Professional Documents
Culture Documents
Tomas Man Tonio Kreger PDF
Tomas Man Tonio Kreger PDF
Tomas Man Tonio Kreger PDF
org
Tomas Man
TONIO KREGER
BalkanDownload.org
2
www.balkandownload.org
Zimsko sunce je tek-tek bedno prosijavalo nad teskobnim gradom, mlečno i malaksa‐
lo iza oblačnih slojeva. Vlaga i promaja vladale su po ulicama sa zabatima, a ponekad
je padala kao neka meka sugradica, ni led ni sneg.
Škola se završila. Preko popločana dvorišta i napolje kroz vratnice navirale su čete
oslobođenih, delile se, i žurile desno i levo. Veliki učenici dostojanstveno su pritiskiva‐
li svoj svežnjić knjiga visoko uz levo rame, a desnom su rukom veslali uz vetar, ručku
u susret; mališani su veselo kaskali, tako da je ledena kaša prskala uokolo, a naučni
alat klepetao u torbama od kože morskog psa. A ponekad su svi sa pobožnim očima
naglo skidali kape s glave, kad bi se pojavio šešir sličan Votanovom i jupiterska brada
nekog od profesora koji je prolazio odmerenim korakom...
„Jesi li stigao jedva jednom, Hanse?” reče Tonio Kreger, pošto je dugo čekao na
drumu; sa osmehom priđe on prijatelju koji je izlazio razgovarajući sa nekim drugovi‐
ma, i hteo već sa njima da krene...
„Kako to?” upita on, i pogleda Tonija... Zbilja, tako je! Pođimo dakle malo.”
Tonio umuče, i oči mu se zamutiše. Je li Hans bio zaboravio, je li se tek sad opet se‐
tio da su mislili danas u podne da malo zajedno prošetaju? A on sam, on se skoro bez
prestanka tome radovao, otkako su se dogovorili!
„E pa, zbogom, vi!” reče Hans Hanzen drugovima. „Idem sad još malo sa Krege‐
rom.” – I njih dvoje krenuše desno, dok su ostali polako pošli levo.
Hans i Tonio su dospevali da šetaju posle škole, jer su obojica pripadali kućama u
kojima se tek u četiri sata ručavalo. Njihovi su očevi bili veliki trgovci i na javnim po‐
ložajima, i bili su moćni u gradu. Već mnoga pokolenja Hanzenovih posedovala su
one prostrane drvare dole na reci, gde su ogromne pile presecale debla sa tutnjavom i
zviždukom. Ali Tonio beše sin konzula Kregera, čije su žitne vreće, sa širokim crnim
žigom firme vozila kola ulicama, iz dana u dan; a veliki stari dom njegovih predaka
bio je najgospodskiji u celom gradu... Drugovi su stalno morali skidati kape, zbog
mnogih poznanika, štaviše, neki su prvi pozdravljali četrnaestogodišnje dečake...
Oboje su okačili školske torbe o ramena, i oboje behu lepo obučeni i dobro utoplje‐
ni; na Hansu beše kratak brodarski kaputić po kome je, na leđima i ramenima, ležala
široka modra ogrlica njegovog mornarskog odela, na Toniju duži siv kaput s pojasom.
Hans je nosio dansku matrosku kapu sa crnim trakama, ispod koje se pomaljala bujna
3
www.balkandownload.org
čupa njegove kose, plave kao lika. Bio je vanredno lepuškast i stasit, širok u plećima a
uskih bedara; njegove neosenčene oči, modre kao čelik, gledale su oštro. No ispod
okrugle krznene kape Tonijeve, iz lica koje je imalo južnjačku oštrinu crta, gledale su
oči tamne i nežno osenčene, sanjalački i malo bojažljivo, ispod kapaka koji su se činili
i suviše teški... Imao je neobično meka usta i bradu. Išao je nemarno i neujednačeno,
dok su Hansove vite noge u crnim čarapama koračale tako elastično i ravnomerno...
Tonio nije govorio. Osećao je bol. I nabravši svoje pomalo kose obrve, skupio je
usta kao da hoće da zviždi, i gledao u daljinu, nagnuvši glavu ka ramenu. To mu je
bilo svojstveno, taj izraz i to držanje.
Iznenada, Hans provuče svoju mišicu ispod Tonijeve, i pritom ga pogleda ispod
oka, jer beše veoma dobro shvatio o čemu se radi. I mada je Tonio ćutao još i pri idu‐
ćim koracima, odjednom se ipak veoma raznežio u duši.
„Ja to nisam bio zaboravio, Tonio”, reče Hans, i pogleda preda se na pločnik, „već
sam samo mislio da danas ne može ništa da bude jer je tako vlažno i vetrovito. Al’
meni to baš ništa ne smeta, i nalazim da je sjajno što si me ipak čekao. Ja sam već
mislio da si otišao kući, i bilo mi je krivo...”
U Toniju se sve uskomešalo od skakutanja i kliktanja.
„Da, idemo dakle preko bedema!” reče on uzbuđenim glasom. „Preko vodeničkog
bedema, i preko holstenskog, pa ću te tako otpratiti kući, Hanse... Bože sačuvaj, to ni‐
šta ne mari što ću se sam vratiti; idući put pratićeš ti mene.”
U dnu duše on baš i nije bio čvrsto uveren u ono što je Hans rekao, i jasno je ose‐
ćao da ta šetnja udvoje znači za Hansa samo polovinu one vrednosti koju ima za nje‐
ga samog. No on je ipak video da se Hans kaje zbog svoje zaboravnosti, i da se trudi
da ga odobrovolji i izmiri se s njim. A on je bio daleko od toga da ometa izmirenje...
Stvar je bila u tome što je Tonio voleo Hansa Hanzena, i već mnogo propatio radi
njega. Koji najviše voli, taj je pobeđen i mora patiti – njegova četrnaestogodišnja duša
već je bila primila od života tu prostu i oporu pouku; a on je bio takve prirode da je
tačno beležio takva iskustva, zapisivao ih, takoreći, u duši, i u izvesnom smislu i uži‐
vao u njima, a ipak se sam lično nije po njima upravljao, niti imao od njih praktičnih
koristi. A i to mu je bilo urođeno da je ovakve pouke cenio kao mnogo važnije i inte‐
resantnije od onih znanja koja su mu naturali u školi, štaviše, za vreme časova u got‐
ski svedenim učionicama, on se poglavito time bavio da do dna preoseti ovakva saz‐
nanja, i da ih potpuno proveri razmišljanjem. A u ovom zanimanju nalazio je zado‐
voljstvo sasvim slično onome koje bi ga obuzimalo kad je šetao po svojoj sobi sa svo‐
jim ćemanetom (jer on je svirao u ćemane), i kad je mamio iz njega zvuke što je god
mogao mekše, i uplitao ih u žuborenje vodoskoka koji se, dole u vrtu, dizao poigrava‐
jući pod granama starog oraha...
Vodoskok, stari orah, njegovo ćemane, a u daljini more, Baltičko more, kraj kojeg
se smeo odmarati o raspustu, i osluškivati njegove letnje snove, eto, te je stvari on vo‐
leo, njima se, u neku ruku, opkoljavao, i među njima se odigravao njegov unutarnji
4
www.balkandownload.org
život; stvari sa imenima koja se mogu upotrebiti u stihovima sa lepim efektom, i koja
su zbilja često i zvonila u stihovima koje je ponekad sastavljao Tonio Kreger.
A njegovom sopstvenom krivicom to se doznalo, da ima svesku sa stihovima koje
je sam napisao, i to mu je mnogo naudilo, i kod drugova i kod nastavnika. Sinu kon‐
zula Kregera činilo se s jedne strane glupo i vulgarno što mu to zameraju, i prezirao je
zbog toga i drugove i nastavnike; a ovi su ga uz to još i odbijali svojom neuglađenoš‐
ću, i on je začudo snažno prozirao njihove lične slabosti. No s druge strane je i on sam
osećao da je to raspušteno i u stvari neprilično pisati stihove, i u izvesnoj meri morao
je davati za pravo svima onima koji to smatraju čudnovatim zanimanjem. Pa ipak ga
to nije moglo nagnati da se okani stihova...
A kako je doma traćio vreme, u školi bio spor i odsutan duhom, i slabo stajao kod
nastavnika, stalno je donosio kući najbednije ocene, a njegov otac, dug, brižljivo obu‐
čen gospodin zamišljenih modrih očiju, koji je svagda nosio poljski cvet u rupici od
kaputa, pokazivao je zbog toga mnogo ljutnje i žalosti. No njegovoj majci, njegovoj
lepoj crnokosoj majci koja se zvala Konsuelo i uopšte bila toliko drukčija no ostale
gospođe u varoši, jer ju je njegov otac nekada doveo sasvim od dole sa zemljopisne
karte – njegovoj majci je bilo baš sasvim svejedno kakve su svedodžbe...
Tonio je voleo svoju crnomanjastu i vatrenu majku koja je tako divno svirala u
klavir i u mandolinu, i bilo mu je drago što nju ne tišti njegov sumnjivi položaj među
ljudima. Međutim, ipak je osećao da je očeva ljutnja mnogo dostojanstvenija i uvaže‐
nja dostojnija, i mada ga je ovaj korio, sasvim se s njime slagao u duši, a nalazio da je
majčina vedra ravnodušnost pomalo labava. Ponekad je mislio ovako otprilike: Sa‐
svim je dosta što sam takav kakav sam, što ne mogu i neću da se promenim, nehatan,
uporan, i što uvek obraćam pažnju na stvari na koje inače niko ne misli. Ali onda je
bar u redu da me ozbiljno ukore i kazne, a ne da prelaze preko toga poljupcima i svir‐
kom. Mi tek nismo Cigani u zelenim kolima, mi smo pristojan svet, kuća konzula Kre‐
gera, porodica Kregerovih... A često bi i ovako razmišljao: Zašto li sam tako čudnovat
i u sukobu sa svim i svačim, zavađen s profesorima, i tuđ među ostalim dečacima? Po‐
gledaj ih samo, dobre učenike, i solidne osrednje đake. Oni ne nalaze da su nastavnici
smešni, ne pišu stihove, i misle samo o stvarima o kojima se i misli, i o kojima se
može glasno govoriti. Kako se, bez sumnje, osećaju urednima, i u skladu sa svakim i
svačim! To mora da prija... A šta li je sa mnom, i kako će se sve ovo završiti?
Ceo taj način na koji je posmatrao sebe i svoj odnos prema životu, imao je važnu
ulogu u Tonijevoj ljubavi prema Hansu Hanzenu. Voleo ga je, prvo, što je lep; no za‐
tim najviše stoga što se u svemu činio kao njegova sopstvena protivnost i suprotnost.
Hans Hanzen je bio odličan đak, a sem toga živahno momče koje je jahalo, izvodilo
gimnastičke vežbe, plivalo junački, i bilo omiljeno kod svih. Nastavnici osećahu pre‐
ma njemu skoro nežnu naklonost, zvahu ga po imenu, i pomagahu ga u svemu; dru‐
govi su težili da mu se umile, a na ulici zaustavljali su ga gospoda i gospođe, hvatali
ga za čupu kose plave kao lika koja je bujala ispod danske brodarske kape, i govorili:
5
www.balkandownload.org
„Zdravo, Hanse Hanzenu, sa tvojom lepom čupom! Jesi li još prvi đak! Pozdravi tatu i
mamu, krasno moje momče...”
Takav, eto, beše Hans Hanzen, i otkada ga poznavaše Tonio Kreger, osećao je čež‐
nju čim bi ga ugledao, zavidljivu neku čežnju koja mu je ležala na prsima, i gorela.
Kad bi čovek imao tako modre oči, mislio je on, i živeo tako uredno i u srećnoj zajed‐
nici sa celim svetom, kao ti! Uvek se zanimaš najpristojnijim stvarima, onima koje
svak uvažava. Kad svršiš školske zadaće, ideš na čas jahanja, ili radiš sa finom pilom,
a čak i o raspustu potpuno si zauzet veslanjem, jedrenjem i plivanjem, dok ja ležim u
pesku besposleno i izgubljeno, i bez prestanka posmatram tajanstveno promenljive iz‐
raze koji klize po liku pučine. No zato su tvoje oči tako jasne. Biti kao ti...
On nije pokušavao da bude kao Hans Hanzen, a možda nije ni shvatao tu želju
vrlo ozbiljno. No bolno je žudeo da ga on voli, ovakvog kakav je, i na svoj način se
trudio da izazove tu ljubav, sporo i srdačno, sa puno odanosti, patnje i sete, one sete
koja dublje sažiže i troši no sva nagla strasnost koju je čovek mogao očekivati od nje‐
govog stranog izgleda. I nije se trudio sasvim uzalud; jer Hans, koji je cenio kod njega
izvesnu nadmoć, okretnost u govoru koja je omogućivala Toniju da iskaže i teške
stvari, Hans je sasvim dobro razumeo da tu živi za njega jedno neobično snažno i než‐
no osećanje, te mu je ukazivao zahvalnosti, i često ga usrećivao svojom predusretlji‐
vošću – no često mu je zadavao i ljute muke ljubomore, razočarenja, i uzaludnog tru‐
da da sklopi duhovnu zajednicu. Jer bilo je veoma čudnovato to što je Tonio, koji je u
stvari zavideo Hansu Hanzenu zbog načina življenja, ipak stalno težio da ga zadobije i
privuče svome načinu; no to mu je uspevalo najviše na časak, pa i tada samo prividno.
„Čitao sam nešto čudesno, nešto divno...” Išli su i jeli skupa iz jedne kesice bombone
sa voćem koje su kupili za deset para kod bakalina Iverzena, u vodeničkoj ulici. „Mo‐
raš i ti to pročitati, Hanse, naime, to je Don Karlos od Šilera... Ja ću ti ga zajmiti, ako
hoćeš...”
„Ah ne”, reče Hans Hanzen, „mani se toga, Tonio, to nije za mene. Znaš, ja ostajem
pri svojim knjigama o konjima. Tu ima, veruj, sjajnih slika. Pokazaću ti ih kad jednom
dođeš k meni. To su trenutni snimci, pa vidiš konje kako kasaju i trče i skaču, u svima
položajima koje ne možeš ni videti u stvarnosti, jer ide sve odviše brzo...
„U svima položajima?” upita Tonio učtivo. „E, to je fina stvar. No što se tiče Don
Karlosa, to je lepše no što bi se moglo zamisliti. Ima tu mesta, videćeš, koja su tako
lepa da te prodrmaju, da čisto nešto pukne...”
„Zar pukne?” upita Hans Hanzen... „Kako to?”
„Eno na primer ono mesto gde je kralj plakao jer ga je marki prevario... no marki
ga je prevario samo kraljeviću za ljubav, razumeš li, zbog koga se žrtvuje. Pa onda do‐
lazi iz kabineta vest u predsoblje da je kralj plakao. ’Plakao?’ ’Kralj je plakao?’ Svi
dvorjani su strašno neprijatno iznenađeni, i svega te obuzme jeza, jer to je užasno
krut i strog kralj. Ali čovek to dobro razume što je on plakao, i meni ga je u stvari više
6
www.balkandownload.org
žao nego i kraljevića i markija zajedno. Uvek je tako sam i bez ljubavi, pa sada veruje
da je našao čoveka, a taj ga izdaje...”
Hans Hanzen pogleda ispod oka Tonijevo lice, i bez sumnje ga je nešto na tome
licu zadobilo za predmet, jer on iznenada opet provuče ruku pod mišku Tonijevu, i za‐
pita:
„Na koji ga način izdaje, Tonio?”
Tonio se uzbudi.
„Vidiš, stvar je u tome”, poče on, „što sva pisma za Flandriju i Brabant...”
„Eto Ervina Jimertala”, reče Hans.
Tonio zaćuta. Kad bi ga zemlja progutala, pomisli on, toga Jimertala! Što mora da
dođe i da nam smeta! Kad samo ne bi pošao s nama, i celog puta govorio o času jaha‐
nja... Jer i Ervin Jimertal je uzimao časove jahanja. Bio je sin direktora banke, i stano‐
vao tu pred gradskom kapijom. Dolazio im je u susret kroz aleju, već bez školskih
knjiga, krivonog i kosih očiju.
„Zdravo, Jimertale”, reče Hans. „Ja idem malo s Kregerom.”
„Moram u grad”, reče Jimertal, „nešto da nabavim. No poći ću još malo s vama...
To su svakako bombone s voćem, to što imate? Hvala, poješću nekoliko. Sutra imamo
opet čas, Hanse.” – Bila je reč o času jahanja.
„Sjajno!” reče Hans. „Dobiću sada kožne gamaše, znaš, jer sam onomad dobio peti‐
cu na pismenom...”
„Ti ne uzimaš časove jahanja, Kregeru?” upita Jimertal, a oči mu behu samo dva
sjajna zareza...
„Ne...”, odgovori Tonio, sa naglaskom sasvim neodlučnim.
„Trebalo bi”, reče Hans Hagoen, „da moliš svoga oca da i ti uzimaš časove, Krege‐
ru” „Da...”, reče Tonio ujedno naglo i ravnodušno. Jednog trenutka mu se steglo grlo
što ga je Hans oslovio prezimenom; a Hans kao da je to osetio, jer poče da objašnjava:
„Ja te zovem Kregerom, jer ti je ime tako šašavo, znaš, izvini, ali ja ga ne marim.
Tonio... Pa to uopšte i nije ime. Uostalom ti za to nisi ništa kriv, bože sačuvaj!”
„Ne, ti se svakako uglavnom zato tako zoveš jer to zvuči tako tuđinski, i jer je nešto
naročito...”, reče Jimertal, i pravio se kao da hoće da izgladi stvar.
Tonijeva usta podrhtavahu. On se savlada, i reče:
„Jest, to je budalasto ime, Bog zna da bih se radije zvao Hajnrih ili Vilhelm, možete
mi verovati. No to je otuda što se brat moje majke, po kome su me krstili, zove Anto‐
nio; jer moja majka je iz preka...”
Zatim ućuta, i pusti onu dvojicu da govore o konjima i kožnom priboru. Hans je
bio uhvatio Jimertala pod mišku, i govorio je sa rečitim učešćem koje se u njemu ni‐
kad ne bi moglo probuditi za Don Karlosa... Ponekad je Tonio osećao gde ga u nosu
bocka želja da plače; a jedva je mogao da vlada svojom bradom koja je neprestano po‐
drhtavala...
7
www.balkandownload.org
Hans ne mari njegovo ime – šta se tu može činiti? On sam se zove Hans, a Jimertal
se zove Ervin, dobro, to su opšte priznata i pripoznata imena kojima se niko ne čudi.
Ali „Tonio” je nešto tuđinsko i naročito. Jest, u svakom pogledu ima u njemu nečeg
naročitog, pa hteo on to ili ne, i on sam je isključen iz društva pristojnih i običnih,
mada on tek nije Ciganin u zelenim kolima, već sin konzula Kregera, iz porodice Kre‐
gerovih... No zašto ga Hans zove Toniom dok su sami, ako ga se odmah počne stideti
čim se neko treći primakne? Ponekad mu je blizak i zadobijen, jest. A na koji ga način
izdaje, Tonio? upitao je on, i uhvatio ga pod mišku. No kad je došao Jimertal, odmah
je odahnuo, ostavio ga, i bez nužde mu prebacio njegovo tuđe ime. Koliko boli kad čo‐
vek mora sve to da prozre!... Hans Hanzen ga u dnu duše pomalo voli kad su sami
među sobom, on to zna. No čim im se još neko pridruži, on ga se stidi, i žrtvuje ga. I
on je opet sam. Mislio je na kralja Filipa. Kralj je plakao...
„Bože, bože”, reče Ervin Jimertal, „ja sada zbilja moram u grad! Zbogom, vi, i hvala
za bombone!” Pa skoči na klupu koja je stajala kraj puta, pretrča preko nje svojim kri‐
vim nogama, i otkasa.
„Jimertal mi je drag!” reče Hans, i naglasi to. Razmaženo i samosvesno objavljivao
je svoje naklonosti i nenaklonosti, nekako ih milostivo razdavao... A zatim nastavi da
priča o času jahanja, kad se već u to bio upustio. A nije već ni bilo daleko do kuće
Hanzenovih; put po bedemima nije baš tako dugo trajao. Oni držahu čvrsto svoje
kape, i saginjahu glave pred snažnim, vlažnim vetrom koji je škripao i stenjao u go‐
lom granju drveća. A Hans Hanzen je govorio, dok je Tonio samo s vremena na vre‐
me uplitao poneko veštačko ali i da, da, i ne radujući se što ga je Hans u žaru razgovo‐
ra i opet uhvatio pod mišku, jer to bilo samo prividno približavanje, bez značaja.
Zatim napustiše drvorede na bedemima nedaleko od stanice, gledahu gde s hukta‐
njem prolazi voz, nezgrapno žustar, pa su brojali, zabave radi, kola, i mahali onom čo‐
veku koji sedi na vrhu poslednjih kola, umotan do nosa u svoje krzno. A zastali su na
trgu Lipa, pred vilom veletršca Hanzena, i tu mu je Hans na dugačko pokazivao kako
je to zanimljivo kad čovek stane dole na baštenska vrata, pa se u polugama klati
tamo-amo, da sve škripa stoji. No iza toga se oprosti.
„Da, sad moram u kuću”, reče. „Zbogom, Tonio. Idući put ću ja tebe otpratiti, da
znaš”.
„Zbogom, Hanse”, reče Tonio, „lepo je bilo u šetnji”.
Njihove ruke, pri stiskanju, behu sasvim mokre i pokrivene rđom sa baštenskih
vrata.
No kada je Hans pogledao u oči Tonijeve, na njegovom lepuškastom licu se zače
neki izraz kao da se pokajao prisećajući se.
„Uostalom, čitaću uskoro Don Karlosa”, reče on brzo. „Ono sa kraljem u kabinetu
bez sumnje je sjajno!” Pa uze torbu pod mišku, i potrča kroz vrt pred vilom. Pre no što
uđe u kuću, još jednom pozdravi glavom.
8
www.balkandownload.org
A Tonio krete dalje, sasvim ozaren i gotov da poleti. Vetar ga je nosio s leđa, no on
nije samo stoga tako lako odmicao.
Hans će da čita Don Karlosa, pa će njih dvoje imati nešto zajedničko, nešto što ih
spaja, i o čemu ne može sa njima govoriti ni Jimertal, niti iko od ostalih! Kako se oni
dobro razumeju! Ko zna – možda će ga još i navesti da i on piše stihove?... Ne ne, to
on neće! Hans ne treba da postane kao Tonio, već treba da ostane onakav kakav je,
tako jasan i snažan kakvog ga vole svi, a najviše Tonio! No ako pročita Don Karlosa,
to ipak nikako neće škoditi... I Tonio prođe kroza staru, zdepastu kapiju, pa idući duž
pristaništa pope se u strmenu, vetrovitu i vlažnu ulicu Zabata, ka domu svojih rodite‐
lja. Tada je živelo njegovo srce: bilo je u njemu čežnje i setne zavisti i nešto malo pre‐
ziranja, i čitavo jedno čedno blaženstvo.
9
www.balkandownload.org
II
Plavu Ingu, Ingborgu Holm, ćerku doktora Holma koji je stanovao gore na trgu, tamo
gde se dizao, visok, šiljast i mnogostruk, gotski studenac, nju je voleo Tonio Kreger
kad mu je bilo šesnaest godina.
Kako se to zbilo? Viđao ju je hiljadu puta; no jedne večeri video ju je u izvesnom
osvetljenju, video kako, u razgovoru sa prijateljicom, nekako obesno baca glavu u
stranu smejući se, video je kako na neki izvestan način prinosi šaku potiljku, šaku de‐
vojčice, ni mnogo usku, ni mnogo finu, a pritom joj se smaknuo s lakta rukav od bele
gaze, čuo je kako sa nekim izvesnim naglaskom izgovara neku ravnodušnu reč, a pri‐
tom joj je nešto toplo zazvonilo u glasu, i ushićenje obuze njegovo srce, mnogo jače
od onoga koje je ponekad osećao kada je posmatrao Hansa Hanzena, tada kada je još
bio mali, glupi dečko.
Te večeri je poneo sobom njezinu sliku, sa debelom plavom viticom, sa duguljastim
očima, modrim i nasmejanim, i sa nežno ocrtanim nizom pega iznad nosa; nije mogao
da zaspi jer je čuo kako joj nešto zvoni u glasu, tiho je pokušavao da podražava nagla‐
sku kojim je izgovorila onu ravnodušnu reč, i pritom je osetio jezu. Iskustvo mu je ka‐
zivalo da je to ljubav. No iako je tačno znao da će mu ljubav nužno doneti mnogo
bola, nevolje i poniženja, da ona uz to još i razorava mir i ispunjava srce melodijama
do presipanja a međutim mi ne možemo naći potrebno spokojstvo da neko delo za‐
oblimo i da natenane stvorimo od njega celinu, on ju je ipak primio radosno, sasvim
joj se predao, i negovao ju je svim silama svoje duše jer je znao da čini bogatim i ži‐
vim, a on je čeznuo za tim da bude bogat i živ, umesto da spokojno skuje neku celi‐
nu...
Taj događaj, da Tonio Kreger bi obuzet veselom Ingom Holm, zbio se u ispražnje‐
nom salonu konzulke Hustede, na koju je te večeri došao red da priredi čas igranja; jer
to je bio privatan kurs na koji su dolazila samo deca iz prvih kuća, i po redu se skup‐
ljala po roditeljskim domovima da bi se učila igranju i otmenom ponašanju. A u tu
svrhu dolazio je svake nedelje naročito amo iz Hamburga nastavnik baleta Knak.
Ime mu je bilo Fransoa Knak, a kakav to samo beše čovek! „J’ai l’honneur de me
vous representer”, rekao bi on, „mon non est Knaak”... A to se ne izgovori za vreme
klanjanja, nego pošto se čovek već ispravi – tiho a ipak razgovetno. Ne dešava se čo‐
veku svakog dana da se mora prikazati na francuskom, ali ko to zna na tom jeziku ko‐
10
www.balkandownload.org
rektno i besprekorno, na nemačkom će mu tek biti lako.” Kako je njegov svilasto crni
dugi kaput divno bio priljubljen uz njegova gojazna bedra! U mekim borama spuštale
su se njegove pantalone na cipele od laka, ukrašene širokim atlasnim trakama, a nje‐
gove zagasite oči pogledale su uokolo kao umorne od sreće zbog svoje sopstvene lepo‐
te.
Svak je bio poražen obiljem njegove pouzdanosti i pristojnosti. Koračao je – a niko
nije koračao kao on, elastično, talasavo, nišući se, kraljevski – prilazio domaćici, kla‐
njao se, i čekao da mu ona pruži ruku. Kad bi je dobio, zahvalio bi tihim glasom, kro‐
čio unazad gipko, pa bi se okrenuo na levoj nozi, a desnom bi se, i to njenim spušte‐
nim vrhom, otisnuo sa tla, pa bi se udaljio ustreptalih bedara.
Kad čovek odlazi iz društva, povlači se prema vratima u natraške i klanjajući se,
stolicu ne dovlači dohvativši je za nogu, niti je vuče po zemlji, već je lako uhvati za
naslon, i spusti je bez šuma. Kad čovek stoji, ne skrsti ruke na trbuhu, niti pruži jezik
u ugao od usana; a ako bi neko to ipak učinio, gospodin Knak je to umeo tako da po‐
dražava, da mu je za ceo život ulio gađenje prema takvom stavu...
To je bilo otmeno ponašanje. A što se tiče igranja, njime je gospodin Knak po mo‐
gućstvu još odličnije vladao. U ispražnjenom salonu goreo je plin u velikom lusteru a
sveće na kaminu. Pod je bio zasut prahom prozirca, a elevi stajahu nemi u polukrugu.
No iza zastora na vratima u susednoj sobi sedele su majke i tetke na plišanim stolica‐
ma, i kroz svoje lornjete posmatrale gospodina Knaka kako se sagao i drži sa po dva
prsta ivicu svoga dugog kaputa, a nogama koje trepere od gipkosti prikazuje pojedine
delove mazurke. Ali ako mu je bila namera da potpuno zapanji svoju publiku, iznena‐
da i bez očite potrebe otisnuo bi se u vis, i u vazduhu bi zbunjivom brzinom obrtao
nogu oko noge, gotovo izvodio njima trile, da se najzad vrati na ovu zemlju priguše‐
nim jednim treskom, koji je ipak uzdrmao sve do temelja...
Kakav neshvatljiv majmun, mislio je Tonio Kreger u svome duhu. No on je ipak
dobro video da Inga Holm, da vesela Inga često prati pokrete gospodina Knaka sa za‐
nesenim osmehom, i nije mu samo zbog toga ta čudesno savladana telesnost mamila
iz duše kao neko divljenje. Kako li su smireno i nezbunjivo pogledale oči gospodina
Knaka! One nisu gledale unutra u same stvari, do one tačke gde sve postaje složeno i
tužno; one ništa nisu znale sem jednoga, da su zagasite i lepe. No stoga mu je držanje
tako ponosito! Da, mora čovek biti glup da bi znao tako da korača kao on; i tada te
svet voli, jer si milokrvan. On je to tako dobro razumeo što Inga, što plava slatka Inga
gleda gospodina Knaka tim pogledom. No zar njega samog nikad neće tako pogledati
nijedna devojka?
O, i to se dešavalo. Bila je tu Magdalena Fermeren, ćerka odvetnika Fermerena,
blagih usta, i velikih, tamnih, svetlih očiju, punih zbilje i sanjarenja. Ona je često pa‐
dala pri igranju; no kad biraju dame, ona je prilazila njemu, znala je da on piše stiho‐
ve, dvaput ga je molila da joj ih pokaže, i često ga je pogledala iz daleka oborene gla‐
ve. No što će mu to? On, on voli Ingu Holm, plavu veselu Ingu koja ga svakako prezi‐
11
www.balkandownload.org
re stoga što piše stvari pesničke... on nju gleda, gleda njene uske modre oči, pune sreće
i podsmeha; i u njegove grudi se uselila i žegla ih zavidljiva neka čežnja, bol opor i
mučan što je od nje izdvojen, i što će joj večito ostati tuđ...
„Prvi par en avant!” reče gospodin Knak, i nema reči koje bi opisale kako je to če‐
ljade divno izgovaralo nosni glas. Vežbali su kadril, i Tonio Kreger se duboko uplašio
kad je video da se nalazi u istom kareu sa Ingom Holm. On se klonio nje koliko je mo‐
gao, a ipak je stalno dospevao u njenu blizinu; branio je svojim očima da joj se pribli‐
že, a stalno je padao na nju njegov pogled... Evo je gde mu se bliži sa crvenim Ferdi‐
nandom Matisenom, klizeći i trčeći, gde baca kiku unazad i staje prema njemu, odah‐
nuvši; gospodin Hajncelman, pijanista, prinosi dirkama svoje koščate prste, gospodin
Knak komanduje, i započinje kadril.
Ona se kretala pred njim tamo-amo, unapred i unazad, koračala je i obrtala se, a po
nekad ga je dodirivao miris koji je strujao iz njene kose, ili iz nežnog belog tkanja nje‐
ne haljine, i njegove su se oči mutile sve više i više. Ja te volim, draga, slatka Inga, go‐
vorio je u sebi, i stavljao u te reči sav bol što se ona tako revnosno i veselo predaje
igranju a ni ne obraća pažnje na njega. Padala mu je na um divna jedna pesma od
Štorma: „Spavao bih; no ti plesat moraš.” Mučila ga je ponižavajuća protivrečnost koja
se krije u tome što čovek mora igrati, a voli...
„Prvi par en avant!” reče gospodin Knak, jer je dolazila na red nova figura. „Com‐
pliment! Moulinet des dames! Tour de mains!” I niko ne može opisati sa kakvom je on
gracijom progutao nemo e onoga „de”.
„Drugi par en avant!” To je došao red na Tonija Kregera i njegovu damu. „Compli‐
ment!” Tonio Kreger se pokloni. „Moulinet des dames!” I Tonio Kreger, oborene glave i
nabranih veđa, stavi svoju ruku na ruke četiri dame, na ruku Inge Holm, i igraše „mo‐
ulinet”.
Uokolo nastade kikot i smeh. Gospodin Knak pade u baletsku pozu koja izražavaše
stilizovan užas. „Avaj!” povika on. „Stoj, stoj! Kreger je dospeo među dame! En arrìe‐
re, gospođice Kreger, natrag, fi donc! Svi su razumeli, samo vi niste. Brzo! Natrag!
Povlačite se!” I on izvuče svoj rubac od žute svile, i odagna njime Tonija Kregera na
njegovo mesto. Svi su se smejali, dečaci i devojčice i dame iza zastora, jer je gospodin
Knak dao do krajnosti smešan obrt toj sitnoj zgodi, te su se zabavljali kao u pozorištu.
Samo je gospodin Hajncelman čekao sa suhoparno poslovnim izrazom znak da svira
dalje, jer on je bio očvrsnuo prema efektima gospodina Knaka.
Zatim nastaviše kadril. Pa onda nastade odmor. Sobarica zazveketa kroz vrata,
unoseći na služavniku čaše sa ukuvanim sokom od vina, a u stopu za njom je išla ku‐
varica sa čitavim tovarom kolača s voćem. No Tonio Kreger se iskrade, izađe potajno
u hodnik, i stavivši ruke na leđa stade pred jedan prozor na kome beše spuštena žalu‐
zija, i ne pomišljajući da se kroz nju ništa ne vidi, i da je prema tome smešno da čovek
tu stoji i da se pretvara kao da gleda van.
No on je gledao u sebe, onamo gde je bilo toliko žalosti i čežnje. Zašto, zašto je on
12
www.balkandownload.org
tu? Što ne sedi u svojoj sobi kraj prozora i ne čita Štormov Imenze, pogledajući s vre‐
mena na vreme na večernji vrt gde tromo škripi stari orah? Tamo bi bilo njegovo
mesto. Neka drugi igraju, neka se predaju tom poslu sa svom svežinom i veštinom!...
Ne, ne, njegovo je mesto ipak tu gde zna da je u blizini Inginoj, mada stoji tek podalje
usamljen, i pokušava da razabere njen glas iz onog brujanja, zveketa i smeha tako
unutra, njen glas u kome zvoni topli život. Duguljaste tvoje modre oči nasmejane,
plava Inga! Tako lep i vedar je samo onaj koji ne čita Imenze i nikad ne pokušava da
sam tako što napiše; i to je ono što je tužno!...
Ona bi morala doći! Morala bi primetiti da je otišao, morala bi osetiti kako mu je
pri duši, morala bi se iskrasti za njim, ma samo iz bolećivosti, pa mu staviti ruku na
rame i reći: Hodi k nama unutra, budi radostan, ja te volim! I on je osluškivao i čekao
u nerazumnoj zapetosti da ona dođe. No ona nikako nije dolazila. Takve se stvari ne
zbivaju na zemlji.
Je li mu se i ona smejala kao ostali? Jeste, ona je to činila, mada bi on to rado pore‐
kao, i nje, i sebe radi. A ipak je on igrao „moulinet des dames” samo zato što je bio
utonuo u njenu blizinu. Al šta to mari! Prestaće valjda jednom da se smeju! Nije li ne‐
davno jedan časopis primio njegovu pesmu? Doduše, prestao je zatim da izlazi još pre
no što je pesma mogla biti štampana... Doći će dan kad će on biti slavan, kad će se
štampati sve što on napiše, pa ćemo tada videti da li će to činiti utisak na Ingu Holm...
To neće na nju činiti utiska, u tome i jeste stvar. Dirnulo bi Magdalenu Fermeren koja
uvek pada, da, bi nju. Ali nikada Ingu Holm, nikada modrooku veselu Ingu. Pa je li
dakle uzalud?...
Pri toj se pomisli bolno zgrčilo srce Tonija Kregera. Osećati kako se u tebi kreću
čudesne sile, razigrane i setne, a pritom znati da oni za kojima čezneš ostaj u prema
njima u vedroj nepristupačnosti, to mnogo boli. No mada je stajao usamljen, izdvojen
i bez nade pred spuštenom šalonom, i pretvarao se u svojoj žalosti kao da može da
gleda kroz nju, on je ipak bio srećan. Jer tada je živelo njegovo srce. Kucalo je, toplo i
tužno, za tebe, Inga Holm, i u blaženom samoodricanju obuhvatala je njegova duša
tvoju plavu, svetlu i obesno običnu malu ličnost.
Više no jednom stajao je zažarena lica na usamljenim mestima, kuda samo tiho do‐
piraše svirka, miris cveća i zveket čaša, i trudio se da razabere tvoj glas u daljnom
šumu gozbe, stajao je u tuzi radi tebe, a ipak bio srećan. Više no jednom ga je žalostilo
što može da razgovara sa Magdalenom Fermeren koja uvek pada, što ga ona razume,
što se sa njime smeje i što je sa njime ozbiljna, dok mu plava Inga, pa i kad sedi kraj
nje, izgleda udaljena i tuđa i začuđena, jer njegov govor nije njezin govor; a ipak je
bio srećan. Jer sreća, tako je govorio sam sebi, ona nije u tome da te vole; to je zado‐
voljenje za sujetu, pomešano sa gađenjem. Sreća je u tome da voliš, i da možda uloviš
neko malo, varljivo primicanje voljenom predmetu. I u sebi je on zapisao tu misao,
promislio ju je do kraja, i proosetio do dna.
13
www.balkandownload.org
Vernost! mišljaše Tonio Kreger. Hoću da budem veran i da te volim, Ingeborga, do‐
god živim. Toliko je bio dobronameran. Pa ipak šaptaše u njemu tiha jedna bojazan i
tuga što je on posve zaboravio i Hansa Hanzena, mada ga viđa svakodnevno. A bilo je
ružno i bedno što je taj pomalo zlobni glas imao pravo, što je vreme prolazilo i što je
došao dan kad Tonio Kreger već ne bi bio tako bezuslovno gotov da umre za veselu
Ingu kao nekada, jer je u sebi osećao i volje i snage da na svoj način stvori u svetu
mnogo znatnoga.
I on je oprezno kružio oko žrtvenika na kome je buktao čisti i čedni plamen njego‐
ve ljubavi, klekao je preda nj i podsticao ga i hranio na sve moguće načine, jer je hteo
da ostane veran. A posle nekog vremena, neprimetno i nečujno, on se ipak ugasio.
No Tonio Kreger je stajao još neko vreme pred hladnim oltarom, začuđen veoma i
razočaran što je vernost nemoguća na zemlji. Zatim je slegao ramenima i otišao svo‐
jim putem.
14
www.balkandownload.org
III
Išao je putem kojim je morao ići, malo nemarno i neujednačeno, zviždeći tiho za se, i
gledajući u daljinu dok je glavu obarao na stranu; ako je zalutao, to je bilo stoga što
za neke uopšte ni ne postoji pravi put. Kad bi ga ko upitao šta misli da postane na kra‐
ju krajeva, davao bi promenljiva obaveštenja, jer je obično govorio (a bio je to već za‐
pisao) da nosi u sebi mogućnosti za tisuć raznih oblika života, a u isti mah je u potaji
bio svestan da su to sve same nemogućnosti...
Još pre nego što se rastao od teskobnog rodnog grada, popustilo je bilo i tiho se
odrešilo sve ono čime ga je on držao i vezivao. Stara porodica Kregerovih se malo-po‐
malo sve više krnjila, i dospela u neko stanje raspadanja, a svet je imao razloga da
među znake toga stanja računa i život i biće samoga Tonija Kregera. Umrla je bila
majka njegovog oca, glava loze, a ne za dugo je pošao za njom i njegov otac, dugi, za‐
mišljeni, brižljivo obučeni gospodin sa poljskim cvetom u rupici od kaputa. Prodavao
se veliki dom Kregerovih skupa sa svojom dostojanstvenom povešću, i firma se ugasi‐
la. A Tonijeva majka, njegova lepa vatrena majka koja je tada divno svirala u klavir i
u mandolinu, i kojoj je sve bilo svejedno, ona se posle godinu dana preudala, i to za
nekog muzičara, za virtuoza nekog koji je nosio italijansko ime, i za kim je pošla u
plave daljine. Tonio Kreger je nalazio da je to pomalo labavo: no je li on bio pozvan
da joj to brani? On je pisao stihove, i nije čak znao ni da odgovori na pitanje šta misli
da postane, na kraju krajeva....
I on napusti rodni grad pun začkoljica, sa zabatima okolo kojih fijuče vlažni vetar,
napusti vodoskok i stari orah u vrtu, najprisnije drugove svoje mladosti, napusti i
more koje je toliko voleo, i ne osećaše pri tome bola. Jer on je bio postao odrastao i
pametan, i razumeo je kako stvar stoji s njime, te je bio pun podsmeha na račun nez‐
grapnog i niskog življenja koje ga je toliko dugo držalo u svojoj sredini.
Potpuno se predao sili koja mu se činila najuzvišenija na zemlji, kojoj je, kako je
osećao, pozvan bio da služi, i koja mu je obricala veličinu i počasti – sili duha i reči
koja smešeći se sedi na prestolu visoko nad nesvesnim i nemim životom. Predao se
njoj sa svojom mladom strašću, a ona ga je nagrađivala svim što ona poklanja, i ne‐
umoljivo mu oduzimala sve što obično uzima za naplatu.
Ona je izoštrila njegov pogled, te je prozirao velike reči koje nadimlju čovečje gru‐
di, otkrivala mu dušu ljudi i njegovu rođenu, činila ga vidovitim i pokazivala mu unu‐
15
www.balkandownload.org
tarnjost sveta i sve ono krajnje što se nalazi iza reči i dela. No ono što je video bilo je:
komika i beda – komika i beda.
A tada je, sa mučenjem i sa ohološću saznanja, došla samoća, jer nije mogao da os‐
tane u krugu bezazlenih sa dušom radosnom i tamnom, a njih je smućivao znak koji
mu je bio utisnut na čelo. Međutim postajalo mu je sve slađe da uživa u reči i obliku,
jer je imao običaj da kaže (a bio je to već i zapisao) da bi nas samo poznavanje duše
neizbežno načinilo turobnim, kad nam radosti izraza ne bi održavale svežinu i bo‐
drost...
Živeo je po velikim gradovima i na jugu, očekujući da će mu na njegovom suncu
bujnije sazreti umetnost; a možda ga je onamo vukla i krv njegove majke. No budući
da mu je srce bilo mrtvo i bez ljubavi, zapadao je u doživljaje ploti, spuštao se sve
dublje u sladostrašće i vrele grehe, a pritom je neizrečno patio. Možda je to bilo u nje‐
mu nasleđe njegovog oca, dugog, zamišljenog, čistunački odevenog čoveka sa polj‐
skim cvetom u rupici od kaputa, to zbog čega je toliko patio tamo dole, i što je pone‐
kad budilo u njemu tiho i čežnjivo sećanje na neku duševnu slast koja je nekada bila
njegova, a koju nije mogao ponovo naći ni u kojoj slasti.
Zahvatila ga je odvratnost i mržnja prema čulima, i ginuo je od žeđi za čistotom i
poštenim mirom, a pritom je udisao vazduh umetnosti, mlaki i slatki, mirisima ispu‐
njeni vazduh stalnog jednog proleća u kome sve tera i ključa i klija u potajnoj sladosti
plođenja i rađanja. I tako je bilo došlo dotle da se bez oslonca lelujao između oštrih
krajnosti, između ledene duhovnosti i neobuzdano plamene čulnosti, i živeo zamor‐
nim životom stalno uznemirenim savešću, životom koji sve kuša, raspuštenim i van‐
rednim, životom koga se on, Tonio Kreger, u osnovi gnušao. Kakva bludnja! mislio je
on ponekad. Kako je to moguće da sam ja upao u sve ove ekscentrične pustolovine?
Ta ja nisam Ciganin u zelenim kolima, poreklom i od postanka...
No ukoliko je slabilo njegovo zdravlje, izoštravalo se njegovo umetništvo, postajalo
probiračko i probrano, dragoceno i utančano, razdražljivo protiv svega banalnog, u
najvišoj meri osetljivo u pitanjima takta i ukusa. Kad se prvi put pojavio, začulo se
mnogo odobravanja i radosti među onima kojih se tiču te stvari, jer beše to, po izradi,
stvar od vrednosti, puna humora i poznavanja patnje. I uskoro je njegovo ime, to isto
ime koje su mu nekada sa ukorima dobacivali njegovi nastavnici, to isto ime kojim se
nekada potpisivao pod svoje prve rime upućene orahu, vodoskoku i moru, taj zvuk
sklopljen iz juga i severa, to građansko ime zadahnuto egzotičnošću, uskoro je ono
postalo formulom za izvrsna dela; jer sa bolnom iscrpnošću njegovih iskustava udru‐
žila se bila retka vrednoća, uporno izdržljiva i častoljubiva, i u borbi sa probiračkom
razdražljivošću njegovog ukusa stvarala je ona uz žestoke muke neobična dela.
On nije radio kao onaj koji radi da bi živeo, no kao čovek koji ništa drugo i neće no
da radi, jer nipodaštava sebe kao živog čoveka, jer želi da ga samo kao tvorca uzimaju
u obzir, a inače prolazi kroz život siv i neupadljiv, kao glumac koji je skinuo sa sebe
šminku, i koji nije ništa kad nema šta da prikazuje. Radio je nemo, zatvoren i nevidan,
16
www.balkandownload.org
i prezirao one male kojima talent služi samo zato da se njime okite u društvu, koji idu
pocepani i zapušteni, pa bili oni bogati ili siromašni, koji teraju luksuz ličnim kravata‐
ma, i u prvom redu paze na to da žive srećno, privlačno i umetnički, a ne znaju da do‐
bra dela nastaju samo pod pritiskom rđavog života, da onaj koji živi ne radi, i da čo‐
vek mora umreti pre no što postane stvaralac.
17
www.balkandownload.org
IV
„Smetam li?” upita Tonio Kreger na pragu ateljea. Držao je šešir u ruci, i čak se malo i
poklonio, mada je Lizaveta Ivanovna bila njegova prijateljica kojoj bi on sve rekao.
„Smilujte se, Tonio Kregeru, i uđite bez ceremonija!” odgovori ona svojim skakutavim
naglaskom. „Poznato je da ste vi od malena dobro vaspitani, i da znate šta je u redu.”
Pritom stavi i kičicu u levu ruku uz paletu, pruži mu desnu, i pogleda mu u lice, sme‐
jući se i vrteći glavom.
„Da, ali vi radite”, reče on. Dede da vidim... O, pa vi ste napredovali.” I on posma‐
traše naizmence skice u boji koje su ležale po stolicama, desno i levo kraj naslona za
sliku, i veliko platno, prevučeno mrežom linija u samim kvadratima, na kome su se
ovde-onde pomaljale prve mrlje boja, po zamršenom i bledom osnovnom nacrtu.
Bilo je to u Minhenu, u jednoj unutrašnjoj zgradi u Šelingovoj ulici, podosta viso‐
ko. Napolju, iza prostranog prozora okrenutog prema severu, vladaše nebesna modri‐
na, cvrkut ptica i sunčani sjaj, a mladi, slatki dah proleća koji je strujao kroz jedno
otvoreno okno mešao se s mirisom fiksativa i uljanih boja koji ispunjavaše prostranu
sobu za rad. Zlaćeni sjaj svetlog popodneva slobodno je plavio široku nagotu ateljea,
bez okolišenja osvetljavao pomalo iskvareni pod, grubo sadeljani sto pod prozorom,
pokriven bočicama, tubama i četkama, i neuokvirene studije po zidovima bez pozidica
osvetljavao paravan od ispucane svile koji je, u blizini vrata, međio mali kut za stano‐
vanje i dokolicu, namešten sa puno stila, osvetljavao i delo koje je nastajalo na naslo‐
nu, a pred njim slikarku i pesnika.
Ona je bila otprilike njegovih godina, nešto preko trideset. U zatvoreno modroj ke‐
celji sa podosta mrlja sedela je na niskoj stoličici i naslanjala bradu na šaku. Njena za‐
gasita kosa, čvrsto očešljana i sa strane već prošarana sedinom, pokrivala joj je slepo‐
očnice u blagom talasanju, i davala okvir njenom crnomanjastom licu, slovenskog
tipa i beskrajno simpatičnom, sa zatupastim nosem, sa oštro isturenim jagodicama, i
sa malim, crnim, svetlim očima. Zažmirivši, posmatrala je svoj rad sa zapetom paž‐
njom, nepoverljivo i gotovo razdraženo...
On je stajao kraj nje, desnom se rukom podbočio, a levom je uvrtao svoje zagasite
brkove. Njegove kose obrve kretahu se namračeno i napregnuto, a pritom je po svom
običaju tiho za se zviždukao. Bio je veoma dobro i brižljivo obučen, u odelu mirne
sive boje i staložena kroja. Ali njegovo skroz izrađeno čelo, pod vanredno jednostavno
18
www.balkandownload.org
i ispravno začešljanom tamnom kosom, bilo je puno nervoznih drhtaja, a crte njego‐
vog južnjačkog lica bile su već oštre, kao da ih je još naročito podvukla i istakla tvrda
neka pisaljka, dok su mu međutim usne bile tako blago ocrtane, dok je tako mek bio
oblik njegove brade... Posle izvesnog vremena pređe on rukom preko čela i očiju, i
okrete se od slike.
„Nije trebalo da dođem”, reče on. „A zašto nije trebalo, Tonio Kregeru?” „Taman
sam ostavio posao, Lizaveta, i u glavi mi je isto kao na ovom platnu. Jedan kostur,
bled nacrt uprljan popravkama, i dve-tri mrlje boja; a kad sam došao amo, naišao sam
na isto to. A nalazim tu i isti sukob i suproticu koji su me mučile doma”, reče on i
poče da miriše vazduh. „Čudno je to. Ako te muči neka misao, nalaziš je svud, sve je
izražava, čak je mirišeš u vazduhu. Fiksativ i miris proleća, je li? Umetnost i – da, ali
šta je ono drugo? Ne recite ’priroda’, Lizaveta, ’priroda’ to ne može da iscrpe. Ah, ne,
bolje da sam pošao u šetnju, mada je neizvesno da li bih se tamo bolje osećao. Pre pet
mršuta, nedaleko odavde, sreo sam jednoga kolegu, Adalberta, novelistu. ’prokleto da
je ovo proleće!’ rekao je on svojim iskidanim stilom. ’Ono jeste i ostaje najstrahovitije
godišnje doba! Može li da vam se začne i jedna pametna misao u glavi, Kregeru? Mo‐
žete li spokojno izraditi i najmanju poentu ili efekt, kad vam se širi po krvi neka ne‐
pristojno golicanje, i kad vas uznemiruje mnoštvo senzacija kojima tu nije mesto? ako
li ih pak ispitate, iščaure se kao skroz trivijalne i neupotrebljive ludorije. Što se mene
tiče, ja idem u kafanu. To je neutralno zemljište, netaknuto promenama godišnjih
doba, znate, ono takoreći predstavlja izdvojenu i uzvišenu sferu literature, tamo je čo‐
vek sposoban samo za otmenije misli...’ I on ode u kafanu; a možda je trebalo da i ja
pođem s njime.”
Lizaveta se zabavljala.
„To je dobro, Tonio Kregeru. To o ’nepristojnom golicanju’ je dobro. A u izvesnom
smislu on ima pravo, jer sa radom i ne stoji sjajno u proleće. Ali sad pazite. Sad ću
prvo da svršim ovu sitnicu, ovu malu poentu i efekt, kako bi rekao Adalbert. Zatim
ćemo u ’salon’, da pijemo čaja, a vi ćete reći što vam je na duši; jer dobro vidim da ste
se danas naoštrili. A donde se negde grupišite, na primer na ovaj sanduk, ako se ne
bojite za svoje patricijsko runo...”
„Ah, ostavite me na miru sa mojim odelom, Lizaveta Ivanovna! Da li biste želeli da
trčim ulicama u iscepanom kadivenom kaputiću ili sa prslukom od crvene svile? Kad
je čovek umetnik, dovoljno je u duši pustolov. Spolja se treba dobro obući, i ponašati
se kao pristojan čovek... Ne, nisam se ja naoštrio”, reče on, i gledaše kako ona meša
boje na paleti. „Samo mi leži na duši jedan problem i jedna suprotica, i to mi je smeta‐
lo pri radu... Zbilja, o čemu smo ono govorili? O Adalbertu, novelisti, kako je taj čo‐
vek čvrst i ponosan. Proleće je najstrahovitije godišnje doba’, reče on i ode u kafanu.
Jer čovek mora znati šta hoće, zar ne? Vidite, i mene proleće čini nervoznim, i mene
zbunjuje mila trivijalnost svih onih sećanja i osećanja koje budi; samo što me to ipak
19
www.balkandownload.org
ne može navesti da ga zbog toga grdim i da ga prezirem; jer stvar je u tome što se ja
pred njim stidim, što se stidim pred njegovom čistom prirodnošću i pobednom mla‐
došću. I ne znam da li da prezirem Adalberta ili da ga omalovažavam, stoga što ništa
o ovome ne zna...
Loše se radi u proleće, to je istina, a iz kojeg razloga? Jer se oseća. I jer nije nikakav
majstor onaj koji misli da stvaralac sme osećati. Svaki pravi i iskreni umetnik samo se
smeška kad čuje tu naivnu zabludu nadrimajstora, smeška se možda melanholično, ali
se ipak smeška. Jer ono što kažemo, to nikad ne sme biti glavna stvar, već samo gradi‐
vo koje je po sebi ravnodušno, a iz kojeg tek imamo da sklopimo estetsko obličje, igra‐
jući se u spokojnoj nadmoći. Ako vam je odviše stalo do onoga što imate da kažete,
ako vam srce zato odviše toplo kuca, možete pouzdano računati na potpun fijasko.
Postajete patetični, postajete sentimentalni, kao delo vaših ruku javlja se nešto tromo,
nezgrapno-ozbiljno, nesavladano, neironično, nezačinjeno, dosadno, banalno – a kraj
svemu je ravnodušnost kod sveta, a kod vas samih razočarenje i jad... Jer tako je to,
Lizaveta: osećanje, toplo, srdačno osećanje je svagda banalno i neupotrebljivo, a
umetnička su samo razdraženja i hladne ekstaze našega pokvarenog, našeg artističkog
živčanog sistema. Potrebno je da čovek bude donekle vančovečan i nečovečan, da
bude čudnovato udaljen od čovečnoga, i bez pravoga učešća u njemu, da bi bio u sta‐
nju, i čak uopšte u iskušenju da se igra, da se time igra, da ga prikaže ukusno i efekt‐
no. Već i sama obdarenost za stil, oblik i izražaj uslovljava taj hladni i probirački od‐
nos prema čovečnome, i čak izvesno siromaštvo i pustoš u čisto čovečanskim osobina‐
ma. Jer zdravo i snažno osećanje, pritom ostajemo, nema ukusa. Svršeno je sa umetni‐
kom čim postane čovek i počne da oseća. To je znao Adalbert, i zato je otišao u kafa‐
nu, u izdvojenu sferu, dabogme!”
„Bog s vama, baćuška”, reče Lizaveta Ivanovna, perući ruke u limenoj kadi: „ta vi
ne morate poći za njim.”
„Ne, Lizaveta, ja neću poći za njim, i to samo stoga što sam ponekad u stanju da se
malo stidim pred prolećem svoga umetništva. Vidite, katkad dobijam pisma pisana tu‐
đom rukom, pohvalna i zahvalna pisma od mojih čitalaca, dopise pune divljenja od
ganutih ljudi. Ja ih čitam, i srce mi se razneži pred tim toplim i neveštim čovečanskim
osećanjem koje je tu izazvala moja umetnost, zahvata me neka vrsta bolećivosti pre‐
ma oduševljenoj naivnosti koja govori iz tih redaka, i ja porumenim kad pomislim ko‐
liko bi taj čestiti čovek bio rashlađen kad bi ikada mogao da pogleda iza mojih kulisa,
kad bi ikada razumela njegova nevinost da pošten i zdrav i pristojan čovek uopšte ne
piše, ne glumi, ne komponuje... a sve mi to ne smeta da se poslužim njegovim divlje‐
njem prema mome geniju da bih sebe sama dizao i podsticao, da veoma ozbiljno
shvatim to divljenje, i da pritom pravim lice kao majmun koji izigrava velikog čove‐
ka... Ah, ne ulazite mi u reč, Lizaveta! Kažem vam, često me zamara do smrti da pri‐
kazujem ono što je čovečno, nemajući sam udela u čovečnome... Je li umetnik uopšte
20
www.balkandownload.org
muškarac? O tome bi trebalo upitati ’ženu’! Meni se čini da svi mi umetnici pomalo
delimo sudbinu onih prepariranih papskih pevača... Naše je pevanje lepo do dirljivos‐
ti. Ali...”
„Trebalo bi da se malo stidite, Tonio Kregeru. Hodite na čaj. Voda će odmah uza‐
vreti; evo tu su papirosi. Vi ste stali pri pevanju u sopranu; i tu samo nastavite. No tre‐
ba da se stidite. Kad ne bih znala sa kakvom ste ponosnom strašću odani svome pozi‐
vu...”
„Ne spominjite ’poziv’, Lizaveta Ivanovna! Književnost uošte nije poziv, već prok‐
letstvo – neka vam je znano. Kad počinjemo da ga osećamo, to prokletstvo? Rano,
užasno rano. U doba kad bi s pravom trebalo da živimo u skladu sa Bogom i svetom.
Počinjete da se osećate obeleženim, osećate zagonetnu suprotnost između sebe i onih
drugih, onih sebičnih i valjanih, sve dublje i dublje zjapi onaj ponor ironije, neverova‐
nja, opozicije, saznanja, osećanja, koja vas deli od ljudi, i otad više nema sporazume‐
vanja. Kakva sudbina! Sve kad bi srce i bilo još dovoljno živo, dovoljno ispunjeno lju‐
bavlju da bi osećalo koliko je to strašno!... Vaša se samosvest raspaljuje, jer među hi‐
ljadama vi osećate žig na svome čelu obeležje, i znate da ga niko ne može prevideti.
Poznavao sam jednog genijalnog glumca koji se kao čovek morao boriti sa bolesnom
smetenošću i nepouzdanošću. Prenadražena svest o svojoj ličnosti, skupa sa nema‐
njem uloge, sa odsustvom prikazivačkog zadatka, prouzrokovala je tu pojavu kod tog
savršenog umetnika a osirotelog čoveka... Pomoću malo oštrijeg oka vi ćete iz čitave
mase ljudi lako izdvojiti umetnika, pravog umetnika, ne onog čiji je građanski poziv
umetnost. Osećaj da je odvojen i da ne pripada amo, da su ga poznali i da ga posma‐
traju, nešto ujedno kraljevsko i snebivljivo javlja se na njegovom licu. Nešto slično se
može videti na crtama nekog vladara koji korača kroz svetinu u civilu. Ali tu ne po‐
maže civil, Lizaveta! Preobucite se, zakrabuljite se, obucite se kao ataše ili gardijski
potporučnik na odsustvu: dovoljno je da otvorite oči i da izgovorite jednu reč, i svak
će znati da vi niste čovek, no nešto tuđe, i što otuđuje i začuđava, nešto drugo...
Ali šta je umetnik? Ni pred kojim pitanjem nije se pokazala upornijom ljudska le‐
nost i tromost u saznanju no baš pred ovim. ’Tako što je dar’, smerno vele dobri ljudi
koji stoje pod utiskom umetničkog dela, i kako, prema njihovom dobroćudnom mišlje‐
nju, vedri i uzvišeni utisci neophodno moraju poticati iz vedrih i uzvišenih izvora, to
niko ni ne podozreva da se tu radi o nekom veoma zlo uslovljenom, do krajnosti sum‐
njivom ’daru’... Zna se da je lako uvrediti umetnika – e, a zna se i to da te uvredljivos‐
ti obično nema u ljudi sa mirnom savešću, u ljudi čija samosvest počiva na solidnoj
podlozi... Vidite Lizaveta, ja u dnu svoje duše nalazim – u duhovnu oblast preneseno
– celo ono podozrenje protiv tipa umetnika koje je ma koji od mojih čestitih i isprav‐
nih predaka tamo gore u uskome gradu osećao prema nekom lakrdijašu ili artistu-pus‐
tolovu koji bi došao u njegov dom. Čujte sledeće. Ja poznajem jednog bankara, osede‐
log jednog poslovnog čoveka koji ima dar da piše novele. U dokolici, on se koristi tim
21
www.balkandownload.org
22
www.balkandownload.org
mi danas ispunjava duh... Pogledajte me. Ne izgledam bogzna kako bodar, zar ne?
Malo star i oštrih crta i umoran, je li? E pa, da se vratimo ’saznanju’, lako možemo za‐
misliti čoveka po svojoj prirodi poverljiva, blaga, dobronamerna i pomalo sentimen‐
talna koga bi psihološka vidovitost izmoždila i upropastila. Ne dopustiti da nas savla‐
da žalost sveta; posmatrati, pamtiti, sklapati, i ono što je najmučnije, u ostalom pak
biti dobre volje, već pri potpunoj svesti o moralnoj nadmoći nad odvratnim izumom
postojanja – dabogme! No pri svim radostima izražaja preraste vam stvar ponekad
preko glave. Ko sve razume, on, znači, sve oprašta? Ipak, ja ne znam. Ima nešto, Liza‐
veta, što ja nazivam gađenjem od saznanja: stanje u kome je čoveku dovoljno da pro‐
vidi neku stvar da bi osetio smrtno gađenje (a pritom nimalo pomirljivog raspolože‐
nja) – to je slučaj Hamleta Danca, tog tipskog literata. On je znao šta to znači: kad je
čovek pozvan za saznanje, a nije rođen za nj. Biti vidovit još i kroz suzni veo osećanja,
saznavati, pamtiti, posmatrati, i sa osmehom sve to morati ostavljati na stranu još u
trenucima kad se ruke prepliću u zagrljaju, kad se nalaze usne, kad ljudski pogled, os‐
lepljen osećanjem, mrkne – to je infamno, Lizaveta, to je nisko, to uzbunjuje... ali šta
vredi buniti se?
Druga jedna strana stvari, i ne manje primamljiva, svakako je blaziranost, ravno‐
dušnost i puna ironije zamorenost prema istini; a to je činjenica da nikoje društvo na
svetu nije više nemo ni beznadno nego krug duhovitih ljudi koji su već svi prošli kroz
sito i rešeto. Sve saznanje je staro i dosadno. Izrecite neku istinu, istinu, koju ste osvo‐
jili i stekli sa izvesnom mladalačkom radošću, a na vašu običnjejšu prosvećenost od‐
govoriće se kratkim propuštanjem vazduha kroz nos... Ah, Lizaveta, literatura zamara!
U ljudskom društvu može vam se desiti, uveravam vas, da vas, rad prevelike skep‐
se i uzdržljivosti u izražavanju svoga mišljenja, smatraju glupim, a vi ste međutim
samo oholi i bez hrabrosti... Toliko o ’saznanju’. A što se tiče dela, tu se možda ne radi
toliko o tome da se oslobodimo, koliko o tome da hladimo i na led stavimo osećanje? I
zbilja, ima nečega ledenog i do krajnosti uobraženog u tom tačnom i površnom otalja‐
vanju osećanja pomoću literarnog govora. Ako vam je srce prepuno, ako osećate da
ste isuviše obuzeti nekim slatkim ili uzvišenim doživljajem: ništa nije jednostavnije!
Otidnete literatu, i za kratko vreme sve će biti u redu. Vašu stvar će vam analizovati i
formulisati, nazvaće je njezinim imenom, izgovoriti je i navesti da govori, svršiće s
njome za sva vremena i načiniti se ravnodušnom, i neće tražiti ni hvala. A vama će
laknuti, sve će vam biti jasno, vratićete se rashlađeni doma, i u čudu se pitati čime je
ta stvar još maločas mogla da izazove u vas takav sladak metež i zabunu. I vi se oz‐
biljno zalažete za tog hladnog i sujetnog šarlatana? Što je izrečeno, s time je svršeno –
tako glasi ispovest njegovog verovanja. Ako je ceo svet izrečen, i njega smo otaljali,
oslobodili, svršeno je s njim... Vrlo dobro! Ali ja nisam nihilist...”
„Vi niste” – reče Lizaveta... Taman je bila prinela ustima kašičicu sa čajem, i u tom
se stavu ukočila.
„Eto... eto... dođite k sebi, Lizaveta! Ja to nisam, kažem vam, s obzirom na živo ose‐
23
www.balkandownload.org
ćanje. Vidite, literat u osnovi ne shvata da život ima volje da i dalje teče, da se toga ne
stidi, i pošto je već izrečen i ’otaljan’. Ali gle, on bez predomišljanja i dalje greši, upr‐
kos svakom oslobođenju putem literature; jer sve je delanje greh u očima duha...
Ja sam na meti, Lizaveta. Čujte me. Ja volim život – ovo je ispovest. Prihvatite je, i
sačuvajte je – nisam to još nikome poverio. Rekli su, čak su i napisali i dali u štampu
da ja mrzim život, ili da ga se bojim, ili da ga prezirem ili da ga se gnušam. Ja sam to
rado slušao, laskalo mi je; no pri svem tom, to je netačno. Ja volim život... Vi se smeši‐
te, Lizaveta, i ja znam i zašto. Ali ja vas preklinjem, ne smatrajte da je to literatura, to
što vam govorim! Ne mislite na Ćezara Borđu, ili na neku zanesenu filozofiju koja ga
uzdiže kao svoje znamenje! Ništa on meni nije, Ćezare Borđa, ne polažem na njega
baš ni najmanje, i nikada neću razumeti kako neko može da kao ideal poštuje ono što
je vanredno i demonsko. Ne, no život, onaj koji stoji kao večna suprotica prema duhu
i umetnosti – on nam se ne prikazuje kao vizija krvave veličine i divlje lepote, ne pri‐
kazuje se kao ono što je neobično nama koji smo neobični; oblast naše čežnje, to je
ono što je normalno, pristojno i milokrvno, to je život u svoj svojoj zavodljivoj banal‐
nosti! Daleko je onaj od umetnika, moja draga, čije je krajnje oduševljenje upućeno
onome što je rafinovano, ekscentrično i sotonsko, koji ne zna čežnju za bezazlenim,
jednostavnim i živim, za nešto malo prijateljstva, odanosti, svojske iskrenosti i čove‐
čanske sreće – potajnu čežnju koja silno troši, čežnju za slastima običnosti!...
Jedan čovečanski drug! Hoćete li mi verovati da bi me učinilo gordim i srećnim
kad bih imao druga među ljudima? No dosada sam imao drugova samo među demo‐
nima, đavolcima, dubokim čudovištima i avetima zanemelim od saznanja, to jest:
među literatima.
Ponekad dospem na neko postolje, nađem se u nekoj dvorani prema ljudima koji
su došli da me slušaju. Vidite, tada se desi da posmatram sebe kako se obzirem i ispi‐
tujem publiku, da hvatam sama sebe gde motrim na slušaoce, a moje srce pita ko je to
došao k meni, ko mi to nudi svoje odobravanje i zahvalnost, s kime mi moja umetnost
stvara idealnu vezu... Ja ne nalazim ono što tražim, Lizaveta. Nalazim stado i opštinu
koja mi je dobro poznata, gotovo neki skup prvih hrišćana: ljude nevešta tela i fine
duše, ljude koji uvek padaju, takoreći, vi me razumete, i koji se poezijom blago svete
životu – uvek samo one koji pate i čeznu i koji su siromašni, nikad nikoga od onih
drugih, od modrookih, Lizaveta, kojima nije potreban duh!
A ne bi li to, na kraju krajeva, bila bedna nedoslednost, radovati se kad bi bilo
drukčije? Protivno je svakome smislu, ako umetnik voli život, da ipak teži svim vešti‐
nama da ga privuče na svoju stranu, da ga zadobije za utančanosti i melanholije, za
sve bolesno vlasteostvo literature. Carstvo umetnosti raste na zemlji, a carstvo zdrav‐
lja i bezazlenosti opada. Što još ostaje od njega, to bi trebalo da se očuva najbrižljivije,
i kad neko radije razgleda knjige o konjima s trenutnim snimcima, ne treba ga hteti
zavesti i primamiti poeziji!
Jer najzad – zar bi se mogao naći bedniji prizor od onog što ga pruža život koji čini
24
www.balkandownload.org
25
www.balkandownload.org
Pred jesen reče Tonio Kreger Lizaveti Ivanovnoj: „Zbilja, ja putujem, Lizaveta; moram
se provetriti, odlazim, izmičem i bežim.”
„Kako to, baćuška, blago izvolevate li opet krenuti za Italiju?”
„Bože, prođite se već Italije, Lizaveta! Ravnodušna mi je Italija do preziranja! Dav‐
no je to bilo kad sam mislio da mi je tamo mesto. Umetnost, je li? Nebo kao modra
kadiva, vatreno vino i slatka čulnost... Ukratko, to mi nije u volji. Na čast vam! Sva ta
belezza čini me nervoznim. Ne podnosim ni sve te strašno živahne ljude tamo dole, sa
crnim pogledom zverinja. Romanska rasa nema savesti u očima... Ne, ja idem sada
malo u Dansku.”
„U Dansku?”
„Da. I nadam se dobru od toga. Slučajno nikad nisam dospeo onamo gore, mada
sam bio tako blizu granice za vreme cele svoje mladosti, a ipak sam od vajkada poz‐
navao i voleo tu zemlju. Bez sumnje mi je ostala od oca ta severna naklonost, jer mo‐
joj majci je u stvari više godila belezza, u koliko joj, naime, nije sve bilo svejedno. No
uzmite knjige koje pišu tamo gore, te duboke, čiste i humora pune knjige, Lizaveta –
ništa mi nije draže, ja ih volim. Uzmite skandinavske obede, te neuporedive obede
koje čovek podnosi samo u snažnom slanom vazduhu (ne znam da li ih uopšte još
podnosim) i koje i od kuće pomalo poznajem, jer i u mome kraju se tako jede. Pa uz‐
mite samo imena koja tamo gore krase ljude, i koja se i u mome kraju već češće nala‐
ze, uzmite zvuk kao ’Ingeborg’, ton harfe, sva besprekorna poezija. Pa onda more –
tamo vam je gore Baltičko more!... Jednom rečju, putujem onamo, Lizaveta. Hoću po‐
novo da vidim Baltičko more, hoću da opet čujem ta imena, da čitam te knjige tamo
gde su postale; hoću da stanem na terasu u Kronboreu gde je duh došao Hamletu, i
jednom plemenitom mladom čoveku doneo jad i smrt...”
„Kako putujete, Tonio, ako smem pitati? Kojim pravcem idete?”
„Običnim”, reče on i sleže ramenima, a pritom vidno porumeni. „Da, svraćam i u
svoj – u svoju polaznu tačku, Lizaveta, posle trinaest godina, a to može ispasti dosta
komično.”
Ona se smešila.
„To sam želela da čujem, Tonio Kregeru. Pođite dakle s Bogom. A nemojte propus‐
titi da mi pišete, čujete li? Ja se nadam pismu punom doživljaja sa vašeg puta u –
26
www.balkandownload.org
Dansku...”
27
www.balkandownload.org
VI
I Tonio Kreger krenu put severa. Putovao je sa komforom (jer je obično govorio da
onaj kome je u duši toliko teže no ostalim ljudima sme s pravom zahtevati malo spolj‐
ne udobnosti), i nije počinuo pre no što su se digli pred njim u sivi vazduh zvonici te‐
skobnoga grada iz koga je ponikao. Tamo je svratio na kratak, čudnovat boravak...
Mutno popodne se već slivalo u veče kad je voz ušao u uski, nadimljeni, tako čud‐
novato prisni stanični svod; pod prljavim staklenim krovom para se još uvek skupljala
u lopte, i protezala u dugim trakama, kao tada kada je Tonio Kreger otuda krenuo, a
srce mu ispunjavao samo podsmeh. – On se pobrinu za svoj prtljag, naredi da se od‐
nese u hotel, i napusti stanicu.
Eto ih gde stoje u redu, dvoprežni fijakeri grada, nesrazmerno visoki i široki! On ne
uze nijedan od njih, samo ih je gledao, kao što je gledao sve, uske zabate i šiljate zvo‐
nike koji ga pozdravljahu iza obližnjih krovova, ljude plave i nemarno trome koji go‐
vore razvučeno a ipak naglo, svud uokolo, i u grlo mu se poče peti nervozno smejanje,
u potaji veoma srodno jecanju – Išao je pešice, išao polako, a na licu je stalno osećao
pritisak vlažnog vetra; prešao je most sa kipovima iz mitologije na ogradi, i pošao
neko vreme duž pristaništa.
Bože moj, kako se to sve činilo majušno i puno začkoljica! Jesu li se za celo to vre‐
me uske ulice sa zabatima tako smešno strmeno penjale ka gradu? Dimnjaci i katarke
brodova tiho se nišu u vetru i sutonu na mutnoj reci. Da li da pođe uz onu ulicu, onu
onde, u kojoj je kuća na koju misli? Ne, sutra. Sada je tako sanjiv. Glava mu je teška
od vožnje, njegovim umom se kreću spore, maglene misli.
Ponekad, za ovih trinaest godina, kad bi mu stomak bio pokvaren, sanjao je da je
opet doma, u staroj kući punoj odjeka u kosoj ulici, da je i njegov otac opet tu i da ga
oštro kori što živi izopačenim životom, a on, kao i uvek, smatra da je taj prekor potpu‐
no na mestu. A eto ova sadašnjost se ni u čemu ne razlikuje od tih obmana, spletenih
u neraskidno tkivo snova, pred kojima se ponekad pitamo da li su varka ili stvarnost, i
pošto smo se, prinuđeni i uvereni, odlučili za ovo drugo, ipak se najzad budimo... Ko‐
račao je prilično pustim ulicama, punim promaje, obarao glavu pred vetrom, i kao u
snu se uputio prema hotelu gde je hteo da prenoći, prvom u gradu. Pred njime je ho‐
dio krivonog čovek sa kukom na kojoj je goreo plamičak, hodio je gegajući se kao
mornari kad idu po suhu, i palio svetiljke sa plinom.
28
www.balkandownload.org
Šta li ga to obuzima? Šta to počinje da tinja tako nejasno i bolno pod pepelom
umora, a ne može da se razvije u jasan plamen? Mir, mir, ni reči! Nijedne reči! Rado bi
dugo tako išao po vetru sumračnim ulicama, prisnim kao snovi. No sve je tako teskob‐
no i blisko jedno drugome. Odmah se stiže meti.
U gornjem gradu bili su namestili lučne svetiljke, i eno se pale. Tu je i hotel, i ona
dva crna lava što pred njim leže, i kojih se bojao kao dete. Još uvek pogledaju jedno
drugo sa takvim izrazom kao da hoće da kihnu; no čini se da su se mnogo smanjili,
otada. – Tonio Kreger prođe između njih.
Budući da je došao peške, nisu ga baš svečano dočekali. Vratar, i jedan veoma ugla‐
đeni mali gospodin koji je igrao domaćina i stalno malim prstima gurao manšete u ru‐
kave, ispitljivo ga posmatrahu i premeravahu od glave do cipela; videlo se da žele da
mu odrede društveni položaj, da ga hijerarhički i građanski negde uvrste, da nađu za
nj mesto u svome poštovanju, no da nikako ne mogu da dođu do nekog rezultata; sto‐
ga se najzad odlučiše za umerenu učtivost. Momak, blag neki čovek sa žutim kao hleb
zaliscima, u fraku koji se sijao od starosti, i sa rozetama na bešumnim cipelama, odve‐
de ga na drugi sprat, u čistu, starinski nameštenu sobu; kroz prozor se otvaraše su‐
mračan, živopisan i srednjovekovan vidik na dvorišta, zabate i na bizarnu masu crkve,
kraj koje je ležao hotel. Tonio Kreger se zadrža neko vreme pred tim prizorom; zatim
sede skrštenih ruku na prostranu sofu, nabra obrve, i zviždaše tiho za se.
Unesoše svetiljku, i stiže mu prtljag. U isti mah spusti onaj blagi momak prijavni
list na sto, i Tonio Kreger, oboriv koso glavu, naslika nešto po njemu što je ličilo na
ime, poziv, i mesto boravka. Zatim poruči malo večere, pa produži da iz svog kuta gle‐
da u prazninu. Kad mu donesoše jelo, nije ga ni dirnuo neko vreme, najzad uze jedan
zalogaj, a zatim je još čitav sat šetao po sobi gore-dole; ponekad bi zastao i sklopio oči.
Zatim se svuče sporim pokretima, i leže. Spavao je dugo, snivajući zamršene i čudno‐
vato čežnjive snove.
Kad se probudio, bila mu je soba puna dnevne svetlosti. Seti se zbunjeno i naglo
gde se nalazi, pa se diže da razvuče zavese. Tanki, vetrom razvejani oblačići provlačili
su se kroz nebesnu modrinu, već pomalo bledu u poznom letu; no sunce je sjalo nad
njegovim rodnim gradom.
On obrati na svoju toaletu još više pažnje no obično, umi se i obrija najbrižljivije,
dotera se da bude svež i čist kao da namerava da pođe u posetu u neku dobru, korekt‐
nu kuću, gde valja biti gizdav i besprekoran; i dok se kretao pri oblačenju, osluškivao
je kucanje svoga srca.
Kako je napolju svetlo! Prijatnije bi se osećao da su ulice, kao juče, uvijene u suton;
a sad treba da prolazi kroz jasni sunčani sjaj naočigled svetu. Hoće li naići na pozna‐
nike, hoće li ga zaustaviti, ispitivati, hoće li morati odgovarati kako je proveo ovih tri‐
naest godina? Ne, bogu hvala, niko ga više ne poznaje, a i ko ga se seća ne bi ga poz‐
nao, jer se on zbilja malo promenio, u međuvremenu. Pažljivo se posmatraše u ogle‐
dalu, i odjednom se oseti pouzdanijim iza svoje maske, iza tog lica tako rano izbrazda‐
29
www.balkandownload.org
nog radom, koje beše starije od njega samog... Poruči doručak pa izađe, izađe praćen
procenjivačkim pogledima vratara i malog, u crno obučenog gospodina, prođe kroz
trem i između dva lava, i stupi na ulicu.
Kuda je pošao? On to ne zna ni sam. Isto je tako kao juče. Tek što ga okruži taj
čudnovato dostojanstveni i od iskoni prisni splet, splet zabata, malih zvonika, arkada i
studenaca, tek što oseti pritisak vetra, snažnoga vetra koji nosi sobom nežni i opori
miris iz dalekih snova, a njemu kao da se spusti na čula veo i maglena pređa... Mišići
njegovog lica se opustiše; i stišanim pogledom posmatraše on ljude i stvari. Možda će
se ipak probuditi, onde, na uglu one ulice...
Kuda je pošao? Čini mu se kao da je pravac kojim je krenuo u vezi sa njegovim
tužnim i čudno pokajničkim noćašnjim snovima...
Pošao je na trg, kroz lučne svodove gradske kuće gde mesari krvavih ruku mere
svoju robu, na trg gde se diže gotski studenac, visok, šiljast i mnogostruk. Tamo je
zastao pred jednom kućom, uskom i jednostavnom, sličnom ostalima, sa izvijenim,
čipkastim zabatom, i utonuo i gledao. Čitao je ime, istaknuto na vratima, i na svakom
prozoru zaustavio neko vreme svoj pogled. Zatim se polako okrenuo i pošao dalje.
Kuda je pošao? Kući. No krenuo je obilaznim putem, prošetao ispred gradske kapi‐
je, jer je imao vremena. Išao je bedemom mlinova, i holstenskim bedemom, i čvrsto
držao šešir na vetru koji je šuštao i škripao u drvetima. Zatim je napustio bedemske
drvorede nedaleko od stanice, gledao gde s huktanjem prolazi voz, nezgrapno žustar,
brojio, zabave radi, kola, i gledao za onim čovekom koji sedi na vrhu poslednjih. Ali
na trgu Lipa je zastao pred jednom od lepih vila koje tamo stoje, gledao dugo u vrt i
gore na prozore, i najzad se setio da zaklati vrata na ogradi, tako da su zaškripala. Za‐
tim posmatraše neko vreme svoju šaku koja je postala hladna i na kojoj se videla rđa,
pa pođe dalje, pođe kroz staru, zdepastu kapiju, duž pristaništa, i kroz strmu vetrovitu
ulicu gore ka domu njegovih roditelja.
Tu je on stajao, okružen susednim kućama koje je nadvisio svojim zabatom, siv i
ozbiljan kao već od trista godina amo, i Tonio Kreger pročita pobožnu izreku koja je
nad ulaskom bila zapisana izbledelim slovima. Zatim odahnu i uđe. Srce mu je kucalo
u strepnji, jer je očekivao da bi njegov otac mogao izaći iz nekih vrata u prizemlju
kraj kojih je prolazio, u kontorskom kaputu i sa perom iza uha, da bi ga mogao zaus‐
taviti i strogo ga uzeti na odgovor zbog njegovog ekstravagantnog života, što bi on
smatrao da je potpuno na mestu. No on je prošao neuznemiren. Unutarnja kapija je
bila samo prislonjena, i to mu se učinilo dosta neuredno, dok mu je u isti mah bilo pri
duši kao u izvesnim lakim snovima u kojima se prepreke same uklanjaju, i u kojima
čovek napreduje bez smetnji, zaštićen čudesnom srećom... Prostrani trem, pokriven
velikim, četvorougaonim kamenim pločama, odjekivaše pod njegovim koracima. Pre‐
ma kuhinji u kojoj vladaše mir, pomaljahu se, kao od starina, povisoko sa zida čudno‐
vate, nezgrapne, ali čisto lakom obojene drvene odaje, sobe za sluškinje, do kojih se
dolazilo samo otvorenim stepenicama iz trema. No nije više bilo velikih ormana, ni
30
www.balkandownload.org
škrinje pokrivene rezbarijama, koji tu stajahu... Sin kuće stupi na moćne stepenice, i
oslanjaše se šakom na belim lakom obojenu, prorezanu drvenu ogradu, dižući je pri
svakom koraku, i tiho je opet spuštajući na nju, kao da bojažljivo kuša da li se ponovo
može uspostaviti nekadanja bliskost sa ovom starom, temeljitom ogradom.... Ali na
odmorištu zastade, pred ulazom za međusprat. Na vratima je bila pričvršćena bela
pločica, a na njoj je pisalo crnim slovima: Knjižnica za narod.
Knjižnica za narod? pomisli Tonio Kreger, jer on je nalazio da tu ni narod ni knji‐
ževnost nemaju šta da traže. On zakuca na vrata... Začu se „napred”, i on posluša. Na‐
mračen i sa napregnutim očekivanjem pogleda on u jedno skroz neprilično preinače‐
nje. U međuspratu su bile tri sobe, a vrata između njih su bila otvorena. Zidove pokri‐
vahu skoro do tavanice, knjige u jednakom povezu, poređane u dugim nizovima po
tamnim policama. U svakoj je sobi sedeo za tezgom po jedan neugledan čovek, i pisao.
Dvojica samo okretoše glavu prema Toniju Kregeru, ali prvi se žurno diže, a pritom se
obema rukama nasloni na sto, isturi glavu, zašilji usne, diže obrve, i revnosno žmirka‐
jući pogleda posetioca...
„Izvinite”, reče Tonio Kreger, ne skidajući s očiju sa mnoštva knjiga. „Ja sam stra‐
nac, razgledam grad. To je dakle knjižnica za narod? Biste li mi dopustili da se malo
upoznam sa zbirkom?”
„Rado”, reče činovnik, i još žešće zažmirka... „Svakako”, to je svakome slobodno. Iz‐
volite se samo obazreti... Je li po volji katalog?”
„Hvala”, odgovori Tonio Kreger. „Ja se lako snalazim”. Zatim pođe polako duž zido‐
va, pretvarajući se kao da proučava naslove na poleđinama. Najzad izvuče jednu sve‐
sku, rasklopi je, i stade s njom kraj prozora.
Tu je bila soba za doručak. Tu se doručkovalo izjutra, ne gore u velikoj trpezariji
gde su iz modre pozidice izlazili beli kipovi bogova... Ono tamo je bila spavaća soba.
Tamo je umrla majka njegovog oca, posle teške borbe, ma koliko da je bila stara, jer
ona je bila svetska gospođa koja je volela uživanje, i život joj je bio drag. A kasnije je
tamo izdahnuo i njegov otac, dugi, ispravni, malo setni i zamišljeni gospodin sa polj‐
skim cvetom u rupici kaputa... Tonio je sedeo čelo nogu njegove postelje, oči su mu
gorele, i bio je potpuno predan nemom i snažnom osećanju, ljubavi i bolu. A kraj pos‐
telje je klečala i njegova majka, njegova lepa, vatrena majka, i kupala se u vrelim su‐
zama; a zatim je sa umetnikom sa juga otišla u plave daljine... Ali tamo pozadi, ona
manja, treća soba, takođe sasvim ispunjena knjigama koje čuva jedan neugledan čo‐
vek, to je dugo godina bila njegova soba. Onamo se vraćao iz škole, posle šetnje kao
ovo danas, kraj onog zida je stajao njegov sto, i u njemu je čuvao svoje prve, srdačne i
nevešte stihove... Orah... Njega prostreli prodirna tuga. On pogleda na stranu, kroz
prozor. Bašta beše zapuštena, no stari orah stajaše na svome mestu, golem i razgranat,
škripeći i šušteći na vetru. I Tonio Kreger spusti oči na knjigu koju držaše, odličnu
pesničku tvorevinu i njemu dobro znanu. Pogledao je te crne redove i grupe rečenica,
pratio neko vreme umetnički tok dikcije kako se diže u strasti uobličavanja do poente,
31
www.balkandownload.org
32
www.balkandownload.org
33
www.balkandownload.org
34
www.balkandownload.org
VII
Noć se spustila, i mesec se dizao u rastopljenom srebru, kad je brod Tonija Kregera is‐
plovio na otvoreno more. On stajaše kraj kosnika, uvijen u ogrtač protiv vetra koji je
sve više jačao, i gledaše dole na tamno tumaranje i komešaj valova, njihovih snažnih i
glatkih tela koja se, tamo dole, njišu jedno oko drugoga, susreću se sa pljeskanjem, ra‐
zilaze se u pravcima neočekivanim, i iznenada zablistaju u peni...
Ispunjavaše ga raspoloženje puno njihanja i tihog ushićenja. Neko vreme je bio
malo neveseo što su ga, na domu, hteli da uhapse kao varalicu, to je istina – mada je
smatrao da je to donekle na mestu. Ali kasnije, kad se ukrcao, posmatrao je – kao u
detinjstvu, uz oca – kako radnici tovare robu u duboki trbuh broda, sa uzvicima u ko‐
jima se mešao danski jezik sa niskonemačkim, posmatrao kako, sem denjkova i sandu‐
ka, spuštaju unutra belog medveda i tigra u kavezima sa debelim rešetkama, poslate
bez sumnje iz Hamburga u neki danski zverinjak; i to ga je razonodilo. I dok je brod
klizio niz reku međ raznim obalama, potpuno je bio zaboravio saslušanje žandarma
Peterzena; i sve što je ranije bilo, njegovi slatki tužni i pokajnički snovi u noći, njego‐
va šetnja, stari orah koji je video, sve je opet ojačalo u njegovoj duši. A kad se pred
njim otvorila pučina, video je iz daleka pržinu na kojoj je kao dečko osluškivao letnje
snove mora, video žar kule svetilje, i osvetljeni Banjski dom gde je stanovao sa svojim
roditeljima... Baltičko more! Naslanjao je glavu na snažni vetar, natopljen solju, koji je
dolazio slobodno i bez smetnje, obavijao uši, i izazivao laku nesvesticu, blagu zagluše‐
nost, u kojoj tromo i blaženo nestajaše sećanje na sva zla, na patnje i bludnje, na volju
i napore. I njemu se činilo da u tom brujanju i pljuskanju i stenjanju oko sebe čuje šu‐
štanje i lomljenje staroga oraha, škripu baštenskih vratnica... Mrak se spuštao sve više
i više.
„Zvezde, bože moj, ta pogledajte samo zvezde”, začu se odjednom neki glas sa tro‐
mim, pevajućim naglaskom, koji kao da dolažaše iz badnja. On ga je već poznavao.
Pripadao je jednom riđem, skromno odevenom čoveku crvenih očnih kapaka, koji je
izgledao nekako vlažan i hladan, kao da se taman okupao. Pri večeri u kajiti bio je on
sused Tonija Kregera, i sa pokretima nepouzdanim i smernim, pojeo je začudo mnogo
omleta sa morskim racima. Sada se kraj njega naslanjao na ogradu i gledao gore na
nebo, uhvativši se za bradu palcem i kažiprstom. Bez sumnje se nalazio u jednom od
onih vanrednih raspoloženja svečanog razmišljanja u kojima padaju pregrade među
35
www.balkandownload.org
ljudima, u kojima i tuđincu otvaramo srce, i u kojima usta izgovaraju reči koje bi ina‐
če stidljivo prećutala...
„Pogledajte samo zvezde, gospodine. Eno ih, stoje i trepeću, i bogami, puno ih je
nebo. A sad, molim vas lepo, kad čovek pogleda gore i promisli da je mnoga od njih,
kako vele, još sto puta veća od naše zemlje, kako mu je tada pri duši? Mi ljudi smo iz‐
mislili telegraf i telefon i tolike tekovine novoga doba, u istini, jesmo. Ali kad pogle‐
damo gore, moramo uvideti i razumeti da smo u stvari crvi, bedni crvi, i ništa drugo –
imam li pravo ili ne, gospodine? Da, mi smo crvi!” odgovori on sam sebi, pa smerno i
skrušeno klimnu glavom put zvezdanog svoda.
Auh... taj nema u sebi literature! pomisli Tonio Kreger. I odmah mu pade na um
nešto što je nedavno čitao, članak nekog slavnog francuskog književnika o kosmolo‐
škom i psihološkom gledanju na svet; bilo je to veoma fino brbljanje.
Nađe kao neki odgovor mladome čoveku na taj duboki doživljaj kojem je dao izra‐
za, pa su onda i dalje razgovarali, naslanjajući se na ogradu, i gledali u nemirno
osvetljeno, uzrujano veče. Ispostavilo se da je njegov saputnik mlad trgovac iz Ham‐
burga koji hoće da malo proputuje za svoje uživanje, za vreme odmora...
„Trebalo bi”, reče on, „da se malo provezeš steamerom do Kopenhagena, mislim ja,
i eto me tu sam, i dosada je išlo sasvim lepo. Ali ono nije valjalo, gospodine, oni omle‐
ti sa jastogom, videćete, jer noć će biti burna, to je rekao sam kapetan, a to neće biti
šala, sa tako teškim jelom u stomaku...”
Tonio Kreger slušaše sve te prijazne budalaštine sa toplim i prijateljskim oseća‐
njem.
„Tako je”, reče „ovde gore se uopšte jedu odveć teška jela. To čini čoveka lenim i
setnim.”
„Setnim?” reče mladi čovek, i pogleda ga zapanjeno... „Vi ste bez sumnje stranac,
gospodine?”
„Ah da, dolazim iz daljine”, reče Tonio Kreger, i odmahnu rukom neodređeno.
„No vi imate pravo”, reče mladi čovek, „imate pravo, bogami, što kažete o setnom!
Ja sam skoro uvek setan, a naročito u ovakve večeri, kad zvezde stoje na nebu.” I on
opet nasloni bradu na palac i kažiprst.
Svakako piše stihove, mislio je Tonio Kreger, stihove trgovca, sa duboko poštenim
osećanjem...
Veče je odmicalo, a vetar je toliko ojačao da je ometao govor. Odlučiše da malo
prospavaju, i poželeše jedan drugome laku noć.
Tonio Kreger se ispruži u svome sobičku po uskom odru, ali se ne mogaše smiriti.
Čudno ga je uzbudio strogi vetar i njegov opori miloduh, srce mu je bilo nemirno, i
bojažljivo očekivalo neku slast. Uz to, kadgod bi se brod spuštao niza strmi neki talas‐
ni breg, a točak se pritom okretao van vode kao u grču, nastajao je potres, i izazivao
teško stužavanje. On se potpuno obuče, i pope se gore na vazduh.
Ispod meseca su jurili oblaci. More je plesalo. Nije bilo oblih, ravnomernih talasa
36
www.balkandownload.org
37
www.balkandownload.org
behu tako plave, lica koje behu sasvim onakva kakva je viđao u čudnovato bolnim i
pokajničkim snovima one noći koju je proveo u svom rodnom gradu. Dešavalo se da
ga nasred ulice potrese do dna duše jedan pogled, jedna reč koja je zazvonila, jedan
smeh...
Nije mu se više ostajalo u veselom gradu. Gonio ga je neki nemir, sladak i buda‐
last, pola sećanje a pola očekivanje, a u isti mah i želja da leži negde tiho na pržini, ne
morajući izigravati turista koji pažljivo razgleda grad i predeo. I tako se on ponovo
ukrca, i jednoga mutnog dana (nemirno more se crnilo) otplovi duž obale Zelanda
prema severu, ka Helzingeru. Otuda produži smesta put kolima po drumu, i posle tri
četvrt časa, uvek malo iznad mora, stiže svojoj zadnjoj i pravoj meti, malom, belom
banjskom hotelu sa zelenim šalonama koji stoji usred naseobine niskih kućica, i svo‐
jim drvenim tornjićem pozdravlja pržinu i švedsku obalu. Tu je odseo, zauzeo je sve‐
tlu sobu koju su mu pripremili, ispunio policu i orman onim što je poneo, i spremio se
da tu proživi neko vreme.
BalkanDownload.org
38
www.balkandownload.org
VIII
Septembar je već odmicao; nije bilo više mnogo gostiju u Olsgardu. U velikoj prizem‐
noj trpezariji sa tavanicom od greda, sa visokim prozorima otvorenim prema stakle‐
noj verandi i moru, sedela je u pročelju, pri obedima, sama domaćica, devojka u godi‐
nama, bele kose, bezbojnih očiju, nežnorumenih obraza, i nepouzdana, cvrkutava gla‐
sa; ona se svagda trudila da koliko može dopadljivo grupiše svoje crvene ruke na stol‐
njaku. Tu je bio i jedan stari gospodin iz prestonice, trgovac ribom, kratka vrata, mor‐
narske brade, sasvim sede, i zagasito pomodrela lica; on je vladao nemačkim jezikom.
Izgledao je potpuno zaptiven i sklon kaplji; dihao je kratko i na mahove, a s vremena
na vreme je dizao svoj prstenom ukrašeni kažiprst do jedne od nozdrva da je začepi, i
da snažnim duvanjem pribavi onoj drugoj malo vazduha. Pri svem tom je stalno nate‐
zao bocu sa prepečenicom koja je stajala pred njim i za doručkom, i za ručkom i veče‐
rom. Dalje su se tu nalazila još tri visoka američka mladića sa svojim guvernerom ili
domaćim učiteljem koji je ćuteći pomicao svoje naočari i obdan igrao s njima fudbala.
Svoju riđu kosu delili su oni razdeljkom na temenu, a imali su duga nepomična lica.
„Please, give me the wurst things there!” rekao bi jedan. „That’s not wurst, that’s sc‐
hinken”, rekao bi drugi, i to je bilo sve što su doprinosili razgovoru pri stolu, kako oni
tako i domaći učitelj; inače su mirno sedeli i pili vrele vode.
Tonio Kreger ne bi bio ni želeo drukčije društvo za stolom. Uživao je u miru, slu‐
šao danske grlene glasove, jasne i mutne vokale kojima je ponekad domaćica razgova‐
rala sa ribarskim trgovcem, s vremena na vreme je izmenjao sa ovim po koju primed‐
bu o položaju barometra, pa je opet kroz verandu silazio na pržinu, gde je već bio pro‐
veo duge jutarnje časove.
Tamo je ponekad vladalo blago letnje raspoloženje. More se odmaralo, tiho i ravno,
u prugama modrim, crvenkastim, i zelenim kao boca, po njemu su se titrali srebrni
svetlucavi odsevi, morsko bilje se sušilo na suncu kao seno, a morski puževi su ležali
na pesku i isparavali se. Mirisalo je malo na trulež, a malo i na katran ribarskog čuna
na koji se Tonio Kreger leđima naslanjao, sedeći u suncu – okrenut tako da je imao
pred očima otvoreni vidik a ne švedsku obalu; no preko svega je čisto i sveže vejao
tihi dah mora.
Pa su došli sivi, burni dani. Talasi su obarali glave kao bikovi koji se spremaju da
bodu, i besno su jurišali put obale, zahvatali je do velike visine, i pokrivali vlažnom i
39
www.balkandownload.org
Pri drugom doručku (sto se ugibao pod hladnim jelima, suhim, usoljenim i prže‐
nim mesom), Tonio Kreger se raspitao šta se dešava.
„Gosti!” reče trgovac ribom. „Izletnici iz Helzingera, hoće da održe igranku! Bože
sačuvaj, nećemo moći spavati noćas! Biće igranja, igranja i muzike, i bojati se da će
dugo da traje. To je neki skup porodica, izlet u polje sa zabavom, ukratko neka vrsta
kupljenja priloga ili slično, pa hoće da se koriste lepim danom. Došli su brodom i koli‐
ma, i sada doručkuju. Kasnije će se izvesti dalje u polje, no naveče će se opet vratiti,
pa će tu u dvorani biti zabava s igrankom. Jeste, sto mu muka, nećemo ni oka sklopi‐
ti...”
„To je ugodna promena”, reče Tonio Kreger.
Pa onda duže vremena nisu razgovarali. Domaćica je uređivala svoje crvene prste,
trgovac ribom je duvao kroz desnu nozdrvu, da bi dobio malo vazduha, a Amerikanci
su pili vrele vode i pravili uz to duga lica.
Tada se to odjednom zbilo: Hans Hanzen i Ingeborga Holm uđođoše kroz dvoranu.
Tonio Kreger, prijatno zamoren kupanjem i šetnjom, naslonio se bio u stolicu, i jeo
je suhe pastrme na prženici – sedeo je prema verandi i moru. A iznenada se otvoriše
vrata, i njih dvoje uđoše, držeći se za ruke – nogu pred nogu i ne hitajući. Ingeborga,
plava Inga, bilo je odevena u odelo svetle boje, kao obično na časovima igranja kod
gospodina Knaka. Laka haljina sa cvetovima dopiraše joj tek do članaka, a na plećima
je imala širok rub od belog tila, sa šiljastim izrezom koji otkrivaše njen meki, savitljivi
vrat. O jednoj ruci joj je visio šešir, okačen o trake. Bila je možda nešto odraslija no
inače, a svoju divnu kiku nosila je oko glave; ali Hans Hanzen je izgledao kao obično.
Nosio je svoj brodarski kaput sa zlatnim dugmetima, po kojem je padala široka modra
jaka na ramena i na leđa; mornarsku kapu držao je u opuštenoj ruci, i bezbrižno ma‐
hao njome tamo-amo. Ingeborga je gledala na drugu stranu svojim kosim očima, mo‐
žda je bila malo zbunjena tim svetom pri ručku koji je gledaše. Ali Hans Hanzen je
baš zato i svima u prkos okrenuo glavu prema stolu, i svojim očima, modrim kao če‐
lik, posmatrao je jednoga za drugim izazivački i donekle prezrivo; čak je ispustio ruku
Ingeborginu, i još žešće mahao svojom kapom, da pokaže kakav je on čovek. Tako
prođoše njih dvoje, more koje se tiho modrilo bilo im je pozadina, prođoše pred očima
Tonija Kregera sa jednoga kraja dvorane do drugog, i promakoše kroz vrata preko
puta u sobu gde je stajao klavir.
To se zbilo u jedanaest i po časova pre podne, i dok su banjski gosti još sedeli za
stolom, društvo na verandi je krenulo i napustilo hotel sporednim ulazom a da niko
od njih nije više ulazio u dvoranu. Čulo se gde se penju u kola sa smehom i šalama,
gde kola jedna za drugima kreću drumom škripeći, i udaljuju se...
„Vratiće se dakle?” upita Tonio Kreger.
„Hoće bogme!” reče ribarski trgovac. „I to je bogu plakati. Poručili su muziku, treba
da znate, a ja spavam tu nad dvoranom.”
41
www.balkandownload.org
odeveni za bal, već kao što se oblači leti u nedelju koja će se provesti u polju: kavaljeri
su nosili odela malovaroška kroja na kojima se videlo da ih čuvaju radnim danom, a
mlade devojke su imale lake, svetle haljine, i kite poljskog cveća za pojasom. Bilo je i
dece u dvorani, i ona su igrala među sobom na svoj način, čak i kad je muzika presta‐
jala. Kao uređivač svečanosti i reditelj igranke prikazivao se jedan dugonogi čovek u
kaputiću sa skutovima kao lastin rep, provincijski lav sa naočarima i nakudravljenim
vlasima, poštanski pristav ili slično, kao ovaploćena komična figura iz nekog danskog
romana. Brzopletnog, znojeći se, i svom dušom predan poslu, nalazio se svuda u isti
mah, sa prekomernom revnošću se vrteo po dvorani, stupao sa naročitom veštinom
prvo vrhovima prstiju, a zatim nekako zamršeno saplitao nogama na kojima behu
glatke, šiljaste vojničke čizme, mlatio rukama po vazduhu, izdavao naredbe, tražio
muziku, tapšao, a za sve to vreme su lepršale za njim trake velike, šarene kokarde koja
mu je bila pričvršćena na ramenu kao znak njegovog dostojanstva, i na koju se pone‐
kad sa ljubavlju osvrtao.
Jesu, bili su tu, njih dvoje koji su danas na suncu prošli kraj Tonija Kregera, video
ih je opet i skoro se uplašio od radosti kad ih je skoro u isti mah primetio. Eto, tu stoji
Hans Hanzen, sasvim blizu njega kraj vrata; razmaknuo je noge i malo se nagnuo, pa
smotreno jede veliki komad neke izdašne torte, a pritom drži šaku pod bradom da
uhvati mrve. A tamo kraj zida sedi Ingeborga Holm, plava Inga, i eto joj se bliži pris‐
tav vrckajući se, i poziva je da igra odabranim klanjanjem, stavljajući jednu ruku na
leđa a drugu mećući graciozno u nedra; no ona odmahuje glavom i kazuje pokretima
da je i suviše zadihana i da se mora malo odmoriti, a na to pristav seda do nje.
Tonio Kreger ih gledaše, njih dvoje radi kojih je u davna vremena trpeo ljubav –
Hansa i Ingeborgu. Oni to ne behu toliko po pojedinim oznakama i sličnom odelu, ko‐
liko jednakošću rase i tipa, toga svetlog, modrookog i plavokosog soja koja izaziva
predstave o čistoti, nepomućenosti i vedrini, o jednoj u isti mah gordoj i jednostavnoj,
netaknutoj oporosti... On ih gleda, gleda Hansa kako stoji u svome mornarskom ode‐
lu, smeo i lep kao uvek širokih pleća i uskih bedara, gleda kako Ingeborga nekako
obesno baca glavu u stranu smejući se, kako na neki izvestan način prinosi ruku po‐
tiljku, ruku devojčice, ni naročito usku, ni naročito finu, a pritom joj laki rukav klizi
sa lakta – i iznenada mu čežnja za starom domovinom potrese grudi takvim bolom da
se i nehotice povukao dublje u mrak, da niko ne bi video drhtaje na njegovom licu
Jesam li vas zaboravio? – pitao se on. – Ne, nikada! Ni tebe, Hanse, ni tebe, plava
Inga! Ta za vas sam ja radio, i kada sam čuo odobravanje, obzirao sam se potajno da
vidim da li vi imate u njemu udela... Jesi li sada pročitao Don Karlosa, Hanse Hanze‐
nu, kao što si mi obećao kraj vaših baštenskih vrata? Ne čini to! Ja ti to više ne tražim.
Šta te se tiče kralj koji plače jer je usamljen? Tvoje modre oči ne treba da se zamute i
da iskopne u snovima, gledajući u stihove i melanholiju. Kad bih bio kao ti! Kad bih
još jednom počeo, odrastao kao ti, čestito, radosno i jednostavno, valjano, uredno i u
43
www.balkandownload.org
skladu sa Bogom i svetom, kad bi me voleli oni koji su bezazleni i srećni, kad bih se
oženio tobom, Ingeborga Holm, i imao sina kao što si ti, Hanse Hanzenu – kad bih ži‐
veo bez prokletstva saznanja i tvoračkih muka, živeo, voleo i Boga hvalio u blaženoj
običnosti!... Kad bih još jednom počeo? Ali to ništa ne bi pomoglo. Opet bi bilo isto
onako – sve bi se opet zbilo kao što se već zbilo. Jer neki nužno lutaju, budući da za
njih i nema pravoga puta.
Muzika je zaćutala; nastupio je odmor, i služili su ponude. Pristav je lično obletao
sa poslužavnikom punim salate od haringa i služio dame; ali pred Ingeborgom Holm
se čak spustio na kolena, pružajući joj zdelicu, a ona je zbog toga porumenila od ra‐
dosti.
U dvorani behu već obratili pažnju na posmatrača pod staklenim vratima, i iz lepu‐
škastih, zajapurenih lica padahu na nj tuđi, ispitivački pogledi; no on je pri svem tom
držao svoje mesto. I Ingeborga i Hans okrznuše ga skoro istovremeno pogledima, sa
onom ravnodušnošću koja ima skoro vid prezrenja. No odjednom oseti on u svesti da
neki pogled dopire od nekuda k njemu, i da na njemu počiva... On okrete glavu, i
smesta se njegove oči sukobiše sa onima koje je osetio. Nedaleko od njega stajala je
mlada devojka bleda, uska i fina lica koju je već ranije bio zapazio. Ona nije mnogo
igrala, kavaljeri se nisu mnogo trudili oko nje, i on je video gde sedi usamljena kraj
zida, oporo sklopljenih usana. I sada je bila sama. Odevena je bila u lako i svetlo ode‐
lo, kao i ostale, ali kroz providnu tkaninu nazirahu se šiljasta i oskudna ramena, a
među ta bedna ramena utonuo je duboko mršavi vrat, tako da se tiha devojka činila
skoro malo kriva. Ruke, obučene u tanke rukavice bez prstiju, držala je na ravnim pr‐
sima, tako da se vrhovi prstiju lako dodirivahu. Oborivši pogled, gledala je Tonija
Kregera odozdo crnim, vlažnim očima. On okrete glavu...
Tu, sasvim blizu kraj njega, sedoše Hans i Ingeborga. On je seo do nje, možda mu
je sestra, i opkoljeni drugom, rumenom čeljadi, jedu oni i piju, ćeretaju i vesele se, do‐
bacuje jedno drugome šale zvonkim glasovima, i smeju se bezbrižno. Zar im se ne bi
mogao malo približiti? Ne bi li se mogao obratiti njemu ili njoj nekom šalom koja bi
mu pala na um, i na koja bi mu odgovorili bar osmejkom? To bi ga usrećilo, on za tim
čezne; vratio bi se tada zadovoljniji u svoju sobu, imao bi svest da je uspostavio s nji‐
ma neku malu zajednicu. On je izmišljao šta bi mogao reći; ali nije imao smelosti da
to kaže. A bilo bi kao i uvek: oni ga ne bi razumeli, začuđeno bi slušali ono što bi on
mogao reći. Jer njihov govor nije njegov govor.
Činilo se da će igranje ponovo da započne. Pristav razvi obilatu delatnost. Hitao je
tamo-amo i sokolio svakog da angažuje damu, uz pomoć momka sklanjao s puta stoli‐
ce i čaše, izdavao naloge sviračima, a neke neveže koja ne znađahu kuda ni kamo,
hvatao je za ramena i turao ih pred sobom. Šta se to spremalo? Parovi su se nameštali
sve po četiri... Strašna jedna uspomena nagna Toniju Kregeru rumen u obraze. Igrao
se kadril.
Muzika zasvira; parovi počeše obilaziti jedno drugo klanjajući se. Pristav koman‐
44
www.balkandownload.org
45
www.balkandownload.org
46
www.balkandownload.org
IX
Tonio Kreger seđaše na Severu i pisaše Lizaveti Ivanovnoj, svojoj prijateljici, kao što
joj je i obećao.
„Draga Lizaveta, tamo dole u Arkadiji kuda ću se i ja uskoro vratiti, pisao je on.
Evo dakle nešto kao pismo, ali svakako će vas razočarati, jer mislim da ga pišem neka‐
ko sa opšteg gledišta. To ne znači da ne bih imao šta da pričam, da nisam, na svoj na‐
čin, doživeo ponešto. Doma, u mom rodnom gradu, hteli su me čak uhapsiti... ali o
ovome ćete čuti usmeno. Ja imam sada dana kada mi je milije da na dobar način ka‐
žem ponešto opšte, umesto da pričam priče.
Znate li još, Lizaveta, da ste me jednom nazvali građaninom, zalutalim građani‐
nom? Nazvali ste me tako u jednome času kad su me zavele druge ispovesti koje su
mi se pre toga omakle, pa sam vam priznao svoju ljubav prema onome što ja zovem
Životom; i ja se pitam da li ste znali koliko ste time pogodili istinu, koliko su moje
građanstvo i moja ljubav prema životu jedno isto. Ovo mi je putovanje dalo povoda
da o tome razmišljam...
Moj otac, to znate, bio je severni temperament: kontemplativan, temeljit, ispravan
iz puritanstva, i sklon seti; moja majka je imala neodređeno egzotičnu krv, bila je
lepa, čulna, naivna, u isti mah nemarna i strasna, i nagonski labava. Van svake je
sumnje da je to bila mešavina koja je u sebi sadržavala vanredne mogućnosti – i van‐
redne Opasnosti. A proizašlo je iz nje ovo: građanin koji je zalutao u umetnost, boem
koji čezne za domaćom uglađenošću, umetnik sa nemirnom savešću. Jer moja građan‐
ska savest me nagoni da u svem umetništvu, u svakoj vanrednosti i svakom geniju vi‐
dim nešto duboko dvosmisleno, duboko prokazano, duboko sumnjivo, ona me ispu‐
njava ovom zaljubljenom slabošću za sve što je priprosto, prostodušno, i prijatno-nor‐
malno, što je negenijalno i pristojno.
Ja stojim između dva sveta, ni u kojem nisam doma, i zato mi baš nije lako. Vi
umetnici nazivate me građaninom, a građani dolaze u iskušenje da me uhapse... i ja
ne znam šta me od toga dvoga teže vređa. Građani su glupi: ali vi koji obožavate lepo‐
tu, koji me nazivate flegmatičnim i bez čežnje, trebalo bi da razmislite da postoji jed‐
no umetništvo koje je tako duboko, tako iskonsko i sudbinsko da nema čežnje koja mu
se čini slađa i osećajnija od čežnje za slastima običnosti.
Ja se divim gordima i hladnima, njima koji slobodno hitaju za doživljajima po sta‐
47
www.balkandownload.org
zama velike, demonske lepote, i preziru „čoveka” – ali ja im ne zavidim. Jer ako išta
može da od literata načini pesnika, može to ova moja građanska ljubav prema čove‐
čanskom, živom i običnom. Iz nje izvire sva toplina, sva dobrota, sav humor, i čisto mi
se čini da je to ona ljubav o kojoj je pisano da neko može govoriti i ljudskim i anđe‐
oskim jezicima, a da će bez nje biti ipak samo zvono i praporac koji zveči.
Što sam dosada učinio, to nije ništa, nije mnogo, jedva nešto više no ništa. Ja ću
stvoriti bolje stvari, Lizaveta – ovo je obećanje. Dok pišem, more mi šalje svoje šušta‐
nje od dole, i ja sklapam oči. Gledam u nerođeni svet senki koji želi da ga sredim i
uobličim, vidim komešaj prozračnih ljudskih prilika koje mi mašu, pozivajući me da
ih začaram i spasem: tragičnih i smešnih, i takvih koje su i jedno i drugo u isti mah –
a ovima sam veoma naklonjen. Ali moja najdublja i najpotajnija ljubav pripada oni‐
ma koji su plavi i modrooki, svetli i živi, srećni, milokrvni i obični. Ne korite mi ovu
ljubav, Lizaveta; ona je dobra i plodna. U njoj ima čežnje i setne zavisti i malo prezi‐
ranja i čitavo jedno čedno blaženstvo.”
1903.
48
www.balkandownload.org
Sadržaj
TONIO KREGER 2
I 3
II 10
III 15
IV 18
V 26
VI 28
VII 35
VIII 39
IX 47
49