Petar Vučić

Govor
Hrvatima
o
Ispravnom putu

2007.
Što je Prorokovođa rekao Hrvatima u šezdeset dva govora
za šezdeset dva dana

O Hrvatska, moraš li još

jednom propasti da
bi oživjela!
 SADRŽAJ

I. Prolog……………………………………………………………. 7
II. Dolazak i navještaj………………………………………………. 10
III. Oni koji prvi ustaše………………………………………............ 11
IV. Prekoravanje…………………………………………………….. 13
V. Znaci. Buđenje…………………………………………………... 16
VI: Podrijetlo. Obećanja…………………………………………….. 17
VII. Govor onima koji prvi ustaše……………………………………. 18
VIII. Oda ratu…………………………………………………………. 19
IX. Malodušje………………………………………………….……. 22
X. Priprema…………………………………………………………. 26
XI. Samospoznaja……………………………………………...……. 28
XII. Još o neprijateljima vašim………………………………………. 31
XIII. O objedi urbanoida za ognjištarstvo……………………….……. 35
XIV. Vaš mentalitet……………………………………………...……. 38
XV. Viši narod………………………………………………….……. 42
XVI. Usavršavajte se…………………………………………….……. 46
XVII. O jadikovci “Naš narod ne valja”…………………………...….. 51
XVIII. Autoritet…………………………………………………...……. 54
XIX. Pomirenje i oprost………………………………………….……. 57
XX. Veliki rat, šizma i drugi neprijatelji………………………..……. 62
XXI. Hrvatska u Južnoantskom kraljevstvu. Priča o šest
istina i isto toliko laži……………………………………………. 65
XXII. Patriotski rat i Drugi kao vođa……………………………..……. 70
XXIII. Mane Hrvata……………………………………………….……. 72
XXIV. O Drugom i pogreškama njegovim………………………..……. 76
XXV. Sumnja. O Preteči………………………………………….……. 79
XXVI. Vremena propadanja……………………………………….……. 81
XXVII. O prvacima………………………………………………...……. 84
XXVIII. Savezi i sloboda…………………………………………………. 88
XXIX. Europska Unija - pothvat osvajača svijeta………………………. 90
XXX. Vi i međunarodni poredak………………………………………. 106
XXXI. O pravednosti i pravednicima. O istini i istinoljupcima…...……. 110
XXXII. Nastavak govora iz prethodnoga dana……………………..……. 113
XXXIII. Vi i vaše djelo……………………………………………...……. 116
XXXIV. Jezik………………………………………………………..……. 117
XXXV. O zemlji i kraljevstvu hrvatskom…………………………..……. 120
XXXVI. Veliko prešućivanje………………………………………..……. 126
XXXVII. Svjedok…………………………………………………….……. 129
XXXVIII. Govor umnicima. O pismoznancima……………………………. 131
XXXIX. O prorocima………………………………………………..……. 136
XL. O liberalizmu i liberalima………………………………….……. 139
XLI. Liberalizam i ljudska prava………………………………..……. 145
XLII. Antifašizam kao demokracija i kao ideološka pretvorba…..……. 148
XLIII. Konzervativizam…………………………………………...……. 154
XLIV. O slobodi…………………………………………………...……. 159
XLV. Govor ratnicima…………………………………………………. 164
XLVI. O ženama…………………………………………………..……. 166
XLVII. Govor prvacima…………………………………………………. 168
XLVIII. O razočaranim obraćenicima i zatajivačima……………….……. 170

4
XLIX. O lukavosti………………………………………………………. 172
L. O osvajačima, gospodarima i upravljačima svijeta………..……. 173
LI. Urbani i ruralni Kravatani………………………………………. 181
LII. Tko sve pripada onima koji prvi ustaše…………………………. 189
LIII. O manjinama……………………………………………….……. 198
LIV. O savjesti………………………………………………………... 208
LV. Terorizam i antiterorizam……………………………………….. 211
LVI: Poseban govor bojovnicima Domovinskoga
rata o savjesti ………………………………………………….... 216
LVII. Stara, komunistička i nova, kapitalistička, ljevica
i desnica…………………………………………………………. 218
LVIII. Govor vođi………………………………………………………. 221
LVIX. Prisega…………………………………………………………… 224
LX. Pozdrav i odlazak……………………………………………….. 227
LXI. Konačno o Ispravnom putu……………………………………… 232
LXII. Epilog……………………………………………………………. 234
Prorokovođine naknadne misli: Obračun s
postmodernom ili neprijatelj kao dobročinitelj.......... 235

5
 Prethodna napomena

Radi lakšeg razumijevanja i ispravnog shvaćanja poruka knjige, dužni smo čitatelje
upozoriti na sljedeće:
Knjiga je pisana u alegorijsko-realističkom stilu i djelomično s ključem. Stilski, pisana
je djelomice u epskom, herojskom, a djelomice u lirskom, bukoličkom stilu; dijelom
literarnim, dijelom znanstvenim stilom. Tako je pisana ne zato da išta sakrije, a ponajmanje ne
zato da autora ekskulpira od bilo kakvih mogućih posljedica, nego da likove u njoj prikazane
pokaže i kao realne i aktualne, ali i kao simbolične i međusobno suprotstavljene, kao nositelje
sasvim suprotnih moralnih i političkih vrijednosti koje su bitno određivale političku, pače
posvemašnju sudbinu Hrvata i Hrvatske tijekom cijele povijesti. Stoga se za potpuno i
ispravno shvaćanje poruka knjige, između ostaloga, od čitatelja traži poznavanje značenja
pojedinih simbola i metafora uporabljenih u knjizi (ptica, životinja, brojeva, drveća, cvijeća i
dr.), koje kriju svoja značenja i koja čitatelj treba otkriti i tako shvatiti puni smisao njezinih
ideja i poruka. (Radi toga preporučujem pri čitanju uporabu rječnika simbola i drugih
rječnika).
Drugo, knjiga je pisana, a tako je treba i razumjeti, kao OPOMENA svim sadašnjim i
budućim naraštajima Hrvata da njihova teška i ćudljiva povijest, na koju se i prečesto i s
pravom žale, nije dolazila samo od Drugoga, od nehrvata i zlosretnih međunarodnih
političkih prilika, nego i od njih samih, njihovih slabosti i nesavršenosti, pogotovo od
pogrešaka kod izbora svojih vođa i prvaka te neopreznosti u odnosima prema “vječnim”
neprijateljima. Zbog tih naših slabosti povijest nam se ponavlja, i to u tragičnom obliku.
Ukazivanjem na uzroke i posljedice ponavljanja gubitka državnosti tijekom povijesti knjiga je
dakle opomena, a ujedno želi ukazati i na sadašnje stanje slabosti i propadanja hrvatske
državnosti i sigurnu državnu propast ako se ne probudimo i energičnim djelovanjem konačno
ne zagospodarimo svojom sudbinom.
Ako ponovimo pogreške i povijest će nam se ponoviti u tragičnom obliku:
kao domaća izdaja i strana agresija i hegemonija.

6
 I. P R O L O G

Na vrhu planine, zamišljen, pogleda uprta u dolinu ispunjenu narodom sjedio je

Prorokovođa pod raskošnom krošnjom orahova stabla oslonjen na njegovo deblo. Prebirao je
po svom više tisućljeća dugom pamćenju. Čas se vraćao u davnu prošlost, a čas bi se opet
vratio u sadašnjost te nastojao prodrijeti u budućnost svijeta i svojega naroda. Povezivao je
prošlost s budućnošću znajući da budućnost prolazi kroz prošlost i da se samo zakratko
zaustavlja u sadašnjosti, pa je tako u svojim mislima spajao sva vremena. Zanesen, ponirući u
razmišljanje kao da je sam, kao da sam sa sobom u mislima razgovara, nesvjestan prisutnosti
naroda, razmišljao je o svijetu, njegovoj sudbini i o svojem poslanju. . .
Znanstvenom kao i publicističkom istraživaču (granicu, razliku među njima u
području istraživanja društvenih zbivanja nije uvijek lako utvrditi, osim ako se ne služimo
formalnim kriterijima akademskih zvanja autora) nema teže zadaće od tereta što mu ga
nameće teret “povijesne istine”. Povijesne istine zatvaraju usta, zavezuju jezik, sleđuju um,
guše misao, oduzimaju hrabrost, unose strah, zaustavljaju pero i ostavljaju bjeline u knjigama.
Dakako, te povijesne istine uvijek su “objektivne” istine. Snaga povijesnih istina je nešto
najstrašnije što je stvorila moć sile, nasilja i terora. Često moraju proći stoljeća šutnje i straha
da bi se dogodila kopernikanska hrabrost da bi objektivna povijesna “istina” bila dovedena u
pitanje, da bi se “znanstvena istina” pretvorila u običnu predrasudu. U prirodnim znanostima
ona još i ima izgleda da znanstvenim argumentima, kao očiglednostima dostupnima već
zdravom razumu, obori znanstvenu dogmu, ali u društvenim znanostima mnogo, mnogo teže.
Mnogo teže jer još uvijek nema ni suglasnosti o tome postoje li društveni zakoni, napose
postoje li strogi znanstveni zakoni koji djeluju u društvenim događanjima i kako djeluju u
povijesti, u povijesnom razvoju - deterministički ili ne itd. Poglavito teško dolazi do revizije
političkih “povijesnih istina”. Zašto je to tako znamo svi, samo to nerado priznajemo i sebi i
drugima. To je zato jer iza takvih “istina” kao njihov jamac, kao njihova braniteljica stoji sila
s moći sankcioniranja svakoga tko ustaje protiv nje. Otuda naše kukavištvo, naš strah, koji
nije bezrazložan. Pače, uvjetovan je jasnim činjenicama, teškim posljedicama za onoga koji
dođe u iskušenje dirnuti u tako “jasne”, od znanosti utvrđene “objektivne činjenice”. A u biti,
ništa varljivije, da ne kažemo ništa lažnije, od te tvrdnje i od tih istina.
Te povijesne “istine”, nastale kao osvjedočenje moći gospodara svijeta, pretvaraju
neke narode u nove izabrane narode, čini ih novim izabranicima Božjim, pače novim
bogovima. Nastali su osvjedočenjem ne nove duhovne, nego nove svjetovne moći. Tako
nastadoše novi izabrani narodi: Englezi/Britanci, Amerikanci (USA), Francuzi, Rusi,
Nijemci... s jedne strane, a s druge strane narodi, mase koje izabrani trebaju voditi, kultivirati i
civilizirati. Ti mitovi o izabranosti, o kulturnom i civilizacijskom mesijanstvu, (dijelom
poduprti i religijski - Bog, tobože, izabire novi izabrani narod, Novi Izrael), nisu ništa drugo
do izraz preuzetnog etničkoga ili državnoga nacionalizma i šovinizma. Zapravo se radi o
ateističkoj religioznosti u kojoj Bog nije krajnja, apsolutna zbiljnost, nego su to ti narodi i
države. To je neoliberalistička religija bez Boga, vjera isključivo ili poglavito u svjetovno, u
moć i silu, u profit i uživanje. U toj religiji Bog nije osoban, nego kolektivni uzdržavatelji i
upravitelji svijetom - izabrane nacije i države. Novo poganstvo. Oni su stvaratelji novog
svjetskoga poretka a ne Bog, pa je i istina i pravda ono za što oni kažu da je takvo; oni
stvaraju povijest, pa je povijesna istina ono za što oni kažu da je povijesna istina, a to je,
dakako, njihova moć i njihov interes. Tiranija novoga poganstva.
S druge su strane narodi žrtve tih poganskih bogova. Žrtve su njihove istine koja
svojom moći uspostavlja svjetski poredak, svojim pobjedama svjetsku “pravdu”. Žrtve takve
istine i pravde su svi oni narodi koji ustaše protiv te i takve istine i pravde. Nužno je da
univerzalna moć, sila i nasilje pretvorene u laž, nepravdu i ropski mir, imaju univerzalnu žrtvu
- sve one koji ustaše protiv njih.
7
 Dakako, među tim narodima žrtvama ste, o ljudi o Hrvati, i vi i oni vaši koji prvi
ustaše protiv laži, nepravde i nasilja takvog svjetskog poretka. Zato se ne umišljajte da ste
jedini, da ste iznimka. Dapače, vi ste dio pravila da su uvijek postojali i da će uvijek postojati
osvajači, gospodari i upravljači svijetom i isto tako njihove žrtve, žrtve svjetskoga poretka
koji oni uspostavljaju. Žrtve su prije svih oni koji prvi ustaše, njihove političke i državne
tvorevine. Vaša je politička sudbina dio univerzalne nepravde i nasilja.
Jedna od takvih povijesnih “objektivnih istina” jest i “istina” o onim vašima koji prvi
ustaše i stvoriše svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, o onima koji prvi ustaše u Patriotskom
ratu i stvoriše Republiku Hrvatsku, što je središnja tema ovoga moga Govora i moga poslanja.
Istina o NDH je “povijesna istina”; da, “povijesna istina” o II. sv. ratu koju napisaše
pobjednici u tom ratu i koji su još i sad, šezdeset godina poslije, neprikosnoveni gospodari
istine i pravde. Kako znate, pobjeda u tom ratu ostvarena je silom, pa je i povijesna istina
istina te sile. Pobjednici koji su još i sad gospodari svijeta zabraniše ispitivati tu istinu
nametnutu silom, a svaki pokušaj ispitivanja te istine ozloglasiše zločinom povijesnoga
revizionizma.
Međutim, znanstveno istraživanje, otkrivanje zbiljske, materijalne istine, ne bi smio
zaustaviti oportunizam izazvan strahom od sankcija aktualnog međunarodnog političkoga
poretka, poretka uspostavljenog od aktualno dominantno vladajućih svjetskih sila, osvajača i
gospodara svijeta. Naime, tijekom povijesti svaki je međunarodni politički poredak
uspostavljao ne zbiljsku, nego uvijek “dopuštenu” istinu koju, doduše, kao korisnu, treba
donekle respektirati tekuća državna politika, no ne i znanost. Svaki put kad se nađe pred
dilemom između oportunističkog uvažavanja dopuštene i stvarne, zbiljske istine, znanost
mora ponoviti svoje od Galilea baštinjeno istinoljubivo “Eppur si muove” 1 , i prikloniti se
traženju zbiljske istine. Istinu koja je daleko od istine svakojakih pragmatista i pragmatičara i
njihove dopuštene i korisne istine. To je dopušteno, kako rekosmo, samo tekućoj,
pragmatičnoj politici koja se drži takvih istina. Osim toga, svako stvaranje dopuštene istine
ujedno stvara i “zabranjenu” istinu. Zabranjena je istina drugo, skriveno lice svijeta. A samo
zajedno, dopuštena i zabranjena istina čine cijelu istinu, pravo, istinito lice svijeta. Traženje
zbiljske, cijele istine čovjekova je dužnost, bez obzira na poznate posljedice koje je izazvalo
takvo traženje: ispijanje otrova, spaljivanje na lomači, umiranje u tamnicama, “izbacivanje iz
partije” itd. Međutim, demokratsko i liberalno društvo, s obzirom na svoje vrijednosti i svoja
temeljna načela, ne bi kao društvo tolerancije i dijaloga smjelo reagirati s represalijama, sa
sankcijama, jer bi to za nj bilo contradictio in adjecto, ustvari samonegiranje. Ono bi trebalo
poticati a ne sankcionirati istraživanje materijalne, cijele istine, jer pretendira da na takvoj
istini i počiva. Koliko je liberalno demokratsko društvo daleko od toga pokazat će i sudbina
ove knjige...
Uostalom, naše vrijeme je vrijeme postmoderne, a ona razara i delegitimira sve velike
pripovijesti, (metanaracije), u znanosti, umjetnosti i književnosti, ali i u filozofiji i politici
stvorene u moderni. U te velike pripovijesti spadaju i velike pripovijesti o istini i pravednosti
II. svjetskoga rata često ispripovijedane oportunističkom i pragmatičnom hegemonijalno-
pobjedničkom agonistikom po kojoj su jedni (pobjednici) apsolutni posjednici pravednosti i
istine, a drugi, (poraženi), apsolutni nositelji nepravde i laži. Stoga je došlo vrijeme da se
upravo po kriterijima i metodama postmoderne koja relativizira i dekomponira te
totalizirajuće istine, ispitaju te velike pripovijesti i iskazi te potvrdi ili delegitimira njihova
vječna i neporeciva istinitost i pravednost.

1
Galileo Galilei, veliki znanstvenik je ostao zapamćen po poznatim riječima “Eppur si muove” tj.
“ipak se kreće” (koje je prkosno promrmljao pritisnut od inkvizicije da povuče svoju kopernikansku
orijentaciju).
8
 Odjednom se kao iz sna prenu i vidje da se oko njega okupilo mnoštvo naroda koje ga
je slušalo, i postade svjestan da nije razgovarao sam sa sobom, nego da je cijelo vrijeme
govorio okupljenom narodu. Stoga, povisivši glas nastavi i reče:
- No, nisam došao k vama radi revidiranja te istine u svim njezinim aspektima, a još
manje braniti fašizam i nacizam, kao ni boljševički komunizam, koji su zaista bili zbiljsko zlo
i koje je kao ideologije trebalo pobijediti i, po mogućnosti, zatrti za sva vremena. Ali ipak
želim napasti, dovesti u pitanje jednostavnost te povijesne “istine”, njezinu jednoznačnu i
neupitnu vrijednost, jer se ispod nje kriju mnoge ideološke “istine”, ideološke dogme, ustvari
laži i krivotvorine, koje mnogim narodima prave velike povijesne nepravde i još uvijek velike
smetnje u njihovom nacionalnom i državnom životu. Naime, jednodimenzionalnost i
univerzalnost političke istine, posebno pobjedničke, ima tu manu da previše zazire i apstrahira
od stvarnih činjeničnih događaja i glorificira samo konačni rezultat. Njemu prilagođava sve
detalje, sve mogućnosti koje su potencijalno imale isto pravo i mogućnost ostvarenja kao i
pobjednička ideja. Zato takve jednodimenzionalne i jednostavne, “očigledne” istine kriju
mnogo laži i neistina u detaljima. Dakako, nevažnim proglašavaju i one događaje koji su
sudbinski za neki narod. A i sam detalj često nije detalj nego cjelina za sebe. Kap vode u
rijeci, da ne kažemo u moru, zanemariv je “detalj” u vodenoj masi, ali nije zanemariv u
našemu oku, kao ni u znanstvenikovoj kušalici kada ispituje njezin sastav, kemijska svojstva
uporabljivosti itd.
Takav jedan detalj svjetske povijesti, pa i II. sv. rata je npr. NDH i istina o njoj, pa i
Patriotski rat promatran u globalnoj svjetskoj povijesti, u oslobodilačkim ratovima poslije II.
svjetskoga rata i obračuna gospodara svijeta sa sudionicima u tim ratovima.
O tim “detaljima”, o ljudi o Hrvati, koji znače vašu sudbinu, došao sam vam govoriti.
O NDH, RH i hrvatskom srednjovjekovnom kraljevstvu ne samo kao ozbiljenju hrvatske
državotvorne ideje, svake od njih u svom vremenu, nego i kao jedinstvenom povijesnom, u
biti svevremenom povijesnom simbolu državotvornosti koji treba biti stalno, kontinuirano
kroz povijest ozbiljavan i brigom i borbom Hrvata stalno očuvavan. O tim, kao i mnogim
drugim pitanjima u kojima griješite i u kojima pokazujete da ste još uvijek lutalački narod
kroz povijest, kroz vrijeme, da ste nacija bez konačnoga sidrišta. Nemojte misliti da mi je ovaj
Govor i uopće moje poslanje ni lako ni ugodno, da mu je namjena da sebe uzvisim u vašim
očima i tako steknem slavu među vama. Ne, ni u kojem slučaju. Pače, istina koja će biti
izrečena u njemu jednako je bolna meni kao i vama. Toliko bolna da ju je ponekad moguće
samo u pjesmi izraziti i odbolovati. Zato se nemojte čuditi ako zbog dubine tragedije što vam
se događala u vašoj povijesti, a na žalost još uvijek vam se događa, moj govor ponekad
prijeđe u pjesmu. Jer nitko kao pjesma ne može s takvim ushitom slaviti i veličati život u
slobodi, pa i sam život i slobodu, niti itko kao pjesma može tugovati kad ih nema, kad ih se
tiranski zatire i oduzima. Nitko kao pjesma ne može slaviti i veličati slobodan osobni i
nacionalni život, veličati hrabrost i žrtvu u borbi za obranu njihove časti i dostojanstva. A sad
me čujte, čujte poruku koju vam donosim, čujte cijelu istinu:
Tako bi i prođe prvi dan učenja Ispravnog puta.

9
 II. Dolazak i navještaj

Kad siđe s brda obrasla borovom šumom, Prorokovođa se uputi na most. Hodao je
uspravno, zamišljenog i dubokog pogleda, obučen u bijelo, s crvenim štapom u desnoj ruci na
kojem se vidjelo sedam čvorova. Sedam čvorova jer je narodu kojem dolazi proći kroz
sedmora uska vrata. Prorokovođa je bio bijelo-rumena lica koje je blještavo sjalo. Čudesno
bijaše svjetlo što je zračilo oko njega. Narod koji iđaše za njim zaustavi se na prilazu mostu.
Kad dođe na sredinu mosta, Prorokovođa kleče i pomoli se. Narod ga začuđeno gledaše. Kad
se pomolio, ustane i pogleda najprije niz rijeku, a zatim uz rijeku. Rijeka prilažaše mostu tiho
i umilno, a isto tako tiho i umilno prolaziše ispod mosta baš kao ljubavnica poslije milovanja.
U njoj se ogledahu visoki i ponosni obalni jablani i raskošne vrbe, puni ptičjih gnijezda.
Priroda bijaše slavljenički okićena.
Prorokovođa je dugo, zamišljeno i neodređena pogleda stajao nasred mosta. Tako
neodređena da se nije moglo znati gleda li niz rijeku ili u svoju dušu. A zatim, odjednom,
odlučno zakorači naprijed, u trgovište u kojemu u to vrijeme bijaše sajam. Narod koji ga je
pratio, nesiguran što mu je činiti, snebivao se, meškoljio se, a zatim se neodlučan zaputi za
njim. Predosjećali su da će on na trgu govoriti. Uostalom, zar nije sajmeni dan, dan kad on
propovijeda. I zaista, kad dođe na sredinu trga zaustavi se. Njegovo se lice preobliči, postade
tvrđe i on zanesenim pogledom prijeđe preko okupljenoga naroda kao da želi zapamtiti svako
lice. Njegov prodoran pogled uznemiravao je ljude pa su sklanjali svoje oči od njegova
pogleda. Narod prekine trgovanje, ušuti, uozbilji se i okrenu se prema njemu. Čekao je što će
reći. I on počne:
- Ljudi Hrvati! Nisam došao s vama trgovati, nego vas probuditi. Da, vi spavate,
spavajući hodite, spavajući svoje poslove obavljate. Duh vam je obamro od samonebrige i
samozapuštenosti. Duša vam je plemenita, ali pati jer je zapustiste i svu brigu posvetiste vašoj
stoci i njivama vašim. Od sad se više nećete skrbiti o svojim poslovima.
Narod ga gledaše začuđeno, ali se nitko ne usudi pogledati ga ni u lice, a nekmoli ga
što zapitati. No, između svih iskorači plavokosi mladić i zapita ga: a što ćemo drugo raditi ako
se nećemo skrbiti za svoje blago i svoju zemlju. Pa to jedino i znamo raditi.
Prorokovođi se svidje mladićeva hrabrost pa pogledavši ga, zastane i reče: od sad ćete
ratovati. Sa mnom će te poći u rat. U ratu ćete se rađati i u ratu umirati.
- Ali mi nismo vični ratu, reče mladić.
- O kako vi ne poznajete srce svoje, reče Prorokovođa. Vaše srce hlepi za ratom, ali vi
ga ne razumijete. Vi bježite od svoje sudbine. Uzalud. Zar ne čujete žamor iz grobova, vapaj
za osvetom vaših nevino pobijenih. Vapaj iz grobova rasutih po svim državama i
kontinentima svijeta. Vi nemate gdje pobjeći od vaših mrtvih. Njihov je vapaj sve gromkiji.
Zato ću vas povesti u rat. Uostalom, rat je ono što najbolje znate. Vi, plemeniti, ratnički
narode! Povest ću vas u rat radi vas. Da vas probudim, da u vašim srcima pjesmu pravde
začnem. Pjesmu rata, koja krijepi i srce i misao. Da od sad samo ratujete i pjesnici budete.
Vjesnici nove pravde i novoga svijeta. Jer nitko nije tako dobar pjesnik kao ratnik, niti tako
dobar ratnik kao pjesnik. Zato se spremite, odmah polazimo. Vrijeme je da obnovite staru i
prihvatite novu vjeru. Vjeru samopouzdanja, ponosa i dostojanstva, vjeru koja će vas uvijek
pobjednicima činiti.
Prorokovođa pode i za njim sav narod. Potom im naredi da se vrate u svoje kolibe. I
oni se vratiše u svoje kolibe što bijahu uz rijeku nizvodno od svratišta.
Tako bi i prođe drugi dan učenja Ispravnoga puta.

10
 III. Oni koji prvi ustaše

Sretan je narod koji ima pjesnika

I koji u svojim teškoćama ne korača šutke
Czeslaw Milosz

Sljedeće jutro kad ustaše, on najprije izmoli molitvu zahvale za mirno prospavanu noć
i za darovano krasno proljetno jutro. I vidje da ustaše samo neki. On reče:
- Blago onima koji prvi ustaše. Oni će sa mnom vječno kraljevati. Jer oni su veći od
sebe.
Jutro toga kasnoproljetnoga dana zaista bijaše kao iz bajke. Gora prolistala, a njezino
modrozeleno lišće treperilo je na blagom suncu i laganom lahoru. Mlada trava prostrta kao
zeleni tepih svjetlucala je rosnim kapima na tek iza gore izašlom suncu. I ptice i šuma i trava,
pače i rosa pjevahu zanosnu himnu onima koji ustaše. Prorokovođa ponovo reče:
- Blago onima koji prvi ustaše. Oni će sa mnom kraljevati. Njihova će slava biti
neprolazna.
Pošto se sav narod probudi iza sna, naredi da se okupi. I narod se oko njega okupi.
Tada reče:
- Evo, po drugi put dolazim među vas. Samo su neki od vas željeli da ponovo dođem
među vas, za vašega Prorokovođu. To su oni koji jutros prvi ustaše. Jer od moga posljednjega
odlaska bijahu stalno sa mnom, oni prvi ustaše. Pozdraviše me jutros prvi, pa će zato oni koji
prvi ustaše biti vaše vođe u našem svetom ratu. Jer oni su junaci svoga naroda, junaci vaši, pa
ih zato zanavijek zovite Junacima.
Pozove potom one koji prvi ustaše da s njim blaguju. A blagovaše i sav ostali narod.
Prije toga priđoše rijeci, On, oni koji prvi ustaše i sav ostali narod. Vodom iz svete rijeke
očiste se od grijeha malodušja da budu Novi narod. I postadoše Novi narod. Narod posvećen,
najsvetiji među svim narodima. I narod je cijeli taj dan slavio.
Prorokovođa ostavi narod s onima koji prvi ustaše da slavi, a sam se povuče u obližnju
šumu jer ga je bila ophrvala sumnja u vlastito poslanje. Zato se udalji u obližnju šumu i
zavapi u nebo i zatraži od Njega da mu pomogne odgonetnuti zagonetku:

Zagonetka

Što to ide sa mnom

a Ja nije?
Koje je to moje Ja
što od mene se krije?
Je l' to moja sjena,
sudba, ili pak smrt?
Ili neki zagonetni smisao
što dano mi ga shvatit nije?
Ili nešto drugo li je?
Neki razlog, prvi uzrok,
ili svemu krajnji smisao?
Što to od mene se krije?

11
 Neki viši cilj ili svrha
što nedostupno i nedoumno
mi je?
Zašto, što to čeka ta moja
zagonetka?
Je li zato da patnja ili radost
mi je?
Da je tražim, da je pitam
ali da odgovor dan mi
nije?
I zašto pitat' ja moram,
čija volja to li je?
Zašto sam ne pita,
zašto meni zagonetku snuje?
Il' je ona sve što ja
jesam
al' ja sam kriv
jer ne znam tko sam!

Ne, ne, ona tu je,

ona čeka,
samo zato
da bude -
- vječna zagonetka.

To je moja, k'o i vaša -

- beskorisna, vječna odgonetka.

Prorokovođa osta u šumi, u njoj probdije cijelu noć preispitivajući se posljednji put.
Osta sam jer nije želio da itko vidi njegovo zažareno lice izmučeno sumnjama. Kasno, tek
rano ujutro zaspi. Zaspi tek kad shvati svu ispraznost zagonetke i beskorisnost njezina
rješenja. Na koncu se prikloni djelu. A ne riječi. Povjerava da najprije bijaše djelo, a ne riječ, i
da je njegovo carstvo zemaljsko.
I tako bi i prođe i treći dan učenja Ispravnoga puta.

12
 IV. Prekoravanje

Sljedeće jutro pošto se narod vrati s rijeke i blagovaše, oni koji prvi ustaše okupe
narod oko njega, a on reče:
- Čekali ste me dugo, tisuću godina. I jer ste to željeli, evo ja se vratih. U
međuvremenu ste ratovali. Ratove ste i gubili i dobivali, ali ste uvijek gubili mir. Vaši su
neprijatelji poubijali mnoge vaše, iako bijahu pravednici. Tako ste gubili i kada ste dobivali.
No, to je bila zaslužena kazna. Ne zbog vašega grijeha prema drugome, nego zbog grijeha
prema sebi. Vaši pomućeni duhovi bijahu u tuđini, odbjegli od vas. Vi ne znadoste razlikovati
svoje od tuđina. I uzeste mnoge svoje za neprijatelje i protiv njih ratovaste. Tako pomagaste
neprijatelju svome da zatre koljeno vaše i da se naseli u zemlju vašu. Mnogo ste griješili
protiv sebe. U tome je vaša krivnja. Osobito velike zločine počiniste protiv onih koji prvi
ustaše. Junake svoje i osloboditelje prozvaste izdajnicima te ih izručivaste neprijateljima
vašim, koji ih poklaše. Veliki je grijeh vaš i protiv Boga i protiv sebe. Postadoste tako svojim
dužnicima. Dužnicima u krvi koja vapi za pravdom. Samo rijetki od onih koji prvi ustaše i
koji umakoše neprijateljskom maču ostadoše vjerni istini i ljubavi prema vama. Iako ih vi
prezreste. I tako baštinite njihovu nezasluženu ljubav. Na njihovu molbu ja se vratih da
provjerim vaša srca, da vidim jeste li spremni. I evo, nađoh vas još uvijek u sumnjama. Još
niste spremni. No, ja dođoh dovršiti vašu spremnost. A prije svega, naučiti vas razlikovati
svoje od tuđih; naučiti vas ljubiti svoje i mrziti tuđe, neprijatelje. Mrzite neprijatelje svoje kao
što oni mrze vas, jer jedino je u tome vaš spas. A sad, idite i raspravljajte po rodovima svojim
o ovome što vam kazah. I spremajte se. Spremajte se pod zapovjedništvom onih koji prvi
ustaše. Da postanete probojno, smrtonosno koplje i neprobojni štit.
Mrzite neprijatelja svoga. Kako ćeš se protiv njega boriti, kako ćeš ga lišiti života ako
ga ne mrziš? Ubijanje bez mržnje je strašan zločin, jer je to ubijanje bez opravdanoga razloga,
zločin potpuno patološkog stanja duše. To čine samo oni bez savjesti. Ali ubijanje iz mržnje s
razlogom nije zločin. Onaj tko vam siluje majku, sestru, kćer, tko vam pali kuću, kolje vas i
progoni, kao što činjaše Svrab i Karadag 2 u Drugom i u Patriotskom ratu, taj zločinački
neprijatelj vaš, njega morate mrziti i lišavati ga života kad vas napadne. Jer tako postajete
borci protiv zla i zločina, a za mir i dobro. Ćud je u Svraba nepopravljiva kao u divljeg
magarca. Jer niste stvoreni da samo žrtve, nego da budete vladari svemu na svijetu. Uživatelji
svijeta.
Mržnja je temeljni dio ljudske naravi. Ona je loša i grijeh kad mrzi dobro, ali je
blagoslovljena kad mrzi zlo i kad kažnjava zlog čovjeka i njegovo djelo. Ona je samo drugi
oblik ljubavi, jer ne možete jedno mrziti a da drugo ne volite. Vaša ljubav bez mržnje je
slabićko praštalaštvo. To nije prava ljubav, to je psihičko neutralno stanje, neodređeno stanje
emocije, a neutralno stanje prema vrijednostima je patološko stanje i razuma i duše.
A dužni ste voljeti bližnjega svoga. Vaši bližnji su vaši sunacionici. Ako su to nevaši
daljnji i daleki, dužni ste ih mrziti ako su vam neprijatelji. Ako biste njih voljeli, voljeli biste
zlo. Ako biste njih voljeli, pravili biste od sebe svetačke žrtve. A to nije prirodno.
Kršćanska zapovijed ljubi neprijatelja svojega ne uključuje i ljubav prema onome
tko pravi nasilje, tko povrjeđuje osobu ili opće dobro. Ne uključuje onoga tko siluje, pali,
pljačka i ubija, kao što su prema tebi činili Svrab i Karadag. Onoga tko uništava tvoja
materijalna dobra - ozemlje, prometnice, industriju, rudna bogatstva i druge materijalne izvore
i uvjete čovjekovoga života. Tebe kao pojedinca i tebe kao (nacionalnu) zajednicu. Onoga tko

2
Napomena: Pojmovi Svrab, Svrabija i Karadag, Karadagija označavaju zemlje i sudionike u
ratovima i politikama uništavanja Hrvata i Hrvatske, uključujući sve zemlje sudionike i pripadnike
bilo koje zemlje i nacije.
13
uništava ustanove tvoga odgoja i izobrazbe - dječja obitavališta, vrtiće, škole i sveučilišta,
institucije funkcioniranja građanskoga života i pravne države, kao i stanovite kulturne i
civilizacijske vrijednosti. Sve su to radili Svrab i Karadag s namjerom da ti zatru trag na
zemlji koju je htio osvojiti i posvojiti; sve je to zločin. Ljubiti takve značilo bi ljubiti zločin.
Ne, to nije vrijedno ljubavi i oprosta, nego kazne. A kažnjavajući zločin usavršava se svijet.
Zapovijed ljubi bližnjega svoga ima granicu u zločinu. Ta zapovijed znači da
neprijatelja pokušaš popraviti, napraviti ga boljim, moralno ispravnijim, da mu za malu
nepravdu ne vraćaš velikom, pomoći mu da se moralno usavrši, a ne da mu toleriraš i opraštaš
zločin. Tako ne izvršavaš svoju moralnu ni vjersku zadaću da sprječavaš i umanjuješ zlo na
svijetu, nego pomažeš njegovu umnažanju.
Takvom moralu, moralu sveopćeg oprosta i nekažnjavanja, pače ni zločina, uče vas
oni koji od vas žele napraviti pokorne i skrušene slabiće. To je moral roba, a ja vas učim
moralu gospodara i ratnika. Jer, stvoreni ste na sliku i priliku Božju, da baštinite svoju zemlju
i nitko vas ne smije u tome ometati, progoniti niti ubijati.
A sad ću vam reći ono što vašim ušima ne će biti ugodno čuti, ni vašoj vjeri lako
prihvatiti: ni sv. Pavao apostol nije bio u pravu kad je od roba tražio da bude pokoran svome
gospodaru. Sintagmu da je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Božju još su apostoli
tumačili da je jednak i slobodan onoliko koliko je to suobličenje ostvario. Prema tome, onaj
tko se nije sasvim suobličio, taj je zaslužio da bude rob.
Osvajači, gospodari svijeta mnogo, neprestano govore, o cinizma li zločinačkog,
protiv mržnje. Da bi te ponizili, da bi te (is)kompleksirali, da bi opteretili tvoju savjest i
onesposobili te i za samu obranu; gospodari svijeta izmisliše i novo kazneno djelo koje
nazvaše - zločin mržnje. Oni hoće biti gospodari ne samo tijela, nego i tvoga duha.
Gospodari života i smrti (ius vitae ac necis)!3 Izmisliše govor mržnje kao zločin mržnje,
ali ne i djelo mržnje, kao zločin djela mržnje kao što su eksploatacije i ugnjetavanja,
osiromašivanja, pljačkanja i na koncu osvajanja tuđe zemlje i postavljanje svojih poslušnika
na vlast koji će im dopustiti činjenje zločina pljačke nacionalnih dobara. Po njima, vi ih
morate voljeti i kad nad vama prave zločine. Dakle, nije zločin praviti zločin, nego je zločin
mrziti zločince. Dakako, njihov ni zločin mržnje neprijatelja nije zločin (“Mrzim Japan” u
SAD-u za vrijeme Drugoga rata, a Albion, osim što je zaljubljen u sebe, mrzi cijeli svijet.).
Oni za zločin proglasiše i tvoju volju da obnoviš svoje kraljevstvo, da imaš samostalnu
i neovisnu državu. U Drugom ratu tu tvoju volju proglasiše zločinom, one koji prvi ustaše
proglasiše fašistima jer htjedoše obnoviti vaše kraljevstvo. A kad obnoviše kraljevstvo,
njegovu obranu proglasiše zločinom. Sve što u obrani svoje domovine učiniste, oni nazvaše
zločinom. Kad ste bili prisiljeni u radne logore poslati one koji zločinački napadaše tvoje
obnovljeno kraljevstvo, oni i to proglasiše zločinom, iako su to bili radni logori, oni ih
proglasiše “logorima smrti”. Svaka žrtva koja od pripadnika na tvoje kraljevstvo pade u
napadu, oni također nazvaše zločinom. Ali kad oni, ili kad se brane ili pak kad napadaju, pa
takve žrtve padnu, oni nazvaše kolateralnim žrtvama, dakle nenamjernim i bez ikakve njihove
krivnje i odgovornosti, iako su i napad i obrana bili u funkciji okupacije i pljačke tuđe zemlje.
I kad si neprijatelja svoga sudio na zakonit način i na zakonit način izricao kaznu i kaznu
izvršavao, oni i to nazvaše zločinom.
I svoje žrtve u ratu protiv tvoga kraljevstva dvadeset puta uvećaše, od svoje žrtve
napraviše mit, a od tebe i tvoga kraljevstva napraviše načelo zla, mit o genocidnom narodu. A
kad bi se napisala povijest zločina svijeta ili povijest zločina Europe, pokazalo bi se da si
najneviniji narod, da je nad tobom tisuću godina zločin činjen, da si povijesna žrtva zločina.
Da si u svakom ratu bio žrtva, da je tvoje kraljevstvo zatirano, a tvoji ratnici pod tuđim
zapovjedništvom prvi žrtvovani.

3
Odlučivanje o životu i smrti putem kažnjavanja djece ili izlaganja novorođenčeta. (lat.)
14
 Dragi sinovi i kćeri Hrvatske! Zločinom se na svijetu vlada. Politička povijest
čovječanstva nije ništa drugo do povijest zločina. Zato se ne dajte varati, ne dajte se
kompleksirati. Ne budite malodušni, ne dajte se kompleksirati izmišljenom “zdjelom punom
očiju zaklanih” što je izmisliše vaši neprijatelji i podmetnuše Prvom, vašem vođi kao vaše
vječno prokletstvo, kao vaš izgon iz ljudske zajednice. Htjedoše od vas, vašeg naroda,
napraviti antiljude. O zločinci, o zatornici višega čovjeka. Ne činite nepovijesne zločine, ne
dopustite da vam nametnu krivnju što lišavate živote one koji vas ponižavaju, pljačkaju, koji
zatiru vaše kraljevstvo i vaš narod. Veliki ste gubitnici u povijesti, i samo svojom srčanošću i
čvrstom voljom za slobodom i neovisnošću možete ostati slobodni i osigurati opstanak u
povijesti.
Upravljači svijetom koji od vas traže da se pomirite sa svojim neprijateljem, da mu
oprostite sve zločine što ih počini protiv vas, zabranjuju vam da imate neprijatelja. Što to
znači? Znači da vas ne priznaju međunarodnim suverenim političkim subjektom. A tako
nepriznati, ne možete imati ni prijatelja ni neprijatelja bez dopuštenja gospodara svijeta. Samo
oni imaju pravo mrziti neprijatelja svoga, a tebi zapovijedaju: voli neprijatelja svoga! O, kako
je to cinična zlouporaba kršćanskoga nauka o ljubavi! Zato, spremajte se za sve vrste
modernoga rata: nuklearnog, kemijskog i biološkog (napose bakteriološkog).
Njihov zahtjev da svojim neprijateljima, poglavito Svrabu i Karadagu koji tolike
zločine na vama počiniše, oprostite njihove zločine i zaboravite što su vam sve počinili, nije
ništa drugo do zločin memoricida što ga na vama prave. Memoricidom hoće reći da vi prije
niste ni postojali. Da ste došli niotkuda, iz povijesne praznine iz ne-bitka. Da ste upravo tek
njihovom agresijom na vas stupili u realnu egzistenciju, da vas je zločin agresije zapravo tek
konstituirao. Zapravo, da bolujete od imaginarne fantazme u kojoj vam se priviđaju vaši
knezovi, vaši bani i kralji i neko vaše imaginarno kraljevstvo. Zato da se morate liječiti od tog
pričina, od privida da ste postojali u nekom ranijem životu u povijesti, liječiti se od kompleksa
umišljene povijesnosti koju nikako niste imali, da ste povijestan narod. Zato vam oni govore,
zapravo vas, po njihovu, “liječe” kad vam govore da zaboravite prošlost, (koju de facto,
prema njima, niste ni imali) i da gledate samo u budućnost. Zato vi, po njima, i ne gubite
samopoštovanje kad opraštate jer to i ne možete kad prije zločina niste ni postojali. Pače,
onima koji na vama počiniše one strašne zločine vi trebate zahvaliti jer su vas oni, onim što vi
pogrešno nazivate zločinom, tek prizvali u povijesnu egzistenciju. Zato sve one koji poslije
Velikog Dažda napraviše varku izbjeglištva, zapravo pobjegoše bojeći se zaslužene kazna,
trebate sve vratiti u Hrvatsku i odštetiti ih. Na dužnost štovanja, što vam duguju svi narodi,
štovanja koje je prema međunarodnom pravu dužan iskazivati svaki narod svakome drugome
narodu, oni i ne gledaju i ne haju. Služe se i drugim perfidnim metodama i sredstvima. Tako
vas tjeraju da na zločince, Svraba i Karadaga, pa i na njihove vođe koje oni slave i podižu im
spomenike kao herojima, primijenite damnatio memoriae - brisanje uspomene na zločince
poslije pogubljenja, institut poznat još kod Rimljana, da taj pravni institut primijenite na sve
njihove žive i mrtve zločince. Kakvo lukavstvo, kakva perfidija, kakvo podcjenjivanje! I sve
to vaše vođe prihvatiše. O, kako su crni tragovi izdaje.
Zaprepašten, narod ga je gledao i slušao, prepao se njegovih riječi i šutke se razišao.
Tako bi i prođe i četvrti dan učenja Ispravnoga puta.

15
 V. Znaci. Buđenje

Sljedeći dan nestade sunca. Smrači se, navukoše se teški, crni oblaci. Grmjelo je i bez
kiše. Tako jako da se sva zemlja tresla. Narod se prepade misleći da je potres, da je došao
smak svijeta. A onda se odjednom prolomi oblak, zasja munja i kiša padaše kao iz kabla.
Najprije ledena kiša, pa tuča, i na koncu obična bljuzgava, obilna i dosadna kiša. Zatim se
spusti magla te još više zamrači horizont i zakri ga u neko dosadno, crno beznađe. Taj dan
narod ne mogaše izaći iz koliba.
Prorokovođa je ostao sam u svojoj kolibi i odgonetavao što znači taj neobičan dan.
Svu noć je razmišljajući okretao kotač. Na koncu zaključi da je to dan iskušenja strpljivosti.
Dan kada se razabiru trenuci. Koji je za što primjeren. Shvati kako je rođen tek kad mu je bilo
50 godina, da je tako bilo potrebno čekati 1 000 godina da se rodi ovaj narod. Dosad je ovaj
narod živio kao u bunilu, ne prepoznajući i ne shvaćajući sebe. Živio je napušten od vjere i
izgubljenih ciljeva. No, evo, došao je dan njegova rođenja, dan izlaska iz kolibe. I nebo kao
da je to pozdravilo i ovom ga kišom blagoslovilo.
I tako prođe dan. U razmišljanju i rađanju. Narod je osjećao da se Prorokovođine riječi
priljepljuju za njegovu dušu, da se tamo udomljuju i da im se više ne mogu oteti. Da njegove
riječi ulaze u njihovu krv i s krvi putuju po njihovu tijelu, ulaze im u srce i mozak i tamo ih
okrepljuju, hrabre, sokole. I narod postade žedan i gladan njegovih riječi.
Tako bi i prođe i peti dan učenja o Ispravnom putu.

16
 VI. Podrijetlo. Obećanja

Shvativši znak kao upozorenje da je narod spreman čuti istinu o sebi, čim ustade
Prorokovođa zateče narod okupljen, šutljiv, ali pribranoga duha. Zatim bez oklijevanja reče:
- Vi ste od dvanaest otaca, od dvanaest rodova. A oni svi bijahu od istoga oca i iste
matere. Rodiše se pred dvadeset i sedam tisuća godina i od tada ste vi isti: jedan duh i jedno
tijelo. Izogeni ste narod. Zapamtite to, jer istina te istine jest ljubav koja vas jedina može
očuvati u danima velikih odluka. Budite smjerni i blagi među sobom. Volite se i slušajte,
poštujte one koji prvi ustaše. Jer oni su najtvrđi čuvari vaše istine.
A njih ćete lako prepoznati. Svima je njima lice sjajno i zažareno od srčanosti. Svima
im je osmjeh pobjede na usnama, svima im je sjajna zvijezda nad glavom i uvijek su blizu
mača. Mača vrlinom i osvetom posvećena! Da, u dane junaštva i odluke prepoznat ćete ih po
njihovim mačevima. U dane bitke uvijek će biti ispred vas. Svojim životom željet će vaš
sačuvati. Zato ni vi ne štedite svoje živote da sačuvate njihove. Prepoznat ćete ih po veselosti
pred bitku, pred rat u kojem će se, kako je već davno rečeno, jedni pokazati bogovima, a drugi
robovima. Prepoznat ćete ih po prijeziru smrti. Zato budite s njima kako biste bili na strani
slavnih. Kako biste mogli uživati u pobjedi srčanosti, junaštva. S bogovima ćete dijeliti moć i
vrlinu, jer oni su na vašoj strani, oni su vas odabrali i oni će vam pokloniti pobjedu i vječno
gospodstvo. Skupa s njima ćete vladati nad nižim, istočnim narodima koje ćete pokoriti i
njihovom zemljom zavladati, jer oni je nisu dostojni. Uostalom, ta zemlja je ionako oduvijek
vaša. Izgubiste je jer ne slijediste one koji prvi ustaše. Vi ste odabrani narod s mora, gora i
plemenite ravnice, narod snage i vrline. Probudite se, ustajte i potražite one koji već ustaše.
Oni su sol vaša i najbliži su bogovima. Zato će vas oni voditi, ali pazeći na moj pogled i na
tajni put koji sam im već otkrio.
Narod ga je najprije začuđeno i prestrašeno slušao, ali se s vremenom oslobodi te
zaprepasti. Poneki između njih bi ustao i razdragana lica slušao i odobravajući klimao
glavom. Kad je Prorokovođa završio govor, narod kao da je odahnuo od teškoga rada. Začas
nastade tišina, ona čudna, prazna tišina, a onda odjednom sav narod ustade, svi ustaše i
gromko zapljeskaše. Bilo je to prvo odobravanje koje, međutim, još nije bilo oduševljenje, ali
je bilo jasno odobravanje. Prorokovođa bi zadovoljan: ovaj narod je odlučio izaći iz kolibe.
I tako bi i prođe i šesti dan učenja Ispravnoga puta.

17
 VII. Govor onima koji prvi ustaše

One koji prvi ustaše pozva da se izdvoje od ostaloga naroda, da njima posebno govori.
Da im kaže one riječi i otkrije one misli koje dođoše do vrata njihove kuće, ali u kuću ne
uđoše. Koje dođoše do njihovih ušiju i oni ih čuše, ali im smisao potpuno ne razumješe. No,
oni za njih bijahu sasvim pripravni, sasvim spremni. Kad se okupiše, Prorokovođa im reče:
- Vi ste oni koji ste me tako dugo i željno čekali. I ne zaboraviste mi imena. Vaša
ljubav i vaša vjera me svih ovih 1 000 godina tako krepko snažila. Vi ste ono ozimo sjeme što
jaro budi i polet mu daje. Što nicavost održava duže nego lotosovo sjeme. U vama je budno
prebivala naša spasonosna ideja koja se svakog proljeća pokušavala otresti od snijega i
pospanosti, pa je i održala jednu veliku svetkovinu, svetkovinu onoga Velikoga Proljeća. Vi
bijaste budni sve ove godine, i zato naš narod s ushitom reče: oni prvi ustaše. Vi ste jedini
istinski poznavali neprijatelje svoje i tako sveto ih mrzili i prije nego ih sretoste, prije nego ih
u bitci upoznaste. Vaša uzvišena ljubav za naš narod, i vaša tako krepka mržnja na barbarske
naše neprijatelje, održale su ono sveto sjeme naše nade i naše budućnosti. Zato samo vi
možete sa mnom voditi ovaj narod. Jer, jedino vi čisto i otvoreno srce ljubavi i krepku mišicu
imate, jedino vas veseli potok čežnje za propašću i smrti neprijatelja našega. Jedino vas ne
mogu zaplašiti potoci krvi i brda leševa neprijateljskih. Zato jer prvi ustadoste, bit ćete prvaci
u svoj mojoj vojsci. Jedino vama, koji ovih 1 000 godina stražariste pred vratima slobode naše
domovine, povjeravam vođenje našega naroda. Vi neustrašiva srca i nikad zatajene ljubavi, vi
jedini možete dosanjati san našega naroda, vi zaljubljenici u vječnost Hrvatske.
Drugi put ću vam reći kamo ćete ga voditi.
Tako bi i prođe i sedmi dan učenja Ispravnoga puta.

18
 VIII. Oda ratu

Poslije održanoga govora osjeti veliki umor te potraži prenoćište pod najvećim
hrastom, pod vedrim nebom. Prije sna reče onima koji prvi ustaše da se ne će s njima
pozdravljati jer će im sutra nastaviti govor. I doista, bez drugoga uvoda sljedeće jutro im reče:
- Vaše ime zabranjivahu, zločincima vas nazivahu. S vašim imenom djecu plašiše.
Vas, nevinu djecu Božju, vas kap pravednosti koja se niz dugu i niz zraku sunca spusti na
zemlju. Bijaste prognani među strane narode, zatvarani i ubijani sve zbog mene i zbog ljubavi
prema istini i slobodi. Zato ću vam, iako je u srcu prepoznaste, ali je nikad ne čuste, povjeriti
istinu o ratu spjevanu od vaše srčanosti, ali i od vaše klonulosti kad vam neprijatelji vaši
ukradoše izvojevane pobjede.

Pjesma o ratu

O rate, ti što slavljahu te

toliki bezumnici
tko posla te na svijet –
Bog ili đavo?
I zašto?
Tko te priziva –
mudrac ili luđak?
Tko ti jesi? Il' mudri
sutrašnji dan,
Il' pakao si jučerašnji?
Tko si ti: rušitelj ili
graditelj.
Zašto slavio te mudri
Heraklit Mračni
a sveci te proklinjali,
zašto hvalio te Hegel, Nietsche
i toliki drugi mudraci
ako samo zlo na svijet donosiš?
Zar samo zato što duši
polet daješ,
zar samo zato što sve
slavom mjeriš, pobratimljuješ nas,
što u društvu s tobom
s bogovima se izjednačujemo
jer o životu i o smrti
odlučujemo?

Razaraš li ili gradiš,

ili jednima činiš jedno
a drugima ono drugo?
Ili svijetu tako
mjeru tražiš:
od velikoga i od
preteke oduzimaš

19
a malome dodaješ?
Ti koji toliko majka
uplaka,
koji toliko očeva posijedi i ostari,
koji toliko udovica ucrni i
toliko djece osiroti,
zašto te ipak prizivamo i
slavimo?

Zato o neznalice,
zato o malodušnici
jer vas činim većima
od vas,
zato jer vas i nad zemlju
i nad nebo nadvisujem.
Zato jer ja sam ono tvoračko,
jer sam prapočelo svemu,
jer iz praha ovoga svijeta
novi svijet pravim,
svijet vedrine i slave.
Svijet vječnog pijanstva slave.

Zato jer od vaših mrtvih snova

pravim život pravi.
Zato jer bez mene bi ionako umrli
ali bez znaka na grobu.
Bili bi samo humus na pustopoljini
i loša hrana lešinaru, hijeni i krtici,
zato jer vas vodim u maštu
djevojačku,
zato jer od vaše smrti pravim
uspomenu veću od vas,
i gradim vam slavoluke
pod kojima nikad nećete umrijeti.

Da, mene slave jer bez mene

svijet gubi ciljeve i ostari,
ciljevi bivaju zaboravljeni
a ono što treba doći
nikad ne dolazi.
Bez mene vam drugi
nevjestu ugrabi
maslinovom granom vas ubi.

Zato da se nova kuća sagradi

kad stara postane tijesna,
zato jer vinograd ne rodi
dok ga vrtlar ne oplijevi.
I zato, evo ja odabrah vas
kad vi nemaste hrabrosti
odabrati mene,
jer vam je srce plaho

20
 i ustrašeno,
bojite se i moje ime
spomenuti.
Zato dođoh da vas ohrabrim,
da vas oslobodim.

Oni koji prvi ustaše s ushićenjem su slušali Prorokovođinu pjesmu, a kad on završi,
usklicima ga pozdraviše. Obradovani, ozarenih lica u zboru nekoliko puta otpjevaše
Prorokovođinu pjesmu o ratu.
Prorokovođa ih je zamišljeno promatrao, a zatim reče: zaista je rat krvava terapija u
narodnom samonalaženju: kao nacije, kao homogenog političkog subjekta. On je istina
pojedinca i naroda. Koliko tko vrijedi, u ratu se najbolje vidi. Smisao je rata da vam održava
životnu, nacionalnu vitalnost, a pobjede u ratu da vam donese slavu u slobodi, pravdu i vlast
vrlina.
Tako bi i prođe i osmi dan učenja Ispravnoga puta.

21
 IX. Malodušje

“Sad ne daj da te sumnja svlada,

malodušje neka ovdje umre svako”!
Dante Alighieri

No, Prorokovođa je znao da za zadaću koja stoji pred Hrvatima nije dovoljno
oduševljenje samo onih koji prvi ustaše. Srce cijeloga naroda mora biti oplemenjeno, svi
moraju primiti novu vjeru samopouzdanja, časti i ponosa. Uostalom, radi ostalih je i došao, jer
oni koji prvi ustaše, ionako su puni samopouzdanja, spremnosti za rat, žrtve i pobjede. Stoga
odluči najprije narod postidjeti njegovim slabostima. Okrenuvši se licem prema okupljenom
narodu, reče:
- Što je malodušne oholice, što ste jutros namrgođeni. Što to od mene krijete u vašoj
prozebloj duši? No, znajte, još prije nego ustadoste, ja sam zavirio u vaša srca i u njima vidio
onu provaliju u kojoj sve do sad bijaste i u koju bi da se vratite. Vidio sam uzrok i vaše
namrgođenosti. U vašim srcima sam vidio vašu sumnju u mene kao vašu veliku sumnju u
sebe. Vašu zlokobnu sumnju što okova vam krila i što utege na noge vam navuče i dušu vam
sape da ne možete poletjeti. I zaista se pitam jeste li vrijedni moga truda, jeste li vrijedni moga
svetog poslanja. Vi, nedostojna sumnjala što nastojite zaboraviti da ste vi, a ne netko drugi,
kopali onu jamu u kojoj sve do sad bijaste i u koju biste da se ponovo vratite. I sad iz svoga
nevjernoga srca svoju sumnju na me prenesoste. Da biste pred sobom stekli nedužnost za sve
što učiniste protiv sebe. Za sve vaše grijehe, za vašu propast.
Prvo na što vas vaše malodušno srce jutros nagovori, o oholice, bijaše da mi
spočitnuste da sam star. Da sam senilan i onemoćao, pa kako ću vas voditi. Ta je misao plod
trenutka vaše velike slabosti. Iz mraka vaše sudbine ona dolazi. Već pomislih da vas je
napustila, da sam je odagnao od vas, ali se prevarih. Ali vi, malodušne oholice, i ne znate što
je starost. Vi ne znate da je starost samo u pamćenju. I, zaista, vi ne znate da sam ja star
koliko i vaša povijest. I još stariji. Ja sam stariji i od vašega sjećanja koje je, kako vidim, vrlo
kratko i slijepo. Obnevidjelo od samozaborava i sumnje koja ga rodi. Pa zar vi ne znate da je
narod vječna mladost, jer je on vječno rađanje. Ovo vam ne govorim kao zagonetku da je
odgonetavate, nego da od sad zauvijek to pamtite i da ovu misao postavite za stražara pred
vašu sudbinu. Jer sam ljubav, ja sam vječno mlad. Ali me vi ne vidite, a da me vidite, vidjeli
biste da sam kao dijete neiscrpna ljubav i mladost. Ne vidite me jer su između mene i vas
zavjese. Ali, evo, ja dođoh da ih raskinem.
Prorokovođa je govorio tihim, ali odlučnim glasom. No, vidjelo se da je duboko tužan
i povrijeđen zbog sumnje naroda. U govor se toliko zanio da ni primijetio nije što se oko
njega događa. Kad popi čašu vode, radi osvježenja i okrijepe, ogleda se oko sebe i vidje
njemu toliko drag prizor: vidje da su se oni što prvi ustaše opasani mačevima postrojili u bojni
red. Stajahu u urednom vojničkom poretku spremni na svaku njegovu zapovijed. To ublaži
njegov gnjev, bi oduševljen te reče:
- Neka su blagoslovljene utrobe vaših matera koje vas na svijet doniješe. Neka je
blagoslovljeno mlijeko kojim vas podojiše. Neka je blagoslovljena ona kolijevka koja vas je
odnjihala. Vi ste vječna mladost moja. Plamen neugasivi. Slava neuništiva.
Oni koji prvi ustaše toliko ga oduševiše da nastavi govor. Okrenuvši se prema narodu,
reče:
- Vi, sumnjala, gdje vam je vjera otačka! Zar ne znate, vi malodušnici, da narodi
sumnje nemaju budućnosti. Da svi takvi izumriješe. Da samo narodi vjere i hrabrosti imaju
budućnost. Da je samo tim narodima dopušten prilaz hramu slave. Da je samo tim narodima
22
darovana vječnost. Gdje vam je ona vjera otačka što kraljevstvo zasnova, a kojega vi ne
bijaste dostojni jer ga pokloniste tuđinu. Kad dopustiste da jedna strana princeza vaše
kraljevstvo svome bratu, tuđinu kao dotu odnese. Samo onaj što s vojskom svojom izgibe na
Željeznoj Gori braneći vas sumnjala, samo on ga bi dostojan, ali mu ga vi odrekoste, vi
nedostojni. I od onoga dana do danas služite tuđinu. Pred svakom hrđom prigibaste koljena i
klanjaste se. I kad tuđin nesta s vaših očiju i iz vaše zemlje, osta vam u duši i u plašljivom,
ropskom srcu vašem. Onom srcu što ralo i volove goji i hvali, a odbaci mač ognjeni, mač
osvetnički. Tuđin se u vama zauvijek nastani te vašu krotkost i poslušnost hvali, vi ropski
nakote! Pa i kad ga ono iz svoje zemlje kao granom otjeraste, on se brzo iz vaše duše u vašu
zemlju vrati, useli u vaše spaljene kuće. Maslinovom granom svoje kukavištvo prikrivate i
neprijatelju se dodvoravate i udobrovoljavate ga, a oni vašu djecu, vaše potomstvo u roblje
pretvaraju. Samo oni što prvi ustaše dostojni su kraljevstva otačkoga. Jest, izgiboše mnogi od
njih, ali slavu sebi i vama među narodima pribaviše. Ali vi se i te slave odrekoste i s
neprijateljem svojim na njih hulite. Ali znajte, oni će baštiniti kraljevstvo koje ću s njima
obnoviti. Oni i oni od vas koji se njima prdružite! Nemojte lagati svojim unucima govoreći
im: “Ja ne bijah tamo u ono vrijeme kad udjel se u slavi žrtvom zasluživao, kad uloge u drami
se dijeliše”. Ne, nećete moći lagati jer ću ovaj dan na najvišem i najvidljivijem mjestu u živac
kamen upisati, jer ću spomen na ovaj dan pticama na krila upisati da ga raznesu po cijelom
svijetu. Da se podmićeni svjedoci ne bi svojim lažnim svjedočenjima okoristili i nezaslužnima
slavu ishodili.
Narod ga je postiđeno slušao pa se ozlovolji. Okretahu se jedan dugome i jedni
drugima u očima nađoše da Prorokovođa govaraše istinu. Tada se počeše međusobno
dogovarati kako da se s njim izmire, da ih pod svoje zapovjedništvo primi. Uto ih prekinu
žalobna pjesma što se izvi iz grla triju seljanki u crnu, crnim rupcima podbrađene i s crnim
pletovima preko glave. One tûžaše tužaljku za kraljem svojim. Čuvši prve stihove njihove
tužaljke, sav narod na zemlju kleče i pognute je glave slušaše, a mnogi gorko zaridaše.

Tužaljka za kraljevima hrvatskim

O božanski kraljevi hrvatski

Kamo nestadoste? čija prokleta ruka
Vas uništi.
S vama nesta i sva slava naša
S vama nesta sve dobro naše –
kraljevstvo naše...

Vi dođoste sa sjajem božanskim

Vi dojahaste na konjima bijelim
Vi dođoste putem Ispravnim
Što vam ga Prorokovođa pripravi.
Iz dalekih hladnih krajeva
U zemlju našu nas vratiste.
Donesoste zlatne krunu, palij, žezlo
i mač zlatni
I zlatnim mačem nas opasaste.

U vas bijaše snaga stvarateljska

On vam dade snagu i um uređivalački
Da nered, da kaos između nas uklonite.

I vi sagradiste kraljevstvo hrvatsko

23
 I bi red po vama postavljeni
I red i pravedni mir među nama zavlada.

Ali, jao, vaše sjeme istruni

Vaše se stablo osuši
Ugasi se vaša sveta snaga
I mi udovički narod postadosmo.

Tad crni ratnici dođoše

Crnu smrt po kraljevstvu sijaše
Lelek i pustoš po njemu sijaše
Sav narod ispod jarma tuđinskoga morade proći
Jer mu teljuge na vratove namakoše.

Oni nam sunce zakriliše

Ni ševa ni slavuj u kraljevstvu ne zapjeva
A pijevac zauvijek umuknu.

Stranac nam hrabrost i slogu oduze

Naše junake ponizi i iz kraljevstva otjera.
U naše stablo smrtonosno zasiječe.

Ne bi štita da nas brani

Ne bi koplja ni mača da stranca
Nasrtljivog iz svoje zemlje istjeramo.

Presušiše naši izvori

Zamrznuše naše rijeke.

Mrak, crni mrak

Na naše kraljevstvo je pao.

Ispjevana tužaljka za kraljevima i kraljevstvom hrvatskim i na Prorokovođu ostavi

dubok i težak dojam, dojam tragedije. Na nj tim više jer je i sam poznavao sve hrvatske
kraljeve, s njima proživljavao njihovu slavu i njihovu tragediju. Stoga ga je svako podsjećanje
na njihovu slavu i veličinu bodrilo, ali i podsjećanje na tragičan kraj mnogih od njih i njihova
djela, duboko ga se dojmi, rastuži ga. Na koncu se pribra, a tužni prizor potištenosti ga nagna
na razmišljanje o ljudskoj sudbini, sudbini malih i velikih, o sudbini naroda i njihovih
kraljeva. I njihova djela. Poslije podužega razmišljanja reče potištenom narodu:
- Nikoga kruna ne učini kraljem. Ni kraljevske insignije. Niti se ono kraljevsko može
komu u nasljedstvo ostaviti. Kralj se kraljem rađa. I rađa se jednako u kolibi i u palači. Zar ne
reče i vaš pjesnik: “Nije visok tko na visu stoji, Nit je velik tko se velik rodi, Već je
visok tko u nizu stoji, I visinom nadmaša visine, A velik je tko se malen rodi,
Al kad pane golem grob mu treba” (I. Mažuranić). Rodi se sa zvijezdom
sudbonositeljicom koja s njim hodi i prijestolju ga dovodi. Ona ga iskušava, isprobava i
provjerava vrline kraljevske, poglavito one najveće i najvažnije - hrabrost i mudrost. I samo
ako kao zlato u vatri ne izgubi svoja svojstva, ako ostane vjerodostojan u svim pogibeljima,
prijestolju ga privodi. Tako ga sudbina prepoznaje. On zatim pred narodom i pred njegovim
vremenom hodi, te svojom voljom, svojim mislima i djelom narodom zavlada. Mjera je
njihova i među njima ne može biti veći od njih. Vrlinom osvaja njihova srca, on njihove
snove dosanjava. Svojom hrabrošću razmiče granice, narodu i državi slavu namiče. Svojom

24
vrlinom on sve nadmaši, i one iz carske i one iz kraljevske palače; narod im krune s glave
skida i na njegovu je stavlja. On sve takmace nadmaši.
Ali i on ostaje u ruci sudbine, koja mu često sklona nije. Toliko sam puta svjedokom
bio propasti kraljeva i njihova djela. Djela sazdana na veličini pravde, istine i morala. Toliko
puta sam svjedokom bio njihove klonulosti, ophrvani sumnjama u se i svoje djelo, pa i u
narod koji toliko ljubljaše. Ja bih svjedokom tolikih izdaja, prijevara, zločina, krivokletstava i
gaženja zadane riječi, nepoštivanja obećanja, saveza i ugovora.. Koliko puta sila i nepravda
pobijediše i najčasnije i najveličanstvenije djelo kraljevo uništiše...
lako čvrst, tisućljetnim iskustvom tvrdo iskovan, Prorokovođa se rastuži, popusti i
proplaka. Ali svoju slabost, svoje suze od naroda sakri. No, prije nego se od naroda udalji, još
jednom se okrenu i reče: “A vi koji narodu pjesme kazivate, ne plačite dok pjesmu pišete”.
Kad završi tužaljka i Prorokovođin govor, narod bijaše pod teškim dojmom tragičnoga
kazivanja. Uto se i smrači, pa se raziđoše po kolibama svojim. A oni koji prvi ustaše,
postaviše straže oko tabora. Straže se izmjenjivahu i danju i noću.
Tako bi i prođe i deveti dan učenja Ispravnoga puta.

25
 X. Priprema

Prethodni dan bijaše težak, izazva potištenost, pa Prorokovođa pozva prvake i naredi
im da narodu dadu dan odmora. Tako i bi, a kad se narod ponovo okupi, Prorokovođa vidje da
se narod sasvim oporavio od jučerašnje melankolije i depresije. Vidje da se probudio iz
mrtvila, da prikuplja svoju snagu, da mu odlučnost raste. Odluči se zato da narodu otkrije
konačnu istinu, svoje konačne namjere:
- Vježbajte duh, ali i tijelo svoje. Jer, evo dolazi dan kad ću vas suočiti sa smrću.
Suočit ću vas s neprijateljima vašim. I neka to bude posljednje suočenje, posljednja bitka
ovoga petstogodišnjega rata. Istrijebit ćete neprijatelja iz zemlje svoje i neće mu više biti
povratka. Ni uho njegovo urotničko ne smije ostati u vašoj zemlji. I tada kad dođe dan
obračuna, neka je tvrdo vaše srce i čvrsta mišica vaša. Jer, zapamtite; ako vi ne istrijebite
neprijatelja iz svoje zemlje, on će istrijebiti vas; izvršite temeljitu, posvemašnju
desvrabizaciju svoje zemlje. Pa on to čini već petsto godina! Još i sad stradate zbog njega i
njegovih zločina. Zbog njihova grijeha vi progonite svoje pravednike, izručujete zločinačkim
sudovima i tako činite zločin nad pravednicima. To će vam biti oprošteno samo ako ih
osvetite. Ali zato se ne pozivajte na pravdu osvajača i gospodara svijeta. Drugi je već sebi
prigrabiše i ocrniše je. Ona vam pomoći neće. Pomoći će vam samo tvrdo srce, odlučna volja i
čvrsta mišica! Ako budete tako postupali, pravda će od vaših neprijatelja pobjeći, zastidjet će
se svoga crnoga obraza i k vama će pribjeći. I hvalit će vas i laskati vam. Hvalit će vas kao
pravednike. Kao samilosne i čovjekoljubive. Ali samo ako protiv vas ne bude svjedoka. Samo
ćete tada steći nedužnost. I ako se opet ne prevarite i pravdu ne budete tražili na sudovima
neprijateljskim. I pazite: ne budite slabi, ne pozivajte se na svece, oni nikada na zemlji nisu
vladali. Tko se na svece poziva taj je slab, taj unaprijed gubi. Kad vas takve samilosne misli
obuzmu, sjetite se onoga habsburgškoga cara i kralja, Karla, kojega sad za sveca proglašavaju
zbog njegove dobrote, njegove svetačke neratničke naravi i zalaganja za mir. Njegovo
zalaganje za mir nagradi ga raspadom njegova carstva i kraljevstva. U isto vrijeme, iste
godine bezbožni Atatürk od propaloga carstva, kojega se sultan odreče i potpisa kapitulaciju,
iz pepela podiže carstvo i stvori novu, modernu tursku državu. Sjetite se kako pobijedi ne
samo Grke, nego i veliku vojsku združenu od Albiona, Karlovita, Prekomoraca. I tko veće,
tko bogougodnije napravi djelo? Onaj tko se u moć nije pouzdavao, ili onaj tko pouzdavši se u
moć pobijedi u ratu i mir uspostavi?
Dakle, tko se na svece poziva taj sebe slabim čini, jer svoju sudbinu predaje u ruke
drugome. A i oni uvijek rade za jačega. I upozoravam vas, nemojte ajmekat; malo nas je,
malo nas je. Ne, ne, i previše vas je. Slabih. Ne bojte se. Ne budite malodušni pa će vas biti
mnogo. Kad se mačevima opašete gore će propjevati, šuma će vas plesom pozdraviti.
Vaši će se mrtvi iz grobova dići i s vama će se boriti. Vaša hrabrost učinit će vas
nepobjedivima. Jer, zar se ne sjećate: kad onaj kojega poslah prošli put da vas povede u rat za
oslobođenje, zar i onda ne bijaste sami? I onda su malodušnici govorili, malo nas je, nemamo
mačeva, svi su protiv nas. Zar niste usprkos svemu pobijedili neprijatelje svoje. No vi
sluganski je ne sačuvaste nego se predadoste u ruke neprijatelju. Da vam je neprijatelji čuvaju
od vas. O bezumnici!? Predadoste svoju sudbinu u tuđe ruke, a izdadoste moga izaslanika.
Izdaste njegovo djelo i djelo onih koji prvi ustaše. Zar vam to nije bila dovoljna pouka: tko u
drugome snagu za se traži, taj svjedoči da vlastite nema.
Što, zar ne vidite da je vrijeme mučeništva i otkupljenja ponovo došlo? Samo svojom
vlastitom krvlju svoju slobodu možete otkupiti !
Slušajući ga, narod se ohrabri. Bodrio je jedan drugoga i poticao na samopouzdanje.
Onima koji prvi ustaše Prorokovođa naredi da sutrašnji dan provedu s narodom u vježbanju.
Da im i tijelo i duh očvrsnu.
26
Tako bi i prođe i deseti dan učenja Ispravnoga puta.

27
 XI. Samospoznaja

Pošto je ocijenio da je njegov govor ostavio dubok i snažan dojam na narod,

Prorokovođa ga nastavi ohrabrivati i poučavati. Bi mu, naime, jasno da se ovaj narod mora
suočiti sa sobom ako misli postati viši narod:
- Ne bojte se svoje povijesti. Ni budućnosti svoje. Ali, znajte da niste mnogo bolji
nego bijahu vaši očevi, niti ste mnogo gori nego će biti sinovi vaši. Jer zajedničko i isto je
vaše vrijeme, iako vi to ne znate. Zato poštujte svoje očeve i volite svoje sinove. Zaguslite i
zasvirajte u frulu kad želite prizvati duh očeva svojih i zasvirajte klavir i harmonij kad sinove
svoje zaželite. Jer, znajte, vi ste sad kao ona voda što upravo rijekom proteče. Samo ste dio
rijeke. Ali ste i cjelina cjeline i cjelinu živite. Svako pokoljenje naroda je cjelina svoje
prošlosti i svoje budućnosti. Zato slikajte likove otaca svojih, dižite im spomenike, ako želite
znati kakvima će vas slikati vaši sinovi. I kipove vam podizati. Jer tako počinjete sebe
spoznavati. Iz cjeline koja ste i sami. Tako ćete spoznati svoju sudbinu i ne ćete trebati pružati
dlan gatari. Da, na vašim dlanovima je ispisana vaša sudbina, ali vam je ciganka ne zna
pročitati. Sami je morate dokučiti. No, to nije lako. Ali, ako se obazrete iza sebe u povijest i
pogledate svoje djelo, na njemu ćete pročitati tko ste. Sve vaše pogreške, zablude i mane, kao
i sve vaše vrline i odlike na njemu su zapisani i vi samo trebate imati hrabrosti i pročitati ih.
Svoj ćete zajednički karakter spoznati, a spoznat ćete i svoju budućnost i sudbinu.
Ono što je zapisano na vašem djelu, kao vaš mentalitet koji vam određuje sudbinu,
teško je mijenjati. Narodi uglavnom nisu ili su slabo poučljivi. Ali vi više nego drugi narodi
imate razloga da budete poučljivi iz svoje prošlosti, jer mnogo pogrešaka, pa i nedjela, protiv
sebe počiniste. Prečesto si bio malodušan, napravio mnogo samoizdaja tako da sad među
tobom ima mnogo onih što uzgajaju samomržnju kao najljepši cvijet kulture, civilizacije i
napretka. To nazivaju kulturom i ljubavlju prema svim ljudima svijeta, a ljubav prema svom
narodu nazivaju natražnjaštvom, nekulturom i ognjištarskom zaostalošću. Ti zlodusi što
poznaju tvoje mane, ističu ih za tvoju sramotu, a ne za tvoju pouku. Oni te posramljuju
veličinom, snagom i kulturom drugih naroda, a preuveličavaju tvoje grijehe i mane. To je
velika zamka što te u jamu bezdanicu vodi. Teški je to jaram što ti ga tvoji odrodi nameću.
Taj korov ćeš morati iščupati iz vlastitih njedara, ma koliko ti teško bilo. Morat ćeš oplijeviti
svoj vinograd. No, ima u tome zlu i nešto dobra: to još više uveličava lik onih što prvi ustaše...
Kad se samospoznaš, znat ćeš da je najbolji dio tebe tvoj ratnički i pjesnički dio. Zato
se za rat pripremaj i ni u šta se drugo ne pouzdavaj. Odbaci ostan, kolovrat i tkalački stan.
Napusti oranice, urede i tvornice i pripaši mač. Narodi koje ćeš osvojiti neka ti služe. Jer ti si
ratnički, a ne ratarski ni trgovački narod. Narod si koji najljepše pjesme u ratu ispjeva. Jer ti si
narod vladalački, a ne radnički, i neka ti osvojeni narodi služe. Od naroda koje osvojiš uzimat
ćeš sve što ti treba, a nećeš ni raditi ni trgovati, jer to nije dostojno tebe. Nisi za to odabran.
Duga nit tvoje prošlosti, duboka i tamna kao bezdan, vrijeme je tvoga postanka i tvoje
povijesti. Ne boj se po toj niti u bezdan spustiti. Jer kad se do dna u bezdan spustiš, bit ćeš
bogato nagrađen. Bit ćeš okićen kao najljepši mladenkin svat. Bit ćeš nagrađen
samopouzdanjem, snagom i nepobjedivošću. Okićen vrlinom, ljubavlju za se i ponosom.
Nagrađen najvećim darom što ga bogovi odabranim narodima svojim daju - samospoznajom
ćeš biti nagrađen. I tek tada ćeš spoznati da si odabran. Tada će se sve muke, sve patnje u
radost i u veselje pretvoriti. A okrvavljene noge i izranjavani bokovi bit će zaboravljeni. Bit
će i gorkih plodova samospoznaje. Mnogi likovi iz tvoje prošlosti će potamnjeti, a mnogi će
drugi zasjati kao ono zlato iz zemlje iskopano što ga lupeži i zlotvori u zemlju zakopaše da
vam ono od koristi ne bi bilo. Htjeli su zauvijek tvoje putovođe zatrti. Zato ćeš neke slike sa
zidova svoga hrama slobode i časti morati ukloniti, a na njihovo mjesto stavljati neke druge.
Neke kipove ćeš morati razbijati, a nove podizati. Spaljujte likove. I ne boj se prigovora da si

28
zato barbarin. Ne, nisi zato barbarin, nego se time samo svojim zabludama osvećuješ;
pokazuješ da si samospoznajom postao hrabar narod. I da si nacija napretka. Zato skidaj slike
i razbijaj kipove nedostojnih. Inače nikad nećeš pronaći vrata budućnosti. Jer tvoja
samospoznaja ti je već dojavila: nisu ni sve slike ni svi kipovi dostojni tebe samospoznatog i
samopouzdanog, tebe slobodnoga. Ne daj im da ti smućuju um i zasljepljuju vid. Tako vježbaj
svoju volju tvoračku. Ona nije tvoračka ako ništa ne razori. U razaranju je njezina snaga, u
građenju je njezina vrlina. Volja ti je dana kao slobodna i svojom slobodnom voljom čini sve.
Tako da ti samo ona granice postavlja. Nitko drugi. Budi viši čovjek, budi viši narod slobodne
volje.
Vi, kao istinoljubiv i povijesno nevin narod, povijesna ste žrtva, pa nemate potrebu
krivotvoriti svoju povijest kao neki drugi narodi. Ti narodi pišu “korisne” a ne istinite
povjesnice, i takvim krivotvorenim povjesnicama odgajaju svoje naraštaje i na njima grade
njihovo domoljublje. Jer, kako da razvijaju rodoljublje Indiocidi ako u svojoj povjesnici
istinito prikažu kako su napravili genocid nad Indijancima, da su linčovali crnce i klali
Vijetnamce? Kako da Britanci (pretežno perfidni Albion) razvijaju domoljublje i izgrade
moralne jedinke ako napišu makar i dio o svim svojim zločinima u Indiji, Kini, Južnoafričkoj
Republici (u kojoj prvi u povijesti podigoše koncentracijske logore), bombardiranjem
nevojnih ciljeva u Alemaniji i sadističko ubojstvo stotine tisuća nevinih civila krajem
Drugoga rata, kao i inače tijekom povijesti diljem svijeta? (Njihov premijer, Čerečitelj, za
počinjene je ratne zločine u Drugom ratu dobio i Nobelovu nagradu za književnost.). Kako da
budu civilizirani počinitelji zločina nad Ircima, koji čine sve do danas. Kad ih skoro polovicu
pomoriše glađu, a i danas u Sjevernoj Irskoj čine zločine protiv njih! Kako Turci za genocid
pokoljem milijun i pol Armenaca? Kako Karloviti poslije pokolja hugenota, poslije
Bartolomejske noći, kako poslije zločina u Alžiru itd., kako Polovci sa svojim gulazima i
sibirskim gubilištima, istrebljivanjem, etničkim čišćenjem Čečena već tri stotine godina,
Belgijanci, Španjolci, Nizozemci, Nijemci ... i svi drugi kolonizatori i robovlasnici? Zato,
dragi sinovi i kćeri hrvatski, ne vjerujte u “povijesne istine” jer su sve to korisne laži kojima
te žele obmanuti.
Osvajači svijeta krivotvore svoju povijest. Izmišljaju političke i kulturne događaje kao
napredne, kao poželjne, pa ih legendaziraju i to im je povijest. Izmišljaju legende o humanim
osvajanjima, a skrivaju potoke krvi što ih proliše u tim osvajanjima, genocidu i etničkom
čišćenju, i to prikazuju kao kultiviranje i civiliziranje barbara. Kad u kući primitivnog,
nepismenog sirovog kauboja vidiš na filmu kako taj isti svira klasičnu glazbu na klaviru, jasno
je da je u pitanju stvaranje legende o kulturnom mesijanstvu, retroaktivno stvaranje povijesti,
naravno izabranoga naroda.
A kako vi pišete svoju povijest? Tako da sumnjate u sve što je u vašoj političkoj i
kulturnoj povijesti bilo veliko, vrijedno. Dopuštate da vam stranci, kao što je metek
Vizantolog, i autošovinisti pišu povijest, koji unose sumnju i u samo postojanje vašeg
srednjovjekovnoga kraljevstva, u sve knezove, bane i kralje, sumnjate i u primarne i u
sekundarne izvore i potvrde vaših povijesnih događaja i osoba. Pa gdje je vaš legendary koji
bi bio usporedan legendariju drugih naroda? Jer i vi svoju povijest trebate, osim znanstveno,
pisati i kao legendarij - kao Legenda aurea crotica. Neka vam za opomenu služi
Patriotski rat i istina o njemu. Istina koju osvajači svijeta pretvoriše u laž. Znajte da se narodi
međusobno intelektualno bore lažima, legendama i mitovima kao najjačim intelektualnim,
ideološkim oružjem. Po legendama i mitovima narodi su sveti ili pogani, veliki ili ništavni,
izabrani ili odbačeni, kulturni i civilizirani ili barbari...I to nije neka nova intelektualna
izmišljotina, već je od početka povijesti. Zar ne znate da su mitizirani i legendizirani životi ne
samo svjetovnih ličnosti nego i svih religija, da su legendama protkane i Ilijada i Odiseja,
Gilgameš, Biblija, Mahabharata, Ramajana, Tripitaka, Zend-Avesta, Shu jing, Kuran i dr.
Legende su nastale o mučenicima, pustinjacima itd., a najpoznatija je Legenda aurea.
Legendizirani su i stvarni, ali i sasvim izmišljeni događaji. Narodi su, naime, kao i sami

29
čovjek-pojedinac; i iracionalna bića i iracionalnostima se bore. Zato te tvoja do mazohizma
samozatajna povijest neće uzvisiti iz prizemljarstva u viši narod. Da bi se to dogodilo, moraš
ponovo pisati svoju povijest i legendizirati ju, heroizirati.
Ako tako budeš postupao, bit ćeš na Ispravnom putu. Ispravni put vodi u
središte.
Narod je već navikao na Prorokovođine govore te ga je pažljivo slušao. Na kraju
svakog njegovog govora narod bi burno odobravajući gromko zapljeskao. Izgubio se svaki
trag rezerviranosti i opreza. Od ovoga dana Prorokovođa je držao govore izjutra, prije nego se
narod ode vježbati u ratnim vještinama, proučavati ratnu taktiku i strategiju, svoju povijest i
povijest onih zemalja koje mu nekad pripadaše i koje je odlučan vratiti pod svoju vlast.
Dakako, nastavnici, učitelji su im bili oni koji prvi ustaše. Oni su taj Prorokovođin nauk još
davno prije prihvatili i bili njegovi sljedbenici.
Tako bi i prođe i jedanaesti dan učenja Ispravnoga puta.

30
 XII. Još o neprijateljima vašim

“Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.

Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve?
------------------------------------------------------
Ne može dobro stablo roditi zlim rodom,
a zlo stablo dobrim rodom.
Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom,
siječe se i baca u oganj”.
Matej, 7, 16-20.

Rano ustavši, Prorokovođa je uživao šetati po rosi. Tog jutra rosa je bila obilna, kao da
se nebo svu noć mučilo pa se jako oznojilo. Uživao je u prizoru svjetlucanja rose na travi i
orošenoga proplanka. Osvježavao ga je i poticao na razmišljanje o potrebi poznavanja
neprijatelja, pa zaključi:
Nedovoljno poznavanje neprijatelja svojih, a posebno površno poznavanje,
poznavanje po tome što neprijatelj o sebi govori i kako se predstavlja, zna biti kobno za svaki
narod, poglavito u slučaju rata. Znajući to i poznavajući lakovjernost njihovu, Prorokovođa je
htio Hrvatima skrenuti pozornost na to i upozoriti ih da je lažno predstavljanje dio političke i
ratne strategije i taktike. Jer lukavi se neprijatelj ponekad napuhuje, najčešće kad je stvarno
slab ili pak zato da zastraši, pravi se jačim nego što jest, a ponekad da bi onoga kojega želi
napasti, da bi ga uvukao u avanturu rata, pravi se slabiji nego što jest. Cilj mu je steći aureolu
žrtve i tako od svijeta sebi napravti i saveznika, a protivniku neprijatelja. To je umjetnost
služenja obmanama i prijevarama protivnika. Tu strategiju, i političku i vojnu, uporabila je
Svrab u Patriotskom ratu, međutim neuspješno, jer ih je Drugi nadmudrio, jer ih je poznavao.
Kad ga prvaci opaziše, narede trubaču da trubeći u rog obavijeste narod da se okupi.
Od tada je trubač svako jutro, trubeći u rog, obavještavao narod da se okupi slušati
Prorokovođin govor. Kad se okupiše, znajući dakle od kolike je važnosti poznavati
neprijatelje svoje, Prorokovođa nastavi jučerašnji govor i reče:
- Kolikogod je važno da se samospoznate, toliko je važno da dobro upoznate i
neprijatelja svojega. Njegove mane i vrline. Njegov mentalitet, navike i običaje. Prije svega
trebate upoznati Svrab - svoga stvarnog neprijatelja. Kad ga bolje upoznate, shvatit ćete da ste
vi dva tako različita naroda da vaš zajednički život apsolutno nije moguć i da je svakome
pametnome bilo predvidivo da vi u državnoj zajednici ne možete živjeti zajedno. Jer,
kolikogod si ti narod rigorozne savjesti, toliko je taj narod bez savjesti. Kolikogod se ti realno
ocjenjuješ, toliko se on umišljeno, bezumno precjenjuje. Kolikogod si ti viteški hrabar, toliko
je on podmukao i kukavica; kolikogod si ti narod jačega djela, toliko je on narod jače riječi;
kolikogod si ti narod istine, toliko je on narod laži; kolikogod si ti ratnički narod s viteškom
čašću, toliko je on (lešinarski) narod podvala i prijevara; kolikogod si ti u miru gubitnički
narod - što u ratu dobiješ u miru, u diplomatskim igrama uglavnom izgubiš - toliko je on u
miru dobitnički narod; sve što u ratu izgubi u miru diplomacijom dobije.
Sad, kad znaš mentalitet toga naroda, trebaš pronaći najbolju protustrategiju
postupanja u odnosima s njime. Jer, na žalost, on ti je zemljopisni susjed, i to takav da drži
dosta tvoga ozemlja koje ti na lak način neće vratiti. Zbog međunarodne zajednice najprije
pokušaj izravnim pregovorima s njim, a zatim posredništvom drugih država ili međunarodnih
tijela riješiti sve sporove s njim. Međutim, sasvim je malo ili nema nikakvog izgleda da
sporove s njime razriješiš na miran način. Jer Svrab je kukavički i strašljiv narod s mnogo
samoizgnaničkoga u sebi, ali upravo ta njegova plaščjivost uvjetuje njegov agresivan
mentalitet. Upoznaj ga dobro da bi znao koristiti njegove mane i slabosti te da bi iznašao

31
sredstva protiv njegove otrovne podmuklosti i podvala. On je narod agresivnog i prividno
hegemonističkog vladalačkog mentaliteta. On je sjeo na tvoju zemlju jer ga južni susjedi
stalno potiskuju na zapad. Iako o sebi ima visoko mišljenje kao osvajačkom narodu, on je tek
parazitski narod koji u svakom ratu čeka da netko drugi za njega dobije rat, a da on kao
lešinar onda to iskoristi. U Prvom ratu to su za njega napravili poglavito Karloviti, u drugome
komunistička šizma pomognuta saveznicima. U Patriotskom ratu i uz pomoć Albiona,
Indiocida i Polovaca, koji, međutim, nisu izravno ratovali, ti si ga pobijedio. Na koncu su mu
opet Albion, Indiocid, Karlovit i Polovci pomogli da zadrži veliki dio tvoga ozemlja.
Radi se, dakle, o barbarskom narodu, ali za tvoju sreću i o mentalno nedovršenom
narodu. Iako je taj narod agresivan i destruktivan, on je ujedno i autodestruktivan. Sve što
izgrade, uskoro sami i ruše. Istina, oni imaju i kulturnu, političku i drugu elitu, kao i svaki
drugi narod. Međutim, u javnim poslovima taj narod uvijek vodi masa. Njihova elita pada pod
utjecaj mitova stvorenih od mase, tako da se provodi politika neobrazovane i primitivne mase
a ne elite, pa im i sudbinu određuje masa.
To što su mitomanski narod, jedan od najmitomanskijih naroda uopće, od osobite je
važnosti za ocjenu toga naroda, kao i za određivanja strategije odnosa prema njemu.
Velemajstori su u pravljenju mitova i legenda o svojoj veličini i svojoj žrtvi, svojim
zaslugama za Zapad u obrani od Osmanlija itd. Istina, većina njihovih mitova i nije proizvod
njihova duha nego prvenstveno Karadaga, ali ih oni lako usvajaju i slijede. A narodi se
međusobno bore i mitovima i legendama kao svojim istinama. Zato je vrlo važno da stalno
pratiš i racionalno obezvrjeđuješ njegove mitove. No, samo rušenjem njihovih mitova nećeš
dobiti promidžbenu bitku. Moraš stvarati i svoje mitove i legende, dakako, zasnovane na što
više povijesne i psihološke istine.
Skloni su krasti ne samo ozemlje, nego i kulturne, duhovne proizvode drugih naroda.
Nemaju izvorne stvaralačke snage u kulturi, ali su zato vrlo spretan imitatorski narod. Oni i
tvoga nobelovca Ivu Andrića, sve dubrovačke pisce kao i mnogo hrvatskoga narodnoga
stvaralaštva kradu i pripisuju sebi, uključujući i hrvatski književni jezik. I samu akademiju
znanosti i umjetnosti osnovao im je Hrvat Josip Pančić, čije ime oni pišu kao Josif i time
prikrivaju njegovo hrvatsko podrijetlo. U krađi i lažima su uporni, a budući da su narod
prijetvoran, s vrlo razvijenim glumačkim talentom, jaki na frazi i općenito na riječi, vrlo su
uspješni u promidžbi i uvjeravanju međunarodne javnosti. Istina o njihovom agresivnom ratu
na Hrvatsku, skupa s Karadagom, izašla je u svjetsku javnost samo zahvaljujući javnim
medijima, prvenstveno televiziji. Tako ih je istina pobijedila, a inače da ne bi svjetskih medija
pobijedili bi oni u promidžbenom ratu.
Tako, budite uvijek oprezni prema Svrabu, (a i Karadagu), jer su uvijek spremni na
krađu, prijevaru i podvalu. (Uostalom, podvala je izvorno njihova riječ, nastala iz njihove
prljave prakse kako međusobnog, tako i odnošenja prema drugim narodima.). Nikad i ništa ne
vjerujte tom prijetvornom narodu! Vidite li kako su u agresivnom ratu pred očima cijeloga
svijeta opljačkali vaša dobra, ali ih odbijaju vratiti. Ako prema njima budete oprezni, pobijedit
ćete ih i u miru i u svakom ratu. Neka vas ne zaplaše njihove velike, gromke i agresivne riječi,
ni agresivni čini. Kako rekoh, oni su barnumski napuhan narod koji čim naiđe na čvrst otpor
ispuhne i povlači se. Tvoja je velika prednost upravo u tome što si realističniji i inteligentniji.
To su tvoja najjača oružja. Sjeti se omjera snaga u živoj sili i oružju u Patriotskom ratu. Oni
su po toj sili bili treća ili četvrta sila u Europi, pa si ih ti upravo svojom realističnošću,
inteligencijom i metodičnom upornošću pobijedio. No, to je Svrab doživjela vrlo teško,
ponižavajuće, a oni su sujetan narod. Ponizio si ih pred cijelim svijetom, i to baš u ratničkom
natjecanju u kojemu je bio glavni sadržaj njihova umišljenog junaštva i ratničkog ponosa.
Zato Patriotski rat nije posljednji rat, ne samo zato jer si ti geopolitički nedovršena zemlja pa
se moraš dovršiti, što vjerojatno bez novoga rata neće ići, nego i zato jer se Svrab s nanesenim
ratnim porazom i poniženjem neće lako pomiriti. Htjet će se revanširati i dokazati svoju
tobožnju ratničku i nacionalnu veličinu. Njima treba mit o sebi kao ratničkom narodu, pa

32
budite sigurni da će ga nastojati obnoviti. Stoga se djelatno pripremajte za novi rat s njima. A
kada ga pobijediš, poruši sve hramove njegove. Povijest nije stala, niti ikada staje. I prijestolje
mu poruši.
Svrab se i sama hvali da je narod laži, lažljiv narod, nalazeći u laži svoju istinu, svoju
bit. Tako njihov najveći intelektualac, romanopisac Zlica Ćusić u svom romanu Podjele za
Svrab kaže: “Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga, lažemo iz samilosti,
lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu. Lažemo iz ljubavi i
čovječnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našega patriotizma
i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito,
inventivno.” Dakako, on je Svrabin pa laže i kad laže, jer oni zaista lažu sebi, ali samo
zato da bi se što bolje pripremili, izvježbali u laži tako da bi bili što uvjerljiviji kad drugima
lažu. I kad, tobože, govore istinu o svojoj laži, oni zapravo i tada lažu. Ne lažu da bi utješili
drugoga, nego da bi mu uvećali bol, ne lažu iz samilosti, nego iz okrutnosti i bez imalo sućuti
s mukama drugoga. Istina je da lažu da ih nije strah jer su zaista strašljiv i paničan narod, lažu
da sakriju svoju bijedu, jer su zaista sama bijeda. Ne lažu oni iz ljubavi i čovječnosti jer to
nije moguće, jer se to čini samo istinom, nego lažu iz mržnje na svakoga i iz svoje
neljudskosti. Lagati se ne može iz poštenja, nego samo iz nepoštenja, a istina je da lažu zbog
svoje slobode jer do nje na pošten način i poštenim sredstvima ne mogu doći. Da, istina je, laž
je vid njihovoga patriotizma i zaista lažu stvaralački, maštovito, inventivno. U laganju su
zaista vrlo uspješni, lažju stječu sve: tobožnju hrabrost, junaštvo, da su najjači narod na Brdu,
da imaju najveću kulturu, da imaju najveće pisce, znanstvenike i filozofe, a u biti su sve
pokrali: diče se tvojom kulturom, vašim piscem nobelovcem kao svojim piscem, vašim
dubrovačkim piscima kao svojim, vi ste im osnovali akademiju znanosti i umjetnosti, vi ste ih
takoreći opismenili. Oni su vam, njihov “intelektualac” Vukodlak, pokrali i kao svoje
prikazali vaše narodno blago, narodne pjesme, oni su vam slobodu i državu ukrali 1918. i
ponovo pokušali 1990., itd. Nije moguće ni nabrojiti što su sve od vas pokrali, jer ste bili
naivan i pošten narod, lirski blag i božanski istinoljubiv, pa niste ni očekivali da uopće postoji
narod koji bi mogao tako bezočno lagati i svojim lažima drugome donositi nesreću. Na koncu
je to Svrab mogla jer je lažan, prividan narod, jer uopće nije narod nego divlja masa, ista
onakva kakva je bila 1172., kako ju je istinito prikazao Helmodi von Lübeck u svojoj
Kronica Slavorum, koju je napisao putujući Brdom. On kaže: “...nenen sich Serben,
Teufelesöhne, ohne Gotesgesetz, obszön und uners''ttlicih und, schon dem Namen nach,
dienen jedem Schmutz lebend in ihren Ortschaften bestialischer, als wildesten Tiere.” tj. “...
zovu se Svrab, đavolji sinovi, bez zakona Božjega, besramni i lakomi, već svojim imenom,
služe se svakim gadostima, žive u svojim nastambama bestijalnije od najdivljijih zvijeri.”.
(Napomena: “...već svojim imenom...” autor hoće reći da njihovo narodno ime Servi znači
robovi, a što se očituje u njihovom značaju, mentalitetu.) .
A nisu samo spretni lažljivci, nego su oduvijek i spretni lupeški krivotvoritelji. U
nedostatku izvornog tvoračkog uma i energije, kradu i krivotvore sve do čega stignu. Jer, kako
je rečeno, da ćete svakog pojedinca prepoznati po njegovom rodu, t.j narodu, njegovu
karakterističnom mentalitetu, tako i rod po njegovom vladaru, Svrab ćete lako prepoznati po
njihovoj krađi, laži, krivotvorenju i svakom drugom nepoštenju, što je već uočio Dante i
karakterizirao Svrab po njegovom vladaru, kralju Stefanu Urošu II. Milutinu (1276.-1321.),
kada je u XIX. pjevanju Raja napisao: ... “i taj kom Raška služi, što na zlo vidje žig mletskog
metala”, što zapravo znači, da je krivotvorio mletačke zlatne dukate lažno im prispodobljujući
svoje nevrijedne groše, čiji je promet bio kazneno djelo i za čiji je promet bio osnovan
poseban sud u Veneciji koji je kažnjavao njegove raspačavače. Eto, vidite, njihovu moralnu
vertikalu od Milutina preko Vukodlaka do Ćusića: uvijek su isti, zato to držite
nepromjenjivom genetskom konstantom njihova mentaliteta.
Tako vidite da je to masa s više “identiteta”. Još je najbolje njihovo “višeidentitetsko”
biće okarakterizirao njihov pisac Mile Avić u svom Rječniku kad je rekao da oni: “lažu na

33
vlaškom, šute na grčkom, broje na cincarskom, u crkvi pjevaju na ruskom, najmudriji su na
turskom, a samo kad hoće da ubiju, progovore na svom materinskom - svrapskom jeziku”.
Njihova tobožnja snaga i nepatvorenost nije ništa drugo do sirovi primitivizam koji
ižarava samozaljubljeni zoološki nacionalizam. S takvim značajkama su hvaljeni (u biti
podcjenjivački ocrnjeni, ali oni to ne razumiju) samo od anglosaksonskoga hegemonizma,
njihova geopolitičkog interesa pothranjivanog vjerskom netolerancijom prema katolicima.
Međutim, u Patriotskom ratu lažnost njihova nacionalnoga bića je demaskirana:
zahvaljujući medijima, poglavito svjetskim, cijeli se svijet uvjerio u lažnost njihova bića, u
njihov neprosvijećeni, primitivni nacionalizam zamaskiran lažima, pa se ono što oni tvrde
uzima s rezervom, a tzv. “svrapska istina” kao eufemizam za svrapsku laž.
Tako bi i prođe i dvanaesti dan učenja Ispravnoga puta.

34
 XIII. O objedi urbanoida za ognjištarstvo

Promatrajući političke, stranačke borbe za vlast u Hrvatskoj, Prorokovođa je bio

nesretan i uznemiren, zabrinut za njezinu budućnost. Kolikogod je odobravao demokraciju i
višestranačje, vidio je da ih zlorabi hrvatski unutarnji neprijatelj, koji pokadšto zna biti
opasniji i od vanjskoga. Unutarnji neprijatelj - peta kolona, relativno je česta politička
patološka pojava kod nedovoljno homogeniziranih naroda, kod naroda koji nemaju dovoljno
čvrstu i stabilnu nacionalnu svijest koja im pak omogućava da sve unutarnje društvene
suprotnosti rješavaju i u oštrim raspravama, ali ne dovodeći u pitanje nacionalne interese.
Unutarnji je neprijatelj ponekad glup, bornirano tvrdoglav iz zavisti što nije na vlasti, ali je
ponekad i vrlo prefrigan, sofisticiran i zato destruktivno učinkovit. Prorokovođa je uvidio da u
Hrvatskoj postoje obje vrste unutarnjeg neprijatelja, koji su se povezivali s vanjskima, a
narodu se prikazivali kao njegovi prijatelji, spasitelji. No, oni su na svaki način nastojali
objediti Hrvatsku i Hrvate, prikazati da je njihovo kraljevstvo nastalo na zločinu itd. Nastojali
su po svaku cijenu podijeliti narod, uvući ga u međusobne svađe i razmirice, ne bi li izazvali
građanski rat, na što bi vlast bila natjerana na uvođenje diktature i tako bila kompromitirana u
demokratskom svijetu. Jedna od tih opasnih svađalačkih objeda, koja je trebala izazvati
unutarnji razdor medu Hrvatima, jest i objeda za ognjištarstvo. Ocjenjujući opasnom objedu,
Prorokovođa reče:
- Tobožnja objeda za ognjištarstvo jest zahtjev vaših neprijatelja da se odreknete svoga
ognjišta, svoga doma, svoje domovine. Da budete internacionalisti. A internacionalizam u
subjektivnom smislu, kako ga se uobičajeno rabi u politici i ideologiji, kao subjektivno
političko ponašanje jest odricanje od nacije, nacionalne kulture i povijesti, zavičaja, domovine
i države. U objektivnom smislu on je hegemonistička ideja. S komunističkim
internacionalizmom (komunistička Jugoantija) kao hegemonizmom imate dosta iskustva, kao
i sa starim monarhističkim (Austro-Ugarska Monarhija), a sad vidite i što je kapitalistički
neoliberalistički internacionalizam - globalizam kao rekolonizacija, ideja osvajača svijeta. To
je drugo ime za hegemonizam imperijalnoga tipa kojega su se držala sva velika
višenacionalna carstva i kraljevstva tijekom povijesti od Rimskoga carstva do danas. I u
jednom i u drugom slučaju, i stari i novi internacionalizam imaju isti smisao: osvajanje drugih
naroda/nacija i njihovo tlačenje i izrabljivanje. Sva ta velika carstva i kraljevstva stvorena su
na ideji fundamentalnog, radikalnoga nacionalizma, pa je zato najveći neprijatelj naravnoga
nacionalizma. Zato budite mudri, ne dajte se prevariti od neprijatelja vaših. I umjesto za
kozmopolitizam, vi se pripremajte za postliberalno-demokratsko uređenje svijeta koje će biti
novi, kooperativni individualizam - osobni, nacionalni i državni, u nerepresivnoj demokraciji i
slobodi.
Vaša je domovina vaše ognjište, vaš hram. Prvi moderni hrvatski ognjištar je bio
Preteča. On je ljubav prema vašem ognjištu suprotstavio dvoglavoj monarhiji. Mrzitelje
ognjišta nazivao je Mađarolcima i Slavoserbima, smrdljivim izdajničkim nakotom koji je
uvijek Hrvatsku izdavao i koji je uvijek spreman izdati je ponovo. Taj su nakot današnji
kozmopoliti, globofili i eurouniofili. To su unutarnji neprijatelji vaši. Slijedite Preteču, čuvajte
njegov nauk. Jer ognjište vas čuva od rasuća, od nestanka i od gubitka identiteta. Onaj tko
vam ognjište rastura, taj raskida vašu ogrlicu, taj je vaš neprijatelj. Preteča je prvi
propovijedao politiku oslanjanja na vlastite snage (ni s Bečom ni s Peštom nego sami, svoji na
svome). Nije to bio politički autizam ni izolacionizam, nego, pače, politički realizam koji od
Hrvatske pravi samostalni i neovisni politički subjekt koji po svojoj volji, i u skladu sa svojim
interesima, sklapa saveze i ugovore s drugim narodima i državama.
Dobro upoznajte neprijatelje svoje. A kad ih upoznate, shvatit ćete da objeda za
ognjištarstvo dolazi od tvojih najvećih neprijatelja - od hrvatomrzaca, najcrnjih šovinista i

35
autošovinista. Svi ti koji su vam nadjenuli, po njihovom mišljenju, pogrdno ime - ognjištari,
imaju također zajedničko ime - urbanoidi. Urbanoidi si umišljaju da su urbani - kultivirani,
civilizirani, što ustvari nisu, nego su primitivci iz grada, obično šovinističko i autošovinističko
smeće.
Sve su to neoliberalni ljevičari različita nacionalnog podrijetla, a najopakije i najdublje
hrvatomrziteljstvo, uz Svrab, potječe od oca i sina jedne nacionalne manjine. Kad kritiziraju
ognjištarstvo, lukavci, oni znaju da kritiziraju hrvatsku domovinsku zavičajnost iz koje su oni
isključeni. A domovinska je zavičajnost univerzalna emocija i ideja što je poznaju svi narodi
svijeta. Ona je ideja ljubavi, za razliku od kozmopolitizma koji je ili naivan ili egoističan
indiferentistički individualizam ili pak mrziteljski i zločinački, osvajački. Tijekom povijesti
svi su osvajači hegemonisti bili mrzitelji, tobožnji humani kozmopoliti. Svi osvajački
imperiji, od Rimskoga do suvremenih “demokratskih i liberalnih” imperija, promidžbeno su
bili humani kozmopoliti, a u stvari zatiratelji svake slobode drugoga, mrzitelji drugoga. A one
koji su se borili za nacionalnu slobodu i vlastito samoodređenje nazivali su ksenofobima -
natražnjacima, ognjištarima. To sad rade zagovornici globalizacije, neoliberalnoga projekta
osvajača svijeta. I vaši malograđanski političari slugani. Urbanoidi.
O tim kozmopolitima je Rousseau pisao: “Odatle se vidi što valja misliti o tobožnjim
kozmopolitima koji se hvale, dokazujući svoju ljubav prema domovini, ljubavlju prema
ljudskom rodu, da vole čitav svijet da bi imali pravo ne voljeti nikoga....Taj filozof voli Tatare
kako bi bio pošteđen da voli svoje susjede.”
Ti hrvatomrsci, urbanoidi, svaki otpor, svaku obranu Hrvata od osvajača, tlačitelja i
porobljivača nazivaju hajdučijom. Tu mržnju na otpor naslijediše od Osmanlija za koje su svi
oni koji su se bunili, ustajali, oni koji prvi ustaše, bili hajduci tj. razbojnici. I bez ikakve
moralne dileme, hrvatomrsci, sve hajduke, pače i one koji iz isključivo rodoljubnih i
domoljubnih razloga ustaše protiv osmanlijskoga zuluma, nazvaše zločincima. Hrvatomrsci su
toliko drski i cinični da domovinsku zavičajnost suprotstavljaju demokraciji i slobodi, iako je
ona upravo njihovo najhumanije ozbiljenje.
Svaki narod ima epsku prošlost. Ali, reći ćete, prošlost pripada prošlosti. Da, istina je.
Međutim, nikad sasvim. Ako neki narod želi trajno zadržati svoju slobodu, mora trajno
zadržati epsku crtu. Jer epsko je slavljenje vrline, prije svega slobode, pravde, hrabrosti,
junaštva, žrtvovanja i poštenja, ljubavi prema svome narodu i domovini. Hrvatomrsci,
neprijatelji Hrvata i Hrvatske zato i mrze i stalno nalaze nove načine da ih ocrne.
Kad kritičari ognjištarstva, jer su hrvatomrsci, prebrojavaju žrtve Domovinskoga rata,
prebrojavaju samo stradalu Svrab, i, dakako, brojke preuveličavaju, krivotvore, pri tome ne
vodeći računa jesu li oni uperili oružje u Hrvate, a kravatanske žrtve i ne spominju.
Spomenuti otac i sin toliko patološki mrze Hrvate da, iako ni jedan pripadnik njihove nacije
nije stradao u Domovinskom ratu od Hrvata, dapače s njima se postupalo s posebnom brigom
i pažnjom i štitilo ih se, sad žale sve i svakoga stradaloga u Domovinskom ratu, osim Hrvata.
Jer oni su ognjištari, hajduci, zločinci jer se brane, jer hoće svoju neovisnu državu.
A, kad vi junake Patriotskog rata branite od zločinačkih objeda, onda vaš unutarnji
neprijatelj (filozof manjinac) kaže da ste vi glup narod jer na taj način, tobože, pohrvaćujete
zločin. Time izražavaju prijezir, mržnju prema vama veću od šovinizma, veću od rasizma. Oni
na taj način pozločinskuju hrvatstvo. Time kažu da je hrvatstvo supsatancijalno zločin,
da je hrvatski bitak zločinački. Time ste označeni kao neljudi, pače i više od toga, kao anti-
ljudi. Njihov je cilj jasan: žele najprije od vas napraviti moralne zločince da bi vas lakše
pretvorili u društvene parije u vašoj vlastitoj zemlji. Nije vam dopušteno ni braniti se, za vas
izmisliše zločin koji čovječanstvo do sad nije poznavalo: zločin obrane. O ljudi, o Hrvati,
dokad ćete trpjeti te zločince?
Prorokovođa je bio duboko povrijeđen zbog sustavnog podčinjavanja njegova naroda
od urbanoida. Osobito ga ozlovolji kad vidje da na sve te objede i progone narod šuti te kliče i

36
moli Boga da oprosti njegovu neprijatelju, jer valjda ne zna kakav zločin mu čini. Smrknuta
lica, na kojem se svaki mišić grčio od bijesa, ipak poslije podužeg razmišljanja smiri ga
ohrabrujuća misao: previše pljuju po ovom narodu da se ne bi pobunio i opravdao svoje
dostojanstvo Višega naroda, da se ne bi obranio da od njega naprave stado. Zaista, zaista
previše pljuju po ovom narodu da on ne bi jednoga dana ustao i osvetio se, mislio je
Prorokovođa.
Ipak, na koncu se je još jednom obrati narodu i reče:
- O smjerni, o dobri narode! Klecajte na koljena i molite Boga, ali pazite da pri tome
uvijek imate pušku uza se. Ona će vam molitvu učiniti uslišanom.
O, predobri sinovi i kćeri hrvatske! Veliki se zločini prema vama čine. Dokle ćete to
trpjeti, kad ćete suditi zločincima? Kad ćete, konačno, početi braniti svoje dostojanstvo?
Dokle ćete dopuštati da se od hrvatomrziteljstva pravi ideologija, fašistička, i na tome gradi
karijera ?
Hrvatomrsci, nezavičajnici su stranci u tvojoj zemlji. Ali nisu stranci oni inorodci koji
doseliše u tvoj domovinski zavičaj, zavolješe ga punom ljubavi i tako postadoše hrvatski
domovinski zavičajnici. Ti nisu stranci, nego vaši kao što je bio August Šenoa, Dimitrije
Demeter i mnogi drugi poznati i nepoznati. Domaći autošovinisti se iz domovinske
zavičajnosti isključuju, iako su u njoj rođeni, a inorodci hrvatomrzitelji se u nju ne uključuju.
Grijeh im je jednak, premda nije i odgovornost.
Tako bi i prođe i trinaesti dan učenja Ispravnoga puta.

37
 XIV. Vaš mentalitet

Da biste mogli prihvatiti istinu o drugim narodima, Hrvati je moraju prije prihvatiti o
sebi. Stoga ih Prorokovođa upoznaje s pogledima i mišljenjima drugih naroda o njima. Pritom
im i primjerično pokazuje i povijesne likove, povijesne osobe. Opominje ih da znaju da
birajući te vodeće likove, biraju i svoju budućnost, navodi osobe koje su utjecale na njihovu
povijest, i posljedice njihovih djela na sudbinu hrvatskoga naroda. Tako je, duboko zamišljen,
razmišljao dok je ujedno promatrao blagi let bijele golubice iznad mirne jutarnje rijeke u
izmaglici. Stoga im opominjuće reče:
- O vašem mentalitetu sam vam dovoljno govorio već u mojoj poslanici Židovstvo i
hrvatstvo. No, kako, izgleda, o tome niste dovoljno vodili računa, niste uvažavali tu
samospoznaju i njezinu važnost za vašu političku sudbinu, primoran sam ponoviti najbitnije o
tome, a više se obavijestite u spomenutoj poslanici.
Općenito, mentalitet nekoga naroda se mijenja i ne mijenja. On ovisi o nacionalnom
identitetu. Postojan je koliko je postojan i supstancijalni identitet, a promjenjiv koliko i
socijalni identitet. Najbolje se to razumije ako se uzmu za primjer dvije prispodobe: ona
Heraklitova (i Platonova) i ona Aristotelova. Ako bi doslovno uzeli Heraklitovu gnomu da sve
teče, da se sve neprekidno mijenja, da se ne može dva puta zagaziti u istu rijeku (Platon),
onda današnji Hrvati s onima iz stoljeća sedmoga ne bi imali ništa zajedničkoga. Ali ako
uzmemo kao istinitu Aristotelovu tvrdnju da je narod/nacija kao rijeka u kojoj voda stalno
protječe, ali rijeka stalno ostaje ista, onda bi današnji Hrvati bili isti kao i oni iz stoljeća
sedmoga. Naraštaji prolaze, ali nacija ostaje ista.
Ustvari, u pravu su i Heraklit i Aristotel. Supstancijalni identitet se ne mijenja, iako u
sebi sadrži razvojni moment. Taj je razvoj, međutim, usavršavanje supstancijaliteta. Što se
više razvija, to više ostaje isti (Aristotel). (To je adekvacija A = A1, A2...An). S druge strane,
socijalni identitet naroda se mijenja, prilagođava socijalnim okolnostima svakoga vremena
(Heraklit).
Ako pogledate u svoju povijest, vidjet ćete četiri glavne vrste političkoga mentaliteta,
četiri mentalitetna tipa Hrvata koji su pravili vašu povijest ili su na nju utjecali. Navodim ih
samo primjerično:
Prvi je herojski tip nacijalista, tip koji je najuzoritiji. To su hrvatske političke
rodoljubne i domoljubne vođe: Trpimir, Branimir, Tomislav, Grgur Ninski, Krešimir IV.,
Ljudevit Posavski...Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Stjepan Tomašević...Zrinski i Frankopani,
Pavao Ritter Vitezović, Eugen Kvaternik, Ante Starčević, Stjepan Radić, Ante Pavelić, Franjo
Tuđman... Medu ove spadaju i duhovne i intelektualne vođe kao što su Filip Grabovac, Antun
Mihanović, Mihovil Pavlinović, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, Mile Budak, kardinal Alojz
Stepinac i dr.
Drugi mentalitetni tip su karijeristi, nacionalni izdajice ili pak, prema prilikama,
skloni, uvijek spremni napraviti nacionalnu izdaju: Zdeslav, Borna...Tito, Čergaš Haškić,
Vladimir Čerina, Viktor Novak, Đuro Vilović i dr.
Treći su tip domoljubi oportunisti koji su taktizirali pred silom smatrajući da protiv nje
objektivno ne mogu učiniti ništa, ništa promijeniti pa u postojećim okolnostima, bez izdaje,
ali u suradnji s vladajućom silom nad Hrvatima, nastoje što više napraviti za svoj narod i
svoju zemlju. Takvi su npr. bili pučki ban Ivan Mažuranić, Iso Kršnjavi, Miroslav Krleža,
Vladko Maček i dr.
Četvrti su tip hrvatski zanesenjaci koji većinom postaju obraćenici. Ti su bili idealisti,
zanijeti humanističkim internacionalizmom, ali u dodiru, pače u sudaru s grubom političkom

38
zbiljom interesa, nacionalnim egoizmom pripadnika drugih nacija, ili rezigniraju ili pak
postanu vatreni hrvatski nacijalisti. Ako rezignirani i ostanu u javnom političkom životu,
prisutni su tek u trećem planu ili pak samo statiraju. Rodozačetnik ovog tipa mentaliteta
zanesenjaka jest Juraj Križanić, panslavist i kršćanski kozmopolit. Hrvatski nacionalni
politički pokreti dali su dosta likova ovoga tipa. Ilirski je pokret dao Gaja i neke druge prvake
toga pokreta. Likovima iz ovoga mentalitetnoga tipa naročito je bio izdašan južnoantski, kako
predkomunistički, tako i komunistički pokret u Hrvata. Tu, u predkomunističkom
jugoslavenskom pokretu su najznačajniji Franjo Rački, Josip Juraj Strossmayer, Ante
Trumbić, Tin Ujević, Antun Branko Šimić i još neki. Komunistički je pokret dao plejadu kako
nacionalnih izdajica neobraćenika (koji ne zaslužuju ni da ih se spomene), tako i obraćenika.
Najkarakterističniji je slučaj obraćenika Andrija Hebrang, koji je od komunističkoga
internacionalista s vremenom postao vatreni hrvatski nacijalist.
Dakako, nije uvijek moguće napraviti oštro, strogo tipološko razgraničenje, niti neke
likove svrstati samo i isključivo u jedan tip. Naime, mnogi su javni djelatnici tijekom života,
neki iz rodoljublja, a neki pak iz karijerizma ili druge vrste koristoljublja, mijenjali političko
ponašanje, mijenjali svoj socijalni identitet i mentalitet. Ta je promjena znala biti ekstremna,
ići od prvoga do četvrtoga tipa. Radi se, dakle, o svrstavanju po pretežitom, a ne cjelokupnom
djelovanju likova.
Bilo je, međutim, i atipičnih slučajeva. Likova koji su silom političkih prilika bili
prisiljeni ponašati se prividno ambivalentno. Takav je bio slučaj Frana Supila, talentiranog,
lucidnoga hrvatskoga političara velikoga kapaciteta političkih sposobnosti. Supilo je bio
postojani hrvatski nacijalist, nikada nije gubio iz fokusa svoga političkoga djelovanja osnovni
politički cilj - samostalnu hrvatsku državu. On, koji je u mladosti bio vatreni hrvatski
nacijalist (pravaš), pritisnut unutarnjim i vanjskopolitičkim neprilikama, u traženju najboljeg
rješenja hrvatskog pitanja bio je prisiljen privremeno se prikloniti jugoslovenskoj ideji
(Riječna rezolucija, 1905.). No, uvidjevši da je jugoantska ideja u biti velikosvrapska i
radikalno antihrvatska, vraća se na svoje izvorno, radikalno pravaško hrvatstvo. Ali donekle i
rezignira. Svu svoju političku energiju, sve političke taktičke i strategijske sposobnosti on je
uporabio i podredio jednom jedinom cilju - stvaranju samostalne kravatanske države. Budući
da to aktualna međunarodna konstelacija političkih odnosa nije dopuštala odmah, priklonio se
mogućnosti da hrvatska država oživi u južnoantskoj konfederaciji. Za nj južnoantstvo i
Južnoslavija nisu bili cilj, nego sredstvo. Zagovarajući jednu ideju želio je ostvariti drugu.
Kako ni to nije uspjelo, rezignirao je.
Sličan je slučaj bio i s drugim velikim Hrvatom, Ivom Pilarom, osnivačem geopolitike
kao znanstvene discipline u Hrvata. Razlika je samo u tome što se Pilar, nemajući povjerenja
u južnoslavenstvo, prozrijevši ga zarana kao velikosvrapstvo, morao na kraju osloniti na
Austro-Ugarsku tražeći rješenje hrvatskoga pitanja u trijalizaciji monarhije u kojoj bi
Hrvatska bila ravnopravna Austriji i Mađarskoj. No, njegovi su nagovori ostali bezuspješni pa
je i on pod pritiskom velikosvrapske diktature morao rezignirati, što ga je na koncu stajalo i
glave.
Za osobe prve skupine, iz skupine herojskog, viteškoga tipa mentaliteta, osnovna je
značajka samopouzdanje, oslanjanje ako ne isključivo, a ono poglavito na vlastite snage u
državnopravnom životu, te bezuvjetni zahtjev za samostalnom hrvatskom državom. To su oni
što prvi ustaše. Osnovna značajka osoba skupine drugoga mentalitetnoga tipa, tipa
izdajničkoga mentaliteta jest, kako je već rečeno, karijerizam i po potrebi izdaja radi vlasti,
anacionalizam, nepovjerenje i negativan odnos prema hrvatstvu. Za njih je važno da imaju
vlast, bez obzira je li Hrvatska samostalna država ili je u nekoj državnoj zajednici, i bez
obzira na položaj Hrvata u toj državi. Oni su uvijek saveznici vaših neprijatelja, a protiv onih
koji prvi ustaše. Dobre sluge zlih gospodara.

39
 Za treći tip, tip kmetskoga mentaliteta, karakteristično je političko ponašanje što
prilježnije služiti gospodaru da bi se zaslužila eventualna milost i nagrada gospodara. Oni su
bez nacionalnog samopouzdanja i ne pomišljaju za posezanjem za državnom samostalnošću.
Malodušni su i kolebljivi, a u političkoj borbi i ratu se priklanjaju jačemu a ne pravednomu.
Za četvrti je tip karakteristično početno buntovničko političko nesnalaženje,
kolebljivost i lutalaštvo. Veći dio ih politički rezignira, a obraćenici postaju radikalni, borbeni
hrvatski domoljubi nacijalisti. Od obraćenika mnogi postaju ili saveznici ili i sami oni koji
prvi ustaše.
Za navedene atipične slučajeve, koji bi inače mogli biti i poseban, peti tip političkoga
mentaliteta, karakteristična je politička mudrost, duboko intelektualno shvaćanje političke
sudbine nacije i aktualne političke situacije i mogućnosti koje ona pruža, ali im je nedostatak
što ipak previše očekuju od neizravnoga djelovanja, od saveza i oslanjanja na drugoga.
Primjere mentalitetnih tipova dao sam vam da vidite kakvi ste. Da jedne prezrete, a
druge slijedite. Da imate uzore, da znate da se možete mijenjati i ostati isti. Jer, dok je
supstancijalni mentalitet nepromjenjiv, socijalni je promjenjiv, što vam omogućava da se
usavršavate, ostajući isti i mijenjate da biste napredovali. Čitajte Plutarhove Usporedne
životopise ili Teofrastove Karaktere koji će vam posvjedočiti da se nacionalni
supsatncijalni identitet i mentalitet ne mijenjaju, ali da se socijalni mijenjaju. Ako pogledate
na vaše suvremenike na aktualnoj političkoj i kulturnoj hrvatskoj sceni, lako će te ih
prepoznati, lako ćete ih svrstati po mentalitetu. I lako će te ih usporedbom prepoznati s onima
koje opisuju Plutarh i Teofrast.
Dakle, još jednom ponavljamo, pojednostavljamo, kao izvor svoje nesreće ne gledajte
samo u vanjskim neprijateljima. Spoznajte se, zar ne vidite vaše nesreće u vašim političkim i
općenito duhovnom razdorima što stvori navedeni vaš dualizam: s jedne strane su, kako
rekosmo, Borna...Starčević, Pavelić, Tuđman, a s druge Ljudevit Posavski... Strossmayer,
Tito, Čergaš. To su suparnici koje nikakva politička sinteza ne može spojiti. Takav razdor
imate i u svim drugim oblastima života. U književnosti su to s jedne strane Kranjčević, Matoš,
Milan Begović, Mile Budak... Ivan Aralica… a s druge Čerina, Bartulović Viktor Novak...
Milojko Jurgović, John Kanjac, Ivan Nametljivac, Igor Tvejević, Desanka Vlaškić, Cvjetanka
Poljubić. . . (Uz već spomenute povijesne navodimo i suvremenike) i drugi apostati, a između
njih sva sila kolebljivaca poluhrvata, Južnoanta na čelu s Krležom. Sam po sebi taj dualizam i
nije nesreća. Svaki narod počiva na tom dualizmu, na antagonizmu teze i antiteze. Svaki
narod ima svoju ljevicu i desnicu. To nije zlo. Dapače, to je briga bitka da nijedna njegova
strana ne bude zanemarena, zapuštena. Dakle, nije zlo, negativno u dualitetu, u antagonizmu,
nego u tome što se dualne antagonističke komponente poništavaju, bez nadilaženja u
pozitivnom (Hegelov aufgeheben), pa je njihov zbrojni povijesni učinak 0. One, te dualne
antagonističke komponente zapravo se međusobno i ne odnose kao teza i antiteza, nego su
svaka okrenuta sebi i u sebi nalazi dijalektiku i vlastitu sintezu. A oni u sredini nisu nikakva
medijacija i samo su privid sinteze. Jasnije rečeno; ljevica i desnica ne nalaze sintezu u
realnom političkom, u nacionalnoj državi, u naciji kao zajedničkom referencijalnom entitetu,
nego se gube u irealnosti, u nedržavlju, nesamostalnosti, neintegritetu i nesuverenitetu. Od
toga dualističkog izmaknuća realnog političkog, u vašoj povijesti nastadoše i bosanski krstjani
(bogumili) koji postadoše muslimani i Bošnjaci kao i Alpinci, Karadag, pa, na poseban način,
i Svrabi.
Vaši neprijatelji dobro poznaju vaš mentalitet, oni znaju na koga će se osloniti kada
vas žele pokoriti. Kako će među vama naći izdajice koji će se dignuti protiv onih koji prvi
ustaše. Oni od vaših izdajica prave tobože vašu vlast, ali to je tek fasada nacionalne vlasti koja
legitimira njihovu okupaciju, osvajanja raznih oblika. Pošto je to trajalo cijelo tisućljeće,
uvriježilo se kod stranaca, ali, na žalost, i kod mnogih od vas, uvjerenje da ste slab narod koji
nema hrabrosti ni kvaliteta da sam upravlja sobom, da stvori i održi samostalnu i neovisnu

40
državu. S druge strane, tome su mnogo pridonijele neuspjele pobune protiv osvajača i
domaćih izdajnika te porazi koje ste doživljavali, koji su u vas stvorili vrlo kompleksno
masovnopsihološko stanje, stanje s mnogo elemenata nacionalne depresije i očaja, psihološki
nestabilno nacionalno stanje koje varira u krajnostima, pa se smjenjuju plima i oseka uzleta i
padova. Zato, osim kritike vaših neprijatelja okrenite se i “protiv sebe”, okrenite se
samokritici. Ne mazohističkoj, nego viteškoj. Istrijebite vlastite slabosti, očistite se od
prizemljarstva. Nije dostatna samo kritika i stalni napad na neprijatelje vaše, jer će ih uvijek
biti i previše za upoznavanje njih i njihovih slobosti, nego se okrenite i neprijatelju u sebi:
usavršavajte se u mudrosti i hrabrosti da ne ostanete prizemljari. Slijedite Ispravni put,
odbacite prizemljarske haljine. Uništite sve staro da bi procvjetalo novo. Da, do zbiljskog
novoga početka neće doći sve dok ne razorite temelje staroga. Ali ne zavaravajte se, i ne
plašite se, jer novo uvijek dolazi s boli. No, ono je ozdravljujuće.
Tako bi i prođe četrnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

41
 XV. Viši narod

Opus magnum vocat nos! 4

Ocjenjujući da je narod stekao dovoljno samopouzdanja, Prorokovođa mu stavlja u

izgled veličinu koju, međutim, može steći samo stalnim nadilaženjem sebe:
- Ovo vam govorim svima zajedno i svakom posebno: ne žalite se. Naprežite se,
nadvisujte se. Jer čovjek nije ravan put, nego stalni uspon. Uspon strm i dug, pa se zato čovjek
teško dohvaća. A na svome vrhu još nikad nije bio. Samo onaj tko se neprestano napreže i
uspinje, onaj tko u sebi ubija prizemljarsko, životinjsko uživanje, samo će taj narod postati
gospodujući. Prizemljar, čovjek uživanja je niži čovjek.
Ne patnja, nego stalno trošenje snage i osvajanja sebe i svijeta stvara viteški značaj.
Budite narod žrtvovanja i pobjeđivanja. No, prije svega svaki od vas mora pobijediti sebe.
Iskušavajte se na nemogućem. Pokušavajte biti viši nego što jeste i nego što uopće možete
biti. Velika je snaga i velika spoznaja u iskušavanjima. Učite se raditi, učite se voliti ono što
najviše mrzite. Tako iskušavajte svoju volju, tako se samopobjeđujete i napredujete.
Ne ugađajte sebi. Uživajte samo u pobjedi. Jer vi ste narod ne samo zemlje, nego i
neba. Ako ostanete samo narod zemlje, ostat ćete i narod propadanja. Jer, sve što je od zemlje
osuđeno je na propadanje. Zato volite zemlju, ali ne budite narod prizemljarski. Trošite se
neštedimice. Samo ako sebe pobijedite, moći ćete pobijediti i svijet. Da, jer vi niste narod
broja, nego narod znaka i narod sunca. Vi niste narod ni blijede zvijezde ni blijedog
polumjeseca. Vi ste narod sunca, svjetlosti i snage.
Prošli ste kroz krvavu kušalicu povijesti. Od vaše slabosti postadoše mnogi narodi.
Otpadnici. Postade narod blijedog mjeseca, a neki se prikloniše i blijedim zvijezdama. Od
tebe postade narod crnoglavi i narod plavooki, bjeloglavi. I narod čiji jezik ne razumijete. I
postadoše narodi brojniji od tebe, ali zato ostadoše narodi prizemljarski. Ne miješaj se s
njima. Zašto da propadaš, zašto da se snizuješ. Ti si odabran da njima vladaš, a ne da s njima
dijeliš vlast. Zato ne daj svoje sjeme prizemljarima.
Ne miješajte se ni s najboljima. Miješanje naroda dovodi do miješanja njihovih načela
i njihovih Ispravnih putova, a to onemogućuje usavršavanje svakoga naroda posebno,
kako je svakomu narodu posebno i određeno. Ne miješajte zastave svoje ni s čijim.
Najveći dokaz protiv tebe, tvoga pada, jest da je od tebe i Svrab postala. Ona ima 35
% tvojih gena, što znači da se jedan dio tvoga naroda među barbarskim narodima
barbarizirao, oko sebe ih kao nacionalna prajezgra okupio i stvorio od njih narod tebi
neprijateljski. To se dogodilo davno prije Krista, kada tvoji preci odseliše s Jadrana na sjever,
a što stara predaja zabilježi u legendi o Čehu, Lehu i Mehu (Rusu) od kojih nastadoše Česi,
Poljaci i Rusi. Tamo se, dakle, jedan dio tvoga naroda pomiješa s mješavinom Anta i
neantskoga, turkijskoga naroda koje je nosilo ime Svrab, koje dade ime tom novonastalom
narodu. Dade mu ime, ali i barbarske gene (70 %). Tvoja je zadaća da im to “usvijestiš”, da ih
privedeš razumu i kulturi koliko je to moguće i ako je to moguće, s obzirom da je taj narod u
velikom postotku barbarski. Sve (ono malo) što u toga barbarskoga naroda vrijedi potječe od
one duhovne supstancije što mu je ti dade, a koje on nije dostojan. O hrvatskoj prajezgri
Svraba postoji još i danas jasna, ne samo predaja, nego i povijesnoznanstvena potvrđena
svijest - Lužičani, koji sebe smatraju Hrvatima, a ne Svrabom. Takvima su se, dakle, i sami
smatrali, kao što su ih Hrvatima smatrali i njihovi susjedi od kojih su najvjerodostojniji

4
Veliki pothvat nas zaziva. (lat.)
42
bizantijski pisci, od kojih je najpoznatiji Ivan Skilices, pisac i velikaš bizantskoga carskoga
dvora, dvora njihovih gospodara, koji kaže: “narod Svraba koje i Hrvatima nazivaju”. Isto to
govori i I. Zonaras, također velikodostojnik na bizantskome dvoru. No, to bijaše prije nego
Svrabom postaše.
Pa i onaj genij iz Like, Nikola Tesla, kojim se oni ponose, prema vlastitom kazivanju
hrvatskog je podrijetla. Tesla kaže: “Sretan sam što me Hrvati smatraju svojim, jer su moji
predci hrvatski koljenovići, Draginići iz Zadra. Kao hrvatski plemići Draginići su došli u Liku
u XIV. stoljeću i tu ostali. U Liku su moji predci došli preko Novog Vinodola.
Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići i oni su iz Novoga Vinodola.
Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku Krajinu (Turska Hrvatska)
- tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene
prednje zube pa ga je narod prozvao teslom, prema alatki kojom se obrađuje drvo i otuda je
moje sadašnje prezime TESLA. To je, zapravo, nadimak.
Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota.”
Drugi put Tesla kaže: “Ja sam sin pravoslavnog prote iz Like, ali mi je milo da me
Hrvati zovu Hrvatom”.
I inače, otkad je ta barbarska masa stjecajem povoljnih međunarodnih političkih
okolnosti stvorila državu, pače se i proglasila carstvom - prvenstveno slabošću Bizanta i
Bugarske, te zauzelo Crvenu Hrvatsku, od tada sve što je u njih politički i duhovno vrijedno
potječe iz Crvene Hrvatske. Pa i njihov suvremeni vrlo sposobni politički vođa, Slobodan
Milošević, koji je inače prema vama vodio surovu, genocidnu politiku, također potječe iz
Crvene Hrvatske.
Da, razdavao si se. Do sad si bio zanijet stvaranjem naroda, a ne identitetom.
Međutim, došlo je vrijeme da prepoznaš to što si stvorio, da mu dadeš svoj identitet. A ne će ti
biti teško. Ono što je najbolje u tim narodima, to je tvoje. Probudi u njima tvoj zaspali
naciogenetski instinkt i okupi ih pod svoje ime i tako umnoži svoju snagu. Za tvoje i njihovo
dobro. Podaj im jedinstvo sa sobom i tako ćeš im osigurati budućnost. U protivnomu, propast
će sjeme njihovo, rastočit i raselit će ih osvajači svijeta. I iz Svrabi izluči svoje, kojih je medu
njima mnogo. Ali samo svoje, jer s cijelim Svrabom nikad nisi isto bio, s njima nikad
jedinstvo nećeš i ne možeš postići. Jer veliki njihov dio je ropske krvi, pače nisu ni
Indoeuropljani; on su ropski Hamiti i Dravidi.
Tvoja plemenita krv u otpadnicima je nemirna, ne da mira otpadnicima. Zavidni su ti
jer si narod sunca, narod juga i mora. Jer si viši narod. Iz zavisti u njih se rodi mržnja, iz
mržnje ratno neprijateljstvo, i oni zaratiše protiv tebe. U njima je velika mržnja roba na tebe
gospodara. Tvoja viteška krv u njihovoj ropskoj duši ne da im mira. Po toj njihovoj ropskoj
duši znaš da ti nisu braća.
Tvoja prajezgra u njima trajno se prisjeća na svoje plemenito hrvatstvo. Ono je u
njima, kako rekosmo, nesretno i nemirno, i trajno teži sjedinjenju s tobom. Na to je nagoni
njezin neuništivi naciogenetski instinkt što u njima izaziva psihološki rascjep i čini ih trajno
psihološki ovisnima o vama. Međutim, prevladavajući barbarski geni u njima osjećaju u sebi
tu prajezgu stranom. Otuda njihova psihološka raspolućenost, njihova labilna psiha koja vas
jedan dan zove braćom, ljubi se s vama, a drugi vas dan kolje, pali i druge zločine nad vama
čini. No, to je nepromjenjivo, ti se ne daj zavarati njihovom zoološkom ljubaznošću, ne daj se
ni u kakvu državnu zajednicu s njima jer oni teže tvome uništenju. Vašim uništenjem htjeli bi
se oslobodti psihološke ovisnosti o vama. Pa i kad žele osvojiti i prisvojiti vaše zemlje,
podsvjesno misle da će na vašoj zemlji postati plemeniti i viši narod kao i vi.
Da, do sad se si se razdavao i oplemenjivao pa od tebe nastaše mnogi narodi. Da nisi
tako radio danas bi bio mnogobrojan, moćan - velik narod. Ali ti nisi bio fundamentalist, pa se
nisi očuvao u jedinstvu nego u rasapu. Zato od sad budi fundamentalist. Jer Bog je stvorio

43
čovjeka kao fundamentalističko biće. Jedino kao takav može izgraditi i očuvati svoj
individualni i kolektivni integritet i identitet. Zar ti to povijest ratova ne potvrđuje? Zar svoju
državu nisi obnovio u Patriotskom ratu u fundamnetalisčkoj težnji i na fundametalistički
način? Istina, ništa se na svijetu ne ostvaruje fundamentalno, ali se najbolje stvari ostvaruju
fundamentalističnom težnjom i na fundamentalan način. Možda se Bog pokajao što je stvorio
čovjeka kao vjersko i političko fundamentalističko biće. Ali ga je stvorio kao takvoga. Čovjek
se, naime, kao političko fundamentalističko biće uzoholio i rekao: Bog je mrtav. Ali nije Bog
umro, nego se postidio čovjeka i od njega okrenuo svoje lice.
Budite politički fundamentalisti jer je to politika na Ispravnom putu. Jer, vi se od
Svraba fundamentalno razlikujete. Pripadate dvjema različitim kulturama, dvjema različitim
biologijama. Zato je medu vama fundamentalno i trajno, a ne slučajno, okolnostima
uvjetovano neprijateljstvo. Neprijateljstvo je među vama permanentno, bilo u
potencijalnom, bilo u aktualnom obliku, ali je permanentno jer je biološko. Kulturno i
biološki, što znači fundamentalno uvjetovano.
No, budite racionalni fundamentalisti obrane pravih vrijednosti i nacionalnih interesa,
a ne slijepi fanatici koji sve promatraju jednokauzalno i redukcionistički. Spoznajite svijet u
njegovoj mnoštvenosti i mnogouzročnosti. Svoju integraciju stvarajte na toj kompleksnosti i
slobodi. Ne budite vjerski fundamentalisti talibanskoga tipa. Slijedite vjeru Ispravnoga
puta, ne budite fundamentalistički teokrati u težnji suobličavanja svoga društva sa
zahtjevima svetih mitova, jer bi vam to moglo upropastiti državu. Kritički se odnosite prema
svetim mitovima bilo svetih knjiga ili onih izvan njih, jer nije sigurno da su riječ Božja.
Slijedite vjeru Ispravnoga puta koju ste naslijedili od otaca svojih. Držite se nje jer je ona
uzvišena i teološki superiorna svim drugim vjerama, ona će vas spasiti od apostazije i rasuća.
Ipak, tko je druge vjere nije nevjernik nego stranac.
Time što si ih pobijedio u Patriotskom ratu nisi osigurao vječni mir od Svraba.
Dapače, tom pobjedom si ih susreo s njihovom ropskom dušom koje se oni stide, pa će te od
sad još više mrziti. I kovati zavjere i spremati se na rat da ti se osvete. To poniženje što su ga
doživjeli od tebe u Patriotskom ratu oni ti ne mogu zaboraviti, niti će ti oprostiti grijeh što si
razotkrio golotinju i siromaštvo njihova duha.
Povijest nije stala; ona svakom narodu nameće nove i nove zadaće. U narodima se
njihovo poslanje, njihove osnovne ideje, njihove ambicije i utvare stalno obnavljaju. I oni ne
da ne će, oni ne mogu odustati od njih, ne mogu uvijek ponovo ne pokušavati ozbiljiti ih. To
je jače od njih, od njihova razuma, njihovo naciogenetsko naslijeđe. To je prokletstvo
poslanja, kako onih koji vjeruju u nj, tako još više onih koji u nj ne vjeruju. A još veće je
prokletstvo narodu koji svoje poslanje i ne shvati. Zato, sve što se jednom sudbinsko dogodilo
među narodima, ponovit će se. Samo u drugom obliku. Ali jednako sudbonosno i jednako
opasno.
Da, opasno. Ali upravo od opasnosti jačaju, rastu najviši narodi. Onaj tko ne zna s
mačem u zubima plesati na užetu razapetom nad bezdanom, taj u nj pada. A upravo taj
bezdan, ta provalija je život. Samo onaj tko zna tako plesati, tko ima hrabrosti iskušavati
bezdane života, taj je određen da u njemu gospoduje. Zato se nauči i navikni uživati u
opasnosti. Neka ti to veselje i užitak čini.
Ali vi to sad ne činite. Uspavali ste se u sjećanjima na dane pobjede. I što je još gore,
svađate se o tim danima. A ne vježbate se, ne pripremate se, ne živite opasnost. Vidim vas
gdje dokoličarite pred kavanama i u restoranima. Ispijate pića i nadmudrujete se. lako sam vas
upozorio: vi sad samo tumačite Hrvatsku, a trebali biste je promijeniti. Zaista, kako ćete
ispunjavati svoju zadaću, kako ćete promijeniti svijet ako se predate poroku brbljanja i
prizemljarskoga uživanja. Oni koji tako žive, neka znaju da nisu moji. To su otpadnici ili će to
postati.

44
 Još se u vašim očima ne iskri ona veličanstvena ljubav što brda premješta, još se na
vašim nasmijanim usnama ne veliča radost života, radost opasnosti, ne veliča ona hrabrost za
istinu i radosno djelo od kojih neprijatelju koljena klecaju.
Nadmašujte se, rastite. Prestanite biti puk. Ubijte u sebi sve pučko, sve narodsko,
postanite nacija, postanite viši narod najvišega poslanja. Ne stidi se, ne plaši se svoga poslanja
višega naroda. Postanite oni na koje će zavidljivci pokazivati rukom. Neka se drugi narodi po
tebi ravnaju, po tebi sude. Odbaci skromnost, odbaci poniznost, jer ti si veliki narod. Odbacite
pelene iz kojih ste izrasli, zar niste prestari da im se još uvijek divite. Zatri putove svoje po
kojima si hodio dok si bio lazar. Zaboravi mucanje svoje. Budite me dostojni. Zaista, zaista,
kako je već rečeno, oni od vas koji u brizi da sačuvaju život klonu na putu uspona do višega
čovjeka izgubit će ga, i ostat će neotkupljeni, prizemljari.
I zapamtite: ne ćete postati viši narod bez vođe; političkog i duhovog. Oni su potrebni
bili i bit će potrebni svakom narodu i u svakom dobu. U svakom društvenom i državnom
uređenju i u vladavini svake ideologije. Ili za rušenje ili za gradnju, ili za oboje. Imajte
razumijevanje i za njihove eventualne neuspjehe, neuspjehe za koje nisu krivi. Jer nema
uspješnog političkog vođe u apsolutno negativnom političkom kontekstu. Inače, ne bi toliko
dugo trajala velika carstva: ni ono Perzijsko, ni ono Aleksandra Velikoga, ni Mongolsko, da
ne govorimo o Rimskom, Turskom, Engleskom, Austro-ugarskom i Ruskom (uključujući i
SSSR). A buniti se, dizati ustanke i revolucije za nacionalnu slobodu, za nacionalno
samoodređenje i ljudska prava uvijek postoje ne samo razlozi, nego i potreba. Narodima su to
potrebne vježbe volje, duha, dokazi dostojanstva i vrsnoće, bez obzira na uspjeh. I žrtve. No,
u relativno nepovoljnom političkom kontekstu, ili pozitivno izraženo, u relativno povoljnom
političkom kontekstu velika je uloga njegova. Presudna, lako on ne bira kontekst nego
kontekst njega za svoje ostvarenje, vođa može značajno pridonijeti stvaranju povoljnoga
političkoga konteksta
Vrjedniji, bolji ste nego što o sebi mislite. Ne budite malodušni, ne budite maleni pod
zvijezdama. Vi ni vašu domovinu, osim u himni, niste hvalili dok vam je stranci nisu otkrili i
divili joj se kao jednoj od najljepših zemalja svijeta. Budite hrabri, živite svoj identitet.
Tako bi i prođe i petnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

45
 XVI. Usavršavajte se

Čovjeka bi novog rado ime znao?

Pitaj bi li Bog ti svoje ime dao.
Angelus Silesius

Prorokovođa je znao da će svoj nauk narodu najbolje prenijeti ako ga bude

uspoređivao s drugim narodima. Nitko ne može biti mjera sam sebi: to su mu uvijek drugi.
Stoga ih odluči upoznati s veličinom i opasnošću svakoga djela, uputiti ih u vladalaštvo jer je
to put kojim postaju viši narod. Reče im:
- Nedovršeni ste narod. Još uvijek ste kroz povijest lutalački narod. Zato, usavršavajte
se, ali ne budite fanatici. Budite uporni. Fanatizam zasljepljuje, upornost izgrađuje i
nagrađuje. Fanatizam zamračuje um, ne razlikuje dobro od zla. On - bio politički bio kulturni
- vodi jednako i do spaljivanja ljudi i do spaljivanja knjiga. Do gubilišta kao što su ona kod
Olovograda i kazamata, kao što je bio Pusti otok i dr. u Jugoantiji, do koncetracijskih logora i
do gulaga. On vodi do neodgovorne slobode i do neodgovorne demokracije. Kao primjer
neodgovorne demokracije naveli smo primjer liberum veta u Poljskoj, dok je tranzicijska
pretvorba i tajkunska privatizavija najbolji primjer zlouporabe demokracije.
Ne budite robovi predrasuda, presedana i neprosvijećene tradicije, kao što su to
Albioni. To su njihove mentalitetne mane, ali time oni ne nadmašuju ostale narode. Ono čime
nadmašuju ostale narode jest njihova upornost u svakom djelu, privrženost osobnoj slobodi,
inividualistička kooperativnost i pragmatičnost te povjerenje u moć sile. Zbog svoje upornosti
i pragmatičnosti oni i kad gube bitke, rijetko gube ratove. Vaš oprez neka vas stalno vježba u
domišljatosti tako da preduhitrite sva neprijateljeva lukavstva. U savezima budite postojani i
lojalni, a ne prevrtljivi kao Prekomorci. No, ne dopustite da vas vaše poštenje i lojalnost u
savezima upropaštavaju. Ako saveznik mora propasti, ne morate i vi s njime.
Poštivajte svoj unutarnji državni poredak, usavršavajte ga, mijenjajte ga prema
prilikama, ali uvijek tako da ne dovodi u opasnost samostalnost i neovisnost vašega
kraljevstva. Ne dižite bune i revolucije olako, jer je to povezano s velikim opasnostima. Svaku
će vašu slabost iskoristiti vaš neprijatelj. No, vaša strpljivost, vaše poštivanje legaliteta zna
biti i prekomjerno i štetno. Istina, ponekad i predugo čekate promjene, no to je i vaša vrlina
jer kao postojani legalisti i legitimisti, s takvim značajem možete izgraditi valjanu pravnu
državu, državu poštivanja ljudskih prava i sloboda, izgrađivati čvrsti, slobodoljubivi i
postojani nacionalni značaj. Razvijajte poduzetnost i aristokratičnost, ali pomažite i podržite
slabe i siromašne, jer i oni su vaša braća. Već i njihova djeca, a kamoli njihovi daljnji potomci
mogu biti jaki i sposobni. Takvi su zakoni biologije i opći zakoni povijesnoga razvoja i
napretka. Osim toga, morate uvijek imati u vidu da ste malobrojan narod i da je solidarnost
jedan od uvjeta vašega opstanka. Osobita briga neka vam budu vaša potlačena braća u državi
koja se po rijeci i vašemu vojvodi zove. Njezin politički ustroj i političko stanje nikad ne
smijete priznati, nego samo kao privremeno faktičko stanje. Vaša braća u njoj su
starosjedilački narod: oni tamo nisu dijaspora, nego su oni i zemlja u kojoj žive integralni dio
vašeg kraljevstva i vašega naroda. Oslobodite ih. Ne smijete se nikad odreći svojih povijesnih
i etničkih granica.
Ne budite lakovjerni, ne vjerujte strancu, a naročito gospodarima svijeta. Poglavito ne
vjerujte svojim osvjedočenim neprijateljima kao što su Svrab i Albion, jer ono što je bilo
među vama jučer, budite sigurni da može biti uskoro, možda već sutra.
Jer ste kao nacija suvereni narod, nitko vam ne može oduzeti suvereno pravo na
pravednu pobunu radi ukidanja, svrgavanja nesposobne, izdajničke i ugnjetačke vlasti. Ne

46
dopustite da vas itko tretira kao poslušno stado. Pravo na pobunu je vaše naravno pravo i
božanskoga je podrijetla. Zato se ne skanjujte, ustanite na vrijeme da zlo ne ode predaleko i
ne postane nepopravljivo. Ne budite slijepi legalisti, a još manje pozitivisti. Jer, mnogo je zla i
nepravde napravljeno pod krinkom nepravednih zakona. No, prije nego se pokrenite, dobro
razmislite o taktici i strategiji pobune, revolucije. Jer one nisu iste u miru i ratu i nisu iste
ustajete li protiv domaće izdajničke vlasti ili protiv hegemonije gospodara svijeta. No, i u
jednom i u drugom slučaju morate znati dobiti narod na svoju stranu. Istina, ako ste napadnuti
od neprijatelja izvana, on vam sam gura narod u vaše redove i naoružaje ga borbenim poletom
ponosa i volje za slobodom i pravdom. U miru, pak, ovisi o okolnostima; želite li izdajničku
vlast svrgnuti demokratskim putem ili pak državnim udarom, jer je tada dovoljno svrgnuti tek
vrh vlasti. Ako izaberete demokratski put, predstoji vam često teška i duga zadaća
raskrinkavanja nesposobnosti i izdajničke rabote vlasti. Zadaća je teška i duga zato jer - ako je
vlast toliko moralno i politički degenerirana - ona je već suspendirala i demokraciju i
demokratske oblike borbe za vlast. Raskrinkavanje je teško jer vladajuća garnitura ima sve
medije u svojim rukama pomoću kojih stvara javno mnijenje, koje bi, dakako, trebalo biti
naklonjeno njima. Zato morate ili osvajati ili osnivati svoje medije. A i jedno i drugo je teško
jer zahtijeva velika financijska sredstva, a i postojeća vlast vas kontrolira, zna za vaše namjere
i ne dopušta vam osvajanje medija.... U svakom slučaju, ako se odlučite na demokratsku
borbu, vaše ideje, vaša istina mora postati istina većine. Jedino je to učinkovit put i sredstvo.
Raskrinkavanje je uvijek prva i nužna faza demokratske promjene vlasti.
Ako se pak rotite, jer demokratska borba ne ostavlja izgleda za promjenu, tada se ne
prepirite s vlašću, ne svađajte se s njom, nego se u tajnosti spremajte i čekajte pogodan
trenutak. A kad nastupi pogodan trenutak, udarite odlučno, svom snagom, bez zadrške i bez
kolebanja. Ako je vlast nenarodna i izdajnička, narod je psihološki već pripremljen i sam je
željan promjene, pa ćete od njega biti s odobravanjem i ljubavlju prihvaćeni. Dopušteno je i
kombinirati demokratski i urotnički put, ali opet uz odlučnu primjenu sredstava i prednosti i
jednog i drugog puta. Često demokratski put, kao prva faza namjeravane promjene, zna biti
učinkovita priprema, osobito ako je povezan s junačkim žrtvama kao što su zatvaranje,
otpuštanje s posla i drugim progonima. To na narod djeluje šokantno, kao nepravda i odvraća
ga od vlasti te potiče simpatije prema žrtvama. No, ne smiju se taktika i strategija jednog i
drugoga puta zamijeniti jer se tada stvara neučinkoviti hibrid, kao što je nedavno učinjeno u
jednoj vama dobro poznatoj zemlji. Tamo su se generali i admirali svađali s vlašću (što spada
u demokratsku metodu), koja je shvatila da to može završiti državnim udarom pa im je
odlučnim potezom onemogućila primjenu te druge faze (državnoga udara) - umirovivši ih. Na
taj je način otklonila mogućnost da uporabe vojsku protiv vlasti i ujedno pokazala njihovu
slabost, nepripremljenost i neodlučnost za energičan pothvat. Pobunjenici su sami upropastili
svoju vrlo izglednu priliku - zauzimanje vlasti, promjenu koju je narod priželjkivao...
No, u pravilu, u vašem kraljevstvu neka se sila uvijek uklanja pred pravom i pravdom.
Nikad ne zaboravite da ste narod misije. Kao narod više kulture i civilizacije, vaše je poslanje
bilo da barbarske narode Južnoantije i inače cijeloga Brda, podignete na više razinu, da ih
kulturno i civilizacijski emancipirate. No, to ste samo djelomice izvršili i to - na svoju štetu.
Dopustili ste da vas oni brojem majoriziraju i umjesto da ti njih podigneš, sam si djelomice
pao na njihovu kulturnu razinu. Obolio si od općeljudske bolesti, nisi se dovoljno od nižih
distancirao, pa si pao jer je čovjek sklon padu. Jer lakše je pasti nego se uzdizati. Oni su se
civilizacijski i politički urotili protiv tebe, napravili koaliciju nižih naroda s namjerom da te
podrede snagom broja te da te podčine i eksploatiraju. A ti si zaboravio da si narod
duodecim generstiones Croatorum, nobiles duodecim generationum regni
Croatie. 5

5
A ti si zaboravio da si narod dvanaest rodova Hrvatskih, plemenitih dvanaest rodova kraljevstva
Hrvatskog. (lat.)
47
 Usavršavajte se ne samo u duhovnim vrlinama, nego i u praktičnim vještinama. A
najvažnije od njih su vještina vladanja i vještina upravljanja (one nisu iste). Moraš usavršiti
svoju volju i osposobiti se za sudjelovanje u upravljanju ne samo svojim posebničkim, nego i
u zajedničkim društvenim i državnim poslovima. Jer bez toga pojedinac ne postaje ni potpuna
privatna osoba, ni potpuna javna ličnost (One nisu iste). Samovladanje je vrlina slobodnoga,
višega čovjeka, višega naroda. Uči se upravljati svojim poslovima i vladati državom. Uči se
takvom vladanju po kojem nećeš biti žrtva svoje dobrote, samilosti i odgajatelja naroda kao
do sad, nego u kojem ćeš usavršiti svoju snagu i krjepost gospodara-uzora. Neka se uzdiže,
neka se uzvisuje u višega čovjeka i u viši narod tko može, komu je dana snaga. Lijeni, za
vladanje bezvoljni narodi, uvijek će biti podložni onim moćnima, kuditi ih, ali im se i diviti.
Takvi narodi s vremenom dobivaju i podložnički, mazohistički mentalitet kojega se teško i
sporo oslobađaju. Oni postaju tijesto od kojega se izgrađuju, kao dodacima, snažni narodi.
Snažni narodi često ih preporođuju prelijevajući svoju duhovnu snagu u njihova mlitava tijela.
Tako su muslimani u Bosi postali tijesto koje se htjelo primiješati Turcima, tom snažnom
vladalačkom narodu... No, neka te ne obuzima slijepa volja za moć, nego ona racionalna,
prosvijetljena i samosvjesna, koja pouzdano gradi sebe i zastrašuje tvoga neprijatelja.
Usavršavajte se i individualno i kolektivno. Poticani osobnim nagnućem, ali i
planiranim metodama i sredstvima odgoja i izobrazbe. I kaznama i pohvalama. Jer, kako će ti
vrlina napredovati ako je ne budeš pohvaljivao i isticao kao primjer ne samo općenito, nego i
kod svakoga kod koga se nađe u naročitom pohvalnom obliku i u značajno većoj mjeri?
Svako iznimno djelo za domovinu trebate pohvaliti i nagraditi. Ne samo na području kulture,
umjetnosti i znanosti, nego i svako značajno političko djelo. Osobito trebate pohvaljivati i kao
primjer vrline isticati ratničko djelo. Tako nije ni viteški ni usavršavajući ne pohvaliti u borbi
izraženu osobitu hrabrost i vitešku čast u Patriotskom ratu. Velika je pogreška što Patriotski
rat završi i bez narodnog junaka i bez izdajice. A bilo je i jednih i drugih! Poglavito onih
prvih.
Pohvalama i nagradama i drugim oblicima javnih priznanja potičeš težnju za slavom
koja krasi svaki valjani značaj. Ali, dakako, pritom razlikujte ispraznu taštinu i zavist koje
dolaze od nemoći i česte su u malih, zavidnih i nekreativnih duhova, od veličanstvene težnje
za slavom činjenjem velikih djela prisutne kod velikih stvaralačkih duhova. Budite pravedni i
dosljedni kako u kaznama, tako i pohvalama. Jer, ako ih zamijenite pa nepripadno nagrađujete
i pohvaljujete nezaslužne, unosite nered u javni kodeks časti i vrijednosti, pravite zbrku i time
obeshrabrujete zaslužne, kvarite javni moral i značaj naroda.
Ne skanjujte se ni kažnjavati ni pohvaljivati, jer i jedno i drugo je na Ispravnom
putu.
Neka u vašem kraljevstvu svatko bude slobodan praviti izbor svojih vlastitih planova i
ciljeva i slobodan ostvarivati ih. Ali tako da su ti planovi, ciljevi i interesi prethodno
društveno racionalno verificirani kao moralni i pravedni. Kao oni koji su na Ispravnom
putu. Ali mogući izbor neka bude što širi i što tolerantniji. Usavršavajte svatko sebe tako da
usavršavate i svoju naciju, društvo i državu. Od toga ćete imati dvostruku korist. Jer tako ćete
izbjeći individualističku i egoističnu atomizaciju s jedne strane, i represivni, totalitaristički
kolektivizam s druge strane. Izbori se za društveno priznanje svojih ciljeva i interesa, a ne da
društvo liberalističkom ravnodušnošću stvara prostor za tvoje amoralne i nepravedne ciljeve i
interese. I naučite se razlikovati dobro i ispravno. Jer, nemojte misliti da je ispravno sve što je
dobro. Ne, nego obratno: samo ono što je ispravno je i dobro. Suprotno vas stajalište
vodi teoriji uživanja: dobro je ono u čemu uživate bez boli, bez obzira na ispravnost. Takvo
stajalište vas vodi relativizaciji svih vrijednosti.
Osim toga, zaista, zaista vam kažem: određena količina i dubina boli pače je i nužna
da biste osjetili sav raspon i svu egzistencijalnu i ontološke dubine svoga bića. Da biste
spoznali i izabrali prave vrijednosti, da biste spoznali Ispravni put.

48
 Usavršavajte svoj politički bitak. Osposobite se da vladate sobom i bez formalnog
pisanoga ustava. Nacija nije politički usavršena sve dok sobom mora vladati takvim ustavom.
Samo homogena nacija s prosvijećenim nacionalizmom (nacijalizmom), sposobna je vladati
sobom i bez formalnoga ustava. Dokle god nacija sobom vlada formalnim pisanim ustavom
ona je u psihološko-političkom, u supstancijalnom stanju dominantne snage partikulariteta.
Stavljajući ustav iznad narodne suverene volje izražene u parlamentu, s, obično, potrebnom
2/3 većinom za njegovu promjenu - kruti (rigidni) ustav, znak je nezrelosti nacije, znak da se
plaši same sebe, nesigurna je, plaši se svoga voluntarizma, kao mane svoje volje. Takav je
ustav obično i prekonaraštajni (transgeneracijski) i utoliko nepravedan i nefunkcionalan,
tijesan je jer ograničava volju nacije i sužava joj prostor za funkcionalno odlučivanje. Takva
nacija nije sigurna u svoja načela pravde i korektnosti. Zato morate težiti mekom ustavu.
Meki je ustav izraz jedinstva i osjećaja slobode neke nacije, njezine sigurnosti u sebe, u svoju
državotvornost kao bitnu oznaku nacionalnoga bića te postojanost i pravnost njegove volje.
Nacija zdravog praktičnog razuma ne treba formalni pisani ustav. Bez njega, bez
ustavnoga ograničenja lakše pronalazi u svakoj situaciji bolje i adekvatnije rješenje u
promjenjivim okolnostima. No, vi kao nacija još niste tome dorasli, još niste toliko usavršeni,
prije bi se reklo da ste tek na početku takve zrelosti. Zato takvoj usavršenosti morate težiti.
U naciji koja vlada sa suverenim parlamentom bez formalnog pisanoga ustava, svaki
naraštaj vlada sa sobom, nema prekonaraštajne vlasti: očevi i djedovi ne vladaju djecom i
unucima, nego vlada njihov zajednički prekonaraštajni duh, prekonaraštajno jedinstvo
državotvorne volje. Vlada slobodni, živi duh nacije, a ne slovo ustava koje je često već davno
zastarjelo i mrtvo, i čiji je duh već davno prestao biti suvremen i funkcionalan. Međutim,
državi i naciji kojoj je potrebna ustavna zabrana udruživanja s drugim državama jer postoji
opasnost od gubitka samostalnosti i neovisnosti, kao u vašem slučaju, nije još politički
usavršena nacija i država pa su joj pisani ustav i takva odredba još potrebne. Pače, njoj je
nužno u ustav unijeti i klauzulu nepromjenjivosti te odredbe jer ako bi se ukinula ta
zabrana, vi biste vrlo brzo, zbog naglašenoga vanjskog pritiska od osvajača svijeta i
nedovoljno učvršćene državotvorne volje vašega naroda, ponovo izgubili državnu
samostalnost udružujući se u Zapadno Brdo. U tom dijelu vaš ustav treba biti krut. Ta
djelomična krutost joj je potrebna jer nije postigla nacionalno supstancijalno jedinstvo, koje se
prenosi odgojem i izobrazbom i koja se pretvara u dobrovoljnu moralno obveznu pravnu i
političku tradiciju. Jer, ustav nekoga naroda je njegov mentalitet: on se ne stvara, on raste sa
zrelošću naroda. A kad postigne takvo jedinstvo, svaki će naraštaj vladati sobom i moći u
svakoj prilici nalaziti najbolje rješenje za državu, društvo i naciju. No, takvo se jedinstvo ne
postiže ni lako ni brzo. Vi ste još daleko od njega. Za postizanje takvoga jedinstva potrebna je
prije svega samostalna i neovisna nacionalna država, država u kojoj će nacionalna volja biti
autonomna, jer jedino se autonomna volja može usavršavati.
Zato neka vam državu - vaše prekonaraštajno dobro, čuva prekonaraštajna
supstancijalno jedinstvena volja. Da bi se to ostvarilo, morate biti jači, veći: brojniji i moćniji,
s daleko više ozemlja. Tek tada na vaše jedinstvo ne će moći subverzivno razarajuće djelovati
vaš neprijatelj. Tek tada ćete i bez formalno pisanoga ustava, usto još i krutog, moći vladati
sobom i drugima.
Nepisani je ustav savršenije sredstvo vladanja od pisanoga. To vidite i na primjeru
lukavoga Albiona. No, to je primjereno za narod koji je prije svega narod moći, pa tek onda
pravednosti i korektnosti. Narod koji može podnijeti mnogo nepravde od vlastite vlasti i još
više je nanijeti drugome narodu.
Uostalom, pitanje ustava je eminentno političko, prije nego pravno pitanje. I nikakvo
osiguranje nepromjenjivosti nije trajno. Političkom voljom, pučem, revolucijom, a i nekim
pravnim tehnikama ustavi se mogu mijenjati, a i faktično se stalno i mijenjaju. No, zaista u
tom promjenjivom svijetu, u društvu suprotnih interesa, želja i potreba, postoji potreba i za

49
zaštitom temeljnih vrijednosti. Naime, štetno za državu, naciju i njezinu slobodu može biti
zlokobno idealiziranje ljudske naravi, naravi cijeloga jednoga naroda kao nepromjenjivog i
neporočnog bića. Čovjek je sklon padu pa valja računati i na ljudske slabosti, a njih se
poglavito lako koristi u demokraciji u kojoj je opasnost od demagoga i demagogije ponajveća.
Strast za vlašću, častohlepnost i vlastohlepnost i pridobivanje pristalica obično ide uz
podmićivanje i druge zlouporabe moći, kojima se moralno i materijalno korumpira ljude da bi
se prigrabila vlast. Nije rijedak slučaj i izdaje nacionalnih interesa oslanjajući se na stranca da
bi se netko dočepao vlasti. Radi toga mlade države i mlade demokracije moraju imati
djelomice kruti ustav. Da bi se zaštitio od izdaja, uzurpatora i demagoga.
Da biste uklonili te opasnosti, najbolji je način da odgajate i izobražavate svoj narod
ne tako da vlada tako da u svakoj situaciji poštuje ustav, da bude sluga ustavu, nego da u
svakom času njegova suverena volja može biti najbolji ustav. Da vladate sobom kao da imate
pisani ustav. Usavršavajte pravnost tj. zakonitost i ustavnost političke volje tako da vaš pravni
mentalitet bude postojan i trajan na načelima slobode, pravednosti i korektnosti. Jer, iako je
ustav, kao i zakoni, pisan da bude čuvar slobode, on se, kao i zakoni, uvijek može pretvoriti i
u ograničitelja i progonitelja slobode.
Stvorili ste Novu Hrvatsku, sad trebate stvoriti i Nove Hrvate. Zato, usavršavajte se.
Jer Stari Hrvati ne mogu graditi Novu Hrvatsku. Trebate odgojiti Višeg čovjeka, Višeg
Hrvata, da medu vama nestanu malodušni “skromni” prizemljari. No, Novi, Viši Hrvati ne
mogu biti izliveni u amoralnom i asocijalnom neoliberalnom kalupu. Zato vam treba novi,
postliberalno-demokratski kalup Ispravnoga puta.
Izađite iz svoje visoke sjene. Ne budite ni s kim jednaki, nego bolji, uzvišeniji.
Tako bi i prođe šesnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

50
 XVII. O jadikovci “Naš narod ne valja”

Po svom običaju Prorokovođa se rano ustao i šetao po livadama punim racvjetalih

maćuhica poslije kiše. Blagi osmjeh mu je titrao na usnama, s radošću je promatrao narod koji
se po njegovoj uputi svako jutro kupao i umivao u kao biser čistom djevičanskom gorskom
izvoru. Odjednom se prene iz razmišljanja i reče:
- Ima medu vama mnogo posustalih, malodušnih koji razočarani postojećim stanjem
društva i države govore “naš narod ne valja”. Naravno, taj prigovor na narod uvijek dolazi od
onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem. A dolazi kako od onih koji se iskreno oslanjaju
na narod, uvažavaju njegovo mišljenje i stalo im je do narodnih interesa, tako i od zavodnika,
demagoga, političkih tehničara i drugih opsjenara koji podcjenjuju narod, ali dobro razumiju
političku psihologiju, psihologiju naroda i sve taktike i strategije njegovih prijevara i
obmanjivanja. Oni vrlo dobro znaju kako se stvara javno mnijenje (opinion making), a
stvaraju ga tako da odgovara njihovim ciljevima i interesima. Ali ako ih narod prozre,
“pročita” i ne postupi po njihovu nagovoru, onda se žale “naš narod ne valja”, glup je.
Razočarani domoljubi, oni izigranih ideala, govore mi smo nesretan narod, za prvake
biramo pogrešne ljude koji nas uvijek izdaju, itd. I, zaista, pitanje meritornosti naroda u
političkim pitanjima jedno je od najtežih u političkoj teoriji i praksi. U političkoj teoriji
postoji još od stare Grčke naovamo, kroz cijelu povijest, dvostruka tradicija političkoga
mišljenja i postupanja o ovom pitanju. S jedne strane je elitističko stajalište da je narod masa
(u balkanskoj, svrabskoj tradiciji: stoka), nepokretna i nedjelatna, a da je u povijesti djelatna i
važna tek ako je vodi elita. (Heraklit: “Jedan vrijedi koliko i deset tisuća ako je najbolji”), do
narodnjačkog, u biti supstancijalističkog stajališta Vox populi, vox dei - glas, volja naroda
je Božja volja. Treba poštivati narodnu volju jer je ona meritorna za sva pitanja. Pitanje je
teško jer odgovor ovisi o predmetu o kojem se odlučuje, kao i o političkoj situaciji u kojoj se
odlučuje. Ovisno o tome i jedna i druga teza mogu biti točne i netočne. Inače, ontološki
prosuđujući, genetski, a potencijalno i politički, elita i masa čine jedinstvo: iz mase se izdvaja
elita, koja s vremenom nestaje, izumire, a na njezino mjesto dolazi nova elita, opet iz naroda,
mnoštva. O ovom pitanju dovoljno sam vas uputio u mojoj poslanici Fenomenologija
nacije.
I prvo, elitističko, (koje je inače omiljeno stajalište pismoznanaca), i drugo
supstancijalističko stajalište, možemo ispitati na primjerima postupanja naroda u političkoj
praksi. Prva teza: narod je nedjelatna, statična i nesamostalna masa koju treba voditi. Tko
zastupa ovu tezu morao bi odgovoriti na pitanje kako to da u presudnim, velikim pitanjima
narod ne griješi ni u ocjeni političkoga stanja, ni u izboru vođe koji će ga voditi i ostvariti
njegov cilj? U vašem primjeru, treba odgovoriti na primjer na pitanje kako to da je vaš narod
1990. u presudnoj situaciji izabrao najbolji politički cilj - stvaranje neovisne i samostalne
države, odlučio se na veliki rizik i žrtve i pri tome na slobodnim izborima izabrao
najsposobnijega za vođu? Kako to da je narod tada bio “genijalan”, a sad po mnogima “glup”
jer ili bira pogrešne ljude i pogrešne stranke ili pak ne izlazi na izbore, a i jedno i drugo na
svoju štetu. Naveli smo samo jedan, i to svježi, primjer, radi lakše prosudbe valjanosti
narodne pameti, a u tijeku povijesti svakoga naroda ih je mnoštvo. U čemu je problem, u
čemu je odgonetka?
Prije svega, valja napomenuti da je podvajanje naroda na elitu i masu osobito drago
pismoznancima. Pritom naziv masa za narod ima pejorativno značenje i vi ga u tom
značenju ne rabite. Nacija nije podvojena na elitu i masu, nego na elitu i neelitu. Pojam neelita
nije pejorativan. Dapače. Ona kao pojam u sebi sadrži ocjenu da neelita potencijalno, u
stanovitoj povijesnoj situaciji može postati elita, dok to masa ne može nikada. Kategorija
neelite cijeni i uvažava narod, dok ga kategorija mase podcjenjuje.

51
 Slično kao i u slučaju pojedinca, i u naroda postoji kako vrlina, tako i mana mišljenja i
volje. I to subjektivna vrlina i mana koja proizlazi iz nacionalnoga mentaliteta, kao i
objektivna uzrokovana okolnostima. Jer, narod, nacija kao zajednica mišljenja i djelovanja, i
zajednica sudbine, povijesna je i politička kolektivna jedinica. Ali i specifična jedinica jer
misli i djeluje kao unio opositorum, kao jedinstvo suprotstavljenih ciljeva i namjera na
razini društva. Istina je, naime, da narod “sporije” misli od političkih tehničara, demagoga, i
zato kasni u reakciji. Ali zato misli dublje i temeljitije i kad se steknu uvjeti za izricanje
njegove presude da politički kažnjava prevarante, pa i one koji u zabludi vode nacionalnu
politiku u pogrešnom smjeru. Ta sporost u mišljenju i reakciji ima uzroke u prostornoj
raspršenosti, u razbijenosti u prostoru, pa do zajedničkog stajališta teže i sporije dolazi. Istina,
zajednica života, moderna komunikacijska sredstva i javni mediji trebali bi umnogome
neutralizirati taj nedostatak, ali javni mediji su u rukama i servis su suprotne strane. Štoviše,
mediji ga dezinformacijama, raznim političkim manipulacijama i političkim inženjeringom
zbunjuju, odvode od vlastitoga mišljenja i navode na mišljenje koje vladajućoj eliti koristi.
Konačno, kako smo već rekli, narod nikad nije 100% jedinstven u političkim pitanjima.
Osim toga, u nekim se slučajevima može govoriti i o predmetnoj, materijalnoj
nekompetentnosti naroda. O općim pitanjima za koja nisu potrebna specijalistička znanja,
narod intuicijskim genijem odlučuje nepogrešivo. Isto tako ako odlučuje o pitanjima unutar
svoga političkoga iskustva, kao što su pitanja od općeg državnog ili društvenoga interesa.
Međutim, jasno je da nije kompetentan za specijalistička pitanja kao što su pravna,
medicinska, tehnološka i dr. Ali ako se i u tim pitanjima, koja zahtijevaju specijalistička
znanja, pojavi opći aspekt, recimo pravednosti, jednakosti i sl., narod je također sasvim
kompetentan. (Na tome se zasniva i institucija porotništva.)
Drugo, narodi se kroz povijest usavršavaju, uče. Nacija kao cjelina također ima ideju
razvoja do punog demokratskog i samoodređujućeg stanja i pune samospoznaje. Do spoznaje
vlastitoga identiteta i načina kako ga najbolje čuvati i uživati. Povijest je zaista za svaku
naciju učionica. Prema tome, svaki narod je stalno učeći, usavršavajući narod. A narodu u
usavršavanju, u učenju kao pomoć potrebna je kulturna i politička elita, elita srasla i
poistovjećena s narodnim bićem i njegovim interesima. Poglavito za one “predmete” i za one
“lekcije” života za koje su najmanje sposobni
Treće, nisu svi narodi jednako sposobni za svaku životnu lekciju: neki su bolji
umjetnici, neki znanstvenici, neki ideolozi, neki religiolozi, neki filozofi, a neki pak političari.
Tako su na Zapadu vodeći filozofi Nijemci (nekad su to bili Grci), umjetnici Talijani,
Francuzi i Rusi, a vodeći narod, narod političkog genija je Albion. Pa kad je Shakespeare
rekao da se svaki Albion rađa kao pravnik, mislio je zapravo da se rađa kao političar. Na
žalost, taj njihov genij je hegemonijalan i destruktivan, sklon političkom teroru i zločinu.
Zbog te insuficijencije za pojedine životne lekcije, narodu je, kako rekosmo, potrebna
pomoć elite. Ali ne pomoć pismoznanaca, jer su oni lažna elita, kovači lažnoga novca. Zato bi
rodoljubi, koji su toga svjesni, bolje učinili da se organiziraju u kontraelitu radi stvaranja
narodnog alternativnog pogleda na političko stanje nacije i države, nego da kukaju kako je
narod neprosvijećen i zaostao. I da ide u kolibe, a ne u palače tražiti svoje pristalice, o čemu
ću još govoriti.
Ako budete radili s dubokim povjerenjem u narod i njegov stvaralački genij, ako mu
uspijete pokazati tko su stvarni krivci i izdajice, ako uspijete probuditi ponos i oduševljenje,
probuditi zaspale ideale u njemu, pokrenut ćete ga. Tada ćete vidjeti da narod valja, a da ne
valjaju narodni izdajice i bezumni pismoznanci.
Znam da je to naporno, teško, osobito vama koji ste dugo gajili san o pravednoj i
slobodnoj domovini, dočekali je, u ratu je izborili, pa je u miru izgubili. Ali, na žalost, morate
ponovo početi, i to ispočetka, s dna. Poslije pobjede u Domovinskom ratu našli ste se sa
svojim idealima takoreći u ilegali. Otuđeni, izgnani iz vlastitoga života. Teško, zaista je teško

52
oživljavati mrtvi san. No, u nastavak revolucije što ju je Drugi izveo, a čije temelje i
vrijednosti izdadoše vaši nevjerni sinovi, morate uvesti i novi naraštaj. Ne zatajite, pokažite
još jednom da ste porod vuka, lava i lisice ( Machiavelli ) i zmije (sv. Pavao), da ste koliko
hrabri, toliko i mudri. Da ste potomci gusara i hajduka, filozofa i pjesnika, i nadasve
nenadmašivi ratnici. Da ste oni koji prvi ustaše, da niste prizemljari.
Tako bi i prođe i sedmnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

53
 XVIII. Autoritet

Na putu usavršavanja u viši narod neophodan je i autoritet koji je iskovan na

Ispravnom putu. U njemu se objedinjuju sve prave vrijednosti. Narodu bez autoriteta
pravih vrijednosti vlada nered u duši i u razumu, s vremenom zavlada u cijelom životu, pa od
njega napravi lutalački narod koji ne napreduje, koji se ne usavršava, nego nazaduje. Znajući
to, kao i to da su još veće posljedice za narod ako vjeruje u lažni, nevrijedni autoritet,
Prorokovođa odluči progovoriti o autoritetu. Zato se taj dan odjenuo u posebnu bijelu odjeću,
a u desnoj ruci je nosio zlatni štap. Okupljnom narodu reče:
- U usavršavanje spada i vaš odnos prema autoritetu. Odnos prema autoritetu ne smije
biti ni podložnički, odnos slijepe poslušnosti, niti oholo negatorski, nego odnos kritički, tj.
provjeren razumom i životnim iskustvom. Autoritet mogu imati stanovite vrijednosti i ideje,
osobe i institucije. Prema svima trebate imati odnos istodobnog povjerenja i kritičkog
ispitivanja je li ono u skladu s razboritošću i razumom, je li u skladu s moralnim i
dostojanstvenim životom i ljudskim pravima. Jedino takav odnos je odnos Ispravnoga
puta. Jer neke su vrijednosti nadvremenske, vječne, a neke se tijekom vremena mijenjaju ili
nestaju. Da o ideologijama i idejama kao i institucijama i ne govorimo, jer one su mnogo više
podložne vremenu. S promjenom duha vremena i one poprimaju novo značenje ili uopće
nestaju, jer ih zamjenjuju druge. Drugo, nikad ne smijete dopustiti da bilo koja vrijednost,
ideja, osoba ili institucija postane autoritarna, jer je to otuđujuće za vas, jer vam to oduzima
slobodu i dostojanstvo. Čovjeku i njegovoj slobodi naročito prijeti opasnost od autoritarnosti
osoba i ideologija.
Između ostaloga, primijetio sam među vama jednu takvu zabludu glede autoriteta, i to
autoriteta predsjednika države. Ta zabluda vam oduzima snagu, hrabrost i odlučnost, sve
vrline Ispravnoga puta. Ta se zabluda odnosi na vaš odnos prema predsjedniku države kao
neprikosnovenom, neporecivom i nedodirljivom autoritetu. Iz toga odnosa proizlazi da
predsjednik, samim tim što je predsjednik, zaslužuje, pače i obvezuje, na poštovanje, pa i
strahopoštovanje i nepovredivost njegova fizičkog i moralnog integriteta. Vaša zabluda
proizlazi iz nerazlikovanja autoriteta funkcije od autoriteta osobe koja je obnaša.
Ta zabluda potječe iz povijesnoga razdoblja vladavine monarhije (prvenstveno
apsolutnih, predustavnih monarhija). Monarsi su tada bili i izvor prava i pravednosti, i
primjenjivači i djelitelji njihovi. Međutim, u demokraciji takvo apsolutno poštovanje
zaslužuje samo funkcija, ali ne i svaki njezin obnašatelj. U naravi je demokratskih načela da je
svaki njihov obnašatelj reizboran i smjenjiv. Predsjednikovo obnašanje funkcije je
sankcionirano ustavom i zakonima, te općenito interesom i dobrom države i naroda. Zbog
povreda ustava i zakona predsjednik je smjenjiv, a u slučaju zločina, naročito onoga
najvećega - zločina veleizdaje, kažnjiv je i smrću. Povijest je puna primjera kažnjavanja
smrću careva i kraljeva i predsjednika država. Ako je i za koga opravdano propisivanje i
kažnjavanje smrću, to je opravdano za šefa države. Jer nitko ne može toliko zla nanijeti državi
i narodu na čijem je čelu kao šef države. Jedino on može napraviti zločin protiv cijeloga
naroda i nacije (npr. veleizdajom), dakle protiv najvećega broja ljudi. Ako se takav zločin ne
bi kažnjavao smrću, to bi ponižavalo državu i njezino značenje za čovjeka. Upravo njezinoj
vrhovnoj, najvećoj vrijednosti odgovara i najveća kazna, što potvrđuje njezino dostojanstvo i
vrijednost za pojedinca i za naciju. I nikakav prigovor krajnosti tu ne stoji, jer upravo
krajnosti daju si međusobni smisao i opravdanje. Tek negacija života - smrt, daje pravi smisao
životu. Ukinuće smrtne kazne za počinjene najteže zločine ponižava i obezvrjeđuje život.
Relativizira ga, pa zločin više nije zločin u svom strašnom negativitetu života, on se pretvara
u nešto između života i smrti, što je jednako važno, zatim očekivano, te na koncu tolerirano
tek s malom nelagodom. Ukinuće smrtne kazne je došlo s duhom liberalnog vremena od

54
lažnih humanista, od slabića bez krjeposti koji nemaju dovoljno volje za život, ni hrabrosti za
smrt za prave vrijednosti.
Moralno je i sasvim dopustivo, narod ima pravo na pobunu protiv predsjednika, pravo
na njegovo kažnjavanje smrću, na regicid. Moderne demokracije obično propisuju vrlo
komplicirane i teško provedive procedure za smjenu i kažnjavanje predsjednika države. No,
narod i njegova prava su iznad svih tih propisa i procedura. I u pravilu diže bunu i kažnjava
mimo i ustava i zakona, po izvanrednim mjerama koje sam donosi. To je i opravdano jer samo
je narod izvor i nositelj suvereniteta, a predsjednik i druga tijela državne vlast samo izvršitelji
toga suvereniteta. Stoga je narod sa svojom voljom i iznad ustava i zakona jer - ako su oni i
donijeti njegovom voljom - on ima pravo tu svoju volju i promijeniti. Isto tako, neodgovorna
demokracija neprecizno i maglovito propisuje i djela za koja se može predsjednika smijeniti i
kazniti. U načelu, uvijek kad predsjednik na tu funkciju dođe uzurpacijom, nasiljem ili
izdajom državnih interesa te podvrgne interes vlastite nacije stranoj sili ili koaliciji sila, on
pravi zločin veleizdaje za koji ga narod ima pravo smijeniti i kazniti smrću.
Zato, dragi sinovi i kćeri Hrvatske, ne gajite ropsku, kmetsku skrušenost i pokornost
prema svakom predsjedniku. Čovjek je biće slobode, i ako to prestane biti, prestaje biti i
čovjek u svojoj punini. Vi ste slobodan narod, imate pravo na pobunu, na ustanak protiv
svoga predsjednika koji vam oduzima osobnu ili nacionalnu slobodu, koji nedostojno, štetno i
amoralno obnaša funkciju predsjednika, koji krši vaša ljudska prava, jer tim činima pravi
zločin veleizdaje; imate ga pravo smijeniti i kazniti, pa i smrću. Istina, funkcija predsjednika
države je središte nacionalnoga bića, njegov sveti i nepovredivi supstancijalitet. Ali tko je
obnaša protivno njezinoj naravi, taj pravi zločin protiv naroda.
Zato ne zapadajte u anarhističku i liberalističku zabludu glede autoriteta i njegove
važnosti u životu pojedinca, nacije, društva i države.
Sva tri ta entiteta imaju autoritet koji trebate racionalno poštivati, a ne kao liberali
negirati moralni autoritet društva i države. Ti bezumnici, koji zagovaraju neodgovornu
slobodu, dopustili bi da im i država propadne za takvu slobodu. Za njih je svatko za se najviši
autoritet i ne postoji nikakav viši, pogotovo ne viši društveni autoritet koji bi smio korigirati
individualni. Oni koji tako misle ne razlikuju osobno dostojanstvo i savjest te kako ih
uskladiti s društvenim autoritetom. Isto tako, kao što nabrojeni entiteti i vrijednosti imaju
autoritet koji treba poštivati, trebate poštivati i autoritet svojih prvaka i vođe. Osim toga,
trebate čuvati i poštivati i međusobni (horizontalni) autoritet i dostojanstvo svake osobe. Svi
ste vi dio autoriteta kao dio bitka, a on je po bitku. Arijcima, čiji ste i vi sinovi, prvima je
dano da ga spoznaju i oni ga razdijeliše na četiri razine po kojima se bitak i društvo i nacija i
svaki pojedinac održava na svojoj razlikovnoj razini. U vidljivu svijetu, u različitim
vremenima i u različitim narodima se različito očituje, ali nikad ne nestaje. Kad ga uzmanjka
zavlada kaos i tada svijet nazaduje.
Neodgovorna demokracija negira potrebu i ulogu vođe u političkoj sudbini naroda. Te
otrovne ideje među vama šire pismoznanci kao vaši unutarnji neprijatelji, kao i gospodari
svijeta, vaši vanjski neprijatelji. Ti vanjski neprijatelji, antikomunistička ljevica, koja upirući
prstom i podsjećajući te na komunističke diktatore kao vođe, nagovara te na neodgovornu
demokraciju, takvu u kojoj nema potrebe za vođom jer je vođa, po njima, rješenje za
psihološku bijedu mase. Oni tako kvare tvoju od naravi ti danu svijest i osjećaj da je svakom
narodu i naciji potreban vođa. No, lukavci to dobro znaju, a tebe nagovaraju samo zato da
oslabe tvoj osjećaj za autoritet, odnosno da ti oni nametnu vođu kojega oni izaberu prema
svojim interesima. Koji će slušati njih, a tvoje interese prodavati i izdavati. Uostalom, to ste
vidjeli kada su vam oblatili Drugoga i nametnuli vam Čergaša Haškića.
A vođa nije rješenje za psihološku bijedu mase (Freud) kao prevarant, karijerist, kao
prodavatelj iluzija, nego kao izbavitelj iz bijede. On nije poslan da narodu bijedu učini
podnošljivom, nego da je ukini, on je soter, izbavitelj iz bijede. Njegova riječ nije opijum za

55
mase, nego pravi lijek za njihov duh, što im budi moral i opravdanu nadu, ali ukazuje i na
žrtvu. Njegovo djelo, koje ne počini bez mnoštva, njihov je spas ili propast, njihova je ali i
njegova sudbina. To je povijest kojoj nismo uvijek gospodari. Velikim duhovnim i političkim
vođama objavljene su i velike istine. Odatle njihova karizma, njihova pozvanost
predvodništva, jer je njihovo mišljenje i djelo istinito u svom vremenu, a ima udjela i u
vječnome.
Veliki ljudi kao što su vođe ne stvaraju se odgojem i izobrazbom. Oni se rađaju kao
vođe. Oni su iznad svih odgojitelja i učitelja.
Autoritet kao Ime Oca ne samo kao označitelj, nego i kao vladar jest vladar neumrli.
Stoga ne gubite snagu osporavajući ga uzaludno. Zar zaista ne spoznaste odakle snaga moje
vječnosti?
Tako bi i prođe i osamnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

56
 XIX. Pomirenje i oprost

“Kao što tvrde vjere među ljudima i lavovima nema,

Kao što složna janjci i vuci nemaju srca,
Tako ni ljubavi meni nema s tobom, te nama
Nema dvojici vjere, dok jedan ne padne od nas.”
Ilijada, XXII. 23-27

Uviđajući da se narod oslobodio straha, da ga rado sluša i da je oduševljen njegovim

govorima, Prorokovođa je nastavljao govoriti svaki dan. Znao je da ga treba još mnogo čemu
poučiti i da prije nego ga na izvršenja djela povede, da mu treba učvrstiti volju i odlučnost za
djelo. Da mu ostane samo jedan san, san o njegovoj odabranosti i poslanosti te ljubav za djelo.
Stoga i devetnaesti dan započe svoj govor:
- O narode hrvatski, sa sobom zavađeni! Kad tako dođeš do samospoznaje, prepast ćeš
se samoga sebe. Prepast ćeš se samoga sebe kad shvatiš da si zavađen sam sa sobom. Kad
neprijatelja svoga u sebi prepoznaš. I njegove saveznike što se u tvojoj zemlji naseliše, vjerom
prevrnuše i neprijatelji ti postadoše. Da tvojim slabostima oni vjerni saveznici postadoše. I to
je jedan od gorkih plodova tvoje samospoznaje. Ali ta ti samospoznaja vid vraća. Od tada ćeš
dobro razlikovati dan od noći i neće ti biti stalo do sumraka predsvanuća i večernjeg sumraka
u kojima se tvoji neprijatelji najbolje kriju i grade se tvojim prijateljima. Zato moraš imati
dobar vid. Već sam te upozoravao da trebaš paziti da ti se stranci u tvojoj zemlji za vrijeme
mira ne namnože i tako postanu prejaki, jer su oni najveći prijatelji tvojih mana. Zato jer si
propustio na to paziti u miru, morat ćeš u ratu protiv njih rabiti gorak lijek. Za veliko djelo ti
nisi spreman sve dok se sa sobom ne izmiriš. Istina, ti si mirenje pokušao, no ono nije uspjelo
jer je zamišljeno i provađano na pogrešan, nemogući način. Tvoje te meko srce upropaštava.
To nije dobrota, to je slabost što dolazi od nemuževnosti. Poslije Patriotskoga rata htio si, o
velikodušni narode, svim svojim neprijateljima oprostiti. I tuđinu i svome odrodu. No, ti se
prethodno ne upita odakle tvoje pravo i tvoja moć da opraštaš sve one strahote i zločinstva što
ih tvoji neprijatelji tebi naniješe? I koji se nikad ne pokajaše! Odakle ti pravo da im oprostiš
sve zločine što ih počiniše onima koji prvi ustaše? Zbog svoje nerazboritosti preuzeo si na se
zadaću koja ti nije povjerena i koju zbog svoje mlitavosti nisi mogao niti možeš izvršiti. Te
zločine samo Bog može oprostiti, a na tebi je, kao suradniku Božjem na Zemlji, da im sudiš i
da ih kažnjavaš i tako zlu i tvojoj propasti zatreš trag i korak. Oprostio si a da ni njihovu
krivnju ni odgovornost nisi utvrdio, i tako si odbio izvršiti svoju zadaću. Tako si se odrekao
svoje svojevlasti, svoga suvereniteta, na kojemu je da nagrađuje i da kažnjava. To je velika
pogreška; tako si utro put svojoj ponovnoj propasti. Pa što si onda i komu oprostio?
Bezimenima koji će sutra reći da niti je zločin postojao, niti su ga oni počinili, jer gdje je to
dokazano i utvrđeno! A trebao si utvrditi svačiju krivnju i svačiju odgovornost. Jer, može biti
da u nekom narodu nisu svi krivi, ali su svi odgovorni. Trebao si to uraditi, a potom vidjeti je
li se tko od njih riječju ili djelom pokajao ili pak bio u oprostivoj bludnji. Tek poslije toga si
mogao opraštati, pojedinačno. Kako to nisi učinio, podcijenio si sebe. Podcijenio si svoju krv
i svoju žrtvu i time svome neprijatelju dao za pravo. Time si, ustvari, rekao da zločin nad
tobom i nije neki zločin kao kad se počini prema nekom drugom “izabranom” narodu. Tebe
optužuju i kažnjavaju za stotine, a ti njih ni za stotine tisuća što tvojih oni poubijaše. Nemarno
i mlitavo si postupio. Protiv svoga dostojanstva i bez samopoštovanja si postupio, i time
počinio veliki grijeh protiv sebe.
Ne budi uzaludno zlopamtilo. Kažnjavaj, neka zločinac pamti!
Ne dopustite da se genocid izvršen nad vama (Olovograd, Patriotski rat) olako
pretvara u povijest. No, trajno zadržavanje sjećanja na genocid ne traži nužno osvetu

57
kontragenocidom i primjenu taliona. Ali, moralna vam je zapovijed da kaznite počinitelje
pokolja u Olovogradu i etničkoga čišćenja i genocida u Patriotskom ratu jer ga Svrab neće
kazniti, kao ni sud u Haagu. Ne dajte se zavarati “humanizmom” oprosta jer će, inače, shvatiti
da vas mogu nekažnjeno klati. Zar ne vidite kako se i 100 milijuna nevinih žrtava komunizma
opravdava njegovim tobožnjim humanističkim načelima, kao hipokriznom idejom bratske
ljubavi koja je tobože nesretno, stjecajem nesretnih okolnosti, iznevjerena. Time se želi reći
da bi bio moguć komunizam bez zločina pa, dakle, i treća Jugoantija bratstva i jedinstva. Ne
dajte se varati! Zločin nad vama mora biti kažnjen! Neka sinovima trnu zubi za zločine
njihovih očeva!
Olovogradski zločin je zločin djela mržnje koji se prema vama od tada do danas
produžio kao govor mržnje. Jedan se u drugi oblik pretvara ovisno o okolnostima, o
političkom kontekstu: u miru egzistira kao zločin govora mržnje nazivajući vas fašistima i
genocidnim narodom, a u ratu se pretvara u djelo mržnje vršeći nad vam zločin genocida i
etničkoga čišćenja.
Oni, zločinačka Svrab, kao i komunistička šizma i svi drugi do kojih možeš doći,
moraju biti kažnjeni za olovogradske zločine, zločine Prekrižnoga puta i druge poslijeratne
zločine “čišćenja”, ne zato jer su slijedili komunističku ideologiju, koja jednim svojim,
utopijskim dijelom, bijaše hvatanje duge, zabludna potraga za ljudskom pravdom i srećom,
što je čovjekovo ahasversko prokletstvo, njemu imanentno u vječnom lutanju za nedohvatnom
srećom. Oni su išli za krivim, pogrešnim bogovima, za idolima, što nije prvi put u povijesti,
nego samo jedan od zločinačkih načina lutalaštva.
Moraju biti kažnjeni za zločine zato da shvate da im je njihova nacija vrhovno dobro,
dobro iznad svih dobara, i da je grijeh protiv njega najveći zločin. Jer narod je dobro iznad
svih ideologija, iznad svih putova, lijevih i desnih, srednjih, trećih i svakog drugog ideološkog
puta. Neka to bude za njih kazna, a opomena za sve druge koji bi se usudili takve zločine
počinjati nad svojim narodom. Kazna mora biti upečatljiva i jasnog razloga: da se ne smije
smicati, zatirati svoj narod za volju nikakve ideologije i nikakvoga saveza bilo s kim, a ne
samo sa zločinačkim Svrabom i Karadagom, kao ni s Albionom i Karlovim sinovima. Pa zar
ne kritiziramo i ne osuđujemo i svetu Katolički crkvu zbog njezina grijeha i njezina zločina
što ga počini u Inkviziciji nad pravednicima! Pa kako onda da ne osuđujemo i ne kažnjavamo
zločinački šizmu, Svrab i druge zločince. Pače se i Crkva ispriča za svoja nedjela, a šizma i
drugi čak ni to.
Opraštajući a ne kažnjavajući postupio si protiv svoga naroda, protiv sebe, jer si
nedovršen narod. Stoljeća neslobode i otuđenosti od vlastite države otuđila su te i psihološki,
otuđila su te i nacionalno tako da ti je zamro naciogenetski instinkt. Instinkt koji je jači i od
samoga instinkta za životom. Istina, u međuvremenu si mnogo napredovao, ali ne još
dovoljno. Da to spoznate, dovoljno je da se osvrnete na svoju povijest, na povijest koja je
svakom odgovornom i pametnom narodu učiteljica života... Kad se zagledate u vlastitu
povijest kroz sva ta stoljeća bezdržavlja, od 1102. do danas, vidjet ćete svoju nacionalnu
svijest u stagnaciji, u regresiji, u potpunom otuđenju i raspadu, u samomržnji i samonegaciji,
u borbi protiv samoga sebe i u buđenju u više oblika te, konačno, u napredovanju do
sadašnjega stanja. Vidjet ćeš ujedno da svakom tom stadiju svijesti odgovara i vaše djelatno
zalaganje ili pak odustajanje od vlastite slobode, od vlastite države. Također ćete, poučeni
poviješću, dobiti kritičku svijest i spoznati da još niste zadobili potpunu samosvijest, da niste
dovršen narod.
Poslije pada vašega srednjovjekovnoga kraljevstva i gubitka prava skrbi o samom sebi
i svojoj sudbini, vaša je nacionalna svijest degenerirala. Nastaje bezbrigonosno stanje za
se, a vaša se skrb usmjerava na obranu državnih i drugih tvorevina u kojima niste slobodni
kao narod, odnosno nacija. Vaša skrb i svijest je vezana za obranu i napredak ugarsko-
hrvatskog kraljevstva, za Veneciju, za Austro-Ugarsku, za Napoleonovo carstvo, za Tursko

58
carstvo, te za kršćanstvo kao antemurale cristiniatatis, za internacionalni komunizam itd. . . U
novijoj povijesti u Prvom, velikom ratu (svjetskom), nitko nije ozbiljnije ni razmišljao, a
nekmoli se organizirao za obnovu vašega kraljevstva. Bili ste u najdubljem sloju otuđenja
nacionalne svijesti bez obzira na opomene i nastojanja velikoga Preteče i na Hrvatski narodni
preporod i njegove ideje-budnice. Taj Preporod, međutim, nije nikad uspio prekoračiti granice
ideja Ilirskoga pokreta kao izraza probuđene ideje slobode, ali ne i ideje o samostalnoj i
neovisnoj hrvatskoj državi. On je sanjao ideju zajedničke države s drugim narodima, a
naročito sa zlokobnim Svrabom, što je i ostvareno u prvoj i drugoj Južnoantiji, u kojoj ste
iskusili najveća poniženja i izdaju vaših ideala.
U Drugom velikom ratu (svjetskom), iako su vam oni koji prvi ustaše pokazali
ispravni put i zalažući svoj život ga potvrđivali, dali ste se zavesti šizmom. Mnogo vas se
odmetnulo u šizmu i borilo se izdajnički protiv svoga kraljevstva te tako Svrabu omogućilo da
vam kraljevstvo zatre i obnovi svoju vlast nad vama. Tek ste se osvijestili u Patriotskom ratu i
u vama proradio naciogenetski instinkt. Ali i tada previše vas je po negativnom određenju
postalo svjesno; osvijestili ste se tek kad vas je Svrab napala, fizički vam istrebljenjem
zaprijetila, iako ste još uvijek pripadali komunističkoj šizmi. To je najniži stupanj nacionalne
svijesti, svijesti iz nužde. Kad nužda prođe, mnogima od tih svijest još više oslabi, a kod
nekih ponovo nestade. To su oni koji vas u Zapadno Brdo vode, koji vas u Ropsku Uniju
vode, koji vas pljačkaju i strancima prodaju. To su oni što hoće biti vaši gospodari, a mi ih
zovemo gospodari naroda.
Viši je oblik svijesti, nacionalna samosvijest - integralno hrvatstvo. Ona nije samo
obrambeno i samo iz nužde. Ona je uvijek budna, uvijek kod sebe, oslonjena isključivo na
svoj narod, na svoj duh kao na svoju vlastitost. Integralno hrvatstvo nije samo obrambeno,
nego je i napadačko, sve u nezaboravljivoj brizi za svoje interese, za svoj napredak, za svoje
usavršavanje. Zar vas ne poučih o tome u svojoj poslanici Hrvatski duh alke? Vaši
zatornici vas plaše da takva nacionalna svijest poništava vašu pojedinačnu individualnost, da
vas ona svodi na stado. To vam govore pismoznanci, neprijatelji vaši, oni što žele biti
gospodari naroda. Naprotiv, upravo najrazvijenija nacionalna svijest ima razumijevanje za sva
politička opredjeljenja i uvjerenja u svome narodu. Ali nijedno takvo uvjerenje i opredjeljenje
ne smije nadilaziti i negirati državno jedinstvo, samostalnost i neovisnost vašega kraljevstva.
Integralna nacionalna svijest kao svijest o sebi kao jedinstvu, kao neponovljivom
kolektivnom subjektu i kolektivnom individuumu je, takoreći, ne samo psihološki, kulturni,
nego i biološki, naciogenetski instinkt koji se samoodređuje i uvijek je samosvjestan. On je
snažan kao instinkt, kao nagon za životom. Pače, naciogenetski instinkt kao instinkt za
slobodom jači je i od instinkta za životom. Tek tada kad vam nacionalna svijest bude takva -
bit ćete slobodni za život.
I ne okrečite nikome drugi obraz. To ionako nije kršćanska dogma. Odbacite stoičko-
kršćanski moral oprosta i trpljenja. To je moral robova i prizemljara. Nego, uzvratite
dvostrukim udarcem. Tko vas kamenom, vi njega - mačem. Tako pomažete dobroti i zatirete
zlo. Zaboravite ispravljanje nepravde trpljenjem. Zaboravite pasivni pacifizam. Samo
pacifizam zasnovan na ratničkoj pravdi osnažuje dobro. To je vaš dug Bogu i svom čovještvu.
O kako ste još daleko od sebe! Zato - uusavršavajte se. Kad ćete već jednom napustiti
neratničku etiku domobranstva i njegova slabićkog, tobože humanističkog pacifizma: biti
dobar, pravedan i pošten čovjek. Radom, na pošten način zarađivati kruh svoj. Pomagati
svakom potrebitom, pa i na svoju štetu. Ne mrziti nikoga, napose Svrab. Voljeti svoju
domovinu, braniti je, ali tako da nikoga ne povrijedite. Ne, to nije moral onih koji prvi ustaše,
to nije moral ni višega čovjeka ni višega naroda. To je moral koji trebate rabiti samo među
sobom. Vi još lutate u pravedničkom snu, u ljiljanskom svijetu ljubavi bez grijeha i zločina - u
iluzornom svijetu. U svijetu izmišljenom od vaše dobrote ali i slabosti, u svijetu bez energije.
To je izmišljeni svijet lošega kršćanstva, njegova grijeha prema čovjeku jer ga čini slabićem,

59
djelo teološke samoobmane koja vas tješi da je Bog postao čovjekom (Isus), da bi čovjek
postao Bog. To je pogrešno tumačenje Božjeg darivanja dostojanstva čovjeku. Ovim
teološkim iskazom Božjeg čina čovjek nije postao, nego mu je dana mogućnost da postane
dobar i pravedan, da postane dionikom svetog i božanskog. No, to se nije dogodilo. Ta
pretvorba od životinje do čovjeka, to uzdignuće se ostvarilo samo djelomično, napola i vrlo
rijetko. Ono što je božansko u čovjeku to je ljubav, ali je u njemu ostao i sotonski dio - mržnja
i sklonost zločinu. To je tek teološki i antropološki realizam s kojim treba živjeti i prema
njemu se ravnati. Ako se budete ravnali prema njemu ne ćete nikome okretati drugi obraz. Ne
izbjegavajte svoje pozvanje, svoje dužnosti preuzimanja odgovornosti za “zločin” što ćete ga
morati počiniti da bi od sebe otklonili zločin vašega neprijatelja. Dužnost vam je ne
pokoravati se zločinu oduzimanja osobne i nacionalne slobode, nego ustati protiv njega. Samo
oni koji prvi ustaše ispravno razumješe onu teološko-psihološku istinu, čovjekovo dioništvo u
Bogu kao slobodu. Oni dobro razumješe: ne trpiti, nego zlo i zločin istrijebiti. Ne skrušeno
podnositi nepravdu nego se, ispunjeni ratničkom etikom, protiv nje organizirati u viteške
redove, boriti se i pobjeđivati. Jer djelovanje je na Ispravnom putu. Pritom budite strogi
prema sebi: očistite se od slabićstva i samilosti prema neprijatelju. To su značajke prizemljara,
to vas nije dostojno. Odbacite prizemljarsku sintagmu lažnog, minimalističkog mirotvorstva i
dobrosusjedstva: tuđe nećemo svoje ne damo. Ništa vaše nije sigurno niti ičim zajamčeno:
sigurno i zajamčeno kao vaše samo je ono što vaš mač pokriva. Usavršavajte se. To je vaš
poziv, poziv vašega kulturogenija na što ste na putu slobode upozoreni već od velikoga
Firentinca koji reče: “Slobodno ti je odroditi se u niži svijet životinja. Ali, isto tako možeš se
po odluci tvojega duha uzdići u viši svijet božanskoga” (Giovanni Pico della Mirandola).
Zaista, čovjek se može samodegradirati tako da postane životinja. Pače i biljka. U
njegovoj je volji. Sve do anorganskoga. Ali, dano mu je zakoračiti i postati dionikom
božanskoga. Zato, usavršavajte se, ne budite prizemljari, ne dajte se vlasti podljudskoga.
Vi zaista ne razlikujete ljudsko i božansko praštanje. Ali znajte da niste pozvani da
umjesto Boga ni praštate ni kažnjavate. Kao ljudi i kao narod ovlašteni ste, pače i dužni
kažnjavati ljudski grijeh, individualni i kolektivno počinjen prema čovjeku pojedincu i prema
naciji kao kolektivitetu. Grijeh počinjen prema Bogu ostavite njemu da mu on sudi. Zato ne
budite slabići, ne praštajte nego sudite i kažnjavajte za zločine počinjene prema vama. A Bog
će suditi i vama i njima. Ako svi Svrabi i nisu svi krivi, svi su odgovorni za zločine počinjene
prema vama, i to ne samo u Patriotskom ratu, nego i za cijelo vrijeme trajanja zajedničke
države, od 1918. (Dakako, postoji i njihova povijesna krivnja suradnje s Osmanlijama pri
osmanlijskom osvajanju hrvatskog ozemlja te progona, etničkog čišćenja Hrvata s njihova
ozemlja.). Jer, kako svaki čovjek kao pojedinac osim individualnog ima i kolektivni,
nacionalni identitet, tako ima i individualnu i kolektivnu, nacionalnu odgovornost za djela
svoje nacije (aktualnu i povijesnu). Nisu odgovorni samo oni koji su izričitim radnjama
pokazali da se ne slažu s agresijom na Hrvatsku i pokoljem Hrvata (demonstrirali su protiv
rata, pisali protiv agresije, pobjegli u inozemstvo da ne bi sudjelovali u tom zločinu, dakako
ako to nisu učinili samo iz kukavištva i straha za vlastiti život itd.). Stoga se individualizacija
krivnje i oslobađanje od krivnje i odgovornosti odnosi samo na one koji se nisu solidarizirali s
tom agresijom i zločinom. Jedino su oni potpuno nevini. Svi ostali koji nisu krivi su
odgovorni. Posebno se to odnosi na one koji su sudjelovali u vojnim postrojbama. Svi oni
snose ne samo individualnu odgovornost, nego i krivnju, od koje ne mogu ni na koji način biti
oslobođeni niti im može biti oprošteno. Njima, štoviše, i ne treba dokazivati zločin jer je i
samo sudjelovanje u agresiji zločin. Sve one zločine nisu mogli počiniti onih desetak kojima
se sudi, pogotovo jer se većini sudi samo za zapovjednu odgovornost. Zato zakone o oprostu i
aboliciji morate ukinuti i suditi svim sudionicima u svrapskoj agresiji na Hrvatsku.
Odgovornost bez krivnje, svega ostalog naroda koji je pasivno ili djelatno podržavao
agresiju, samo je pravna fikcija jer je i iz čisto tehničkih razloga nemoguće zatvoriti cijeli
jedan narod. Inače, ne postoji odgovornost bez krivnje, nego samo odgovornost bez kazne.

60
Zato i sud u Haagu ne individualizira odgovornost bez krivnje, nego samo odgovornost s
krivnjom, jer nema kazne za tu odgovornost iako postoji krivnja. No, ta fikcijska odgovornost
bez kazne ipak nije bez ikakve kazne. Kazna je moralna i politička s povijesnom dimenzijom,
jer napadnuti narod s pravom može, i, zapravo, ako drži do sebe mora, pamtiti počinjene
zločine nad njim i napadački narod smatrati zločinačkim. Iako to na prvi pogled izgleda blaži
oblik kazne, politička i moralna kazna s povijesnim pamćenjem ustvari može biti i teža.
Individualizacija krivnje zbog kažnjavanja, dakle, ne skida odgovornost s ostalih pripadnika
toga naroda jer, kako rekosmo, iz kolektivnog identiteta proizlazi i kolektivna odgovornost.
Prorokovođa odahnu, obrisa znoj s lica pa pogleda po narodu koji ne pokazivaše
nikakvo nestrpljenje ili nelagodu. No, on ipak nastavak govora ostavi za sutra.
Tako bi i prođe i devetnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

61
 XX. Veliki rat, šizma i drugi neprijatelji

Sljedeće jutro Prorokovođu probudi cvrkut ptica. Ustane i zagleda se u rađanje novoga
dana. Poljske su životinje bile budne; neke su se igrale, a neke međusobno borile. Promatrao
je tu dvostrukost života, tu vječnu borbu za opstanak. Vidje kako lisica lovi kokoš, pas zeca, a
vuk jelena. Kako slabiji, nemoćniji u toj borbi podliježu. Prorokovođa pomisli u sebi: život je
zaista borba u biljnom, životinjskom i ljudskom svijetu. I ne samo za život, za goli opstanak,
nego i za prevlast, za gospodovanje nad drugima. Sjeti se jučerašnjega govora, koji ga trže iz
razmišljanja, te zapovijedi prvacima da okupe narod. Kad se narod na znak trublje okupi,
vidje da je narod pripravan slušati ga, pa nastavi:
- Tako vidiš da izmirenje ne dolazi s oprostom. Sad već vidiš posljedice svojega
nemarnoga djela: ti njima oprosti, ali oni tebi ne. Mnogi od njih ponovo ti postadoše
neprijatelji, kažu da si ti zaslužio kaznu a ne oni, pa nisi imao pravo ni suditi im ni kažnjavati
ih. I ponovo dovode tuđina u tvoju zemlju, saveznika tvojim manama, koji te himbeno,
potajno i prevarno uništava. Sad vidiš kako su oslobađajući, ali i gorki plodovi samospoznaje.
Ipak, sad znaš da za trajno izmirenje sa sobom moraš tražiti drugi put. Da od odroda ponovo
napraviš rod. A s neprijateljem nema izmirenja. Najviše što može biti jest privremeno
primirje, i to samo kad je to nužno i dok ne skupiš snage obračunati se s njime zauvijek.
Dakle, izmirenje ne dolazi od oprosta nego od razumijevanja razloga, uzroka samozavade. A
ti to već sad možeš shvatiti jer si shvatio sebe.
To što vas osvajači svijeta prisiljavaju da zaboravite i oprostite Svrabu i Karadagu sve
zločine koje na vama napraviše, samo je prva faza uništavanja vaše samosvijesti i vaše
državnosti. Druga je faza prisiljavanje da s njima uspostavite “normalne” odnose. Vi,
međutim, na to nikad ne smijete pristati. Vaš odnos prema Svrabiji kao vašem trajnom
neprijatelju ne isključuje u miru diplomatske, trgovinske, a i neke druge odnose koji imaju
izgled normalnih odnosa (nikako prijateljskih). Ti odnosi mogu biti samo naizgled normalni.
Nikad ne mogu biti sasvim normalni jer iza njih, u pozadini, stoji i vreba trajno svrapsko
neprijateljstvo. Takve naizgled normalne odnose morate graditi jer to od vas traži
međunarodni politički poredak, traže gospodari svijeta, ali i vama mogu biti od koristi.
Međutim, ti odnosi, s vaše strane, moraju biti i emocionalno i racionalno distancirani, hladni.
Moraju trajno sadržavati politički oprez, nikad ne smijete zaboraviti da vas oni žele uništiti i
oteti vam vašu zemlju. Gospodari svijeta vam nameću zahtjev da sa Svrabom gradite potpuno
normalne odnose kao da nikakvog neprijateljstva među vama nije nikad ni bilo, niti postoje.
Sile vas da se odreknete opreza prema njima. Kao uzor ističu vam pomirenje Albiona ili
Francuske s Nijemcima. Ali, zar ne vidite da ovi, naročito Albion, svakodnevno oživljavaju i
ističu emocionalnu i racionalnu neprijateljsku distancu prema Nijemcima. Nema skoro dana
da ih u svim duhovnim i političkim proizvodima, od vica do znanosti, ne spominju kao
opasnost i izvor svjetskoga zla: u filmovima, u knjigama raznih žanrova, od obiteljskog
romana do znanstvene fantastike, a osobito u knjigama s povijesnim i ratnim temama. Uz
naizgled normalne odnose koriste svaku priliku i svako sredstvo kao neprijateljsku promidžbu
protiv Nijemaca. A vi? Vi ste se odrekli svakoga opreza. Odričući se opreza i distance prema
Svrabu, odrekli ste se samih sebe i svojih interesa. Kreatori takve politike i takva odnosa
prema Svrabu, koji postadoši opći uzor svima vama, vaše su “vođe”, a poglavito Pretrgač koji
prema Svrabu sruši sve ograde. Pretrgač sa svojom glupom, karijerističkom kvazi uspješnom
poduzetnošću, a Čergaš sa svojom glupom, lakrdijaškom izdajničkom neodgovornošću.
Samozavada je nastala u Velikom Drugom svjetskom kad se ti, o nesretni narode,
razdvoji u tri vojske na dvije strane. Pa lijeva i desna strana ratovaše jedna protiv druge, pa
brat brata u jamu bacaše. I svaka strana izabra svoga saveznika pa vas saveznici lijevih
uništavahu, a saveznici desnih mnogo ne pomogoše, pače i izdavaše. Pače, tobožnji južni

62
saveznici - Prekomorci, desne strane i zemlju vašu okupiraše i tako lijevima davahu snagu.
Tada se u tvojim južnim krajevima lijevima pridruže protiv tog tvoga himbenoga saveznika i
oni koji se protiv tebe nikad ne bi borili. Ti budu zavedeni od lijevih, pa mnogi od njih
postadoše i tvojim ljutim neprijateljima, te takvima ostaše do danas. Oni, u početku bijahu u
oprostivoj bludnji. Jer, oni se digoše protiv himbenoga saveznika, ustvari okupatora za kojega
si i ti znao da ti je neprijatelj. Ali oni ne mogoše shvatiti tvoje nakane, da si ga i ti za
saveznika uzeo samo privremeno i iz nužde, i da ga po svršetku rata namjeravaš u more baciti
i istrijebiti ga iz svoje zemlje. Oni bijahu u oprostivoj zabludi i ne mogu odgovarati za
zlouporabu njihove borbe za slobodnu domovinu, što ga šizma počini. Mnogi od njih su već
odavno shvatili svoju zabludu, pa su se iskazali kao veliki prijatelji i tvoji borci za vašu
zajedničku domovinu. A oni koji to ne učiniše, nego u izdaji ustraju, njih moraš osuditi ako su
počinili zločine. A počiniše ih mnogi. Dakle, sad i sam vidiš koji je put izmirenja s njima.
Drugi su uzroci samozavade i drugi putovi izmirenja u drugim tvojim krajevima. U
njima se pojavi kolektivistička šizma sa svojom utopijskom pravdom. Imali su sposobnog
vođu kojega nazivahu Tito. On bijaše čovjek-zvijer: niskoga roda a velikih ambicija, bijaše
spreman na svako zlodjelo da postigne svoj cilj. Bio je vrlo odlučan i lukav, ali i krvoločan.
Za takve vođe Machiavelli je smatrao da imaju značaj lisice i lava. Takav značaj on doista i
imaše, ali obzirom na okrutnost s kojom je izvršavao svoje zadaće vođe i državnika, obzirom
na počinjene zločine, za njega je bolja karakterizacija da je bi čovjek-zvijer. Iako nije bio
mudar, zbog njegove hrabrosti i lukavosti moglo bi se reći da je bio vrlo sposoban. Bijaše,
naime, čovjek s mnogo negativnih sposobnosti. No, bijaše i lijep i šarmantan muškarac, jer i
iz takvoga naroda poteče. Stroga, vižlasta, prevarantskoga ali i prijetećega vučjeg pogleda, bio
je okretan, pustopašan, hohštaplerski i avanturistički duh. On se izleže u tvom narodu, ali te
zanijeka. Znao se služiti tvojim imenom samo za prijevarne i karijerističke ciljeve. A bijaše
vrlo ambiciozan i beskompromisan prema svome narodu. Proklet bio čas u koji se začeo, i
prokleta ona kolijevka koja ga je odnjihala jer zanijeka narod u kojem se rodi i iskopa mu tako
duboku grobnicu, kakvu mu u povijesti nitko ne iskopa. I zavadi narod u kojem se rodi,
proglasi ga za svoga neprijatelja te govoraše da vi niste jedan drugome braća, nego da su vam
braća oni koji će vas u pripremljenu grobnicu bacati. Taj čovjek sonornog, mjedenog glasa
zaslužio je da, kao i Titan, bude bačen u Tartar vaše memorije. Nad njim izvršite kaznu
damnum memoriae: Srušite mu sve spomenike, zapalite slike njegova lika, brišite njegovo
ime s ulica i trgova, zatrte svaki trag uspomene na njega.
Šizma spočetka, pa i dugo poslije nastanka, nije bila brojna. Zbog svoje
konspirativnosti i zalaganja za pravdu, jednakost, bratstvo i jedinstvo među narodima, imala
je svetačku aureolu, iako prijevarnu. I to je privlačilo mnoge, a poglavito mlade i lakoumne. U
njezinim obećanjima bijaše mnogo privlačnoga, osobito kad bî zabranjena pa se predade
konspirativnom i urotničkom radu. Taj nauk dođe sa sjevera, gdje već zavlada u velikom
narodu Polovaca, ali njezini najveći proroci dođoše sa zapadnih strana. A i tebi narode
donekle bî privlačna jer se prijevarno i lažno predstavljala kao neprijatelj države koju i ti
nazivaše svojom tamnicom, koja stvarno takva i bijaše. Neprijateljski narod ti bio nametnuo
jaram ugnjetavanja i proganjanja pa te bilo lako dobiti protiv njega. I u tebi se nađoše mnogi
protivnici te države. Najljući njezini protivnici bijahu oni koji prvi ustaše, ali i mnogi drugi se
njoj protiviše. Najbrojniji bijahu oni koji se okupiše oko stranke koju osnovaše braća Radiše,
pa ju i nazivahu Bratska stranka. Ta se utopistička, pacificistička stranka zalagala za mir i za
vlast onih koji oru i kopaju. Kad im vaši neprijatelji ubiše vođu u parlamentu vi se vrlo
rastužiste, ali i ne pomisli nitko na osvetu i na ustanak protiv toga zločinačkog režima. Samo
oni koji prvi ustaše zbiše svoje redove i narodu obećaše borbu i oslobođenje, obnovu vašega
kraljevstva. Šizma bî progonjena isto kao i oni koji prvi ustaše, te su oni uspostavljali i
sporadične veze i dogovore. Šizma predvodiše lijevu, a oni koji ustaše desnu stranu. Oni koji
prvi ustaše imali su također odlučnog i energičnog vođu, a zvali su ga Prvi. Prvi je bio
obrazovan, čovjek književnoga i državničkog dara, plemeniti Dinarac (gorštak), vješt i
energičan govornik i vatreni rodoljub. On javni, društveni život obnovljenoga kraljevstva
63
odluči zasnovati na visokim moralnim načelima Ispravnoga puta, što i učini prilikom
sastavljanja vlade, prisegnuvši svoje ministre na ta načela pod prijetnjom smrtne kazne. Istu
prisegu kao i ministi položi i on sam. Od svih vaših vođa on je tada jedini shvatio sudbinu
svoga naroda i dosljedno i uporno odgovorio na njezine zahtjeve. On je bio vaš zbiljski
osloboditelj. Čovjek Ispravnoga puta. Bio je poslan da ispuni vaš san o obnovi vašega
kraljevstva, što mu privremeno i uspije, ali konačno bi poražen te morade napustiti i
domovinu. Konačno je pobijedio Tito, koji osvoji vlast i nametnu svoju i svoje stranke
diktaturu.
Tito, ustvari, sa svojom šizmom ne bi nikada došao na vlast da ne bi Velikoga rata. U
Velikom ratu i šizma i oni koji prvi ustaše po logici svojih ideja i uvjerenja izabraše
saveznike. A njihovi saveznici bijahu u velikom neprijateljstvu pa se progoniše i ubijaše
međusobno. To je još više potenciralo razlike ideja i ideologija šizme i onih koji prvi ustaše,
pa ih zaoštri do radikalnog međusobnog neprijateljstva. I međusobno ljuto zaratiše i
međusobno se ubijahu i progoniše. Tako bi da su se oni koji prvi ustaše i koji kraljevstvo
tvoje obnoviše borili za očuvanje tvoga kraljevstva, a šizma se borila protiv tvoga kraljevstva.
Oni iz Bratske stranke, oni koji govoriše samo o zemlji, miru i pravdi priđu ili šizmi ili
neutralnima, ali beznačajno malo onima koji prvi ustaše. Glavnina ih priđe šizmi. Ti
mirotvorci koji su svojom pričom samo zaglupljivali narod. Tako se ti, narode, zavadi sam sa
sobom i takvim ostade do danas. Šizma bijaše onaj zloćudni tumor koji izda svoju domovinu i
sruši kraljevstvo tvoje (i svoje). Kako znate, u Velikom ratu pobijediše saveznici šizme, pa
pobijedi i šizma. Šizma dođe na vlast, ali ne samo tvoja domaća šizma, nego i šizma onih
velikih prijatelja tvojih mana. I oni zajedno počiniše veliki zločin nad tobom. I poslije rata i
bez suđenja pobiše na stotine tisuća vojnika i civila, žena i djece tvoga naroda. Takav zločin
povijest ne pamti. Šizma bijaše zločinački bezdušna. Poglavito oni stranci iz šizme što bijahu
prijatelji tvojim manama. Oni su se javno svojim zločinom hvalili i naslađivali, govoreći:
platili ste, sredili smo vas! A sve to zločinstvo počinjeno je uz znanje i odobrenje Tita, koji
tako počini najveći zločin što ga ikada napravi neki sin prema svome narodu. Zato ste dužni
nad njim držati vječno prokletstvo. Proklet bio.
No, kad vidješe što šizma, poglavito ona sastavljena od stranaca, onih prijatelja tvojih
mana, kad dakle vidješe što tvom i njihovom narodu učiniše, neki iz domaće šizme se
pokajaše i zdušno radiše na obnovi tvoga kraljevsta. Iako su krivi, takvima možeš oprostiti.
Oni su i sami bili žrtve svoje vjere u utopiju, a po tome nisu ni prvi ni zadnji. To su oni što
sad govore: ja sam se protiv onih koji prvi ustaše borio, a trebao sam biti među njima. Ja sam
se borio protiv svoga naroda, a oni ga braniše. Veliki sam grijeh počinio. Na žalost, to je
ljudska mana koje se čovjek nikada osloboditi ne će, pa je zato i oprostivo što u toj vjeri
napravi, ali samo ako nije napravio prevelike zločine.
Onaj govorljivi brat Radiša samo vas probudi, ali vam ne dade snagu. On je zaista
zaslužan samo za buđenje onih do kojih ne dođe Pretečina riječ. Bijaše on veliki rodoljub, ali i
pacifistični utopist jer smatraše da sva snaga stoji u riječi. Da i u nacionalno oslobodilačkoj
politici riječ djelom postaje. I tu se gorko varao; u politici nije dovoljna snaga riječi nego da
bi djelom postala mora joj i fizička sila biti pridodana.
Shvativši veliku njegovu ljubav za nj, narod se više nije mrgodio i ljutio na
Prorokovođu i na njegov otriježnjavajući prijekor. Shvatio je da ga ustvari i ne prekorava,
nego da ga opominje i poučava da ne bi iste pogreške ponovo napravio. Zato ga je od tada
stalno, pri dolasku i odlasku, pozdravljao mahanjem cvjetnim grančicama.
I tako bi i prođe i dvadeseti dan učenja Ispravnoga puta.

64
 XXI. Hrvatska u južnoantskom kraljevstvu

Priča o šest istina i isto toliko laži

Prorokovođi je bilo osobito stalo da Kravtanima razjasni odnos između šizme i onih
koji prvi ustaše, jer im rat medu njima donese veliku nesreću. Zato odluči ispričati im priču o
šest istina.
- O mili sinovi i kćeri hrvatske. Sve rane vaše moramo otvoriti, sve ih morate oplakati
i odtugovati prije nego što vaše srce očvrsne, prije nego što se vaš duh smiri i postane odlučan
počiniti namjeravano djelo oslobođenja Hrvatske, njezino nikad više prekinuto oživljavanje.
Iz dubokoga zdenca tuge što iz vaše ranjene duše dolazi izrast će spoznaja o nužnosti, veličini
i svetosti vaše zadaće. Zato, za pouku, čujte šest istina i šest laži što ih prokleta šizma -
jednako ona svrapska kao i tvoja izdajnička - smisli. Šest laži što ih šizma smisli, a
pismoznanci pričom i pjesmom prošire, i šest istina što ih šizma zataji, a pismoznanci uzalud
u laž pretvoriti nastojaše. Zato čujte:
- U zajedničkom, južnoantskom kraljevstvu, koje od dobrih i plemenitih ali naivnih
želja, od plemenitih ali nezrelih nada tvojih prvaka i vođa bi stvoreno, tvoj narod bi
obespravljen. Moralo je tako biti jer gradnji zajedničkoga kraljevstva ne pristupiše s
razboritim računom o svojoj budućnosti i svojemu interesu, nego ponijeti naivnom radošću
izbavljenja iz pandža dvoglave zvijeri (Austro-Ugarske Monarhije). Tako oni svoj narod iz
jedne tamnice u drugu, još dublju i još zločinačkiju uvedoše. O, kako im srce bijaše dječački
čisto, kako im um bijaše neoprezom, zabludom i neznanjem zastrt. Ali čisto srce često zlu
žrtvom biva, a um od pismoznanaca prevaren...
Iz te tamnice, u kojoj vaš narod bijaše proganjan, ubijan i iseljavan, nitko nije vidio
izlaz. Narodom zavlada duboki muk, ona mrtva nepomična tišina što je obično rađa očaj.
Činilo se da tom očaju, toj depresiji i razočaranju nema kraja. Sve izgledaše mračno i
bezizlazno. No, sveto otačko sjeme slobode se probudi. Ono stoljećima zapretano, činilo se
zaboravljeno i propalo kao ono gorušičino zrno; sjeme dostojanstva i samopouzdanja se
probudi. Probudi se u onima koji prvi ustaše. Oni se sjetiše Preteče i njegova nauka te se
zakleše da će zajedničko, južnoantsko kraljevstvo srušiti i svoj narod izvesti iz ropstva toga
kraljevstva. Dakako, oni u Južnoantiji bijahu proganjani: zatvarani, zabranjivani, premlaćivani
i ubijani. Na njima se šumska zločinačka svrapska narav iskali sa svom silinom, pa oni
moradoše bježati u strane zemlje i krajeve. No, i tamo, u stranim zemljama i krajevima oni
također bijahu ucjenjivani, proganjani, zatvarani i ubijani. Međutim, odlučni bijahu svojom
krvlju otkupiti slobodu svome narodu. U tome ponosno i bez ikakvoga znaka malodušnosti ili
kakve druge slabosti tvrdo ustrajaše. Vječna im slava bila. I oni koji prvi ustaše srušiše
Južnoantiju i na njezinu zgarištu obnoviše, oživješe hrvatsko kraljevstvo.
Međutim, i šizma, iako ne iz rodoljubnih i domoljubnih, nego iz svojih šizmatičnih i
protunarodnih razloga, protiv Južnoantije se podiže. I šizma također bi krvavo u Južnoantiji
proganjana. Ona se, međutim, nije borila protiv Južnoantije kao zajedničkoga kraljevstva,
nego se borila za drukčiju, za svoju vlast u njoj; ona ustade i protiv tvoga kraljevsta, a za
saveznike nađe Veliki Savez Šizme - Polovce i perfidni Albion i sve njihove saveznike. I
propade tvoje kraljevstvo. Oni koji prvi ustaše ne izgubiše ni jednu bitku, ali izgubiše rat.
Izgubiše ga međunarodnom zavjerom protiv tvoga kraljevstva. Pri tome, kako sam rekao,
napraviše veliki, neviđeni zločin. Pobiše, poklaše i u jame i druge rupe i jarke i rijeke pobacše
ne samo one koji prvi ustaše, nego i djecu i žene njihove. A s njima i još mnogo drugoga
nevinoga naroda. Pobiše na stotine tisuća tvoga naroda. Rijeke se njihovom mučeničkom
krvlju ispuniše, vode njihovom božanskom krvlju zamutiše; ni zemlje ne bi dovoljno da ih se
pokopa koliko hrvatskoga naroda poklaše. Pri tome bijaše najrevnija Svrab, čije žene također

65
tvoj narod ubijaše i klaše te polumrtvim zarobljnicima na Prekrižnom putu otrovano mlijeko i
drugu otrovanu hranu davaše, te oni poumiraše mahom u teškim mukama.
I tako bi ponovo uspostavljeno zajedničko kraljevstvo, Južnoantija, sad pak pod
zločinačkom vlašću šizme i nečistoga Svraba.
Od tada će taj zločin između tebe i šizme, i između tebe i Svraba i Albiona, za
vječnost ostati i nikad se s njima ne smiješ miriti jer na njihovim rukama je krv tvoga naroda,
krv tvojih mučenika. I tuguj svake godine na Dan Velikoga Pokolja, na dan velikoga zatora
tvoga naroda. Na najvišem brdu iznad tvoga glavnoga grada podigni hram sjećanja na taj dan,
spomenik visok do iznad najviših oblaka jer toliko je velika i tvoja tragedija. I svaki Hrvat,
ma gdje živio na kugli zemaljskoj, dužan je bar jednom u svom vijeku doći pokloniti se i
moliti u tom hramu. Izaberi i jedan dan u godini, kao Dan Sjećanja, kada će svi Hrvati koji to
mogu doći zajedno se moliti i pokloniti svome poklanome narodu. Taj dan neka bude dan
velike žalosti, velike tuge i sjećanja na vašu veliku pogibiju. Ali neka bude i dan velikoga
sabiranja i dan velikoga nadahnuća za žrtvu za vaše kraljevstvo, neka te nadahne duhom
sudbine. Dan traženja i nalaženja svoga središta. . .
Ali poruka zakletve i blagoslov što ga oni koji prvi ustaše baštiniše niče iz njihova
sjemena i bi prenesena na sav tvoj narod. Dakako, osim na šizmu. U Južnoantiji vaša nacija
bijaše tek nesretni duh koji je tražio svoje tijelo, svoju zemlju, kako bi ponovo mogao oživjeti.
Oni koji prvi ustaše ponovo sruše Južnoantiju i obnoviše vaše kraljevstvo. U tom, Patriotskom
ratu, oni koji prvi ustaše nepredviđeno i iznenada u Svrabi osim neprijatelja i saveznika dobi.
Svrab se, naime, svom silom okreni protiv Južnoantije i htjede namjesto nje stvoriti Veliku
Svrabiju. Tako Svrab napusti šizmu te ona osta sama, bez saveznika i bez kraljevstva koje bi
trebala braniti. Šizma izgledaše zauvijek izgubljena. Zato se ona ovaj put nije borila protiv
vašega kraljevstva, ali ni za njega. No, nije se odrekla ambicije za povratak na vlast. Njoj je ta
ambicija prirođena, jer ona ionako nema druge domovine osim vlasti. I lukava i razbojnička
šizma se vrati na vlast, te otpoče doba propadanja Hrvatske. Kako se to moglo dogoditi kad se
šizma nije borila za Hrvatsku i kad je već jednom skupa sa Svrabi srušila hrvatsko
kraljevstvo?
Šizma to nije mogla sama. Zato najprije potraži saveznike. Nađe ih u prokletom
Albionu koji okupi svoje saveznike u tihoj diplomatskoj borbi protiv Hrvatske. Pošto kao
saveznici Svrabi izgubiše na bojnom polju, oni pribjegoše strategiji obesnaživanja pobjede
onih koji prvi ustaše. Ponajprije svi šizmini sikofanti, koji bijahu djelatni za vrijeme
Južnoantije, već za vrijeme Patriotskoga rata prijeđoše u službu Albiona i njegovih saveznika.
Oni su protiv vašega kraljevstva mogli nesmetano raditi jer bijahu pod jakim pokroviteljstvom
Albiona i njezinih saveznika. A i zato jer ih je Drugi zaštićivao i nije dopustio ne da im trag
zatreš, nego ni da ih pred narodom osramotiš i tako im daljnji rad protiv Hrvatske
onemogućiš.
Albion nije mogao prežaliti svoju političku konstrukciju - Južnoantiju, kao ni da
njegov favorit, Svrab, na Brdu ne bude više vladao i tako osiguravao njegove interese. Stoga
pomoću šizme i zahvaljujući pogrešci Drugoga izgradi moćnu strategiju obezvrijeđivanja
Patriotskoga rata i njegovih rezultata. Njegov cilj je da i bez bivše Južnoantije na njezinom
bivšem prostoru zavlada duh i politika južnoantijstva. Učini mu se to još korisnijim, još
sofisticiranijom metodom iz arsenala njegove arcana imperii, metoda obmane i privida, jer
će u kraljevstvima nastalim iz pepela Južnoantije instalirati svoje poslušnike koji će za
poklonjenu im vlast varati i izdavati vlastiti narod. Oni će kod svojih naroda stvarati privid
samostalnosti i neovisnosti njihovih kraljevstava i tako odvratiti odium od svoga stvarnoga
gospodara - perfidnoga Albiona. Zato stvori strategiju, najprije međunarodne izolacije
Hrvatske, da je gospodarski i politički oslabi i tako šizmi pribavi argumente o nesposobnosti
hrvatske vlasti.

66
 A u Hrvatskoj se uz staru zametnu i nova šizma, te se one natjecaše tko će vjernije i
odanije služiti svome gospodaru - Albionu i njegovim saveznicima. Dok se stara šizma
spočetka donekle i ustručavala u izdaji, jer je bila svjesna svoga zločina protiv Hrvatske, nova
šizma bez ustručavanja tu je izdaju prakticirala. S vremenom ona u svoje redove dobi i dio
onih koji su bili zakonspirirani u redovima onih koji prvi ustaše, tobože se s njima borili za
novu Hrvatsku, a u biti su stalno radili protiv nje i izdavali je. Tako Albion za saveznike dobi
i staru i novu šizmu. Pače, nova joj šizma može bolje služiti jer njezin grijeh još nema
povijesti. Kad tako dobi sigurne saveznike, kad njihova izdaja opet natjera narod na apatiju,
razočaranje i mržnju na hrvatsku vlast, Albion i šizma dobiše sav prostor za svoj lažni,
izmanipulirani i ukradeni legitimitet. Iz komocije tobožnjega legitimiteta, njihovi ideolozi-
pismoznanci napraviše konstrukciju objede onih koji prvi ustaše, njihovoga vođe - Drugoga
(pravim imenom Slobodno Koplje), te i same Hrvatske kao na zločinu uspostavljene.
Početna ideološka konstrukcija te nove objede bijaše već postojeća objeda na Prvoga,
s kojim izjednačiše Drugoga, njegove sljedbenike koji prvi ustaše i s njima izjednačiše one
koji prvi ustaše i boriše se s Drugim, te Hrvatska koju uspostavi Prvi s kojom izjednačiše
Hrvatsku koju uspostavi Drugi. Zato, o plemeniti sinovi i kćeri Hrvatske; dok ne obranite
Prvoga, njegove koji prvi ustaše i Kravataniju, kraljevstvo što ga oni uspostaviše, nećeš
obraniti ni ovu sadašnju Hrvatsku. Jer na toj objedi zasniva svoj legitimitet domaća šizma, a
podržava Albion sa svojim saveznicima kao najveća svjetska sila. Zato morate raskrinkati tu
laž da biste otkrili svoje prave izvore, izvore svoje istine i na tim izvorima graditi budućnost.
Zato vam ukazujem na podmetnute laži i zatajene istine:
Prva laž i prva istina: Podmukla je laž da su Prvi i njegovi koji prvi ustaše bili
fašisti i antidemokrati, a da je šizma bila antifašistička i demokratska. Istina je da su Prvi i
njegovi prvi koji ustaše bili demokrati u razvoju, ali su im, iz nužde, saveznici bili
antidemokrati i fašisti. Istina je također da su Tito i njegovi bili antidemokrati, najprije
staljinistički, a zatim antidemokrati antistaljinistički. Prema tome, i jednima i drugima su
saveznici bili antidemokrati, s tim da su Tito i njegovi bili antidemokrati i kada su se otarasili
antidemokratskih saveznika, dakle, kad više nisu bili antidemokrati iz nužde. Istina je također
da su i jedni i drugi bili antiliberali i antikapitalisti.
Druga laž i druga istina: Oni koji prvi ustaše su se u Velikom ratu borili protiv
Južnoantije, a za uspostavu neovisne i samostalne Hrvatske, a šizma zajedno sa Svrabom
protiv Hrvatske, a za novu Južnoantiju. Pokazuje li se ta borba šizme ne samo zločinom protiv
vlastitoga naroda, nego i kao uzaludna i povijesna pogreška kad se uzme u obzir da se i sama
u Patriotskom ratu morala složiti s onima koji prvi ustaše i njezinom borbom protiv
Južnoantije a za uspostavu Hrvatske? Da, pokazuje se šizmina borba kao zločinačka i
uzaludna, a borba onih koji ustaše pravedna i dalekovidna.
Treća laž i treća istina: Jesu li se oni koji prvi ustaše borili za privatno
vlasništvo, slobodno poduzetništvo i tržišno gospodarstvo, a šizma za gospodarsku i političku
diktaturu i za plansko gospodarstvo? Da. Je li se i šizma poslije Patriotskoga rata složila da je
njezina gospodarska koncepcija bila pogrešna, protupovijesna i retrogradna. Da. Kad je šizma
došla na vlast, ona prihvati istu onu gospodarsku koncepciju koju su izborili oni koji prvi
ustaše. Tko je, dakle, u tom Velikom ratu bio u pravu? Očito oni koji prvi ustaše.
Četvrta laž i četvrta istina: Jesu li se oni koji prvi ustaše borili da svaki narod
živi zasebno, svaki u svome kraljevstvu, a šizma da više naroda živi u zajedničkom
kraljevstvu, tj. u Južnoantiji po načelu mira i bratstva i jedinstva? Da. Je li to bratstvo i
jedinstvo završilo u međusobnom klanju izazvanom agresivnim ratom Svraba i Karadaga na
Hrvate i druge narode? Jest. Jesu li onda za taj ponovljeni pokolj krivi šizma i Svrab i
Karadag, a ne oni koji prvi ustaše? Jesu.
Peta laž i peta istina: Zahtjev za nacionalnim Kraljevstvom, za Hrvatskom za koju
su se borili oni koji prvi ustaše, šizma je pred cijelim svijetom oblatila kao nacionalistički i

67
šovinistički, protiv nje se kao takve borila i na koncu je srušila. No, zahtjev i borba za
nacionalnim kraljevstvom nije ni nacionalistički ni šovinistički zahtjev nego demokratski.
Inače bi cijeli svijet bio nacionalistički jer je sav razdijeljen na nacionalna kraljevstva. A
šizma se borila protiv hrvatskog nacionalnog kraljevstva pa su, dakle, oni imali
antidemokratske i protupovijesne ciljeve, a ne oni koji prvi ustaše.
Šesta laž i šesta istina: U Velikom ratu bijahu počinjeni veliki zločini. Na obje
strane. Ali oni koji prvi ustaše, ako i počiniše zločin, počiniše ga u nužnoj obrani svojega
kraljevstva, u obrani pravedne stvari, a šizma ih počini protiv pravedne stvari (iako se nijedan
zločin neda opravdati). I počini ih šizma deserostruko više. Zar onda oni koji prvi ustaše nisu
pravednici, a šizma zločinačka? Uostalom, nikad u povijesti rata nije ni bilo bez zločina, iako
sam rat nije zločin. Niti je svako oduzimanje života zločin.

II.

Dakle, sve za što su se u Velikom, Drugom svjetskom borili oni koji prvi ustaše, u
Patriotskom ratu se ostvarilo. I to je međunarodna zajednica priznala. Perfidni Albion nije
uspio to izigrati jer više nije bilo nikoga tko bi se za Južnoantiju, miljenicu Albiona, borio. A
sve za što se šizma borila: komunistička ideologija, bratstvo i jedinstvo, državno/ društveno
vlasništvo, diktatura proletarijata i na koncu i sama njihova zajednička država - Jugoantija -
propade u ništavilo, kao obični povijesni konstrukt, kao protupovijesno djelo. Tako je povijest
potvrdila da su oni koji prvi ustaše bili nositelji istine, a šizma laži.
(Unutar filozofije povijesti objektivna povijesna nužnost pojavljivanja ove istine može
se najbolje shvatiti kao dijalektička nužnost ako shvatimo Freudovu psihoanalitičku
kategoriju “prisilu ponavljanja”. Uspjeh ove istine ustvari je u tome što je ona u prošlosti već
bila u budućnosti iz koje je došla u sadašnjost).
Treba li onda zaključiti da slijepa šizma nije razumjela povijest? Da, jer je djelovala
kao pobunjeni rob nesposoban za slobodu, pa kad se dočepa vlasti odmah uvede diktaturu i ne
odusta od nje sve do njezine propasti. Njezina vlast, njezina diktatura samo je prudužila patnje
naroda u Južnoantiji i priskrbila im još jedno međusobno klanje. Zato prepuštajući ponovo
vlast šizmi, riskirate da vam se povijest ponovi, da kraljevstvo ponovo izgubite i da još
jednom upadnete u zločin i međusobno klanje.
Kad sve to znate, kad znate da oni koji prvi ustaše u Velikom ratu bijahu pravednici,
kako dopuštate da ih nazivaju zločincima? Vas i njih isto djelo veže, vaše izboreno
kraljevstvo. Ali oni vaše kraljevstvo drže zločinom i po tom istom djelu vas i poistovjećuju.
Eto zašto sve dok se njih budete odricali, sve dok njih ne opravdate i kraljevstvo njihovo,
nećete opravdati ni vaše isto djelo, kraljevstvo vaše. Sve dotle će vas perfidni Albion i Svrab
po svijetu klevetati a kraljevstvo vaše nastojati držati pod stigmom zločina. Zato ustanite,
hrabro i krepko ustanite. Zašto da njihove zločine na sebe primate, zašto da u mraku objeda i
laži živite i od toga imate štetu. Istinom obranite one koji koji prvi ustaše, jer samo time ćete
obraniti i sebe i svoje kraljevstvo. Onaj koji će vas u izvršenje te svete zadaće povesti bit će
veliki vaš vođa. On će biti kraj vašega duhovnoga ropstva, što vam ga Svrab i Albion lažima
nametnuše, i početak novoga života, života u slobodi istine.
Da, trudite se spoznati istinu. Ali ne zato da bi vas ona spasila od neprijatelja vaših,
nego da uzmognete raskrinkati njihove laži. Obraniti vas može samo vaše herojstvo, vaša
izgrađena superiorna sila i stvaranje superiornih nacionalnih mitova, superiornih mitovima
vaših neprijatelja. Jer, narodi su iracionalni mitomani, žele vjerovati u mit, on ih najjače
pokreće i održava u postojanosti vjere. Čovjek je po ontološkom utemeljenju mitofil. Zato se
naučite služiti istinom mita. I ideologofil. Čovjek živi u ideologijskom snu i nedostižna,

68
nespoznatljiva mu je istina. Dostižna mu je samo vjera. Zato svoju vjeru i svoje ideale uzmite
za svoju istinu. Kad to spoznate, znat ćete kako se postaje nadmoćan.
Tako bi i prođe dvadeset prvi dan učenja Ispravnoga puta.

69
 XXII. Patriotski rat i Drugi kao vođa

Prorokovođa je prethodni dan završio govor, ali samo zato jer je proteklo vrijeme za
nj, i jer se narod trebao odmoriti od dnevnih vojničkih priprema, poći na počinak da bi
sutradan bio oran za novi dan. Dakle, bio je svjestan da je govor samo prekinio a ne završio.
Stoga slijedeće jutro pošto oni što prvi ustaše trubom okupe narod, a sav narod se sa
znatiželjom u očima i ljubopitljivošću na usnama okrenu prema njemu, on nastavi:
- I tako sjeme zavade nađe plodno tlo kod tebe i ti odbaci one koji prvi ustaše i
njihovoga vođu. - Prvoga. Oni postadoše zlehude i nemoćne žrtve šizme. Samo se rijetki od
njih, a među njima i njihov vođa, spase i nađu utočište u drugim kraljevstvima, kod drugih
naroda. Kad milosti ne nađoše kod vlastitoga za kojega se boriše i kraljevstvu privremeno mu
povratiše! Međutim, šizma ih i u tuđini progonila i ubijala pa ih takorekuć pobi sve, skupa s
njihovim vođom. I šizma ne odloži svoj krvavi nož sve dok vladaše. I od tada tvoj duh bi
nesretan, bez mira u sebi, bez svoga sidrišta luta, a smiriti se nigdje ne mogaše. I ne će se
smiriti dok se samozavada ne okonča. Tražio je način da se sa sobom izmiri ali ga nije
nalazio. A nije ga ni mogao naći dokle god je šizma vladala.
Zar krivnjom šizme nije 45 godina vaše povijesti čisti civilizacijski i kulturni gubitak,
crna rupa u vašoj povijesti, propala, igubljena povijest, povijest bez povijestnosti? Zar niste
1990. morali nastaviti ondje gdje su oni koji prvi ustaše zločinom zaustavljeni. Zar njihova
vladavina nije od vaše povijesti stvorila propalo, izgubljeno vrijeme uzaludnosti? A zar nisu
oni koji prvi ustaše, jer su bili i antikomunisti i antikapitalisti, bili nagovjestitelji novoga
društva čije se ideje tek odnedavno probijaju kao komunitarno društvo? Nije vam poznato da
su oni koji prvi ustaše već 1943. pisali o Hrvatskom putu u socijalizam (dr. Aleksandar
Seitz, dakako, potpuno različitom od marksističkog komunizma i socijalizma), o vlasti
radnoga naroda, o dostojanstvu rada i njegovom primatu pred kapitalom. Da, tražili su ono
društveno uređenje pravde koje se tek sad traži kao komunitarno društvo i tako tražeči treći
put, treći ne ni kapitalistički ni komunistički, ali ne Treći put kakav slijede ili smatraju da ga
slijede laburisti, socijaldemokrati, jer njihov Treći put ostaje unutar klasičnog kapitalizma.
Kakav je taj Treći put najbolje vidite kako se ostvaruje kod Albiona.
Međutim, dogodi se ono što se moralo dogoditi. Naime, što vas je šizma više
progonila to je protiv sebe više protivnika dobivala. Tako oni koji prvi ustaše ponovo, u
novom pokoljenju se rodiše, sami svoji nasljednici postaše. Jer njihovo je sjeme u vama
neuništivo, nezastarivo, besmrtno. No, vi i prečesto bijaste slabi da to u sebi prepoznate, pa ih
se odricaste. Dakako, šizma ih dobro prepozna i stade ih ljuto progoniti. I ne samo šizma.
Šizma je naime s vremenom postala batina, korbač i nož krvavi što ti ga onaj narod što ga ti
za brata uze, tebi pod vrat stavljaše i prečesto ga za tvoje uništenje rabiše. On bi združen s
tobom jer Tito sa svojom šizmom napravi složeno kraljevstvo, zapravo obnovi isto ono koje je
i srušio. U tom kraljevstvu, da bi obdržao prijestolje za se, on vlast cijeloga kraljevstva dade
dušmanima tvojim, tom barbarskom narodu koji i najbrojniji u kraljevstvu bijaše. Dade vlast
tom narodu bez savjesti. To je onaj istočni barbarski narod kojega razumiješ kad govori ali ga
nikako ne shvaćaš. A on tebe još manje. Tvoj Preteča ga Svrabom nazva. A nazva ga tako jer
se stalno meškolji, stalno se češe i misli da mu svrab od susjeda dolazi, da su mu svi susjedi
neprijatelji pa ih on, od svrabi bolestan, iako bezrazložno, stalno napada. Taj nezreli, ali
agresivni narod još granice svoga kraljevstva ne zna. A na tvoje vrlo ljubomoran bijaše, i osta.
I oteti ga htjede. Zato između tebe i toga barbarskoga naroda veliko se neprijateljstvo obnovi.
Ti u tom hrvanju s neprijateljem svojim spas nađe zbog ludosti tvoga neprijatelja. On naime
postade neprijatelj i tvojoj šizmi što njezino neprijateljstvo prema tebi ublaži. U tom hrvanju i
šizma i njezina vlast je toliko oslabila da se njezino kraljevstvo na koncu raspade. Ali ne u

70
miru, bez rata. To se od naroda bez savjesti, od barbarskoga naroda nije moglo ni očekivati.
Iako nastojaste, rat ne izbjegoste. I pobjediste.
Ja vam za vođu posla jednoga od onih koji su se u Drugom Velikom ratu borili protiv
onih što prvi ustaše. Poslah ga kao Drugoga, vama kao već napola budnima, da vam
kraljevstvo obnovi. On se djelom svojim pokaja i zato od šizme i Svraba bi proganjan.
Pretečin duh i nauk prihvati i među vama ga obnovi. Junačan i krepka duha, pokaza se vrlo
sposobnim. Iđaše pred vama nepokolebljivo i ponosno, porazi neprijatelja vašega i kraljevstvo
vam obnovi. Oni koji ostaše uz šizmu Tuđim čovjekom ga nazvaše.
U tom ratu što ga Patriotskim nazvaste, još jednom ste se osvjedočili tko su vaši
zakleti neprijatelji. To nisu obični neprijatelji s kojima jednom se i posvadiste ali se i
pomiriste i više medu vama spora nema. Takva nepredviđena i povremena jednokratna
neprijateljstva svaki narod sa svakim drugim može imati, i uglavnom i ima. Ne, ovi su vaši
vječni, ili kako bi Kant rekao, apriorni neprijatelji. Takvi vaši apriorni neprijatelji su narod
Svrab i narod koji dolazi s jednoga otoka pa ih Otočanima ali i karakterističnije, Albionom
zovu. Vi s njima niste u političkom sporu, sličnom sudskom sporu u kojemu je razrješenje
spora moguće na racionalan način, racionalnom argumentacijom, ili pak posredovanjem
nadređene treće instancije koja bi presudila zadovoljavajući obje strane u sporu. Ne, vi ste s
njima u sporu koji ima značaj, rečeno rječnikom filozofije post moderne - raskola
(différand, Lyotard) tj. političke, kulturne i etičke kontradikcije koja je tako doboka i
posvemašnja da apsolutno nije moguće naći racionalno rješenje koje bi pomirilo i zadovoljilo
obje strane. No, vi ipak dopuštate, i time pravite zločin protiv sebe, da medu vama i u miru
posreduje takozvana međunarodna zajednica koja vas vraća na Brdo i od vas pravi
prizemljare. Imaš ti još takvih neprijatelja ali ih ne ću sad spominjati jer si s njima isto
iskustvo imao, a imat ćeš ga i opet. O nekima od njih već tako mišljenje imaš. Svrab iako
primitivan i nedovršen narod naročito je podmukao, lukav i krvoločan. S tobom se javno
ljubio i darivao te, a potajno ti je rat i u njemu tvoju propast spremao. I podiže protiv tebe
takvu veliku vojsku i tako dobro naoružanu da nema drugoga naroda na svijetu koji bi se u
takvom nerazmjeru obranio i pače pobijedio. Jer ti bez oružja i bez vojnih vođa bijaše. A i
malobrojniji si. On u tom ratu trećinu tvoje zemlje osvoji i nad tvojim narodom do tada
neviđene gnjusne zločine napravi: silovanja, muških i ženskih, sve vrste klanja i ubijanja
primjeni, one koje ne pobi te opljčka i progna i sve tvoje svetinje uništi, razori i zapali.
Pokrade i u svoju zemlju odnese sve tvoje bogatstvo s osvojene zemlje. Albion ga u svim tim
zločinima pomagao te im i druge saveznike priskrbi. Tebi vezaše ruke, ne dadoše ti se
naoružati niti braniti, i tako te na milost i nemilost tvom vječnom neprijatelju na uništenje
izručiše.
Tebi bi teško od Svrabi se braniti jer on u tvojoj zemlji već brojan bijaše. Dođe kao
uljez krvoločni što svom isto tako krvoločnom savezniku kao roblje u miru služiše, a u ratu
kao nabijači na kolac, palikuće, silovatelji, pljačkaši i za druga razbojstva služiše. Njihov
saveznik ga za vaše uništenje obilato nagradi, jer mu vašu zemlju dade. Oni Hrvatsku
podnijeti ne mogu, a Hrvate gore od ičega mrze jer im vi u svemu superiorni jeste. No,
podmukli Svrab u potaji rat protiv vas spremaše te vas naivne Hrvate na spavanju ubijahu.
Skupa sa Svrabom koji iz svoje zemlje dođe, i predvodeći ga sve ono zlo počini, te i uz
pomoć Albiona na tvom ozemlju htjede svoje kraljevstvo zasnovati.
No, sve im bi uzalud. Vi ih pobijediste i iz svoje zemlje ih istjeraste. Obnovio si svoje
kraljevstvo jer si ti hrabar, ratnički narod da ti premca nema. Pobijedio si mnogobrojnu Svrab
i sve njegove svjetske saveznike. Svojom srčanošću i hrabrošću nadvisio si i zadivio cijeli
svijet. Obnovio si svoje kraljevstvo ali u njegovom najmanjem opsegu. U opsegu i obliku u
kakvom zadugo ne može opstati. Zato ni taj rat nije posljednji.
Tvoja pobjeda bijaše veličanstvena, pa Dan pobjede svakako i veličanstveno moraš
svake godine slaviti. Svojoj pobjedi podigni spomenik do neba, neka služi tebi na čast i slavu

71
tvoje veličine, a Svrabu i Albionu na stid i sramotu njihova poraza. Jer, sjeti se, Svrab u
posljednjih sto godina protiv tebe i tvoga kraljevstva pet se puta podiže. Neka tvoj spomenik
Danu pobjede tom narodu ropskoga duha bude vječna opomena. Tako postupajte i tako u
veličini i slavi odgajajte svoje sinove i kćeri pa ti nikada pobjeda izmaći neće, a tvoje će
kraljevstvo doživjeti još veću veličinu.
Izgovorivši posljednje riječi Prorokovođa pažljivo pogleda po narodu i spazi da je
umoran; stoga ne nastavi govoriti dalje. Privi desnu ruku na srce, a lijevu na usne, a zatim
obje podiže uvis u znak svoje ljubavi prema narodu. Narod time bi ganut te mu mašući
grančicama i cvijećem otpozdravi - Živio.
Tako bi i prođe i dvadeset drugi dan učenja Ispravnoga puta.

72
 XXIII. Mane Hrvata

“Slobodni narodi, pamtite ovu poruku:

sloboda se može steći, ali se nikada ne
može ponovo zadobiti.”
J. J. Rosseau

- Jučer sam vam govorio o vašim vrlinama. O junaštvu i pobjedama vašim. O hrabri, o
plemeniti Hrvati! kako mi je teško o vašim manama govoriti kod tolike moje ljubavi za vas. O
vašoj naivnosti i vašoj lakomislenosti!? A upravo me ljubav za vas na to obvezuje. Bez toga
upozerenja ne bih ispunio svoju zadaću. Bio bih kao vrtlar što ravnodušno promatra kako
korov uništava plemenito i korisno raslinje u njegovu vrtu. A upravo se to dogodilo i događa u
kraljevstvu vašem. Jer, ono što u ratu postigoste, u miru nebrigom upropaštavate. Eto, zašto
vam se povijest ponavlja. Već vaš vođa bijaše lakomislen ili mu je srce zadrhtalo od straha
pred strancem kad u mjestu Indiocida zvanom Dan Teški pristade na uvjete mira koji
ograničiše vaše kraljevstvo i obveza vas na pokoru. Ugovorom se odreče polovice kraljevstva
vašega i pristade da tuđi sud sudi onima koji prvi ustaše. Kakve li nepravde, kakve li
samozataje, ludosti. Od toga dana mnoge majke zakukaše, mnoge supruge crni rubac staviše
na glavu, zaplaka mnoga siročad. Istina, Drugi taj mir potpisa pod velikim pritiskom velikoga
i moćnoga stranca, a sve himbeni Albion pripremi. Potpisa mir i time otvori vrata vašoj
propasti. Za nesreću on ubrzo umri. Umri on i njegov najvažniji doglavnik, onaj što ti mačeve
pribavi i obranu tako osigura, a tada stranac, domaća šizma, koja ime promijeni ali ćudi ne
promijeni, te domaća i strana Svrab stadoše ugovor tumačiti na propast tvoju. Domaća šizma
ojača i namnoži se pod raznim imenima pa preuze vlast, te strancu na volju izruči tvoje
kraljevstvo. Od tada stranac preuze tvoje bogatstvo, on ti donosi zakone i bira tvoje prvake.
Na oprost zločinačkom Svrabu on te natjera. Na žalost, ideje domaće šizme prevladaše i među
mnogim sljedbenicima Drugoga, pa i oni kraljevstvo podvrgoše strancu. Ugovor iz Dana
Teškoga oni također tumače na tvoju propast, a neki od njih i kod potpisa pomagaše strancu.
To Drugi sigurno ne bi dopustio. Oni dopustiše povratak pobunjenog Svraba pa se tako ispuni
zakletva nad tobom da ti se dabogda povijest ponovila. I ponovila se. Jer ti zaboravi da se
nečista Svrab već i prije dizala protiv tvoga kraljevstva. U posljednjih sto godina ona se protiv
tvoga kraljevstva i za uništenje tvoje pet puta dizala. I sa svim tvojim neprijateljima se protiv
tebe udruživala. Međutim, to tebi ne bî dovoljna opomena! O nesretna, o tužna Hrvatska!
Tako ti od pobjednice mučenica i pokornica posta. I prosjakinja posta, jer strancu predade
svoje bogatstvo pa sad u njega kruh prosiš. Stranac, domaća Svrab i šizma svih vrsta zarobi i
duh i srce tvoje, ote ti izborenu slobodu i u svoju je slobodu za tebe uništavati pretvori. I tako
ti posta rob u vlastitoj domovini. Povijest se ponovila: uzalud si ratovao, uzalud si nakratko
budan bio, jer evo ponovo spavaš, hrčeš. Zato te dođoh probuditi i navijestiti dolazak Trećega
koji će se Stijena zvati. Trećega, jer sve što po sudbini dolazi u tri koraka se izvršava.
Stijena ćete ga zvati jer je kao stijena tvrda njegova vjera u vas i njegova ljubav za vas. Jer
je njegova odlučnost i vjera u djelo njegovo, djelo vaše čvrsta kao gnanit. I jer zna načela
države čuvati i braniti. Ali prije nego ti više o tom nagovještaju kažem, moram te još jednom
opomenuti i prekoriti za tvoju lakomislenost i mlitavost.
Moram te, prije svega, još jednom upozoriti na tvoj nerazuman postupak glede oprosta
neprijateljima tvojim. Kako rekoh, ti oprosti svemu i svakomu. Lakomisleno postupi. Ti, od
stranca nagovoren, oprosti i šizmi domaćoj i Svrabu domaćem, a da nisi ni ispitao koliko
tvoga naroda pobiše, koliko ga protjeraše, koliko ga u strani svijet otpremiše, koliko i tko
tvoje domove popali, tko opljačka, tko te po cijelom svijetu oblati i svoje zločine pripisa tebi.
A ti im sućutni i sažalni, naivni narode, oprosti jer ti rekoše da oni ne znaju što čine. Oni se u

73
svojoj razbojničkoj oholosti i ne pokajaše, a oprosta i ne može biti bez prethodnoga priznanja
krivnje i kajanja. Onaj koji to reče pred dvije tisuće godina kad su ga razapinjali, rekao je to
kao ekskulpirajuće samo za one razbojnike što su njega osudili i razapeli, a ne za sve kasnije
razbojnike. A i oni se prije toga pokajaše. Ta je poruka ujedno bila opomena dana na znanje
cijelom ondašnjem i svom kasnijem čovječanstvu poslije njega do dana današnjega, pa
zauvijek, da od tada svi znaju da to nije dopušteno činiti. Da je zabranjeno i kažnjivo i da se
više nitko ne može pozivati da nije znao što čini. Ne, oni su znali što čine. Planirali su i
planski izvodili genocid nad tobom. Sav narod Svraba je odgovoran, iako sav nije kriv.
Odgovorne iz svoje zemlje si trebao istjerati, a krive pred svojim državnim sudom i na osnovi
svojih zakona osuditi. Pa zar nije zapovjeđeno Ne ubij, a oni su ubijali. Onaj tko ne
kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine. Zato oprostiti im bez suđenja znači
svjesno ili nesvjesno podržavati ih da ponove zločine. Sad reći za normalne ljude, da kad čine
zločin ne znaju što čine, znači proglasiti ih neubrojivima, ludima. Pa zar nisu i normalni ljudi
zločinci! Da nije tako, svijet bi odavno bio ludnica.
Koliko je to lakomisleno s tvoje strane bilo vidiš i po posljedicama. Ti njima oprosti,
ali oni tebi nisu. Svrab koja u ratu poražena pobježe iz tvoje zemlje jer se bojala zaslužene
kazne, kad mu ti oprosti vrati se u tvoju zemlju i sad tvoje sinove progoni i ponovo kolje. A ni
bježala ne bi Svrab da nije bila svjesna svoje krivnje i svoje odgovornosti. Jer, onima koji ne
pobjegoše ništa se od vaše vlasti dogodilo nije. I sad udružena s tvojom šizmom, Svrab
progoni tebe i zločincem te proglašava. Zbog njih tvoji pravednici i oni koji prvi ustaše, po
stranim sudovima i zatvorima čame i propadaju. Više ni njihovu krivnju spomenuti ne smiješ.
Kažu da činiš zločin prebrajanja crvenih krvnih zrnaca. Oni koji ti to govore svi su s njihove
strane. Oni ne samo da su ih prebrojavali i prebrajaju, nego su ih i prolijevali i opet će ih
prolijevati. U zločinu svome protiv tebe. A i prebrojavanje je samo oprez. Ako ih ne budeš
prebrojavao, neprijatelj će se tvoj u tvojoj zemlji toliko namnožiti i tako ojačati da ćeš ih i ti
morati prolijevati. Zato, o ljudi, o Hrvati, opomenite se već jednom. Probudite se, progledajte!
Ne dajte se više zavoditi od neprijatelja svojih. Bilo stranih bilo domaćih.
Zbog tisućugodišnjeg vladanja tuđina nad vama došlo je do djelomičnog kvarenja
karaktera u mnogima od vas. lako je to razumljivo, događalo se i još uvijek se događa
potlačenim narodima, ipak je to teška bolest koja se teško i dugotrajno liječi. Jer od izdaje
mnogi imadoše velike koristi, vaš neprijatelj je gospodarski moćniji i može bolje nagrađivati
nego vi. Na izdaji vlastitoga naroda mnogi izgradiše karijere. Laka je to zarada, ali je prokleta,
judinska, i kad-tad se osvećuje izdajicama. Imajte strepljenja s onima koji hoće prihvatiti svoj
grijeh i popravljati se, ali nemajte milosti prema onima koji to nastavljaju i dalje raditi.
Zbog takve vaše povijesti još dugo će se među vama rađati ljudi podaničkoga i
kmetskoga mentaliteta; mentaliteta koji će hvaliti samo stranca, a vas kuditi i prezirati. Pa i
sad neki, prezirući vašeg istočnog neprijatelja, zaboravljaju što vam je zapadni napravio.
Onoga kojega je Preteča najviše mrzio i protiv njega najviše grmio. Onoga što pogubi vaše
prvake u Vinerskom Novom Gradu, koji vas je toliko tlačio, vašom krvlju branio granice
svoga carstva, a vaše prepuštao krvoločnim Osmanlijama. I jezik vam oduzimao. I sad se taj
ropski nakot ponovo ulaguje tom dvoglavom zmaju i nasljedniku njegove krune nazivajući ga
svojim kraljem, diveći mu se govoreći kako to nije mala stvar 700 godina carske krvi imati.
O, niske duše, o, bezumnici, pismoznanci! Vaše i naše ropstvo vi ponovo hvalite i ponovo ga
prizivate. O, kad ćete nestati nesretni nakote!

74
 II.

Mnogi tvoji ne samo da odbaciše tvoju nacionalnost te umjesto Hrvati postadoše netko
drugi, nego i prezime hrvatsko odbaciše, a tuđe uzeše. I time se ponose, uznosito hvale.
Tobože tuđim, višim podrijetlom, iako od tvoga podrijetla časnijega i višega nema. Tako
sramotom i izdajom obilježiše ne samo sebe nego i čitav svoj rod. Zato neka oni među vama
prezreni i tuđinci budu sve dok svoje hrvatsko prezime i svoju hrvatsku nacionalnost ne
povrate.
Pravedno bi bilo da onima čiji preci, ili oni sami, nacionalnost ili prezime hrvatsko
odbaciše, da im dopustite da ih vrate i da tako ne žive među vama kao vječni tuđinci. Da tako
sa svoga čela skinu prezreni znak izdaje, jer sve dotle vi s pravom od njih zazirete i ne držite
ih svojom braćom.
Sad, o plemeniti narode, vidiš odakle dolazi tvoje propadanje. Dolazi od tvoje
lakomislenosti i tvoje sentimentalnosti. A i Drugi krivnju za tvoje propadanje djelomice snosi.
Uza sve vrline on imaše i neke mane. On se, naime, previše bojao za svoje djelo. Previše je
mislio na svoju besmrtnost, na očuvanje svoga djela koje će ga proslaviti. To mu je oduzimalo
hrabrost i nukalo ga na pomirljivost i oprost. A i njegovi bogovi bijahu od zlata. Zato mu
njegovo djelo, koje je toliko volio, sad propada.
Da. Još uvijek ste narod lutalački, jer živite zavezanih očiju. Zato vam šaljem Trećega
da vam s očiju skini povez obmane i da više nikad ne padnete u stanje mraka, obmane. On će
vas osloboditi prokletstva ponavljanja povijesti, ponavljanja gubitka slobode.
Prorokovođa vidje da je za taj dan Hrvatima dosta uznemirio i opteretio savjest, pa
zato presta s govorom. Na kraju, rukama i naklonom napravi gestu ljubavi i pozdrava, kao i
prethodni dan, a narod mu isto odzdravi s pljeskom i - Živio !
I tako bi i prođe i dvadeset treći dan učenja Ispravnoga puta.

75
 XXIV. O Drugom i pogreškama njegovim

U prethodnom govoru Veliki učitelj kao da je doveo u sumnju ispravnost puta

Drugoga; je li zaista bio jedan od onih koji prvi ustaše. Zbunilo ih je Učiteljevo, Prokovođino
izlaganje, pa su se međusobno posvađali oko toga kako shvatiti njegove riječi. Zato zaključe
da će svoje sumnje i sporove glede Drugoga pred Učitelja iznijeti. I, zaista, skupiše se prvaci i
dođoše Učitelju te ga zamole da im jasnije izloži svoje mišljenje o Drugome i njegovu putu
kojim je vodio Hrvate. Saslušavši ih, Učitelj im odgovori:
- O, dragi prvaci hrvatski! Drago mi je da me o Drugome pitate, jer njega ste poznavali kao
svoga vođu, pa na njegovu primjeru možete znati što se od narodnoga vođe traži, kakva je
njegova uloga u sudbini nacije i kakve posljedice može imati vaš pogrješan izbor vođe.
Što se tiče Drugoga, veliko je i veličajno njegovo djelo. Ali ništa na svijetu nije
savršeno, pa ni najveće ljudsko djelo, jer čovjek nikad nije popuno gospodar svoga djela. Zato
mi ne umanjujemo njegovo djelo, nego upozoravamo na ono što premašuje mudrost i
sposobnost i najvećega među najvećima, tj. da potpuno vlada nekim vremenom i djelom u
njemu. Samo neko drugo vrijeme vidi pogrješke na djelu i svojim uvidom može dati pouku da
se neka pogrješka ne ponovi. Uostalom, kako reče Horacije: “Aliquando bonus dormitat
Homerus” (Ponekad zadrijema i veliki Homer), tj. ponekad se i najvećima dogodi pogrješka
i previd.
Istina, djelo Drugoga ne dostiže sjaj i veličinu djela Prvoga, iako mu djelo bi dovršeno
i za vas je korisnije. Ne dostiže ga jer ga je i nemoguće dostići. Djelo Prvoga osta nedovršeno,
u pokušaju, pa se ne mogoše nedostatci toga djela ni pokazati. Ono po naumu, po nacrtu
kraljevstva, po prostranstvu i njegovom uređenju bî nedostižno. Počivalo je na neprolaznim,
vječnim i valjanim načelima što krase najveća djela: ratničko viteštvo u borbi, građansko
poštenje i pravednost u interesima, pravednost u suđenju i dr. Njegovu aureolu uveliča i
osobno poštenje i skromnost u stjecanju materijalnih dobara, ne bijaše pohlepni srebroljubac,
te njegov radni značaj nasuprot parazitskom značaju Tita. Aureolu mu uveliča i to što pogibe
od zločinačke ruke Svrapske i Karadaške.
No, Drugi je, na žalost, imao buržujski značaj. Šteta, jer iz te strane njegova značaja
proiziđoše mnoge vaše nesreće, poglavito one iz pretvorbe i privatizacije. No, možda je tako i
moralo biti, možda je to upravo povijesno uvjetovano, iako je sve moglo biti izvršeno
postupnije, humanije, pravednije i za vaše kraljevstvo korisnije. Propustio je spriječiti
nastanak i učinak grijeha struktura, što umnogome ukalja i umanji veličinu njegova djela. On
je negirao proleterski poredak koji je inače i povijesno već bio osuđen na propast, ali nije
mogao preskočiti nekad započetu pa zatim prekinutu buržoazizaciju Hrvatske (ljepše,
eufemistično govoreno - izgradnju građanskoga društva). Dovršio je proleterskom
revolucijom prekinutu nacionalno buržoasku revoluciju u Hrvatskoj. Samo taj dio vaše
povijesti je njemu povjeren. Njegovo je povijesno ograničenje onemogućilo da bar nasluti,
ako ne i da projektira postliberalističko društvo. Ostao je zarobljen u svom vremenu.
Uostalom, nitko ga i ne može preskočiti, svatko je sin svoga vremena. Dugo će vremena još
trebati proći da se slomi neoliberalno-demokratsko društvo: i ono će pasti tek od svoje
istrošenosti, za što još nije došlo vrijeme. Samo ga najvidovitiji predvidači naslućuju....
Drugi je bio buržuj s nacionalnim idealima, on je dovršio buržoasku preobliku
Hrvatske. No, zlo je u tome što su ga naslijedili buržuji bez nacionalnih ideala. Oni vaše
kraljevstvo pretvoriše u neoliberalno demokratsku državu s takozvanim formalnim
čovjekovima pravima i slobodama (pravo vlasništva, sloboda savjesti, mišljenja, politička,
socijalna, gospodarska i ekološka prava), prava koja se umnažaja pa već postoje čovjekova
prava (u francuskoj verziji zovu se čovjekova prava, a u engleskoj ljudska prava), postoje
prava čovjeka prve, druge i treće generacije. Ta prava, kao takva, bitni su napredak u
76
čovjekovoj svijesti o vlastitom dostojanstvu, solidarnosti i jednakopravnosti svih ljudi.
Međutim, ona su stvarna samo za određeni dio vašega naroda, (kao i u ostalim neoliberalno
demokratskim društvima), onoga koji se u pretvorbi i privatizaciji obogatio. Obogatio ne
radom i štednjom, nego pljačkom zajedničke imovine, a za sav ostali narod su zaista samo
formalna prava; dakle, takva koja za njih postoje samo kao virtualna: pravo na rad postoji
samo za onoga koga angažira kapital, pravo na upravljanje državom ima pravo ostvariti
svatko na izborima, ali faktično ga ima samo onaj tko pripada jakoj političkoj stranci (koju
podržava kapital čije interese ona kad dođe na vlast podržava), koja za njegov izbor angažira
velika sredstva u promidžbu ili pak tko za izdaju nacionalnih interesa dobije potporu stranoga
kapitala, itd. Dakle, većina ljudskih prava pripada klasi bogatih, jedino ih oni mogu stvarno
koristiti, dok su ta ista prava za siromašne slojeve tek formalna; ostvarivost im je virtualna.
Utoliko je teologija oslobođenja bila jedina oslobađajauća postliberalno-demokratska ideja u
XX. st. Vrijedna je utoliko više što je imala hrabrosti političkoj i gospodarskoj stvarnosti
pogledati ravno u oči i prihvatiti Marksovu ekonomsku kritiku liberalno-demokratskoga
buržoaskoga društva i njegovih zločina, kao društva tlačenja i eksploatacije. No,
neoliberalističko nasilje te oportunizam Crkve ugušile su, privremeno, tu osloboditeljsku
ideju.
Drugi je, dakle, bio vođa buržujskih načela, borac za demokraciju formalnih ljudskih
prava, za građansku nacionalnu državu. Njegova borba za vaše nacionalno oslobođenje i
samoodređenje u samostalnu i neovisnu državu bila je iskrena borba za ostvarenje jednog
stvarnog kolektivnoga prava. To se pravo ostvaruje i u formalnoj demokraciji, ali ne u svoj
svojoj potpunosti. Zato vam sad treba novi vođa koji će ostvariti formalna prava, pretvoriti ih
u stvarna, koji će ostvariti postneoliberalno demokratsko društvo, društve ostvarene, ozbiljene
demokracije. Uostalom, Drugi ne može iz groba vladati. Zato vam šaljem Trećega.
Ograničenost na ideal buržoaske demokracije nije bila samo njegova karakteristika,
nego karakteristika svih vođa u poskomunističkim zemljama. Pače, i sve inteligencije u tim
zemljama koja izvan vidokruga ideja buržoaske demokracije nije vidjela drugo rješenje.
Ostala je zarobljena alternativom: ili ideološka (komunistička) diktatura ili “slobodno”
demokratsko društvo. Izvan, odnosno preko te alternative nije postojala vizija neke druge
osloboditeljske ideje. Otuda su neburžoaski intelektualci, a s njima i sav buržoaskom
demokracijom osiromašeni narod, poslije ostvarenja te demokracije pali u razočarenje,
depresiju i nemoćno beznađe. Jer, taj tip demokracije nužno razbija društva na mali broj
bogatih i mnoštvo siromašnih. Vi, narod pretežito “slavenskoga” mentaliteta, široke, tople
duševnosti, sućuti i socijalne pravednosti, takvo društvo doživljavate kao socijalni
darvinizam, pravi pakao, što ustvari i jest. Većina naroda je htjela i očekivala slobodu i
demokraciju socijalne države, državu općenarodnoga blagostanja (welfare state), a ne
neoliberalnu državu socijalnog darvinizma i masovnoga siromaštva. Takve su države,
poglavito male, ne samao socijalno, nego i politički nestabilne države. Jer, kako je već Platon
(u Državi) uvidio, država krajnjega siromaštva većine i bogatstva manjine nije jedna država
nego dvije, jedna siromaha, a druga bogataša, te oni trajno žive u neprijateljstvu i jedni druge
napadaju. On, a osobito Aristotel, to je smatrao društvenim zlom ističući da je za državu
najbolje da u njoj prevladava srednji socijalni sloj, dakle onaj ni presiromašan ni prebogat. Od
toga zla nisu izuzete ni neoliberalne velike sile, samo se one od njega brane tako da
eksploatiraju druge narode i tako svojim građanima osiguravaju potrebni životni standard,
standard ne bogatstva, nego koliko toliko pristojan život. Dakako, još uvijek i u njima ima
dosta siromašnih, ali ne toliko da bi činili posebnu “državu” u Platonovu smislu.
Revolucija provedena u Patriotskom ratu nije dovršena jer su izdani njezini najviši
ideali. Vaše aktualno vodstvo zajapureno i umišljeno hvali demokraciju kao najviše
dostignuće Patriotskoga rata. A kakvu demokraciju oni stvaraju? Stvaraju demokraciju za
buržuja, a ne za slobodnog građanina. Buržuj a ne idealist-nacijalist je izašao kao pobjednik iz
Domovinskog rata. Zato vaša revolucija nije dovršena.

77
 I to što u Domovinskom ratu nije bilo ni heroja ni izdajica, dokaz je da je taj rat vođen
instinktom buržuja, a ne idejom herojstva slobode i pravde. Zato je konačni pobjednik u tom
ratu buržuj, a ne nacijalist-heroj.
Zato znajte: da bi se rodio čovjek, buržuj mora umrijeti. Ali i proleter.
Vas je demokracija ne samo osiromašila nego, što je prividno apsurdno, i obespravila
svojom lukavom nepravednošću. I to sve u režimu pravne države. A zapravo, pravna država s
nemoralnim i nepravednim zakonima (Quid sunt leges sine moribus?) 6 je protupravna
država i nije vrijedna vaše potpore nego vašeg odbijanja i vašeg neprijateljstva. Vaše je pravo
rušiti vlast koja je takvu protupravnu državu izgradila. Rušite, ali ne po njihovoj logici da
jednu stranku zamijenite drugom, nego tako da liberalno-demokratsku diktaturu zamijenite
slobodarskim društvom. Jer takva vlast nema zapravo ni legitimitet ni legalitet. Ona počiva
samo na sili i prijevarama.
Ugledali su se na svoje pokrovitelje, osvajače svijeta, pa su vas osiromašili u
privatizaciji, u nadi i uvjerenju da će ono što su prvotno opljačkali s vremenom konvalidirati i
dobiti legalitet i legitimitet, i tako steći pravo na moralnu i pravnu zaštitu. Ali zar nije rečeno:
Quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere! 7
Tako bi i prođe i dvadeset četvrti dan učenja Ispravnoga puta.

6
Što vrijedi zakon gdje nema čestitosti? (lat.)
7
Što je od početka ništavo ne može tijekom vremena konvalidirati. (lat.)
78
 XXV. Sumnja. O Preteči

Prorokovođa ne mogaše dugo usniti. Bio je preumoran. Prije nego usni, uznemiren
uroni u razmišljanje:
- O, kako su mi teški dani sumnje. Ne vaše, narode, nego moje. Izjeda me sumnja
hoćete li biti ustrajni, hoćete li i koliko dugo ostati budni. Sad kad vas probudih zavolje vas
još više, voljeni moji. Vi niste ni svjesni koliko ste lijepi, koliko ste uzvišeni kad ste budni i
puni vjere. U svom ushićenju ne znam s kim da vas usporedim: s cvjetnom livadom na
jutarnjoj rosi, s umilnim proplankom u šumici, s ugodnim hladom pod širokom vrbom što
pastiru taži umor, s jatom veselih ptica u predvečernjem letu, s brižnom pčelom što marno od
cvijeta do cvijeta oblijeće, sa suncem iza gore živodajnim, ili s čim drugim lijepim i
uzvišenim! Da, veseo sam, do neba bih kliktao od veselja kad vas tako budne vidim. Ali, kako
rekoh, sumnja mi nagriza veselje, sumnja hoćete li i dokle biti budni. I ne zaboraviti ovo naše
drugovanje, ovaj dan svetačni, ovaj dan neprolazni. No, svoju sumnju ja moram svladati;
moram je, prije svega, pred vama sakriti, da se ne ugledate u mene, da u vjeri u sebe ostanete
budni. Da tako odagnate i moju zlokobnu sumnju.
Veliki događaji se ne događaju svaki dan. Vrijeme dugo priprema velike događaje.
Ako ne slutite što ono priprema, kako ćete ga spremni dočekati. Zato neka vaša slutnja uvijek
bude budna.
Kad se ujutro probudio, prvo čega se sjeti bijaše da je jednom u govoru Preteču
spomenio i narodu obećao o njemu nešto više reći. Zato taj dan govor započne izlaganjem o
Preteči:
- A što da vam o Preteči kažem! O onome koji bijaše prije svih i koji osta najveći od
svih koje posla među vas. On te probudi prvi i na vrijeme. Međutim, većina vas je smatrala da
vas je prerano probudio, da se niste dovoljno naspavali. Većina vas se mlitavo, beživotno
osjećala. Ali ipak on te duhovno rodi: od naroda te nacijom stvori. No, niste mu zato zahvalni
bili. Vaša nezahvalnost i u grob ga razočarana otjera. Iako vas je za života grdio, nikad vas
nije prestao ljubiti. I za života on bijaše sam ivoj duh i tvoj neokrunjeni kralj. Diže se protiv
dvoglave zvijeri u čijim raljama tvoja glava bijaše. Ne isčupa te, ali ti za to dobar razlog dade.
Postavi se između tebe i tvoga sna o slobodi, i od sebe napravi put k njoj. Pozivao te na svoj
put blago i razumno, ali te i gromko grdio zbog sustezanja i nerazumijevanja. Tek kada umri,
ti spozna koliko je velik za života bio, jer poslije smrti još veći naraste. Ti još i danas živiš u
njegovoj visokoj sjeni. A vrijeme je već odavno bilo da iz te sjene iskoračiš i to hodeći po
njegovu putu. Putu tvrdu i trnovitu, ali zato jedino ispravnu i spasonosnu. Ti ga nisi mogao
slijediti jer još previše bunovan i mlitav si bio. On za te previše uspravan, nepokoran i
nepopustljiv bijaše. Na previsoku je brdu stajao da bi se ti puzeći do njega došuljao. Nisi bio
spreman s njime tamnovati i gladovati, i zato osta tako dugo u raljama one i kasnije još
opasnije zvijeri. Na za žrtvu u krvi nisi bio spreman. Nisi znao, kad sužanj lance i okove sa
sebe skida, da ruke okrvaviti mora. Inače ih nikada ne skide. To sad već znaš, jer si kasnije
kroz to prošao. I tako on umri a tebe, tvojom krivnjom, ostavi u sužanjstvu. No, njegovo
sjeme ipak ne propade. Iza sebe ostavi upaljenu iskru duha u tebi koja kao svijeća neugasiva
gori. Koja osvjetljava vaš put, lica vam zažaruje i slobodom iziskriva i razgaljuje. Nositelji
toga svjetla su oni što prvi ustaše, što uvijek ispred vas idu i prvi za vas i slobodu ginu. Ni
mene oni nikad ne napustiše, stalno se meni obraćaju i s moga izvora dobivaju snagu.
On je Preteča jer on prvi Ispravni put spozna i vama ga objavi. A Ispravni put je
uspravan, kraljevski put, put savršenstva. Po njemu se ne ide bez napora, bez
samonadilaženja. To je put po kojem se ne ide bez ljestava sa sedam razina i sa sedam vrlina.
Idite po Ispravnom putu, penjite se po ljestvama da ne budete prizemljari.

79
 Rekavši to, Prorokovođa ode razmišljati o sutrašnjem danu i sabirati za sutrašnji
govor.
Tako bi i prođe i dvadeset peti dan učenja Ispravnoga puta.

80
 XXVI. Vremena propadanja

Tu noć Prorokovođa je opet slabo, nemirno spavao. Tek je u zoru nakratko usnio.
Teški su ga snovi mučili, povremeno se u trzajima budio i napokon odluči da više ni
pokušavati usniti neće, jer san mu je činio teži umor nego nespavanje. Zato ujutro rano ustade,
pozove stražu onih koji prvi ustaše, (jer oni su vječni stražari), i reče im da okupe narod jer
mu želi govoriti. Stražari su bili malo zatečeni i iznenađeni što on tako rano ustade, no kako u
njih pogovora nema, brzo okupiše sav narod.
Kad se narod okupi i ugleda Prorokovođu, sav se zaprepasti. Prorokovođa bijaše
iscrpljen, tužna, upala i izmučena lica, mutnih i tužnih očiju, a odjeća na njemu stajaše kao da
nije njegova; visjela je na njemu. Narod se zaprepasti kad ga vidje takvoga. No, poreda se u
poredak pa zatim posjeda na zemlju i šutke čekaše Prorokovođinu riječ. A on bez ikakvoga
uvoda reče:
- O, nesretna Hrvatska, moraš li još jednom propasti da bi ponovo oživjela! I je li
to posljednji put da propadaš? Ako nije, hraniš li se ti to svojom propašću? Zaista, moraš li se
kao i toliko puta do sad dizati iz pepela. Zaista, što je to u tebi toliko krhko, tako slabo,
mlitavo, toliko trulo da stalno ponovo propadaš? Zašto konačno ne skončaš kad nisi sposobna
za čvrsti život! Zar još imaš volje za život, unatoč tome što te toliko tvojih sinova mrzi!
Jedino što je na tebi odgovarajuće, što ti pristaje, to je tvoje ime. A dobila si ga po užetu što
ga pod vratom vežeš, nesretna Kravatanijo. Uže sebi oko vrata vežeš i zaista svako malo
vremena se njime ugušiš; objesiš se njime, nesretnice. Objesiš se za drugoga, iz čiste igre, tek
toliko da te nema. Tako naivno i ludistično se objesiš tek radi tuđeg zadovoljstva, tuđega
dobra. Da ti nitko ne kaže da si egoistična, da si nacionalistična. Radi veselja i lijepog
druženja, radi prijateljstva i širenja mira među ljudima i narodima. Ti hoćeš biti svetica medu
razbojnicima što se tvojim mesom i tvojom krvlju hrane! O, naivko, ti si zaista samo za onaj,
a ne i za ovaj svijet. Ti si kao i oni Indijanci koji za šaku dolara prodaše svoju zemlju pa sad
uzaludno pravdu i zemlju traže natrag. I vi ste već nekoliko puta bez prisile i bez nužde
prodali svoju zemlju, uvijek tražeći izliku za to, iako je nikad nije bilo, niti je za takav posao
može biti.
O, nesretna, neposvećena, nepriznata i uzaludno prolivena pravednička krvi onih koji
prvi ustaše! Od vaše krvi pocrveni sva zemlja vaša, sve kraljevstvo vaše, cijela Kravatanija. I
bi vaša zemlja crvena, krvava pola stoljeća, dok ja ne poslah Drugoga koji vas izvede iz
ropstva svrapskoga, iz zagrljaja barbarina istočnoga. Oslobodi vas stida zbog
samoskrivljenoga ropstva i vrati dostojanstvo na lice vaše. Da u svojoj zemlji ne hodate
plašljivo, sa strahom kao lane u šumi lavova i janje u šumi vučjoj. Ali uzalud i njegovo, i
djelo Drugoga propade. A zašto, zašto sad svoju zemlju, opet bez nužde, prodajete Svrabu i
strancu? Zar opet za dobro i zadovoljstvo njihovo...?
Svi ljudi osjećaju vrijeme propadanja osjećaju, ali mu samo najumniji poznaju uzroke.
Propadanje narodu oduzima nadu i snagu. A heroju je daje. Sva snaga i nada na nj
prelazi. Zato je to vrijeme umnika i heroja-vođe. Proroci ga najavljuju, umnici mu uzroke
istražuju i spoznaju, a heroji-vođe ga pobjeđuju.
Propadanje dolazi tiho i nevidljivo. Kraljevstvo, kao i čovjek, ne gine samo od mača
vidljivoga, nego i od onog skrivenoga, nevidljivoga. Ne gine samo od lava veličanstvenoga,
nego i od crva podmukloga, crva podzemnoga, žiloždera što mu korijenje pod zemljom
izgriza.
U vremenu propadanja seljak zamrzi svoju njivu i svoj trud, učitelj nastavu drži
beskorisnom, očevi u sinovima ne vide budućnost, a majke oplakuju svoju djecu u kolijevci.
Proriču im sudbinu tešku i mučnu. Teško je i beznadno vrijeme propadanja. Narod tada živi

81
na najnižem stupnju svoje snage. Izgleda kao staro izrabljeno kljuse koje samo što nije
lipsalo. Proroci mu liče na dosadna kreketala, umnici na sumnjive zavjerenike, a junaci na
uzaludne bundžije. Kao zvona bez tučka, bez odjeka, bez svoje svrhe. Teško je to vrijeme
sumnje i nevjere.
Sav narod je umoran i bezvoljan, svatko samo hladovinu traži i u hladovini stoput
prepričava ispričane priče. I oko njih se svađaju. Sve stoji, sve miruje, sve propada. Sve je
dosadno i bornirano, nikome ništa nije uzbudljivo. A onda odjednom, jednoga dana
svetačnoga sve se probudi, sve oživi. Neobjašnjiva radost, vika i zbrka predznaci su tome. Što
je tome uzrok, što ih oživi, što ih pokreni, nitko zapravo ne zna. Učinak, lepet leptirovih krila,
tek lepet jedan? Ili bučna lavlja rika? Koja nepravda pojedinačna ili pak nepravda cijela?
U toj se zbrci tek jedno ime i jedan poziv raspoznaje. To je ime njegovo, to je poziv
njemu. Vođi. Vrijeme je za vođu došlo. To je poziv njemu da pobijedi vrijeme i propadanje.
Da oživi kraljevstvo...
Sad već vidim da ti nema spasa. Propast ćeš jer živiš u Drugobitku, kako reče filozof
povijesti Ivan Pandžić.
Čujem vaše glasove negodovanja, čujem što govorite. Govorite: mi nismo krivi, oni,
prvaci naši nas prodaju, oni nas izdadoše. Da, znam da govorite istinu, da vas prvaci vaši
izdadoše. Vi sad ni vladara nemate. Umjesto vladara vi imate “građanina-glavara”, koji je po
svojoj bitnosti tek aktivni savjetnik. Tako je vaše Nad ja palo ispod vas samih, a država ostade
bez političkog dostojanstva subjekta; ustvari je sama za sebe supstancijalitet.
I zato ću vas još jednom, i to posljednji put, spasiti, oživjeti. Poslat ću vam Trećega
kojega ćete Stijenom zvati i na njemu ću izgraditi vaše kraljevstvo. Obnovit ću kraljevstvo
vaše, ali ne u granicama odgrižene jabuke, nego u granicama vaših očeva i djedova. U
granicama od rijeke zapadne do rijeke istočne. Obnovit ću vam Teodozijevu granicu da
uzmognete ovjekovječit vašu odvojenost od Svraba. Vašu duhovnu odvojenost od Svrabi
morate osigurati i fizički. Da oni slabi medu vama skloni padu ponovo ne padnu pod njihov
utjecaj i tako budu trajno izgubljeni. Zato nije dovoljno imati vizni režim sa Svrabom: od
Svraba se morate razgraničiti nerazorivim zidom. Neka za vas taj zid bude kraj svijeta na
istok. Ako SAD ima moralno opravdanje izgradnje zida u dužini od 1.222 km prema
nedužnim Meksikancima, koji se u SAD useljavaju u potrazi za komadom kruha, i ako Izrael
može graditi zid prema Palestincima, kako vi ne biste imali moralno opravdanje za gradnju
zida prema barbarskom i zločinačkom Svrabu koji ti toliko zla nanese. To vam obećavam i to
ću ispuniti. No, ako me ponovo napustite, napustit ću i ja vas, i to će biti vaša konačna
propast.

II.

No, ni vrijeme propadanja nije gospodar svega vašeg vremena. Evo, dolazi mu kraj. Iz
staroga trsa udara nova mladica. Jer vrijeme propadanja je i vrijeme novoga klijanja. Iz
pepela, iz humusa propaloga hrani se i jača nova mladica. Mnogima od vas mladica ne
obećava mnogo i mnogi govore; tko će dočekati opojno vino od ove mladice što srce krijepi!?
Zaista, tko će to od nas dočekati?! Zar nisu svi protiv nove mladice! Jest, istina je: od vremena
klijanja do vremena zrenja i ubiranja plodova dugo je vrijeme, treba dugo čekati. No, budite
sigurni, ljubljeni sinovi i kćeri moje, da će ono doći. I jest, zaista, mladica je u opasnosti od
propadanja, od uginuća, jer su brojni njezini neprijatelji. To su oni što žive od propadanja
Kravatanije. Ali, eno, prežderali su se od vaše krvi, nezasitne ih hvata vrtoglavica i već se
sunovraćuju i padaju u grobove što ih vama iskopaše. Istina, oni neće svi odjednom umrijeti,
što obeshrabruje vašu nadu. U dugom vremenu propadanja u mnogima od vas umire nada. Ali
tamo gdje vi izgiboste, tamo na tom bojnom polju, iz vaše prolivene krvi izrastoše crvene ruže

82
novoga života i nade, ruže ljubavi i junaštva. A i oni u kojima nada umire, kad istekne vrijeme
propadanja i dođe vrijeme oživljavanja, s vama će ustati i zajedno s vama pokopati trule
jabuke.
Ne gubite vjeru u onu braću i sestre vaše što prerano izgubiše nadu, jer nadi treba dugo
da zagospodari srcima onih koje već davno napusti. Vi, u kojima nada nikad ne umire,
podržite u vjeri onu braću i sestre vaše u čijim su srcima vjera i nada tako nestalne i krhke. Ne
zatvarajte srca svoja pred njima, ne osuđujte ih nego ih hrabrite, ne uskraćujte im svoju ljubav
da prerano ne uvenu. Znam da vama što prvi ustaše to i ne treba posebno govoriti. Vas ništa
ne ubi, nego vas vaša stradanja i vaše mučeništvo za naciju ojača. Vi najvjerniji, vi
najnadareniji nadom, vi ste i Drugoga za vođu uzeli, iako on isprva vas i Kravataniju zataji.
No, on se pokaja, zavoli vas i Kravataniju tako žarkom i moćnom ljubavlju da je oživi. Velika
je, neugasiva i nenadmašiva ljubav vaša za Kravataniju. Veličanstvena je postojanost vaša.
Jedino se vi u prastaroj vjeri i nadi rađate, jedino vi u svakom novom naraštaju iznova ne
započinjete graditi vjeru od razočaranja i zabluda vaših otaca.
Jedino ste vi stari koliko i ja. Jedino vi znate za naše prokletstvo što od našega kralja
Trubljomira do danas traje. Ono prokletstvo po kojem svaki novi naraštaj našega naroda biva
od tuđina, ali i od sebe prevaren u svojim nadama i idealima. I da mnogi tek na samrti ime
Kravatanije uzmogoše izgovoriti. Oni tek na samrti požališe i poželješe svoje korijene, koje za
života tako bešćutno prodavaše tuđinu.
Zato, kako već rekoh, na najvišoj gori Kravatanije podignite velebni spomenik.
Spomenik viši od svih spomenika, koji će biti vidljiv sa svakoga mjesta u Kravataniji.
Spomenik vječne vjernosti Kravataniji. Neka vas on vazda podsjeća na zablude svih
dosadšnjih naraštaja, i opominje da ono što ovaj put izgradite nikad više u pitanje nećete
dovesti. Spomenik protiv ponavljanja zabluda, samozataja i samozaborava. Njemu svaki
naraštaj već u mladosti treba hodočastiti tako da nitko ne bude imao isprike za svoje zablude i
svoj grijeh protiv svoje domovine. Spomenik koji će biti stražar pred sviješću i razboritošću
vašom, da vam se više nikad ne dogodi da za prvake i vođe svoje birate one koji vas u
propadanje vode, kao što vas je vodio lažni branitelj - Tito, ubojica i zatiratelj naroda
kravatanskoga, kao i Čergaše, Maljenke, Pretrgače, Saranseke i dr. ogavne likove.
S tom opomenom Prorokovođa završi govor.
I tako bi i prođe i dvadeset šesti dan učenja Ispravnoga puta.

83
 XXVII. O prvacima

Prorokovođa je cijeli preostali dan i cijelu večer šetao u polju orhideja i razmišljao o
tužbi naroda na njegove prvake. I odluči im o tome sutra govoriti. I zaista, sutra im o tome
reče:
- O ljudi, o Hrvati, vi se žalite na prvake svoje. Da su oni krivi za sve nesreće vaše, da
vas oni izdadoše. A sad čujte što vam kažem: zaista, zaista vam kažem, vi ste krivi za prvake
svoje. Za svaki njihov grijeh i vi ste krivi. Zar ih vi ne izabraste!? Ako ste ih izabrali, vi ste
krivi i odgovorni za svoj izbor, pa i za pogrešan izbor. Zar niste odgovorni za svoju slobodu?
Ako jeste, odgovorni ste i za čuvare što joj ih postaviste, za prvake vaše. A ako vas izdadoše,
vlasni ste od njih činiti što god hoćete. Vi niste malodobni i niste ih izabrali da vam budu
skrbnici. Nego da budu stražari pred vašom kućom slobode. Ako oni kuću zapale, ili je
strancu, neprijatelju vašem u ruke predaju, ugovore njihove odmah raskinite, a njih otjerajte.
U svojoj kući slobode, o slobodni narode, ti ni svome ni stranome tiraninu ni izdajniku
služiti ne smiješ. Jer ti si odabran da kao slobodan živiš i da sam sobom upravljaš.
Pa i u nekadašnjoj vašoj banovini, koja bijaše dijelom vašega kraljevstva, a koja
odnedavna posebna država postade, za vašega prvaka apostata i renegata - Odmetnika,
izabraše. Ono što je nekada za Jugoslaviju bio Tito, to on za tu “državu” hoće biti. Odmetnik
u sebi pola vama neprijateljske krvi ima i toj polovici pridruži još toliko iste takve za svoje
potomstvo. Isto kao i Tito. Odmetnik vas, svoju braću, žrtvuje za druga dva naroda, koji
toliko vaše krvi proliše i koju još i dalje žeđaju. On propovijeda “bratstvo i jedinstvo”, iako se
na krvavom raspadu Jugoslavije imao prilike uvjeriti da je ta sintagma ustvari parola lažnog
humanizma i lažne ljubavi. O, lažna oholosti! Odmetnik će jednako uspješan i jednako
tragično neuspješan biti kao i njegov uzor Tito.
Da, pogriješio si, teško si pogriješio. Kako u tebi zataji Božji gen? Ti poslije Drugoga,
koji bijaše vrstan vođa, ne izabra novoga vođu, nego izabra sebi prvake. I to mnogo prvaka.
Izabra ih, ali ne po svojoj pameti, radi svoga interesa, radi čuvanja svoje kuće slobode, nego
se od stranca dade zavesti i nagovoriti pa za svoje prvake sve strance izabra: te Čergaša
Brdara, te Sivoga Maljenkoga, te Živodera Pretrgača, te Saranseka Žutoga. Izabra sve ljude
tuđe krvi i tako protiv svoje krvi počini zločin. A oni sebi za suradnike izabraše odreda klatež
i ta klatež posta tvoje vodstvo i tvoja elita. Od tada ti sve po zlu pođe, jer ti protiv sebe počini
veliki zločin.
Najprije teško pogriješi kad za prvoga prvaka izabra Čergaša Brdara, što ga i
Haškićem zovu. On te izda već u Patriotskom ratu. Protiv tebe, protiv Drugoga i onih koji prvi
ustaše u dogovoru sa strancem podiže urotu. I himbeni stranac ga od tada stalno koristi protiv
tebe. U korist stranca i Svraba (s kojim se orodi), on posvjedoči, te stranac pomoću njega,
tvoje klateži i ološa što javno radi, Drugoga teško oblati, podredi tvoje interese strancu i
Svrabu, tvoju kuću slobode do pola sruši, a one koji prvi ustaše u okove i tamnice posla. O,
teška li i neoprostiva zločina njegova! On te sveđer upropaštava. Po zovu svoje krvi, čergaške
i brdarske, on izradu korita (jer jedna njegova loza izradom korita se bavi) i sukna za čerge
preporučuje za tvoju gospodarsku budućnost. On ti rod, po svom rodu brdarskome, i
saveznike na Brdu traži i s njima pravi državne ugovore. Jer je bez vjere, morala i pameti,
(glave muha kategorije), on te od svega toga dobra i plemenita odbija i opet vodi među
balkanski kal i ljudski talog. A takav kal i talog ga iz tvoga naroda i izabra. I on osta njihov
vođa, a tvoja propast.
Čergaš se hvali da je bio u zatvoru kao nacionalist kravatanski, što je laž. On nikad
nije bio nikakav i ničiji nacionalist. Po uvjerenju on je bio liberalni ljevičar, kao i ostalo
vodstvo Velikog proljeća, a po značaju karijerist, što se i pokazalo u Patriotskom ratu i
njegovu daljnjem političkom djelovanju i napredovanju. Pripadao je liberalno-reformističkoj
84
skupini kakva je tada bila i u Svrabiji. No, kako je liberalizam sam po sebi, po svojim
idejama, dovodio u pitanje povlašten položaj Svrabi u Kravantaniji, to je nacionalno-
oslobodilački pokret u Kravantaniji morao biti proglašen nacionalističkim. On nikada ne bi
rušio liberalno-demokratsku Jugoantiju.
Ti zatim Sivog Maljenkoga izabra. Onoga kojemu se ni rod ni pleme ne zna. Sivi
Maljenki je jadnik, čovjek trpljenja, ničega viteškoga nema u njemu, pa se i po tomu vidi da
nije roda tvoga. On ni kao prosjak nije dobar. Bez vjere, rano je prihvatio internacionalnu
šizmu i za tebe nema nikakvu ljubav. To je onaj što za grumen zlata pokuša tvoje more i tvoju
zemlju, zajedno s tvojim narodom strancu prodati, pa ga zato prozvaše “Mali bez zemlje”. On
će vas, o ljudi, o Kravatani, prvom prilikom u ropstvo prodati, isto onako kako je podržavao
vaš ropski položaj u složenoj bivšoj državi.
I ne bi vam dosta pogrešnoga izbora! Vi i dalje u izboru griješiste. I tako za svoga
prvaka izabraste Živodera Pretrgača. Čovjeka niskoga roda, “siromašna duhom i surova
karaktera”, kako ga vaš mudri pisac okarakterizira, podrijetlom iz naroda koji za sebe govori
da je u Kravataniji živio i prije nego se vi u nju doseliste. On rano ode strancu služiti. Kod
stranca je najniže poslove obavljao: pse lutalice je lovio, njihove slike prodavao i od toga
nečasno živio. Kako ga sebi za prvaka izabraste? Zar ga na stočnim sajmovima ne upoznaste?
Pa on je bio najspretniji i najpoznatiji pretrgač na svim sajmovima. On je od onih što na sajmu
obje strane, i kupca i prodavača, za šake hvata, oboma namiguje i prijevarnu korist obećava.
Okrutno je i obmanjivačko njegovo srce. Svoju korist izvlači iz tuđega plača. Slavohlepni
Herostrat, prodat će vas vašim neprijateljima. On iskaza svoj politički credo izjavom: mene
prošlost (vaša, nacionalna) ne zanima. Mene zanima samo budućnost. O, iskorijenjeni, o,
isprazni nametljivče, tko te dovede da upropaštavaš narod kravatanski?
Na koncu i onoga žutoga lisca što ga Saransek Žuti zovete, i njega za svog prvaka
izabraste. Onoga što svakom zlotvoru služiti hoće, koji iz svake prljave zdjele hoće jesti, iz
svake pa i najprljavije lokve hoće vodu piti. On se u tvoju zemlju za tuđim kolima doklatio. I
u njoj se dobro osjeća, kao i u svakoj drugoj gdje ima prljave vode, gdje žrtvinoga mesa ima u
zdjeli. Žrtvovat će te bez milosti i straha! Čuvaj ga se!
Eto, samo vam neke od vaših prvaka spomenuh. Zar su oni prvaci vaši? Ne, svi su oni
kao hijene i pretrgači koristoljubivi. A njihovih doglavnika i suradnika, istih kao i oni, ima još
mnogo. I svi oni rade za tvoju propast. Ne dajte se u njihove šake. Zato te i probudih i pozvah
da se mačem opašeš i na stražu postaviš budne, one koji prvi ustaše.
U vaših političkih vođa nastupilo je pomračenje političkoga uma, jer vas, viši narod,
hoće pretvoriti u buržoasko stupidno stado. Vaši unutarnji i vanjski neprijatelji ih u tome
pomažu; konačno za to su ih i izabrali i doveli na vlast.
Među vama ima mnogo onih koji su poput lake zabavne glazbe: prilagodljivi i
podatljivi prema svakome, gubeći tako sebe i svoje korijene. Ali znajte, onaj tko može biti
svatko i svašta, nitko je i ništa.
Vaše “vođe”, ti otrovni nekulturni i necivilizirani buržujčići, niski su prizemljari koji
ne poznaju vrijednosti neophodne za izgradnju nacije, zajednice uzvišenih. Jer i sami su bez
vrijednosti, obični oponašatelji površnosti i amorala “velikoga” Zapada. Po svaku cijenu, i to
je njihov najviši doseg, nastoje da vi postanete Oni, Drugi. Vode vas u obezličenje, u duhovnu
pustinju. Navikavaju vas da živite bez nade, bez identiteta i bez vjere. To je zločin protiv
humaniteta, veliki zločin protiv čovjeka, psihocid. Vaši vam prvaci Domovinu u kurtizanu
pretvoriše: u zemlju svačiju i ničiju.
A oni i ne mogoše biti drukčiji jer im njihovi geni, podrijetlo njihovo, biološko i
političko, to ne dopušta: svi su oni bastardi, orjunaški i šizmini sinovi i unuci, svi potomci
renegata i apostata.

85
 Zato pazite kad birate svoje prvake. Ne birajte zlatouste. One što samo pljesak od tebe
očekuju i u njemu oholo uživaju. Oni svoj govor i vaš pljesak smatraju za dovršeno djelo. I ne
čeznu za drugim djelom. Ne birajte ih, jer oni nemaju značaj da nose teško breme tvoje
sudbine. Klecava su im koljena i mlitave su im mišice u dane teške, u dane sudbinske. Za
svoje prvake birajte ljude moćne riječi, one što riječ svoju u djelo pretvaraju. A ljepota
njihova djela veća je od ljepote riječi njihove.
Dok je još u riječi bio, ispod oka ugleda orla kako oko jarebice savija krila i uz veseli
kliktaj je kandžama ščepa. Bi mu drag taj prizor; taj prizor snage, vještine i bešćutnosti.
Prepozna u njemu najdublju mudrost prirode. Podiže ruku uvis i pokaza narodu na prizor
hrvanja orla i jarebice. Shvativši Prorokovođinu poruku, sav se narod nasmije.

II.

Kad birate svoje vođe, znajte da najmudriji nisu uvijek i najsposobniji. Sposobnost biti
vođom ovisi o nacionalnim pitanjima koja treba rješavati. Mudraci mogu biti vođe samo kad
se odlučuje o velikim, sudbinskim pitanjima naroda, ostvarenju velikih ideala. Kad se narod
odriče, kad pojedinci nadilaze svoje pojedinačne interesne egoizme i slivaju se u jedinstveno
tijelo koje stremi ostvarenju velikih načela i ideala svoje samostalnosti i samoodređenja u
naciju, u državu. Tada se s narodom vlada prema visokim političko-moralnim načelima; tada
su mudraci primjerene vođe. Ali kad se ostvare ta visoka načela i narod se vrati u maticu
svakidašnjega života i svoga malog interesnog egoizma, mudrac tada više nije primjeren za
vodstvo; on tada postaje “nesposoban”, a sposoban postaje političar (u užem značenju toga
pojma) koji se razumije u pokvarenosti, podvale, niske strasti i interese što zavladaju narodom
u miru svakidašnjice. Tada su za vodstvo narodu dostatni političari.
Iako najmudriji nisu uvijek i najsposobniji, oni prvi shvaćaju i najbolje znaju što bi
bilo najbolje učiniti u državi i za državu. Njihova nesposobnost je u tome što su nepraktični,
što nisu ljudi djela nego ideja. Nedostaje im odlučnosti i praktične sposobnosti organiziranja
naroda. Oni su ljudi istine i strano im je zavođenje mase i korisno laganje. Za državništvo su
također sposobni, ali ipak rjeđe, dok su za političare sasvim nesposobni. Sjetite se Platona i
njegove političke sudbine (bio je doveden na trg robova da bude prodan kao rob, jer je kralju
tiraninu Dioniziju sa Sirakuze sugerirao vođenje politike po filozofskim načelima,
Aristotelove sudbine i njegova prisilnog izbjeglištva poslije smrti Aleksandra Velikog, kao i
mnogih drugih sličnih slučajeva u povijesti. Nasuprot tome bilo je i filozofa koji su dobro
razumjeli razliku između mudraca i političara, kao što je to bio Heraklit koji se odrekao
kraljevske časti u korist svoga brata, da bi se bavio filozofijom, vjerojatno se smatrajući
nepodobnim za vladara.
Zato su mudraci najkorisniji kao savjetnici. No, dakako, bilo bi najbolje kad bi se obje
kvalitete - mudrost i sposobnost - ujedinile u istoj osobi (kao pr. u slučaju Fridricka II
Velikog). Na žalost, to se rijetko događa, pa i otuda često nemiri u državi, jer ili se onaj
najsposobniji neopravdano uzoholi, (jer njegove su sposobnosti najčešće tehničko-političke
naravi), pa odbaci mudrace od sebe, a okruži se nevaljanim ljudima i poslušnicima, ili pak, što
je mnogo rjeđe, najmudriji požele biti vođe iako za to nisu sposobni. Nemaju za to potreban
podobni značaj, volju za praktično djelo, a na značaju poglavito počiva vodstvena funkcija.
Naime, najsposobniji, kad su to samo tehničko-politički, često su intelektualno ograničeni, što
mudraci teško podnose, doživljavaju to kao osobno poniženje, a znaju i da takve vođe na
koncu vode državu u propast. Zato ako najmudriji nije i najsposobniji, tražite da vođa za
savjetnike ima najmudrije. Dakako, isključeni su pismoznanci, ali ne i žene. One, naime, vole
vladati savjetnički, iz sjene, a zbog svoje prirođene nadarenosti intuicijom oštroumno

86
zaključuju o tamnoj strani ljudskoga značaja i neprijateljskim namjerama. Kao bića mačje
ćudi, koja dobro vide u mraku, dobro naslućuju ljudske mračne namjere. Stoga ih je dobro
imati za savjetnike, ali samo iz tih razloga. Međutim, uz to što su umiljate znaju biti i
podmukle, i spletkariti. Ako primijete da si ih se zasitio, ili ako se one zasite tebe, izdat će te.
Takva je njihova narav.
Kad birate svoje vođe, sjetite se kako je Isus s božanskom mudrošću postupio. On po
svojoj providnosti osnovao Crkvu na Zemlji koja na Zemlji treba pripremiti čovjeka za
kraljevstvo nebesko. Na čelo Crkve postavi Petra, priprostoga ribara ali čovjeka čvrste i
postojane vjere, bez intelektualističkih pa i teoloških dilema. On je trebao širiti vjeru i
propovijedati, ali prvenstveno znati upravljati Crkvom i unaprjeđivati je među poganskim,
neprijateljskim vlastima. Petru čvrstu kao Stijena, ali, prije svega snalažljivu političaru koji ga
zataji tri puta, ali ga ne izda. Njemu praktičnom upravljaču ostavi vlast u Crkvi, a ne ni
evanđelistu i apostolu Ivanu, jednom od prvih dvanaest, teologu-filozofu (bijaše blizak i
gnozi) kojega je Isus osobito ljubio, pa ni Pavlu, obrazovanom rabinu koji je stekao i visoku
grčku kulturu i znao mnoge jezike, teologu kojega je, prema vlastitoj tvrdnji, uskrsli Isus
pozvao za apostola. Ne, dakle njih “metafizičare”, nego Petra, praktičnoga upravljača izabra.
Tim upravljačkim sposobnostima, (uz ostale), i danas se vodi Katolička crkva pri izboru
rezidencijalnih kardinala i biskupa.
Ipak, u modernom, složenom društvu, poglavito komunitarnom društvu, da bi bio
sposoban, vođa mora biti izobražen jer su neobrazovani i kao vođe skloniji diktaturama i
drugim oblicima samovlada. Zato vaš vođa neka bude aristos - najprosvjećeniji i
najposvećeniji medu vama. No, ne dajte se u ruke samozvancima. Onima koji nisu od mene
poslani, onima koji od vas traže “heroizam laskanja” (Hegel). Ne gubite svoju ljudskost, svoje
dostojanstvo, svoju neponovljivu jedincatost i neponovljivost ni pred kim i ni pred čim. Vi i
vaše opće dobro ste vrhovna vrijednost, njih ostvarujte u svom kraljevstvu u jedinstvu
suprotnosti i kompatibilnosti.
A vi mudraci, vi što žeđate mudrost bogova, vi što imate intelektualni kompleks,
zebnju nedosegnute mudrosti, vi buntovnici misli što se brine, bunite se uporno, skrušeno i
hrabro. Sklapajte ruke i što češće idite pod lotosov cvijet. Ne malaksajte u danima beznađa
nego tražite. Tražite da vam se objave tajne koje do sad nisu nikome objavljene. I bit ćete
uslišani, bit će vam kazano, bit će vam mnogo darovano. Ali se ne nadajte posljednjoj tajni.
No, ona je prema vama dobrohotna. Vaša mudrost potječe od poniznosti pred posljednjom
tajnom. Budite pred njom ponizni jer i najmudriji se u traženju nađu pred posljednjom
neodgonetljivom tajnom. I ne prestajte se krijepiti medovinom.
I tako bi i prođe i dvadeset sedmi dan učenja Ispravnoga puta.

87
 XXVIII. Savezi i sloboda

O prijatelji moji, prijatelja nema.

Aristotel (prema Montaigneu)

Pod dojmom Prorokovođinih riječi i prizora s orlom i jarebicom narod se dao u živu
raspravu o svojim ciljevima i svojim svrhama, i o tome što mu je činiti da povrati svoju
slobodu i svoje dostojanstvo. Time Prorokovođa bi vrlo zadovoljan jer vidje da narod traži
svoje ciljeve. Da je spreman za njih na žrtvu. Vidje da narod cijenu životu i smrti izjednačuje,
vidje u njega hrabrost i odlučnost. To ga razveseli te otpočne govoriti:
- Svaki, a najviše oni najjači narodi, žive u samoći svoga bitka. Ne bojte se samoće. U
samoći svoga srca naći ćete svoju snagu i nadu. Zar ne vidite kako se Zemlja usamljena u
svemiru vrti. Pita li ona koga za svoj smisao? Tko je pokreni i tko će joj okretanje zaustaviti?
Ne, ona u samoći svemira dobi smisao.
Kad narod s drugim narodom stupa u vezu, on prekoračuje svoje granice. Izlaže se
opasnostima raznih gubitaka. U samoći sebe stječete, a drugoga ne gubite. Samo u samoći
izbjegavate mnogobrojne opasnosti nesporazuma. Znajte da su narodi otoci, i da se ne
dodiruju kopnom, nego samo morem. Zato su njihovi dodiri tako nježni i tako opasni. Tako
lažni i tako himbeni kao diplomacija. Njihovo dodirivanje zemljom je nevidljivo. Tamo dolje
pod morem gdje se dodiruju, njihova su srca otrovna i neprijateljska. Jedan na drugoga
nabacuju se kopljem. Ona jedna jedina grana na kojoj svi sjede njima je nedostupna u
spoznaji. Zato je prijateljstvo među narodima pjena morska. Nestvarna i ćudljiva, pa narodi
koji na toj pjeni grade svoju sigurnost, u veliku nevolju zalaze. A najgore od svih
prijateljstava jest prijateljstvo mnogih ili svih međusobno. Takvo je prijateljstvo
najnesigurnije i najpodmuklije, jer jedan drugome ne upozna srce, jer se ono spliće od mnogih
nevidljivih urotničkih prijateljstava. Zato prihvatite svoju samoću s veseljem i bez hroptanja,
jer i drugi su kao i vi sami. Prijateljstvo među narodima, ustvari, dobro je odmjereno i dobro
kontrolirano neprijateljstvo.
Prvo što trebate učinite jest da se obazrete oko sebe i orijentirate se. Orijentirajte se po
vjetru popodnevnome, po suncu i po mjesecu. Po lađaru i po brodaru i kretanju njihovu.
Pogledajte stablima južnu stranu pa ćete znati gdje ste. Shvatit ćete da ste narod ni na istoku
ni na zapadu. Da ste narod na križu i da vam ni sjever ni jug nije prijatelj. Da nema
prijateljstva među narodima. I da je to njihova sreća, jer se tako samousavršavaju i zadobivaju
snagu. U samoći. Ali najveći neprijatelj vaš je onaj tko vam krila, tko vam slomi volju za let
preko oceana, onaj što mač prezire, što mnogo vjera ima, a vjere nema.
Samoća vas uči slobodi: učite se biti slobodni. Neka to bude zapisano na najvišoj ploči
vaših zakona, zakona kojih se nikad ne odričite. Ni za kakve druge vrijednosti. Budite
slobodni od drugih naroda, ali budite slobodni i jedan od drugoga jer tek tada ćete biti i
pripadati zajedničkoj slobodi. Po tome ćete dobiti najvišu vrsnoću i po tome ćete se
razlikovati od drugih naroda. Svoju državu, svoju kuću slobode izgradite tako da je i ne
osjetite. Što bude nježnija, to će biti dublje u vašem srcu, usrdnije ćete je ljubiti i braniti kao
slobodu svoju. I znajte: država nije da vam osigurava sreću ili nesreću: za to se sami morate
pobrinuti. Država neka bude budni stražar pred vratima vaše slobode. Zato ne idite u čvrste
saveze, jer oni će ti oduzeti slobodu. Neka je tvoja sloboda i tvoja samovlast tvoj vrhovni,
posvećeni zakon koji ti, krvlju svojih pravednika, onih koji prvi ustaše, posveti. Saveze
sklapaj samo povremeno, one koji ti koriste i nisu protivni tvojoj slobodi odlučivanja. Čuvaj
se mnogostranih saveza jer te oni kolektivizmu vraćaju. Smiješ sklapati samo one saveze koji
ti potvrđuju tvoju slobodu, iz kojih možeš istupiti kad god zaželiš. Ne sklapaj savez kojim se

88
uklanjaju tvoji stražari ispred vrata tvoje slobode i postavljaju strani. Oni će najprije
zanemariti čuvanje tvoje slobode, a zatim će ti svoju nametnuti. Od tvoje kuće slobode s
vremenom će napraviti kuću ropstva. Zbog loših saveza tuđinac je i prečesto razarao tvoje
dobro djelo. Kad sklopiš savez budi vjeran saveznik, ali ne na svoju štetu. Jer ima i dobrih
saveza. Dobar savez ti udvostručuje snagu, a loš udvostručuje tvoju slabost od koje propast
dolazi. Zato se stalno podsjećaj, na svakoj sjednici tvoga Skupa, da zbog loših saveza što ih
tvoji očevi sklapahu vi gubiste slobodu. Tako oni veliki grijeh protiv sebe napraviše, grijeh
koji dugo okajavaste. Ne dopustite više da ikad itko takve saveze u vaše ime sklapa. Prvake
koji takve saveze hoće sklopiti maknite s očiju svojih. Budnost i oprez zbog slobode neka
vam je stalna družica, najdraža miljenica vaša.
Silu možeš prezirati, ali je moraš respektirati, uvažavati. Bez moraliziranja. U svakom
vremenu postoje narodi - glavni nositelji sile. Kad birate saveznike birajte, po mogućnosti,
prvenstveno one koji nemaju pretenzije na tvoje ozemlje i koji raspolažu najvećom silom.
Kloni se moralnih i ideoloških sporova s glavnom silom jer će to biti na tvoju štetu. Budi
saveznik sili jer ona vlada svijetom. Takav je saveznik poželjan, pogotovo ako ima
legitimaciju nositelja napretka, demokracije i slobode. Koristi svoj važan geopolitički položaj,
ali znaj da ni to nije moguće uvijek, da je i to relativno jer s geopolitičkim promjenama u
svijetu mijenja se i tvoja geopolitička važnost.
Ne zanosite se ni svjetovnom ni religijskom iluzijom o vladavini dobra na svijetu, o
dobrim namjerama i vječnom miru i prijateljstvu među narodima. Ako tako budete mislili i
postupali, ponovo ćete izgubiti državu, a s njom i slobodu, ponovo ćete pasti u ropstvo.
Koliku pogrješku počiniše tvoji mudri preci kad - da bi se od jednog neprijatelja obranili,
Mletaka - s drugim, Osmanlijama, mir i savez sklopiše, darovaše mu dio svoga primorskoga
ozemlja i tako tvoje kraljevstvo zavazda osta podijeljeno na dva dijela! Sad to njihovim
nasljednicima za ucjenu tebe služi.
Čuvajte se saveza s osvajačima svijeta, jer ih oni sklapaju samo kad su u njihovom
isključivom ili pretežitom hegemonističkom interesu. To su tzv. pacta leonina, savezi u
kojima lavovsku korist ima jedna strana. Takav je savez i Ropska Unija koju može spasiti tek
Albion i njegov hegemonijalni um. I pretvoriti u pactum leoninum u kojem će se članice
dijeliti na države/nacije dobitnice i države/nacije gubitnice.
Kad s osvajačima sklapate saveze ili ugovore, oni rabe sve moguće trikove, prijevare i
podvale samo da vas navedu da potpišete neki sporazum ili ugovor kako njima odgovara. Ne
sustežu se ni od ucjena i prisile, ali ni od lažnih obećanja. Služe se taktikom toplo-hladno, sve
dok vam ne slome volju i ne potpišete što oni žele. Tako su postupali i kod potpisivanja
sporazuma u Danu Teškom. A kad potpišete, oni mijenjaju lice i zauzimaju pozu moralne
superiornosti poštenjaka koji poštivaju sve što je ugovoreno i potpisano. Uostalom, zar nije
vrhunsko civilizacijsko, pravno i moralno dostignuće načelo pacta sunt servanda! 8 A ako
ne izvršavate tako potpisane ugovore na svoju štetu, oni po svijetu rastrube da ste vi moralni
defraudanti, bića niže moralne vrijednosti, lažljivci i prevrtljivci prema kojima je legitimno
primijeniti svaku vrstu sile, pa i nasilja.
Još dok je govorio, Prorokovođa ugleda pastira kako niz brdo prašnjavim puteljkom
tjera stado ovaca i koza prema mostu. Čuo je blejanje ovaca i meket koza te udaranje roga o
rog, sve to pomiješano sa zvonjavom klepaka i zvona s vratova njihovih. K pojilu ih pod most
tjerao. Vidje Prorokovođa da se taj bukolički prizor narodu svidi pa presta govoriti. Naklonom
i rukom pozdravi narod, a on mu odzdravi.
I tako bi i prođe i dvadeset osmi dan učenja Ispravnoga puta.

8
Ugovori se trebaju poštivati. (lat.)
89
 XXIX. Europska unija - pothvat osvajača svijeta

Tko kritički ne govori o hegemonističkom

liberalno-demokratskom globalnom
kapitalizmu, taj neka šuti o nacionalizmu.
(Parafraza Slavoja Žižeka)

Narod je razumio, ali nije shvaćao o kojim to osvajačima svijeta govori Učitelj. Jer
kakve veze imaju savezi s osvajanjem, a u Europi se ionako ne vode nikakvi ratovi, pogotovo
ne osvajački. Zato mu pristupiše narodni prvaci i zamoliše ga da to pitanje razjasni, na što on
rado pristade, te, pošto se narod okupi, reče:
- O, neupućeni, neosviješteni Kravatani! Iz povijesti ništa ne naučiste. Pa ni toliko da
shvatite da na svijetu postoje samo dva glavna politička pola naroda - narodi osvajači i
osvajani narodi. Izvan toga su rijetki narodi u povijesti ostajali po strani. Ako je i bilo takvih
naroda, bili su to oni saveznički jednima ili drugima, i oni koji su nekada bili u jednoj, pa su
prešli u drugu kategoriju. Ali ako se osvrnete na povijest svijeta, posebno vojnu i političku,
lako ćete medu vođama, projektantima EU prepoznati osvajače svijeta. Prepoznat ćete među
njima iste one narode koji su tijekom posljednjih dvije tisuće godina bili osvajači: osnivači
velikih imperija, kolonizatori, tlačitelji, pljačkaši i izrabljivači, provoditelji genocida i
etničkoga i nacionalnoga (narod, etnos je etnogenetski predstupanj nacije), kao i provoditelje
svih drugih nasilja i zločina. Prepoznat ćete Albion, Karlovitee, Prekomorce, Nizozemce,
Španjolce, Portugalce i Alemane. Kako vidite, i Turci, iako nisu ni europska nacija niti
spadaju u zapadnu kulturu, kao povijesno uspješni osvajači nastoje se na svaki način
priključiti ostalim osvajačima, ući u EU. S druge, pak, strane vidjet ćete osvajane narode i
nacije, žrtve, njihove žrtve, koje je teško sve i nabrojiti, među kojima ste i vi Kravatani. U
doba kolonijalizma žrtve su bili i cijeli kontinenti, a suvremeni kolinijalizam /
neokolonijalizam to ponavlja. Tako je cijela Latinska, tj. Srednja i Južna Amerika žrtva SAD
neokolonijalizma ...
Dakako, osvajači svijeta nisu bili, i ostali, samo oni nabrojeni iz Europe. Tu su još i
SAD kao najagresivniji suvremeni osvajač, pa Japan i Rusija, koja je euroazijska zemlja.
Tijekom povijesti osvajačke su ambicije imali i još neki narodi čija je moć u međuvremenu
pala, pa su neki i sami postali objekt osvajanja, kao što su Arapi, Iranci (Perzijanci) i Mongoli
i dr., pa i Grci Aleksandra Makedonskoga.
Osvajači su uvijek nalazili izliku, opravdanje za svoje osvajačke pothvate. Ta su
opravdanja takoreći uvijek bila takva da donose napredak i boljitak, kulturu i civilizaciju
osvojenome. Rijetko je to bilo bez neke civilizacijske legitimacije, kao što je to bio slučaj s
mongolskim osvajanjima, koja su bila obični pljačkaški pohod i pustošenja osvojenih naroda.
Pače, i sam je Marks opravdavao britansko osvajanje Indije preko britanske Istočnoindijske
kompanije razlozima napretka koje to osvajanje, navodno, treba donijeti tamošnjem narodu.
(čudan kriterij napretka - Indijci su trebali mijenjati slobodu, dati se u kolonijalno ropstvo u
zamjenu za slobodu engleskoga kapitala.). Isto to je činio i J. T. Mill, liberalistička ikona,
potičući Veliku Britaniju da osvoji što veći dio Indije. Nekad je opravdanje bilo religijsko,
kao ono prevođenja “bezvjeraca” na kršćanstvo ili islam - osvajanja u Amerikama, u Africi,
pa i u Aziji; drugi put su to bili razlozi kulture, itd. Međutim, ono što je u svim osvajanjima
bila konstanta jest materijalni interes, korist osvajača.
Religijsko opravdanje i inspiraciju osvajači su tražili i nalazili i u samoj Bibliji. Iz
vjere da je Bog tvorac svemira kao reda a ne kaosa, proizlazi i to da i na Zemlji treba vladati
red i mir kao najveće ljudsko dobro. To, međutim, može osigurati samo vlast koja se oslanja

90
na taj Božji naum, i to ne svaka vlast, nego samo ona koja ima dovoljno moći i autoriteta da ih
osigura, na čemu će se onda čovječanstvo moći razvijati i moralno usavršavati. Iz toga su
imperiji i njihovi vladari izvodili svoje poslanje (svi su oni bili carevi i kralji po milosti i volji
Božjoj). Iz toga je izrasla i reakcionarna i konzervativna svjetovna teorija o redu i miru i
njihovoj opravdanosti ma koliko oni bili nepravedni i ugnjetački. Iz toga je proizašlo i
podcjenjivanje malobrojčanih naroda, najčešće nazivanima reakcionarnim i konzervativnim s
političke ljevice (Marks i Engels), a nesposobnima, i s ljevice i desnice, da osiguraju red, mir
i, naročito, napredak. Tako su veliki “u ime i po milosti Božje” tlačili i izrabljivali male. Iz te
potrebe za upravljačima svijeta proizašla je i od osvajača napravljena podjela suvremenoga
svijeta na Prvi - razvijeni, Drugi - u razvoju i Treći svijet - nerazvijeni. Tu su teoriju stvorili
upravo osvajači iz Europe. Dakako, da takvo gospodarsko, kulturno i političko stanje svijeta
zahtijeva upravljače koji će upravljati s nerazvijenim nacijama i nacijama u razvoju.
Zagovornici globalizacije, osvajači svijeta, tvorci rekolonizacije svijeta, rado ističu
primjere iz povijesti kako bi je prikazali kao nužni povijesni proces što ga nameće razvoj
tehnologije i komunikacija, pa spominju velika povijesna carstva kao što su bila ono
Aleksandra Velikoga, Rimsko Carstvo, Mongolsko, Britansko, Austijsko, Rusko, Otomansko
itd. Ne kažu, međutim, da su sva ta carstva bila hegemonistička, tvorevine osvajača svijeta.
Suvremena inačica opravdanja osvajača svijeta jest uvođenje globalizacije pod vidom
liberalne demokracije, odnosno neoliberalizma u sve zemlje svijeta. Globalizacije kao
planetarnoga osvajačkoga projekta, projekta rekolonizacije. To je novi mit, nova Velika priča
(meta-naracija) postmoderne, iako se ona, tobože, tih meta-naracija odriče. U tom projektu
sudjeluju sve zemlje koje to, prvenstveno, svojim tehnološkim i gospodarskim potencijalima
mogu ostvarivati. Dakako, uz to ide i kulturna, naročito jezična hegemonija i rekolonizacija,
te razaranje moralnoga bića i nacionalna dehomogenizacija osvojene nacije kao pretpostavke
moralne i političke anestezije osvajanih nacija. Posjedovanje visoke tehnologije, prednosti
osvajača koja osvojene zemlje stalno drži u ovisnom položaju, te stvaranje kluba nacija
kojima se dopušta posjedovanje sredstava masovnoga uništenja, osobito su učinkovita
sredstva održavanja poretka moći, poretka hegemonije, koja mogu održavati stalnu razliku u
razvijenosti i ovisnosti država koje treba osvojiti, stalno ih u tom stanju održavati i njima
upravljati.
Prema tim kriterijima prednosti, osvajačke nacije nisu ograničene samo na Europu,
(kako je to, uz neke izuzetke, bilo u vrijeme kolonijalizma), nego su prisutne na nekoliko
kontinenata. Ipak, prema kriteriju posjedovanja količine moći, nisu svi jednako prisutni na
svim kontinentima, tako da se osvajači svijeta dijele na one prvoga i one drugoga reda. U prvi
red spadaju SAD, kao, za sada, jedini globalni osvajač. Njezine su prednosti ne samo
tehnološke i gospodarske, nego i kulturalne i religijske. Naime, SAD je multirasna i
multikulturalna, tj. i multinacionalna i polietnička zemlja, pa kao takva sebi prisvaja svjetsku
legitimaciju demokratskog i tolerantnog društva kao domovine svih rasa, nacija i jezika, što bi
joj trebalo priskrbiti sveopću, planetarnu prihvatljivost tolerantne i demokratske zemlje. Ona
se sa svojom moći, koju predstavlja kao rezultat liberalno-demokratskoga društvenoga
uređenja, svijetu predstavlja kao uzor, kao obrazac koji bi trebali slijediti i ostali. Tu svoju
lažnu legitimaciju za sada uspješno koriste. Kod toga je, međutim, prikrivena činjenica da
poluge moći, vlasti i kapitala, drže u svojim rukama WASP-ovci (bijeli Anglosaksonci
protestanti), daje to društvo najvećih socijalnih i rasnih razlika, društvo s razmjerno, u
postotku, najviše nepismenih i najviše siromašnih, društvo rasnih proturiječnosti itd. No,
unatoč njihovim nastojanjima da ostanu jedini, ili bar najmoćniji osvajač koji će kontrolirati i
ostale osvajače, rađaju su novi osvajači koji će im uskoro moći parirati istom moći.
Njima uz bok su dvije azijske zemlje - Japan i Kina. Poglavito ova posljednja ima jak
gospodarski i tehnološki uspon pa bi uskoro, i uz u svijetu najveći demografski potencijal,
mogla postati osvajač prvoga reda. Slična je situacija i s Rusijom, tim euro-azijskim divom
koji se oporavlja, zemljom ogromnih prirodnih resursa, ali za sada ne može računati s

91
pozicijom osvajača prvoga reda jer je u vlasničkoj i ideološkoj pretvorbi izgubila korak u
moći. Međutim, kao članica Šangajskoga saveza koji čine Kina, Indija i Rusija, a koji je
potencijalni kandidat da istisne USA i Japan iz azijskoga kontinenta, Rusija bi mogla i ranije
postati osvajač prvoga reda.
Na ostalim kontinentima još se nije izdigla nijedna zemlja u rang osvajača. U Južnoj
Americi po moći se izdvaja prvenstveno Brazil, no još uvijek nedovoljno da bi postao
osvajač. Ostale zemlje Srednje i Južne Amerike tek se bore da poboljšaju svoj položaj zemalja
žrtava osvajača. Tamo su se rase miješale i uprosječile, što je spriječilo stvaranje sposobnih,
vodećih bijelih elita. Ta se društva nisu uspjela konstituirati u stabilne i gospodarski uspješne
demokracije. Po demografskom i gospodarskom potencijalu jedino bi se Argentina mogla
izdići iznad ostalih nacija. Međutim, ona je upravo zato ciljano onemogućavana od anglo-
američkih osvajača. Ciljano joj izazivaju društvene krize, ruše joj gospodarstvo i politički je
destabiliziraju.
Australija kao zemlja Commonweltha, kao dio britanskoga kraljevstva, nije samostalni
osvajač, ali je kao dio te zajednice donekle i dio angloameričke osvajačke osovine.
Afrika kao kontinent je podijeljena na arapski i crnački dio, te u malom dijelu na
hamitski. Crnački i hamitski dio Afrike potpuno je u statusu objekta osvajača svijeta, u statusu
nacija-žrtava. Od arapskih zemalja tek se Egipat, ali uz pomoć i radi interesa zapadnih
osvajača, uspio izdići iznad ostalih. Ostale afričke arapske zemlje uzaludno i neuspješno
pokušavaju promijeniti svoj podređeni položaj (Libija, Sudan, Alžir, Maroko...). Ostaje još
Europa sa svojom specifičnom strukturom rasporeda moći, kao kontinent podijeljen na nacije-
osvajače i nacije-žrtve.

II.

Padom kolonijalizma pala je i moć europskih kolonijalnih sila (i obratno). Nijedna od

njih sama za se nema potrebnu gospodarsku i tehnološku moć za svjetskoga osvajača.
Pogotovo i zato jer su i bivše kolonije dobile kakvo-takvo nacionalno samopouzdanje, osobito
one koje su se za samostalnost izborile ratovima, revolucijama. Dakako, većina bivših
kolonija izborila je samostalnost, ali ne i neovisnost. S druge strane, već od Prvoga, a naročito
od Drugoga svjetskog rata SAD preuzima ulogu vođe Zapada i postupno sve više preuzima
ulogu osvajača prvoga reda, a bivše europske sile marginalizira. Tu svoju ulogu voljna je
dijeliti samo s Velikom Britanijom, što se poglavito zasniva na solidarnosti zajedničke krvi
američke i engleske bijele elite. Na toj osnovi nastala je i prva zamisao Atlantskoga saveza....
Od SAD pokrenuta globalizacija prijetila je, dakle, opasnošću i za bivše europske
osvajačke sile da postanu nacije-žrtve te globalizacije. Gospodarska i tehnološka nadmoć
SAD zaista je prijetila tom opasnošću. Zato je Europa morala obrambeno reagirati, pa je bivšu
Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) najprije pretvorila u Europsku zajednicu (EZ), a zatim
i u Europsku uniju (EU). Kako ju je američka globalizacija više pritiskala i marginalizirala,
tako je ona postajala sve svjesnija da mora, kao poredak neoliberalne demokracije, prihvatiti
igru; zato se stvara EU kao kontinentska, regionalna unutar planetarna globalizacije, kao
svojevrsna velika priča, meta-naracija kao zatajeno dijete postmoderne. Strah od
marginalizacije to je veći zbog pojave novih aktualnih i potencijalnih osvajača svijeta, kako
sam naprijed rekao. No strah od EU bi bio neopravdan, pače, ona bi bila poželjna da to nije
projekt, da joj nisu pokretači upravo spomenuti europski osvajači svijeta, koji ovom
globalizacijom u globalizaciji ne nastavljaju svoju staru osvajačku politiku na novi način,
rekolonizaciju u novim uvjetima. Naime, razvoj EU je stalni proces centralizacije i
unitarizacije u kojima stari osvajači jačaju svoje hegemonističke pozicije. Jer, Europa je

92
jedinstvena samo kao zemljopisni pojam. Po svim drugim kriterijima ona je rascijepljena.
Europu čine tri velike jezično-narodnosne skupine: germanska, slavenska i romanska te još
nekoliko drugih, manjih. Te su skupine opet podijeljene po svojim kulturama, jeziku,
teritorijima i povijesti, pa svaka ima svoju nacionalnu individualnost. I identitet.
Centralizirana i unitarizirana Europa bi poništila tu nacionalnu individualnost i nacionalni
identitet.
Svejedno, vjerujem da će se mnogi zapitati: Zar Europa nije sami intelektualni vrh
svijeta, vrh kulture i civilizacije, vrh blagostanja, životnoga standarda? Zar nije sami vrh
ljudskih prava, slobode, demokracije. Ukratko, Obećana zemlja! Pa zašto se onda protiviti
ulasku Kravatanije u takvu Europsku uniju? Pa zato jer je tako portretirana Europa samo
jedna strana medalje. A postoji i druga strana lica Europe.
Zar nije s druge strane ta Europa tijekom povijesti kolonizirala takoreći cijeli svijet?
Zar nije rušila carstva i kraljevstva, zar nije osvajala i sebi podvrgavala narode po cijelom
svijetu? Zar nije oduzimala slobodu narodima diljem svijeta? Zar nije tlačila i eksploatirala
narode diljem svijeta? Zar svoje bogatsvo nije izgradila na pljački i eksploataciji ostaloga
svijeta? Da, to je istina Europe, to je ta druga, tamna strana medalje, to crno lice Europe.
Dakako, kad se protivite ulasku u EU, vi se protivite onoj drugoj, a ne onoj prvoj Europi.
A kakvu vam Europu nude vaši prvaci? I kakva je ta Europa? To vam, o ljudi o
Kravatani, želim danas reći, reći vam pravu istinu, nasuprot lažima koje vam nudi vaša
sadašnja, sluganska vlast.
Globalizacija i EU u vas i u teoriji i u političkoj praksi dobivaju razne interpretacije
sve od posvemašnjeg nijekanja do posvemašnje potpore. Uglavnom, vlast ih odobrava, a
narod osuđuje. Često nije ni lako razabrati što je tu neartikulirana pobuna, a što racionalna
analiza uzroka i posljedica njihove pojave i vlasti. Uglavnom, kapital i vlast ih odobravaju, a
narod i rad ih odbacuju. To je najopćija razdjelnica. Po tome, međutim, ujedno možemo i
prosuditi u čijem je interesu globalizacija i EU kao regionalna globalizacija.
Nasuprot općoj euforiji potpore hrvatskom uspjehu na dobivenom pristupu
pregovorima za punopravno članstvo, vi trebate osporiti tu euforiju jer je stvorena na
pogrešnim pretpostavkama o razlozima nastanka EU te njezinoj političkoj, gospodarskoj,
kulturnoj, vojno-obrambenoj i inoj svrsi. Morate je osporiti kao pothvat, kao projekt osvajača
svijeta za rekolonizacijom. Ako dobro pogledate tko je podržava, a tko osporava, vidjet ćete
da je podržava reformirana komunistička šizma, anacionalisti i liberalni demokrati, a da je
osporavaju domoljubi, nacijalisti i dakako, nereformirana šizma. Dakako, svatko iz svojih
razloga i motiva.
Nereformirana šizma je protiv EU i globalizacije, prvo, jer je protiv kapitalizma kao
društvenoga sustava, i drugo, jer su antinacijalisti. Oni nisu nacijalisti nego državni
nacionalisti, protiv su nacionalne slobode naroda, a za nacionalizam države. Naime, istina je
da njihov vođa i idol Tito, kojega u posljednje vrijeme hvale i pozivaju se na nj, (što je njihov
glavni argument), ne bi nikad odobrio takve integracije; prvo, iz ideoloških razloga, a drugo,
jer je također bio državni nacionalist, i to nacionalist Južnoantije karijerističkoga tipa. On ne
bi bio protiv zbog gubljenja nacionalnoga identiteta, nego zbog toga što ne bi nikome
prepustio svoj diktatorski položaj.
Ali i među vama, djeco kravatanska, imaju dvije vrste nacijalista: prosvjećeni i
neprosvjećeni. Prosvjećeni su oni koji su svjesni da ulaskom u ovakvu EU gube ne samo
suverenitet, nego i domovinu i zavičaj. Oni dobro znaju u kakvu europsku zajednicu je
poželjno ući: u europsku zajednicu nacija u kojoj neće biti majorizacije u glasovanju, u kojoj
neće biti dvostruke većine, u kojoj će bogatiji pomagati siromašnije, sporije u razvoju itd., a
ne u Europu kapitalističke eksploatacije.

93
 Neprosvjećeni su nacijalisti, pak, naivci koji smatraju da će ulaskom u EU dijeliti
bogatstvo i kulturu s njom, da će pobjeći s Brda, smatraju da je za Kravataniju EU najbolje
rješenje. Varaju se: oni će pod maskom nužne regionalne suradnje još više ostati na Brdu. Oni
ne shvaćaju da je EU- Europski Unitarizam. To su malodušnici koji nemaju povjerenja u
kravatanski narod i smatraju da je sve bolje, da je sve dobro što nas odvaja od Svrabije i
Svraba. Kao da mi nemamo drugih neprijatelja osim Svraba. Nama, kao i svakom drugom
narodu svaki drugi narod potencijalno je neprijatelj, a poglavito hegemonističke velesile,
osvajači svijeta i, posebno, susjedne države. Zar su nam Alpinci manji neprijatelji od Svrabi?
Jesu, ali samo zato jer nemaju dovoljno snage da nas ozbiljno ugroze.
Ali, vratimo se ponovo na razloge i motive stvaranja EU. Zaista, zašto uopće dolazi do
stvaranja EU? Je li se to dogodilo čudo? Da ta bogata i eksploatatorska Europa hoće podijeliti
bogatstvo i vlast sa svojim siromašnim susjedima? Ta egoistična, vjerski indiferentna i
bezbožna Europa odjednom je postala milosrdna? Ne, dragi sinovi i kćeri Kravatanske, ne i
sto puta ne! Pa koji su onda stvarni razlozi?
Iako sam o tome već govorio kao o projektu osvajača svijeta, ovom prilikom želim još
nešto detaljnije i pobliže govoriti o tim motivima i razlozima.
EU je nastala (nastaje) kao rezultat kombiniranoga djelovanja relativno
nepromjenjivih, geopolitičkih i geoekonomskih zakona i globalizacije. Nastaje iz neugasle
težnje nekadašnjih vodećih osvajača svijeta, mahom iz Europe, da to trajno i ostanu, (iako sad
već ne jedini), i pod pritiskom globalizacije pokrenute od SAD, te izrastanja novih osvajača
koji ih također marginaliziraju.
Geopolitički i geoekonomski gledano, svijet je u procesu geopolitičkoga
rekonstituiranja. Pošto je nestao, ugasio se bipolarni svijet dvaju blokova - Atlantskog i
Varšavskog saveza, zatim SAD kao stanovito vrijeme jedine i dominantne svjetska sile, pod
utjecajem globalizacije i djelovanja stalnih geopolitičkih zakona, svijet se rekonstituira u
nekoliko blokova i osvajača od kojih su najvažniji. 1. SAD, 2. Japan 3. Rusija i 4. Kina,
potencijalno Indija, Brazil i još neke zemlje. Ako ne pristaju na političku, vojnu i geostrašku
marginalizaciju, tradicionalni osvajači iz Europe moraju stvoriti geopolitičku, geostratešku i
geoekonomsku organizaciju koja će moći parirati ostalima. U novom svjetskom poretku moći
i hegemonije novo je i to što se među osvajačima neprijateljstva više ne zasnivaju na
ideološkim suprotnostima, nego isključivo na geopolitičkima i geogospodarskima, na borbi za
tržišta i prirodne i ljudske resurse.
Europa je do sad, do postojanja bipolarnoga svijeta Istok-Zapad, bila tutorizirana od
SAD. Pače, SAD su inzistirale da se Europa vojno što više osamostali. Ali ne i gospodarski.
Nju je SAD manipulirala protiv SSSR-a, u slučaju rata predviđala veliki dio kao nužnu žrtvu
u sukobu sa SSSR-om odnosno Rusijom. (Zato se De Gaulle pobunio i izašao iz Atlantkoga
pakta, jer je SAD predviđao vojni odgovor na agresiju SSSR-u tek kad ovaj uđe duboko u
teritorij Francuske). To joj sad više nije potrebno. No, Europa više ne želi slijediti SAD u
njezinoj velikodržavnoj politici osvajača svijeta oružjem (Afganistan, Irak), ne želi biti u
funkciji interesa SAD, nego želi sebe preoblikoati u samostalnu, političku, gospodarsku i
vojnu osvajačku velesilu. Stoga, primajući sve ili skoro sve bivše satelite SSSR-a u Europsku
uniju, pravi cordon sanitaire prema Rusiji. Taj otpor politici SAD nije otpor njezinom
osvajačkom pothvatu kao takvom, nego je otpor zato jer SAD dira i osvaja njihove nekadašnje
kolonije i ovisne zemlje, zemlje bogate prirodnim resursima. S druge strane, nastoje i politički
dehomogenizirati EU, tako da je razdvaja na staru i novu Europu, čineći od tzv. nove Europe
svoje saveznike, a neprijatelje staroj Europi. Iz istih razloga i u drugim dijelovima svijeta
nastaju regionalni globalizacijski interesni entiteti kao što su NAFTA, APEC, ASEAN i dr.
Svi su ti entiteti, uključujući i EU, u međusobnom hegemonističkom konkurentskom odnosu.
Opravdano je očekivati i daljnju regionalizaciju globalizacije i svi će oni u budućnosti biti u

94
hegemonističkom konkurentskom, dakle neprijateljskom odnosu. Kakva spasonosna,
demokratska i liberalna globalizacijska idila!
Ali, kako to rade europski osvajači, kako projektiraju EU? Projektiraju je tako da
preslikavaju podjele svijeta i prave razlike među državama tako da uspostavljaju Europu I. i
Europu II. (prijedlog Francuske), a obje bi vodio osvjački kondominij sastavljen od
Francuske, Njemačke i Velike Britanije. Taj budući direktorij (za sada se to pokušava postići
dobivanjem većega broja glasova, svoje prednosti nastoje osigurati i u ustavu EU, a ubuduće
će se to ostvariti i na druge načine), igrat će ulogu globalizatora, a ostale će države biti
predmet njihove globalizacije - imat će ulogu globaliziranih država. Sadašnji odnos moći
izvan EU samo će se preseliti u EU; pače, još će se i povećati razlika na štetu globaliziranih
zemalja.
No, taj prvotni naum remeti Velika Britanija koja ni s kime ne želi dijeliti ni najmanji
dio svoga suvereniteta. Britansko međuvladavinsko stajalište ustroja EU, nasuprot
federalističkog i eurounitarističkog stajališta, želi se kompromitirati kao dokaz o
nemogućnosti postojanja apsloutnog suvereniteta. No, takav suverenitet takoreći nije nikada
ni postojao od ukidanja apsolutnog monarhizma. To je podmukla fraza da se nacijama ospori
bilo kakav suverenitet. A Britanija u svakom savezu želi osigurati svoju dominaciju, inače
neće biti dio saveza. Osim toga, pretežiti dio svojih interesa ona ostvaruje na angloameričkoj
osovini, a EU je zamišljena kao konkurentski osvajački blok SAD-u. Tako njezina politika
formalno dolazi u kontradikciju iz koje manje politički nadaren narod ne bi mogao naći izlaz.
Oni ga, međutim, nalaze tako da čine EU nemogućom bez njihovoga članstva, a ujedno joj
kompetencije svode na mjere koje neće ugroziti njihov suverenitet, te istovremeno održati
njihovu osvajačku poziciju gospodara Europe.
Iako sofisticirana, politika osvajačkog direktorija je dosta providna. Naime, jasno je da
su shvatili da umjesto rata za prevlast u Europi, kao što su to činili u tridesetogodišnjim i
stogodišnjim ratovima s mnogo materijalnih i ljudskih žrtava, isplativije je zajednički vladati
u tom kondominiju, bez žrtava i uz velike koristi.
Drugo, globaliziranim državama ograničavaju vojnu moć jer im propisuje koliko koja
vojnika može imati i kakvo oružje. Time ih kontroliraju da ne mogu ratovati niti između sebe,
ali što je još važnije, ni okrenuti oružje protiv globalizatora. A nemogućnost raspolaganja
vlastitom silom, zar ima učinkovitijeg načina oduzimanja suvereniteta? Oduzimanje prava na
rat je egzemplarno oduzimanje suvereniteta. Globalizacija razara i poništava nacionalni, a
stvara globalni, svjetski imperijalni suverenitet osvajača svijeta. A ideja o stvaranju EU
obrambenih snaga svodi se na ukidanje, praktično, samo vojska malih naroda, dok nitko i ne
pomišlja na ukidanje francuske, britanske ili njemačke nacionalne vojske.
Stvaranje EU je paralelan proces s procesom globalizacije. Ustvari, globalizacija u
globalizaciji. Međutim, time se pokazuje i sav paradoks EU i globalizacije. Naime, Europa je
izgubila globalizacijsku gospodarsku bitku s SAD-om, nije mogla izdržati konkurenciju s
SAD-om (SAD drže 57% svjetske gospodarske moći) pa, naoko, poduzimaju
antiglobalizacijki korak: ustvari, u mundijalnoj globalizaciji stvaraju regionalnu europsku
globalizaciju. EU je, dakle, s gospodarskog stajališta regionalna globalizacija čiji je razlog
nastanka gubitak bitke s USA-a, a u perspektivi i s Japanom i Kinom te drugim osvajačima
svijeta, a smisao je da kondominiju globalizatora osigura zaštićeno tržište i jeftinu radnu
snagu, koju će, usput rečeno, uzimati u ograničenom broju od globaliziranih država.
Naime, nikad ne smijemo smetnuti s uma da je EU izvorno nastala kao zatvorena
gospodarska zajednica, kao EEZ, i da je to njezin trajni temelj.
EU se stoga pokazuje kao novi oblik kolonijalizma. Kao što bivše kolonijalne
metropole nisu dopuštale da kolonije imaju industriju koja bi konkurirala industriji metropole,
tako su i zemlje članice kondominija izazvale slom industrije u svim postkomunističkim
zemljama da im ne bi konkurirale. Drugo, pomoću jeftine radne snage iz novih članica, zemlje

95
gospodarice Europe drže pod kontrolom i na niskoj razini cijenu radne snage i tako
povećavaju profite kapitalista.
Stvaranje EU ima i kulturni obrambeni razlog - obranu od kulturne amerikanizacije,
što se shvaća kao barbarizacija Europe. Ali obrana samo za zemlje osvajače, jer su one
svjesne da bi globalizacija u kulturi bila, ustvari, kulturocid. Ona, naime, dovodi u pitanje
sudbinu nacionalnih jezika ne samo u globaliziranim, nego pače i u nekih globalizatora.
Osim toga, s obzirom da globalizaciju provodi liberalna demokracija, postavlja se
pitanje je li EU demokratski projekt? Zadovoljava li ona tom 2500 godina trajajućem
političkom idealu Europe? Nastaje li EU kao demokratska zajednica i na demokratski način?
Je li to udruživanje demokratski izražena volja globaliziranih naroda? Ne, na žalost. EU je
udruživanje kapitala i političkih elita a ne naroda, a posebno ne rada. Izbori za Europski
parlament, na kojima je sudjelovalo svega oko 15% birača, najbolji su dokaz koliko narod
podržava EU. Odbacivanje EU na referendumu u Francuskoj i Nizozemskoj, zemljama koje
imaju itekako koristi od EU, najbolji je dokaz koliko je to demokratski projekt i komu EU
koristi. Bio je to akt bunta demokracije protiv birokracije nacionalnih elita, ali i izraz
nacional-šovinizma, šovinizma blagostanja tih nacija, njihovo odbijanje i strah da će ono biti
ugroženo zahtjevima novih članica, mahom siromašnih, da participiraju u tom blagostanju.
EU je također, u biti, euronacionalistička zajednica: Turska, Tunis, Maroko i dr.
islamske zemlje teško će ikada ući u EU. Uostalom, to ne bi bilo ni poželjno. Opravdanje
neprihvaćanja kršćanskih korijena Europe u svoj ustav, s obrazloženjem da bi to onemogućilo
primanje naroda drugih vjerskih konfesija, također je lažna manipulacija. To neprihvaćanje,
ustvari, ima izvor u obnavljanju predkršćanskih supremacijskih mitova globalizatorskih nacija
tako dragih i obilato korištenih od fašizma, nacizma, nordizma i drugih sličnih mitova
osvajača svijeta.
Nasuprot imperijalnom, monarhijskom suverenitetu osvajača svijeta, nacionalni je
suverenitet demokratičan. Imanentan je, uključuje suverenitet mnoštva, cijeloga naroda. On
postulira demokraciju komunitarnoga društva (ne komunističkog).
Politika globalizatora je visoko sofisticirana, što znači da veliku ulogu u njezinoj
tehnologiji igra politička psihologija, uključujući i psihologiju masa. Vrijeme od avisa do
primanja u članstvo će biti vrijeme masovnoga pranja mozga. Kako se mase pripremaju? Pa,
zna se da su siromašni narodi koji su izašli iz diktature frustrirani standardom Zapada,
pravnom državom i dr. Jednostavno im se promidžbom stavi u izgled da će ulaskom u EZ s
vremenom i sami postići takav standard. Tu je cijela lepeza promidžbenih trikova. Uostalom,
djelovanje i učinak toga inženjeringa ste vidjeli i kod predsjedničkih izbora u Kravataniji. Tim
psihološkim trikovima mijenjani su svi postkomunistički režimi koji nisu bili po ćudi Zapadu.
Vaša je dužnost stoga, da se oduprete toj diktaturi liberalne demokracije i ne dopustite to
bestijalno laganje kravatanskom narodu. Europska ideja je predstavljena kao progresivna,
vrhovno dobro, kao panaceja. Pripremljena je kao opijum za politički nedorasle narode za
visoku politiku.

III.

Ulaskom u EU Kravatanija će postati podređeni član jednoga bloka i snositi sve

posljedice toga. Što to znači? Znači da će direktorij globalizatora donositi sve bitne, strateški
važne odluke, na koje sama neće moći utjecati. Znači da će sudbina Kravatanije prijeći u tuđe
ruke. To je i normalno za zemlju polukolonajalnoga statusa.

96
 Drugo, ulaskom u EU Kravatanija trajno gubi pravo na svoj dio Bosne. Kravatanija
nije smjela prihvatiti sporazum Teškog Dana, nego podržati pravo kravatanskoga naroda u
Bosni na samoopredjeljenje i samoodređenje: želi li kao Herc-Bosna biti u Bosni kao treći
entitet ili se pak priključiti Kravataniji. To je prirodno i povijesno pravo svakoga, pa i
hrvatskoga, naroda u Bosni na samoodređenje. Politika koja odobrava etničko čišćenje
Kravatana u Bosni, kao što je provodi međunarodna zajednica, zločinačka je i
antidemokratska politika, pravi zločinački pothvat. Kravatanija pogotovo ne bi smjela
prihvaćati mjere eurodirektorija, kako to prihvaća aktualna kravatanska Vlada, da je Herceg-
Bosna bila zločinački pothvat, a Republika Svrapska legitimni svrapski entitet, dio svjetskoga
političkoga legaliteta. Zato zaista geopolitička realnost zahtijeva od kravatanskog naroda da
se slobodno i bez manipulacija izjasni želi li biti dio kojega od integracijskih blokova ili ne.
Jer, to je sudbonosna odluka. Teškodanski je sporazum najgori sporazum koji su Kravatani
sklopili od 1102. do danas.
Ulaskom u EU Kravatanija dolazi u poziciju zemlje ograničenoga suvereniteta. EU će,
naime, proizvesti zemlje i narode elite i zemlje i narode mase. Primarna lojalnost Kravatana
prelazi u Bruxelles, na Velikoga oca.
Ulaskom u EU Kravatani će biti i razoružani narod. A što to znači, vidjeli ste u
Patriotskom ratu. Znači, svjesno se staviti u položaj žrtve. U isto vrijeme Kravatani će se kao
vojnici EU morati boriti tamo gdje to budu zahtijevali interesi direktorija. Ponovo gubiti
živote za tuđi račun. Jer, nije EU stvorena da bi čuvala suverenitet globaliziranih država, nego
da te države kao entiteti ograničenoga suvereniteta služe velikodržavnoj ideji država
direktorija.
Kao oblik neokolonijalizma, globalizacija istina internacionalizira položaj radničke
klase, ali tako da je proletarizira i pauperizira uništivajući joj radna mjesta u Kravataniji,
tjerajući je da traži rada i kruha na međunarodnom tržištu radne snage zajedno i u
konkurenciji s crncima, s Azijatima i Afrikancima, kao najjeftinijoj i najeksploatiriranoj
radnoj snazi. Od vladajuće klike stalno slušate vapaje za dolazak stranog kapitala, stranih
investicija kao uvjeta zaposlenosti i općenito prosperita. No, zar nisu te nove investicije već
došle u Kravataniju? I kakve su posljedice izazvale? Samo povećanje nezaposlenosti. Te nove
investicije izvlače domaći kapital vani, umjesto da ga plasiraju u zemlji domaćinu. Osim toga,
strani investitori u Kravataniji ne potiču proizvodnju nego samo potrošnju. Banke su
definitivno u vlasništvu stranaca. I što je Kravatanija dobila osim otpuštanja radnika i većih
kamata? Dobivate samo više cijene: stranci se solidariziraju s cijenama u Kravataniji i
održavaju ih ili ih pak podižu. Globalizatori su postali vaši gospodarski diktatori u tolikoj
mjeri da vam ne dopuštaju ni da osnujete vlastitu, nacionalnu banku.
Zbog niske proizvodnosti vaša roba u inozemstvu nije konkurentna. To je prije svega
zbog visokih dotacija i premija koje stranci daju za izvoz svojim proizvođačima. Zato se
slobodno europsko tržište za vaše proizvode pokazuje kao utrka žabe i aviona. EU tržište je
samo formalno slobodno, jer zbog tih premija, ustavari, nije slobodno, nego protekcionističko.
Kako rekosmo, globalizacija ima pogubne posljedice i na kulturu. Engleski jezik
zamjenjuje kravatanski i tako vas pretvara u kulturnu koloniju. Do sad ste se borili protiv
turcizama, talijanizama, germanizama i drugih tuđica u svom jeziku. Zašto? Između ostaloga i
zato jer su one bile siguran pokazatelj da su Turci, Talijani, Nijemci i dr. bili hegemoni nad
Kravatanijom. Sad ste se prisiljeni boriti protiv anglizama, što je siguran pokazatelj da ste ušli
u kolonijalnu sferu anglofonih zemalja. Globalizacija je projekt kulturocida.

97
 IV.

Što, dakle, Kravatanija dobiva ulaskom u EU? Posvemašnji gubitak suvereniteta,

status ucijenjene zemlje. Nije istina da je Kravatanija dobila pristup pregovorima bez ucjena.
Došla je do toga prava ropski ispunjavajući sve ucjene, sve od isporuke nevinih nacionalnih
junaka Haagu do ucjena glede manjinskih prava, prava povratnika, priznavanju nepostojećega
duga, nepočinjenih zločina itd. A morat će ispunjavati i sve daljnje ucjene. Naročito će morati
popuštati Alpiniji i Prekomoriji, a na kraju će biti prisiljena praviti teritorijalne ustupke kako
njima, tako i Svrabiji. U biti, morat će se odricati svog suverenog teritorija. Tako će se
Kravatani u Kravataniji rađati na tuđoj zemlji. Dakako, da će doći na red i svi drugi da se
namire za razne izmišljene odštetne zahtjeve. To je uvjet pristupa.
U isti paket spada i ucjena s tzv. pomirbom sa Svrabijom i Svrabom. Prisiljeni ste
svrapskim palikućama i silovateljima obnoviti ili sagraditi kuće, dok se Kravatanima
osporavaju prava na sredstva za obnovu. Kravatanima iz Kravatanije. I umjesto da to malo
kapitala što ga imate trošite na investicije i otvaranje radnih mjesta, vi ga ulažete u povratak
svrapskih palikuća i četnika koji će sutra ponovo dizati ustanak protiv Kravatanije. Zar ste
zaboravili da su u posljednjih 100 godina digli pet ustanaka protiv hrvatstva i Hrvatske? Pitate
li se ne spada li u pomirenje da vama Svrabija i Karadag isplate milijarde ratne štete?
Kravatanija je uzela kredite da bi obnovila što su svrapski i karadaški palikuće uništili, spalili
Kravataniju, pa i te kredite mora vraćati. A oni vama ne moraju vraćati ratnu štetu?
Politika pomirbe sa Svrabima i Svrabijom, a svađe s Kravatanima, ponovo davanje
privilegija Svrabi i pravljenje od njih dominantne manjine na račun Kravatana, ustvari vodi
produbljivanju već tradicionalne svađe, pače i neprijateljstva između “ustaša” i “partizana”,
odnosno “antifašista” i “fašista”. Ustvari, vodi Kravatane u novi nacionalni sukob, sukob u
kojem Kravatani mogu samo izgubiti. Izgubiti ne samo suverenitet, nego i državu i državni
teritorij.

V.

U Kravataniji je svu društvenu i političku moć preuzeo strani financijski kapital. Zar
nisu sve banke u stranom vlasništvu (94%). Sve ideale, svu krv i suze Patriotskog rata
posvojio je strani financijski kapital. On je sad suveren u Kravataniji, on je prisvojio
kravatanski nacionalni suverenitet, on vlada u Kravataniji. Stvorio je klijentalistički odnos te
po svom ukusu financira političke stranke i političke lidere. Jasno je da strani financijski
kapital kao ni multinacionalne kompanije neće financirati nacijaliste. Jer im vi želite oduzeti
moć nad našim narodom, on će uvijek pomagati domaće izdajice i sluge stranih sila koje s
njima dijele moć i za to su uvijek pripravne na izdaju.
Nitko u Kravataniji ne može doći na vlast tko se ne podvrgne volji gospodara Europe,
kondominiju - Francuske, Njemačke i V. Britanije, naravno i SAD. Tko se ne podvrgne
njihovim interesima, tko nije spreman izdati nacionalne interese! Tako na vlast dolaze
predsjednik države, premijeri i političke stranke. Na vlast mogu doći samo revizionističke
(eufemizam : reformirane) stranke. Tako je i s aktualnom strankom na vlasti. Da nije
dogovorena detuđmanizacija, ni ta stranka ne bi došla na vlast. Došli su na vlast jer je
gospodarima trebalo izigrati Kravatane dovodeći im tobože nacionalnu stranku na vlast,
ostvarujući im tobože njihove ideale. I tako ih razočarati u same sebe, obezvoljiti ih tako da
kažu da se protiv njih, protiv osvajača svijeta, globalizatora ništa ne može. Da se pasiviziraju,
da ne izlaze na izbore Kravatani nego sluge osvajača svijeta, pa će tako sluge dobivati izbore.
To je soft strategija osvajača svijeta - oduzimanje nade osvojenima. Dakako, sve će biti

98
demokratski legitimirano. Ne bi bilo nimalo čudno da na sljedećim izborima to učine i s
nekim donedavno zaista nacionalnim strankama, koje su već pokolebane i dovedene na prag
izdajničke pokornosti. Ta je stranka pred povijesnim slomom. Time će konačno kravatanska
državnost biti svedena na fikciju, a Kravatani pretvoreni u masu koja će se pojačano
odrođavati ...Na radost i veselje “antifašista”. Čak ni Tito, njihov idol, to nikada ne bi
dopustio. Imao je toliko samopoštovanja, toliko dostojanstva.

VI.

No, za cijelu Europu, a ne samo za Kravataniju, EU je političko sudbinsko pitanje.

Ideja o Europi kao zajednici naroda nije tek skorašnja ideja. Ta ideja zalazi duboko u
političku i intelektualnu, kulturnu i religijsku povijest Europe. Dapače, religijska ideja o
Europi kao kršćanskom jedinstvenom narodu i prostoru, te kulturalna ideja o Europi
jedinstvene kulture i civilizacije, bile su najčešće podlogom političkim projektima o
europskom političkom jedinstvu. I neki od najvećih umova Europe bili su skloni toj ideji, kao
što su filozofi Fichte, Hegel, Saint-Simon, Habermas, Jose Ortega y Gasset, (njegov koncept
je bio Sjedinjene Europske Države), te pisci kao što su bili Montesqieu i Balzac. Ona je
jednako bila privlačna hegemonističkoj desnici (Meternich), hegemonističkoj ljevici (Marksu
i Engelsu, Sain-Simonu i dr.), kao i hegemonističkim liberalima sve do danas. Europska
liberalna demokracija ideju EU kao hegemonističku ideju, ideju napretka inspirirao je i njihov
ideološki neprijatelj, marksizam. Zar nije već Marks imao hegemonističku ideju koja bi
trebala vladati Europom i svijetom: ujedinjeni engleska politička ekonomija, njemačka
filozofija i francuska politika. Ujedinjeni Englezi/Britanci, Nijemci i Francuzi kao povijesni
narodi, globalizatori, uspostavili bi tobože vlast Uma nad globaliziranim, nepovijesnim
narodima Nagona.
No, kao politička, ta je ideja ujedno i euronacionalistička, pače i šovinistička jer je ona
projekt ostvarenje europskoga Nadčovjeka nad europskim “narodićima” (Friedrich List),
progresivnih hegemonija velikih nacija nad malim, reakcionarnim koje bi na kraju trebale i
nestati (Marks, Engels). Ona je i velikodržavna i velikoeuropska i nacionalna ideja i ocu
utemeljitelju liberalizma J. S. Millu, kao i suvremenim liberalima i anacionalistima Ericu J.
Hobsbawmu i dr., koji o današnjim globaliziranim nacijama govore kao o “ropskim
nacijama”, kao nacijama ili narodima-masi koji nemaju osvajačku sposobnost.
Kako vidimo, bez obzira tko zastupao ideju globalizacije u vidu eurounijanizma:
filozofi, književnici ili političari, globalizacija kao teorija jest ideologija a ne znanstvena ili
filozofijska spoznaja. To nije bila, niti je, ideja slobode i istine, nego ideja bilo lijevoga bilo
desnoga hegemonizma.
Iz povijesti je poznato da ideje koje u sebi nose dio ili cjelinu istine određenoga
vremena, koje predstavljaju duh toga vremena, da se nastoje ostvariti pod svaku cijenu. A ta
istina je često ideja moći, ideja snage koju posjeduje određena nacija ili koalicija nacija...A u
ideji zajednice europskih naroda svakako da je bilo ideje istine, ali sasvim drukčije nego su je
zamišljali spomenuti velikani. Naime, u njoj je zaista bilo religijske istine od političke
važnosti, kao istine da su sve europske nacije kršćanske. Međutim, anglikanizam i
protestantizam (da ne spominjemo sve njegove denominacije) i pravoslavlje te najradikalnija
religijska razlika - islam, dovele su do religijske dehomogenizacije Europe sa značajnim
političkim posljedicama. Isto je tako postojala istina o zajedničkoj kulturnoj baštini u velikom
dijelu Europe, ali ne u cjelini, jer npr. humanizam i renesansa nisu ozbiljnije zahvatile
pravoslavne zemlje, a da i ne govorimo o narodima pod islamom.

99
 Ipak se ideja Europske unije kao jedan od hegemonističkih oblika te panideje na ovaj
ili onaj način morala iskušati s tim svojim istinama. Iskušavala se i kao militarističko-
hegemonistička ideja sve od Rimskoga carstva, Karla Velikoga pa sve do Napoleona i Hitlera,
boljševičke Rusije Lenjina i Staljina i njihovih ambicija, i naposljetku kao politička,
gospodarska i kulturna zajednica, zajednica u vidu EU kao regionalne (kontinentske)
globalizacije. Uostalom, da je stvaranje neke vrste europske zajednice nacija uvijek bio
imperijalni i hegemonijalni projekt svjedoči i fašistička koncepcija “Novog europskog
poretka”, kao sheme za stvaranje federalne Europe, pače i poslije II. svj. rata kad je u
fašistikim krugovima zagovarana ideja Europske federacije ili Carstva fašističkih nacija, itd.
A kakva je povijesna sudbina Europskoj uniji?
EU kao demokratski projekt ne može postojati jer, po definiciji, mora služiti
interesima osvajača, a kao nedemokratski projekt ne može se održati jer će se protiv nje
podići osvojeni narodi koji je, kako smo vidjeli, nisu na demokratski način stvorili, nego
nacionalne političke i gospodarsko-financijske elite. Osim toga, EU pati od nedostatka
identiteta. Svi njezini zagovornici iz područja kulture polazili su od pogrešne pretpostavke da
su zajedničke europske vrijednosti dostatne za opravdanje njezina postojanja. Međutim,
pokazalo se da to nije dostatno. Po tom kriteriju Nijemci i Danci, Englezi i Francuzi nikad
nisu bili sličniji, ali to nije bilo dovoljno da se ujedinjuju i da napuste svoju nacionalnost i
njezinu neovisnost. Također, zajedničke vrijednosti Švedske i Norveške nisu bile dovoljne da
održe njihovu državnu zajednicu, kao ni zajedničke vrijednosti slavenskih, poglavito
pravoslavnih nacija nisu bile dovoljne da ih održe u SSSR-u. Ono što je nedostajalo i što
nedostaje i dalje jest nedostatak zajedničkoga identiteta. Neki eminentni zagovornici EU (kao
na pr. Habermas) drže da bi se EU trebala zasnovati na postnacionalnom identitetu. No, to je
utopistička ideja, to je slijepa ulica: suvremene nacije ne slabe nego jačaju svoj nacionalni
identitet, pa se takav postnacionalni identitet nema na čemu zasnovati. Zato je mračni Albion
najlucidniji i najbliži političkoj realnosti kad EU vidi samo kao zajedničko tržište. Međutim,
ako EU ima ikakvu budućnost kao zajednica vrijednosti, ima je bez Albiona, tako da se čini
sasvim naivnom ideja Coudenhove-Kalergija, jednog od promotora europskog jedinstva, kad
prepostavlja mogućnost EU s Albionom: “Europa bez Engleske ako je potrebno, Europa s
Engleskom ako je moguće, Europa nikad protiv Engleske”. Naprotiv, Europa je moguća samo
protiv Engleske.
U biti, EU nije izvorna, povijesna ideja, nositeljica istine kojoj se ni vrijeme ne može
oduprijeti, kao što je npr. ideja demokracije, ili može samo u razmjerno dugom razdoblju.
Ona nema ni snagu ideološke ideje kao što je konzervativizam, liberalizam, komunizam...Ona
je obični politički konstrukt i kao takva neće biti dugovječna. S obzirom da počiva na
hegeminističkom konceptu direktorija, taj direktorij će izazivati nezadovoljstvo, kao i u svim
drugim zajednicama, koje će prerasti u otpor i pobunu te će nastati europski ratovi
razdruživanja. Zaista, zaista vam kažem da će najdalje za nekoliko desetljeća, ako EU bude
stvorena kao centralizirana naddržava, Europom harati bespoštedni ratovi razdruživanja.
Mnogi narodi već sad, pače i oni koji su tek nedavno u nju ušli, nezadovoljni su i traže izlaz iz
EU. Jednakopravnu EU ne će osvajači svijeta, gospodari Europe, a neravnopravnu ne će
osvojene nacije.
Ono što je od vaših prvaka najgluplje jest politički konformizam izražavan frazama
“Pa što, zar ne idu i drugi, pa nismo mi najpametniji”. Tako govoriti znači od sebe napraviti
političko opće mjesto bez autentičnosti. Bez samopoštovanja i bez samopouzdanja. To je
glupo prepuštanje struji života, banalnosti svakidašnje političke rutine, inerciji. I neshvaćanje
da svaka država ima svoje specifičnosti, a Kravatanija posebno, jer je bez Bosne geopolitički
nedovršena i nemoguća država.
Vaši se prvaci hvale dobivenim pristupnim pregovorima! Jasno je da ih je Kravatanija
morala dobiti kada je pristala na sve ucjene EU i međunarodne zajednice (USA). Pristala je i

100
na to da ta međunarodna zajednica po svom gubernatoru etnički čisti Kravatane u Bosni. Taj
gubernator dolazi u Zagreb po odobrenje za čišćenje Kravatana u Bosni, i dobiva ga. Pa kako
onda da ne dobije pozitivno mišljenje za pristupne pregovore?
Zanose se protokolarnim, kurtoaznim pohvalama i praznim obećanjima o velikoj
koristi i, općenito, o općem prosperitetu po ulasku u EU. Da bi to bilo uvjerljivo, sve
novopridošle članice, pa tako i Kravatanija, zaista dobivaju znatna sredsta iz pretpristupnih
fondova. Ne shvaćaju, kratkovidni, da je to dio politike mrkve i batine, da osvajači svijeta
kratkoročno daju da bi dugoročno mogli pljačkati, eksploatirati i tlačiti. Ne shvaćaju,
nerazumni, da nikad neće biti kao jednakopravni pripušteni stolu velikih, donošenju
sudbinskih odluka glede moći i bogatstva.
Zaista, zaista vam kažem, ne kao prorok nego kao onaj koji je shvatio poruke
povijesti, EU nema budućnosti. Uostalom, na žalost, konstanta je povijesti stalni proces plime
osvajanja i oseke oslobođenja naroda. Blago onom tko to shvati, jer će znati izbjeći mnogim
zamkama osvajača svijeta.
Zato jer to nisu shvatili, vaši aktualni prvaci i “vođe” vode nevjerojatno glupu politiku,
politiku bez dostojanstva i samopoštovanja. Umjesto da su pošli od pretpostavke da će se EU
nastojati po svaku cijenu dočepati vaših dobara pa da ih treba ucjenjivati, vaši su se
pregovarači dali ucjenjivati. Kravatanska pregovaračka politika se povela za preplašenim i
frustriranim postsovjetskim državama, koje još trese strah od ruskoga medvjeda, koje iz straha
pristaju na sve. No, i one će se pokajati zbog svoje plahosti.
Ovakvom sluganskom politikom (ponovljena politika trovarsi altro signore 9 ) ova
vlast dokazuje da ona, kao i njezini prvaci, nisu ni zaslužili državu Kravataniju. Oni će vas
dovesti u poziciju da će se vaša djeca rađati u Kravataniji, ali na tuđoj zemlji. Ako vam nisu
osigurali klauzulu dostojanstvenoga ulaska, da su bar osigurali klauzulu dostojanstvenoga
izlaska - izlaznu klauzulu.

VII. Kravatanska sigurnosna strategija i EU i NATO

Ali se ti gospodari svijeta i Europe ipak varaju, jer osvojene narode podcjenjuju,
podcjenjuju čovjekovu želju za slobodom. Oni se oslanjaju samo na one ropske duše među
vama (Slavoserbe, kako ih ispravno nazva Preteča), koje su doveli na vlast, a ne slute u vama
novi narod, Nove Kravatane, vašu vitešku čast i dostojanstvo koje će ih svrgnuti s vlasti i
otjerati tudince iz svoje zemlje. Zato vi koji prvi ustaše, raskrinkajte njihovu politiku, narod će
poći s vama. Jer, kako reče jedan filozof, gdje je ono smrtonosno, tu je i ono spasonosno.
Proglasite “Demokratski ustanak” kao svoju političku strategiju za demokraciju, a protiv
političkog inženjeringa i nacionalnih manipulatora. Demokratski ustanak nije ustanak s
puškom u ruci, nego i ustanak demokratske svijesti o samopoštovanju i dostojanstvu, o vašem
pravu i dužnosti da na izborima svrgnete naciofobičnu i anacionalnu vlast i postavite
nacionalnu. Ustanite protiv EU jer je ona prevara, jer je ona novi opijum za narode,
rekolonizacija. Ali budite svjesni da će vaša borba za povrat otete i prodane Kravatanije biti
teška i iscrpljujuća, jer iza EU globalizacije stoji ogromni financijski i intelektualni potencijal,
ogromni resursi intelektualnog i financijkog kapitala i medijske moći koji će te morati
svladati. Zato budite radikalni, bespoštedni. I stalno predviđajte pa će vam biti otkriveno kad
će slijepa pragmatična politika vaših “vođa” doživjeti slom. Neka vas ne fasciniraju njihovi
tobožnji uspjesi, jer ona će doživjeti slom. To je tipična politika “iz pobjede u pobjedu do
konačnoga poraza” kakvu vodi sadašnja klika na vlasti. Ovim bi vašim “uspješnim vođama”

9
Traže drugoga gospodara (lat.)
101
pragmatičarima trebala biti opomenom sudbina Titovoga djela. Jer, on je bio neobično
uspješan političar. Sve je svoje projekte ostvario, ali opet sve po logici uspješnog,
trijumfalističkog pragmatizma. Ali upravo što je bio uspješniji, to je njegovo djelo postajalo
krhkije i lažnije. Jer je bilo protivno poslanju nacije, njezine empirijske uloge i ontološke
svrhe za udružene narode u Jugoantiji. I na koncu je propalo. To bi ipak trebalo europske, a
naročito kravatanske suvremene političke lažne mudrace nečemu i savjetovati.
Vi ovu vlast proklinjete, a povijest će je osuditi kao izdajničku.
O ljudi, o Kravatani! Zar niste dobili dovoljno batina tijekom povijesti? Zato ne dajte
svoju slobodu, svoju neovisnu državu. Za njezinu se obranu dobro, samostalno, tj. suvereno
pripremajte. Stvorite samostalnu državnu integralnu strategiju - vojnu, političku,
gospodarsku, kulturnu. Jer ste na svim područjima nacionalnog i državnog života napadnuti.
Vi trebate imati domovinsku, a ne vojsku koja će biti dio NATO-a. Vi gradite
postliberalističko društvo, a za to je društvo primjerena domovinska, nacionalna, a ne
profesionalna NATO vojska. Takva vojska je vojska otuđenja, otuđenja od humanoga
ratovanja i otuđenja od nacije. Ona vojnika dehumanizira, pravi od njega stroj za ubijanje.
Profesionalna za NATO i EU vojska nije privržena nikakvim vrijednostima niti je ikome
lojalna, osim svojoj vojnoj hijerarhiji i njezinoj zapovijedi ubijanja bez uzimanja u obzir bilo
kakvih moralnih kriterija. Ona nije privržena nikakvim vrijednostima; ona ima samo vojne
ciljeve. Naprotiv, domovinska profesionalna vojska, vojska opće vojne obveze odgaja se na
moralnim vrijednostima poštivanja humanih vrijednosti i u ratu, lojalna je i privržena svojoj
naciji i svojoj državi u obrani, u zaštiti i obrani dobra od zla u pravednnom ratu. Profesionalna
za NATO i EU vojska je najamnička vojska, vojska birokratskog režima koji je može
uporabiti za vlastite političke, gospodarske i druge interese, pa i protiv vlastitog naroda i
države. Takva vojska je u biti kondotjerska vojska koja treba osvajačima svijeta iz NATO-a i
EU koju mogu uporabiti za svoje osvajačke ciljeve, pa i protiv nacije i države iz koje je
regrutirana. Osim toga, profesionalna vojska (koja u biti postaje tuđa vojska, vojska osvajača
svijeta kada ude u sastav NATO-a), ostavlja vas nezaštićene i nesposobne za obranu od bilo
čije i bilo kakve agresije. Jer, za slučaj agresije vi nećete imati ni vojno stručno izobraženu
zapovjednu strukturu (kadar), niti ćete, kad ukinete opću vojnu obvezu, imati vojnike i
mornare koji će znati rukovati svim vrstama suvremenog oružja. Sjetite se kolika vam je bila
prednost u Patriotskom ratu jer ste imali stručno obučenu zapovjednu i vojničku i mornaričku
izvršnu strukturu (kadar)! A Patriotski rat nije posljednji rat. Slijedeći ratovi u svijetu (već i u
ovom stoljeću) bit će posljedica pritiska globalizacije, globalizatora na globalizirane nacije,
što će kod njih izazvati bunt, nacionalizam, a nacionalizmi ratove za oslobođenje od
hegemonije. Ti antiglobalistički ratovi imat će sasvim drukčije geopolitičke i geostrateške
motive, izvore i oblike od dosadašnjih. Naime, pošto se u svijetu, s jedne strane, uglavnom
dovršio proces nacijalizacije (pretvaranja naroda u naciju i stvaranja nacionalnih država), a s
druge uspostavlja novi svjetski politički poredak, kojim će dominirati 5-6 globalizatora, bit će
to ratovi globaliziranih nacija protiv globalizatora.
Osim toga, pri izradi državne inergralne strategije trebate uzeti u obzir da je
pogrešnom politikom vaših političkih vođa i prvaka bitno umanjena važnost vašeg
geopolitičkog i geostrateškg položaja. Poslije sloma SSSR-a našli ste se u okruženju država
članica NATO-a i EU- a i tako prestali biti moguća točka sukoba velesila osvajača svijeta. To
je osvajačima svijeta omogućilo da vas ucjenjuje članstvom u tim hegemonističkim
organizacijama. No, za slučaj vašeg sukoba sa susjednim državama, to će tretirati kao lokalni
simptom, i stat će na stranu vaših neprijatelja, kao i do sad. ...
Dakle, kakva vojska i kakav vojni ustroj treba Hrvatskoj? Hrvatskoj zaista treba
visoko profesionalizirana i najmodernije opremljena vojska ograničenog broja sastava. No,
Hrvatska ujedno mora stalno zadržati i institut vojne obveza za svakog vojno sposobnog
Hrvata. Obvezni vojni rok služenja ne mora biti predug, ali mora trajati najmanje šest mjeseci.
Taj takoreći polupričuvni sastav treba biti povremeno pozivan radi permanentne vojne

102
izobrazbe, tj. radi upoznavanja sa svim novijim oružjima i oruđima kao i radi upoznavanja s
elementima novih vojnih strateških i taktičkih koncepcija, te radi praćenja novih naglasaka u
nacionalnim interesima i ciljevima koje treba ostvarivati. Osim toga, Hrvatska treba
omogućiti djelatno sudjelovanje žena u vojno sigurnosnoj ulozi, što znači da im treba
omogućiti pravo služenja u profesionalnom dijelu hrvatske vojske, ali i u obveznom služenju
vojnog roka, dakako, vodeći pritom računa o specifičnosti ženskoga bića, prema čemu ih
treba i osposobljavati za služenje u vojsci za slučaj rata. Tako ustrojene hrvatske vojne snage
polažu prisegu pred vrhovnim vojnim zapovjednikom hrvatskih vojnih snaga i obvezuje se
svojoj naciji i državi da će služiti u njihovoj obrani riskirajući i svoj život. Dakle, Hrvatska
treba imati domovinsku, nacionalnu vojsku, a ne ni NATO ni EU vojsku, i za učinkovitu
obranu i napredak Domovine stvoriti svoju samostalnu - državnu integralnu strategiju -
vojnu, političku, gospodarsku, kulturnu i dr. jer je Hrvatska napadnuta od geopolitičkih
scenarista, osvajača svijeta na svim područjima nacionalnoga i državnog života.
Jedino tako ustrojena nacionalna, domovinska vojna sila očuvava hrvatski vojni
suverenitet kao sržni dio političkog suvereniteta, no ulaskom u NATO prenosi se i taj dio
suvereniteta na međunarodni subjekt i tako otuđuje od hrvatskog naroda.

VIII.

Ali, dragi sinovi i kćeri Hrvatske, ne budite izolacionisti, ne budite politički autisti.
Zagovarajte i borite se samo za Europu kao domovinu domovina (De Gaulle), za Europu
jednakopravnosti i koordinacije nacionalnih suvereniteta, ali budite uporno i energično protiv
Europe hegemonije direktorija, Europe globalizatorstva, rekolonizacije i subordinacije.
Apostolskom upornošću širite istinu. I nemojte misliti da ste vi usamljeni u svojoj zemlji i u
svijetu, da ste glas u pustinji. Ne stidite se naziva da ste ognjištari. Vi tu objedu uzmite kao
svoje ime, kao svoju vrlinu da se vidljivo razlikujete od izdajica domovine. Ne dopustite
vandalskoj vlasti da ruši spomenike onima koji su se borili za hrvatsku državu. Kravataniji je
potreban Novi poredak! Potrebno joj je novo vodstvo. Istinsko nacionalno i istinski
demokratsko. Nije dovoljno promijeniti vladu, pače ni samo stranku na vlasti. Kravataniji je
potreban novi poredak, novo društveno i političko uređenje, s novim ustavom i novim
položajem naroda prema vlasti i vlasništvu. Novi poredak, to je bio cilj i svrha izdanoga
Patriotskoga rata. Jer, Patriotski rat je bio ne samo borba za nacionalno, nego i za socijalno
oslobođenje. Naime, kravatanska oporbena teorija, kravatanski nacijalisti u Jugoantiji stvorili
su i teoriju nacionalne ekonomije. Što je ona značila? Značila je da su sva kravatanska
bogatstva isključivo kravatanska, i da su vlasništvo cijeloga naroda, a ne neke imovinske
oligarhije, a još manje gospodara svijeta, kako se to, nažalost, dogodilo. Značila je slobodno
poduzetništvo koje je projekt stvaranja socijalne države, države općenarodnoga blagostanja
(welfare state), a ne ekonomski neoliberalizam koji razara nacionalnu ekonomiju i društvenu i
nacionalnu solidarnost, stvara pauperiziranu masu na jednoj strani i imovinsku oligarhiju, na
drugoj. Nacionalna ekonomija nije označavala nacionalističku, izoliranu ekonomiju, nego,
naprotiv, uraštanje u svjetski gospodarski sustav, ali bez gubitka gospodarskoga suvereniteta.
Kako su to shvatili kravatanski tajkunski pljačkaši? Tako da su najprije oni opljačkali
Kravataniju podijelivši plijen sa strancima, s gospodarskim osvajačima svijeta od kojih
ostadoše ovisni, pa sad, u strahu od opljačkanoga naroda, traže zaštitu od tih istih
međunarodnih lupeža i pljačkaša, bježe pod njihove skute. No, ne mogu izbjeći odgovornost.
Sve vlade od 1990. moraju odgovarati za bezočno osiromašenje naroda. Moraju vam položiti
račun gdje je nestalo 30 milijardi. Zadužili su državu za 30 milijardi, a nisu otvorili ni jedno
radno mjesto. No, u nečemu su i dragovoljci i branitelji iz Patriotskoga rata imali prioritet; oni
su prvi dobivali otkaze. I umjesto nacionalne ekonomije i slobodnoga poduzetništva za koje

103
su se borili, “antifašistička” im je vlast stvorila tajkunsku, pljačkašku neoliberalnu državu.
Zato nije nikakvo čudo da su Kravataniju pretvorili u izumiruću državu, državu u kojoj se više
umire nego rađa. Od Kravatanije, nastale na mučeničkoj krvi, stvorili su tužnu zemlju u kojoj
ni ptice više ne pjevaju kao što su pjevale, a domoljubni se pjesnici pitaju kako je moguće
pisati poeziju poslije ove izdaje.
Vaša država je rođena iz krvi naših mučenika: onih iz rata 1941-1945., čija je tragedija
dovršena u Olovogradu, onih iz 1971. i onih iz Patriotskoga rata 1990-1995. Iz toga jedinstva
volje, žrtve i krvi nastala je suvremena kravatanska država. Zato neka su prokleti oni koji
preziru tu mučeničku kravatansku krv! Lažu oni koji kažu da su je stvorili antifašisti; pače,
oni su pet godina pucali u kravatansku državu, izdali je i utamničili, držali je 50 godina pod
velikosvrapskom čizmom, a zatim vam se ideološkom pretvorbom nametnuli za nove
gospodare.
Zato ne dajte Kravataniju, sloboda se ne prodaje ni za kakvo blago. Budite trijezni,
razboriti i hrabri. U državničkoj vještini slijedite genij vaših predaka Dubrovačke Republike.
Naime, brojnost naroda obrnuto je proporcionalna potrebnoj mu vladarskoj mudrosti za
održanje, tj. što je narod malobrojniji i s manje moći, to mu je potrebna veća politička i
diplomatska vještina, geopolitička i geostrateška samospoznaja, kao i spoznaja raspodjele
moći kako u bližem, kontinentskom, tako i u svjetskom okruženju koje čini svjetski poredak
moći. (Jer svaki svjetski politički poredak je poredak moći) . Respektirajući svoju ograničenu
moć, Kravatanija se mora tako pozicionirati da bez velike nužde ne remeti ravnotežu moći
uspostavljenu svjetskim poretkom moći, a ako je ipak prisiljena na djelovanje protivno
svjetskom poretku, mora prethodno osigurati potporu nekoga od respektabilnih osvajača
svijeta. Iskustvo Patriotskoga rata dovoljno je poučno.
Svjetski, međunarodni poredak moći je uvijek bio takav da, kako reče Tukidid, “veliki
narodi rade što hoće, a mali narodi prihvaćaju što moraju”. On je ujedno uvijek bio i uvijek će
biti i poredak nasilja i zločina velikih prema malima. Nastojte stoga izbjeći biti žrtvama
nasilja i zločina. Nastojte izbjeći činiti zločin i nasilje. Ali, ako budete primorani birati, ne
birajte ulogu žrtve. Vjerujte u istinu, a ne u humanističke fraze što ih nasilnici smišljaju, a
pismoznanci opravdavaju.
Tom čovjekovu grijehu ne izbjegoše nego ga samo prikriše sve ideologije i svi poretci,
pa tako i ideologija i poredak liberalne demokracije. Liberalno-demokratski poredak zbog
svoga nasilja i zločina je samo pervertirani komunistički poredak, ili pak samo njegova
uspješnija inačica nasilja. Komunistički poretci moći legitimirali su svoju demokraciju i
napredak u vidu diktature proletarijata kao nasilje pravde, a liberalna demokracija kao
pravedno nasilje. Nasilje kao mesiju koji donosi pravdu na svijet. No, u svakoj kombinaciji
pravde i nasilja u obliku sintagme, nasilje ostaje nasilje koje poništava demokraciju i slobodu,
poništava ljudska prava. Nasilje ne može biti pravedno. Razlika u one dvije sintagme jest
jedino u tome što je sintagma nasilja pravde inspirirana pravdom kojom opravdava nasilje, jer
ono uspostavlja pravdu, a sintagma pravedno nasilje opravdava nasilje pravdom koju tobože
pretpostavlja, nasiljem brani pravdu koja tobože već postoji.
Kod ovakvoga geopolitičkoga stanja, odnosa SAD i EU, komplicira se i položaj
Hrvatske i njezinoga odnosa prema jednima i drugima. S kime dijeliti sudbinu, tko je manje
zlo i kako izbjeći taj željezni smrtonosni zagrljaj? Jer, ako se bude i dalje produbljivao taj
sukob, izbor će se nametnuti silom. Sigurno je, naime, da bi EU, kada ne bi bila represivna i
hegemonijalna, bila bolji izbor... Međutim, ipak se mora imati u vidu da se i u jednom i u
drugom slučaju radi o osvajačima svijeta.
Europska je unija kao regionalna globalizacija, globalizacija u svjetskoj, planetarnoj
globalizaciji. Ona je novi poredak u Europi, regionalni u okviru svjetskoga. Iako sila drugoga
reda, SAD se plaši da EU izađe ispod njezina nadzora. Zapravo, odnosi SAD i EU su vrlo
komplicirani: SAD ujedno želi i jaku i slabu EU. Želi je jaku kao protutežu Polovcima, a

104
slabu kao gospodarskog konkurenta u svijetu. To se najbolje očitovalo kod rata u Iraku, kad je
francusko-njemačka osovina odbila slijediti SAD u tom ratu. Tada su tu osovinu, i one koje su
ih slijedile, nazvale Starom Europom, za razliku od osam zemalja Nove Europe, na čelu s
Italijom i Poljskom, koje su se solidarizirale s SAD.
Na koncu moramo zaključiti: ulazak Kravatanije u EU iako nepoželjan, dapače
nepopravljivo štetan, vrlo je vjerojatan. Vjerojatan zato jer pristaje na sve ucjene i
rekolonizaciju. No, vi se svejedno uporno borite protiv toga ulaska da vam buduća pokoljenja
ne kažu da među svima vama nije bilo ni jednoga mudrog i hrabrog koji bi se tome protivio.
Borite se, ne dajte svoga ogrtača nikome. Ne dajte se u klopku globalizacije!
Tako bi i prođe i dvadeset deveti dan učenja Ispravnoga puta.

105
 XXX. Vi i međunarodni poredak

Extra patriam nulla salus! 10

Prorokovođa je zapazio da se Kravatani sa strahopoštovanjem odnose prema

međunarodnom poretku. Bespogovorno ga uzimaju ne samo kao politički, nego i kao moralni
autoritet, autoritet istine i pravde uspostavljen za dobro svih naroda, te da mu se
bespogovorno i nekritički pokoravaju. No, kako on rijetko kada ili gotovo nikada nije
zasnovan na moralnim vrijednostima, bilo je potrebno upozoriti Kravatane da sintagma
međunarodni poredak krije samo kodirani interes gospodara svijeta, daleko od bilo kakve
istine i pravde, sintagma dvolična i nemoralna. Trebalo ih je upozoriti da zbog svoga neznanja
ne bi i dalje griješili i od toga imali štete. Stoga Prorokovođa, jer on je rođen pod palminim
drvetom, reče:
- Što je to međunarodni poredak? Ništa drugo do politički poredak nametnut od
osvajača svijeta ostalome svijetu. Nametnut po kriteriju moći i sile: s koliko moći i sile
raspolažeš, toliko i vrijediš, takvo mjesto zauzimaš u hijerarhiji toga poretka. Taj poredak
određuje koliko ćeš suvereniteta imati, kad si pobjednik a kad poraženi, kad ćeš biti zločinac a
kad pravednik, kad si barbarin a kad civiliziran. Jer se temelji na takvim kriterijima, on je
uvijek bio i uvijek će biti antidemokratski. Važno je ne samo da to znate, nego da se toga
držite kao vječne istine. One nacije koje to ne spoznaju ostaju vječno lutajuće nacije, jer se ne
znaju orijentirati u političkom vremenu i prostoru unutar koordinata moći međunarodnoga
poretka, pa su zato često i svojom krivnjom žrtve.
Od početka pisane povijesti čovječanstva poredak moći se nameće kao međunarodni
poredak. I uvijek je opravdavan potrebom održavanja reda za dobro naroda. Oni prisvajaju
moralni monopol: oni su mesijanski pozvani da budu povijesni predvodnici, sama Providnost
ih je pozvala da prave red, mir i moralni i materijalni napredak svijeta. Dakako, oni djeluju u
interesu osvojenih i ostaloga svijeta, oni su idealisti i nositelja dobra, za razliku od drugih koji
su nositelji zla, oni ne izrabljuju i ne tlače; pače, oni oslobađaju. Svoje osvajanje prikazuju
kao moralni univerzalizam dobra. Oni su u posjedu, oni su nositelji cijele istine. Međutim,
istina je pak upravo obratna; oni su univerzalisti zla, oni jednako bešćutno, tlačiteljski i
izrabljivački postupaju prema svim osvojenima, nemaju solidarnosti prema ugroženim
narodima i manjinama. Nemaju ni humanitarne solidarnosti, jer raščlamba svih njihovih
humanitarnih akcija pokazuje da su inspirirane isključivo njihovim nacionalnim interesima, a
ne zaštitom manjinskih prava i ugroženih naroda glađu ili bolesti, ili pak nekim drugim
nedaćama. Pače, suvremeni međunarodni poredak - politikom oružja i droge - upropaštava
male i nemoćne narode. (Tako su upropaštavali i vas u Patriotskom ratu.) Tako zapadni
osvajači ni s kime nemaju nikakve solidarnosti: ni rasne, ni vjerske, ni nacionalne, ni
kulturalne, ni civilizacijske. Ni prema zapadnim narodima, kao ni prema onima nezapadnima.
Za njih su svi samo objekti osvajanja, pljačke, tlačenja i izrabljivanja. Zar nisu europske
narode, među njima i vas Kravatane, jednako osvajali, tlačili i izrabljivali (Talijani, Hazari,
Vinerci itd.) kao i azijske i afričke. Bez vjerske, donekle i kulturalne solidarnosti, ponašali su
se prema kršćanima u Libanonu, Istočnom Timoru (nisu na vrijeme zaštitili zločin muslimana
nad kršćanima), isto tako u Sudanu nisu zaštitili crnce progonjene na rasnoj i vjerskoj osnovi,
kao i u drugim sličnim slučajevima. Od Asirije, Babilonije, Hetita, Kineskoga carstva, staroga
Egipta i Perzijanaca, Aleksandra Velikoga, Rimskoga i Bizantskoga carstva, Franačko
carstvo, Tursko carstvo, Mongolsko carstvo, Englesko carstvo, imperij Velike Britanije,

10
Izvan domovine nema sigurnosti. (lat.)
106
Rusko carstvo (uključujući i SSSR), francuski, španjolski, nizozemski i drugi imperiji, sve do
Japana i SAD kao, za sada, jedine imperijalne sile.
Suma moći i sile svih nacija je materijalna snaga međunarodnoga poretka. Tko tom
snagom upravlja - taj uspostavlja i međunarodni poredak. Iako jednom uspostavljen,
međunarodni poredak teži eternalizaciji, samo je relativno stabilan. On je dinamična veličina,
mijenja se kako se mijenjaju akteri moći u njegovoj strukturi i hijerarhiji. No, kako smo
vidjeli, akteri moći s vrha hijerarhije poretka, osvajači svijeta, relativno su konstantni. I kako
se povremeno remeti ravnoteža moći, tako se i stvara ili samo želi stvoriti, odnosno
promovirati Novi svjetski poredak. Tako je poslije I. sv. rata - stupanjem SAD na povijesnu
političku scenu kao velesile i osnivanjem Lige nacija - proglašen i faktično stvoren novi
svjetski poredak Versajskim ugovorom od 1919. Glavna promjena je bila početak raspada
Britanskoga carstva i zauzimanje od SAD njegove uloge u svjetskom poretku moći. Isto tako
po završetku II. sv. rata, kad Britansko carstvo definitivno odlazi u prošlost, a SAD i SSSR
postaju glavni akteri svjetske moći i osniva se Organizacija Ujedinjenih nacija, stvara se novi
svjetski poredak. Padom komunizma devedesetih godina XX. stoljeća i raspadom SSSR-a,
kad SAD ostaje jedini akter u prvom rangu nositelja moći, stvara se novi svjetski poredak. Taj
novi poredak stvaraju same SAD pod nazivom globalizacije i bez konkurencije, te i bez OUN-
a, pa i protivno njima, a proglašavaju ga 1991. poslije intervencije u Iraku. U tomu joj
pomažu i okolnosti slabljenja moći nekadašnjih svjetskih sila. Ne samo Albiona, nego i
Karlovitije koja je izgubila kolonije, izbačena iz Bliskoga istoka, Alemanija se još nije
oporavila od poraza u dva svjetska rata, Polovija bitno oslabljena poslije raspada SSSR-a, itd,
U povijesti su poznati i drugi slučajevi stvaranja novoga svjetskog poretka, kao onaj
poslije Vestfalskoga mira iz 1648., kada je poslije tridesetogodišnjega rata u Europi stvorena
nova ravnoteža snaga, novi poredak stvoren poslije sloma Napoleona i mira stvorenoga 1815.
Bečkim kongresom, zatim poslije Berlinskoga kongresa 1878., da ne idemo dalje u povijest.
Dakako, bilo je pokušaja i od drugih da zasnuju novi poredak, svjetski ili regionalni, kao np.
onaj Hitlerov, ali se taj nije održao jer za to nije imao dovoljno snage, kao i onaj što ga je
Japan htio stvoriti u Aziji osvajanjima u II. svjetskom ratu.
Dio međunarodnoga političkog poretka je i sud u Haagu, osnovan za kažnjavanje
ratnih zločina počinjenih na prostorima bivše Jugoantije u ratovima 1990-1995. i onoga 1999.
na Kosovu. On je trebao biti glas probuđene savjesti i pravde istoga toga međunarodnoga
poretka. Trebao je legitimirati međunarodni poredak kao demokratski. Međutim, njegovi su
ciljevi daleko od bilo kakve pravde, pravednosti i humanosti. On gospodarima svijeta služi za
ciljeve pokoravanja i osvajanja. Prvi cilj toga suda je dokazivanje vjerodostojnosti gospodara
svijeta: njihova volja, koja proizlazi iz njihove snaga mora se poštivati pod svaku cijenu.
Drugi je cilj pacifikacija Balkana radi uspostavljanja političke stabilnosti potrebne slobodnom
kretanju njihova kapitala i uništavanja nacionalnih ekonomija. Sudionike rata treba zastrašiti
tako da im više nikada ne padne na pamet tražiti pravdu mimo one koju gospodari svijeta
dopuštaju. Poglavito treba kazniti buntovničke narode koji su svojim zahtjevom za stvaranjem
samostalne države ugrozili međunarodni poredak. Takvima se, za primjer svima drugima,
mora utuviti u glavu da se kane umišljaja da je ikome stalo do njihovih ljudskih i manjinskih
prava, do njihove državne samostalnosti, a još manje suverenosti. Cilj je toga Suda da se učini
očitim svakome za opomenu, da međunarodni poredak počiva na prevlasti zakona sile nad
zakonima pravde. Uostalom, ni pravda ni zločin nisu ono što jesu po općeljudskom shvaćanju
morala, prava i pravde, nego ono što takvima kvalificiraju gospodari svijeta, što oni kažu i
odrede.
O, naivni i pravedni Hrvati! Vidite li kako iz vaše želje i humanoga ali naivnoga
prijedloga vašega vođe, Drugoga, da se osnuje međunarodni sud u Haagu za kažnjavanje
ratnih zločina počinjenih od Svrabi i Karadaga u ratovima 1990-1995. - po volji gospodara
svijeta proizađe sasvim nešto drugo - vaša kazna. Taj Sud vas pretvori u zločince i agresore.
Nikad, stoga, dovoljno opreza prema osvajačima svijeta! Sve vaše žive ratne vođe su u

107
Haagu, a mrtvi su također okarakerizirani kao ratni zločinci, dok su glavni ratni vođe Svraba,
planeri i realizatori genocida i etničkoga čišćenja na slobodi, pače i vojni i ratni savjetnici
osvajači svijeta.

II.

Za slobodu i demokraciju u svijetu najopasniji je unipolarni međunarodni poredak.

Poredak na čijem je vrhu samo jedan osvajač i gospodar svijeta. Zato je proces, koji je upravo
u tijeku i koji SAD nastoji svim sredstvima spriječiti, proces stvaranja multipolarnoga svijeta,
svijeta sa što više osvajača, za svijet pozitivan politički događaj. Pojavom novih osvajača i
gospodara svijeta obuzdava se unipolarna razorna moć SAD kao svjetskoga gospodara i
stvara međunarodni poredak kao stanje - sila nasuprot sile. Stvara se poredak međusobne
neutralizacije sila. Međunarodni poredak sila nasuprot sili trebao bi stvoriti odnose među
silama nultoga zbroja i zamijeniti poredak jedan protiv svih, jedan protiv nemoćnoga svijeta.
To bi malim narodima omogućilo kakav-takav manevarski prostor za biranje saveznika i
eventualno preživljavanje demokracije. Stvarne a ne formalne demokracije neoliberalizma,
demokracije bez naroda s jakim vođama. Takva multipolarnost omogućila bi stvaranje
ravnoteže snaga (balance of power), koja bi pak proizvela ravnotežu straha (balance of fear)
od međusobnoga uništenja; time bi kao negativna moć koliko-toliko osiguravala mir i
sigurnost svijeta, slobodu od tlačenja i izrabljivanja. Također bi omogućilo malim narodima
da “trguju” sa savezništvima i sa svojim geopolitičkim položajem i važnošću, tražeći ustupke
za priklanjanje nekom od osvajača.

III.

Koliko će Haag - s namjernom nepravednošću i naglašavanjem proizvoljnosti u

određivanju zločina i krivnje u funkciji zastrašivanja - biti učinkovit, pokazat će budućnost.
Bilo je i suđenje u Nümbergu, pa svejedno nije ni na koga djelovalo. No, osvajači svijeta se
svejedno pouzdavaju u primjerno, iako nepravedno, kažnjavanje i zastrašivanje. Pri tome
uopće ne kriju namjeru da svoju volju nametnu svijetu. Pače, javno objavljujući svoju snagu i
povremeno je demonstrirajući intervencijama u žarištima sukoba - bivša Jugoantija, Irak,
Afganistan, Nikaragva, Venezuela i još prije Koreja i Vijetnam - podcjenjuju ostali svijet.
Međutim, globalizaciju kao novi međunarodni politički i gospodarski poredak ostali svijet
doživljava kao globalni državni terorizam. Stoga će on zasigurno izazvati i globalnu reakciju,
globalni antiterorizam, makar ga gospodari svijeta nazivali globalnim terorizmom.
Kako vidite, svijet pulsira politički. Tijekom povijesti se smjenjuju razdoblja
političkih turbulencija, konflikata, ratova i razdoblja političke konsolidacije i stabilnosti.
Europa je poslije sloma komunizma ušla u razdoblje političke stabilnosti koje će, vjerojatno,
potrajati duže. Oblikovan je novi europski politički poredak, ideološki jedinstveno i
kompatibilno fragmentiran na političku ljevicu, desnicu i politički centar, s marginalnim
ekstremnim političkim i stranačkim orijentacijama. Taj novi politički poredak je okvir koji
zajedno s unutarnjim specifičnim političkim okolnostima svakoga naroda bitno suodređuje
ostvarivanje političke sudbine svakog pojedinog europskog naroda. On će negativno reagirati
na svako njegovo narušavanje sve dok se ne istroši, dok se ne stvore uvjeti za novi poredak.
To znači, pri svakom planiranju promjene međunarodnoga položaja Kravatanije morate
računati s ograničenjima što ga taj poredak čini. Jer, taj poredak je stvoren voljom osvajača

108
svijeta, i to ne samo onih europskih, nego i SAD. To ujedno znači da u dogledno vrijeme ne
možete računati na savezništvo nikoga od stvaratelja toga poretka. Vaš pretpostavljeni
saveznik, i mogući, potencijalni budući saveznik Alemanija, u razdoblju stabilnoga mira neće
žrtvovati svoje savezništvo u europskom kondominiju Albiom - Karlovitija - Alemanija, kao
ni narušavati svoje odnose sa SAD-om radi vas i vašega interesa. Prema tome, vašu želju da
ne budete dijelom Zapadnoga Brda možete ostvariti samo oslanjanjem na vlastite snage, što
znači samo promjenom postojeće nesposobne garniture na vlasti i dovođenjem nove
nacionalno osvještene garniture, koja će to diplomatskim sredstvima i ostvariti. Novo vrijeme
traži novu političku strategiju. Razdoblje nestabilnosti vi ste iskoristili za razbijanje Jugoantije
i stvaranje samostalne Kravatanije. To ste ostvarili svojom ratničkom vrlinom. Međutim,
vrijeme stabilnosti je feminino, “žensko” vrijeme. To je vrijeme diplomatske lukavosti,
podmuklosti i otrova, a ne bojnoga polja. Bojno polje su sad špijunaža i diplomatski saloni.
Neherojsko vrijeme, u kojemu vaše ratničke vrline ne mogu ništa postići. To je žensko,
buržujsko vrijeme bogaćenja i uživanja, općeg pada morala i umiranja vrlina. Ali, i vrijeme
propadanja postojećega i klijanja novoga postliberalno demokratskoga vremena...
Tako bi i prođe i trideseti dan učenja Ispravnoga puta.

109
 XXXI. O pravednosti i pravednicima. O istini
i istinoljupcima

Ne budi prepravedan,
Zašto da se uništavaš.
Propovjednik, 7, 16.

- Eto, dolaze zakrabuljeni, oni u obrazinama svetačkim, pravednici dolaze da te

prevare, da te pokore. “Pravednici” dolaze da ti otmu slobodu. Oni su u tvom narodu našli i
sljedbenike. Pravednici himbene riječi. Spretni su i lukavi ti pravednici. Dolaze ravno od
Lukavoga; kod njega pravdu i pravednost izučiše. Prijevara je njihov cilj, njihova pravda nosi
obrazinu. Od svoje lukavosti pravo načiniše, a od svoga prava pravdu za se i za druge.
Opominjem te i govorim ti zato: tvoja volja i tvoja snaga jedina su tvoja pravda. I ne priznaj
ničiju drugu pravdu. Zato jačaj svoju moć, svoju snagu, jer to je jedina pravda pred kojom se
oni klanjaju i od koje bježe. Kada ih potjeraš, vidjet ćeš te lazare kako brzo trče, te salaste
trbonje kako dugo mogu gladni biti kada ih utamničiš. Zato ih ne žali, tjeraj te snishodljive
varalice što ti sklopljenih ruku i licemjernoga osmijeha dolaze, tjeraj ih preko mora i gora.
Sve ih iz svoje zemlje istjeraj zajedno s njihovim svecima i njihovim lažnim bogovima. Oltare
im poruši, zatri im svaki trag u svojoj zemlji. Vjera u različite bogove od jednoga naroda
pravi više naroda. A onima od njih koji bi htjeli u tvoju zemlju ući, njima koljena prebij,
lazarima ih napravi i otpravi u njihove krajeve. Da se više nikad ne vrate.
A ti i sam znaš da se tvoji najveći neprijatelji, lukavi Albion i Svrab, najčešće i
najspretnije pravednicima prave. Znaj da su to narodi bez savjesti, zato im onemogući
boravak u svojoj zemlji.
Tobožnji pravednici dolaze k tebi i govore ti kako sva zla iz svijeta hoće ukloniti. O,
kakve prijevare, kakve zamke vam spremaju, u kakve zablude vas uvode! Te varalice znaju da
to nije moguće, a oni od tvojih koji im vjeruju su budale. Jer čovjek je biće iskušenja. Ne daj
da te zavode i vode varalice i budale.
U svijetu opstoje tri vrste zla: fizičko, moralno i metafizičko. Ukloniti fizičko zlo
značilo bi čovjeku oduzeti i dušu i tijelo. Od kojih mu patnja, ali i uživanje života dolazi. A
oni su u istoj kutiji i ne idu jedna bez drugoga. Bez njih bi čovjeku život bljutav bio. Ukloniti
moralno zlo od čovjeka značilo bi od njega napraviti sveca. Onoga što ne prekrši nijedno
pravilo, onoga što u svom odricanju od života ništa od života ne iskuša i ne ispita. Značilo bi
od čovjeka napraviti krjeposnoga mrtvaca. O, teške li prijevare i zablude! A metafizičko je zlo
negativna strana bitka, bez koje nema ni pozitivne. Zato vidite kako vas ti navodni pravednici
varaju, kako vas zaluđuju. Za otkup grijeha svijeta oni ne za sebe, nego za tebe osnivaju
međunarodne sudove. Ti bi svojom krvlju pred pravdom trebao otkupiti njihova razbojstva i
zločine. Oni su bezbožnici, jer kad bi to bilo moguće, onda vam Otkupitelj ničemu ne bi
služio.
Krist je otkupio čovjeka za sve metafizičko zlo što ga počini do Krista. Ali čovjek to
zlo i dalje čini i na svakome je pojedinačno da se za nj otkupi. Jer zlo je dijelom bitka, dijelom
povijesti. Ono se nastoji ozbiljiti, odjeloviti se u svijetu i ozbiljuje se. Protiv njega rabite mač i
vrlinu. To je vaša pravednost, zlo bježi jedino pred njima, jedino se njih plaši. No, tvoji
pismoznanci prihvaćaju takvu, strančevu, pravdu gospodara svijeta i njome te žrtvuju. Oni
tvoje junake i pravednike šalju u Haag iako znaju da su pravednici i nedužni i da tamo pravdu
neće zaslužiti. Pače, i kad po haškom zakonu zakonito postupaju oni su nepravedni, jer su im
takvi zakoni; oni nisu nepristrani, da ne govorimo o tome da nikad i nisu nepristrani.

110
 Zato, jačajte se, povećavajte svoju snagu da ne budete poraženi jer, doklegod budeš
slab i kadgod budeš poražen bit ćeš i zločinac. Bez obzira na pravdu i pravednost.
Kad osvajači svijeta biraju žrtve, biraju ih po kriteriju isplativosti, gdje će plijen biti
najizdašniji, ali i po tome tko je najslabiji, najbespomoćniji. Tako su SAD pri obračunu s
“osovinom zla” kao žrtvu izabrali najprije Irak kao najizdašniji plijen, ali i kao zbog
najslabijih mogućnosti obrane. (Iscrpljen sankcijama s genocidnim posljedicama.). Treba
očekivati da sljedeća žrtva bude Iran, gdje je također u izgledu bogati plijen, ali i država koja
još nema oružje za masovno uništenje (nuklearno oružje), a tek onda Sjeverna Koreja, i to
zato jer je siromašna, a ima oružje za masovno uništenje koje može upotrijebiti u obrani.
Pristajući na razoružanje po kriteriju NATO-a, vi ste svoju državu, turistički i ekološki
atraktivnu, doveli u stanje lake i poželjne žrtve. Vi još niste shvatili da su zabrana nabave
oružja i druge sankcije, nametnute od gospodara svijeta u Patriotskom ratu, imale genocidne
ciljeve, da ste se samo vještinom i sposobnošću Drugoga i ministra Hojka Šuška spasili od
totalnoga uništenja.
I ne samo da ćeš biti zločinac, nego ćeš agresoru na svoju državu i narod morati i
plaćati odštetu za to što te je razarao i pri tome imao troškove i ljudske gubitke. Zar ne znaš za
primjere iz stare i novije povijesti? Zar nisu Vijetnamci morali SAD-u platiti ogromne odštete
jer su napadači prikazani kao žrtve, zar nisu Irokezi također morali prepustiti im zemlju zato
što su imali troškove pri nasilnom tjeranju s njihove zemlje, zar Kinezi nisu morali platiti
odštetu zbog Boksačkog ustanka, a Haiti Francuskoj 1825., pošto se 1804. oslobodio
francuske kolonijalne vlasti, kao kaznu za oslobođennje robova? (Tako su i jugoantski
“antifašisti” ubojice slali račune roditeljima ubijenih kravatanskih “fašista”. Za svaki ispaljeni
metak u Kravatana tražili su naknadu, odštetu od tri dinara). S druge strane, iako je
Međunarodni sud presudio da SAD ima platiti odštete za velika razaranja što su ih proizveli
1980-tih godina agresijom na Nikaragvu, a zatim to potvrdili i Vijeće sigurnosti i Opća
skupština OUN, SAD - ne obazirući se na sve te svjetske instancije - nikada nije platio
nikakvu odštetu. Sila ima svoje pravo. Zar ste vi dobili kakvu odštetu od Svraba i Karadaga
iako ste bili žrtve agresije? Pače, vi njima plaćate odštetu popravljajući im kuće i dajući im
druge vidove odštete. Ako vas sud u Haagu izjednači da ste se međusobno razarali - nećete
dobiti nikakvu odštetu. Zašto? Zato jer su pobjednik i oštećenik oni za koga gospodari svijeta
kažu da je oštećenik, a ne onaj tko stvarno jest.
O, nedužni narode kravatanski! Ne daj se u ruke tuđe pravde. Jer čovjek je nesavršeno
biće i nije gospodar pravde. On nije sposoban uspostaviti pravdu na zemlji; on uvijek
uspostavlja samo svoju pravdu. A naročito pravdu političku, koja je posve relativna jer je to
pravda jačega, pravda sile. Sjeti se pravde što ti je nametaše Albion, Karlovi sinovi i
Indijanocidija koja je Albionu poslušna.
Čovjek je nesavršeno biće, biće dobra i zla, a u politici upravo zlom najčešće i postiže
svoje ciljeve. On i dobro i pravdu okreću u zlo radi koristi svoje. A vi od sebe tražite nebesku
pravdu! Onu što vam je nametnuše vaši neprijatelji, a vaši pismoznanci prihvatiše i među
vama je šire i opravdavaju! Vi, amoralni pravdoljupci, što ljubitelji ste pravde za tuđina i
nepravde za svoj narod, zar ne vidite, slijepci, nepravdu što ih ti svjetski “pravednici” počiniše
vašen narodu. Zar ne vidjeste kako ne dopustiše da se sudi njihovoj vojsci, vojsci pod
njihovim zapovjedništvom i za najgnusnije zločine što ih počiniše prema vašem narodu? Za
silovanja i žena i muškarca i djece i odraslih i starih? A trebali su donijeti mir za Patriotskog
rata (SFOR, KFOR i dr.).
Međutim, nebeskom se pravdom ne postižu politički ciljevi na zemlji. Tko vjeruje i
slijedi tu pravdu na zemlji, ona od njega nužno pravi žrtvu. Plemenito je slijediti tu
evanđeosku pravdu, ali na žalost i štetno.

111
 Naročito podmukli pismoznanci i drugi unutarnji neprijatelji od tebe traže takvu
pravdu. Jer ti žele propast. U svakom sporu, pa tako i u Patriotskom ratu oni tebe nalaze
krivim. Prepoznaj ih i obračunaj se s njima, inače ćeš propasti.
Poslije ovoga opominjućega govora Prorokovođa bi umoran. Ta, nije ni čudno s
obzirom na njegovu starost. Odluči sutra nastaviti govor. Podiže ruke u vis, raširi ih narodu na
pozdrav i odu i on i narod na odmor.
Tako bi i prođe i trideset prvi dan učenja Ispravnoga puta.

112
 XXXII. Nastavak govora iz prethodnoga dana

Prorokovođa je dobro spavao, odmorio se i prikupio dovoljno snage. Kako je i sam još
bio pod dojmom jučerašnjega govora, bez uvoda nastavi:
- Dakako, pravdoljupci su uvijek i istinoljupci. A svi pismoznanci su, dakako,
pravdoljupci i istinoljupci. Ti srebroljupci bi vas za svoju pravdu i svoju istinu prodali, a ako
treba i na lomači spalili. O, okrutni bezumnici! Vaši vas malodušnici stalno opominju,
apeliraju na vašu savjest da trebate slijediti istinu. A što oni znaju o istini? I što je uopće istina
u borbi interesa od kojih se sastoji sva politika i politički odnosi medu pojedinim narodima,
kao i međunarodna politika? Tu istinu kao i pravdu uvijek nameće jači. A poznato je da i kod
običnog prometnog udesa - i kada uopće nisu zainteresirani da prikažu događaj u korist jedne
strane - svjedoci ga tako različito prikažu da je sudu često teško, a ponekad i nemoguće,
utvrditi činjeničnu istinu. Dakle, i kad se ne radi o svjesnoj laži svjedoka nego samo o
subjektivno različitom doživljaju događaja. Ako je tako kod nezainteresiranosti svjedoka,
kako je tek u odnosima među narodima teško utvrditi istinu, kad je ona uvijek “zainteresirana
istina”! Jer da nije zainteresirana, ne bi ni došlo do spora. Ne radi se samo o poteškoćama
utvrđivanja istine u sporu oko aktualnoga interesa. Još teže je utvrditi istinu u povijesnim
sporovima, a takvih sporova među narodima je mnogo. Uostalom, ni svi mudraci i filozofi
nisu se do sad uspjeli suglasiti što je istina.
Dovoljno je uzeti povjesnice raznih naroda i pogledati kako su prikazani njihovi
međusobni sporovi, pa će se vidjeti da su prikazani uglavnom dijametralno suprotno. A što je
uzrok suprotnog prikaza istoga povijesnoga spornoga događaja? Interes suprotstavljenih
strana. Imate pouke i iz vaše nedavne prošlosti, iz Patriotskoga rata. U tom ratu je Svrab kao
agresor na vaše kraljevstvo uporabio sva moguća promidžbena i diplomatska sredstva da vas
okrivi kao uzročnika rata. U tome su mu zdušno pomagali Albion i Karloviti, a i neki drugi,
iako su svi znali pravu istinu. U sporovima među državama najčešće nije teško utvrditi istinu,
nego natjerati strane u sporu da tu istinu i priznaju jer priznanje povlači mnoge posljedice.
Priznanje istine znači i priznanje krivnje i odgovornosti za ratne štete i počinjene zločine.
Stoga i poslije odluke međunarodne komisije za pitanje granica (Badinterova komisija) i
poslije istine utvrđene na Haškom sudu, Svrab uporno odbija priznati istinu. Prema tome,
kako vidite, istina u sporovima medu državama je političko pitanje i njezino utvrđivanje i
priznanje ovisi o državnim interesima, a ne o moralu. Narodi se drže samo za njih korisne
istine. Zato i vi ne tražite drugu istinu od one koja vam je korisna, koja vam je u interesu. Kad
to kažem, ne nagovaram vas na nepravedni utilitarizam, nego na brigu o sebi jer ti je ona dana
kao dužnost prema sebi. Jer ti nisi gospodar božanske pravde, pa ako je budeš sebi pripisivao i
po njoj sudio, sigurno ćeš pogriješiti i prema sebi i prema onomu od koga ona dolazi.

II.

O, dragi sinovi i kćeri Hrvatske! Otvorite oči, probudite se iz sna. Zar ne vidite da
gospodari svijeta prisvajaju sebi i pravo gospodara pravde. Prema takvom prisvajanju sile
na pravo gospodovanja pravdom vi izmisliste moralnu osudu u vidu narodne umne izreke
“Sila Boga ne moli”. Ne znam je li vi, današnji naraštaj, dobro razumijete duh te osude i
jeste li suglasni što ona uistinu znači. Ona u našem narodu ima značenje da se sila ne
pouzdaje u Boga, da se ona stavlja iznad Boga i naravnih zakona i naravnih ljudskih prava, da
je ona svemoćna tvoriteljica i mimo i protiv Boga. Kao takva, kao neumna sila, ona sebi
prisvaja posjedovanje prava gospodara pravde.

113
 Tu izreku nije izmislila vaša slabost nego vaša visoka moralnost, izmislila ju je snaga
koja prezire nepravdu. Jer ona je vaša pradavna duhovna baština. Niste je ni od koga preuzeli,
stvorio ju je vaš duh još dok ste bili nepismeni narod. No, i to da se nije izgubila u svim
mijenama vrijednosti kulturne i političke povijesti, znači da je njezina poruka najčvršći i
nepromjenjivi dio vaše moralnosti, vašega moralnoga i vjerskoga bića. No, ne mislim reći da
ste se svi tijekom povijesti držali ove vaše maksime, ali je sigurno da je ona ona najdublje
vašega moralnog i vjerskog bića, vas kao naroda i vas kao nacije. Znam, također, da ste
podnijeli mnoge žrtve jer ste se držali te maksime. Vjerovali ste da je Bog a ne sila gospodar
pravde, da uvijek kad se sila stavlja iznad naroda čini nasilje, da se takvoj sili i nasilju imate
od Boga vam dano pravo suprotstaviti. A ja vam kažem da ne samo da imate pravo, nego isto
tako imate od Boga danu vam dužnost uvijek se suprotstaviti sili kada se ona pretvori u
nasilje. Ovu ogradu, ovu razliku ističem da ne biste poistovjetili silu kao moć i silu kao
nasilje. Jer, ne nagovaram i ne napućujem te na slabost, na mlakost. Pače, jačaj svoju silu kao
prosvijećenu moć, jer ona čini pravedno dobro. I materijalna sila kada je upravljana
prosvjećenošću čini pravedno dobro. Ne samo prosvijećena duhovna, nego i prosvijećena
materijalna moć.
Eto, dragi sinovi i kćeri Kravatanske, protiv takve sile i nasilja, protiv bezdušnih,
umišljenih ali moćnih gospodara pravde, a u obrani pravde i istine, ustali su oni koji prvi
ustaše. Ali oni ne uspješe protiv bezdušnih zločinaca. Njihov ustanak bi im naplaćen
neviđenim zločinom nad njima, nad pravdom i istinom, nad nevinošću. Stotine tisuća nevinih
bi pobijeno kod Olovgrada i na Prekriženom putu.
Ali zapamtite: ne uspješe oni zato jer imadoše neku manu koja ne dopusti djelo
njihovo. Ne, ne uspješe oni zbog svoje nesposobnosti, zbog svojih vojnih ili političkih
pogrešaka, nego, prvo, zato jer ostali Kravatani još ne bijahu zreli za pobjedu i za slobodu.
Oni, naime, htjedoše djelo, ali ne i sredstva za njegovo ostvarenje. U svojoj nezrelosti
htjedoše nemoguće. Mnogi bijahu ispod razine povijesne zadaće što je naumiše oni koji prvi
ustaše. Drugo, ne uspješe jer lukavi Albion protiv njih napravi svjetsku koaliciju. I tako,
unatoč svojoj srčanosti i neviđenoj hrabrosti oni, napušteni od vas i od ostaloga svijeta,
izgubiše uspostavljeno obnovljeno kraljevstvo. Inače, ni šizma ni Svrab nisu im bili dostojni
protivnici, niti su predstavljali neprevladivu zapreku za njihovo djelo. Uostalom, vi sad,
poslije iskustva u Patriotskom ratu i događajima poslije njega, imate priliku zrelo prosuditi
zašto oni koji prvi ustaše ne izgubiše rat, ali izgubiše kraljevstvo. Jer, evo, vi također rat
dobiste (Patriotski), ali vam neprijatelji vaši namjestiše vrijeme propadanja i vi ponovo gubite
državu.

III.

Ne budite slijepi legalisti i pozitivisti, nego budite pravednici. Budite pravedni kad
dijelite, razdijeljujete zajednička, vanjska dobra kao što su javne službe, javne počasti ali i
obveze, pri čemu trebaju doći do izražaja i različite zasluge i različita svojstva onih na koje se
raspodjeljuje (distributivna pravda). Ona se, dakle, zasniva na razlici. Međutim, kad
međusobno razmjenjujete privatna dobra, kad trgujete (komutativna pravda), postupajte
prema načelu jednakosti - jednako za jednako. Ne tražite i ne primajte više nego što vam
pripada, da ne budete nepravedni prema drugima, i ne uzimajte manje nego što vam pripada,
da ne budete nepravedni prema sebi. No, ne vjerujte u pravdu preklapujućega konsenzusa
(John Rawls) jer ona je izmišljena iz pragmatične nužde, za potrebe nehomogenoga društva
kakvo je ono SAD. To društvo se u biti sastoji od više društava koja počivaju i na razložnim i
na nerazložnim sveobuhvatnim vjerskim, moralnim i filozofskim doktrinama koje to društvo
dehomogeniziraju i vode u rasuće. Teorija preklapajućega konsenzusa stoga je logičan

114
proizvod traženja nekoga homogenizirajućega temelja koji bi ga spasio od toga rasuća. Prema
tome, jer je zahtjev pragme samo jednog tipa društva, ta teorija nema ništa od one božanske
univerzalnosti pravde pa nije za vas primjerena. Koncepcija društva preklapajućega
konsenzusa relativizira sve vrijednosti - vjerske, moralne, filozofske, što je nespojivo s
koncepcijom postliberalno-demokratskog društva kakvo vi trebate graditi, a koje treba biti
kooperativističko, ali ne i relativističko.
No, međusobno budite pravedni. Ne dopustite da vam pravo što ga za sebe
uspostavljate izgubi vezu s pravdom. Budite pravedni. Pravednik je temelj svijeta. Zar nije
rečeno “Da na zemlji postoji samo jedan pravednik, svijet bi imao oslonac”. Poželjno je da
međusobno budete pravedni, ali za državu je to, u nepravednom međunarodnom poretku,
samoubojstveno. O, kako je plemenito biti pravednik, o, kako je strašno što zbog toga
postajete žrtva.
Na koncu, znajte, da se narodi međusobno natječu i bore na razne načine i raznim
sredstvima, pa i mitovima, ali pravdom i istinom nikada ili rijetko kada. A najuspješniji
krivotvoritelji istine i mitomani su upravo tvoji neprijatelji, Albion i Svrab.
Tako bi i prođe i trideset drugi dan učenja Ispravnoga puta.

115
 XXXIII. Vi i vaše djelo

O kako je dug dan besposličaru,

a kratak marnome radniku,
riječi su Prorokovođine

- Tko više voli sebe nego djelo svoje, uzalud se rodio. Snujte svoje djelo, neprestano.
Jer vi ste svoje djelo. Započeto dovršavajte, a novo započinjite. Bdijte nad svojim djelom kao
onaj pastir jučerašnji što bdije nad svojim stadom. Tako ćete osigurati svoju izvrsnost, veću
od svih drugih naroda. Mnogo obećavajte, a još više učinite. I neka te obvezuje tvoja riječ;
sebi budi najstroži sudac. Jer drugi će hvalitit i tvoje mane radi svoje koristi. Nadmašivaj se,
budi veći i jači od sebe. Napravi od sebe Novoga čovjeka koji će kao zlatna jabuka svijetliti i
ići pred narodima svijeta. Neka se po tebi računa dan i vrijeme svakoga čovjekovog posla.
Budite čvrsti kad naiđe vrijeme propadanja. A ono povremeno dolazi svakome narodu. U tim
vremenima se značajevi kale - naroda i pojedinaca. Samo onaj tko u kalu ostane, samo onaj
tko tvoje ime nikad ne zaboravi, tko i u najmračnijoj noći tvoju zvijezdu prepoznaje, može biti
tvojim vođom, tvojim prvakom. A malo je takvih, malo u svakome narodu. Na vama je da ih
prepoznate medu mnoštvom, više ne smijete pogriješiti. Prepoznat ćete ih po tome što oni
najbolje prepoznaju znakove vremena, svakom vremenu mjeru daju. I kad svi pognu glave
pred terorom vremena, oni ostaju uspravni, mjeru otpora koju zaslužuje mu daju. Vidjet ćete
ih na trgu medu mnoštvom kako u samoći stoje. Postojani su, uvijek su u svakom vremenu isti
i svakom vremenu prema njegovoj slabosti najbolji odgovor daju. Prepoznaješ li ih? Evo,
Kravatanija je u vremenu propadanja. Prepoznaješ li one što su otporni na vrijeme propadanja,
one koji nikad ne gube vjeru, koji nikad ne klonu. Prepoznaješ li svoga vođu ? On jedini zna
da tamo gdje je opasnost od propadanja, da je tu i ono spasonosno. Njegovo je srce tužno,
krvari radi vas, ali nije klonulo. Čuješ li ga, on te u trkalište, u borilište zove, da se mačem
opašeš. Samo se on u vremenu propadanja ne naslađuje za tvoju lošu sudbinu, s visine ne
gleda na te jer ti učini pogrešku i prvake loše izabra. Samo on ne ide na trg i ne kaže: neka ti
bude kad loše si izabrao, izabrao si njih, a ne mene. Ne, ne, on poznaje tvoje mane, bičem ih
od tebe tjera, pokazuje ti Ispravni put spasa i navodi na pravi izbor. On je vazda budan kao
trepetljikin list i blag kao lahor predvečernji nad tvojom sudbinom. Njegova ljubav za te je
supstancijalna, pa od tebe nikada ne čini masu.
No, pazi, vođe imaju ne samo vrline, nego i mane novoga vremena. Svako vrijeme i
svoje mane ima, pa ga kao takvoga i ocjenjuj. I po vrlinama i po manama njegovim. U čežnji
za novim vremenom otkrit ćeš i žuč, otkrit ćeš i gorki ćeš pelin morati progutati. Jer vrijeme
nikad ne ispunja sasvim obećanje svoje, ono je nevjerni prevarant. Uzmi to u obzir jer to je
način na koji se vremena mijenjaju. Zato kad dođe Stijena, znaj da je i on samo za jedno
vrijeme. Ustvari, on je već medu vama, ali ga vi ne prepoznaste, jer njega prepoznaje vrijeme,
a vi tek po vremenu njegovu. No, iako će on imati samo jedno vrijeme, po njemu ćete
prepoznati svoju vječnost. Jer on će doći obnoviti vaše kraljevstvo i usavršiti ga za vječno
trajanje.
Ne mučite se dilemom između: “trebalo bi” i “je li moguće”, nego - nadmašujte se.
Djelom.
Tako bi i prođe i tridest treći dan učenja Ispravnoga puta.

116
 XXXIV. Jezik

“Svi se jezici siromašni rađaju,

s trudom se obogaćuju.”
Antun Mihanović

Pošto je narod pažljivo slušao koje su mu zadaće obnoviteljske, Prorokovođa procijeni

da je narod pripravan duhom i za daljnje upute. Stoga odluči upoznati ga i s još nekim
zadaćama koje ga čekaju. Odluči mu govoriti najprije o jeziku. I Prorokovođa reče:
- Evo, vi sve ispočetka graditi morate. Čuvajte se pogrešnih početaka. Ono krivo što u
početku izgleda beznačajno i lako popravljivo, na kraju vas iznenadi svojom veličinom i
snagom pogrešnosti i nepopravljivosti. Zato ne dajte da vam pogrešni počeci zagađuju i
upropaštavaju vaše djelo.
Prije svega morate ustanoviti svoj jezik. Jer, evo, ja vas ne razumijem. Ne razumijem
jezik kojim govorite. Vaše misli u vašem duhu vidim, iz očiju, s čela vaših misli vaše čitam, a
ne iz vaših riječi. Jer tuđim jezikom govorite. Zato, najprije jezik svoj, samo svoj morate
ustanoviti. Zar niste čuli da je rečeno kako je jezik kuća bitka? I gdje je onda vaš bitak? U
tuđoj kući zasužnjen. Svoj jezik morate ustanoviti da dobijete pristup istini, vjeri i ljubavi, jer
se njima samo vlastitim jezikom dolazi. Tim najvećim božanskim darovima. Iz svoga duha, u
svojoj ga tišini stvorite, a ne slušajte prijetvorne i prijevarne pismoznance i gramatičare. Te
neplodne mudrijaše. I ne slušajte strance koji ti tuđi jezik nameću i pravopise i gramatike
tuđega naroda za te pišu. Slušaj samo gramatiku svoga uma i srca. Ustanovi svoj vlastiti jezik,
ako želiš biti i ostati plemenit i gospodujući narod.
I koji je vaš jezik uopće? Zar ne znate da ne pripadate narodima s kojima sličnim
jezikom govorite? Svoj jezik tim narodima morate učiniti nerazumljivim, ako se ponovo roditi
želite i biti uzvišeni narod. Narod odabrani. Jer sami sebe odabrati morate. Sve druge
odabranosti su laž, ako ne govore da su sami sebe odabrali.
Zar vas Preteča nije na to nagovarao. Da, nagovarao vas je, ali vi ste bili preslabi za to
veliko djelo. No, vi posebna nacija nećete postati sve dok svoj jezik ne napravite
nerazumljivim svim svojim susjedima. I kako si uopće svoj izvorni jezik zaboravio? Gdje ga,
u čijoj ga kući u Aziji ostavi, komu ga darova ili privremeno posudi, a on ti ga nikad ne vrati!
Ako si ga sasvim i zaboravio, sjeti ga se. Tim jezikom ti i sad sanjaš, tim jezikom u bitkama
pobjeđuješ, njime pjesmu i priču pišeš, njime slaviš svoju vjeru. Pa zašto ga onda ne zapišeš?
Zar nitko među vas nije poslan s darom jezika?
Zar ne znaš da je rečeno: “Za neke jezike, kao što su zend i staroslavenski, čak se i ne
zna koji su ih narodi govorili” (Saussure). Pošto nisi samo slavenski, nego pretežito hrvatski
narod, ni tvoj izvorni jezik možda nije slavenski nego zend-hrvatski. A koji je to jezik? Sjeti
se, možda ti je iskonski zend jezik! Ili pak huritski!
Mentalno skladište jezika je nesvjesno. Ono, nesvjesno, strukturirano je kao jezik
(Lacan), pa preuzimanje tuđega jezika i potiskivavanje vlastitoga u svakog naroda stvara
nesretnu svijest. Ta, kod vas stvorena nesretna svijest, velikim dijelom je kriva za vaše
povijesno lutalaštvo. Zato odbacite tuđi jezik i iz podruma, iz kolektivnog nacionalnog
nesvjesnog prizovite svoj vlastiti.
Svim stvarima daj novo ime. Kao da ih prvi put vidiš. Tko ti to može zabraniti! Iz sna
svoga, iz bajke svoga prvoga života pozovi sve stvari i daj im novo ime. Obnovite jezičnu
igru. Zar još uvijek nije zelen onaj bor pod kojim si prvi put sanjao! Ti ne vjeruj ničijoj
drugoj mudrosti nego se drži svoga sna; ruži daj i drugo ime ona će jednako mirisati! Drži se

117
svog proročkog sna, sna svoga prvoga dana. Tek tada ćete stvari prepoznati, a ti njima dati
novi život.
U onaj isti prvi dan iz svoga proročkoga sna što si ga sanjao pod zelenim borom,
izumio si i svoje pismo - glagoljicu. Izsanja ga vaš duh, vaš tvorački genij. Vi ga već jednom
zaboraviste, ali ga vaš duhovni velikan, Hrvat sv. Jeronim, ponovo prizva u svoj duh, ponovo
zapisa i darova vam ga kao svom, Višem narodu, kao svjedočanstvo vaše više posebnosti, kao
pečat vaše više pozvanosti. Od vas ga preuzeše i neki drugi narodi koji su dijelom potomci
vaših predaka, a dijelom drugih rodozačetnika, ali ne imadoše duhovne snage nasljedovati ga.
No vi nikad ne zaboravite da ste obnovljeno pismo primili iz ruku sveca kao posvećeni dar, da
ste dužni čuvati i obnavljati ga u svakom svome naraštaju.
Ti si vlastan govoriti jezikom kojim ti hoćeš. Zato nemoj više neprijateljskim i
susjedovim jezikom ni moliti ni kleti. Jer ni njemu to nije drago. To te na svađu navodi.
Kroz svoj jezik ti ćeš se tek roditi, postati Novi narod, Nova, plemenita nacija. Tvoj
duh te na vratima čeka, samo ga pozovi i izmislite i ustanovite novi jezik. Jer tvoj je duh sad
zarobljen u tom zajedničkom jeziku. Samo ćeš svojim izvornim jezikom stići u svoje
središte.
Vi niste isprazni dakavci, oni što daču svoju ispraznost. Vaše Da je ozbiljno, i ozbiljno
je suprotstavljeno vašem također ozbiljnome Ne. Ono dijeli nebo od zemlje, istinu od laži, dan
od noći, dobro od zla. Ono je jasno i istinito, ne poigrava se sa zbiljom, ne lukavi i ne pretvara
se. Ono dijeli bitak od nebitka. Nema ništa zajedničko ni s dakanjem ni s dekanjem. Oni bivši
vaši, oni prizemljari koji su dakali, vaša pala braća, oni su se od vas odradili i otišli onim
drugim dakavcima i s njima se protiv tebe udružuju. Otjeraj ih od sebe, iz svoje zemlje, ako se
ne pokaju i dragovoljno ne prihvate tvoju zastavu i tvoju pjesmu.
Ti si narod nijem i ostat ćeš nijem sve dok ne ustanoviš samo svoj jezik. Jer ovaj nije
strijela što suncu stremi, nego suha grana koja zemlji pada i tebe k zemlji privlači. On ti ne da
da jasno vidiš neprijatelja svoga. Dapače, on ti ga zasjenjuje, miri te s njime i tako te ostavlja
u pijesku i glibu toga tvoga nazovi prijateljstva.
Iščupaj taj jezik iz utrobe svoje, iz grla i iz duha svoga, odagnaj ga od sebe. Ti ne
smiješ govoriti ni istim niti sličnim jezikom s onim mucavcima koji te uvjeravaju da s njima
na istom jeziku brbljate, dokonujete.
Narod ste velike kulture i zato morate imati svoj jezik, i ni s kime ga ne dijeliti. I ne
dopustite da vam ičiji strani jezik zamijeni vaš. Budite pažljivi i izbirljivi kad usvajate tuđe
riječi, jer nepotrebnim usvajanjem tuđih riječi osiromašujete svoj rječnik. Slabiš svoju
duhovnu stvaralačku snagu inovacije, izmišljanja novih pojmova što ih zahtijeva razvoj
kulture i civilizacije. Tako postaješ kulturni parazit i ovisnik o stranim stvaralačkim
kulturama. Jer kolikogod je za neki narod štetno autistično zatvaranje i ograđivanje od
utjecaja kulturnoga i civilizacijskoga okruženja, jer tako mu kultura i civilizacija degenerira,
kao što i svaki zatvoreni sustav doživljava entropiju, a svaki otvoreni sustav, kakav je i
nacionalna kultura i civilizacija, dobiva energiju iz okruženja kakvo je svjetska kultura i
civilizacija, toliko postoji i opasnost od nekritičkog usvajanja tuđih kulturnih i civilizacijskih
dostignuća. Na vama je ne da prepisujete nego da “prevodite” i unosite u nacionalnu matricu,
prilagođeno vlastitom nacionalnom kodu. Da vam utjecaji iz vanjskog okruženja budu poticaji
za vlastito stvaralačko naprezanje, a ne kopiranje i nekritičko uzimanje gotovih proizvoda pod
oportunističkim mottom “ne treba izmišljati toplu vodu”. Tako ćete ne samo bogatiti sebe,
nego se i osposobljavati da utječete na okolne narode i asimilirati one koji to dragovoljno
žele. Superiornost se rado oponaša i s njom poistovjećuje. A vi imate superiornu kulturu.
Dubina i razvoj vas pojedinačno, kao i vas kao nacije, vezana je za bogatstvo i
superiornost vaše kulture, vašega jezika i njegova rječnika. Vaš izvorni posebni jezik jest
autohtoni proizvod vašega duha, vašega središta. Izvan njega ništa ne mislite, dapače on

118
određuje granice uopće zamislivoga, granice mišljenja. Samo unutar njega ste djelatna
duhovna bića. Vi niste narod imitator, nego autentični stvaratelj, pa zato nije slučajno što vas
je Svrab tijekom cijele povijesti potkradao i u svijetu se kitio vašim kulturnim proizvodima i
lažno se predstavljao (Vukodlak - Hasanaginica, dubrovački pisci itd.).
Pošto ste iseljenički narod raspršen po cijelom svijetu, ne zaboravite da ste jedan
narod i jedna nacija. A da biste to i ostali, trebate trajno ostati emocionalni zavičaj,
emocionalni san i emocionalno sidrište svih Kravatana na svijetu. To ćete biti i ostati samo
ako ih na to djelatno podsjećate, ako im budete davali stalnu kulturnu potporu, s njima
održavali stalnu kulturnu vezu. Tako ćete u njih održavati živu nacionalnu svijest i živi
nacionalni osjećaj pripadnosti kravatanskoj naciji. Ako s vama i ne dijele sve materijalne
zasnivajuće sastavnice nacije - ozemlje, gospodarstvo, komunikacije, politički sustav i dr. -
dijele (ili bi trebali dijeliti) sve idealne (duhovne) zasnivajuće sastavnice: jezik, kulturu,
zajedničko sjećanje i povijest. No, u svima je vama isti naciogeni instinkt koji proizlazi iz
vašeg zajedničkog duhovnog, ali i biološkog supstrata, iz zajedničkih gena, hereditarno
naslijeđeno ponašanje i svojstva koja imaju svrhu u stvaranju, održavanju i usavršavanju
nacije. Zato, iako ste raspršeni po svijetu, s obzirom na taj naciogenetski instinkt i moderna
komunikacijska sredstva, moguće je održavanje nacionalne homogenosti na neteritorijalnom
načelu, dakle i bez onih materijalnih sastavnica.
A kakvo vam je stanje jezika i nacije sad? Nacija vam se raspada, dezintegrira.
Teritorijalno separatističkom regionalizacijom (Istra), kulturno jezičnom anarhijom,
nepostojanjem jezičnih normi, konkurencijom i stjecanjem prava dijalekata koje jedino treba
imati hrvatski službeni, standardni jezik. Jezik vaše javne komunikacije je proizvoljan,
arbitraran.
Još se osjećaju posljedice vašeg stupanje u jezičnu zajednicu Jugoantije, jezični
komunizam s nižim narodima i pogubni utjecaj toga komunizma na vaš jezik i vaše ukupno
duhovno stanje. Jer stupanjem u jezičnu, stupili ste u duhovnu zajednicu s tim primitivnim
narodima i izgubili duhovni integritet. Taj narod ima najprimitivniji pravopis od svih naroda
na svijetu, a pravopis je duhovni i kulturni red što ga taj vulgarni narod nikad ne može steći.
On nema pojam aristokratičnosti; u javnoj komunikaciji služi se tikanjem, primitivnim
demokratskim egalitarizmom, nema osjećaja za rang i distancu. Vaša misao i način kako je
stvarate i izričete, kako je pišete i govorite, vaša gramatika i vaša logika sasvim su drukčije od
njihovih. Jer vaš duh koji ih stvara sasvim je drukčiji - sasvim drugi. Znate li da jezikom
putuje svijest kako čovjeka pojedinca, tako i svakog cijeloga naroda. Pa kakva će vam biti
nacionalna svijest, ako govorite tuđim jezikom? Jezik je verbalni izražaj svijesti
(samosvijesti), pa kako ćete se uzdignuti do samosvijesti Višega naroda, ako ne stvorite svoj
vlastiti jezik koji ni s kime ne ćete dijeliti?
Stupanjem u tu zajednicu duhovno si pao, pao si na duhovnu razinu toga primitivnog
naroda, snizio uporabu svojih umnih sposobnosti, posebno generičkih lingvističkih
sposobnosti. A jezik je sam duh svoga naroda, njegova individualnost, jedincatost u svijetu.
Zato se trgnite, postanite, konačno, ono što jeste. Izdvojite se iz tog jezičnog komunizma i od
svoga duha stvorite jezični nacionalni idiolekt. Samo se po njemu možete usavršavati.
Vaš jezik je vaše središte. Nećete napredovati, ako se na vratite u svoje središte. Samo
po svom jeziku dospjet ćete u Središte.
Tako bi i prođe i tridest četvrti dan učenja Ispravnoga puta.

119
 XXXV. O zemlji i kraljevstvu hrvatskom

Zemlja bez naroda je pustinja,

Narod bez zemlje je lutalica.

Sljedećeg jutra, na molbu naroda, prvaci izabraše izaslanstvo i uputiše ga Prorokovođi.

Prorokovođa ih lijepo primi u svojoj kolibi te ih upita zašto su došli. Jedan od njih se ohrabri
pa mu odvrati da ih je narod izabrao i zamolio da prenesu njihovu molbu da im progovori o
njihovoj zemlji. Naime, da su mnogo svađe i ratova sa susjedima imali jer svaki od njih hoće
dio naše zemlje, govori narod. I zaista, bijaše mnogo neznanja i pomutnje oko međa sa
susjedima. Kad to ču, Prorokovođa im reče da će im rado udovoljiti molbi, da se vrate i okupe
narod. Izaslanstvo se vrati te s ostalim prvacima okupi narod. Kad se narod okupio i primirio,
Prorokovođa progovori:
- O, plemeniti, o, ljudi, o, Hrvati, ja vas u ovu zemlju dovede pred 24 tisuće godina.
Izabra za vas ovu zemlju, najljepšu od svih zemalja. Zemlja je ova tada bila pusta i
nenaseljena. Ti si se prvi vjenčao s njom i oplodio je. Zato je ona zauvijek tvoja. Tada si tvrdu
zakletvu položio da je nikada napustiti nećeš, da ćeš je braniti od svakog drugog naroda. Ali si
je iz nužde (klimatske promjene) zadugo bio djelomice napustio i uputio se na sjever
Zemlje…
U ono vrijeme drugih naroda okolo nije ni bilo, pa si ti dugo ovu zemlju mirno uživao.
A veliku ti zemlju ja dade. Od rijeke zapadne do rijeke istočne, od jezera Blatnoga na sjeveru,
do mora tvoga, Kravatanskoga mora, bijaše sva tvoja zemlja.
Ja pred vam hodeći dovedoh vas u vašu zemlju, u Kravataniju. Izabrao sam vas i
doveo kao izogen narod. Ne dovedoh vas u bilo koju, nego upravo u najljepšu zemlju,
dovedoh vas na Kravatansko more. Vi svome moru dadoste i svoje ime, ali ga onda i
zaboraviste. Samozaborav i jest vaš najveći grijeh.
I na svojoj zemlji vaši pretci kraljevstvo osnovaše. Vi ga s nebrige izgubiste, ali ga
nikad sasvim ne zaboraviste. O tome, o svakoj zgodi podrobno vam sad govoriti neću. Gubili
ste ga i obnavljali na razne načine. Kako, to možete i sami dokučiti, jer, evo, i sami živite u
doba propadanja kraljevstva vašega. Na vama je da ga obnovite, i to u stanju u kakvom ga
obnoviše oni koji prvi ustaše. Jer ono kraljevstvo što ga oživješe oni koji prvi ustaše nije bilo
nikakav državotvorni improvizorij, nego ono izraste iz temelja tvoga bića, iz duha, iz najjače
tvoje volje. Zato je ono veliko i sveto u srcu tvome. I dok njega pred svijetom ne opravdaš,
znaj da ti svijet ni ovo propadajuće opravdati neće. Na vama je da ga opravdate, na vama je da
na to natjerate vaše neprijatelje. I da svoje more ponovo svojim kravatanskim imenom
nazovete.
Ti ponovo naseli ovu zemlju davno, pred osam tisuća godina. I tada ona, osim
malobrojnog tvoga naroda, bijaše pusta. Ti ne imade ni susjeda istočnoga ni zapadnoga, ni
južnoga ni sjevernoga. Sva zemlja do unedogled tvoja bijaše. I već tada ti se s njom vjenča i
oplodi je. Zakleo si se da je nikada nećeš napustiti. Ali joj nisi uvijek bio vjeran. Kao da te
vjetar po svijetu raznio, ti postade narod svih pet kontinenata. Jesi li ti određen da budeš sol
svim narodima svijeta? Razne strasti te ponesoše i po svijetu posijaše. Ali najmanje strast za
osvajanjem. Jer nisi osnivao nova kraljevstva, nego si tuđa priznavao. Među domorodačkim
narodom si živio kao manjina i branio njihove domove. Ti nikad ne izda domaćina svoga
onako kako tvoju braću u domovini tuđinci izdaju. Jer ti si ratnik tvrde vjere, odan si
savezniku i prijatelju.
Razišao si se po svem svijetu, jer je to poslanje tvoje. Poslanje tvoje da budeš sol i
začin narodima. A jesi li izgubio svoju domovinu? Mnogi su za domovinu izgubljeni, u

120
zaborav su pali. Ali većina zabrinuti pogled skreću na domovinu. Iz ljubavi, iz čežnje za
njom. Ali u samoj Kravataniji imaju neprijatelje. Stara i nova šizma im osporava domovinu.
Zato uništi šizmu...
Sjedini u svoje kraljevstvo sve pokrajine svoje koje od tebe odbjegoše. Sve istočne,
kao i zapadnu. U onoj zapadnoj pokrajini živi dio tvoga naroda što se od tebe odvoji i koji se
Alpincem prozva. On nema povijesti. Tvoja povijest je njegova povijest, jer je dio tvoga
naroda i tvoga kraljevstva. Tvoja je ne samo zato jer je ona tvoja najveća masovna grobnica, u
njoj šizma pogubi cvijet tvoga naroda. Ona tamo pobi one koji prvi ustaše, kao i tvoju djecu,
žene i starce. Stotine tisuća. Tamo ti namijeni opće uništenje. Tvoja je, jer je ti otpočetka
naseli.
Ali imaj na umu da ona istočna, što se po rijeci i po vjeri zove, da je ona tvoja crna
rupa. Da je ona grobnica kravatanskoga duha, da je ona zemlja prokletstva koja ne živi od
sebe, nego od drugoga. Ona vazda i samo od tuđe volje postoji, tebi za prkos i za dobro
neprijatelja tvojih i svojih. U sebi snage za samoodređenje nema, zato je na tebi da je
oblikuješ, da joj kulturu, jezik i vjeru daruješ. Da je za sebe preodgojiš. Ili da je podijeliš, jer u
njoj živi viteški dio tvoga naroda.
Ali što će ti sva ta zemlja, ako je napučiti ne ćeš! Zemlja je kao i žena: voli onoga tko
se o njoj brine i plodove, naraštaje joj uzgaja. A da znaš, lijepa zemlja i lijepe naraštaje rađa.
Zato si ti lijep narod, pa ne budi nezahvalan svojoj zemlji; napuči je. Jer, o Kravatani, o
plemeniti, uzvišeni narode, kakva bi to nesreća bila da takav narod nestane, izumre. Tko bi
narodima bio uzorom, tko bi svemu svijetu bio sol? A eto, od tamo, odakle ti sva učenja
dolaze, dolazi ti i smrtonosno učenje, učenje na tvoju nesreću. Dolazi ti smrtonosno učenje
koje govori da je u bezdjetsvu blaženstvo, jer te ono svake brige i žrtve lišava. O, kako je to
učenje smrtonosno, kako je ono prijevara, u kakvu zabludu vas vodi. A radost, odakle radost,
odakle životni ushit dolazi, ako ne od zanosnih i vrlih sinova i ljupkih kćeriju tvojih? Zar mu
u žrtvi za život pohvala i smisao nije? O, kako bi bez žrtve bljutav i prizemljarski život bio!
Bez veličine, bez mjere ljudske. Čime bi veličina i radost života mjereni bili, ako žrtvom ne
bi? Bez sinova i kćeri ti smrti i pustoši spomenike u svom kraljevstvu dižeš. Pomračit će
sunce radosti u srcima vašim bez sinova tvojih, nestat će zvijezda veselja u oku vašem bez
lijepih kćeriju vaših.
Ne zaboravite da ste se vjenčali sa svojom domovinom. I da ste joj obećali vječno
potomstvo. Bez ispunjenja obećanja ni vi na nju nemate pravo. Bez ispunjenja obećanja vi je
udovicom pravite. A znate li da udovica ništa tako kao svoje udovištvo ne mrzi. Da njezino
srce za novim draganom hlepi, da novoga zaručnika očekuje s nestrpljivom žudnjom. Preudat
će se, zavoljet će drugoga, ako svoju domovinu napravite udovicom. Zato istjeraj, istrijebi
zlokobne hvalitelje smrti iz svoga kraljevstva. Ako to ne učiniš, ostat ćeš udovac bez nove
nevjeste, jer sve se one već poudaše i sinove i kćeri izrodiše i njima svoju zemlju napučiše.
Ako taj sveti zavjet sa svojom zemljom raskinete, postat ćete nevoljno i prezreno svjetsko
potucalo. Sa svojih pragova tjerat će vas svi narodi, za vama će se kao za nevjernom
bludnicom bacati kamenjem. Zar ste zaboravili opomenu što vam je vaš pjesnik, jedan od
onih koji prvi ustaše, izreče: “Jer zemlja bez čovjeka je pustinja, a čovjek bez zemlje je
skitnica” (Vinko Nikolić). Ja sam vam tu poruku ponovio, ali kao otvorenu poruku vašem
kolektivnom Ja, vama kao narodu umjesto da se taj kolektivni Ja skriva posredovan
individualističkim pojedincem. Zaista zar želite biti lutalice? Zar želite živjeti u pustinji?
Istina, u svojoj himni svoju Domovinu ste opisali i opjevali kao rajski pejzaž vašom maštom i
ljubavlju zagrljen, kao dio vašega identiteta. U njoj je ispričana i vaša povijest kao neprestano
ratište u borbi za identitet. Na ratištu su padali vaši vrli sinovi, padali su ko junaci, ko Hrvati,
ali su svaki put izvojevali pobjedu jer “dušman leži” mrtav na bojištu. Leži poražen, jer vaš
nacionalni identitet je junački, ratnički. Opjevana je i opričana hvalom i brigom za hrvatski
cjelokupni topos, ali i etnos. Ona se pita što se zbiva s Hrvatima iza Une: “Magla, što li,
magla skriva / Nije li to naših jauk turobni? / Tko li moleć smrt zaziva? / Il slobodni, il su

121
robovi?” A vi ste stihove koji govore o vašem ratničkom mentalitetu ispustili. Od 56 stihova
pjesme Horvatska domovina, vi u himnu pretvoriste samo 14, i to samo onih pejzažno
liričnih, a ispustili ste ostale, iako već drugi stih zazivlje “Oj junačka zemljo mila.”. I pitate li
se uopće za svoju braću koja žive preko Une? Jesu li slobodni ili robovi? Na žalost, više su
robovi, a vi mirno i bezbrižno to promatrate, umjesto da stvarate planove kako da ih
oslobodite od onih koji alaču. Veliki je to vaš grijeh. U pjesmi Horvatska domovina, koje
samo dio pjevate kao svoju himnu Lijepa naša, izraženo je vaše posvemašnje jedinstvo:
prostora, vremena (povijesti) i sudbine, jedinstvo naroda i njegove zemlje. Ona vas je
anticipirala kao narod posebnog, hrvatskoga jezika, jer je napisana štokavskim, kajkavskim i
čakavskim dijalektom. I tako u najvišem naponu ilirstva kao otudujuće, anacionalne ideje, ona
je afirmirala hrvatsku ideju o vašoj nacionalnoj individualnosti, samosvojnosti i jedinstvu. Od
pjesme, ona snagom stvaralačkog ognjištarskog duha postade narodna popijevka, od
popijevke narodna himna i napokon državna himna - Lijepa naša. Državnom himnom
uspostaviše je ognjištari, tj. oni koji prvi ustaše, jer ognjištari su oni koji uvijek prvi ustaju.
No, vi iz nje izbaciste svoju obvezu, izbaciste zazov Drine koja također treba kao vaša mirno
teći. Ne razumijete ili ste zaboravili u njoj skriveni zavjet za cijelu povijest, za sve naraštaje
Hrvata. Ne shvaćate razliku između njezina liričnog dijela, koji je za pjevanje, i ratničko-
epskoga i državotvornog dijela koji ratnim pobjedama trebate ostvariti. I na koncu, iako ste
utvrdili da vašu himnu nije komponirao inorodac, nehrvat (jer on ni note nije znao), nego vaš
sin (Josip Vendl), vi nehrvatu kao autoru spomenik podigoste (1996.), a ne svom sinu,
stvarnom autoru. Tako podigoste spomenik svome zatoru, posvjedočiste još uvijek o
nedovršenosti vaše nacionalne svijesti, o dualitetu i otuđenosti nacionalne svijesti,
posvjedočiste da još uvijek niste postali samosvjestan Viši narod, da u vama još uvijek ima
previše prizemljarstva. Još uvijek se ponašate po vašoj staroj navici pasivne tolerancije. Ne
razlikujete uljuđeno ponašanje aktivne tolerancije samosvjesnoga naroda, ponosne nacije koja
poštuje svaki drugi narod a sobom se diči, te bez opravdanoga razloga nije agresivan ni prema
kojem drugom narodu. Po pasivnoj toleranciji postajete narod-žrtva, rasipljete i asimilirate se
u druge narode, nestajete umjesto da se množite.
Zato, množite se. Jer od malobrojnosti dolaze mnoge vaše nevolje. Malobrojnom
narodu, pa i najkvalitetnijem, malena je i snaga. Vi slavu među narodima po svojim
velikanima stekoste, ali kao malobrojni za velika povijesna postignuća nemate dovoljno
snage. Ne dajte se zavarati regionalističkom parolom “malo je lijepo” (small is beautiful), jer
ona ima isključivo estetsku vrijednost. Da, malo je lijepo, ali nemoćno. Ali još ljepše je
moćno i veliko, jer ono i stvara lijepo.
Zato ljubite svoju zemlju, da vam se trag ne zatre, da vam se ime ne izmetne. Ali ne
budite prizemljari. Vaš duh neka njome slobodno korača, neka od nje ne pravi svoju vječnu
kuću, jer njegovo vječno boravište je drugdje...Budite prije svega rodoljubi, jer je rodoljublje
prvenstveno ljubav prema vlastitom narodu, naciji. Jer nacija je ljubav, i kao moralna i
politička zajednica zaslužuje vašu privrženost, vašu ljubav. A potom budite domoljubi,
ljubitelji i branitelji svoje zemlje, domovine, svoga kraljevstva. Prvrženost aktualnoj vlasti
dugujete samo ako poštuje pravednost i druge vrline, a ako ne, nastupa potreba borbe za
promjene. Promjene ne stranke, nego režima i političkog sustava u cjelini. No, kad stranac
kaže da voli vašu zemlju, znajte da ju zaista voli, ali bez vas, vas bi rado istjerao iz nje.
Zar ne vidite da ste najvrsniji narod na svijetu? Usporedite vaše uspjehe, vaše dosege u
kulturi, u sportu itd. s uspjesima i dosezima velikih, mnogoljudnih naroda koji su desetke pa i
stotine puta brojniji od vas. Vidjet ćete koliko ste vrsniji od njih. Koji to još tako malobrojan
narod ima tri nobelovca? A još neki vaši zaslužiše tu nagradu, ali zavist i politička intriga
gospodara svijeta to ne dopusti i tako vam nepravdu napravi. Zato množite se, rađajte se.
Zatvorite vrata grobovima. Palite vatre na svim vašim gorskim i planinskim visovima svaki
put kada se rodi novo kravatansko dijete. I s iskrenim poštovanjem uznosite i veličajte majke i
majčinstvo. Blagoslivajte ga i nagrađujte.

122
 Pobjedom u Patriotskom ratu izborio si se za svoj novi početak, za novu političku i
uljudbenu priliku samoizgradnje i usavršavanja. Sad, kad ni o kome ne ovisiš, sad moraš
pokazati svoj politički genij. Sve o tebi ovisi, više se ne možeš pozivati ni tužiti ni koga
drugoga, tvoja sudbina ovisi o tebi. Ako pogriješiš, sam si kriv. Zato iskoristi izborenu priliku
da izgradiš svoju državu i društvo na modernim i pravednim osnovama, primjerene tebi,
tvome mentalitetu i tvojoj političkoj i uljudbenoj povijesti. Izgradi napredno, pravedno i
prosperitetno demokratsko društvo. Novu, pomlađenu Kravataniju. I ne preuzimajte olako
uzore od drugih nacija, makar one imale i demokratsko uređenje. Ne ugledavajte se na
anglosaksonske uzore jer oni imaju većinsku (50 % + 1), imperijalnu demokraciju koja se
ostvaruje kao diktatura većine, počiva na sili, pače i na nasilju. Ona omogućuje voluntarizam
parlamentarne većine i marginalizaciju manjine. U biti, to su samo nominalno demokratska
društva. Takvo bi te društveno i državno uređenje upropastilo.
Za vas je primjeren drugi tip demokracije. Vama je “u genima” suglasnička
(konsenzualna) demokracija kao za vas najsavršeniji tip demokracije u kojoj možete postići
spomenute društvene i državne ciljeve. U genima vam je, a nastala je kombinacijom vašeg
nacionalnog mentaliteta i vaše političke povijesti. S jedne strane narod ste vrlo budne,
ponekad i rigorozne savjesti, s osjećajem za pravednost i socijalnu solidarnost, a s druge, kao
stoljećima obespravljeni narod, težili ste političkoj i socijalnoj pravdi i demokraciji jer su vam
samo one mogle osigurati legitimaciju povijesnog naroda, neovisnog i samostalnog
političkoga subjekta. Vi ste tako u nasljedstvo stekli demokratsku političku kulturu.
Što se tiče državnoga ustroja, vaša država treba ostati unitarna. Jer premaleno ste
ozemlje i premalobrojan narod da se federalizirate. Vi trebate ostati unitarna država, ali s
decentraliziranim odlučivanjem. Ta decentralizacija je učinjena podjelom na županije, pa ako
treba dati više kompetencija županijama, lokalnim tijelima uprave i samouprave da bi se što
bolje obavljali poslovi i da bi što više naroda sudjelovalo u obavljanju javnih poslova, to
učinite, dajte im više ovlasti. Imali ste dvodomni parlament - Kravatanski državni sabor
sastavljen od Zastupničkog doma i od Županijskoga doma, s manjim kompetencijama
Županijskoga doma. Ukidajući Županijski dom nerazumno ste postupili jer ste tako umanjili
utjecaj decentralizirane vlasti na državne poslove.
Da bi se osiguralo da manjina ne bude majorizirana i marginalizirana te da što više
ljudi sudjeluje u odlučivanju, trebate težiti takvoj koalicijskoj vladi u kojoj će biti zastupljene
sve veće parlamentarne stranke, bez obzira što takva demokracija može biti skuplja, jer je
skopčana s češćim padom vlada. Demokracija nikad nije skupa ako je njezino financiranje
racionalno uređeno. Isto tako, određivanje numerus claususa za organiziranje građana u
političke stranke je antidemokratsko. Zdravlje demokracije ovisi o političkoj slobodi građana
za organiziranje, o slobodnoj građanskoj inicijativi na svim područjima djelatnosti. Izborni
sustav uredite tako da se što više poklapa broj glasova koje dobije neka stranka s brojem
mandata u Saboru. To je najdemokratskije i najpravednije. U vašoj je državno-političkoj
tradiciji da imate pisani ustav. On je jamstvo i zaštita slobode protiv raznih samovolja koje bi
mogle štetiti tvome kraljevstvu, bilo od Sabora, bilo od predsjednika države. Takvo jako
povjerenje u parlament i vladu u upravljanju državom bez pisanoga ustava mogu imati samo
nacionalno i državotvorno najsvjesniji narodi. Kod njih su nacionalna svijest i državna ideja te
svijest o vlastitoj snazi i odabranosti tako jaki da nikad neće pogriješiti na vlastitu štetu. Kod
većine naroda, pa i u vas to nije slučaj, pa zato morate imati pisani ustav. Po ustavu ste
najprije imali polupredsjednički sustav, da bi ga izmjenama pretvorili u parlamentarni. To je
velika pogreška koju ste počinili na nagovor i utjecaj stranaca koji su vas htjeli oslabiti,
oslabiti središnji autoritet koji je imao predsjednik u polupredsjedničkom sustavu. Ta je
promjena ustvari bila prikriveni državni udar i dio je političkih promjena koje su se dogodile
2000. izborom novoga predsjednika države i promjenom političke stranke na vlasti. Novom
promjenom ustava trebate ponovo uvesti polupredsjednički sustav (ali ne za vrijeme
aktualnog predsjednika jer on i u granicama sadašnjih ovlasti pravi štetu državi, a s

123
povećanim ovlastima pravio bi još veću). Tim promjenama, također, trebate izvršiti izmjene u
Izvorišnim osnovama te kao izraženu volju kravatanskoga naroda za uspostavom temelja
državne suverenosti priznati volju izraženu u osnivanju Nezavisne Države Hrvatske, a
brisanje pozivanja na odluke ZAVNOH-a, jer su njegove odluke upravo negacija te volje. Jer,
ako je pozivanje na odluke ZAVNOH-a i bilo nužno 1990. radi antifašističke legitimacije i
priznanja od međunarodne zajednice, sad je to kao neistinito štetno, jer NDH nije bila
fašistička i jer je ona bila supstancijalni državotvorni zahtjev Kravatana tijekom cijele
povijesti, a ostvariše ga oni koji prvi ustaše, najvrsniji i najvjerniji sinovi vaši.
Vaša demokracija ne smije nikad postati ni neodgovorna ni diktaturna. Diktaturna tako
da većina nema nikakvih obveza prema manjini, a manjina nikakvih prava prema većini.
Takva diktatura većine ima tendenciju pretvaranja u despotsku vlast. Tako da većina može
činiti što se uopće može činiti.
Kod uređivanja države morate stalno imati na umu razliku između nacije, društva i
države. Kao nacija ste braća, a kao društvo građani. Prvenstveno građanski, a ne bratski duh
neka vas vodi kod uređenja države jer se uređuju interesi, a ne ljubav. Ali, dakako, uvijek tako
da respektira, da nikad ne smije dovesti u pitanje niti povrijediti bratski duh organske
solidarnosti i homogenosti što proizlazi iz nacije i što je ono supstancijalno po čemu ste jedno.
Istina, država vam je nastala iz ljubavi i iz ljubavi se brani, ali ju unutar treba urediti
građanskim razborom koji također sudjeluje, podredno, i kod uspostave i obrane države.
Nacija je, naime, moralna zajednica, a društvo interesna udruga, dok država kao vlast, sila,
štiti naciju i praktičnom mudrošću uređuje odnose medu različitim, pa i suprotnim političkim,
gospodarskim, kulturnim i drugim interesima političkih stranaka i skupina, klasa, slojeva i
pojedinaca, raznih udruga itd., i njihov odnos prema državi. Za dobro državno uređenje nije,
naime, dovoljna spekulativna, nego je potrebna i praktična mudrost. Takvi praktični mudraci
bili su oduvijek, sve tamo od Klistena i Solona i vašega kralja Tomislava, potrebni za dobro
uređivanje države i dobrog života u njoj.
Većinska demokracija je, kako rekosmo, u biti negacija demokracije. Ona umanjuje
ljudska prava manjine i neprivilegiranih. Zato je ona ujedno i neodgovorna demokracija.
Odgovorna, a to je suglasnička ili konsenzualna demokracija, jest ona koja odgovorno obnaša
vlast, tj. ona koja ne obespravljuje manjinu. Koja ne donosi takve zakone ili ustav kojima
političkim, a naročito izbornim, inženjerstvom onemogućuje na izborima ili na drugi način da
manjina dođe na vlast. Odgovorna je ona demokracija koja bez opravdane osnove ne
privilegira ni pojedince, ni obitelji, skupine, klase niti općenito pripadnike većine. Jasno je da
većinska vlast, bilo ona većinske stranke ili većinske koalicije, obnaša najvažnije državne
dužnosti, ali to ne znači i sve funkcije. Koalicije se ne smiju pretvoriti u višestranačku
diktaturu. Odgovorna demokracija kao odgovorna vlast uspostavlja unutarnarodnu ravnotežu,
usklađuje interese, a ne umnaža kontradikcije i raskole. Jasno je da u odgovornoj demokraciji
i manjina mora biti odgovorna i ne smije nedemokratskim metodama i sredstvima osporavati
vlast većine.
Ako tako budete postupali slijedit ćete Ispravni put, a vlast koja slijedi Ispravni
put ne inspirira protiv sebe pobune, ustanke i revolucije koji su inače naravno pravo
potlačenih, majoriziranih i marginaliziranih. No, vi sad živite u neodgovornoj demokraciji i
pod neodgovornom vlašću. Ono što je prigovarano Drugom da je uspostavio autokratsku
vlast, to je u vašem sustavu većinske demokracije, u parlamentarnom sustavu, pervertiralo u
diktaturu većine, autokraciju vođa parlamentarne većine. To vam je ujedno dobar primjer da
se unutar stranačke borbe vode, isto kao i one na međunarodnom planu, za moć, za vlast i
osobnu i stranačku korist, a ne za pravdu i istinu, niti za opće dobro, dobro svih. Takva
demokracija kriminalizira cijelo društvo i daje opravdanje raznim vrstama despotizma i
diktatura. Zato državnu moć raspodijelite na nekoliko subjekta tako da jedna moć nadzire i
ograničava drugu. To je jedina garancija protiv kriminalizacije društva i protiv uspostave
neodgovorne demokracije tlačenja.

124
 U neodgovornoj, većinskoj demokraciji, koja nije ništa drugo do demokratski
ekvivalent monarhističkog apsolutizma, cijeli je narod podčinjen kao u aristokratskom
poretku vlasti. Takva vlast narod pretvara u podanike. Izmjena stranaka na vlasti u takvoj
demokraciji samo uvećava revanšizam, potlačivanje i obespravljivanje naroda. Kako
rekosmo, ta zla ništa ne umanjuje većinska stranačka koalicija, nego samo nešto proširuje
kandidate za privilegije i protekcije.
No, u ratu mora dominirati volja jednoga. Ne jedina vladati, nego dominirati. I u
vojsci i u državi, ali po završetku rata to treba prestati, da bi se mogla ubrzano ustrojiti prema
suvremenim obrascima odgovorne demokracije i civilizirati se. Jer, svaka država nastala u
ratu iz rata izađe donekle sirova, pa je izgradnjom uljudbenih i civilizatorskih institucija treba
civilizirati i kultivirati. Međutim, u slučaju Kravatanije to iz mnogo razloga ide sporo i u
pogrješnom smjeru, jer joj je kapitalistička, nova ljevica kao uljudbene obrasce nametnula ne
samo dekadentne, nego i degenerirajuće obrasce. U njoj sad vlada moralna anarhija, anarhija
svih vrijednosti. Između vlasti i naroda ne postoji nikakva moralna, pače ni interesna veza.
I ne dajte se zavarati demokratskim imenom države i njezinih pojedinih tijela. Samo
ime države za ocjenu slobode i demokracije u njoj ne znači ništa. U parlamentarnim
kraljevinama, kao što su npr. Albion i druge europske kraljevine i kneževine, osiguran je
daleko veći stupanj sloboda i demokracije nego u mnogim republikama liberalne demokracije.
Tako bi i prođe i tridest peti dan učenja Ispravnoga puta.

125
 XXXVI. Veliko prešućivanje

Jednoga jutra, dok su prvaci medusobom raspravljali o značenju onoga što im je

Prorokovođa prethodni dan rekao, jedan od njih, nekako zbunjen i snebivajući se, približi se
Prorokovođi i upita ga: “O, učitelju, ni poslije svega što si nam rekao, ipak još uvijek mi nije
jasno kako nam se dogodilo da smo poslije smrti Drugoga, s kojim smo tako ponosni i
očaravajuće dostojanstveno stupali, kako smo poslije njegove smrti izgubili svoj trag, kako
smo se našli u ovoj bezglasnoj pustinji, kako smo postali stranci u vlastitoj zemlji koju smo
svojom krvlju otkupili? Kako nam se dogodilo da nam neprijatelj preuzme vlast i poigrava se
sudbinom našom, kako smo postali neprijatelji sami sebi?”
Prorokovođi bi drago da je upitan, jer u tom pitanju prepozna da se duh prvaka uputio
na put istraživanja istine, na put osvješćivanja. Da su postali nezadovoljni sami sobom, s
istinom od koje su do sad živjeli. Da su se postidjeli svoga propusta. Stoga reče tom prvaku:
- Dobro, o kravatanski prvače, pitaš. Svojom postiđenošću, odakle i pitanje tvoje
dolazi, stupio si na put oslobođenja. Na pravom si tragu, na Ispravnom putu. Ali budući da
djelo oslobođenja nekoga naroda nije stvar samo jednoga prvaka, pa ni svih prvaka zajedno,
nego cijeloga naroda, skupi sav kravatanski narod pa ću onda govoriti i odgovoriti na tvoje
pitanje. Jer oslobođenja neće biti dok se cijelom narodu obrazi ne zacrvene.
Čuvši to, prvak pohita ostalim prvacima te svi zajedno okupe narod da sav narod čuje
što će Prorokovođa reći. A kad se okupiše, Prorokovođa zausti:
- Da, da, zaista se ponekad događa da pobjednici budu prevareni, da zbog nedovoljnog
opreza i nedovoljne budnosti svome neprijatelju dopusti da mu ukrade pobjedu. To se
dogodilo i vama, o plemeniti Kravatani! Imate pravo. Zaista, dok ste s Drugim ratovali nije
vam bilo ravna naroda među narodima. Ali poslije pobjede niste bili dovoljno oprezni ni
dovoljno budni. Vi promijeniste stražare svoje slobode i umjesto onih što prvi ustaše, vi
postaviste one koji su se protiv njih borili. Odatle sva vaša nevolja, sva vaša propast. Kad
svladaste i poraziste Svrab i njegove saveznike, mislili ste da ste ih porazili za cijelu povijest.
I odbaciste mačeve svoje. Tada pogriješiste teško. Jer Svrab ima jače saveznike nego ti. Ti
Svrabovi saveznici, i bez njega, u miru nastaviše rat protiv tebe. Na čelu im kao i uvijek
stajahu tvoji zakleti, apriorni neprijatelji - Albion perfidni. Vi znate što o njima vaša poslovica
kaže: da oni i ispod kvočke jaja pokradu a da ona, iako opreznija i od koje druge majke, to ne
opazi. Albion, i od zmije lukaviji, nadmaši te svojom diplomacijom.
Albion, ne iz ljubavi prema Svrabu, jer zna koliko nevaljali Svrab vrijedi: on koji
svaki rat izgubi, ali se na kraju svakog rata pojavi kao lešinar i traži svoj dio od mrca. Dakle,
ne iz ljubavi prema Svrabu, nego da tebe oslabi. Da te oslabi tako da te i tvoj saveznik
napusti. Jer tako on tvoga saveznika, kojega on drži za svoga najvećega neprijatelja, bez
saveznika ostavlja i tako ga slabi. U toj taktici i strategiji Albion ogavnu Svrab koristi i
pomaže ga.
No, oni svejedno ne bi uspjeli da ti zbog svoje nebudnosti i neopreznosti ne zaboravi
na svoje unutarnje neprijatelje. Ne bi uspjeli da nisu našli saveznike među vama. Svrab bijaše
slaba i delegitimirana, pa oni potražiše saveznike među vašim izdajicama. I nađoše je u šizmi,
staroj i novoj. Onoj šizmi koja je protiv tebe i rovarila i ratovala i prije i za vrijeme rata. Vi ih
oslobodiste svake krivnje i odgovornosti za zločin izdaje pa se oni vratiše u javni život vašega
kraljevstva i zauzeše svoja stara zapovjedna mjesta s kojih nastaviše raditi protiv vas. A
osobito rade protiv onih koji prvi ustaše. Tako, dok ste vi spavali, oni preuzeše sve javne
medije i otpočeše veliku kampanju vašeg prešućivanja. I trovanja nacionalnog duha i
razbijanja nacionalne volje nazivajući to naprednim i liberalno-demokratskim. Sve što je
protiv tvoje snage i tvojih ideala nazivaju naprednim: vojsku raspustiše i tako te ostaviše na

126
milost i nemilost tvojim neprijateljima, sve protuprirodne čine i uživanja nazivaju slobodom
osobe, izruguju brak, ljubav i sve ljudske vrline.
Dakako, najprije vašega vođu, Drugoga, oblatiše i prepustiše procesu prešućivanja.
Spomen na njega svedoše na neugodno protokololarno podsjećanje s ciljem da u vama
izazove osjećaj srama i krivnje jer ga izabraste za vođu. No, vi mu ostadoste vjerni, ali samo u
srcu, bez djelatne obrane. Tako pobijedi vaš unutarnji neprijatelj.
Sad ne vi nego oni, oni koji su bili protiv uspostave tvoga kraljevstva, pišu tvoju
povijest. U toj povijesti u svakom ratu vi ispadate zločinci, zaplotnjaci i razbijači zajedničkih
carstava i kraljevstava, a vaši neprijatelji kulturni pravednici. Šizma tako za se piše da je ona
prosvjećeni i kulturni saveznik Albiona i drugih gospodara svijeta, vaših neprijatelja. S
prešućivanjem oni su započeli odmah poslije Drugoga rata kada su zajedno sa Svrabom i
Albionom kod Olovgrada i na Prekriženom putu organizirali najveći mirnodopski pokolj u
povijesti čovječanstva. Izvršili su pokolj oko 300.000 nedužnih Kravatana, među kojima
mnogo žena i djece, ali i mnogo onih koji prvi ustaše. Oni su pokolj tolike godine prešućivali,
a ti im sve to oprosti i dopusti da se to zaboravi bez kazne. Prešućivanje je imalo za svrhu da
se kaže da se to nije ni dogodilo, tako da oni uvijek ispadnu nevini, a vi zločinci. I da se
njihov zločin zaboravi. A kad se zaboravi i ti ponovo postaneš neoprezan i nebudan, zločin se
prema tebi može ponoviti. I ponovit će se. Svrab i Albion će ga ponoviti. Pa, zaista, koliko
tebi treba opomena i ponavljanja?
I tako ne samo da vam ukradoše povijest, nego vam oteše i sadašnjost, a žele isto
napraviti i s budućnošću. Patriotski su rat obilježili zločinačkim pothvatom, a njegove
obljetnice jedva da se i spominju. Vi ste zamrli, uplašili se i jedva da smijete kravatanstvo i
Kravataniju spomenuti. Njihovo obilježavanje obljetnica Patriotskoga rata više je karikatura,
ismijavanje, nego posvećivanje toga velikoga dana. Više vaš neprijatelj nije Svrab, nego samo
Velesvrab i velesvrabstvo. (Nije šija nego vrat.) Tako Svrab i poslije svega zločina koji počini
prema tebi osta čist pred svijetom jer ti sebe napravi sukrivcem zločina nad tobom
počinjenim. O, kakva li mazohizma, kakve li tvoje bolesti. Kako to drukčije označiti nego kao
doba stalnoga pada, doba propadanja.
Pod diktatom i pranjem mozga od strane Albiona i drugih gospodara svijeta, u
izdajničkoj se raboti komunističkoj šizmi sad priključiše i oni koji su se prije pravili njihovim
ljutim protivnicima. Oni zajedno preuzeše upravljati svime u kraljevstvu i prodavati te, kao
što činjaše u tijeku povijesti. Taj izdajnički nakot živi medu tobom još od 1102., a ti mu nikad
korijenje ne isčupa. To je slabost, a ne čovjekoljublje tvoje. Plaćaš svoj grijeh jer ne znaš
mrziti svojega neprijatelja.
Kad preuzeše vlast u kraljevstvu tvome, izgradiše učinkovit sustav prešućivanja. One
između vas koji su se ranije probudili i shvatili veliku prijevaru, marginalizirali su i pobrinuli
se da njihove riječi ne dođu do ostalog naroda. Svoj sustav prešućivanja i oblikovanja
potlačenoga javnoga mnijenja nazivaju demokracijom, pače, štoviše liberalizmom. Poneki
slučaj pogodan da se prešućivanje učini i predstavi opravdanim, rastrube, njihova autora ocrne
kao primitivca i ognjištara, a zatim i sve druge probuđene prispodobe tome slučaju i tako
ocrne sve i istjeraju ih iz javnosti. To je njihova metoda ostvarivanja istoga cilja drugom
metodom, metodom prešućivanja i istjerivanja iz javnosti. Metode mijenjaju, ali cilj ostaje
uvijek isti. Umjesto uhićivanja, za sada, dok nema potrebe za to, i slanja na pošumljavanje
pustih otoka, služe se podmuklim sredstvima prešućivanja i istjerivanja iz javnosti i tako od
vas prave žive mrtvace. Shvatili su da uhićivanjem i usmrćivanjem vaših najbudnijih od njih
prave vaše junake i svece, čija ih visoka sjena tako moćno nadmašuje i natkriva. To je za njih
opasno, pa za sada to i izbjegavaju. Od vas su napravili nijema usta, očajnike i razočaranike.
Posumnjali ste i sami u sebe, u svoje ciljeve, u svoju pamet, u svoja prava i svoju sposobnost
da upravljate kraljevstvom svojim. Tako, konačno, nisu samo najbudniji i oni koji prvi ustaše
zatočeni u veliki logor Kravataniju, nego ste svi skupa u tom zajedničkom, tužnom i

127
bezglasnom logoru. Vi im se tobože osvećujete, pa ne izlazite na izbore. Ali njima, u ovakvoj
demokraciji, dovoljno je i da samo jedan od vas izađe na izbore da bi oni ustanovili svoj
legitimitet i legalitet.
Velika je to i prevelika prijevara, o Kravatani, da biste je mogli i dalje trpjeti. Zato
ustanite, probudite se, obrišite svoje oči od bunila, od predugog spavanja, da biste jasno
vidjeli. Jer da biste povratili svoju vlast, morate jasno vidjeti što su vam počinili vaši
neprijatelji. Da bi zaželio povratiti svoj ponos i dostojanstvo, cijeli se vaš narod mora
postidjeti zbog svoje nebudnosti. A vi prvaci, vi ste dužni objašnjavati narodu što mu se
dogodilo, kakva prijevara, kakva tragedija. Budite narod neka ustane, neka preuzme vlast, ako
ne želi zauvijek nestati. Budite svjetionici svome narodu.
Neka narod u svoje ruke preuzme izvršavanje svoga suvereniteta, jer mu je on i inače
imanentan. Neka izlazi na izbore, jer glasovanjem izražava svoju suverenu volju i ostvaruje
svoj suverenitet. Kad narod ne glasuje, napušta, bježi od svoga suvrereniteta prestrašen
njegovom imanentnom moći. Istina, time izražava neprijateljstvo prema imperijalnom
suverenitetu, ali tada, kad bježi, kad se povlači, neka bude naoružan...
A ti, narode kravatanski, moraš se naučiti razlikovati prevarante i demagoge od
istinskih vođa, prvaka i narodnih umnika. Od svjetionika svojih! Znaj da će ti oni uvijek
trebati kao posrednici između tebe i tvojih ciljeva. Naučite se okretati glavu od obmanjivača,
od demagoga kakvi su Čergaš, Pretrgač, Maljenki i Saransek Žuti, smrdljivi. Ako budete tako
postupali, ja ću uvijek biti s vama, ići ću pred vama kao svjetlost, kao zvijezda svjetlonosna i
uvijek vam pobjedu osigurati. Zato - ustanite!

II.

Prešućivanje je strategija uništavanja alternative. U politici, i općenito u javnom

životu, to je zombiranje ne samo osoba, nego i mišljenja. Ono je kao takvo uništavanje
demokracije, samoizdaja liberalizma, protivno je pravima čovjeka i građanina.
Trijumfalistička vladavina liberalne demokracije ima za posljedicu svođenje svih političkih
opcija na politički centar, što znači stvaranje idejnoga jednostranačja, jednoumlja. Političke
stranke nisu ostvarivanje različitih socijalnih, gospodarskih, kulturnih i političkih ideja, nego
frakcije u borbi za moć, tek alternativni postupci ostvarivanja iste ideologije - liberalističkoga
totalitarizma i “višestranačke” diktature. Prešućivanje je oblik liberalno- demokratske cenzure
u vidu privatizacije javnosti i kao takvo uspostava liberalno-demokrastke diktature. I još više,
prešućivanje je ne samo nepravedno, nego i onemogućavanje (da ne kažemo zabrana) traženje
istine. I pravde. Ono je uništavanje duha, što je jedna od granica liberalne demokracije koje će
je uništiti. Ako prerešućivanje kojim slučajem ipak bude probijeno i istina izađe u javnost,
onda slijedi represivno ušutkavanje, hard cenzura - politički procesi i zatvaranje, kao u slučaju
suđenja kravatanskim novinarima u Haagu i suđenja vašim prvacima, junacima Patriotskog
rata u domovini.
To zločinačko prešućivanje u biti je dvostruko: prešućivanje svojih grijeha, svojih
zločina i drugih nedjela, i prešućivanje vaših dobrih djela i nevinosti. Prijevara i prešućivanje
su postali strategija ne samo vaših liberalnih demokrata; pače, to je strategija liberalne
demokracije na svjetskoj razini na čelu s osvajačima svijeta. Strategija liberalno-
demokratskoga totalitarizma.
Tako bi i prođe i trideset šesti dan učenja Ispravnoga puta.

128
 XXXVII. Svjedok

Narod je zanijemio zaprepašten veličinom zločina počinjenog nad Krvatanima na

Olovogradu. Tim više što to prvi put čuje i to tek sad od Prorokovođe. Pitao se narod, kako je
bilo moguće da je tako dugo uspješno prešućivan tako velik zločin. Obuzimao ga je strah već i
od same pomisli na mogućnost počinjenja takvoga zločina. Stajao je ukipljen, oduzet,
zaprepašten i nijem. Podilazili su ga srsi i na samu pomisao na taj gnusni zločin. Prorokovođa
pak mirno izvuče mač i njime između sebe i naroda povuče crtu po zemlji, a zatim u zemlju
do crte s njihove strane zabode mač.
No, netko se sjeti da među njima ima jedan postariji čovjek kojega su neki smatrali
čudakom, a neki pače i ludim. Zvali su ga Nedoklan. Ime mu dadoše po tragovima na vratu
sličnima tragovima nedovršenoga klanja.
Nedoklan je, rekoše, uporno ponavljao neke nepovezane i nesuvisle riječi o nekom
stradanju, strijeljanju i klanju, što oni nisu razumjeli, nisu mogli dokučiti o čemu se tu radi: o
stvarnom događanju zla ili pak o čovjeku poremećenog uma koji nešto nesuvislo nabraja.
Kako su držali da je Prorokovođa u milosti Božjoj i da mu je dano da sve zna i sve razumije,
da za nj nema tajne, dovedoše Nedoklana da ga Prorokovođa čuje, ne bi li on možda
odgonetnuo njima nerazumljivo nabrajanje.
Kad ga dovedoše pred Prorokovođu, Nedoklan nije bio nimalo zbunjen ni fasciniran
Prorokovođinim prisustvom i izgledom, nego, kao i obično, otpočne svoje nabrajanje:
Posrtanje, ubijanje, posrtanje ubijanje. Stoj: klanje. Posrtanje,
ubijanje, posrtanje, ubijanje. Stoj: klanje.
Vidjevši da ga Prorokovođa pozorno sluša i da ostalom narodu daje rukom znak da
ušuti i da ga pozorno sluša, Nedoklan se osokoli i ispjeva cijelu pjesmu:

Bleiburg

Kolona mrtvih unedogled. Korača kolona mrtvih.

Posrtanje, ubijanje. posrtanje, ubijanje. Stoj: klanje.
Odvoji ustaše. Domobrane ćemo samo strijeljati. Ne ćemo ih klati.

Posrtanje, ubijanje, posrtanje ubijanje. Stoj: klanje.

Jovo i Rašo se cerekaju. Bem vam mater hrvatsku.
Kolji, kolji. Đe su njihovi. Dovedi, neka ih i oni kolju.
Kasnije ćemo njih...

Posrtanje, ubijanje, posrtanje, ubijanje. Stoj: kolji.

Planine oko Bleiburga obamrle od užasa. Od straha.
Blato. Kiša. Vrisak zaklanoga, pa muk. Kolona se sporo skraćuje.

Mnogo ih je. Ulazimo u državu grobnicu - Sloveniju, grobnicu hrvatsku.

Jovo i Rašo: ovde ćete da platite. Mnogo vas je mater vam ustašku.
Kako se to kolona sporo skraćuje!

Posrtanje, ubijanje, posrtanje ubijanje. Stoj: klanje.

Samo klanje. Kolji bandu. Kolji...Ja ne mogu više, reče Jovo.
Ruke me zabolješe. Mnogo ih je. Ne mogu više.

129
Ti si kukavica, reče Rašo. Vidiš, ja sam ih poklao dvostruko više
od tebe. I ništa. Ništa me ne boli. A ti strijeljaj, ako ne možeš
klati.

Brda i dolovi začuđeni što se to događa. Potoci zamrznuti zanijemiše.

Gdje je nestao čovjek. Da ove zaustavi. Da mi ne bismo bili optuženi za ovaj zločin.
Užas. Umro je čovjek. Ne, krepao je.

Slovenija-grobnica se veseli. Konačno smo došli na svoje. Bit će ih manje nego nas.
Hej, budimo ponosni. Konačno stekosmo slavu. Bit ćemo grobnica velika. Veća
od svih faraonovih zajedno. A i zaslužili su. Otkuda to: njima država, a nama ništa.

Posrtanje, ubijanje, posrtanje, ubijanje. Stoj: klanje. Dojednoga. Sve. Da nema svjedoka.
Da, sve. Kako ćemo inače steći slavu Velike grobnice. Ovako mala zemlja.

Muk. Tišina. Kolona je nestala. Zapovijed: obližite krv s noževa da netko ne pomisli da smo
mi razbojnici, koljači. Mi smo Narodnooslobodilačka vojska. I zatrpajte sve. Nemamo
vremena da ih zapalimo. Da nema svjedoka. Zemlja ih je poklala, a ne mi. Što mi imamo s
tim.
Posijecite i šumu okolo. I nju pokoljite. Da ne progovori. Da ne posvjedoči. Sve, sve uništite,
pokoljite.

Ajmo drugovi. Gotovo je. Pesma, pesma.

Po šumama i gorama...

Kako je život lijep. Sve smo završili. Više nema bande. Neprijatelja. Samo smo mi. Drugovi.
Pesma, pesma drugovi:
Po šumama i gorama naše zemlje ponosne...

Kad Nedoklan završi svoje nabrajanje, narod je nijemog upitnog pogleda pogledao u
Prorokovođu očekujući njegov sud, odgonetku onoga što je upravo čuo. Prorokovođa pak,
shvativši da se ne radi ni o čudaku ni luđaku nego o nepotpunoj glosolaliji, poslije kratke
šutnje samo kratko reče: Svjedok. Narodu to bi još čudnije jer nije shvaćao tko je i čega
svjedok. Vidjevši pomutnju i nerazumijevanje, Prorokovođa ponovo reče: Svjedok.
Nedoklan je svjedok kojega zemlja nije htjela. On je ostatak poklanoga naroda u Bleiburgu, u
Sloveniji i na Križnom putu. Potresne su riječi njegove, jer i nisu njegove nego onih
mnogobrojnih poklanih, pa ih ni on sam ne razumije. On je samo glasnik poklanih duša koje
vas mole da svakome od njih spomenite ime, da u žrtvoslovnu knjigu mrtvih upišete ime
nevino poklanih, jer da inače ne mogu napustiti zemlju i u nebo se preseliti. Da knjigu
obnarodite, jer im je zbog vašega otezanja u raspadnutim tijelima sve teže. A vi znate što to
znači, znate da je to vaša obveza: da ih osvetite. Pa zašto je, nezahvalni, ne ispunite!? Zašto ne
kaznite zločin jer kažnjavanje zločina je na Ispravnom putu.
Kad Prorokovođa dovrši, narod se zbog svoje nebrige postiđen udalji. No, očito,
shvatio je da neće naći svoj mir dok ne izvrši poruku zaklanih. Da to od njega traži
samospoznaja. Jer narod se u svojoj tragediji najdublje samospoznaje.
Tako bi i prođe i trideset sedmi dan učenja Ispravnoga puta.

130
 XXXVIII. Govor umnicima. O pismoznancima

Toga jutra Prorokovođino je lice sjalo blještavim sjajem, zračilo je mirnoćom i

smjernošćću. Bijaše obučen u halju od crveno-bijelih kocaka. Mnogi se pitaše što ta njegova
haljina znači. Bijaše im čudno. Dosjetiše se tek kad reče da namjerava umnicima i o
pismoznancima govoriti:
- A vama umnicima poručujem: dosta ste Kravantaniju objašnjavali, sad je trebate
promijeniti. Znam, vi među sobom govorite: mi nismo ljudi djela, mi smo ljudi ideja, riječi,
pjesme, priče, kipa, slike, skladbe i drugih vidova objašnjavanja i uljepšavanja. Mi smo
duhovni svjetionici, duhovne vođe, mi nismo dobri kao narodne političke vođe. A ja vam
dovikujem: što, zar nije rečeno da će riječ djelom postati. I da najprije bijaše riječ. Ili vi ništa
ne držite do svoje riječi, svoje misli, svoje ideje, svoga bitka što od Bitka dolazi i koji jest
riječ i koji djelom postaje? Vi govorite, čujem vas kako govorite kad uvečer lijegate: mi smo
samo feral, svjetlo na križanju, ali ne i putokaz. Zato su prvaci da budu putokazi i vođa koji
narod vodi smjerovima slobode, časti i dostojanstva (egalité, honorité et distinguité).
Ne, ne slabići, ne možete se lukavošću izuzeti od zajedničke sudbine. Dosta je vaše
glume i junačenja na papiru. Znate li vi koliko je tisuća, i stotina tisuća onih koji izginuše da
biste vi bili slobodni. A vi ne sudjelovaste u njihovoj borbi. Ne, ne, vi svoje riječi morate
djelom opravdati da biste se otkupili. Inače ste obični brbljavci. Pa vi niste ni dotakli svoje
oružje kojim tako bahato zamahujete i prijetite. Neprijatelj Kravantanije je i želio, prije svih
upravo vas prešućivanjem zanijekati i ne dopustiti da upravo vaša riječ djelom ne postane.
I ne gordite se, vi uzaludni letači što puk prezirete. Vaš prijezir puka ostavi vas
praznih džepova. Vas što zemlju i puk mrzite prešućuju oni uzaludno rođeni: neplodni,
birokratski umovi. Oni potječu iz stare šizme, ali i vaša bivša, sad pala braća, što vas izdadoše
i postadoše nova šizma, pomiješa se sa starom šizmom. S njima se izljubiše i postadoše vaši
neprijatelji. Oni vam se zajedno osvećuju za svoju inferiornost.
A da ne budete zlehude sudbine, da ne budete uzaludni letači, naučite se voljeti puk i
zemlju. Samo iz njih ćete obnoviti snagu, samo od njih dobivene snage ćete skloniti pjesmu,
bajku istkati i svojim je unucima ispričati. Samo od njihove snage će vam mišice ojačati,
misao se vinuti nebu. Samo let prema puku i zemlji neće vam spržiti krila.
Zar nisu nestali svi oni uzaludni letači što su se gordili, svojom usamljenom veličinom
hvalili i prezirali puk i zemlju. Zar oni ne nestadoše i bez sinova i bez unuka, zar iza njih ne
osta pusta zemlja? Zato budite mudri i ispunjavajte obveze svoje ljubavi.
I kažem vam, ne bojte se samoće. Bojte se izgubljenosti. Zato ne brzajte na trg. Ono
što vas tjera na trg, to je vaša izgubljenost. I kad prvi put stignete na trg, znajte da ste već
odavno izgubljeni. Na trgu se ne kupuju vrijednosti. Tamo se samo prodaju sve vrijednosti, i
to po niskoj cijeni. A prodaju ih varalice i kradljivci tuđih vrijednosti kao tobože svoju robu.
Na trgu nema stvaratelja. Oni nemaju tamo što raditi, jer njihova radnja ne izlaže svoju
robu. Njihova radnja je njihov duh, a njega ne mogu nikome prodati. A kad ga uzaludni i
kupe, od njega nemaju koristi jer ako je pravi prije umire nego služi. Zato ništa na trgu ne
kupujte. U svojoj samoći tražite i sve ćete naći, ništa ne prodajite. Nego sve darivajte. Budite
velikodušni, darivajte, jer što više budete darivali, više će i vama biti darovano. A ni darovano
vam nije da sve za sebe zadržite, nego i da narod darivate. Darivajte iz srca, iz ljubavi i
velikodušnosti svoje, a ne radi toga da vas hvale. Svojim darovima širite i hvalite ljubav. Tko
se darivanjem ne razdaje, taj ništa i ne steče. I uzalud živi, jer je već odavno mrtav.

131
 A vi koji pišete, ne pišite iz dosade, jer će biti bljutavi plodovi vaši. Pišite tek kad ste
prisiljeni, kad ne možete izdržati od preobilja darova. Neka um i vaše srce slave rad vaš kad
vas prisile na svetkovinu darivanja. Tada ćete biti posvećeni.
I ne družite se, bježite od pismoznanaca. Jer njihovo je srce usko, a znanje mrtvo. Srce
im je nedarežljivo, a znanje tuđi znoj. Oni su kradljivci tuđih plodova. Vi koji ste kao voćka
otežala od plodova, ne družite se s njima jer oni su lažni proroci. Spalite tronošce njihove.
Njihovi su izvori davno presušili, ako su ikada i davali zdravu vodu. Uostalom, vi i niste žedni
vode. Vodu prepustite njima jer oni umiru od vina. Njima se život gadi, zato ga stalno
analiziraju i kritiziraju. Ne slušajte ih, nego pijte vino i svirajte frulu i harmonij. Neka je u
tvom domu svečano svaki dan. Ako bude tako, imat ćeš najviđenije goste koji ćete darivati
najljepšim i najskupocjenijim darovima.
A znate li zašto pismoznanci sebi osnivaju akademije? Pa zato da njihovo neznanje
bude od naroda skriveno, a od države zaštićeno. Da prijevara i privid ne budu otkriveni. Oni
su krdo lažnih individualista i samo u krdu uspijevaju. Hvaleći jedan drugoga, neznalice.
Njihova istina nema imena, jer su krdo. O, premnogo li je učenih, a praznih glava.
Akademicima odgovaraju svi politički sustavi, sva društvena uređenja. Pismoznanci su ljudi
bez korijena, lažni buntovnici koji posljedice svoga bunta nikad ne žele snositi. Zbog
privilegija koje osiguravaju, one su model korumpiranja znanja i savjesti, a zbog starosti su
trome i nepokretne. Uostalom, akademikom se postaje za već prošli, potrošeni život, za
“zaslužni život”. Članstvo u akademiji nagrađuje prošli život i osigurava protokolarnu smrt.
Zato vi koji prvi ustaše, ne nadajte se njihovoj pomoći ni potpori. Ali ih i ne dirajte. Neka
parazitiraju u toj svojoj mrtvačnici duha. Pismoznanci su u akademijama da čuvaju dopuštenu
istinu. Oni su svoju savjest prodali Levijatanu za privilegije. Kad dođete na vlast, i vama će se
pokoriti i vama će služiti. Jer vi se izgrađujete u višega čovjeka i zato morate ostati stalno u
stanju pokreta i duhovne i političke akcije. Pismoznanci su utopisti koji s maglom lijegaju i s
njome ustaju, oni nemaju konkretnu povijesnu misao, misao djela. Njihova je misao lažno
konkretna, “konkretni” su samo kao birokrati. Zaljubljeni su u ideokraciju apstrakcije. U
uzaludnoj potrazi za sobom prerušavaju se u različite likove. Lažno je to pretvaranje. Muhe su
nekorisne.
Tada ga jedan od drskih pismoznanaca, jedan od lažnih proroka upita: A zašto ti,
Prorokovođa, voliš samoću, a nas puku i zemlji po mudrost upućuješ?
Prorokovođa, jer pismoznance nije volio, načas se namrgodi, pa zakratko odgovori:
- Zato, o pismoznanče, jer ne volim točnosti. Zato jer više volim slušati besmislice i
zablude budući da vi istinu ionako ne shvaćate. Točnost što je vi za istinu želite prodati vrlo
me ljuti, razgnjevljuje, izluđuje me vaša doslovnost. Zato bježim u planinu, ali i puku, jer i
kad sam s njim, ja sam sam i s njim da vaše točnosti ne slušam. Zato jer ne volim privide.
A vi što me pitate, pokrijte svoju golotinju; golotinju svoje duše, a otkrijte svoje srce.
Jer ako ga ne otkrijete, nikad nećete istinu spoznati. Osim toga, vi držite da svaka
nepismenost znači i neznanje. A zar ne znate i da neki proroci bijahu nepismeni? Vi ste zaista
pismene neznalice.
Mene ništa tako ne zabavlja kao besmislice što ih neki za mudrost drže. Zato me
viđate u društvu čudaka. Oni me zabavljaju svojim besmislicama. I tako se ne zaboravljam
grohotom smijati. Eto, zato se vi svoje točnosti i svoje pravednosti odreći morate. Da biste
primili novu istinu, novu vjeru. Vjeru u puk i zemlju. Da biste spoznali i slijedili Ispravni
put.
Vaša me točnost ubija, vas što znate odgovore i na još nepostavljena pitanja. Vi i ne
znate da je težak i dug put do pitanja. I da je u svakom iskrenom pitanju već sadržan i
odgovor. Ali vaše usne još nisu izgovorile iskreno pitanje. Jer se niste ozbiljno iskušavali.
Nikad se u provaliju svoje duše niste zagledali. Jer da jeste, prepali biste se njezine praznine,

132
jer biste u njoj vidjeli divlju zvijer koja se hrani vašim snom i vašim mirom. Nju, tu divlju
zvijer prije morate nahraniti, a zatim ubiti da biste postali mudri. Vi zato nemate hrabrosti jer
ste polutani. I zato vas mrzim. Jer prezirete i ne tražite Ispravni put.
Zato vi, Kravatani, ne dopustite pismoznancima da ovladaju vašim dušama, vašim
srcima i vašim umom. Oni vas odvode u izmišljeni, nepostojeći svijet i tako vas slabe pa
postajete žrtve stvarnoga svijeta. Jer onaj tko živi u izmišljenom svijetu, postaje žrtva
stvarnoga. Oni koji izmišljaju drugi svijet, slabo se razumiju u silu. Oni se razumiju samo u
silu koja čini zlo, ali se slabo ili se uopće ne razumiju u silu koja čini dobro. Silu ili
podcjenjuju ili precjenjuju. A najveća njihova ograničenost jest u tome što ne vjeruju u snagu
i genij naroda, u genij i snagu nacije.
Pismoznanci su tako drski da izmišljaju i falsificiraju i vaše podrijetlo. I vašu povijest.
Svoju sumnjičavost i svoju slabost prenose i projiciraju na sve vas. Zbunjuju vas svojim
praznim umovanjem i falsificiranjem. Zato ih ne slušajte jer oni ne poznaju Ispravni put. A
kada ih čitate, čitajte ih samo zato da spoznate odakle vam sve prijeti opasnost. Svi su vaši
pismoznanci novoljevičari. Oni koji su hvalili Titovu diktaturu, podilazili njemu i njegovoj
strahovladi, spjevavali mu himne, lukavi prevrtljivci, pretvoriše se u liberalne demokrate -
novoljevičare. Do neba su hvalili Južnoantiju, divili joj se kao i Titovci, ti ljigavi kruhoborci
zatajivali su pred narodom zločine šizme i Južnoantije što ih počiniše nad tobom. Ti hulitelji
na pravdu sad od vas, od onih koji prvi ustaše, traže nebesku pravednost, kristovsku i
svetačku, iako dobro znaju da za takvu ljudi nisu sposobni. Jao, kakve li hipokrizije! Za sve
svoje počinjene zločine, pa i za zločine zataškavanja i odobravanja zločina šizme i
Južnoantije, našli su opravdanja i oproste, a za one koji prvi ustaše u Patriotskom ratu, pa i za
najnevinije, traže suđenje kao za zločince. O, Kravatani, zar takvima možete oprostiti, zar se s
takvima možete pomiriti?
A vi umnici, vi mudraci, vi trebate demaskirati zamaskirane pismoznance jer ih vi
najbolje poznajete. Vi morate narodu objasniti kako je došlo do velike prijevare, kako je nad
vama zavladalo južnoantstvo, južnoantska ideologija i bez Južnoantije. A zapravo Južnoantija
nije ni nestala, nego se vratila ista ili još gora njezina inačica pod imenom Zapadnoga Brda. I
na vama je odgovornost što na vrijeme niste uvidjeli opasnost kako se Južnoantija, koju
srušiše oni koji prvi ustaše, vrati samo pod drugim imenom, a novoljevičarska šizma pod
imenom liberalne demokracije ponovo preuze vlast.
Mnogo je pismoznanaca među vama. O, kako su lukavi, kako vjerolomni. Tako jedan
između njih skoro napisa roman Tri života Antuna Talijana u kojem prekorava vas
Kravatane svim i svačim, te zašto ste ovakvi, te zašto ste onakvi. Ne valjate kad o sebi dobro
mislite, jer ste ustvari loši, a ne valjate i zato jer o sebi loše mislite, jer time pokazujete da ste
malodušni, komleksirani, maleni i neznatni itd. Prekorava vas jer da nemate dovoljno
samopouzdanja i da ste zato ostali mali narod, da ste se tijekom povijesti stalno nekome
utjecali i na nekoga naslanjali, nekom velikom narodu, ne bi li od njega nešto dobili. Svoju
povijest da ste falsificirali, te da su vaše pobjede za vrijeme staroga kraljevstva protiv Grka i
Bugara gola izmišljotina, itd. On opisuje vaš mentalitet kao mentalitet ništavnog i nevaljanog
naroda, jer da se međusobno mrzite i da ste nesložni, da ne trpite svoje vođe, itd. On pobraja
sve mane vaše, i koje imate i koje nemate, a ni jednu vašu vrlinu. A da je zlonamjerni
iskompleksirani autošovinist vidi se po tome što, iako nije mudar, ipak nije toliko glup da ne
zna da sve te mane koje nabroji kao isključivo vaše da su i njegove, da su ustvari općeljudske,
da ih imaju svi narodi. Zar bi inače bilo toliko buna, ustanaka, revolucija, odsijecanja glava
carevima i kraljevima, itd. A svega toga, tih svađa i nesloga, građanskih ratova i zločina bilo
je mnogo više u drugih naroda nego u vas. No on, jer boluje od samoprjezira, sve to vidi samo
kod vas i tako vas kontrastira prema drugim narodima koji tako izgledaju anđeli prema vama
nečastivima. O, propalice pismoznana! Da, jer njemu se “grsti” i od same riječi domoljublje
jer se toj riječi i toj emociji, po njemu, utječu samo hulje. A, dakako, najveće su hulje oni koji
prvi ustaše, koji su hulje upravo zato jer takvih mana ne imadoše. No, sve postaje jasno kad

133
na koncu kaže da on i nije Kravatan nego Prekomorac. Jer, kako bi on kao kulturan čovjek
mogao biti Šćav?
Ovi, kao i drugi pismoznanci su opasni kao samoizdajice, rodoizdajice i domoizdajice,
koji su toga svjesni i to svjesno čine. Opasni su jer kao pismoznanci kod neupućenoga naroda
uživaju ugled tobožnjih mudraca. A upravo ovaj, kao i ostali pismoznanci, ima podaničku i
autošovinističku psihologiju koja je ponajviše kriva za sva vaša stradanja i neuspjehe. Oni
svojim pisanjem opčaravaju vašu dušu, zbunjuju vas, umrtvljuju vašu snagu, lome vam krila,
čine vas neuspješnima. Falsificirajući vašu povijest i problematizirajući vam i samo
nacionalno podrijetlo i identitet, navode vas da sumnjate sami u sebe, da se samopodcjenjujete
i samoomalovažavate.
To što pismoznanci rade, od kojih se neki i disidentima samonazivaju, moglo bi se i
oprostiti kad bi to dolazilo od mladih i nezrelih revolucionara, koji zakone povijesti, posebno
filozofiju kravatanske povijesti ne razumiju, koji nisu upoznati s psihologijom i mentalitetom
naroda, pa se neuspješno muče i pokukušavaju odgonetnuti političku sudbinu Kravatanije.
Neuspjeh u tome obično završi nacionalnom samonegacijom i autošovinizmom koji tijekom
daljnjega života, dospijećem do zrelosti, kod iskrenih tražitelja istine biva zamijenjen zdravim
nacionalnim osjećajem i zdravom, uravnoteženom nacionalnom sviješću. Međutim, kod ovih
pismoznanaca to nije slučaj. Oni su već davno postali zreli u samoizdaji i samomržnji.
Mnogi od njih postadoše disidenti, koji to i jesu i nisu. Oni su stvarno disidenti od
svake ljubavi za Kravataniju, a nisu disidenti ni od jedne mržnje na nju. Oni su zaista baštinici
svih onih mana što ih vama pripisuju. Oni tuđinu, gospodarima svijeta pribjegoše, odrekoše se
tvoga imena, tvoj Patriotski rat popljuvaše, a vas sve nazvaše zločincima i genocidnim
narodom. Oni postadoše slugama upravljača svijeta, oni ih financirahu, nagrade im davahu
samo uz cijenu da protiv svoje domovine pišu i govore, da zloporabe slobodu i demokraciju,
relativiziranje morala, negiranje braka i sve druge dekadantne ideje ljudske da hvale i naročito
mladima to preporučuju... A kad ti gospodari svijeta uništiše suverenitet, oni se u Kravataniju
slavljeni vratiše. Tvoji upravljači im daju najveće počasti i uzdižu kao spasitelje. Pismoznanci
i upravljači samo hvale tuđince među vama, u njima nalaze sve vrline i talente, a vas
podcjenjuju i prešućuju. O, nakote izdajnički, iskompleksirani! Oni su zatiratelji tvoje slobode
i tvoje neovisnosti. Zaista, zaista, mora li Kravatanija još jednom propasti da bi oživjela?
Zato, o vi koji prvi ustaše, ne tražite pristalice i sljedbenike svoje u palači, nego u
kolibi. Tamo je ljubav za Kravataniju, tamo su oni što se rađaju i umiru za nju, a od nje ništa
ne traže. U kolibi i u neboderu, jer i tamo su poniženi i prezreni. Tamo su radnici, službenici,
namještenici i nacijalizirani intelektualci. Svi su oni potekli sa sela ili iz gradske sirotinje, kao
i iz srednjih slojeva i rijetkih intelektualnih sredina. Idite k njima, oni su vaši saveznici, od
njih ćete se namnožiti. Mnogi još nisu svjesni što se s Kravatanijom dogodilo. Da ljubav za
nju postaje ilegalna, a skoro će postati i zabranjena. Kravatanija postoji samo još na
svečanostima klike, njezinih grobara, u referatima, samoprikazivanju i samohvalama, na
gozbama njihovim. Idite medu naš narod i neumorno, apostolskom upornošću, žrtvom i
mudrošću objašnjavajte što se dogodilo s Kravatanijom. Idite jer ste pozvani, sinovi ste
svjetla, na vama je misija da dovršite započeto, a nedovršeno djelo Drugoga. Pozvani ste i
posvećeni, i sigurno ćete uspjeti. Idite i od razočaranih stvarajte oduševljene. Jer Kravatanija
nije u Kravataniji. Ona je u izgnanstvu. Kao što ono jednom preko sušačkoga mosta prebježe
u vanjsko izgnanstvo, tako sad prebježe u unutarnje izgnanstvo. Kravatanija nije kod kuće.
Vratite je kući iz izgnanstva. Izvedite je iz mraka izdaje i okupacije osvajača svijeta.
Poslije govora Učitelj se povuče u hlad pod usamljeni hrast. Razmišljajući o
pokvarenosti i praznoglavosti pismoznanaca, te naivnosti i kobnom kašnjenju umnika tijekom
povijesti u uočavanju pogrešaka što ih počinjaju narodi protiv sebe, i opasnosti što im prijete,
shrva ga tuga i sjeta nad takvom ljudskom sudbinom. Duboka, ali i misaona sjeta prožme mu
duh kad se sjeti naivnoga razmišljanja o pravednosti i savršenosti čovjeka i svijeta, kad se

134
sjeti koliki narodi i pojedinci žrtvom takve zablude postadoše. Iz toga sjetnoga razmišljanja
prenu ga riječi pjesme Ima jedna duša nježna, o nježnoj duši i snježnoj zemlji u kojima
vlada sama dobrota i pravda. Te misli i riječi koje kao da sa zrakama sunca u njegovu dušu
tiho uđoše, ganuše ga, pa ih zapisa:

Bajka. Ima jedna duša nježna...

Ima jedna duša nježna

u njoj blista čista,
bijela zemlja snježna.
U njoj mašta sva šarena
od tlapnja, želja, uspomena.

U njoj vječna ljubav, mir i pravda

u njoj nikad ne umire nada.
U njoj žive samo anđeli i sveci
u njoj nema laži, prijevara i nasilja
u njoj svatko svakoga blagoslivlja.

U njoj vojske u vječnom miru žive

u njoj se mudraci jedan drugome dive.
U njoj nema smrti ni bolesti
u njoj vrijeme miruje a ne leti.

U njoj janje vuku uz uzglavlje spava

u njoj raste vječno zelena trava
u njoj šuma što vječno sanja i spava.

Zato tiho, molim, na prstima hodite,

jer ako se probude,
nježna duša, snježna zemlja
će nestati - ubit će ih
okrutna java.

Nježna duša, snježna zemlja,

to je čudo, to je bajka,
šteta samo što je sve to –
samo san i varka.

Kada zapisa pjesmu, pozove onoga hrabrog plavokosog mladića, preda mu pjesmu da
je pred svima pročita. Da je čuje sav narod kao opomenu i prijekor onima koji se
oportunistički ugodno smjestiše i sve kritiziraju, a da ništa ne poduzimaju. Kao prijekor
njihovoj egoističnoj pasivnosti i suvišnosti tih “lijepih duša”. Onih o kojima i Dante pjevaše
“...žalosne duše svih što svoje dane proživješe bez pogrde i hvale, što nit' su
Bogu vjerni ostat htjeli ni bunit se, već stajahu sa strane”.
Tako bi i prođe i trideset osmi dan učenja Ispravnoga puta.

135
 XXXIX. O prorocima

Kao duhovan narod Kravatani su i prije pokrštenja mnogo cijenili proroke (mage),
rado o njima slušali i izvršavali njihove zapovijedi. Po primanju kršćanske vjere s još više
udivljenja, vjere i poslušnosti su od vjeroučitelja slušali o prorocima, i to o pravim i lažnim
prorocima. Naučili su u vjeri lučiti jedne od drugih. Međutim, često su bili u zabludi što i od
pravih proroka mogu očekivati; miješali su njihovo duhovno i svjetovno poslanje. Da ne bi i
dalje u zabludi živjeli, Prorokovođa sjede na tronožc i reče:
- Ne budite praznovjerni, o ljudi, o Kravatani, zašto da slijepi po svijetu hodite, zašto
da od toga štetu imate. Ne vjerujte prorocima jer proroka nema, niti je ikad bilo. Ima samo
vjera u proroke i u njihova proročanstva. Onaj tko ima hrabrosti s istinom se družiti i s
okrutnom istinom živjeti, taj zna da se od Sokrata do danas ni jedno proročanstvo obistinilo
nije.
Na vašim licima vidim čuđenje i prepast. S vaših usana i iz vaših ljubopitljivih
pogleda čitam pitanje: pa kako su onda proroci uvijek bili obljubljeni, kako su bili uvjerljivi,
kako su im narodi vjerovali?
Strpljivi budite, sve ću vam reći, otkrit ću vam tu lažnu proročku tajnu. Vi vjerujete da
proroci znaju budućnost, da znaju zagonetku sutrašnjega dana. Ali se varate. Vjera u proroke
dolazi od ljudskoga straha i znatiželje. Tko se od vas ne boji sutrašnjega dana, tko ne želi
znati zagonetku njegovu?
Proročka vještina, pače umijeće, ne zasniva se na znanju onoga što će u budućnosti
biti, nego na spoznaji sadašnjosti. Samo onaj tko spozna uzroke koji su danas nastali i koji će
sutra posljedicama uroditi, samo taj poznaje sutrašnji dan. Više, dublje i dalje od toga, ono
čemu uzroke današnje ne poznajemo, to nitko ne spozna. Ne budite nestrpljivi, ne budite
preuzetni. Veliki je dar onih koji uzroke današnje poznaju, toliko velik da ih je malo na
svijetu. Ljudi se varaju kad vjeruju da znaju, da su spoznali današnje uzroke. I dobro je što se
varaju, jer na tome grade svoje samopoštovanje. A u biti, od privida, a ne od spoznatoga uvida
žive. Od banalnosti svakodnevnih želja i nada oni žive.
Toliko slabo postojeća stanje svijeta poznaju: kad im ga netko otkriva misle da im
otkriva drugi, nepoznati svijet, nepoznatu budućnost. Tako, te je dovoljno nečije poznavanje
stanje svijeta da mu povjerujete kako je prorok i da poznaje budućnost. A u biti, poznavanje
stanja svijeta je samo poznavanje čovjekove želje da spozna budućnost i njegov strah od
budućnosti. Poznavanje čovjekova značaja, onoga značaja jednakog u svih ljudi, posebnoga u
svakog naroda i zasebnoga značaja svakoga pojedinca. O, kako su svi ljudi slični, kako su
međusobno različni! Začuđujuće je da ne govore svi istim, jednim jezikom, začuđujuće je da
se uopće razumiju. Dakle, onaj tko spozna tko je prorok, spoznaje postojeće stanje. Čovjek je
tako nesigurno, strašljivo biće. Boji se za svoj život, ne samo za sutrašnji dan, nego za svaki
sat, za svaku minutu svoje budućnosti. A, zaista, za to ima dovoljno razloga u strepnji, jer mu
je život tako neizvjestan, tako nesiguran. Otuda njegova znatiželja za svaki budući dan. Ne
samo za svoj, nego i za budućnost svoje nacije, pa i cijeloga čovječanstva. Jer svaki čovjek je
i ta cjelina i tim cjelinama živi. Čovjek je zaista preuzetno biće. Htio bi znati ono što ni
bogovi ne znaju.
Još od Heraklita je znano da značaj čovjeku određuje njegovu sudbinu. Heraklit je
zaista poznavao postojeće stanje, uistinu je poznavao nadu i želje čovjekove. Da, značaj
određuje čovjekovu sudbinu, ali samo onoliko koliko čovjek može utjecati na nju. Jer nije on
gospodar svega.
Dakle, nema proroka, svi su proroci lažni. Ali, dragi Kravatani, otkrit ću vam i drugu
tajnu: ako ne postoje proroci, postoji predviđanje i predviđači. Predviđanje kao vjerojatnost

136
očekivanoga, s razlogom očekivano. No, ne za daleku, nego samo za blisku budućnost. Jer,
kao što meteorolozi ne mogu predvidjeti kakvo će biti vrijeme za dulje od četiri dana, tako ni
predviđanje ne može doseći dalje od nastupa posljedica kojima poznajemo već nastale uzroke.
Sve drugo, sve dublje u budućnost obično ja gatanje, bajanje, obično proricanje, jer
nespoznatljiva je mudrost Njegova.
O, kako bi život bio gorak, kako neizdrživo razočaravajući kada bismo mogli
predviđati svoj sutrašnji dan! Preveliki bi vas strah i tuga za životom shrvali. Zato budi sretan,
o čovječe, u svom svetom i optimističnom neznanju. Budi sretan na zemlji dok se ne ispuni
tvoje vrijeme. To je treća proročka tajna.
A i dobro je što su svi proroci lažni. Da čovjek ne može spoznati svoju budućnost.
Zamislite samo kakav bi svijet bio kada bi poznavao svoju budućnost! Jedni bi joj od straha
za sva zla koja nadolaze htjeli umaći, a drugi bi bili protivni i htjeli se prilagoditi. Bio bi to
sveopći kaos i rat, kraj miru među ljudima. Eto, vidite što ne trebate pitati, čime se ne trebate
zamarati.
Pa ipak, dragi Kravatani, spoznajte se kao nacija da biste mogli očekivati, jer
očekivanje je mnogo više od puste želje. A još je važnije da upoznate svoje neprijatelje, da
biste mogli predviđati njihove namjere. Spoznaj uzroke koji ih pokreću, da bi predvidio
korake i njihova djela.
Vidim na licima vas bogobojaznih da se u vašu dušu uvlači strepnja i čuđenje. Pitate
se kako je to moguće kad nas naša katolička vjera poučava da su postojali proroci (veliki i
mali) i da su se sva njihova proroštva ispunila? Zar nas ti Učitelju iz vjere izgoniš? Ne, dragi
Kravatani, niti vas iz vjere izgonim, niti govorim neistinu. Istina je, međutim, da proroci nisu
proricali svjetovne, političke i druge društvene događaje, nego su nadahnuti priopćavali
temeljna dogmatska, bogoštovna i moralna načela. A kada su proricali budućnost na osnovi
stanja i kritike sadašnjosti, prestajali su biti proroci, a postajali predviđači. Pa i samo Isusovo
proroštvo, koji kao Bogočovjek stoji iznad proroka, o dolasku Kraljevstva nebeskoga nije se
ispunilo. On je, naime, prema Mateju, navješćujući pripreme i događaje za svoj dolazak i
dolazak Kraljevstva nebeskoga, prorekao: “Zaista, kažem vam, ovaj naraštaj ne će proći dok
se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje ne će proći.” (Matej, 24, 34-36 )
Kritička teologija otkriva tu eklogu kao neispunjeno proroštvo. Valjda je, govoreći, govorio
kao čovjek, a ne kao Bog, jer da je govorio kao Bog proroštvo bi se ispunilo.
Zato kad vam netko kaže da će se nešto dogoditi, prema nekom proroštvu koje se
odnosi na svjetovne događaje, znajte da krivotvori ili proroštvo ili njegovo ispunjenje. Znajte
da se radi o pismoznancima, jer oni se rado prorocima grade. A vi se držite predviđanja koje
se također samo može, ali i ne mora ispuniti. Ako budete tako postupali, bit ćete na
Ispravnom putu, imat ćete uspjeha u svojim namjerama i nećete se razočarati.
No, dobra se predviđanja ostvaruju. Od njih za njihova predviđaća dolaze velike,
neprocjenjive koristi. Kao primjer, navest ću vam dobro predviđanje Williama Pitta (zvanog
Pitt Mladi), albionskoga političara. Albion nikad nije imao proroke, ali je uvijek imao dobre,
inspirirane i darovite predviđače državnike i vođe.
Naime, Pittovi prijatelji, čuvši za Napoleonove uspjehe kod Ulma te velike uspjehe u
Njemačkoj, nagovaraše ga da Albion treba prepustiti europski kontinent vlastitoj sudbini jer
da je Napoleon nepobjediv, a da se Albion treba okrenuti stvaranju novoga carstva na moru.
Pitt se s njima nije složio nego je rekao: ne, Napoleon će biti zaustavljen kad naiđe na
nacionalni otpor, a to će biti u Španjolskoj. Tada će Albion intervenirati i Napoleon će biti
slomljen. I, doista, deset godina kasnije to se predviđanje i ostvarilo točno onako kako ga je
izrekao Pitt. Takvih točnih predviđanja od velikih državnika i vođa u povijesti je bilo mnogo.
Treba samo pročitati Plutarhove Usporedne životopise da bismo upoznali mnoga točna
predviđanja i koristi od njih.

137
 Dakle, predviđanja se, za razliku od proroštva, ostvaruju. Ostvaruju se kad se
zasnivaju na poznavanju stanja sile i mentaliteta čimbenika, naroda koji su u igri događaja.
Što je bilo odlučno za točnost Pittova predviđanja? To što je austrijsko carstvo bilo
višenacionalno i kao takvo bez homogene nacionalne volje, pa stoga nesposobno za obranu od
vojnoga genija, vođe koji je predvodio vojsku inspiriranu nacionalnom slavom i veličinom.
Isto je bilo i s Njemačkom rascjepkanom u desetke kneževina i carstva. No, zato je
Španjolska, koja je tada još bila ponosno kraljevstvo, osvajačko, nacionalno samosvjesno isto
kao i Francuska, bila nepobjediva. To je, dakle, bilo zaključivanje ne spekulativnoga
mišljenja, obične spekulacije, nego rezultat zdravoga razuma i povijesnoga iskustva. Bio je to
zdravi geopolitički rezon koji najbolje uočava i procjenjuje realne povijesne sile koje su na
djelu. Pittovu hladnu procjenu omogućila je i činjenica da je Albion na otoku, zemljopisno
distanciran i takoreći politički i nije u Europi, što mu je omogućilo hladno i objektivno
razmatranje.
Tako bi i prođe i trideset deveti dan učenja Ispravnoga puta.

138
 XL. O liberalizmu i liberalima

“Nestat ćeš zbog svojih

sloboda, a ne zbog
okupacije ili rata.”
Lord Acton, Propovjednik

Prorokovođa kao mudrac, mudrošću povijesnoga iskustva poučen, znao je za ljudsku

priljepčivost za velike i vladajuće ideje i ideologije, kao i za štete i koristi koje od toga dolaze.
Budući da je liberalizam aktualna pobjednička ideologija, želio im je o njoj govoriti, o
njezinim dobrim i lošim stranama. Prorokovođa zato reče:
- Hrvati! Zbog vaše ljubavi za zemlju i narod, liberali vas preziru. Te suhe trske,
oholice napuhane. Oni od tebe žele napraviti pusti otok, nenastanjeni otok. Svaku plodnost
života oni preziru, samo veličaju plodove svoje suhe mašte. Osamljujući te, oni ništa ne znaju
o umnažanju snage. Na svoju sjenu sjedaju i iz nje se ne daju istjerati. Njihova im je sjena
najbolji hlad. Poredani pored puta svatko sjedi u svojoj sjeni, i to nazivaju uzvišenim
individualizmom. A putem protječe rijeka života, čega se oni užasavaju. O kakav užasan
prizor! Oni se zavaravaju utvarnim sjenama, ne znaju što je ustvari samoća iz koje
velikodušni crpe snagu. Jer su u sjeni svojoj i plaše se sunca. A ti si narod snage i sunca, jer vi
ste sinovi svjetlosti. Ti pod suncem, na otvorenom polju do unedogled širokoga horizonta,
velik hodiš. I što ćeš ti u sjeni pored puta? Ti nove putove praviš, a ne tražiš one odavno
obrasle trnjem i korovom. Pusti ih drugima, ti trebaš suputnike, one koji će skupa s tobom
graditi nove putove i mostove.
Oni te, kao i mnogi drugi narodi nagovaraju da budeš poput niih. Stoga budi skeptičan
prema njima. Ne govore ti za tvoje, nego za svoje dobro. Jer su zaljubljeni u sebe, jer te žele
napraviti providnim. Da se žohari lakše snalaze u tvom vrtu. Da bi tobom vladali, najprije ti u
krv moraju ubrizgati svakojake niskosti. Jer s niskostima oni stvaraju kod tebe niske želje koje
zatim s niskostima zadovoljavaju. Tako osvajaju tvoju dušu i kvare tvoj značaj. A kada
niskosti upropaste tvoje vrline, onda lako postaješ njihovom žrtvom. Medu njima prednjači
perfidni Albion. Oni, mrzitelji tvoje slobode i snage, prodaju ti demokraciju. Onu koja koristi
njima, a tebe upropaštava. Njihova demokracija i liberalizam imaju lažno ime. Nađi im drugo
ime i drugu istinu, jer ove te upropaštavaju.

II.

Istina, čovjek je biće slobode pa svatko onaj tko mu je ograničava, bio to osoba ili neki
kolektivitet, čini zločin protiv čovjeka i čovječnosti. No, čovjek ima svjetlu i tamnu stranu
svoje naravi. Naučite ih razlikovati, od toga vam ovisi budućnost. Kao slobodnom biću,
čovjeku je dana sloboda izbora postupanja, pa on može postupati u skladu sa svojom svjetlom
i sa svojom tamnom stranom naravi. To je simbolično izraženo u praroditeljskoj slobodi i
praroditeljskom grijehu.
Svojom svjetlom stranom čovjek je biće dobra, moralno biće. Kao takav on je u
stalnom iskušenju izbora postupati ili kao biće dobra, moralno biće ili kao biće zla, amoralno i
biće grijeha. Život mu stalno nameće dilemu izbora, pa se cijeli svoj život mora boriti sa
sobom da bi ostao biće dobra, moralno biće. U skladu sa svijetlom stranom svoje naravi
čovjek je dužan, da bi se obranio u vlastitim iskušenjima, izgrađivati i svoje društvene i

139
državne institucije na načelima koja potiču i odobravaju postupanja u skladu sa svijetlom
stranom naravi, koja ujedno obeshrabruju postupanje u skladu s tamnom stranom njegove
naravi. Osnovne moralne zapovijedi mu nalažu dužnost da tako postupa. Tako se izgrađuje u
višega čovjeka, emancipira se od prizemljara.
Ali, ima i onih koji zbog svoje mladosti, bolesti ili slabosti svoga značaja, u borbi
između dobra i zla, između moralnosti i nemoralnosti, nisu sposobni oduprijeti se iskušenjima
te pokleknu pred zlom i amoralom. Takvima je zajednica dužna pomoći: nacija svojom
ljubavi, društvo brigom, a država zabranama i kaznama. Ako neki, iako pri punom razumu,
nemoralno postupaju (homoseksualci, lezbijke, sodomija i dr.), njihovo postupanje ne smije
biti odobravano, ne smije postati dio javnoga morala, jer to nije samo odobravanje, nego i
poticanje na nemoral. Kaznu svoga nedostatka u svojoj dubokoj tajnoj privatnosti moraju
izdržavati. Jer ima mnogo onih koji su u moralnoj dilemi slabi i kad takva postupanja ne bi
bila odobravana, nikad tako, nemoralno, ne bi ni postupali. Morate zabraniti da se odgojem,
izobrazbom, javnim uzorom ili na bilo koji drugi način promiču i odobravaju takva nemoralna
i protunaravna ponašanja.
Morate razlikovati umjereni od radikalnoga feminizma, koji najčešće nije drugo do li
patološki oblik feminizma. No, općenito, feminizam kao društveni pokret i proces
oslobađanja žene i ženskoga od povijesno naslijeđene potlačenosti napredak je slobode u
povijesti, što trebate ne samo tolerirati, nego i poticati.
Liberalizam je za čovječanstvo napravio mnogo dobra. Poticao ga je da se oslobodi od
ropstva političkoga, ropstva gospodarskoga i ropstva predrasudnoga morala. Doveo ga je u
stanje gospodovanja razuma, u stanje slobodnoga izbora. I dotle je bio koristan za čovjeka.
Ali je onda prekoračio granicu zdravoga razuma i dao čovjeku slobodu i da bira zlo, da
slobodno bira grijeh. Izbrisao je granicu između čovjeku dopuštenoga i nedopuštenoga, zlo i
grijeh je izjednačio s dobrim i ispravnim. Od tada on stade čovjeka zarobljavati grijehom,
otuđivati nemoralom. Tjerati ga iz carstva slobode. I tako je došao do dna, iskušao slobodu do
kraja. A što je našao na dnu? Gorki pelin razočaranja, moralnoga kala, pada iz svjetla u tamu.
Pretvorio je svoj svijet u Sodomu i Gomoru. Prešao je iz pozitivne u negativnu slobodu.
Napravio od čovjeka biće bez savjesti, biće poslušno nagonu.
Tako vidiš da liberalizam nije samo sloboda nego i nesloboda. Da liberalizam stari i
liberalizam novi nisu braća nego međusobni zatiratelji. I da novi nosi lažno ime koje moraš
promijeniti i drugo ime naći slobodi i graditi slobodarsko, a ne liberalističko društvo. Jer
slobodarstvo je postliberalna kategorija političke i moralne vrline. Ono je viši stupanj slobode
- odgovorna sloboda čovjeka koji i ne pomišlja na sva ona zla i perverzije što ih je liberalizam
legitimirao i afirmirao.
Sad je vrijeme da narod shvati da se ljepota slobode sastoji u samoograničavanju na
pozitivnu slobodu i izbjegavanje negativne slobode. Inače će propasti, putovi njegovi bit će
zatrti. Zašto da ti sjeme propadne, zašto da ti koraci nestanu! Ne daj se mraku, ne daj se
grijehu!
Već sam vam rekao: čovjek nije ravan, nego strm i težak put, put iskušenja i
slobodnog izbora. Od vašega izbora ovisit će vaša budućnost. I zapamtite: čovjeku nije sve
dopušteno. Samo je životinji dopušteno sve. Samo je životinja nevina, bez grijeha. Čovjek je
biće slobode izbora u iskušenju. Zato se borite, nadmašujte se i ne budite prizemljari.
I da znaš, budućnost je liberalizma da nestane. Da na njegovo mjesto dođe
postliberalno društvo, postliberalizam. Liberali - jer poslije pada komunizma liberalizam je
ostao jedina svjetski relevantna ideologija - misle da će on kao ideologija vječno vladati
svijetom. A varaju se.
A ima i više vrsta liberalizma. I po nacionalnom podrijetlu, i po temeljnim
vrijednostima. Jedno je anglosaksonski liberalizam s njegovim rodočelnicima - Hobbes i

140
Locke, a drugo kontinentalni sa svojim rodočelnicima - Kant i Hegel. A i oni se međusobno
razlikuju, da ne govorimo o velikoj diversifikaciji liberalne misli poslije njih - politički
liberalizam (Rawls), sektaški liberalizam, represivni liberalizam, hegemonistički liberalizam,
obuhvatni liberalizam (Mill), itd. A po socijalnom i moralnom sadržaju liberalizam se kao
politička praksa očitovao i kao kulturni i kao sirovi, primitivni hegemonistički i
eksploatatorski liberalizam kakvoga prakticiraju osvajači svijeta. Taj se primitivni liberalizam
ostvaruje u kapitalizmu koji, i kao klasični i kao neoliberalizam, daje pravo jačemu i većemu
da osvaja i ekploatira manjega i slabijega. Veće i jače nacije i države da porobljavaju i tlače
manje i slabije nacije. To isto se odnosi i na pojedince. Njihova se pravednost sastoji u
jednakom postupanju prema nejednakima. To osiguravaju kao jednakost pred zakonom.
Kad dolazi do spoja liberalnih i demokratskih ideja i nastane liberalno-demokratska
ideologija, te kad ona osvoji vlast u pojedinoj državi i postane državni režim, onda nastaje
liberalno-demokratska diktatura. Taj spoj, liberalno-demokratska diktatura, već vlada
Zapadom i ima ambiciju da postane svjetski režim.
Kulturni, nehegemonistički i neeksploatatorski liberalizam postoji samo u knjigama.
Onomu primitivnom on služi kao maska, kao sredstvo političkoga inženjeringa u uvjeravanju
slabih i nemoćnih nacija da je svaki liberalizam kulturan i pravičan. Primitivni liberalizam je
preuzeo dosta vrijednosti od rasizma. Liberali se bore za prevlast liberalne pravednosti u
svijetu. A ni lijevi ni desni liberali nisu shvatili da u kapitalizmu nije moguće, kao što nije bilo
moguće ni u komunizmu, ostvariti pravedno društvo. Kao što ni marksisti nisu shvatili da nije
moguće izgraditi društvo “s onu stranu pravde”, jer da će komunističko obilje pravdu učiniti
izlišnom. Sijači iluzija! Da bi ostvarili tobože pravedno društvo jedni izgrađuju društvo
“slijepo na boje” (SAD i južna Afrika, crnci), a drugi društvo slijepo na nacionalnost i
općenito na kolektivna prava, a u isto vrijeme izgrađuju svoja društva slijepa za socijalne
nepravde i slijepa za eksploataciju slabijih i nerazvijenijih društava.
Zasnovan u takvim vrijednostima liberalizam nije rješenje ni za čovječanstvo ni za
čovjeka pojedinca i njegovu autonomnost. Zato on mora nestati. A nestat će jer i on sam sebe
razara, baš kao što je to činio i komunizam. Razara se i upravlja prema postliberalizmu i
njegovim vrijednostima. U teoriji liberalizma počinje prevladavati priznanje kolektivnih
prava, nacionalnih i skupinsko-diferenciranih prava manjina. Tako reformirani liberalizam
više i nije liberalizam, koji po svojim osnovnim zasadama ne priznaje nikakva kolektivna
prava, nego je to postliberalizam. Iako je načelno zadržao primat autonomije osobe, u zbilji se
sve više probija načelo ograničenja te autonomije. Isto tako je i glede pitanja pravde:
liberalistička koncepcija pravde sve se više sukobljava s kapitalističkim i klasičnim
liberalističkim vrijednostima i načelima pravde koju uspostavlja tržište i pravna jednakost
pred zakonom.
Liberalizam počinje uviđati svoje zablude. Tvrdi da pojedinac treba biti apsolutno
autonoman u smislu postavljanja svojih planova i ciljeva kako će organizirati život. Tom
idealu se nema što prigovoriti kad se on ne bi apsolutizirao. Naime, ima li ta autonomnost
granice: moralne, religijske, političke, humanističke i općenito društvene? Apsolutizacija
autonomnosti je čisti iluzionizam jer se sve vrijednosti, pa i autonomnost, ostvaruju u
zajednici. Čovjek pojedinac zaista nije izolirani atom, nego biće zajednice (nacije, ens
nationis), društva (ens socialis) i države - zoon politikon. On je osoba u iskušenju, ne
samo u religijskom, nego u sveopćem iskušenju prema Ispravnom putu. To je posljedica
njegove naravi sklone moralnom padu. U krajnjoj liniji, bez života u zajednici i društvu i
državi on prestaje biti i društveno i političko biće, prestaje biti zoon politikon. Jer, svako
od tih entiteta traži svojevrsnu solidarnost i lojalnost, a to su ipak nužna ograničenja
autonomnosti. Nužna i za pojedinca korisna, jer se unutar tih entiteta on usavršava u višeg
čovjeka. Prestaje biti prizemljar. Znam, mnogi će liberali stvaranje postliberalnoga društva i
države nazivati ostvarivanjem samoga liberalizma, kulturnoga liberalizma. Istina, uistinu će u
postliberalnom društvu biti zastupljeno dosta osnovnih liberalnih vrijednosti. Međutim, ne

141
samo liberalnih, nego i ideja i vrijednosti i drugih ideologija i duhovnih i političkih pokreta i
projekata, hibridizacije ideologija: humanizma - čovjek i njegovo dobro kao svrha svijeta,
čovjek sam je najveća vrijednost, kršćanstva - ljubi bližnjega svoga, teži višem duhovnom
stanju, odgovorna sloboda, konzervatizma - moral u skladu s ljudskom naravi i društvenim
kontekstom, nacionalizma - pravo na kolektivno samoodređenje, marksizma, komunitijarizma
- težnja socijalnoj pravdi i zajedničkom dobru, liberalizma - slobodan izbor životnoga plana i
općenito slobodan izbor vođenja života svakog pojedinca, demokratizma - odgovorna
demokracija, itd. Izvorna postliberalno-demokratska vrijednost je multikulturalnost - pravo
manjina (nacionalnih i drugih) na zaštićeni život u njihovim kulturnim zajednicama,
konsocijacijalizam.
Postliberalno će društvo biti kreativni kooperativni individualizam. Postliberalni
individualizam neće biti atomistički nego društven. Kreativan u smislu mogućnosti
autonomnoga stvaranja uvjeta svoje materijalne egzistencije, što će mu omogućiti napredak
prirodnih znanosti i tehnologije u smislu da svatko autonomno stvara svoj životni projekt i
autonomno ga ostvaruje. No i tada će živjeti u zajednici, društvu i državi, i bit će nužno
upućen na kooperaciju s drugima. Ta će kooperacija proizaći iz njegove spoznaje uvjeta
održanje vlastite slobode i pozitivne autonomnosti. Pripadnost navedenim entitetima bit će
izraz slobodnoga izbora, oslobođene kreativne svijesti, a ne nikakve otuđujuće heteronomije.
Jer, postliberalno društvo će biti društvo racionalnoga individualizma, a ne anarhizma. Taj
racionalizam neće negirati, nego racionalno postavljati kolektivne ciljeve i njihovo
ostvarivanje. Čovjek će uvijek sebe određivati prema univerzalnim i racionalnim zakonima
života. U krajnjoj liniji, stari, nereformirani liberalizam, onaj što afirmira isključivost
privatnog projekta, iracionalan je jer je negacija napretka i čovjekove budućnosti. Sav
dosadašnji napredak čovjek je ostvario kao biće ona tri entiteta, integriran u njih i istovremeno
ih nadilazeći šireći svoju autonomnost. Međutim, ta je autonomnost ograničena čovjekovim
ontološkim određenjem kao bića pripadnosti naciji, društvu i državi. Liberalna teza da je
svaka zajednica i svaki udružbeni entitet (nacija, društvo i država) bez obzira na stupanj
njihove demokratičnosti, autoritaran, reakcionarna je i iracionalno razarajuća. Ne može se
izbjeći činjenici da je čovjek i kolektivističko biće, što je, pače, i biološki utemeljeno.
Liberalizam nema povjerenja u narod jer je kolektivitet, ni u njegov javni um niti u javno,
zajedničko dobro, iako je sav napredak ostvaren upravo u povjerenju i s privrženošću njima.
Tradicionalistički liberalizam ne shvaća da odgovorna sloboda raste uz velike napore i žrtve,
jer se razvija u društvu antagonističkih interesa. Napredak prema individualističkoj
autonomnosti se također odvija unutar društvenih suprotnosti što ih svaki razvoj zahtijeva.
Postliberalno-demokratsko društvo je društvo odgovorne slobode i odgovorne demokracije. U
postliberalno-demokratskom društvu (koje nikad neće postati zajednica, kako je to mislio
Marks, jer kooperacija zasnovana na privatnom vlasništvu zadržava antagoničnost
karakterističnu za društvo i njegovu mehaničku solidarnost), ni pojedinac neće biti “društveni
pojedinac” Marksova tipa, nego individualizirani kooperativni pojedinac. Njegova
autonomnost kao društvene jedinke bit će, kako je već rečeno, iscrpljena upravo u toj
kooperativnosti, u moći biti kooperativno autonoman, što znači posjedovati privatno
vlasništvo na kojem će se razviti kooperativnost kao novi oblik društvenosti. Autonomnost će,
dakle, biti omogućena imovinskom neovisnošću zasnovanom na privatnom vlasništvu. Bit će
to društvo obnovljene vjere i obnovljenih, kao i novih pravih, istinskih vrijednosti.
Slobodarsko, postliberalno društvo.
Bit će to, dakle, komunitarno-slobodarsko (ne komunističko) društvo u kojem je nacija
shvaćena kao dovršena zajednica solidarnosti i kooperacije. Društvo individualne i kolektivne
autentičnosti. Komunitarizam kao postliberalno-demokratko društvo izrasta na zgarištu
neoliberalističkog socijalnog izolacionizma što ga u suvremenom svijetu izaziva gospodarski
fundamentalizam turbokapitalizma osvajača svijeta, kao negirajuća reakcija i negacija
neoliberalizma. No, na prijelazu iz liberalno-demokratskog u komunitarno-slobodarsko
društvo treba očekivati jake otpore neoliberalnog fundamentalizma, prvenstveno
142
gospodarskoga. Bit će to liberalistički konzervativizam otpora novom društvu, novoj slobodi.
Bit će to jači otpor nego što je bio pri prijelazu iz komunističkog u postkomunističko društvo.
Međutim, slobodarski komunitarizam je budućnost koja sebe traži i zato je neizbježan. On se
kao harmonija jedinke i zajednice traži kroz cijelu povijest. Ne dopušta propast individualiteta
u totalitarizmu kolektiviteta, niti rasap, propast zajednice svedene samo na prostornu,
zemljopisnu su-zajednicu uz isključenje povijesnosti zajednice; njezine zajedničke prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti.
Postliberalno-demokratsko društvo je, dakle, ne samo postliberalno, nego i
postdemokratsko No, to ne znači vladavinu bilo kojeg oblika diktature ili totalitarizma.
Postdemokratsko je u smislu nestanka stare demokracije, vladavine demagogije, korupcije,
manipulacije i drugih zala. Postliberalno-demokratska demokracija je nova demokracija,
demokracija vladavine vrline.
Ortodoksni, univerzalistički liberalizam koji nije priznavao kolektivitete (naciju)
nestaje, a esencijalistički liberalizam koji kolektivitetima priznaje jezik, povijest i kulturu, tj.
liberalni nacionalizam sve više biva priznavan od liberalne teorije i prakse. Ta revizija sigurno
vodi u postliberalno-demokratsko društvo.
Neoliberalizam je liberalne teorijske ideje doveo do kraja, ostvarivši ih u svim
područjima života, tako da su njegove osnovne vrijednosti u području religije postale ateizam
i vjerski indiferentizam, u području politike neokolonijalizam (globalizacija kao
imperijalizam), u području gospodarstva tržišni fundamentalizam kao oblik eksploatacije i
pauperizacije, u moralu amoralizam, tj. permisivizam, isključivo vrijednost uživanja.
Općenito, u javnom životu to je vulgarizacija i animalizacija, biologizacija - poživitinjizacija
čovjeka. Neoliberalizam vodi u novo, mračno doba općeg ropstvo duha i tijela. Zato je nužno,
zahtjev povijesti da dođe do novoga zaokreta, do novoga napretka, do povratka istinskih starih
i stvaranja novih istinskih namjesto postojećih lažnih vrijednosti. To je sljedeća zadaća
povijesti, zadaća postneoliberalizma.
Međutim, treba uzeti u obzir da ni svi narodi nisu jednako skloni liberalizmu. Neki su mu
više, a neki manje skloni. Uostalom, zbog te razlike su nastali i različiti likovi kultura i
religija. Svakome je jasno da je npr. islam rigidniji na liberalizam od drugih objavljenih
religija. A i među islamskim narodima također postoji razlika u odnosu na liberalizam.
Sigurno je, naime, da će Turska lakše podnijeti i brže proći proces liberalizacije jer već ima
odvojenu crkvu od države, nego npr. Saudijska Arabija, islamska fundamentalistička
teokratska monarhija. Mnogo ovisi i o mentalitetu svake nacije. Zato agresivno liberalizirati
neke zemlje protivno njihovu mentalitetu znači izložiti ih riziku. Razoriti mu sustav
vrijednosti i državne i društvene institucije, često znači anarhizirati i destruirati mu društveni i
državni ustroj (Iran za vrijeme Pahlavija, danas Irak i dr.). A i sadašnje vodeće liberalne
države nisu oduvijek bile liberalne. Stoljeća su prošla kao proces postupne liberalizacije.
Stoga je agresivna liberalizacija najštetniji i najopasniji oblik liberalizacije. Na žalost,
suvremeni se liberalizam u praksi nije odmaknuo od ideja J. S.. Milla koji je smatrao da
liberalne, što znači zapadne, države imaju pravo drugima silom nametati liberalizam.
Francusku su revoluciju pokretale ideje slobode (liberté), bratstva (fraternité) i
jednakosti (egalité). S njom je ideja građanstva i građanskoga društva stupila na povijesnu
scenu zajedno s ideologijom liberalizma, iako su ideje liberalizma (ranog) prisutne u
intelektualnom životu Zapada još i prije, već oko 1750. Liberalizam, dakle, postaje ideologija
građanstva, ali to građanstvo, kao ni liberalizam, ne prihvaćaju među svoje vrijednosti, među
svoje ideologijske “dogme” načelo bratstva kao jedno od temeljnih načela Francuske
revolucije. A što je bratstvo i što ono kao društveno načelo znači?
Zahtjev bratstva je zahtjev zajednice, a ne društva. To je zahtjev ljubavi među ljudima
i narodima, što je daleko od bešćutne ravnodušnosti liberalizma. Ta ljubav nije ljubav strasti
koliko razuma. Taj je eros među ljudima vječno ugrožen društvenim suprotnostima

143
građanskoga društva - socijalnim, religijskim, političkim, itd. Na razini tog društvenog erosa
čovječanstvo je uvijek postojalo kao zajednica, ali samo potencijalno, neočovječeno. A koje
učenje, koja ideologija će tu potencijalnost pretvoriti u aktualnosti?
Taj moralni i socijalni zahtjev kao postulat je temeljno načelo kršćanstva koje ga
bezuspješno pokušava ostvariti dvije tisuće godina. Od svjetovnih “religija” najradikalnije su
ga htjeli ostvariti komunizam/ socijalizam. No, jer su ga htjeli ostvariti prisilom, represivno,
to je bio neodgovarajući način i zato bezuspješan. Bliži povijesnoj zbilji su zahtjevi nekih
komunitaraca koji naglašavaju društvenost kao moralnu i političku filozofiju novoga društva.
Očito je, dakle, da taj zahtjev ostaje zadaća čovječanstva, ostaje zadaća za postliberalno-
demokratsko društvo.
Kao nositelj globalizacije liberalizam je globalni oblik konzervativizma i
pragmatičnoga ostvarivanja interesa osvajača svijeta. U svojoj agresivnoj varijanti što je
provode osvajači svijeta globalizacija je novi oblik totalitarizma. Kao globalizacija civilizacije
mogla bi biti korisna kad bi bila provađana zaista pravedno a ne liberalno, kada bi sva
civilizacijska dostignuća koja predstavljaju napredak postala dobro cijeloga čovječanstva i
širena bez tlačenja i eksploatacije. Međutim, kao globalizacija kulture ona je uvijek štetna.
Istina je da cijeli svijet tendira tome, ili je već došao u tu globalizacijsku fazu da ima istu
civilizaciju, što je prvenstveno zasluga prirodnih znanosti i tehnologije; međutim, nacije
ostaju kulturne jedinice, jedinice kulturnoga suvereniteta i samo pod tim uvjetom da one to i
ostanu globalizacija može biti od koristi čovječanstvu.

III.

Vaši domaći liberali su uznositi paunovi, puni samohvale. Smatraju se najzaslužnijima

za stvaranje Republike Kravatanije i za njezino uljuđivanje. No, to nije istina. Liberali su,
osim samo nekih, u Jugoantijii bili protivnici režimu, diktaturi, neslobodi, a ne državnoj
zajednici. Oni općenito preziru državu, pa kako bi se onda borili za kravatansku nacionalnu
državu. Oni su poklonici neograničene pa, dakle, i neodgovorne slobode, hvale bogatstvo i
uživanje. Mnogi su čisti poklonici zlatnoga teleta. Zato pri raspadu Jugoantije i obnovi vašega
kraljevstva nisu u narodu uživali ugled. Jer, narod je shvatio da im nije toliko stalo do države,
njihova najvišega dobra, koja im slobodu treba zajamčiti.
Tako bi i prođe i četrdeseti dan učenja Ispravnoga puta.

144
 XLI. Liberalizam i ljudska prava

Znajući da je pitanje ljudskih prava u liberalizmu i postmoderni stožerno političko i

kulturološko pitanje, Prorokoviđa odluči govoriti Hrvatima i o tom pitanju:
- Dva su povijesna izvora ljudskih prava, prava koja pripadaju svakom čovjeku po
samoj njegovoj naravi: svjetovni i duhovni, odnosno religijski, prvenstveno kršćanski.
Svjetovni se nazire već kod stoika, a i Sofoklova Antigona stavlja ljudsko kao prirodno pravo
iznad pozitivnih zakona. Svjetovno poimanje ljudskih prava počiva na autonomnosti i
dostojanstvu ljudske naravi, na čovjekovom pravu na samoodređenje. Kršćansko, teološko
poimanje ljudskih prava počiva, pak, na teonomnom poimanju ljudske osobe stvorene na sliku
i priliku Božju, odakle mu i dostojanstvo.
Povijest ljudskih prava je povijest ljudskoga društva i njegove demokratizacije i
humanizacije. Povijest je to samospoznaje vlastite naravi, kao osobe i kao generičkoga i
socijalnoga bića. Ali povijest ljudskih, čovjekovih prava kao društvenoga bića povijest je i
toga društva i njegove samorefleksije. Povijesni odnos prema ljudskim pravima je, međutim,
uvijek bio klasni odnos. Jer, već od samih početaka nastanka ideje o ljudskim pravima, u
grčkom i rimskom društvu, ljudska prava pripadaju samo slobodnim grčkim i rimskim
građanima. Ona ne pripadaju djeci, ženama i robovima (aliena iuris). Drugi izvor,
kršćanstvo, imalo je takoreći neizravni utjecaj na afirmaciju ljudskih prava. Ono je, s jedne
strane, ta prava shvaćalo univerzalistički pozitivno. Objavljuje jednakost i dostojanstvo
ljudske osobe bez obzira na društveni, klasni položaj čovjeka u društvu bez obzira na
nacionalnost, spol, dob i rasu. No, ono se mirilo i s robovlasničkim i s feudalnim i s
kapitalističkim društvenim uređenjem, pa je taj odnos bio poglavito duhovnoga, a ne i
svjetovnoga značaja. Teološki pristup ljudskim pravima ipak je pozitivno, iako neizravno i
nedovoljno utjecao na razvoj ljudskih prava. Odnos Katoličke crkve prema pravima robova
(pravo sklapanja braka, zabrana trgovanja robljem i dr.), odnos prema ljudskim pravima
Indijanaca i drugih indigenih naroda također svjedoči o tom pozitivnom odnosu (Las Casas i
dr.). Sve to, međutim, nije bilo dovoljno. (Pravoslavne su crkve tijekom povijesti bile
indolentne prema ljudskim pravima).
Moderna koncepcija ljudskih prava izum je liberalnog shvaćanja slobode, ali je i ta
koncepcija zadržala klasni, nacionalni i rasni kriterij tih prava.
Buržoasko, liberalno-demokratsko društvo promoviralo je prava čovjeka kao
subjektivna prava svih ljudi. Iako se kao iura hominum 11 , prava čovjeka kao njegova
subjektivna prava, spominju već kod Volmera 1537., pravi utemeljitelji modernih ljudskih
prava su engleski filozofi XVII. st. John Locke i Thomas Hobbes. I dok je Hobbes držao
temeljnim ljudskim pravom pravo na život, Lock ih je proširio na slobodu i vlasništvo, u koje
je uključio i vjeroispovijest. No, tu nastaje napuklina stvorena klasnim pristupom, pa se
razlikuju ljudska prava od građanskih (ili političkih) prava. Naime, za razliku od ljudskih
prava, politička su prava ograničena samo na one koji nešto imaju, na vlasnike, na vlasničku
klasu, na buržoaziju. Uostalom, u Albionu su otpočetka ljudska prava i zamišljena isključivo
kao prava plemstva prema kralju (Magna charta libertatum, 1215.), da bi se postupno i
ograničeno širila na ostalo stanovništvo (Bill of Rights, 1689.). Time su ljudska prava
ograničena feudalizmom prelazila u ljudska prava ograničena kapitalizmom, od prava
plemstva postala su prava buržoazije. To kulminira u Francuskoj revoluciji (kojoj je
prethodilo prosvjetiteljstvo), vođenoj idealima slobode, jednakosti i bratstva, koja u
Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789.) proglašava neotuđivim i svetim
pravima čovjeka koji se rađa slobodan i jednakopravan sa svim ljudima i ima pravo tako i

11
Čovjekova prava. (lat.)
145
živjeti, te mu se zajamčuje sloboda, vlasništvo, sigurnost i pravo na otpor tlačenju, a ipak
završava na naglašenoj nepovredivosti i svetosti vlasništva. Time je dovršeno ideologijsko
slamanje feudalizma ne samo u toj zemlji, nego se buržoaske ideje te revolucije šire diljem
Europe i svijeta.
Nastaje raskol između citoyena, građanina, i buržuja, bourgeoisa, te oni - iako
formalno jednakopravni - u biti mogu koristiti različita prava: građanin kao biće društva i
zajednice faktično može koristiti samo građanska prava (droits du citoyen), a buržuj kao
vlasnik - ljudska prava. Tu je napetost već Marks dobro uočio. Ljudska prava: pravo na život,
na vlasništvo, slobodu savjesti i vjerioispovjesti su bila prava plemstva, a zatim buržoazije
kojoj je prvenstveno stalo do svetosti vlasništva. Ta napetost traje do danas; pače, u pojedinim
dijelovima svijeta ona se i pojačava.
Napredak u ljudskim pravima kao općeljudskim pravima postala je briga i
međunarodne zajednice, prvenstveno preko UN, njezine Povelje (naročito preko glave VII.),
koji su 1948. donijele i Opću deklaraciju o pravima čovjeka, te razne ugovore o
građanskim i političkim, gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, konvencije o zabrani
rasne diskriminacije, diskriminacije žena, o diskriminaciji profesije, o zaštiti prava djeteta itd.,
kao i druge akte za zaštitu ljudskih prava donijete od te organizacije i drugih međunarodnih
organizacija. Isto tako na regionalnoj razini je donesena Europska konvencija o
ljudskim pravima (1950.) te KESS, Američka konvencija o ljudskim pravima,
Afrička konvencija o ljudskim pravima itd.
Zaštita ljudskih prava provodi se na pravnoj i nepravnoj (zapravo političkoj) razini u
vidu raznih vrsta gospodarskih sankcija, političkog i gospodarskog izolacionizma, itd. No, uza
sve to praksa zaštite ljudskih prava nije slijedila i normativu o zaštiti tih prava. S jedne strane,
same države koje su dužne provoditi zaštitu ljudskih prava to zanemaruju, a često i zlorabe, a
s druge, zemlje osvajači i gospodari svijeta također zlorabe svoju moć u svrhu osvajanja
svijeta. Tobožnja zaštita ljudskih prava tako služi kao izlika za miješanje u unutarnju politiku
drugih država, kao, na primjer, miješanje u unutarnju politiku Kravatanije pri raspadu
Jugoantije, i po osamostaljenju Kravatanije preko HHO-a, koji financiraju osvajači svijeta, te
pri intervenciji u Afganistanu, Iraku i dr. Osvajači svijeta putem nevladinih organizacija, koje
izdašno financiraju, zapravo stvaraju petu kolonu u pojedinim državama (tako i u Kravataniji)
za optuživanje političkih snaga koje su nacionalno orijentirane, koje brane nacionalnu
samostalnost i neovisnost, za njihovo blaćenje i optuživanje pred javnošću i dovođenje na
vlast stranaka i pojedinaca-poslušnika koji će provoditi njihovu politiku.
Ipak, bez obzira na sve to, briga za zaštitu ljudskih prava bez daljnjega je veliki
moralni i politički napredak čovječanstva. No, kako smo vidjeli, medalja ima dvije strane.
Naime, i sama ljudska prava sadrže i moment idealizma, ali i moment iluzionizma.
Pozitivnoga idealizma zato što bi ona trebala voditi, “primoravati” čovječanstvo, tj. države i
međunarodne organizacije, da sa što više brige teže ostvarivanju tih prava, ali s druge strane,
pošto su ta prava podložna ekstremnim interpretacijama i zahtjevu da se ona tako ekstremno
interpretirana primijene i kada za to nema nikakvih uvjeta u pojedinoj državi, ona postaju
predmetom manipulacije i zloporabe. Manipulacijom se tada iluzije podmeću za ideale,
odgovorna demokracija i odgovorna sloboda pretvaraju se u neodgovorne itd.
U svijetu se još uvijek vode rasprave o tome koja ljudska prava, i u kojem njihovu
dosegu i sadržaju treba zaštiti na svjetskoj razini. To je zapravo pitanje ostvarivosti ljudskih
prava u različitim nacionalnim tradicijama: kulturnim, gospodarskim i političkim, ali i
vjerskim. Međutim, s druge strane preko ljudskih se prava vode i ideološke i političke bitke i
nadmetanja. Osvajači svijeta koriste i manjinska prava kao ljudska prava za podrivanje njima
nepoćudnih vladajućih struktura, njihova rušenja i dovođenja poslušnika i slugana na vlast.
Služe se tim pravima za nagrizanje i razaranje unutarnje kohezije određenoga društva i
države.

146
 Dakle, manipulacija ljudskim pravima je ne samo moguća, nego se stvarno i provodi
od osvajača svijeta. Zato, o ljudi, o Kravatani, budite oprezni kad vam osvajači svijeta
obećavaju ostvarenje svih ljudskih prava, kad vas i nagovaraju i prisiljavaju da priznate
manjinska prava i onima koji na to i nemaju pravo.
Ostvarenje ljudskih prava, jer je, kako smo vidjeli, ograničeno rasno (apartheid,
suvremeni rasizam), nacionalno (male nacije su “narodići”), i klasno (novi proletarijat), nije
moguće ostvariti u liberalnoj demokraciji jer ona sadrži sva ta ograničenja, a naročito ih nije
moguće ostvariti u neo-liberalnim poretcima. Jer, liberalizam je sustav formalne demokracije,
demokracije koja sva građanska prava pretvara u formalna. Formalna prava formalne
demokracije su poslužila za rušenje feudalizma, monarhisičkih, fašističkih i komunističkih
diktatura, ali su dovela do uspostave neoliberalno-demokratske diktature kapitala,
plutokratske oligarhije. Ta ih diktatura usavršava i dovršava. Dalje od toga ona zbog svojih
ograničenja ne može ići. Istinsko ostvarenje ljudskih i građanskih prava povijest je ostavila za
svoj sljedeći korak napretka, za postneoliberalno-demokratsko društvo.
Zato razbijte liberalno-demokratske ploče vrijednosti postmoderne, i napišite nove -
ploče slobodarskoga društva. Liberalno-demokratski moral postmoderne nema ideju
kakav bi čovjek trebao postati. Svojom “slobodom” i demokracijom liberalna demokracija je
srozala zapadnog čovjeka i njegovu uljudbu te sve svela na animalnost. Primitivni
kapitalistički materijalizam prognao je bogove i na njihovo mjesto ustoličio trbuh (drob),
kopulaciju i druga animalmna uživanja. Nebo je prazno, čovjek je izgubljen! Treba ga ponovo
nastaniti očaravajućim.
Zato, o ljudi, o Hrvati budite uzvišeni, budite revolucionari, jer vrijedite onoliko
koliko ste revolucionarni. Prezrite dekadentnu liberalnu demokraciju, jer ona je bez strasti za
vrlinom, za vrsnoćom. Budite klica nove, postliberalističko-demokratske kulture. Da, budite
revolucionarni! Baviti se politikom bez revolucionarnih ciljeva znači permanentno lagati,
varati narod.
Demokratski ustanak pretvorite u permanentnu revoluciju - mirnu. Vaša revolucija iz
Domovinskoga rata ne smije stati, ugasiti se, što vam se sad događa. Ona samo treba
promijeniti sredstva. Revolucija koja stane izdaje svoje djelo i umire, kao što ste vidjeli kako
umiru komunističke revolucije. Značaj revolucije ovisi o uporabljenim sredstvima, a
povijesne okolnosti određuju koja sredstva treba uporabiti kao primjerena. Ako okolnosti
traže da se zakotrljaju glave, a vi ostanete skrućeni, mirni i ponizni, skrenuli ste s
Ispravnoga puta. Ako pak u vrijeme kad nacionalno biće traži duhovnu obnovu, revoluciju
duhovnog usavršavanja, primijenite sredstva fizičke prisile, opet ste skrenuli s Ispravnoga
puta. Na Ispravnom ste putu samo kad uporabljena sredstva opravdavaju ciljeve. Zato ne
slijedite nekritički postmodernu, jer ona je umnogome odustala od čovjeka i od istine. Ne
slijedite je nekritički jer je i previše ljudska, previše prizemljarska. Ona se samoporažava.
Tako bi i prođe i četrdeset prvi dan učenja Ispravnoga puta.

147
 XLII. Antifašizam kao demokracija i kao ideološka
pretvorba

Dok su se Hrvati prepirali o korisnosti odnosno štetnosti vlasničke pretvorbe,

Prorokovođa vidje da oni nisu shvatili da u Hrvatskoj nije provedena jedna, nego dvije
pretvorbe. I da je ona druga, ideološka, bila zloćudnija i da je, ustvari, ona u najvećem dijelu
organizirala sve zlouporabe one prve, vlasničke, i, dakako, poglavito u korist tzv.
“antifašista”. Ne shvaćajući tu veliku prijevaru, uzaludno su se svađali i nikako da nadu
pravoga krivca. Zato im Prorokovođa odluči razjasniti pravi smisao i značaj te pretvorbe, pa
reče:
- Postkomunističke zemlje su prošle kroz dva tipa, dvije vrste pretvorbi: vlasničke i
ideološke. Otuda su u svijetu nastala i dva tipa liberalne demokracije: građanska i
(post)boljševička. Njihova je povijest sasvim različitih političkih i ideoloških korijena, ali se
međusobno objašnjavaju i opravdavaju. Različiti su im korijeni jer dok je građanski tip branio
liberalnu demokraciju, boljševički je, povijesno, branio komunistički totalitarizam i diktaturu
komunističke partije. Međusobno se opravdavaju formalno savezništvom iz II. svjetskoga
rata, a stvarno jer prihvaćanje liberalne ideologije u postkomunističkim zemljama omogućuje
osvajačima svijeta grabež prirodnih resursa u tim zemljama sve na miran i tobože demokratski
način. Ti interesi Zapada omogućili su boljševizmu (medu kojima je i titoizam) da se poslije
pada komunizma devedesetih godina XX. st. političkom mimikrijom skrio pod skute
antifašizma. Ta je mimikrija izvedena s one dvije pretvorbe. To je boljševizmu omogućilo
savezništvo SSSR-a u II. svjetskom ratu sa zapadnom demokracijom, sa saveznicima protiv
fašizma (i nacizma, iako su oni umnogome različiti, sve je podvedeno pod jedinstveni pojam
fašizma), tj. sila Osovine - Njemačka, Italija, Japan. To je savezništvo komunizam nastojao i
uspio afirmirati, a liberalna demokracija prihvatila kao antifašizam jednakih motiva - obrana
demokracije. Takav je proces, međutim, tekao samo za vrijeme rata, ali se nastavio i među
zapadnom lijevom inteligencijom, dok je državna pragmatična politika to samo tolerirala, a u
biti je komunizam smatrala stalnim svojim neprijateljem i neprijateljem demokracije. No, kad
je došlo do implozije komunističkih režima, ali i zbog svojih pragmatičnih interesa Zapadu je
dobro došla ta identifikacija kao modus ideološkog prilagodavanja bivših komunističkih
režima. Osim toga, po nekima postoji i neka dublja srodnost između liberalne demokracije i
komunizma, tj. egalitaristički univerzalizam i vjera u napredak, koji su dio komunističke
ideologije i apstraktnoga liberalizma.
Pod tim pretpostavkama, pošto je zbog gospodarskoga kraha bio prisiljen na vlasničku
pretvorbu, ideološka je pretvorba bila koliko oportuna toliko i neminovna, jer komunistička
ideologija (nadgradnja) nije više mogla opravdavati osnovicu (bazu). Pritom nije bilo
ideologijskoga izbora, nego je u većini postkomunističkih zemalja - koliko zbog uzora
uspješnosti toliko i zbog potrebe za kreditima - mogla biti birana samo liberalna demokracija
kao ideologija, a neoliberalizam kao poredak.
Obje su te pretvorbe bile moguće bez rata ili drugih velikih socijalnih ili političkih
konflikata, jer nikakva sila, posebno ne vojna, nije ih tjerala na to. One su došle kao
posljedica kraha, istrošenosti, implozije komunističkoga sustava kao neuspješnoga. To je
izazvalo razočaranje komunista povijesnim neuspjehom komunizma i tako ih psihološki
pripremilo za pretvorbe. S druge strane, zapadni osvajači svijeta u pretvorbama u
postkomunističkim zemljama su vidjeli priliku da prigrabe prirodne i financijske resurse tih
zemalja, što su u velikom dijelu i učinili.
U biti, na Zapadu je poslije pobjede liberalizma nad komunizmom došlo do asimilacije
liberalističkih i socijalističkih ideja, pače i konzervativnih (u monarhističkim demokracijama),
i tako amalgamirane stvorile su novu ideologiju. To novo ideologijsko stanje osvajači svijeta

148
nastoje prikazati kao postideologijsko, što je velika prevara koja služi ostvarenju njihovih
poglavito gospodarskih interesa.
(Post)boljševički tip liberalne demokracije ostvaruje se već prema moći svake od tih
zemalja, a uglavnom se svodi na to da prema unutra bivše komunističke strukture, oligarhija
moći, zadrži vlast te prigrabe državno/društveno vlasništvo. (Tako se, npr. dogodilo da je
Kwasniewski, bivši komunist, pobijedio Walesu, građanskoga demokrata), a prema svijetu,
one koje su mogle održati poziciju osvajača svijeta, kao npr. Rusija, održale su se, a neke to,
kao Kina, tek sad postaju. Ostale postkomunističke zemlje, iako su i one također izvršile obje
pretvorbe, ostale su kao i ranije u poziciji plijena osvajača svijeta, kao što je to slučaj s bivšim
satelitskim državama SSSR-a koje su samo promijenile gospodare, kao i bivše države iz
sasatava Jugoslavije.
Tu mogućnost da se dva sasvim različita motiva, dvije sasvim različite ideologije i
dvije sasvim različite politike podvedu pod isti pojam - antifašizam, samo zato jer su imale
zajedničke neprijatelje, neki teoretičari nazivaju “silogizam različitoga identiteta” (Jean-
François Revel). I zaista, po logici takvog silogizma i u Hrvatskoj su se boljševici ideološkom
pretvorbom uspješno pretvorili u tobožnje demokrate. Ustvari, od proletera su postali buržuji.
U Hrvatskoj je to imalo još jednu posljedicu, a to je da se svi oni koji se nisu borili protiv
fašističkih režima, makar sami i ne bili fašisti, proglase fašistima. Dogodilo se tako da i
hrvatski borci iz II. sv. rata, oni koji prvi ustaše, kao i ostala hrvatska vojska bivaju proglašeni
fašistima, državni poredak fašističkim, pa i sama država fašističkom, a boljševički totalitaristi
postadoše jedini demokrati. Tako je i ovdje postupljeno u skladu sa “silogizmom različitoga
identiteta”: Hitler se borio protiv komunizma, Pavelić se borio protiv komunizma, dakle i
Pavelić je bio nacist i fašist kao i Hitler. Tako je uspješno, preko ideološke pretvorbe, u
Hrvatskoj, državi i njezinim borcima, učinjena velika ideološko-politička podvala. Ovo
opravdanje, međutim, nema nikakve veze s kritikom NDH kao eventualnog totalitarnog
režima. Istina je, pak, da je taj režim sudio, ali ne toliko ideološkim koliko državnim
protivnicima, pobunjenim neprijateljima države. Jer sva je ljevica bila ne samo ideološki
protivnik NDH, nego i protivnik postojanja NDH kao države. Države u kojoj bi i ta ljevica
poslije rata i uspostavom demokracije mogla doći na vlast. No, ljevica je bila internacionalna
a ne nacionalna, pa je bila protiv svake hrvatske države. Proglasivši tako režim i državu
fašističkom, svi politički zatvori u državi proglašeni su konclogorima. Time joj je politička
sudbina od njezinih neprijatelja bila zapečaćena, uništena je i isključena iz međunarodnog
“pravednog i demokratskog poretka”, a njezini borci proglašeni zločincima, takoreći
ljudožderima, sve slijedeći zločinačku promidžbenu potvorbu izmišljene “zdjele pune očiju
zaklanih”.
No, valja priznati; hrvatska komunistička šizma je zaista bila antifašistička. Ali i još
nešto drugo osim toga: ona je ujedno bila i antidemokratska, totalitaristička i također
antihrvatska, jer je rušila hrvatsku državu. Ne mogu se samo dičiti svojim antifašizmom, a da
se ne srame svoga antihrvatstva i antidemokratizma. Dakle, dok su Saveznici bili antifašisti
demokrati, hrvatski komunistički pokret je bio i antifašistički i antidemokratski, a pretvorbom
su se pretvorili u antidemokratske liberale, i na toj su političkoj točki našli zajednički jezik sa
zapadnim liberalima, koji također preziru demokraciju. Za njih je demokracija samo za mase,
a ne za elitu.
NDH je zapravo bila nestranačka, vojnički ustrojena država za potrebe rata,
autoritarnoga, ali ne i totalitarnog fašističkoga ni nacističkoga režima, kao što mu to boljševici
i domaća liberalna demokracija predbacuju kao politički istočni grijeh, kojim Svrab i njegovi
saveznici žele trajno kontaminirati hrvatsku državnost. Ustaški pokret zapravo nije ni imao
izgrađenu ideologiju, nego tek elemente konzervativne ideologije (ali i socijalizma, kao
naprimjer pisanje Aleksandra Seitza i dr.). Bio je desni revolucionarni pokret sa središnjim
pragmatičnim ciljem - hrvatska neovisna država. Nisu bili ni fašisti ni nacionalsocijalisti
(pokušaj osnivanja nacionalsocijalističke stranke 1942. po uzoru na Hitlerovu NSDAP bio je

149
onemogućen Pavelićevom zabranom), a pogotovo nisu bili ni komunisti ni liberali. Bili su
privrženi vjeri, obitelji, naciji, državi i privatnom vlasništu, dakle tradicijskim idejama koje su
legitimne demokratske ideje, a tradicionalno ih se smatra konzervativnima. S takvim
ideološkim fondom ideja, da se održao, ustaški bi se pokret pretvorio u klasičnu
konzervativnu demokratsku stranku, kakve i danas postoje i vladaju u svijetu, kao npr. u SAD
(Republikanska stranka), u Velikoj Britaniji (Konzervativna stranka), u Francuskoj - degolisti
itd.
Istina je zapravo to da je NDH bila saveznik iz nužde, a po političkim ciljevima
stvarni neprijatelj i fašističkim i nacističkim režimima i državama. Uostalom, kako bi NDH
mogla biti prijatelj fašističkoj Italiji koja je svojatala velike djelove njezina ozemlja, faktično
okupirala pola državnoga ozemlja i protiv NDH s četnicima napravila realnu koaliciju,
dogovorila se s njima o podjeli hrvatskog državnoga ozemlja i pomagala im u oružju i drugom
materijalu radi ostvarenja toga zajedničkoga zločinačkoga cilja. Isto tako, kako je mogla biti
prijatelj nacističkom njemačkom režimu koji je preferirao interese Svrabije, integritet
Jugoslavije, te okupirao drugu polovicu hrvatskoga državnoga ozemlja? Na početku rata, pri
raspadu Jugoslavije Nijemci su ponudili vlast Mačeku i preferirali su HSS, a ne one koji prvi
ustaše. A i u tijeku samoga rata bilo je nastojanja s njemačke strane da se NDH žrtvuje da bi
se time oslabio partizanski pokret. Bilo je to, dakle, ne samo savezništvo iz nužde, nego i
neželjeno savezništvo, i to s obje strane. Naposljetku, kako je NDH mogla biti prijatelj režimu
koji ih, protivno njihovoj volji, prisili na donošenje rasnih zakona? Zakona protiv naroda s
kojim je njihova politička i vojna elita bila izmiješana i protiv kojega ništa nisu imali? To im
nanese najveću nesreću i nerazmjernu osudu. U biti to nije bilo nikakvo savezništvo (kakvo je
Tito imao čvrsto sa Staljinom), nego respektiranje faktično stvorenoga stanja i pokušaj
iskorištavanja političkih okolnosti, novostvorenoga rasporeda europske i svjetske moći, za
koje su se nadali da bi im mogao pomoći u stvaranju vlastite samostalne države. U težnji za
ostvarenjem toga cilja nisu se mogli ni na koga drugoga osloniti: zapadni Saveznici su bili
protiv osnivanja samostalne hrvatske države (naročito Velika Britanija), i htjeli su obnovu
Jugoslavije po svaku cijenu, a na SSSR su se kao antikomunisti još manje mogli osloniti.
Uostalom, kad je režim NDH, da bi sačuvao državu, u tijeku rata pokušao prijeći na drugu
stranu, i to u dogovoru s Albionom, perfidni Albion ih je najprije na to nagovorio, a zatim ih
odbio i o njihovoj “izdaji” izvjestio Nijemce i Talijane.
Tom kontaminacijom fašizmom od 1945. do danas služili su se i služe i danas svi
neprijatelji Hrvatske. Tako je i samo reformistički, komunistički pokret iz 1971. u Hrvatskoj
osuđen kao fašistički. I u suvremenoj Hrvatskoj također ti isti komunistički totalitaristi i
antidemokrati, poslije ideološke pretvorbe u liberalne demokrate, hrvatske domoljube
potiskuju iz javnoga života, smatrajući ih nepoćudnima, pače i fašistima. Krajnji stvarni
političko-ideološki rezultat ideološke pretvorbe jest taj da su svi antikomunisti postali fašisti.
Tako je antifašizam postao nedemokratski i po mnogim oznakama nova ideologija,
postboljševički liberalizam, ustvari boljševičko-fašistički liberalizam. Antifašizam u
Hrvatskoj operacionalizirao se kao lukavstvo političkoga uma koji je, uz već spomenute
ciljeve, ostvario još neke: kao demokratski legitimiran pokret opravdao je sve komunističke
zločine nad Hrvatima, pa i onaj najveći počinjen u Bleiburgu i Križnom putu (za te zločine,
paradoksa li, prebacio je krivnju na one koji ustaše formulom Bleiburg je posljedica
Jasenovca!), kao i poslijeratne čistke i počinjene zločine nad Hrvatima u inozemstvu. U tome
se za vrijeme Jugoslavije služio metodom prešućivanja, kojom se i danas služi protiv
političkih protivnika. Isto tako je u tijeku i proces legitimiranja jugoslavenstva bez
Jugoslavije, koja je tobože bila poželjna i dobra državna zajednica i koju su neki maloumni
herostrati i nacionalistički karijeristi razbili. Jer, antifašizmu je sve dopušteno. Pa i kad su
slomljeni fašistički i nacistički režimi, kad im je uništen svaki društveni temelj i politički
prostor za eventualnu regeneraciju i kad više od njih nema nikakve stvarne opasnosti u
svijetu, a pogotovo u Hrvatskoj, on u Hrvatskoj služi kao ideološka batina za sve političke
protivnike. Jer neprijatelj mora uvijek postojati.
150
 Tako su i oni koji prvi ustaše 1990 - 1995. u obrani Hrvatske iskusili gorku Hegelovu
tvrdnju da u masovnim političkim događajima na koncu iz njih uvijek proizađe nešto drugo
od njihovih prvotnih namjera i ciljeva. To je tragedija subjektivnoga čimbenika, sudionika u
tim događajima, koja, međutim, nije i nužna i koja se protuakcijom može ispraviti.
U isto vrijeme dok se NDH, pa i suvremena Hrvatska, sotonizira i kompleksira kao
fašistička, zanimljivo je podsjetiti na dvoličan, pače ciničan odnos istih tih liberalno-
demokratskih režima prema fašizmu i nacizmu između dva svjetska rata. Političko lukavstvo i
goli pragmatizam liberalne demokracije rano je shvatio da mu fašizam i nacizam prave
uslugu, da radi upravo ono što je u njihovu interesu: razbijati radnički pokret i općenito lijeve
pokrete, da ustvari guši demokraciju i tako ih spašava od “terora većine”, od “terora
demokracije”. Predsjednik USA Franklin Delano Roosvelt, 1933. za Mussolinija kaže “taj
divljenja vrijedan talijanski gospodin”, a još 1937. State Depertment je hvalio Mussolinijeve
veličanstvene podvige u Etiopiji, u kojoj je fašizam “u kaos uveo red, u bezakonje stegu, a u
bankrot likvidnost” (Chomsky. Hegemonija, str. 78-9). Istu takvu potporu je imao i Hitler od
SAD i Velike Britanije, npr. 1938. kod sklapanja Münhenskoga sporazuma kojim je
raskomadana Čehoslovačka. Ustvari, imao ju je sve dok 1939. nije dirnuo u njihove vitalne
interese, kad je i počeo II. svjetski rat. Cinizam osvajača svijeta vidite i danas: vama
prigovaraju za svaki antiliberalistički eksces, a u njihovim državama fašističke stranke su
zastupljene i u parlamentima. Tako su u Velikoj Britaniji u parlamentu British National Party,
a u Njemačkoj Nationaldemokraticshe Partei Deutschlands, u Francuskoj također fašistički
pokret i dr.

IV.

U Domovinskom ratu antifašisti su, cinično koristeći Drugoga, dobronamjernu i

djelomice korisnu strategiju nacionalne pomirbe, odigrali politički dvostruku, a moralno
potpuno negativnu ulogu. Naime, odbačeni od Jugoslavena i velikosvraba ostali su bez
države, na suhu, bez vlasti, a propašću komunizma i bez ideologije. Svrapsko-karadaškim
napadom na Hrvatsku bili su napadnuti i oni, a time se prisiljeni braniti. Za njih je borba bila
vrlo složena. S jedne strane morali su se boriti da bi dokazali svoje hrvatstvo, koje su u
dotadašnjem životu praktično politički negirali kao Jugoslaveni, i drugo, morali su se boriti za
novu političku i uopće društvenu poziciju u novom nekomunističkom, pa i antikomunističkom
poretku protiv kojega su se tijekom života borili. Zato je za njih borba za Hrvatsku bila jedini
modus opstanka; borba za Hrvatsku za njih je bila prvenstveno borba za se, a tek posredno za
Hrvatsku. I, zaista, zajedno sa zatečenim kadrovima zaposlenima u represivnim
organizacijama - vojsci i policiji, kao i u drugim državnim tijelima i poduzećima, bili su
prisiljeni i stvarno su dosta pomogli u obrani, poglavito u obavještajnoj djelatnosti i u ustroju
nove vlasti. Naravno, da su ideološki, iako idejno razoružani, radili protiv svojih uvjerenja te
da su nastojali ublažiti antikomunistički, odnosno antiboljševički politički smjer hrvatskoga
društva i države u stvaranju. U tome su, naime, dolazili u oštar sukob s hrvatskom
demokratskom desnicom, koja je u stvaranju nove Hrvatske za sebe vidjela priliku za
afirmaciju, priliku da poslije 50 godina životarenja na rubu političkoga života preuzme državu
u svoje ruke i od nje stvori suverenu, samostalnu i neovisnu državu, a do čega, do kojih
atributa antifašistima nije stalo. U toj borbi za prevlast, objedom cijele demokratske desnice
na čelu s onima koji prvi ustaše, gušili su i potiskivali tu desnicu i onaj spontani narodni bunt
protiv boljševizma i gospodara svijeta s kojima su se boljševici lako sporazumijevali.
Preuzimajući vlast, boljševički nazoviliberali izborili su se za zakone, uz savjete koji su
dolazili od gospodara svijeta, koji su omogućili provođenje pljačkaške privatizacije, prigrabili
su bivše društveno vlasništvo, ustrojili se u političko-imovinsku oligarhiju, i zatim nacionalno

151
bogatstvo dijelili s osvajačima svijeta. U tu igru, na žalost, uvukli su i dio domoljubnih snaga
korumpirajući ih moralno i materijalno, te na koncu svu ljagu i prebacili na te “domoljube”,
na nacionaliste koji su jedini i bili suđeni. Svu hrvatsku emigraciju su “ocrnjivali” kao one
koji prvi ustaše, fašiste, i zajedno s njima im onemogućili sudjelovanje u privatizaciji.
Naravno, da su to radili zajedno osvajačima svijeta kojima je to odgovaralo.
Tako boljševički antifašisti (reciklirana šizma) ideološkom pretvorbom i zloporabom
nacionalne pomirbe pobijediše demokraciju i one koji prvi ustaše, a uvedoše neoliberalnu
diktaturu. Oni koji prvi ustaše davahu svoju krv u Domovinskome ratu, a antifašisti, liberalni
boljševici je unovčiše. Pismoznanci, osim iznimaka, ostadoše na sve nijemi. Naime, većina
njih je pripadala antifašistima i šizmi. No i oni koji ne odobravahu, naravno, ne odobravahu
samo vlasničku pretvorbu i privatizaciju. (Iznimku od iznimke činili su, mora se priznati,
nereformirani boljševici: oni su bili žestokii kritičari pretvorbe i privatizacije.) No, oni sav
moralni i politički gnjev iskališe na onima koji prvi ustaše i na njih baciše svu krivnju i ljagu,
ne htjedoše vidjeti da je taj projekt bio izvediv samo pod vodstvom antifašista. Jer, oni se
ideološkom pretvorbom pretvoriše u neoliberale, a jedino je neoliberalizam dopuštao takvu
nemoralnu i nepravednu pretvorbu i privatizaciju. Istina, i oni koji prvi ustaše već po svojim
građanskim i političkim uvjerenjima htjedoše provesti vlasničku pretvorbu i privatizaciju, ali
sasvim po drugim moralnim i pravnim načelima, uz puno poštivanje pravednosti i koristi za
cijelu naciju, naime po načelima nacionalne ekonomije. No, dok su oni borili i branili
Domovinu, antifašisti donesoše nepravedne zakone i po njima provedoše pretvorbu i
privatizaciju i tako moralno oblatiše ciljeve i svrhu Domovinskog rata. Pritom i Drugoga
dijelom prevariše, jer se nije razumio u gospodarstvo, a i sam dijelom popusti jer bijaše željan
bogatstva jer predugo trpljaše oskudicu proganjan od antifašista.
No, vi nikada ne smijete smetnuti s uma da su današnji tzv. antifašisti zakonita
staljinistička antidemokratska djeca. Politički, (ne i socijalni) mentalitet fašističkog i
komunističkog pokreta bio je, i ostao, istovjetan: nasilnički, agresivni, zločinački. Oba su po
političkoj tehnici bila makjavelistički bezobirni - cilj zauzimanja vlasti opravdavao je sve
zločine kao sredstva. Ne samo individualne likvidacije: trovanje, klanje, strijeljanja
pojedinačna i skupna, nego i etničko čišćenje i genocid. Primjere je takoreći nepotrebno i
navoditi, toliko su općepoznati i za jedan i za drugi pokret, ne samo u svijetu, nego i u
Hrvatskoj.
Stvar je političke lukavosti što se nekadašnji komunisti pretvoriše u tzv. antifašistete,
preobukoše se u isprane košulje liberalnih demokrata te sad sve svoje političke neprijatelje
nazivaju fašistima i neofašistima ili pak sljedbenicima nekadašnjeg, izmišljenog, hrvatskog
fašističkog pokreta. A zapravo to je nastavak iste komunističko-fašističke politike: političkog
protivnika pretvoriti u vraga. Zato kad danas vama predbacuju da ste fašisti ili ljubitelji svoje
današnje ili bivše države, tobože fašističke, znajte da su na djelu fašisto-komunisti, vaši
zatornici, vaši neprijatelji. Opasne su njihove laži, opasna je njihova vladalačka tehnologija.
Morate ih prozreti, morate ih upoznati i spoznati njihove namjere da biste se znali od njih
braniti.
Tako gorki plodovi pomirbe i tih dviju pretvorbi proizađoše za branitelje i druge
hrvatske domoljube. Poglavito za one koji prvi ustaše. Oni prvi dobiše status onih koje se tek
trpi, postadoše socijalni teret, takoreći unutarnji neprijatelji režima, dobiše status stvarnih
neprijatelja države. Pobijedi reciklirana šizma, oni koji nikad ne bi dali život za Hrvatsku. I ne
bî teško bezbožnim antifašistima žrtvovati nevinu krv onih koji prvi ustaše svojim poganskim
bogovima: vlasti, moći, užicima. Tako vam oni preoteše sadašnjost koju u Domovinskom ratu
izboriste i njome zagospodariste. Njome zavladaše, vratiše vam prošlost kakva je bila prije
Domovinskog rata, pa sad bahato i protudomovinski vladaju vašom prošlošću i sadašnjošću i
vode vas u svoju budućnost. To je zločin kako antifašističke šizme, tako i vaš samoporaz za
koji ste i sami krivi, jer pogrešno provedoste politiku pomirbe i oprosta. Zato morate ponovo
osvojiti svoju sadašnjost da biste mogli uspostaviti istinitu prošlost i autonomno stvarati svoju

152
budućnost. I da znate: ako uđete u povijest svjetskoga zločina, bit će to isključivo zaslugom i
prijevarom tih takozvanih antifašista. Jer samo oni do danas ustrajavaju na tome da NDH i oni
koji prvi ustaše bijahu fašisti i zločinci. I zato je Hrvatska nesigurna država, jer država koja ne
počiva na ljubavi svojih građana, na spremnosti da polože život za svoju domovinu, nema
budućnosti.
Ali vi je ne zanemarite: vaša duhovna domovina je vaša vjera, vaša nacija, njezin
jezik, njezina povijest, njezina filozofija, njezina kultura, a vaše ozemlje, povijesno i aktualno,
vaša je fizička domovina. Ne budite malodušni, ne budite prizemljeni! Oni koji prvi ustaše
djeca su lukavstva povijesnoga uma. Njihovo djelo dolazi kroz povijesni dikontinuitet,
povijest im je zajamčila pobjedu već u njihovu porazu.
Tako bi i prođe i četrdeset drugi dan učenja Ispravnoga puta.

153
 XLIII. Konzervativizam

Prorokovođa je bio svjestan da narod uvodi u sve teže i kompliciranije teme. No,
prosudio je da se narod već dosta emancipirao od zatucanoga prizemljarstva, da ga sasvim
dobro razumije i prati. A i njegovo poslanje ga je obvezivalo da ih upozna s najtežim temama
života, ukoliko žele izbjeći da ih kao prizemljare prevare i izigraju osvajači svijeta. Shvaćao
je kolika im opasnost od osvajača svijeta prijeti, zato bez dvojbi nastavi:.
- O, ljudi, o, Hrvati! Ne očekujte pljesak i odobravanje zato jer tražite i želite slijediti
Ispravni put i boriti se protiv lažnih vrijednosti. Pače, bit ćete napadani sa svih strana, a
najviše od osvajača svijeta. Oni će vas nastojati oblatiti, kompromitirati svim sredstvima i na
svaki način. Prikazivat će vas kao natražnjake i protivnike napretka. Proglašavat će vas
nacionalistima, šovinistima, militaristima, totalitaristima, lijenim kolektivistima,
nemoralnima, korumpiranima, protivnicima demokracije, ljudskih sloboda i prava, posebno
manjinskih prava, represivnim i genocidnim narodom itd., itd. O, vi, zločinački osvajači
svijeta, napišite već jednom povijest ljudskog zločina. Kad se ta povijest napiše, vidjet će se
da su upravo Hrvati povijesna i nevina žrtva zločina, a ne zločinački narod. Zato tu povijest
osvajači svijeta neće nikad napisati jer bi prepoznali sebe kao zločince.
A ako sve te objede ostanu neuvjerljive, nazvat će vas konzervativcima. Tom
ideologijskom riječju koja u njih ima pozitivno, vrijednosno bar priznato značenje, u vas još
uvijek ima negativno, pejorativno značenje. To pejorativno značenje konzervativizma u vašoj
svijesti ima sadržaj kakav je opredijelio komunizam, ideologija njemu neprijateljska, a koja je
u vas vladala 50 godina. No, kako i u njih postoje konzervativne stranke i pokreti i kako
postoji mnogo vrsta konzervativizma, za se će izabrati liberalni konzervativizam, koji usto
može biti i monarhijski (iako je konzervativizam, izvorno, sasvim suprotna ideologija
liberalizmu), a za vas će izabrati reakcionarni, kontrarevolucionarni, a u najboljem slučaju
romantični konzervativizam s iracionalnim sadržajem.
Jasno je da u svim modernim društvima koegzistiraju ideje različitih ideologija:
konzervativizma, liberalizma, socijalizma, radikalizma, nacionalizma itd. (ali i, na rubovima
političkoga života, rasizma, fašizma, nacizma, itd.) sa svim njihovim podvrstama i inačicama.
I da se različito aktualiziraju i artikuliraju u svakom društvu ovisno o njegovoj povijesti,
političkoj i ekonomskoj kulturi, nacionalnom mentalitetu itd. U suvremenim društvima te su
ideje najočiglednije kao dominantno kristalizirane u programima političkih stranaka. No, uza
sve to, programi konzervativne stranke u Albionu i u nekoj europskoj kontinentalnoj ili drugoj
zapadnoj državi se umnogome razlikuju, što znači da se ideologija konzervativizma po svom
korpusu ideja bitno razlikuje od nacije do nacije. To je zato jer se ideje konzervativizma
različito kombiniraju kod različitih naroda i u teoriji, a poglavito u političkoj praksi. (No, to je
još daleko od “kraja ideologija”; tako samo nastaju nove ideologije). Tako je, npr., uz već
spomenuto, kada se Albion samodefinira, zaboravlja se odrediti i tako da je njegov
konzervativizam aristokratsko elitistični, što uključuje velike klasne i socijalne razlike, itd. Iz
takvog spoja različitih, pa i sasvim suprotnih ideja njihova konzervativizma proizašao je
represivni i agresivni karakter njihova liberalizma, liberalizma rasističke ideje izabranoga
naroda koji ima ne samo pravo, nego i dužnost od Boga izabranoga naroda osvojiti svijet i
nametnuti mu svoj mentalitet, svoje vrijednosti i time narodima mijenjati nacionalni identitet.
Taj pritisak albionskog, odnosno anglosaskog liberalnog konzervativizma jak je i na
Hrvatsku, što se najbolje očitovalo njihovim odbijanjem dati pristanak na početak pregovora s
Hrvatskom radi njezina pristupanja Europskoj uniji, sve dok Hrvatska nije pristala na njihove
liberalno-konzervativne osvajačke interese u Hrvatskoj. A i samu Hrvatsku žele napraviti
zemljom liberalnoga konzervativizma anglosaksonskoga tipa.

154
 U nekim suvremenim oblicima liberalizma, medu kojima i konzervativnog, vjera je
prestala biti kategorija kvalificirana kao vrijednost konzervativizma. To je sasvim opravdano,
a u istu kategoriju spadaju i nacija i obitelj te uvažavanje prirodom i naravi određenih spolnih
razlika. Naime, te četiri vrijednosti su četiri ontološke, antropološke i biološke konstante,
takoreći “dogme”. To su nadideologijske vrijednosti bez kojih čovjek ni bi bio čovjek. Prema
tome, upadamo u stupicu kada te “dogme” branimo kao konzervativizam jer, tako braneći
konzervativizam, branimo i ono što ne želimo braniti: aristokratski elitizam, monarhizam,
reakcionarni radikalizam kao što su šovinizam, antisemitizam, rasizam, antiparlamentarizam,
iracionalizam, petrificiranje povlaštenog položaja određenih klasa, socijalnu neosjetljivost i
nesolidarnost itd. Isto tako neke vrijednosti, kao npr. brak i obitelj u različitim nacijama, u
sustavima različitih ideologija imaju različitu vrijednost. Tako npr. za Kanta, rodozačetnika
europskog kontinentalnoga liberalizma, “brak je sporazum dvoje ljudi o uzajamnom
korištenju njihovih spolnih organa”, čime je brak sveden isključivo na animalnu
funkciju, dok je u konzervativnom sustavu vrijednosti brak sveta ustanova zasnovana na
ljubavi, povjerenju i uzajamnoj solidarnosti u dobru i zlu. O konzervativizmu obitelji može se
govoriti samo u slučaju fundamentalistički patrijarhalnom shvaćanju obitelji u muslimana, a
ne općenito o obitelji, o obitelji kao takvoj, a pogotovo ne o kršćanskom shvaćanju obitelji,
što liberali također karakateriziraju kao konzervatizam. Jer obitelj je vrijednost Ispravnoga
puta onako kako je shvaća “kršćanski konzervativizam”, a ne liberalizam.
Dakle, obitelj, vjera i nacija kao biološke i antropološke čovjekove konstante nisu po
sebi institucije društvene moći i vlasti i po sebi nisu ni natražne ni napredne.Takvima ih
funkcionalno mogu napraviti samo institucije moći i vlasti, ali društveni okviri unutar kojih
one dobivaju novi položaj ne mogu promijeniti njihovu bit niti ih uništiti. Ne postoji
obiteljski, vjerski i nacionalni ni feudalizam ni kapitalizam, nego postoje vjera, obitelj i nacija
u feudalizmu, kapitalizmu itd. Njihov bitak nema prošlost kao natražnost, niti modernost kao
napredak. Dakle, te kategorije mogu biti reformirane, ali ne i uništene. No, reformizam i
liberalizam i socijalizam nisu isto. Ono što se može reformirati a ne ukinuti, ne izaziva takav
ideologijski rascjep da ga se može nazvati konzervativnim, liberalnim ili socijalističkim u
radikalnom smislu. Kršćanstvo, crkva i njezine konfesije se može reformirati, ali vjera kao
temeljni odnos prema svetomu ne. Ovdje se ne radi o odnosu pojedinca i države, kao u slučaju
liberalizma, socijalizma i konzervativizma.
lako u konzervativizmu (kao pojam nastao je u Engleskoj oko 1830., premda mu je
sadržaj nastao još prije) ima nešto čvrsto, postojano, zdravorazumsko, praktično i korisno za
čovjeka pojedinca i za naciju, ipak se ne mogu braniti sve njegove vrijednosti i stajališta o
njima. Ne može se braniti konzervativno negiranje napretka i pohvale prošlosti, hvalu
Srednjega vijeka i feudalizma nasuprot demokraciji, industrijalizaciji i modernizacijskom
shvaćanju ljudskih sloboda i prava. O napretku u povijesti kao o “otrovnoj ideji” i iluziji. Za
njih je moguć samo idejni i intelektualni napredak, ali ne i društveni. Ne može se braniti i nije
prihvatljivo konzervativno stajalište protivno naravnom pravu naroda na nacionalnu državu
(koje je često ujedno i protudinastičko), kao i inače stajalište protivno naravnome pravu:
pravo oslobodilačkih nacionalnih, vjerskih i klasnih pokreta. Ne može se braniti stajalište
konzervativizma o nejednakostima ljudi, jer oni ne razlikuju naravne od društvenih
nejednakosti. Konzervativizam apsolutizira nejednakosti te sve društvene nejednakosti
opravdava naravnim. Istina, uvijek će postojati naravne nejednakosti i njih nije moguće niti
korisno potpuno ispravljati društvenom jednakošću, jer to dovodi do stagnantnog
egalitarizma, nepravednog i protivnog napretku. Takvo ispravljanje naravne nejednakosti
znači ispravljanje Božje volje, njegovo stvaralačkoga čina, jer on stvara ljude nejednakima,
nejednakih talenata, nejednakih sposobnosti, pa takvo ispravljanje znači negiranje Boga,
zamjenjivanje Božje volje i čina ljudskim. No, ne može se nikakvim kriterijima
jednakopravnosti opravdati feudalno pravo primogeniture po kojem najstariji sin nasljeduje
cijelu imovinu, a ostali se iznasljeduju. Isto je tako neprihvatljivo stajalište konzervativizma
da država nema nikakvih socijalnih obveza prema svojim građanima. On to prepušta tzv.
155
posredničkim skupinama: Crkvi, obitelji, susjedima i dr. kao politiku milosrđa i uzajamne
pomoći.
Odnos konzervativizma prema vjeri i Crkvi je ambivalentan. Mnogi utemeljitelji
konzervativne ideologije bili su ili ateisti ili vjerski indiferentisti. Između ostalih, takav je
odnos prema vjeri imao i rodozačetnik konzervativizma Edmunda Burkea. (Za nj
propovjedaonica i politika ne idu zajedno.) Privrženost vjeri nikad nisu držali svojom
temeljnom ideologijskom idejom, svojom “dogmom”. Oni su pak Crkvu tek kao organizaciju
držali politički i socijalno korisnom radi održavanje mira i reda, poretka i autoriteta. I svetosti
vlasništva. Tek su komunisti, kao ateistička ideologija, zasnovali stajalište da je vjera u Boga i
Crkvu konzervativna ideologija odnosno institucija. Pače, ni mnogi ideolozi liberalizma i
socijaldemokracije nisu bili protivnici vjere i crkve.
Istina, opravdana je kritika konzervativaca da se demokracija može, i da se faktično u
mnogo slučajeva i pretvara u demokratski despotizam. Da sav narod pretvara u gomilu, u
masu sličnih ili jednakih nad kojima će država budno bdjeti kao pastir i tako vladati. No,
država to čini i s konzervativnim i s liberalnim i sa socijalističkim/komunističkim
ideologijama. Ali tome nije kriva demokracija nego ideologije i njezine elite koje je zlourabe.
Tada se demokraciju pretvara u neodgovornu demokraciju, pa to nije dovoljan razlog za
njezino negiranje i odbacivanje. Demokracija je prvi povijesni uvjet da nijema feudalna masa
progovori, da postane politički subjekt. Konzervativizam također ima pravo kada prigovara da
narod i u demokratskim režimima može biti obespravljen jer feudalnu aristokraciju
zamjenjuje buržoaska, aristokracija novca. No, ipak je to napredak jer narod od partikulizirane
mase u feudalnim društvima, u demokratskim društvima postaje javna masa, s javnim
demokratskim zahtjevima slobode i prava, čime je omogućen proces demasizacije.
U biti, konzervativci su ostali trajno privrženi feudalnoj ideji. To su ljudi hladna srca i
ne dijele s vama vrijednosti. Liberalizam i njegova tolerancija prave od liberala ljude
bezdušne ravnodušnosti koja ne ispravlja i ne popravlja, ne usavršava, a
socijalizam/komunizam društvo prisilnoga bratstva i jednakosti koji također ispravljajući
kvari. Nijedni od njih ne dijele s vama vrijednosti.
No, vi Hrvati niste narod liberalnog konzervativizma. Nametanje izgradnje takvog
društva suprotno je vašem mentalitetu i zbog otpora tomu prijeti vam opasnost da postanete
od homogenog podijeljeno društvo. Niti ste narod liberalizma, ni socijalizma/komunizma. Vi
ste narod Ispravnoga puta, a Ispravni put nije put nijedne ideologije nego put
pravih vrijednosti. Ispravni put je put izgradnje postideologijskoga društva,
put kraja ideologije kao takve. Dakle, nije samo put postliberalno-demokratskoga, nego
i postideologijskoga društva. Takvo društvo može preuzeti prave vrijednosti iz bilo koje
ideologije. To, međutim, nije nasilni eklekticizam, nego prirodna integracija pravih
vrijednosti na kojima jedino može počivati postideologijsko društvo. Te su vrijednosti
povijesnom nuždom, nužnošću njihovoga usavršavanja kao najčvršće i najvažnije ideje neke
ideologije, morale biti raspršene u razne ideologije. U tim posebnim i suprotstavljen im
ideologijama (konzervativizam, liberalizam, socijalizam, nacionalizam, anarhizam) one su
prokušane, provjerene i potvrđene kao prave vrijednosti i kao takve usavršene za postizanje
svrha radi kojih i jesu izmišljene. Tek kao takve one su podobne za izgradnju društva pravih
vrijednosti kojemu i one same po sebi streme.
Tako npr. (što je već rečeno), ako ipak uzmemo (kako to smatra liberalna
demokracija) da su nacija, vjera i obitelj i uvažavanje razlika prirodom i naravi određene
spolnosti konzervativne vrijednosti, možemo ih uzeti iz konzervativizma, iz liberalizma
slobodu uživanja tih vrijednosti i još mnogo ljudskih i manjinskih prava, iz komunitarizma
uživanje nekih kolektivnih prava, naročito ulogu države te solidarnost i socijalnu osjetljivost,
iz nacionalizma pravo na nacionalnu državu, itd. Zato već sad postoje ljudi s orijentacijom na
višeideologijske vrijednosti koji, kao Daniel Bell (inače konzervativac) za sebe kaže da je u

156
ekonomiji socijalist, u politici liberal, a u kulturi konzervativac. Isto tako dolaze u obzir za
izbor i mnoge zajedničke vrijednosti više ideologija, kao npr. slobodno tržište (ali ne u
neoliberalističkom smislu), privatno vlasništvo i višestranački sustav kao zajedničke
vrijednosti konzervativizma i liberalizma, demokratske vrijednosti kao zajedničke
komunitarcima i liberalima, itd. Međutim, dolaze u obzir i vrijednosti koje znače
ograničavanje idelogijskih i međuideologijskih vrijednosti koje ne dopuštaju da se vrijednosti
pretvore u protuvrijednosti. Tako, npr. ograničenje djelovanja slobodnoga tržišta, zajedničke
vrijednosti konzervativizma i liberalizma, mjerama državne intervencije kao mjere iz
komunitarističkih vrijednosti radi sprječavanja ili bar umanjenja izrabljivanja. Ili smanjenje
socijalnih prava kao vrijednosti ostvarenja komunitarske vrijednosti u državi blagostanja,
ograničenja mjerama konzervativizma radi povećanja konkurentnosti gospodarstva, kad ono
ugrožava izgradnju države općenarodnoga blagostanja, itd.
Takvo integriranje pravih vrijednosti konsenzusom u homogenim postideologijskim i
postliberalno-demokratskim društvima djelovat će toliko integrativno da je zamislivo da ta
društva mogu biti dobrovoljno jednostranačka. Stranke bi bile tek frakcije konsenzusom
uspostavljenog društvenog sustava pravih vrijednosti, vrijednosno homogenoga društva.
No, ono što se događa na Zapadu u vidu asimilacije ideologija jest globalizacijska
prijevara. Svrha joj nije stvaranje postideologijskoga društva, nego stvaranje nove globalne
ideologije hegemonističkog kapitalizma kao sredstva osvajača svijeta. Na djelu je asimilacija
nekad oštro sukobljenih, neprijateljskih ideologija - liberalizma i socijalizma - u takvoj
mješavini koja maksimalno zakriva nedemokratsku i neliberalnu politiku osvajača svijeta.
Zato, o ljudi, o Hrvati, ne prihvaćajte olako na sebe karakterizaciju da ste
konzervativci, niti sebe tako označavajte, jer ta ideologija kod vas ima pejorativno značenje.
To da poštujete spomenute konstante, “dogme”, to je stvar Ispravnoga puta, bez kojih on
ne bi bio Ispravan. To su dogme i konstante istoga reda, kao što su i to da čovjek ima jednu
glavu, dvije noge i dvije ruke, te ako bi imao više od toga, ili pak ako ne bi mislio ni govorio,
bio bi nakaza a ne čovjek, ili u najmanju ruku neko drugo biće. Pače, konzervativci u
pejorativnom smislu su upravo oni koji vas takvima nazivaju. Konzervativci u suvremenoj
Hrvatskoj su upravo staroljevičari i novoljevičari, te neke frakcije liberala i narodnjaci. Pa zar
oni ne hvale titoizam, zar oni ne hvale njegovu diktaturu, gušenje ljudskih prava, sloboda,
progon slobodnoga mišljenja i slobodne savjesti, njegove gole otoke i likvidacije Hrvata u
inozemstvu, itd.? Zar oni ne podržavaju istu ili sličnu politiku Pretrgača i njegov cezarizam?
Zaista, zaista, oni su natražnjaci! Zato, još jednom, sinovi Ispravnoga puta čuvajte se
ideologijskih zamka pismoznanaca i sluga osvajača svijeta. Kao sljedbenici Ispravoga
puta, vi ne pripadate nijednoj ideologiji. Ne budite sluge nego gospodari tradicije. Tek ako
budete njezini gospodari, moći ćete spoznati kako vam mogu koristiti njezine prave
vrijednosti na Ispravnome putu. Poštujte i slavite tradiciju, ali ne budite tradicionalisti.
Stvarajte nove vrijednosti i poštujte vrline. Učite iz svoje kulturne, političke i ratničke
tradicije, da biste naučili izbjeći padove kakav ste doživjeli poslije pobjedničkog
Domovinskog rata. Vaša je mana što se poslije vojne pobjede povlačite u psihološko-političku
defenzivu. O, malodušnici! Zar ne znate da se narodi međusobno bore mitovima a ne
istinama, da u politici i političkoj povijesti nisu važne činjenice nego njihova interpretacija.
Naučite se braniti od predrasuda mitske znanosti jer vas ona podčinjava, duhovno porobljava.
Učite se vrlinama: pravednosti, mudrosti, istinoljubivosti i iznad svega hrabrosti;
prakticirajte ih ali tako da vam pomažu u stjecanju i unutarnjih i vanjskih dobara. Odbacite
poniznost i poslušnost nemoralnim i nepravednim zakonima. Učite se upornosti i postojanosti,
jer čovjek je dostojan svoga čovještva samo ako je slobodan i dostojanstven. Takve vas i Bog
hoće, pa vas je stvorio na svoju sliku i priliku. Na vas se ne odnosi ono što je sv. Benedikt
propisao u svom Regulu o poniznosti (u 12 stupnjeva); propisano u Reguli odnosi se na
redovnike, a vi kao narod niste nikakav red. A i ne može se i štetno je poniznost pred Bogom i
u svećeničkom redu izjednačiti s ponižnošću pred vlašću, pogotovo onoj koja širi bezakonje i

157
čovjeku oduzima slobodu, dostojanstvo i zaradu, te promiče posebničke interese na račun
općega dobra. Dužnost je kako čovjeka pojedinca, tako i cijeloga jednoga naroda, braniti
svoja prirodna (naravna) prava i silom; bunom, ustankom, revolucijom, pa i regicidom.
Tako bi i prođe i četrdeset treći dan učenja Ispravnoga puta.

158
 XLIV. O slobodi

“Sam ću ubit svog jedinca

Nož u srce rinut žene
Neg da vidim od tuđinca
Slobode mi porušene.

Tko to izvest gotov nije

U tom naša krv ne bije

Sam ću upalit krov nad glavom

Pripravit si grob gorući
Neg da tuđin mojim pravom
U mojoj se bani kući”
Dimitrije Demetar

- U onaj dan kad te pred 8.000 godina dovedoh u ovu zemlju, stavih na tebe svoj znak.
Znak slobode, dostojanstva i samopouzdanja. Da se uvijek sjećaš toga znaka, a znak da te
podsjeća na me i da se u me pouzdaješ. Dokle god se budeš u me pouzdavao, bit ćeš narod
slobodan, narod bez straha. I dadoh ti ime sina svjetlosti, sina sunca. To si zaslužio jer si prvi
od svih naroda iz mraka azijskoga umakao kao pobjednik. Bijaše ti određeno da uvijek
pobjeđuješ mrak, da uvijek budeš slobodan, suveren, da nikad nikome ne služiš. Ali ti ne
izdrža. Najprije te napusti samopouzdanje. A napusti te jer si se s bezvrijednim narodima
miješao. Oni prizemljarsku krv tvojoj primješaše i tako te napravi polutanskim narodom. Od
tih polutanskih gena mnogi narodi od tebe postaše. I od tada ti više nisi dovoljno volio sebe.
I postao si neoprezan prema slobodi. Slobodu nisi više shvaćao kao opasnost. A velika
je tvoja odgovornost pred slobodom. Budeš li naivno shvaćao slobodu kao da si slobodan kao
ptica, drugi će se useliti u tvoje gnijezdo. A budeš li stalno samo u svom gnijezdu sjedio, krila
će ti zakržljati, zaboravit ćeš letjeti i opet ćeš izgubiti slobodu. Opasnost za tvoju slobodu
dolazi od drugoga, ali još više od tebe samoga.
Nije dovoljno da je tvoje kraljevstvo slobodno, da ti u njemu suvereno vladaš i da su
mu granice sigurne od neprijatelja. Ne, to nije dovoljno. U tvom kraljevstvu svaki Hrvat mora
biti slobodan. Svaki mora uživati potpunu slobodu: političku, moralnu, vjersku, gospodarsku,
duhovnu... Ne držite brata svoga za roba, ne iskorištavajte ga i ne tlačite ga. Ne uskraćuj mu
njegovu plaću, ne varaj ga na izborima. Svatko neka prema svojim sposobnostima upravlja
javnim poslovima, ako za to ima volje. Jer u svakom je od vas duh hrvatski. Ako tako ne
budete postupali, kraljevstvo će vam u bunama i revolucijama propasti. Natjecanje za javne
dužnosti neka bude slobodno, pravedno i pošteno. U tom natjecanju ni bogati ni siromašni ne
smiju imati prednost zbog svoga imovnoga stanja. Osiguraj da svatko od njih pod jednakim
uvjetima svoj program ponudi narodu. To je zahtjev povijesti, to je zahtjev napretka: ona je
demokratična, traži da se svatko može natjecati za upravljanje kraljevstvom, ali da najvažnije
poslove u kraljevstvima obavljaju najsposobniji. A ne ni najbogatiji, ni najsiromašniji, ni
jedan, ni mnoštvo niti samo neki, nego upravo najsposobniji. Sposobnost za obavljanje
poslova neka bude isključivi kriterij, a ne ni podrijetlo, ni bogatstvo, ni kakav drugi privilegij.
Ako vam vlast bude nepravedna, bahata i nepoštena, narod će se vaš razočarati,
zamrzit će tu vlast i kraljevstvo vaše. Otud dolazi opasnost za kraljevstvo i za vašu slobodu.
Budete li ga tlačili, pobunit će se i stvarati anarhiju. A poslije anarhije, ako vam ne bude
poslan vođa, pobuna će svoju diktaturu nametnuti i tako vam oduzeti slobodu. A u diktaturi ni
psi dobro ne laju, a kamoli da čovjek za svoje i opće dobro da dobro govori i radi.

159
 Budi hrabar pred dilemom slobode. Prihvati je i brani je mudrošću, pa se ne boj
Adamove pogreške. Budi hrabar jer čovjek je slab, pa ako mu popusti briga i hrabrost za
slobodu, to će ga odvesti ravno u ropstvo. Sloboda od tebe traži žrtvu i ne uskraćuj joj je.
Žrtvom posvjedočuješ svoje ljudsko dostojanstvo. A ni mudrosti nema bez hrabrosti. Ona
utrnjuje u srcu slabića jer se plaši svijetu se pokazati. Strah i mudrosti granicu postavlja.
Prihvati slobodu (jer si slobodan i ne prihvatiti je), bježi od prizemljarstva. Razvijaj i
potvrdi svoju božanskost, budi viši čovjek. Jer ti to možeš, samo je do tvoje volje. Odgovoran
si za sebe, za svoju božanskost, tome ne možeš umaći. Viši si čovjek onoliko koliko si
odgovoran, koliko polažeš račun za sebe.
Budi slobodan od svakog duha vremena; jer nije jedan nego ih je mnogo. Eto, već ti
novi kuca na vrata. Budi od svakoga slobodan jer svaki ima i svoje zablude. Zato budi
nepovjerljiv, traži svoj Ispravni put u svakom vremenu. Tako ćeš napredovati,
preoblikovati svoj duh i svoje lice. Postat ćeš viši čovjek, viši narod.
Bez hrabrosti i žrtve sloboda niti se stječe niti se očuvava. Čovjekova je narav takva
da u svakom čovjeku drijema i rob i junak, pa mu se često učini korisnim živjeti i ugodnim
mirnim i poslušnim životom. Ali to je varka, tako se ne može slobodno živjeti u svijetu.
Dočim to pomisliš već je tvoj gospodar s bičem u ruci na tvom kućnom pragu. Jer sila, vlast
vlada svijetom i ona svakome prilazi, pa ili ćeš ti njoj zapovijedati i s njome vladati ili će ona
tobom. Zato je hrabro prihvati da slobodu svoju obraniš.
Od svoga postanka, od Adama i Eve čovjek je svjestan da mu sloboda može biti i
opasna, pače i neprijatelj, da ga može upropastiti sve do samoga zatiranja, nestanka. Kao
neodgovorna ona je izvor zla, mogućnost činjenja zla. Onoga zla što vodi moralnoj, a po njoj i
svakoj drugoj dekadenciji i degeneraciji. Onoj moralnoj dekadenciji i degeneraciji koja
upropasti Grčku i Rim: moralna dekadencija u tih naroda dovela je do rasuća, do propasti
obitelji, a zatim i do depopulacije, te ove države i narodi propadoše. Neodgovorna sloboda, a
takva je i utopistička, preplašila je čovjeka i u njemu stvorila predrasudu uopće prema
slobodi, o slobodi kao grijehu. A ja vam kažem - sloboda nije grijeh, ona je dar Božji, ona
vam pripada po naravi. Adamov grijeh je grijeh neodgovorne slobode.
Dobar primjer zlouporabe slobode i njezine političke posljedice jest primjer kako
takva neodgovorna sloboda upropasti poljsko kraljevstvo. U tom je kraljevstvu svakom
šljahtiću, zastupniku plemićke skupštine, u Sejmu i Sejmiku, bio osiguran apsolutni veto,
(Liberum veto), veto na svaku odluku u tim državnim tijelima. Kako ta tijela bijahu brojna
i rastrgana suprotnim interesima šljahtića, to se nisu mogle donositi ni najosnovnije,
najvažnije i najsudbonosnije odluke za to kraljevstvo, za njegovu slobodu i neovisnost. I ono
pade zbog te nesloge i zloupotrebe slobode. Neodgovorna sloboda i neodgovorna demokracija
jednako su uzrok i diktature i anarhije. A dobra vlast, ona koja kulturno, politički,
gospodarski...unapređuje, narod i sloboda se nikad ne isključuju. Dapače. A dobra je vlast
samo ona koja je na Ispravnom putu.
S druge strane, sloboda je najveće dobro svakoga pojedinca i svakoga naroda. Njoj se
ne smije pretpostaviti nikakvo drugo dobro, kao što su mir ili bogatstvo ili bilo koje drugo
dobro. I za pojedinca i za cijeli narod je bolje da ratuje da bi stekao slobodu, nego da ropski
živi u miru. Bolje je i za pojedinca i za cijeli narod i da ne budu bogati, pače da budu i
siromašni a slobodni, nego da budu bogati a neslobodni. Jer, u neslobodi je strah od
gospodara koji ti tvoje bogatstvo uvijek može oduzeti, a ako ga i zadržiš u strahu nećeš uživati
u njemu. U slobodi ćeš i bogatstvo steći, a u ropstvu nisi gospodar svoga bogatstva. A najgore
je ono stanje u kojem je tvoje kraljevstvo sad: gospodari svijeta oduzeše ti bogatstvo i
odlučuju o tvom miru i rati. O, Hrvati, kako možete mirno spavati!
Dakako, najbolje je da narod bude i bogat i slobodan. Ali u pravednom bogatstvu.
Narodi čije bogatstvo su prigrabili stranci, i koji su izgradili oligarhijsko i plutokratsko
društvo, nemaju budućnosti. Plutokrati i oligarsi će i svoj vlastiti narod opljačkati i

160
osiromašiti, a da bi zaštitili svoje bogatstvo, na stranca, na gospodare svijeta će se protiv tebe
osloniti. Takva kraljevstva nemaju budućnosti, ona će propasti. Ti se ovih mudrih uputa u
privatizaciji nisi držao, skrenuo si s Ispravnoga puta, zato ti je kraljevstvo u opasnosti.
Zato, kako rekoh, kada birate svoje prvake, ne birajte ih ni po krvi ni po bogatstvu,
nego one najsposobnije i najmoralnije. Hrabre i čvrstoga značaja, koji vole domovinu svoju.
Jer uzaludno je sve ako nemaju ljubavi za domovinu. Ako budeš tako birao, tvoji će prvaci
biti aristokracija vrline i sposobnosti. Ali takvu aristokraciju nećete moći izabrati ako budete
nerazumni i tražili jednakost svih u svemu, u svim pravima, jer to će vas dovesti do krajnosti,
do biranja kockom. To je degenerirani oblik demokracije i slobode, i svako kraljevstvo koje
usvoji to načelo jednakosti vodi ga u propast. Vodi ga u anarhiju i u propast. Sjetite se kako je
to načelo odvelo u propast Atenu. Zato se neprestano usavršavajte, sebe i svoje državno
uređenje, da biste se održali na Ispravnom putu.
Sloboda se i pravdom održava. Zato osnivajte i poštivajte odluke svojih sudova. A za
suce također birajte najbolje od onih koji su za to školovani. No, nije dovoljno da vam suci
budu pravnici nego i pravednici, a takvih je u svakom narodu malo. Zato pri njihovu izboru
budite osobito oprezni, birajte ljude moralne i budne savjesti. Suci vam mogu biti osobe oba
spola, ali ipak imajte na umu da je duh moderne i postmoderne na Zapadu afirmirao novi
oblik matrijarhata. Ima u tom matrijarhatu, u amazonkizaciji mnogo patološkoga, pa nastojte
izbjeći da vam on utječe na sudstvo.
Zato kad žene birate za suce, pazite kad ih birate. Birajte ih kad se pravednost može
postići i samom primjenom zakona. Ali znajte da pravo i zakon nisu isto (za pravnike: ius i
lex nisu isto). Kad se pravednost mora iznaći i izvan zakona ili bez zakona, čak u iznimnim
slučajevima i protiv zakona, njihova narav nije podobna za takvo sudovanje. Naročito u
nekim obiteljskim i kaznenim sporovima. Jer u žene je previše pristrane ljubavi,
emocionalnost im često zasjeni ratio, subjektivne su (zbog toga su nam i nesvjesno drage) da
bi mogle, bez obzira na njihovu inteligenciju, u nekim sporovima arbitrirati. Ali zato žene
nisu ni manje inteligentne ni manje vrijedne. Radi se o tome da ih često zavode “mudrost
srca”, mudrost koja je superiorna muškoj praktičnoj mudrosti u nekim stvarima. Uostalom,
kako bi pust i sumoran život bio bez njihove ljubavi!
A na čelu kraljevstva neka bude jedan, i to s autoritetom. Ali, dakako, u stalnoj
stvaralačkoj suradničkoj komunikaciji s mnoštvom, s narodom.
A ni sloboda nije radi nje same, kako to kaže jedan istaknuti liberal (Lord Acton),
nego radi vođenja dobra i ispravna života. Sloboda vam je dana da uzmognete po svom
razumu i svojoj volji odlučiti što je dobro a što zlo, i što je ispravno. Dana vam je da
slobodnim mišljenjem uzmognete na vrijeme otkriti ispirače mozga, manipulatore koji vas
nagovaraju na put koji nije ispravan. Slobodu imate zato da vođeni razumom i ispravnom
slobodnom voljom uzmognete usavršavati sebe pojedinačno i svoje društvo i državu.
S moralnoga stajališta svi su ljudi jednaki, ali u zadovoljavanju životnih planova i
interesa imaju prednost oni s ispravnim pogledima i sklonostima. Inače bi društvo zapalo u
amoralnost i u zastoj u razvoju. Jer nacije, društva i države nisu povijesne slučajnosti nego, da
tako kažemo, sveti instrumenti usavršavanja čovjeka. Nacija ima empirijsku funkciju i
ontološku svrhu.
Najbolji suvremeni primjer kako se sloboda pretvara u svoju suprotnost jest sloboda
medija, naročito sloboda tiska. Ta sloboda što Nizozemsku nekad proslavi kao
najslobodoumniju i najnapredniju zemlju! Osvajači svijeta tu slobodu pomoću tvojih
pismoznanaca kod tebe pretvoriše u slobodu rada protiv tebe i tvoje države. Ropski duh
pismoznanaca, koji je navikao biti sluga tuđinskoga interesa, pretvorio je slobodu medija u
slobodu rada protiv vlastitoga naroda, njegove slobode i njegovih interesa. Sve pod vidom
slobode i demokracije mišljenja i pisanja.

161
 Koliko je sloboda ono supstancijalno čovjeka, vidite i po tome što se sve ideologije
trude da se prikažu kao najbolji čuvari vaše slobode. Međutim, iako je ne degradiraju sve
jednako, ipak je sve degradiraju. Tako i liberalizam, koji bi već po svom imenu trebao biti
apsolutni zaštitnik slobode, on to ipak nije. I liberalizam je također jedna od represivnih
ideologija, utoliko i zatirateljica slobode. Liberalizam dopušta samo liberalnu slobodu: on
pojedincu ne dopušta političko samoodređenje izvan liberalnog samoodređenja. Tako ne
možete biti marksist, konzervativac, radikal, nacionalist, anarhist itd. A da ne govorimo da ne
smijete biti fašist, nacionalsocijalist i dr. On je netolerarantan prema svim drugim
ideologijama i režimima, a trpi ih samo kad mora. Tako on ne dopušta da budete ni onaj koji
prvi ustaše. Kao primjer netolerantnosti često se navodi okolnost da nijedno višejezično
carstvo Staroga svijeta nije nametalo jedan jezik cijelom stanovništvu, kao što to rade
suvremene liberalne demokracije, SAD, Velike Britanije i Francuske, matičnih zemalja
liberalne demokracije koje svom stanovništvu nameću svoj imperijalni jezik. SAD je
dopuštala da se donose lokalne odluke o jeziku (jer to donedavno nisu imale regulirano
ustavom, koji je uostalom i nastao u otporu demokraciji u korist engleske tradicije) tek kad
neku jezičnu zajednicu dehomogeniziraju, kad usele i kad anglofoni postanu većina, kao u
slučaju Havaja ili pak savezne države Massachusetta i Pennsylvanije kojima nisu dopustili
status države sve dok većinsko stanovništvo umjesto njemačkoga nije doseljenjem postalo
većinsko anglofonskim, tako da i jezik u tim državama može biti engleski. Pa ni Osmanlijsko
carstvo nije nametalo cijelom stanovništvu isključivo svoj jezik.
Sve dok drugoga ne uznemirava i ne napada, svaka nacija ima pravo na svoje
društveno i državno uređenje i liberalizam bi to morao tolerirati. No, svjedoci smo da je on
agresivan jer su upravo liberalističke zemlje najveći agresori i osvajači svijeta. Stoga liberalni
put nije Ispravni put pravih vrijednosti. Uostalom, osvajači, gospodari svijeta su i
gospodari oružja za masovno uništenje. Taj klub moćnih, velikih ne dopušta lako pristup toj
moći. Kao gospodari oružja za masovno uništenje oni su gospodari i globalizacije kao
globalizacije svoje moći.
lako tobože žestoki protivnici nacionalizma, liberali su prikriveni nacionalisti, a u
nekim zemljma - kao što su SAD, Albion i Francuska - i rasisti. Njihov nacionalistički
egoizam najočigledniji je u politici protiv otvorenih granica, nedopuštanje useljavanja ni
stanovnika njihovih nekadašnjih kolonija kojima su čak i građanstvo dali. Njihova borba za
slobodu i jednakost u biti se svodi samo na borbu za slobodu i jednakost unutar svoje nacije, a
njihov nacionalistički egoizam isključuje jednakopravnost pripadnika drugih nacija. Oni drže
kulturnu, spolnu, nacionalnu i rasnu distancu prema drugima, prema njima kao manje
vrijednima, inferiornim nacijama.
Nikad ne negirajte demokraciju. Jer ona, kao i sloboda ontološki pripada čovjeku kao
biću stvorenu na sliku i priliku Božju. Utoliko je ona uvijek mogući nositelj pobune i
usavršavanja. Uvijek se možete pozvati, i parafrazirati onu Roussaeuovu izreku “L 'homme
est né libre” i preobratiti je u: “La nation est né libre” jer nije moguće da bude savršena, i jer i
ona spada u Aristotelov začarani krug. Ona je slobodarski revolucionarni zahtjev prema
postojećem stanju. Ontološki je istinita, ali je treba osloboditi socijalnih i političkih okova i
tako je ozbiljiti. Ne dopustite da vam demokracija bude fikcija.
Sloboda ti je rođenjem darovana kao višem biću, ali je ne možeš uživati a da se ne
boriš za nju, bez stalnoga osvajanja.
Da bi neki narod bio slobodan, dovoljno je da to u svom slobodnom srcu zaželi. Ako
je u svom srcu zaljubljenički zaželi i svojoj želji hrabro zaljubljenički hrli, nema te sile koja
će ga u tome spriječiti. Jer zaljubljene bogovi vole; od prizemljara više, slobodne narode
prave.
Zaista, zaista vam kažem: vi ste moja djeca, djeca moje slobode. Slobodne sam vas
stvorio, slobodne vas želim. Ne smijete nikome služiti. Nisam vas stvorio radi mira, nego da

162
budite narode. Budite ih govorom i mačem, budite neustrašivi, jer Ja sam s vama. Pobjeda
vam je zajamčena.
Sloboda znači i hrabrost i moć političkoga samoodređenja i slobodnog legitimiranja
političkog identiteta pred svijetom. Ona vas oslobađa od svakog političkog kompleksa, pa i
kompleksa ustaštva. Kompleksa ustaštva možete se osloboditi samo u slobodnom
samoodređenju i slobodnom političkom samoidentitetu, tj. ako s uzvišenom hrabrošću i
ponosom priznate da ste oni koji prvi ustaše. Sad i oduvijek bili.
Neka zvone slavljenička zvona bogovima slobode. Prokovođa se zatim uputi u svoj
dvor i blagova. A najviše je volio blagovati jabuku.
Tako bi i prođe i četrdeset četvrti dan učenja Ispravnoga puta.

163
 XLV. Govor ratnicima

“Exegi monumentum aere perennius” 12

Prorokovođa je osobito volio ratnike. Zato zapovjedi prvacima da ih okupe. Ovi ih

okupiše i ustrojiše u bojni poredak. Dolazili su naizmjence - jedan dan na bijelim, drugi na
crnim konjima. Zatim im odstup dadoše. Sve se to odigravalo pred Prorokovođinim očima;
uživao je. Kad ratnički obred završi, Prorokovođa podiže desnu ruku u poluvis i pozdravi ih.
Zatim im reče:
- Pitate me, o hrvatski plemeniti ratnici, gdje su nestali oni bogovi što su starima
pomagali u ratovima? A ja vam odgovaram: nisu nestali bogovi rata, nego su nestali njihovi
narodi. Izumrli su narodi koje zbog njihova kukavištva napustiše njihovi bogovi. Bogovi ne
vole kukavičke narode. Pomažu samo hrabre. I gle, eno ih sjede na oblaku i čekaju svoje
narode. Tebi su uvijek skloni bili i ti nikad ništa ne izgubi poradi njih.
Mnogo ćete ratovati, o plemeniti ratnici! Mnoge ćete bitke biti i dobivati. Kao ratnici
pobjednici držite se dostojanstveno. Viteški. Budite hrabri kao bobanovci i velikodušni kao
francetićevci. Vi niste pobunjeni robovi koji okrutno ispravljaju nepravdu. Tako se prema
protivniku odnosi ogavna Svrab. Oni siluju, kolju i pljačkaju, oni okrutno muče žene, djecu i
starce. Ispravljajući “nepravdu”, oni uspostavljaju “pravdu zločina”. Ne, plemeniti ratnici, vi
se tako ne ponašajte. Za uzor neka vam budu oni koji prvi ustaše. Vi ste viteški ratnici
slobodnoga naroda, vi uspostavljate red, višu moralnost i višu pravdu ljudskog i naravnog
zakona.
Vi čujete kako vam odasvud dovikuju da se rat vodi svim sredstvima. A ja vam kažem
da se on vodi svim dopustivim sredstvima. Rat se ne vodi radi nijekanja života, nego radi
njegova uzvišenog posvećenja. Ne radi razaranja, nego radi gradnje. A što su dopustiva
sredstva, to ćete vas poučiti tvoja mudrost i uspjeh u ratu. Vi ne ratujete da udobrovoljite onoj
tisućuglavoj nemani koja neumorno i nezasitno svim ustima zijeva i traži nove žrtve kao
otkup za vaš život. Ne, vi ratujete za ono Veliko podne života. No, istina je, često se događa
da se jedan život mora ugasiti da bi drugi procvjetao. Prihvatite to s radošću i bez tereta
grijeha, jer to je najviši zakon svemira. To je njegova pravda. Nepromjenjiva, neumitna, pa je
i ne pokušavajte ispravljati.
Istina, tvoj se neprijatelj služi i nedopustivim sredstvima. Protiv tebe on ratuje ne samo
mačem, nego i lažnom i podmuklom riječju, kao i drugim lukavstvima. Kao vražja kćer,
vračara, služi se i smrtonosnim travama i napitcima. Ti si vješt i dobar na maču, ali ne tako i s
prijevarnom riječi. Zato u miru gubiš što u ratu dobiješ. Tvoj neprijatelj na tebe sve svoje
zločine prevali i od toga ti mnoge gubitke imaš. Zato se nauči mačevati riječima.
Ne budite u zabludi pa misliti da u miru rata nema, kao i u ratu mira! Pomiješani su
oni u neprestanoj borbi života. U miru se također ratuje, samo drugim sredstvima i na drugi
način.
Jer, bojno polje je cijeli život, i na cijelom se mačevi ukrštaju. U ratu ne ratuje samo
vojska protiv vojske, nego narod protiv naroda.
Vi ne slušajte one glupe pacificističke galamdžije što viču na rat. One što strogo, s
ispraznom pravednošću traže da prestanu ratovi među narodima. O, kako su ograničeni, kako
su glupi ti pravednici. Pa rat je najviša pravda, on je svakomu jednako dostupan, svatko se u
njemu može okušati i po zasluzi će biti nagrađen. Da nije rata, po čemu bi bogovi mogli

12
Podigao sam spomenik trajniji od bronce. (Horacije)
164
mjeriti vrline naroda. Po čemu drugome bi im određivali sudbinu, ako ne po hrabrosti i
ratničnosti.
Samo hrabri i ratnički narodi imaju budućnost. A oni koji to nisu, samo su krpice
među drugim narodima.
Ne daj se zavarati zlatoustima u njihovoj hvali jednakosti, bratstvu, demokraciji i
drugim pilulama za maloumne i bolesne. To su samo ogovaranja rata i urota protiv tvoje
slobode. Jer narodi nisu jednaki. U nejednakosti je snaga i ljepota svijeta. I način njegova
života. On traje, on opstoji i napreduje po prelijevanju snage čas jednom, čas drugom narodu.
To je konačna istina svijeta. Druge nema.
Svaki narod ima svoju mjeru snage; kolika mu je, toliko je i on važan svijetu.
Snaga koja se služi lukavošću, nenamadmašiva je. Jer lukavost zavlada čovjekovom
boljom stranom. Ona dolazi iz mraka tisućugodišnje tame u kojoj je svoju vještinu izučila i
izvježbala. Sikofante šalje da obilazi tvoje pute, da istražuje tvoje namjere ne bi li ti ciljeve
zarobila. Ako te nađe nespremna, to će biti tvoja propast. Zato se i ti izvježbaj prepoznati
njezine umilne riječi, njezine tajne i zamršene putove. I njezine prijetnje. Jer se ona služi čas
umilnim lažima, čas prijetnjom. Protiv prijetnje treba ti hrabrost, a protiv lukavosti
domišljatost. Naoružaj se njima.
Ispituj i ti svoje neprijatelje. Što ručaju, a što večeraju. U njihove zemlje šalji svoje
poslanike i neka ispituju. Neka ti ne ostane tajnom nikakva njihova namjera. Sve im slabosti
otkrij i snagu izmjeri unaprijed. Odgonetni njihove ciljeve, predviđaj što noću snuju, jer
jedino ćeš tada biti spreman na dan odluke. Čuvaj svoju istinu, jer na nju tvoji neprijatelji
nemaju pravo. Ako vam prijeti pogibelj od neprijatelja, imate pravo i na laž da pogibelj od
sebe otklonite. U ratu, kad ti prijeti najveća pogibelj, imaš pravo na sve ratne varke, lukavstva
i prijevare. Jer vi branite istinu i pravdu. No, vi ste viteški, viši narod, pa se ni u ratu ne služite
perfidnim (infamnim) sredstvima prizemljara kao što su silovanja i druga infamna sredstva,
kojima se služi Svrab.
I još nešto: nauči pouke iz svojih pobjeda, ali i poraza izvlačiti. Sjetite se kako oni koji
prvi ustaše u Drugom svjetskom ratu ni jednu bitku ne igubiše, ali rat izgubiše. Sve to izrežira
Albion perfidni u svoju korist i korist Svraba, saveznika svoga. I da se vitez ratnik nikad ne
predaje. Predani ratnik je mrtav ratnik; on se radije samouništava nego neprijatelju predaje
živ.
Tako postupajte vitezovi moji, pa vam pobjeda nikad izmaći neće. A sad dolazi čas
rastanka i pozdrava. Želim vam čvrstu desnicu i oko sokolovo. Da neprijatelja uvijek na
vrijeme prepoznate, i da mu odsječenu ruku s burmom majci pošaljete. Jer, evo dolazi
proljeće, doba kad se narod na narod diže, kad se vojska na vojsku, a kraljevstvo na
kraljevstvo diže. Primiče se vrijeme vaše, jer vi ste djeca oluje, njoj ste posvećeni. Blagujte
ovnovinu i spremni budite. Naoružajte se oružjem pravde i nepravde. Kad ratujete šest dana
ratujte, sedmi se odmorite, a osmi neprijatelje kažnjavajte.
Završivši govor i udaljavajući se od ratnika, Učitelj je i sam bio ponesen ratničkim
elanom hrvatskim. No, prisjetivši se Sun Ziovih riječi “Bojište je zemlja na kojoj leševi stoje
uspravno”, bio je ujedno i vrlo tužan. Od te misli osjeti jaku bol i tugu u srcu. Bijaše svjestan
da mnoge od njih vidi posljednji put. Došavši pod vrbu, spusti se na ležaj i zaplaka.
Tako bi i prođe i četrdeset peti dan učenja Ispravnoga puta.

165
 XLVI. O ženama

Prorokovođa zapazi da se ratnici, oni koji prvi ustaše, međusobno nešto dogovaraju,
pogledaju prema njemu kao da ga hoće nešto pitati, ali se kolebaju, sustežu. Kao da im je
nelagodno. Da ih ohrabri, Prorokovođa im se obrati:
- O, vi što ste sol hrvatskoga naroda, vidim da nešto skrivate, da se nešto snebivate, da
me želite nešto pitati. Hajde, pitajte bez nelagode i bez ustezanja.
Nato jedan od njihovih zapovjednika, crvena, zažarena lica istupi i stidljivo ga upita: -
Reci, o Učitelju naš, kako da se odnosimo prema ženama našim. Jesmo li slabići, mekušci
zato što ih tako strastveno volimo? Prorokovođa odgovori:
- O, vi posvećeni. Vi što vas bogovi najviše vole i najradije se s vama druže. Da, želim
vam o ženama govoriti:
- Ne pokazujte ženi dubinu svoje duše, niti dubinu svoje ljubavi: prestrašit ćeš je. Žena
voli mjesečinu, a ne jarko sunce. Na suncu tvoje ljubavi žena se opeče i prestraši. Zato skrivaj
dubinu svoje ljubavi, svoga srca, o, ratniče! Tvoja strast nadmašuje njezinu moć primanja. A
tvoja strast je ono što te čini velikim. A žena želi biti mjera tvojoj strasti, razdijeliti je,
umanjiti je prema sebi.
Ne ponižavaj svoju veliku strast pred ženom. Čuvaj je za razaranje i građenje.
Gle, one poljane na čistini! Zar nije idealno mjesto za bitku? Što preostane od bitke, to
daj ženi. I to će joj biti previše. Ti, ratniče, ti jedini posvećeni na zemlji, ti trebaš znati da još
nitko nije zadovoljio ženu i pjesnika. Jer žena ne zna što hoće, a pjesnik hoće nemoguće. Zato
radije druguj s pjesnikom. Jer on je tvoj brat, s njim ćeš veliko djelo izvesti.
Ženi idi kad si umoran. Preostalu snagu daj njoj. I to će joj biti dosta.
Ti ženu ne razumiješ, i ne možeš je razumjeti. Zato se i ne trudi da je razumiješ.
Dovoljno je da je voliš. A ti je voliš jer ona je tvoja sjena. A tko ne voli svoju sjenu! Sjena te
prati i kad je ne vidiš. A najmanja je na najvišem suncu. Zavodi te hvaleći tvoj um i tvoju
snagu. Ne vjeruj joj, laska ti. Podat će se prvom slabiću, prvom banalnom zabavljaču na
kojega naiđe pravdajući svoju izdaju time da si ti lud, da si nemoguć, da je stalno vodiš
preblizu opasnosti. A žena ništa tako ne mrzi kao opasnost. Žena hoće sreću koja je daleko,
što dalje od svake opasnosti. A ti si ratnik, ti si sam po sebi opasnost. Opasnost je tvoja
sudbina i tvoje poslanje, i zato se nećeš nikada zbližiti sa ženom.
Kad si zaljubljen, kad je najviše voliš, žena je najdalje od tebe. Zapamti, ratniče, da je
žena zemlja i da ona više voli tvoje sjeme nego tebe. I po tome, po ljubavi za tvoje sjeme ona
je blagoslovljena i dostojna ljubavi tvoje.
Ti svu svoju snagu na njoj proli, a ona i ne osjeti. Jer dok ti sanjaš vječnost trenutka,
ona kalkulira što će biti od sjemena. Jer ona je druga polovica svijeta za kojom ti čezneš kao
za izgubljenim dijelom sebe. Protiv te sudbine i te čežnje se ne buni, jer znaj da to ne možeš
promijeniti. Uživaj u toj suprotnosti, grohotom se smij toj tragičnosti jer je jedino tako možeš
pobijediti. Ali ne dopusti da s tvojom čežnjom, da s tvojom ljubavi manipulira tobom. Jer
tome su mnoge sklone. Kad to primijetiši, otrijezni se, probudi se iz svoga sna, iz svoga
zanosa.
I ne traži u ženi prijatelja. Kad to zaželiš prestao si biti ratnik, postao si što i žena.
Samo ti iz svoje slabosti, a ona iz svoje vrline. Ona ne želi biti tvoj prijatelj, jer ona ne
poznaje prijateljstvo; ona poznaje samo ljubav i mržnju. A ti, kad poželiš prijateljstvo sa
ženom, prestao si biti ljubavnik i žena te takvog prezire. Zato znaj da kad poželiš biti prijatelj
sa ženom da se bliži tvoja propast. Izgubljeno je tvoje viteštvo.

166
 Ti hvališ njezinu ljepotu, čezneš za njezinom ljepotom. A ona je nije ni svjesna, jer je
njezina ljepota, ljepota prirode. Za svoju ljepotu ona je doznala od tebe, od tvoje čežnje za
njom. I od tvoje čežnje i tvoga precjenjivanja ona se zaljubljuje u svoju ljepotu. U svojoj
samozaljubljenosti ona se čini nedohvatnom, u njoj uživa i čini te ljubomornim. Zar taj njezin
ushit već davno ne opazi pjesnik (Boccaccio) kad Emilija u zanosu samozaljubjlenosti
zapjeva:

Tako sam svojom zanijeta ljepotom

da ne ću čeznuti nikad
za ljubavlju nit ikojom divotom

Ona se podsmjehuje tvojoj čežnji i tvom zanosu, podruguje ti se. Otkriva dijete u tebi i
tako se poigrava tobom.
I na koncu, još jednom: ono najvažnije što trebaš znati jest da žena nije od tvoga rebra,
nego od tvoje sjene. Zato je tako umilno hladna i ljupko lukava.
Ali i od tvoje mašte, zato je tako nestalna i neuhvatljiva. A jer je od tvoje mašte
napravljena, nepropadljiva je i tvoja ljubav prema njoj. A jer je uvijek u tvom snu, u tvom
zanosu, neodvojiva je od tebe. Žena je tvoj oblak u kojem pod nebom lebdiš i dohvaćaš
zvijezde. Zato uvijek imaš razlog za ljubav prema njoj. Kad prestaneš ljubiti ženu, izgubit ćeš
svoj razlog za neumjerenost, izgubit ćeš svoj razlog za umiranje. Kako ćeš onda dokazati da
nisi prizemljar? Kad izgubiš svoju maštu?
I neka njezina ulogu u javnom životu, naročito u politici bude u suglasnosti s njezinom
naravi. Odobravajte umjereni feminizam, osigurajte ženi čast i dostojanstvo u skladu s
njezinom naravi jer ona ti je i majka i sestra i kćer, ali ne odobravaj ekstremni feminizam,
osobito u politici, jer takav feminizam defeminizira ženu a feminizira politiku, sav javni život,
što je protivno naravi i jedne i druge.
I zato, muževi, uživajte u duhu i tijelu svojih žena, a vi žene uživajte u duhu i tijelu
vaših muževa. U tome ste jednakovrijedni, pa zato morate biti i jednakopravni. I ne držite
jedni druge podređenima, nego se međusobno odnosite s poštovanjem i uvažavanjem, u
skladu s naravi i razlikama u vašim naravima, jer i jedni i drugi baštinite udio u
božanstvenosti. A vi, pobožni pismoznanci, ne proklinjite tijelo kao stanište grijeha. Bog je
ljudima dao tijela da u njima međusobno uživaju. To je njegova volja i vi joj se ne smijete
protiviti, a vi, muževi i žene, primite to kao nagradu za sve patnje što ih u životu puna
iskušenja podnosite. Uostalom, vi ste narod koji ima poseban razlog i dužnost poštivati i
častiti ženu jer osim od pet rodozačetnika - Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos -
postadoste i od dvije rodozačetnice - Tuge i Buge.
Ali klonite se razvrata i protunaravnoga bluda, jer ćete za to biti kažnjeni i od vlastite
savjesti i od Njega. A vi koji imate sklonosti, nagon prema protunaravnom bludu, koji dolazi
od homo gena, suzdržite se. Onima koji se suzdrže, bit će im uračunati u zasluge. Sami ste
gospodari svoje volje, sami odlučujete što je dobro, a što zlo, što je dopušteno, a što nije, što
je na Ispravnom putu, a što nije. Za sve svoje postupke ste sami odgovorni. Zato smognite
snage i oduprite se protunaravnim nagonima. Ako tako budete činili, bit ćete nagrađeni jer ste
ostali na Ispravnom putu. U protivnom ste prokleti.
Kad birate žene za ljubav, birajte one s pogledom golubice. Klonite se Amazonka,
onih što desnu sisu odrezuju da bi bolje mačem baratale. Protivno je to volji Onoga što ih je
stvorio.
Tako bi i prođe i četrdeset šesti dan učenja Ispravnoga puta.

167
 XLVII. Govor prvacima

Narodni prvaci neposredno vode narod, oni su mu najbliže, pa imaju najbolji uvid u
njihove potrebe, u njihova nagnuća i raspoleženja prema mjerama državne politike. Oni
neposredno provode ideje, zamisli i zapovijedi vođe, o njima ovisi životna sudbina naroda.
Zato je neobično važno da oni razumiju ideje i načela Ispravnoga puta, kako bi, ne
skrećući, po njemu vodili svoj narod. Prorokovođa im reče:
- Vi, prvaci, naučite se slušati vođu svojega. Jer onaj tko se ne nauči slušati, taj neće
znati ni zapovijedati. Osim s nepoštivanjem mjere, ili u podbacivanju ili u prekoračivanju
mjere. A i jedno i drugo je štetno.
Poštivajte vođu i njegovu karizmu. Jer što karizma može, to demokracija ne može. A
ja sam na vođu vašega svoju karizmu prenio.
Vi ćete biti najbliži narodu. Zato za njegovu sudbinu i najodgovorniji. Morate biti
razboriti upravljači. Ni okrutni ni sentimentalni. Jer niste na sprovodu da stalno s njim plačete,
ni njegovi gospodari da ga okrutno tjerate. Vaš narod je slobodan narod.
Prvaci nekih naroda drže svoj narod za stoku. Pa valjda njihov narod i jest stoka, ali
ako i jest tako, onda su stoka još prije oni, njihovi prvaci. I zaista ima naroda stoke, mase, a
ima i naroda gospodujućih, naroda elite. A naš narod je narod elita, gospodujući narod. On je
prošao krvavu kušalicu povijesti i sve što nije moglo izdržati visoke kriterije samosvijesti i
samopouzdanja, to je od njega otpalo i zasnovalo nove narode. Tako su nastala ona tri, četiri
naroda na Balkanu. Sve narodi stada, mase.
Ti si iznad tih naroda, ali tu povlasticu ne smiješ koristiti protiv njih nego, inspiriran
humanističkim idealima, moraš ih kultivirati i civilizirati, a ne tlačiti i eksploatirati. Zato je na
tebi da prihvatiš ulogu naroda odgojitelja njihova. Ti si narod pravde, reda i zakona. Sjeti se
kako su narodi s Brda živjeli u miru dok su s njima upravljali tvoji prvaci i vođe. No, i oni su
pravili pogreške. Oni su se s njima miješali i tebe i tvoje interese njima žrtvovali. To su narodi
s Brda pogrešno razumjeli, tvoju dobrotu i tvoju razboritost su shvatili kao tvoju slabost. I
krvavo su ti to vratili, s okrutnošću pobunjenoga roba. Zato, distanciraj se od naroda s Brda
dok ga civiliziraš, ne miješaj se s njim jer ćeš postati kao i on.
Ne smiješ postati njihovom žrtvom, žrtvom njihova primitivizma. Jer, u trpljenju, u
poniženju nema ničega ni lijepog ni korisnoga. Zato uživaj ponos, dostojanstvo i samosvijest,
ali i oduševljenje svojim djelom i zanos dok ga izvršavaš. Jer ti si narod junačke kulture, za
razliku od naroda trgovačke civilizacije kakvi su himbeni Albion ili pak barbarska Svrab s
Brda, koja nije ni jedno ni drugo nego tek primitivna zločinačka masa.
Vi ste narod elita. I ime vas vaše postiđuje kada ga niste dostojni. Jer vaše ime vas
označi kao sinove svjetla. Znate li što to znači? To znači da ste narod odabrani, i zato vas je
tako malo. Malo, ali ipak dovoljno da sve narode od zapadnih do istočnih planina, sve Brđane,
kultivrate i civilizirate, da na Brdu od podčovjeka napravite čovjeka. A to je samo jedno od
vaših poslanja.
Ali jer ste sol svijeta, moglo bi vas i pomanjkati; kako će onda svijet izgledati! Bit će
bljutav. Zato se množi.
Vi, prvaci, upoznajte snagu svoga naroda, jer vas nepoznavanje vodi u mnoge zablude.
A narod je zagonetan i teško mu je znati pravu snagu, jer mu ona nije ista ujutro i uveče, nije
ista za plime i za oseke. Za oseke, u miru, narod živi na najnižoj točki svoje energije, pa ako
po tome sudite, vrlo ćete pogriješiti. Ne znate kolika mu je snaga dok mu ne iskušate energiju
za vrijeme plime, za vrijeme zajedničkog djela.

168
 Neki narodi žive na stabilnoj polovici svoje energije, na polovičnom ali stabilnom
energijskom naponu. Vaš narod, o prvaci, nije takav. On u miru živi na vrlo niskom
energijskom naponu. No, u ratu, u kolektivnom naporu, uzdiže se na viši napon od bilo kojeg
drugog naroda. Zato ćeš ga podcijeniti u miru, a precijeniti u ratu i tako napraviti veliku
pogrešku. Vaš narod može pretrpjeti i previše i predugo poniženje. A kako sam rekao, u
trpljenju nema nikakve veličine ni kreposti. Sporo, zakašnjelo na nepravdu reagira, a kad
reagira, reagira preburno, preangažirano i emocionalno, gubeći kontrolu i racionalnu uporabu
snage. Zato upoznajte svoj narod, a kada ga upoznate, znat ćete da mu treba stalno davati
razlog da se i za vrijeme oseke održava na višem naponu nego sad. Kako ne bi izgubio osjećaj
prepoznavanja i najmanjega neprijateljskog šuškanja oko sebe. Da više ne bi izabirao svoje
neprijatelje za svoje prvake. Da mu instinkt održanja ne bi bio samo biološki. Da mu se izoštri
instinkt održanja ugleda među narodima. I instinkt moći, ambicije i dostojanstva.
Ima onih koji kažu: nije istina i mudrost iz puka nego za puk. A ja vam kažem: istina i
mudrost je u narodu. I ono što imate, od njega ste posudili i njemu ćete ih vratiti.
I na koncu, danas vam kažem: prestanite biti trgovci, budite vladaoci. A sutra ću vam
reći: naučite se bogatiti, da ih u svemu nadmašite. Ali ne kao buržuji.
I još jednom vas opominjem da posebno uvažavate one koji prvi ustaše. Jer oni su
dragovoljne žrtve vašega dobra i vašega Ispravnoga puta. Oni su dragovoljne žrtve prije
svega nacije. Žrtva za naciju je i inače opravdana, jer je ona supstancijalno kolektivni
organizam, kolektivno supstancijalno Ja ne samo kulturno i političko, nego i biološko.
Društvo pak nije takav organizam, pa ni žrtva za nj nije uvijek opravdana, osim kad je
dragovoljna. No, društvo i država vrše priznanje i naknadu žrtve. Stoga ste dužni ratnicima (a
i drugima koji se žrtvuju) pravedno nadomjestiti njihovu žrtvu.
Tako bi i prođe i četrdeset sedmi dan učenja Ispravnoga puta.

169
 XLVIII. O razočaranim obraćenicima i zatajivačima

Jednoga jutra prvaci, uzrujani i bučni, potražiše Prorokovođu. Kad ga nađoše, on ih

smiri pa zatim upita što ih to uznemiri, što svađu i neslogu među njima stvori. Tada mu rekoše
da ne znaju kako se odnositi i postupati prema onima koji nekada zamrziše Hrvatsku, od nje
glavu okrenuše i Ijubiše i hvališe tuđe kraljevstvo. Među njima bijaše i mnogo umnika, a evo,
i sad pred novi rat neki se takvi kao ljubitelji Hrvatske prikazuju i za Hrvatsku boriti žele. Mi
se ne možemo složiti u tome, trebamo li te nekadašnje i sadašnje umnike poštivati i svojima
smatrati, trebamo li njih i sve takve natrag u prsten ljubavi kravatanske primiti. Kakva je
njihova vjera, kakva je njihova ljubav za Kravataniju?
Učitelj ih je pozorno slušao, poznavao je dobro te dileme jer one tijekom povijesti
manje ili više prate svaki narod. Preveliki i preopasni se zadaci postavljaju pred narode i
pojedince tijekom povijesti da bi svatko pred strahom za život i odgovornošću za se ili za
narod, koje ti zadaci izazivaju, ostao nepokolebljiv i vjeran. Ljudska slabost i snaga su mu
dobro poznati. Znao je da su kod svakoga čovjeka prisutne, ali zaista u vrlo različitoj
zastupljenosti, jer se inače junaci i kukavice ne bi razlikovali. Znao je da kod radikalnih
duhova spoznaja istine i pravde, spoznaja da su u zabludi bili i pogrešno djelovali, zna
izazvati velike obrate, od izdajica i progonitelja u zaljubljenike, vjernike i gorljive sljedbenike
ih pretvoriti. Zato, kad ih sasluša, Učitelj ustane sa stolca i reče:
- Zaista, među vama ima mnogo vaših bivših i sadašnjih, koji bijahu razočarani
obraćenici ili to i sad jesu. To su oni što nekad “ludi” od preobilja ljubavi i mržnje bijahu. Od
mržnje na ropstvo i ljubavi za nekom idealnom zemljom, idealnim i snažnim kraljevstvom u
kojemu je svatko pravedan, pravedno ljudsko kraljevstvo. O, kakve li teške zablude što im
razočaranje donese. Mnogi od njih su u tuđim kraljevstvima željeli i za Hrvatsku naći ljubav i
pravdu. Ali ne nađoše ih. Ni prijestolje pravde, ni zvijezde istine ne dohvatiše. A tako su
žudjeli za njima. To samo bijaše sanja, to bijaše samo bol duše koja nepravdu trpi, žalobni
pjev ptice što slomljena su joj krila slobode. O, kako je teško, kako je mučno razočaranje
njihovo! Ono um smućuje, dušu prazni.
No, na njihovu žalost, njihovo je razočaranje bilo neizbježno. Oni zbiljski neprijatelji
Hrvatskoj nisu bili, nego su joj nestvarnu kuću pravde izgradili u mašti. Prevariše se u tuđinu,
neprijatelja za prijatelja u zabludi uzeše. No, one koje razočaranje ne ubi, ono ih ojača u
ljubavi prema Hrvatskoj.
O, dragi sinovi i kćeri hrvatske! Nema naroda na svijetu koji toliko razočaranih
obraćenika ljubitelja pravde i istine ima koliko ih vi imate. Budite nježni prema njihovoj
zabludi, njihovu razočaranju i njihovoj nestalnoj duši. Mnogi od njih bijahu u zabludi misleći
da Hrvatska ropkinja od svoje volje bijaše. A priznat ćete da je teško ljubiti takvo biće. A
Hrvatska samo usnula bila. Mnogi od njih bijahu vulkani strasti, ljubavi i mržnje. Ali i skloni
prsnuću svemirskom. U mnogih je snage njihova srca neizmjerna, vjernost poslije razočaranja
postojano kao vrijeme. Ali mnogi od njih i tešku kaznu primiše i gorko završiše svoj život.
Bijahu osuđeni na vaš cjeloživotni prijezir, pa i neopravadanu mržnju razumjeti i opravdavati.
Samoprijeziru se pokoriti. Teška je to i preteška kazna.
Samo oni koji istim onim žarom kojim iluzornu pravdu kod tuđina iskaše, koji istim
onim žarom kojim Ijubiše tuđinsku pravdu, sad istim tim žarom mrze svoju zabludu, svoju
prošlost, samo je njihovo srce novo, samo je njihovo srce čisto za Hrvatsku. Oni se očistiše od
grijeha zablude, oni prokleše putove svoje zablude.
Kad im sudite, imajte na umu da je čovjek biće nade. Nade u spas od bijede života na
ovome svijetu, biće nade u napredak i nade u spas na drugome svijetu, nade u raj, biće vjere.
Ove dvije nade ne smiju se zamijeniti tako da čovjek povjeruje u spas, u raj na zemlji. I

170
upravo kad do takve zamjene dođe, čovjek upada u iluziju, u naivni idealizam koji stvara
utopiju. Takav naivni idealizam (dakle ne onaj filozofski i teološki idealizam, nego onaj
idealizam svakidašnjega života, žeđ za pravdom koju čovjek kao usud svoj kroz povijest nosi)
u koji obraćenici svojedobno upadoše, poistovjetio je komunizam s humanizmom.
Komunizam s radničkom klasom kao mesijom. Iz te strašne zablude, koja je rezultat mane
ljudske naravi, mane sklonosti utopijskom i ideologijskom mišljenju, proizašle su i strahotne
posljedice komunizma za slobodu i pravdu čovjekovu, među kojima je i ona o 100 milijuna
ubijenih u komunizmu. Svejedno, kad im sudite, uzmite u obzir njihove zablude. Uzmite u
obzir i da mnogi od njih bijahu hrvatski nacionalkomunisti, odnosno komunitaristi, a što je
zlokobna komunistička šizma izmanipulirala i zlouporabila protiv vas, poglavito protiv onih
što prvi ustaše.
Ali, ne budite lakovjerni, sudite onima koji se ne obratiše, onima koji se rodoljubima
samo pretvaraju. Oni se ne razočaraše, nego svoju zabludu pretvoriše u izdaju. Onima koji i
dalje traže tuđinsku pravdu za sebe i za tebe. Za njih i za njihovu izdaju nemajte milosti, jer se
protiv tebe nastaviše boriti izdajom. Lažno je njihovo rodoljublje, lažan je njihov patriotizam.
Njihovim licemjerjem ne dajte se prevariti. Zato pred vrata ulaska u obraćenike i pokajnike
stavite pred njih sito i rešeto. Pače koprenu, pa oni koji prođu, oni su iskreno vaši.
Zar ne znaš, zar nisi toga svjestan, narode hrvatski, da si posebno obilježen. Obilježen
posebnim znakom genetskim, posebnim genom (Eu7), posebnim znakom političkim i
kulturnim. Da se razlikuješ i da budeš zaseban, izvrsnik među svim narodima. Tvoji su znaci
pleter, matrix, simbol tvoga genija umjetničkoga i grb crveno-bijeli, simbol tvoga genija
ratničkoga i znanstveničkoga. Bijela boja njegova simbolizira tvoju moralnu čistoću, mirnoću
i sabranost mudraca, a crvena boja hrabrost, krv i vještinu ratničku. Zato hrabro prihvati svoju
sudbinu, narode odabrani!
O, kako je krepko, kako je ozdravljujuće sjećanje na one koji prvi ustaše.
Kad doreče govor o razočaranim obraćenicima, Prorokovođa zašuti. Međutim, prvaci
se poslije govora, kako je inače uobičajeno, ne raziđoše, nego ostaše iščekivajuće stajati.
Stoga ih Prorokovođa zapita: što još želite čuti od mene?
- O, Učitelju naš, što nam o zatajivačima Hrvatske možeš reći. Jer i takvih među nama
ima. I kažu da je njihova ljubav i vjernost Hrvatskoj ravna našoj, iako oni i nas i Hrvatsku
zatajiše nekoliko puta.
Prorokovođa se začas lecnu, zamisli se, pa odgovori:
- I zatajivača ima dvije vrste: jedni su odmetnici i izdajnici, a drugi su budući prvaci i
vođe vaše. Tko je tko od njih, samo ih vrijeme po njihovim djelima može otkriti. U ovih
drugih mudro je oko njihovo. Oni znaju žrtvovati malo za veliko, nebitno za bitno, napustiti
nemoguće za budućnost mogućega. Skrivena je njihova namjera, skrivena je i odgodna
njihova žrtva. Tko tako zataji, taj ne izda. Oni su više u dosluhu s vremenom i budućnošću
nego s ljudima. Oni ostvaruju ciljeve žrtvovanih. A zatim žrtvovane oplakuju.
Vi znate kako onaj što su ga Stijenom nazivali tri puta zataji svoga Učitelja. Zataji ga
ali ga ne izda, ni njega ni djelo njegovo. Dapače, on produži i dovrši djelo njegovo i tako učini
ono što Učitelj nije mogao, a ni on ne bi da ga nije zatajio. Dakle, djelo Učiteljevo je
zatajivanje tražilo. U dovršenju djela Učiteljeva, mudrost je i nevinost zatajitelja.
Tako bi i prođe i četrdeset osmi dan učenja Ispravnoga puta.

171
 XLIX. O lukavosti

Poznavajući sve mane ljudske, Prorokovođa nastojaše svoj narod sačuvati od tih mana,
od sklonosti moralnome padu i nečasnim postupcima. Sve činjaše da ih održi na Ispravnom
putu, da ih emancipira od prizemljarstva i od njih stvori odabrani narod; da ga u vrlinama
učvrsti. Odluči stoga ukazati im na pogrešno stajalište o vrijednosti lukavstva, pa im sljedeći
dan reče:
- Mnogi vas, poglavito pismoznanci i oni koji su pripadali šizmi, nagovaraju na
lukavost. Za njih je lukavost vrhovna mudrost, a ne sjećaju se kako njihovo djelo, koje
postigoše zločinom i lukavošću, propade. Ja vas odvraćam od nje. Budite odvažni i dosjetljivi,
domišljati i pronicavi budite, a ne lukavi. Lukavstvom se, istina, postižu ali samo nepošteni i
nepovijesni ciljevi, a nikako trajni i moralni kakve vi želite ostvariti.
Lukavošću se služi slabiji moralno i fizički, a vi niste slabi ni fizički ni moralno jer ste
ratnički, viteški i plemeniti narod. Sve do sad što ste valjano postigli, postigli ste hrabrošću,
plemenitošću i pameću. A svi vaši tobožnji veliki vođe i prvaci koji to postadoše lukavošću,
odvedoše vas na pogrešan put. Kao lukavci su bili uspješni samo onoliko i samo dok im je to
dopuštao strani gospodar o kojemu su ovisili i kojemu su služili. Tako su, vjerujući u
lukavost, mnogi bivši vaši i vjeru promijenili misleći da je to samo privremeno, da je to
lukavo, da kao begovi svoju imovinu zadrže i da će se kasnije na svoju vjeru vratiti. No, to
postade trajno te se svojih korijena i svoga naroda odrekoše i postadoše azijatski narod,
Ildžije, Etraki. Isto su tako za vrijeme Mađarske, odnosno Austro-Ugarske, mnogi vaši lukavo
postupali, što vas je stajalo 800 godina slobode, te vas oni koji dođoše poslije sloma
monarhije kao guske odvedoše u maglu, pa na koncu Tito, kao najveći lukavac odvede vas na
pogrešan put te vi izgubiste slobodu za sljedećih sedam desetljeća, itd.
A evo, to vam se i sad ponavlja. Od 2000. vaše vođe i vaši prvaci postadoše mizerni
lakaji tuđinu, a sve pod izgovorom o korisnoj lukavoj snalažljivosti. Umjesto koristi,
dovedoše vam nove gospodare. Zato ne idite za lukavcima, nego za ponosnima u dostojanstvu
i hrabrima i domišljatima na djelu. To je Ispravan put.
Nestalno je ljudsko djelo, a ono postignuto lukavstvom je još najnestalnije. Ono se
mora stalnom silom održavati. Jer nisu lukavi jači, nego su jači lukaviji. Moć je ta koja im
omogućava da budu “lukavi” i da tvoje djelo kontroliraju. Zato ti sva korist od lukavosti od
njih ovisi. Stoga se ne pouzdavaj u lukavost, nego u svoju snagu i domišljatost.
Tako bi i prođe i četrdeset deveti dan učenja Ispravnoga puta.

172
 L. O osvajačima, gospodarima i upravljačima svijeta

Završivši jučerašnji govor, umoran, Učitelj se uputi u svoj dvor da se odmori.

Međutim, sutradan ponovo dođoše prvaci: smušenoga lica i izbjegavajući njegov pogled samo
stajahu i čekahu da im se obrati. Vidjevši to, Prorokovođa ih upita zašto su tako bezvoljni,
smućeni. Oni mu odgovore:
- O, Učitelju naš, mi te ne razumijemo u potpunosti. Ti govoriš čas o osvajačima, čas o
gospodarima, a čas opet o upravljačima svijeta. Jednom govoriš o njima kao da su različiti, a
drugi put da su svi isti. Zato te molimo da nam to razjasniš i protumačiš.
Prorokovođa im udovolji i kaza:
- O, ljudi, o, Hrvati! O, kako ste dobri, kako ste nevini. Duša vaša je još uvijek tako
ljiljanski čista, tako neuprljana lošim mislima i zlim djelima. Tako čista i neuprljana da još
uvijek u svojoj dobroti mislite da živite u dobronamjernom i prijateljskom svijetu. Kamo
sreće da je tako, jer tada bi moje riječi bile suvišne, a vaš duševni mir neuznemiren i
nenarušen. Ima, doduše, medu vama i budnih koji povremeno upače prstom u neprijatelje
vaše, ali oni ne zaslužiše vaše pažnje. Dapače, ribari ljudskih duša svojim političko-
psihološkim inženjeringom takve ocrne kao paranoike, opsjednute manijom proganjanja,
čudacima i psihopatima opsjednutim teorijama zavjere, tajnim zavjereničkim društvima od
iluminata do new agea. To vas toliko zaplaši da se počnete zagledati u svoju dušu i u njoj
tražiti svoje nastranosti, abnormalnosti, nepomišljeni a kamoli počinjeni grijeh. I, na koncu,
dakako, jer vam je to tobože tako dobronamjerno i inteligentno sugerirano, nađete ga. Zatim
ste sretni što ste te svoje tobožnje nedostatke u sebi prepoznali, otkrili ih i prognali iz svoga
duha i tako ozdravili.
O, naivne li, nevine li duše vaše izvrgnute psihološkom inženjeringu, pranju mozga i
manipulacijama što pade žrtvom neprijatelja vašega. Pade žrtvom osvajača, upravljača i
gospodara svijeta, žrtvom njihovoga psihocida.
Vi se pokoravate i osluškujete javno mnijenje i smatrate ga izrazom kolektivnog
narodnoga srca i uma. Vi, svatko za se, mislite, ako tako svi misle, ako tako sav narod misli,
osjeća i želi, tko sam ja da se kolektivnom umu i srcu protivim! Zar to nije zločin protiv moga
naroda i njegove vlasti, zločin protiv moje države. Ali, u zabludi ste.
Prije svega, nije isto javno mnijenje i mišljenje. Ona se rijetko kad poklapaju, a javno
mnijenje nikad nije isto što i javni, kolektivni um. Javno mnijenje je uglavnom nekritičko
mišljenje, bez obzira na njegov autoritet i što često ono bitno utječe na upravljanje državom.
Ali nikad tako izravno, nego uvijek personalizirano u onim snagama koje ga stvaraju,
mijenjaju i upravljaju njime. Javno mnijenje nije nikad stvoreno na znanstven i kritički način,
kao mišljenje koje se stvara na individualan i kritički način u onih pozvanih pojedinaca
kojima se objavljuje istina. Jeste li ikad čuli da je javno mnijenje stvorilo neko veliko
političko, znanstveno, umjetničko ili filozofsko djelo? Ne, niste, jer se javno mnijenje svodi
na prosječni ljudski razum, a on je nesposoban za stvaranje takvih djela.
Ali ipak, javno mnijenje je vrlo važno u politici. Poglavito u demokraciji. Protiv njega
se u demokraciji može teško ili se pak ne može vladati nikako. Zato je važno što javno
mnijenje prihvaća a što ne, čemu daje potporu, a čemu je uskraćuje. Svoju snagu ono osobito
izražava na izborima, pa onaj tko ima potporu javnog mnijenja dobiva izbore, osvaja vlast i
vlada, provodi svoje interese. Stoga je u liberalnoj demokraciji tako oštra, najčešće prljava i
nenačelna, puna podvala i manipulacija, pa i skupa borba za potporu javnog mnijenja. Javno
se mnijenje stvara ideologijom koja ima svoje interese i za sebe traži vlast.

173
 Zbog takve važnosti javnoga mnijenja, osvajači, gospodari i upravljači svijetom ne
mogu dopustiti da u nekoj zemlji, koja je njima zanimljiva iz bilo kojih razloga, vlada javno
mnijenje koje je protivno njihovim interesima. Stoga oni ne žale ni truda ni novca da
zavladaju javnim mnijenjem dotične zemlje. Vidjeli ste kako su pomoću javnoga mnijenja
mijenjali nepoćudne režime u postkomunističkim zemljama: Slovačkoj, Bugarskoj, Hrvatskoj,
Srbiji i Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Ukrajini, Gruziji, Kirgistanu... Znam da i vi to znate,
ali slabo uočavate metode i sredstva kojima se upravljači svijetom pri tome služe. Jer, kad
biste ih prepoznali, vjerujem da biste protiv njih i ustali. Protivno bi ponašanje bilo ropsko, za
ropski, a ne za slobodan i viteški narod kakav ste vi. Zato ću vam, o ljudi, o Hrvati, o tim
metodama i tim sredstvima sad govoriti.
Ono što ću vam o tome reći, vama će se činiti kao nešto nevjerojatno i nešto sasvim
novo. No, na žalost to nije ni novo ni nevjerojatno. Radi se o strategiji i taktici osvajanja
otkada je država i u njoj vlasti i borbe za nju. Novo je samo pojmovlje, tehnologija i tehnika
kojima se sve to izvodi. Na razini strategije i taktika nema takorći ništa nova. Problem je,
međutim, u tome što narodi malo ili pak ništa ne uče iz povijesti o umijeću stjecanja i
očuvavanju nacionalne slobode, stjecanju i očuvavanju države, njezine neovisnosti i jedinstva
naroda i države. Tako su novi naraštaji osuđeni da stalno počinju ispočetka, da se uče na
vlastitim uspjesima i promašajima, a da im iskustvo prethodnih naraštaja ništa ne koriste. A to
je šteta, jer bi mogli uštedjeti mnogo energije, mnogo žrtava ljudskih i materijalnih, izbjeći
mnoge pogreške i mnoge imati političke dobitke od toga nauka. Važan je i prevažan taj nauk,
on bi trebao biti dio domovinskoga i odgoja i izobrazbe, i tako prenašano kao vladalačko
iskustvo i umijeće s jednoga naraštaja na drugi.
Zar nije još od rimskih vremena poznata penetrirajuća osvajačka maksima divide et
impera, tj. podijeli, zavadi pa vladaj! To je prvo što agresor učini kad namjerava osvojiti
jedan narod, bilo fizički bilo duhovno. Prvo što učini jest da uoči u narodu već postojeću
podjelu na pristalice postojećega poretka i na njegove protivnike. Ta podjela, dakako, ne mora
biti neprijateljska. Pače, u demokratskim sustavima ona je legitimna i poželjna, izražava se
kroz višestranački sustav, a odnosi se na moguče različite moduse državnoga ustroja i
općenito vođenja države. Agresor, međutim, tada nastoji zaoštriti te suprotnosti do
neprijateljstva. Stavlja se na stranu jedne stranke (ili više njih, kao moguće koalicije), nju
pomaže, otvara joj tobožnju perspektivu međunarodne pomoći i međunarodne legitimacije, te
općenito stavlja u izgled brzi i veliki napredak zemlji ako na vlast dođe od njega favorizirana
stranka ili njihova koalicija. S druge strane, drugu stranku (ili koaliciju stranaka), onu koja je
na vlasti i koja zbog svoje suverenitetne politike stoji na putu osvajačke politike gospodara
svijeta, sotonizira i po mogućnosti međunarodno izolira. Pravi joj razne smetnje u
uključivanju u međunarodnu zajednicu, svojim utjecajem onemogućuje odobravanje kredita
od međunarodnih kreditnih institucija (MMF, Svjetska banka), ako je to zemlji nužno, kao u
slučaju Hrvatske, koja je velikim dijelom razorena u obrambenom Domovinskom ratu, ometa
uključivanje u međunarodne vojno-političke saveze (NATO), itd. Nepoželjnu stranku se
proglašava i pred narodom prikazuje kao nedemokratsku, kao stranku koja vodi politiku
protiv nacionalnih interesa itd.
Međutim, samo po sebi to nije dovoljno, jer bi se stranka tome možda mogla i
othrvati, jer još uvijek ima javnu potporu. Stoga agresor provodi nove mjere za osvajanje
javnoga mnijenja. Osniva cijelu mrežu nevladinih organizacija (NGO) koje su tobože u službi
razvijanja demokracije, izgradnje pravne države i općenito izgradnje modernog,
demokratskog građanskog društva. No, zapravo, njihova je osnovna zadaća podrivanje ugleda
nacionalnoj stranci, njezinoj politici i njezinim vođama. Ocrnjivanje najuglednijih i
najsposobnijih vođa stranke, moralno i političko diskreditiranje kao nemoralnih, grabežljivih,
zainteresiranih samo za vlastiti probitak, nesposobnih za vođenje države itd. Njih se obilato
financira, osigurava im se prostor u javnim medijima radi širenja njihovih ideja i prvenstveno
radi širenja kritike postojeće vlasti. Da im je namjena antidemokratska i zaplotnička prepoznat

174
ćete i po tome da - čim se režim promijeni - te se udruge i organizacije uglavnom gase,
uskraćuju im se sredstva za rad i one umiru, jer su izvršile namijenjenu zadaću.
Ali ni to nije dovoljno u tom psihološkom inženjeringu. Agresori osnivaju i razna
tajna društva kao tobožnje dokaze slobode i demokracije udruživanja. Tako Hiramova djeca
osnivaju svoja društva i lože te razna druga tajna društva, s istom zadaćom kao i prethodno
navedena. A zar se nije logično zapitati: čemu služe tajna društva u demokraciji? Zar se u
demokraciji svi javni, društveni poslovi ne bi trebali obavljati pred očima demokratske,
kritičke javnosti! No, agresor zna doskočiti i tim zamjerkama pa rad tih društava organizira na
dvije razine: ono nevažno i općenito je otvoreno, svatko može prisustvovati njihovim
skupovima na kojima se raspravljaju nevažne teme i donose nevažne odluke. Ali kad se
raspravljaju važne teme i donose važne odluke, to je strogo tajno, konspirativno, i može im
prisustvovati samo hijerarhija određena po tajnim i strogim pravilima društva. Tako se
izigrava demokratska javnost i služi agresorovim osvajačkim ciljevima.
Posebno je zanimljiv i važan rad nekih međunarodnih organizacija koje imaju svoje
podružnice u pojedinim državama. To su, prije svega, Helsinški odbor za obranu ljudskih
prava i PEN klub. U načelu te organizacije imaju demokratske i humane ciljeve. One te
ciljeve i ostvaruju kad gospodari svijeta nisu zainteresirani da odstupe od tih ciljeva i da
ostvaruju njihove. Dakako da oni to i čine, jer ih gospodari svijeta i financiraju; financiraju
rad organizacije, a njima daju plaće daleko iznad plaća u matičnoj zemlji. Na što su oni sve
spremni dovoljan vam je primjer suradnja HHO-a na pisanju knjige Nedovršeni mir u režiji
Aspen instituta iz SAD-a. U toj knjizi iz 1997. napravljen je projekt Zapadnoga Balkana, kao i
inače opći geopolitički i geostrateški projekt prema kojemu je politička sudbina Hrvatske
određena pripadnošću toj konfederaciji, a što se i ostvaruje politikom nacionalne izdaje od
2000. do danas. Isto tako, taj se Odbor u Patriotskom ratu sasvim stavio na stranu Svrabije i
Svraba, a protiv vas i vaše domovine. U pisanju i ostvarenju ideja iz te knjige, kojom se
projektira politička sudbina Hrvatske kao dijela Zapadnog Brda, našli su se u neprijateljskoj
suradnji vanjski i unutarnji neprijatelji Hrvatske.
Što se tiče tajnih društava, tek sad kad su otvoreni dosjei iz II. svjetskog rata, znamo
kako je vaš unutarnji neprijatelj (sastavljen većinom od inorodaca), već 10. travnja 1941.
stvorio više tajnih društava koja su se na koncu ujedinila u jedno tajno društvo, u tzv.
Podzemnu Hrvatsku koja je sustavno razarala državno tkivo. To tajno društvo do 1944.
bilo je pročetničko, da bi se, kad su se Saveznici okrenuli Titu i njegovu pokretu, stavili u
službu toga pokreta. Pobili su mnogo onih koji prvi ustaše te drugih koji su tu državu
podržavali. Pod pokroviteljskom četničkog pokreta i Saveznika počinili su mnogo zločina pa
ih zatim pripisali vama, poglavito onima koji prvi ustaše. Tako su vašu državu objedili u
međunarodnoj javnosti kao zločinačku organizaciju. U svim zločinima koji su se dogodili u to
vrijeme oni su imali svoje prste. Zar to nisu ponovili i u objedi Patriotskoga rata? Da,
svakako, i to vrlo uspješno. Oni su “zaslužni” za sve objede i slanje vaših koji prvi ustaše u
Haag. Zato ne budite naivne žrtve podmuklih zločinaca, nego i vi osnivajte tajna društva i
onemogućite rabotu Podzemne Hrvatske koja i sad djeluju u Kravataniji. Sad i tajno i
javno.
A zašto se vi trebate braniti da ste dio Zapadnog Balkana? Zato jer Zapad, prvenstveno
Zapadna Europa i Sjeverna Amerika, Brdo smatra za europsko smetlište, a sebe za “sinove
uma”. Vaša politička “elita” je prihvatila izmanipuliranu sliku, koju su im nametnuli “sinovi
uma”, da je Hrvatska predvodnica, prosvjetiteljica, debarbarizatorica Brda, što bi ona ustvari
trebala biti. No, oni vas naprotiv, na razne načine, poglavito preko zabave i kulture,
barbariziraju, balkaniziraju i tako izjednačuju s Balkanom, da bi zatim kao središnju državu
Balkana odredili Svrabiju, Beograd kao kompenzaciju za oduzetu joj stvarnu moć koju je
imala u Jugoslaviji i za namirenje njezinih geopolitičkih gubitaka poslije raspada Jugoslavije i
gubitka južne autonomije, Kosova.

175
 Dakako, na koncu treba istaći najjače sredstvo preko kojega se ostvaruje društveni
inženjering - ulogu javnih medija. Javni bi mediji, u načelu, trebali istraživati i izražavati
odnos javnoga mnijenja prema svim važnim društvenim pitanjima. Međutim, oni ne
izražavaju nego stvaraju javno mnijenje. Zato gospodari svijeta u napadnutoj zemlji nastoje
zavladati svim ili većim dijelom i najvažnijim medijima. U borbi za medije agresor ide
simultano: kupovanjem kadrova i kupovanjem samih medija. Specifičnost toga procesa kod
tranzicijskih zemalja je u tome da se radi o kadrovima, novinarima koji su servisirali bivše
komunističke diktature, pa su se u promijenjenom političkom stanju osjetili napuštenima i
ugroženima. Uz to, svi su oni manje ili više radili i za komunističke obavještajne službe pa su
se bojali i retorzije. Iz tih razloga oni su postali lagan plijen agresora koji ih je zaštitio, jasno
uz protuuslugu da su promijenili gospodara. Da su pristali raditi za agresora. I to kako kao
novinari, tako i kao obavještajci. Njihova prednost da imaju pravo prikupljati informacije po
cijelom komunikacijskom prostoru, da mogu svaku činjenicu, svaki događaj, svaku dobivenu
informaciju interpretirati po svojem nahođenju, nedostižna je za sve druge, i od neprocjenjive
je važnosti u stvaranju javnoga mnijenja. Nije važno što se zaista dogodilo, ni što je neki
događaj, neka činjenica sama po sebi, nego informacija u interpretaciji medija, novinara. Zato
javnim medijima nitko ne može konkurirati u stvaranju javnoga mnijenja. S druge strane, u
procesu tranzicije agresori na suverenitet su ili sami pokupovali medije ili su pomogli svojim
tajkunskim, plutokratskim pouzdanicima da pokupuju te medije, dakako, uz prevladavajuću
vlasničku participaciju agresora. Sad spregom domaćih i stranih agresora na državni
suverenitet u svojim medijima postavljaju urednike. Glavne urednike i novinare koji su već
vrbovani, ili će to uskoro biti ako nisu. Kod svih ovih kadrovskih regrutiranja, kriterij po
kojem ih agresor bira je da se radi o kadrovima privilegiranima u bivšem režimu i koji svim
sredstvima nastoje očuvati svoje povlastice. I, dakako, da su voljni i dalje se “izobražavati”.
Tako izabrane novoljevičarske kadrove gospodari svijeta “izobražavaju” u svojim
velikim medijskim kućama, naravno pod prismotrom obavještajnih službi. Tamo ih školuju
kako se stvara javno mnijenje. Između ostaloga, uče ih kako se neizravnim putem, ciljanim
odabirom tema talk showa jedne vrijednosti promiču, a druge razaraju. Tako, npr. kada se želi
promicati moralni relativizam, onda se kao tema rasprave talk showa bira pitanje lezbijstva,
homoseksualizma, istospolnih brakova i sl. Već samim time što se o nekoj takvoj temi
raspravlja nekoliko sati na TV, a često i ponovljeno nekoliko puta, i sama tema i moralni
relativizam općenito dobivaju legalitet, normalnost. S druge strane, kad je cilj razaranje
nacionalne volje, onda se na isti način bira tema nacionalizma, pa se u raspravi pod
nacionalizam podvodi i nacijalizam kao patriotizam jer je “patriotizam samo za idiote”
(najbolji primjer tako stvaranog javnoga mnijenja je “Latinica” na hrvatskoj televiziji).
Svemu ovome treba pridodati i ulogu tajnih obavještajnih službi. Svi kadrovi tajnih
obavještajnih službi, osim onih koji su se otvoreno stavili na stranu Svraba, zadržani su na
radu u novostvorenim tajnim obavještajnim službama. Kako su oni također bili u strahu, s
razlogom još većem od novinara, od istraga i retorzije zbog protuhrvatskoga rada, oni su
također postali lagan plijen agresora. Agresori su ih zaštitili, ali su oni također promijenili
gospodara i stupili u slugansku službu agresoru. Oni su važna karika i za davanje tajnih
informacija medijima, kao i za izravno informiranje agresorovih špijunskih mreža
organiziranih po veleposlanstvima i konzulatima, raznim predstavništvima, nevladinim
udrugama itd.
Ali agresor ne ostavlja ni drugu stranu na miru. On i državotvornu stranku (koaliciju)
nastoji rastočiti, zbuniti, dezorijentirati i demoralizirati joj članstvo proturajući dezinformacije
o moralnoj kvaliteti vodstva, o brizi samo za svoju karijeru i svoje protuzakonito bogaćenje, o
pokvarenim zakulisnim igrama, itd. Da bi to stanje dezorijentacije i zbunjenosti urodilo
plodom, da bi se članstvo desolidariziralo s vodstvom pa ili ne izlazilo na izbore ili pak
glasovalo za drugu stranku, u stranku ubacuju svoje agente kojima pomažu u penetriranju u
vodstvo, odakle mogu u tom pravcu učinkovitije djelovati. Kruna svih tih mjera je

176
pronalaženje podobne osobe dovoljno sposobne, dovoljno ambiciozne i amoralne u
nacionalnoj stranci, koja će za račun svoje karijere podvrći nacionalne interese interesima i
volji agresora i tako napraviti nacionalnu izdaju. Dakako, uvijek ih i nađu.
Eto, sad vidite kako se stvara javno mnijenje, kako se vlada voljom glasača, kako ih se
navodi ili da ne izlaze na izbore ili da glasuju suprotno od svoga interesa. Kako nacionalni
suverenitet postaje iluzoran, samo parola. Kako i sam ustav i zakoni više ništa ne znače, kako
ne štite ni samostalnost ni neovisnost zemlje, a od države prave apoliteiu.
Ustvari, tako se stvaraju dva javna mnijenja: ono javno djelatno, i ono šutljivo,
nedjelatno. Ovo drugo nastaje društvenim inženjeringom smišljenim na dezorijentaciju,
napadom na moralne i političke vrijednosti kojima se izaziva gubitak smisla za stvarnost, i na
koncu razočaranje većeg dijela naroda. Taj dio naroda slomljene volje i pasiviziran isključuje
se pod tim planiranim pritiskom i povlači iz javnoga života, prestaje biti dio djelatnoga
javnoga uma i postaje “tajni javni” um. Željeni cilj koji se želi postići tim soft metodama jest
gušenje nade u naroda, stvaranje uvjerenja da se protiv osvajača svijeta ne može ništa
napraviti. S dosljednom upornošću stvaraju ozračje beznađa Danteova pakla. U biti, to drugo
javno mnijenje postaje svojevrsna ilegala, šutljiva i nedjelatna većina. Ovaj tajni um većine
postojao je i u komunizmu, samo je tamo izazivan otvorenom, legalnom represijom, a pod
vlašću nove ljevice, liberalno-demokratske diktature, neizravno, psihološkim inženjeringom.
Isključenjem tajnog uma javni um sad predstavlja inženjeringom stvoreno javno mnijenje.
No, slom komunizma, strategija subjektivnih snaga na njegovu slamanju pokazala je
da to tajno javno mnijenje ni u kojem slučaju nije bezopasno po režim. Ono u ilegali razvija
svojevrsnu komunikaciju, širi se po političkom prostoru i stvara svoju takoreći ilegalnu
javnost. Premda je permisivni režim antidemokratskoga društva mnogo sofisticiraniji u
zavođenju javnosti, premda mu na raspolaganju stoje sva sredstva zlouporaba slobode i
demokracije te materijalna sredstva izobilja, on nije sposoban potpuno zatrti iskonsku
ljudskost, izazvati potpuno ljudsko otuđenje. On nije sposoban tu iskru ljudske svježine i
autentičnosti emocije i moralnosti ugasiti u tajnoj, šutljivoj većini. U njoj se nalaze suzdržane,
suspregnute snage te ljudske autentičnosti koje trajno prijete općim buntom, revoltom i
mogućeg kulturnog i političkog okreta i ozdravljenja. To sad antidemokratski režimi skreću u
kanale subkulture, u dekadentne oblike ne samo kulture - glazbe, književnosti, slikarstva i dr.,
nego i politike, gospodarstva i morala. Međutim, povremene eksplozije nezadovoljstva, kao
što je bilo ono Crnaca u SAD-u ili revolucionarna 1968., dokazuju da u masovnom tajnom
mnijenju postoji iskra okreta i oslobođenja.
Antidemokratska ideologija i praksa gospodara svijeta živi od krvi i mesa svojih
žrtava. Stoga poslije komunizma vampiri antidemokracije moraju pronaći nove neprijatelje,
nove žrtve. Komunizam joj je bio ujedno i neprijatelj i saveznik, jer je kao kontramodel
društva bio inferioran te gospodarima svijeta pružao priliku pokazivanja svoje superiornosti;
superiornosti kao slobodnoga i demokratskoga društva, kao i društva izobilja. Dobra za
kojima svaki pojedinac i svaki narod teži. To im je dalo nedostižnu psihološku prednost kod
naroda i omogućilo primjenu psihološkog i općenito društvenog inženjeringa. U rušenju
komunizma kao “carstva zla”, a zatim u preuzimanju nacionalnog bogatstva bivših
komunističkih država.
Poslije komunizma brzo nalaze novog bogatoga neprijatelja - islamske režime.
Islamski režimi, iako izgledaju čvrsti i bez unutarnjih neprijatelja, ustvari su slabi, jer se
održavaju na povijesno preživjelim modelima društva. Ta bogata patrijahalna društva su
ujedno i društva bez slobode i demokracije, održavaju se na sili i islamskom načelima koja ne
dopuštaju slobodu razvoja žene, kao ni općenito slobodne osobe. Stoga su ta društva ustvari
psihološko-politički krhka i slaba, a takvima i ostaju sve do reforme islama. Društvene i
državne strukture u ovim državama imaju priliku preživjeti s nekim svojim privilegijama, ali
samo pod uvjetom da sami izvedu reformu islama, a ne da proizvode netolerantni fanatizam.

177
Da tom reformom reformiraju režime i uspostave režime stalno napredujuće prema sve većim
slobodama i demokraciji, dakako odgovornim. Međutim, pošto to oni odbijaju i zadržavaju se
na petrificiranim oblicima društvenih struktura, postaju idealni neprijatelji-saveznici kakav je
bio i komunizam. Stoga su te države sljedeća povijesna žrtva gospodara svijeta.
Istina, globalizacijom liberalne demokracije globaliziraju se i njezine patologije, prije
svega moralna, a zatim i svi ostali njezini oblici, što čini njezino realno ograničenje. Stoga su
moguće, pače i vjerojatne društvene konvulzije antidemokratskih društava, kako unutar samih
društava, tako i medu državama. Međutim, zbiljsko urušavanje antidemokratskoga sustava
kao svjetskog sustava moći treba očekivati tek po završetku globalizacije, shvaćene u
mondijalnim razmjerima.

II.

Iznesene mjere psihološkog inženjeringa samo su dio sveobuhvatnog projekta

društvenog inženjeringa koji se izvodi na nacionalnom biću, na društvenom tkivu kao proces
duhovnoga i materijalnoga porobljavanja.
Drugi dio društvenog inženjeringa su mjere imovinskog, prvenstveno gospodarsko -
financijskoga karaktera. Njihova je zadaća dvojaka: s jedne strane eksproprijacija dosadašnjih
vlasnika, bilo to fiktivnih, neposrednih proizvođača u sustavu društvenoga vlasništva, bilo
državnoga vlasništva u zemljama tzv. realnoga socijalizma, a s druge strane suobličavanja
gospodarskog i financijskoga sustava s istim takvim sustavima u zemljama gospodara svijeta.
Dakle, proces je temeljit; prva je mjera pretvaranje društvenoga i državnoga vlasništva u
privatno, ali ne tako da se ono vrati u privatno vlasništvo onih koji su ga stvorili, nego u ruke
maloga broja kapitalista koji će činiti buduću gospodarsku i financijsku elitu. Ta operacija
ima smisao da se u zemlji-žrtvi stvori plutokratski i oligarhijski sustav u kojem će zanemariv
postotak stanovništva koncentrirati u svojim rukama ogroman dio nacionalnoga bogatstva.
Dakako, taj tanki sloj nacionalnih kapitalista sad je zainteresiran za očuvanje svoga bogatstva
na koje je ljubomorna ona masa pauperiziranoga stanovništva, pauperizirana nacija koja je
pretvorena u materijalno obespravljenu masu. Nije potrebno posebno ni isticati da je pri ovoj
privatizaciji rabljen cijeli arsenal mjera iz poznate prvobitne akumulacije kapitala: donošenje
amoralnih zakona kojima je ozakonjena pljačka i otimačina zajedničke imovine i tako
izvršena zlouporaba demokracije te kompromitiran vladajući liberalno-demokratski sustav.
Između ostaloga, to je imalo za posljedicu vesternizaciju i gangesterizaciju javnoga života te
opći pad vrijednosti i napuštanje Ispravnoga puta.
Novostvorena oligarhijsko-plutokratska elita, s jedne strane ovisna o kapitalu zemalja
gospodara svijeta, a s druge u strahu od pauperizirane nacije (posebno ratnika koji su obranili
i stvorili državu kao u slučaju Hrvatske, koji su također pauperizirani), povezuju sad svoje i
gospodarske i političke interese s plutokratsko-oligarhijskim strukturama gospodara svijeta, a
otuđuju se od svoje nacije i njezinih interesa. Tako ta elita gubi nacionalnu, a dobiva
internacionalnu svijest; nastaje internacionalna klasna solidarnost kapitalističke elite isto kao
što je to bilo slučaj s feudalcima u feudalizmu. Obespravljena nacija-masa postaje im klasni
neprijatelj, a gospodari svijeta klasni i politički prijatelji i saveznici.
Dakako, u cijelom tom procesu transformacije i tranzicije strane su financijske
oligarhije i plutokracije nastojale prigrabiti najatraktivnije financijske institucije (banke) i
gospodarska dobra - zemlju, hotele, najsolidnija poduzeća, itd. Tako nastaje međunarodna
solidarnost kapitala, pa je sasvim prirodno da su gospodari svijeta zainteresirani za obranu
postojećega političkog i gospodarskog stanja, da će domaću plutokraciju svim sredstvima
pomagati u obrani postojećega stanja za slučaj buna, ustanaka i revolucije.

178
 Ali novonastalo gospodarsko stanje za svoje održanje i profitabilno funkcioniranje
traži i novi i drukčiji stručni servis. Zato se usporedo s opisanim stvara i nova stručna elita.
Ona nije personalno nova, nego je to uglavnom ista, stara stručna služba, ali s novom
psihologijom, psihologijom menadžera - elite. Pri tome se naročito preferiraju mlađi kadrovi,
čija je svijest pogodnija za preoblikovanje, koji su materijalno i karijerno više zainteresirani i
koji su podobniji za operaciju pranja mozga. S njima se provode razni seminari, savjetovanja,
tečajevi menadžerstva i drugi oblici tobožnje stručna obuke. Međutim, na tom stručnom
“osposobljavanju” polaznici ne dobivaju nikakva nova znanja. Radi se samo o tome da se oni
podvrgavaju treningu i drilu u kojem će zadobiti novu svijest. Smisao je drila da se oni trebaju
desolidarizirati s dosadašnjim kolegama - postati njihovi radni gospodari, upravljači. Kod njih
treba stvoriti psihologiju elite naspram dosadašnjih kolega suradnika, a sad depersonaliziranih
izvršitelja. Da bi to psihološki bilo što uvjerljivije, to se i materijalno potkrepljuje tako da su
za iste poslove, koje su i prije obavljali, sad višestruko bolje plaćeni. Time se ta stručna elita
definitivno i psihološki i materijalno odvojila od dosadašnjih kolega i postaje domaća stručna
sluganska elita, nacionalno otuđena, lojalna isključivo domaćem i stranom kapitalu.
I tako je projekt društvenoga inženjeringa dovršen. Duhovno i materijalno
porobljavanje može funkcionirati. Sustav se sam održava, inženjering je dovršen, gospodari
svijeta mogu mirno brati vrhnje. Dakako, da se Vlasi ne dosjete, ovaj proces pljačke i
ugnjetavanja eufeministično je vrijednosno neutralno nazvan tranzicijskim procesom,
razumijevajući pod time tranziciju iz staroga u novo, iz lošega u bolje. Politički krajnji
rezultat cijeloga procesa jest da je stvoren tvoj unutarnji neprijatelj.
Međutim, tvoj unutarnji neprijatelj je zapravo slab bez obzira na opljačkana
materijalna dobra i na uzurpaciju javnih medija. On je slab jer je ipak malobrojan, i jer je
cijeli ostali narod protiv njega. Ali njegov savez s osvajačima svijeta za vas je opasan, upravo
zlokoban. Upravo te taj savez pobjeđuje, pokorava i oduzima ti slobodu, otuđuje ti državu.
Osvajači svijeta imaju precizno izgrađenu strategiju kako da vas dehomogeniziraju, kako da
razore jedinstvo vaše domoljubne volje. On ima detaljno razrađene “metode nenasilne akcije”
koje primjenjuje vrlo spretno i diferencirano ih prilagođavajući uvjetima svake zemlje - žrtve.
Tako su “demokratizirali”, ustvari osvojili sve postkomunističke zemlje koje su pokazivale
želju za očuvanjem neovisnosti. Sve od Slovačke i Hrvatske do Ukrajine. Oni su te metode
pronašli ispitujući iskustva autentičnih narodnih pokreta koji su do njih dolazili u krvavim
borbama s neprijateljem. No, ovi su ih kopirali i primjenjuju u mekanom, soft obliku,
osvajanja bez topova i bez krvi, pa im daju i lijepa imena kao baršunaste, ljubičaste itd.
revolucije. Osnivaju i izdašno financiraju: globalizacijske suigrače tzv. nevladine
organizacije, ustvari svoje špijunske i akcijske organizacije koje masovno i agresivno razaraju
tvoje nacionalno biće. Radi se o vrlo širokoj lepezi mjera “metoda nenasilne akcije”,
prilagođenih prilikama svake zemlje. To su tzv. “soft” , mekane metode za razliku od tzv.
“hard”, tvrdih, nasilnih metoda. Tipična metoda soft strategije jest ona primijenjena
stvaranjem “Otpora”, nevladine organizacije za organiziranje javnih metoda pritiska na
legalnu vlast radi njezinog svrgavanja. Prema priznanju samih voditelja te organizacije, nju je
stvorila i strategiju borbe razradila sama CIA. Ako ne moraju, ne žele koristiti fizičku silu i
tako provocirati kontrasilu, izazivati revolucije i kontrarevolucije, i ako mogu svoje ciljeve
postići soft metodama. I to ne zbog vas i straha od vas, nego od svoga javnoga mnijenja.
Garnitura, stranka koja provodi osvajanje želi ostati na vlasti pa se plaši javnoga mnijenja
koje reagira kada njihovi vojnici u ljesovima stižu kući. No, dakako, soft metode su
primjenjive prvenstveno u postkomunističkim, tranzicijskim zemljama, zemljama kolebanja i
izbora, nesigurnima kojim putem poći dalje u “raj” kapitalizma. Međutim, u homogeniziranim
nacijama, s koherentnim sustavom, osvajači se ne libe ni hard metoda, kao što je slučaj s
Afganistanom, Irakom i dr.
Jedna od mjera uništavanja moralne supstancije vašega nacionalnoga bića jest i
korumpiranje cijeloga javnoga života. Podmuklo i potajno korumpiraju se pravosudni i

179
upravni sustav, tako da se stvori anarhičan sustav koji će sam sebe hvatati za rep i iz toga
kruga neće moći izaći. Sustav mora biti korumpiran i neučinkovit da bi se njime lakše
manipuliralo i ostvarivali vlastiti gospodarski i politički interesi Dakako, osvajači svijeta pri
tome će pomoći da se srede zemljišne knjige, da bi oni u tom korumpiranom sustavu lakše
manipulirali.
Ipak, ne može se čovjek ne zapitati: kako to da tako pošten i moralan narod, kao što je
hrvatski, odgojen po rigoroznoj katoličkoj moralnoj zapovijedi “ne ukradi”, odjednom
postane jedan od najpokvarenijih i najkorumpiranijih na svijetu? Samo naivci u to vjeruju.
Samo naivci ne vide da tu korupciju svjesno i financijski pomažu osvajači svijeta te da je isti
ti osvajači preuveličavaju. Jer oni ipak štede na novcu.

III.

Sad, kad sam vam iznio, iako samo dio mjera i metoda agresorova društvenog
inženjeringa, vi ćete reći, prvo, da zaista tu ništa nije novo ni nemoguće, i drugo, da ste i sami
naslućivali ili pače i znali za sve te agresorove mjere i metode. Naročito su bile vidljive u
provedbi privatizacije. Da, znali ste, ali im se niste znali oduprijeti. Niste sve te mjere, što
javne što tajne, povezivali i shvaćali kao sustav, niste im davali smisao smišljene, dobro
planirane strategije porobljavanja i pauperizacije. Reagirali ste prvenstveno pojedinačno i
incidentno, a rijetko kada kolektivno i organizirano. Uspjeli ste u zanemarivo malo slučajeva.
No, sad znate da je agresor to radio, na žalost i uspio provesti svoj naum. Stoga se sad
postavlja pitanje kako ustati protiv agresorova društvenog inženjeringa, kako se boriti protiv
njega i kako ga onemogućiti?
Prije nego vam odgovorim na to pitanje, želim vas upozoriti na još jedan oblik štetnog
djelovanja agresora usmjeren na vaše razjedinjavanje, na razvijanje neprijateljstva među
vama, s krajnjim ciljem da vam slomi jedinstvo nacionalne volje i tako od vas napravi objekt
svoga interesa i svoje politike. Ta je podjela opasna jer ona realno postoji i proizlazi iz
različitog socijalnog položaja dijelova vaše nacije (kao i svake druge); od te socijalne razlike
agresor želi napraviti ne samo političku, nego pače i ontološku razliku i dignuti je na razinu
isto takvog neprijateljstva. To je podjela na urbane i ruralne Hrvate.
No, da ne zaboravim: poslije današnjega govora mislim da vam je jasno u kakvom su
odnosu osvajači, gospodari i upravljači svijetom. Da vam je jasno da se tu radi o istom
agresoru na suverenitet neovisnih država te da se radi samo o tri funkcije iste akcije koje
logično i dinamički proizlaze jedna iz druge: najprije su osvajači, hard (vojno) ili soft
metodom, pa kad ovladaju žrtvom postaju njezini gospodari, što znači da njom nastavljaju
upravljati. Time je agresija dovršena i dalje se izvršava kao permanentno tlačenje i
izrabljivanje.
Tako bi i prođe i pedeseti dan učenja Ispravnoga puta.

180
 LI. Urbani i ruralni Kravatani

Oba mača od istoga kovača

(Iz hrvatske narodne epske poezije)

Od samoga dolaska među svoj narod, Prorokovođa je uveo obred zajedničke gozbe
cijeloga naroda. Tako bi i taj dan. Zadovoljan njihovom slogom, s radošću ih je promatrao u
zajedničkom blagovanju. Kad narod završi s gozbom i bi pripremljen za Prorokovođin govor,
obrati im se:
- O, dragi sinovi i kćeri hrvatske! Kako mnogo neprijatelja imate. Imate ih koliko i
strana svijeta, kako reče jedan vaš vođa. Lukavih, sofisticiranih. Ne služe se oni samo golom,
fizičkom silom. Dapače, to je posljednje sredstvo koje koriste. Koriste se samo ako prethodno
rabljena sredstva društvenoga inženjeringa nisu bila dovoljno uspješna; ili pak ako su bila
uspješna i razorila nacionalnu volju nekoga naroda ili pak ipak postoji potreba da ga se i
fizički napadne i slomi mu i fizičku silu (Irak). Tada je političko-psihološki inženjering
rabljen samo kao pripremno sredstvo za fizički (vojni) napad.
Kako već rekosmo, agresori na nacionalni suverenitet, gospodari i upravljači svijetom
razvili su cijelu skalu kombiniranih strategija i agresivnih taktika. Kako istih za napade na
bilo koju zemlju, tako i specifičnih za svaku napadnutu zemlju. Strategije su prethodne i
posthodne, naknadne. No, obično se primjenjuju oba oblika. Ako prethodna nije dala
zadovoljavajuće rezultate ili je uporabljena u reduciranom i neadekvatnom obliku, kao u
slučaju pokušaja očuvanja Jugoslavije, agresor onda svoje ciljeve nastoji ostvariti naknadnom
i prilagođenom strategijom.
Strategija uporabljena za očuvanje Južnoantije je zanimljiva jer je specifična: najprije
je uporabljena strategija izravne primjene fizičke sile, ali neizravnim putem, a zatim sredstva
prilagođene strategije. U tom slučaju gospodari svijeta u samom početku agresije, odnosno
Domovinskog obrambenoga rata, nisu protiv vas rabili sredstva političko-psihološkoga rata
jer su se pouzdali u Svrab i Karadag te prepustili njima da vas primjenom gole sile/oružjem
slome i unište, a da se oni, tobože neutralni, neće miješati. Bio je to planirani zločinački
pothvat. No, prevarili su se, jer ste se vi uspjeli ne samo održati, nego i poraziti i Svrab i
Karadag. Kad su tijekom rata shvatili da njihovi protežei ne polučuju poželjne rezultate, da
Drugi uporno i uspješno vodi rat, otpočeli su rabiti političko-psihološki rat protiv vas
prilagođenom strategijom. Njihovi obavještajni stožeri i stožeri specijalizirani za vojno i
političko-psihološki rat smišljali su najraznovrsnije dezinformacije, laži i podvale da bi
uništili jedinstvo vaše borbene volje. Tako su najprije nastojali unijeti razdor između Hrvate
iz Hrvatske i onih iz BiH, zatim razdor između bosanskih i hercegovačkih Hrvata, te posebnu
sotonizaciju hercegovačkih Hrvata kao kriminalaca i pljačkaša, itd. Hrvatske borce iz
Hrvatske nastojali su demoralizirati šireći laži i dezinformacije da se bosanski Hrvati ne žele
boriti, pa zašto bi se oni za njihova ognjišta borili, itd. Sustavno su ubacivali drogu i među
tvoju vojsku i među civile, osobito među mlade, potencijalne ratnike i dr. S druge strane
nastojali su antagonizirati hrvatsku unutarnju političku scenu do podjele na one koji za i onih
koji su protiv rata, kao da su ga Hrvati izabrali. Za to antagoniziranje izabrali su neke stranke
koje su bile protiv homogenizacije Hrvata, homogenizacije koja naciji nikada nije tako
potrebna kao u ratu. Nastojali su, dakle, izazvati hrvatski građanski rat pa bi tako Hrvati bili
paralizirani i u konačnici pobijedili sami sebe. Njihovi špijunski stožeri, koji su bili obvezna
pratnja svih kolona humanitarne pomoći za Hrvatsku i za BiH, zatim UNPROFOR i druge
međunarodne posredničke snage, informirali su vaše neprijatelje o svemu važnom u ratu što
bi njima moglo donijeti pobjedu: o stanju vašega naoružanja, o moralnom stanju nacije i

181
općenito, o vašoj mogućnosti ratovanja. U svim pregovorima oko uvjeta završetka rata bili su
na Svrabovoj strani: poznati Z-4, podjela BiH i dr.
Na međunarodnom planu, blokirali su Hrvatsku u nabavi oružja i tako joj namjeravali
svezati ruke, dok je Svrab bila do zuba naoružana, Drugoga su objeđivali kao nacionalista,
dok su Miloševića - političkoga i vojnoga organizatora agresije na vas - svijetu prikazivali kao
mirotvorca i demokrata. Na koncu su ipak djelomice uspjeli jer su na ranču Drugoga prisilili
na nepravedan mir, kojim su Svrab dobro nagradili.
Na koncu, morate priznati da u svemu u čemu agresor na vaš suverenitet uspijeva, da
uspijeva dijelom i vašom krivnjom. Vašom neslogom i nejedinstvom, djelomice i naivnošću i
nesposobnošću predviđanja zla koje vam agresor želi nanijeti, a djelomice stavljanjem
osobnog prestiža, osobne karijere pojedinaca ispred sudbine nacije i države. To su mane na
koje agresor uvijek računa i iskorištava ih. Jer nije velik narod koji se homogenizira samo u
ratu i diktaturi, nego onaj koji je homogen glede glavnih nacionalnih interesa u slobodi i
demokraciji, u višestranačju kada je slobodan birati svoj društveni sustav, čije se stranke
natječu tko će bolje upravljati i štititi nacionalne i državne interese, a ne onaj narod čiji se dio
u kriznim ili u mirnim razdobljima državnoga života obraća strancu, daje mu privilegije,
podčinjava svoj narod i državu u zamjenu za protuuslugu da mu stranac pomogne osvojiti
vlast. I tako se, na kraju, opet vraćamo na ahistoričnu funkcionalnost one rimske maksime
divide et impera.

II.

- O, ljudi, o, Hrvati! Iako mi tajite, ne pitate me za nj, znam za jedno zlo, jednu
podjelu među vama koju vaš neprijatelj unese među vas. Unesoše ga zajedno agresor i
domaće ambiciozne izdajice. Oni vas zlonamjerno, da bi vas posvađali i razjedinili, podijeliše
na urbane i ruralne Hrvate. Na urbane, dobre i uljuđene i ruralne, primitivne i zle. O, kako je
protuprirodna, kako je štetna ta podjela, kako su nemoralni i neprijateljski motivi za tu
podjelu. Što vas to dijeli, kad ste jedan narod, kad vam je jedna ista domovina, kad ste se
zajedno za nju krvavo izborili, pa bi vam trebala biti i jedna ljubav za nju? Oni zaista od vas,
od istoga naroda, žele napraviti dvije nacije - ruralnu i urbanu.
Da, istina je da je jedan dio vas ruralnoga, a jedan urbanoga socijalnog podrijetla. Kao
i u svaki drugi narod. Iako je ova podjela paušalna i neprecizna, politički ona može postati
relevantna pa je kao takvu treba i razmotriti. Točno je, naime, da je nacionalna svijest, između
ostaloga, obilježena i socijalnim podrijetlom i položajem nacionika, od osoba koje različito
misle i osjećaju, i da naciju na različite načine misle i osjećaju. Međutim, istina je to da svi
sunacionici misle i osjećaju istu naciju, da ono što im je zajedničko jest nacionalna supstancija
koja svim sunacionicima daje isti identitet. Taj nacionalni identitet čini, stvara i identitet
nacionalne volje i ljubavi za naciju kao svoju supstanciju, kao volju i ljubav za samoga sebe.
Dakle, iako različito misle i osjećaju, zajednička, ista biološka i psihološka supstancija dovodi
ih do zajedničke volje i ljubavi za zajedničku naciju. I od toga je satkana njihova nacionalna
politička sudbina. Ali, ipak, čime su uvjetovani ti različiti putovi, kako različiti socijalno
podrijetlo i položaj dovode do razlika i istosti?
Najopćenitije, možemo reći da ruralni Hrvat voli svoju domovinu i naciju svojom
jednostavnom, čistom dušom, voli je takoreći prirodnom ljubavlju. A vi urbani biste je trebali
voljeti odgojenom, profinjenom, višom duhovnom ljubavlju. A je li to tako, i ako nije, zašto
nije? Što, dakle, utječe da su vaša nacionalna svijest i nacionalni osjećaji različitoga
intenziteta i različite vrste. Na to utječe mnogo čimbenika, od kojih ćemo navesti samo tri

182
najvažnija. To su: 1. Različito socijalno podrijetlo i socijalni položaj, 2. Različit
odgoj koji je posljedica navedenoga pod 1., te: 3. Različito obrazovanje.
Ad. 1. Ruralni su Hrvati bliži prirodnom životu. Životu i smrti. Oni svjedoče rađanju i
umiranju ne samo čovjeka, nego i životinja i bilja, svekolike prirode. Osjećaju neposredno
prirodu, a naročito dio prirode što je čini njihova domovina u kojoj se rađaju i umiru, i koja
rađanjem i umiranjem životinja i biljaka osigurava izvore njihova života. On, dakle, prije
svega zavoli domovinu kao izvor i osiguravatelja njegova života, što je primarno za svako
živo biće. Kako je svaki ruralni stanovnik, svaki seljak i vlasnik dijela domovine, to se u
njemu razvija jaki instinkt vlasništva, a vlasništvo stvara osjećaj sigurnosti što ga daje
gospodovanje nad izvorom života. Vlasništvo kao vlast daje i osjećaj neovisnosti od ikoga te
osjećaj dostojanstva u svezi s tim. Znam da će se mnogi od vas začuditi nad ovim mojim
riječima, ali oni koji bolje poznaju psihologiju seljaka, prepoznat će sve to u jačem ili
slabijem intenzitetu kod svakoga od njih. Ta sljubljenost, ta sveza seljaka sa zemljom kao
domovinom ponekad je dotle razvijena da sliči na ljubav prirode prema prirodi. Zbog tolike
važnosti zemlje-domovine za njegov život kod seljaka se javlja posebna nježnost u
saobraćanju s njome. Jer mu osigurava sredstva za život, on domovinu doživljava kao
hraniteljicu, pa ju nježno naziva majkom. Svojom ljepotom ona ga zadivljuje i oduševljava i
time kod njega razvija estetski ukus i osjećaje, ali ga i začuđuje svojom ćudljivošću i
nekontroliranom snagom - poplave, požari, vulkani i dr. ; zadivljuje i straši, izaziva
strahopoštovanje, ali i osjećaj međusobne povezanosti i prisutnosti višeg autoriteta.
Odnos urbanog stanovnika kao zemljovlasnika prema zemlji je pak posredan,
uglavnom estetski, pa je prije odnos nego veza. Kao vlasnik zemlje prema njoj ima isključivo
ekonomski odnos, pa je sadržaj njegova odnosa poglavito koristonosni, a ne emocionalni. Dok
seljak ulaže veliki trud da bi od zemlje dobio sredstva za život, građanin svojim radom ne
sudjeluje u proizvodnji. A zna se da više volimo ono u što uložimo više truda.
Dok seljak po svom izboru odlučuje što će kada raditi (ograničen je samo prirodnim
uvjetima) i time ostvaruje svoju slobodu, urbani čovjek odmah kod zapošljavanja ulazi u
hijerarhiju, pa mu je sloboda uvelike ograničena. Urbanom stanovniku “njiva” je njegov ured,
a mjera uspjeha je napredovanje u hijerarhiji zvanja. On obavlja nacionalne, državne poslove,
pa ima uvid kako se ostvaruju nacionalni i državni interesi. Ako se radi o višenacionalnoj
državi, može imati uvid čini li se nepravda prema njegovoj naciji, pa time i njemu kao njezinu
pripadniku, što u njemu može pokrenuti cijeli duševni i intelektualni aparat u ljubavi i borbi
za svoju naciju. Tada u kušnju dolazi njegov karakter. Suprotstaviti se nepravdi često znači
izgubiti posao, pa se iz takve egzistencijalne ugroženosti često rađa oportunizam, podložnički
mentalitet i otuđenje od vlastite nacije. No, najčvršći urbani karakteri se odupiru nepravdi i
postaju revolucionarni i politički vođe svoga naroda.
Ad. 2. Ruralni stanovnik, seljak, od samog je djetinjstva odgajan u stezi. Odgajan u
dostojanstvu prava, ali i u poslušnosti prema obvezama. Rađanjem on ulazi u radnu zajednicu
u kojoj i kao dijete može biti koristan: od čuvanja stoke, skupljanja raznih plodina, do raznih
drugih korisnih poslova. Isto tako je odgajan u poslušnosti autoritetu, ne samo roditeljskom,
nego i socijalnom: poštivanje svakoga starijega, posebno susjeda i rođaka. On je, dakle,
odgajan prvenstveno kao biće zajednice.
Urbano dijete u pravilu je vezano samo uz užu obitelj, a uz širu samo prigodimice, za
nekih velikih obiteljskih slavlja. Ono se otpočetka odgaja individualistički. Pošteđeno je nekih
stalnijih obveza i u pravilu ne ulazi u radnu, nego samo u potrošačku, uživalačku zajednicu.
Stega i autoritet svedeni su uglavnom na odnos prema roditeljima i starijoj braći i sestrama.
Odgaja ga se da bude oprezan u ophođenju s okolinom. Doživljaj zajednice, pa tako i ljubav
spram nje, dakle, daleko je apstraktnija i ograničenija. Vrtići to samo djelomično ispravljaju,
oni ne mogu sasvim zamijeniti obitelj.

183
 Rođenjem seljačko dijete stupa ne samo u užu, nego i u širu srodničku zajednicu. Tu
se ono uči ne samo socijalizaciji, nego i pravoj ljubavi i rođačkoj solidarnosti. Zato je njegova
prva predodžba nacije i države predodžba proširene porodice, odnosno obitelji. Dakle, prema
naciji se razvija ona rođačka ljubav i solidarnost koju je već dobio u svojoj obitelji.
Ad. 3. Obrazovanje je vrlo važan čimbenik u oblikovanju nacionalne svijesti.
Obrazovanjem upoznajemo svoju ne samo aktualnu, nego i povijesnu naciju i domovinu.
Kroz povijest nacionik upoznaje svoje nacionalno podrijetlo, tj. podrijetlo svoje nacije, svoje
korijene, kulturnu i političku sudbinu svoje nacije. Upoznaje tragične događaje i stradanja
kojima su njegova nacija i domovina bile izložene. Njihovu veličinu i uspjehe, ali i padove i
neuspjehe: sve dobivene, ali isto tako i sve izgubljene bitke i ratove, političke uspjehe i
promašaje, sposobnost za organizirani državni, politički i gospodarski život, tj. politički,
kulturni i svaki drugi mentalitet svoje nacije.
No, tijekom obrazovanja upoznajemo ne samo našu kulturu i druge strane
nacionalnoga života naše nacije, nego također i kulturu i sve te strane nacionalnoga života i
drugih nacija. Njihovu veličinu i podove, uspjehe i neuspjehe...Tako obrazovani nacionik
dolazi u položaj da može uspoređivati uspjehe i neuspjehe, veličinu i padove svoje nacije s
veličinom i uspjesima drugih nacija, kao i s njihovim neuspjesima i padovima, kratko rečeno,
mentalitet svoje nacije s mentalitetom drugih nacija, te uvidjeti koliko od toga mentaliteta
ovisi politička i druga sudbina nacija... Neobrazovani nacionik, pak, ne dobiva, nema taj
prosudbeni kritički aparat i utoliko je njegova nacionalna svijest prostodušna, neposredna,
prirodna. Tradicionalno, nacionalnu svijest hrvatskoga seljaka oblikovala je narodna pjesma,
poglavito epska. No, ta mogućnost kritičke usporedbe može djelovati i pozitivno i negativno
na oblikovanje nacionikove nacionalne svijesti. On svoju naciju može, kada je spozna u svoj
njezinoj dubini i tragičnosti, u veličini i padovima, uspjesima i promašajima... zavoljeti, ali je
može prezreti i zamrziti i sasvim se od nje otuđiti.
Nacionalna svijest oblikovana kritičkom prosudbom je intelektualnija, samosvjesnija i
funkcionalnija za međunacionalnu komunikaciju, ali je zato u sebe, u svoje vrijednosti
nesigurnija, kritičnija do samonegacije. Osobito je to karakteristično za svijest intelektualaca-
“kulturnjaka” malobrojnih naroda, naroda “malih” kultura u kojima mnogi intelektualci
dobivaju kompleks manje vrijednosti. Stoga su oni skloni praznom, oponašajućem,
kompleksirajućem, nacionalno samonegirajućem internacionalizmu. Podcjenjivanju vlastite
nacije i domovine, precjenjuju druge “velike” nacije, s njima se identificiraju stvarajući
“nacionalnu priču” psihološki homolognu u psihoanalizi poznatoj “obiteljskoj priči” o
pripadanju nekim vrjednijim, uglednijim obiteljima, odnosno nacijama, nacijaliste svoje
nacije nazivaju ognjištarima i primitivcima itd. Oni se lako inrenacionaliziraju preko
književnosti i umjetnosti velikih naroda, tako da svojom domovinom smatraju tu svjetsku
kulturu.
Uvjete i čimbenike koji utječu na stvaranje dvije vrste nacionalne svijesti iznio sam
vam donekle shematizirano, idealtipski. U životu, pa i kod vas Kravatana postoji cijela skala
prijelaznih i mješovitih oblika između ruralnoga i urbanoga oblika. Jedan od najvažnijih
takvih prijelaznih i mješovitih oblika jest onaj kod intelektualaca ruralnoga podrijetla. Svi oni
ne slijede opisanu matricu pa mnogo njih ima nacionalnu svijest urbanoga oblika. No, ipak,
pretežiti oblik zadražava ruralni oblik nacionalne svijesti. Isto se odnosi i na intelektualce i
druge nacionike urbanoga podrijetla.
Navedena dva oblika nacionalne svijesti prisutna su u svih nacija, i uglavnom ih se
politički obilježava kao političku desnicu i ljevicu. Međutim, kod velikih nacija ova je podjela
bezopasna jer se u njih oba tipa pretvaraju u hegemonizam, pa je i njihov internacionalizam
samo prikriveni nacionalizam. A i jedan i drugi oblik mogu poprimiti političke patološke
oblike, mogu postati šovinistički nacionalizam. I lijeva i desna politička orijentacija i
ideologija. Vidjeli ste kako su svi komunistički, tobože internacionalistički režimi postali

184
nacionalistički. I onaj što ga je u Jugoslaviji uveo Tito, pretvorio se u zagriženi jugoslavenki
državni nacionalizam.
Zato vas, dragi Hrvati, ne trabaju zabrinjavati ova dva tipa svijesti. Oni su normalna
naciološka pojava uvjetovana kako sociološkim, tako i najdubljim psihološkim čimbenicima.
Pa u svakoj naciji postoje ljevica i desnica, i to nimalo ne smeta državnom životu. Važno je da
i jedna i druga čuvaju i unapređuju nacionalne i državne interese. Među onima koji prvi ustaše
bila su prisutna oba tipa, iako je prevladavao ruralni tip, dok je u šizmi prevladavao
internacionalistički tip, kojemu je skloniji urbani. No, zdravu, koherentno nacionalno
orijentiranu, državotvornu politiku dobro je da postoje oba tipa, s tim da je bolje da
prevladava ruralni tip jer je on nacionalno postojaniji, čvršći, dok je urbani tip skloniji
oportunizmu i anacionalnom internacionalizmu. Na koncu, važno je da znate da se sve
državne politike na kraju pretvaraju u nacijalističke ili država, a s njom često i nacija, nestane.
Neki će od vas primijetiti da ova podjela na ruralne i urbane Hrvate nije više važna,
nije više aktualna, pa je i nepotrebno o njoj raspravljati. Međutim, to nije tako. Svha je
upozoravanje na ovu podjelu kao metodu, kao na paradigmu razaranja nacionalne političke
volje. Prvo, da se vidi da je ona bila relativno uspješna u pokoravanju i oduzimanju vašega
suvereniteta i drugo, da poveća vašu budnost jer nije isključeno da je, po potrebi, vaš
neprijetelj neće ponovo uporabiti. Isto tako da izoštrite svoj osjećaj za prepoznavanje drugih
metoda i paradigmi koje će vaš neprijatelj uporabiti za istu svrhu, da se naučite na vrijeme ih
prepoznati i na vrijeme se početi boriti protiv tih oblika nacionalnog razjedinjavanja. Na
koncu, znajte da glede nacije ruralno (seosko, seljačko) i urbano (građansko) nije u opreci,
nego je u opreci ruralno i malograđansko, urbanoidno. Zato već jednom naučite dekodirati
imperijalne kodove osvajača svijeta, naučite već jednom demitologizirati mitove njihove
imperijalne demokracije i liberalizma.

III.

Izložene metode i sredstva politike društvenog inženjeringa što ih gospodari i

upravljači svijetom primjenjuju na podređene narode možete prepoznati u svim slučajevima
agresije na nacionalni i državni suverenitet tih naroda i država. Dakako, ne sve kod svih, nego
specifično primijenjene kod pojedinih naroda i država, a neke su karakteristične samo za
Hrvatsku.
Kako sami vidite, to je duboko, potpuno antidemokratska politika. Zato se ne dajte
zavaravati nikakvim nominalizmom. Riječi, pojmovi i termini u politici često mijenjaju
značenje, a u hegemonističkoj uvijek ga mijenjaju i skrivaju pravi smisao. Za tu
hegemonističku politiku društvenoga inženjeringa s pravom možemo reći da se ne radi o
demokraciji, nego o antidemokraciji. Najadekvatniji naziv za tu politiku jest
demokratura ili demodiktatura. Ovi su termini skovani od termina demokracija i
diktatura. Demodiktatura - diktatura demokracije, je li to paradoks? Da, semantički jest, ali
politički nije. Bit demodiktature je da se mješavinom sredstava i metoda liberalne
demokracije i diktature dobije autoritarni režim s maskom liberalne demokracije. Pod
maskom liberalne demokracije zapravo vlada interes gospodara svijeta i interes domaćih
kapitalista. Ako i kada ne može vladati pod maskom, on se ne srami i ne plaši to i otvoreno
činiti, kao u slučaju BiH, koja i nije ništa drugo do moderni oblik pašaluka, tj. autoritarne, a
ne demokratske vlasti, “organizirane demokracije”. Jer, kako znate, demokracija se sastoji od
dva osnovna elementa: od prava što ih ona jamči: politička, gospodarska, nacionalna, kulturna
itd. i od procedura po kojima se ta prava ostvaruju. A kada se u demodiktaturi onemogući
ostvarivanje tih prava i ostane samo procedura kao maska, narod se povlači iz javnoga života,

185
ne ide na izbore, što hegemonist i žele, tako da samo njihovi privrženici, privilegirani izlaze
na izbore i njihova se vlast tako perpetuira.

IV.

Vidim, o ljudi, o Hrvati, da ste zbunjeni i zdvojni. Pitate se kako je, i jeli se uopće
moguće boriti se protiv tako moćnog i sofisticiranog neprijatelja? A ja vam kažem: da, uvijek
je moguće, da za svako sredstvo postoji i kontrasredstvo, za svaku metodu kontrametoda. Ali
njih može iznaći i učinkovito upotrijebiti samo jedinstvena i čvrsta nacionalna volja,
nacionalna sloga i nepokolebljiva želja da se uvijek bude slobodan. Narodi i njihove države
uvijek propadaju kad im ponestane poriva jedinstva, sloge, čvrstine volje, odvažnosti i
upornosti u traženju i uporabi tih kontrasredstava i kontrametoda. Kad narodima toga
ponestane, onda njihovi proroci uzdišu i vape: “Moj narod propada zbog neznanja”.
Da se i vama ne bi dogodilo da još jednom propadnete zbog neznanja, iznijet ću vam
samo osnovne misli i ideje o mogućim kontrametodama i kontrasredstvima. Iznosim ih
ukratko iz više razloga. Prvo, nikad ne znate unaprijed koja i kakva sredstava i metode će
agresor uporabiti, a od toga ovisi i vaš izbor i uporaba kontrasredstava i metoda. Drugo, toliko
je mnoštvo mogućih sredstava i metoda za uporabiti, kao i onih suprotnih njima, da ih nije
moguće sve ni nabrojiti. I, konačno, uporaba sredstava i metoda spada u najtajniju državnu
strategiju i taktiku, u arcana imperiu. Zato ću ukratko reći samo o četiri moguće političke
strategije pogodne kao kotrasredstva i metode koje se mogu rabiti ili svaka posebno, prema
prilikama, ili pak kombinirano odjednom više njih.
Prva strategija je strategija borbe legalnim metodama i legalnim sredstvima u skladu s
načelima liberalne demokracije. Ta strategija ima sve prednosti njezine legalnosti, nije vezana
ni uz kakve političke rizike kao što su progoni, zatvaranja, zabrane, itd. Njezina je slabost pak
u tome što je to borba na tuđem terenu. Naime, upravo agresor i želi da se boriš tom
strategijom. Zar ti nije osigurao višestranački parlamentarni sustav da se možeš boriti s njime
jednakopravno? Da, formalno jednakopravno i s jednakim izgledima. Međutim, u toj borbi ti
nemaš nikakvih izgleda. Sve su prednosti snage i moći na njegovoj strani: brojnost naroda,
jačina oružja, gospodarska moć, međunarodni utjecaj, tvoji domaći kvislinzi, itd. Vidjeli ste,
na primjeru izbora Čergaša 2000., kako je njihovom pomoću, osvajanjem javnog mnijenja i
kradom glasova od početne potpore od svega 2,5% izabran s potporom od 65% glasova
birača.
Druga strategija svodi se na kombinaciju legalne i ilegalne borbe. Tu strategiju
aktualno rabe IRA i Palestinci. Prednost joj je u tajnosti, koja osigurava nepredvidivost:
agresora se napada iznenada, on je uvijek nespreman pa je branitelj suvereniteta uvijek korak
ispred njega, agresor ga teško otkriva i trajno onemogućuje, itd. Nedostatak joj je u tome što
gospodari svijeta vladaju svjetskim javnim mnijenjem i svim relevantnim svjetskim
političkim, gospodarskim i kulturnim organizacijama, pa političkoga subjekta koji se služi
takvom strategijom može proskribirati i izolirati. No, da politički cinizam bude potpun,
agresori na nacionalni suverenitet također se služe tom strategijom osnivajući u napadnutim
zemljama tajne ili polutajne organizacije i udruge (javno osnovani, ali s konspirativnim,
zaplotničkim ciljevima).
U ovu strategiju spada i osnivanje domaćih tajnih društava. Na žalost, Hrvati nemaju
sklonosti osnivanja autohtono svojih tajnih i zavjereničkih društava. Nemaju sklonost
samoorganiziranju iz opreza prema strancima i domaćim kvislinzima. Kao da su riješili
hrvatske geopolitičke probleme zauvijek, kao da je Patriotski rat bio posljednji. Ne, povijest
nije stala, a svoje krajnje političke ciljeve Hrvatska neće riješiti bez osnivanja i rada tajnih

186
društava, dakako, koje bi pokrivala legalna demokratska vlast. Drukčije se pripreme za
ostvarivanje političkih ciljeva ne mogu uspješno provoditi. Sad, na žalost, u tajna se društva
uključujete samo kada ih osniva stranac kao svoje dijelove. Tada stranac trajno zadržava
nadzor nad takvim društvima i radi na tvoju štetu. Sjetite se kako Svrab preko svojih tajnih
društava izvrši atentat u Sarajevu i po njemu dobi Južnoantiju, sjetite se Crne i Bijele ruke i
njihovih zasluga za širenje i ostvarivanje programa Velike Svrabije. Zato osnivajte tajna
društva s nacional-oslobodilačkim ciljevima! Za ta društva uvijek ćete imati dovoljno
kadrova, jer ljudi su uvijek voljeli vladati iza zavjese. Njihovu ulogu, međutim, ne smijete
precjenjivati. Kolikogod su učinkovita i opasna u miru, u vremenu pasivizacije i očajanja
naroda, toliko su nemoćna pred probuđenom narodnom snagom.
Treća se strategija svodi na formalno održanje državnopravnog liberalno-
demokratskog poretka, ali se zakonima i drugim propisima zabranjuje rad svim tajnim ili
polutajnim organizacijama i udrugama financiranim iz inozemstva, te progone sva špijunska
djelovanja i istjeruje špijune iz države. Istodobno se ukida financiranje ili bila kakva druga
domaća pomoć takvim udrugama i organizacijama osnovanim od domaćih kvislinga. Domaće
se kvislinge zatvara i na drugi način onemogućuje, dakako u skladu sa zakonima i ustavom.
Uporaba ove strategija nosi isti rizik kao i uporaba prethodne. Jasno, uporaba ove strategije
pretpostavlja da državom upravlja nacionalno svjesna vlast.
Četvrta strategija je ustanak, odnosno revolucija. Ona je krajnje sredstvo, ali je sasvim
legitimna po prirodnom pravu, jer narodi imaju prirodno pravo na sve strategije i sva sredstva
za očuvanje svoje slobode. Ona nosi velike rizike i žrtve, ali joj je prednost što može
radikalno razriješiti nacionalni politički problem.
Za razliku od nabrojenih metoda koje se primjenjuju uglavnom na Zapadu, pa ih
nazivamo zapadnjačkim, spomenimo i dvije najpoznatije koje se primjenjuju na Istoku, pa ih
nazivamo istočnjačkim. Najizravnije su došle do izražaja u sukobu istočnih naroda protiv
zapadnih okupatora. To su metode borbe izravnog, objavljenog žrtvovanja. Prva je poznata
kao metoda ili strategija borbe nenasilnim sredstvima nazvana po njezinom najpoznatijem
tvorcu i primjenjivaču Ghandiju - gandijevska strategija. Ova strategija dovodi neprijatelja u
situaciju da protiv pobunjenoga političkog subjekta uporabi najbrutalnija sredstva nasilja tj.
ubijanja, zatvaranja, gospodarskog iscrpljivanja i dr. uz istovremeno odricanje pobunjenog
političkog subjekta nanošenja nasilja neprijatelju. Uporište joj je u moralnoj utemeljenost
svoga političkog prava, a računa s podrškom međunarodnoga javnog mnijenja i međunarodne
zajednice i njihove osude nanošenja fizičkog i moralnog zla što ga počinja okupator. Takvo
golo, otvoreno isticanje svoga prava koje ističe samo svoju moralnu superiornost i spremnost
na veliku žrtvu primjenjivo je samo kod mnogoljudnih naroda kao što je bio slučaj s Indijom.
Drugu strategiju primjenjuju poglavito islamske nacije, i za razliku od prethodne
sastoji se u smišljenom nanošenju velikih žrtava okupatoru uz istovremeno i vlastito
žrtvovanje (samoubojnička taktika). Proizašla je iz specifične islamske kulture čiji je glavni
izvor Kuran - njihova sveta knjiga. Izraz je fundamentalističkog i socijalno holističkog
shvaćanja vjere i apsolutnog neprijateljstva prema bilo kojoj drugoj vlasti osim islamskoj
(vjerski šovinizam) osobito okupatorskoj. Svodi se na otkupiteljsko, fundamentalističko
stajalište zasluge žrtvom i na ovom i na drugom svijetu (džihad - poziv na sveti rat).
Osnovna razlika između zapadnjačkih i istočnjačkih oslobodilačkih strategijja je u
kalkulaciji krvi, žrtve. Dok Zapad štedi krv, a računa poglavito sa superiornošću svojih
materijalnih sredstava sile - oružja, i superiornošću svoje organizacije, Istok svoju slobodu
otplaćuje, otkupljuje žrtvom u krvi.
Kad će i koju strategiju uporabiti stvar je svakoga naroda i njegove političke elite,
njegova vođe, dakako ovisno i o specifičnim prilikama u kojima se narod nađe.
No, ipak morate uzeti u obzir jednu novu okolnost, koja je doduše i prije postojala, ali
ne u tako oštrom i prijetećem obliku. Naime, ulaskom u NATO i Europsku uniju, Hrvatska

187
ulazi u novi politički kontekst, kontekst novog visoko integriranog međunarodnoga poretka
osvajača svijeta, u dijelu koji pripada Zapadu. Stoga će se od tada vaša borba za nacionalno
dostojanstvo i državnu neovisnost odvijati ne više samo, niti pretežito u nacionalnom, nego u
međunarodnom okviru. Iz toga okvira će te daleko teže izaći nego iz Jugoslavije. Uglavnom, s
obzirom da će unutar tih saveza dominirati gospodari Europe i svijeta, dobit ćete ne više
neizravanog, nego izravnog protivnika koji će na gušenje vaše samostalnosti imati legalnu
legitimaciju, koja proizlazi iz ugovora koje ćete potpisati s tim savezima. No, kako se
međunarodni poredak ne sastoji samo od Zapada nego i od Istoka, i s obzirom da se oni
međusobno odnose djelomice na razini mudus vivendi, a djelomice i u otvorenom
neprijateljstvu (islamski svijet, Kina i dr.), dopuštena je pretpostavka da u tom kontekstu
moguće konflargacije Istoka i Zapada može i zapadni konopac dominacije popustiti, pa i
puknuti. Moguće je, dakle, i da s Istoka dobijete saveznike za zaštitu svojih prava i interesa.
Također, demodiktatura će probuditi i druge podređene, globalizirane članice EU i NATO-a s
kojima ćete moći stvaratai zajedničku oslobodilačku frontu.
Poslije ovoga iscrpljujućeg višesatnog govora Učitelj je bio vidno umoran, te
okupljenima reče da će se sutra odmarati. Zatim se udalji u nepoznatom smjeru.
Tako bi i prođe i pedeset prvi dan učenja Ispravnoga puta.

188
 LII. Tko sve pripada onima koji prvi ustaše

Učitelj je bio zadovoljan vidjevši s kojim su ga mirom i pažnjom Kravatani slušali i s

kojim su žarom njegov nauk primali i prihvaćali. Ipak se donekle plašio da ga možda
pogrešno shvate u nekom važnom pitanju. A nema važnijega pitanja od onoga tko se smatrao
onim koji prvi ustaše. Stoga je naumio još jednom, prije svoga odlaska, objasniti im tko su oni
koji prvi ustaše. Bojao se da to ne shvate preusko i da to bude uzrok da se medu njima ne
zametnu raskol i nesloga. A već je i sam zapazio žustre rasprave o tom pitanju, o tome tko je a
tko nije onaj koji prvi ustaše.
Vidjevši, dakle, Učitelj gdje se okupljeni narod komeša i nešto burno raspravlja, pozva
jednoga prvaka i upita ga kakav je to nemir medu narodom, na što mu ovaj odgovori da
poslije svega narodu ipak nije sasvim jasno tko je sve bio, koga je sve moguće smatrati onim
koji prvi ustaše. I koga ubuduće takvim treba smatrati.
Učitelj se zamisli, a zatim prvaku reče da kaže narodu da se sutra okupe svi, da će im
o tom pitanju govoriti. I, zaista, sljedeći dan kad se narod okupi, Učitelj reče:
- Dragi sinovi i kćeri Hrvatske! čujem da je medu vama sporno tko je sve do sad bio
od onih koji prvi ustaše, a tko nije, i koga od vas treba takvim držati, a koga ne. Zato sam,
evo, odlučio još jednom prije moga odlaska o tome vam govoriti. Tko je sve u vašoj povijesti
bio od onih koji prvi ustaše, tko su sad i koji će to u budućnosti biti.
Učitelj malo predahne, pa zatim nastavi:
- Zaista, zaista vam kažem da su svi Hrvati oni koji prvi ustaše. Nitko ne može biti
Hrvat a da ujedno nije i onaj koji prvi ustaše. Onaj tko se ne priznaje takvim, taj nije ni Hrvat.
Pometnju kod vas izaziva to kad čujete da prvoustaša ima i lijevih i desnih. Pa zar ne znate da
je u komunističkoj šizmi bilo prvoustaša, koje nazivahu desničarima. Što su drugo bili
nacionalkomunisti iz pokreta iz 1971. ili oni iz 1991.? Također, trebate znati da je i među
prvoustašama iz 1941. bilo dosta lijevih prvoustaša (propovijedali su hrvatski socijalizam).
Zar se oni 1991. ne nađoše svi na istoj strani? Kako je sve to moguće? Moguće je jer je
prvoustaštvo nadideološko pitanje i vrijednost, to je eminentno državotvorno pitanje i
državotvorna kategorija.
Još više je zbunjujuće kada se kaže da prvoustaše ne potječu tek od kraljevske,
svrapske Jugoantije. Mnogima u nevjerici zastane dah kad im to spomenete. A, zaista, Hrvati
su prvoustaše od samog svojeg početka, od postanka kao narod. Po prvoustaštvu su i postali.
Oni koji tvrde suprotno, tobože da su prvoustaše nastale tek u svrapskoj Jugoslaviji, osnovali
državu i u njoj vladali svega četiri godine, ti su krivotvoritelji vaše povijesti. Pa što je onda
prvoustaštvo, i tko je sve prvoustaša bio i tko sad jest?
Povijesno-filološki ustaša je prahrvatska riječ. Kao eminentno vojnopolitički pojam
označuje onoga tko ustaje protiv tuđinske vlasti, tuđinske hegemonije - tlačenja i
izrabljivanja. Pojam je star koliko i Hrvati. Oduvijek je rabljen u pozitivnom značenju, sve do
Stare Jugoaslavije kada dobiva pejorativno značenje, upravo zbog svojega ustaničkog i
osloboditeljskog značenja. U narodu je često, u istom, pozitivnom značenju, izgovaran i u
skraćenom obliku, kao ustaš, kao atribut za naročito istaknutog, hrabrog i etičkoga borca.
Dakle, kako u prahrvatskom, tako i u starohrvatskom i u novohrvatskom jeziku riječ je kao
politički pojam imala izrazito pozitivno značenje. Tek u najnovije vrijeme, u Staroj
Jugoslaviji kada je proskribirano pravo Hrvata na samostalnu i neovisnu državu, proskribirana
je i riječ i pojam ustaša, najprije od Svraba i Karadaga, da bi ga zatim prihvatili njihovi
pokrovitelji i saveznici, prije svih Albion i Francuzi. Tako te sad ta riječ tobože sramoti u
svijetu. No, pošto ste obnovivši svoju državu ostvarili i sam sadržaj riječi ustaša, pokazali ste
da je njezino značenje pozitivno - ustaničko, slobodarsko i da se s pravom njime ponosite.

189
Zapravo, od glagola ustati u općem značenju - dići se na noge, nastala su dvije imenice,
dva vojna pojma (termina): stariji ustaša i mlađi ustanik, oba u značenju dići se, ustati,
oprijeti se komu ili čemu, pobuniti se protiv nekoga ili nečega. Oprijeti, usprotiviti se nečijoj
volji shvaćenoj kao izraz sile ili nasilja. U vojnoj terminologiji nastao je kao opozit pojmu
vojnik. Ustaša je narodni, pučki pobunjenik, dobrovoljac, za razliku od vojnika
pripadnika vojnih postrojba (oružanih snaga) države ili neke druge legalne vlasti koja ima
pravo novačiti u vojsku (domobrani za NDH). Dok je termin ustaša rabljen isključivo za
hrvatske pobunjene dobrovoljce, borce za hrvatska prava i hrvatsku državu, ustanik je pak
rabljen pretežito u drugim slavenskim jezicima, ali je s vremenom ušao i u hrvatski jezik
šizme da bi izrazio razliku i negativan odnos prema ustašama, koji su tijekom povijesti od
hrvatskih neprijatelja politički stigmatizirani, i također izrazio razliku i negativan odnos
prema pojmu ustaša koji je iz istih razloga dobio pejorativno značenje.
No, mi ne namjeravamo semantikom braniti one koji prvi ustaše. Ne, nego njihovim
povijesnim i revolucionarno-rodoljubnim djelom.
Prvoustaštvo je isto po samodefiniciji i definiciji njegovih neprijatelja. Ključna,
osnovna ideja prvoustaštva jest ideja samostalne i neovisne hrvatske države. Stoga ustaša
može biti i komunist i konzervativac, i nacionalist i socijaldemokrat i (post)liberal i
komunitarist i svake druge ideološke orijentacije. Takav projekt su imale hrvatske vođe, sve
od onih petero braće i dvije sestre, pa do prvoustaša koji su osnovali, u biti obnovili, hrvatsku
državu 1941. i onih iz 1991. To je ujedno bilo ostvarenje hrvatske državotvorne ideje, obnova
pune hrvatske državnosti koju smo izgubili 1102. Ta ideja je neovisna i indiferentna na pitanje
državnog uređenja: ono može biti demokratko, republikansko, može biti monarhijsko, itd.
Ono je, dakle, povijesna državnopravna ideja koja se aktualizarala u svakom naraštaju Hrvata
u borbi za svoju državu. Bez uočavanja ove povijesne dimenzije prvoustaštva, nije moguće
razumjeti ni hrvatsku povijest ni objedu te ideje. Jer, ona kao narodno naravno i povijesno
pravo tek legitimira sebe i hrvatsku borbu svakoga naraštaja, te oslobađa svaki naraštaj
kompleksa neke izmišljene i nametnute krivnje. Apsurd toga kompleksa krivnje najbolje
razumijemo kada se zapitamo: kako to da svi narodi na svijetu imaju pravo na svoju
samostalnu i neovisnu državu, a samo su Hrvati ekstremisti kad žele to isto? Jasno, to je dio
strategije protiv hrvatskoga naroda da bi ga se podčinilo i ekploatiralo. Uzalud su Hrvati
nastojali uvjeriti gospodare svijeta da samo žele svoju državu i da je žele po državnom i
društvenom uređenju suobličiti s njihovima, s demokratskim uređenjima zapadnih zemalja.
Nije njima bilo stalo do toga kakvo će oni uređenje imati, nego do toga da nemaju nikakvo
uređenje. S druge strane i po definiciji tvojih neprijatelja, prije svih Svraba, prvoustaša je
također svatko tko se zalaže za samostalnu i neovisnu kravatansku državu. Prema tome,
državnopravni i politički sadržaj prvoustaštva je isti, jednako određen po svima: po Hrvatima
pozitivno, a po vašim neprijateljima negativno. Pa zbog čega je vođen rat između Svraba i
Hrvata u Drugom i u Patriotskom ratu nego zbog toga! Pa vi znate da se to smatralo zločinom,
da se to nazivalo separatizmom, razbijanjem bratstva i jedinstva jugoslavenskoga, itd., i u
prvoj i u drugoj Jugoslaviji. I ne samo tada. Hrvatska je država smatrana zločinom, a
prvoustaše zločincima sve od 1102. pače od samoga doseljenja. Zar ih takvima nisu držali
Mađari, Mleci, Talijani, Turci, Napoleon, Austrija i Austrougraska? Povijest Hrvata za svoju
državu je od gospodara svijeta bila uvijek označavana zločinom. Jasno, zato jer je to bila
borba protiv njihove hegemonije nad Hrvatskom. Sve su objede smišljane samo zato.
Ova vojnopolitička dvojnost hrvatskoga ratnika, koja je proizlazila iz dvojnosti
hrvatskoga političkoga bića i iz državno-političkog statusa Hrvatske i Hrvata, koja je
uvjetovala nastanak semantičke opozicije ustaša - vojnik, pače i ustaša - ustanik, najtragičnije
se izrazila (do Drugoga rata), 1878. pri okupaciji BiH od strane Austro-Ugarske Monarhije.
Naime, toj okupaciji oduprli su se najugledniji bosanski begovi, stvorili su vojsku koju
prozvaše ustaška vojska, a same borce ustaše. Jedna od glavnih bitaka između
austrougarske i muslimanske vojske odigrala se kod mjesta Jezerana, na polju Borci na lijevoj

190
obali Plive. U toj bitci ustašama je zapovijedao Hrvat, jezerski beg Filipović, a okupacijskom
vojskom također Hrvat, general Josip barun Filipović. Ustaška je vojska u toj bitki podlegla
nadmoćnijoj okupacijskoj sili. Kao uspomena na tu ustašku tragediju, narod je (muslimani
Hrvati) podigao spomenik, o bitci spjevao pjesmu i uklesao je na spomenik:

U ranama na Borcima, leži ranjenik,

Ne plaši ga grom pušaka ni topova rik.
Puška puca, a top riče,
Barut miriše,
A ustaša na Borcima
Mirno izdiše.

Za vrijeme NDH ta je pjesma postala ustaškom koračnicom.

Inače, tijekom cijele povijesti imenom ustaša zvale su se hrvatske dobrovoljačke
oslobodilačke vojne snage. Tako se pod tim imenom borila vojska braće Ivaniša i Ladislava
Horvata (1387.), vojska kralja Matijaša koja 1463. pomoću križarskih ustaša uspijeva
privremeno preoteti Turcima Jajce, kada je i Vladko Vučić zauzeo Ključ, i tako dalje tijekom
povijesti, pa sve do 1915., o čemu je sve doskora svjedočio natpis u Dubrovniku, na tvrđavi
Imperijal, na čijoj kamenoj ploči je pisalo da je satnija pučkih ustaša tu čuvala stražu 1915.
godine.
Tragična je politička činjenica da je hrvatski islamski identitet izašao iz hrvatskoga
političkoga identiteta. No, do toga je moralo doći po logici islamskog, predmodernog
fundamentalističkog integrizma. Međutim, to ne mora nužno biti zauvijek izgubljeno. Do
povratka u hrvatski politički identitet ipak može doći, ali samo djelovanjem postmoderne, u
kojoj bi došlo do općeg slabljenja, propadanja konfesije kao zasnivajuće sastavnice nacije,
njezinim izlaskom iz političkoga identiteta svih konfesija, pa i islama, kad vjera više neće biti
povezana s nacijom. No, dakako, zato je pretpostavka reforma islama i slabljenje njegova
integrizma.
Zato sam rekao da se prvoustaštvo ne može razumjeti ako ga se ne shvati kao povijest
borbe Hrvata za svoju samostalnu i neovisnu državu. Tako, povijesno shvaćeno, prvoustaštvo
daje odgovor na pitanje tko je bio, tko je sad i tko će ubuduće biti prvoustaša. Prvoustaše su
bili svi oni koji su osnivali, branili i obnavljali hrvatsku državu; sad su to oni koji je brane i
bore se za njezin puni suverenitet, neovisnost i samostalnost, a to će biti i u budućnosti oni
koji će tako činiti. To su, dakle, bili ne samo knez Domagoj i kralj Tomislav, Krešimir IV. i
drugi hrvatski bani, knezovi i kraljevi do 1102., nego i onih petero braće i dvije sestre koji vas
natrag sa Slavenima u pradomovinu dovedoše, ali i svi drugi koji nasljedovaše njihovo
političko i kulturno djelo. Prema tome, to bijahu i Grgur Ninski, Ljudevit Posavski i Petar
Svačić...zar Zrinski i Frankopani, zar Stjepan Tomašević, Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Herceg
Stjepan, Grgo Martić, zar Starčević i Kvaternik, zar Marulić, Držić i Gundulić...Šenoa, Matoš
i Kumičić... zar vitez Francetić, a o Paveliću i Tuđmanu da i ne govorimo! Zar Zvonko Bušić
zvani Taik i Bruno Bušić, Ante Gotovina, Mirko Norac i toliki drugi, osnivatelji, branitelji i
obnovitelji kravatanske države tijekom povijesti i danas ne bijahu prvoustaše? Zar to ne
bijahu i svi dragovoljci Patriotskoga rata? Da, svi oni to bijahu, svi oni koji su tu državu
osnivali i branili još od vremena Bizanta i Rima, od Franaka i Turaka pa do danas, do obrane
od Svraba i Karadaga. Zar to ne bijahu i Safetbeg Bašagić, Alija Nametak, Musa Ćazim Ćatić,
Mak Dizdar? Bijahu to svi oni koji položiše svoje živote pod Sigetom, na Krbavskom polju,
pod Siskom i Sinjom, na Bleiburškom polju i Križnom putu...
Eto, kako vidite iz navedenih primjera, oni koji prvi ustaše, prvoustaše, vaši su ne
samo biološki nego i duhovni i politički očevi. Zato, umjesto da se onih koji prvi ustaše
stidite, vi se njima ponosite. I borite se za njihovu istinu, njihovu pravdu, njihov ugled i

191
njihovu veličinu, jer time potvrđujete i svoju veličinu i svrstavate se među one koji prvi
ustaše. Ako tako budete činili, bit ćete veliki ne samo pred drugima nego prvenstveno pred
sobom, u svojim vlastitim očima. Tako ćete se izgraditi u viši, u narod samopoštovanja i
samopouzdanja. Tek tada će vas i drugi cijeniti i respektirati kad pred svjetsku javnost hrabro
istupite u obrani istine o prvoustašama. Sve dotle dok to ne učinite, bit ćete mali
kompleksirani narod koji se svakoj sili dodvorava, lukavi i podilazi, narod bez dostojanstva i
samopouzdanja. Narod koji samo podilazi i puže pred svakim. Nikad tako nećete steći
neovisnost i državnu samostalnost.
Svi oni koji su tijekom povijesti ustajali u obrani vaših prava, protiv gaženja,
omalovažavanja, tlačenja i iskorištavanja, svi su oni prvoustaše. Je li koja vladalačka garnitura
u kojem povijesnom razdoblju počinila kakve političke pogreške, protiv svoje države i
svojega naroda, ili pak protiv kojeg drugoga naroda, to je irelevantno za ustašku
državnopravnu i državotvornu ideju kao ono supstancijalno te ideje. To može biti relevantno
samo za povijesnu ocjenu zasluga ili promašaja i odgovornosti te garniture, ali ne može
samom tom pokretu i ideji oduzeti značaj opravdanosti, ispravnosti puta i njegovu neprolaznu
važnost za vas.
Na žalost, dragi sinovi i kćeri hrvatske, vi još niste složni u ocjeni onih koji prvi
ustaše. Ima medu vama tobožnjih umnika (a samo su pismoznanci) i kratkoumnih rodoljuba
koji misle da se vi onih koji prvi ustaše morate odreći, da ih trebate stalno osuđivati i odricati
ih se, da bi kao jednakopravni s drugim narodima bili primljeni u međunarodnu zajednicu. To
nisu pravi rodoljubi, to su oportunisti, a često i dobronamjerni politički slijepci. Oni bježe od
sebe, od svoje povijesti, oni su povijesne kukavice kad smatraju da ono što je normalno za
svaki drugi narod, da ima pravo na svoju državu po svaku cijenu, da to za vas ne vrijedi i
da ste politički ekstremisti kad vi posegnete za svim sredstvima kako bi se oslobodili ropskog
ugnjetavanja. A zaista vam kažem, da narod koji hoće svoju samostalnu i neovisnu državu, a
drugi ga narod u tome sprječava, taj narod ima pravo na sva sredstva, dakako uključujući
obzire na ljudska, humanitarna i ratna prava. Jer ne može biti jače pravo tlačitelja od prava
tlačenoga. Listajući za ostvarenje svoga prava tlačeni ustaje protiv nepravde, protiv zločina
tlačenja i iskorištavanja; to je njegovo naravno i povijesno pravo. Njegova borba nije zločin,
nego borba protiv zločina. Ustaštvo je naravno (prirođeno) pravo svakoga naroda, dapače
svakoga čovjeka pojedinca. O njemu nema glasovanja, o njemu ne odlučuje javno mnijenje.
Sve dok stajalište da vi nemate pravo na sva sredstva protiv zločina tlačenja i
iskorištavanja, i dok budete to smatrali političkim ekstremizmom, gospodari će svijeta
Hrvatsku držati u svjetskom političkom podrumu. Sve dotle ćete biti poluilegalni, kao što ste i
sad, zahvaljujući skrivanju i nedostatku hrabrosti vaših vođa i prvaka da se slobodno
legitimiraju sa svojim naravnim i povijesnim pravom. A zar oni “ljubitelji pravde” među
vama Hrvatima, koji stalno optužuju one koji prvi ustaše, ne vide kako su i sami krivi da se
kriminalizira i Patriotski rat, a neke njegove akcije svijet karakterizira kao “zločinački
pothvat”. Zar tim slijepcima treba još dokaza? Da, takvima nikad dosta dokaza. To što Svrab
legitimira svoje šumske razbojnike iz Drugoga svjetskog rata (četnike), one koji su vas klali,
silovali i palili i da to svijet prihvaća, dapače potiče, to njima nije nikakav dokaz o
povijesnom kontinuitetu zločina Svraba protiv vas, ali i dokaz o vlastitoj krivnji zbog
samoskrivanja, samooptuživanja i samonegacije.
Zato, dragi sinovi i kćeri hrvatske, izdvojite i javno označite te oportuniste i kukavice,
jer oni su krivci za svu vašu nesreću. Među te spadaju i oni koji osuđuju stajalište Tuđmanovo
i njegovo razdvajanje režima od države onih koji prvi ustaše. U biti, on je time dao za pravo
samo njihovom djelu, a ne i njima. To je apsusd, to je nepravedno i neistinito. To se ne može i
ne treba dijeliti. A vi poštujte i slijedite put onih koji prvi ustaše. Jer to je jedini Ispravni
put.

192
 Dakle, vi se ne smijete stidjeti nego ponositi onima koji prvi ustaše. Na objedu za
ustaštvo vi morate reći: da, mi smo ustaše, to smo oduvijek bili, jer smo oduvijek morali
ustajati u borbu za svoj nacionalni identitet i boriti se za svoju državnu samostalnost i
neovisnost. Gospodarima svijeta s ponosom odgovorite: da, mi smo bili i ostali ustaše, jer ste
nas na to vi prisiljavali, a ako zatreba, ako nas na to budete tjerali, ponovo ćemo to biti.
Kompleksa ustaštva možete se osloboditi samo ako priznate da ste ustaše. Sad i oduvijek bili.
Jer, ustaštvo je, kako već rekosmo, naravno (prirodno) pravo svakoga naroda, pače svakoga
čovjeka. O njemu nema glasovanja, o njemu ne odlučuje javno mnijenje.
Odnos vaše suvremene znanosti i politike spram “zlih” ustaša govori o svoj bijedi i
vaše znanosti i vaše politike. S jedne strane radi se o političkom kukavištvu, o kukavištvu i
oportunizmu političkoga uma u Hrvata, i to poglavito kod političke elite. S druge strane, kod
znanstvenika osim straha radi se i o mizernoj spoznajnoj snazi znanstvenoga uma. Strah,
politički oportunizam i spoznajna nesposobnost sprječava ih da revidiraju odnos spram ustaša.
Pa i sad, kad se za hrvatske izmišljene zločine počinjene u Domovinskom ratu, u kaznenim
postupcima u Haagu i pred domaćim sudovima, primjenjuje načelo individualizacije
odgovornosti i krivnje, nemaju hrabrosti ta ista načela primijeniti na ustaški pokret i ustašku
državu, što bi i državu i sustav politički oslobodilo karakterizacije da se radilo o fašističkom
zločinačkom pokretu, zločinačkom fašističkom režimu i zločinačkoj fašističkoj državi. Zaista,
kukavicama i glupanima zaista ni demokracija ne pomaže.
Kad je Učitelj završio s govorom, preda nj istupi jedan od prvaka, onaj najviši,
zlatokos i ponosan, dostojanstven, bez naklona, ali i bez oholosti te pun dvojbe reče: Učitelju,
za vrijeme vašega govora priđe mi misao jedna, misao kao sjena neopaženo priđe mi i od
radosti u meni zapjeva. Slab sam pjesnik, ali molim, dopustite mi, da svoju tajnu, koju evo ne
mogu podnositi sam, sad pred vama izdeklamiram.
Učitelj mu klimanjem glave odobri naum, pa prvak otpoče deklamirati pjesmu:

Onima koji prvi ustaše

“Est Deus in nobis, agitante calescimus illo” 13

Ovidije, Fasti (VI)

O, vi što prvi ustaše

u vašem snu naš bitak traje.
Vi zbilja ste naša nepropadna
vi koji ste prvi i koji
zadnji umirete,
vi koji naš rasap
na okupu držite
vi našu smrt u nedogled odgađate.

Vi bijaste na Početku
vi ćete biti na Kraju.
Vi ste Mi ono što jesmo
mi.
Vi ste jezgra, vi ste
neprolazna supstancija

13
Bog je u nama, On nas potiče - Njime plamtimo… (lat.)
193
vi jedini ste zaslužni
kod Boga.
Jedino je vaša molitva
utješna,
jedino je vaša tragična žrtva
uspješna.

Mi nismo Mi kad nas vi napustite

vi tvrdo, neprolazno središte naše
vi pobijedit ćete vrijeme
jer ste neprolazni.
Čuvari ste naš od otuđenja
od lutalaštva našega.

Moćna ste ruka našega opstanka,

djelo i um ste naši
koji nas stvori i koji nas obrani
u neprijateljskom svijetu
u hladnom neodgonetnutom svemiru
vi sidrište ste naše.

Vi mladost ste noseće majke

vi radost ste rađajuće majke.
Vi istina ste pržećega sunca
ljepota ste usnule bajke.
Zagonetni ste kao budućnost
sigurni ste kao prošlost.

Vi bijaste na početku,
bit ćete i na kraju
ako kraja bude
jer vi posljednji umirete.

Vi ste naše vječno vrijeme

vi ste moć naše nemoći
vi ste snaga našega zanosa.
Prvi ste udisaj i zadnji naš izdisaj
neprolaznost ste naša
nad svim vremenima.

Vi ste naši roditelji

vi ste naši vječni obnovitelji
besmrtnici ste našega svijeta
neprijatelji ste Kaosa (Velikoga).

U našoj srčanosti vaš je san

u vašem snu naš bitak traje
vi zbilja ste naša nepropadna.

O Bože što nam udijeli

tu nepropadnu jezgru
tu klicu što vazda je proljetna

194
 hvala Ti na povjerenju.
Hvala Ti što nas izabra za trajanje,
što nam sjeme održa,
što nam pleme podrža.

Ti nas postavi za gospodare vremena

Ti nam obeća besmrtnost.

(Evo, već je zora, već je svanuće,

a ja još s vremenom razgovaram,
ja još s vjetrom drugujem
ja još s brigom za nas samujem.
Da l'zaista korisno umujem?)

O vi koji prvi ustaše

dozivam vas, prizivam vas
u prisutnost moju,
u sabranost moju
iz kojih tek vidim moju
povijest, koju su falsificirali
moj život kojeg su kriminizirali.
Iz njih tek sad vidim
da nikome ništa ne dugujem
da sam se kroz cijelu povijest
samo uzaludno svijetu razdavao,
svijetu nezahvalnom.

Ali neka, neka tako bi

to podnijeti može moja veličina,
moja luda, praštalačka veličina.

Po završetku prvakovog deklamiranja zaori se gromki pljesak u slavu i odobravanja

pjesniku, a Učitelj, zamišljeno, samo za se, reče: zaista, istina je - ne putuje pjesma samo iz
sna u javu, nego i iz jave u san. Zatim se obrati pjesniku i reče: zaista, ti si jedan od onih na
Ispravnom putu. O njemu ćeš moći poučavati i druge kada se odrekneš svoje praštalačke
“veličine” i stekneš kažnjavalačku moć i kažnjavalačku veličinu.
Zatim se obrati okupljenom narodu da ih poslije deklamirane pjesme još jednom
opomene i učvrsti:
- Vaša su načela ukradena vječnosti i vama darovana. Zato svatko onaj tko njih
izbjegava, tko se od njih odmakne, odmakao se od sebe, tko se njima iznevjeri taj se
iznevjerio budućnosti Hrvatske i svojoj budućnosti. Svi oni vaši koji su se borili protiv vaših
načela, borili su se protiv sebe i protiv Hrvatske. To najbolje znaju obraćenici i pokajnici. Jer
vaša su načela načela Ispravnoga puta, pa su zato neprolazna i nepropadljiva, kao što su
noć i dan neprolazni, kao što su sunce, mjesec i zvijezde nepropadljivi.
Da nije onih koji prvi ustaše, njih koji baštine najtvrđa državotvorna načela
suvereniteta, samopouzdanja i samopoštovanja, vaša povijest, naizmjenični padovi i dizanja
bili bi obično lakovjerno, nemoćno i uzaludno lovljenje vlastitoga repa, trčanje za svojom
sjenom. Jer u svakom vašem naraštaju vaši najistaknutiji prvaci potroše snagu slijedeći načela
suprotna onima koje baštine oni koji prvi ustaše. I tek na kraju života razočarani shvate svoju
promašenost te umiru vraćajući se načelima onih koji prvi ustaše. Poslije svih zabluda,

195
promašaja i razočaranja, vrijeme je da jednom zauvijek shvatite da je postupanje i život po
načelima onih koji prvi ustaše vaš jedini Ispravni put. To je kraljevski, uspravni put.
Bez usvajanja i odgoja na tim načelima, kao svojoj političkoj vjeri, nećete imati
napretka, stalno ostajete na istom mjestu, samo se prividno krećete kroz povijest. Ostajete tek
samo objekt tuđe politike, a ne vlastite volje i vlastita uma.
Kad se kroz povijest budete kretali vođeni vlastitom voljom i samosviješću, pače će
vam i vaše pogreške koristiti jer ćete ih biti svjesni, sami ih ispravljati i usavršavati se u
upravljanju sami sobom. Pogreške ćete ispravljati u svoju korist, dok sad ne znate odakle vam
zlo dolazi jer vaše i ispravno i neispravno postupanje drugi, upravljači svijetom, sebi
pripisuju, jer zaista oni sad vama stvarno i upravljaju. Ako ih se ne oslobodite, ostat ćete
vječno lutajući narod na istom mjestu.
Pogrešno misle oni koji misle da je prvoustaštvo sinonim za zločin, genocid koji se
predbacuje prvoustašama da ga počiniše 1941-1945. Ne, prvoustaštvo je sinonim za hrvatsku
državu, svaku hrvatsku samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Tom univerzalizacijom i
eternalizacijom svi su Hrvati, koji su tijekom povijesti ustajali i borili se za hrvatsku državu,
prvoustaše, pa je besmisleno i boriti i polemizirati s tom kvalifikacijom. Jer boriti se protiv
toga, značilo bi boriti se protiv hrvatske države, samonegirati se, što vaši neprijatelji od vas i
očekuju. Univerzalizacija je svevremenska, eternalistička, proteže se kako prema natrag, tako
i prema naprijed, u budućnost. Stoga će i svi budući Hrvati, koji se budu borili za hrvatsku
državu, biti ustaše, jer će oni i hrvatska država uvijek biti prepreka ostvarenju velikosvrapske
geopolitičke ambicije. Da je tomu tako dokaz je i Tuđmanovo neuspješno, od Svrabi,
Karadaga, Albiona i Karlovita neprihvaćanje po Tuđmanu napravljene razlike između NDH
režima i NDH države. Tuđman je, naime, na Prvom općem saboru HDZ (23-24. veljače
1990.) rekao: “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već izraz
povijesnih težnji hrvatskoga naroda”. Njegovo stajalište o NDH je donekle dvojbeno, pa kao
takvo i osporavano i od Hrvata i od Svrabi i dr. neprijatelja, jer dopušta interpretaciju da je
NDH bila “puka kvislinška tvorba i fašistički zločin”, što nije istinito niti prihvatljivo. Jer,
zaista, ako je bila “puka kvislinška tvorba i fašistički zločin”, onda je ne može opravdati
nikakva povijesna težnja hrvatskoga naroda, kao što ni jedan drugi narod ne može svoju
državu legitimirati na pukoj fašističkoj tvorbi i zločinu. No, ova formulacija je bila
inteligentno sročena za pragmatične strateško-političke ciljeve. Sročena je utilitarno, tako da
se nešto prizna pobjednicima Drugoga rata, koji su i dalje gospodari i upravljači svijetom, a
da se istodobno legitimira i pravo Hrvata na njihovu državu, a da se pri tome ni ona ni ratnici
za nju ne poistovjete s prvoustašama i NDH.
No, Svrabu nije ni to bilo dosta. Njima nisu toliko važni zločini, ni čija je ta država
bila tvorba. Mogla je ona biti ne znam čija tvorba, za njih bi ona bila kvislinška i fašistička,
oni ne dopuštaju stvaranje hrvatske države kao takve. Oni nisu priznavali ni komunisičku, i
nju su rušili i razarali.
Prorokovođa malo zastade. Mučila ga sumnja je li to prevažno pitanje potpuno
objasnio. Na koncu zaključi da nije, pa zato nastavi:
- No, još je potrebno da znate i sljedeće:
Osim čisto političkoga, geopolitičkog sukoba između osvajača svijeta i onih koji prvi
ustaše, među njima se bila i ideološka borba. Osvajači se boriše svojim liberalizmom, a
prvoustaše svojim nacijalizmom. Bijaše to neravnopravna borba, pače i na ideološkom planu.
Jer osim zapadnoga liberalizma, osvajači na svoju stranu dobiše i istočnu šizmu, koja bijaše u
koaliciji osvajača svijeta protiv hrvatskoga nacijalizma. Taj kravatanski nacijalizam
(nacijalizam = ljubav prema vlastitoj naciji, nacionalizam = ljubav prema vlastitoj, a mržnja
prema stranoj naciji) proglasiše za fašizam i nacizam, kako bi ga jače ocrnili i prikazali kao
najgoreg neprijatelja svjetske uljudbe i civilizacije. I dok ustaški nacijalizam nije imao drugi
motiv do li uspostave svoje nacionalne države i njezine obrane, osvajačima svijeta bijaše

196
jedini motiv podjela hegemonije nad osvojenim svijetom. Bijaše to sirovi, primitivni
hegemonistički osvajački, nacionalistički liberalizam koji pod maskom univerzalizma,
univerzalnoga priznanja ljudskih prava svakom pojedincu, osporavaše osnovno ljudsko
nacionalno pravo na samoodređenje i osnivanje samoupravljane nacionalne države kao
kolektivnoga prava. Liberalni ideolozi smisliše teoriju prema kojoj kolektivna prava, a među
njima eminentno mjesto pripada nacionalnom pravu na samoodređenje, negira jednakost
pojedinaca prema državi. Prokazaše ustaški pokret kao totalitaristički, iako se radilo o
demokratsko-nacionalno-oslobodilačkom pokretu koji se branio. Pred međunarodnom
javnošću oni time izoliraše prvoustaše kao natražnjake i protivne ljudskim pravima.
Iako se liberalizam u teoriji modernizirao, demokratizirao, onaj osvajački tip još
prevladava kod osvajača svijeta. Jer oni koji dobiše Drugi svjetski rat i dalje ostadoše
hegemonistički liberali, pa se kao takvi obrušiše i na one koji 1990. prvi ustaše za obnovu
vašega kraljevstva. Pače, i najlucidniji demokratizirani liberali još uvijek dovoljno ne
razumiju prava kolektivnih većina koje ugrožavaju nacionalne i kulturne manjine. Naime,
hegemonistički liberalizam uvijek traži saveznike u manjini (nacionalnoj, kulturnoj, svejedno)
kako bi omeo pravo većine da se kostituira i homogenizira, dakako poštujući i pravo manjina.
Tako Will Kymlicka, aludirajući i na Hrvatsku, kaže: “U istočnoj Europi i Trećem svijetu
pokušaje da se stvore liberalno-demokratske institucije podrivaju nasilni nacionalistički
sukobi.” (Kymlicka, Multikulturalno građanstvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str.
5-6.). Iz ovoga njegova stajališta proizlazi da on ne razumije kako vrlo teško ili gotovo nikad
ne idu istovremeno proces konstituiranja većine u nacionalnu državu i njezino nacionalno
homogeniziranje i pravo velike nacionalne manjine na njezino priznanje. Najvećim dijelom
zato jer takva manjina nacionalnoj većini, starosjedilačkoj naciji koja ima primarno pravo na
organiziranje države na njezinom povijesnom ozemlju, to pravo osporava. Tako su ti osvajači
svijeta stali na stranu Svraba u Hrvatskoj (ali i u BiH), da bi na taj način spriječili obnovu
hrvatskoga kraljevstva. Odatle je proizašla nacionalna (a ne nacionalistička) reakcija Hrvata
na Svrabov ustanak i svojatanje hrvatske zemlje. To potvrđuje i činjenica da nije bilo
“nacionalističke” reakcije i nasilja prema onim nacionalnim manjinama koje nisu osporavale
pravo Kravatana na svoje kraljevstvo (Mađari, Česi, Slovaci, Talijani, Rusini, Ukrajinci,
Romi i dr.).
Tako bi i prođe i i pedest drugi dan učenja Ispravnoga puta.

197
 LIII. O manjinama

Quousque tandem abutere... 14

Prorokovođi je bilo dobro poznato da Hrvati ne posvećuju potrebnu pažnju pitanju

kako se odnositi prema useljenicima u njihovo kraljevstvo. Da nisu svjesni što sve iz toga
nemara može proizaći, kakav propust prave i kakva im opasnost odatle prijeti. Stoga odluči
govoriti im i o tom pitanju državne politike.
- Kad si svoju zemlju napučio, od starih naroda nikoga ne nađe u njoj. Ne bijaše
indigenih naroda. Ni Kelta, ni Ilira ni Slavena, ni Grka, ni Romana, ni Franaka... Sve manjine
koje sad u tvom kraljevstvu žive su dobrovoljni useljenici. Neki i kao saveznici-osvajači ili
pače kao samostalni osvajači, kao što to i Svrab pokuša. Oni što ih osvajači doseliše, doseliše
ih s raznim namjerama, ali sve su te namjere bile uperene protiv tebe i tvojega nacionalnog i
državnoga interesa.
Ali manjina ima više vrsta. Kojoj vrsti pripadaju pritom ne ovisi samo o brojnosti,
nego i o načinu kako su postali manjina. Jedno je manjina koja nastaje useljavanjem u
matičnu naciju, a drugo kada neka već postojeća nacija bude okupirana, kolonizirana ili pak
stvori federaciju s drugim nacijama pa u njoj postane manjinska nacija. I ne mogu jedna i
druga manjina imati istu vrstu i razinu manjinskih prava. Samo ona druga vrsta ima status
nacionalne manjine, dok prva nije nacionalna, nego etnička manjina. S obzirom na tu razliku
pripadaju im i različita manjinska prava. A i njihovi zahtjevi su u pravilu različiti. Dok
nacionalne manjine u biti traže pravo organiziranja u paralelno društvo s nacionalnom
većinom, etničke manjine to ne traže; njihovi zahtjevi su manje zahtjevni. Obzirom na uvodno
rečeno proizlazi da Hrvatska nije multinacionalna, kao što je npr. BiH ili pak Svrabija i
Karadag, nego multietnička država. Tek je hrvatski ustav i Ustavni zakon o nacionalnim
manjinama, na vašu štetu, od etničkih skupina u Hrvatskoj stvorio nacionalne manjine.
Za razliku od nacionalnih manjina, etničke manjine nemaju pravo zaštite tzv.
socijetalne kulture, nego samo pravo na zaštitu dijela svoje kulture. Jer dok nacionalna
manjina nastaje, uglavnom, nedobrovoljno, etničke manjine u pravilu nastaju dobrovoljno.
One nastaju pojedinačnim, obiteljskim ili drugim skupnim napuštanjem matične nacije i
useljavaju se u drugu naciju. Dobrovoljno napuštaju svoju kulturu, dobrovoljno je se odriču,
pa se unutar nove nacije trebaju integrirati i politički i kulturno asimilirati.
Suvremeni osvajači svijeta instrumentaliziraju politiku ljudskih prava i prava manjina,
pretvaraju je u meku (soft) strategiju osvajanja. Politikom manjinama služe se za
dehomogenizaciju nacije i destrukciju državne moći. Tvoju demokraciju anarhiziraju,
paraliziraju, obesnažuju joj obrambenu moć protiv vaših neprijatelja. Okreću je samu protiv
sebe, stvaraju democracy against itself, što manjine, poglavito svrapska, zlouporabljuju.
Naime, kao što islamski fundamentalisti u zapadnim zemljama koriste azil za organiziranje i
izvođenje terorizma, tako i svrapska fundamentalistička manjina subverzivno koristi svoj
povlašteni status nacionalne manjine, što joj omogućava vaša autodestruktivna, neodgovorna
demokracija.
Osvajači svijeta iz svoje političke povijesti, iz povijesti vlastite političke prakse
uništavanja rasnih, nacionalnih i etničkih manjina, stekli su iskustvo o velikom otporu tih
manjina kad ih se uništava, i o tome kolika je njihova žeđ za priznanjem vlastitih prava. No,
protiv osvajača svijeta ništa im nije pomoglo. Većina osvajača, sad “velikih” nacija, provela
14
“Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra?” je latinska fraza kojom započinje prvi govor
Marka Tulija Cicerona protiv Katiline. Prevedena glasi: “Dokle ćeš konačno, Katilina, zlorabiti
strpljivost našu?”.
198
je nacionalnu homogenizaciju nasiljem, zločinom nad nacionalnim, vjerskim, etničkim i
rasnim manjinama, sve dok im nisu zatrli korijene, dok ih nisu nasilno asimilirali. Cijeli je
spektar zločinačkih mjera u provođenju njihove tvrde (hard) manjinske politike:
robovlasništvo i rasna segregacija, apartheid, povlačenje unutardržavnih granica tako da
manjine izgube većinsko pravo u nekom obliku regionalnih jedinica na svom
starosjedilačkom ozemlju, raseljavanje rasnih, nacionalnih i etničkih manjina iz istih razloga,
useljavanje većinskoga naroda na područje homogene manjine da ih se dehomogenizira,
zabrana uporabe manjinskoga jezika, izravni genocid, pokolj i etničko čišćenje, izgon, itd.
Mnoge su od tih mjera i metoda i na vama primjenjivane.
Međutim, stekli su i iskustvo i znanje kako tu obrambenu energiju manjina uporabiti
protiv većine kad neku državu žele oslabiti radi pokoravanja i učinti je ovisnom. Naime, pošto
su se tako, zločinačkom - manjinskom hard politikom homogenizirali (Francuzi, Španjolci,
Englezi itd.), osvajački interes im je nalagao da, s obzirom na promjenu duha vremena -
liberalizam i demokracija, smisle manjinsku soft politiku koja im treba pribaviti kulturnu i
civilizacijsku legitimaciju zaštitnika manjina.
Dakle, ograditi se, tobože, od hard politike koju drugi, pokoreni, narodi, a naročito
mlade države, primjenjuju prema svojim manjinama. Osvajači svijeta tako dobivaju
legitimaciju za izravno miješanje u unutarnju politiku mladih država i kad za to ima i kad
nema razloga. Naime, nema sumnje da za to u nekim slučajevima ima razloga, kao što je to
bilo u slučaju genocida i etničkog čišćenje provedenog od Svrabi u BiH i Kosovu, u slučaju
Ruande, Sudana itd. Međutim, osvajači i gospodari svijeta to moralno pravo debelo zlorabe pa
se miješaju gdje god im to njihov interes traži, i to ne radi zaštite manjine, i na, uglavnom,
neodgovarajući način: ili kasne kada je genocid već dovršen da ga legaliziraju, kao u BiH,
zabranom obrane manjine zabranom uvoza oružja, prodajom oružja manjini po višestruko
višim cijenama nego su stvarne, ali ne da se manjina obrani, nego da se rat produžuje kako bi
mogli i dalje prodavati oružje, itd. Dakako, u tome ih podržavaju neoliberali, plutokratski
krugovi i općenito, u stanovitim situacijama, korumpirana i anacionalna klijentalistička
politička elita u tim ovisnim zemljama. Ali što je najskandaloznije, i OUN kao tobožnja
savjest čovječanstva podržava tu politiku (za razliku od Lige nacija koja je štitila prava
manjina).
Kao primjer hard politike možemo navesti politiku oduzimanja zemlje Indijancima
koje su provodile europske nacije u Novome svijetu. Tako je, naprimjer, osnivanje rezervata
bila učinkovita mjera zaštite posjedovanja zemlje u indijanskim plemenima. Zemlja se nije
mogla otuđiti bez pristanka plemena kao cjeline, jer je bila zajednička. Međutim, te države su
provodile strategiju silom pretvaranja zajedničkog u individualno vlasništvo nad zemljom,
koje je onda bogatije useljeničko stanovništvo lako pokupovalo i pauperiziralo siromašne
Indijance. Ili, kad su područja na kojima su živjeli Portorikanci, havajski domorodci, Navaho
Indijanci ili Chicanosi ulazili u sastav USA, ti su narodi činili većinu u svojim zemljama i
mogli su biti organizirani kao države. No, hegemonistička politika Anglosasa to nije dopustila
sve dok ovi narodi nisu brojčano nadjačani i tako politički majorizirani. Isto se dogodilo i na
Havajima, dok je na Floridi to postignuto tendencioznim i diskriminatornim povlačenjem
granice. Povlačenje granica korišteno je i zato da se izbjegnu okruzi s crnačkom većinom
(gerrymandering). Primjenjivane su i druge mjere majorizacije, kao što je slučaj s Puerto
Ricom, koji je proglašen “pridruženom državom” (ne može imati isti status kao ostale države
jer se smatra da nikad neće imati anglofonsku većinu), ili slučaj Guama, koji je dobio staus
protektorata. Da ne bi Indijancima priznao status nacionalne manjine, Brazil ih je desetkovao.
Manjinska su prava sustavno izigravana iako su prethodno osigurana ugovorima,
poglavito ona u kulturi putem jezične politike. Tako su američka i kanadska vlada jednostrano
raskinule neke ugovore s indijanskim plemenima. Naime, čim bi anglofonski useljenici postali
većina, ukidali bi sve ugovore kojima su Indijancima zajamčena jezična prava. SAD nemaju
ustavom uređena jezična prava (donedavno), ali to čine tako da u svakoj državi naprave

199
anglofonu većinu, potom državna tijela svake od država donose odluke o jeziku, dakako o
engleskom kao jeziku javne uporabe. Politika multikulturizma i polietičnosti je obična
prijevara. Naime, tom se politikom osigurava podvrgavanje dominantnoj, anglosaskoj kulturi
tako da se jezik novih useljenika gura u isključivo privatnu komunikaciju i općenito u
privatnu uporabu, i to kao tobožnje pravo očuvanja etničkoga naslijeđa.
Osvajači svijeta bili su vrlo revni u diktiranju kako vi morate osigurati manjinska
prava nacionalnih manjina u njihovoj zastupljenosti na javnim položajima. Međutim, kod sebe
to uopće ne poštivaju, dapače provode diskriminaciju manjina. Tako američki crnci čine oko
12,4 % stanovništva SAD, a zauzimaju svega 1,4 % takvih položaja; hispanski Amerikanci
čine 8 % stanovništva, a zauzimaju o,8 % javnih, izbornih položaja. Kanadski starosjedioci
zauzimaju 3,5 % stanovništva, a zauzimaju samo 1% mjesta u zakonodavnom tijelu, itd.
(Starosjedilačko stanovništvo nije jedinstveno nego obuhvaća Indijance, Metise i Inuite.).
Zapravo sva je manjinska politika zapadnih demokracija sračunata na to da se ne
dopusti useljenicima da postanu nacionalne manjine i tako postave zahtjeve za prava koja bi
im kao takvima pripadala. Manjinska je politika toliko rigidna da useljenicima i ne pada na
pamet da traže svoja, paralelna društva.
Politika manjinama tako se pretvara u strategiju osvajanja svijeta, u politički,
gospodarski, vojni i kulturni strateški segment globalizacije. Radikalne i neprimjerene mjere
zaštite manjinskih prava imaju posebni smisao u mladim novoosamostaljenim državama
poslije pada komunizma. To poglavito dolazi do izražaja u državama nastalima iz bivših
komunističkih federacija, u kojima su dijelovi nacije ostali živjeti u novostvorenoj državi kao
nacionalna ili etnička manjina ... Tražeći nepripadna, neopravdana i maksimalistička prava za
manjine, te mlade i uglavnom polurazvijene zemlje oni prisiljavaju da kapital i općenito
društvenu energiju troše na tobože ugrožena prava manjina, umjesto na gospodarsko jačanje
koje bi išlo u korist svih građana, pa prema tome i manjina. Na taj način tjeraju te države da
uzimaju i zajmove za zadovoljavanje manjinskih prava i tako kapital ulažu u neproizvodne
svrhe. Jer, kad biste, na primjer vi gospodarski ojačali i o njima i njihovu kapitalu ne biste
ovisili, vojno, obrambeno biste ojačali, manjine biste u opravdanim zahtjevima mogli
zadovoljiti, tada biste stekli neovisnost od osvajača svijeta. Time biste izmakli ispod njihove
kontrole, ne bi vas više mogli ucjenjivati i kontrolirati kreditima.
Eto, to imajte na umu kad pregovarate s osvajačima svijeta. I kad o manjinskim
pravima pregovarate, imajte na umu da je njihova manjinska politika usmjerena na to da od
tvojih manjina tebi neprijatelja, a sebi saveznika protiv tebe napravi. I tako osiguraju uvjete za
svoju soft osvajačku politiku.

II.

No, kako rekosmo, svi useljenici i nisu zapravo nacionalne manjine, niti bi trebale
imati politički i kulturni status nacionalnih manjina. Neki manjinci u tvom kraljevstvu, kao što
je to Svrab učinio, svojim su djelima pokazali da se ne smatraju nacionalnom manjinom, niti
žele prihvatiti taj status. Ustankom i zahtjevom za odcjepljenjem dijela hrvatskoga ozemlja,
oni su pokazali da s Hrvatima ne žele živjeti zajedno, da s vama ne žele dijeliti političku
sudbinu. Oni nisu tražili više manjinskih prava, nego separaciju u svoju posebnu državu,
odnosno ujedinjenje s Velikom Svrabijom. Naime, za status nacionalne manjine je bitno da ta
manjina želi s nacionalnom većinom dijeliti političku sudbinu, da je lojalna državi. Zahtjev
lojalnosti da bi neka skupina bila priznata za manjunu ne izmišljate vi: to je zahtjev što su ga
postavile UN (Odbor za istraživanje Povjerenstva za ljudska prava, 1950.). Kao
nacionalna manjina (po kriteriju lojalnosti, inače su to sve samo etničke manjine) ponašali su

200
se mnogi Mađari, Česi, Slovaci, Talijani, Romi i dr., koji nisu ustali i borili se protiv neovisne
Hrvatske, pače, mnogi su se od njih borili za neovisnu hrvatsku državu. Ustankom i djelatnom
petogodišnjom borbom protiv jedinstva Republike Hrvatske, Svrab je pokazala krajnje
neprijateljstvo prema Hrvatskoj, da se u Hrvatskoj sami smatraju strancima, pa im i pripadaju
samo prava koja imaju stranci u Hrvatskoj - status peregrina. Pritom je veoma važno da su
to izabrali sami, iako im je hrvatska vlast bila ponudila kulturnu autonomiju. Ustankom protiv
Hrvatske Svrab se očitovala kao neliberalna etnička neprijateljska manjina, pa je kao takva
svjesno izabrala status stranaca u Hrvatskoj.
Zato, zbog Svrabove pobune i samoizgona iz Hrvatske, odricanja od Hrvatske kao
svoje domovine, trebate iz Izvorišnih osnova svoga Ustava izbaciti pozivanje na odluke
ZAVNOH-a, jer je njima, Svrabu, priznata konstituivnost kao naciji jednakopravnoj vama, a
time je Hrvatska definirana kao dvonacionalna država. To je prije svega bila izdaja
nacionalnih interesa Hrvata, a drugo, ustankom i samoizgonom oni su sami srušili, poništili tu
zavnohovsku odluku, odrekli je se.
U biti, njihov ustanak u Hrvatskoj i nije bio samostalni ustanak kao zahtjev za
samoodređenje kao nacionalne manjine, nego je bio dio zločinačkoga pothvata: osvajanja,
etničkoga čišćenja i genocida Svrabije nad vama. Taj su zločinački pothvat podržavali svi, a
većina ih se i djelatno udružila radi njegova ostvarenja. Taj njihov san nije od jučer, taj san
oni sanjaju stotinama godina, a naročito intenzivno ga operacionaliziraju od Ilije Garašanina i
Vuka Karadžića pretvarajući ga u političke i kulturne planove i programe. I poslije
Domovinskoga rata ga ponovo sanjaju, ne odriču ga se. Pa zar su onda oni lojalni građani koji
imaju pravo na status manjine? Ne, pobunjenici su stranci i tvoji neprijatelji. Njima moraš
stalno imati nogu na vratu, a ne kao tvoji tobožnji vođe i prvaci, za volju Albiona i drugih
tvojih neprijatelja, a njihovih saveznika, dodvoravati im se.
Osim toga, jer pri naseljavanju niste zatekli indigene narode koje bi pokorili i
integrirali u svoju državu, nego su manjine stvorene od naknadno useljenih pojedinaca,
obitelji i skupina, i po tipologiji stanovitih liberala Hrvatska nije multinacionalna nego
polietnička država (Kymlicka Liberalizam, zajednica i kultura , str. 13.). Iz toga proizlazi da
etničke skupine u Hrvatskoj nemaju pravo na samoupravu, nego samo na polietnička prava, tj.
na financijsku pomoć za održavanje svoje kulture (u biti, kulturu manjina bi trebalo prepustiti
kulturnom tržištu, pa što je vrijedno to će i ostati.), i pravo na specijalnu predstavljenost u
Saboru. Ali nikako i na nadpredstavljenost koju ste osigurali Svrabu.
Zbog toga, jer nije multinacionalno nego samo multietničko društvo, Hrvatska ima sve
uvjete za nacionalnu homogenizaciju. Za stvaranje jedinstva političke volje u pluralističkom,
demokratskom društvu. (Hrvatska je pluralistička, a ne pluralna država i društvo. No, ta
pluralističnost ne znači relativizam, nego čvrsti poredak vrednota). Zašto je važno da
Hrvatska postigne stanje homogenizacije, da postane homogeno društvo i država, a što je od
stvaranja Republike Hrvatske bilo toliko od njezinih neprijatelja napadano? Zato jer samo
homogene nacije mogu imati razvijenu demokraciju, pravo pluralističko i stabilno društvo.
Samo homogena nacija stvara prostor za svestrani razvoj individualnosti. Paradoks? Ne,
nipošto: Englezi su najhomogenija nacija na svijetu, a u isto vrijeme nacija koja je
najtolerantnija prema individualizmu. Toliko tolerantna da takoreći kod njih i nema čudaka,
jer se sve tolerira kao individualni stil života. Oni se u svađi učvršćuju i usavršavaju u
homogenosti. Uostalom, liberalizam je proizvod engleskoga duha. Samo homogene nacije
mogu imati pluralističko društvo, društvo klasa i klasnih interesa, političke stranke s različitim
političkim programima; samo homogena nacija može podnijeti sve te političke svađe i
razmirice među političkim strankama. Samo društva homogenih nacija mogu bez opasnosti za
državno jedinstvo i državnu cjelinu podnijeti sve društvene raspre i protimbe, razvijenu
kritičku svijest i demokratsku proceduru koja često puta anarhizira, antagonizira i rascjepljuje
nehomogene nacije. Svjesni toga, osvajači svijeta - kao jednu od mjera nacionalnog slabljenja
radi osvajanja država-žrtava - u te države useljavaju razne rase i nacije da matičnu naciju

201
dehomogeniziraju, da ih nacionalno heterogeniziraju. I ono što njima ne šteti, jer su veliki i
homogenizirani, malim i nehomogeniziranim nacijama nanosi veliku štetu, razara ih. To
upravo sad rade i prema vama, nastoje ponovo što više stranaca useliti u vašu državu, naseliti
ih na vašu zemlju. To nije ništa drugo do ponovna kolonizacija. Oduprite se toj politici
osvajača! (U tu soft strategiju spada i politika povratka Svrabovih “izbjeglica” za vrijeme
Patriotskoga rata).
Političku homogenizaciju ne ometaju etničke, nego nacionalne manjine. Pošto je, kako
rekosmo, Hrvatska multietnička, a ne i multinacionalna država, s te strane nema nikakvih
zapreka za njezinu homogenizaciju. Dapače, postoje svi genetski, kulturni i religijski uvjeti za
njezinu postojanu homogenizaciju. Jer Hrvati su genetski već davno, u Velikoj Hrvatskoj,
prije povratka u jadransko-panonsko-alpsko-bosansku pradomovinu, nacionalno
homogenizirani od Hrvata (Eu-7) i Slavena (Eu -19), a budući da su skoro sve etničke
manjine u Hrvatskoj Slaveni, nema nikakve genetske zapreke za njihovu dobrovoljnu
asimilaciju u Hrvate. Većina manjinskoga stanovništva pripada zapadnom kršćanstvu, a
manjina koja pripada istočnom kršćanstvu (pravoslavci) ionako, s obzirom du su genetski
većinom Hrvati i Slaveni, i s obzirom na kršćanski ekumenizam, nema zapreke da se
dobrovoljno asimiliraju. Ostatak, muslimani, također su genetski u vrlo visokom postotku
Hrvati, a ostatak Slaveni, a s obzirom na odvojenost crkve od države, te da je pripadanje
istočnjačkoj kulturi sasvim nebitnoga značaja, ni za njih nema zapreke da se dobrovoljno
asimiliraju u homogenu hrvatsku naciju. Ostatak Slavena - Slovaci, Česi, Ukrajinci, Poljaci
Rusini i dr., kao male etničke skupine, također kao Slaveni i kršćani vrlo slične kulture s
Hrvatima, jer pripadaju istom srednjoeuropskom kulturnom krugu, imaju sve uvjete za
dobrovoljnu asimilaciju.
Rastom homogenosti raste svijest i osjećaj nacionalnoga identiteta, a time i spremnost
na međusobnu žrtvu i solidarnost, što je osnovni uvjet za stabilno društvo i državu.

III.

Na žalost, vaš ustav i Ustavni zakon o manjinama osigurava svim manjinama

tako široka manjinska prava da stvara podlogu za neizravnu konsocijaciju, što je podloga i za
stvaranje nacionalne manjine od etničkih skupina. To je učinio tako da im je manjinska prava
priznao kao “stečena prava”, što je sinonim za povijesna prava, a takva imaju samo
nacionalne manjine. Kako je rečeno, manjine u Hrvatskoj su nastale ili prevjeravanjem -
muslimani i djelomice pravoslavci, uz to i kao saveznici okupatora - Osmanlija, dijelom
okupacijom i denacionalizacijom - Talijani, dijelom useljavanjem i kolonizacijom te
denacionalizacijom od strane Austro-Ugarske Monarhije. S obzirom da su svi došli kao
posljedica agresije i kolonizacije Hrvatske, njihovo pravo etničke manjine ne može nikada
konvalidirati i pretvoriti se u stečeno kao povijesno pravo i kao takvo biti titulus za stjecanje
prava nacionalne manjine. Oni s Hrvatskom nemaju nikakva ugovor, ni izričiti ni prešutni, o
doseljenju i sjedanju na hrvatsku zemlju. Ako netko i ima takav ugovor, nema ga odobren od
Hrvata. U svjetskoj literaturi i političkoj praksi kao manjinska stečena ili povijesna prava
priznaju se ona koja su stečena ugovorom između matičnoga naroda i manjine. Takvih
ugovora Hrvatska nema ni s jednom manjinom. Ako su u ime Hrvatske i sklopljeni neki takvi
ugovori oni nisu važeći, jer su ih sklopile okupacijske sile, a ne suverena Hrvatska. Zato je
priznanje “stečenih prava” po hrvatskom Ustavnom zakonu o manjinama izraz
autodestrukcije Hrvatske od strane neprosvjećene vladajuće klike. Tim se zakonom osnažuje
tendencija stvaranja više društava u Hrvatskoj, a time također tendencija destrukcije i
destabilizacije. Zato je ideja humanog preseljenja pripadnika sukobljenih nacija, nikla za
vrijeme agresije na Hrvatsku, odnosno za vrijeme Domovinskog rata, bila ideja

202
najbezbolnijega rješenja, ideja najkorisnija za države u sporu i ratu, jer objema je jednako bila
korisna: homogenizacija vlastite nacije i stabilizacija političkoga prostora na kojem one jesu,
te gašenje mržnje među nacijama. No, neoliberalizam (neliberalni, hegemonistički
liberalizam), njegovo umišljeno poslanstvo i arogancija moći to nije dopustio. Kao što su
unutar vlastitoga političkoga režima netolerantne prema neliberalima i neliberalizmu i
njihovoj autonomiji, tako su netololerantne i prema autonomnom uređivanju drugih,
globaliziranih država.
Države homogene kulture imaju stabilne demokracije, a narodi kulturnoga rascjepa
doživljavaju subkulturne rascjepe i nisu stabilne.
S druge strane, iste one liberalne demokracije koje su vas prisilile da tako
autodestruktivno regulirate prava manjina, sjetile su se prava manjina tek kada ste se vi
organizirali u samostalnu i neovisnu državu, a nije im padalo na pamet da to primijene na
sebe. Tako je OESS (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) tek 1991. donio
Deklaraciju o pravima nacionalnih manjina i 1993. uspostavio Visokog
povjerenika za nacionalne manjine. Pa i Ujedinjene su nacije tek 1993. raspravljale o
Deklaraciji o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etnički, vjerskim i
jezičnim manjinama, o urođeničkim pravima tek 1988., a Vijeće Europe je tek 1992.
usvojilo deklaraciju o manjinskim jezičnim pravima. (Zanimljivo da prije toga, kad su se te
norme trebale primjenjivati na osvajače svijeta, da je odredba Povelje Ujedinjenih nacija, da
svi narodi imaju pravo na samoodređenje, tumačena tako da se to odnosi samo na
prekomorske kolonije, po poznatoj tezi “slana voda”. Dakle, ne na njih i njihovu obvezu.). U
isto vrijeme, SAD, Australija, Novi Zeland i južnoameričke države tvrde da su useljeničke
zemlje i da nemaju nacionalne manjine. Francuzi cinično objašnjavaju ustanak afro-
muslimanskoga stanovništva iz 2005. time da te rasne i nacionalne manjine ne znaju francuski
jezik i da zato nisu integrirane u francusko društvo, a ne kažu da su im dužne osigurati
manjinska jezična prava, ona koja od vas traže da osigurate svojim manjinama... SAD ne
priznaje za nacionalne manjine ni one koje to stvarno jesu, kao što su Indijanci, Portorikanci,
havajski domoroci i dr., iako su svi oni pokoreni i kolonizirani a ne useljenici, pa su prema
tome nacionalne manjine. Uostalom, sve homogene zapadne nacije su nastale prisilnom
asimilacijom. Naime, one su primjenjivale cijelu lepezu nepravednih mjera prema
nacionalnim i rasnim manjinama sve od segregacije, rasizma, apartheida, izgona, progona,
dehomogenizacije useljenjem na ozemlje manjine, politikom marginalizacije manjina
povlačenjem državnih granica do prisilne asimilacije. Pokušaj (zapravo, nikad dokazani)
takozvanog humanog preseljenja, razmjene stanovništva između vas i Svrabi, što je imalo za
svrhu sprječavanje izbijanje rata, gospodari svijeta nisu dopustili nazivajući to najcrnjim
nacionalizmom, a zapravo je svrha bila da se manipulacijom nacionalnim manjinama mogu
miješati u vašu unutarnju politiku: prodavati oružje, ratom vas iscrpiti da postanete ovisni o
njihovim kreditima, crtati vam državne granice, itd. No, kad im je bilo u interesu takvo
preseljenje i razmjena stanovništva onda su ga dopuštali, kao kada su 1919-1923. Turci,
Bugari i Grci razmijenili milijune ljudi, (Cipar koji je ostao izvan ove razmjene, ostao je
trajnim izvorom svađa, sukobljavanja, pa i rata) ili kad su Saveznici po završetku II.
svjetskoga rata proveli etničko čišćenje Nijemaca - oko 3,5 milijuna Sudetskih Nijemaca iz
Češke, milijune Nijemaca iz Istočne i Jugoistočne Europe, pomicanje poljskih granica na
račun Njemačke, ruskih i ukrajinskih na račun Poljske, itd.

IV.

Suvremeni svijet je mozaik raznih tipova i modela liberalne demokracije. Jedan od tih
modela je i konsocijacijska demokracija. No, treba razlikovati konsocijacijski model temeljen

203
na društvenom pluralizmu kao onaj koji proizlazi iz višestranačja (na pr.Austrija i dr.), od
konsocijacijskoga modela koji proistječe iz multikulturalnosti, odnosno višerasnosti ili
multinacionalnosti određenog društva (SAD, Kanada, Belgija, Švicarska, i dr.) - pluralna
društva. No, konsocijacijski model je tek novi model i većina zapadnih, naročito
izvaneuropskih liberalnih vlada odnosi se hegemonistički prema etničkim manjinama. Kroz
razne teorije i prakse, od tvrdnje da samo pojedinac a ne skupine mogu imati prava - liberalni
univerzalizam, do politike ustava “slijepih” na boju ili nacionalnost.
Time što je uveo kategoriju nacionalne manjine, vaš ustav vas je obvezao ne samo na
pluralističku, nego i na pluralnu konsocijacijsku demokraciju. Priznao je da je vaše društvo
segmentirano po nacionalnom, religijskom i kulturalnom kriteriju, da je multinacionalna
država. Dakle, umjesto da ustavna norma teži ka homogenizaciji, ona gradi i nacionalno
segmentirano društvo i nestabilnu državu.
Da multinacionalna država ne može biti ni stabilna ni demokratska, dovoljan je
primjer raspad svih socijalističkih federacija, a i Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da
se raspadne ili da se rekonstituira na tri konstitucijska elementa, kao nacionalno
konsocijacijska država. Kao što je nekada opstojala samo kao turski pašaluk, tako i sad
kao kolonija osvajača svijeta živi na dijalizi: čim oni dignu ruke od nje, ona ili će se
reformirati u tri konstitucijska entiteta ili će se sasvim raspasti. Jugoslavija kao i BiH su
primjer kako i kada se pluralna društva nacionalno miješaju - svaki treći brak u BiH je bio
međunacionalni, da se ne stapaju. To je ujedno dokaz koliko je nacionalni identitet suodređen
i biološki, genetski, jer se i roditeljski geni miješaju, ali se ne stapaju. I koliko je načelo Oca
presudno nacionalno označiteljsko načelo, ta otpornost nacionalnog identiteta, pače i na
miješanje gena, upozorava na važnost stvaranja jednonacionalnih društava, građanskih nacija.
Stoga muslimani kao većinski narod žele modernizirati BiH na načelima građanstva, društva
slijepa na nacionalnu, vjersku i kulturnu pocijepanost BiH društva. Na taj način žele ostvariti
svoju hegemoniju, oni koji su se do jučer u Jugoslaviji borili protiv toga načela. Tobožnji
građanski egalitarizam, to je povijest već nebrojeno puta potvrdila, kao društvo tobožnje
građanske jednakosti, zakonito stvara društvo hegemonije većinskoga naroda. Međutim, to
njihovo nastojanje za hegemonističkim položajem u zajedničkoj državi ne bi im trebalo
posebno zamjerati nego mu se suprotstaviti, jer je to opća mentalna značajka svakog naroda.
Potraga za moći, prevlasti za hegemonijom, vječna je i neprolazna antropološka značajka
pojedinca i nacije. Tako su Francuzi, došavši u Kanadu, pokorili i hegemonizirali Indijance,
da bi kasnije, došavši Englezi nadvladali Francuze. Manje-više svi narodi žele biti jači,
tlačitelji - jučerašnji rob danas hoće biti robovlasnik. To je ona elementarna
čovjekova volja za moć, pače za nadmoć, koja je univerzalna i koja pokreće čovječanstvo
naprijed. No, na sreću, ta sveopća volja za nadmoć ne uspijeva uvijek i svakome. Tipičan
primjer neuspjelog pokušaja hegemonije jedne nacije u multinacionalnoj državi bit će BiH.
Jer, to je društvo razlomljeno na tri nacionalna segmenta: u tri nacionalna entiteta koji čine tu
državu, a u sva tri se različito moli i govori i na dva različita načina piše. U takvom društvu
državnu ukupnost moguće je održavati jedino silom, diktaturom, kao što je to bio i slučaj u
Jugoslaviji.
No, ipak glede muslimanskoga hegemonizma u BiH, valja imati na umu da je on dio
panislamskoga pokreta i ambicije osvajanja svijeta te da je duboko antiliberalan. Antiliberalan
i u najbitnijem dijelu, u dijelu u kojem sputava i slobodu savjesti. Jer, dok je u liberalnim
društvima sloboda savjesti potpuno zajamčena, pa je moguć i prozelitizam (dopušteno je
traženje islamskih vjernika medu kršćanima), u samom kršćanstvu je moguća i hereza (tako je
nastao i protestantizam), kao i otpadništvo od kršćanstva ili općenito od bilo koje vjere
(apostazija), islam ništa od toga ne dopušta. Muslimanima je dopušteno ženiti se
nemuslimankama, ali muslimankama nije dopušteno udavati se za nemuslimana. Odnos
islama prema drugim dvjema objavljenim religijama i njihovim vjernicima - kršćanima i

204
Židovima, odnos je neprijateljske tolerancije i na razini vjere i na razini društvenoga priznanja
i ljudskih prava.
Naime, u mješovitim kršćansko-muslimanskim društvima (BiH, Libanon i dr.)
moguće je izgraditi samo odnos hladne snošljivosti među građanima dvaju društava, jer tu
postoje dva, a ne jedno društvo, ali bez zajedničkih fundamentalnih vrijednosti. Stoga je među
tim društvima moguće izgraditi samo odnos zasnovan na načelu modus vivendi, ali ne i
stabilno i pravedno društvo kako to intendiraju neki liberali-zagovaratelji preklapajućega
konsenzusa na osnovi razložnoga pluralizma (Rawls), razložnih obuhvatnih doktrina. No,
pošto stanje modus vivendi počiva na odnosima moći, to svaka promjena u odnosima moći
dovodi do razvrgnuća konsenzusa i destabilizira odnose među tim društvima, vodi u sukob i u
krajnjemu, u rat u kojem nadmoćniji pobjeđuje i nameće svoju istinu kao jedino racionalno
dobro. Naime, čovjek je i racionalno i iracionalno biće, pa tražiti političku pravdu iznad
međusobno suprotstavljenih vjerskih, moralnih i filozofskih doktrina iz kojih on upravo crpi
kriterije istine i pravde, i radi čega ih i stvara, zabluda je i antropološka iluzija. Za nacije i
pojedince građane postoji samo jedna istina i jedno racionalno dobro na kojima se oni
homogeniziraju i usavršavaju u skladu s umom. Na drugi način nije moguće njihov u naravi
im od bitka utisnuti imperativ usavršavanja tijekom povijesti.
Liberalna demokracija ni u međunarodnim odnosima ni u odnosima prema manjinama
još nije dostigla ni stupanj snošljivosti modus vivendi, a kamoli toga pacificističkog
konsenzusa. Pače, agresivna je, suluda i s umu neprihvatljivim “vrijednostima”. Stoga je
sukob Zapada i islamskoga Istoka neminovan.
Kao što danas muslimani nastoje ostvariti svoju hegemoniju izmišljajući isti
nadnacionalni naziv za sve tri nacije - Bošnjaci, ustvari poništiti Hrvatima i Srbima njihovu
nacionalnost i svesti ih tek na konfesionalnu pripadnost, te ostvarivanjem svih političkih prava
po načelu tobože liberalne pravednosti, načelu jedan čovjek jedan glas, tako je i Svrab u
Jugoslaviji nastojala nametnuti svoju majorizaciju i hegemonizam po istom tom načelu, a
danas se u Hrvatskoj bore protiv primjene toga načela. Isto tako i muslimani u Hrvatskoj.
Tako, vidite, o ljudi, o Hrvati, da su nacionalni interesi ono čime se vode nacije u
svojoj politici, a ne pravednost.
Najpravedniji odnos prema manjinama je odnos zasnovan na načelu međudržavnoga
reciprociteta. No, tu također treba razlikovati nacionalne i etničke manjine i ne može se po
tom načelu izjednačavati njihova prava u različitim državama. Tako se ne može primijeniti
načelo reciprociteta na položaj Svrabi i muslimana u Hrvatskoj i Hrvata u BiH i Svrabiji.
Hrvati u BiH su povijesni narod, izvorno prvi naseljenici i baštinici te države, dok su
muslimani nastali od njih kao otpadnici promjenom vjere, a Svrab pak useljavanjem i to
pomažući okupatoru - Osmanlijama. Zato ne može njihov položaj biti isti, ne može se tu
primijeniti načelo reciprociteta. Stoga je kod već stvorenoga multinacionalnoga stanja za BiH
primjeren tip konsocijacijskog državnoga uređenja koje proizlazi iz te multinacionalnosti,
pluralizma, i uz primjenu prava veta pojedinih nacija kada se radi o pitanjima koja su važna za
tu naciju. Jedino se tako može osigurati njihova jednakopravnost. U političkoj praksi,
međutim, osvajači svijeta u BiH primjenjuju politiku albionskog imperijalnog liberalizma
prisilne asimilacije Hrvata (Millov tip). Jer Albion prema drugima primjenjuje metode
apstraktnog liberalnog univerzalizma, a kad su oni u pitanju, onda primjenjuju
diskriminacijske kriterije, naravno u svoju korist.
Dragi, sinovi i kćeri hrvatske! Trebate se naučiti čitati i odgonetavati razne kodove
gospodara svijeta, tobože demokratske i liberalne kao što su “slijep na boje” (izmišljen za
crnce radi tobožnje desegregacije), “slijep za nacionalnost”, “slijep na spol”, “benigni nemar”
i druge diskriminatorske, skrivene kodove. Oni su smišljeni da bi gospodarima svijeta
osigurali legitimaciju antirasista, antinacionalista, boraca za prava žena i ljudska prava, itd. U
praksi oni su se vodili, a to čine i danas, politikom segregacije, diskriminacije i prisilne

205
asimilacije. Stvarna povijesno-politička praksa liberalnih osvajača svijeta glede manjina bila
je takva da su žrtvovana prava manjina u korist dva primarna državna dobra: radi
homogenizacije vlastite nacije i radi osiguranja stabilnosti po njima uspostavljenoga svjetskog
političkoga poretka.
Jedan od takvih kodova je i liberalno načelo jednakosti građana. Dakle, liberalna
demokracija ne štiti jednakost osoba, jednakost čovjeka, nego građanina. No, za dobivanje
statusa građanina u svim liberalnim demokracijama traže se najrazličitiji, pa i nemogući
uvjeti. Osvajači svijeta imaju, načelno, u odnosu na druge praksu zatvorenih granica: policija
već na granici vraće druge kao strance. To je izraz državnoga nacionalizma i nacionalnoga
egoizma. Ali ne samo da se tako neliberalno odnose prema strancima, nego se kod njih sve
više afirmira i takozvano “diferencirano građanstvo” prema kojemu prava pojedinom
građaninu pripadaju prema njegovoj pripadnosti određenoj skupini. Time se poništavaju sva
liberalna prava koja građaninu pripadaju po kriteriju “općega građanstva”. No, za države
žrtve, pa i za vašu, traže primjenu politike otvorenih granica i priznanja građanstva i statusa
nacionalne manjine i strancima. Tako su osvajači svijeta izračunali da na vašem ozemlju
može živjeti 28 milijuna ljudi, a da ih sad živi svega 4,5 milijuna. Smatraju to nedopustivim
luksuzom Hrvata. Zato će svjetski imigrantski multirasni i multinacionalni šljam zajedno s
nečistom industrijom prebaciti u vašu zemlju i tako vas trajno okupirati i nacionalno
dehomogenizirati.
Ako mislite zaštiti svoj zemljopisni integritet i politički suverenitet, vi morate donijeti
zakon o neotuđivosti zemlje, o nemogućnosti da stranac stekne vlasništvo nad nekretninama,
prvenstveno na zemlji i zgradama u Hrvatskoj. Kao kriterij za pravo stjecanja nekretnina vi
možete rabiti kriterij krvi, kao što to SAD propisuje za Indijance - samo onaj tko ima određeni
postotak indijanske krvi može postati punovpravni član plemena i stjecati vlasništvo nad
zemljom. Prema manjinama primijenite načelo građanstva liberalne demokracije - jedan
čovjek jedan glas, ne privilegirajte nikoga. Tvoja politika je politika etničkih povlastica prema
neprijateljskoj manjini. To te uništava, to je nedopustivo. Dok Slovenci priznaju dvije, vi ste
priznali 22 nacionalne manjine. To je zaista autodestrukcija.
A tvoj je narod diskriminiran diljem svijeta. Zašto ne postupate po načelu
reciprociteta, kad je to načelo legitimno svugdje u svijetu? Pripadnici vašega naroda su
izloženi prisilnoj asimilaciji, u otvorenom ili prikrivenom obliku. Zar ne vidite da je svake
godine manje tvojih u Sloveniji (u kojoj je pače prezime Horvat najčešće “slovensko”
prezime), proglašeni su nepostojećima, “otpisanima”. Prema vjerodostojnim podacima, od
1918. do danas u Svrabiji i Vojvodini je denacionalizirano oko 55.000 Hrvata, a i dalje ih se
odnarođuje. Isto se događa i u Karadagu, u Italiji (Molise), u Gradišću, i to i u Austriji i u
Mađarskoj. U Mađarskoj, samo u Baranji je 1910. bilo 190.000 Hrvata, a u ostalim krajevima
još 170.000, a sad ih ima jedva 20.000. U toj državi prezime Horvat (vaš etnonim) je drugo
najčešće “mađarsko” prezime, a ipak Hrvate odnorođuje i mađarska politika dijeleći ih na
Bunjevce, Šokce i Race), u SAD nestaju, u Australiji također, itd. Velikim dijelom je i vaša
krivnja jer ne vodite brigu o svojoj “rasutoj bašćini”. Pripadnike svoje nacije definirajte ne po
kulturi nego po krvi, kako to čine, naprimjer Nijemci, kojima to nitko ne prigovara. Zašto ste
tako strašivi, zašto ste nacionalno bezbrigonosni? I manjine definiraj po krvi. Oni pripadnici
koji imaju više tvoje nego krvi nacije kojoj se pripadnikom iskazuje, ne priznaj mu to. Kao što
režimi liberalne demokracije provode politiku odvojenosti od nacionalnosti, postupajte i vi
tako pa ćete vidjeti koristi od te politike.
SAD imaju cijelu mrežu stajališta i subliberalnih teorija sve s ciljem da bi se okrnjilo
pravo manjina, a naročito Indijanaca i Inuita. Ako pogledate povijest politike prema
nacionalnim manjinama, vidjet ćete da je ona vezana za povijest Albiona i njegova carstva,
rast i opadanje njegova imperijalizma, politiku kao i onu SAD. Oni očituju veliki nemar
prema manjinama, a na tebi vježbaju liberalističku pravdu.

206
 Po političkom ponašanju manjine mogu biti prijateljske i neprijateljske. U pravilu
nacionalne manjine su neprijateljski raspoložene prema većinskoj naciji, dok su etničke
manjine u pravilu prijateljske i kooperativne. Razborita, korisna državna politika prema
prijateljskim manjinama uvažava i blagonaklona je prema njezinim pravima. Međutim, u
metode razborite i korisne manjinske politike spada i uvažavanje prava manjine da se
asimilira u većinu. Pravo asimilacije je također legitimno pravo manjine, čime se iskazuje
antinacionalističko i antirasističko stajalište većine prema njoj. Dopuštanjem asimilacije
nacionalna većina pokazuje da prema nacionalnoj manjini nema ni rasnih ni nacionalnih
predrasuda, da je ne drži na rasnoj ili nacionalnoj distanci smatrajući je manje vrijednom.
Dapače, da njezine pripadnike smatra jednakovrijednima sebi.
Prema neprijateljskoj manjini, pak, državna razborita i korisna politika treba biti
također neprijateljska. Poglavito ako se takva manjina pokušava odcijepiti, kao što se Svrab
pokušavala odcijepiti od Kravatanije. Tada se uobičajeno kombinira već spomenutu politiku
primjene više metoda kao što su : pritisak na “dobrovoljno” iseljavanje, nedobrovoljno
iseljavanje, silom, izgon, potiskivanje iz političkog i općenito javnog života, onemogućavanje
participacije u vitalnim strukturama vlasti, useljavanje na homogena područja manjine radi
njezine dehomogenizacije, raseljavanje, otežavanje u stjecanju državljanstva, otežavanje
stjecanja nekretnina, itd. Sve su to metode što ih već davno iskušaše osvajači svijeta u politici
kolonizacije svijeta ili pak u politici unutarnje kolonizacije (SAD).
Prema neprijateljskoj manjini, pobunjenicima, naročito prema Svrabu, trebate
primijeniti mjere oduzimanja državljanstva. To unesite u svoj ustav. Jer tko diže separatistički
ustanak protiv matične zemlje, čini to iz položaja stranca, sam se odrekao, pače i napao
državljanstvo matične države, pa nema pravo na državljanstvo zemlje protiv koje ustaje.
Takvima oduzmite državljanstvo. Koristite pravo njihova izgona iz svoga kraljevstva. Na to
imate pravo. Primijenite poznati francuski slogan (“Francuska: voli ili ostavi) “Hrvatska: voli
ili ostavi”. Tko ne voli Hrvatsku, neka je sam napusti ili će biti izgnan.
Trebate ukinuti zakon o aboliciji i zakon o amnestiji, a sve one koji su sudjelovali u
separatističkom ratu protiv Hrvatske 1990-1995. suditi, zatim im oduzeti državljanstvo i
protjerati ih iz Hrvatske, bez prava povratka, pače i prolaska kroz Hrvatsku. Ove mjere
poduzmite radikalno i sustavno, osim prema onima koji se vrate na hrvatstvo kao svoju
matičnu povijesnu nacionalnu pripadnost.
Državna politika, da bi bila državna, mora biti korisna. A da bi bila korisna, mora biti
pragmatična, realpolitika. Dominacija većine nad manjinom u životu je neizbježna. Nikakvi ni
zakoni ni ustav to ne mogu spriječiti. Eros vlasti, dominacije, čovjeku je urođen tako da svaki
pojedinac i nacija žudi za dominacijom, za gospodovaniem nad slabijim, a manjina je uvijek
slabija. I u odnosu između većine i manjine oduvijek je važilo zlatno pravilo i zauvijek će
važiti: nitko, nijedna nacionalna većina ne voli manjinu. Samo je trpi, ako mora i dok mora.
Svaka druga državna politika prema manjinama je obično lukavstvo i laž.
Tako bi i prođe i pedeset treći dan učenja Ispravnoga puta.

207
 LIV. O savjesti

Si duo faciunt idem,

non est idem. 15

Jer njegov ponovni dolazak među Hrvate nije motiviran samo brigom za njihov
politički, nego i za duhovni život i dobro, Prorokovođa, tvorac njihove nove vjere, govori
im i o duhovnom životu, o njihovoj savjesti:
- Ono što čuva vašu ljudskost, vašu svetost, koja vam je od Boga podarena, jest vaša
savjest. Savjest, to je vaš udjel u božanskom - glas Božji u vama. Ako je izgubite, izgubljeni
ste kao djeca Božja, a ako je pogrešno, s kompleksom shvatite i očitujete, izgubljeni ste kao
ljudi i kao narod. Stoga je za vas - jer kao narod imate tako budnu, čistu, rigoroznu i ispravnu
savjest - vrlo važno da znate što je u javnom djelovanju moralno dobro, a što moralno zlo. Sve
te kvalitete kao da su kod vas prenaglašene. Toliko prenaglašene da vas ometaju u
poduzimanju velikih pothvata, pogotovo u ratu i drugim kriznim situacijama, u gradnji države
i njezinoj obrani. Tada vas vaš prestrogi moral koči u djelovanju, tada pokazujete i dosta
sitničavosti, skloni ste kompleksu žrtve sve do mazohizma. To morate prepoznati kao štetni
dio vašega morala i njega se oslobađati. Treba vam novi moral. Jer, kako ćete napredovati u
svijetu u kojem većina naroda, poglavio je to značajka Svrabi i Albiona, nema savjesti u
javnom djelovanju.
Nacija je moralna zajednica, pa onaj tko je napada, uništava, taj čini moralno zlo. Onaj
tko sprječava to zlo, pa i lišavanjem života agresora, čini moralno dobro. Stoga branitelj ne
treba imati grižnju savjesti. Kad ste vi u Domovinskom ratu u obrani lišavali života Svrab i
Karadag, kao narode labilne (laksne), odnosno narode bez savjesti, niste činili moralno zlo i
niste trebali imati grižnju savjesti. Jer ti narodi imaju savjest isključivo u funkciji biološke
koristi života, a ne duhovne.
Istina, ljubav i sve ono što činimo dobro za našu domovinu ne oslobađa nas moralne
obveze prema čovječanstvu. Ipak, nikakva obveza prema čovječanstvu ne oslobađa nas
moralne obveze obrane vlastitoga života, vlastitoga naroda i domovine. Čovječanstvo kao
takvo nije moralno nadređeni entitet pojedinoj naciji, a još manje čovjeku pojedincu. Nacije
kao zajednice imaju svoje vlastite mentalitete, vlastite kolektivne značajeve, kolektivne
morale i kolektivne savjesti. Prema tome, morali naroda koji čine čovječanstvo su vrlo
različiti. Njihovi morali se oslanjaju na različite religije i u različitim religijama na različite
konfesije. Tvoj moral javnoga djelovanja, socijalni, ili još uže, politički moral oslanja se na
katoličku moralku, koja nije samo moralno drukčija nego i superiornija moralci pravoslavlja i
drugih kršćanskih konfesija i drugih religija. Različiti morali uvjetuju i različit odnos prema
čovječanstvu odnosno čovječnosti. Narodi labava morala ne respektiraju norme i vrijednosti
čovječnosti. To su barbarski narodi koji su oslobođeni čvrstoga morala pa lakše počinjaju
zločine, jer preziru čovječnost. Ta sloboda ih čini učinkovitijim u brutalnim djelovanjima i u
ratu i u miru, jer imaju biološki egoistični moral. Tako zločin podčinjavanja i izrabljivanja
jednoga naroda od drugoga u međunarodnom pravu nije kriminaliziran, itd.
Kad se brani svoja domovina i svoj narod, brani se čovječnost kao ono zajedničko,
supstancijalno čovjeka i čovječanstva, jer tada je napadnuta čovječnost, a naročito kad je
napadnut narod pri činjenju genocida i etničkog čišćenja kakav je bio napad Svrabi i
Karadaga u agresivnom ratu protiv vas.

15
Ako dvojica rade isto, nije isto. (lat.)
208
 Pa i u istom narodu nije isti moral onoga u palači i onoga u kolibi, a još prije nije isti
moral tlačitelja i izrabljivača i onoga tlačenoga i izrabljivanoga naroda. To je amoralno stanje
među narodima koje potlačeni i izrabljivani narod ima prirodno pravo i dužnost ukloniti.
Ustati i osporiti, oboriti tlačitelja i izrabljivača. To je Ispravni put glede savjesti, i ako ga
budete slijedili, bit ćete odabrani narod povijesti. Bit ćete ispred onih naroda koji sebe lažno
proglasiše izabranim narodom po sili, a ne po pravdi i savjesti.
I zaista, tijekom povijesti mnogi narodi sebe smatrahu izabranim narodom: neki po
kulturi, neki po vjeri, neki po ratničkoj i općenito osvajačkoj moći, neki po ideologiji, a neki,
pak, po više kriterijia. Tako su se po vjeri izabranim narodom smatrali Hebreji i Arapi, po
kulturi Grci i Nijemci, po vjeri i ideologiji (komunizmu) Rusi, po moći, religiji i civilizaciji
Rimljani, po moći i ideologiji (liberalizmu) Anglosasi (Englezi i Angloamerikanci), po
prosvjetiteljstvu i kulturi Francuzi, po vojnoj i osvajačkoj moći Turci, itd. Ali ni jedan se
narod nije smatrao izabranim po pravednosti. Svi su se, dakle, krili iza sile. Ipak, ni jedan se
narod nije smatrao univerzalnim izabranikom, i još uvijek se smatra takvim, kao Anglosasi.
Sva su stara carstva bila liberalnija glede kulture osvojenih naroda nego su to bili i još uvijek
jesu Anglosasi (Velika Britanija i SAD). Perzijsko je carstvo toleriralo jezičnu autonomiju
svih osvojenih naroda. Isto tako i Rimsko carstvo. Arapi, a i Turci su unutar milletskog
sustava tolerirali druge dvije objavljene religije - židovstvo i kršćanstvo kao narode Knjige.
Židovi su, pače, i svoj jezik mijenjali ne mijenjajući mit o izabranosti, te drugim narodima
nisu nametali svoju vjeru, dapače svoju vjeru su imali kao tribalističku. Grci su druge narode
smatrali barbarima, kulturno inferiornima, ali su osvojenim narodima ostavljali nedirnute
njihove običaje, jezik i vjeru (Aleksandar Makedonski), itd. Anglosasi se, pak, smatraju
apsolutno superiornim narodom i kao takvi apsolutnim izabranikom: svoj jezik nameću kao
svjetski jezik, svoju kulturu i civilizaciju (koje oni i ne razlikuju) kao svjetsku kulturu i
civilizaciju, svoju ideologiju - liberalizam (anglosaksonske varijante) kao svjetsku ideologiju,
svoju inačicu kapitalizma kao društvenoga sustava kao svjetski vladajući model. I to je pravi
smisao globalizacije: sve po mjeri anglosaksonskoj. Jedan njihov izvrsnik je rekao da kada bi
Bog po drugi put birao izabrani narod, da ne bi izabrao Židove nego Engleze... Taj umišljaj
apsolutne superiornosti i izabranosti pretvorili su u svoje pravo osvajanja, gospodovanja i
upravljanja svijetom. Jer oni su izabrani kao napredak, kao budućnost svijeta, cijeloga, pa se
stoga svijet mora globalizirati na način da se anglokonformizira, usvoji sve anglosaksonske
vrijednosti, u biti teže svjetskoj, represivnoj asimilaciji radi ostvarenja svoga prava na
ugnjetavanje i izrabljivanje svih ostalih nacija kao nacija mase u odnosu na njih kao nacije
elite. To je više od nacionalizma, to je rasizam.
Pa i sama institucija Commonwealtha nije samo psihološka kompenzacija za
izgubljeno svjetsko carstvo, i tobože zajednica neovisnih država osnovana radi zajedničke
dobrobiti. Ona je mnogo više od toga. Ona je ujedno i trajni nacrt i težnja pokoravanja svijeta
u jednu britansku, odnosno anglosaksonsku svjetsku zajednicu. Pa kad propadne pokušaj
Australije da se izdvoji iz te zajednice i pretvori u republiku, uzroke mu treba tražiti prije
svega u otporu Anglosasa, te u asimilaciji i anglokonformizmu ostalih, jer tek ako su
anglokomforirani, imaju donekle izgled biti jednakopravnima s Anglosasima. Otpor ima i
psihološki sadržaj, svijest i osjećaj pripadanja izabranom narodu, izabranoj rasi, čega se ne
žele odreći. Opravdanje toga odbijanja tobože opravdanim gospodarskim interesima može biti
dovoljno samo neupućenima i asimiliranima, jer je upravo gospodarska korist od odvajanja i
bila glavni motiv pokušaja izdvajanja.
Zato, kako vidite na primjeru drugih nacija, ako ste narod spreman za velike pothvate,
morate se osloboditi kolektivne rigorozne savjesti. Veličina naroda, pa i vođe, njihov učinak u
povijesti, bio je onoliki koliko je “povijesnoga zločina” mogao ponijeti na svojoj savjesti. Jer,
rekosmo: politička povijest svijeta je povijest zločina. Od toga se ne može umaći, pa narod
koji želi sudjelovati u političkoj povijesti kao subjekt to mora prihvatiti, mora sudjelovati u
povijesnom zločinu ili u povijesti sudjelovati kao žrtva, kao narod mučenik. To je čovjekovo

209
prokletstvo, grijeh kojega se pred apsolutno budnoj i rigoroznoj savjeti ne može osloboditi.
Svjetska povijest to opravdava ciljem korisnim za čovječanstvo - napretkom. Po toj prosudbi,
ako je zločin, pa makar kako bio velik, počinjen radi dobra i napretka čovječanstva, povijest
mu oduzima značajke zločina i tretira ga kao nužnu žrtvu za napredak. Tako većina
čovječanstva opravdava Francusku revoluciju i sve zločine u njoj počinjene radi željene
koristi za čovječanstvo. No, iako ona jest napredak za čovječanstvo, pobliža raščlamba,
međutim, uvijek pokazuje da je “opći napredak i korist” uvijek korist i napredak samo
partikularan, samo za neke narode ili samo za neke socijalne klase i slojeve. I ni jedan narod
ne samo da ne posta velik, nego se i ne održa, ako djelatno nije sudjelovao u povijesnom
zločinu.
Što je, dakle, povijesni zločin? To je zločin čije je izvršenje imalo za posljedicu
stvaranje novog, kulturno i civilizacijski naprednijega stanja čovječanstva ili njegovoga dijela.
To je zločin što ga napravi Aleksandar Makedonski u svojim osvajanjima, Cezar u svojim,
Napoleon u svojim, zločin što ga napravi Francuska revolucija, itd. Jasno je da ni ovi zločini
ne mogu dobiti i moralno opravdanje, jer nisu nikakav moralni napredak. Ali, povijest je
amoralna. A i samo pitanje morala je teološko, a ne političko pitanje.
Povijesni je zločin i zločin što ga protiv svojih neprijatelja počine narodi u
oslobodilačkim ratovima: u stvaranju neovisne nacionalne države, oslobodilačkim
kolonijalnim ratovima ratovima za rasno, klasno i vjersko oslobođenje.
Tako zločin u ratu nije isto što i ratni zločin. A tko da presudi kad se o kojem radi?
Pobjednik? Poraženi? Napredak? Za koga napredak? Što je u ratu pravedno i nepristrano? Tko
da to kaže? Si duo faciunt idem, non est idem. To je sud čovjekov. Zato, drži se istine
svoje snage. Jer tvoja te istina bez snage neće spasiti.
Narodi su skloni zločine počinjene za svoje partikularne interese opravdavati i
ideologijama kao napretkom. Tako su svoje imperijalističke ciljeve, i u ime njih počinjene
zločine, opravdavali i fašizmom, i nacizmom, i komunizmom, i liberalizmom, itd. I oni koji
su se pozivali na općeljudsku korist koja se postiže tim ideologijama, kao i oni koji su
otvoreno deklarirali da rade zločine za svoje nacionalne ciljeve kao partikularne, na koncu se
uvijek pokaže da su u pitanju samo partikularni, nacionalni ciljevi.
No, zaista, zločin nije zločin ako je napravljen radi nekih demokratskih i
humanističkih neideoloških ciljeva, kao npr. “zločini” napravljeni u nacionalno-
oslobodilačkim ratovima radi oslobođenja od kolonijalizma afričkih i azijskih zemalja,
“zločini” počinjeni u zbacivanju tuđinske ili nacionalne diktature i totalitarizma, “zločini”
napravljeni pri ometanju i agresiji u postupku razdruživanju bivših socijalističkih država i
republika, itd.
Stoga se u državnoj politici ne zanosite velikim humanističkim idejama bez obzira od
koje ideologije dolazile. Iza svake stoji nečiji praktični interes, pa svaku takvu ideju mjeri
prema koristi za svoju slobodu i državnu neovisnost, a, dakako, i materijalnu korist. To je
politika Ispravnoga puta.
Tako bi i prođa i pedeset četvrti dan učenja Ispravnoga puta.

210
 LV. Terorizam i antiterorizam

“Alexander Magnus piratam, quem comprehenderat, interrogavit:

Quo iure mana infestas?' Pirata respondit: 'Eodem, quo tu orbem
terrarum. Sed ego, quia exiguo navigio id facio, latro vocor,
tu, quia magno exercitu id facis, imperator.” 16

Poznavajući njihovu dobrotu, njihovu slavenski mekanu dušu i naivan pogled na silu i
pravdu, Prorokovođa je želio Hrvate istinom zaštiti od zablude o tim pitanjima i od štete što iz
te zablude može proizaći. Želio ih je pripremiti za skore događaje, za Dan velike odluke, da
taj dan dočekaju budni i svega svjesni. Želio ih je upozoriti na zamke što ih osvajači svijeta
postavljaju, na zamku o tome tko je bio tijekom povijesti i tko je nositelj suvremenog zla -
terorizma, što on jest, kad je opravdan a kad nije. Zato reče:
- Narodi se međusobno ne bore pravdom, nego zločinom. I uvijek drugoga nazivaju
zločinačkim narodom. Na kraju, zločinac je uvijek slabiji, poraženi. I ta potvora je dio onoga
vae victis (jao pobijeđenome), jer ma kako bila pravedna njegova borba, on će snositi
posljedice “međunarodnoga moralnoga poretka”, bit će isključen iz navodne “međunarodne
moralne zajednice”, dakako, političke. Zato budi jači, pobjeđuj, nastoj uvijek biti pobjednik.
U protivnome, bez obzira na tvoje pravedne motive, sredstva i ciljeve, kao poraženi bit ćeš
uvijek terorist. Zar ne vidiš tko su u suvremenom svijetu teroristi: Čečeni, Kurdi, Baski,
Korzikanci, Palestinci, Irci u Sjevernoj Irskoj, Afganistanci, Iračani... Sve potlačeni i poraženi
narodi. Donedavno ste to bili i vi.
S druge strane, skoro svi narodi i države Latinske Amerike: Nikaragva, El Salvador,
Gvatemala Honduras...bile su predmetom terora osvajača svijeta. Žrtve čijeg terorizma su te
države bile? Zar onih naprijed navedenih? Sigurno da nisu, nego su žrtve osvajača svijeta. U
Latinskoj Americi predmetom terorizma je bila i tamošnja Katolička crkva u kojoj je SAD
ugušio vjersko-politički pokret - teologiju oslobođenja, koja je podigla mase protiv liberalno-
demokratskoga zločina eksploatacije i pretvaranja naroda u pauperiziranu masu. Turska je od
1994 - 2002. poubijala pedeset tisuća i protjerala tri milijuna Kurda, da se i ne govori o
milijun i pol Armenaca koje pobiše u Prvom svjetskom ratu i neposredno poslije njega.
Posebna vrsta zločina je gospodarski zločin, kao onaj što su ga SAD počinile protiv
Kolumbije kad su zaprašivanjem plinom potpuno uništene plantaže kave i time seljacima
uništen jedini proizvod na kojem su gradili svoju egzistenciju. Jedna od “najslavnijih” epizoda
liberalne demokracije je ona koju je proveo Wudrow Wilson kad je 1915. intervenirao na
Haitiju, ukinuo parlamentarni i vratio robovlasnički sustav. O zločinu terorom u Aziji, a
naročito u Africi (Angola, Mozambik, Ruanda, Burundi, Južnoafrička Republika, itd.) da se i
ne govori. Jasno, sav taj teror se samolegitimira time da civilizira barbare, pri čemu, naravno,
životi barbara nisu važni. Winston Churchill je svojevremeno, kao ministar kolonija, tražio
uporabu otrovnog plina protiv Kurda govoreći da se on zalaže za uporabu takvih sredstava
protiv “neciviliziranih plemena”. Amerikanci znaju točan broj svojih vojnika poginulih u
vijetnamskom ratu, ali nitko ne zna koliko je poginulo Vijetnamaca, iako se vjerojatno radi o
milijunima, a najnovije očitovanje liberalne demokracije je postupanje sa zatvorenicima,
mučenja u Abu Ghraibu i Guantanamu. Dakako, kad se radi o civiliziranju barbara te akcije
imaju potporu od liberalne javnosti. Tako je američka liberalna javnost tražila da se
Afganistan potpuno uništi i tako uništen ostavi, jer su oni, liberali, protiv pravljenja država.

16
Aleksandar Veliki, gusara kojeg zarobi upita: “Kojim pravom mora uznemiravaš (gusariš)?”
Gusar mu odgovori: “Istim onim kojim i ti svijet. Ali ja, koji to malom lađom činim, lopovom sam
nazvan, dok ti koji to velikom vojskom činiš, impreatorom (carem) se nazivaš.” (lat.)
211
Francuzi su provodili teror nad Alžircima, Marokancima i drugim afričkim narodima, a
Albion nad Indijom, Kinom i drugim azijskim narodima.
Da komunizam ne bi ostao dužan kapitalizmu, navedimo primjer Kine u kojoj je
između 1958-1960. od gladi umrlo oko 25 milijuna ljudi, ili 10 milijuna seljaka u Ukrajini za
vrijeme sovjetske kolektivizacije, te zločine u SSSR-u počinjene na Nijemcima s Volge,
Čečenima, Ingušetima i dr. Ukupno je stradalo oko 100 milijuna žrtava komunističkoga,
sovjetskoga totalitarizma. Ipak najrigorozniji primjer zločina je zapovijed CKKPSS od 24.
siječnja 1919. da Kozaci moraju biti “iskorijenjeni i fizički likvidirani svi do jednoga”.
Zločini što ih počini liberalna demokracija i komunizam protiv drugih naroda i država,
osvajači svijeta i njihovi pismoznanci nazivaju civiliziranim zločinom, a one što ih počine
osvojene nacije u otporu njima nazivaju barbarskim zločinom.
Dakako, suprotstavljene koalicije terora međusobno se ocrnjuju pa je tako najprije
arapsko-muslimanski svijet proglasio osovinom zla sastavljenu od SAD, Izraela i Turske, da
bi ove osovinom zla proglasile Iran, Irak i Sjevernu Koreju.
Kako vidiš, postoji unutardržavni terorizam i terorizam osvajača svijeta. Na žalost oni
su često u koaliciji zla protiv nemoćnog naroda. A i sami narodi mogu biti u jednom trenutku
unutardržavni teroristi u koaliciji s osvajačima svijeta, kao npr. koalicija Sadama Huseina s
Amerikancima protiv Kurda, da bi poslije i sami postali žrtve “antiterorističkoga saveza” na
čelu s istim tim Amerikancima. Isto tako su se muslimani u BiH od žrtava svrapskog
terorizma u koaliciji s Albionom, Francuzima i Rusima, postali državni, “legalni” teroristi nad
Hrvatima, pomagani i od SAD. A da ne spominjemo njihov povijesni terorizam što su ga
zajedno s Osmanlijama provodili protiv Hrvata. Tako se vidi da je koalicija protiv terorizma
najčešće ustvari koalicija za terorizam, teroristička koalicija. Suvremenoj antiterorističkoj
koaliciji najodanije su upravo one države koje same vrše teror u vlastitoj državi: Rusi radi
Čečena, Turci radi Kurda, Albion - država s najdužom poviješću državnoga terorizma, isto
tako i Francuska, Alžir koji provodi unutar državni teror (GIJA), itd.
Nijedna pojedinačna zemlja, (osim onih nekoliko najjačih), pa ni vi, nema izgleda
oduprijeti se teroru i zločinu kapitalističke liberalne demokracije, osim ako ne stvorite
regionalnu, kontinentsku ili pak i svjetsku (već prema prilikama) antiterorističku koaliciju.
Međunarodnoj koaliciji državnoga terorizma osvajača svijeta treba odgovoriti stvaranjem
međunarodne koalicije država žrtava međunarodne koalicije državnoga terorizma,
antiterorističku koaliciju. Dakako, kod vas postoji specifična politička konstelacija kojoj treba
i prići sa specifičnim metodama i sredstvima primjerenim toj konstelaciji. Kod vas vlada
koalicija zla sastavljena od nekoliko stranaka, pridodan joj predsjednik države, koja je u
savezu s tzv. antiterorističkim savezom na čelu s SAD. Svaka nacija izvrgnuta terorističkom
savezu ili koaliciji ima pravo na kontraterorizam kao obliku obrane. Predmetom
kontraterorističkih akcija mogu biti prvenstveno vodeće političke i gospodarsko financijske
elite, ali i medijske elite koje ih promidžbeno servisiraju. No, ako teroristi ne biraju mete,
nego napadaju neselektivno, metodom totalnog napada, imate pravo na primjenu iste takve
metode. Naime, u terorističkim zemljama ima mnogo onih koji ne podržavaju i ne sudjeluju u
teroru svoje države, pa bi neselektivna primjena terora na te zemlje bila teror, a ne anti-teror.
Prema onima koji smišljaju i primjenjuju teror budite nemilosrdni. I prema njima i prema
njihovoj imovini. I neka vas ne diraju njihove objede da ste teroristi: to niste vi, nego su to
oni.
Uostalom, tijekom svoje povijesti vi ste se već borili na sličan način. Protiv Turskoga
carstva borili ste se kao pravednici, borci protiv državnoga terora toga carstva. Bili su to
uglavnom narodni junaci, pobunjenici protiv turskoga zločina i terora, a hajducima,
odmetnicima, razbojnicima su vas nazivali ti državni teroristi - Turci i domaće poturice kako
su ih hajduci, i općenito naš narod nazivao balijama. Varijanta toga povijesnog antiterorizma
su suvremeni pljačkaški napadi na domaće i strane novčarske organizacije. I u njihovoj

212
djelatnosti ima elemenata pravde. Privatizacijski tajkuni, strani i domaći, masovno su ukinuli
radna mjesta, ostavili narod bez sredstava za život, bacili ga na ulicu i na bijednu socijalnu
pomoć umjesto da radi i pošteno zarađuje. Stoga prije svake osude tih pljačkaša treba tražiti
uzroke kriminalizaciji i gangsterizaciji društvenoga života kao posljedicama pauperizacije.
Iako hajdučka (jer se opljačkano ne vraća cijelom narodu), to je ipak neka socijalna pravda -
“nepravedna pravda”. Civilno društvo nije civilizirano.
Kad bi se radilo o narodnoj masovnoj akciji napada, takvi akti bi bili karakterizirani
kao ustanak ili revolucija. Uostalom, svi ustanci i revolucije, i buržoaske i komunističke, od
Francuske do Oktobarske, te drugih komunističkih revolucija uključujući i jugoslavensku i
dr., služile su se nasiljem i pljačkom dobara za koja je narod smatrao da su pljačkom od njega
otuđena.
Ne bojte se ni Božje ni ljudske kazne zbog nepoštivanja nepravednih zakona. Dapače,
dužnost vam je boriti se protiv njih i njihovih donositelja. Budite nemilosrdni prema onima
koji dopuštaju da stranci, pod vidom ulaganja, prisvajaju vaše izvore života.
Međutim, imajte na umu, kada se upustite u borbu protiv terorizma, da se borite ne
samo protiv moćnoga, nego i protiv lukavoga, sofisticiranoga neprijatelja. Da on u arsenalu
svoga ideološkoga terorizma ima neiscrpne soft metode, metode stvaranja političkih i
ideoloških konstrukata koji će vas prikazivati u najcrnjem svjetlu: kao neprijatelje kulture,
civilizacije, napretka, čovječanstva, itd. Jedan od tih konstrukta je da ste paranoična skupina
koja se bori protiv nepostojeće, virtualne, umišljene zavjere gospodara svijeta protiv malih
zemalja i njihove samostalnosti i prava na samostalan i neovisan život i razvoj. Ta razvikana
teorija urote ima za cilj prikriti ciljeve osvajača svijeta, a njihovu dominaciju i hegemoniju
učiniti imaginarnom. Pače, upravo njih prikazati nositeljima i širiteljima slobode i
demokracije, nositeljima napretka. I, zaista, ne postoji nikakva teorija zavjere, nego postoji
sasvim praktičan dogovor osvajača svijeta kako ostvarivati svoje pragmatične ciljeve i
interese. Kako postati gospodarima i upravljačima svijetom. Zloglasna teorija zavjere kao soft
metoda osvajanja svijeta poprimila je gotovo metafizičke značajke - nerazumljiva,
imaginarna. Stvorena je da zamagli stvarne procese širenja moći, a zapravo se radi o sasvim
prizemnim stvarima, o običnom dogovoru o osvajanju, modusima sile koja će biti pri tome
uporabljena, kao ono kada su Britanci i drugi zapadni osvajači svijeta prilikom raspada
britanskog carstva postavili pitanje - kako upravljati Azijom, i sl. Jasno je da pri tome među
osvajačima, u koaliciji zla, dolazi i do nesporazuma i svađa oko podjele svijeta, oko podjele
svjetskih resursa. Jer oni su u isto vrijeme i saveznici i protivnici. Saveznici u pothvatu
osvajanja i neokolonizacije svijeta, a protivnici u podjeli plijena. Ali, barem za sada, ta svađa
ostaje samo svađa i nikad ne prerasta u rat, što je opravdanje liberalnoj demokraciji da među
demokracijama nema rata. Jasno je, dakle, zašto ne dolazi do rata: oni su svjesni da se na
kraju oko plijena moraju dogovoriti. Međutim, sasvim je sigurno da će ih upravo logika
neokolonijalizma na koncu dovesti do međusobnih ratova za resurse, jer oni nisu
neograničeni, i za tržište koje također nije neograničeno na raspolaganju za osvajanje, niti je
demokracija promijenila ljudsku narav kojoj je imanentna borba za prestiž i ugled, za
dominaciju i za profit. Niti je demokracija promijenila volju nacije za dokazivanjem svoje
superiornosti.
Osim toga, za vrijeme bipolarne podjele svijeta, oni koji sad negiraju postojanje bilo
kakve neoliberalne zavjere, upravo su oni propagirali teoriju zavjere. Tada se homogenizacija
osvajača svijeta zasnivala na teoriji o monolitnoj i beskrupuloznoj zavjeri svjetskoga
komunizma.
U uspostavljanju svjetske, globalne hegemonije, osvajači svijeta (ne samo na zemlji,
nego i kao gospodari svemira) u biti čine međunarodnu koaliciju državnoga terorizma. No,
kako se taj terorizam često bori protiv narodnih ustanaka koji se dižu protiv državnoga
terorizma, dakle, radi se o protuterorizmu, državni teroristi imaju poteškoće s definiranjem

213
terorizma. Jer kakogod ga definirali, definicija se može primijeniti i na njih. Vežu ih, naime,
cilj i metode. Ako je terorizam uporaba sile ili nasilja, faktično ili samo radi zastrašivanja,
radi ostvarenja nekih vjerskih, ideoloških ili političkih ideja i ciljeva, što ih rabe napadnute
zemlje, narodni ustanci i bune, zar to isto ne rade, prije svih i prije svega upravo osvajači
svijeta kad ruše legalne i legitimne državne režime i društvene poretke diljem svijeta?
Drage kćeri i sinovi hrvatski! Da biste se obranili od osvajača svijeta, agresora na vašu
samostalnost i neovisnost, morate proniknuti u njihove planove, namjere i ciljeve. I prije
svega, u njihovu tehnologiju osvajanja, u njihove metode. Ne možete se obraniti jer niste
agresori, ne predviđate napade ni na koga, pa stoga i ne mislite geopolitički i geostrateški.
Stoga uvijek nespremni dočekujete napad. Vi ne slušate onu narodnu izreku koja govori da se
narod mora pripremati za rat kao da će sutra izbiti, a moliti Boga da ga nikada ne bude. Stoga
se, predvođeni onima koji prvi ustaše, jer jedini oni misle ratnički, morate pripremati za rat i
stalno vježbati napade na susjede. Jer budite sigurni, ako vi njih ne napadnete, jednoga će
dana oni napasti vas. Vježbe će vas prisiliti na agresorsko mišljenje i tako pripremiti za
obranu; nikakav napad vas ne će iznenaditi. Vaš um mora početi razmišljati napadački da
biste mogli primjereno razmišljati - antinapadački. Da biste bili spremni odgovoriti na
pojedine agresivne akte, tako i akte agresije osvajača svijeta.
No, znajte, terorizam nije samo fizički - ubijanje, okupacija, otimanje resursa i dr.,
nego i psihološki, psihološko-politički i ideološki kao što je nametanje određenoga tipa
društvenoga uređenja ili ideologije (fašizam, komunizam, neoliberalizam) ili državnog
uređenja i njegovo održavanje - monarhizma, totalitarizma, pače i demokracije protivno volji
naroda. Naročit oblik političkog terorizma je održavanje silom - radi vlastitih koristi -
korumpiranih i nenarodnih režima (Latinska Amerika, neke islamske zemlje i dr.), pomažući
im oružjem i financijski kao i na sve druge načine, pa i indoktrinacijom naroda. I, kako je
rečeno, i psihocid, tjeranje naroda u depresiju, bezvoljnost i mrtvilo, osjećaj nemoći pred
osvajačima svijeta, također je oblik psihološkog terorizma.
Evo, i vi ste izloženi jednom obliku psihološko-političkoga terorizma, i to već šezdeset
godina. Taj terorizam nad vama provodi se u vidu “povijesne istine” da ste tijekom II.
svjetskoga rata bili fašisti, pa ste pod stalnom političkom paskom dežurnih “pravednika”
svijeta. Drže vas na političkoj optuženičkoj klupi svjetskoga humanizma optužjući vas za
izmišljeni fašizam i tako vrše terorizam na vašoj savjesti. U njihovoj zločinačkoj potvorbi
stalno je prisutna simboličnost izmišljene “zdjele pune očiju zaklanih”. Ne budite naivni, ne
dokazujte stalno svoju nevinost jer nepočinjeno kao nepostojeće ne možete dokazati i jer oni
to ne dopuštaju. Upravo je to cilj vaših neprijatelja, da stalnim opravdanjima aktualizirate vaš
navodni istočni grijeh, jer tako potvrđujete njihovu objedu. Time što se branite, za njih je
upravo to dokaz da su u pravu. Zato se ne branite, nego se nasmijite na te objede i svakoga tko
vas tako objeđuje proglasite luđakom i antihrvatskim šovinistom. Bili to domaći ili strani
“antifašisti”.
Zar se nikad niste zapitali kako to da država u kojoj je rođen tvorac teorije i prakse
fašizma - Mussolini, Italija, pripadnica sila Osovine, država koja je provodila fašistička
kolonijalna osvajanja Etiopije, Albanije, Karadaga i Hrvatske..., praveći pri tome zločina
genocida i etničkoga čišćenja, nema zbog toga nikakvih političkih posljedica? Kako to da
zbog savezništva s fašistima, sa silama Osovine, nemaju posljedice ni Rumunjska
(Antonescu), ni Mađarska (Horty, Szálasi)), ni Svrabija (Nedić, Mihailović i dr.) ni Slovačka,
kao ni druge saveznice sila Osovine, a vi ih imate? Kako to da unatoč tome što je u cijeloj
Europi prvi antifašistički ustanak dignut upravo u Hrvatskoj (poslije napada Njemačke na
SSSR), kako to tvrde vaši antifašisti, kako to da narod koji je dao tako slavnog
antifašističkoga vođu, Tita, i poslije pobjede antifašizma isti taj narod do danas ostade
fašistički? Zar vam nije jasno da je pitanje tko je bio a tko nije bio fašist odnosno antifašist,
sasvim arbitrarno pitanje u vlasti i odluci gospodara svijeta, pobjednika u II. svjetskom ratu.
No, najporaznije je upravo to da ste objeđeni kao fašisti ne samo od tih pobjednika gospodara

214
svijeta, nego poglavito od vaših boljševika, od vaše šizme i od Svrabi. Vaši boljševici koji,
eto, prijetvornom ideološkom pretvorbom postadoše liberalni demokrati i vaši politički
gospodari, a vlasničkom pretvorbom vaši imovinski gospodari, fašiziraše vas u interesu
Jugoslavije, ustvari u interesu Velikosvrabije. I upravo vas oni i dan danas ocrnjuju fašizmom
za svoje sluganske i izdajničke interese. Oni i Domovinski rat i Hrvatsku izdadoše,
uvjeravajući i svijet da je nastala na zločinu. Dakako, gorljivo podržavani od pojedinaca jedne
nacionalne manjine koji tako sramote svoj narod i pripremaju mu zlu sudbinu.
Zar može biti većega zločina od izdaje domovine! Pa da su svi Hrvati i bili fašisti,
kakva bi to opasnost velikome svijetu prijetila od nekoliko milijuna Hrvata? Zato znajte da ni
za koga na svijetu niste fašisti osim za pobjednike u II. svjetskom ratu, poglavito za vaše
antifašiste i za Svrab. Kad to znate, znate tko su vam neprijatelji, tko su vam ideološki i
politički teroristi.
Ne zamarajte se ideologijama i ideologemima osvajača svijeta i svjetskih terorista: vi
niste narod nijedne ideologije, vi ste narod Ispravnoga puta, a to znači najboljega rješenja.
Tako bi i prođe i pedeset peti dan učenja Ispravnoga puta.

215
 LVI. Poseban govor bojovnicima Domovinskoga rata
o savjesti

“Slatko je i časno umrijeti za domovinu”

Horacije

Sudionici Domovinskoga rata su u domovinski - nacionalno-oslobodilački rat ušli

nedovoljno psihički, i što je još gore, nedovoljno politički pripremljeni. Nedovoljno jer im
agresor nije to vremenski dopuštao, kao i zbog pritiska osvajača svijeta na Hrvatsku da ne
stvara svoju vojsku, nego da pregovara s agresorom. Ta je taktika bila smišljena za
zadovoljenje zahtjeva agresora, održanje Jugoslavije i uništenje Hrvatske. To je Hrvatsku
prisililo na polutajne, takoreći ilegalne i užurbane pripreme i novačenje. Prve jedinice
hrvatske vojske bile su sastavljene isključivo od dragovoljaca, od onih koji prvi ustaše. Bili su
odlučni, čvrsti i monolitni, iako iz obitelji i onih koji prvi ustaše i onih iz šizme. Jednako onih
iz hrvatske dijaspore i onih iz domovine. Oduševljenje za taj rat u Hrvata je bilo veliko,
takoreći ratnički veličanstveno, što ih je činilo nepobjedivima. Digli su se i Hrvati iz
domovine i iz ostaloga svijeta, oni čiji su očevi ili oni sami od šizme bili otjerani iz domovine.
No, oni su se borili za Hrvatsku kao takvu, za slobodnu i neovisnu hrvatsku državu, ali bez
jasnije koncepcije unutarnjeg državnog, političkog i gospodarskoga uređenja. Za taj
obrambeni rat kao motiv bili su dovoljna dva cilja: rušenje komunističkoga društvenoga
uređenja i rušenje Jugoslavije, što je pretpostavljalo stvaranje samostalne hrvatske države s
nekomunističkim društvenim uređenjem. Te su ciljeve oni koji prvi ustaše u Domovinskom
ratu i ostvarili. Međutim, bojovnici su se razočarali kapitalističkim uređenjem
neoliberalističkoga tipa, procesom i načinom provođenja pretvorbe i privatizacije, procesom
političke pomirbe (bez lustracije), povratkom šizme na vlast, oprostom i povratkom Svraba u
Hrvatsku, svojim položajem u državi i drugim propustima hrvatskih vlasti. Ti su propusti
hrvatske bojovnike najprije zbunili, a zatim i razočarali. Razočaranje je bilo preduboko da ne
bi izazvalo i najteže psihološke posljedice, psihocid, pa i posljedice oduzimanja vlastitog
života. Za Prorokovođu je to bilo najbolnije što je mogao doživjeti, stoga se odluči još jednom
im progovoriti o savjesti i njihovu odnosu prema hrvatskoj državi i vlasti. Htio ih je ohrabriti,
psihički učvrstiti. Reče im:
- O, najdraži, bojovnici hrvatski, vi u kojima Bog plamti, snago Hrvatske! Vi sebi
pravite veliku nepravdu. Vi sebi oduzimate živote zbog umišljaja počinjenoga grijeha u ratu,
zbog lišavanja života svome ratnom, nacionalnom neprijatelju, imate grižnju savjesti. U
velikoj ste zabludi jer ste poistovjetili javnu savjest društva i državnih upravljača sa svojom
savješću. Samooduzimate si život zbog preosjetljive savjesti, a takvu vam je stvorio pogrešan
odgoj, pa se osjećate krivima za sva zla svijeta. Pogrešan odgoj vam je stvorio mazohističku
savjest. Jer ono što ste počinili u obrani domovine to je moralno ispravno, i drugo, to spada na
javnu savjest, savjest zajednice, a ne na vašu, a prije svega na savjest vašega neprijatelja koji
vas je prisilio na djela lišavanja života drugoga. Vaš neprijatelj je dao povod, i uzrok je svih
vaših djela u ratu. Sve što ste počinili, počinili ste da spriječite neprijatelja da dalje čini zločin
nad vašim narodom. Vaš odgovor na neprijateljev zločin, iako moralno ispravan, ipak nije
samostalan, nego je odgovor vaše države koja vas je pozvala da ispunite svoju obvezu prema
domovini i počinite taj odgovor.
Zato budite mirne savjesti i ponosni na sve što ste u ratu počinili. Slavite i veličajte
vašu pobjedu. Oni koji u vama raznim psihološkim inženjerinzima probuđuju savjest,
tobožnje kajanje, i predaju domaćim sudovima ili onom u Haagu, to su vaši neprijatelji i
neprijatelji vaše domovine. A oni koji vas izručuju stranim sudovima, ti su još i nacionalne
izdajice.

216
 Jačajte svoju volju i svoj bojovnički pobjednički moral. Učinite se otpornima svakoj
grižnji savjesti. Ne opterećujte svoju savjest tuđim grijehom, ne prihvaćajte tuđi grijeh. Živite
veselo. Volite život.
Ako si oduzimate život, priznajete da su vas osvajači svijeta, zajedno s domaćim
izdajicama, pobijedili psihološkim inženjeringom, da su vas uspjeli pobijediti psihocidnom
politikom. Ne priznajite to vašem neprijatelju, nego usprkos svemu veličajte svoju pobjedu i
dalje se borite za njezinu veličinu. Veselo i hrabro živite svoj život.
Samo ako si neizazvan, iz nečasnih pobuda, koristoljublja i drugih nečasnih pobuda,
nekoga lišio života ili imovine, povrijedio ga u njegovim ljudskim i nacionalnim pravima,
počinio si moralno nedopustivo djelo, i to pada na tvoju savjest. Ali ne pada na tvoju savjest
djelo lišavanja života tvoga neprijatelja što ga počini u obrani svoga života, svoga naroda i
svoje domovine.
Ali da znate: vaše djelo nije dovršeno. Da, stvorili ste Novu Hrvatsku, stvorili ste
Novu Domovinu. Zar se uopće nešto veće može i stvoriti! Zar se uopće nešto drugo može s
vašim djelom usporediti, biti tako velinčanstveno? Ne, zaista vama kažem - ne, ne može! Vi
ste dosanjali hrvatski tisućgodišnji san. Stvorili ste veličanstveno djelo tako da možete
zajedno s Horacijem Flakom uzviknuti: “Exegi monumentum aere perennius” (Podigosmo
spomenik trajniji od mjedi.). No, time ste stvorili i obvezu i prema sebi i prema svome
djelu. Obvezu da ga čuvate i branite, da svoju ljubav prema njemu prenosite na sljedeće
naraštaje. Neka vas ne obeshrabre pogreške postojeće vlasti. Vođen vama narod svaku vlast
može promijeniti, ali Hrvatska ostaje vječno. A kao vjerodostojni bojovnici i tvorci
veličanstvenoga djela, tu obvezu možete ispuniti samo ako sačuvate svoje živote. Stoga, živite
veselo i volite svoj život. Čuvajte ga da biste mogli ispuniti obvezu prema Domovini, jer ste
ga njoj i posvetili.
To je Ispravan put tvoje savjesti i ispravan odnos prema sebi i Hrvatskoj.
Tako bi i prođe i pedeset šesti dan učenja Ispravnog puta.

217
 LVII. Stara, komunistička i nova, kapitalistička, ljevica
i desnica

Prvaci dođoše Učitelju i rekoše mu da je narod zbunjen jer je mislio da kad se

oslobodi komunizma, da više ne će biti ljevice. No, čini se da i u kapitalizmu postoji ljevica i
desnica. Molimo te, Učitelju, da nas orijentiraš u ideološkom rašomonu u kojemu se mi ne
snalazimo.
Učitelj im reče:
- Da, zaista i u kapitalističkom društvenom sustavu postoje politička ljevica, desnica i
centar i još mnoge nijanse i kombinacije među njima, kao što je srednji put, treći put, itd.
Budite nepovjerljivi prema svim tim ideologijama. Rekoh vam, još ću vam o njemu govoriti,
da je za vas najbolji Ispravni put, a taj nije ni lijevi ni desni, ni srednji ni treći ni neki drugi,
nego upravo Ispravni put... Samosvojan i samo vaš.
Da, i ideologije su sredstava pokoravanja; zarobljavanje duše naroda, put njegovih
podjela i svađa. Gospodari svijeta od vas žele napraviti ne samo gospodarsku, nego i
duhovnu, moralnu i političku koloniju. Kako u njih vlada ideologija nove ljevice, žele je
uvesti i kod tebe, jer kolonizacija nije potpuna sve dok i tvoj duhovni i politički život potpuno
ne suobliče sa svojim i tako te kao stvaratelji ideja, stvaratelji pogleda na svijet, ne navedu da
te ideje i ti pogledi i kod tebe postanu vladajuće. Transfer ideja je način pokoravanja vašeg
duha.
Umjesto stare, komunističke ljevice, oni kod tebe stvaraju ideologiju kapitalističke
ljevice koju nazivaju novom. A ni jedna ni druga nije na tvoju korist. Zato ti, evo, ukratko
kažem koja je razlika i sličnost među njima: 1. Stara, komunistička ljevica je bila
antireligijska, a nova, kapitalistička je indiferentna prema religiji. Pače, moglo bi se reći da je
i nova antireligijska jer ne samo da tolerira, nego i potiče osnivanje sve novih i novih sekta i
sljedba, uglavnom antikršćanskih. Kako znate, Europska unija se odbila deklarirati da su
njezini duhovni korijeni kršćanski. 2. Stara ljevica je ideološki počivala na teoriji o
kolektivnom vlasništvu, nova na individualnom privatnom vlasništvu. 3. Stara je općenito
inzistirala na kolektivizmu, a nova na individualizmu. 4. Stara je inzistirala na diktaturama,
kao na poretku reda, na negiranju demokracije i slobode, a nova suprotno od toga, na što
većem širenju sloboda i izmišljanju novih (permisivna društva: sloboda seksualnih
orijentacija, uživanje droga i drugih opijata i dr.), poretku programiranoga nereda (različitog
od determiniranog nereda). 5. Stara na moralnoj stezi, strogom moralu, nova na tezi “sve je
dopušteno”, na moralnom relativizmu, u biti na anarhiji svih vrijednosti; jedina vrijednost su
hedonistički užici. 6. Stara je imala viziju (utopijsku) o komunističkom društvu kreativne
slobode u razotuđenom društvu (Marks: dopodne pecati, popodne loviti, slikati, itd.), nova u
otuđenom svijetu rezervira slobodu samo za stvaralačku elitu koju ona plaća i koja od nje
ovisi. 7. Stara je ideološki težila od otuđenoga masika stvoriti osobu, a nova od osobe masika,
osim elite. 8. Stara je imala ideološku intenciju (iako lažnu) sve ljude osposobiti za
upravljanje javnim poslovima (Lenjin: i čistačica može biti ministar vanjskih poslova), nova
želi u sustavu svoje demokracije i slobode narodne mase što više udaljiti od upravljačke
funkcije. Upravljanje je rezervirano samo za elitu. 9. Dok je stara komunistička ljevica
zabranjivala tajna društva kao što su slobodni zidari i dr., nova ljevica ih dopušta i potiče, ali
nadzire i rabi kao svoje sredstvo upravljanja i vladanja. 10. Dok je stara komunistička ljevica
u ideološkom programu imala ostvarenje naprednih, pozitivnih ideala za sve ljude, nova
kapitalistička ljevica to ima samo za imovinsku i upravljačku elitu. Nova je ljevica moralno
degenerativna ljevica. 11. Stara, komunistička ljevica je bila puristički isključiva,
neprijateljski se odnosila prema svim drugim ideologijama. Nova, kapitalistička ljevica je

218
kompromisna, asimilira djelove svih drugih ideologija, poglavito liberalizma, stvarajući novu
hibridiziranu ideologiju koju lažno predstavlja kao postideološko stanje.
Osnovna sličnost stare i nove ljevice jest što su obje hegemonističke: i jedna i druga su
podjarmljivale slabije nacije, pljačkale ih i oduzimale im nacionalna prirodna bogatsva, činile
od njih kolonije. I jedna i druga žele svojom ideologijom zarobiti duh naroda, njime
manipulirati i navesti narod da njihove povlastice i elitni položaj prihvate kao civilizacijske i
kulturne tekovine. Stara, komunistička ljevica je stvarala ideološke utopije, nova stvara
ideološke iluzije: utopije i iluzije jednakih šansi, stara utopiju distributivne i zakonske, a nova
komutativne pravde. A ni jednoj ni drugoj nije stalo ni do kakve pravde. I stara i nova su
izrabljivačke i tlačiteljske. Tako je vaš samoobrambeni rat bio pravedni rat, bilo je pravedno
što ste u njemu primijenili silu, pa i nasilje. Ako je to značilo činjenje “zločina”, onda se
zaista pomiču granice prihvatljivosti i opravdanosti zločina, odnosmo njegove
dekriminalizacije.
S obzirom na njezine moralne i religijske degenerativne ideje i praksu, nova,
kapitalistička ljevica je još štetnija za moralno i religijsko zdravlje nacije nego stara,
komunistička. Jer, dok je stara svoj moralni i demografski poredak temeljila na obitelji kao
osnovnoj jedinici zdravoga društva, nova i ideologijom i praksom razbija obitelj, tu osnovnu
odgojnu jedinicu za stvaranje zdrave osobe.
Zato, dragi sinovi i kćeri hrvatske, znajte da je svaka ljevica loša, zla, pogrešan put:
stara, komunistička jer oduzima slobodu i od naroda pravi masovno pokorno roblje, a nova,
kapitalistička jer zlorabi slobodu i opet od naroda pravi masovno, moralno nakazno roblje,
masu, stado. Znajte, dakle, da nije dobra ni stara ni nova ljevica; zato ne slijedite ni jednu ni
drugu, nego slijedite Ispravni put.
Narod je bio oduševljen Učiteljevim govorom jer je pod komunističkom ljevicom bio
nacionalno obespravljen, a socijalno pretvoren u državno poslušno roblje, ideološki uvjeravan
da je vlasnik “sredstava za proizvodnju” i da sam tim vlasništvom upravlja. To su bile
ideološke fikcije koje su djelomično dobro funkcionirale jer su kod običnog naroda stvarale
privid bar gospodarske slobode i pravde i tako ga psihološki zadovoljavale. Međutim, sve su
to bile gole fikcije, opijum za mase, fikcije što ih je narod na čelu s dragovoljcima
Domovinskog rata, onima koji prvi ustaše, srušio, i nacionalno se oslobodio.
No, poslije stanovitoga vremena Učitelj primijeti da se oduševljenje naroda stišava i
da ga obuzima neko nezadovoljstvo, neka potištenost. Pa iako je znao odakle dolazi takvo
raspoloženje, pozove jednog od prvaka i upita ga odakle sad odjednom to mračno
raspoloženje kod naroda. Nećkajući se, prvak mu odgovori:
- O, naš Vođo i Veliki učitelju; narod je zadovoljan, pače oduševljen tvojim govorima,
tvojim objašnjenjima i uputama. Ipak, narod je nezadovoljan: istina, stvorio je, obnovio i
obranio svoje kraljevstvo, oslobodio se šizmine i Svrabove diktature, ali kao da mu se ponovo
oduzima sloboda. I politička i gospodarska. Je li to naša zabluda ili je to istina koju ne
razumijemo. Molimo da nam o tome govorite.
Učitelj, jer je očekivao to pitanje, sabere se i reče:
- Razumijem vaše razočaranje. Zaista, novonastalo stanje, političko i gospodarsko,
poslije veličanstvene pobjede nad Svrabom i obnovom kraljevstva, nije lako prihvatiti. Jer to
je stanje političke neslobode i gospodarske nepravde. Stanje države bez države. Bez
suvereniteta. Apoliteia. Umjesto jednopartijske, stvoreno je stanje višepartijske, koalicijske
diktature.
Općenito, kao što nikakva ljevica nije Ispravan put, tako ni svaka desnica nije
Ispravan put. A vi ste se nadali: kad pobijedite Svrab, razbijete Jugoslaviju i obnovite
svoje kraljevstvo, da ćete uvesti poredak zdrave nacionalne desnice. Da, tako je trebalo biti,
ali vas prevariše, izigraše, jer se stara komunistička ljevica vrati na vlast kao nova,

219
kapitalistička, nova ljevica o kojoj smo govorili. No, ipak se moramo spremati na rušenje,
promjenu toga poretka, pa zato moramo znati kakvu to desnicu priželjkujemo i koja bi
odgovarala našem mentalitetu i našim posebničkim i državnim interesima.
Osnovna načela hrvatske desnice, osim državotvornosti, neokrnjenoga suvereniteta,
trebala bi biti nacionalno gospodarstvo i slobodno poduzetništvo (o kojima na drugom mjestu
govorimo), s ciljem stvaranja društva općenarodnoga blagostanja. Desnica, pa izjašnjavala se
kao hrvatska i kao nacionalna, koja Hrvatsku vodi po načelima liberalne demokracije, nije na
Ispravnome putu. Ona Hrvatsku vodi u propast.
Tako bi i prođe i pedesets sedmi dan učenja Ispravnoga puta.

220
 LVIII. Govor vođi

Iustitia fundamentum regnorum! 17

- Tebi, o izabraniče sudbine, tebi sad želim govoriti. Ti si sretnik, odabranik si

vremena. Tebi nadolazeće vrijeme pripada. Zato idi i stupi na čelo naroda svojega, jer tvoja je
sudbina u narodu, a narodna u tebi. Vi ste od sad jedno, povijest će vas jednako milovati i
kažnjavati. Ti si odgovoran i za svoje i za djelo naroda tvoga, jer ti si put, jer ti si most preko
kojega će oni morati prijeći ako žele stići na drugu obalu. Vrijeme te izabralo i tvoja je
dužnost da ga svojim djelom ispuniš. Ispuni ga djelom svojim, uveličaj svoj rod. Ali pazi,
budi oprezan, ne zahtijevaj previše. Jer samo je jedno tvoje vrijeme. I znaj da vrijeme nije
lojalan saveznik, ono je nevjerno. Ljubav ti iskaza i ti pode za njim, ali doći će i čas izdaje.
Vrijeme je uvijek novo, ono je vječna nevjesta što uvijek novoga ljubavnika ište. Velika je i
neodoljiva strast njegova za promjenom, za novom ljubavi, za novim draganom. I bit ćeš
odbačen kao i drugi. Zato, ne oholi se, ne uzvisuj se. O tebi će tvoje djelo reći sve, sve će
tvoje tajne ispričati...
Uostalom, o djelu svome što ga trebaš dovršiti već otprije znaš sve. Ti si svoju
predodređenost već prije samospoznao, samo si čekao svoje vrijeme. Da ti ono bude saveznik.
I, evo, stiglo je. Došlo je kao propadanje, ali propadanje onoga što ionako nije moglo živjeti,
jer je izdano. Iz toga propadanja dobit ćeš graditeljsku snagu novoga. Sad kad je, dakle, došlo
tvoje vrijeme, ja sam suvišan. Narod tvoj je probuđen i čeka na tvoju zapovijed. Vitezovi, oni
koji prvi ustaše, već su te prepoznali i kliču ti. Povedi ga i obnovi kraljevstvo njegovo. Postavi
mu prvake i traži za njih ljubav i poslušnost od cijeloga naroda. I dobit ćeš ih. I pazi, velika je
tvoja odgovornost. Jer ti posljednji dolaziš, poslije tebe nema više popravka za tvoj narod.
Zato ne budi narodu prestrog, jer će se protiv tebe pobuniti i napustiti te. I ne budi narodu
preblag, jer te takvoga neće poštivati i nestat će tvoja karizma. I bit ćeš mu nekoristan. Dobro
upoznaj vrline i mane svoga naroda. Tjeraj ga daleko iznad njegovih mana, ali ne predaleko
da ga ne napuste vrline njegove.
Vođa narodu svojemnu bit ćeš i u ratu i u miru. Ali i kad za narod bude mir, ti ćeš biti
u ratu. Jer, vođa je uvijek u ratu. Za nj nema mira. Zato ne može biti dobar vođa u miru tko
nije dobar i u ratu. Koji ne zna metode borbe u ratu prilagoditi uvjetima u miru. Koji ne zna
proniknuti namjere neprijateljske. I u ratu i u miru ratuje se i s vanjskim i s unutarnjim
neprijateljem, odnosno protivnikom. Zato i u ratu i u miru budi hrabar, odlučan, ali i elastičan.
S istom domišljatošću i zagonetnošću se bori i ratu i u miru. Tako da ti se ne dogodi da sve
bitke dobiješ, a rat izgubiš, i da ono što u ratu dobiješ u miru izgubiš. Ovlašten si služiti se
sredstvima i metodama koje nisu drugima dopuštene: za korist svoga naroda ti možeš i lagati i
bez ikakve moralne odgovornosti. Poznata ti je sveta laž.
Protiv stranaka koje potporu protiv tebe traže kod stranca bori se diplomacijom, dok ih
ne uzmogneš sasvim uništiti silom. Ali im najprije omogući punu slobodu protunarodnoga
djelovanja da narodu postane jasan njihov izdajnički rad. Kad to narodu postane jasno, lako
ćeš ih svladati. Tako je i Tito, vaš zatiratelj, postupao kada je ostvarivao svoje zločinačke
ciljeve ugušujući Veliko proljeće.
A kad budeš vodio rat, pazi, ne ponavljaj pogreške prethodnika. Tako je Drugi dobro
vodio Patriotski rat pa ga možeš nasljedovati, ali i on je napravio neke pogreške, koje ti trebaš
izbjeći. On je vodio i pobjedonosno završio taj rat bez uveličavanja narodnih junaka i bez
kažnjavanja narodnih izdajica. A u svakom, pa i u Patriotskom, ratu nužno ima i jednih i
drugih, pa je zato ne samo pravedno, nego i nužno pohvaljivanje i uveličavanje prvih i

17
Pravednost je temelj vladavine. (lat.)
221
kažnjavanje drugih. U protivnome, tvoj će narod misliti da nemaš dovoljno hrabrosti ni
ljubavi ni za svoj cilj, ni za svoj narod. I da nedovoljno cijeniš njegove patnje i žrtve,
pogotovo onih najzaslužnijih, kao i da nedovoljno prezireš neprijatelja i domaće izdajice i
pomagače neprijatelju, koji tolike zločine nad tvojim narodom počiniše. Ne budeš li junake
pohvaljivao, a izdajice kažnjavao, i tvoji ciljevi, tvoji ideali će potamnjeti. Ideali neće očuvati
moralni ugled ispravnosti, ugled moralne veličine, niti će postati norma u tvome narodu. Ako
nitko nije vrijedan posebne pohvale i uzdignuća, onda ni ideali za koje su se borili nisu
vrijedni. Tvoji ideali nisu mnogo vrijedni ako oni koji su ih izdali mogu po njima pljuvati, ako
ih mogu nekažnjeno izdavati. Izgledat će da su tvoji pravi ideali i pravi ciljevi negdje drugdje,
izvan tvoje borbe, a narod će biti zbunjen i osjećat će se prevarenim. Ta indiferentnost, ta
neutralnost prema svojim idealima, dio je poraza tvoga naroda u pobjedi. Zato čuvajte i
unapredujte svoje ideale.
Vođa je uvijek sam i uvijek ima mnogo onih koji bi mu željeli preoteti vodstvo. I
nećeš se održati na vlasti ako prema neprijatelju ne budeš odlučan i nemilosrdan. Sjeti se kako
je Drugi pogriješio kad je prvacima svojim oprostio njihovo blago postupanje kada je
unutarnji neprijatelj masovno manifestirao svoju antidržavnu volju. Domaći je neprijatelj tada
komplotirao sa strancem, dok je Drugi bio izvan kraljevstva. Cilj mu je bio pokazati da je
narod protiv Drugoga i da nema potporu u narodu. Umjesto da se tada neprijatelja uništi, da
mu se slomi kralježnica, prešlo se preko te urote. I zaista je tada neprijatelj pobijedio: od tada
je neprijateljska politika u tvom kraljevstvu stalno na vlasti.
Ne dopusti strancu da ojača u tvom kraljevstvu. Njegove sikofante protjeraj, a njegove
domaće saveznike kazni. Jer na vođi je da kažnjava i da nagrađuje. On je u kraljevstvu mjera
pravde. I ne budi preuzetan, ne opraštaj i ne oslobađaj neprijatelja bez obzira na krivnju. Ne
izigravaj ulogu sveca, jer to na tebe ne spada. To spada na duhovne vođe. Uostalom, sveci
nisu nikada bili kraljevi. To je učinio Drugi i pogriješio. Misleći da donosi mir među
zavađene narode, on sve oprosti Svrabu i šizmi, a oni mu to za slabost uzeše; osiliše se te
upropastiše njegovo djelo.
U tom hrvanju sa sudbinom ustat će s tobom sva mučenička krv tvojih proroka, sve
biserje tvojih umnika, sve njihove neprospavane zore i sva zaspala snaga tvoga naroda. Sve je
to s tobom, izabraniče sudbine.
Tvoj put mora biti ispravan i koristan. A takav neće biti ako uvijek bude izravan i
svakome odgonetljiv. Narod neka voli cilj tvoj, a ti izabiri put. A najbolji je onaj zaobilazni,
jer on potvrđuje njihovu vrlinu, a slabosti njihove ne dovodi u iskušenje. Pravac je često
pretežak i prezamoran i oduzima nadu. Pretežak je takav put. Najjači si kada najviše
suprotnosti u sebi združuješ. Kontroliraj ih i puštaj u svijet kada za koju dođe vrijeme. Što si
složeniji, to ćeš na više izazova moći odgovoriti.
Istina tvoja je u cilju, u cijelome prijeđenom putu, a ne u svakome prijeđenom metru
puta. I na koncu ćeš vidjeti da je tvoj narod velik onoliko koliko si sam velik.
Nikad ne zaboravi da nisi samo od svoje volje, nego da si i poslan. Ne zaboravi od
koga si i zašto poslan. Da si poslan kao čovjek djela koje moraš izvršiti, ali ga i riječima
opravdati. Dakako, da svoje djelo moraš i riječju pripremiti. Jer takva je narav tvoje zadaće i
tvojega djela.
Uništi neprijatelje svoje, slike tuđih svetaca poskidaj i postavi one svojih svetaca
pomoćnika, oltare stranaca poruši, kipove šizme poruši. Neka u tvojoj zemlji budu samo slike,
oltari i kipovi tvojih. U protivnome, bit ćeš proklet, nadvladat će te tvoj neprijatelj.
Na tebi je da vodiš, a ne da slijediš narod. I da ne ugađaš i dodvoravaš se njegovim
manama i predrasudama, da bi te izabrao za vođu. Ako tako budeš postupao, nema budućnosti
ni za te ni za tvoj narod. Tako ćeš ti izdati svoje poslanje vođe, a i narod će te prije ili poslije
prezreti i odbaciti. Stoga budi strog prema njegovim manama i predrasudama, jer ga one

222
okivaju u lance učmalosti i nepokretnosti. Tvoja prva zadaća jest provođenje mentalne
revolucije, tako da ga izgradiš u narod viših vrijednosti i viših ciljeva i ideala. Da ga odlijepiš
od prizemljrstva i prizemljarskih ideala.
U vladanju svojim narodom neka ti uzorom budu iz povijesti poznati sposobni i
pravedni vladari. Vladaj uvjeravanjem kao što je činio Periklo u Ateni, a ne silom. Ne oslanjaj
se samo na bogate. Sjeti se kako je u perzijskom ratu Atenu, a time i europsku civilizaciju,
obranila flota sastavljena od siromašnih građana, a ne kopnena vojska sastavljena od patricija.
I u tvom Domovinskom ratu Hrvatsku su obranili siromašni i srednji slojevi naroda, i
nacijalizirana, poštena inteligencija, a ne bogati. Budi mudar i ne povodi se za lošim
primjerima neoliberalizma koji ne dopuštaju intervenciju države u sprječavanju da neki
postanu, pače i pljačkom i grabežom, enormno bogati, a drugi enormno siromašni. Jer kao što
apsolutna vlast apsolutno kvari (Lord Acton), tako i enormno bogatsvo kvari i pojedince i
društvo. Od pojedinaca, poglavito onih koji takvo bogatsvo nasljeđuju, enormno bogatstvo
pravi slabe karaktere, mlitavce nesposobne i nevoljne za žrtvu za javnu stvar, sklone samo
užicima i nemoralu, javnom i privatnom, mekušce bez ideala, kolebljivce i saveznike u izdaji
strancima radi očuvanja bogatstva. S druge strane, od enormno siromašnih stvara amoralne
zavjerenike iz zavisti za materijalnim dobrima, bez javnih ideala, sklonih neredu i ustancima,
oslonjenih na moral pravde jednake raspodjele dobara. Dakle, i jedna i druga krajnost
ugrožava državu i pravednost u njoj.

II.

Kad djelo svoje dovršiš, kad ga najviše zavoliš, osjetit ćeš slabost. Tada, kad se ruke
tvoje budu sklapale na praštanje i osmijeh tvoj postane blag, znaj da je vrijeme za tvoj
odlazak, da te vrijeme više ne treba, da više nije tvoje. Tvoje te djelo više ne prepoznaje,
postao si sebi stranac i vrijeme je za lađara, da te preveze na drugu obalu. Jer, eto, samo blagi
osmijeh ti osta. Od tvoje blagosti tebi neprijatelja ponesta, zato ti postade suvišan. Na izmaku
si, okreni se i pozdravi sa svojim djelom, jer ono ti više ne pripada. Zaista, zaista ti kažem,
kad počneš opraštati, znaj da si došao do kraja svoje snage. Da te tvoje poslanje izdalo, da
djelo svoje dovršiti nećeš, jer nitko svoje djelo za svojega života ne dovrši. Velika je to
ljudska kazna što te stigla, što ti je pripala. Tada ćeš shvatiti da te vrijeme prevari, da svoje
djelo ne dovrši. Zato se okreni i pogledaj po sinovima svojim i procijeni u koga je najmoćnija
riječ i najsnažnija mišica da tvoje djelo dovrši. Otiđi, ne čekaj onaj strogi glas što svim
vremenima služi i što svakoga tjera nemilosrdno. S time se pomiri smjerno, jer toliko ti je
dosuđeno, ne više. Jer, evo, novi glasnik stiže, na tebi nerazumljivom jeziku proziva jednog
od tvojih sinova, a tebi dovikuje: odlazi.
I tako bi i prođe i pedeset osmi dan učenja Ispravnoga puta.

223
 LVIX. Prisega

Prorokovođa je posljednjih dana postajao sve nemirniji. Iako je neizmjerno volio svoj
narod i bivanje s njim, ipak je odnekud dolazio nemir u njegovo srce, a da mu nije znao ni
razlog ni svrhu. Mislio je i o tome, ako čovjek hoće biti zdrav, kako se mora prepustiti
banalnostima života. Međutim, takvu ideju odbaci brzo i povuče se u gust i svim drvećem
prebogat lug, gdje pastiri podigoše plandišta i torove. Bijahu tu i oni pastiri noćobdije koji s
konjima noću spavaju i od vukova ih čuvaju, a danju s njima poslove obavljaju. Jer ljeto
bijaše došlo, a s njim i žetveni i drugi poljski radovi.
Prorokovođa se osami, leže na golu ledinu pod vedrim zvjezdanim nebom. Samo se u
jedne klašnje umota i počne o svom nemiru razmišljati. Budući da bijaše vrlo umoran, brzo
zaspi. Međutim, nije spavao dugo. Onaj nemir koji s njim zaspi uskoro ga probudi. Shvati da
dok mu razlog i svrhu ne odgonetne, da ga neće odagnati. Zato ga nastavi odgonetavati.
Prebirao je svaku riječ koju je Hrvatima izgovorio otkad je k njima došao i uzaludno u njima
tražio razlog nemiru.
Odjednom mu padne na pamet de je već i predugo s Kravatanima, da je s njima mnogo
govorio i raspravljao. I da otuda dolazi njegov umor. Shvati da bi to predugo bivanje u
Hrvatskoj moglo biti razlogom njegova nemira. Doista, vrijeme propadanja Kravatanije i
predugo traje, pa postoji opasnost i da njegove pouke narodu, prvacima i vođi uzaludne, budu
zakašnjele. Shvati da je vrijeme za odlazak, ali i za nastup s prvacima i narodom
kravatanskim. Da je bilo dosta objašnjavanja Kravatanije, da je vrijeme da Kravatanija
promijeni; da se oslobodi šizme domaće i strane. No, u isti čas spopade ga dvojba jesu li
narod, prvaci i vođa u vjeri i ljubavi prema Hrvatskoj sasvim učvršćeni, jesu li spremni za nju
živjeti i za nju viteški umirati. Jer samo od viteškoga života i viteške smrti Hrvatska može
sretno i zauvijek živjeti.
Prorokovođa je premišljao kako bi utvrdio njihovu vjeru, kako bi je za vječnost
zapečatio. I dođe na pomisao da sav hrvatski narod još jednom položi zavjet Hrvatskoj, da joj
se svojom krvlju, vjerom i ljubavlju zakune na vječnu vjernost. Na onu vjernost koja i poslije
smrti živi.
Kad to smisli, smiri se i zaspi te je dugo i mirno spavao. Ujutro kada se probudi,
pozove vođu i prvake naroda i reče im o svojoj namjeri. Oni se s njim složiše, pa im naredi da
sav narod okupe radi polaganja prisege. Vođa i prvaci učiniše kako im je vođa naredio: trublje
zatrubiše, narod se okupi i oni narodu objasniše što Prorokovođa od njih traži. Narod ih
sasluša, s Prokovođinom namjerom bijaše oduševljen te ushićen, gromkim oduševljenjem
pozdravi Prorokovođu. Kad se narod okupio, Prorokovođa obradovan narodnim veseljem,
ozarena lica okrenu se narodu i gromko reče:
- Evo, ljubljeni moj narode, ja sam već dugo među vama. Zajedno smo sve hrvatske
rane otvorili. Nahvalili smo sve što je bilo za pohvalu, pokudili sve što ja za pokudu bilo. I u
svemu se složismo. A da bi naša vjernost bila trajna kao vječnost, da bi naša ljubav za
Hrvatsku bila jača i od sudbine, sad ćemo zaprisegnuti, zaklet ćemo se Hrvatskoj i time
obnoviti i potvrditi našu prisegu što je već kod prvoga vjenčanja, prvoga saveza s Hrvatskom,
dadosmo. Zaklet ćemo se na vječnu borbu protiv svih mana i propusta naših i protiv svih
neprijatelja naših.
Pošto predahnu, nastavi: Sad ćete svi kleknuti, svi se mačem opasati, položiti desnu
ruku na srce, a u lijevoj visoko iznad glave dignuti križ i za mnom izgovarati riječi prisege.
Kad dovršimo riječi prisege, desnom rukom ćete na srce jako pritisnuti, a križ i mač poljubiti.
Tako će vaš vjenčani zavjet Hrvatskoj biti blagoslovljen, nebu i vječnosti predan na čuvanje. I
neka bude proklet svatko onaj tko ga prekrši.

224
 Pošto to reče, Prorokovođa je svečano, kao predmolitelj, izgovarao riječi prisege, a s
njime i sav narod:
U ime Svemogućega Boga i hrvatskoga naroda prisežem na potpunu i
vječnu vjernost Domovini Hrvatskoj, njezinoj samostalnosti i neovisnosti.
Prisežem da ću održavati i boriti se i po potrebi dati i život za teritorijalnu
cjelovitost Neovisne Države Hrvatske u njezinim povijesnim i etničkim
granicama. Prisežem da ću se svim dopustivim i časnim sredstvima boriti
protiv udruživanja Neovisne Države Hrvatske u bilo kakve saveze s drugim
državama, da ću se svim sredstvima boriti protiv stvaranja bilo kakvih
državnih ili paradržavnih entiteta bilo koje narodne manjine na ozemlju
Neovisne Države Hrvatske, da ću braniti dostojanstvo Domovinskoga rata i
njegovih sudionika, kao i dostojanstvo onih koji prvi ustaše i njihove borbe,
te da nikad neću izručiti nijednoga Hrvata sudskim, izvršnim ili bilo kojim
drugim civilnim ili vojnim vlastime druge države ili zajednice država, te da
nikada neću priznati presude izrečene protiv njih od suda u Haagu ili bilo
kojega drugoga suda u Hrvatskoj ili izvan Hrvatske.
Zavjetujem se da ću svake godine, ma gdje se nalazio, na Dan sjećanja
na veliki pokolj Hrvata ožalovati taj Dan, i tugovati za nevinim žrtvama
hrvatskim, te da ću bar jednom u tijeku svojega života posjetiti Spomenik
sjećanja žrtvama hrvatskim i s cijelim narodom tugovati, moliti i pokloniti se
tim žrtvama.

BOG I HRVATI!

Poslije položene prisege zaori se buran pljesak odobravanja.

No, Prorokovođa se sjeti da nije objasnio odakle onaj zaziv Bog i Hrvati, tko ga smisli
i što on znači. Stoga podiže desnu ruku u poluvis da primiri narod, a kada se ovaj primiri,
reče:
- Zaziv Bog i Hrvati je nadahnuće uma i ljubavi Pretečinoga. Preteče, vašega vođe
neumrloga. Ono mu bi dano u teškom vremenu propadanja, u teškoj krizi kada sav njegov duh
bi obuzet brigom i ljubavi za Hrvatsku. U vremenu kada je dvoglava aždaja teško pritiskala
Hrvatsku. On tada podiže uvis svoje ruke, raskrili ih te raskri svoje grudi i zamoli u Boga
milost za svoj narod. U taj čas on mu dade nadahnuće i samopouzdanje te shvati da je Bog s
njim i s njegovim narodom, da mu je Božji gen darovan, i da se samo u sebe i u svoju snagu
pouzdaje. Isto tako ga nadahni mišlju da s njegovim poslanikom sklopi ugovor kojim će mu
biti zajamčeno da će u svakom ratu On biti na njegovoj strani. I da drugoga saveznika ne traži
izvan saveza između Hrvata i Njega. Zato, o ljubljeni viteški narode hrvatski, taj zaziv i
njegovo značenje dobro upamtite, izgovarajte ga svaki dan kad ustajete i kada lijegate. I
poslije svake molitve. Jer tako ovaj savez s Njim za svoje dobro obdržavajte. No, vi,
lakomisleni narode, ne držaste se saveza s Njim, pa Drugi u predsjedničku svečanu zakletvu
pri preuzimanju dužnosti unese riječi zaziva “Tako mi Bog pomogao”, zaziv iz
deističkoga ustava osvajača svijeta i tako prekrši savez s Njim. Vaša je dužnost da tu povredu
saveza okajete i uklonite, da u predsjedničku prisegu unesete zaziv Bog i Hrvati što ga
Preteča u nadahnuću dobi od Njega, koji vas krijepi snagom i samopouzdanjem. Isto tako,
kada slušate vašu himnu, ne stavljajte desnu ruku na srce kao gestu štovanju vaše svete
Domovine, gestu što je također Drugi usvoji od deističkog osvajača svijeta. Ta je gesta lažna
patetika, odbacite je. Za vrijeme sviranje himne vi ispružite obje ruke ravno naprijed, s
dlanovima okrenutim nebu kao znakom poniznosti i primanja ljubavi od Domovine, a na
kraju te lirične melodije čvrsto stisnite šake i obje ruke podignite u poluvis kao znak

225
odlučnosti i postojanosti u ljubavi i posvećenja njoj. Glavu držite ponosno, s pogledom u
poluvis. Tako toj blagoj lirskoj melodiji pridodajete snagu i odlučnost svoje ljubavi, tako se
spaja snaga i poniznost te postojana vjernost i odlučnost za njezinu obranu i unaprjeđenje
njezino.
Kad vas je odabrao, onda vam je poručio da ste s Njim, bez ičijega posredovanja,
duhom vezani. To vam je dio njegove milosti u baštinu ostavljene. Time je na vas znak
slobode stavio i mačem vas opasao, da nitko i nikada nad vama ne smije uspostavljati vlast
niti je vi smijete poštivati. Da ste rođeni kao slobodan i suveren narod i što god protiv svoje
suverenosti činite, činite i protiv Njegove volje. Zato ne sklapajte nikakve saveze koji vam
ograničavaju suverenitet, a poglavito ne s perfidnim Albionom i Svrabom koji nije dostojan ni
da ti noge opere, ni da ti cipele sveže. Isto tako, protiv njegove volje radite ako sklapate savez
s Europskom unijom. Jer ona je prijevarna, na čelu joj je Albion perfidni, i ona će biti po
njegovoj mjeri. Europska unija je opijum za narod, ona je tlačiteljica i izrabljivačica koja će te
napraviti robom. Ona je kupila tvoju i staru i novu šizmu izdajničku, ona ti sprema propast.
Zato se ne daj u njezine ruke. Budi budan i stalno mačem opasan. Polaganjem prisege vi ste
postali posvećenici svoje sudbine.
Tako bi i prođe i pedeset deveti dan učenja Ispravnoga puta.

226
 LX. Pozdrav i odlazak

- A kad ja odem, o ljudi, o Hrvati, a otići ću jašući na bijelom oblaku sa zvijezdom u

desnoj ruci podignutoj na pozdrav, da mi ona put osvjetljava, vi ćete jedan drugoga pitati: A
tko bi onaj tko nam je govorio, a da ga zapravo dobro i ne vidjesmo? Je li on jedan od nas?
Ako je jedan od nas, zašto nije s nama. I kako to da ga tek danas upoznasmo?
Da, pitat ćete i od mene ćete zagonetku napraviti. A kad napravite zagonetku i ne
mognote je odgonetnuti, ponovo ćete pasti u sumnju. Prijatelji vaših mana će vam u tome
pomagati sve dok moja slika u vama ne potamni i ne nestane. Znam, jer sam već mnogo puta
k vama dolazio i svaki put ste me u zagonetku pretvarali sve dok od odgonetavanja ne biste
odustali i dok moja slika, moja prisutnost među vama ne bi nestala. Zato, evo, već sad, dok
sam još tu s vama, otkrivam vam se.
Ja sam, ustvari, stalno tu među vama, ali vaš duh otupi i ne vidi me. I kada me vidi, ne
prepoznaje me. Da, ja sam onaj kojega zaboraviste i zbog čega tijekom cijele vaše povijesti
lutate i trpite: ja sam vaš Duh otački. Ja sam vaš Nad - Ja koje vas povezuje i učvršćuje u
vašem djelu. Objedinjujem vas u svevremenu. Dokidam prošlost i budućnost, pravim vašu
svevremensku sadašnjost. Učvršćujem vas u vašoj sudbini koja vas vodi. Ja sam vaš smisao i
vaša volja koje povremeno napuštate. Ja sam stalno s vama i u vama, ali od vas neprepoznat.
Neprepoznat jer ste stalno u snu, u bunilu. Samo neki od vaših me prepoznaše, samo oni
malobrojni, vidioci. Zbog vaše duhovne tromosti vi otupjeste, vidioce smatraste mjesečarima i
prema njima postupaste neprijateljski. Ne slijediste ih nego uz pomoć prijatelja vaših mana od
sebe me potjeraste. Ali znajte, da se ja uvijek oslanjam na onu manjinu među vama, na one
uvijek budne, na one koji prvi ustaše, one koji su uvijek sa mnom bili. Konačno, oni me i sad
pozvaše jer ponovo ostadoše u manjini, pa na njihov nagovor dođoh k vama posljednji put da
vas probudim, da vam vječnošću premažem vjeđe, da vam skinem koprenu s očiju vaših. I
ako ostanete ovako budni kakve vas sad vidim, mene ćete stalno slaviti, imat ćete veliko
kraljevstvo i neprijatelji vam nikada neće moći nauditi. Jer ja vas svojom krvlju i svojim
mesom hranim, kao što to radi brižni pelikan. Ako li i sad kad me licem u lice upoznaste, kada
vidjeste da nisam zagonetka, kad probudih vaš duh i samospoznaste se, ako ponovo zaspite,
za vas više nema spasa. Konačno ćete propasti. Doći će stranac, od kojih neki u tvojoj zemlji
već imaju stanište, koji vam podmuklo i himbeno urotnički pridolazi, uništit će vas, kako sam
vas već i dosad, ali nažalost uzalud upozoravao. On će zaposjesti vašu zemlju, posmicat će
vas, a na životu će ostati samo oni koji izbjegnu među druge narode. U vašoj zemlji će vam
zamesti svaki trag, popaliti vaše domove i vaša svetišta. Oni koji izbjegnu među druge narode,
ti će ostati samo da tuguju, da bugare o svojoj nekadašnjoj domovini; ostat će za sramotu
cijelom svijetu kao bezumnici, kao oni lakovjerni i naivni koji svoju zemlju izručiše svojim
neprijateljima, pa sad kao beskućnici, kao rasipnici tuđe pragove obijaju. Među svim
narodima ćete biti izrugivani i ismijavani kao bezumni samozatiratelji koji nisu znali kazniti
neprijatelje svoje, koji se nisu znali izmiriti sami sa sobom, jer ne spoznaše u slozi svoju krv.
I, konačno, da znate: sve ono što sam vam govorio, govorio sam vam kao vaša
povijest koja je progovorila kroza me. Ako moje upute budete slijedili, ako moje riječi budete
slušali, prestat ćete biti lutajući narod kroz povijest, kroz vrijeme bez svoga sidrišta. Postat
ćete pokretan, napredujući narod kroz povijest.
Eto, toliko, a sad znajte: kao i dosad ostajem među vama i u vama, da s vama
podijelim vašu sudbinu. jer, prestankom kucaja vašega srca prestaje i moj život. A tako sam
žedan života, tako sam žedan radosti i ljubavi vaše. One vječne i velike ljubavi što u grudi ne
može stati, one ljubavi što do neba se diže, što slavi Boga i anđele, one što svakoga usrećuje.
Želim vječno živjeti s vama, podizati s vama vašu djecu, s vama orati vaše njive, s vama
graditi satelite u kojima ćete svih sedam neba obići. Ako ostanete tako budni, živjet ćete

227
vječno u mojoj milosti, u mojoj vječnoj radosti. A sad zbogom, jer ja nikud ne odlazim. Ako
ponovo pozaspite, bit će to na vašu trajnu propast. Više me ne zovite jer, evo, i ja ostarih,
iznemogoh pa više nemama snage. Sve što sam imao dadoh vama. A sad, još jednom zbogom,
jer ostajem s vama.
Poslije pozdrava Prorokovođa se htjede udaljiti, no pokoleba se, zaustavi se kao da im
je još nešto zaboravio reći. Začas se zaustavi, zamisli se i reče:
- U vašim radoznalim i nepovjerljivim, u vašim začuđenim očima vidim još pitanja,
čitam ih s vaših usana. Još se uvijek pitate odakle meni učiteljsko, ili kako vi kažete, proročko
poslanje, pa vam još jednom odgovaram: meni je povjerena providonosna briga o vama. Moj
duh koji je jedno s vašim, moja neizmjerna ljubav za vas i moje tisućljetno iskustvo boravka s
vama temelj je, opravdanje i snaga moga poslanja i brige za vas. Brige da ne doživite
zlokobni pad, gubitak svoga nacionalnoga identiteta. A velike su opasnosti da se to dogodi.
Jer, primamljive protuvrijednosne ponude dobivate. Zato sam s vama da ih sve odbijete, da
izdržite sve kušnje, da ne doživite konačni pad, rasap, nacionalno rasulo.
Kako već rekoh, ja sam k vama već slao proroke i vođe, političke i duhovne, ali vi ne
izdržaste kušnje. A znajte da čovjek nije samo biće moralne i religijske kušnje, nego i
političke kušnje. Poseban oblik te političke kušnje jest kušnja političkog identiteta. A smisao i
jezgreni, supstancijalni sadržaj političkoga identiteta jest nacionalni identitet, identitet
kolektivnoga Ja. To je ono božansko, neumrli, djelatni Ja ideal u vama, pa ako ono umre,
vi i ako ostanete živi bit ćete živi leševi, tjelesine bez duha. Prema svome osobnom i
nacionalnom identitetu ne možete se odnositi, kako vas to šizma, druge izdajice i osvajači
svijeta “poučavaju”, kao glumac što preuzimajući različite uloge preuzima, mijenja i
identitete. U stvarnosti, preuzimajući različite uloge glumac samo prividno mijenja identitet, i
to zato da prikaže odlike i sudbinu tuđega, a ne svoga identiteta. Svoj osobni i nacionalni
identitet time ne mijenja.
Najopasnije, jer su i najobuhvatnije, ponude su raznih ideologija što vam dolaze od
osvajača svijeta i vaših pismoznanaca. One vam nude svjetonazore materijalističke
soteriologije, rješenja materijalna i duhovna. O, kako su lažna, kako su isprazna njihova
obećanja! Ideologije isprazne. One su ustvari lažna politička svijest i kao takve napast. Sve
one posežu za istinom, ali je ni jedna ne doseže. Umjesto nacije nude vam bogatstvo, političke
karijere, razne užitke, slavu i svjetska individualna priznanja. Kao da nacija ne može više
učiniti za vas.
Sve te kušnje izdržaše samo rijetki, samo oni koji prvi ustaše, a većina vas ne izdrža
nego osta lutalački narod. Sve do Patriotskoga rata. U Patriotskom ratu izdržaste sve kušnje te
se ponadah da ste konačno prestali biti lutalački narod, da ste se zavoljeli, da ste zavoljeli
svoje Idealno ja, odnosno Ja ideal. No, radost moja bî kratka jer, na žalost, vi ponovo
padoste. Padoste pred ponudom neoliberalističke ideološke napasti koja vas prevari i lažno
obeća sigurnost i bogatstvo u zamjenu da se prodate, za vaš identitet, za vašu naciju. I zato ja
dođoh među vas da vas opomenem da će vam ponuđači donijeti samo siromaštvo, duhovno i
moralno. Došao sam vas podsjetiti na vašu slobodnu volju, na vašu slobodu izbora, da ste
pred izborom: ili sloboda, ponos i dostojanstvo ili pad, otpadništvo od sebe, od svoga
identiteta. Dođoh vas poučiti kako izbjeći pad. I još jednom vas podsjetiti na vaše dosadašnje
padove, na vaš nekoliko puta ponovljeni istočni grijeh. Jer i istočni grijeh trebate shvatiti
metaforično, iz iskustva izvučen zaključak i psihološku ocjenu čovjeka kao bića sklona padu,
ne samo moralnom i religioznom, nego i političkom. A najgori od svih vaših padova jese onaj
što ga počiniste na Bleiburgu, jer ga počiniste protiv onih što prvi ustaše. Jer tada ste zajedno
sa Svrabom pucali u svoj vlastiti identitet, u sebe, a što je još teže, tada vrhovni zapovjednik
toga zločina bijaše jedan od vas - Tito.
Kako već rekoh, poslije Domovinskog rata vi ponovo padoste u kušnji te opet
progonite i ubijate one koji prvi ustaše, šaljući ih pod krvnički mač suda u Haagu. I to me

228
veoma zabrinu, jer, eto, sve dosadašnje opomene ništa na vas ne utjecaše, vi jednako
ostadoste bezobzirni prema onima najboljima medu vama, prema onima koji prvi ustaše. A
zar vas nisam toliko puta navodio da spoznate Ispravni put i da ga slijedite? Zar vam ne
posla Konstantina Porfirogeneta, tuđeg cara i pisca, da vam otkrije vaše političke i duhovne
tragove (vaš ugovor s papom Agatonom) i da svoje podrijetlo osvijestite. Posla vam i Popa
Dukljanina, da vam otkrije veličinu vašeg prvog kraljevstva poslije vašeg povratka sa sjevera
zajedno sa Slavenima, pa zatim Tomu Arhiđakona. Posla vam i vođe vaše, sve od Porina i
Hrvata rodozačetnika vašega, sve kneževe, bane i kralje vaše. A vi sve to zanijekaste i
samoizdajom padoste u bezdržavlje, izgubiste slobodu i neovisnost, pokloniste se tuđem
kralju poštujući protunarodni i protusuverenitetni feudalni običaj i po nekom protunarodnom
pravu žene strane krvi predadoste se njezinom bratu kao njezina dota. Zar vam i poslije toga
ne posla povjesničare: Vinka Pribojevića, Mavra Orbinija, Ivana Lučića, Rittera Vitezovića,
Bartola Kašića te prvake Kravatanskoga narodnoga preporoda Gaja, Vraza..., Andriju Kačića
Miošića, Grabovca, Pavlinovića i Ivana Lovrića, Grgu Jukića... Zar vam za uzore ne posla
umnike i junake Zrinske i Frankopane, Kvaternika i Starčevića, Radića, Francetića i Pavelića,
i na koncu i Tuđmana... Zar vam ne posla “proroke” Šenou, Kranjčevića, Matoša i Milu
Budaka i mnoge druge da vas opomenu, da vas pouče i pokažu vam ispravni put? A i svece i
blaženike k vam posla. Mnogi od vas su poznavali i blaženoga Alojza Stepinca i kardinala
Franju Kuharića.
Na koncu, zar vam, među ostalim, ne posla za uzor ratnički, viteza među najvećim
vitezovima svih vremena, viteza Juru Francetića. Viteza časti i junaštva, viteza protiv svakoga
zla, nasilja i zločina. Viteza koji pogubi toliko neprijatelja, a ne napravi ni jednoga zločina.
On nevine, djecu, žene i starce i druge neborce nikad nije ni zlostavljao ni ubijao. Zbog svoga
viteštva on posta legendom i za neprijatelja. Tako u krvavoj bitki prsa o prsa, bajunete na
bajunetu, kad se smrt i život časovito za malo razmjenjivahu, on zarobljenom Svrabinu, koji
na nj sabljom nasrni, kad ga Svrabin za milost zamoli, život mu pokloni. Zapanjen Jurinom
herojskom velikodušnošću taj Svrabin osta mu vjeran, s njim se rame uz rame borio sve do
svoje pogibije. Francetić zaista bijaše pravednik-pobjeditelj.
Koliko ste knjiga o njemu napisali, koliko filmova snimili, pjesama ispjevali, koliko
spomenika podigli? Jao, ti ništa od toga ne napravi, nego u bunilu, u bezumlju svoga pada i
skromno spomen obilježje na nj si zatro, ne znajući da si time zatro i svoje korijene i svoj
identitet. Da si time napravio duhovno i političko samoubojstvo. Ništa tako, ne samo
simbolično i zorno, ne svjedoči o tvome padu kao tvoje zatiranje legende o vitezu Juri
Francetiću, vitezu bez straha i mane. Time si počinio zločin protiv sjećanja, otjerao si u
zaborav svoje ratnike-velikane, svoju ratničku povijest, zatajio si, izdao svoj ratnički
mentalitet - onu značajku što te nadvisuje nad sve narode, ono na čemu svoj ponos,
samopouzdanje i samopoštovanje gradiš. O, kakvog li pada, kakve li izdaje i strašnog
ponovljenog istočnoga grijeha!
Prorokovođa začas predahnu pa nastavi:

II.

- Kako već rekoh, to što vam govorim, govorim vam iz iskustva desetaka tisućljeća. Iz
spoznaje što je promjenjivo a što nepromjenjivo u povijesti, u naravi ljudskoj, u naravi
pojedinaca i naroda. I koliko sudbina nekoga naroda ovisi o budnosti i brizi njegovoj za
samoga sebe. Koliko zna ono nepromjenjivo naroda prilagoditi promjenama duha vremena, a
da se sam ne promijeni. Tijekom ovih desetaka tisuća godina vidio sam kako jedni narodi
propadaju, a drugi se uzdižu. I vidim kako se dovršava broj nacija na zemlji. To su izabrane

229
nacije da usavršavaju narode, i u tome vidim njihovu svrhu. Ali ne vidim kraj povijesti. Nije
mi dano da to vidim, kao što mi nije dano ni da vidim kraj čovjeka ni kraj svijeta. Ni vama ne
preporučujem da se tim pitanjima mučite, zašto da uzaludno gubite snagu kad čovjeku nije
dano da to spozna! Nego se usavršavajte i jačajte. Jačajte svoj duh, svoju spoznaju o sebi i
svijetu i o sebi se razborito skrbite. Neka vam vaš um bude vodič kroz tmine vremena, a vaša
snaga vaš branitelj. I čuvajte, ne zaboravljajte načela vašega Ispravnoga puta. Jer on je
jedinstven, dan je poseban svakom narodu za nj najbolji. Jao onom narodu koji ga zaboravi,
koji ga zabaci, koji ga prezre i napusti. Taj stupa na put propasti i nestanka. Zašto da vam se
to dogodi, da propadnete, da nestanete! A da vam se to ne dogodi, birajte za svoje prvake, za
svoga vođu izaberite onoga koji je postojan i koji zna čuvati načela Ispravnoga puta i
voditi vas na njemu. Pritom stalno imajte na umu onu neprolaznu, onu mudru izreku: mnogo
zvanih, malo izabranih. U svakom vremenu i u svakom narodu javljaju se lažne vođe, zaklinju
u svoju izabranost i svoju sposobnost. Spretni su to i lukavi ljudi, ali su prijevarni i
nepostojani. Oni u svemu traže samo svoju korist, neprestano trče za uvećanjem svoje lažne
slike. Prezrite ih i odbacite, jer i oni će vas za svoju korist - da bi ugodili taštini o svojoj
veličini i sposobnosti - izdati i odbaciti. Pa zar već nemate iskustva s takvima? Za svoje vođe
birajte postojane, one koji znaju čuvati vječna načela Ispravnoga puta i na njemu vas
postojano voditi. Jer mnogo je putova, ali samo je jedan pravi, samo jedan Ispravni. Mnogi
ga narodi dugo traže i teško nalaze, ali ga često olako napuste jer težak i zahtjevan je to put.
Ali je zato jedini spasonosan, a za onoga tko ga napusti smrtonosan.
I ne sumnjajte više u sebe. Zar vas za ovo vrijeme boravka među vama nisam poučio
razlikovati dobro od zla, ispravno od neispravnoga. Zar vam nisam razgovjetno razlučio
prave, istinske od lažnih vrijednosti. Protunaravnih i protudruštvenih “vrijednosti”. I kojim
vrijednostima treba biti privržen i slijediti ih, a kojih se treba kloniti i izbjegavati ih. I zar vas,
na koncu, kao najvažnije, nisam poučio razlikovati prijatelje od neprijatelja i kako se prema
kojima treba odnositi i postupati. Zato vjerujte u me.
Ja sam vaša lađa i prsten u lađi na putu k svjetlu. Mnogo je virova na vašem putu, na
vašoj plovidbi, ali ako se budete držali Ispravnoga puta, vaša se lađa neće prevrnuti. Bit
ćete vječno ozareni mojom spasiteljskom milošću. Ja izađoh iz kolibe da vam pokažem put i
prevezem vas na drugu obalu.
Zar ne vidjeste da ja nikad ne prenoći na istoj strani rijeke? Svake sam večeri lađom
prelazio na drugu obalu da bi na njoj prespavao. Zar zaista ne vidjeste moje svakonoćno
prelaženje na drugu obalu? Zar me niste razumjeli, zar ništa niste shvavatili od toga? O,
opasan li je i posvećen taj put! Na vama je da ga prijeđete. Uostalom, zato i dođoh k vama -
da vas prevezem na drugu obalu. A oni koji ne budu imali hrabrosti, oni koji ne budu pozvani,
ostat će vječni prizemljari. Oni će se od vas odvojiti i postat će vam stranci. I još više - postat
će vam tuđini, kao što i dosad mnogi tvoji postadoše.
Za ovo vrijeme dok bijah s vama, zar vas ne naučih mnogim umijećima. A poglavito
vas poučavah upravljati kolima. Narod koji ne zna upravljati svojim kolima, osuđen je da kao
crni volovi bude upregnut u tuđa. No, u vašim kolima ne mogu se svi voziti. Samo posvećeni,
samo oni koji prvi ustaše i oni koji ih slijede i vole. I zar vas nisam poučio koga ćete izabrati
za svoga vozara. Ako budete izabirali pravoga vozara, onoga koji bude znao čuvati načela i po
njima vladati, a vi mu se budete povjeravali, bit ćete slobodan i sretan narod. U protivnome
ćete propasti, malobrojni.
Zato da se očuvate, da spoznate i ostanete na Ispravnom putu, ja vam dadoh novu
vjeru, novu “ideologiju” Ispravnoga puta pravih vrijednosti. Slijedite ga i bit ćete
nagrađeni i slavljeni kao oni koji su hrabri i koji su prosvijetljeni.
O, dragi sinovi i kćeri Hrvatske! Ako propadne vaš Ispravni put, ako vam ga
neprijatelj zatre, uništi, propast će i uništiti Hrvatsku. To će biti vaša posljednja i konačna
tragedija. Plačite, tugujte sinovi i kćeri Hrvatske, ma gdje, u bilo kojoj državi na svijetu se

230
našli. Oplakujte tešku sudbinu vašu, ali znajte da ste joj i sami pridonijeli. Zato imate još više
razloga da plačete, da plačete i nad sobom, nad svojom vlastitom sudbinom, nad svojom
slabošću.

III.

Postajući sve dublje i sve moćnije, Učiteljeve su se misli i riječi obrušavale na nijemo
slušateljstvo kao bogati slapovi vode što obilno i bučno istječu iz jezera i bezglavo lete u
bezdan. Obrušavale su se jedna preko druge sve dok ne postadoše tako gromke da se sav
narod ne prestraši i ne zamre od čuđenja i straha. Nebo se začas smrači, a zatim se začu jak
prasak da se i zemlja potrese, a sav narod popada na zemlju. A onda, iznenada, sve se smiri,
nebo se razbistri i razvedri, a sunce obasja dolinu u kojoj narod bijaše i na koju padahu sjene
visokih borova s obližnje planine.
Od zaprepaštenja narod taj čas nije shvaćao što se dogodilo. Međutim, udaljavajući se
s mjesta događaja dolazaše sebi, poče međusobno razgovarati i konačno zaključi što se
dogodilo: Duh otački, njihov Učitelj, sprema se napusti ih. Vrijeme od 60 dana što ga s
njim provedoše činilo im se tako dugo, kao cijeli ljudski vijek. Pače, kao cijela povijest. Tako
misaono duboko, mudronosno i emocionalno snažno, dojmljivo kao da bijahu u transu, u
nekom drugom svijetu. Ali i sa zebnjom, s mučninom je shvatio da je odsad sasvim sam, kao i
svaki drugi narod. Da, sam, ali s mudrim i moćnim poukama Učiteljevim koje ga ohrabruju i
koje će ga održati na Ispravnom putu, ako ih se bude držao. Shvati narod da je Ispravni
put jedini put za koji vrijedi živjeti, za nj i za njegove vrijednosti. Da ga taj put čuva od
lažnih vrijednosti, da ga usavršava, da ga uzvisuje, čini višim narodom. Stoga narod odluči da
će se ubuduće čvrsto i predano držati Učiteljevih riječi.
Tako bi i prođe i šezdeseti dan učenja o Ispravnom putu.

231
 LXI. Konačno o Ispravnom putu

Svi su, prvaci kao i ostali narod, osjećali da se približava kraj boravka Velikoga
učitelja među njima. On je već bio iscrpljen, a oni nisu imali više pitanja. Ostalo je još samo
jedno pitanje koje - iako je mnogo puta spominjano i objašnjavano - to je bilo samo usput, u
sklopu nekog glavnog pitanja i samo radi njegovoga boljeg objašnjenja. Međutim, svi su to
pitanje smatrali tako temeljnim i tako važnim da zaslužuje da ga se još jednom zasebno
razmotri i razjasni. Jer, to se pitanje ticalo isključivo njihove budućnosti. Smatrali su da sve
dosadašnje pouke izložene unutar drugih tema treba povezati, dati im jedinstveni smjer i
jedinstveni smisao. Bilo je to pitanje o Ispravnom putu. Stoga se obrate Velikom učitelju i
zamole ga da im to prevažno pitanje posebno i podrobnije izloži.
Saslušavši njihovo pitanje, Veliki učitelj im odgovori:
- O ljudi, o Hrvati, ja također to pitanje smatram središnjim. Ustvari, sva dosadašnja
objašnjenja su bila priprema za to da bolje razumijete ovo posljednje i najvažnije. Pitanje o
Ispravnom putu. Zato vam ga, evo, kao najvažnije izlažem zasebno i potanje.
- Ispravni put nije lako ni pronaći niti ga slijediti. Ni pojedincu čovjeku, kojega od
malena odgajaju i izobražavaju da njegov život usklade i postave na ispravni put, a kamoli
cijelome jednome narodu. Često puta ni uza svu muku odgojitelja i izobrazitelja pojedinac
nikako da shvati svoj ispravni put, a mnogi koji ga i shvate, zbog slaboga značaja nisu ga
sposobni pratiti, i ostati na njemu cijeli svoj životni vijek. Na životnom je putu mnogo
traženja i lutanja, mnogo je posrtanja pred životnim nedaćama i skretanja s Ispravnoga
puta.
Ako je tako u slučaju pojedinca čovjeka koji ima čvrst integritet, bar biološki, a
odgojem i izobrazbom trebao bi steći i duhovni i kulturni i politički, kako je to tek teško kod
nekog naroda koji se sastoji od mnogo takvih, pretpostavljenih, pojedinaca, koji svoj integritet
trebaju uskladiti, a ponekad i podrediti integritetu nacije, cjeline. Jer narod tek trebao steći
integritet, steći nacionalnu svijest, svijest o sebi kao jedinstvenom tijelu - kao biološkoj,
političkoj i kulturnoj jedinici. I tko da njemu bude odgojitelj i učitelj kad iznad njega nema
nitko do li Bog, kako je govorio Preteča. A on, narod, očito je, mora imati odgojitelje i
učitelje. I što je naročito teško, on ih sam mora između sebe pronaći, izabrati, postaviti i
slijediti ih kao svoje odgojitelje i učitelje. I pri izboru ne pogriješiti, jer su teške posljedice
pogrešnoga izbora.
Kako je poznato, narodi kao i pojedinci imaju djetinjstvo, mladost, zrelost i starost.
Važno je pri tome znati da svi društveni slojevi i klase ne sazrijevaju i ne stare istodobno,
nego to proživljavaju najprije gornje klase i slojevi, a donji dugo, sve dok ne postanu gornji,
ostaju mladi i nezreli. Samo narodi koji su toga svjesni mogu ostati vječno mladi ako se
pomlađuju, primaju u visoku klasu one najbolje iz srednje i nižih klasa i slojeva. Tu političku
i biološku eugeniku uspješno provodi Albion, pa je zato već tisuću godina jednako vitalan, a
Dubrovačka Republika jer je to odbila činiti, degenerirala je, jer joj je elita izumrla.
Da, dragi sinovi i kćeri kravatanski, potrebno je dugo vremena da neki narod iz svoje
nezrele, mladenačke i lutalačke faze pronađe (dosegne) svoju zrelost kao svoj Ispravni put.
Da definiraju politički, kulturni, vojni, gospodarski tj. sveukupni ispravni put koji će slijediti
kroz povijest. Obično prođu stoljeća da narod taj put nađe, osvjedoči se u njegovu ispravnost i
više ga nikad ne napušta. Iz te spoznaje da je za nalaženje ispravnoga puta potrebno tako dugo
vremena usavršavanja narodnoga života, kao iskustva njegova mišljenja i djelovanja, nastala
je i ona latinska mudra izreka: historia magistra vitae est, tj. povijest je učiteljica života.
O Ispravnom putu već sam vam sve rekao, poglavito jučer u pozdravnom govoru.
Poučeni ste u novoj vjeri, u vjeri Ispravnoga puta i na vama je da ga slijedite, a ne da ga

232
ponovo ispitivate, sumnjate i s njega skrenete. Jer ako tako postupite, ostat ćete vječni
prizemljari, propast ćete. U toj vjeri ostanite postojani, a da takvima ostanete, molite Njega da
vam podari milost postojanosti slijeđenja Ispravnoga puta. Ako budete iskreno i skrušeno,
ali i zadivljenoga i hrabroga pogleda uprta Njemu molili, molitva će vam biti uslišena. Pritom
se sjećajte najplemenitije molitve od svih molitava što ih itko ikada izreče, a što je izreče
Angelus Silesius:

Prava je molitva kad molitelj gori:

Onim pred čim kleči da sam sebe stvori.

A sad zbogom, moji ljubljeni sinovi i kćeri Hrvatske. I zapamtite: Ispravni put je
uspravni, kraljevski put.
Tako bi i prođe i šezdeset prvi dan učenja o Ispravnom putu.

233
 LXII. EPILOG

Šezdeset drugi dan Prorokovođa je samo šutio i zaljubljeničkim i melankoličnim

pogledom promatrao svoj narod. Vidjelo se, bi mu teško napustiti ga. Reče samo: evo,
izvedoh vas iz koliba i rastjerah sjene što vam sunce spoznaje zamućivahu pa za prividima
hodiste, i tako stekoste darove slobode i dostojanstva. Poruke što vam ih objavih u ovih 62
dana u 62 govora zapišite u Zlatnu knjigu svoje sudbine i zapečatite je s devet pečata i
položite u hram sjećanja. Ali prije toga, svaki od vas je napamet naučite. Knjigu smijete
otpečatiti samo u slučaju nastale pomutnje među vama i na Dan velike odluke. Poruke Knjige
upišite duboko u svoje srce kao svoju novu vjeru. I neka tako ostane za sva vremena. Zatim
zašuti.
Odjednom, oko pet sati poslije podne zemlja se zatrese, smrači se, sav narod začas
obnevidi, a kad to prođe vidješe Prorokovođu kako jašući na bijelom oblaku uđe u dugu sa
sedam boja i nestaje u nebeskim visinama. Narod začuđen zanijemi, ali osta miran i promatra
Prorokovođin zalazak među zvijezde. Kad se osvijesti od začuđenosti, postade svjetan
rastanka te da za nj nastade novo doba. Da je u ovih šezdeset dva dana što je s njim pribivao
Prorokovođa i govorio mu, da se preobratio i od prizemljara postao Viši narod. Kad toga
posta svjestan, narod se stade veseliti i slaviti Prorokovođu i njegov nauk.
Tako bi i prođe i posljednji, šestdeset drugi dan Prorokovođina bivanja među
Hrvatima i njegova učenja Ispravnoga puta.

234
 Prorokovođine naknadne misli

Napustivši Hrvate, Prorokovođa je kao Duh otački ostao s njima, prisutan.

Nevidljiv, nadgledao je kako ostvaruju njegov Govor. Promatrajući ih u svakidašnjem
životu, zabilježi im namjerno prije nepriopćene misli. Međutim, shvati da im ih mora što prije
otkriti da bi ih poštedio posljedica pogrešnih početaka. Jer, vidje Prorokovođa, Hrvati ne
provode njegov Govor dosljedno, te stoga potpadaju pod utjecaj devijantnih i destruktivnih
ideje Zapada koje nazivaju idejama postmoderne. Stoga odluči priopćiti im misli upozorenja
što prije jer, evo, nadolazi vrijeme Velikoga sukoba za koji se moraju navrijeme pripremiti.
Otkrit će ih Trećemu, onomu što im ga postavi za vođu i koji ih treba provoditi kao dio
Govora. Evo tih Prorokovođinih naknadnih misli koje on nazva

Obračun s postmodernom ili neprijatelj kao

dobročinitelj

Misao, ideje i emocije u književnosti, umjetnosti, filozofiji i društvenim znanostima

postmoderne izraz su jednoga oblika života što ga je proizvela liberalna demokracija i
postindustrijski kapitalizam Zapada. I samo u tim zemljama postmoderna je misao i emocija
izvorna. U ostalim nacijama, na rubovima Zapada (a to su poglavito bivše zemlje
komunističkih režima), koje nisu, odnosno dok nisu, bile zahvaćene liberalnom demokracijom
i postindustrijskim kapitalizmom, postmoderna je bila samo loši, beskrvni imitat.
Za smjenu postmoderne potrebno je izmijeniti oblik života kojega je ona izraz. No,
oblici života, kao povijesne epohe, oblikuju se tijekom dugog vremena, pa i njihova promjena
traži dugo razdoblje. U biti, velike povijesne epohe, kakva je i epoha postmoderne, smjenjuju
se kroz ratove i revolucije. Ponekad je za to potrebno i više ratova i revolucija i dug
vremenski tijek. Društvene evolucije pak, uglavnom su dovršetak onoga što su ratovi i
revolucije izmijenile u osnovama stanovitoga oblika života...
Postmoderna označava kraj jednoga dugog povijesnog razdoblja, naročito
intenziviranoga prosvjetiteljstvom, plodnog kulturnim napretkom Zapada. Kraj jednog oblika
života. Ona je iscrpljenost Zapada, nedostatak snage za ozbiljno, za dubinu emocije i misli,
bez snage za tragično, gubeći se u površnosti i raznim igrama glumeći oslobodenost od
opterećenosti ontologičnošću. Brbljava i zabavljački neodgovorna za sudbinu svijeta, pravi se
njegovom žrtvom i pritom glumi neku novu zbilju. Postmoderna je zapravo simptom kraja
moderne, simptom zamora duha, stanka u misaonoj i općenito duhovnoj, i, još više, u
duševnoj pustoši Zapada, te, praveći se važna, izigrava nas. Svojim ludizmom izvukla nam je
tlo ispod nogu. Kad ne bi bila prolazna moda, ontološko poigravanje sa svijetom, bila bi to
opasna igra protiv logosa, protiv svih čovjekovih kulturnih dostignuća što ih je u savezu s
logosom namro u posljednjih pet - šest tisuća godina.
Iz širokog registra pro i contra promišljanja postmoderne, za njezinu
karakterizaciju, neobično je relevantno mišljenje Giannija Vattima (II pensiera debola 18 ),
koji ju je karakterizirao kao “slabo mišljenje”, kao “slabu ontologiju”. Nasuprot takvom
“slabom mišljenju” postmoderne, moderna je bila “jako mišljenje”.
U širem kulturološkom i filozofijskom obzorju postmoderna je kao povijesna epoha
prihvatljiva tek “na popust” ; kao časoviti povijesni zastoj (inače ona negira smisao povijesti
18
Slabo mišljenje. (lat.)
235
shvaćene teleološki i emancipacijski, osobito mogućnost filozofije povijesti), kao nemoć, kao
strah pred budućnošću, pred novim početkom nazvanim ovom prilikom post-postmoderna,
koja će gledati dalje, uspostavljati druge i nove vrijednosti na svim područjima života
nadilazeći postmodernu i njezine kriterije i vrijednosti, posebno njezin anarhizam.
Dakle, budući da živimo i o njoj mislimo i pišemo, filozofijski i estetički, nužno je o
postmoderni šire i temeljito se odrediti. Jer, upravo je postmoderna radikalno rastemeljenje,
pa se naročito stoga moramo zapitati: što dolazi poslije “postmodernoga stanja” ? (Lyotard). S
tim je u svezi, dakako, i pitanje je li se zaista moderna dovršila ili je njezin emancipacijski
projekt nedovršen (Habermas), pa se na njegovu ozbiljenju može graditi budućnost,
napredak? Isto tako izostao je odgovor na na pitanje je li emancipacijski projekt započet
prosvjetiteljstvom zaista morao nužno završiti u slijepoj ulici raščaranosti svijeta, u raznim
totalitarizmima - komunizmu, fašizmu i liberalizmu, u koncetracijskim logorima, gulazima,
Bleiburzima, Vukovarima itd. Je li zaista ratio prosvjetiteljstva morao završiti s Bombom
(atomskom, hidrogenskom itd.) ili je taj projekt mogao biti i drukčije usmjeren tako da jedan
racionalistički pothvat ne završi u iracionalizmu? I ako je samo do usmjerenja, ima li ratio
još ontološkog kapaciteta za novi početak s tim projektom.
Pozitivno odgovoriti na navedena pitanja moguće je samo s povjerenjem u Bitak. S
povjerenjem u ponovno prihvaćanje temelja, Bitka, doduše pod novim uvjetima. Ponovno
prihvaćanje Bitka ujedno postmodernu označava, vrjednuje kao prijelaz od rastemeljene
neutemeljenosti k temelju, Bitku. K Bitku koji je bio vazda tu, samo je od bića bio
neprimijećen, neuvažen. Ali, čovjek je već ontološki predodređen za Bitak, pa se ne može ni
prestati pitati i misliti Bitak (metafizički), osim da poživotinji. A postmoderna, jer je
eminentno nihilistički uzmak, jer nije revolucionarno traženja novih putova napretka, jer je ne
samo dekonstrukcija vrijednosti nego i njihova dekadencija, mora uzmaknuti u sjaju, u
iskrenju Bitka. Njezino posvemašnje relativiziranje svih vrijednosti izraz je nedostatka snage,
odnosno moći. Ta nemoć postmoderne ne dolazi od Bitka, od temelja, jer on je uvijek tu,
uvijek jedan te isti - “nepokretni pokretač” (Aristotel). Nemoć, doduše, može dolaziti i od
Bitka, jer se on ne izlaže uvijek, ni odmah i sav. Jer u protivnom bi nestalo vremena. On se
izlaže postupno. Nemoć, međutim, dolazi i od bića i njegova neuspjeha da se drži, da bude
prisutan Bitku i tako bude plodan, da rađa od snage primljene od Bitka, kako u umjetnosti
tako i u politici i filozofiji. No, da je u postmoderni do bića a ne do Bitka, dokaz je to što je ta
slabost zahvatila Zapad, prije svega Europu i Sjevernu Ameriku, a ne i ostali svijet, prije sviju
Indiju, Kinu...koje (još?) i ne osjetiše postmodernu. Rezultat toga jest okcidentalizacija Istoka,
prije svega politička, ali i gospodarska. Zapad - SAD, gubi ratove s Istokom; vruće u Koreji,
Vijetnamu, Afganistanu, Iraku; ali i hladne, gospodarske. Postmoderna se samoporažava od
nemoći. Biće je Zapada oslabilo, zahvaćeno je ne samo dekadencijom nego, pače, i
degeneracijom.
Odbojnost prema postmoderni, međutim, ne zapostavlja moment moguće nužnosti
njezina nastanka (jer ona je tu), pa prema tome i njezina uvažavanja, ali samo kao faktičnog
stanja, a ne kao vrijednosne epohe. Ona je, naime, bez zbiljske stvaralačke inspiracije i
ostvarenja u kulturi.

II.

Heraklit je prvi shvatio povijesne igre što ih izvodi Bitak. Prvi je shvatio da od
Drugoga, od neprijatelja, dolazi dobročinstvo. Prvi je shvatio agonističnu bit Bitka, te da se
Ja, samo, bez Drugoga, ne spoznaje, ne napreduje nego stagnira i umire. Da od neprijatelja, od

236
rata, dolazi spas. Hegel ga je dobro shvatio: uništenje neprijatelja jest anarhistički terorizam.
Neprijatelj uvijek mora preživjeti.
U postmoderni čovjek je na Zapadu (Europa i Sjeverna Amerika) ostao sam, bez
neprijatelja, a time i bez progresa - jednostavno zapao je u Postmodernu epohu. No, Drugi kao
neprijatelj ipak se održao na suprotnoj strani svijeta, na istoku. I ne više kao slabi Drugi nego
kao jaki Drugi. Drugi koji se više ne će povlačiti, koji više ne će izbjegavati povijesne igre
Bitka: igre života i smrti, rata i mira, sluge i gospodara, slobode i podčinjenosti, priznanja i
ignorancije, dostojanstva i poniženja... nego će ih, dapače, gordo, samosvjesno izazivati. Jer
upravo se dovršava politička i gospodarska okcidentalizacija svijeta: Kina i Indija kao vodeće,
uz Pakistan i druge nacije Istoka, koje će kao prepoznati neprijatelji, stekavši gospodarsku,
demografsku i vojnu moć, tražiti političko preuređenje svijeta - novi svjetski poredak, zapravo
hegemoniju Istoka nad Zapadom zapalim u nemoć Postmoderne epohe, kao i nad ostalim, još
duhovno i materijalno nedoraslim, svijetom. Naime, kraj moderne donio je i kraj narastanja
moći Zapada (a sve što ne raste propada), ali ujedno i snagu Istoku, prenijevši na nj znanje i
tehnologiju, a time i odgovornost za sudbinu svijeta. U neprijateljski Istok svakako treba
ubrojiti i Japan koji je u II. svjetskom ratu pokoren i ponižen na najstravičniji način. Taj
ratnički narod bušido-mentaliteta između ostaloga i zato će se pojaviti kao saveznik ostaloga
Istoka, suprotno dosadašnjem neprijateljstvu prema tom Istoku, a parcijalno kao saveznik
Zapada (Njemačke i Italije s kojima je činio sile Osovine u II. svjetskom ratu). U novoj
geopolitičkoj konfiguraciji moći pojavit će se kao neprijatelj - osvetnik Zapadu.
Tako okcidentalizacija svijeta - premještanjem moći sa Zapada na Istok - stvara
scenarij sraza Istoka i Zapada. Istok je dugo imao samo potencijalnu moć - demografsku, ali
je to bila samo čisto biološka, pasivna, moć. No, na tu pasivnu moć moderna Zapada dodala je
znanje i tehnologiju, tradicionalno oružje svoje nadmoći, na Istok. Zapad, (liberalni
kapitalizam vođen imperijalnom državom) učinio je to u potrazi za profitom i time aktivirao
potencijale Istoka koji se okreće protiv njega. Istok se homogenizira, u što se, kako rekosmo,
uklapa i Japan koji se dosad oslanjao na Zapad, i to radi hegemonizacije toga istoga Istoka.
Zapravo, Japan se, in ultima linea, htio nametnuti sam kao globalni Istok (lukavo) kao
prututeža Zapadu, no sada će se uključiti u globalnu moć Istoka.
Duh se vratio Istoku, on shvaća sebe i svoju snagu - zadobiva samosvijest: genetsku
kao rasa, demografsku kao djelatna samosvjesna većina čovječanstva, zemljopisnu kao
kontinent, a uskoro će pridoći i tehnološka i općenito materijlna.

III.

Sad se, dakle, već vidi odakle će doći poticaji i uzroci obračuna s postmodernom: s
Istoka i njegove ratne konflagracije sa Zapadom. Jer, kako reče Hegel, mir izaziva trulež
svijeta od čega ga čuva rat: “kao što kretanje vjetrova čuva more od truleži u koju bi ga
stavilo trajno mirovanje, kao što bi i narode stavio u nj trajni ili čak vječni mir”. Slično je
mislio i Heidegger kad je rekao da se nacije održavaju i izgrađuju radom, znanjem i borbom.
Doduše, postmoderni Zapad - prije svega SAD i Velika Britanija - i sad vodi ratove s
nekim zemljama, ali, prvo, to su zemlje između Istoka i Zapada, i, drugo, to nisu zemlje
prvoga reda po snazi i mogućem ratnom učinku i otporu Zapadu. To nisu ratovi za opstanak
obiju strana, nisu sudbinski ratovi. Zapad u tim ratovima zasad ima nerazmjerno veću snagu
pa pobjeđuje, ali i u njima samo djelomično i privremeno. Naime, osvajački Zapad pobjeđuje,
ali ne može izmijeniti oblik života u tih naroda, pa se na koncu mora povući, kao što je bio
slučaj s Vijetnamom, a to ga čeka i s Irakom i Afganistanom. Dakle, ti ratovi nemaju snagu

237
sudbine kojom se mijenjaju povijesne paradigme i oblici života. Tu snagu, tu moć, imat će tek
sraz Zapada s Istokom.
Ponavlja se obrazac već viđen kod propasti Rimskoga carstva. I zamor, dekadencija,
Rimskoga carstva, kao i postmoderna suvremenost, doživljavana je katastrofično, kao propast
svijeta, kao kraj povijesti. Odakle je došao spas Zapada? Od germanskih i slavenskih barbara
koji su to carstvo razbili, ali i na njegovim ruševinama i na njegovim intelektualnim i
političkim dostignućima (rimsko pravo, pravna država, državne institucije i dr.) izgradili
zapadnu civilizaciju, koja je napredovala dvije tisuće godina, sve do postmoderne. U filozofiji
povijesti taj obrazac napretka poznat je kao prevladavanje (Aufhebung, Hegel), dakle ne
potpuno uništenje nego negiranje uz očuvanje onoga najvrjednijega dostignutoga.
Spomenuti sukob, nuždom logike samoga sukoba, vratit će na svjetsku pozornicu
nacionalne vođe kao nacionalne junake, i to kao junake osvajače drugih država i nacija, i kao
junake nacionalne osloboditelje. Ratni će sukobi također, nuždom psihologije naroda, vratiti
ono epsko i velike nacionalne priče, legende i mitove (metanaracije, grand récits), što
znače kategorije i vrijednosti moderne, tj, novu modernu. Sa sukobima epskih obilježja vraća
se i tragično, vraća se bol i trpnja i iz njih izvijeni lirski uzdah i vrisak duše, nostalgija za
nedohvaćenim blaženstvom pjesničkoga subjekta koji će ponovo imati razlog za liriku
realističkog i ontološkog tipa. Nastupit će vrijeme novoga pročišćenja, izbaviteljske
sublimacije i razračun subjektivnoga duha sa svijetom i njegovim smislom. Uputit će čovjeka
na intezivno traganje za smislom egzistencije, što opet nužno vodi obraćanju Bitku (Bogu) za
odgovor, i tako ga odvesti na trag u postmodernoj posustale metafizike. Zapad će, takoreći,
ozdraviti od moralnoga pada, od pada u nemetafizičnost, od “slabe ontologije”. Duh će
ponovo sebe uzeti ozbiljno, izaći na čistinu i suočiti se sa svim metafizičkim pitanjima. Tek
tada će duh, osvrćući se unatrag, s grizodušjem gledati na postmodernu kao na epohu svoga
zaborava i zapalosti u otuđenost. A Drugi, koji se u postmoderni konstituirao u agona, kroz
sukob će vratiti Zapad sebi. Ta upitanost, to traženje smisla egzistencije Ja i Drugoga, što
znači svijeta, vratit će na duhovnu pozornicu Zapada želju za novim prosvjetiteljstvom,
novom zorom duha.
Tako će geopolitika (od koje se najmanje nadao) vratiti čovjeku Zapada rumenilo na
lice, vratiti mu dubinu postojanja i zabrinut pogled u nju. Postmoderna će biti napuštena sa
stidom, s posramljenošću Zapada zbog nebrige za se. Spas će doći od Drugoga, od njegova
dara iskušavanja života i smrti, dostojanstva i poniženja. Heraklit i Hegel će ponovo postati ne
samo uvaženi filozofi nego i sveci mudrosti. Zapadni će čovjek shvatiti da mu smisao daje i
održava agonističnost. Ispunit će se obećanje; “tamo gdje je pogibelj raste i ono spasonosno”
(Hölderlin, Heidegger). Nastupit će post - postmoderno stanje tj. nova moderna.
O kako je teško iz ove pustoši, s ovoga mračnoga dna postmoderne, umom dohvatiti
stanje nove moderne! Jer, i um je sam u samozaboravu. Odrekavši se svoje povijesti, on je
čovjeka toliko ponizio da mu je sve vrijeme, pa i vječnost, pretvorio u stupidnu bezdogađajnu
sadašnjost bez budućnosti, i time ga obezavičajio.
No, kako smo vidjeli, vratit će nam se povijesnost u naše vrijeme i tako nam vratiti i
povijest, a s njom i našu budućnost. Postmoderna ne će biti ni prevladana (Aufhebung, Hegel)
ni pregorena (Verwindung, Heidegger) nego sa stidom odbačena, a njezini mrtvi plodovi
zakopani da nas ne postiduju. Tako će završiti obračun s postmodernom zaslugom Drugoga
kao Neprijatelja i njegovim dobročinstvom.
Hrvati trebaju biti pripravni za dane Velikoga sukoba.

238
 Dr. Petar Vučić rodio se 29. ožujka 1938. u Cetinskoj
krajini u selu Glavicama (zaseoku Planici) kod Sinja.
Pučku školu završio je u Glavicama, gimnaziju u Sinju, a
studije u Zagrebu. Diplomirani je pravnik i doktor
političkih znanosti (uže područje geopolitika). Pohađao
postdiplomski studij na Filozofskom i Fakultetu političkih
znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Objavio je nekoliko
zapaženih knjiga: Jugoslavija izmišljena država,
Politička sudbina Hrvatske - geopolitičke
geostrateške karakteristike Hrvatske, Hrvatski
duh alke, Židovstvo i hrvatstvo, Fenomenologija
nacije, te zbirku pjesama Ukleti jahač. Osim toga,
autor je brojnih stručnih i znanstvenih rasprava i članaka iz
područja politologije i gospodarstva, te ustavnog,
financijskog i autorskog prava.

239
 Dr. sc. Petar Vučić
GOVOR HRVATIMA O ISPRAVNOM PUTU

Urednik:
Milan Ilić

Fotografija na prvoj strani korica:

Oton Iveković: Dolazak Hrvata na more
snimio Luka Mjeda

Fotografija na zadnjoj strani korica:

William Blake: Čuvar vremena

Nakladnik:
Hrvatski književni klub

Za nakladnika:
Josip Palada

Tisak:
»A. G. Matoš« d.d. – Samobor

2007

Posvećeno uspomeni mojega krstitelja

fra Stanka Milanovića Litre
strijeljanog od komunističke
vlasti u Sinju 10. studenoga 1944.