Daphne Kalotay • NOTNI ZAPIS LJUBAVI

Daphne Kalotay

NOTNI ZAPIS
LJUBAVI
Prevela s engleskoga
Sabine Marić
 Naslov izvornika
Daphne Kalotay
Sight Reading
Copyright © 2013 by Daphne Kalotay
»Jer harmonija je simfonija, a simfonija je suglasnost…
Stoga se i glazba bavi načelima ljubavi…«
— Platon
B ilo je to jedno od onih ležernih svibanjskih popodneva kad se
  činilo da je sve, uključujući vrijeme, naposljetku na svome mje-
stu. Svježi vjetrovi i ustrajni sivkasti pokrov, hladno obeshrabrenje
novoengleskog proljeća bili su iza nas. Vrućina toga dana bila je blaga
i stvarna, a po cijeloj dužini Ulice Newbury ljudi su pijuckali ledenu
kavu, usporeno šetali i vodili duge razgovore mobitelima. Vlasnici
trgovina i frizeri izlazili su na ulicu i okretali lica prema magličastom
suncu. U salonu Supreme — nasuprot Hazelinom butiku — žene su
naručivale pedikiranje uz uobičajeno manikiranje, i, umjesto da pri-
čekaju unutra kako bi im se osušili nokti, oprezno su se pojavljivale
na pločniku i rukama mahale zrakom. Sve to zbivalo se u sredini
Ulice Newbury, iza jeftinih trendovskih trgovina i sladoledara, ali ne
i njezina haute couture kraja. Izlazeći na pauzu, Hazel je ugledala žene
s druge strane ulice i pomislila, zašto ne? To je bio jedan od onih
dana kad svi zaslužuju mali užitak — a banalni užici često pružaju
najveće zadovoljstvo.
U salonu ju je do zdepastog mehaničkog naslonjača čija se kada
za pranje nogu okretala odvela mlada žena imenom Mi, koja joj je
predložila jarku koraljnu boju. Iako je Hazel oduvijek nastojala biti
njegovana (profesionalna potreba, ustvari), osjetila je blago uzbuđe-
nje, možda čak neugodu naslonivši se u naslonjaču nalik na prijestolje

1
 Daphne Kalotay • Notni zapis ljubavi

dok joj je netko drugi uređivao stopala. Mi je bila brza, nanosila je

lak kratkim, sitnim potezima. Ostavši bez japanki, načinila je pri-
vremene sandale od papirnatih tanjura i zaštitne vrpce, tako da bi
se, ne ugrožavajući nokte ili stopala, Hazel — nakon što je u Mijinu
tanku ruku gurnula veliku napojnicu — mogla odvući do susjednih
vrata po poslijepodnevnu kavu. Čekajući u redu s veselom proljet-
nom torbom prebačenom preko ramena iz koje su kožne balerinke
virile poput zečjih ušiju, Hazel je bila svjesna sebe kao nekoga tko
zbog savršeno obojene kose (više plave no sijede), uske lanene haljine
i debelih zlatnih naušnica može pretvoriti cipele od papira u znak
uglađenosti i sreće.
Pažljivo prešavši nekoliko koraka naprijed, naručila je ledenu
moka kavu od djevojke s piercingom na jeziku. Bilo joj je žao djevoj-
čine majke, tko god bila, dok je odvraćala pogled od djevojke koja joj
je uz malo poteškoća rekla: »Tri dolara i jedanaest centi«. Njezina
kći nikad nije osjetila potrebu učiniti takvo što. Hazel se nije mogla
ne osjetiti ponosnom zbog toga, i oslobođenom koliko i oduševlje-
nom jer je Jessica bila zaručena.
Hazel se osmjehnula zbog te misli i svojih sjajnih koraljnih nok-
tiju. Činilo se da život ovaj put teče kako treba. S početkom sezone
vjenčanja, stvari u trgovini su se prodavale i mogla je računati na to
da će otpremiti neke ekstravagantnije primjerke: stolicu za ljuljanje
izrezbarenu od jednog komada drva, pravokutne zdjele od tinjca.
Već i sad je jedva mogla držati dovoljno blijedoljubičastog papira i
srebrnih vrpci u skladištu. Tog jutra uspjela je nagovoriti nekoga da
kupi posljednju golemu vazu boje limuna. Žena je izgledala toliko
zadovoljno izjavivši, »Moja nećakinja će biti oduševljena!« — što
je potvrdilo Hazelinu teoriju da je ono što je jednoj osobi nevolja,
drugoj spas, i da, uzimajući u obzir širu sliku stvari, sve dođe na
svoje mjesto.
Da, vjerovala je sada u to. Tek je posljednjih nekoliko godina
shvatila: pustite li stvari na miru, naposljetku će se posložiti. Hazel
je o tome razmišljala dok je uzimala svoju ledenu moku i pažljivo
izlazila kroz vrata. A ondje, kao podsjetnik na bezbroj načina na koji
te život može iznenaditi, na koji se svijet može okrenuti naglavce,
ondje je stajala Remy sa svojim velikim smeđim očima.

2
 P rvi dio

Kosa oko njezinih ušiju

 1.

T e zimske večeri stigla je na probu i zatekla iza podija mladog

muškarca u vrećastim sportskim hlačama i četvrtasto krojenom
sakou od tvida. To je bio Remyn zadnji semestar na Konzervatoriju;
imala je dvadeset dvije godine i još uvijek ju je dijelilo jedno mjesto
od mjesta prve violine. Muškarac nije govorio ništa dok su se sku-
pljali studenti, samo je kimao glavom i čekao da se okupe sa svojim
instrumentima. Zrak je bio toliko suh da su kopče na Remynoj kutiji
za violinu bile pune elektriciteta kad ih je dodirnula vrhovima prstiju.
Letimice je pogledala muškarca čije lice je, čini se, pokušavalo reći da
se ne događa ništa neobično, ne, nimalo neobično.
Bila je nedjelja, 1987. godine. Prostorija je bila puna studenata
koji se još nisu bili oporavili od zabava, nastupa i neobaveznog seksa
tog vikenda. Njihov dotadašnji dirigent, g. Bergman, bio je nizak muš-
karac zavrnutih nogavica koji je zamuckivao; svi su gledali u novoga
umornim, upitnim pogledima. Imao je svijetlu put, a tamna kosa pada-
la mu je dijagonalno preko čela. Lice mu je djelovalo pomalo četvrta-
sto zbog izraženih jagodičnih kostiju i elegantnog koščatog nosa. Remy
je namjestila violinu ispod brade kako bi provjerila žice, uživajući u
zvuku svake pojedine koju bi nježnim dodirom ključa uskladila.
Tek kad je njezina partnerica Lynn s kojom je dijelila stalak
požurila i sjela kraj nje, muškarac je počeo objašnjavati — nimalo

5
 Daphne Kalotay • Notni zapis ljubavi

podrobno — da se g. Bergman neće vratiti. »I tako«, izjavio je onom

vrstom britanskog akcenta koji je zvučao istodobno duhovito i zbu-
njeno, »izabrali su mene kao njegovu zamjenu«.
Bio je previše visok za sako od tvida, ili možda samo previše
u dobroj formi, previše nalik na mladića. Remy je zaključila da mu
ne može biti više od trideset godina. »Kako je rekao da se zove?«
šapnula je Lynn, koja će kao prva violina sigurno završiti na »ti« s
njim. No nije bilo spomenuto nijedno ime. Muškarac je bio stigao
niotkuda. Remy je zamislila malu hrpu prtljage kako čeka ispred
dvorane za probe.
»Pa, dakle, u tom slučaju«, govorio je muškarac. »Jako sam
uzbuđen zbog djela koja su odabrana za ovaj semestar. Šeherezada je
jedno od meni omiljenih.«
I meni, pomislila je Remy, pomalo ogorčeno. Ne bi prošao
nijedan dan u kojem ne bi poželjela da ona, a ne Lynn, izvodi Še-
herezadin zavodljiv glas, melodiozni početak i strastvene spirale koje
bi uslijedile. U samoći je vježbala te solodionice kao da su njezine.
Lynn je u međuvremenu živahno nanosila smolu na strune, podižući
niski oblak ljepljive prašine kao da iznenadna pojava tog muškarca
nije nimalo neobična i kao da će je svaki trenutak pozvati da odsvira
svoju kadencu.
Muškarčeve oči bile su sjajne, iako su ih okruživale blage sjene,
a njegova majica s dugmadi, raskopčana na ovratniku, bila je vidlji-
vo zgužvana ispod sakoa od tvida. Izraz lica otkrivao je zbunjenost.
Remy je iznenada bila puna nade, iako nije točno znala reći zašto.
»Pa, dakle«, izjavio je muškarac na vedar, engleski način. »Ide-
mo.«

Počeli su sa Sibeliusom. Remy je uživala u sigurnosti svojih prstiju

dok su oblikovale svaku pojedinu notu i u vibracijama žica pod gu-
dalom. Akustika u dvorani za probe bila je izvrsna; glazba se uzdizala
nad njom, valovi zvukova širili su se između njezina tijela i violine,
od njezinih prstiju lijeve ruke na žicama kroz desnu ruku u zglob.
Novi dirigent je slušao, proučavao snagu orkestra i ono što je
njegov prethodnik postigao prije njega. »U redu, dakle«, rekao je
blago i mahnuo im da se zaustave. Remy je osjetila val frustracije.

6
 Kosa oko njezinih ušiju

Ona je bila samo jedno od mnogih lica koja su podignula pogled

prema njemu; ovako kasno u semestru, kakvi su izgledi da novi di-
rigent otkrije sve što ona može?
»Od takta 74, neka fraza završi.« Pjevušio je frazu kao da
to čini iz užitka, ne kao ilustraciju. »Neka stane, nemojte žuriti u
sljedeću sekvencu. Vaš je zadatak da se pobrinete za to da publika
čuje koliko je značajna ta fraza — zato im trebate dati vremena da ih
zaokupi.« Podignuo je palicu, »A sad samo drveni puhači.«
Dok su svirali, Remy je osjećala kako ih dirigent koči, a zatim
dopušta glazbi da se razvije. G. Bergman nije to činio na taj način.
»Morate imati na umu«, rekao je lupkajući palicom po podiju
kako bi se zaustavili, »da ono što glazba traži od nas nije uvijek
napisano na papiru. Možda moramo usporiti iako nije zapisan ri-
tardando, ili ubrzati ondje gdje je samo znak za crescendo. Tempo
je više od puke brzine.« Rekao je to ležerno kao da mu je ta misao
tek tad pala na um.
»Stvar je, naime, u prolasku vremena. U našim životima — ne
samo na papiru. Znate kako se ponekad čini da sve ide ubrzano na-
prijed, a potom je sve mirno i nepokretno? Kako se ponekad osje-
ćamo da smo zapeli u vremenu, ili samo klipšemo iz jednog dana u
drugi — a zatim se čini kao da nas je vrijeme iznenada preteklo, ili
nas požuruje, previše brzo? To je tempo. To je ono što mi izražava-
mo. Ne samo kako brzo ili kako sporo teče glazba. Riječ je o tome
koliko brzo i sporo teče život.«
Njegove oči su se raširile na tu misao. Bile su zelenoplave. Na
trenutak se činilo da će reći nešto osobno. No samo je podignuo
palicu i zamolio puhače da još jedanput odsviraju pasažu.

*   *   *

»Bitango, dođi ovamo, mili! Ti to možeš, Bitango!«

Bitanga je provirio preko ruba valovitih crjepova kao da se
predomišlja. Hazel je ugledala malu okruglu glavu mekanog krzna i
ponovno ga pozvala, iako je poželjela da ga može ostaviti na krovu
Duvalierovih — samo nakratko dok se ne spakira.

7
 Daphne Kalotay • Notni zapis ljubavi

Da je barem Nicholas ovdje… Ali, naravno, on je već bio u

Bostonu na novom poslu; uvijek je uspijevao izbjeći takvu vrstu isku-
šenja. Umjesto toga ovdje je bila Madame Duvalier, koja je stajala s
rukama na bokovima i usana stisnutih od brige.
»Bitango, silazi!« viknula je Hazel odglumivši najbolje što je
mogla voditelja nekog kviza, iako nije bilo nikoga kome bi to bilo
smiješno ili glupo. Lagano je protresla drvene ljestve naslonjene na
balkon kao podsjetnik Bitangi što bi sljedeće mogao učiniti. Čvrsti
drveni kapci na prozorima Duvalierovih bili su rastvoreni, njihova
gusta plava boja nijansu pretamna. Bitanga je cvilio, a Hazel je pru-
žila ruke uvis kako bi mu pokazala da je spremna uhvatiti ga. »U
redu je, Bitango, tu sam.«
Jessie je trčala vlažnim dvorištem i kmečala »Bitango!« zaustav-
ljajući se svako toliko kako bi proučila bucmastog puža balavca. Hazel
se satima pakirala, slagala zimsku odjeću u otrcane kovčege, umatala
njihove malobrojne dragocjenosti u male svežnjeve novina zgužvane
još od prethodnih korištenja. Tad je Jessie, koja je šarala debelim boji-
cama pokraj loše izoliranog prozora susjednog stana, začula Bitangino
prestrašeno mijaukanje nošeno prohladnim, vlažnim zrakom.
»BitanGOOO…« dozivala ga je Madame Duvalier onim izmo-
renim tonom očigledno tipičnim za sve Francuskinje. Tako se rimuje
s Pierrot, govorila je. Kad je Hazel pokucala na susjedina vrata, Mada-
me Duvalier ih je otvorila u elastičnim tajicama i dugačkoj, vrećastoj
majici, ali kako bi izašla i pokušala domamiti Bitangu, presvukla se
u svoje uobičajene uske, crne sportske hlače, kožne balerinke i jaknu
kestenjaste boje s golemim podstavljenim ramenima. Ruž je savršeno
pristajao boji jakne. Nijedna žena u ovom provansalskom gradu nije
se usuđivala izaći u javnost ne odjenuvši se savršeno, ne stavivši sloj
šminke i namirisavši se parfemom. To je bila jedna od osobitosti na
koje se Hazel bila naviknula ovih posljednjih osam mjeseci. A sad je
bila na odlasku.
»Viens, BitanGOOO…« Madame Duvalier je uzdahnula, ali
potom rekla puna entuzijazma, »Ah, les-voilà, les pompiers«. Njezi-
na je ideja bila da pozovu vatrogasce. Hazel je osjetila iznenađujuće
olakšanje zbog činjenice da je i ovdje, na drugom kontinentu, ta
specifična usluga poseban zadatak vatrogasaca. Univerzalna istina,

8
 Kosa oko njezinih ušiju

pomislila je, i gotovo se nasmijala, iako to nije mogla, zapravo, dok je

Bitanga bio gore zarobljen. Pa ipak, to je bio krov Madame Duvalier;
ako je poželjela pozvati flotu vatrogasaca u pomoć, to je bilo njezino
isključivo pravo. Bila je Hazelinih godina, imala je trideset i nešto,
no tijekom Hazelinog osmomjesečnog boravka nisu stigle do faze
da se obrate jedna drugoj osobnim imenom. Kad god bi se susrele,
njihovi razgovori bili su komično ukočeni zbog ozbiljnog, mrkog
»Bonjour, Madame« Madame Duvalier. To je bila hladna zamjena za
»bok« ili čak »zdravo«. »Bonjour, Madame«, postalo je za Hazel
utjelovljenje svega mučnoga i neugodnoga u njezinom životu — dok
se za Nicholasom povlačila iz godine u godinu, od ovog orkestra do
onog konzervatorija, s beskrajnim nizom džepnih rječnika i paketa
zračne pošte te stranim gazdaricama koje su uzvikivale pravila koja
nije razumjela. Svaki nov grad dočekivao ih je sa svojim nezgrapno
namještenim stanovima, nekom osobitosti vezanom uz tuš ili nečim
specifičnim u vezi sa štednjakom, i, naravno, nekom komplikaci-
jom s perilicom. Njihov smještaj u Helsinkiju preplavile su ose; u
Bruxellesu je muškarac koji je živio kat niže uvijek besposleno stajao
čekajući na Hazel da mu pomogne »vježbati engleski«; u Firenci
su se morali preseliti nakon što je, zbog snažnih kiša, njihova četvrt
počela zaudarati na kanalizaciju.
Ovdje je svaka soba njihova stana bila opremljena grijačima, no
zima je bila vrlo oštra, popločeni podovi bili su ledeni, čak i nakon
što je Hazel donijela svoj omiljeni perzijski tepih. Nije čudno što je
Jessie danas bila toliko sretna kada je slobodno trčala po vlažnom
dvorištu na kojem je počela nicati trava, a nekoliko debelih crva
najavljivalo početak proljeća.
Vatrogasci — njih trojica — nisu djelovali nimalo ljutito. Ustvari,
doimali su se ugodno iznenađeni, kradomice pogledavajući Hazel,
koja nije mogla ne smijati se u sebi znajući da im je privlačna, dok
ih je Madame Duvalier vodila kroz situaciju »mačka na krovu« i
to, prema Hazelinom mišljenju, previše kompliciranim objašnjenjima.
Jesmo li mogle biti prijateljice? pitala se. Zar nismo obje mogle biti
ljubaznije?
Vjerojatno je to bio mali neuspjeh, ne uspjeti se sprijateljiti s
tom ženom. Hazel je umjesto toga provodila duga poslijepodneva u
obližnjem parku sjedeći sama na klupi koju je počela smatrati »svo-

9
 Daphne Kalotay • Notni zapis ljubavi

jom«, skicirajući stabla i listove i profile stranaca u malen, spiralno

uvezan crtaći blok, dok je Jessie veselo trčala uokolo loveći golubove.
Ostale majke smještale su svoje bebe unutar malih travnatih ogra-
đenih prostora za koje je Hazel isprva mislila da su rezervirani za
gredice ili možda pse. Ali ne, tamo su majke ostavljale svoju malu
djecu, zatvarale vrata i odlazile sjesti na udaljene klupe gdje bi pušile,
tračale i čitale, ignorirajući potencijalne nezgode koje su se mogle
događati u dječjim oborima. Hazel je sjedila na klupi, gorljivo skici-
rala olovkom, nadzirala Jessie i dobro pazila na ostalu djecu koja su
jela travu i zemlju, tukla se, zabijala prste u nosove i oči i uši i lizala
šipke željeznih vrata — dok vitke majke pušačice nisu uopće obraćale
pažnju na njih.
Sad je kimala glavom dok je Madam Duvalier razvijala svoju
epsku priču: Da, to je njezina mačka, odgovorila je Hazel dobro ras-
položenom pompieru koji je, čini se, bio osobito raspoložen za akciju.
Možda je previše uživala u malom uzbuđenju koje je osjetila zbog
djelovanja koje je imala na muškarce; možda se previše oslanjala na
svoj izgled. Ali izgled je ponekad bila jedina stvar koju je imala — i
koja je mogla odlučiti o tome hoće li joj tko pomoći ili je ignorirati.
Pompieri su ozbiljno pogledavali Bitangu i previše brzo šapću-
ći vijećali kako bi ih Hazel mogla razumjeti. Ta osobita francuska
odlika — promišljen stručni ton koji su svi, bez obzira na godine
ili struku, njegovali u svojoj odabranoj profesiji — bila je jedna od
Hazelinih omiljena osobina. Ozbiljna savjetovanja prodavača i frizera,
rasprave između trgovaca i kupaca o potencijalnim kupnjama, dugi
dogovori kojima bi se priključili i ostali kupci kad bi Hazel pitala
za savjet u vinariji. Nasmijala bi Nicholasa oponašajući ih, napućivši
usne, namrštivši se puna koncentracije, oprezno važući opcije prije
donošenja presude ozbiljna izraza lica: »Ah, oui, monsieur, celui-là
vous bien«, kad bi je, odijevajući se prije odlaska na izvedbu ili pre-
mijeru pitao koju bi kravatu trebao odabrati.
Jessie je čučala na petama, namještala i razmještala grančice is-
pod divljeg grma lavande dok su dva ozbiljna pompiera nosila iznimno
visoke ljestve i potom ih prislonili uz kuću. Bitanga je ispustio tužan
mijau kao da je bio svjestan da je sva ta strka bila zbog njega i kako bi
je opravdao. Zašto su se te neugodne situacije uvijek događale kad Ni-
cholasa nije bilo? Kad se morala pobrinuti za sebe na nekom stranom

10
 Kosa oko njezinih ušiju

jeziku koji nije znala? Iskočio bi osigurač ili bi neka sumnjiva osoba
tumarala u blizini. Jednom je puknula cijev. Te stvari su se događale
samo kad je bila sama… Ali za samo dva dana, podsjetila se, bit će
na putu natrag za Ameriku. Bila je spremna, doista spremna, izgraditi
stvarni dom, pronaći utjehu i mir tamo gdje su je dosad dočekivale
samo nevolje. Već je u mislima počela šivati baršunaste jastuke za niše
osunčanih erkera. U Bostonu sigurno ima erkera.
»C’est votre telephone qui sonne?« pitala je Madame Duvalier,
gotovo neznatno podignuvši njegovane obrve. Opet ta glasna zvo-
njava telefona u Hazelinom stanu. Nadala se da je to Nicholas; nije
se čula s njim već puna tri dana. Pazit ćemo na malu, rekao joj je
veseli pompier, i Hazel je odjurila sigurna da neće stići prije negoli
onaj koji zove odustane. Ali telefon je i dalje zvonio kad je zgrabila
slušalicu.
»Hazel«. Njezina majka uvijek je govorila jednoličnim, površ-
nim tonom, ali ovaj se put u njezinom glasu mogla razabrati neod-
lučnost. »Tvoj otac. Na intenzivnom je odjelu.« Hazel je osjetila
kako joj je srce sišlo u pete kad je majka rekla: »Možeš se vratiti
kući, zar ne?«
Naravno da može. »Doći ću«, rekla je, »najbrže što mogu.«

*   *   *

Njezini roditelji nisu bili glazbenici. Bili su iznenađeni, čak zbunjeni,

koliko je brzo Remy zavoljela svoju violinu, isprva samo mali predmet
od ružnog narančastog drva, sjajan i jedva veći od igračke. Njezina
budućnost bila je zacrtana unutar jednog dana, za nekoliko kratkih
minuta. To joj se u retrospektivi činilo zabrinjavajuće naglim nači-
nom da se donese takva odluka. Ona i ostatak učenika trećeg razreda
odvedeni su u zagušljivu dvoranu gdje ih je gđa Sylvester, nastavnica
glazbenog, čekala s nizom istrošenih instrumenata za orkestar. Uče-
nici su mogli isprobati one koji su ih zainteresirali i odabrati, a do
sljedećeg tjedna svatko će imati svoj vlastiti, na posudbu od škole.
Remy se već bila odlučila za flautu. Gledala je April Englensen
s drvenim puhačkim instrumentima na pozornici kako na božićnom
koncertu živahno lupka petama u ritmu palice gospođe Sylvester,

11
 Daphne Kalotay • Notni zapis ljubavi

djelujući smirenije i samouvjerenije od svih ostalih učenika šestog

razreda. Flauta je u Aprilinim rukama bila lagana i svjetlucava, gla-
murozan ukras koliko i glazbalo. Ali kad je Remy tog dana u trećem
razredu pokušala puhnuti u flautu, nije proizvela nikakav zvuk. Po-
kušala je promijeniti položaj usana, ali flauta je jedva ispustila šapat.
Gđa Silvester zagrlila je Remy svojom punašnom rukom po-
gurnuvši je prema žičanim glazbalima. Nježno je spustila violinu na
Remynu lijevu ruku, namjestila drveno tijelo kako bi joj se brada
nježno priljubila uz mali crni podbradak. Gudalo se našlo u laganom
stisku njezine desne ruke, i iako se na trenutak činilo da ima previše
detalja o kojima treba misliti, začuo se škripav zvuk kad je Remy
povukla gudalo preko žica. To je za gospođu Sylvester bilo dovoljno
da zapiše Remyno ime uz riječ »violina« i ode k sljedećem učeniku.
»Ali ja ne želim svirati violinu«, počela je Remy pa se zau-
stavila. Već je znala da ono što ona želi ne mora značiti ništa. Go-
dinama je željela malu sestru ili brata, ali inzistiranje kod roditelja
nije urodilo plodom. I nije se htjela odseliti od bake i djeda, nije
željela ići u tu školu u kojoj djeca nisu imala mjesta za prijateljstvo
s novom djevojčicom neukrotive kose. Čak joj je i učiteljica, visoka
mršava žena s noktima jarko crvene boje kao i njezine usne, rekla
glasom punim neodobravanja dok je dijelila dvadeset i jedan tanki
crni plastični češalj prije negoli je fotograf došao snimiti razrednu
fotografija: »Ne znam kako će ova stvar proći kroz tvoju kosu«.
Remy je bila previše postiđena da to prenese roditeljima. Baš je iz
tog razloga htjela svirati flautu: da umjesto sramežljive, popustljive
djevojčice neurednih smeđih kovrča, bude ona uspravnih leđa koja
petama veselo lupka uz glazbu držeći srebrnu flautu, glatku i blistavu
poput čarobnog štapića.
Umjesto toga, u iskrivljenom redu s dvanaest ostalih učeni-
ka, Remy je svakog ponedjeljka stajala pred teškim, crnim muzič-
kim stalkom i strugala po violini »Twinkle, twinkle Little Star« i
»Handsome Rosin the Beau«. Nije imala ni savršen sluh ni osjećaj
za improvizaciju, morala je naučiti čitati note kao i svi drugi učenici
koji su stajali ispred svojih teških, crnih muzičkih stalaka. No za
razliku od ostalih, Remy se nije borila kako bi pod pravim kutom
povlačila gudalo po žicama, izvukla pravu visinu i boju tona ispod
vrhova prstiju; nezgrapan položaj tijela, s lijevom rukom zavrnutom

12
 Kosa oko njezinih ušiju

prema unutra, brzo je postao njezina druga priroda. Gđa Sylvester za-
lijepila je tri pruge crvene ljepljive trake slične flasterima preko vrata
svakog instrumenta kako bi djeci pokazala kamo trebaju staviti prste
pri vježbanju ljestvice — ali Remy nije imala potrebu za vizualnom
pomoći, odmah bi čula kad bi note bile usklađene, prirodno bi osje-
tila kako interpretirati note na papiru, kako ih pretvoriti u zvukove.
Crvene priječnice činile su joj se neprivlačnima, pa ih je sastrugala.
Unutar nekoliko tjedana gđa Sylvester ju je pozvala ustranu, da-
la joj nove vježbe i knjigu lekcija. Remy je obožavala svirati ljestvice
i arpeggia, istezati prste, povlačiti ih; bili su brzi i prilagodljivi, a
njezina svinuta ruka sve jača. Uska brazda na jantarnoj kocki smole
bila je iz tjedna u tjedan sve dublja. Remy je vježbala toliko često da
se ispod njezine brade pojavila mala rana i puknula je jedna žica; gđa
Sylvester ju je morala zamijeniti, pokazavši joj kako provući vrh kroz
ključ i ispravno ga zategnuti.
Uskoro je prešla na treću knjigu lekcija, u kojima crtovlje više
nije bilo karikaturalno veliko kao za nekoga slabovidnog. Nakon go-
dinu dana dogodilo se nešto novo. Jednog popodneva kod kuće, dok
je vježbala nešto što će se kasnije pokazati kao transkripcija Bachova
preludija, Remy je otkrila kako, osim što svira, ona i putuje unutar
glazbe, među notama, od crte do crte među crtovljem, kako oblikuje
putanju zvuka. Nije bila svjesna da je otputovala — no kad je stigla do
kraja, istog je trena bila šokirana što se nalazi u istoj kući u predgrađu
u Ohiju, stoji i čita s notnog lista na metalnom stalku na rasklapanje.
Znala je, iako nije imala riječi kojima bi to izrazila, da ono što
uči nije samo glazba nego ljepota i da želi obitavati u toj ljepoti — i
da je to nešto posve različito od živahne flautistice koja lupka petama
u ritmu glazbe.

Nicholas Elko bilo je ime novog dirigenta.

Do sljedeće probe Lynn je već štošta znala o njemu — da ima
trideset i jednu godinu, da je bio gostujući dirigent u Budimpešti i
u Londonskoj Sinfonietti, da sklada i dirigira. Budući da je bila kon-
certni majstor, smatrala je svojom dužnošću da se predstavi i, kako je
otkrila Remy, raspitala se o njemu kod majke (nastavnice glazbenog
koja je imala prste u svim profesionalnim pothvatima svoje kćeri).

13
 Daphne Kalotay • Notni zapis ljubavi

Lynn, čudo od djeteta, bila je najmlađa studentica na Konzervatoriju,

koja je još uvijek živjela s roditeljima — što je po Remynom mišljenju
bilo nekako u suprotnosti s časti da je prva violina.
Do prošle jeseni prva violina bio je Albert Kinn, koji je bio
razred ispred Remy. Albert je imao savršeno ravne prste i mirno
držanje i bio je užitak izbliza svjedočiti kako oživljava glazbalo. No
Remy se radovala godini u kojoj će Albert diplomirati kako bi ga
zamijenila. A zatim se, kad je napokon došao taj trenutak, pojavila
Lynn Swenson.
Petnaestogodišnjakinja dugih, nespretnih udova i crvene bubi-
frizure, Lynn vjerojatno nije imala više od pedeset kilograma, ali kad
bi povlačila gudalo preko žica, sva njezina krakatost pretvorila bi se
u čaroban val zvukova. Nije bilo riječ samo o besprijekornoj tehnici;
njezina kreativnost, odvažnost i domišljatost pretvarala je i najpo-
znatije trenutke u nešto novo. Remy je pokušala otkriti kako točno
dolazi do te preobrazbe, ali to je bilo kao da pokušava odgonetnuti
rad mađioničara čiji trik je prebrz za golo oko.
I zato se s razumijevanjem i strahopoštovanjem Remy povukla u
stranu, a Lynn je s pravom preuzela mjesto prve violine. Kad je Lynn
svirala sola Šeherezade, Remy je promatrala njezine poteze gudalom,
divila se njezinom snažnom vibratu (koji je dolazio iz zglavka a ne
prstiju) i načinu na koji je otkrila laganiju tehniku prstiju. Osjećala
je istinsku sklonost, gotovo zaštitničke prirode, za Lynn — koja je
naposljetku bila osuđena provesti godine na Konzervatoriju s apa-
ratićem za zube i malo prijatelja vršnjaka. Ponekad, kad bi svirale u
savršenoj sinkroniji, činilo se kao da postaju jedno, ne dijeleći samo
dirigenta i muzički stalak i iste note na istoj stranici manuskripta,
nego i unutarnji doživljaj. Remy je pretpostavljala da je to najviše što
će se ikad približiti čitanju nečijih misli.
»Ispostavilo se da je zvijezda u usponu«, prošuškala je Lynn
kroz aparatić, objašnjavajući da je Nicholas Elko nagrađen najrazli-
čitijim priznanjima i pozicijama. »Moja mama kaže da je on po-
bjednik.«
Remy se nije sviđala ta fraza. Naposljetku, mogao je postojati
samo određen broj pobjednika, a put koji je Remy odabrala sužavao
se s vremenom, sa sve manjim brojem mjesta za one na putu. Remy je

14
 Kosa oko njezinih ušiju

to već znala kao dvadesetjednogodišnjakinja. Posao u prvorazrednim

orkestrima i komornim sastavima bila je rijetkost, a solokarijera iznim-
ka, ne pravilo. Većina studenata završit će kao zamjene za ovaj ili onaj
ansambl, dopunjavati prihode davanjem privatnih satova ili svirajući
u kvartetima na svadbama. No Remy je vjerovala da će uspjeti bude
li radila dovoljno naporno. Prijavila se za poslijediplomsku stipendiju
i pripremala se za audiciju za ljetni majstorski tečaj Conrada Lessera.
Tako su se razvijale stvari, korak po korak, uz strme ljestve.
G. Elko ponovno je odabrao Sibeliusa. Remy ga nije promatrala
kako to obično čini, slijedeći maestrove upute, nego kao fizičko biće,
promatrala je oblike koje su stvarale njegove ruke, energičan način
kojim je probadao zrak svojom palicom, odižući se na vrhove prstiju
kao da će se svaki trenutak podići u zrak. Uočila je kako zamahuje
glavom, njegovu sjajnu tamnu kosu koja mu je padala preko čela i
način na koji je privlačio pažnju vođa dionica, gotovo im namigujući.
Bila je udaljena samo jednu stolicu od toga da je primijeti.
»A sada samo trube«, govorio je. Remy je pogledala njegov
četvrtasto krojeni sako od tvida i košulju i zapitala se ima li samo
ta dva odjevna predmeta. Ovratnik košulje uokvirivao je njegovu
ključnu kost, gdje je koža djelovala blijedo i glatko. Remy je, posve
iznenadno, shvatila da je želi dodirnuti.
Odvratila je pogled u slučaju da su ostale prve violine otkrile
njezinu misao. Na obrazima je osjetila toplinu koja se širila, jarko
crvenilo koje je putovalo prema vrhu čela.
Tajna života jest u tome da se nikada ne podajemo čuvstvima
koja nam ne gode.
Citat Oscara Wildea. Remy ga je čitala otkad je mjesec prije u
Huntingtonu gledala »Važno je zvati se Ernest«. Oscar Wilde nikad
ne bi pocrvenio zbog čega takvoga.
G. Elko dao je znak da trube stanu. »Vi svi, naravno, znate da
postoji više strana jedne priče.« Dok se okretao kako bi se obratio
cijelom orkestru, Remy je osjetila kako joj se crvenilo povlači. »To
je tako za svaku skladbu.«
Došao je do ruba podija. »Shvaćam da vas možda molim da
činite stvari drugačije nego što ste navikli. Ali gledajte na to kao na
drugu stranu priče. Ostale kutove kojima se još moramo pozabaviti.«

15
 Daphne Kalotay • Notni zapis ljubavi

Djevojka koja je svirala harfu podignula je ruku kako bi postavi-

la pitanje, ali činilo se da je g. Elko ne primjećuje. »Naš je zajednički
zadatak otkrivati skrivene ideje skladatelja. Često je kompozicija slo-
ženija no što isprva pretpostavimo. Moj je zadatak otkrivati poten-
cijalne kutove, a vaš dovesti ih u život.«
Remy nikad nije razmišljala o glazbi kao o skupu skrivenih
ideja. Većina skladatelja je, naravno, voljela uklapati glazbene aluzije
u svoje skladbe, ponekad i matematičke trikove ili interne šale — ali
znala je da g. Elko misli na nešto drugo.
»Odrastao sam u Škotskoj«, rekao je, »ondje imamo dosta
kiše. Ponekad je toliko divna da je više osjećate nego što je vidite.
Takvu vrstu pažnje trebamo pridati skladbi. Tu razinu svjesnosti.«
Zastao je na trenutak. »Znate, ponekad, kad je kiša toliko
divna, ugledat ćete dugu ako imate sreće. Jeste li je ikada doista po-
gledali? Ne samo pruge s bojama i rubove na kojima blijede, nego
jedva primjetnu gradaciju. To su ta gotovo nevidljiva mjesta do kojih
pokušavamo stići. To su tajne.«
Remy je pogledala notni papir na svojem stalku kao da sadržava
tajnu šifru. »To je ustvari korisna metafora«, dodao je g. Elko. »Nije
loše. Pokušavamo predočiti čitav spektar boja. Neba kao i zemlje.
Nebesko i zemaljsko, zajedno. Svi kutovi gledanja. Čitava glazbena
perspektiva.« Nije to izjavio poput grandioznog proglasa nego s
lakoćom, kao da čavrlja uz kavu.
U ostatku probe, kad bi violine imale stanku, Remy je proma-
trala ostatak orkestra i pokušala vidjeti ono što vidi g. Elko. Je li i
on smatrao udaraljkaše komično ozbiljnima, svu trojicu s kratkom
kosom s prednje strane i dugom odostraga, nabranih obrva, koji
su pažljivo brojili prije negoli bi spustili batić ili udarili onu jednu,
sjajnu notu na trianglu? Što je mislio o djevojci tužna izgleda koja
je svirala harfu, i onom snažnom dječaku koji je nosio trubu, obra-
za napuhanih poput balona? I što je s čitavom puhačkom sekcijom
kojoj je kapala slina na pod i klarinetistima duboka ugriza? A tu
je bio i treći violončelist, koji je uvijek imao bolan izraz lica kad je
svirao, krivio se i pravio grimase pa je bilo čudo što njegovo sviranje
nije zvučalo mučenički. Je li tako mislio i g. Elko? Remy je prvi put
osjetila poriv da vidi svijet na onaj način na koji ga vidi netko drugi.

16
 Kosa oko njezinih ušiju

*   *   *

»Pretpostavljam da bi i tebi trebalo malo zraka nakon ovoga?«

Nicholas je podignuo pogled i ugledao Yonatana Keitela —
stručnjaka za rog i drugog člana fakulteta njegovih godina — kako
viri u njegov ured. Upravo su stigli sa sastanka odjela na kojemu ništa
nije bilo dogovoreno. Yonatan je potjecao iz Izraela, bio je uredan,
izgledao je poput Mediteranca i cerio se kao da su on i Nicholas u
dosluhu o nečemu. »Ne moraš ostati ovdje, zar ne?«
»Ne. Ne sada. Novinar iz Globea stiže za sat vremena.«
Yonatan je podignuo obrve. Nicholas je objasnio da će novine
objaviti njegov profil u rubrici o umjetnosti.
»To je sjajno«, rekao je Yonatan iako nije izgledao kao da to
iskreno misli. Nicholas je odlučio ne reći mu da je to drugi novinski
intervju taj tjedan; otkad je stigao u Boston imao je osjećaj da se
prema njemu ophode kao prema slavnoj osobi. Rekao je Yonatanu,
koji se upravo spremao otići, da će mu se nakratko pridružiti.
»Usput, zovi me Yoni. Brišimo odavde.«
Nicholas ga je slijedio ne zgrabivši kaput; Yonin glas dao je
naslutiti da bi bilo pogrešno ponijeti ga. Poput Nicholasa, Yoni je
bio samo u vunenom sakou i svijetlim sportskim hlačama, kao da je
već stiglo toplo vrijeme, premda je ruke ugurao u džepove. Nicholas
je već danima svjedočio toj tvrdoglavoj želji za proljećem, načinu na
koji su ljudi ignorirali posljednji snijeg i umjesto vunenih kapa nosili
šilterice. Unutar samo dva tjedna, njegove su studentice odbacile ni-
ske čizme od umjetne kože koje kao da je dijelio sindikat i zamijenile
ih isto toliko neizbježnim bijelim tenisicama — iako se prljavi snijeg
još uvijek skupljao uz rubove pločnika i ležao u obliku crnih lokvi na
uglovima ulica. Njegove kolege su u međuvremenu počeli dolaziti na
posao biciklom i razmetati se ljetnim jaknama otkopčanim uz vrat.
Vani je zrak bio leden, ali sunce je grijalo njihova čela. »Jesi
dobro nakon Billove zajedljive primjedbe?«
Nicholas se nasmijao. Kad je ravnatelj odsjeka za kompoziciju
na sastanku pitao Nicholasa za mišljenje, voditelj puhačkog ansambla
rekao je: »Oprostite, ali pretpostavljam da bismo trebali čuti mišljenja

17
 Daphne Kalotay • Notni zapis ljubavi

onih koji poznaju sve studente, a ne nekoga tko je s nama samo dva
tjedna i čiji dolazak fakultetski odbor nije jednoglasno prihvatio.«
Nicholas je već i prije znao prebroditi sitne ispade ljubomore
pa je to i rekao Yoniju — iako nikad nije mogao izbjeći blag osjećaj
šoka ako nije bio obožavan. Kao dijete je očaravao na klaviru; jedini
razlog zašto je pohađao fakultet a ne konzervatorij bio je stalni užitak
u iznenađivanju ljudi glazbenim darom. Težak rad njemu je bio nešto
prirodno, ulagao je napor, ali se nije iscrpljivao. Studirao je povijest
glazbe na fakultetu i u jednom intenzivnom, nemirnom tjednu napi-
sao svoj diplomski rad — epsku pjesmu kojom je objašnjavao razvoj
egzotizma u tradiciji korala na Zapadu. Ostali studenti su izvukli
iz sebe dugačke, dosadne radove zamjenljivih stilova, a Nicholasov
esej u stihovima odmah je bio poslan sveučilišnom izdavaču. Dotad
je već počeo dirigirati, kao jedan od rijetkih koji je nakon pomnog
čitanja partiture mogao zamisliti različite interpretacije čak i prije
prve kratke probe (također predviđajući moguće probleme i broj po-
trebnih proba). Kad je prvi put stajao pred punim orkestrom, nije
bio preplavljen golemim zvukom, brzo je razabrao glasove različitih
instrumenata i nikad nije izgubio kontrolu nad glazbenicima.
Negdje u to vrijeme otkrio je svoj dar za skladanje, pisao je
kratka djela iz zabave, jednu kratku laku skladbu tu, jednu šaljivu
skladbu tamo; razmišljao je o njima kao o pjesmama, poput svojega
diplomskog rada, eseja (iako jednostavnijima jer nije morao rabiti
riječi). Uslijedili su gudački kvarteti, puhački kvinteti, preludiji, fu-
ge. Ideje su se pojavljivale dok se tuširao, dok je sanjao, i on ih je
prihvaćao sa zahvalnošću, otkrivajući melodije u šuštanju radijatora
ili kapanju slavine. Čak je u dva tjedna otkako se preselio u Boston
počeo pisati novu skladbu — neku vrstu tonske pjesme o škotskom
primorskom mjestu u kojemu je proveo rano djetinjstvo. Radio je na
njoj svaku noć (imao je obilje slobodnog vremena jer Hazel i Jessie
nisu bile ondje), uronjen kako bi snažno bacao uvis sive valove i zrak
pun ledenih kapljica te galebove nošene nestalnim vjetrovima.
Nicholas je pitao Yonija za njegov rad i školovanje, i doznao
da je zaljubljenik u jazz i da ima stan udaljen samo nekoliko bloko-
va. Kad su skrenuli u Ulicu Newbury, priključila im se visoka vitka
djevojka u trapericama i ležernoj kožnoj jakni i na Nicholasovo izne-
nađenje, Yoni ju je obrgrlio oko struka.

18
 Kosa oko njezinih ušiju

»Tko bi rekao da ću te sresti ovdje.« Glasno ju je poljubio u

čelo. Ona je nagnula lice prema njemu i uslijedio je dug poljubac.
»Mislio sam da ideš u knjižnicu«, rekao je Yoni.
»U potrazi sam za hranom.« Lagano je zabacila dugu plavu
kosu. »Hladnjak ti je gotovo prazan.«
»Nicholas, ovo je Samantha. Žena s apetitom.«
Samantha se nezainteresirano rukovala s Nicholasom. Bila je
iste visine kao on i vitka poput dječaka. »Zar ti ne bi trebao biti na
poslu?« pitala je.
Zar ti ne bi trebala biti u školi, poželio je odgovoriti Nicholas.
Izgledala je poput osamnaestogodišnjakinje. Pomislio je da bi mogla
biti jedna od studentica na Konzervatoriju.
»Markiramo«, odgovorio je Yoni. »Želiš li nam se pridružiti?«
»Sve okej, vidimo se večeras. Idem po sendvič.« Nicholas je bio
pomalo impresioniran. Kad se djevojka pri odlasku okrenula, Yoni
joj je mahnuo — a Nicholas je u tom trenutku uočio da mu na ruci
nedostaje dio prsta. Nešto nije bilo u redu ni s palcem.
»Budi dobra«, viknuo je Yoni i ugurao unakaženu ruku u džep.
Nicholas se iz nekog razloga osjećao posramljenim zbog svojih
ruku, pa ih je stavio u džepove. »Jako je mlada«, rekao je, ne dono-
seći sud nego više kao promatrač.
Yoni je to, čini se, razumio. Zastao je kako bi formulirao misao.
»Nakon tinejdžerskih godina više ne izgledaju tako dobro.«
Nicholas se glasno nasmijao. »Ne slažem se.« Zamislio je Ha-
zelin lik, elegantnu liniju njezinih bokova, dizanje i spuštanje njezinih
grudi, glatku kožu njezine stražnjice i način na koji joj se bio zaoblio
trbuh nakon Jessieina rođenja. Ona je bila njegova Grace Kelly, nje-
gova Catherine Deneuve. Bila je čarobna, čarobna — Nicholasova
ljubav bila je neraskidivo vezana za njezinu čarobnost, njezinu zlatnu
kožu i živahan osmijeh i kosu gustu poput meda koju je svezivala
vrpcom. Blistala je, bila je Amerikanka u svakom smislu. Kad ju je
upoznao u studentskom uredu za smještaj u Londonu, doslovno se
spotaknuo o vlastita stopala kad ju je ugledao; zaustavio se uhvativši
se za stolicu koja je toliko glasno udarila o stol da su se Hazel i žena
iza pulta okrenule kako bi vidjele kakvo je to komešanje. Hazeline

19
 Daphne Kalotay • Notni zapis ljubavi

oči su mu se nasmijale, iako se činila naviknutom na tu vrstu spek-

takla, muškarca koji se spotiče zbog nje. Nicholas je osjetio bljesak:
Ja želim. Ja želim to. Tu vedrinu, taj smijeh. Čak je i sad povremeno
morao pogledati Jessie — čija je vanjština bila precizna mješavina
Hazelinih savršeno oblikovanih crta i Nicholasove puti — kako bi
bio siguran da on i Hazel pripadaju jedno drugome.
»Jesi li oženjen?« pitao je Yoni.
»Da, ali ne može mi se još pridružiti. Otac joj je imao srčani
udar, a sad su se pojavili i neki problemi s plućima. Otišla je u Sje-
vernu Karolinu kako bi pomogla majci. I naša kći je s njom.«
»Žao mi je što to čujem. Iako su joj roditelji sigurno zahvalni.
Što sam duže razdvojen od svojih, to više shvaćam koliko mi znače.«
Nicholas je kimnuo, iako uopće nije imao taj osjećaj. Njegova
majka je poginula u nesreći prije negoli je navršio jednu godinu,
prije negoli je imao ikakvo sjećanje na nju. Na posljednjoj obitelj-
skoj fotografiji bila je krhka žena s tamnim kolobarima pod očima
koja sjedi kraj svoje kćeri i drži u naručju tek rođenog Nicholasa;
njezin suprug stajao je nad njima zabrinuta izraza. Nakon njezine
smrti, Nicholasov otac — već tada priličan mizantrop (ili su tako
govorili Nicholasu) — još se više povukao u sebe. Čak i sad kad je
živio na oskudno nastanjenom škotskom otoku, nije imao puno toga
reći svojoj djeci. Nekoliko tetki i pratetki brinulo se o Nicholasu i
Glendi dok ih nisu poslali u internat, prvo u Edinburgh i zatim u
London.
Nicholas ništa od toga nije spomenuo Yoniju. Kad god bi ot-
krio dio svoje prošlosti, ljudi bi ga počeli sažalijevati — čak i kad
bi Nicholas objasnio da mu ništa od toga nije bilo iskušenje. To je
jednostavno bio početak nečega što je nastavilo biti njegovo peripa-
tetičko postojanje: toliko mjesta za istražiti, novih ljudi za upoznati.
No prema Glendinu mišljenju (socijalna radnica, zaposlena u Britan-
skoj vojsci kao psihoterapeutkinja za traume, mogla je dati psihološko
objašnjenje za gotovo sve), ona i Nicholas previše su se oslanjali na
svoj dar i šarm zbog nedostatka postojane ljubavi prave obitelji. Du-
boko u sebi, inzistirala je, Nicholas skriva beskrajnu bol i strah od
bliskosti. To je bila ona vrsta stvari u koje je morala vjerovati jer je
ljude poput nje držala zaposlenim.

20
 Kosa oko njezinih ušiju

Nicholas je Yoniju samo rekao: »Da, ponekad je teško biti

razdvojen«.
Yoni je uzdahnuo i zajedno su nastavili svojim putem.

*   *   *

Svoj mali trijumf doživjela je sljedeće nedjelje kad Lynn nije bila na
probi. Padao je snijeg — jedan od onih demoralizirajućih ožujskih
snjegova, velike mokre pahulje rastopile bi se čim bi dotaknule tlo.
Dok je Remy hodala do koncertne dvorane, tvrdoglavo bez šešira
ili šala, sumračne su ulice svjetlucale, a zvukovi automobilskih truba
pretvarali se u neku vrstu glazbe. Kad je sjela u sekciju za prvu vio-
linu, njezina kosa, pa čak i trepavice, bile su mokre.
Cijeli dan pjevušila je melodije s repertoara, zamišljajući jedva
zamjetne promjene izraza lica g. Elka. Sviđalo joj se kako su mu
se trzali mišići brade, kako je lagano žmirkao kad ne bi dovoljno
uspješno izveli dionicu. Jedna podignuta obrva značila bi, »i sad
nježni piccolo«, a spuštena glava i namrštene obrve ispod pramena
tamne kose značili su »stiže šuškanje violončela, iz dubine, prijete-
ći.« Nakon četvrt sata dirigiranja svukao bi sako od tvida, a nakon
još nekoliko minuta zavrnuo rukave košulje. Zbog načina na koji su
ga mišići podlaktica naoko podizali u zrak, činilo se da su moguće
i najčudesnije stvari.
Kao što je rekao Oscar Wilde: Uspjeh je znanost; imate li uvjete,
doći će i rezultati.
Svjetla pozornice su je grijala, sušila joj kovrče. Kad je postalo
očito da Lynn neće doći na probu, Remy je svezala kosu u debeo
konjski rep i premjestila se na mjesto prve violine. Kakav je dobar
osjećaj bilo izvesti taj jednostavan pokret, to jednostavno preuzimanje
onoga što je toliko žarko željela.
Sad je g. Elko kimnuo Remy i osjetila se nekako budnom —
osjetila je iskru povezanosti koju je stvorio njegov znakovni jezik,
ruke koje su artikulirale njegove misli o glazbi. Odsvirala je Lynnina
sola Šeherezade kao da su oduvijek njezini, eksperimentirajući s dina-
mikom i rubatom, no i dalje je obraćala pozornost na orkestar i način
na koji je g. Elko obuzdavao taj ujedinjeni zvuk, da bi ih potom sve

21
 Daphne Kalotay • Notni zapis ljubavi

zajedno povukao pod lukom svoje ruke. Osjećaj kako se instrumenti

oko nje stapaju u jednoj točci bio je pun zanosa — spajanje tolikog
broja glasova u nešto veće od njih samih.
»Bili ste izvrsni večeras«, naknadno je rekao g. Elko. Remy
je najsporije moguće otpuštala gudalo, čekajući da kaže upravo to.
»Doista divno. Hvala vam što ste uskočili.«
»Bilo mi je zadovoljstvo«, odgovorila je Remy, iznenađena
koliko ljubazno je to rekla, kao da je bila navikla uskakati, kao da je
bila navikla na komplimente.
G. Elko kimnuo je s odobravanjem. Remy je vratila gudalo na
svoje mjesto, podignula ruku kako bi skinula gumicu s kose. Oslo-
bođene, njezine kovrče više joj se nisu činile neukrotivima nego
ponosno nepripitomljenima — na prirodan, možda čak lijep način.
Pogled g. Elka kao da je zastao na njoj tren duže no što je bilo
potrebno, a kad je odvratio pogled Remy je znala da ju je, naposljet-
ku, zaista vidio.

22