Priču o renesansi u hrvatskoj književnosti započet ću jednim istinitim

događajem koji se 1463. zbio u kraljevskomu, danas ruševnom Više­

gradu sjeverno od Budima. Mogao sam za početak ovih vježbi izabrati
i neku drugu epizodu, ali sam se odlučio za ovu jer in medias res do­
vodi hrvatsku renesansu u vezu s najnotornijim ubojicom toga doba,
ali i najslavnijim vampirom čitave ljudske povijesti, s transilvanskim
vitezom Drakulom. Uz to dogodilo se da je drugi akter ove priče bio
i pisac prve tiskane hrvatske knjige. A dogodilo se to upravo ovako:
autor te prve tiskane knjige Oratio in funere Petri Cardinalis s. Sixti,
inače diplomat i književnik, dobar pisac na latinskom jeziku, Nikola
Kotoranin biskup Modruški, pouzdanik pape Pija II. susreo je u vi­
šegradskoj tamnici usred Panonije notornog grofa Drakulu i fiksirao
tom prilikom njegov valjda jedini, a svakako najstariji fizički opis.
Drakula, panonski vampir i notorni ženskar, nekrofil i sadist, između
ostaloga je i krivac za predrasudu prema kojoj je jedina razlika između
balkanskog i engleskog džentlmena što je prvi u punoj formi jedino
noću, dok drugomu to uspijeva biti i danju. Balkanski kralj ponoći i
vladar u carstvu zla povezan je s Hrvatskom i Hrvatima kroz taj inače
jedini sačuvani literarni opis svoga lika. Opis je nastao upravo kad je
glasoviti antiturski junak Drakula, ili pravim imenom Vlad Tepeš, ina­
če okrutni politički ubojica, u svojoj 32. godini bio zatočen u tamnici
kralja Matijaša Korvina pa je slučaj htio da je ondje susreo pisca one
prve hrvatske knjige koja je inače bila objavljena u Rimu 1474.
Zapis Nikole Modruškog o Drakuli čuva se već više od pet stoljeća
u Vatikanskom tajnom arhivu i to na stranicama rukopisne knjige De
bellis Gothorum. U tom slabo čitanom djelu hrvatskog humanista koji
je napisao i jedno važno pismo o glagoljici, te je autor niza latinskih
6 Slobodan Prosperov Novak

traktata, na primjer jedne učene rasprave o utjesi, sadržan je pravi rud­

nik svakojakih informacija o renesansnoj Europi u čijem je političkom
životu Nikola s biskupskom stolicom u Modrušu sudjelovao punim
plućima. On je u mnogim presudnim događajima ostavio snažan trag
pri čemu mu nikada nije dostajalo osobne hrabrosti.
Svoj rukopis o Gotima u kojem je sačuvan opis Drakule Nikola
je pisao za moćničke oči jer je poznato da se njegovim rukopisom
koristio papa Pio II, koji je u svoja djela rado uvrštavao, a da ih baš
i nije najpoštenije citirao, obilne fragmente iz prijateljevih i savjet­
nikovih djela, uopće iz raznih tuđih tekstova. Nikola Modruški bio
je sa svoje strane tipičan humanistički avanturist i vagabund. Bio je
vrsnik Drakulin a rodio se u Kotoru 1427. Ustvari, kad bismo još i
cjepidlačili, onda bismo morali dodati da se rodio u mjestancu Grbalj
koje je koji kilometar udaljeno od Kotora. Zna se pouzdano da je u
mladosti studirao u Veneciji, zna se i kod koga je, a zna se i koliko
je učio. Zatim se zna da je u patarenskoj Bosni već 1460. u papinsko
ime vodio ne uvijek bezopasne pregovore s odmetnutim Stjepanom,
tadašnjim kraljem bosanskim.
Tu usred Bosne na nekom od bojišta Nikola je čini se već jednom
susreo Drakulu koji se, ako su sačuvani izvori točni, u nekoliko na­
vrata i sam borio protiv Turaka u Bosni. Kasnije se Nikola, dok je
boravio neko vrijeme u Nagyvaradu što je, prevedeno na rumunjski
jezik, bilo u Oradea Mare, kad se, dakle, našao u društvu učenog i
moćnog H­rvata, inače dvorjanika ali i kasnijeg urotnika protiv kralja
Matijaša, Ivana Viteza od Sredne, još jednom zainteresirao za Drakulu
i poželio ga i po drugi put sresti. Tako je susret s Ivanom Vitezom bio
tek uvod u Nikolin put prema Višegradu gdje se dogodila sljedeća faza
diplomatske misije u koju ga je poslao papa Pio II, inače antiturski kri­
žar, humanist i velik poznavalac onodobnih Slavena, pisac jedne češke
povijesti. Čim je Nikola čuo da je u Korvinovom zatvoru utamničen
Drakula, inače osvjedočeni vampir, ali u svoje doba svakako poznatiji
kao borac protiv Turaka, pohitao je da ga sretne. Tako je uz Dunav,
u kraljevskom Višegradu, boraveći uz ratobornog ugarskog kralja, tu
posljednju vojnu nadu da Bosna ipak neće pasti šaptom, bio Nikola
Modruški u prilici osobno susresti legendarnog Vlada Drakulu, to
jest Ladislauma Draculiama, kako ga je ovaj Hrvat nazivao na njemu
najdražem latinskom jeziku. Višegradski susret ove dvojice, njihov
Vježbanje renesanse 7

drugi susret, dogodio se u Solomonovoj kuli, još i danas sačuvanoj. Taj

susret papinskog poklisara i tadašnjeg Korvinovog zatvorenika Drakule
omogućio je nastanak jedinog vjerodostojnog zapisa o fizičkom izgledu
već u ono vrijeme po zločinima notornog transilvanskog grofa.
Sada ćemo poslušati kako zvuči taj opis strašnoga Drakule iz vre­
mena kad mu politički poslovi i dani baš i nisu bili krenuli najbolje.
Bio je, piše Nikola Modruški, Vlad Drakula ne odveć visok čovjek,
reklo bi se da je bio čak i zdepast, ali je zato bio čovjek vrlo velike
snage. U čitavoj njegovoj pojavi bilo je nešto neobično hladno ali i
strašno. Imao je Drakula orlovski nos, nabrekle nozdrve, te usko i
crvenkasto lice na kojem su izrazite bile velike trepavice koje su uo­
kvirivale velike i razrogačene oči. Guste i čupave obrve nad njegovim
prodornim očima i pod visokim čelom povećavale su obujam krupne
glave. Bikovski Drakulin vrat kao da je bio isklesan iz tog zdepastog i
čvrstog tijela s kojim ga je povezivala upečatljiva glava s koje su se po
snažnim ramenima prosipali crni i vrlo kovrčavi uvojci.
I to je sve što je vidio Nikola kad je u višegradskom zatvoru ugle­
dao transilvanskog kondotijera kojemu je, u nastavku opisa, znao
još pribrojati i mnoge optužbe za patološku okrutnost. Nakon vrlo
uspješnih borbi protiv Turaka Drakula se, po mišljenju ugarskoga
kralja, našao na vrlo opasnoj, ustvari nesvrstanoj poziciji. Zato ga
je Korvin, opravdavajući svoj postupak nekim inače neautentičnim
Drakulinim pismima, na prijevaru dao uhititi i dovesti u Višegrad.
Tu je kralj Matijaš Korvin glasovitog ubojicu i čovjeka koji je na kolac
nabio čitave šume ljudi, držao godinama u pritvoru. Čini se da u tom
svom ne baš uvijek sasvim zaključanom zatvoru Drakula nije mirovao.
Poznato nam je tako da je jednog uljeza, nekog Korvinovog agenta
koji mu je njuškao oko kuće, najprije otkrio a onda i osobno zaklao,
o čemu je svog kraljevskog tamničara uredno izvijestio jednim diplo­
matskim pismom na latinskom. Naime već je tada bilo jasno da je Dra­
kula, čije ime ima izvor u latinskoj riječi za zmaja, osnovao tajni Red
zmaja u kojemu je bilo uobičajeno da svi članovi nose kapu i natkapu
na crvenoj odjeći koja je simbolizirala krv mučenika. Prva kapa bila
je zelene boje i simbolizirala je zmajevsku ćud, dok je druga bila crna
i Zmajevi su je stavljali na glavu samo petkom, kad su inače održavali
svoje okultne i navodno nekrofilske sastanke. Uz to svi su članovi Reda
8 Slobodan Prosperov Novak

zmaja nosili oko vrata i medalju s likom dvokrilog zmaja razjapljenih

usta kojemu je u pozadini bio prikazan dvostruki križ.
Kao većina kasnijih političkih zločinaca i Vlad Drakula je imao
teško djetinjstvo puno nasilja. Zarobljen od Turaka još kao tinejdžer
on se u rodni kraj vratio odmah nakon što su mu 1447. ubijeni otac
Drakul i brat Mirčeta. Ta prva vladavina mladoga Drakule trajala je
jedva godinu dana, ali je zato ona druga, najviše poznata po neviđenim
okrutnostima, započela 1456. i trajala do 1462. Drakula je na transil­
vansko prijestolje došao u vrijeme kad je ojačala antiturska koalicija
u Panoniji, u vrijeme kad su Sveti Ivan Kapistranski i Janoš Hunjadi
obranili Beograd od Turaka i u vrijeme kad je na ugarsko, a to će reći
i hrvatsko prijestolje, sjeo mladi i ratoborni Matijaš Korvin. To vrijeme
druge Drakuline vladavine gotovo pa se poklapalo s kratkotrajnim
papinskim mandatom Pija II, čovjeka koji je za Transilvaniju, jedna­
ko kao i za Vlašku i Moldaviju, imao posebnu ljubav i koji je, kao i
mnogi humanisti, vjerovao da su ti preci današnjih Rumunja ustvari
izravni potomci Ovidijevih starih Rimljana. Drakulina okrutna vlast
trajala je samo do 1462. kad je navodno zbog falsificiranih pisama bio
sproveden u Korvinov zatvor. Kasnije se, neki izvori kazuju, krvoločni
grof pripitomio, čak se oženio jednom Korvinovom sestrom, a 1474.
bio je konačno oslobođen iz tamnice u kojoj ga je deset godina ranije
bio posjetio Nikola Modruški. Poznato je da je, noseći svoj štit s na­
slikanim zmajem, poginuo dvije godine kasnije boreći se s Turcima
koji su tada ponovno ojačali pa ih se više uopće i nije moglo otjerati
iz Bosne. A Nikolin opis Drakule u književnoj povijesti Europe ostao
je i uživa primat. Malo ih je koji su poput ovog renesansnog Hrvata
izbliza vidjeli kasnijeg vampira i naravno ostali živi!

Ipak, hrvatska renesansa, kao što može početi s Drakulom, može

početi i mnogo pitomije, ili barem učenije i to u jednom zadarskom
humanističkom studiju s početka XV. stoljeća. Ne treba začetak do­
maće renesanse baš uvijek tražiti u datumima velikih bitaka pa niti
u godinama rođenja ili smrti važnih pisaca, a još manje u susretima
renesansnih Hrvata s glasovitim osobama onoga vremena. Taj poče­
tak osluhnut ćemo upravo u tišini humanističkog studija Jurja Benje.
U svom zadarskom studiju proučavao je Benja desetljećima antičke i
novolatinske tekstove, kopirao je ondje Ptolemejeve table, prepisivao
Vježbanje renesanse 9

Petrarcin spis o znamenitim muževima, a uz pomoć prijatelja Tro­

giranina Petra Cippica, pomorca i zapovjednika galije, sakupio je i
vrijednu zbirku antičkih pisama i natpisa. Benjin kodeks danas se
nalazi u venecijanskoj Marciani, a kada je u prošlom stoljeću njegov
epigrafski dio bio uvršten u Corpus inscriptionum latinarum Berlin­
ske akademije, postala je vidljivom potpuna vremenska podudarnost
nastojanja zadarskoga humanista sa središnjim rukavcem ondašnjih
studia humanitatis na Apeninima.
O toj homologiji ne svjedoče samo Benjini i Cippicovi kodeksi, o
njoj nije jedino svjedočanstvo to što ondašnji hrvatski pomorac ima
potrebu da u Grčkoj i Maloj Aziji sakuplja antičke spomenike i da
ih donosi prijatelju u Zadar, o toj homologiji svjedočio je i vjerodo­
stojni Talijan iz Ancone, koji je 1435. posjetio Jurja Benju u Zadru i
s divljenjem opisao taj susret. Talijan kojega je Benja ugostio nije bio
neupućen u klasične jezike i klasične izvore. Nadimak mu je upravo
zbog te upućenosti bio Antiquario, a pravim se imenom zvao Ciriaco
de’Pizzicolli, danas bismo rekli da se bavio obavještajnim poslovima.
I to doista i jest istina, ali samo djelomično jer se Ciriaco bavio i
znanošću, bio je vrlo učen, pa je tako u Dubrovniku pomogao ta­
mošnjim vlastima i zatečenim talijanskim umjetnicima da postave
važne natpise na Kneževom dvoru i da na tom svom središnjem hra­
mu gradskog vladanja uspostave čvrstu humanističku ikonografiju.
O najranijim hrvatskim humanistima izvješćuje taj Ciriaco iz Ancone
u svojoj putopisnoj poslanici Itinerarium, koja je 1444. posvećena papi
Eugenu IV. Ciriaco je Dalmacijom putovao 1435, a Juraj Benja umro
je samo dvije godine kasnije.
Ne bez razloga prozvali su Benju hrvatskim Poggiom, misleći pri
tome na humanističko rodočelništvo i Poggia Bracciolinija i Jurja Benju
u njihovim sredinama. Obojica bijahu stručnjaci u epigrafici, obojica
dobri poznavatelji retorike i Cicerona. Za stolom Jurja Benje u tridesetim
godinama 15. stoljeća napisana je tako Magna charta istočnojadranskog
humanizma. Juraj Benja, Petar Cippico i njihovi vršnjaci s obiju strana
Jadrana bili su podupiratelji novoga jezika i novoga duha. Jezik što su
ga oni otkrivali nije bio hrvatski, nego klasični latinski jezik. Onaj,
pak, latinski jezik koji se u to vrijeme upotrebljavao u pisarnicama i u
svakodnevlju smatrali su ti ljudi barbarskim. Nije ih zadovoljavao ni
njegov leksik, ni sintaksa, a ni njegova ortografija. Uz pomoć kamenih
10 Slobodan Prosperov Novak

i papirnatih izvora što su ih ponovno otkrivali, oni su iznova učili na­

vodno zaboravljeni latinski jezik i vježbali njegovu eleganciju. Oboružali
su se filologijom kako bi uz njezinu pomoć stigli do pravoga klasičnog
latinskog. Pisati kao Ciceron bio je ideal Jurja Benje, a bio je to i Poggiov
ideal. Zato su ti pisci, otkrivajući jezik drevnih Rimljana, istodobno raz­
grtali prašinu što se nakupila nad žanrovskom slikom antičke književne
baštine. Otkrivali su njezinu retoriku, njezine priručnike, gramatiku i
poetike, otkrivali su zaboravljene komediju i tragediju, epiku i eklogu,
idile i ode.
Zajedno s tom novom književnošću pojavila se pred njima i nova
ideja ljudskog. Humanisti nisu odmah radikalno odbijali prethodno
srednjovjekovno doba, ali su vrlo brzo došli do posvema novih ideja
o protoku vremena i o povijesti. Njihov humanizam bio je arheo­
loški. Filologija i arheologija bile su mu instrumenti. Ciljevi im bijahu
okrenuti suvremenosti i njezinu poboljšavanju. Humaniste je prošlost
zanimala ukoliko su uz njezinu pomoć mogli žedno ispiti sadašnjost.
Uglavnom ti su ljudi zauvijek odagnali jednu mračnu ocjenu što ju
je koje desetljeće ranije bio iznio učeni Giovanni iz Ravenne kad je
neko vrijeme koncem XIV. stoljeća službovao u Dubrovniku i kad je
očajan što ondje premalo ljudi zna latinski jezik i što gotovo nitko ne
njeguje humanističke studije zapisao ovu strašnu rečenicu: “Ovdje je
svatko onakav kakav se jednom rodio”. U vrijeme kad je Hrvatskom
putovao Ciriaco Ankonitanac ovaj crni teorem Ravenjaninov vrijedio
je sve manje. Počelo je doba učenosti, pa su Hrvati zajedno s Nijemcem
Von Huttenom mogli uskliknuti: “Dolazi doba učenosti. Hopla, mi
živimo!”, dakle nekako tako kako je ovaj Nijemac rekao ili otprilike
onako kako je to jedan drugi Nijemac ponovio početkom XX. stoljeća.
Počelo je s obnovom učenosti i civilizacijskih tekovina u XV. stoljeću
a onda se sve još više razmahalo u XVI. stoljeću, tom velikom razdo­
blju prosvjete i učenosti na hrvatskom tlu, razdoblju kad je današnja
Hrvatska bez ostatka ušla u sustav humanističke Europe, sustav koji
i do danas određuje europejstvo najstarijeg kontinenta.
Temeljni prostor humanističkog djelovanja nalazio se od početka
u školi. Reformom škole humanisti su u život gradova, ali i dvorova,
postupno uvodili nov i moderan duh. Pred njima glavom je bez obzira
pobjegla prethodna skolastika. Za razliku od drugih svojih talijanskih
prethodnika, koji su pretežito bili gradski bilježnici, Toskanac Filip de
Vježbanje renesanse 11

Diversis u Dubrovniku je od 1434. do 1441. bio i učiteljem. Kakav je

de Diversis bio učitelj, danas se nazire iz njegovih izravnih svjedočenja,
iz kojih je moguće rekonstruirati i njegovu bliskost gradskoj političkoj
eliti. Za gradske oce obavljao je neslužbenu, ali vrlo uglednu djelat­
nost neke vrste glasnogovornika senata. Njegova je dužnost bila da,
osobito u prigodama smrti vladara ili ustoličenja novoga suverena, u
katedrali drži službene laudacije i komemoracije. Danas su sačuvani
samo neki od de Diversisovih govora, među kojima se ističe onaj iz
1438. na komemoraciji kralju Sigismundu, a zatim i nekoliko mjeseci
mlađa laudacija novomu kralju Albrechtu. Nakon samo godinu dana
održao je još jednu komemoraciju, i to istomu, naglo preminulom
Albrechtu. U tim govorima pokazao je de Diversis svoju dobru upu­
ćenost u političke prilike, pa je naročito zanimljivo kako u govoru
nakon nagle Albrechtove smrti pokušava obraniti preminuloga kralja
od vrlo teških i u Hrvatskoj raširenih optužaba da nije dovoljno po­
mogao antitursku koaliciju u vrijeme rasapa Srbije i pada Smedereva.
De Diversisovi govori, što se u njima lako zapaža, pisani su nemarno,
ali su zato precizan dokument o dubrovačkoj, tada već opasnoj i dvo­
strukoj politici, koja se državno-pravno oslanjala na hrvatsko-ugarsko
sljedništvo, dok je s Turcima, koji su joj pritiskali granice, željela živjeti
u stanovitoj diplomatskoj idili. De Diversis je pod tu složenu praksu
podmetnuo svoju humanističku retoriku.
Njegovo životno djelo ipak nisu bile te katedralne političke lau­
dacije i komemoracije, nego je za njega još važniji spis u kojemu je
dao pohvalan opis grada Dubrovnika, njegova socijalnog i političkog
uređenja, te ponudio i vrlo detaljnu sliku običaja koji su toga Toskanca
osjetljiva na kneževske blagodati posebno zadivili. De Diversisov latinski
spis kojemu je puni naslov Situs aedificiorum, politiae et laudabilium
consuetudinum inclytae civitatis Ragusii donosi i vrlo zanimljive po­
datke o onodobnoj školi, o položaju đaka i učitelja u njoj. De Diversis
o svom položaju u Dubrovniku piše, trudeći se da sebe pritom ne ističe,
ali ipak nudi i pregršt podataka u svojoj taštini i nutrini. Bio je on
svjestan svojih vrijednosti, ali i sve veće važnosti materijalnih dobara
kao plaće za intelektualni rad. Iz jednoga takva odlomka progovara de
Diversis, punokrvni profesionalac onoga doba: “Zakonodavac koji teži
općem dobru cijeloga grada u prvom redu mora voditi brigu o punoj
stezi i o odgoju mladeži i to od treće do pete godine. Jer naša je duša
12 Slobodan Prosperov Novak

poput izbrisane ploče na kojoj se može slikati što se god želi, i baš
zato grad ima uvijek onakve građane kakva je nauka koju su primili
od učitelja. Jer kad se vosak skrutne, zadrži sliku koja je bila utisnuta
dok je bio mekan… Dubrovačka vlastela, pokazujući veliku želju da
joj mladež bude dobro odgojena, držala je po pohvalnom običaju na
općinskoj plaći čovjeka vješta latinskom jeziku, a on je, izuzev malih
darova, besplatno podučavao sve sinove građana i plaćenih službeni­
ka. Kad sam ja došao kao plaćeni službenik u Dubrovnik, ili Božjim
dopuštenjem ili jer su me na to navele zvijezde, ili što mi je data i neka
isprazna nada, doista se postupilo drukčije nego što sam vjerovao i
nadao se… Možda će neki učeni čovjek pitati kakve sam počasti, bo­
gatstva ili pohvale dobio od Dubrovčana zato što sam, da bih njima
pomogao, napustio, oh žalosti, najnapredniji grad Mletke, premda su
me od toga odvraćali svi prijatelji, zbilja uvaženi ljudi. Tamo su me
voljeli, poštovali, tamo sam se iz dana u dan oplemenjivao i zajedno
s počastima uvećavao svoje bogatstvo. Htio bih da onaj koji to pita
ostane bez odgovora, jer ne pišem ja o svojim zgodama i nezgodama,
već o pohvalnim običajima Dubrovčana pa bih zato molio da se strpi
svaki onaj koji nešto tako traži. Neka se strpi dok netko drugi opširnije
ne opiše smisao i uspjeh moga života, kao i ono što su ljudi od mene
primili zahvaljujući mom zalaganju.”
U de Diversisovo vrijeme odnos učitelja i učenika bitno se pro­
mijenio, i to ponajprije u smislu napuštanja dotadašnjih pedagoških
prisila, pa čak i školničkog nasilja. U humanističku se školu na sta­
rogrčki način vraća antiautoritarnost. U nju se useljava međusobno
poštovanje neravnopravnih i u njoj se najvažnije mjesto daje dijalogu.
Iz de Diversisova spisa vidljivo je da su se talijanski jezik i poduka za
svakodnevna zvanja već tada odijelili od klasičnoga humanističkog
studija. I dalje je u toj školi ostala primarnom poduka iz gramatike,
ali se ona nije više učila na normativan način. Učenje jezika sve se više
temeljilo na indukciji, pa su se jezici učili uz pomoć duljih tekstova,
a ne citatima i iz konteksta istrgnutim besmislenim frazama. Postav­
ljanje riječi i rečenica u novi značenjski kontekst, te učenje jezika uz
pomoć dramskih tekstova, a poslije i uporaba tiskanih knjiga u na­
stavi, bitno su smanjili količinu memoriranih i nekorisnih sadržaja.
Humanisti su u škole uvodili samostalnost u zaključivanju pa njima
više nisu bili potrebni srednjovjekovni florilegiji i lucidari. Njihova se
Vježbanje renesanse 13

škola programski vratila izvornim tekstovima, što ju je preobrazilo u

mjesto istraživanja, u svijet otvorenih mogućnosti koje nitko unapri­
jed nije mogao normirati, a najmanje je to moglo odrediti podrijetlo
ili osobno bogatstvo. Ima potvrda koje izravno svjedoče da su se u
Dubrovniku sredinom 15. stoljeća studirali već izvan škole i izvorni
tekstovi Demostenovi i Plutarhovi te da su se čitali moderni humanisti
kakvi su bili Poggio Bracciolini i Leonardo Bruni.
U plejadi najstarijih dalmatinskih humanista i učitelja najčasnije
mjesto svakako pripada jednom drugom Talijanu, nekom Tideu Accia­
riniju, koji je u svojoj domovini pao u nemilost pa je svoj disidentski
kruh zarađivao potucajući se hrvatskom obalom. Taj u Italiji inače
dobro poznat dvorski pjesnik i humanist odgojio je ponajbolje hrvat­
ske latiniste, a s nekima od njih je i prijateljevao. Poeta, kako se pred
latiniziranim oblikom svoga imena redovito potpisivao, stigao je u
Split već početkom šezdesetih godina 15. stoljeća i ondje je najprije
bio učiteljem mladiću Marku Maruliću, koji je na njegov poticaj i na­
pisao ganutljivo latinsko pismo pjesniku Jurju Šižgoriću Šibenčaninu,
prijatelju Acciarinijevu. To pismo najstariji je Marulićev književni tekst
i svakako jedan od prvih originalnih hrvatskih humanističkih sastava­
ka. Evo kako zvone neke od rečenica iz pisma Acciarinijeva učenika
Šižgoriću: “Nepoznat pišem ti pismo, premda te nikad nisam vidio, a
volio sam te i prije nego sam te upoznao. To je doista učinila veličina
tvoga duha, jer nam postaju dragi ne samo oni koje nismo nikada sreli
nego također i oni koji su živjeli daleko prije nas… Prednjačiš ne samo
pjesnicima našega vremena nego te smatram i veoma sličnim Nazo­
nu, Properciju i Tibulu… Tebi dakle, moj preljubazni Jure Šižgoriću,
bogovi sve na dobro okrenuli…” Acciarini je poslije službu dobio i u
Dubrovniku, i to čak dva puta, a u međuvremenu učiteljevao je i u
Zadru, oko godine 1475. Čini se da je upravo Acciarini u Dubrovniku
podučavao generaciju onih u njegovo vrijeme mladih plemića a kasnije
sjajnih latinista poput Ilije Crijevića, Karla Pucića, Damjana Beneše
i Jakova Bunića. U Italiju se Acciarini vratio tek osamdesetih godina
da bi u domovini nastavio svoj pjesnički učiteljski rad. Do smrti 1500.
stigao je još biti i privatni učitelj Don Juana od Austrije. Koliko se taj
čovjek žrtvovao za druge i koliko je od njegova duha doista pohranjeno
u ganutljivu tonu onoga Marulićeva pisma Šižgoriću, vidi se najbolje
po tomu što je u Acciarinijevoj ostavštini nađeno samo šest pjesama
14 Slobodan Prosperov Novak

i nevelik platonistički, naukom zadojeni traktat De animorum medi­

camentis u kojemu je iznio poglede na terapeutske i božanske aspekte
pedagogije. Mnoge je medikamente, ne štedeći se, unosio Acciarini u
duh svojih hrvatskih učenika pa se bez pretjerivanja može kazati da
su mu spomenik trajniji od mjedi podigli upravo njegovi brojni učenici
iz Splita, Dubrovnika i Zadra, koji su postali znameniti humanisti i
latinski poete.
Teoriji humanističkog obrazovanja temelje je postavio Slaven iz
Istre Pier Paolo Vergerije u svojem djelu De ingenuis moribus et libe­
ralibus studiis adulescentiae. U toj knjizi, napisanoj 1402, Vergerije,
koji je najplodnije godine svoga života proživio u Budimu, zalaže se za
prioritet književnog obrazovanja, traži čitanje dobrih pisaca i predlaže
odbacivanje skolastičkih priručnika. Posebno se ljutio na loš latinski
stil u školama i uredima. Vergeriju su njegovanost stila i elegancija
latinske fraze ciljevi kojima svaki učitelj treba težiti. Vergerije, rođen
u Kopru, u etnički šarolikoj sredini, bio je učenik Coluccia Salutatija
i vršnjak najpoznatijh talijanskih humanističkih školnika kakvi su bili
Vittorino iz Feltrea i Guarino iz Verone. Oduševljavao se Petrarcom pa
je proučavao njegov ep Africa, a poduku iz grčkog primio je od Grka
Emanuela Krisolarija. Njegova je kršćanska pedagogija oslobođena
srednjovjekovnih fantazmagorija. Među prvima zalagao se Vergerije za
radikalnu reformu Crkve i njezinih institucija, i to s pozicija humani­
stičkog sinkretizma, a ne srednjovjekovnog pauperizma. Nemirna duha,
on je u mnogočemu bio prethodnik Erazmov. Veći dio života proveo
je u dvorskoj službi na ugarsko-hrvatskom dvoru, da bi na kraju kao
ovjenčani pjesnik u Esztergomu postao i primas ugarski. Koristeći se
svojom latinističkom i retoričkom naobrazbom, reformirao je dvorsku
kancelariju, položivši temelje mađarskom humanizmu, te prosvijećenoj
i laičkoj Korvinovoj vladavini. Ugarski dvor, nakon što mu je Vergerije
pročistio jezik, uredio kancelariju i uljudio običaje, postao je jednim
od najmodernijih mjesta onodobne Europe.
Na istim poslovima Vergerija je naslijedio Križevčanin Ivan Vitez
od Sredne, koji je zatečenu kancelariju još bolje uredio tako da je ona
za onodobne okolnosti proizvodila vrhunske isprave. Stoga je i bilo
moguće da kanonik zagrebački Pavle Ivanić sakupi dio tih uzornih
isprava u kodeks koji se dugo smatrao najboljom matricom za vođenje
elitnih poslova kao i za poduku novih dvorjanika. Isprave i epistole,
Vježbanje renesanse 15

bile one od pravne ili tek osobne važnosti, imale su u to vrijeme

status elitnog književnog žanra. Senjanin Franjo Niger, koji je rođen
1452, napisao je praktičan priručnik o umijeću pisanja pisama Modus
epistolandi, koji je nakon prvog izdanja 1488. doživio veliku slavu te
su ga u sljedećim desetljećima pretisnuli čak pedeset puta. Pisac tog
epistolografskog bestselera proživio je buran život na putovima između
Venecije i Arada, Rima i Ferrare, a svoje doživljaje potanko je opisao
u svojevrsnoj enciklopediji kojoj je dao naslov Cosmodystychia. Tu
pisac nabraja brojne svoje tekstove te izlaže povijest svoga, kako kaže,
liburnskog podrijetla, trudeći se da dokaže kako mu se rodbinsko
stablo isprepleće i s Frankopanima i s Crnojevićima. Većina Nigero­
vih tekstova ostala je u rukopisu, dok su mu tiskane knjige doživjele
velik uspjeh. Tako je i njegov priručnik latinske stilistike, dakle knjiga
potrebna onovremenim ljudima, koji je bio prvi put tiskan u Parizu
pod naslovom Regulae elegantiarum, doživio u samo dva desetljeća
čak devet izdanja.
Najstarije hrvatske knjige tiskane su samo desetak godina nakon
Gutenbergova izuma. Proizvedene su kod talijanskih štampara i sve
su odreda imale latinsko jezično ruho. Uostalom, u to doba nije to
bila nikakva hrvatska specifičnost. Svaki onaj koji je u 15. stoljeću
išao u školu već bi u nižim razredima stekao dovoljnu sigurnost u
poznavanju latinskog jezika da je bez većih teškoća mogao čitati la­
tinske tekstove. Bio je latinski jezik zbog toga najpriručnije sredstvo
svim piscima koji su htjeli doprijeti do europskih čitatelja. Jednoj od
najstarijih hrvatskih knjiga uspjelo je da zahvaljujući svom latinskom
ruhu poslije doživi nekoliko pretisaka i prijevod na talijanski jezik.
Izvorni naslov bio joj je Petri Mocenici imperatoris gesta, a poslije su
je običavali nazivati De bello Asiatico, što je inače odveć pompozan
naslov za opis jednog u biti lokalnog rata koji se kronološki nastavio
na kaos izazvan padom Carigrada. Knjiga je objavljena u Veneciji kod
njemačkih tiskara, a autor joj je Koriolan Cippico, sin onoga Petra koji
je zajedno s prijateljem Jurjom Benjom skupljao antičke natpise, a sam
prepisao Ciceronove govore u kodeksu koji se i danas čuva u Oxfordu.
Petrov sin Koriolan obavljao je za Mlečane mnoge ugledne komunalne
dužnosti, a za posebne zasluge i Matijaš Korvin dodijelio mu je neke
povlastice. Kada je pala Eubeja i kada su mletački zapovjednici koji su
je izgubili bili osuđeni zbog izdaje i kukavištva, pozove mletački dužd
16 Slobodan Prosperov Novak

i Koriolana Cippica da opremi veliku galiju te da se priključi zapo­

vjedništvu ekspedicije zapadnih saveznika koja je krenula u rat protiv
turskih navala po grčkim otocima. Taj se kazneni rat vodio ne samo
u Grčkoj nego i na Balkanu, ali i u Maloj Aziji. Velika Koriolanova
galija s tri reda vesala sudjelovala je u čitavom tom četverogodišnjem
pohodu koji je bio samo jedan u nizu mletačkih ratova što su se sve do
Lepantske bitke 1571. gotovo matematičkom pravilnošću obnavljali.
Svi ti venecijanski pohodi protiv Turaka nazivali su se kolektivnim
imenom guerre d’Oriente, a ekspedicija u kojoj je sudjelovao i Koriolan
Cippico započela je 1470. Pobjednik nakon krvavog osvetničkog rata
bio je Pietro Mocenigo kojega su nakon povratka u Mlecima ovjenčali
slavom na čijim je krilima uskoro postao i dužd, ali je već 1476. umro.
Samo godinu nakon duždove smrti poželio je Koriolan Cippico da
pokojniku u čast objavi svoj tada već povijesni, a zapravo memoarski,
spis o ratu što ga je slavni vojskovođa vodio u Maloj Aziji, a u koji
se taj Trogiranin, neprestance razmišljajući o Turcima ponad Klisa,
uključio s velikim žarom.
Pišući svoju ratnu kroniku, Koriolan Cippico nikako ne može
svući humanističku odoru, što je posvema logično za čovjeka koji je
odrastao u kući što je bila prožeta humanističkom kulturom i koji se
rodio ondje gdje se Petronijev fragment o Trimalhiionovoj gozbi čitao
sve do 1650-ih, i to u privatnoj knjižnici kao stvar posve samorazu­
mljiva, dok je većina stručnjaka, doznalo se to tek poslije, bez razloga
mislila da je i taj dio Petronijeva romana Saturae zauvijek izgubljen.
Cippico je odrastao u Trogiru u kojemu su osim njegova oca djelovali
i mnogi ugledni talijanski humanisti, među kojima je ime Palladija
Fosca bilo samo jedno od najslavnijih. Odrastao je u kući u kojoj je
slavni natpis podsjećao na vojne uspjehe u borbi protiv Turaka i na
pljenidbu njihovih dobara. Koriolan Cippico piše o uspjesima Pietra
Moceniga strašću sudionika, on opisuje žestoke ratne sukobe, a na
njegovim stranicama defiliraju junaci i njihove žrtve, zarobljenici i na­
pastovane žene, hrabri mornari i kukavice. Cippico, mirnoćom kakva
grčkoga povjesničara, premda detaljno opisuje i najkrvavije epizode,
ne dopušta svom čitatelju da zaboravi da se sve te strahote događaju
u posvećenom prostoru humanizma, u svijetu koji su nekoć nastavali
stari Grci. Zato Cippico nikada, čak ni kada zadihano pripovijeda o
pojedinačnom nasilju, neće zaboraviti spomenuti nekog svog antičkog
Vježbanje renesanse 17

prethodnika ili neće propustiti zapaziti ostatak antičkoga hrama,

grobnice ili teatra.
On je u svojoj knjizi ispisao i mnoga geografska objašnjenja, a do­
nio je i vrlo točnu opservaciju o položaju i važnosti Dubrovnika, što
je najstariji tiskani spomen toga grada. Ali ono što najviše fascinira u
Cippicovoj knjizi jest to što on na samom početku hrvatske renesanse
opisuje kao stvar posvema prirodnu turski poraz, dakle, nešto što će
tijekom cijeloga 16. stoljeća zvučati tek kao lijep, ali nestvaran san.
Cippico je prvi, ali zadugo i jedini Hrvat koji opisuje Turke iz vizure
pobjednika. Poslije njega češće će biti očište žrtve u hrvatskih pisaca!
Zato odlomak o pljačkanju turskih posjeda zvuči gotovo nerealno:
“Neko je vrijeme bitka bila neodlučena. Napokon naši, nadmoćniji
i brojem i hrabrošću, posijeku velik broj neprijatelja i natjeraju ih u
bijeg. Mnogi su bili živi zarobljeni, a ostali se povukoše u strma brda i
neprohodne gudure. Porazivši potpuno neprijatelja, naši se rasprše po
svim selima radi pljačke pustošeći sve ognjem i mačem. Kad su tako
sve opustošili, vrate se na lađe natovareni plijenom, naročito sagovima.
U tim su naime krajevima žene izvrsne tkalje sagova i one obavljaju
svoj posao ne samo za svoju potrebu nego i za trgovinu. Malo je ljudi
bilo zarobljeno, jedino nešto žena koje nisu bile pobjegle jer su željele
odnijeti svoje stvari. Vrhovnom zapovjedniku bilo je doneseno bezbroj
neprijateljskih glava.”
Trogiranin Cippico, što isto radi i njegov šibenski vršnjak Juraj Šiž­
gorić, pokazuje živo zanimanje za pjevanje hrvatskih narodnih pjesama
pa tako u dijelu svoje knjige o azijskim ratovanjima, ondje gdje inače
opisuje pothvat nekog Dalmatinca u borbi s medvjedom, spominje, us­
put, i ilirske mornare, kako on naziva svoje sunarodnjake, koji svetkuju
i iz velikih čaša nazdravljaju vinom pozivajući svoje drugove pjesmom
na piće, da bi se, pripovijeda Cippico, kada se najedu do sitosti, započeli
prisjećati prošlih događaja, pri čemu se svatko hvastao i uzdizao svoj
udio. Jer nakon pobjede obično se i kukavice hvale svojim uspjesima,
poentira hrvatski pisac. Cippicova knjiga svoju kasniju popularnost,
osim svomu živomu stilu i zamjernoj dokumentarnosti, ima zahvaliti
trajnoj aktualnosti turske i ratničke teme. Razumljivo, Koriolan Cip­
pico nije iz perspektive svoga vremena uspio jasno razvidjeti da je mit
o venecijanskim pobjedama na Istoku bio tek velika laž kojom su se
vladaoci Republike Svetoga Marka služili kako bi na Jadranu i oko
18 Slobodan Prosperov Novak

grčkih otoka osigurali stanje ni rata ni mira, dakle povoljnih okol­

nosti za svoju trgovinu kroz Otrantski kanal. Jer Turci koji napadaju
Rhodos, Srbiju, Ugarsku i Hrvatsku, Turci koji Split i Trogir gledaju
s Klisa, nisu zbog zabavljenosti tim prostorima nikada značili izravnu
opasnost za Veneciju i njezin ekonomski interes. U logici dugog trajanja
nije bilo presudno koliko često su mletački lavovi zatvarali i otvarali
svoje kamene knjige po dalmatinskim zidovima. Gospodarima Jadrana
bilo je najvažnije da je Sveti Marko zaposlen, a dobar mir, makar bio
isprekidan i manjim bojevima, bio je uvjet dobre i sigurne trgovine.
Turci i Mlečani neprijatelji su koji su se sjajno dopunjavali. Koriolan
Cippico, pišući svoju pohvalu preminulom duždu Pietru Mocenigu, a
ne razabirući dokraja sve okolnosti mletačko-turskih ratova i njihov
negativni utjecaj na stanje u Dalmaciji, napisao je izvrsnu memoarsku
knjigu dobrog unutrašnjeg ritma i kompozicije, objektivnu, ali i s po­
bjedničkim nabojem koji će s razlogom u sljedećim stoljećima izostajati
u djelima hrvatskih književnika.
Za potrebe novoga društvenog sloja pisali su se u ono vrijeme
udžbenici iz udvornog ponašanja, udžbenici o vlasti i pedagogiji, pro­
pisi o kontroliranju emocija, pisanju pisama, pisali su se udžbenici o
dvostrukom moralu, ali i traktati o dvostrukom knjigovodstvu. Dok je
Castiglioneov Il Cortigiano knjiga o dvostrukom knjigovodstvu duše
i zbirka uputa o kontroliranju emocija, dotle je knjiga Dubrovčanina
Bena Kotruljevića Della mercatura et del mercante perfetto jedan
od najstarijih udžbenika namijenjenih trgovcu i njegovoj djelatnosti.
Trgovci su bili ključne figure toga vremena, nositelji dinamike i gos­
podarske moći, protagonisti obnoviteljskog rizika i zagovaratelji novih
tehnologija i komunikacija. Zato Kotruljevićev udžbenik, koji je napisan
u Napulju sredinom 15. stoljeća, pripada najdalekovidnijim knjigama
te epohe. Kotruljeviću je bio dalek svaki asketizam i uzdržanost.
Premda propagator srednjega puta i umjerenosti, na stranicama svoje
vrlo sustavne knjige pisac je definitivno opovrgao srednjovjekovnu
bojazan da je bogaćenje grijeh. On predlaže posvema nov tip slobod­
nog sudioništva građanina u javnom i političkom životu. Kotruljević
svoju knjigu piše kao praktični moralist koji traži pobožnost od svoga
čitatelja, za kojega pretpostavlja da je trgovac, ali od njega ne traži da
bude i svetac. Svi pobožni ljudi, čita se na stranicama Kotruljevićeve
knjige, ne moraju biti i svećenici. Ta Kotruljevićeva knjiga koja se duže
Vježbanje renesanse 19

od stoljeća širila u prijepisima, a tek ju je 1573. godine mletačkom

tiskaru odnio filozof Franjo Petrišević, dugo nije izgubila ništa od svoje
aktualnosti. Uostalom, ni okolnosti trgovanja kakve su Kotruljeviću
bile poznate nisu se naglo mijenjale. Kotruljevićev trgovac moderan
je putnik koji se služi mjenicama, nije on nikakav srednjovjekovni
torbar koji bi svoju robu poput puža prenosio sa sobom. On trguje
cjelinama, a ne uzorcima kao danas, putuje rizično i neudobno, ali
živi standardom koji je do tada pripadao samo kneževima i biskupima.
U renesansi kapitalizam nije bio usitnjen i Kotruljević, kada misli na
trgovca, ne misli isključivo na čovjeka koji trguje robom. Jedan od
najvećih kapitalista i vlasnika i dalje je bila država, pa Kotruljevićev
trgovac može pripadati i sloju poduzetnika i državnih činovnika koji
sve više stječu ekonomsku neovisnost, koji grade prostrane kuće i
počinju živjeti aktivnijim javnim životom.
U Kotruljevićevo vrijeme u Italiji, ali i u Dalmaciji, niču pomorski
arsenali kao prve prave tvornice, upošljujući mnoštvo radnika i obrt­
nika. Budući da se država još javljala kao najveći poslodavac, sudje­
lovala je u pothvatima kakvi su bili izgradnja utvrda i javnih zgrada.
Kotruljević piše knjigu u doba koje upoznaje potpuno nov odnos prema
radnom i slobodnom vremenu. To je epoha koja nepovratno razara
ideologiju siromaštva kao jedine sigurne ulaznice u nebo. Usredotoče­
nost na rad i na njegove rezultate najradikalnija je svjetska promjena
onoga vremena i može se usporediti samo s otkrićima novih svjetova
i tiska. Ona je gradskom stanovništvu donijela velike količine slobod­
nog vremena. Oslobodila ga je mnoštva molitvenih sati kao jedine
razdjelnice u dnevnom rasporedu. Kotruljevićev trgovac planira svoj
dan čim se probudi, a navečer analizira obavljeno, povlači se u studio
i uči, promišlja svoju budućnost i svoje sljedeće postupke, on postaje
svjestan povijesti svoje zajednice, njeguje višejezičnost kao blagodat
koja mu omogućava prodor u nove prostore. Moderni kozmopolitizam
i racionalizam rađao se zajedno s ranohumanističkim trgovcima i nije
istinita, a u dokumentima nema potvrda, teza da su rad u ključu mo­
dernog kapitalizma promovirali tek luteranski ideolozi. Kotruljevićev
napuljski traktat takvu tezu ruši do temelja.
Beno Kotruljević rodio se u Dubrovniku, gdje je već njegov otac
bio vlasnik tkalačkih radionica. Više je škole završio u Bologni,
a prva trgovačka iskustva stjecao je prevozeći robu brodovima između
20 Slobodan Prosperov Novak

Dubrovnika, Napulja, Barcelone i sjevernoafričkih luka. U Dubrovni­

ku je kontinuirano živio sve do 1451. godine, kada je zbog nekakva
ekonomskog prijestupa bio prognan. Za njim su raspisali i tjeralicu, pa
je tek zauzimanjem uglednih prijatelja poslije s njega skinuta sumnja
te je neko vrijeme mogao biti i napuljskim konzulom u Dubrovniku.
U tomu svojstvu posredovao je u pregovorima s kraljem Korvinom u
vezi s turskim osvajanjem Bosne. Smrt ga je zadesila 1468. u Aquili,
gdje je bio ravnatelj kovnice novca.
Spis o savršenom trgovcu nije njegovo jedino književno djelo.
Napisao je i traktat o ženama, pokušavao se baviti karakterologijom
i simbolikom cvijeća, ali su se oba ta djela izgubila. Njegov opsežni
traktat Della mercatura svakako je uskostručno djelo o umijeću knjigo­
vodstva i vođenju poslovnih knjiga. No ono što je u knjizi najzanimlji­
vije svakako nisu autorove računovodstvene upute, nego su to brojna
poglavlja u kojima s pozicija studia humanitatis određuje društvenu
ulogu trgovca prikazujući ga kao renesansnog nadčovjeka, univerzalnog
svestrano naobraženog čovjeka zainteresirana za sve oblike stvarnosti.
Taj Kotruljevićev uomo universale svoju izvrsnost gradi ponajprije na
moralnoj razini. On, kaže pisac, ne smije biti ni osvetoljubiv ni drzak,
ni nastran ni tašt, ni rasipan ni brutalan, ni izjelica ni pijanica, ne smije
kockati, ne smije se družiti s ozloglašenim ljudima, ne smije se baviti
okultizmom, a nije dobro niti da sudjeluje na viteškim turnirima. On
se čak ne smije igrati loptom, a nikako ne smije krijumčariti robu i
mora biti čedan, ozbiljan, ćudoredan. Mora poštovati instituciju bra­
ka, a kada ga žena ne sluša, treba prema njoj biti strog, ali je, veli taj
moralist, nikako ne smije tući, čak ni kada ona to zasluži, jer bi mu se
takav postupak poslije mogao osvetiti. Kotruljevićev je trgovac učen,
on tijekom dana, najbolje uvečer, pronalazi vremena za čitanje i učenje,
ali on ne smije knjige za duhovnu zabavu držati u općoj pisarnici već
za njih mora imati posebnu malu radnu sobu u najudaljenijem dijelu
kuće, što je moguće bliže spavaonici, kako bi, ako mu pretekne vremena,
mogao učiti, jer “studij je dična i pohvalna djelatnost”. Kotruljević je u
svomu djelu mislio i na sve detalje trgovčeva života, od onih povezanih
sa spolnim nagonom do onih koji se tiču odjeće. Pisac savjetuje noše­
nje odjeće koja neće gospodariti čovjekom, nego će on zagospodariti
njome, a što se boja tiče, Kotruljevićev trgovac kao da je sišao s nekog
suvremenog slikarskog platna jer njegove omiljene boje su crna, ljubi­
časta i smeđa. Odjeća nikako ne smije biti preduga, a rukavi ne smiju