Ante Tomić: Mi smo Hrvati jednostavni,

primitivni ljudi. Oduzmeš li nam jela od tri

sastojka, glazbala s jednom žicom i pjesme s
dva stiha, što će od nas uopće ostati?

Piše JL

Foto ilustracija / Hanza Media

Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitter-u Pošalji na email

Katkad treba biti jednostavno. Najpoznatiji hrvatski tradicionalni recept stane u jednu
rečenicu. Oderano ovčje mladunče nabiješ na dugačak šiljak, valjano ga posoliš i sporo
okrećeš nad žeravom. Najbolje što ćete pojesti u Dalmaciji ima samo četiri sastojka, ribu,
blitvu, sol i maslinovo ulje. Od antike do danas naš narod ništa složenije od toga nije smislio.
Istina, od Turaka smo naučili puniti povrće mljevenim mesom, od Mađara smo uzeli gulaš, od
Mlečana pašticadu, od Austrijanaca pohani odrezak, krumpir-salatu, savijaču od jabuka i
sacher tortu, ali izvorna, nesumnjivo naša jela tako su primitivna da bi ih i debil znao
spremiti, piše Ante Tomić u svojoj kolumni u Jutarnjem listu.

Kao što ih debili i spremaju. Ako nemate ražanj pogonjen električnom strujom, za jedan tako
mučno dosadan posao kao što je pečenje mladog janjca nema boljega nego uputiti kakvog
zaostalog momka da dva i po sata ravnomjerno vrti na stočiću, pojeći ga s vremena na vrijeme
velikim kriglama ledenog bambusa da siromah ne dehidrira u jari.

Pa i s muzikom je slično. Dok su narodi oko nas svirali balade na lutnjama i menuete na
čembalima, razvlačili mjehove harmonika u razdraganim polkama, raspisivali složene operne
partiture za desetke gudača, dirigirali zborovima i solistima i svijali blistave limene cijevi u
sve čudnije puhačke instrumente, u nas se u beskraj monotono turpijalo na jednoj jedinoj žici
od konjske dlake.
Već kad je netko u Lici rastegnuo dvije preko gusala od javorova drva i jareće kože, to se
držalo dekadentnim luksuzom. “Šta će mu dvi žice?” negodovao je jedan. “Da neće možda
guslat džez?” šapnuo je drugi prestravljeno. “Neš ti nama ođe pametovat”, viknuo je napokon
treći kamenjem tjerajući heretika koji se drznuo dirnuti u njihovu blaženu jednostavnost.
Jer urođenicima je zapravo i ona jedna žica katkad bila višak, muzički su se sasvim dobro
izražavali i bez instrumentalne pratnje, na suho, jedan bi pjevao deseterački dvostih, a ostatak
Backstreet Boysa se pridružio poletnim ojkanjem. Stoljećima je to bio naš dinarski solfeggio,
ganga, rera i ojkalica, ni nalik ičemu drugome u europskoj muzici. Najsličniji možda
tradicionalnom pogrebnom pjevanju tuareških udovica.

Pripovijeda mi prijatelj Kaštelanin kako je jednom davno, u nenarodna vremena, u nekom

stanu u Zapruđu čitavu noć igrao briškulu i trešetu s trojicom Imoćana, redom
visokoobrazovanih muškaraca, sveučilišnih profesora i novinara.
“Ma, čekaj, je li ono neko piva gangu?” zaustavio se jedan od njih oko tri iza ponoći zatečeno.
I svaka se aktivnost za stolom na nekoliko trenutaka zaustavila. Kartaši su zašutjeli ozareno
osluškujući proljetnu novozagrebačku noć, ali zvuk koji su čuli nije nažalost bilo njihovo
zavičajno pjevanje, već šum trafostanice. Pa, zbilja, može li se zamisliti prostija muzika od
one koju ćete zamijeniti sa zujanjem bakrene zavojnice pod naponom?

Otprije osam godina UNESCO je hrvatsko ojkanje zaštitio kao vrijednu nematerijalnu
kulturnu baštinu čovječanstva, a ja se, iskreno, dvoumim oko toga, ne znam jesam li ponosan
ili mi je neugodno. Zaključujem ipak da su učeni međunarodni etnomuzikolozi ispravno
ocijenili visoki umjetnički doseg stihova: “Mala moja, frižideru stari, u tebi se moje meso
kvari.” Nenadoknadiva bi šteta bila da takvi proplamsaji duha iščeznu u zaboravu. Osim toga,
mi smo Hrvati jednostavni, primitivni ljudi. Oduzmeš li nam jela od tri sastojka, glazbala s
jednom žicom i pjesme s dva stiha, što će od nas uopće ostati?

Kad nekakvi branitelji, udovice, vojni veterani i invalidi, protestiraju zbog festivala ojkanja
koji je u Petrinji htjelo organizirati Srpsko narodno vijeće, riječ je o sramotnom kršenju
nacionalnih prava i umjetničkih sloboda i uništavanju jedne tradicije koja je, na koncu, i
hrvatska tradicija. Mnoge su slične priredbe organizirane u Dalmatinskoj zagori i
Hercegovini, u Cisti Velikoj, Šestanovcu, Slivnu, Tomislavgradu, a znale su gdjekad dobaciti i
u inozemstvo, sve do Münchena, i nikad dosad čuvari našeg domoljubnog ognja nisu se našli
iznenađeni i uvređeni. Jedina nevolja s festivalom u Petrinji je da na njemu nisu trebali pjevati
naši, već njihovi. Cijeli je problem da takozvani branitelji mrze Srbe, a nezgodno im je to
otvoreno kazati.

Ali, s druge strane, razmišljajući dulje o ovome neobičnom slučaju, ne mogu ni branitelje
osuđivati. Jer, vidite, ti što u ime branitelja, veterana, dragovoljaca, udovica, roditelja nestalih,
u ime obitelji, Zdravka Mamića i Zlatka Dalića odlučuju što je poželjno, a što nepoželjno u
ovoj zemlji, pa i oni su na stanoviti način naša kulturna baština, naše neprocjenjivo vrijedno
nematerijalno dobro. To je također dio velike hrvatske tradicije jednostavnosti. Užasni ljudi
koji se predstavljaju braniteljima nikad nisu protestirali ni zbog čega stvarno važnog.

Valjda pet hiljada udruga imaju i nijedna se, zanimljivo, nije javila da podrži montere iz
Uljanika, ili švelje iz Kamenskog, ili zadužene u švicarcima, ili bilo koga drugoga izvan
njihova sebičnog kruga interesa. Desničarske histerike ne uzrujava da ovdje mladići umiru na
ulicama prije nego Hitna pomoć dođe do njih. Jedino što njih pokreće je goli šovinizam,
okomiti se na ćirilicu, Momčila Bajagića ili ojkanje. UNESCO bi možda i to trebao zaštititi,
taj primitivizam, sancta simplicitas, svetu jednostavnost hrvatskih političkih debila, njihove
proste mozgove na baterije od četiri i po volta što se momentalno počnu pregrijavati na sve za
što makar i samo naslućuju da ima veze sa Srbima.