Professional Documents
Culture Documents
Sergej Dovlatov Beleznice
Sergej Dovlatov Beleznice
Sergej Dovlatov Beleznice
BELEŽNICE
SOLO NA ANDERVUDU
(Lenjingrad, 1967 – 1978)
Izneo sam jednom kantu za smeće. Smrzao sam se. Prevrnuo sam
je nadomak đubrišta. Kroz petnaestak minuta pojavio se kod nas
domar. Napravio je skandal. Ispostavilo se da on po kanti lako
određuje stanara i broj stana.
*
- Objavili ste priču?
- Objavio.
- Pare ste dobili?
- Dobio.
- Dobre?
- Dobre. No malo.
*
Himna i pozivni znak KGB-a:
Upitao me je brat:
- Pišeš li roman?
- Pišem – odgovorio sam.
- I ja pišem – reče moj brat. – Da se trampimo, a?
*
*
Disidentski ukaz:
*
Ubica je poželeo da ostane anoniman.
- Ćutke.
*
Kako se rudar Stahanov isticao, doveli su ga u Moskvu. Odlikovali.
Rešili da mu pokažu Baljšoj teatar. Pratio ga je čuveni režiser
Nemirovič-Dančenko. Tog dana igrao se balet „Žar Pariza“. Počela
je predstava.
- Dakle, ni reči?
Nemirovič-Dančenko redovno klimnu:
- Ni reči.
I tada glumci zapevaše.
Stahanov se nasmeši, pogleda režisera i veli:
Harms je govorio:
*
Smestili se Fomuškin i ja na Trgu umetnosti. Oko bronzanog
Puškina skupljala se grupa Azijata. Bili su u halatima, vezenim
kapicima. Fomuškin ih pogleda i kaza:
*
Polagao jednom Fomuškin ispit na univerzitetu.
- I to je sve?
- Sve. Ja postavljam pitanje, ti odgovaraš – ne.
- Napiši mi šta ćeš sam govoriti. U protivnom, sve ću
pobrkati.
Ukratko, presedeli smo čitavu noć. U cik zore, scenario je bio
završen.
*
Išao sam odnekud s Brodskim. Bilo je pozno veče. Sišli smo u
metro – zatvoreno. Kovana rešetka od tla do tavanice. A iza
rešetke - korača milicioner.
*
Dođoh jednom do Brodskog sa foksterijerkom Glašom. Zakazao mi
je susret u 10:00. Na pragu Josif reče:
- Došli ste tačno u deset, što je normalno. Ali, kako se ovo
psetance dovilo da ne zakasni?!
Jednom smo sedeli utroje – Rejn, Brodski i ja. Rejn je, između
ostalog, rekao:
- Šta želite?
Sve se to ponavljalo sedam puta. Napokon, osetio sam da gubim
razum. Otišao sam u odeljenje proze, do Titova. Pitam ga, šta sve
ovo znači?
-Kada dolaziš? – pita on - U koje vreme?
-Ujutro. U jedanaest.
-Razumljivo. A kada te Dudko zove?
-U dva. A što?
-Sve je jasno. Ti dolaziš, kada je ona zbog mamurluka –
mrzovoljna. A Dudko te zove posle ručka. To jest, kada je
već u formi. Pokušaj da dođeš do dva.
Došao sam u dva.
*
U Društvu književnika diskutovali o romanu Jefimova Prizori. Bilo
je sve vrlo ozbiljno. Zatim se neočekivano pojavio Ljaljenkov i
počeo svima da smeta. Bio je pijan. Napokon, ustade
predsedavajući Vahtin i veli:
*
Bila neka pesnikinja – Grudinina. Napisala je jednom stihove.
Između ostalog:
*
Dogodilo se to u Lenjingradskom pozorišnom institutu. Pred
studentima je nastupao čuveni francuski šansonjer Žilber Beko.
Konačno, nastup se završio. Voditelj se obratio studentima:
- Postavljajte pitanja.
Svi ćute.
- Ogadila mi se!“
*
Gubarev se prepirao s Arjevom:
*
Došao kod nas Arjev. Suviše je popio. Pušio je, ispuštajući pepeo
na pantalone.
Mama reče:
*
Doneo Čirskov rukopis u izdavačko preduzeće.
- Gljeb, uzmi.
Laskavo je biti u ovakvom poretku – Brodski, Kušner, Gorbovski i
ja.
Cibin odgovori:
*
Došao jednom Bitov do Goljavkina. Ovaj veli:
*
Dođoše Panovoj gosti na rođendan. Istaknuti činovnici Društva
književnika. Uprava.
- Pa šta vam je, Feđa? Svima nam je drago što vas vidimo.
Dana mi je rođendan. Izvolite sesti, budite moj gost.
- Jao! – još se više uznemiri Abramov. – Rođendan! A ja
nisam znao! I eto, bez poklona sam došao...
Panova:
Volf je govorio:
Volf veli:
- Nedavno sma pročitao Tehnologiju seksa. Loša knjiga. Bez
humora.
- Šta to znači – bez humora? Kakve veze to ima sa humorom?
- Razmisli sam. Otvaram prvu stranicu – piše: „Predgovor“
Zar može tako?
- Oči Lenjinove.
A Najman neočekivano kaza:
Govorio je:
*
Slikaru Kopeljanu sudili za neplaćanje alimentacije. Dali su mu
završnu reč.
Na Vasilejvska ostrva
Doći ću da umrem...“
*
Našli smo se u jednom restoranu Saveza novinara. Sprijeteljili se s
konobaricom. Počastili je konjakom. Štaviše, kao da smo joj se
malo udvarali. A ona nas je potom prevarila. Ako me pamćenje ne
vara, za sedam rubalja.
Razbesneli smo se. Ali moj prijatelj reče:
*
Našli se Grubin i ja u Potporoškom krugu. Bludeli noću po
zabačenom selu. I odjednom upade on u bunar. Dotrčao sam, S
užasom zavirio dole. Stoji moj drug do kolena u blatu i pali
cigaretu.
*
Došao Grubin do nas sa tortom. Velim mu:
*
Jednom mi je otac rekao:
- Dopisvao si se sa Šostakovičem?
- Naravno – reče moj otac – nego šta! Imali smo stvaralačku
prepisku. Razmenjivali smo ideje, mšljenja.
- Pod kakvim okolnostima? – pitam.
- Ja sam nešto organizovao u evakuaciji, a Šostakovič je pisao
muziku. U pismima smo razmatrali različite nijanse. Da ti
pokažem?
Moj otac je dugo čeprkao po ormaru. Napokon je izvadio mapu
standardne veličine. Uzeo iz nje uski beli listić. Pročitao sam
ispunjen strahopoštovanjem:
Razgovor s naučnikom:
- Postoje li vanzemaljske civilizacije?
- Postoje.
- Razumne?
- Štaviše, vrlo razumne.
- Zbog čega one ćute? Zbog čega ne uspostavljaju kontakte?
- Baš zato i ne uspostavljaju, zato što su razumne. Koji ćemo
im mi?!
*
Kostja Beljakov je uživao glas uspešnog novinara. Jedanput su ga
poslali na konferenciju pokrajinskog odbora partije. Kostja se
pojavio u sali malo nakresan. Potražio je pogledom
najneuglednijeg učesnika konferencije. Zatim ga je pozvao u
stranu i veli mu:
*
Novinara Kostju Beljakova otpuštaju iz redakcije. Održava se
sastanak. Drugovi su hteli da mu pomognu. Rekoše:
- I manje – nikada!
- Imate li zip?
- Ne.
- A gde ga ima?
Prodavac odgovori:
- U Helsinkiju.
I dalje:
*
Mladog Šemjakina otpustili iz psihijatrijske bolnice. Miša je išao
kući i neočekivano susreo oca. Otac i majka su mu bili razvedeni.
- Ne sećam se.
- Pa ni približno?
*
Režim: najeli smo se i ležimo.
- Neće ići.
- Zbog čega? Pa to je dobra emisija?!
- Zar nije svejedno zbog čega? Neće ići, gotovo.
- Dobro, neće ići. Ali, da li vam se ona lično dopala?
- Zar nije svejedno?
- Pa, zanima me.
- Šta vas zanima?
- Da li vam se ta emisija lično dopala?
- Ne.
Urednik je malo povisio glas:
*
Pretpostavimo da dobar pesnik iznenada izda knjigu proze. Po
pravilu, proza je kudikamo lošija nego što bi se moglo očekivati. I
obratno, knjiga pesama dobrog proznog pisca uvek je daleko bolja
nego što se očekuje.
*
Porodica nije ćelija države. Porodica i jeste država. Borba za vlast,
ekonomski, stvaralački i kulturni problemi. Eksploatacija, snovi o
slobodi, revolucionarna raspoloženja. I tome slično. Sve to i jeste
porodica.
*
Na radiju saopštiše:
„Danas ujutro temperatura u Moskvi dostigla je dvadeset i osam
stepeni. Za poslednjih dve stotine godina toliko visoka majska
temperatura dogodila se jedanput. Prošle godine.“
- Ima šibica?
- Ima.
- Onda ću se odmah vratiti.
Konobarica reče za mnom:
*
Jednom se pisac Demidenko i ja smestili na sanduke pokraj
prodavnice pića. Čekamo da se otvori. Pored prolazi jako
zapuštena pijanica. Obraća nam se:
- Koliko je sati?
Demidenko odgovara:
- Nemamo sat.
I zatim:
- Takav je selavi.
Pijanica ga prezrivo pogleda:
- Takav je selavi? Ne kaže se takav je selavi, nego takva je
selavi. To je ženski rod, neznalico!
Demidenko se potom oduševljavao:
*
Jaša Fruhtman vodio je hor starih boljševika. O tome je govorio:
Plakat na obali:
*
Rostropovič se spremao za turneju po Švedskoj. Želeo je da s njim
pođe i njegova žena. Uprava to nije prihvatila.
*
Jednom sam poslao rukopis u Literaturnuju gazetu. Dobio sam
ovakav fantastičan odgovor:
„Đubre! Moje ime po ocu nisi zapamtio. A zapamtio si, gade, samo
to da sam ja – Jevrejin!...“
*
Jedan moj drug udvarao se nekoj ženskoj. Ova je bila starija i
iskusnija od njega. Bila je izuzetno čulna i širokog srca. Moj drug
našao se s njom u gostima. Uz to u ogromno generalskom stanu. I
predložiše mu da ostane, da prenoći. I ženska je ostala s njim. Prvi
put su bili nasamo. I moj drug se od radosti napio. Probudio se go
na podu. Ženska mu prezrivo reče:
*
Ministar kulture Furcova razgovarala sa Rihterom. Počela je da
mu se žali na Rostropoviča.
*
Moj brat od strica Ilja Kostakov vodio je neveliki plesni sastav.
Igrali su u restoranu „Jelen“. Jedanput sam onamo svratio sa
prijateljima. Seli smo da ručamo.
*
Pisac Uksusov:
*
U Lenjingrad doputovao Mark Šagal. Odveli su ga u pozorište
„Gorki“.Tamo ga je u sali ugledao slikar Kovenčuk. Brzo je nacrtao
Šagala. U pauzi mu je prišao i veli:
- A vi popravite.
Šagal se zamisli, osmehnu se i reče:
Kao što je poznato, sve se menja. Sećam se, u mladosti sam radio
kao kamenorezački učenik (Kombinat DPI). I stare radiše su mi
govorile:
*
Fudbaler Jerofejev imao ženu. Zvala se Nona. Često su se svađali.
Pričalo se da ga Nona vara. Ženu je kažnjavao na originalan način.
I to – postavljao ju je na vrata. Stavljao ispred sebe loptu. A zatim
se zaletao i po njoj zadavao kazneni udarac. Najčešće je Nona
padala u nesvest.
Olješa reče:
- Meni ovakva forma ne odgovara.
- Šta vam zapravo ne odgovara, Juriju Karloviču?
- Ne odgovara mi ovakva forma „Jurij Karlovič Olješa, u
daljem tekstu 'autor'!“
- A kako vi želite?
- Želim drukčije.
- Pa kako?
- Želim ovako: „Jurij Karlovič Olješa, u daljem tekstu ' Jura'.“
*
Moja tetka susrela književnika Koscinskog. Ovaj je bio pijan i
neobrijan. Tetka reče:
*
Umro je Aleksej Tolstoj. Kolege su se okupljale na sahrani. Moja
tetka upita pisca Čumandrina:
- Njujork.
Isti glas izgovori:
- Stanite! Ja izlazim.
Spiker je objašnjavao:
Maramzin je govorio:
*
Ukaz:
SOLO NA IBM-u
(Njujork, 1979 - 1990)
I neočekivani kraj:
*
Bio kod mene u Odesi poznati pesnik i sportista Lenja Mak. I on
se, eto, odlučio da beži preko granice. Da prepliva Crno more i
preda se turskim vlastima.
*
Cinizam pretpostavlja opšte postojanje ideala. Zločin – opšte
postojanje zakona. Bogohulstvo – opšte postojanje vere. I tako
dalje.
*
Heseova razmišljanja o Dostojevskom. Hese smatra da sve što je
mračno, nesvesno, nerazumljivo i haotično – to je Azija. Naprotiv,
samosvest, kultura, odgovornost, jasna podela dozvoljenog i
zabranjenog – to je Evropa. Ukratko, nesvesno – to je Azija, zlo. A
sve svesno – Evropa i dobro.
Dva pisca, jedan je uspešan, drugi – ne baš. Onaj koji nije imao
previše uspeha postavlja pitanje onom uspešnom:
I srećno su me pustili.
*
Kako beše u raju pre Hrista?
*
Želja da dominiraš u oblasti koja ti je nepoznata jeste tiranija.
*
Plemenitost – to je spremnost da deluješ suprotno sopstvenim
interesima.
*
Bio jednom Vladimir Maksimov na svečanom ručku. Davao ga je
veliki knez Čavčavadze. Među gostima se nalazila i Alilujeva.
Maksimov je potom pripovedao:
*
Genije nije pun mržnje prema masi, nego prema osrednjosti.
Bog mi je dao upravo ono što sam ga čitavog života molio. Učinio
me je običnim književnikom. Postavši to, uverio sam se da
pretendujem na više. Ali, bilo je kasno. Od Boga se ne mole
dodaci.
Moj otac je čovek koji zadivljujuće voli život. Sećam se, gledali
smo televiziju. Prikazivali su 80-godišnjeg Boba Houpa. Rekoh:
- Kakav odrešit starac!
Otac me je ispravio:
*
- Doktore, kako je moja tašta? Šta je s njom?
- Mogu li da se nadam?
- Sve zavisi čemu...
*
Poznati disident pretio službeniku državne bezbednosti:
*
On je legao rano. Ona je do kasno u noć gledala televiziju. On se
budio u šest. Ona - u dvanaest. Nakon tri meseca su se razveli. I to
je tako prirodno.
Ženiti se iz ljubavi,
Ženiti se iz ljubavi
Ne može nijedan,
Nijedan kralj...
*
Lenjingrad. Džinovski red. Ljudi stoje skupa desetak časova.
Prirodno, vode se razgovori. Neko veli:
*
Jedan stari-prastari čovek pripovedao mi je ovakvu poučnu priču:
Sastali smo se, radili neko vreme. Zaljubio sam se. I bi ljubavna
priča. Išli smo u bioskop. Vozili se čamcem. No, nismo se uzeli. I
ostao sam slobodan, kao ptica. Prolazi dvadeset godina. Razleže se
zvuk telefona. 'Zar me ne prepoznajete? Ja sam Ester. Moja kćerka
upisuje pozorišnu akademiju. Da li biste mogli da je, kao poznati
režiser, posavetujete?' Velim: 'Svratite.'
Sastali smo se, radili neko vreme. Zaljubio sam se. I bi ljubavna
priča. Išli smo u bisokop. Vozila me je čamcem. No, nismo se
uzeli. I ostao sam ja – završio je starac, tiho kašljući – slobodan,
kao ptica.“
*
Osnov mojih zanimanja je ljubav prema redu. Strast prema redu.
Drugim rečima – mržnja prema haosu. Neko je govorio:
To je rečeno za mene...
*
- Šta može biti važnije od pravednosti?
- Ko je umetnik?
*
Svi viču – glasnost, glasnost! A gde su u tom slučaju članci koji su
upereni protiv glasnosti?
*
Postoji glasnost, ali je, eto, čujnost slaba. Mnogi misle: da bi se
čuli treba da nastupaju u horu. Razumljivo je da to nije tako. Mi
čujemo jedino usamljene glasove. Jedino solisti ulivaju poverenje.
*
Čime se objašnjava činjenica istovetnih književnih sižea kod
različitih naroda? Po Šklovskom – njihovom spontanom pojavom.
*
Liberalno gledište. „Domovina – to je sloboda.“ Postoji varijanta:
„Domovina je tamo, gde čovek pronađe samoga sebe.“
*
Nije lako ne krasti. Utoliko pre – ni ne ubijati. Nije lako ni ne
žudeti za ženom bližnjeg svog. Kudikamo je teže – ne suditi.
Možda je to i najteže u hrišćanstvu. Vidi molim te - ne sudi! A u
stvarnosti „ne sudi“ to je čitava filozofija.
*
Stvaralaštvo je kao borba sa vremenom. Pobeda nad vremenom.
To jest, pobeda nad smrću. Prust se jedino time i bavio.
Rekoše mu:
- Vi ste veoma talentovani. Ali s prezimenom Dovlatov nećete
moći da radite. Uzmite bilo kakav pseudonim. Kako se
preziva vaša žena?
- Preziva se – Saharov.
- Prekrasno – rekoše mu – veličanstveno. Boris Saharov!
Zvuči lepo i jednostavno.
To je bilo 76. godine.
*
Poznati pisac ukrao salamu u supermarketu. Na moja
upozoravanja reagovao je ovako:
- Budi bez brige! Ovo je moja borba s inflacijom!
*
Postoji pojam „smisao za humor“. Međutim, postoji i nešto
suprotno smislu za humor. Pa, recimo „smisao za dramu“.
Odsustvo smisla za humor tragedija je za pisca. Tačnije,
katastrofa. Ali odsustvo osećaja za dramu isto je tako nesreća.
Samo su Iljif i Petrov uspeli da napišu dobre romane bez senke
dramatizma.
*
Dogodilo se to u našoj ruskoj koloniji. Žena i ja ulazimo u lift. Za
nama – američka porodica. Majka, otac, šestogodišnji dečak.
Posljednji dospeva emigrant zrelih godina. Kaže dečaku:
*
Lično za mene epoha Hruščova počela je sa crtežima Zbarskog. Po
mome mišljenju, njegove ilustracije Olješe su pojam savršenstva!
Ali, ovde se radi o drugom.
- Kako se zove?
- Pitomac Soluhin – smesta razjasniše i potčinjeno
raportiraše.
Vođa malo promisli i reče.
- Koliki ste!
Odgovorio sam:
- Rado ću da menjam svoju visinu za vaše prihode...
Prošlo je nekoliko godina. Šemjakin se obreo u prijateljskom
društvu. Pripovedao je o našem susretu:
*
Nekada sam bio sekretar Vere Panove. Jednom me je Vera
Fjodorovna upitala:
- Rita Kovaljeva.
-
Koja Kovaljeva?
-
Rajt.
-
Je li to ona što je prevodila Foknera?
-
Foknera, Selindžera, Vonegata. Znači, Vonegat na ruskom
zvuči bolje nego Feđin?
- Bez ikakve sumnje!
Panova se zamislila i veli:
- Kako je to strašno!...
Uzgred rečeno, s Gorom Vidalom ako ne grešim desila se
ovakva zgoda. Bio on u Moskvi. Moskovljani počeše da gosta
zapitkuje o Vonegatu. Oduševljavali su se njegovim romanima.
Gor Vidal je primetio:
*
Obeležavala se godišnjica masovnih streljana kod Bablje jaruge.
Odvijao se nezvanični skup. Među učesnicima je bio i Viktor
Platonovič Nekrasov. Izašao je pred mikrofon, počeo da govori.
Razlegao se povik iz gomile:
*
Kod Neizvesnog su bili gosti. Ernest je govorio o svojo ulozi u
umetnosti. Između ostalog, reče:
*
Spivakova su dugo vređali kao Jevrejina. Divna porodica ga nije
spasavala od antisemtizma. Nisu mu dali zvanje. Teško su ga
puštali na turneje. Priređivali su mu svakojake neprijatnosti.
Napokon, Spivakov je dobio odlazak na gostovanje u Ameriku.
Doleteo je u Njujork. Došao u Karnegi Hal. Kod ulaza su se nalazili
momci iz Lige za zaštitu Jevreja. Nad njihovim glavama nadnosio
se transparent: „Agentu KGB-a – gubi se odavde!“
I još:
- Da li vi govorite engleski?
- Pomalo.
- Kao i svi mi – reče Hemingvej.
Posle izvesnog vremena Hemingvejeva žena ga je upitala:
*
Vioscki je pripovedao.
„Jednom pre opijanja nisam mogao da spavam. Izašao sam na
ulicu. Stojim kraj svetiljke. Prema meni se kreće momčić. Gleda,
kao na ikonu. 'Dajte mi, molim vas, autogram.'
*
Njujork.
Aleksandra Glezer:
*
Pre dvadeset i pet godina spasao sam utopljenika. Junaštvo mi je
bilo tako nesvojstveno da sam čak zapamtio njegovo prezime –
Sepen. Estonac Paul Sepen.
Odn je govorio.
*
Meter je nazivao Orlova.
„Brodski je u Mičigenu,
Lerner je u Magadanu!“
*
Sećam se, Josif Brodski se izjašnjavao na sledeći način:
*
Brodski je govorio da voli metafiziku i spletke. I dodavao je:
*
Lekari zabranili Brodskom da puši. To ga je jako mučilo. Govorio
je.
*
Šmakov je govorio o Brodskom:
*
Josif Brodski voli da ponavlja:
- Život je kratak i bedan. Da li si primetio čime se on uvek
završava?
*
Brodski mi se obratio s prilično neočekivanom molbom:
O Brodskom:
*
Brodski ima moju simpatičnu karikaturu. Po mome mišljenju,
prekrasan crtež. Pokazao sam ga svom uredniku – Amerikancu. On
reče:
*
Sećam se, s mukom sam nabavio knjigu Brodskog iz 64. godine.
Platio sam, kao za bibliografsku vrednost, prilično velik iznos. Ako
ne grešim, pedeset dolara. Obavestio sam Brodskog o tome.
Čujem:
Bahčanjan:
„Glasnost vapijućeg u pustinji.“
*
Bahčanjan je došao u radio „Liberti“. Tada su još radili uređaji za
ometanje radio signala. Bahčanjan je predložio:
*
Bahčanjan je govorio, saznavši da sam na dijeti:
*
Genis je napisao radio-emisiju za „Liberti“. Tamo je bilo mnoštvo
naučnih reči kao „aluzija“, „cenzura“, „konsekventan“...
*
Tajanstveni religiozni javni radnik Lemkus je govoro.
*
Kod istog Lemkusa, u jednoj belešci je rečeno:
*
Izja Šapiro je često putovao službeno po Americi. Našavši se u
nepoznatom gradu, najpre bi tražio telefonski imenik.
Obaveštavao se koliko ljudi sa prezimenom Šapiro živi u tom
gradu. Kada je bilo mnogo takvih, Izji se grad dopadao. Kada je
takvih bilo malo, Izju je obuzimao nemir. U jednom teksaškom
gradiću, predstavljajući se vlasniku firme, Izja Šapiro reče:
*
Za moju ženu, koja se bakćala u kuhinji, Izja Šapiro reče „Ipak se
okreće!...“
*
*
Jedna poznanica otputovala u daču do Voznesenskih. Bilo je to
sredinom zime. Zoja, žena Voznesenkog, dočekala ju je veoma
srdačno. Domaćin se nije pojavljivao:
-Gde je Andrej?
-Sedi u špajzu. S bundom na golom telu.
-Šta mu bi odjednom?
-Iz špajza ima dobar pogled na put. A kod nas treba da dođu
zapadni novinari. I Andrjuša je rešio: kada se pojavi
automobil – baciće bundu u stranu! Istrčaće u zadnje
dvorište i posipaće se snegom. Novinari će ugledati – ruski
medved kupa se u snegu. Živopisno i upečatljivo. Andrjuša
će ih primetiti, smešće se. Zatim će, pokrivajući sramotu,
pobeći. A članci će u zapadnim novinama počinjati ovako:
„Genijalnog ruskog pesnika zatekli smo kako se kupa u snegu...“
Ili:
„Ovde se spominje Artur Miler, koji je ovde prisutan.“
Ili
*
Mladi Andrej Sedih upotrebio je u novinskom izveštaju ovakvu
konstrukciju:
*
Reklama u istim novinama:
*
Pre tridesetak godina Jevtušenko doputovao u Ameriku. Smestio
se u hotel. Sedi on jednom u holu, nekog čeka. Vidi, prema
vratima se uputio veoma poznat starac: brada, izgužvane
pantalone, vojnička košulja.
Aleškovski je pripovedao.
Kada se ispostavio da moj tumor nije maligni, Lena reče: „Rak ide
unazad...“
Ahmatova reče:
- Kakva je to fotografija?
- Rekao sam – fotografija Ahmatove.
- Iz koje godine?
- Šta – iz koje godine?
- Iz koje je godine fotografija?
- Pa iz sedamdeser i četvrte. Možda, sedamdeset šeste. Ne
sećam se.
- Ona je mnogo pre toga umrla.
- Pa šta? – upita Jup.
- I šta je prikazano na fotografiji?
- Tamo sma prikazan ja – reče Jup – tamo sam prikazan ja na
grobu Ahmatove.
- Onda se ne trudi.
Griša Poljak bio u gostima. Prilično mnogo je jeo. Neka žena stade
da mu govori:
*
Počeše nam često dolaziti sovjetski gosti. Ponekad i ne baš bliski
poznanici. Među njima i nesimpatični. Sve to mi počelo dodijavati.
Mama me bodro posavetova:
- Objasni im – majka ti je na samrti.
Lena prigovori:
Najkraća priča:
*
Zbilo se to u gruzijskoj gostionici. Mladoj konobarici preminuo
deda. Vlasnik ju je pustio na sahranu. Konobarice nema sat, dva,
tri. Vlasnik gostionice se nerverira – kuda je, veli, nestala? Nema,
razumeš, ko da radi...
- Gde si se izgubila?
- Gogi, pa ti znaš da sam bila na sahrani. To je čitav ritual, i
za sve treba vremena.
Vlasnik se još više rasrdi.
- Šta, zar ja da ne znam šta je sahrana?! Dođeš, pozdraviš se
i odeš!
*
Naučila moja žena da vozi automobil. Stekla je minimum
tehničkoga znanja. Usvojla je izvestan broj termina. A naročito joj
se dopao termin „wheel alignment“ (poravnanje točkova,
centiranje). S uživanjem je izgovarala:
*
Tomaševski i Serman šetali Krimom. Tomaševski je pripovedao:
Peruanski je završio:
*
Merkantilizam je maskirana nesposobnost. Ja, tobože, pišem zbog
para, tezgarim, i tako dalje. U stvarnosti zarada od tezgarenja ne
postoji. Postoji, avaj, samo naša stvaralačka nemoć.
*
Jedan emigrant izneo iz Sovjetskoga Saveza peopo nemile tašte.
Objasnio je to svojim principijelnim antiboljševizmom. Upravo
tako se i izrazio:
- Da ne bi pripala boljševicima!
*
Sve zanima, što će biti tamo, posle smrti?