Univerzitet u Tuzli

Pravni fakultet

Seminarski rad
Tema: Načelo slobodne ocjene dokaza

Profesor: Student:
Dr sc. Dževad Mahmutović, doc. Jasmina Berbić Ic-7/16
1. Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 08 0 K 002917 17 Kž od 04.10.2017.
godine)

U SKLADU SA NAČELOM SLOBODNE OCJENE DOKAZA, PRAVO SUDA DA

OCJENJUJE DA LI JE OPTUŽENI UPRAVLJAO PRIJEVOZNIM SREDSTVOM POD
UTJECAJEM ALKOHOLA NIJE OGRANIČENO FORMALNIM DOKAZNIM
PRAVILIMA KOJIM BI BILO PROPISANO KOJIM SE DOKAZNIM SREDSTVIMA TA
ČINJENICA MOŽE UTVRĐIVATI.

Iz Obrazloženja:

„Žalbom branitelja osporava se pravilnost zaključka prvostepenog suda da je optuženi

vozilom upravljao u alkoholisanom stanju s koncentracijom alkohola u krvi od 0,62 promila.
To utvrđenje suda branitelji osporavaju s pozivom na odredbu člana 162. stav 2. Zakona o
sigurnosti prometa na cestama Županije Zapadno-hercegovačke kojom je propisano da će, ako
u prometnoj nezgodi ima poginulih osoba, ovlaštena osoba koja obavlja očevid odrediti da se
neposrednim sudionicima nezgode uzmu krv i urin radi utvrđivanja jesu li pod uticajem
alkohola ili drugih opojnih sredstava u organizmu. Kako u konkretnom slučaju od optuženog
V.Z. osim krvi nije uzet i urin radi utvrđivanja da li je pod utjecajem alkohola, odbrana smatra
da je prvostepeni sud neosnovano odbio njihov prigovor da ne postoji dovoljno dokaza da je
optuženi upravljao vozilom pod uticajem alkohola. Ovi žalbeni navodi branitelja su
neosnovani. Naime, odredbom člana 16. ZKP FBiH propisano je načelo slobodne ocjene
dokaza prema kojem pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano
ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. U uticajem alkohola nije ograničeno
formalnim dokaznim pravilima kojima bi bilo propisano kojim se dokaznim sredstvima ta
činjenica može utvrđivati. Stoga, iz same činjenice da prilikom konkretne prometne nezgode
od optuženog V.Z., osim uzorka krvi, nije uzet i uzorak urina radi utvrđivanja je li pod
uticajem alkohola ne može dovesti u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja suda da je
optuženi upravljao prijevoznim sredstvom pod uticajem alkohola s koncentracijom alkohola u
krvi od 0,62 promila. Iz obrazloženja pobijane presude jasno proizilazi na osnovu kojeg
dokaza je sud to utvrdio, a u žalbi branitelja se ne osporava vjerodostojnost tog dokaza niti u
njemu utvrđena koncentracija alkohola u krvi optuženog.“ 1

1
Preuzeto:
https://csd.pravosudje.ba/vstv/faces/pdfservlet;jsessionid=dd8231790731c8e1ce6dbd4317a7fbd8692f5694b998f
6e6081b091b77efc348.e34TbxyRbNiRb40Rbh4Ob3yOb3n0?p_id_doc=47660 (01. 11. 2018.)
2. Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-
06-000390 od 01.02.2007.godine.

AKO SVJEDOCI PRILIKOM DAVANJA ISKAZA NA GLAVNOM PRETRESU IZMEĐU

OSTALOG IDENTIFIKUJU OPTUŽENOG KAO UČINITELJA KRIVIČNOG DJELA,
ONDA TAKVI NAVODI PRESTAVLJAJU DIJELOVE NJIHOVIH SVJEDOČKIH
ISKAZA KOJI SE MORAJU OCJENJIVATI U VEZI SA OSTALIM IZVEDENIM
DOKAZIMA I U SKLADU SA NAČELOM SLOBODNE OCJENE DOKAZA, PA SE
NASUPROT TOME TI NAVODI O PREPOZNAVANJU NE MOGU POSEBNO
OCJENJIVATI U SMISLU ODREDBE ČLANA 98. STAV 3. ZKP FBIH, KOJA
PROPISUJE NAČIN OBAVLJANJA PREPOZNAVANJA U VIDU POSEBNE ISTRAŽNE
RADNJE.

Iz obrazloženja:

U žalbi optuženi takođe ističe, da su na glavnom pretresu svjedoci S. Š. i E.B. obavili njegovo
prepoznavanje, koje nije u skladu sa zakonskom odredbom koja to propisuje. Na osnovu toga
tvrdi, da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. S tim u vezi
valja navesti, da prepoznavanje po svojoj pravnoj prirodi predstavlja radnju dokazivanja za
koju je u odredbi člana 98. stav 3. ZKP FBiH propisano kada se i pod kojim uvjetima obavlja.
Prema toj zakonskoj odredbi, prepoznavanje se vrši ako je potrebno da se utvrdi poznaje li
svjedok neku osobu i to na taj način što se od njega traži prvo da je opiše, a onda mu se radi
prepoznavanja pokazuje zajedno sa drugim njemu nepoznatim osobama. Tačno je, kako to
optuženi prigovara u žalbi, da u ovom slučaju nije obavljeno njegovo prepoznavanje na
naprijed opisani način. Međutim, cijeneći takve žalbene prigovore optuženog, mora se
nasuprot tome ukazati da osporeni navodi svjedoka S. Š. i E. B. u pogledu identifikacije
optuženog na glavnom pretresu očigledno predstavljaju dio njihovih svjedočkih iskaza, koje
je u obrazloženju pobijane presude nižestepeni sud ocjenjivao u vezi sa ostalim izvedenim
dokazima i u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza. Pošto je to tako, onda se ovakvo
prepoznavanje ne može vrednovati sa aspekta naprijed pomenute zakonske odredbe na koju se
pozvao optuženi u svojoj žalbi, već se može cijeniti samo u okviru njegovih žalbenih navoda
iz osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Konzekventno tome, ne stoje ni tvrđenja
optuženog da je u tom smislu nižestepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog
postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 98. stav 3. ZKP FBiH, pogotovo imajući u
vidu da u žalbi ne ukazuje u kom smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na
zakonito i pravilno donošenje pobijane presude, pa se njegova žalba ni u ovom pogledu nije
mogla uvažiti.2

3. Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-

Kžk-09-000013 od 22.06.2009. godine

POŠTO IZ OPĆIH PRAVNIH AKATA SUD NE MOŽE IZVODITI ZAKLJUČKE O

POSTOJANJU ILI NEPOSTOJANJU ODREĐENIH ČINJENICA, JER SU ONI IZVOR
PRAVA I SLUŽE ZA RJEŠAVANJE PRAVNIH PITANJA NA OSNOVU UTVRĐENIH
ČINJENICA, ONDA SU BILI NEOSNOVANI PRIJEDLOZI TUŽITELJICE NA
PRETRESU PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM DA SE MEĐU DOKAZE UVEDU
STATUT RADNE ZAJEDNICE SIZ-a STANOVANJA CAZIN I ODLUKA O OSNIVANJU
STAMBENOG FONDA OPĆINE CAZIN.

Iz obrazloženja:

Dakle, po ocjeni Vrhovnog suda Federacije, tužiteljica je imala respektabilan vremenski

period od 3 mjeseca i 19 dana da osigura nove dokaze, te dosljedno tome nije bila u
podređenom položaju u odnosu na suprotnu stranu. Samim tim, nije dovedeno u pitanje
načelo pravičnog postupka, kako to tužiteljica sa svojim prigovorima želi prikazati. I pored
toga, prema stanju spisa predmeta, tužiteljica u navedenom razumnom vremenskom periodu
koji je imala na raspolaganju nije osigurala nijedan novi dokaz koji bi se odnosio na sporna
pitanja vlasništva i prava raspolaganja nad predmetnim stanom u vrijeme njegove dodjele,
iako su odgovori na ta pitanja bili ključni za ocjenu da li je optužena na način opisan u izreci
ove presude učinila krivično djelo za koje se tereti. Istina, tužiteljica je pribavila Odluku o
osnivanju stambenog fonda Općine Cazin („Službene novine općine Cazin“, broj: 1/99), ali to
nije dokaz već podzakonski opći pravni akt u čijem članu 30. stav 1. je propisano da danom
početka rada Fonda prestaje sa radom SIZ stanovanja Cazin, a u stavu 2. istog člana da
njegova sredstva, prava, obaveze i zaposlene radnike preuzima Fond. Prema tome, sa jedne
strane ovaj opći pravni akt ne daje odgovore na pomenuta sporna pitanja koja se odnose na
vlasništvo i pravo raspolaganja na predmetnim stanom u vrijeme njegove dodjele, a sa druge
strane u odnosu na ova pitanja kao što je naprijed navedeno tuţiteljica nije osigurala ni jedan
novi dokaz. Ovo je očigledno posljedica pogrešnog tumačenja Odluke Ustavnog suda Bosne i

2
Preuzeto:
https://csd.pravosudje.ba/vstv/faces/pdfservlet;jsessionid=dd8231790731c8e1ce6dbd4317a7fbd8692f5694b998f
6e6081b091b77efc348.e34TbxyRbNiRb40Rbh4Ob3yOb3n0?p_id_doc=3278 (01. 11. 2018.)
Hercegovine i ne uvažavanja zakonskih i konvencijskih obaveza na koje joj je ukazano i u
naprijed navedenom rješenju Vrhovnog suda Federacije. Nadalje, tužiteljica je u više navrata
predlagala da se kao dokaz uvede Statut Radne zajednice SIZ-a stanovanja Cazin od
11.11.1978. godine, što Vrhovni sud Federacije nije prihvatio, te je rješenjem odbio takav
prijedlog i ujedno odredio da se iz dokaznog materijala izdvoji Statut SIZ-a stanovanja Cazin
iz mjeseca februara 1997. godine. Na sve ovo je bilo nužno ukazati i dati potrebna objašnjenja
za ovakvo postupanje, jer bi u suprotnom po shvatanju tužiteljice i ovo moglo značiti da joj se
kao strani u postupku uskraćuje razumna mogućnost da dokazuje tezu optužbe i takođe na
ovaj način povređuje načelo pravičnog postupka sadržano u članu 6. stav 1. Evropske
konvencije. Objašnjenje Vrhovnog suda Federacije za odbijanje navedenog prijedloga ima
svoju polaznu osnovu u tome da je Statut Radne zajednice SIZ-a stanovanja Cazin donesen na
osnovu čl. 405. stav 2., 408. i 463. Zakona o udruženom radu. To znači da su na osnovu
navedenih zakonskih odredaba radnici Radne zajednice SIZ-a stanovanja Cazin imali
ovlašćenje da na održanom referendumu donesu pomenuti Statut, koji je postao njen glavni,
opći pravni akt. Pošto je to tako, onda taj opći pravni akt ne može biti dokaz i predstavljati
izvor saznanja o činjenicama, već je isti izvor prava i služi za rješavanje pravnih pitanja na
osnovu utvrđenih činjenica. Kada se naprijed izloženo ima u vidu, onda je potpuno jasno, da
je prijedlog tužiteljice da se jedan opći pravni akt uvrsti u dokazni materijal bio pogrešan, pa
je zbog toga i odbijen kao neosnovan. 3

4. Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 04 0 K

001056 09 Kž od 12.11.2009. godine

TEMELJNI UVJET ZA PRODUŽENJE PRITVORA NAKON POTVRðIVANJA

OPTUŽNICE JESTE OSNOVANA SUMNJA DA JE OPTUŽENI UČINIO KRIVIČNO
DJELO, A TAKAV PRAVNI ZAKLJUČAK MOŽE BITI ZASNOVAN I NA ISKAZU
DRUGOG OPTUŽENOG KAO NJEGOVOG SAIZVRŠITELJA, JER JE I TO DOKAZ
KAO SVAKI DRUGI DOKAZ KOJI PODLIJEŽE SVESTRANOJ OCJENI SUDA. 4

3
Preuzeto:
https://csd.pravosudje.ba/vstv/faces/pdfservlet;jsessionid=dd8231790731c8e1ce6dbd4317a7fbd8692f5694b998f
6e6081b091b77efc348.e34TbxyRbNiRb40Rbh4Ob3yOb3n0?p_id_doc=3280 (01. 11. 2018.)
4
Preuzeto:
https://csd.pravosudje.ba/vstv/faces/pdfservlet;jsessionid=dd8231790731c8e1ce6dbd4317a7fbd8692f5694b998f
6e6081b091b77efc348.e34TbxyRbNiRb40Rbh4Ob3yOb3n0?p_id_doc=3280 (01. 11. 2018.)