ivan Kuzmič nije ružan. A da
istinu kažem, nije ni Ivan Pavlovič, ako je i debeo; ali je zato vrlo ugledna ljudina.
Molim, kako ću da biram? Baltazar Baltazarevič to je muž s odlikama. Oh kako je to
teško odlučiti se, ne da se naprosto ni reći. Kad bi usne Nikanora Ivanoviča metnuli uz
nos Ivana Kuzmiča, pa dodali malo okretnosti kakva je u Baltazara Baltazareviča, pa još
malo debljine Ivana Pavloviča, e, onda bih se odmah odlučila. A ovako, razbijaj glavu,
ma već hoće da mi pukne. Ja mislim najbolje bi bilo, da vučem na sreću. Da se predam
sasma volji božjoj, pa koga izvučem, taj nek je muž. Napisat ću ih sve na papiriće,
zavrnut ću ih, pa nek bude, što bude. (Pristupi k stoliću, vadi odande škare i papir,
narezuje ceduljice i napisavši imena, uvrće ih, daje govoreći): Oh, šta je nesretan položaj
djevojke, pa još zaljubljene. Od muškaraca to ne zna ni jedan, pa i neće da zna. Eto, svi
su već gotovi. Sad treba samo da ih bacim u torbicu, da zažmurim i da bude, što bude.
(Meće cedulje u torbicu i miješa ih rukom) Strah me, ah, kad bi dao bog da izvučem
Nikanora Ivanoviča! Ne, ne, zašto baš njega? Bolje Ivana Kuzmiča. A zašto Ivana
Kuzmiča? Što su gori oni drugi? Ne, ne, neću... koga izvučem, taj nek bude. (Miješa
rukom u torbaku i vadi mjesto jedne sve): Uh! Sve! Sve sam izvukla! A, kako mi srce
bije! Ne, jednoga. jednoga! Svakako jednoga. (Meće ceduljice u torbu i miješa. U to
uniñe tiho Kočkarjov i stane ostrag.): Ah, da izvučem Baltazara ... što govorim! Htjela
sam reći Nikanora Ivanoviča. Ne, neću, neću! Koga mi sudbina dosudi.
KOČKARJOV: Pa uzmite Ivana Kuzmiča, on je najbolji.
AGAFJA: Ah! (Krikne i pokrije lice obim rukama, bojeć će pogledati natrag.)
KOČKARJOV: Pa šta ste se uplašili? Ne plašite se, ja sam to. Zaista uzmite Ivana
Kuzmiča.
AGAFJA: Vi ste prisluškivali.
KORČKARJOV: Ništa, ništa. Ja sam vam rod. Od mene se ne trebate stidjeti. Otkrijte
vaše lijepo lice. AGAFJA (na pola otkrivši lice): Mene je zaista stid.
KOČKARJOV: No, pa uzmite Ivana Kuzmiča.
AGAFJA: Oh! (Stidi se i opet pokrije lice rukama.)
KOČKARJOV: Uistinu, to je čudo od čovjeka, uredio posvema svoj ured, naprosto,
čudesan čovjek.
AGAFJA (malo otkriva lice): No, a drugi? A Nikanor Ivanovič, pa i on je lijep čovjek.
KOČKARJOV: Ta molim vas, on je nula, nula, spram Ivana Kuzmiča.
AGAFJA: A zašto?
KOČKARJOV: To je jasno zašto. Ivan Kuzmič je čovjek... no, kad vam kažem, čovjek...
čovjek, kakva nećete naći.
AGAFJA: No, a Ivan Pavlovič?
KOČKARJOV: I, Ivan Pavlovič, smeće, svi su oni smeće.
AGAFJA: Pa baš svi?
KOČKARJOV: Ma samo pomislite; usporedite samo: kako je to mnogo rečeno, Ivan
Kuzmič! Ostali se svi zovu kako bilo. Ivan Pavlovič, Nikanor Ivanovič. Sve nešto
beznačajno, sve nešto ñavo bi ga znao šta.
AGAFJA Zaista oni su vrlo neznatni.
KOČKARJOV: Kaki neznatni. Ubojice! Zlikovci! Ma drugi dan poslije svadbe dobit ćete
batina.
AGAFJA: Ah, bože moj! Ta to je takva nesreća, da već veće i ne može biti.
KOČKARJOV: A nego! Gore ne možete ništa već ni zamisliti.
AGAFJA: Dakle, po vašem mišljenju najbolje uzeti Ivana Kuzmiča?
KOČKARJOV: Ivana Kuzmiča; dakako Ivana Kuzmiča. (Za sebe.) Ide, čini se, ide na
moju. Potkoljesin sjedi u slastičarnici, treba brzo po njega.
AGAFJA: Dakle, vi mislite Ivana Kuzmiča?
KOČKARJOV: Svakako Ivana Kuzmiča.
AGAFJA: A one druge zar da odbijem?
KOČKARJOV: A dakako, odbijte!
AGAFJA: Pa kako bih to učinila? Mene je stid.
KOČKARJOV: A zašto stid? Kažite, da ste još mladi, pa se još nećete udavati.
AGAFJA: Ali oni mi neće vjerovati, pitat će: A zašto? Pa kako to?
KOČKARJOV: No, pa ako hoćete, da odjedared svršite, a vi jednostavno recite:
»Napolje budale«.
AGAFJA: A kako bih to mogla reći?
KOOKARJGV: Pa pokušajte, ja vas uvjeravam, da oe na to svi pobjeći napolje.
AGAFJA: Al’ to bi bilo nekako preoštro.
KOČKARJOV: Ma vi ih i onako nećete više vidjeti, pa nije li vam svejedno?
AGAFJA: Al ipak to nije lijepo... oni će se naljutiti.
KOČKARJOV: Alaj nesreće, ako se naljute! Kad bi se od toga moglo šta dogoditi, e,
onda bi bilo nešto drugo. Al’ tu bi vam se najviše moglo dogoditi, da vam koji od njih
pljune u lice. A što je to? Pljune, i to ti je sve!
AGAFJA: No eto vidite. Još i to!
KOČKARJOV: Veliko čudo! Ta kolikima su pljunuli po nekoliko puta! Poznajem
jednoga: prekrasan čovjek, rumen kao jabuka, pa tako je dugo napastovao i dodijavao
svom načelniku radi doplatka, da ovaj, to jest, načelnik više nije mogao podnijeti, nego
mu je pljunuo baš u lice. Boga ini! »Evo ti«, reče, »tvoj doplatak, mani me se sotono«,
Al’ je doplatak ipak dobio, Dakle, što ako pljune? To bi, dakako, drugo bilo, da je rubac
bio daleko, on ga je iz džepa izvadio, pa se obrisao i svršen posao. (U predsoblju zvoni.)
Zvono, netko je zacijelo od njih, ne bih rado, da se s njima susretnem. Nemate li ovdje
koji drugi izlaz?
AGAFJA: Imamo, tamo straga. Al zaista, ja sva dršćem.
KOČKARJOV: Ništa zato, samo se saberite. (Za se): Doskora ću dovesti Potkoljesina.
2. P r i z o r
KAJGANA: Ja sam, milostiva, naročito došao malo ranije, da govorim s vama na samo,
kad imate vremena. No, milostiva gospoñice, što se tiče čina, ja mislim, da vam je već
poznato, ja sam koleški asesor, ljubimac svojih poglavara, podčinjeni slušaju... Nedostaje
mi jedino drugarica života.
AGAFJA: Da!
KAJGANA: Sad sam našao i drugaricu života. Ta drugarica to ste vi. Kažite odmah, da
ili ne? (gleda joj u pleća, za se): O, ona je sasma nešto drugo, no što su one mršave
Njemice.
AGAFJA: Ja sam još mlada, ne da mi se još udavati.
KAJGANA: A molim vas, a zašto onda obilazi provodadžinica okolo? No možda vi
želite, što drugo da kažete? Izjasnite se. (Čuje se zvonce): Do vraga! Nikako mi ne daju
ozbiljno na posao.
3. Prizor
PRIJAŠNJI, ŽEVAKIN
4. P r i z o r
PRIJAŠNJI I ANUČKIN
ANUČKIN: Možda sam došao, milostiva, ranije, no što se pristoji i nalaže dužnost
pristojnosti... (Vidi ostale, ustukne malko i klanja se)
KAJGANA: (za se): Nek ti bude tvoj naklon! Kuga te donijela, polomio te mršave noge.
(Glasno) Dakle, milostiva gospoñice odlučite se. Ja sam služben čovjek, ja nemam
mnogo vremena, da ili ne?
AGAFJA (zbunjeno): Nije potrebno, nije potrebno. (Za se) Ništa ne znam što govorim.
KAJGANA: Što nije potrebno? Kako da nije potrebno?
AGAFJA: Ništa... ništa... Ja sam. (osvješćujući se) Napolje budale! (Za se, pljesnuvši
rukuma) Ah, Bože moj, što sam to kazala.
KAJGANA: Što »napolje«? Šta to znači »napolje«? Dozvolite, da vas pitam što hoćete
tim da kažete? (Podbočivši se, nasrće tijelom na nju.)
AGAFJA (pogleda mu u lice, viče): Uh, ubit će me, ubit! (Pobjegne. Kajgana stoji
zinuvši. Na krik doleti Arina i pogledavši mu u lice, viče takoder.)
ARINA: Uh! Ubit će me! (I pobjegne.)
KAJGANA: A šta je to? Zaista prava komedija. (Na vratima svoni zvonce i čuju se
glasovi.)
GLAS KOČKARJOVA: Ta hajde, uniñi, što si stao?
GLAS POTKOLJESINA: Hajde ti naprijed. Samo časak, da popravim, popustila je
naramenica od hlača.
GLAS KOČKARJOVA: Ma opet ćeš mi pobjeći.
GLAS POTKOLJESINA: Neću. neću! Boga mi, neću pobjeći.
5. P r i z o r
PRIJAŠNJI, KOCKARJOV
6. Prizor
PRIJAŠNJI, FJOKLA (Opazivši je, svi navaljuju na nju.)
KAJGANA: A, evo je! Hodi der ovamo, stara vještice, hodi der ovamo.
ANUČKIN: Dakle, vi me prevarili, Fjoklo Ivanovna?
KOČKARJOV: Ovamo, Varvara, na sud.
FJOKLA: Ma šta hoćete? Ne derite se tako.
KAJGANA: Kuća grañena na jednu ciglu, stara nesretnice, a ti nalagala, vrag te zna čim
sve.
FJOKLA: A šta ja znam, ja je nisam gradila. Možda je moralo biti na jednu ciglu, pa su je
tako i gradili.
KAJGANA: Pa još i u hipoteki zadužena. Vrazi te izjeli, vještice prokleta! (Lupajući
nogom.)
FJOKLA: Gle ti njega! Još bi se i pravdao. Drugi bio bio zahvalan, što sam se mučila
zbog njega, a on se dere.
ANUČKIN: Ali, Fjoklo Ivanovna, vi ste meni pripovijedali, da zna i francuski.
FJOKLA: Zna, gospodine dragi, sve zna i njemački i svakojako, kakve god hoćete
manire, sve zna.
ANUCKIN: A nije istina, čini se, da ona govori samo ruski.
FJOKLA: Pa zar je to zlo? Razumljivije je ruski, zato i govori ruski, a kad bi znala
urmanski, to gore po tebe, jer ne bi ništa razumio. A o ruskome ne treba ni da se priča,
zna se, takva je besjeda! I svi sveci su besjedili ruski...
KAJGANA: A hodi der ovamo, prokleta, hodi der k meni!
FJOKLA (usmičući natraške, k vratima) Baš neću, znam ja tebe. Ti si opak čovjek,
udario bi me.
KAJGANA: No čekaj, golubice moja, neću ti to oprostiti. Ja ću te već dovući na policiju,
pa ćeš znati, kako se varaju pošteni ljudi! Čekaj, znat ćeš. A nevjesti kaži, da je ništarija!
Znaš, kaži joj sigurno. (Ode.)
FJOKLA: Gle ti njega! Što se razljutio! Što je debeo, misli, da mu nema ravna. A ja
velim, da si ti sam ništarija, eto ti.
ANUČKIN: Moram vam reći, mila moja, nije mi bilo ni na kraj pameti, da bi vi tako
varali. A da sam ja znao, da je nevjesta tako neobrazovana, ma ja... ma ni moja noga ne bi
ovdje bila. Tako je to. (Ode.)
FJOKLA: Ludih su se gljiva najeli, ili se vina napili. Vidiš ti izbirača! Kao da su
poludjeli od mudrosti.
7. Prizor
FJOKLA, KOČKARJOV, ŽEVAKIN
8. Prizor
KOČKARJOV, ŽEVAKIN
10. Prizor
AGAFJA I ŽEVAKIN
ŽEVAKIN (za se) Obećao je, da će me hvaliti, a on me ocrnio. Čudan svat. (Glasno)
Milostiva gospoñice, ne vjerujte...
AGAFJA: Oprostite, nije mi dobro. Boli me glava. (Hoće da ode.)
ŽEVAKIN: Ali možda vam se što sviña na meni? (Pokazujući na glavu): Ne gledajte vi
na to, što sam ja malo ćelav, to nije ništa, to je od groznice, kosa će brzo narasti.
AGAFJA: Meni je svejedno, imate li vi tamo što ili nemate.
ŽEVAKIN: Milostiva gospoñice, kad obučem crni frak, postane lice odmah bjelije.
AGAFJA: Tim bolje za vas. Zbogom. (Ode.)
11. Prizor
ŽEVAKIN (sam, govori za njom): Milostiva gospoñice, molim, kažite razloge, zašto?
Zašto? Ili je na meni kakav nedostatak, šta li? Ode! Čudnovat slučaj. Ovo mi se dogaña
već sedamnaesti put i sve gotovo na isti način. Najprije se čini kao po loju, a na koncu,
eto, zbogom. (Hoda po sobi razmišljajući.) Da, to će biti već nekako sedamnaesta
nevjesta. Pa šta ona hoće najposlije? Šta bi ona na primjer htjela... a zašto? (Zamisli se)
Nepojmljivo, vrlo nepojmljivo! Da nije što na meni zlo (Ogleda se.) Meni se čini, da se to
ne može reći. Hvala bogu, priroda me nije nakazila. Pa i u Siciliji sam se dopao
Talijančicama. Nepojmljivo! Ne bih li pošao kući i u sanduku potražio? Ondje sam imao
stihova, kojima ne može ni jedna odoljeti. Boga mi neprijatno. Isprva kao da... he, nije
druge, put pod noge. A šteta, zaista vječna šteta. (Ode.)
12. P r i z o r
POTKOLJESIN I KOČKARJOV
13. Prizor
PRIJAŠNJI I AGAFJA
KOČKARJOV: Ja sam vam doveo, milostiva gospoñice, smrtnika koga evo vidite. Još
nikad nije bio tako zaljubijena čovjeka, naprosto, ne daj bože ni neprijatelju ne bih želio.
POTKOLJESIN (gurkajući ga, tiho): No, čuješ, brate, to kao da je odviše.
KOČKARJOV (njemu): Ništa, ništa. (Njoj, tiho): Budite smjeliji, on je vrlo miran.
Nedostaje da bude što slobodniji. Podignite tako nekako obrve, ili oborite oči, a onda
odjedared ošinite lopova, ili mu okrenite leña, pa nek obješenjak gleda. Uostalom, niste
badava obukli haljinu s kratkim rukavima, da. (Glasno) No, ja vas ostavljam u ugodnom
društvu. Ja idem samo na čas u vašu blagovaonicu i u kuhinju; treba da se premi, odmah
će doći moj kuhar, kod kojega je naručena večera, možda i vino. Doviñenja.
(Potkoljesinu) Smjelije! Smjelije! (Ode.)
14. P r i z o r
POTKOLJESIN I AGAFJA
15. P r i z o r
AGAFJA (sama): Kako je to pametan čovjek. Sad sam ga tek dobro upoznala; istina, nije
moguće, a da ga ne zavoliš. Da, upravo je čas prije kazao njegov prijatelj. Šteta samo što
je tako brzo otišao, a ja bih ga još htjela slušati, kako je ugodno s njim govoriti! I glavno,
to je dobro, što ne mlati praznu slamu. Uistinu, to će biti divan muž. Idem da kažem
tetici. (Ode.)
16. P r i z o r
POTKOLJESIN I KOČKARJOV (uniñu)
17. P r i z o r
KOČKARJOV (sam, hoda tamo amo, razmahujući se): No, je li ikad svijet vidio takva
čovjeka. Ako ćemo pravo govoriti i ja sam divan. No recite, molim vas: nisam li ja bena,
luda? Šta se ja tu bijem i probijam i vičem, da mi već grlo presahnulo? Recite mi, što je
on meni? Rod? Što li? Rad kojeg vraga, rad šta, rad šta se ja brinem za njega, rad šta ne
mirujem, odnio ga bijes. A vrag zna, rad šta! Hajde, pitaj ti koji put čovjeka, rad šta on to
i to radi? Ništarija! Ogavna podla obrazina! Ja bih te, glupa marvo, šakom u nos, pa za
uši, pa po prstima, po zubima, svakud! (Ljutito udara po vazduhu.) To, to me ljuti, ode,
šta ga briga, otrese se kao pas od buha, to je užasno! Sad će otići u stan, pa ležati i lulu
žvakati. Ogavno stvorenje! Ima ogavnih ljudi, ali takvog nema, boga mi! Dakle, bi li, ne
bi li... Idem, pa ću obješenjaka, baš da vratim. Ne dam nu, da mi umakne. Idem, dovest
ću lupeža. (Otrči.)
18. P r i z o r
AGAFJA (uniñe): Oh, kako mi srce bije, da ne mogu ni kazati. Svagdje kudgod okrenem,
svagdje preda mnom Ivan Kuzmič. Baš je istina, da sudbini ne može uteći. Eto, čas prije,
baš sam htjela, da mislim o sem drugom, ali uzela ja ma što, kušala sam namatati konac,
šila sam torbicu, ali sve mi Ivan Kuzmič pred očima. (Mala pauza.) I tako eto čeka me
promjena života! Uzet će me, povest će me u crkvu ... ostati sama s muškarcem, uf! Jeza
me spopada. Zbogom moj dosadašnji djevojački živote! (Plače.) Koliko sam ljeta provela
u miru ... živjela i živjela, a sad eto udaj se. Koliko je tu samo briga. Djeca, mališe,
vražići, a onda će doći i djevojčice, narast će, pa ih de udavaj. Još, još, ako poñu za
dobre, ali ako poñu za pijanice, ili za takve, koji su odmah gotovi, da dadu sve na karte,
sve što god imaju. (Počinje opet malo po malo plakati.) Baš se nisam nimalo nauživala
djevojačkog života. Ni dvadeset i devet godina nisam djevojka. (Promijenivši glas.) A što
Ivan Kuzmič tako dugo radi? (Pauza)
19. P r i z o r
AGAFJA, POTKOLJESIN
20. P r i z o r
POTKOLJESIN I KOČKARJOV
POTKOLJESIN: No sad, brate, hvala. Sad vidim da si dobar čovjek. Ni roñeni mi otac ne
bi to učinio, što ti. Vidim da si radio ko prijatelj. Hvala ti, brate, dovijek ću se sjećati
tvoje usluge. (Tronuto.) Na proljeće pohodit ću zacijelo grob tvoga oca.
KOČKARJOV: Ništa brate, meni je milo i samomu. No, hodi, da te poljubim. (Ljubi ga u
jedan obraz, a onda u drugi.) Daj bože, da proživiš sretno (ljube se), u zadovoljstvu i
izobilju, djece imali ko pilića ...
POTKOLJESIN: Hvala ti, brate, sad sam tek saznao, što je život. Sad se preda mnom
otkrio sasvim novi svijet! Sad eto vidim, da se sve neprestano miče, živi, čustvuje, tako
nekako isparuje, nekako tako, ne znaš ni sam što biva. Prije toga nisam ništa vidio, nisam
shvatio, nisam prosuñivao, nisam se zadubljivao, živio sam kao što i svaki drugi čovjek
živi.
KOČKARJOV: Milo mi je, milo mi je. A sad idem, da samo vidim, kako su namjestili
stol, odmah ću se vratiti. (Za se.) A šešir za svaki slučaj bolje da se sakrije. (Uzme i
odnese mu sa sobom šešir.)
POTKOLJESIN: Zaista, što sam bio do sad? Jesam li shvaćao život? Nisam! Ništa nisam
shvaćao! Pa kakav mi je bio moj momački život? Što je bio? Što sam radio? Zivio, živio,
služio, išao u departement, ručao, spavao, jednom riječi: bio najobičniji čovjek. Sad tek
vidić, kako su glupi svi ljudi koji se ne žene, a eto, kad pomisliš: koliko ima takvih
slijepaca! Kad bih ja bio gdjegod vladar, ja bih izdao naredbu: da se svi moraju ženiti, svi
bez iznimke! U mom carstvu ne bi bilo ni jednog neženje! Odista: kad pomisliš, za
nekoliko minuta, pa već oženjen! Najednom ćeš okusiti blaženstvo, kakvo samo biva u
bajkama, koje naprosto ne možeš ni iskazati, pa ni riječi naprosto ne nalaziš da to
iskažeš! Ali ipak, govorio sad što mu drago, ama nekako mi je čak i strašno... kad bolje
pomislim na to! Za cio život, za cio vijek vezati se! A poslije ti nema više izgovora ni
kajanja, ništa, ništa! Sve gotovo, sve učinjeno. Eto, ni sad već ne možeš natrag, za časak
pa na vjenčanje. Ne možeš ni otići, čak ni pobjeći. Eno, tamo su i zatvorene kočije i sve
stoji spremno!, A zar zaista nije moguće pobjeći? Pa da, da nije moguće; eno na vratima i
svagdje stoje ljudi, upitali bi zašto? Nije moguće, nije... Ah! A evo prozor je otvoren, što
kad bih kroz prozor? Ne, ne, nije moguće: dakako i neprilično je, pa i visoko. (ide
prozoru.) No, baš i nije tako visoko! Samo temelj, pa i taj je onizak, all ne; pa kako bih,
kad nemam ni šešira? Nezgodno je. A zar zbilja nije moguće bez šešira? A što kad bih
pokušao? A? Da pokušam? (Popne se na prozor.) A? Gospode blagoslovi! (Skoči na
ulicu.) Oho! Ipak je visoko! Ej, vozač!
GLAS VOZAČA: Kola možda?
GLAS POTKOLJESINA: Na kanal, kod Semnjovskog mosta!
GLAS VOZAČA: Deset kopejka.
GLAS POTKOLJESINA: Hajde, tjeraj. (Čuju se kola kako odlaze.)
22. P r i z o r
AGAFJA zatim FJOKLA
23. P r i z o r
PRIJAŠNJI, ARINA
24. P r i z o r
PRIJAŠNJI, KOČKARJOV
25. P r i z o r
PRIJAŠNJI, DUNJAŠKA
ARINA: A gdje je Ivan Kuzmič? Nisi li ga vidjela?
DUNJAŠKA: Ma skočili su kroz prozor. (Agafja krikne i salomi rukama.)
SVE TROJE: Kroz prozor!
DUNJAŠKA: Daaa! Kad su skočili, onda su uzeli vozača i odvezli se.
ARINA: Ma govoriš li istinu?
KOČKARJOV: Lažeš, ne može biti!
DUNJAŠKA: Boga mi, skočili su! Eno i trgovac je u onom dućanu vidio. Dali vozaču
deset kopejki i otišli.
ARINA (prilazeči Kočkarjovu): A što vi, baćuško? Vi zar šalu, a? Zar sprdnju da s nama
zbivate? Zar da nas sramotite, a? Ma ja sam već šezdeset godina, al takve sramote još
nisam doživjela. Ma ja ću vam, baćuško, zato pljunuti u lice, ala ste čestit čovjek. Ma, vi
ste ništarija. Pred cijelim svijetom sramotite djevojku! Ja, prosta, pa ne bih toga učinila, a
vi još plemić! Vidi se, da vam je plemstvo samo za lopovluke i huncutarije. (Ode ljutita i
odvodi nevjestu. Kočkarjov stoji smušen.)
FJOKLA: Ha? To je dakle onaj, koji umije! Bez provodadžinice svesti svadbu! Ma nek je
u mene i ovakvih i onakvih ženika, otrcanih i poderanih, ali ovakvih, da skaču kroz
prozor, takvih nema.
KOČKARJOV: To je budalaština, ništa drugo, idem za njime. Vratit ću ga ja! (Ode.)
FJOKLA: Ma hajde de, vrati ga! Al ženiti ne znaš, a? Kad bi još kroz vrata pobjegao,
hajde de, ali kad već ženik strugne kroz prozor, e, onda laku noć!
KONAC