daša&anna

~1~
Knjigoteka
 daša&anna

DAVID PARK

Žene triju pjesnika

S engleskoga preveo
Damjan Lalović

~2~
Knjigoteka
daša&anna

Alberti, dražoj od rubina

~3~
Knjigoteka
 daša&anna

CATHERINE

~4~
Knjigoteka
 daša&anna

Dragi je moj sišao u svoj vrt, k lijehama mirisnog

bilja, da pase po vrtovima i da bere ljiljane.
Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada
meni, on pase među ljiljanima.

Pjesma nad pjesmama 1

1
Prijevod Nikole Milićevića, u: Biblija. Stari i Novi zavjet. Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
1993, str. 647. [Sve su bilješke prevoditeljeve - op. ur.]
~5~
Knjigoteka
 daša&anna

Gospodin Blake dolazi tako tiho da ga ne čujem kako ulazi u sobu, ali
kada dignem pogled, sjedi na svome uobičajenu mjestu i lice mu je puno
svjetlosti. I njegov crni kaput, koji je, po istini, vidio boljih dana, doimlje
se ulaštenim i više ne zrači istrošenošću, već nečime što ne mogu
imenovati. Naziva me svojom milom ružom i svojim dobrim anđelom, a
kada digne ruke u sebi svojstvenu žaru, prvi put za svih dugih godina
našega zajedničkog života vidim da mu na prstima nema mrlje ni nečisti
od tinte.
“Ne radiš li više?” pitam, bezmalo nemoćna povjerovati da bi moglo
biti tako.
“Sav je moj rad dovršen, Kate, slobodan sam i konačno poznat. Te
tako sve čega sam se prihvatio i sve što je učinjeno s tvojom pomoći sada
miruje u blagoslovljenu postignuću.”
“To nadilazi svaku nadu”, kažem mu uživajući u milini njegovih
riječi.
“Sve tegobe staroga života otpale su. Čovjek koji je nekoć bio rob,
sputan u žrvnju među zvijerima i davlima, oslobođenje svojih okova”,
zbori brišući iz oka možebitnu suzu što bi mogla biti tek drhtaj svjetla.
Želim da dođe k meni, da me prvi put dotakne rukama na kojima
nema ni traga tinte, ali ostaje na svome sjedalu i gleda me kao da se
upinje prisjetiti se nečega, uma na tren zamagljena, dok ga trzaj glave
nanovo ne oslobodi.
“A ti, Kate, kako je s tobom?” pita, i premda ne dolazi k meni, nanovo
mu na licu vidim blistavu ljubav koju prema meni oduvijek gaji te mu
kažem da sam pomalo usamljena, ali da se nastojim nečim uposliti i
boriti se s potištenošću najbolje što mogu. Odozdo s ulice dopiru visoki
glasovi zaigrane djece, pa prilazi prozoru i, držeći ruku na staklu iznad
glave, baš kao što uvijek čini, motri taj prizor dolje i kaže: “I ovo je Nebo”.
Svjetlost s prozora kao da sja kroz njega dok se okreće kako bi me
pogledao, pa u prvi mah moram treptati dok iznova ne sjedne. Nakon što
se odmaknuo, iznenadna bujica sunčeva svjetla puna je plesa prašine,
zrnca se dižu i spuštaju poput nota mukle pjesme. Za prstima mu nema
otisaka na staklu.
“Dobro je što je tvoj mukotrpni rad došao kraju, Wille”, kažem mu,
“jer mislim da mi ove ruke ne bi dale da ti budem pomoćnica niti bi bojile
onako vrsno kao nekoć”, i dižem ruke ukočene od reume koje su, barem
u mojim očima, počele nalikovati na pandže.

~6~
Knjigoteka
 daša&anna

“Kate, moja Kate”, kaže napokon došavši k meni, te hladnoća

njegovih ruku otklanja dio žarka bola, “godinama si marno radila sa
mnom. Tvoja vjernost zaslužuje vlastita počinka.”
“Kada ću doći k tebi?” pitam.
“Ubrzo, ubrzo. Sve tek što nije spremno.”
Kimnem, ali nestrpljiva sam da se njegove riječi ostvare i koji god
bio razlog odgađanju, ne mogu mu shvatiti smisao. Načas opet okrene
glavu prema prozoru kada odjekne povik uličnoga trgovca.
“A kako je s novcem?” pita i ponovo sjeda.
“Spajam kraj s krajem najbolje što mogu.”
Osjetim nenadan poriv da mu kažem za tajnu gvineju što sam je
skrivala od početka našega braka za dan kada bi mogla zatrebati, ali
uzdržim se. Gospodin Blake nije uvijek promišljen kada su u pitanju
navade ovoga svijeta i njegov novac, te bih ga i sada, ako bi je zatražio od
mene, morala odbiti, jer dan kada će biti potrebna još bi mogao doći.
“Kate, slušaj što ti je činiti. Ono što je ostalo od moje zbirke starih
gravira odnesi u Colnaghi and Co. i pokušaj ishoditi što bolju cijenu. Za
Dürera, onoga iznad graverskoga stola, traži dobar novac. Zahtijevaj da
vidiš oca, ne sina, jer mlađi je nitkov koji će te prevariti i reći ti da gravire
malo vrijede. Kakav je čovjek, tako mu oči vide, a kada vidi njih, dopustit
će da ga zarada učini slijepim za to koliko vrijede. A sve što je preostalo -
papir, alat, prešu, svaki ostatak našega teškog rada - ponudi mjesnim
graverima, vidi što se za to može dobiti. Najprije se obrati Richardsu - od
svih tih ubojica on je najpošteniji. Prodaj i slike, koje god odabereš, i
pokušaj naći kupce za sve one knjige.”
“Rado bih zadržala poneki kist i malo boje”, kažem mu, “u nadi da bi
mi ove ruke mogle dati da unosno ispunim dio svoga vremena.”
“Zadrži što god želiš. A ja ću biti blizu, onoliko koliko si ti meni uvijek
bila blizu dok sam radio.”
To me veseli, te pitam bi li što popio ili pojeo, ali on odmahuje
glavom, smiješi se i kaže da mu ništa ne treba. Želim mu postaviti jako
mnogo pitanja, ali već osjećam da je vremena malo, a jedna stvar iziskuje
odgovor više od drugih.
“Jesi li vidio dijete? Jesi li vidio Evu?” drhti mi glas dok pitam.
“Vidio sam je, zbrinuta je i paze na nju.”
“Bogu neka je hvala. A za koliko ću je vremena moći vidjeti?”
“Samo još malo. Obećavani da ću ubrzo doći po tebe.”

~7~
Knjigoteka
 daša&anna

“Vjerujem u to”, kažem mu, “i to će biti najsretniji od svih mojih

dana.”
Lastavice poniru i promiču onkraj prozora. Lastavice i dječji glasovi.
Od svjetlosti što se iznenada pruža po drvenom podu čavli svjetlucaju. Na
trenutak zatvorim oči, a kada ih otvorim, njega nema, otišao je i nanovo
hodi gajevima s anđelima te bere ljiljane u suncem obasjanim rajskim
vrtovima.

~8~
Knjigoteka
 daša&anna

Bojim gravire držeći se najviše što mogu izvornoga nacrta i isprva se

pitam kako to da moje ruke, koje su manje i finije od njegovih, teško
dosežu jednako istančanu vještinu, ali s vremenom ćutim tih ponos
govoreći sebi da je naš rad nerazlučiv. Svaki me put osupne ljepota boja -
plave i zelene, ljubičaste, blijedo narančaste i ružičaste - i katkada
pomišljam da su to nijanse samoga Neba. A ubrzo ovladam začudnim
nazivima kao što su indigo, cinober, kobalt i crni pigment od čađe te sam
odgovorna za njihovo nadopunjavanje, i onda nema mjesta gdje sam
sretnija nego njemu uz bok, radeći sred mirisa orahova ulja i laka, među
policama s iglama i rezbarskim alatom, listovima papira i plovućcima koji
se rabe za poliranje ploča.
Bojim stvari što žive izviru iz svetosti mašte gospodina Blakea,
kakve nitko drugi ne bi mogao ni zamisliti, kakve drugi mogu samo
sanjati, i povremeno znam da njegov dobri anđeo bdije nad nama, kada
mi kaže: “Pod vodstvom sam glasnika s Neba, i danju i noću”. A ima i
trenutaka kada osjećam da sam ostavila zemaljski svijet za sobom i da se
Jakovljevim ljestvama uspinjem do samih dveri Neba te vidim anđele
kako se po njima penju i silaze, i oči mi gore sjajem onoga što je njegova
ruka sačinila. A na svojoj slici nacrtao je anđele kako vode djecu za ruku, i
nebo pod gorućom kuglom najtamnija je plava prošarana zvijezdama, i
dok ga gledam kako marno radi za drvenom prešom s komadima vunene
tkanine i krpama zamrljanim tintom, s Jakovom kažem: “Zaista se Bog
nalazi na ovome mjestu”.
Sada, dok moji dani sigurno napreduju prema svome dobrodošlu
koncu, imam osjećaj da nekako moram obojiti sve te stranice što ih moje
sjećanje nastavlja otiskivati, i to je rad koji mi je preostao premda ne
znam tko će ga naručiti ni što će s njime biti. Nastojim to obaviti jasno i
čisto, paziti da se svaki potez drži ruba, ali boje se mute i prelijevaju
jedna u drugu, pa je teško razumjeti što je proživljeno, a što urađeno
njemu uz bok, koje je sjećanje uistinu moje, a koje oblikovano njegovom
maštom. A kada sam došla iz Batterseaa kako bih stanovala u Green
Streetu, bez obzira na to što bi neki tu udaljenost nazvali sitnicom,
mladoj ženi koja sam bila činilo se to poput putovanja u drukčiji svijet,
dremljiva seoska župa zamijenjena bukom i pomamom grada, gdje su
ulice vrvjele ljudima svih vrsta što ih Bog stvori i nije bilo minute a da
nije bila ispunjena klopotom kočija i lakih poštanskih kola, brzanjem
fijakera ili kola za odvoz smeća. Dim iz tisuća dimnjaka, neprekidan lavež
pasa, povici uličnih trgovaca i ponekad, noću, kletve svjetine ili bandi
šegrta s kakvim nestašlukom na pameti. Kula babilonska u kojoj su,

~9~
Knjigoteka
 daša&anna

ćutjeh, vladali samo pomutnja i kaos. To mi je bilo toliko strano, te sam

prvih nekoliko dana bila odveć bojažljiva da se usudim daleko onkraj
međe ulice.
A što je bilo strano i više od toga, i što ustraje na tome da bude
obojeno najtamnijim tonovima? Prizor koji je u prvi mah izgledao kao
prikaz samoga Pakla na kojem su se duhovi i utvare zaogrnuti crnim
ruhom izlili kroz njegove dveri na ulice ispunjavajući ih svojom vikom.
Prvi dan svibnja, a Will mi kaže da je to praznik što se svake godine
posvećuje gradskim dimnjačarima. Vojska male djece u dronjcima,
najveća ne izgledaju starije od sedam ili osam godina, najmanja nisu
ništa drugo do malene grude čađe otpuhane s kakva dimnjaka, u povorci
ona odmiču niz cestu poput crnih sablasti, na tren umakla svome
robovskom radu, te mašu i štropoću svojim četkama i alatkama, prateći
tako uzvike što naviru iz njihovih mršavih, čađavih vratova, i prepadaju
ptice u letu. Udovi poput štapića drhte pod otrcanim crnim prnjama.
Stopala su bosa. Neki su pogureni ili su im već savijena leđa. No lica i
kosa tih, kako ih zovu, “mladaca penjača” i “bijelih ljiljana” 2 zabijeljena su
mrljama brašna, a s prnja im lepeću malene raznobojne vrpce ili
papirnate trake, pa neki izgledaju kao dotrajala strašila ili dronjave
utvare sebe samih.
Stojim i zurim, i unatoč smijehu gomile znam da nikad nisam vidjela
ništa tako dostojno sažaljenja, protrnem, a William mi stavlja ruku na
rame i vodi me odatle. Narednih dana neprirodno je šutljiv i onda ga,
kako mu je katkad običaj, čujem da ustaje iz naše postelje usred noći,
njegovi koraci vode u radnu sobu, te se dižem i slijedim ga, potom sjedim
kraj njega. Osmijehom izražava zahvalnost, ali ništa ne kaže, pa sjedim i
gledam kako radi, tišinu noći narušava tek poneki pijani povik u daljini te
šuštaj i šapat kista od devine dlake što slika riječi i slike na ploči. Kada se
nagne nad nju osvijetljen svjetiljkom i s povećalom u ruci, mogu pročitati
riječi koje je napisao iako su ispisane naopako i vidim kako se dijete
naposljetku pojavljuje prije zore, “crna stvarca među snjegovima,” 3 s
vrećom čađe preko ramena, probijajući se bosih nogu zimskim ulicama.

2
U izvorniku engleski žargonski izrazi za dimnjačare, odnosno dimnjačarske šegrte
climbing boys (dosl. “dječaci koji se penju”) i lily-whites (dosl. “oni koji su bijeli poput
ljiljana”).
3
Dio prvog stiha pjesme “Dimnjačar” iz Pjesama iskustva (“The Chimney Sweep”, Songs
of Experience, 1793). Ovaj i gotovo svi ostali citirani Blakeovi stihovi prevedeni su i u
ovim izdanjima: W. Blake, Vječno evanđelje (izbor, prijevod, predgovor i komentar:
Marko Grčić), GZH, Zagreb, 1980; W. Blake, Pjesme, viđenja, proročanstva (izabrao i
preveo Luko Paljetak), Konzor, Zagreb, 2001; W. Blake, Proročke knjige (preveo i
priredio M. Grčić), Matica hrvatska, Zagreb, 2004.
~ 10 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Dok nanovo čitam riječi, kaže mi da su mu dane. Razumijem to, i kada mu

u praskozorje pogledam u oči, čini se kao da se u njima ugasilo sve
svjetlo i bljedilo njegova lica plaši me.
“Iscrpljen sam”, kaže klonuvši za stolom, milujem mu kosu, ali kada
ga pokušam odvesti natrag u postelju, kaže mi da mu trebaju svjetlo i
zrak, pa se odijevamo i izlazimo iz stana, zakoračujemo u zoru grada.
Vidimo vijugavu rijeku kako se budi iz drijemeža, na njezinim sluzavim,
blatnim obalama sjaji se rosa te izgledaju kao da su prekrivene injem, i
on me vodi da zurim u usnulu kuću u Broad Streetu u kojoj je proveo
djetinjstvo, zatim hodamo lica izloženih hladnu jutarnjem zraku.
Prolazimo mimo starih ubožnica, pivovara i skladišta drva, vidimo
beskućnike skutrene u vežama, a onda mladu djevojku koja drhti pod
prljavim šalom i čak se i u to doba dana trsi baviti svojim nesvetim
zanatom, zazove nas, a William joj da nešto novca i kaže joj da mora poći
svome domu, ako negdje postoji mjesto koje tako može zvati. Ona ga
gleda prkosno kao da je luđak utekao iz Bedlama i psuje nas, ali pod
premazom rumenila vidim lice prestrašena djeteta, pa pomišljam na
graviru Jakovljevih ljestava i pitam se bi li se neki dobri anđeo mogao
spustiti na krilima sućuti, uzeti jadno dijete za ruku i povesti je onamo
gdje će biti oprana od grijeha i odjevena u čistiju opravu.
Grad se polako počinje buditi i prolazimo mimo kola natrpanih
robom što već idu na tržnicu, vozari sjede zgureni nad uzdama kao da su
jedva budni, trgnu se i usprave samo kada kotač udari o kamen ili kada
se konj pokuša zaustaviti ne bi li pio iz neke od blatnjavih bara kojima je
posuta cesta. Vraćamo se duž rijeke gdje spava još siromaha, tijesno
zbijenih jedni uz druge u nastojanju da se obrane od noćne studeni. Neki
su pokušali naći uporište u jaku piću i boce su porazbacane unaokolo, na
staklu mrlje sve jačega dnevnog svjetla.
U danima nakon toga započinje svoju pjesmu “London”, i obznanjuje
se sve što je vidio i osjetio, i mislim da nikad nije napisao ništa tako
kreposno ili sveto, ali završni reci trajno me zbunjuju:

Najvećma pak čujem ulicama noćnim Djevojke kad kletva zabludjele,

mlade, Hudom bije silom po suzama dječjim I crnini braka kužan zadah
dade. 4

Zbog toga strahujem da odnekud misli kako je, stoga što na ovome
svijetu postoji takva mlada žena, sva ljubav unakažena i oskvrnuta, a ja to
4
Zadnja strofa pjesme; iz Pjesama iskustva.
~ 11 ~
Knjigoteka
 daša&anna

ne želim misliti, ali ustežem se pitati ga jer odgovor možda neće biti ono
što se nadam čuti. Te danima u glavi nosim njezine kletve, bogohuljenja
što su još strasnija jer dolaze iz usta nekoga tko je još gotovo dijete.
Ponekad, kada su izrazito glasna, ruka mi zbog njih pogriješi i u srcu
ćutim prijekor jer mi on mora reći da budem pažljiva, pa uz neku izliku
prestanem s radom i pretvaram se da se moram neodgodivo pobrinuti za
štogod u našemu domu.

Jutros je obećao da će ubrzo doći po mene. Kada smo bili tek

odnedavna zaljubljeni i kada se izjasnio da se kani oženiti mnome,
trebala mu je cijela godina da riječi provede u djelo. Nadam se da neće
biti toliko spor s ovim svojim posljednjim obećanjem, ni onoliko koliko
katkad jest s isporukom naručena rada. Sada, s danjim svjetlom, dječji su
glasovi izblijedjeli. Pomišljam da sam nekako iznova u Lambethu, a kada
pogledam kroz pokrajnji prozor, pogled mi u procijepu između kuća na
tren razabere Temzu, obalu od crnoga blata, vodu boje lima. Pritišćem
prste uz staklo na mjestu gdje mislim da su ga njegovi dotakli, ali moji
ostavljaju mutne vrtloge koji polako blijede.
Cijela godina da se pitam jesu li njegova izjava ljubavi i zavjet da
ćemo se vjenčati samo prazne riječi posjetitelja u Batterseau. Ti su
mjeseci bili naizgled beskrajno putovanje kroz divljinu osame i dvojbe.
“Neće se vratiti” rekla je moja majka. “Pustila si da ti klizne kroz
prste. A otac mu ima trgovinu pleteninom - odbacila si cijeli život noćnih
kapica i čarapa, da i ne govorim o rukavicama i sličnim stvarima.”
U dobi od dvadeset godina već sam se dobro upoznala s poticajima
majke koja je morala hraniti previše usta i koja me je uvijek gurala prema
bilo kojem udvaraču što je samo morao biti sposoban stajati uspravno da
bi bio uzet u obzir. Istina je da u teškim vremenima zahtjevi ljubavi nisu
tako glasni, ali s Willom se nikad nije radilo o noćnim kapicama i
rukavicama, već samo o najčistijem pravu ljubavi na moje srce. Od onog
trena kada sam ga prvi put vidjela - još uvijek se zarumenim poput
djevojke od pomisli na ono što sam osjećala u tim ranim danima, kada
sam jedva mogla podnijeti da budem u istoj prostoriji s njim jer bi mi se
sve što mi je bilo u srcu moglo vidjeti na licu.
Ja sam ga, ako već nije cijeli svijet, smatrala pristalim muškarcem,
možebitnu manjkavost stasa nadoknađivala je širina ramena, tjelesna
snaga, a iznad svega to što je imao oči pune najdubljega života koji sam
ikad vidjela. Čovjek snova i vizija, koji je kao dječak vidio stablo puno
anđela, a kad mi ga je opisao, same riječi kojima se poslužio učinile su ga
toliko stvarnim u oku moga duha da sam vjerovala da mogu vidjeti i čuti
~ 12 ~
Knjigoteka
 daša&anna

čilo šuštanje njihovih krila. Nikad nisam čula ni vidjela nešto slično i
katkad bi me samo slušanje neprekinute bujice njegovih riječi ošamutilo
kao da sam igrala onu djetinju igru u kojoj sudionici, zaigrani, jedno
drugo vrte.
Došao je, kako je mislio, slomljena srca nakon što ga je odbacio
nedostojan predmet njegovih žudnji, a ja sam, one noći kada se za oluje
koja je tresla prozore i prijetila da će naprosto odnijeti krov kućice
oslobodio svoga tereta, jednostavno izrazila što sam osjećala rekavši:
“Žalim vas od sveg srca”.
“Žalite me?” bilo je njegovo pitanje.
“Da, žalim, najiskrenije.”
“Onda vas zbog toga volim.”
Pa me je volio, bez potrebe za otegnutim udvaranjem, i prisegnuo je
da će za godinu dana prikupiti sredstva da se oženi mnome kako se
pristoji te me povesti da budem dio njegova života u gradu. U ovim pak
danima sa zadovoljstvom se prisjećam da sam nekoć ja bila njegova
učiteljica, išli smo u šetnju seoskim puteljcima i govorila sam mu nazive
divljih cvjetova - za kakvim ubavim bojama vape sada kada su svi
izblijedjeli - i oruđa kojim su se muškarci služili u poljima, a on ih je na
licu mjesta crtao, stvarajući onoliko vjeran prikaz koliko sam uopće
držala mogućim. Kada mi je rekao da nikad nije išao u školu, nakratko
sam bila dovoljno budalasta da pomislim kako je poput mene, ali ubrzo
sam shvatila da nikad ne bi moglo biti tako jer nijedan čovjek nikad nije
znao toliko stvari kao gospodin Blake. A bila su tu i njegova pisma.
Svakih nekoliko tjedana još jedno s malim crtežima na rubovima, a ono
što je pisalo u svakome pismu slamalo mi je srce, te bih se ponekad
iskrala iz kuće na polja i u gaju našla tajno mjesto gdje se moje suze nisu
mogle vidjeti ni čuti.
Još uvijek ih čuvam, zadnjih dana sve sam ih iznova pročitala i tužna
sam što mi je prije mnogo godina bila uskraćena njihova utjeha. A što je
on mislio o tome što mu ni jednim jedinim nisam uzvratila? Možda je
njegova vjernost nakon te godine šutnje dokazala njegovu ljubav više
nego što bi to moglo bilo što drugo. Odlazim do ladice u stolu, vadim
požutjeli snop zavezan vrpcom i tražim jedno iako riječi u njemu znam
napamet; našavši ga, čitam ga naglas praznoj prostoriji koju je danje
svjetlo napustilo, pa ga moram prinijeti vatri ne bi li zadnji plamenovi što
još ondje palucaju pripomogli mojim očima:

~ 13 ~
Knjigoteka
 daša&anna

U mili kad zađem kraj gdje moja djeva Crnooka sniva podno vela
noćna, Nije plam tek smrtni što u duši sijeva Mojoj nit mi pjesma samo po
njem moćna. 5

Mislim da su mu se uvijek najviše sviđale moje oči. Ne znam koju bih

boju upotrijebila za njih i ne želim pogledati u zrcalo od straha da ih ne
vidim mutne i zamagljene poznim godinama. Nekih bi noći pri svjetlu
svijeće ili zadnjega žara vatre ležao gledajući u njih kao da mu pogled
seže u neki drugi svijet. Rekao bi da su crne kao ugljen, duboke poput
dalekih mora, ili bi rekao da u njima gori neka velika vatra. A katkad bi ih
nježno sklopio vršcima prstiju govoreći da bi ga u protivnom progutale,
spalile samu njegovu dušu.
Vjenčali smo se u crkvi svete Marije, imala sam divlje cvijeće u kosi i
nosila kiticu zvončića. No strepnja koju sam osjećala preplavila je sve
stvari koje sam trebala i željela osjećati, a onda je došao taj trenutak, ne
kada sam izrekla svoje zavjete ni kada sam primila njegove, već kada smo
stajali pred župnim vjenčanim listom i kada sam se, ne mogavši mu
uzvratiti pogleda, potpisala sa X. Tako mu je naposljetku obznanjeno ono
što sam skrivala, ali nije rečena ni riječ, a kada sam ga posramljena
pogledala, na licu mu nije bilo ništa osim ljubavi, uzeo me je za ruku i,
reklo bi se, prepun ponosa poveo kroz crkvu.
Nakon svih mojih bojazni i zbunjenosti pokazalo se da to, na koncu
konca, i nije tako nedokučiva zagonetka. Prilično mi je brzo krenulo,
jednako brzo kao mnoge stvari koje su mi u prijašnjem životu bile
nepoznate. Sjedili bismo u Green Streetu gdje smo isprva bili na stanu i
svake večeri, nakon što bi završio s radom, učio me čitati i pisati - prva
riječ koju sam naučila bila je Catherine - i veselilo ga je što sam tako
dobro ovladavala time. Dok je danju radio, ja bih, kada bi bilo vremena,
vježbala pisanje slova i čitala ulomke iz Biblije koje bi mi označio.
Veselilo ga je i kada bih mu ih čitala dok bi sjedio odmarajući se nakon
naporna rada. A najbolje je bilo kada sam čitala iz Pjesme nad pjesmama:
“Neka dragi moj dođe u vrt svoj, neka jede najbolje plodove u njemu”. 6
To su prvi i najbolji dani ljubavi, kada je sve novo i ništa ne
presahnjuje niti iziskuje nadopune. Ja sam mu sve, i sve nosi dubok
užitak i koža mi uvijek iznova nosi biljege tinte s njegovih prstiju, pri
svjetlu vatre ili pod prvim zrakama ranoga jutra. Katkad strahujem da će
me se zasititi ili da neće ništa sačuvati za svoj rad, ali daje mi i riječi koje

5
Zadnja strofa “Pjesme” iz Pjesničkih skica (“Song”, Poetical Sketches, 1783).
6
Prijevod Nikole Miličevića, u: Biblija. Stari i Novi zavjet, op. cit., str. 646.
~ 14 ~
Knjigoteka
 daša&anna

su čudesne i pune nebeske svjetlosti, i kaže mi da je to svetost, posvećena

i blagoslovljena. Jednom ga prilikom zadirkujem pitanjem je li mu
preostalo imalo snage da radi, a on se smije i kaže mi: “Um se hrani
užitkom, ne odricanjem”.
“Onda razumijem zašto imaš takvu neusporedivu pamet, gospodine
Blake”, kažem i to ga toliko razveseli da se opet nasmije, a taj mi je zvuk
slađi od ma kojega drugoga. Potom mi govori o viziji koju je imao i o
veliku pjesničkom djelu što ga mora napisati, koje će posramiti njegove
neprijatelje i učiniti ga čuvenim, pa iako ne razumijem dokraja sve što
kani, njegova strast bukti poput bijesne vatre dok me pomalo ne
prestraši, te ga smirujem u drukčiju strast cjelivajući mu usne, a kada u
svojoj potrebi izgovori moje ime, topao nalet njegova daha dodiruje mi
obraz.
U ljubavi nema sramote - navodi me da to shvatim - ali ima crteža
koji se nikad ne pokazuju i koji uistinu moraju biti skriveni od mene.
Slučajno ih nalazim tražeći nešto drugo dok je on vani. Na njima su
svakojaka stvorenja koja čine sve što tijelo može ponuditi i stvari koje
nikad nisam odobravala, i njihova čudovišna začudnost toliko me straši
da ruka koja ih drži dršće pod težinom njihove razuzdanosti. Uto čujem
njegove korake na stubama, smatam crteže i spremam ih, ali nakon
njegova ulaska oboje izgledamo kao da smo iznenađeni što vidimo jedno
drugo.
“Što nije u redu, Kate?” pita, a ja se trsim prikriti pomutnju
osmijehom, ali gleda me kao da zna što sam vidjela. “Jesi li dobro?”
“Dosta dobro, samo odmaram umorne oči.”
Čini se da je zadovoljan odgovorom te skida kaput i počinje s radom,
a ja sjedim i promatram ga. Često mi je govorio da piše kada mu
zapovjede anđeli, a ja mislim na one crteže i pitam se kakav mu je anđeo
rekao da crta takve stvari. A onda, ali ne prvi put, plaši me što mogu
dokučiti tako malo od onoga što postoji u njemu premda sam ga
nastojala upoznati i razumjeti vizije koje donose na svijet njegov rad.
“O čemu razmišljaš?” pitam ga gotovo i prije svjesne odluke da ću ga
to pitati.
“Razmišljam?” ponovi. “Tek o onome, pretpostavljam, što me s
vremena na vrijeme uporno muči - ne znam bih li prokleo ili blagoslovio
rezbarenje, jer tako dugo traje i tako je nepodatno, a ipak daje takvu
ljepotu i savršenstvo.”
“Ima li još nešto?”
“Još nešto?”
~ 15 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Da, o čemu još razmišljaš upravo u ovom trenu?” ustrajem.

“Hoće li sutra biti sunca na nebu?”
“Odgovori ozbiljno, Wille.”
“Zašto to pitaš, Kate?”
“Jer želim znati kakve su stvari u tvojoj glavi. Posvema biti tvoja
žena. Kaži mi sve o čemu razmišljaš dok počinješ raditi na ovoj novoj
skici.”
“Ne mogu sve opisati riječima, a kada bih i mogao, to bi uništilo duh
moga stvaranja i pretvorilo maštu u puku praznu ljušturu. A katkada i ne
znam sve, već moram čekati da bude izgovoreno kroz mene.”
Prestaje s radom i uzima me za ruku, kaže mi da sam bila najvjernija
supruga od dana kada smo se vjenčali i da bi, kada bi rekao svijetu sve
što mu je u glavi, ljudi sigurno rekli da je luđak.
“Tko misli da si lud?” pitam. “Ja to nisam čula.”
“Samo zbog toga što ti je uši začepila ljubav. ‘Jadni Blake’ - tako
govore o meni nakon što prođem.”
“Onda su oni budale, oni su luđaci.”
“A ja moram dokazati da je tako, pokazati im da im je um okovan i
ušutkati svakoga tko sumnja. Ništa što radim nije u skladu s ukusom
vremena, ali jednoga dana bit ću čuven. Vjeruješ li u to, Catherine?”
Kažem mu da vjerujem u to svim srcem, a on me ljubi u obraz i onda
me drži dok mi se ne učini da je pao u trans, pa ga moram podsjetiti na
posao koji mora obaviti. A onda, netom prije nego što ga ostavim, čujem
kako kaže: “Jedna mi je stvar u mislima, Kate”.
Zastajem na vratima i trudim se ne misliti na slike u ladici koje mi
nikad nije pokazao.
“Ona djevojka koju smo vidjeli za šetnje u zoru.”
“Ona što nas je psovala i nakon što si joj dao novac?”
“Da. Nešto u vezi s njom odonda me zaokuplja - strah u njezinu oku,
hinjena mržnja u glasu od koje je zvučala kao da se brani od samoga
svijeta. Nikad nisam bio tako blizu nekome tako do krajnosti
izgubljenom.”
“Ona je djevojka u pjesmi, nije li?”
“Mislim da jest. Možda.”
Sprema se reći još nešto, ali suzdrži se i vrati se poslu, a ja ga
ostavim i posvetim se vlastitomu, no hodajući ulicom punom ljudi,
mislim samo na to kako kletva djevojke zabludjele, mlade, crnini braka
~ 16 ~
Knjigoteka
 daša&anna

kužan zadah dade. I već kao da njezina prisutnost na svijetu na nas baca
sjenu, koja će se ubrzo produljiti i ojačati.

Nova i bolja kuća, i ima posla, ali ne uvijek posla koji on želi raditi, i
vidim kada se ne unosi svim srcem, kada je strast njegove naravi
odvraćena u uske rukavce koji ga nisu dostojni. Ponekad nema smijeha i
on tone u dubok očaj. Onda je danima čak i izvan domašaja ljubavi, sve
svjetlo blijedi mu iz očiju i čini se kao da ne vidi ništa osim uzdrhtale
tame. Isprva ga nastojim izvući iz toga blata potištenosti, ali s vremenom
shvaćam da se ništa ne može učiniti, pa uglavnom šutim, ali ostajem uz
njega; ponekad me zamoli da čitam i onda se, reklo bi se, u prvi mah malo
oraspoloži, dok se njegova dobra volja opet polako ne rastopi poput
snijega. Tada se pitam zašto naša ljubav nije dostatna i povrijeđena sam i
u strahu kad se pokaže da nije dovoljno jaka da ga oporavi i vrati njemu
samome.
Događa se da sjedi za stolom za kojim radi gravire, ali ništa ne dira,
kao da bi dizanje alatki bilo nepodnošljiv teret. Kad ga vidim takvoga,
molim se da ga neki dobri anđeo ponese uvis na sjajnim krilima nade
onamo gdje će njegov duh nanovo bujati. A ponekad ga, kad padne pod
utjecaj onoga što naziva svojom lošom zvijezdom, natjeram da pođe sa
mnom, ne obazirući se na njegove izlike navlačim mu kaput i na glavu mu
stavljam šešir, pa hodamo bez svrhe ili cilja kamo me noge povedu ili na
mjesta gdje su se nakošene zrake sunca uspjele probiti između kuća.
Malo govorimo, mislim da mu nije do moga ćeretanja, i ponekad se
zaputimo duž rijeke ili na selo dok njegove oči ne počnu napuštati svoj
unutrašnji svijet i iznova vidjeti ono što je pred njima. Na tim šetnjama
ponekad mu se usne miču kao da se udubio u razgovor s nevidljivim
sugovornikom i onda ga dodirujem samo se ovlaš naslanjajući ramenom i
trudim se nalaziti dobre staze da se zaputimo njima.
Znak njegova oporavka uvijek je zvuk alatke za rezbarenje, tada se
nanovo prihvaća svoga rada s gladi čovjeka koji je doveden do
izgladnjelosti, i to može doći bilo kada, pa se često budim iz nemirna sna
i čujem ga kako u susjednoj sobi struže i grebe, te zahvaljujem Bogu i u
spavaćici hitam ne bih li dokazala sebi da zvuk nije puki plod moje mašte.
A on će u takvim trenucima dići pogled i nasmiješit će se, očiju opet
punih jutarnjega svjetla, dozvat će me k sebi, poljubiti mi ruku i priviti
glavu uza me, a kada o meni govori kao o “blagoslovljenoj ruci koja ga
diže iz potištenosti”, osjećam se kao da sam uistinu njegov dobri anđeo.
Ubrzo potom donosi odluku da će izložiti svoj rad i njegovo je
uzbuđenje žestoko i neobuzdano. Zanosno uvjerenje da uspjeh mora doći
~ 17 ~
Knjigoteka
 daša&anna

treperi njegovim bićem, te i ja vjerujem da će nam zahvaljujući tome

poduhvatu krenuti nabolje jer nam, po istini, katkad nedostaje novca -
ponekad mislim da ne razumije koliko moram paziti i štedjeti kako bih
spajala kraj s krajem. Danonoćno radi da bi sve bilo spremno i čini mi se
da će sagorjeti u plamu svoga mara, i radovi u vodenim bojama i u
temperi puni su divnih prizora što govore o povijesti i Neba i Albiona. Tu
je i slika hodočasnika u Canterbury koja je jako lijepa, a i najveća slika
koju je ikad naslikao, nazvana Drevni Briti, koja je već naručena.
Takvi radovi trebali bi biti izvješeni u silnim dvoranama ovoga
grada, ali nema drugog izbora nego da ih izloži u Broad Streetu, na broju
28, gdje njegov brat James još uvijek ima trgovinu pleteninom, i odlučeno
je da će se za ulaz naplaćivati jedan šiling. Will sastavlja pamflet ne bi li
razglasio događaj koji će ga zasigurno dovesti u središte pozornosti i kad
ga je napisao, daje mu naslov “Izložba novih slika, pjesničkih i povijesnih
iznašašća Wm. Blakea”, a onda ga sav bijes zbog toga Što ga koče lukavi
podlaci koji kuju urote ne bi li mu donijeli nesreću potakne da im uputi
izazov, pa od onih koji su njegov rad nazvali neznanstvenim i izopačenim
čudaštvom, žvrljotinama bezumnika, zahtijeva da prema njemu postupe
pravično te ga osobno ispitaju prije nego što ga osude. Njegova preobilna
energija nagoni ga da otisne i katalog, moja ruka pomaže u tome i
pridodajemo mu plavo-siv ovitak te izgleda baš lijepo.
Sav žar poduhvata sja mu na licu, a njegova mračna zvijezda zastrta
je oblacima i daleka. Ponekad ga nastojim umiriti bojeći se da će mu
neprestani mar naškoditi, ali ništa ne može ugasiti plamen njegova rada
ni ushićen glas njegova uvjerenja koje uvijek iznova odjekuje poput
crkvenih zvona. Sve je na koncu spremno, stiže taj dan i taj sat, ali nitko
ne dolazi. Kažem mu da ima vremena, da će se ljudi sigurno pojaviti i da
će oni koji dođu govoriti o tome drugima, ali nema gotovo nikoga i nije
prodana nijedna slika osim one za koju se već dogovorio. U kutu stoji
gomila kataloga u koje smo u zadnje vrijeme uložili toliko napora, a sad
je to, reklo bi se, tek poruga našemu trudu. Plače mi se, ali moram biti
jaka, a on ne kaže ništa, ni riječ, i vraća se izradi ilustracija za rad nekoga
drugog, njegova glava i ruka opterećeni su očajem koji se upinjem
raspršiti budalastim riječima u kojima bjelodano nema istine. Ne kaže
ništa, te želim izići na ulicu i grditi one kojima je samoživa ograničenost
duha zaslijepila oči za njegovu veličinu. I želim izvikivati ponad njihove
ravnodušnosti ono što mi je često govorio, da onaj tko ne pozna istinu
kada je vidi ne zaslužuje da ona svrati pozornost na njega i da čovjek koji
u svome umu i mislima nikad nije putovao u Nebo nije umjetnik.

~ 18 ~
Knjigoteka
 daša&anna

No ovaj je svijet zao i okrutan i njegov se um ne može osloboditi iz

okova što ga sputavaju. Jedne noći dolazim kući, a njemu nema ni traga,
ali na njegovu stolu nalazim otvoren primjerak Examinera. Ništa što sam
ikada pročitala nije toliko boljelo kao riječi koje nalazim ondje, govore o
“nesretnom luđaku kojega samo osobna bezazlenost čuva od zatvaranja
u ludnicu” i nazivaju njegov rad “bjesomučnim izljevima poremećena
mozga”. Maknuvši novine, vidim riječi koje je crnom tintom napisao na
stol. Piše: “Skrio sam se”. Brzo uzimam novine i bacam ih u vatru, kunući
duhove zavisti i zloće što pišu takve grozote. Osjećam kako se u meni
diže mučnina, ali znam da ga moram naći i da je izišao u noć bez kaputa i
šešira.
Ne mogu znati kamo se zaputio te se bojim i pitam se sja li sada na
njegovu nebeskom svodu najjače od svih ona najmračnija zvijezda. U
blizini naše kuće raspitujem se je li ga tko vidio, neka se starica nasmije i
pita je li utekao s anđelima, ali malo dalje jedno mi dijete pokaže u kojem
ga je smjeru vidjelo da odlazi. Idem ulicom koja me vodi prema rijeci,
mimo skladišta ugljena i drva, smrdljivih pogona za izradu boje, utihlih
krečana i gostionica uzavrelih od buke i razvrata. Negdje u daljini čuje se
zvuk vergla i grlen smijeh. U noćni se zrak uvukla hladnoća i rijeku
prekriva izmaglica, pa svjetla duž suprotne obale izgledaju mutno i jedva
se razabiru. Prolazim mimo skupina muškaraca koji već, prepirući se,
traže gdje će provesti noć, jedan od njih zazove me, ali ne odvraćam se od
svoje potrage. A onda, baš kad sam pomislila da sam udarila pogrešnom
ulicom i nakanila vratiti se, vidim ga, njegova košulja, bijela u tmini, šalje
mi znak poput kakve zastave, premda on stoji nepomično kao kip od
kamena. Zastajem malo dalje i gledam ga kako zuri dolje u vodu. Blizu je
ruba i bojim se da ga ne prepadnem, pa stojim u tišini moleći se za uvid
što mi je činiti.
“Ja sam poput mora bez obale, Kate”, kaže i umjesto njega ja se
prepadnem - zbog njegova glasa i jer nisam mislila da je svjestan moje
prisutnosti.
“Dođi kući, Williame, prohladno je i nemaš kaput”, nagovaram ga.
“Ne treba mi kaput, Kate - umotan sam u smrtnost, ovo tijelo je
zatvor i moje su kosti rešetke smrti.”
“Svijet je u krivu, Wille, svijet je lud. U svome srcu znam da će
jednoga dana shvatiti što je učinio i bit ćeš čuven, svi će znati za tebe i
duboko te štovati”, kažem prilazeći mu i grleći ga oko ramena. No tijelo
mu je hladno i ne priklanja se mome dodiru.
“Možda je istina to što kažu”, odgovori okrenuvši se da me prvi put
pogleda. “Ponekad mi je u glavi pomutnja. Možda me glasovi obmanjuju.”
~ 19 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“To bi onda značilo da sam zaljubljena u luđaka, a znam da na ovome

Božjem svijetu nema boljeg čovjeka zdravijega uma. Dođi kući, Williame.”
Uhvatim ga pod ruku i pokušam ga povesti, ali opire se, vraća pogled
na vodu, pa nemam drugog izbora. Prerano je i nisam još sigurna, ali
nemam drugog izbora, pa kažem: “Mislim da sam trudna”.

U gospodina Blakea djeca su posvuda, u pjevu i pjesništvu, u

crtežima, i doista mislim da se igraju i skakuću u njegovoj glavi. Stoga od
trenutka kad sam izgovorila te riječi, sav kipti od sreće, malne
izbezumljen, i u njegovoj je mašti dijete već rođeno te piše pjesmu
“Djetinja radost” i crtež uz nju jako je lijep. Želi da ga obojim i uživam u
njemu, pa dajem sve od sebe. Majku i novorođenče nacrtao je u otvorenu
cvijetu koji je jarko crven i označuje otvaranje maternice. Ruka mi malo
drhti i moram je umiriti prije nego što na prvi primjerak naneseni boju.
Vidim kako majku i dijete posjećuje anđeo koji donosi sveti blagoslov. A
maternica što je oblikuju latice ima oblik srca i osjećam njegovu ljubav i
uzbuđenje u svakoj liniji koju je povukao. Rekla sam mu da sam trudna,
mislim da bi moglo biti tako jer mi se s tijelom događa nešto neobično i
kažem sebi da je razlog tome što život raste u meni, ali otkrila sam mu to
tako rano, dok još nisam sigurna, jer se nisam mogla dosjetiti drugome
načinu da ga vratim njemu samome.
Oličenje je nježnosti i često blago stavlja ruku na mene kao da se
nada osjetiti dijete koje ondje raste i zove me svojom milom djetinjom
radošću. Sve prijašnje razočaranje ostavio je za sobom te nastavlja s
radom u dobru raspoloženju i, kao i uvijek, kuje planove. Ja sam pak
posve nesigurna, nije me posjetio anđeo da mi kaže jesam li trudna, pa je
tu samo ona neobičnost, osjećaj da se nekako, na načine koje ne mogu
opisati, u meni stvari mijenjaju.
Pita me hoće li biti dječak ili djevojčica i ja mu kažem da o tome
može odlučiti samo Božja volja. A on kaže da se nada sinu, ali onda se
predomisli i kaže da bi bilo najbolje da bude kći. Kad ga pitam zašto, kaže
mi da će mi biti družica cijeloga života. I kaže da djetetu, bude li kći, želi
dati ime Catherine, a ja se nasmijem i kažem mu da je ne možemo nazvati
po njegovoj majci, sestri ili supruzi. Stoga se nanovo zamisli i odluči da
mu je najmilije ime Ruth, ali odjednom ustraje na tome da je nazovemo
Eva jer će živjeti vječno u vrtu naše ljubavi; budući da sam pristala,
poskakuje unaokolo kao da je i sam postao dijete.
Ništa ga toliko ne raspali i ne razbjesni kao zlostavljanje djece.
Jednom prilikom u Lambethu vidim kako se, stojeći kod prozora, ukočio
od srdžbe, a kada ga upitam što je posrijedi, pozove me da gledam s njim;
~ 20 ~
Knjigoteka
 daša&anna

dolje u dvorištu je dječak kojem je za nogu privezana cjepanica kao da je

ćudljiva životinja koja se mora staviti na lanac da ne bi utekla.
“Ne mogu to dopustiti”, kaže dok mu se cijelo tijelo trese od bijesa, te
stane govoriti o onima koji bi htjeli donijeti ropstvo na naše obale, a ja ga
nastojim upozoriti da od jarosti ne učini nešto nepromišljeno, čemu je
ponekad sklon kad ga nešto razdraži. No opet kaže: “Ne mogu to
dopustiti” i na trenutak, dok rukom pritišće staklo, čini mi se da će ga
njegov silan bijes razmrskati na komadiće. Stavljam mu ruku na rame, ali
to ne donosi mir i osjećam kako u njemu kipti i vrije bujica ljutnje kao da
je živo biće koje se mora osloboditi. A onda, ne navukavši kaput, silazi
stubama, pod njegovim nogama odzvanjaju glasnije nego ikad, želim poći
za njim, ali kaže mi da ostanem i u strahu moram gledati s prozora što se
događa.
Za tren oka dolje je u dvorištu i zove dječaka k sebi, blago mu
domahuje rukom, ali dječak je prestrašen uzrujanom pojavom gospodina
Blakea i malo ustukne, njegov mukotrpan hod zbog tereta koji vuče
priječi nedvojben poriv da pobjegne i premda ne mogu čuti riječi koje su
razmijenili, jasno je da Will kaže dječaku da se ne boji i nanovo mu
pokazuje da dođe k njemu kao što bi pokazao uplašenoj životinji. Dječak
je prestao uzmicati, ali i s te udaljenosti vidim strah u njegovim očima
dok mu pogled uvijek iznova privlače otvorene šupe na jednoj strani
dvorišta. Zatim se čuje prigušen povik nekoga izvan vidokruga, pa se i
Willova i dječakova glava okrenu u istome smjeru. Iznenada me preplavi
strah i želim istrčati u dvorište, ali znam da će ono što predstoji, što god
to bilo, biti gotovo prije nego što stignem, pa stojim nemoćna da
poduzmem bilo što osim da nijemo promatram.
Iz šupa u dvorište ulazi krupan muškarac lica crvena kao u pijanca i
viče mašući komadom drva. Pokušavam lupati po staklu dovoljno glasno
da shvati kako je tu svjedok njegovim čudovišnim namjerama, ali on,
nesvjestan, krupnim koracima grabi prema Willu, koji ne uzmiče pred
njim te i sam diže šaku u neobuzdanu bijesu i srdito je miče gore-dolje
kao da udara u bubanj u ritmu riječi koje ne mogu čuti. Muškarac s
batinom naglo stane, ali Will i dalje ide prema njemu pokazujući dječaka.
Zatim, gotovo onoliko brzo kao što se pojavio muškarac se okrene u
mjestu i krene natrag prema šupama, odmahnuvši prezrivo rukom i
mlitavo spustivši batinu uz bok, te gledam kako William stavlja ruku na
rame prestrašenom dječaku, oslobađa ga tereta i zavitla cjepanicu na tlo
svom snagom koju njegovo tijelo može prikupiti. Na odlasku me pogleda
i osjećam kako u meni buja sva ljubav prema njemu, pa dignem ruku, a
on me nagradi osmijehom.

~ 21 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Čovjek kao što je gospodin Blake zaslužuje i treba dijete, i smatram

sebe blagoslovljenom što mogu donijeti na svijet ono što toliko želi. Sada
naime nema dvojbe da dijete raste u meni i cijelo moje biće osjeća blago
guranje i poticaj k stvaranju novoga života. A William govori o nama kao
o Adamu i Evi, ocu i majci svijeta koji će biti začet bez mane ili mrlje jer
će stare stvari proći i sve će biti stvoreno novo. U malenoj sjenici u dnu
vrta u Lambethu raste loza koja, premda je bogata lišćem, nikad ne daje
ploda, volimo sjediti u ljetnoj toplini što je čuva to mjesto. Premda sam
isprva bojažljiva, gospodin Blake kaže mi da ne može biti umjetnosti bez
pokazivanja nage ljepote i ponekad, kada sjedimo ondje kao od majke
rođeni i čitamo Izgubljeni raj, uistinu se osjećam kao da sam u
edenskome vrtu. Jednoga takvog dana, oslobođenu od onoga što on
naziva našim “zamornim krinkama”, prepao me dolazak jednoga gosta,
ali on mi reče da nema razloga za nelagodu ili ispričavanje jer “goli
dolazimo na ovaj svijet, zaogrnuti samo božanskom milošću”, i zaželi
gosta dobrodošlicu u naš rajski vrt kao da ništa nije naopako ni neobično.
Trudila sam se da ne porumenim, ali nije mi pošlo za rukom baš kao ni
sada kad se toga prisjetim.
Sjemenka u meni tek je počela rasti i često s nestrpljenjem, ali
uzalud, gledam svoj trbuh ili ga blago, ohrabrujući gladim dlanom; često
mi je zlo i zbog toga se bojim da ću izbaciti dijete iz mjesta u koje se
utisnulo u mojoj maternici. Počela sam joj pričati i pjevati, govoriti joj da
će se zvati Eva. To je ljeto vruće i teško je zaštititi se od zadaha grada.
Vrućina sve prekriva teškom malaksalošću, čini se da je i rijeka stala,
obložena zadahom katrana i ulja i svega čemu je izložena, a ja se držim
kuće i vrta koliko god mogu, ali ponekad mi bude muka od samoga
mirisa boje i ne mogu mu pomagati koliko bih htjela. A onda dolazi
trenutak koji se mora obojiti, premda je otisnut oštro i bolnije nego
malne ijedna druga stranica: u sjenici sam dakle i prsti mi klize po
rubovima mekana lišća loze. Boje u mojoj glavi blijede su i nježne -
uglavnom žute i ružičaste, s nebom budućnosti obojenim u najsvjetliju
plavu. Usto se pitam je li me dobri anđeo posjetio neopazice ili dok sam
spavala i mislim o tome kakav bi blagoslov bio kad bih bila svjesna
njegove sveprisutne skrbi. Mislim i na gospodina Blakea i na vedrinu
njegova duha, jer opet je pun zamisli i planova, i na njegovo uvjerenje da
će sunce ipak obasjati sva njegova djela i da će biti iznesena na svjetlost
dana.
Previše mi je vruće, ne mogu čitati Izgubljeni raj, pa uzimam list loze
i trljam obraz njegovom svježinom. William radi u kući, trenutačno ga
čini zadovoljnijim posvetiti se naručenom radu jer pokriva dio novca koji
će nam trebati. Pitam se hoće U njegove ruke umjeti izraditi krevetac za
~ 22 ~
Knjigoteka
 daša&anna

kćer koju mu nosim. U lelujavoj vrućini toga ljetnog dana dolazi prvi bol,
tako oštar da ispustim knjigu i jauknem, i glas koji čujem ne zvuči kao
moj, a onda bol dolazi u valovima, pa jaučem još glasnije i moram prisiliti
sebe da se otrgnem njegovim naletima i natjeram usne da oblikuju
Willovo ime. Izvikujem ga bez prestanka, a onda mi ruka osjeti nešto
mokro i umalo se onesvijestim vidjevši crvene mrlje na prstima. Kada je
došao, ne mogu govoriti, nego dignem crvenu ruku, a on me uzme u
naručje i odnese u kuću u našu postelju.
Poslao je po liječnika, ali nema potrebe da mi netko kaže ono što već
znam. Will je isprva usredotočen samo na brigu oko mene dok ležim u
sobi koja je uvijek previše vruća, gladi mi čelo i briše ga ubrusom. Pod
mojim prozorom na gradskim je ulicama vrelo kao u kotlu, ali ja gorim
još jačom vatrom kojoj trebaju dani da popusti, a kada moram nakratko
biti sama, ležim slušajući čudnovate zvukove što se penju iz uzavrele
zbrke koja kipti ondje. Tada se u meni budi pomisao da su gadna i
otrovna isparenja grada usmrtila moje dijete te zazivam Božji sud na
njega i nadam se da ću vidjeti kako ga guta jezero vatre. Will s ljubavlju
danonoćno pazi na mene, a onda polako počinjem opažati da je postao
svjestan svojega gubitka te da mu je duh iznova klonuo, i premda se
izvana trudi ostati nježan, ubrzo to postaje dužnost koja se mora izvršiti,
a ne ljubav koja se mora pokazati.
Narednih sam tjedana ojačala, pa se vratio radu, ali čini se da je sva
blistava nada ugasla i sve što stvara njegova zamračena mašta
oblikovano je tužnim očajem. Radi na svojim Pjesmama iskustva i sve što
mu ruka iznjedri dodatno zaoštrava moj čemer. Naša “Djetinja radost”
postaje “Djetinja tuga”, vrt ljubavi puni se grobovima i trnjem. A kada
sam pomislila da mi je dovoljno dobro da mu ponovo budem od pomoći,
prva mi je zadaća obojiti pjesmu naslovljenu “Izgubljena djevojčica”, i
premda nisam pročitala ništa osim naslova jer su mi se oči zamaglile, ne
mogu se prisiliti da je dotaknem misleći na naše dijete i pitajući se gdje
sada luta i hoće li je neki anđeo što silazi Jakovljevim ljestvama moći
uzeti za ruku i pobrinuti se da uđe na Nebo. On vidi moje suze, ali ne kaže
ništa i pitam se je li razlog to što me je u svome umu počeo kriviti za naš
gubitak. I svake budne minute u danu progone me čudne i čemerne misli.
Jednoga jutra, upravo kad se svjetlo zore počelo ulijevati u našu
sobu, kradom ustanem iz postelje dok on još spava i odem do mjesta gdje
radimo jer imam potrebu opet pogledati sliku uz pjesmu “Djetinja
radost” i jer mojim rukama treba da je dodirnu i opipaju kakve bi
odgovore ona mogla dati za ovo što sada doživljavam kao strašnu
zagonetku i kaznu za nešto što sam zacijelo učinila. No slika koju sam

~ 23 ~
Knjigoteka
 daša&anna

nekoć smatrala divnom sada nudi samo odraz moje vlastite tuge, a
crvene latice cvijeta u obliku maternice koji u sebi nosi majku i
novorođenče promijenile su se u boju krvi i samo njegovo srce smrskano
je u krhotine. Želim zaplakati, ali sve su suze presušile i moja tuga nalazi
slab odušak u drhtanju tijela i ubrzanu disanju. Odlazim do prozora, gdje
prvo danje svjetlo samo pojačava sliku u mojim rukama, a onda se počne
prelijevati preko bakrenih ploča, boja i ulja te staje na hrpi listova
mliječno bijeloga papira. Kakva će budućnost biti naslikana na njima?
Katkad je vidim onečišćenu, kao da su je zamrljale čađave ruke
dimnjačara koji iznova paradiraju u mojoj mašti poput sablasti s dveri
samoga Pakla; ponekad nosi sliku izgubljena djeteta što luta mračnom
šumom i ne može naći sigurnost doma.
“To je patnja koju je teško podnijeti”, kaže, a ja dižem pogled i vidim
ga kako stoji na vratima, “ali, ako Bog da, imat ćemo drugo dijete.” Želim
da me zagrli, ali okreće se i odlazi te pružam ruku prema praznom
prostoru gdje je stajao dok svjetlo prosijava zrnca prašine kroz moje
savijene prste. A budući da riječi izgovaram samo u sebi, ne čuje me kad
mu kažem da Bog nikad ne da i da neće biti čuda kao kada Krist
blagoslivlja suho stablo smokve U plodan život, ne čuje me kad mu
kažem da se moja maternica osušila i da je zatvorena do kraja moga
života.

Gospodin Blake kaže da se moram odmarati i doista još neko vrijeme

ostajem u postelji, ali mislim da mi je umor više u glavi nego u tijelu.
Njegove su slike sada mračne, čini se da i boje imaju primjesu gorčine i
ne mogu se natjerati da radim na njima ili da pomažem onako kako sam
običavala. Prvi put u našemu braku kad je opsjednut duhom i noću izlazi
iz naše postelje, okrećem se na drugu stranu i upinjem se da ne čujem
grebanje i struganje rezbarske alatke. A onda jednoga jutra, kad sam se
probudila, nigdje ga nema i pretpostavljam da je izišao poslom. Svjetlo
stvara promjenjive uzorke na zidu nasuprot postelji i soba je puna
klepeta kola, povika nekoga tko prodaje ribu i dalekog zvuka nalik na
lupanje čekićem po željezu.
Ljetna vrućina napokon je prošla i drago mi je zbog toga, ali nikad
više ne mogu se natjerati da sjedim u sjenici ili da gledam lozu koja ne
donosi ploda. Kratko hodam u blizini kuće ili kroz vrt, ali praznina me
pritišće i čini se da ništa nije došlo ispuniti taj prostor osim tuge koja bi
me, ponekad to osjećam, mogla shrvati. Toga jutra ostala sam u postelji
premda je vrijeme ustajanja odavno prošlo; s vremena na vrijeme ruka
mi prijeđe preko utrobe kao da traži neko čudo u kojemu je izgubljeno
~ 24 ~
Knjigoteka
 daša&anna

dijete vraćeno svome domu. No tu je samo osjećaj odsutnosti, a kada joj

nježno zazovem ime, nema odgovora. Zbog toga u prvi mah ne čujem
korake na stubama, a kad sam ih čula, shvatim da ne dolazi samo jedna
osoba. A onda se on pojavi i gleda me pomalo iznenađen što sam još u
postelji.
“Možeš li se odjenuti, Kate?” kaže. “Želim te upoznati s nekim.”
“Tko je to?” prošapćem počevši ispunjavati njegovu molbu, ali kaže
mi da je najbolje da se odjenem i sama to otkrijem.
Pokušavam ukrotiti kosu ukosnicama, ali znam da sigurno izgleda
raščupano, a odjeću sam nabacala na sebe najbolje što sam mogla.
Nagađam da je posrijedi neki kupac ili netko tko je došao s narudžbom i
pitam se zašto me želi upoznati. No izišavši iz sobe, vidim samo Willa,
onda shvatim da netko stoji iza njega, nazrem haljinu i znam da nije
posrijedi kupac.
“Ovo je Lizzie, Kate”, kaže smiješeći mi se. “Uposlio sam je kao
sluškinju dok ne ozdraviš.”
Buljim u jadno odjevenu djevojku koja je izišla iz njegove sjene.
Haljina joj je iznošena, a cipele joj izgledaju kao da će se svaki tren
raspasti. No njezino mlado lice još nosi otisak pristalosti, a onda opazim
male mrlje rumenila na njezinim obrazima i sjetim se tko je ona.
“Pozdravi gospođu Blake”, zapovjedi joj, a nakon što je promrmljala
to što je tražio, kima joj dok ne napravi mali naklon i moram se prisiliti
da uzvratim na njezin pozdrav. “Lizzie će živjeti s nama...”
“Ali gdje?” prekinem ga.
“Mislio sam u stražnjoj sobici”, kaže zureći u mene.
“Ali gotovo sam ozdravila”, kažem mu. “Još nekoliko tjedana i sasvim
ću se oporaviti.”
“Moraš se odmarati, Kate. Lizzie će obavljati kućanske poslove i
odlaziti po stvari koje nam trebaju. Može ti biti pri ruci da ti pomaže, a
kada se sasvim oporaviš, možemo odlučiti hoćemo li je zadržati.”
Zaustim da još nešto kažem, ali po njegovu licu vidim da neće trpjeti
daljnju raspravu, pa se naglo okrenem i vratim se u spavaću sobu; odatle
ga čujem kako joj kaže da ode po svoje stvari. Njezini laki koraci odjekuju
na stubama i nakon što je otišla, a onda on dolazi k meni i blagim glasom
mi kaže: “Mislio sam da je tako najbolje”.
“Trebali smo razgovarati o tome, Williame. I zašto ta djevojka?”

~ 25 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Zato što tako činim uslugu i njoj i tebi. Možemo joj dati dom, pomoći
joj da nade bolji put u svome životu, a mislim da tebi treba netko barem
još neko vrijeme.”
“Jesi li zaboravio sve one riječi koje je vikala - kako nas je psovala i
proklinjala?”
“Kate”, kaže uzevši me za ruku, “to je kroz nju govorio jedini svijet
koji je ikada upoznala. Ona živi u prljavštini sa starijim ženama koje su je,
uz pomoć siromaštva, zavele na putove grijeha. Mi joj možemo pomoći da
se oslobodi svojih lanaca. Ne znam nikoga boljeg od tebe da joj pokaže
izlaz iz bijede.”
“Možemo li si priuštiti da hranimo još jedna usta?” pitam jer se
nakon tih njegovih riječi ne uspijevam domisliti nikakvoj drugoj
primjedbi.
“Da, možemo. Joseph Johnson naručio je ploče za novu knjigu.”
I tako Lizzie dolazi živjeti s nama, sat kasnije dolazi u kuću sa svime
što posjeduje na ovome svijetu u pletenoj košari, a to obuhvaća tek
nekoliko komada bijedne odjeće i primjerak Biblije koji joj je, kaže, dala
majka prije nego što je umrla. Oca nikada ne spominje. Pozdravljam je
kako se pristoji i, iskreno rečeno, sramim se tvrdoće srca koju sam prije
pokazala. Smještamo je najbolje što možemo u stražnju sobicu, iako je
ležaj isprva tek nekoliko gunjeva na podu s jastukom za glavu, ali
nastojeći uljepšati sobu, okačim na zid nekoliko Williamovih slika svetih
prizora, a ona je tiha, no, reklo bi se, zadovoljna, stalno se osvrće oko
sebe kao da je sve velika zagonetka.
Od njezine skrbi doista mi je malo bolje i ubrzo je vodim u kupnju
tkanine kako bih joj sašila odjeću kao što činim za Willa i za sebe, a oko
joj instinktivno nalazi ono što izgleda najljepše i znam da je razočarana
mojim odabirom skromnije i jeftinije tkanine. Trudim se i naučiti je čitati,
ali nije dobra učenica, misli joj brzo odlutaju, a kada je pokušam
ohrabriti, pita: “Što će mi to?” Kažem joj da bi mogla čitati Bibliju koju joj
je dala majka, čemu se zacijelo nadala, ali ostaje ravnodušna, pa na neko
vrijeme odustajem od poučavanja.
Potičem je da govori o svome životu, ne iz puke znatiželje, nego
stoga što mislim da će mi to pomoći da je bolje razumijem. Kaže mi da joj
je otac bio vojnik koji je otišao u rat, ne sjeća se kamo, i nije se vratio.
Zbog načina na koji pripovijeda o tome, dvojim je li to istina ili je sve
izmislila. Majka je nastojala održati obitelj na okupu dokle god je mogla, a
onda su Lizzieine dvije starije sestre otišle u službu, a majka je morala,

~ 26 ~
Knjigoteka
 daša&anna

kako to Lizzie zove, “raditi na ulici” da bi imala od čega živjeti, ali ubrzo
je zatrudnjela i umrla je pri porodu.
Tužna je to priča i u meni budi svu srdačnost koju nalazim u sebi.
Isprva je učim upravljati domaćinstvom - sve joj je to, čini se, posve
nepoznato - i prilično se dobro slažemo, premda ponekad moram
pomesti pod za njom, a ako je blago ukorim, pogleda me i onda se njezine
zelene oči koje me podsjećaju na mačje stisnu i zure u mene prodorno i
bez treptanja. Jednom kada smo sjele nakon obavljena posla i htjela sam
joj pročitati nešto iz njezine Biblije, prekine me pitanjem: “Je li istina da
gospodin Blake ima napade ludila?”
“Tko ti je to rekao?” pitam.
“Ne sjećam se”, slaže ona.
“Tko ti je to rekao, Lizzie?”
“Mesar koji mi je jučer prodao ovčje odreske. Rekao je: ‘Čujem da si
otišla živjeti s onim luđakom Blakeom?’
“Ne slušaj budalasto lupetanje takvih ljudi”, kažem joj, odlučivši u
sebi da više nećemo kupovati kod njega.
“Ali zašto bi rekao takvo što?”
“Zato što gospodin Blake nije kao drugi, a kada ljudi vide nekoga
koga ne razumiju, skloni su pogriješiti tako da to nazovu ludilom.”
Njezine zelene oči opet se stisnu, ovaj put sumnjičavo, ali umjesto da
joj zapovjedim da nastavi s poslom, kao što bih trebala, zateknem sebe
kako je pokušavam uvjeriti u istinitost svojih riječi, te joj kažem: “Jesi li
ikada vidjela ikakve naznake toga ludila u gospodina Blakea?”
“Neke njegove slike su čudne i na njima nije svijet koji mi je poznat”,
kaže. Isprva oklijeva, potom se ohrabri. “I katkad razgovara sam sa
sobom.”
“Možda razgovara s nekim koga ne možeš vidjeti. A jednoga dana
svijet će znati koliko je velik umjetnik.”
“Njegove oči...”
“Što je s njegovim očima, Lizzie?”
“Katkad izgledaju čudno kao da...”, nanovo oklijeva, za tim me
pogleda kao da je i sama rekla nešto čudno.
“Gospodin Blake vidi svetošću svoje mašte, ponekad vidi svjetove
koji su drugima zatvoreni. Ne bi to trebala smatrati čudnim - to je dar s
Neba”
Zausti da postavi još jedno pitanje, ali zaustavim je i smislim neki
posao koji valja obaviti prije jutra, a ona mu se posveti bez imalo
~ 27 ~
Knjigoteka
 daša&anna

oduševljenja. Gledajući je kako bezvoljno radi, ne mogu se oteti

razmišljanju o njezinoj prošlosti, o tome što je vidjela i činila, i to
bezmalo poništava ljubaznost koju bih joj trebala iskazati te nisam
uvjerena koliko i William da je prigrlila novi život. Onda je sumnjičavost
koju vidim u njezinim očima prisutna i u meni, čvrsto se obavija oko
mojih misli. Unatoč njezinim pitanjima o Williamu polako postaje
opuštena u njegovu društvu i ništa joj nije milije nego da ga gleda kako
radi; ubrzo je jasno da mu njezina prisutnost u kući pruža određeno
zadovoljstvo.
U novoj haljini, koliko god bila skromna, i uređene kose, za razliku
od prijašnje raščupane, izgleda znatno drukčije od djevojke koju smo
sreli na ulici, ali osjećam, možda zbog nepravedne predrasude, da se u
njoj zadržala neka primjesa njezina negdašnjeg života i nema moje puno
povjerenje. U njoj ima nešto, ne samo u tim zelenim očima; s vremena na
vrijeme tiho se šulja kroz kuću te čuje razgovore o stvarima koje bi
trebale ostati između muža i žene. Povremeno pak izlazi i zadržava se
duže nego što smo očekivali i ne želi reći ni riječi o tome gdje je bila, a
kada to kažem Williamu, odgovori mi da je ona sluškinja, ne ropkinja, i da
nismo vlasnici njezina života.
Jednom prilikom, vrativši se kući, čujem ih kako se smiju, a kada sam
otišla u radnu sobu, vidim da joj je dao da boji jedan otisak i čujem kako
hvali njezinu sigurnu ruku. Stojim bez riječi na vratima dok ne shvati da
sam ondje, ali kada me pozvao da pogledam njezin rad, moje su riječi
ravnodušne. Otkako sam izgubila naše dijete, iako je prerano za strast,
nije me dodirivao onako ljubavno, i zureći u svoj odraz u zrcalu, mislim
da mi je to što se dogodilo odnijelo dio prijašnje ljepote. Povremeno se
trudi sprijateljiti se sa mnom, uzima mi četku iz ruke i želi mi češljati
kosu, ali kada u zrcalu opazim kako me gleda, njezine oči nisu ispunjene
ljubavlju. Zatim se uplašim da Will možda želi da ta djevojka bude naše
dijete, naša Eva, da zauvijek bude dio našega života, i ne mogu podnijeti
pomisao da je doista tako, ali ne mogu se nikako potužiti jer će mi reći da
milost ima ljudsko srce i što god rekla, zvučat će kao da nemam dovoljno
milosrđa.
Ponekad joj kupuje sitne ukrase i vrpce kojima veže kosu, i malo-
pomalo, postajući sve milija njemu, manje se trudi smiliti se meni. Kreće
se kroz kuću tako tiho da nikad nisam sigurna gdje je i polako počinjem
vjerovati da je u isti mah svugdje i nigdje jer su se njezini tihi koraci
uvukli u moju glavu. Jednom sanjam da je usred noći ušla u našu sobu i
da nas uhodi, te iako znam da je to bio san, ujutro tražim tragove njezine
prisutnosti. I sve više mislim da noću krišom izlazi iz kuće, ne znam

~ 28 ~
Knjigoteka
 daša&anna

kamo ide i počinjem se pitati vraća li se svojim starim navadama. No

jednom prilikom kada sam ustala usred noći i otišla provjeriti njezinu
sobu, bila je ondje, spavala je, i osjetila sam grižnju savjesti zbog toga što
sam sumnjala u nju.
Zna da je motrim i ponekad pod mojim pogledom nastoji ostaviti
dojam tihe marljivosti, ali ništa što učini ne može me uvjeriti, koliko god
se trudila, i postajem opsjednuta željom da je razotkrijem; jednom je
slijedim dok je u kupnji, ali ne znam čemu se nadam svjedočiti. Osim što
je prečesto zastajala radi čavrljanja, smijuljenja i očijukanja s mesarevim
sinom, nema ničega za osudu i vraćam se, takoreći, praznih ruku.
Pokušavam razgovarati s Williamom o svojoj nesreći, ali on je posve
usredotočen na rad i ne znam mogu li naći riječi koje bi ga nagovorile da
je otpusti. Kad god ih čujem kako se zajedno smiju, zaboli me srce, a kada
je jedne večeri prije spavanja rekao: “U toj djevojci ostvareno je čudo”
jednostavno odgovaram šutnjom. Jednom mi se učinilo da je u snu
izgovorio njezino ime, ali ne mogu biti sigurna u to.
Moje vlastito dijete odneseno je izvan moga domašaja, a umjesto nje
ostavljeno je podmetnuto dijete čija prisutnost služi samo tome da me
svakodnevno podsjeća na to što sam izgubila. A onda mi Will kaže da bih
se možda morala više odmarati jer misli da se još ni izdaleka nisam
sasvim oporavila te da bi bilo najbolje da Lizzie ujutro obavlja kućanske
poslove, a poslijepodne mu pomaže u radu. Vjeruje da je dovoljno vješta
za to, a ja onda pogledam mimo njega i vidim je kako bez riječi stoji na
vratima, usne su joj iskrivljene u osmijeh oštrinom kojega me želi
povrijediti, i uspijeva u toj svojoj nakani. I tako sam gurnuta u stranu u
vlastitoj kući i opet danima ne izlazim iz postelje, osjećam da nemam ni
snage ni želje da ustanem. Ona isprva izigrava dobru bolničarku i donosi
mi hranu, ali u svakome njezinu pokretu neka je samodopadnost, a
jednom prilikom, kad sam je oslovila sa Lizzie, kaže: “Želim da me se
zove Elizabeth. To je moje pravo ime”, pa se okrene na petama s
pladnjem i ostavi me praznini sobe.
Jednoga jutra Will mi kaže da mora otputovati poslom u Highgate.
Kada je rekao da će Lizzie paziti na mene, shvatim da je samo ja moram
zvati Elizabeth. Nakon njegova odlaska u kući je tišina iako se upinjem
čuti njezine korake; na koncu ustajem, odijevam se i trudim se biti tiha
poput nje. Trgnem se zbog zvuka kola u prolazu i vozareva iznenadnoga
ljutitog povika odozdo s ulice te shvatim da sam prestrašena u vlastitom
domu. Bosa prelazim odmorište i zastajem, osluškujući, kod pritvorenih
vrata, načas čujem tih smijeh i osjećam da mi srce kuca tako glasno da bi
moralo obznaniti moju prisutnost poput bubnjeva. Zatim otvaram vrata i

~ 29 ~
Knjigoteka
 daša&anna

nalazim je za njegovim radnim stolom, ladica je otvorena i skriveni crteži

rasprostrti po stolu. Ima barem toliko pristojnosti da se trgne kada me
vidi, ali ne žuri se spremiti crteže ni zatvoriti ladicu.
“Što to radiš?” pitam ulazeći u sobu.
“Tražila sam nešto”, kaže i već su joj zelene oči pune prkosa.
“Nemaš što raditi ovdje. Zaboravljaš se, djevojko.”
“Moje ime je Elizabeth, i nisam ja nikakva djevojka”, odgovori, a glas
joj je jednako hladan koliko je moje lice okupano žarom ljutnje, ublažene
tek dvojbom što mi je dalje činiti.
“Gospodinu Blakeu neće biti drago kada čuje što si radila dok ga nije
bilo.”
“Gospodinu Blakeu možda bi bilo drago kad biste mu vi radili ovo”,
kaže dignuvši list papira i pokazavši jedan od crteža bez imalo srama.
“Ali ako možda ne znate kako, mogla bih vas tome naučiti, ili ovome, i
ovome. Bolje je naučiti kako pružiti užitak muškarcu nego kako mesti
pod ili prati rublje.”
Ne mogu više suzdržavati svoj bijes, pa je pljusnem po licu jer
nemam riječi koje mi trebaju da je prisilim da postane svjesna svoje
sramote. Ona cikne i uhvati se za obraz, ali, Bogu hvala, nisam je jako
udarila i ruka mi se toliko trese da je moram stisnuti uz bok. Baš kad sam
joj se htjela ispričati, vidim mržnju u njoj i umjesto toga kažem joj da ode
u svoju sobu, ali ona se uspravi i zagleda mi se u oči.
“Izgubili ste njegovo dijete, a time ste izgubili i njegovu ljubav”,
prošapće, potom se iznova nasmiješi.
Zamahnem ne bih li je ponovo udarila, ali ona digne ruku vičući:
“Ako me opet udarite, ja ću biti dobri anđeo koji će mu donijeti dijete
koje žarko želi. Ako me ikada više udarite, navest ću ga da bira između
vašega sasušenog tijela i onoga u čemu može uživati sa mnom. I ne
možete biti sigurni da neće odabrati mene, zar ne?”
Na to me obuzme strah, ruka mi klone niz bok te se okrenem i
pohitam iz sobe, zaključam vrata za sobom i stojim ondje dok ne čujem
njezine korake na stubama, potom odem do prozora i gledam je kako
izlazi na ulicu. No prije negoli se udaljila više od nekoliko koraka, okrene
se i mahne mi, a ja ustuknem, zatim, sjedajući na postelju, briznem u plač.
Znam da više nisam gospodarica u vlastitoj kući, ili možda u njegovu
srcu, i u tome trenutku imam osjećaj da je snažnija i lukavija od mene i
znam da prezire ono što smatra mojom slabošću. I u pravu je, ako
pogriješim, zauzet će moje mjesto, pridobiti njegovu naklonost, iz dana u
dan pretvara se iz djeteta u ženu i već sam vidjela kako je gledaju
~ 30 ~
Knjigoteka
 daša&anna

muškarci na ulici, kako je svjesna toga a da ne mora ni okrenuti glavu te

kako uživa u njihovim pogledima i ponekad ih odluči nagraditi koketnim
pogledom ili izazovnim pokretom tijela.
Iznova se prisjećam njegove pjesme i uviđam strašnu istinu da
kletva djevojke zabludjele, mlade, crnini braka kužan zadah dade, ali ne
znam što moram učiniti da bih popravila stvari, ne znam kako prekinuti
čaroliju koja ga sve čvršće steže ni kako dokinuti moć njezine kletve nada
mnom. Kada se vratio, još je nema, uspješno je zaključio posao i
dogovorio cijenu za naručen rad. Pita me gdje je ona, a ja mu odgovorim
da ne znam i ne kažem ništa o onome što se dogodilo.
“Vrlo si tiha, Kate”, kaže. “Još se osjećaš slabo?”
“Samo mali umor, proći će”, kažem mu.
“Imamo sreće što je tu Lizzie”, kaže zastavši da izuje cipele s nogu
premorenih od hodanja. “Ona ti je vrijedna pomoć.”
“Da, ali sve sam jača i mislim da ću ubrzo posve ozdraviti, a onda
nam neće trebati njezina pomoć.”
“No kamo bi otišla kada bismo raskrstili s njom, a osim toga uvijek je
moguće da bi osjetila kako joj nema druge doli vratiti se svome starom
načinu života. A tako je daleko odmakla na boljem putu.”
Ništa mu ne odgovorim, ali shvatim da moram čekati pravi trenutak
i naći način da ga dovedem do spoznaje istine koji me neće uniziti u
njegovim očima.
“Zadržimo je bar još neko vrijeme; uostalom, s njom je kuća vedrija”,
pridoda masirajući nožne prste ne bi li ublažio bol.
Znači, s njom je kuća vedrija, i u njegovoj je glavi postala dio njegova
naslikanog svijeta nedužnosti. Kažem sebi da mi treba sve moje
strpljenje, da se moram primiriti i čekati dok se ne ukaže prilika, ali dok
dan prelazi u noć, moje raspoloženje tone u beživotan očaj, i postelja u
kojoj spavamo odjednom izgleda veća nego ikada i čini mi se da nas
nikada nije razdvajao toliki prostor. I more me snovi u kojima opet ne
znam čitati, a oni svaki dan razmjenjuju pisma kojih je sadržaj meni
skriven. Probudivši se jedne noći iz takva sna, čujem kako se otvaraju i
zatvaraju njezina vrata te u hipu donosim odluku, ustajem i navlačim tek
onoliko odjeće koliko je nužno da izgledam pristojno i slijedim je na
ulicu. Mjesec je gotovo pun i posut mrljama, i noć je nekako čudna,
preobražena u nešto što ne prepoznajem, osjeća se bilo života drukčije
od svega što sam upoznala danju, ali bezmalo je kao živo stvorenje koje
navaljuje na rešetke svoga kaveza.

~ 31 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Onoliko sam joj blizu koliko se usuđujem dok prelazi New Road i
ulazi u Apollo Gardens, gdje niz šatora i na brzinu sklepanih staništa nudi
sve vrste razuzdane zabave koje bi posrnuli čovjek mogao poželjeti. Na
danjemu svjetlu mjesto izgleda prilično jadno, ta klimava skloništa
izgledaju kao da bi ih odnijela prva jaka oluja, ali noću, sa zadimljenim
uljanim svjetiljkama koje bacaju divovske siluete na platnene zidove te
sa zavijanjem violina i ljudskih glasova, poprima izgled samoga Pakla.
Iznenada mi prilazi neki muškarac, pijano tetura prema meni i pita
koliko mora platiti za svoj užitak, i samo zahvaljujući tome što se jedva
drži na nogama, uspijevam izmaći njegovim šapama. Staze su blatnjave
od nedavne kiše, dublje bare sjaje se na mjesečini; bojim se i razmišljam
o tome da se vratim, ali veća potreba tjera me dalje. Dva vojnika u odori
stoje na ulazu u jedan šator i s vrčevima u rukama nazdravljaju grleno
kunući Bonapartea. Prolazeći mimo njih, čujem njihovo prostačko
ruganje, a onda je vidim kako ulazi u najveći šator; reklo bi se da se umije
kretati tim stazama nevidljiva i neometana poput sjene.
Hvata me bojazan da je slijedim u neki svijet iz kojega se nikada neću
vratiti i u svakome kutu šatora vidim ljude koji izgledaju kao da bi
čovjeku prerezali grlo za oskudan sadržaj njegove novčarke. Hrpa
praznih ljuski od kamenica svjetluca poput očiju što budno motre. Sa
svakom sekundom koja prođe imam dojam da sam ušla u jedan od
Willovih opisa Pakla i sumporna tmina žari se kao najgora noćna mora.
Bilo to stvarno ili zamišljeno, čini mi se da je ovaj svijet naslikan
najtamnijom ljubičastom i crnom, zatim prošaran jarkom, zagasitom
crvenom. Šalom pokrivam glavu kao da bi me to moglo zaštititi i odlazim
do jedne strane šatora gdje kroz loše zašiven šav mogu neopaženo viriti
unutra. Ona sjedi kod uspravljene bačve koja služi kao stol, okružena je
skupinom muškaraca i žena koji su očito popili mnogo jakoga pića i svaki
njihov smijeh zvuči bestidno. Potom se skutri u krilu jednog muškarca i
grli ga oko vrata dok on ne gurne lice u njezine dijelom razgolićene grudi.
Na trenutak sva protrnem zamišljajući da će muškarac kojem dopušta
takvu slobodu polako dignuti glavu i da ću vidjeti Willovo lice. Osjećam
mučninu u želucu, onda vidim kako je muškarac kroz uzak izlaz u dnu
šatora vodi van u noć. Pomišljam na to da ih slijedim, ali znam da više
doista nema potrebe za tim, pa se, držeći se sjena koliko god mogu,
vraćam kući.
Kada sam ušla u kuću, Will stoji sa svijećom u ruci i na licu mu se
vide strah i uzrujanost. Zuri u blato na mojim cipelama i na otiske koje su
ostavile na podu.
“Za boga miloga, Catherine, reci mi gdje si bila? I gdje je Lizzie?”

~ 32 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Gdje je Lizzie? Izvalila se na leđa i bavi se zanatom o kojemu najviše

zna i u kojemu je najbolja. Bavi se njime upravo u ovom trenutku.”
“To ne može biti istina” kaže sa žestinom u glasu, uvjeren da lažem.
“Zašto govoriš takve opake stvari?”
“Zato što je to istina kao što je istina da stojim pred tobom - vidjela
sam to vlastitim očima. A vidio bi i ti da nisi dopustio da ti oči budu
zaslijepljene.”
“Nije tako!” viče kao što sam ga čula da viče zbog mnogo drugih
stvari.
Počinje pogledavati mimo mene prema vratima i vidim da se još
uvijek pita koliko je istine u mojim riječima; sumnja koja ne nestaje iz
njegovih očiju razbukta moj bijes kao nikada prije, pa kada kaže: “Moram
je dovesti kući” i krene prema vratima, posve se izbezumim i čujem sebe
kako vičem: “Ako odeš svojoj kurvici, neću biti ovdje kada se vratiš! Ako
je opet dovedeš u ovu kuću, zauvijek ću otići. Ozbiljno ti govorim,
Williame.”
Oklijeva, ne zna bi li gledao u mene ili u vrata iza sebe, onda kaže:
“Što će biti s njom?”
“Nemam odgovor na to, ali znam da će, dovedeš li je natrag u ovu
kuću, ono što postoji između nas biti zauvijek uništeno. Ako ti je imalo
stalo do našega zajedničkog života, moraš prestati misliti na nju i početi
misliti na nas.”
“Ali što ako joj se dogodi nešto loše?”
“Izabrala je tako kako je izabrala i ne možeš više ništa učiniti za nju.
Ono što smo joj pokušali dati nikada joj nije bilo dovoljno. Znala sam to
od početka, i da smo pustili da njezini planovi uhvate korijena, zauzela bi
moje mjesto u tvojoj postelji.”
“Kako to može biti istina, Kate?” kaže odmahujući glavom, poričući.
“Pogledaj me, Wille, sada me pogledaj i reci mi da nikada nisi osjetio
želju.”
Okrene glavu od mene, i oboje smo dobili odgovor. Kuća odjednom
ispusti jedan od svojih neobjašnjivih zvukova, zastenje kao da se sve
malo premješta, kao da je opterećena prevelikim teretom, a ja ne
osjećam sažaljenje prema njemu iako mu na licu vidim patnju.
“Slab je prorok, Williame, tko ne može vidjeti vlastitu budućnost, tko
dopušta da njegovom voljom upravlja volja nekoga tako nedostojnog.”
Stoji poput djeteta, a na licu mu plešu mrlje svjetla od svijeće koja
zatreperi na propuhu kod vrata.
~ 33 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Što mi je činiti?” pita, prvi me put pogledavši s iskrom ljubavi u

očima.
“Zaključaj vrata, Wille. To ti je činiti. Zaključaj ih i ne otvaraj koliko
god kucanje bilo glasno. Ujutro može doći po svoje stvari. Sada dođi u
postelju i čvrsto me zagrli da bi sve moje dvojbe izblijedjele, da bi se sve
popravilo i obnovilo.”
On postupi kao što sam tražila, a kada je počelo lupanje, nastoji ga
potisnuti iz svoje svijesti zarivši glavu u moja prazna njedra; kucanje
ubrzo zamijene kletve, koje, reklo bi se, lepeću oko naših glava poput
slijepih miševa, te se na koncu spusti tišina i čuje se samo postojano
kucanje naših srdaca.
Ne znam što je poslije bilo s njom - ujutro sam ostala u našoj sobi
kad joj je rekao da mora otići i tek godinama nakon toga kaže mi da joj je
pokušao naći mjesto u utočištu za djevojke u Lambethu gdje takve poput
nje obučavaju za službu u domaćinstvu ili za rad u nekoj od novih
radionica kojima treba radna snaga. Mislim da ona ne bi mogla prihvatiti
stegu toga mjesta i, barem u sebi, jer nikada to nisam izrekla naglas,
smatram vjerojatnijim da se pridružila drugima svoga soja na Charing
Crossu. I nikada ne idem onamo iz straha da je ne sretnem.
No isprva ni to nije dovoljno da se dokraja popravi naš odnos, ne
mogu mu tako lako oprostiti sve što se dogodilo, pa je naša postelja
hladna i nakon što sam se oporavila; premda je uviđavan i blag, svoju
strast posvećuje radu, a ja mu ne pomažem onako često kao prije, dok on
meni ne pokazuje što je napravio, ali jednoga jutra, kada mi je dugo
trebalo da ustanem, na stolu je pjesma i znam da ju je ostavio kako bih je
vidjela:

Moja Ubava ruža

Ponuđen mi bje jedan cvijetak mio: Cvijetka takva svibanj nikad dao
nije. Al Ubavu ružu imam; nisam htio Mjesto nje da taj mi cvijetak srce
grije.

Otidoh potom do Ubave ruže: Obnoć sam je, obdan njegovati htio. Al
od ljubomore lik joj moj omrže: Samo trnjem njenim darovan sam bio. 7

7
Izvorni naslov: “My Pretty Rose Tree”. Iz Pjesama iskustva.
~ 34 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Uzimam je i čitam nekoliko puta, zatim prilazim prozoru i gledam

kako rijeka klizi između kuća. Isprva sam srdita jer nisam trebala biti
prisiljena da mi od ljubomore njegov lik omrzne, a trnje što ga sada bode
neznatno je spram boli koju mi je nanio. Rijeka je krcata ribarskim i
teretnim brodovima, iz dana u dan sve je bremenitija poslovima grada.
Pitam se prema kojemu dalekom moru teče. Nikada nisam vidjela more.
Potom vratim pjesmu na isto mjesto gdje sam je našla i prihvatim se
dnevnih poslova.

Sva naša duga zajednička budućnost puna je njegovih vizija i

predivnih otkrivenja, a ovo je sigurno nagovještaj nekoga čudesnog
događaja. Šaptom pitam gospodina Blakea misli li da je to znak da smo u
posljednjim danima, ali ne odgovara i stoji kao da je okamenjen, svuda
oko nas ljudi su se zaustavili, nepomični, lica okrenuta uvis duboko su
začuđena. Čini se kao da je jedna od njegovih slika postala stvarna i
urezana u noćno nebo, a same su boje poput onih koje najviše voli, i na
trenutak se pitam je li moguće da je to ostvarila njegova božanska mašta.
Ili je to možda Božja kazna ljudima koji su odvratili lica kao što ih
odvraćaju od svih proroka. Gradski psi laju i cvile, a djeca koja se još
igraju na ulici ukočila su se na mjestu, neka prestrašeno plaču.
Isprva naizgled gotovo nepomična, vatrena kugla potom sune
nebom, tako jarko plava i crvena da bezmalo sažegne oči. Njezin nas sjaj
sve pretvara u sjene dok se za njom vuče velik, blistav rep narančasta
plamena koji se uz potmulu grmljavinu lomi na manje komade. A nakon
što je nestala, ljudi su nekoliko trenutaka zbunjeni i tihi, zatim stanu
burno raspravljati o tome što su vidjeli. Neki se obraćaju gospodinu
Blakeu da objasni, ali on im se samo smiješi i ponavlja: “Zvijezde bacaju
svoja koplja”, i koliko god navaljivali, ne daje drugoga odgovora. Nakon
što smo se vratili kući, razdragano zapleše, onda me uzme za ruke i
potakne da plešem s njime po nekoj glazbi koju samo on može čuti, te
nastojim pratiti ritam njegovih koraka dok na koncu ne klone u stolicu.
“U pravu si, Kate, to je sigurno znak”, gotovo viče i oči mu se žare, pa
mi govori o svim svojim idejama i planovima za novi posao kojega se
mora prihvatiti, preplavljen je uzbuđenjem i neke njegove riječi mogu
pratiti, a neke mi promaknu, ali vjerujem da sve imaju najdublje
značenje. Te noći naporno radi, bez trenutka odmora, kao da se na njega
spustio Duh Sveti, a ja sjedim uza nj i promatram silnu energiju i strast
što oblikuju sve što čini; malo govori, ali ponekad zastane i rukama
umrljanim tintom uhvati moje te ih digne do svojih usana. Ujutro mu,
iscrpljenom, nosim kruh i piće, a kada mu klone glava i zadrijema na
~ 35 ~
Knjigoteka
 daša&anna

rezbarskome stolu, natjeram ga da ustane, odvedem ga u spavaću sobu,

razodjenem ga i kao majka djetetu pomognem mu da navuče noćnu
košulju te ga pustim da spava, a onda satima hodam po kući na prstima
da ga ne bih probudila. Poslije nekog vremena čujem njegov glas kako
zaziva moje ime, a nakon što sam ušla, da mi znak da mu priđem, i to su
najdragocjeniji i najčudesniji trenuci, njegove riječi što šapću o vatri koja
teče nebom i o dalekim zvijezdama nalik su na bisere u mojim ušima, a
kada mi kaže da njegovo srce pripada meni, bukti tako žestoko da se
gotovo bojim da će me plamenovi progutati.
Narednih dana nježan je, ali šutljiv i ne znam što mu se vrzma po
glavi, ali onda s vremenom postane nemiran, hoda po kući i ponekad
razgovara s nekim koga ne mogu vidjeti. Jednom se na ulici pograbi s
čovjekom koji tuče konja tvrdeći da je njegovo vlasništvo i da može činiti
što hoće; na trenutak pomislim da će William istrgnuti štap iz čovjekove
ruke i ošinuti ga njime. Moram ga odvući, i onda se čini da ga ljuti sve što
grad može ponuditi, primjerice kada prođemo mimo kuće koja izvana na
zidovima ima okačene kaveze s pticama pjevicama. A u Blackfriars Roadu
bjesni protiv Albionskoga mlina i viče glasno da ga svi mogu čuti da
čovjek nije stroj. Dok hodamo dalje, govori o Kristu koji je ušao u hram i
rastjerao mjenjače novca, i bojim se da bi mogao biti nasilan prema bilo
kome tko podjari ono što ga tako jako tišti. Pokušavam ga smiriti, ali
reklo bi se da se prijašnja radost zbog onoga čemu smo svjedočili na
nebu rasplinula i da je njezino mjesto zauzelo bolno nezadovoljstvo
svime što svijet nudi. Tada me obuzima strah da će na njegovu nebeskom
svodu najjače sjati njegova mračna zvijezda. Traži od mene da
neprestano budem s njim, kada sjedi za svojim stolom, gdje ne radi
mnogo, ili kada šeće gradom u bilo koje doba dana ili noći. A tu je i nemir
koji mu ne daje predaha, osim kada mu čitam Bibliju ili ga prisilim da se
umiri čvrstinom moga zagrljaja.
Jednom prilikom, u želji da mu odvratim pozornost, nagovorim ga da
posjetimo izložbu mehaničkih igračaka i kurioziteta, pa u stražnjoj
prostoriji jedne trgovine gledamo vojnika koji maršira, medvjeda koji
lupa u bubanj, svirača violine i varalicu koji izvodi trik s kockama, ali sve
je to zapravo pomalo neukusno i njihova izumiteljska domišljatost slabo
ga se dojmi. Onda nam jednoga dana kada smo krenuli na drugu stranu
rijeke neki čovjek na mostu pruži oglas, a mi pomislimo da je posrijedi
neki čudesan lijek ili budalasta zabava koja niče posvuda kao da grad
mora neprestano zabavljati svoje građane prizemnim i niskim
sadržajima. No Will zastane kako bi ga pročitao; oglas poziva “sve koji su
željni vidjeti čuda prirode” da dođu pogledati Kraljevsku menažeriju u
londonskome Toweru. Na trenutak pomislim da bi Will mogao prekoriti
~ 36 ~
Knjigoteka
 daša&anna

uličnoga prodavača zbog tih otisnutih oglasa i reći mu, kao što sam ga
čula da kaže drugima koji zatvaraju stvorenja što imaju pravo živjeti
slobodna, da čini zločin protiv Neba. No umjesto da se rasrdi, ne kaže
ništa, pruži mi papir da ga spremim u džep te nastavljamo šetnju
prolazeći ispred Kraljevske akademije, gdje mi Will pripovijeda o svojim
studentskim danima, zatim odlazimo do Westminsterske opatije gdje je,
netom stasavši u mladića, vježbao crtanje među grobovima i kipovima.
Iznova utihne osvrćući se na mjestima koja je nekoć stalno posjećivao,
pokazuje mi stvari koje je crtao, a u meni raste uvjerenje da razmišlja o
tome kako se odvijao njegov život od tih dana i ne znam jesu li te
mladalačke snove koje je gajio zamijenili bolji ili ima osjećaj da su
razmrskani na komadiće i izgaženi. Opatija je hladna oku i tijelu sa svim
svojim mramorom i kamenom te ni svijeća ni pozlata ne mogu zaustaviti
moje drhtanje; drago mi je kada me uzme pod ruku i vratimo se na
svjetlost sunca.
Uvjerena da je to poticaj s kojim se neće složiti, pitam ga možemo li
otići pogledati menažeriju, pretpostavljam da je moj prijedlog budalast i
da će ga uvrijediti, ali očajnički tražim nešto što će ga zaokupiti i bojim
se, jer sam već vidjela znakove, da će mi ga uzeti duboka potištenost. I
mislim da je čak i njegov bijes bolji od stanja u kojemu ništa ne može
pobuditi nikakav osjećaj i nad svime vlada teško mrtvilo. Ali na moje
iznenađenje, on se ne usprotivi. Nakon što smo platili ulaznice, strepim
da će mu pasti na pamet da, poput Krista, isprevrće sve što smatra zlim i
kaljanjem života i svega što je sveto. Namrgođen je dok gledamo
neobične stvorove dovedene iz dalekih zemalja, razdražuje ga uzbuđeno
čavrljanje drugih posjetitelja, a kada vidi golema medvjeda vezana
lancem za zid, glasno ga usporedi s igračkama koje smo vidjeli, zatim s
onim nesretnicima koji su nekoć bili zatočeni na tome vlažnom i
tmurnome mjestu. Ljudi ga gledaju, pa ga nastojim smiriti i kažem mu da
smo pogriješili što smo došli, ali baš kada se spremamo otići, izvuče ruku
iz moga blagog stiska i zaputi se do kaveza podno visokih zidova s
kruništem koje se crni od gavranova.
Stojim mu uz rame dok zuri bez ijedne riječi. Stvorenje drukčije od
svih koje sam ikada vidjela oličenje je žilave snage, a njegovo prugasto
žuto-smeđe tijelo iste je boje kao rep kometa. Gipko hoda s jedne strane
otužnoga kaveza na drugu, a onda se okrene i pogleda nas, oči mu gore
žutom vatrom koja odiše nekim skrivenim bijesom, nekom jakom
mržnjom. Svaki me njegov pokret plaši, a još se više bojim stoga što mi
kavez koji ga sputava ne izgleda baš čvrsto, te pokušam odmaknuti
Williama kada priđe korak bliže rešetkama, ali on mi uzrujanom gestom
pokaže da ga pustim i ja ga poslušam. Stvorenje nije nalik ni na koje
~ 37 ~
Knjigoteka
 daša&anna

drugo, ni na majmune koji se pokušavaju dopasti ne bi li iskamčili makar

kakve mrvice ni na druge sumorne životinje, koje su sve podjednako
jadne i beživotne. Gledam stvorenje pred nama i znam da se nije pokorilo
svojoj sudbini, u njegovu nemirnu hodu vidim glad za onim čega je
lišeno. Pokušam izraziti svoje misli, ali William ne odgovara, stoji posve
nepomično i čini se da sve upija. Unatoč mojem upozorenju primakne se
još malo, a stvorenje polako okrene glavu prema njemu kao da se prvi
put udostojilo pogledati ga. I prestrašena sam dok on zuri u njegove oči
boje jantara, u kojima tinja nešto što ne mogu imenovati jer mi za to
nedostaju riječi.
Zatim skupina mladića priđe kavezu i čarolija se prekine, njihovi
prostački glasovi stope se s graktanjem crnih gavranova koji se gnijezde
iznad nas. Naguraju se oko rešetaka i krevelje se životinji, a William je u
toj gužvi gurnut u stranu; jedan od mladića, u želji da nasmije svoje
prijatelje, priđe još bliže i stane joj govoriti kao da je kućna mačka.
Bodrenje njegovih drugova ohrabri ga, pa nađe neki mali štap i počne je
njime bockati kroz rešetke uz prodoran zvižduk. Na to se tigar trgne i
rikne, ispusti zvuk koji me podsjeti na grmljavinu kometa, a mladić,
šokiran, odskoči tako brzo da padne na svoje prijatelje s takvom silinom
da su popadali poput čunjeva prije nego što su se stigli izmaknuti. Zatim
je ostao samo William, stojeći jednako blizu kao prije, i samo ga rešetke
razdvajaju od stvorenja koje nekoliko sekundi zuri u njega vatrenim
očima, zatim se okrene i povuče se u sjenu u dnu kaveza, gdje legne na tlo
s glavom prema zidu i više nas ne želi udostojiti pogleda.
Dok se udaljavamo, jedan od mladića koji još uvijek otresaju prašinu
sa sebe, ali su već spremni za novo junačenje, viče za nama, kaže
Williamu da si umišlja da je Daniel8.
“Ne bi smio biti u kavezu”, kaže tihim glasom, moram se napregnuti
da ga čujem; kada mu kažem da mi je drago što ga njegov zatvor razdvaja
od nas, on odgovori: “Više od svega što sam ikada vidio on ne bi smio biti
u kavezu”. A kada mu kažem da ga je samo kavez spriječio da nas
proždre, odvrati: “Takav je kakav je i ništa više od toga”.
Zastane i na trenutak se osvrne te pomislim da se kani vratiti i
učiniti što god treba da to stvorenje pusti na slobodu, i bojim se žestine
njegova izraza, a sve za čime žudim blagost je i smirenost. Kažem mu da
se osjećam slabo i tako skrenem njegovu pozornost na sebe, pa stanemo
ispred jedne gostionice i on uđe i donese nam piće, pa sjedimo i
promatramo neprekidni život rijeke.

8
Starozavjetni prorok koji je bio bačen u jamu s lavovima, ali mu oni nisu naudili.
~ 38 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Nakon nekog vremena pita me bih li voljela vidjeti more, a kada mu

odgovorim da sam često sanjala o tome, kaže da bi mi se mogla pružiti
prilika ako to želim jer mora podijeliti sa mnom neke važne novosti.

Možda sam zadrijemala tu pokraj vatre, pa nisam opazila njegov

dolazak. Dignem pogled i on mi se smiješi, lice mu je smirenije i
spokojnije nego što sam ga ikada vidjela. Na odjeći mu je i dalje svjetlosni
sjaj i želim mu prići, ali bojim se da će mi ruke zagrliti samo snove i
uspomene u mojoj glavi. Umjesto toga pitam ga, kao i uvijek: “Koliko još,
Williame?” a on odgovara: “Još malo, Kate, još jako malo”, i njegove riječi
ispunjavaju me zadovoljstvom. Potom nakratko sjedimo u tišini i premda
ništa ne govorimo, čini se kao da svi dani našega života nanovo prolaze
između nas.
Sada mi dakle priopćuje važne novosti da mu je William Hayley, 9
koji je veliki ljubitelj njegove umjetnosti, ponudio posao i potporu. Otići
ćemo iz Londona, koji je za nas postao nalik na pustinju, pun srdžbe i
razdora, i unajmiti kućicu u Hayleyevu rodnome selu Felphamu u
Sussexu te biti pod njegovim velikodušnim pokroviteljstvom. William se
oslobađa potištenosti i uzbuđeno obavlja nužne pripreme, a meni je
drago što odlazim iz grada i nadam se da će u našemu novom domu biti
manje stvari koje će ga uzrujavati i odvraćati od rada.
“Činilo mi se da je to dobra zamisao”, kaže dok se svjetlo s prozora
lomi i onda teče kroz njega. “Sjećaš li se putovanja onamo?”
Odgovaram mu potvrdno i prisjećam se kako je netom prije polaska
rekao da mu iz prstiju frcaju vatrene iskre u očekivanju svoga budućeg
rada. Gledam te iste ruke i ponovo se čudim koliko su bijele, nema ni
traga tinti koja se ni najmarljivijim trljanjem nije mogla sasvim ukloniti.
Čini se da je sve njegovo naprezanje iz prošlosti sada dokončano i
isprano, te sjedi čist kao da je okupan vodom bistrijom nego što ljudsko
oko može vidjeti.
Dotamo mijenjamo nekoliko kočija i svaki se put mučimo tovareći
teške kutije u kojima je sav naš posjed na ovome svijetu. Stižemo malo
prije ponoći, ali pod jakom mjesečinom još uvijek možemo vidjeti da je
naša kućica najljepši dom koji smo mogli zamisliti; čini nam se poput
oaze spokoja i nade. Stojeći ispred nje, čujemo nešto što nikada prije
nismo čuli, ali kažemo sebi da to mora biti zvuk mora, i sam miris grada
zamijenilo je nešto slankasto i svježe. Rano prvoga jutra on odluta van
dozvan ptičjim pjevom i na polju pokraj kuće čuje kako neki dječak

9
William Hayley (1745-1820), engleski pisac i mecena.
~ 39 ~
Knjigoteka
 daša&anna

doziva čovjeka za plugom: “Oče, kapija je otvorena”, pa nahrupi unutra

kako bi mi rekao da je to znak, te smo uzbuđeni kao djeca i sve
uređujemo s velikim poletom.
Nakon što smo za taj dan završili s poslom, hodamo preko polja koje
nas razdvaja od mora, on, doduše, žuri i nestrpljiv je, ali ja oklijevam,
nisam sigurna što ćemo naći, a sa svakim korakom zvuk je sve glasniji
dok naposljetku ne nadjača sve drugo. I evo ga, pruža se u daljinu dokle
pogled seže, i odjednom se čvrsto uhvatimo za ruke kao da nam treba
zaštita i od golema prostranstva i od neprestana gibanja koje se kotrlja
preko nas kao da ga pokreće neka nevidljiva sila. Puše jak vjetar i valovi
se dižu kao da su bijesni, zatim se njihova jarost razbije i zamijene ih
valovi koji dolaze iza njih. Will krene prema šljunčanom žalu, lica
okrenuta moru, ali kada mi pokaže da ga slijedim, isprva se ustežem,
bojim se da bi nas moglo pokupiti s obale i odnijeti u svoje skrovite
dubine. No on se okrene i pruži mi ruku i ja je uhvatim te malo teturamo
jer nam stopala uranjaju u dubok šljunak, vjetar nam šiba odjeću i kosa
mi vijori. Prilazimo sve bliže dok ne dođemo do samoga ruba gdje valovi
zapljuskuju i odnose oblutke, a onda on otpušta stisak i širi ruke,
pokazuje mi da ih i ja raširim, pa stojimo na udaru vjetra nudeći svoj
zagrljaj golemu prostranstvu. Zatim objema rukama uzme nekoliko
oblutaka, drži ih kao da su to najdragocjeniji dragulji na svijetu i zuri u
njih; slijedim njegov primjer, ali ne mogu vidjeti to što on vidi, a kada ga
upitam, kaže mi da držimo cijeli svijet. I sve u njemu puno je krajnjega
divljenja i uzbuđenja, i načas mislim da će zaroniti u dubine, ali stavljam
mu ruku na rame i kažem mu da mi je hladno i da se moramo vratiti u
kućicu. Nevoljko okrene leđa moru i vraćamo se po vlastitim tragovima
preko šljunka, a on se stalno osvrće.
Te noći ustaje iz naše postelje, odijeva se, s prozora naše spavaće
sobe gledam ga kako izlazi i znam da je pod mladim mjesecom otišao
ponovo gledati more, pa ga čekam strahujući da će biti usisan u njegove
najmračnije dubine i u tren oka odnesen u vječnost. Ležim u neznanoj
postelji u neznanoj kući okruženoj tihim šumom mora i najednom
osjećam užasnu osamljenost, ne samo zbog toga što sam sama nego i
zbog toga što znam da u njegovoj glavi ima svjetova u koje ne mogu doći,
sama njihova priroda i njihove boje uvijek su mi, čini se, izvan dosega. Te
noći vidim posve jasno ono što oduvijek znam, naime da posjedujem dio
njega, ali samo dio, i premda znam da me i voli i treba, mene, svoju “sjenu
zanosa”, nikada neću imati sve za čime žudim svim srcem. Ja sam
supruga i pomagačica, ali želim znati što on zna, vidjeti što on vidi, pa na
trenutak pomišljam na to da pođem za njim, no pokazuje se da su
strahovi jači, pa umjesto toga samo odlazim do prozora te se molim i
~ 40 ~
Knjigoteka
 daša&anna

nadam njegovu sigurnom povratku. Na koncu se pojavljuje iz polja

kukuruza, lice mu je okupano mjesečinom, kosa mu je raskuštrana i strši
uvis poput strni na polju. Iza njega je more i korača prema kući kao neko
stvorenje koje je uteklo na slobodu iz njegovih tajnih spilja, a kada me u
postelji grli i ljubi, tijelo mu se trese i koža mu ima okus soli.
Nakon trećega dana više ne trpi odgađanje i znam da nema svrhe da
se opirem, pa rano ujutro, praćeni umilnom pjesmom ševa, prelazimo
malu udaljenost do mora i drago mi je što je sada mirnije, preliveno je
jutarnjim svjetlom, a valovi su manje jarosni i tjerani vjetrom nego kada
sam ih prvi put vidjela. Šljunak se iskri na svjetlu i svjetluca kao hrpa
dragog kamenja, oštar je pod mojim bosim nogama, zatim skidamo
odjeću i stojimo goli na rubu golema prostranstva. Opet se bojim, ali
William ide prvi, hoda u valove raširenih ruku, a kada me pozove da
dođem za njim, zakoračim u plitku vodu koja se pjeni oko mojih stopala.
Potiče me da budem odvažna, da je to najljepše krštenje koje bismo ikada
mogli doživjeti te ohrabrena nastavljam do mjesta gdje stoji, u vodi do
pasa, uzdišući zbog hladnoće koja njemu, reklo bi se, nimalo ne smeta.
Šljunak se miče pod mojim nogama, uvlači mi se između nožnih prstiju i
plašim se da ću izgubiti ravnotežu, ali on me uzima za ruku pa stojimo
jedno drugome uz bok okrenuti prema valovima koji nas načas ponesu
dok se voda, pjeneći se, lomi na našim tijelima. A onda ga iznenada nema,
uronio je ispod valova i trenutak-dva ga ne vidim, zatim se iznova pojavi,
more se slijeva i kaplje s njega, i okupan je jutarnjim svjetlom tako da sve
oko njega blista i sve je novo, potom mi kaže da učinim što i on, da se
krstim u najčišćemu svjetlu. No ja sam prestrašena, pa me opet uzima za
ruku i uranjam ispod površine, voda mi ulazi u oči i u usta te izranjam
grcajući i kašljući, a on me obgrli, uspravi me i makne mi mokre
pramenove s očiju.
Teturamo natrag uz žal, osušimo se najbolje što možemo i odjenemo
se, zatim sjedimo licem prema moru koje kao da se budi i počinje se brže
kretati, valovi su sve veći i sve silniji. William u tišini sjedi na jutarnjem
svjetlu, onda mu se, bez riječi, usne počnu micati i okrene lice prema
nebu kao da prima blagoslov, zatim se okrene prema meni i pita mogu li
to vidjeti, a kada ga upitam što, kaže: “Svako zrnce pijeska, svaki kamen
na kopnu, svaka stijena i svako brdo, kao samo more sve poprima
ljudsko obličje”, te stoji i gleda oko sebe zanesen time što vidi, a ja se
očajnički osvrćem na sve strane jer i ja želim imati udjela u toj viziji.
“Cijela je zemlja postala kao jedan čovjek sačinjen od sjajnih čestica
svjetla”, kaže kao da se to oblikuje pred njegovim očima i kao da bi to
mogao dotaknuti ako ispruži ruku. Kaže mi da “stoji u strujama nebeskih
svjetlosnih snopova” i lice mu je prožeto dubokim zanosom. Ponovo se
~ 41 ~
Knjigoteka
 daša&anna

osvrćem oko sebe, upinjem se vidjeti taj svijet, ali vidljivo mi je samo
mokro svjetlucanje šljunka i more koje se proteže do neba. Sklapam oči,
ali moja osjetila ne opažaju ništa osim sve jačega vjetra koji mi puše u
lice i šljunka koji se miče koliko god nastojala biti mirna. Tužna se
okrećem i odlazim, polako se penjem prema kući, jednom zastanem i
osvrnem se te vidim da stoji kao skamenjen pred nečim što meni izgleda
samo kao golemo prostranstvo oceana.
Ovdje u Felphamu pokraj “mora vremena i prostora” on ima mnogo
vizija. Vidi svoga mrtvog oca i brata, jednom vidi kako vjetar nosi tisuću
anđela, jednom pak, hodajući uz rub mora, lica drevnih pjesnika i
proroka. Šum vjetra kroz polje kukuruza njemu zvuči kao šum duša.
Reklo bi se da mu je izbavljenje iz okova Londona sa svom njegovom
prljavom maglom i mrežom ulica omogućilo da vidi rajske dveri. Prvih
godina marljivo radi i zadovoljan je, ali s vremenom se stvari počinju
mijenjati nagore. Ubrzo otkrivamo da je kućica koju smo unajmili i koja
ostavlja dojam udobnosti zapravo vlažna i hladna - ondje počinju moji
bolovi, a događa se i da nas oboje obori vrućica. Will je postupno u sve
lošijem odnosu s Hayleyem, koji ga vezuje za kuluk svojih narudžbi, i
dolazi do uvjerenja da bi trebao posvetiti svoje talente vlastitome radu.
Tada mu se misli iznova usmjere na London.

William je opet otišao, njegova stolica okrenuta prema meni nanovo

je prazna. Ne može se znati ni predvidjeti kada će doći ili otići. No sama
soba uvijek se čini drukčijom, boji je i na nju se otiskuje njegova trajna
prisutnost, te ponekad razgovaram s njime i kada ga nema. I kažem mu
kako nakon svih tih godina mislim da i ja imam vizije, ponekad na tren
opažam raj, a katkad čujem i pjesme anđela. A onda se vraćam unatrag i
ponovo želim znati zašto nijedan dobri anđeo nije došao blagosloviti
moje dijete kada sam bila trudna, pitam se je li to možda bilo zbog
nekoga mojega grijeha kada sam, poput prve Eve, podlegla iskušenju i
stoga bila istjerana iz božanskoga vrta. Ne znam međutim koji je to bio
grijeh, osim možda što sam se previše vezala za zemaljske stvari -
kuhanje naših objeda, izradu naše odjeće, neprestano baratanje novcem i
sve druge službe koje sam nastojala obavljati - i pritom zaboravila
dovoljno često dizati pogled prema spasenju svoje duše. Jako često
mislim na naše izgubljeno dijete, pitam se je li sada zbrinuta na Nebu i
pamti li me kao svoju majku dok se igra na rajskim poljima i kraj bistrih
rajskih rijeka. Nakon svih ovih godina još uvijek me mori misao, koju
nastojim odagnati, da je izgubljena, noću luta šumom i doziva me da je
nađem i odvedem kući. Ponekad dok hodam ulicom ili gledam ulicu s

~ 42 ~
Knjigoteka
 daša&anna

prozora, vidim neko dijete kako prolazi samo i na trenutak se pitam bi li

to nekako mogla biti ona, i onda me gorko ranjava pomisao da ima ljudi
kojima je dano dijete, a oni su prema njemu ravnodušni i tako ga
zanemaruju.
Premda je njegova stolica prazna, pitam Williama je li naše dijete na
sigurnom, paze li anđeli na njega, a on mi kaže da ju je vidio i da je dobro,
da čeka moj dolazak, i onda mi srce preplavi radost. I postajem
nestrpljiva da dođe taj čas te u ovim danima što se vuku spori i neželjeni
nalazim malo drugoga zadovoljstva koje bih mogla prigrliti.

Ne mogu otkloniti sve stvari tako da sklopim oči, mračnije

uspomene zahtijevaju da i njih obojim. Prije nego što smo se vratili u
London iz Felphama, koji je, isprva nam se činilo, sa sobom nosio samo
nadu u bolje dane, snašla nas je propast koja je ugrozila Williamovu
slobodu i naš budući život. Do dana današnjeg to je crna mrlja koja vreba
u mome pamćenju, zbog toga smo prvi put u životu bili razdvojeni i
uistinu mislim da je to razlog što sam se tako jako razboljela.
U našemu zajedničkom životu Williamova je glava mnogo puta bila
puna žara i bijesa zbog nepravdi ovoga svijeta i zbog toga kako se svijet
ophodio prema njemu, ali prema meni je uvijek, baš uvijek bio blag. Vatra
je uvijek bila tu, u kavezu poput onoga stvorenja, ali mogla se osloboditi
kada je svjedočio okrutnostima svijeta. No toga kolovoškog dana kada su
rubovi polja kukuruza bili ukrašeni leptirima, a plavetnilo neba bilo
divnije nego što je ikada u gradu, činilo se da spokoj našega života ništa
ne može narušiti.
Glas nekoga neznanca, njegove kletve i ružne riječi bili su nam prvo
upozorenje da je netko u našemu vrtu. Još uvijek pamtim kako je čudno i
strašno zvučao i kako sam u tome trenutku imala osjećaj da je naš svijet
napadnut. Pogledali smo van i vidjeli vojnika - jednoga od onih iz
postrojbe draguna - u raskopčanoj i neurednoj tunici te je ubrzo postalo
jasno da je pijan. Vojnici su bih smješteni u obližnjoj gostionici i svima su
bili mrski zbog prostačkoga ponašanja i zadiranja u miran život sela.
Kada je William izišao i zamolio ga da ode, dočekale su ga uvrede, gnusne
kletve i srdito odbijanje. U tome trenutku vatra se u Williamu razgorjela
te je zgrabio vojnika, iako je nitkov bio mnogo krupniji, i izgurao ga iz
vrta unatoč udarcima. Na cesti ga je pogani jezik zasuo novim uvredama i
prijetnjama, a onda je Williamu prekipjelo pa ga je uhvatio za laktove,
okrenuo ga i, ne obazirući se na to što je vojnik lamatao rukama
pokušavajući ga dohvatiti iza svojih leđa i zasuti ga udarcima, na silu

~ 43 ~
Knjigoteka
 daša&anna

odveo do gostionice gdje su se ubrzo pojavili drugi i nagovorili vojnika da

uđe.
Nakon toga William se u kućici tresao kao da ga je sva snaga
odjednom napustila, u prvi mah tvrdio je da ne zna kako je uspio
otpraviti toliko snažnijega čovjeka, ali onda je ustvrdio da je za to bila
zaslužna moć Duha Svetoga. Dok sam mu pružala piće, i meni se tresla
ruka, pa sam mu malo prolila po rukavu. No unatoč tome što je, po svemu
sudeći, izvukao deblji kraj, vojnik John Scofield, pravi nitkov, smišljao je
osvetu i tri dana poslije prisegnuo je pred sucem da se William
buntovnički izražavao, pripisavši mu svakovrsne izdajničke izjave kao
što su “proklet bio kralj, prokleti bili svi njegovi podanici, prokleti bili
njegovi vojnici, svi su oni robovi”, i premda su gotovo sve te optužbe bile
lažne, ne mogu poreći kako je moguće da je Williamu u napadu bijesa
zbog provokacije doista pobjegla poneka nepromišljena riječ.
Prije suđenja vraćamo se u London i uzimamo sobe u South Molton
Streetu. A ondje, u krajnjoj zabrinutosti, u Williamu niče uvjerenje da je
žrtva urote zbog svojih veza sa slobodnim misliocima i svoje prijašnje
potpore revoluciji u Francuskoj te zbog toga što se cijela Engleska
priprema za rat protiv Napoleona i strahuje od invazije. Mislim da sam se
razboljela zbog tjeskobe i straha da će ga poslati u zatvor; prikovana sam
za postelju i jako se loše osjećam. Dani kada je sam otišao na suđenje u
Chichester najduži su i najsporiji u mojem životu i muči me užasna
bojazan da se neće vratiti. Želim spavati kako bi mi vrijeme brže prošlo,
ali ne daju mi mira strahovi koji kao da se umnožavaju i zaoštravaju što
se više trudim. Dok se moje srce sve više stišava, buka s ulice sve je
glasnija. Siječanjski je dan, svjetlo što ulazi u sobu slabije je kada se nebo
naoblači, a jače kada se opet razvedri. Usto je sve hladnije, ali previše
sam bolesna da bih mogla zapaliti vatru, pa drhtim u postelji s osjećajem
da ležim u svome budućem grobu.
Izvirući iz slika koje sam obojila, u mojoj mašti oblikuju se strašni
prizori. U svome bunilu vidim veliko čudovište kako se diže iz mora ne bi
li zarobilo Williama, likove u lancima, napuštene i utučene, i veliku zmiju
kako se obavija oko Evina tijela. Ništa nije obojeno radošću ni nadom u
budućnost, već samo najtamnijim bojama očaja. Opsjedaju me čudnovate
misli, primjerice da nas je proklelo zlo zbog svih naših napora da
prikažemo svjetlo Neba, i u mojem se pamćenju iznova živo javlja
povorka čađavih dimnjačara praćena glasnim zveketom, lica te djece
pretvaraju se u lica vragova i svatko tko ih pogleda pogođen je kletvom
koja će se ostvariti tek u predodređeno vrijeme i na neočekivane načine.
Posežem za svojom Biblijom ne bih li se zaštitila od tih misli i nasumice

~ 44 ~
Knjigoteka
 daša&anna

je otvaram kako bi mi Duh mogao pokazati što da čitam; otvara se na

Jobovim jadima, pa znam da to mora biti kušnja vjere. No imam osjećaj
da mi je vjera jednako slaba kao i tijelo i muči me nova i strašna misao,
duboko se sramim kada je se sjetim te sada tvrdim da je sigurno plod
moje bolesti, groznice od koje mi gori mozak.
Posrijedi je misao da je gospodin Blake možda cijeli život bio
obmanjivan, da glasovi koje čuje i vizije koje ima ne dolaze s Neba, nego s
nekoga drugog mjesta i iz nekoga drugog izvora. Zovu ga “jadni Blake” i
istina je, iako mu to nikada nisam rekla, da sam to često čula s njihovih
usana, vidjela sam kako mu se smiju iza leđa i znam da misle da ima
napadaje ludila. A ako je doista tako, onda sam možda i ja začarana
njegovim ludilom, pa ne mogu više razlučiti što je s Neba, a što iz Pakla.
Žive li u njegovu mozgu dva stvorenja? Ponekad je janje i s veseljem se
prisjećam sve njegove blage nježnosti, ali ponekad se čini da iz njega
vreba tigar, njegov bijes riče protiv svega što cijeli svijet smatra istinitim
i nalik je na stvorenje zatvoreno u kavez koje se očajnički pokušava
probiti kroz sve rešetke koje ga ograničavaju. Pomišljam na stablo puno
anđela na koje je naišao kao dijete i pitam se je li zapravo vidio lepršanje
pocrvenjeloga i požutjeloga jesenjeg lišća kada je naizgled oživjelo pod
naletom vjetra. A kada se u kući u Broad Streetu u kojoj je proveo
djetinjstvo Bog pojavio na prozoru na katu, je li to bila božanska slika ili
puki odraz dječakove osamljenosti i želja za svetošću drukčijega života?
To su sramotne misli, ali roje mi se u glavi poput živih stvorenja i ne
mogu ih rastjerati.
Nešto ovlaš dotakne prozor, počinje sniježiti, a s time mi dolazi i
posramljenost zbog hladnoće srca, zbog kovitlaca izdajničkih dvojbi koje
su se uvukle duboko u moje misli. I najednom imam viziju njega na sudu,
njegova glasa kako riječima “Nije tako!” sa svom svojom istinoljubivošću
pobija neke laži koje su izrekli njegovi optužitelji, i u tome trenutku znam
da su moje dvojbe zmija i da me vrag dovodi u iskušenje. A ta spoznaja
zauvijek ih raspršuje i otklanja; nakon njihova odlaska osjećam kako
groznica kopni iz mojega tijela i oblijeva me nov spokoj te u svojoj Bibliji
čitam o tome kako Krist smiruje oluju koja učenicima ulijeva velik strah i
Njegov mir koji nadilazi sav razum polako se širi cijelim mojim bićem.
Ustajem iz postelje i odijevam se, obuzeta sam žarkom željom da
više ne budem okružena zidovima našega stana gdje su mi te gnusne
misli prvi put došle, imam dojam da moram iznova vidjeti svijet i posve
proniknuti u njega kako bih otresla sa sebe mučni svijet snova. Mislim na
to kako se William na sudu suočava s većom opasnošću nego što je ikada
upoznao ili zaslužio i želim hoditi onim putovima kojima sam išla u

~ 45 ~
Knjigoteka
 daša&anna

njegovu društvu; snijeg me neće spriječiti u tome. Napadao je tanak sloj,

ali dovoljan da zabijeli grad, pa sa šalom preko glave izlazim na ulice gdje
kola i kočije već utiskuju svoje tragove. Prolaze teška kola puna bijeloga
ugljena, konji s mukom hodaju ne dižući glavu, sve što gledam kao da je
na vagi i mogla bi prevagnuti ili svetost pravde ili očaj poraza. Tu su
zatim drhtava žena u dronjcima koja u naručju drži dijete i prosi
milostinju od ravnodušne imućne gospode što nose šešire s bijelim
krugovima na vrhu te slijepac s bičem koji tjera svoga psa da pleše na
zvuk njegove svirale. No tu su i majke koje drže svoje dijete za ruku
čekajući pravi trenutak da prijeđu na drugu stranu prometne ulice, vidim
kako se brinu za svoje najmilije, ali čini se da samo novac može potaknuti
veće srce grada da zakuca brže, posvuda se trguje sa strašću koja nadilazi
sve drugo. Poneko dijete diže ruke u zrak pokušavajući uhvatiti nježne
pahulje koje i dalje padaju, ali u svakoj ulici i svakome dućanu čuje se
neprekidna graja jagme za novcem. Tu je prodavačica, zapravo još dijete,
bosonoga u snijegu, koja me nuka da odaberem nešto iz niza
bezvrijednog nakita i drangulija koje je povješala po ruci, pa još jedna
koja mi nudi razne češljeve i šalove koji izgledaju tanahno koliko i ona
sama. A na prometnoj ulici grad neće dopustiti snijegu da ga pokrije
bjelinom, njegova postojana bujica nogu gazi ga i pretvara u ništavilo.
Gledam u lica onih koji u žurbi prolaze mimo mene i uviđam istinu
da svako nosi tragove slabosti, tragove jada, i plaši me da su to ljudi koji
sada sude čovjeku koji nije od ovoga svijeta, nego hoda nebeskim
stazama. Reski glasovi raspršuju te misli, privlače pozornost na svoju
robu i ljudi mi pokušavaju ugurati u ruku oglase svakovrsnih navodno
čudesnih izložbi i zabavnih sadržaja, ali čim ih pruže prolaznicima, ovi ih
bace na tlo i prekrije ih snijeg koji još uvijek pada. Jedinica vojnika s
mrljama od snijega na crvenim mundirima promaršira ulicom i to me
podsjeti na nitkova Scofielda koji širi laži vrijeđajući svu čestitost i istinu
te znam da, kada bih morala iskreno odgovoriti, ne bih mogla prisegnuti
na vjernost nikakvu kralju ni svećenicima u crnim haljama, i mislim da se
veća istina može naći u ljudi kao što je Tom Paine 10. I ljuti me to što bi
sud mogao lišiti Williama slobode; bude li tako, ne postoji pravda ni moć
koja zaslužuje da bude zaštićena od sile, koja god ona bila, što je nastoji
svrgnuti. U tome trenutku želim mahati zastavom u koju su urezane
njegove riječi: “vatra vatra pada! Pogledajte gore! Pogledajte gore! O,

10
Thomas Paine (1737-1809), englesko-američki politički aktivist, filozof, politički
teoretičar i revolucionar. Bio je zagovornik Francuske revolucije i jedan od duhovnih
začetnika Američke revolucije. Najvažnija su mu djela Zdrav razum, Ljudska prava i
Doba razuma.
~ 46 ~
Knjigoteka
 daša&anna

građanine Londona, raduj se... Rastjeruje oblake ispisane kletvama, drobi

kameni zakon u prah, pušta vječne konje iz jazbina noći, vičući: Carstva
nema više! Sada će lav i vuk doći kraju.” 11
Neka se dakle podari snaga ruci koja će okončati tiraniju lava i vuka.
No već sam previše odlutala i odjednom osjećam koliko je budalasto
zamijeniti svoju groznicu tom hladnoćom. Snijeg više ne pada, ali
nakupio se na prozorskim daskama i krovovima kuća, privremeno ih
promijenivši tako da se jedva prepoznaju, a bande dječaka odaju se
nestašlucima bezobzirno bacajući grude na kočije koje prolaze i burno
slaveći kad god pogode ili kad izazovu vozača da opsuje i prijeteći mahne
bičem. Idem kući, ali pri svakome koraku svjesna sam da on neće biti
ondje i do krajnosti me muči pomisao da ga upravo sada možda vode u
lancima u neki zatvor. Čini mi se da bih se mogla onesvijestiti, pa
prepadnem sama sebe mišlju da bih pala u snijeg, na što bi prolaznici
ostali ravnodušni, a onda bi me prekrili novi i teži nanosi dok se ne bih
ukočila i umrla od hladnoće. Stoga hitam dalje kloneći se takvih
sumornih predodžbi dok ne nađem naš stan te ondje palim najjaču vatru
koju zaliha cjepanica može dati i čekam neprestano se moleći za njegov
siguran povratak.

Sada je ovdje i, kao i uvijek, sjedi na svome mjestu kod prozora i na

njegovoj pojavi nema traga zimi ni snijegu, zrači samo vedrom i nježnom
naklonošću kojoj ne treba ništa što svijet može ponuditi. Dolazi paziti na
mene i pomagati mi svojom prisutnošću, a ja sam zahvalna na tome i
kažem mu da mi to pomaže da lakše podnesem našu razdvojenost. Pita
me kako provodim dane i kako održavam volju za životom, zatim mi kaže
da više ne poznaje sjenu noći i da se nikakva tama ne prostire nad
bezdanom, te da boravi u svjetlu koje nikada ne gasne i koje jarko blista.
Onda me moli da mu čitam i traži Pjesmu nad pjesmama, a ja biram
poglavlje u kojemu dragi u rano jutro odlazi u vrt da bere najmirisnije i
najbolje cvjetove, a on mi kaže da ću ubrzo i ja biti ubrana iz nevolja i
jada tijela te povedena kući. A budući da sam nestrpljiva da doznam kada
će to biti, nježno me primiri i kaže da mi nije dano znati dan ili sat, već se
samo uzdati i biti spremna.
A onda prilazi, uzima moje ruke u svoje i čini mi se da može vidjeti
bol u njima pa mi kaže da će stare stvari proći, i da će sve stvari biti
obnovljene i ubrzo više neće biti patnje tijela jer ću postojati samo u

Iz “Pjesme o slobodi” iz Vjenčanja Raja i Pakla (“A Song of Liberty”, Marriage of

11

Heaven and Hell, oko 1793).

~ 47 ~
Knjigoteka
 daša&anna

slobodi duha. Želim da me privije uza se, da obujmi moju osamljenost, jer
nakon gotovo četrdeset pet godina braka čudno je i teško biti razdvojen
po tijelu, ako već ne po duši, ali nikada mi ne dolazi bliže nego da me
primi za ruke ili da me ovlaš poljubi u čelo i znam da ne smijem iskati
više. Jednom ga pitam mogu li ga nacrtati, a on kimne i nasmiješi se, i
pokušam uhvatiti sve svjetlo u njegovim očima, ali iako se predano
trudim nespretno stišćući olovku u ruci, kada dignem pogled prema
njemu, nema ga, a stranica na kojoj mišljah da sam ga nacrtala prazna je.

William ulazi u kuću i znam i prije nego što je izgovorena ijedna riječ
da je oslobođen optužbe, pa hitam k njemu, a on me čvrsto zagrli, zatim
me digne u zrak i vrti me tako brzo da mi se zavrti u glavi; nakon što me
spustio, mora me pridržati da ne padnem jer se zateturam iz njegova
zagrljaja i razdragano me pita jesam li pila jaka pića dok ga nije bilo.
Pokazalo se da je Scofield čovjek kojemu se ne može vjerovati, vojnik koji
je izgubio čin zbog pijančevanja, i blagoslovljena svjedočenja seljana
oslobađaju Willa od svih optužbi za buntovništvo. Pa zajedno pjevamo
pobožnu pjesmu štovanja i zahvalnosti, a onda sjedne kod vatre koju sam
održavala radi njega, nagne se prema njoj ne bi li zagrijao ruke, dok se
sloj snijega na njegovim cipelama počinje topiti i vlažiti pod, te se duboko
zamisli. Zuri u plamenove, lice mu je odjednom blijedo i iskrivljeno od
boli, i reklo bi se da u vatri vidi drukčiji ishod. Zatim me pogleda i čujem
ga kako kaže:

Zbog toga što sam sretan, što plešem i pjevam čilo Misle da mi nisu
nanijeli nikakva zla: Boga, Svećenstvo, Kralja odoše slaviti milo Što kroje
nebesa od naših nedaća. 12

Kimam s razumijevanjem; nakon što sam mu našla skromne hrane i

pića, čini se da je okrijepio i tijelo i dušu, pa, kao što mu je običaj kada je
dobro raspoložen, stane govoriti o poslu koji mora obaviti i o tome kako
će “radom sezati uvis u budućnost” te izražava obnovljeno uvjerenje da
smo prevladali opasnosti koje su nas spopadale i da smo slobodni
odvažiti se prema novim i većim stvarima. Čini se da i sama vatra treperi
obnovljenom snagom dok se riječi što naviru iz njega oslobađaju na valu
uzbuđenja i radosnog iščekivanja. Jako volim kada tako govori, osjećam
da je tada najsretniji i da mu najmanje smeta ravnodušnost svijeta. Pije

12
Zadnja strofa pjesme “Dimnjačar”.
~ 48 ~
Knjigoteka
 daša&anna

vino koje sam mu dala, zbog vatre boja mu je zagasitija i jeftino se piće
naizgled pretvara u nešto bogatije.
Nešto promakne onkraj prozora pa oboje okrenemo glavu te vidimo
da je snijeg opet počeo padati i da vjetar miluje staklo mekim pahuljama.
On priđe prozoru, još uvijek s vinom u ruci, i pozove me da dođem
pogledati, pa uz vatru koja nemirno gori gledamo kako gust snijeg zasipa
usnuli grad. Reklo bi se da nas je osjetio s druge strane stakla, pa se
nanovo uskovitla kao da želi prekriti i nas onako kako prekriva gradske
ulice. I čini se da je cijeli svijet vani utihnuo dok stojimo i gledamo kako
se u taj ponoćni sat polako uljuljkuje u dug san, a onda se Will okrene
prema meni i prošapće: “To je misterij”, i dah mu je topao na mome
obrazu, poljubi me i osjetim slatkoću vina na njegovim usnama.

Ima nešto što nikada nisam rekla Williamu jer me sjećanje na to

posrami, ali i to, iako doista ne znam zašto, zahtijeva dio moga vremena i
ne da se potisnuti premda se dogodilo jako davno, kada sam bila dijete u
Batterseau. Tiče se torbara koji je s vremena na vrijeme dolazio u naš
kraj; govorilo se da je sedmi sin sedmoga sina i da ima ruke iscjelitelja.
Putovao je u pokrivenim kolima koja su mu služila kao dom i u kojima je
nosio svakovrsnu robu za prodaju - tkanine i šaren stakleni nakit, mala
zrcala i torbice, boce miomirisa i lijekove koji, tvrdio je, mogu izliječiti
svakovrsne bolesti. Raskrio bi stražnji dio kola i izložio robu na tratini
nasuprot gostionici, a s večeri bi pjevao i pričao priče, tražeći zauzvrat
samo da mu plate piće. I znao je kako opčiniti gomilu bolje od bilo kojega
propovjednika ili od onih koji se kandidiraju na izborima; ljude je s
jednakom lakoćom umio nasmijati i rasplakati. Bilo ih je koji su spremno
tvrdili da ih je polaganjem ruku ili nekim svojim lijekom čudesno izliječio
od kakve bolesti, pročulo se da je Mary Clark zatrudnjela nakon mnogo
jalovih godina i da je Henry Smith iscijeljen od groznice. Istina je, doduše,
da je bilo i onih koji su s vremenom počeli šaputati kako Maryino dijete
bjelodano više sliči torbaru nego njezinu mužu.
U mjestu gdje se malo što događa njegov je dolazak bio dobrodošla
promjena, bio je uljudno šarmantan prema svim ženama, a vedar i
prijateljski raspoložen prema muškarcima, i umio je pričati priče o
stranim zemljama i njihovim čudnovatim običajima. Nosio je kožni
prsluk i šarenu maramu oko vrata i sa svojom tamnom puti uvelike je
nalikovao na Ciganina. Iako su se mnogi tome rugali, tvrdio je da može
proreći sudbinu i noću je niz žena odlazio do njegova vagona kako bi im
rekao što ili čeka. I moja se majka potajice otputila k njemu, zapovjedivši
mi da ocu kažem, bude li pitao gdje je, da je dobila poruku od svoje sestre
~ 49 ~
Knjigoteka
 daša&anna

i da je otišla k njoj. Vratila se zaprepaštena i na moje ustrajno

zapitkivanje odgovorila da je znao sve o njoj, da joj je rekao stvari o
njezinu životu koje bez neke izvanredne sposobnosti nitko nikako ne bi
mogao znati. Kada sam je međutim upitala što joj je prorekao, usplahirila
se i rekla da to ne može podijeliti sa mnom ni s bilo kime drugim i da je
ne pitam. I kupila je platnenu torbicu ukrašenu raznobojnim staklenim
perlama, tako lijepu da sam neprestance žudjela za njom, voljela sam je
dodirivati kad god sam mogla i zamišljati da je moja.
Kao djevojka sam, kada mi je došlo vrijeme, patila od grčeva i jakih
bolova više nego što bi se moglo očekivati i uvijek sam se bojala da će mi
se dogoditi nešto strašno i da krvarenje nikada neće prestati. Činilo se da
mi nijedan stari lijek ne može pomoći. Jednoga ljeta, kada su svi radili po
cijeli dan kako bi prikupili žetvu, onesvijestila sam se i otac me je morao
uprtiti na rame, odnijeti kući i staviti u postelju. Rekli smo ocu da je
jedini razlog bila vrućina, ali majka je znala pravu istinu i, stavljajući mi
vlažan oblog na čelo, upitala me bih li htjela iskušati neki torbarev lijek. A
nekako sam se nadala da bi mi takav susret mogao donijeti i lijepu
torbicu. Bilo mi je tada samo trinaest ili četrnaest godina i bila sam
budalasta. Kada sam pristala, majka mi je rekla da to mora biti tajna jer
otac ne bi odobrio izdatak, a usto je rekao da nimalo ne vjeruje, kako se
izrazio, stranim ništarijama.
Te večeri majka mu je rekla da me vodi u kuću svoje starije sestre
koja ima kćeri i znat će što treba poduzeti, te smo ga ostavile da sjedi i
pije na večernjem suncu nakon duga i naporna dana. Kada smo stigle do
mjesta gdje je odlučio provesti noć, smjestivši kola uz živicu posutu
bijelim cvjetovima pokraj obale gdje su plutale guste nakupine
naprstaka, pred nama su se razbježali kunići. Kola su opet bila pokrivena;
kada smo ga zazvale, čule smo nejasan šapat koji se naglo utišao, a onda
njegov glas, pitao nas je što želimo, a kada je majka objasnila, također
šaptom koji nisam mogla čuti, rekao je da se moramo vratiti za jedan sat,
ali da moram doći sama.
Majka me upitala želim li to, a ja sam, zapravo misleći samo na to da
bih mogla doći do jedne od onih torbica ili doznati nešto o svojoj sudbini,
odgovorila potvrdno, pa sam, kada je došlo vrijeme, iznova stajala pred
kolima. Kratko sam čekala, zatim je razmaknuo preklop i pomogao mi da
se popnem. Bila sam jako znatiželjna kako može živjeti u tome malom
prostoru samo sa slamnjačom i jastukom na jednoj strani kola i sa
škrinjom koja je, pretpostavila sam, sadržavala robu i sve što je
posjedovao na drugoj strani. Pokazao mi je da sjednem na tronožac; iako
nisam visoka, glava mi je bezmalo doticala platneni pokrov. Imao je

~ 50 ~
Knjigoteka
 daša&anna

uljanu svjetiljku, ali ljetna večer bila je još dovoljno svijetla, a iza njegove
glave visjelo je zrcalo i snop svilenih marama.
Prvo što me je pitao bilo je kako se zovem, a drugo imam li novac.
Kada sam mu ga dala, prstima sam načas dotaknula njegovu ruku. Onda
mi je rekao da imam lijepo ime i lijepo lice, upitao je koliko mi je godina,
a kada sam mu rekla, s odobravanjem je odvratio da sam gotovo žena i
da više nisam dijete. Zatim je govorio o tome kako mu moram vjerovati
da bi lijek djelovao i kako mi sigurno neće biti bolje ako mu ne budem
vjerovala ili ako budem sumnjičava. A kada je upitao jesam li razumjela,
kimnula sam, sve vrijeme gledajući škrinju u kojoj je, nagađala sam,
držao torbice i pitajući se hoće li pregršt novčića koje sam imala dostajati
da kupim jednu.
Gadost je tako iskoristiti dijete i često sam se molila da dobije ono
što zaslužuje, bilo prije bilo poslije smrti. I sada ga vidim kako mi stoji
tako blizu da sam mu nadohvat ruke, a ja zurim u tamu njegovih očiju i
čujem ga kako kaže da mora dotaknuti mjesto koje treba iscijeliti,
osjećam njegov dah na svome licu dok govori. Potom stavlja ruku ondje
gdje nitko nikada nije bio, a kada sam se trgnula i ustuknula, kaže mi da
mu moram vjerovati da bih ozdravila, njegova druga ruka dodirne mi
kosu i prestrašim se da će je čvrsto ščepati i držati me ondje, pa stojim
nepomična i posramljena, ali nakon nekoliko trenutaka makne obje ruke,
nasmiješi mi se i kaže da sam primila lijek. Malo se tresem, ali kada mi je
rekao da mogu ići, pokažem mu novčiće i pitam ga imam li dovoljno da
kupim jednu od njegovih torbica, no samo se nasmiješi i odmahne
glavom, pa se udaljim najbrže što mogu u potrazi za mjestom gdje mogu
plakati, a da me nitko ne vidi.
Nikada nisam rekla Williamu o svojoj sramoti niti sam onomad išta
rekla majci ili bilo kome drugome. Ta sramota moja je tajna, ali ima
trenutaka u kojima pomišljam da Will vidi i zna sve što mi se ikada
dogodilo, a i trenutaka u kojima njegove riječi, dok ih kazujem, ublažuju
bol te gorke uspomene:

Okrutnost ima Ljudsko srce A Ljubomor Lice ljudsko Strah pak

Ljudski lik božanski Tajnovitost Ljudsko ruho

Ljudsko ruho Željezo je kovano Ljudski lik Kovačnica plamna.

Ljudsko lice Peć zapečaćena Ljudsko srce njena Usta gladna. 13

13
“Božanska slika” (“A Divine Image”) iz Pjesama iskustva (samo u jednom primjerku).
~ 51 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Nikada neću doznati kakvu je zloćudnu glad torbarevo srce nastojalo

utažiti do kraja njegova života; nakon toga ljeta više ga nismo vidjeli. U
selu se govorkalo da se neki muž kojem je žena s njime nabila rogove
zakleo da će ga ubiti ako se ikada vrati onamo, ali ne znam je li to istina
ili puko naklapanje. Znam međutim da su me vrijeme i Božja providnost
izliječili.
Želim reći Williamu da bi me, ako Bog da, oni mogli opet izliječiti, ali
ne želim obezvrijediti njegovu nježnu skrb, pa se sada u staroj dobi
podvrgavam neobičnu liječenju koje je razvio njegov prijatelj, dr. Birch;
moju reumu trebao bi ublažiti elektricitet, nešto što baš i ne razumijem,
ali William se uzda u to i ne želim biti nezahvalna na njihovoj brizi za
mene. Odlazimo u njegove prostorije za liječenje koje su pune
čudnovatih predmeta i strojeva kakve ni prije ni poslije nisam vidjela i
Williama sve živo zanima, a onda mi liječnik, koji je nizak i nalik na pticu,
ali je jako ljubazan, kaže da se nemam čega bojati i da mi se ništa neće
dogoditi. Tu su posude i valjci te predmet na staklenom postolju s
drvenom drškom na kojoj su pri vrhu pričvršćeni drveni šiljak i mjedena
kugla. Smješta me u, kako on to zove, izoliranu stolicu i zatim kuglu
predmeta na staklenom postolju koji je žicom povezan s nečim što je
nazvao glavnim vodičem prinosi dijelovima moga tijela koje muče bolovi,
uzdahnem vidjevši bujicu električnih iskri, a dr. Birch zamoli me da mu
vjerujem dok mi mjedenom kuglom liječi kralježnicu. Kaže mi da slanje
tih blagih šokova kroz moje tijelo služi tome da se ono oslobodi nedaća, a
William prilazi i stoji tik uza me, ali ne dodiruje me, kako je liječnik
zapovjedio, i ne osjećam nikakav bol, samo čudne trnce, a iskre mi
trepere pred očima i nakon što su se rasplinule u ništavilo. Mislim da to
pomaže i kažem to Williamu, ali ponajprije zato što ga ne želim
razočarati, i dok hodamo kući, govori o iskrama, u glasu mu je uzbuđenje
i mislim da bi doista htio iskusiti kakav je to osjećaj. A onda, dok
prolazimo mimo nekih uličnih prodavača koji su izložili svoju robu pod
zaklonom nadsvođena trijema s lukovima, vođena iznenadnim porivom,
zaustavim ga i kupim torbicu, bogato ukrašenu, sa svjetlucavim
staklenim perlama.
Zašto bismo se bojali smrti, uvijek govori William, kada to nije ništa
više od prelaska iz jedne sobe u drugu, a njegove riječi prizivaju mi u
sjećanje smrt njegova mlađeg brata Roberta. Četrnaest dana i noći,
iskazujući mu krajnju vjernost, William je sjedio kraj bratove postelje i
brinuo se o njemu i po tijelu i po duhu. U posljednjim trenucima William
je vidio kako duh njegova ljubljenog brata napušta njegovo tijelo i uzlazi

~ 52 ~
Knjigoteka
 daša&anna

radosno plješćući rukama kako bi bio s Kristom. Nakon toga William je

utonuo u dubok san i spavao je tri dana i tri noći.
Kaže mi da se, kada dođe naš predodređeni čas, i mi moramo
radovati, ali pomisao da bi mogao biti pozvan prije mene ulijeva mi strah.
I ne sviđa mi se ta životna maska 14 koju Deville želi napraviti, jer iako je
zove životnom maskom, znam da želi sačuvati Willov lik predviđajući
njegovu smrt. Pa Will sjedi lica prekrivenog vlažnim gipsom dok se
maska ne stvrdne i diše samo pomoću dviju slamki. Vruće mu je i sve
neugodnije, a kada je nakon dugog čekanja došlo vrijeme da se gips
skine, dobrano mu počupa kosu. Ne sviđa mi se baš kako je glava na
kraju ispala - Will izgleda neprirodno strogo i oči su mu zatvorene, pa se
uopće ne vidi svjetlo koje gori u njima, a čvrsto stisnute usne prebacuju
ga u predjele nepovratne smrti. Poslije mu ispirem lice toplom vodom
dok ne nestanu crvene mrlje kojima se osulo, ali i dok mi se smiješi,
mislim na masku sa zatvorenim očima i zbog toga malo zadrhtim, ali
okrenem se da on to ne bi opazio.
To je i drhtanje zbog onoga što neizbježno mora doći jer,
prikradajući se tiho poput lovca, stižu godine kada ga breme vremena
počinje jače pritiskati, godine prošarane duljim razdobljima bolesti. A
onda, znajući da se bliži kraj, s novim poletom i usredotočenošću
posvećuje se svojim posljednjim ilustracijama Dantea u vodenim bojama
i boje su jednako sjajne kao bilo što drugo stvoreno njegovom rukom. A
ja mu vraćam njegove vlastite riječi i kažem mu da će sve što je stvorio iz
svijeta duha živjeti dugo nakon što ode, i to mu je drago čuti. Dogurao je
do sedamdesete, pun životni vijek, u braku smo gotovo četrdeset pet
godina.
Tako mnogo godina; prohujali dani stapaju se i na koncu imam
osjećaj da je cijeli život jedan jedini dan s mnoštvom nijansa različitih
boja.
Sada se prisjećam svega toga u svojoj posljednjoj kući - ponekad
brkam kuće i što se dogodilo pod kojim krovom. Ne doživljavam je kao
dom, ali negdje moram čekati i biti pripravna. U ovoj kući nikada nije
živio, pa me je isprva brinulo da me neće moći naći, ali ljubav ga
nepogrešivo vodi i gotovo ne prođe dan a da me ne posjeti, i onda se u
njoj osjećam kao u svim domovima koje smo dijelili i sve iz prošlosti
nekako je ovdje na jednome mjestu. Stranice dvaju života koji su jedan
život, i ponekad sam iznova ona mlada nevjesta u Batterseau s cvijećem u

14
U izvorniku: life mask; izraz se odnosi na masku koja se, za razliku od posmrtne
(death mask), izrađuje prije smrti.
~ 53 ~
Knjigoteka
 daša&anna

kosi, a ponekad ona koja uči riječi; činilo mi se tada da zakoračujem u

nepoznatu zemlju koja će mi zauvijek biti nedostupna, ali postupno se
otvarala dok na koncu nisam ušla u njezin prostran vrt. Draga mi je
pomisao da je to vrt ljubavi u kojemu sam živjela, i dok sve stvari venu i
blijede, dok mi je kosa krhka i siva, a tijelo smežurano, moje srce može
pjevati da nema smanjenja ljubavi ni slabljenja svjetla.
Još uvijek se kreće koliko god može, nastavlja crtati i raditi sa svom
snagom koju može prikupiti, a ja ga gledam i vidim da je ono što u njemu
plamti nedotaknuto starošću i lošim zdravljem. To je pravo čudo, priziva
mi u misli Mojsija kada je vidio gorući grm i s vremena na vrijeme čini mi
se da i ja stojim na svetome mjestu. Svijet je na gubitku jer ne vidi ono što
ja vidim, prorok nikada nije cijenjen u vlastitoj zemlji. Trudim se ne
misliti na teškoće koje su pratile sve naše dane, koliko smo puta morali
štedjeti i snalaziti se da bismo preživjeli, ali ne mogu a da se ne prisjetim,
ujedno s osmijehom i s blagom posramljenošću, kako sam mu jednom
prilikom kao mlada supruga poslužila prazan tanjur za večeru i rekla mu
da, dok je njemu glava u raju, našim tijelima treba hrana i novac kojim će
je kupiti. Tada sam bila ljuta, rekla mu da ni u jednoj trgovini ne
prihvaćaju plaćanje snovima i vizijama. Pa se, barem na neko vrijeme,
više posvetio zarađivanju novca koji nam je trebao za život.
Tijelo mu je sve slabije i mora ostati u postelji, ali nastavlja s radom.
Mračni su to dani, nerado ih se sjećam i boje kojima ih bojim prigušene
su tugom. Sve više sam prestravljena zbog toga što će me ostaviti,
sebične misli bacaju me u tjeskobno zdvajanje o tome kako ću uspjeti
preživjeti prvi dan bez njega i svaki naredni dan. Još uvijek voli da mu
čitam i ponekad pomišljam da se ponosi time kao da sam njegova
najbolja učenica. A ponekad malo i pjevam, i čini se da su se svi stari
nemiri i bjesovi istrošili i okanili ga se te je ostao samo spokoj, samo tih,
nenametljiv glas svetosti.
Posljednje nedjeljne večeri vrijeme je ugodno i sam grad kao da se
primirio u završnom odmoru prije negoli se vrati svijet mukotrpna rada,
a on u postelji, s jastucima iza leđa, i dalje radi na ilustracijama Dantea.
Kada sam ga upitala kako je, odgovori da je “vrlo slab, ali ne po duhu i
životu, ne po stvarnome čovjeku”, smiješi se i nanovo me podsjeća na
maštu koja “živi zauvijek”. Gledam ga u oči, vidim da svjetlo podrhtava i
bojim se, želim odvratiti pogled jer to ne mogu podnijeti, ali onda
prestane s radom, sav sjaj opet mu preplavi oči, i kaže: “Ostani, Kate, ne
miči se - nacrtat ću tvoj portret - jer za mene si uvijek bila anđeo”. Crta
me najbolje što njegova drhtava ruka može i srce mi, više nego išta
drugo, gane i krijepi spoznaja da sam ja njegova posljednja slika; dok

~ 54 ~
Knjigoteka
 daša&anna

radi, kaže mi da se nikada nećemo razdvojiti, a kada je završio, drži me za

ruku i kaže mi da ne plačem jer ubrzo će odbaciti sve spone i brige ovoga
svijeta koji nije naš pravi dom i prijeći u rajske vrtove. U njegovu glasu
nema straha iako polagano gasne u šapat i moram se sasvim primaknuti
kako bih ga čula, a kada sam to učinila, na tren mi stavlja ruku na obraz,
zatim mu ruka klone i on ode u veličanstvenost.
Sama sam sebi utvara, isprva jedva da postojim, krećem se kroz kuću
kao da nemam tjelesnosti i kao da mi ne trebaju ni hrana ni san. Ponekad
ustanem usred noći, sjednem za njegov stol i čekam da dođe i počne
raditi, ali tu su samo njegova prazna stolica i nekorištena preša. Ubrzo će
mi reći da sve prodam, dati mi upute što mi je činiti sa svime što
preostane, ali tih prvih dana tu je tek samotna praznina koju, reklo bi se,
ništa ne može dokončati. Osjećam da sam odvojena od njega baš kao
prije mnogo godina kada sam držala njegova pisma koja nisam znala
pročitati; isto sam se tako osjećala onomad na moru u Felphamu kada je
imao vizije. Pokušavam naći utjehu govoreći sebi da će pronaći naše
izgubljeno dijete i da, konačno zajedno, čekaju da im se pridružim. Ali
zapravo ništa ne može ublažiti tugu, čini mi se da će tuga satrti sve što je
od mene preostalo te da dišem i krećem se poput pukoga stroja.
Ponekad pažljivo rasprostrem po podu ispod prozora Williamove
slike koje su mi ostale i gledam ih pomnije nego ikad, u meni je mnogo,
mnogo pitanja i žalim što ih nisam postavila. Sviđa mi se i kada se sunce
ulijeva kroz prozor i boje izgledaju svježe i nove, ali ni svjetlo ne može
sasvim objelodaniti tajne tih riječi, a ipak moram vjerovati da ću s
vremenom sve spoznati i da će zatamnjeno staklo kroz koje ih sada
gledam biti zauvijek uklonjeno, da će se moje besmrtne oči otvoriti i
vidjet ću vječni svijet onako kako ga je on vidio. Znam da ću tek u tome
trenutku stajati uz njega kao njemu ravna.
Povremeno ljudi dolaze kupiti njegove radove, i premda se ustežem i
često im želim reći da su trebali doći dok je bio živ, William mi je rekao
da sve prodam, ali kada me pitaju za cijenu, kažem im da se moraju
vratiti za koji dan jer se najprije moram posavjetovati s gospodinom
Blakeom. Ako je pak među njima netko čije mi držanje ili narav nisu po
ukusu, odbijam njegov novac. A skice mene koje je izradio ne mogu se
kupiti ni za koju cijenu, njih ću držati uza se do posljednjega daha.
Stojim gledajući kako svjetlo obasjava sve te svete slike pažljivo
raspoređene po podu i načas se čini da je svijet utihnuo, a zvuk odozdo s
ulice zatomljen i otpravljen na neko daleko mjesto. A onda, uz šuštanje
koprenastih krila nekoga anđela koji motri, slike se malo pomaknu i
podignu kao da ih je dotakla nebeska ruka, i čujem onaj tihi, nenametljivi
~ 55 ~
Knjigoteka
 daša&anna

glas Božanstva, i sve blista jače nego što bi se ikada moglo postići
zemaljskim bojama. Cijeli svijet okreće se u tišini i nema ničega osim
moga disanja, a onda, ne bi li se zaštitile od jarka blještavih boja, oči mi se
načas zatvore i u tome se trenu buka ulice ponovo ulije u sobu i sve se još
jedanput promijeni.

Prvi put mi se vraća kada sam potpuno utučena, dolazi jednoga jutra
bez upozorenja, kao da je sačinjen od čestica svjetla, crno mu odijelo
blista, te iznova sjeda na svoje uobičajeno mjesto kao da se vratio s jedne
od svojih šetnji ulicama grada. Trepćem i pitam se jesam li još u nekom
snu, ali kada otvorim oči, tu je, i svjetlo s prozora sja i oko njega i kroza
nj, a kada progovori, glas mu je blag i pun ljubavi. Kaže mi da moram biti
strpljiva i da će ubrzo doći i povesti me kući. No kao i mnogo puta nakon
toga na moje nestrpljivo zapitkivanje odvraća da se to mora dogoditi
kada vrijeme istekne do kraja i kada sve bude uređeno i spremno.
Govori mi o prošlosti, zatim me podsjeća na ono jutro kada smo prvi
put sami sebe krstili u moru i toga kako sam se bojala da će me more
progutati. Pokušavam mu reći da bi me cijeli životni vijek nakon toga
mogla progutati tuga. Kada sam dignula pogled, nestao je, ali svejedno
mu govorim upinjući se da nađem i obojim riječi na takav način da me
razumije. Postupno oštrinu patnje zamjenjuje tupa bol koju mogu
podnijeti samo zahvaljujući njegovim čestim posjetima. A bol mi je i u
tijelu i u srcu, i kako godine prolaze, sve više osjećam kako mi snaga
polako kopni i zahvalna sam na tome, drago mi je što dugoj borbi dolazi
kraj. Izlazim samo kada je to nužno, ali uglavnom ostajem u kući i
ponekad mi se čini da sam u Green Streetu, ponekad u Fountain Courtu, a
ponekad pak u Lambethu. Događa se da gledam kroz prozor i zamišljam
da na jutarnjem svjetlu vidim Temzu ili da gledam dolje u dvorište u
kojemu su se igrala djeca i imam dojam da iznova čujem kako se njihovi
glasovi dižu i promiču onkraj stakla poput lastavica.
Prošle su četiri godine otkako je prvi put otišao, svaka neizmjerno
duga, kao da su ih rastegle trome kazaljke sve sporijega sata. Preplavljuje
me velik umor, a onda je tu napokon polagan početak odrješivanja i u
radosnu iščekivanju svemu je konačno dana najvjernija boja, ali na
trenutak, samo na trenutak, strahujem da ću biti odnesena u vječne šume
neke daleke noći bez zvijezda dok mi duša ne stekne jače pravo na svoju
baštinu i oči mi ne budu dovoljno bistre da čitaju Salomonove riječi, a
srce dovoljno snažno da im se raduje:

Kamo je otišao dragi tvoj, o najljepša među ženama?

~ 56 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Kuda je zamakao dragi tvoj, da ga tražimo s tobom? Dragi je moj

sišao u svoj vrt, k lijehama mirisnog bilja, da pase po vrtovima i da bere
ljiljane. 15

Udala sam se s divljim cvijećem u kosi - ružom, tratinčicom i

miomirisnom kozjom krvi. Nosila sam kiticu zvončića - jedan još imam,
njegovo izblijedjelo plavetnilo stiješnjeno je među stranicama moje
Biblije. Sada ova postelja s trošnim gunjevima nije više od ovoga svijeta,
već je lijeha mirisnog bilja, i ubrzo će dragi moj doći po ono što je najzad
njegovo, i onda ću i ja biti odjevena u svjetlo, i sve slabosti i jadi starosti
sigurno će nestati. Kakve će tek onda biti boje, već se u krasoti šire novim
svjetovima, i vidjet ću vizije što bijahu uskraćene mojim smrtnim očima,
glava mi i srce zauvijek oslobođeni zemnih granica, i bit ću kao žena
suncem zaogrnuta, ne više “sjena zanosa”. I kao onomad kada smo,
zaručeni, hodali stazama i poljima, učit ću ga imena rajskoga raslinja.
No kako ću znati da je došao, i hoće li moj odlazak biti poput one
vatrene kugle koju smo gledali kako bukti preko neba ili će to biti u
sporu širenju ranojutarnjega svjetla, kada se grad prene i budi, ovaj grad
koji je ljudsko užasno čudo Božje? Kao i uvijek, nestrpljivost me
ispunjava nemirom, pa se smirujem misleći na Evu koja me čeka i na to
kako će me on odvesti k njoj, i bit će sigurna u mome zagrljaju, i nikad je
više neću iz njega izgubiti. A sada je kao da cijeli grad pjeva glasovima
anđela što odjekuju svakom ulicom utišavajući vrevu i kaos u
jedinstvenu svetu pjesmu, a onda, kada je opet utihnula, on konačno stoji
ondje i nježno me zove, izgovara mi ime. Biblija mi klizne iz ruke, zvončić
ispadne u novu boju pod svjetlom što se razlijeva oko njega, i on šapće
moje ime i pruža ruku. Ruku na kojoj nema mrlje ni nečisti. Kaže mi da će
čista duša prokrčiti put do Neba veličanstvenosti, ostavivši za sobom
svjetlosni trag da mu se ljudi dive. On me zove, izgovara mi ime. Jedva se
mogu pokrenuti, ali sežem i hvatam njegovu pruženu ruku. I onda
zajedno odlazimo u drugu sobu.

15
Prijevod Nikole Milićevića, u: Biblija. Stari i Novi zavjet, op. cit., str. 647.
~ 57 ~
Knjigoteka
 daša&anna

NADEŽDA

~ 58 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Uzeli ste sve oceane i sav prostor.

Dali ste mi stopu zemlje okruženu rešetkama.
Što ste time postigli? Ništa.
Ostavili ste mi usne i one oblikuju riječi,
čak i u tišini.

Osip Mandeljštam

~ 59 ~
Knjigoteka
 daša&anna

1939.

Dugačak red na moskovskoj Sofijki sastoji se gotovo isključivo od žena.

Nekolicina je dovela djecu koja se dure, nezadovoljna što moraju satima
stajati u redu, ali to ublažava duboko utuvljeno znanje da moraju paziti
kako se ponašaju i da je više od svega opasan nemaran govor. I djeca
naime dobro znaju da je brbljav jezik najbrži način da završiš iza
rešetaka. Možda su zbog takva nepažljiva jezika noću došli po njihova
oca. No ima i djece koja su potkazala vlastite roditelje. Da ne ugroziš
sebe, ili njih, nikad ne razgovaraj pred djetetom. Nikad ne razgovaraj
pred neznancem. To je pravilo.
Njihova odjeća, vlažna i svjetlucava od snijega koji je doskora padao,
zaudara poput starih vreća i pojačava zajednički jad. Žena koja stoji iza
nje vonja po luku i jeftinom parfemu. Smrad se nameće njezinim
osjetilima, slijedi je i zapahne novim valom kad god se red, vukući noge,
pomakne. Naravno, uvijek ima takvih koje ne mogu držati jezik za
zubima bez obzira na opasnost, tu i tamo poneka se primakne bilo kome
tko je voljan slušati, zacijelo kako bi prošaptala da je sve to neka zabuna i
rekla da se nada da će se ubrzo sve riješiti, pričat će o pismima koja su
napisale, o tome kako nastoje isposlovati da ih prime u javnom
tužiteljstvu, ali ako im i odobre termin, činit će im se da ih od toga dijeli
cijela vječnost u usporedbi s puka tri-četiri sata što se od njih traže sada.
Čudi je kako vlastiti gubitak svi smatraju pogreškom, a istog trena
povjeruju u krivnju drugih koliko god optužba bila nevjerojatna. U
tramvaju je čak čula neku ženu kako s uvjerenjem tvrdi da Staljin ne zna
što se čini u njegovo ime i da bi se sve promijenilo kad bi mu samo
uspjela doturiti pismo. Budalasta žena - ako ikad napiše takvo pismo,
otpravit će je u logore prije nego što papir upije tintu.
Gleda utučenu djecu naslonjenu na majčin bok, pokušavaju naći
mekan jastuk za umornu glavu, ali nemaju sreće jer nijedna žena nema
na sebi nikakva viška osim tereta svog očaja. Muževi su im potkazani kao
kontrarevolucionari, a ne pridružiti se potkazivanju znači prihvatiti
sramotu što se kovitla oko njih i izložiti se opasnosti da i njih uhite. A što
će onda biti s njihovom djecom? Neizbježno će i njih žigosati kao
izdajnike i strpati ih u neko daleko sirotište. Za njih nema malih crvenih
komsomolskih šalova, ništa im ne visi oko vrata osim poniženja i
budućnosti življene u neprestanom strahu od razotkrivanja. Pita se zašto
su ih dovele na to mjesto i tako ih izložile pogledu javnosti. Možda
jednostavno stoga što im nitko nije htio pomoći i paziti na njih, možda
~ 60 ~
Knjigoteka
 daša&anna

stoga što nisu htjele da itko zna kamo idu. Drago joj je što joj brak, unatoč
svemu što joj je donio, nikad nije dao djecu i misli o tome kako je patnja u
trenutku kad odvode tvojega voljenog tolika da gubitku ne treba
pridodati još i njihov plač. A ubrzo će doći i po nju. Misli da je to samo
pitanje vremena, katkad je uvjerena da otežu s tim jer uživaju u svojoj
moći, kao mačka koja se igra s mišem.
Došla je onog dana u mjesecu kad je činovnik obrađivao slovo M.
Mandeljštam. Osip Mandeljštam. Čudi je da su popisi toliko golemi da se
mora primjenjivati takav abecedni raspored. Red koji vijuga prema
malom prozoru s drvenim kapkom tone u tišinu koju narušavaju samo
nečije toptanje nogama u uzaludnu pokušaju da se ugrije i oštar kašalj
neke starice što zvuči poput laveža. Kod samog prozora povremeno se
dignu glasovi, ali gotovo istog trena drveni se kapak zalupi. Iskustvo ju je
naučilo da se glava koja sjedi ondje ne upušta u rasprave i da se s njom
ne vrijedi prepirati. Nepreglednost svih njihovih unutarnjih svjetova,
njihovih ljubavi i tajnih uspomena, postojana prisnost muža i žene koja
se naziva brakom - sve se neumoljivo uvlači u taj sitni prostor i u tu
jednu glavu čiji glas kudi svako oklijevanje kada daju zatvorenikovo ime
prije nego što predaju paketić ili mali novčani iznos. Zauzvrat dobiju
samo nažvrljanu potvrdu. Katkad se prozor zalupi bez vidljiva razloga te
stoje pred njim ne znajući hoće li se opet otvoriti ili se moraju vratiti neki
drugi dan. Ondje je jedan vojnik zadužen za one koje se uzjogune ili
izgube glavu i pokušaju zazvati nekoga onkraj tog ulaza u ništavilo u koje
su pali njihovi muškarci. Pali u svijet koji se može zamisliti samo u
mračnim besanim satima prije zore ili djelomice sagledati na osnovi
slomljenih, nevoljnih svjedočanstava onih koji su se nekako, teškom
mukom uspjeli vratiti. On se pruža iza visokih zidova zatvora i u snježne
pustopoljine koje ljubav nikako ne može dosegnuti osim onime što tako
čvrsto drže u rukama, a to je slabašna, neizvjesna mogućnost. Zazivati
kod prozora? Isto toliko ima smisla zapomagati u vjetar.
Ovo doba narugalo se njezinu mišljenju da je bilo što što se događa
pojedincu uopće važno. Stoga je prepuštena sebi i oni će ubrzo pokucati
na vrata njezina stana i reći joj da se odjene, sve vrijeme govoreći
mirnim, gotovo umornim glasom, ne želeći je još više uspaničiti. Govoreći
kao da je sve to rutina, tek dio administrativne procedure, da
jednostavno valja dovesti u red službenu dokumentaciju. Ona bi trebala
biti zadovoljna pretvaranjem da se sve čini u skladu s pravnim
postupkom. Govori se da su se neki unaprijed spakirali, ali kad ih
probude, bez iznimke će im reći da ne trebaju nositi toliko stvari, kao da
je siguran povratak zajamčen i neminovan. Nekoliko pitanja, to je sve, i
cijela će stvar biti svršena, prašina očišćena. Doista, stvar svršena i
~ 61 ~
Knjigoteka
 daša&anna

prašina očišćena, ali tako da će ona i bezbroj drugih biti pretvoreni u

logorsku prašinu i njihove će ostatke raznijeti vjetar ili će biti zakopani u
zamrznutu zemlju u neobilježenim grobovima diljem tundre.
Slab val plavičasta svjetla iznenada na trenutak izoštri sivilo u kojem
je stiješnjena, te vidi sitne kapljice vlage na crnim pletenicama žene koja
stoji ispred nje. Sigurno nije prešla tridesetu i još uvijek misli da je važno
lijepo se urediti, pažljivo pokrpati odjeću tako da ne bi primijetio nitko
osim osobe koja tri sata stoji tik iza nje. Govori se da tužitelji takvim
ženama često kažu da se mogu ponovo udati i kad su im muževi osuđeni
na deset godina. Snižena je i cijena razvoda. Možda ti državni službenici
znaju da se muževi neće vratiti ili da će, ako se i vrate, samo ući u kružni
tok ponovnog uhićenja. Ponekad su muževi, iz ljubavi, natjerali žene da
se razvedu od njih i potpuno prekinuli kontakt samo da bi imale priliku
preživjeti.
Njima se to nikad neće dogoditi. Njih su dvoje, vjeruje, zajedno do
kraja života. I onkraj. Dok i sama topće nogama, kaže sebi da on neće
dugo živjeti, da nije dovoljno snažan da preživi logore, i u tome nalazi
svojevrsnu utjehu. Srce mu je slabo - već izgleda poput starca, pa je ne bi
trebalo čuditi tih nekoliko pletenica kojima je prošarana crna kosa mlade
žene. Jednom nakon što je ‘34. prvi put uhićen zbog recitiranja pjesme o
Staljinu i nakon što su prognani prvo u Čerdinj, zatim u Voronež te bili
prisiljeni postati lutalice i prosjaci, potaknula ga je da uzme u obzir
samoubojstvo, ali prekorio ju je riječima: “Život je dar kojeg se nitko ne
smije odreći”. Imao je neiscrpnu sposobnost da živi u trenutku, radujući
se životu i potpuno upijajući svako zadovoljstvo koje su mogli naći
unatoč okolnostima. Sada će ga zatvorski vlakovi obloženi daskama i
njegovo slabo srce pogurati prema smrti i drago joj je što će mu patnja
biti kratka. Nada se da će se to dogoditi prije nego što strah iznova uspije
zaraziti njegov um, njegov pjesnički um koji je najbolji dio njega; i sada,
stojeći u redu, podložna krutim pravilima, kipti od ljutnje zbog toga što
sudbina takva čovjeka može biti u rukama onih koji nisu dostojni udisati
isti zrak.
No gotovo istog trena njezina je ljutnja prestraši jer ljutnja se mora
obuzdavati više nego bilo što drugo. Njezin urlik bijesa ne može čuti
nitko osim nje. Roba s kojom oni “posluju” je strah. To je jedina stvar koje
ima u izobilju. Kad sve drugo - hrana, odjeća, sam kruh - postane
marginalno, strah se množi i cvate. To je valuta kojom se može kupiti bilo
što, može se uzeti nečiji stan, nečiju ženu, ugled stečen cijelim životom
uzorne službe i žrtvovanja te, naravno, sam život. Može se čak zbrisati
sve sjećanje i ponovo ispisati prošlost. U Lubjanki je istražitelj rekao

~ 62 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Osipu da će iskusiti “strah u punoj mjeri”. To je jedina puna mjera koju

daju, pa je možda očekivao da će mu žrtva biti zahvalna. Strah je sada
posvuda oko nje, kola pognutim glavama i povijenim ramenima, toliko
stvaran da se gotovo može osjetiti kao drhtanje kože ili okus u ustima.
Iznova misli na vrijeme kad je s oklijevanjem natuknula da bi zajedno
mogli uteći strahu, strašnom, otegnutom čekanju neizbježnoga, i na
njegovo odbijanje da se složi s tim.
Kod prozora se dogodio kratak ispad. Glave se kradomice dižu i
izviruju iz reda ne bi li vidjele što se zbiva. Neka starica jauče, lelek joj je
razlomljen na nepravilne, soptave krhotine. Lamata rukama i čupa si
kosu. Potom je vojnik uhvati za ramena, zgrabi u šaku njezin šal i žustro
je otpravi od zatvorena prozora. Dok prolazi duž reda, pogledavaju
njezino iskrivljeno lice, gustu mrežu dubokih linija i brazdi koja izgleda
kao da će puknuti i pustiti da se izlije lava njezine tuge - paketić povezan
uzicom koji privija uz srce potvrđuje da njezino dijete ili muž više ne
trebaju ono što sadrži. Njezino jaukanje uznemiruje žene koje čekaju i
redom se protegne čujan mrmor, nakratko ih povezavši prije nego što se,
gotovo jednakom brzinom, opet raspline u odjelite šutnje. Jedno dijete
nešto pita majku, ali ona ga utišava, privija njegovo lice uz svoj bok i drži
ga tako blizu sebe da izgleda kao da je dio njezina tijela.
Red se pomiče naprijed kako bi se popunio ispražnjen prostor.
Negdje iza nje čuje se siktav šapat; netko se, čini se, moli, ali ne mogu se
razabrati riječi. Ona ne vjeruje u molitvu. Noć prije nego što su došli po
Osipa, prije njegova zadnjeg uhićenja u Samatihi, sanjala je užasan san o
ikonama. Smatrala je to lošim znakom i bila je u pravu, jer ujutro su ga
odveli. Probe tog trenutka i njegovo odigravanje u njezinoj glavi bili su
toliko česti da je isprva imala dojam da igra unaprijed pripremljenu
ulogu. Svatko igra ulogu koja mu je dodijeljena. Dva čovjeka u vojničkim
uniformama i liječnik odmarališta. Kucaju na vrata tiho, nimalo prijeteće.
Ona dvojica žale se što moraju raditi na Prvi maj. Liječnik izgleda kao da
se ispričava zbog uloge pomagača u njihovu hvatanju u Samatihi, koja im
je ponuđena, tobože, kao predah od lutanja u oskudici, ali na koncu
shvaćaju da su ih poslali u odmaralište jer je toliko daleko od svega da ne
mogu pobjeći. On se drži u pozadini u svome bijelom ogrtaču, fizički se
smješta na rub onoga što se događa kao da dio njega - savjest, ostatak
samopoštovanja - ima potrebu izvući se iz škodljive stvarnosti zbivanja.
Shvaćaju da su poslani u tu slijepu ulicu kako bi njima bilo zgodnije kada
dođe zacrtano vrijeme. No ona se već domišlja kako da sačuva pjesme i
laže im da su svi njihovi spisi u stanu u Moskvi, iako su zapravo mnogi
još uvijek u Kalinjinu.

~ 63 ~
Knjigoteka
 daša&anna

I taj trenutak odigrao se u njezinoj mašti mnogo, mnogo puta, ali

sada joj tekst klizi iz ruku i s teškom mukom igra ulogu za koju se
pripremala. Osip se odijeva, ona se zaogrće kućnim ogrtačem i skuplja
njegove stvari, ali čuje kako oni u uniformama pitaju zašto skuplja toliko
toga kad će se Osip vratiti nakon što mu postave nekoliko pitanja. U njoj
se otvara neka hladnoća koja joj paralizira govor, toliko joj opterećuje
udove da mora sjesti na krevet kao da se pretvorila u kamen. Kroz
otvorena vrata vidi stražnji dio teretnog kamiona. Za nekoliko minuta
sve je gotovo; kad joj predloži da pođe s njim do postaje, kažu mu da to
nije dopušteno. Onda ga odvode i tekst joj se rastvara u glavi, pa mu, dok
izlazi, ne upućuje prave oproštajne riječi. Tome čovjeku, čiji je cijeli život
izgrađen na ljepoti i moći riječi, ne daje ništa vrijedno da ponese u svojoj
glavi na putovanje koje mu predstoji. Riječi pripremljene u njezinu srcu
zamrznute su i bezvučne; penje se u kamion, a ona sjedi na krevetu i ne
može se pomaknuti ni viknuti. Ostaje ondje dok se vozilo udaljava, zvuk
motora tutnji joj u ušima dugo nakon što utihnu prazne riječi liječnika
koji se kratko zadržao. Kad je tiho zatvorio vrata za sobom, zamrznutu
masku njezina lica lomi sporo micanje usana koje uvijek iznova recitiraju
pjesme, urezujući ih u njezino pamćenje.
To sada mora činiti. Od samog početka procesa pretvaranja Osipa u
neosobu htjeli su da pjesme nestanu, ali ona će to spriječiti. Svaka
preostala čestica njezina bića spriječit će to. A nijedno mjesto nije
sigurno osim njezina pamćenja. Rukopisi ušiveni u jastuke, skriveni u
lonce ili cipele, gdje god bi mogli promaknuti premetačinama... sve je to
ranjivo. Ponekad su prijepise pjesama davali drugima na čuvanje, ali
kome vjerovati? Uvijek ima doušnika, neki zbog toga što vjeruju da tako
ispravno služe Majci Rusiji, drugi zbog toga što su ih kupili ili pritisnuli.
Zbog toga što im je pesnica straha ščepala srce. Katkad bi žene onih
kojima su povjerili poneke pjesme da ih sakriju otkrile skrovište i
uništile ih jer su se bojale. Nigdje nisu sigurne osim u njoj i stoga mora
ostati na životu, mora i dalje biti korak ispred njih. “Neka te zaborave,
Nadja, ne diži prašinu”, takav je savjet dobila nakon njegova uhićenja;
stoga je opasno doći ovamo s jadnim paketićem koji grčevito drži kao da
misli da će joj ga svakog trenutka netko pokušati istrgnuti iz ruku, ali
ljubav je prisiljava na to.
Red se, vukući noge, pomakne malo bliže prozoru. I prije prvog
uhićenja njegovi kolege književnici, njegovi takozvani drugovi u Savezu
književnika, bacili su ga u nemilost. S novom gorčinom sjeća se da nitko
nije htio objaviti njegove radove, nitko nije htio prihvatiti njegove priloge
u svojim časopisima, da su ljudi prezrivo okretali glavu od njega na ulici.
Jedini posao koji je mogao naći bilo je nekoliko slabo plaćenih prijevoda.
~ 64 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Ima čak ljudi koji ustraju na tome da ga opisuju kao bivšeg pjesnika i
ubrajaju ga među prevoditelje. No pjesme postoje; za onih godina
progonstva u Voronežu spoznaja da mu nije ostalo mnogo vremena
poticala ga je da piše, riječi su navirale iz njega tako da ih je jedva stizala
zapisati. Pod sjenom smrti iz njegovih se usta i iz njegova srca i duše
cijeli jedan drugi svijet kovitlao preko uzbuđene, ali pažljive preciznosti
njezine ruke na komade gruba papira koji su bili njihov jedini opipljiv
trag. Zapisane na komade papira, a onda zapisane u srce.
Stoji u redu koji se, reklo bi se, kreće sve sporije što su bliže prozoru.
Staričini su jauci nestali, ali čini se da odjekuju i zadržavaju se u ponovo
uspostavljenoj tišini. To je ono čega se sve boje, strah raste sa svakim
korakom koji ih vodi prema trenutku kad će činovnik pogledati svoje
popise imena - nešto što uvijek traje dugo, dok čekanje ne postane
gotovo nepodnošljivo. Ponekad čekanje i strah svedu ženin glas na
nesiguran šapat, ili ga čak posve zatome, a on osorno traži da govore
glasnije. Možda činovnik uživa u svojoj moći nad njima. Zar međutim ne
osjeća ništa kad im neuvijeno kaže da je njihov voljeni mrtav, a onda ne
može, ili ne želi, dati nikakvu precizniju informaciju? Možda osjeća samo
zadovoljstvo jer je još jedan neprijatelj naroda stradao zbog svojih
gnusnih zločina. Neizbježnu bujicu pitanja gdje, kada i kako otklanja
povikom “sljedeći” i više je puta vidjela kako iznenada ožalošćenu gura u
stranu osoba koja je stajala iza nje u redu. U ovim vremenima živi uvijek
imaju prednost pred mrtvima.
Sve one vjeruju da su pod prismotrom, možda čak i tu usred
dugačkog reda. U svakoj je stambenoj zgradi barem jedan policijski
špijun koji se nastoji dodvoriti svojim gospodarima doturanjem
informacija ili potkazivanjem nekoga pod bilo kakvom izlikom. U Moskvi
su ih povremeno posjećivali neznanci koji se nisu ni trudili prikriti da
rade za režim, drugi su se pak pretvarali da su obožavatelji, ljubitelji
književnosti, i pokušavali su navesti Osipa da kaže nešto što bi ga
inkriminiralo, ili su ga molili prijepis neke pjesme koja im se navodno
jako sviđala. S vremena na vrijeme pretražili bi im stan dok su bili vani i
toliko su bili svjesni svoje moći da su rado ostavljali posjetnice - opuške u
pepeljarama, izvučenu ladicu koju namjerno ne bi zatvorili do kraja. Dok
stoji u redu, kaže sebi da ne mogu pretražiti skrivene zakutke njezina
srca.
Nebo se otvara kao da bi opet moglo sniježiti i ona se, dižući lice
prema njemu, pita što su ove žene morale prodati u očajničkom trudu da
dođu do novca za paket. I sama je postala prosjakinja, u očajnoj nadi išla
je od prijatelja do prijatelja, od člana obitelji do bilo koga tko bi joj mogao

~ 65 ~
Knjigoteka
 daša&anna

ili htio nešto dati. Ponekad su joj zatvarali vrata ulice - na jednome
mjestu rekli su joj da pričeka, ostavivši je u uvjerenju da će netko doći, ali
nitko nije došao. Unatoč Pasternakovoj 16 susretljivosti i tome što se
založio za Osipa, ubrzo će joj njegova žena reći da ne dolazi u njihovu
kuću. Drugi nekako prikupe ponešto bez čega mogu izgurati. Jednom
prilikom netko joj je bez riječi tutnuo omotnicu u džep. Možda u redu
ima i žena kojima nije bilo druge nego da prodaju sebe; već zna za neke
koje su, izgubivši muževe, potražile zaštitu i utočište u braku ili vezi s
nekim partijskim dužnosnikom. Ne osuđuje ih. Dovoljno je drugih koji to
čine.
Misli na one kolege književnike koji njezinu mužu nisu htjeli dati
odjeću kad se vratio u Petrograd s Krima i nije imao ništa što bi ga
zaštitilo od zime. Do odjeće se moglo doći samo na doznake, a njihovo
izdavanje odobravao je jedan od onih na vrhu Saveza književnika. Kad se
Osip obratio s molbom za džemper i par hlača, netko je na doznaci
precrtao riječ “hlače”. “Snaći će se i bez njih”, rekao je. Osip, koji je bio
sveden na tu razinu da je morao moliti za par hlača, bio je dakle odbijen,
a Savez književnika nalazio je dače, stanove i tko zna kakvu drugu raskoš
takozvanim književnicima čiji talent ne zaslužuje spomena pokraj
njegova. Opet je ljuti što je bio podvrgnut takvim poniženjima, ljuti je
više nego što je on ikad pokazao, pa uzima njegovu ljutnju i pridodaje je
svojoj. Zatim, dok se red, vukući noge, iznova pomiče malo naprijed, tješi
se pomišlju da će im sud povijesti vratiti milo za drago. Mora vjerovati u
to. Njihov je rad mrtav, zaboravljen, i drago joj je zbog toga. Više neće biti
tako istinita i lijepa pjesništva kao što je ono koje je njezina ruka
zapisivala, nego samo nemušto klepanje stihova koje opravdavaju time
što ga nazivaju proleterskom umjetnošću. Da je on to mogao, možda bi
preživio, ali nije to imao u sebi. Ni kad je Lahuti 17 uredio da svjedoči
izgradnji Bjelomorskog kanala i napiše prikladan hvalospjev moći
revolucije da preobrazi prirodu i ovlada njome, Osip nije mogao. To mu
je bilo odvratno, pjesma koju je napisao bila je bljutavo smeće, a usto se
nikad nije mogao natjerati da porekne ono što je napisao u prošlosti.
Ona sada recitira jednu od pjesama, uvijek iznova, i kao da su riječi
postale dio nje, nošene njezinom sviješću ulijevaju se u živo meso njezina
bića i više nema nikakve potrebe za sjećanjem ili za nametanjem volje.
Ima osjećaj da prožimaju njezino disanje i svijest te se načas zabrine da

16
Boris Leonidovič Pasternak (1890-1968), pjesnik, autor romana Doktor Živago.
17
Aboljgasem Ahmedzade Lahuti (1887-1957), iranski pjesnik, 1922. emigrirao u
Sovjetski Savez gdje je zauzimao važne položaje u vladi Tadžikistana i u Savezu
sovjetskih književnika.
~ 66 ~
Knjigoteka
 daša&anna

će joj se otisnuti na licu i probiti se na svjetlo. Da ima zrcalo, pogledala bi

da se uvjeri da to samo zamišlja. A tu je i duboko zadovoljstvo zbog toga
što opet sluša njegov glas - ne čuje svoj, nego njegov - i zna da mu nikad
neće dopustiti da prestane govoriti. Dok je daha u njezinu tijelu, te će
riječi postojati. Pa koristi dugo čekanje u redu za recitiranje pjesama i na
koncu nema predodžbu o tome koliko je sati prošlo i koliko se približila
prozoru. Nešto je međutim iznenada uznemiri, potakne je da digne
pogled te se trgne iz tiha bajanja.
Bulji u ženu ispred sebe. Kapljice u njezinoj kosi i male mrlje od
snijega na njezinim ramenima osušile su se, ali srebrnaste pletenice kao
da su ulaštene i još više sjaje. Sigurno je stvar u promjeni svjetla. Nešto
nije u redu. Vidi to u gotovo neprimjetnu dizanju i spuštanju njezinih
ramena, povijanju vratnih mišića i načinu na koji stalno diže ruku do lica.
A onda, među nogama koje se vuku po tlu i prigušenim kašljem, čuje da
žena diše sve brže i sve dublje. Instinktivno pruža ruku i stavlja joj je na
rame, ali miče je kad osjeti da se cijelo njezino tijelo trgnulo na dodir. U
toj sekundi osjetila je i ženinu mršavost, lopaticu pritisnutu tik uz kožu
kao da se pokušava probiti van na slobodu. Žena okreće lice prema njoj i
otkriva tamne podočnjake, upale obraze koje šminka nije uspjela prikriti.
Oči joj se sklapaju kao da je svladava posvemašnja iscrpljenost i mogla bi
na licu mjesta zaspati.
“Jeste li dobro?” pita je.
“Slabo mi je.”
Nema stolica, nema gdje sjesti, a ionako zna da nakon tri sata u redu
ni jedna ni druga ne bi htjele izgubiti mjesto tako blizu prozoru. Osvrće
se, ali ne vidi ništa što bi moglo pomoći, pa se primakne ženi, stavi joj
ruku oko pasa i osjeća kako ona svoju malu težinu oslanja na nju. Zadah
luka i jeftinog parfema brzo zauzima mjesto s kojeg se upravo maknula.
Čelo klonule žene orošeno je sitnim kapljicama znoja, lice joj je blijedo
kao krpa. Daje joj malu maramicu i gleda kako briše čelo i rubove usta.
Zajedno se pomaknu korak-dva naprijed. Mlada žena digla je glavu i
duboko diše, očajnički nastoji udahnuti svjež zrak. Ubrzo joj se disanje
ustali i može se malo uspraviti.
“Trudna sam”, prošapće iznova brišući lice.
“Koliko dugo?”
“Oko četiri mjeseca.”
“Nemate nikoga tko bi čekao u redu umjesto vas?”
“Koga da pitam? Tko se želi izložiti opasnosti zbog tuđeg muža?”

~ 67 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Razumije to, pa ništa ne odgovara. Ispred njih ostalo je samo petero

ili šestero ljudi i strahom ubrzano bilo na trenutak joj odvrati pozornost
od mlade žene koja se još uvijek oslanja na nju. Već je prvi put nazrela
činovnikovo lice i osjeća kako joj se grlo suši.
“Dijete koje nikad neće vidjeti svog oca”, kaže mlada žena.
“Vratit će se”, kaže ona, zatim se pita otkud joj pravo tješiti neznanku
takvom laži.
Žena polako odmahuje glavom u nijemu poricanju, potom kaže:
“Otac koji nikad neće vidjeti svog sina”.
Ništa ne odvraća na to, umjesto toga pita je kako se zove. Marta,
kaže, a onda joj prizna da se srami zbog siromašnog sadržaja svog
paketa.
“Sve smo iste”, kaže joj, “snalazimo se i posuđujemo od drugih da
bismo mogle štogod poslati.”
“Kako ćemo preživjeti?” pita mlada žena.
Nema odgovora na to pitanje i sluša njezino duboko disanje. Negdje
s druge strane zida neki muškarac se smije. Osjeća kako mlada žena
polako odmiče tijelo nastojeći ponovo naći vlastitu ravnotežu, zatim je
načas pogleda i prošapće: “Odveli su ga prije mjesec dana. Moj muž je
dobar čovjek. Nikad ne bi učinio to što kažu. On je inženjer...”
No ona je blago utiša te šapne: “Svi su oni dobri ljudi. Pazite što
govorite.”
“Dan prije nego što su ga odveli, svađali smo se - zbog nečeg tako
glupog da mi je nepodnošljivo uopće se sjetiti toga”, kaže primaknuvši
maramicu očima.
“Neće on misliti na to, mislit će samo na vas. Vaša ljubav davat će mu
snagu”, kaže ona. “A vi morate biti jaki za dijete.” Potom opet stane iza
nje, a mlada žena, ne okrećući se, pruži ruku iza sebe i ona je uhvati,
kratko je stisne, onda im se ruke razdvoje.
Još dugo čuva osjet tuđe ruke u svojoj. To joj trenutačno ulijeva
snagu koja sadrži obećanje ustrajnosti, mogućnost opstanka, pouzdanje
da ni jedna ni druga nisu same na svijetu. Red vuče noge korak naprijed.
Još malo. Recitira njegove riječi vjerujući da će joj pružiti vlastitu
zaštitničku snagu; što je bliže prozoru, to je važnije da sve što je napisao i
sve što je on u svakoj pjesmi bude nepokolebljivo. Obavija svoje srce
slojevima riječi, rasplesanim stihom o cvatu kruške i trešnje. Iznenadan
spoj glasa, mirisa i boje navre i prodrma njezina osjetila. Majka i dijete
prolaze mimo nje nakon što su ostavile paket. Koliko je milijuna paketa
povezanih uzicom ili zapečaćenih voskom? Koliko registara s imenima?
~ 68 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Smogne snage nasmiješiti se djevojčici, ali ona uzvraća pogled bez ikakva
izraza u očima. Nada se da, unatoč očima, i ona u pamćenju nosi riječi -
omiljenu priču za laku noć, neki jednostavan izraz ljubavi ili očevu
sentimentalnu pjesmu iz boljih dana. Nastavlja recitirati, od moći riječi
usne joj se nehotice miču. Mlada žena ispred nje došla je do prozora i
naposljetku, nakon otegnutih birokratskih formalnosti, predala paket; za
nju dakle još postoji kakva--takva nada. Zatim se okreće čvrsto držeći
potvrdu koja znači da joj je muž negdje na svijetu još uvijek živ. U
prolazu im se oči sasvim kratko sretnu, ovlaš kimne glavom kao zadnji
znak zahvalnosti, potom i ona ode.
Sada je ona na redu i pokušava pročistiti grlo kako bi joj glas bio
jasan i zvonak kad izgovori njegovo ime. Činovnikova glava i dalje je
spuštena, zapisuje nešto što joj je skriveno. Kroz tanku gazu njegove kose
vidi se koža bijela poput papira. Stoji sasvim nepomično, za njega je
nevidljiva. Pokušava uvjeriti sebe da ne osjeća mučninu, ali u njoj se sve
zateže od dojma da je nezaustavljivo usisava ništavilo koje se proteže
onkraj tog prozora. On diže pogled i trepće očima iza cvikera. Prsti su mu
umrljani tintom. Nagluh je, pa okrene prema njoj uho na koje bolje čuje.
Zatim na njegov zahtjev ona diže glavu, daje svoj glas pjesnikovu imenu.

~ 69 ~
Knjigoteka
 daša&anna

1936.

Nakon što je njihovo progonstvo u Voronežu došlo kraju, odvažili su se

na putovanje u Moskvu u nadi da će prikupiti neki novac i razgovarati s
onima koji bi im mogli pomoći. U vlaku ne govore mnogo, zure u
krajolike koje je zima konačno prepustila pa ih prekriva prvo proljetno
raslinje. Nitko nikoga ne gleda u oči. Kažu da ima ljudi koji se voze
vlakom samo zato da bi osluškivali hoće li nekima razvezati jezik iluzija
da im je dodijeljena povlastica privatnog svijeta nakratko izdvojenog od
ostatka njihova života. Breze bijele kore posvuda su urešene tanahnim
lišćem. Gusti ovratnici od borova stežu se oko sitnih zaselaka kao da ih
kane ugušiti. Prolaze mimo isprekidanih vrpci sela koja izvana izgledaju
kao da ih je povijest mimoišla, ali zna da je i to samo iluzija, sjeća se
razvlaštenih kulaka i seljaka koji prose hranu na voroneškim ulicama.
Novac koji su joj dale žene što su se pojavile u stanu nakon njegova
uhićenja potrošen je. Unatoč tome što je Osip redovito odlazio u lokalni
Savez književnika, posla nema. Gotovo je i s prevođenjem. Na zimu će mu
obustaviti isplatu osobne mirovine. Žive na juhi od kupusa i jajima; kad
imaju sreće, uspiju doći do čaja i maslaca te poneke cigarete. U više
navrata putovala je u moskovski ured Saveza književnika i našla se s
Marčenkom 18 ili Ščerbakovom 19, ali lica su im prazna i kamena, oči krute,
i zna da joj od njih nema pomoći. Isprva misli da njezine riječi mogu biti
oštar kremen koji će s njih skidati komadić po komadić dok ne iskleše
ljudsko biće ispod površine, ali njihova bezizražajna lica otupljuju
njezine molbe i odlazi praznih ruku.
U Moskvi ispred željezničke postaje vide Petrova 20, koji je nekoć više
od svega volio navratiti u stan na večeru i raspravu. Osip diže ruku u
pozdrav i ona gleda kako se zamrznula u zraku jer se Petrov naglo
okrenuo i prešao na drugu stranu ulice. Oni su kužni, nose biljeg
inficiranih, zarazni su za sve koji s njima dođu u dodir. Samo se neznanci
koji hitaju ulicama punim ljudi ih se guraju u pretrpanim tramvajima
usuđuju dotaknuti ih u prolazu, načas udisati isti zrak. No i onda se

18
Ivan Aleksandrovič Marčenko (1902-1941), sovjetski kritičar, kulturni i partijski
radnik, od 1934. godine pomoćnik glavnog sekretara Saveza književnika.
19
Aleksandar Sergejevič Ščerbakov (1901-1945), premda nije bio književnik, 1934.
postavljen za sekretara Saveza književnika; provodio čistke u provincijskim partijskim
organizacijama.
20
Jevgenij Petrovič Petrov (Katajev) (1903-1942), s lijom Iljfom koautor romana Zlatno
tek i Dvanaest stolica.
~ 70 ~
Knjigoteka
 daša&anna

zaštitni štit anonimnosti čini tankim kao papir, u bilo kojem trenutku
može se rasparati, pa se privijaju jedno uz drugo jer ih svaki trenutak
mori mogućnošću potkazivanja. Sluša njegovo teško disanje i boji se da
ga je putovanje previše izmorilo.
“Ne smijemo ga previše strogo osuđivati”, iznenada kaže.
“Uvijek smo bili dobri prema njemu”, odvrati ona. “Zašto uvijek
moraš biti poput Krista i nuditi obraz izdajniku?”
“Zato što je slab čovjek koji zna u što ga je strah pretvorio.” A kad
ona ne odgovori: “Spremi mač u korice, Nadja, treba mu uho da bi
preživio”.
Zausti da mu otpovrne, ali nevoljko se suzdrži - nemaju dovoljno
energije da bi je trošili na prepirke o Petrovu - i kaže sebi da možda nije
spreman olako osuditi jer je i sam okusio strah.
Izdao ih je jedan od onih koji su dolazili k njima i bili ondje prilikom
recitiranja pjesme o Staljinu. Petrov te večeri nije bio. Vidi krug slušatelja
u licima neznanaca koji promiču svuda oko nje, pita se tko je to bio i zna
da je prokletstvo tog vremena što čovjek sumnjiči i one koji u srcima ne
nose ništa osim ljubavi. Na pločniku iznenadno komešanje. Neka žena
viče i maše rukama, grdeći mladu ženu koja se sagnula i kupi mrkve koje
su se rasule. Na tlu je list iz novina. Njezin je zločin u tome što je, jer u
dućanu nije bilo papirnatih vrećica, umotala mrkve u list sa Staljinovom
fotografijom. Dok ih, sagnuta, diže s tla, lice joj je zastrto velom
raspuštene kose i mora zastati kako bi je maknula s očiju. Optužiteljica se
nadvija nad njom, lice joj se zajapurilo dok srdito osuđuje taj zločinački
čin, zatim gazi po mrkvi koja se dokotrljala do nje u pravilnom ritmu
zbog kojega kretnja podsjeća na kakav luđački ples. Mlađa žena, praćena
povicima, hitro utekne očajnički se trudeći da joj se ne prospe ostatak
obavljene kupnje. A onda se žena koja je vikala i gazila preobrazi, brižno
uzme novine u naručje kao da su djetešce koje je privila uza se ne bi li ga
podojila.
“Dotle smo dakle dotjerah”, kaže Osip nepomično stojeći, ali ona ga
potakne da se udalje žustro ga povukavši za rukav kaputa. Moraju otići
na razna mjesta, tražiti informacije, pokušati posuditi novac. Nakon sela
gradski valovi buke i kretanja čine se zaglušnima, ulijevaju joj osjećaj da
su oni talog što ga nose njegove guste bujice. Misli kako je čudno da
danju život teče ovako i malo je naznaka što se odvija ispod površine.
Noću se strah uzdiže dok obitelji šapću, tjeskobno pazeći da im se glasovi
ne čuju s druge strane tankih improviziranih zidova koji odjeljuju
njihove životne prostore. Zvuk automobila koji se vani zaustavlja ili
uspinjanja dizala dovoljan je da pomisle kako je došao red na njih.
~ 71 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Umrijeti u vlastitom krevetu postaje neizrečen san. No kakve su šanse za

takav dobrodošao kraj sada kada postoje kvote koje se moraju ispuniti?
Tko može znati kada će ih kucanje na vratima odvesti u drukčiju
sudbinu? Nekoć se mislilo da će pritajen život i držanje jezika za zubima
jamčiti sigurnost, ali sada ljudi nikako ne mogu unaprijed znati ni
razumjeti koje su zločine navodno počinili. Svuda oko njih nenadane su
praznine, nalik na šumu u koju svaki dan zalazi sjekira i siječe nova
stabla. Tobože ih siječe da bi bilo više svjetla i zraka, da bi ostalima
pružila priliku da bolje rastu, ali u svaku od tih praznina seže sjena, sve
duža i duža, dok ih naposljetku sve ne obuhvati.
Sjedaju u jedan park kako bi on mogao doći do daha. Djeca se igraju
pod budnim okom majki. Zatoplilo je i dječaci su na jezerce pustili brod
igračku. Tijekom putovanja u progonstvo u Solikamsku su prešli na
riječni parobrod i ljubazni vođa trojice njihovih čuvara - prostodušnih
vojnika sa sela koji su više navikli na prijevoz osuđenika za špijunažu ili
sabotažu - pomogao im je da dobiju kabinu u kojoj se Osip mogao
odmoriti. Oni su ostali na palubi - najveća udaljenost koju su sebi
dopustili - jer su očito prosudili da im Osip zbog svojega zdravstvenog
stanja i zločina pjesništva po svoj prilici neće raditi probleme. U
psihološkom smislu tada je bio jako loše, najgore što ga je ikad vidjela.
Pokušavala ga je umiriti, ublažiti neskladnu jeku koja mu je odzvanjala u
glavi. Sve one stvari koje su mu omogućivale da bude sjajan pjesnik -
izoštrena senzitivnost i osjetila, najfinija percepcija - sada su se urotile
protiv njega, preplavljujući mu um golim, neublaženim užasom onoga
čega se nije htio prisjećati, i nisu ga puštale na miru.
Povjetarac je naduo jedro broda onih dječaka te on zavijuga preko
vode, presjekavši sjenovitu površinu krivudavim potezom bjeline.
Razdragani povici dječaka prate ga i kad se čini da se nagnuo opasno
blizu površini. Osip odjednom ustane i hoda do ruba jezerca, svaki korak
popraćen piskutavom, sipljivom melodijom njegova disanja. Gleda ga
kako stoji okrenut joj leđima i svejedno može vidjeti koliko uživa
gledajući nesputan bijeg broda nošena vjetrom. Raduje se tome poput
djeteta, čak uznemireno digne ruku kad se brod na koncu prevrne i jedro
mu klone u vodu. U njemu je uvijek bilo nečega djetinjeg, ali nije sigurna
divi li se tome ili je to razdražuje. Okreće se, vraća i sjeda pokraj nje. I taj
ga je kratki napor zamorio; kad ju je uhvatio za ruku, nije sigurna je li to
učinio iz privrženosti ili samo da se uvjeri u njezinu prisutnost i podršku.
Gledaju kako se dječaci svađaju dok najviši konačno ne izuje cipele i
digne nogavice te pažljivo zagazi u vodu, koračajući pretjerano oprezno.

~ 72 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Jedan od ostalih uzme kamenčić i lagano ga baci ne bi li ga poprskao, ali

drugi ga prekore, pa se posramljeno udalji.
“Djeca se još uvijek igraju”, kaže on. “Što god se događalo drugdje,
djeca se još uvijek igraju.”
No ona ne dopušta sebi da je imalo utješi to što on ima reći o dječjoj
igri i kaže mu da ubrzo moraju krenuti, podsjeća ga na potrebu da nađu
novac i pomoć prije nego što se opet budu primorani vratiti. Zna da bi
rado sjedio, grijao se na suncu i promatrao sve što park može ponuditi,
halapljivo to gutao i u tome nalazio okrepu koju ona ne može dosegnuti
jer već čuje tiho kruljenje svog želuca i osjeća resko buđenje glavobolje.
Njihovo ustrajno svojatanje njezine pozornosti ne mogu prognati
nikakvo sunce ni sanjarenje. Pažljivo vadi iz džepa komad kruha umotan
u krpu i sve tvrđu krišku sira, zatim rasprostire bijelu maramicu na
koljenima poput stolnjaka i na nju stavlja jedinu hranu koja im je
preostala. Tupim nožem polako dijeli kruh i sir na dvije porcije i pruža
mu njegovu polovicu. Nemaju ništa za piće, ali možda u parku, nakon što
pojedu, nadu česmu na kojoj će se napiti. Na trenutak je zadovoljna, ali
onda je opet razdraži izraz zahvalnosti i radosti na njegovu licu. “Gozba
dostojna kralja”, kaže i u glasu mu nema sarkazma. Čuje sebe kako
odgovara: “Gozba dostojna samo kralja u kukavnom progonstvu”. Onda
jedu u tišini, usredotočeni na to da što više produže oskudan obrok,
pažljivo skupljajući svaku mrvicu koja padne, možda nastojeći prizvati
jači užitak nego što im ga mogu priuštiti ustajali sastojci.
“Ubrzo moramo poći”, kaže mu kad su završili, najednom svjesna
koliko često mu se obraća kao majka djetetu. “Ima nekoliko mjesta na
kojima moramo okušati sreću. Nemamo više mnogo vremena.”
On kima, ali se ne miče. Na jezercu je dječak došao do broda,
privukao ga je k sebi dugim štapom sa zakrivljenim vrhom. Jedra mu
mlitavo vise.
“Brzo će se osušiti na suncu”, glasno kaže i ona nije sigurna jesu li
riječi upućene njoj ili dječacima, ali osjeća nalet ljutnje zbog njegove
sposobnosti da bude pozitivan u pogledu mnogih stvari i kaže sebi da je
to tlapnja, opasna tlapnja. Iz nekog hira koji joj nije sasvim jasan
trenutačno mu je dopušten život, ali stoji na samom rubu bezdana,
izložen, ranjiv, a kad vjetar promijeni smjer, oborit će ga u jamu s
jednakom izvjesnošću kao što nakon dana slijedi noć. Kakvog onda ima
prava sjediti ondje, puštati da mu sunce grije lice i vjerovati da će ono
osušiti jedra? No ona razumije da postoji još jedan razlog zašto ne želi
krenuti te na sekundu i sama gotovo vjeruje da bi, ako budu sjedili u

~ 73 ~
Knjigoteka
 daša&anna

miru i tišini, vrijeme i budućnost mogli jednostavno proći mimo njih i

zauvijek ih ostaviti u tom trenutku, očuvane poput kukaca u hladetini.
“U pravu si”, kaže on nakon nekoliko minuta, “moramo dalje, u
prošnju s posudama u ruci, uzdati se u širokogrudnost drugih”, te otresa
kaput kao da bi moglo biti prosutih mrvica. Ona presavije i spremi
maramicu, pa ruku pod ruku kao postariji par odlaze iz parka; svjesna je
njegova disanja koje joj povremeno prhne obrazom kad okrene glavu
prema njoj. Zahvalna je na tome što je sunce malo popustilo i raduje se
povjetarcu koji se provlači između zgrada, talasa nadstrešnice trgovina,
budi smotane i usnule zastave. Trudi se mislima odagnati glavobolju, ali
ima osjećaj da su joj se buka i prašina gradskih ulica usadile u mozak te
želi opet biti u parku i gledati jedra broda kako se suše na suncu. Trudi se
i uvjeriti sebe da ima nekog dostojanstva u borbi, u odbijanju da
jednostavno odustanu, ali u dvjema kućama gdje su se nadali da bi im
mogli pomoći odbili su ih, u jednoj samo uz slijeganje ramena kroz
odškrinuta vrata, u drugoj uz bujicu fraza i izlika od kojih je onome tko ih
je izricao bilo još neugodnije nego njima.
Nemaju dakle drugog izbora, pa - budući da je, koliko god im
ponovno nametanje svoje potrebe bilo mrsko, očaj uvijek jači od srama -
odlaze k obitelji Šklovski, gdje ih, znaju to, neće odbiti. Viktor i Vasilisa 21
su izišli te je na njihovo dvoje djece da ih prime, odmijene svoje roditelje
i u kuhinji ih nahrane i napoje. Mala Varja, bjelodano uživajući u ulozi
odrasle osobe, usto ih zabavlja dječjim razgovorima i smijehom, a njezin
stariji brat Nikita tiho motri na nju kako bi se uvjerio da sve obavlja kako
treba. Njihovu srdačnost iskusili su i prije, ali nikad je ne uzimaju zdravo
za gotovo i to je jedno od rijetkih mjesta gdje, ma koliko kratko to trajalo,
osjećaju da im se život najviše približio onome kakav su nekoć poznavali.
Osip se šali s Varjom, priča joj sve maštovitije priče koje ju nasmijavaju,
pokušava izazvati sličnu reakciju i u šutljivog Nikite, a najviše što si on
dopušta sramežljiv je osmijeh. Promatra to dvoje djece i pita se je li mu
krivo što ih i sami nemaju pa pokušava naći protutežu sreći koju su im
mogla pružiti u neopisivim tegobama koje bi također došle, posebice u
razornoj brizi zbog sudbine koja bi ih čekala kad bi im roditelje odveli
usred noći. Misli na Voronež i na tamošnju bandu divlje i, po svemu
sudeći, napuštene djece koja poput strvinara tumaraju ulicama prije
nego što se s mrakom zavuku u neko tajno skrovište. Ubrzo će vlasti
pohvatati i njih te će nestati tako naglo da će neki građani dvojiti jesu li
uopće ikad postojala ili ih tek sjećanje vara.

21
Viktor Borisovič Šklovski (1893-1984), književni povjesničar, kritičar i teoretičar;
Vasilisa Georgijevna Šklovska (1890-1977), umjetnica.
~ 74 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Nikita skuplja ptice”, kaže Varja. “Hvata ih - zar to nije okrutno?”

Dječak porumeni i jezikom ispupči obraz, potom odvrati: “Dobar
sam prema njima, to nije okrutno, a i nakon nekog vremena ih pustim”, te
prostrijeli sestru pogledom; naposljetku, gledajući je ravno u oči,
dometne: “To je razbibriga - puno ljudi to radi”.
“A koju vrstu ptica hvataš?” pita Osip.
“Ponekad pjevice, ali ne uvijek. Ima kolekcionara koji imaju velike
zbirke, neki čak uče svoje ptice da izvode trikove ili da pjevaju.”
“Baš kao Savez književnika”, kaže Osip i nasmije se vlastitoj šali tako
glasno da se ostali počnu smijati njegovu smijehu dok lupa dlanom po
stolu tako da šalice plešu.
Varja ga izaziva na partiju šaha, a kad joj Nikita kaže da ne igra
dovoljno dobro da bi izazivala ljude, ona zakoluta očima i raspriča se o
tome kako je to jedini način da nauči. Osip odavno nije igrao šah; gleda ga
kako sa znatiželjom barata figurama, okrećući ih u rukama kao da se
dodirom prstiju pokušava prisjetiti njihovih imena i uloga. Stavi kralja i
kraljicu na pogrešna polja, pa Varja pruži ruku preko table i premjesti ih,
a on odmahuje glavom u pretjeranu ogorčenju vlastitom glupošću.
Sjede za kuhinjskim stolom i igraju; ne zna pušta li namjerno djetetu
da pobijedi ili je ono što se dogodilo toliko oštetilo njegovo pamćenje da
je zaboravio i to. Kad god Varja dohvati figuru, digne je uz kitnjast pokret
zgloba i širok osmijeh, a on žustro odmahuje glavom.
“Previše je dobra za mene”, kaže skrušeno, a Nikita potiho prezrivo
otpuhne.
Kad bi samo mogla živjeti u trenutku, gotovo bi bila sretna, ali čim to
pomisli, otrijezni je znanje kamo se moraju vratiti i što ih na kraju čeka.
Dotiče čvrstinu stola, zatim traži neki ostatak topline u svojoj šalici, ali
ništa od toga nije dovoljno te, prestrašena da će joj se to pokazati na licu,
ustaje i odlazi u hodnik. Potom, prepustivši se trenutačnom porivu,
okrene se i otvori vrata Nikitine spavaće sobe.
Sa zida vise četiri drvena kaveza. Pretpostavlja da je u svakom ptica,
ali može ih tek nejasno nazreti. Ne zna jesu li pjevice. Jedva su vidljive
kroz rešetke i na njezino pojavljivanje reagiraju samo tišinom. Rešetke
nisu sve jednake, nego su izobličeni prutići koji izgledaju kao da bi ih
probio svaki iole odlučan pokušaj bijega u slobodu. Poslijepodnevno
svjetlo slabi i soba tone u polumrak, te se ona napreže ne bi li vidjela
ptice stojeći na vratima, ali ne želi ući nezvana. Uto jedna skoči s prečke i
cijeli klimavi kavez malo se pomakne na kuki. Nekoliko vlati slame ili
ljuski od sjemenki klizne između rešetki i u tihoj pirueti spuste se na pod.
~ 75 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Iz vanjskog hodnika dopre zvuk dizala. Kao i uvijek ispuni, je

stravom i prisjeća se sumnjičava, iskrivljena lica vratarke koja ih je
pomno odmjerila od glave do pete. Možda ih je potkazala, možda su ih
slijedili i sada će zbog njih obitelj Šklovski biti izložena opasnosti. Jedna
od ptica iznova se promeškolji u kavezu. U kuhinji su svi zvukovi zamrli -
i oni su čuli. Koraci u hodniku približavaju se vratima stana. Nikita se
pojavi kod njezina ramena, na tren pogleda svoje ptice, a onda prođe
mimo nje prema vratima. Već je viši od nje, ali nezgrapnost njegovih
dugih i tankih udova odjednom nestaje i kreće se tako elegantno da
gotovo izgleda kao da se nečujno kliže. Gleda ga kako prislanja uho na
vrata, zatim se čuje zvuk okretanja ključa u bravi i momak pomaže
roditeljima, Viktoru i Vasilisi, da hitro uđu.
Gotovo je zaboravila kako je to kad te pozdravi nesuzdržana
otvorenost prijateljskog osmijeha i na njegovoj toplini osjeća se kao da je
uskrsnula iz groba, nakratko prizvana natrag u zemlju živih zagrljajem i
jednostavnim izrazima srdačnosti.
“Jesu li vas zbrinuli kako valja?” pita Viktor gledajući Nikitu kako
pažljivo zaključava vrata.
“Savršeno”, kaže ona, a onda je Vasilisa uhvati pod ruku i povede do
kuhinje u kojoj sjede Osip i Varja, partija je načas prekinuta, Osip skoči
na noge i u želji da zagrli staru prijateljicu sruši nekoliko šahovskih
figura. Varja cikne zbog mogućnosti da ostane bez sigurne pobjede i
počne ih slagati kako su bile.
“Kasnije, Varja, kasnije”, zamoli je njezin otac, a ona klone natrag na
stolicu i prekriži ruke teatralno se dureći.
“Previše je dobra za mene”, kaže Osip nastojeći je udobrovoljiti te
melodramatičnom gestom sruši svog kralja i polako joj se nakloni.
Vasilisa traži sve pojedinosti o tome čime su ih djeca ponudila, zatim
unatoč njihovim prosvjedima skuha još nešto. Pripremi im kupaonicu da
se okupaju, nađe čisto donje rublje i ustraje na tome da se odmore dok ne
pripravi objed. Kad ih je pozvala za stol, neugodno im je što se toliko
nagnjavila i nisu sigurni bi li pojeli mali dio zaliha hrane koje je obitelj
teško stekla ili ga sačuvali za gladne dane koji im, dobro znaju, predstoje.
S vremena na vrijeme gotovo ne stignu jesti od živog razgovora -
raspravljaju o njihovoj nevolji, o mogućim izvorima novca i informacija
te, u osnovi, o zbrkanoj mješavini novosti i tračeva - najnovija
Šostakovičeva simfonija, kojim je književnicima krenulo nabolje, kojima
nagore. Poslije objeda Viktor pokloni Osipu kaput, a on ga odjene i veselo
se pokaže u njemu.

~ 76 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Dok muškarci sjede i puše u kuhinji citirajući jedan drugom poeziju,

ona pije još jednu šalicu čaja zaslađenog šećerom i ulovi sebe kako
pogledava sat priželjkujući da može usporiti kazaljke. Svojim
domaćinima mogu uzvratiti samo jednom lijepom gestom, time da odbiju
njihovu ponudu da prenoće kod njih. Zna da je ponuda iskrena i više su
puta spavali na madracu pokrivenom vunenim prekrivačem, ali ne može
podnijeti mogućnost da iz prihvaćanja takve susretljivosti proizađu
posljedice koje su previše strašne da bi o njima mislila. Nikita puni
vodom malu staklenu posudu i pretpostavlja da je to za ptice. Nada se da
će ih uskoro pustiti. Pokušava uhvatiti Osipov pogled, ali on je previše
obuzet užitkom razgovora da bi to primijetio. Kad joj Vasilisa ponudi još
čaja, odbija i kaže joj da ubrzo moraju poći. Njezin muž kao da nije čuo
što je rekla i ona shvaća da je u dijalogu o knjigama i pisanju našao
opojno uzbuđenje, čak i trenutačno ispunjenje, koje nije mogao
dosegnuti s njom. Zašto bi je to čudilo kad su spojeni svake minute
svakog dana, kad su im životi tako usko isprepleteni da više ne može ni
zamisliti život neovisan o njegovu? Nije morala otići u progonstvo s njim
i pokušava se sjetiti je li uopće postojao trenutak kad je donijela svjesnu
odluku da ga prati u nemilost, ali bilo je to pitanje koje se jednostavno
nikad nije postavljalo te stoga nije ni iziskivalo odgovor.
Osvrćući se po kuhinji - Osip i Viktor raspravljaju o nekom pitanju
povezanom s pjesništvom kao da im o tome ovisi život, Vasilisa se
posvetila loncima i tavama, Varja razvrstava školske knjige - pita se hoće
li ikad moći dopustiti sebi da ponovo dođu ovamo. Zarazni su, kao da
imaju velike boginje, i dobrobit drugih zahtijeva da se izdvoje. Razumije
li on to dok deklamira stihove kao da su mu rujno vino na usnama?
Osjeća kako se u njoj polako diže gorčina zbog toga što su ih upravo riječi
na njegovim usnama dovele do ovakva usuda. Nekoliko minuta riječi su
mu klizile s usana - i oduzeti su im životi kakve su poznavali. Poseban
skup riječi, tajne misli koje neopažene vriju u umu iznenada su ozbiljene
i puštene u svijet bez razmišljanja o posljedicama. Je li njihovo
oslobađanje bilo vrijedno toga, oslobađanje tih riječi koje sada sputavaju
njihov život? I nanovo se pita kako riječi mogu u život unijeti tako
korjenitu promjenu. Ali to, naravno, nisu bile samo riječi - istražitelj ih je
opisao kao “čin terorizma”. A sada se teror sručio na njih; sjedi u stanu i
svjesna je primicanja dizala njihovu katu, svaki put se pita hoće li stati ili
nastaviti dalje, sjeća se pogleda koji im je uputila vratarka, neprestano
ima osjećaj da su pod prismotrom. Zasigurno je jedna od njihovih
najvećih vještina to što puštaju svoju žrtvu da stvara vlastiti strah i
polako ga upija.

~ 77 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Dok Osip i Viktor u škripavu skladu pjevaju neku staru

sentimentalnu baladu koju obojica znaju iz djetinjstva, pita se zašto se on
tako odlučno protivi samoubojstvu. Postoji li dio njega koji potajno
vjeruje da će ih ovo mimoići, da će ih jednostavno zaboraviti, ili da će
neki moćan utjecaj potaknut dragom uspomenom na njegov prethodni
rad intervenirati u njihovu korist te im tako omogućiti da se vrate u
Moskvu i nastave svoj stari život? Osipove su oči sklopljene kao da u
nekom drugima nepristupačnome mjestu vidi sjećanja što ih pjesma
priziva. Želi mu reći da je, ako vjeruje u ma koju od tih stvari, zatvorio oči
za istinu.
Kasno je. Ubrzo moraju krenuti, ali zna da se na njega spustila neka
čarolija, dugo ga nije vidjela tako sretnog, a što god sada učini ili kaže
prekinut će to. Ustaje od stola i odlazi sjesti u kut, pušta ga da izvuče
zadnji užitak iz svoje pjesme. Varja u blizini pjevuši svoj pokušaj da se
pridruži pjesmi koju zapravo ne zna, pa kasni nekoliko nota za
odraslima. Sprema školske knjige u naprtnjaču, napadno ih držeći u
zraku kako bi ih njezini gosti mogli vidjeti. Zatim joj, dok pjesma ulazi u
melodramatičan, otegnut završetak, dijete pruža otvoren udžbenik da ga
pogleda. Uzima ga objema rukama, trudi se umiriti ih da se ne tresu.
Nailazi na stranice s fotografijama i imenima prelijepljenima debelim
papirom. Okreće stranice i sve ih je više. Partijski vođe, stari
revolucionari, pretpostavlja, izbrisani po direktivi i iz same povijesti
kako su jedan po jedan bacani u jamu. Znači, tako to završava. Uklonjeni
iz postojanja, isječeni iz kolektivnog pamćenja. Gleda lica koja još nisu
prekrivena i pita se koliko će njih biti poslano u mrak - metak u glavu u
nekom podrumu ili zatvorskom dvorištu, rad do smrti od iscrpljenosti u
tundri - i potom nestati u neobilježenim grobovima. Pogleda Osipa. Suze
su mu u očima - pokazalo se da pjesma budi prejake osjećaje. Briše ih
nadlanicom. Što još te oči mogu vidjeti? Opazio je da ga gleda, na
trenutak ne skidaju oči jedno s drugoga, a onda mu bez riječi kaže ono
što već zna, da je došlo vrijeme da pođu.

~ 78 ~
Knjigoteka
 daša&anna

1947.

U susjednom stanu neki par se svađa, tanki zidovi i žarka ljutnja njihovih
glasova prikazuju njihove bračne neuspjehe pred publikom koja nema
drugog izbora nego slušati. Sliježe ramenima i pali petrolejsko kuhalo u
hodniku. Poslijeratna obnova obećava im plin, ali ona više ne vjeruje
obećanjima. Odvaja listiće čaja na pažljiv, štedljiv način koji joj se uvukao
u krv i stavlja lončić s vodom na vatru. Zatim sjedeći na malom tronošcu
naslanja leđa na otužni zid koji je razdvaja od zaraćenih bračnih drugova.
Grije prste na plamenu i u sebi govori paru s druge strane zida da bi
trebali biti zahvalni na tome što imaju jedno drugo za svađanje.
Unatoč tome što zna da od toga više nema nikakve koristi i samo je
gubitak dragocjene energije, i dalje razbija glavu time tko ih je izdao,
premda razumije da je jedini rezultat toga svaljivanje krivnje na jednog
od svih onih koji su ga u stanu slušali kako čita pjesmu - neki od njih bili
su im najdraži prijatelji. Sada je sve okaljano sumnjom. Kad bi znala tko
je krivac, mržnja prema toj osobi možda bi je utješila. Nastoji se prisjetiti
svih okupljenih, sastaviti točan prizor sa zamrznutom jasnoćom
fotografije, na svakom licu traži izraz koji bi mogao otkriti Judu dok
slušaju Osipa kako deklamira riječi koje su, reći će povijest, promijenile
njihov život. Ponekad se i sama rado prepusti vjerovanju da im je ta
pjesma promijenila život jer je tako sve jednostavnije, ali kad je iskrena
prema sebi, zna da je njegova sudbina već bila zapečaćena - bilo je to u
šaptanju koje je postalo previše glasno da se moglo zanemariti,
prikrivena osuda prijašnjih radova, način na koji je posve izguran na
marginu.
Naravno, uvijek je bilo špijuna, još uvijek ih ima. U svakoj stambenoj
zgradi, baš u svakoj grani ljudskog djelovanja, tajno carstvo
denuncijanata prenosi svojim gospodarima što god oni žele čuti. No one
noći kad je izrecitirao pjesmu o Staljinu, oboje su vjerovali da ga slušaju
samo iskreni i vjerni. Bi li se išta promijenilo da je znao da nije bilo tako?
Dio nje sluti da je to bio put koji je izabrao za sebe i da mu se činilo da
nije mogao poći nijednim drugim. Nikad nije razgovarao s njom o tome,
ni prije ni poslije. No osjetila je da se izgovorivši riječi o “ubojici i
tamanitelju seljaka” na neki način oslobodio i da u tom trenutku nije
osjećao strah od posljedica, nego veliko rasterećenje. U
nekarakterističnoj i neprofinjenoj izravnosti pjesme kao da je pustio iz
sebe sve što je vidio prethodnih godina i sve što je osjećao o
neoskvrnjivoj posvećenosti pjesništva istini.
~ 79 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Dio nje ponosi se time, ali dio je i ljutit što je dopustio da njegove
vlastite potrebe odrede njihovu budućnost. Sjedeći sama u skučenom
prostoru koji služi kao zajednička kuhinja i kuhajući čaj na kuhalu, sjeća
se njegova posjeta Krimu, putovanja kroz Ukrajinu i Kuban. Naslanja se
na zid kao da bi njegova tanka čvrstoća mogla spriječiti povratak njezinih
slika. No čini se kao da glasovi iz susjednog stana lome pečat pamćenja i
nanovo otkrivaju utvare izgladnjelih seljaka što se kreću poput duhova
kroz dobro poznat krajolik koji im je iznenada otet te pretvoren u nešto
daleko i neprijateljsko. Naduti trbusi, djeca strašno tankih udova s
upalim dupljama umjesto očiju, gotovo previše iznurena da dignu
molećive ruke. Gomile mrtvih tijela poput slomljenih, zapletenih ptičjih
gnijezda popadalih pokraj ceste, koja čekaju da ih pobačaju natrag na
stražnji dio kola. Crne aureole zujavih muha. Ljudi koji se grčevito drže
za život jedući travu, korijenje i koru drveća.
“Da si vidjela pola onoga što sam ja vidio”, tvrdi muškarčev glas
onkraj zida, “ne bi govorila tako.”
Vratio se iz rata, ali njihov ponovni susret nije bio sretan. Natjerali
su je da mimo svoje volje sudjeluje u njihovu životu. Pokušava začepiti
uši da ne čuje kako galame. Nije se međutim radilo samo o tome što je
Osip vidio prije mnogo godina - stvar je bila u onome što je vidio u
budućnosti i u osjećaju da je odgovornost pjesništva da uvijek govori
istinu. Znao se šaliti da je ovo zemlja koja ima najveće poštovanje prema
pjesništvu jer nigdje drugdje nije zbog njega poubijano toliko ljudi.
Pripravlja čaj priželjkujući da ima malo šećera ili čak limun. Vika na
trenutak zamre. Dijelu nje je drago, a drugi dio nada se da kasnije neće
uslijediti jednako glasno vođenje ljubavi. Kad su prvi put došli po njega,
one noći u Moskvi, bilo je otprilike jedan sat poslije ponoći. Odmah je
znala - svi su znali. Taj trenutak i trenuci nakon toga odigravaju se u
njezinoj glavi, sjećanje ne želi izgubiti oštrinu. Prvo nenadanost i ustrajna
glasnoća kucanja - baš kao što je uvijek zvučalo u njezinoj mašti - ali kad
je otvorila vrata, nije vidjela nikoga u uniformi, što ju je na sekundu
gotovo zavelo da se ponada. No to je trajalo samo onoliko koliko im je
trebalo da mimo nje upadnu u stan, zatraže njihove isprave i pretresu ili
kako bi provjerili nose li oružje. Jesu li pjesmu ubrajali u oružje?
Par u susjednoj prostoriji sada glasno razgovara. Kad čuje nečiji glas
dok tone u san, ili dok joj se rano ujutro svijest polako vraća, ponekad
zamišlja da joj se Osip vratio. Ulazi i drži se kao da je bio izišao prošetati
ili nešto obaviti te čavrlja s njom o vremenu skidajući kaput i vješajući ga
iza vrata. Kad međutim zausti da mu se obrati, on nestane. Tiho ga
zaziva, ali riječi joj se vraćaju bez odgovora.
~ 80 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Bila su petorica - tri policajca i dva svjedoka. Činilo se da su ispunili

sav raspoloživ prostor u stanu i ona prvi put opazi uniforme ispod
ogrtača. Daju Osipu nalog za uhićenje da ga pročita, reklo bi se da je
miran, zatim počinju premetačinu. Traže primjerak pjesme iako ne
postoji u pisanom obliku, ili barem neki noviji uradak koji može dokazati
njegovu krivnju prema Članu 58. Krivičnog zakona na osnovi kojeg se
terete svi politički zatvorenici. Gotovo se divi njihovoj uvježbanoj
profesionalnosti dok uigrano rade, pretražuju svako eventualno
skrovište, a njihov predvodnik usredotočio se na sadržaj škrinje u kojoj
drže rukopise te pažljivo stavlja na stolicu spise koje će ponijeti, dok
ostale baca na pod i ona mora sjediti i gledati kako gaze po njima i
ostavljaju otiske cipela. To traje satima, gotovo do zore. Najmlađi
premetač blago je prekori zbog toga što toliko puši. Zar misli da time
pokazuje suosjećajnu brigu za njezinu dobrobit? Naravno, tu je i
neizbježna šaljiva reakcija kad je vide kako mu priprema stvari koje bi
trebao ponijeti. “Zašto toliko? Vratit će se. Nekoliko pitanja, to je sve.”
Sigurno to uče na obuci, pa zvuči kao dramski tekst koji izvode uvijek
iznova, jer riječi im teku s usta lako i prirodno. Ahmatova 22, koja je u bila
posjetu kod njih, ustrajala je na tome da Osip nešto pojede i dala mu
tvrdo kuhano jaje, a on je sjeo za kuhinjski stol, posolio ga i pojeo. Na
koncu su završili premetačinu i odveli ga; nije zapamtila rasute papire ni
zvuk tako nepovratnog zatvaranja vrata za njima, nego hrpice ljusaka od
jajeta i bijela zrnca soli.
Nakon toga sjedi s Ahmatovom i čeka početak novog dana kako bi
mogle obaviti sve što je potrebno. Neke rukopise odnijele su u cekerima
za kupnju, nekoliko su odnijeli pouzdani članovi rodbine koji su došli
pomoći, a onda hitanje po gradu, razgovor s Buharinom 23 i s bilo kime
čiji bi utjecaj, prema njezinoj procjeni, mogao nešto promijeniti; zahvalna
je Pasternaku na dolasku i pitanju što bi se moglo učiniti. No samo čuje
udaljeno kuckanje pisaćih strojeva i teške slojeve tišine u hodnicima u
kojima satima sjedi i čeka, a kroz zatvorena vrata do nje struji
nepromjenjiv osjećaj da su odbačeni. Kako je mogla misliti da će naći
nešto drugo? Zločin je počinjen protiv samog Vođe i ubrzo je postalo
očito da se nitko neće usuditi založiti se za nju, a onaj tko je nazvao ne bi

22
Ana Andrejevna Ahmatova (1889-1966), pjesnikinja, od 1920. do 1940. nije smjela
objavljivati, ali nikad nije bila zatvarana, 1946. nakon Ždanovljeva napada isključena iz
Saveza sovjetskih književnika.
23
Nikolaj Ivanovič Buharin (1888-1938), 1917-1934. član CK SKP(b), 1919-1929. član
Politbiroa, 1937. isključen iz Partije i uhićen, nakon montiranog procesa 1938. osuđen
na smrt.
~ 81 ~
Knjigoteka
 daša&anna

li pokušao doznati kako stoje stvari brzo je spustio slušalicu blijeda lica,
na kojem je bilo otisnuto upozorenje.
Ahmatova joj kaže da ne dira razbacane rukopise koji i dalje
prekrivaju pod stana, i oni, kako je predvidjela, dolaze ponovo, ali ovaj
put samo je jedan - najstariji - te se ubrzo pokazuje da je poslan da još
jednom kopa po njihovim spisima. Sigurno nisu zadovoljni dokazima
koje su prikupili u prvoj premetačini. Ne može se odlučiti je li to dobro ili
loše, ali nije ni važno jer sjeća se ponosnog hvastanja bivšeg čekista
kojega su sreli 1928. u Jalti - “Dajte nam čovjeka, pa ćemo već napraviti
slučaj”. Ako im se prohtije, mogu čovjeka proglasiti krivim za koji god
zločin žele, zašto onda gube vrijeme na ovo traženje dokaza? Možda zbog
toga što Osip i ono što je preostalo od njegova ugleda nisu tako lak
zalogaj, pa moraju obraćati više pozornosti na pojedinosti nego što bi se
obično očekivalo od njih. No druga premetačina ne otkriva ništa korisnije
od prve. I nema joj druge nego čekati.
Nedostaje joj okus šećera u čaju, ali dobar je, jak i još uvijek je grije
kad glasovi s druge strane zida opet iznenada planu. Kaže joj je da je
neradnica i bludnica, optužuje ju da je bila nevjerna dok se on godinama
borio za Majku Rusiju. Ona srdito niječe, njezine riječi utiskuju se u tišinu
koja odjednom tinja u hodnicima i drugim sobama. Možda cijela zgrada
sluša i ona zamišlja da će bar neki ovo doživjeti kao razonodu u tupoj
ispraznosti svojih dana. Oboje ih je nekoliko puta srela na stubištu, ali
mimoišli su se bez pozdrava. Tako je uvijek lakše, nitko nikad ne želi biti
uvučen u komplikacije tuđeg života. Unatoč svim intimnim stvarima koje
su svakodnevno nehotice dijelili, ponašali su se poput stranaca. Smatra
da bi, nakon što su ih ratne godine razdvojile, trebali biti zahvalni što su
ponovo zajedno, što je obnovljena ljubav koju su zacijelo nekoć osjećali.
Kako se ona osjećala zbog vlastite razdvojenosti? Zna da je zbog šoka
bila oštrija i mučnija od ove tupe boli koju sada stalno nosi sa sobom. A
pogoršalo ju je i sve njezino zamišljanje što bi mu se moglo događati te
neprestana noćna mora da je možda jednostavno zauvijek nestao iz
njezina života. Da ga nikad više neće vidjeti, da je njihova veza na ovome
svijetu dokončana kucanjem na vrata - to se nije činilo mogućim. Stoga se
tih prvih dana osjećala kao da mjesečari, izdvojena iz uobičajene
stvarnosti i životnih preokupacija. Ahmatova ju je tjerala da jede i svakog
je dana zahvalna na snazi koju joj je davalo to vjerno prijateljstvo.
Nakon što je početni zamah njihove aktivnosti izblijedio u očajnu
tišinu, došao je telefonski poziv. Osipov istražitelj ponudio joj je da dođe
u Lubjanku i gotovo istog trena izdana joj je propusnica. Još uvijek
zadrhti i od samog imena zatvora. Koliko je noćnih mora o tome mjestu
~ 82 ~
Knjigoteka
 daša&anna

koje ni s kim nisu podijelili iskidalo san građana ovoga grada i ispunilo ga
strahom? Isprva su glasine o tome što se događalo unutar njegovih
visokih zidova bile na svačijim usnama, ali i one su zamrle, kao da bi i
samo spominjanje imena moglo izložiti čovjeka njegovoj stravi. Zatvor je
poprimio zbiljnost i moć šire od svojega konkretnog postojanja te je
izjedao um kao ideja, nepovezan s mjestom i neograničen. Vrebao je u
svijesti poput kakve stalne, neotklonjive tjeskobe koja je bacala sjenu na
same pločnike kojima su svakodnevno hodah. Željela je vidjeti svog
muža, znati što mu se događa, ali usto se bojala što bi je moglo zadesiti
ondje. Rekla je sebi da bi već došli po nju da su je htjeli uhititi, ali
poznavala je ljude koji su prošli kroz vratnice zatvora i nitko ih nikad
više nije vidio. Glas na telefonu nije se upuštao ni u kakvu raspravu, nije
odgovarao na pitanja, ostavio ju je samo sa šokiranom tišinom.
Stojeći ispred zgrade, prisiljena je na novu svijest o slabosti tijela u
odnosu na kamene zidove države, na neupitnu moć onih koji sada
vladaju njima. Usta su joj suha i mora se osloniti na sve svoje zalihe snage
i ponosa da ne bi pokleknula i krišom se odvukla odatle. Pokazuje
propusnicu, trpi nehajan pretres stražara koji se drži nezainteresirano
kao da broji sate do kraja smjene. Činovnik joj objašnjava nekoliko
pojedinosti i daje joj upute. Nije to očekivala. Njezine djetinjaste
predodžbe o tamnicama i lancima nemaju nikakve veze s uredima,
hodnicima, širokim stubištem kojim su joj rekli da se popne. Sve se
doima poput obične birokracije, pa ako i ne obrađuju dokumente, nego
ljudska bića, nema izvanjskih znakova rada koji se tu obavlja. Penjući se
stubištem, pita se jesu li ih sve te godine varali, poticali da stvaraju
vlastiti strah kao djeca opominjana da se lijepo ponašaju pričama o
babarogi. Nikakvi krici ne paraju zrak, samo oštro kuckanje peta po
drvenom podu te otvaranje i zatvaranje vrata kroz koja na nekoliko
sekundi utekne zvuk pisaćih strojeva. Prilazi joj čovjek u civilnoj odjeći
koji čvrsto drži fascikl s dokumentima i ona razmišlja bi li mu pokazala
propusnicu i pitala ide li u pravom smjeru, ali on prolazi mimo nje kao da
je ne vidi. Skrene na jednom uglu u potrazi za uredom u koji su je poslali i
uto ih vidi kako dolaze. Visok muškarac, koji rukom pridržava hlače da
ne bi pale, između druge dvojice koji su, pretpostavlja, istražitelji. Glava
mu je obrijana, ali posuta plavim mrljama, kao natečen mjesec, a koža
zatvorenički blijeda, jagodice su mu potamnjele i izgledaju kao da se
pokušavaju probiti kroz zategnutu, natučenu kožu. Oni opaze da ih je
vidjela i smjesta uguraju čovjeka kroz najbliža vrata.
No to je dovoljno. Dovoljno da je prati do kraja života kao jedna od
mnogih stvari koje želi zaboraviti, ali ne može. Dok se sada naslanja na
zid držeći šalicu čaja, taj se trenutak ponovo vraća i ni vrućina koju je
~ 83 ~
Knjigoteka
 daša&anna

obujmila objema rukama ne može je zagrijati dovoljno da ga odagna. U

pamćenje joj se urezao izraz u očima tog čovjeka. Nikad prije nije vidjela
strah tako izbliza. Nikad nije potpuno razumjela kako izgleda na
ljudskom licu. U očima je - njihovo bjesomučno, užurbano kretanje, način
na koji se zjenice polako šire u tminu beskrajnog prostora i kako zuri u
nju nijemo i molećivo, toliko očajan da želi vjerovati da bi ga i netko
bespomoćan poput nje mogao spasiti.
Već je viđala strašne stvari. Tijekom građanskog rata u Kijevu vidjela
je tijela talaca koje su boljševici ustrijelili netom prije nego što su
prepustili grad Bijelima, vidjela je kako crvenoarmejci trpaju svoje mrtve
i ranjene na kola i odlaze vičući da će se vratiti, svjedočila je strašnoj
sudbini žena optuženih da su surađivale s Čekom koje su nakon njihova
odlaska pale u ruke gomile. Sve ju je to šokiralo, izazivalo u njoj mučninu,
ali u tom hodniku s numeriranim sobama i zidovima obojenim u nijansu
zelene kakvu nikad nije vidjela u prirodi divlja strava u očima tog čovjeka
potresla ju je do srži. Ako ti to mogu učiniti, kakva je nada preostala? Zna
da oduzimaju sve čime bi zatvorenik mogao sam sebi nauditi - remen za
hlače i vezice za cipele - i svi su prozori zakračunati ili su na njima
rešetke. Ljubomorno nadziru trenutak i način tvog odlaska s ovog svijeta.
Neće ti dopustiti da uzurpiraš njihovu moć. Na sekundu mora zastati i
premda ne želi dotaknuti zid boje sluzi, treba joj oslonac, pa pruža ruku i
uspostavlja ravnotežu nastojeći duboko disati. Negdje u daljini čuju se
zvuk lupanja vratima i prigušeni glasovi. Stigla je do sobe kamo su je
poslali. Dio nje želi se tiho okrenuti i vratiti se istim putem kojim je došla.
No i sada voli reći sebi da joj nikad nije nedostajalo hrabrosti, te kuca na
vrata pokušavajući pokazati odlučnost i čeka.
On sjedi za radnim stolom na kojem nema ničega osim urednog
snopa papira smještenog točno u sredinu i ne diže pogled dok ona ulazi.
Ubrzo uviđa da je to tek prva od njegovih uvježbanih gesta i taj joj uvid
malo ublažava strah. Vjerojatno je u ranim tridesetima, lice mu je
punašno zahvaljujući povlasticama njegova položaja, ali ima velike plave
podočnjake, zacijelo stoga što često radi noću. Gusta i nauljena kosa
izgleda kao da ju je dugo uređivao. Na lijevoj sljepoočnici ima jedva
vidljiv ožiljak koji je možda zadobio u kakvoj nezgodi u djetinjstvu. Malo
joj pomaže kad zamisli da je nekoć bio dijete. Konačno obrati pozornost
na nju i pokaže joj gdje da sjedne, ali još uvijek ne progovara, nastavlja
čitati svoje spise kao da ne želi da ga se prekida. U sobi su dvije stolice
povrh njegove i malo što drugo. Opazivši dvoja unutrašnja vrata, ona se
pita zašto su potrebna u tako maloj prostoriji. No već razumije da u toj
zgradi postoji svijet unutar svijeta i nastoji ne misliti o onome koji joj je
skriven. Zidovi su obojeni istom bojom kao hodnik, a mali prozor iza
~ 84 ~
Knjigoteka
 daša&anna

njegove glave pokazuje samo kvadrat bezbojna neba, ali pretpostavlja da

onima koje dovedu ovamo iz ćelija nema druge nego usmjeriti pogled
prema njemu.
Istražitelj je tako očito svjestan predstave koju izvodi da ga to
navodi na izvještačeno izražavanje i teatralne kretnje. Kad joj se obrati,
riječi izgovara tonom koji bi trebao biti važan i autoritativan, govori joj
kao da je tek budalasto, nestašno dijete ili zrnce prašine koje mora
otresti sa svoje odjeće. Drago joj je što ga može prezirati i dio nje sluti da
ljutnju koju navodno osjeća zbog “gnusnog zločina” njezina muža mora
paliti na slabašnoj vatri. Nekoliko godina poslije doznala je, ali bez ikakva
zadovoljstva, da je njihov istražitelj, taj čovjek koji im je sudio, 1938.
strijeljan. Krmača uvijek proždire svoj okot. Uvijek iznova.
No sada on prijeti da će strijeljati Osipa. Osipa i sve njegove
suučesnike. Njezin muž tetura u sobu sa stražarima držeći u šaci prednji
dio hlača. Pogleda ga i odmah vidi da se jako promijenio. Šokirana je
njegovim izgledom, a on je isto toliko šokiran što je vidi - bulji u njezin
ogrtač - i ona shvaća da su mu rekli da je također uhićena i da je drže u
zatvoru. Sjeda pokraj nje, ali ne usude se dotaknuti jedno drugo i tek tada
primjećuje da su mu zglobovi zamotani zavojima, a onda istražitelj
zahtijeva svu njihovu pozornost. Ubrzo se pokazuje da je njegov zadatak
uvelike postao besmislen jer je Osip otvoreno priznao da je napisao
pjesmu o Staljinu - istražitelj drži tekst u ruci i odmakne ga od sebe dok
čita kao da bi ga njegov sablažnjiv sadržaj mogao zaraziti.
Slijedi rafal pitanja o tome što ga je potaknulo da napiše pjesmu, a
Osipovi odgovori, bih nejasni ili otvoreni, pobuđuju tiradu prezira i
pogrda izraženih njihovim dobro poznatim jezikom. Tako pjesmu naziva
“dokumentom” i bjesni zbog njezina kontrarevolucionarnog zločinstva
koje je “bez presedana”. Čini se kao da ih želi satrti u prah
pravdoljubljeni svojih riječi i zastaje samo kako bi iskoristio priliku da se
naruga “intelektualcima beskičmenjacima”. Ona hvata Osipov pogled i
znaju da biti nazvan intelektualcem u tom vremenu znači biti prezren te
shvaćaju da u toj salvi optužbi i predbacivanja ima nešto što se upinje
zbrisati sve njihove bijedne ideje i knjige, pa i samo pjesništvo, smrskati
ih na komadiće većim trijumfom povijesne neizbježnosti. Sada se sasvim
razmahao i došao do onog dijela unaprijed naučenog teksta u kojem se
usredotočuje na nju i ispaljuje niz retoričkih pitanja.
“Što bi vjeran sovjetski građanin trebao učiniti suočen s takvim
opakim zločinstvom bez presedana?”
“Kako bi ijedan sovjetski građanin mogao sjediti mirno i bez
prosvjeda dok netko izgovara takve pokvarene klevete?”
~ 85 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Zna da on ne traži i ne očekuje odgovore, pa zuri preko njegova

ramena u tračak svjetla i pita se hoće li to biti njezin posljednji pogled u
vanjski svijet. Kažu da se pogubljenja obavljaju noću. Pita se povežu li oči
onima koje čeka smrt negdje u skrivenoj utrobi tog mjesta. Sićušna ptica
proleti nebom. Kako li je biti slobodan? Kako li je živjeti u slobodi bez
vječitog pritiska straha?
Sada govori upravo o strahu, izaziva Osipa govoreći mu da to može
biti dobar poticaj za pjesništvo. Ona opet pogledava zavoje umrljane
krvlju na muževim zglobovima; kad je istražiteljeva bujica prijetnji i
osuda načas presušila, pita ga o tome i dobiva odgovor da je njezin muž
počinio još jedan zločin prokrijumčarivši zabranjene predmete u svoju
ćeliju. Pokušao je prerezati žile žiletom skrivenim u cipeli. Taj ga zločin
bjelodano ljuti gotovo koliko i sama pjesma. Sigurno je oštricu sakrio
ondje prije uhićenja, a da joj to nije rekao. Da ju je htio slušati, mogli su to
učiniti zajedno, provesti svoje posljednje dragocjene trenutke onoliko
bliski koliko su bili za života. Nije domislila za koji bi se način odlučili, ali
sigurno bi bio bolji od toga šeprtljavog pokušaja u nekoj mračnoj ćeliji i
daleko od utjehe ljubavi. Zatim, kad je istražitelj ustao i na trenutak im
okrenuo leđa, ona se sjeti što je vidjela u očima zatvorenika u hodniku i
kaže sebi da nema prava suditi.
U odsutnosti uzničareva pogleda oči im se sretnu i osmijeh koji
razmijene sadrži više nego što bi se moglo prenijeti riječima; nijemo mu
poruči da bude jak, da je ona dobro. On joj pak očima kaže da je voli i
drago joj je da ništa što se dogodilo nije moglo oslabiti izvjesnost toga.
Njihov se istražitelj okrene i ona shvaća da je došao trenutak kad će
njih dvoje doznati svoju sudbinu; gledajući njegovo stisnuto, pogureno
držanje i kratko oklijevanje, osjeća da njegov unaprijed naučeni tekst tu
na neki način odstupa od onoga na što je navikao. Ne može vjerovati da
nesigurna stanka ima ikakve veze s instinktivnim ustezanjem da obznani
njihovu sudbinu ili potajnom čežnjom za milosti. Zatim zauzme
formalniji stav i ispravi ramena, glas iznova oboji autoritativnim
službenim tonom. Ona neće biti pozvana na odgovornost, a onda gotovo
ganuto govori o radnom logoru na Bjelomorskom kanalu i s prizvukom
žaljenja kaže im da to ipak neće biti Osipovo odredište. Iznova oklijeva,
potom ističe da je zahvaljujući blagonaklonoj velikodušnosti i milosti “s
najvišeg mjesta” primjerena osuda preinačena u progonstvo u Čerdinj.
Prvi put čuje riječi “izolirati, ali poštedjeti” - to je direktiva koja će im
ostaviti mogućnost života. Bit će joj dopušteno da pođe s njim ako želi, a
onda istražiteljevim licem prijeđe očita nelagoda, gotovo kao da je
onemogućen u izvršavanju obaveze da provodi revolucionarnu pravdu, i

~ 86 ~
Knjigoteka
 daša&anna

brzo je izvode iz sobe. Na odlasku rukom ovlaš dodirne muževo rame.

Tjednima se nisu dotaknuli. Vidi zadnju istražiteljevu prezrivu grimasu, a
onda je opet u hodniku i hita niza stube.
Sada, dok pijucka čaj i pritišće glavu uza zid, sjeća se koliko se nebo
činilo velikim kad je izišla kroz ona vrata, otvaralo se nad njom, pružalo u
neku budućnost koja je, po svemu sudeći, barem na trenutak bila
oslobođena od mračnijih izvjesnosti. Nije još stigla razmisliti o
posljedicama ni o tome kamo bi ih progonstvo moglo odvesti jer se ništa
nije činilo važnijim od toga da će im biti dopušteno da budu zajedno, a
kad je tomu tako, kakve ima veze hoće li živjeti u Moskvi ili negdje
drugdje? Hitajući natrag u stan kako bi počela obavljati nužne pripreme,
pokušala je uvjeriti sebe da to nije loša stvar. Nestat će u neku
provincijsku zabit, daleko od šaptanja i od prisluškivača, živjet će mirnim
životom i polako izblijedjeli iz pamćenja države. U prvom naletu
optimizma predočila si je sliku gradića u nekome idiličnom, pastoralnom
ambijentu gdje neće biti zarobljenici svoje bolesti, gdje će im umovi biti
izbavljeni od gušenja pod teretom straha koji zatire život u njima.
Kad se glasovi u susjednom stanu ponovo dignu kao da je utiha bila
tek plod zamora, a ne pomirenja, na trenutak osjeti želju da lupa u zid i
dovikne im da bi trebali biti zahvalni na tome što imaju, koliko god bilo
nesavršeno, da se u vremenima u kojima žive krhke veze ljubavi lako
prekidaju. Opet se prisjeća lakog dodira svoje ruke na njegovu ramenu u
sobi u Lubjanki. Je li ta soba otkad je izgrađena ikad svjedočila takvu
dodiru? Pita se je li taj kratki trenutak, sitno istjerivanje straha, nekako
još uvijek pohranjen u pamćenju prostorije. Sada joj najviše nedostaje
njegov dodir te načas, u pokušaju da ga nadoknadi, zagrli samu sebe, ali
to joj ne donosi ništa osim samosažaljenja, koje oduvijek nastoji
izbjegavati. Kod susjeda se vikanju roditelja pridružuje prodoran plač
djeteta. Šalica više nije nimalo topla. S druge strane zida iznenada sve
utihne.

~ 87 ~
Knjigoteka
 daša&anna

1952.

Što je onda prava priroda ljubavi i kako da ljubav gaji ikakvu nadu da će
trajati u svijetu u kojem su se zatekli? Na njihovu vjenčanju nije bilo
velike ceremonije, sve je to odbačeno kao buržoaska dekadencija iz
prošlosti. Kasnije vjenčani list na jeftinom papiru. Jeftinom kao i dva
plava prstena koja su kupili za po kopjejku u blizini Mihajlovskog
manastira, ali to je još bila tajna, pa je on svoj nosio u džepu, a ona
skriven na lančiću oko vrata. Bio je stariji od nje i nisu imali dugo
razdoblje udvaranja sa svim cvijećem i obredima koje ono
podrazumijeva. Jednostavno se dogodilo i osjećala je da je ispravno što
se dogodilo, pa se prepustila tome unatoč upozorenjima svojih
prijateljica, koje su, po svemu sudeći, mislile da to nikako ne može ispasti
dobro.
On je svoj prsten izgubio. Ona je svoj u prvoj godini slomila. Kad
popusti iskušenju sentimentalnosti, pomišlja kako bi voljela da ga je na
kraju imao sa sobom, ali kaže sebi da je ono što su nosili jedno od
drugoga bilo stvarnije i trajnije od bilo kakvog prstena. No ispočetka je
katkad osjećala da će se predviđanje prijateljica obistiniti i nije mogla biti
sigurna da će to u što su se upustili potrajati. Bila je borbena, neovisna i
bilo joj je teško pokoriti se onako kako je on to očekivao. Koliko god bio
liberalan i slobodouman, njegovo poimanje uloge žene bilo je
iznenađujuće tradicionalno. Želio je da bude kod kuće i uvijek pri ruci, a
u njoj je vrila mladost i htjela je iskusiti sve društvene mogućnosti koje
su postojale, kavane i trač, glazbu i ples. Često su se svađali kao pas i
mačka te je više puta pomislila da do kraja godine više neće biti zajedno.
Stoji uz prozor na kraju hodnika, kod stubišta. Vani je ljeto iznova na
izmaku i skupine stabala koje okružuju studentski dom gotovo su ostale
bez lišća. Poneki list još ustraje, previše tvrdoglav ili umoran da se
prepusti padu. Ona zadrhti shvativši da dolazi zima i nanovo se pokuša
ugrijati sjećanjima na ljubav. Odozdo dopire zvuk nečijeg plača. To je
jedna od djevojaka koje pohađaju višu učiteljsku školu u kojoj se
privremeno zaposlila te poučava engleski. Oklijeva na odmorištu, nije
sigurna što da učini. Uvijek je opasno upletati se u osobne stvari drugih
jer se nikako ne može procijeniti do čega će takvo upletanje dovesti. U
samoj školi cvatu intrige, osoblje provodi slobodno vrijeme pišući
anonimna pisma u kojima jedni druge potkazuju ili sjedeći u odborima i
presuđujući o raznim disciplinskim pitanjima - od načina odijevanja i
spolnog ćudoređa do ideološke čistoće polaznika. Naravno, i u razredima
~ 88 ~
Knjigoteka
 daša&anna

ima doušnika, koji neumorno vrebaju svako odstupanje od službene

linije, čak i ako se tiče načina poučavanja gramatike. Stoga je nužno da
ostane neprimjetna, da ne diže prašinu. Djevojčino joj je lice skriveno,
zastrto gustim valom tamne kose, toliko je zaokupljena svojim jadom da
nije svjesna da je još netko prisutan. Upravo kad je naumila okrenuti se i
tiho se uspeti stubama, začuje dubok djevojčin jecaj, njezini pokušaji da
zatomi zvuk pretvore se u isprekidano dahtanje.
Kaže sebi da je to budalasta sentimentalnost, ali umjesto da se vrati
u svoju sobu, polako side. Djevojka, koja sjedi na stubi, primakne se zidu
kako bi je pustila da prođe i odvrati lice. Vidjevši da nije jedna od onih
koje pohađaju njezine satove, na sekundu pomisli kako bi je to moglo
osloboditi od odgovornosti koju je instinktivno preuzela na sebe. No ipak
staje i sjeda na stubu pokraj nje, ne samo zbog sjećanja na one koji su im
odlučili pomoći unatoč opasnosti nego i zbog toga što zna da produžiti
dalje znači priznati pobjedu onih koji su ljudima usadili sumnjičavost
prema drugima, onih što su, koliko god govorili o kolektivu, od ljudi
napravili odjelita, nijema bića. Stoga svako uspostavljanje veze s nekim
drugim, ma koliko prolazne ili površne, doživljava kao malen, nijem čin
otpora.
Isprva se ne obraća djevojci, jednostavno sjedi na stubi pokraj nje.
Možda će to biti dovoljno, u njezinoj su prisutnosti jecaji već gotovo
utihnuli. Studentica briše oči donjim dijelom dlana, ali ne uzvraća joj
pogled.
“Kako se zoveš?” pita je.
“Frida”, odgovara glasom jedva čujnijim od šapta. “I, Frida, što te
tako uzrujalo?”
No djevojka samo odmahuje glavom, prepustivši joj uzimanje u obzir
raznih mogućnosti. Ljubavni jadi? Loše ocjene iz testova? Neka sitničava
razmirica između prijateljica? To su uobičajene studentske drame. Traži
neke naznake u djevojčinu izgledu i držanju, ali ništa ne nalazi. Istinu
govoreći, ne čini joj se da u sebi može naći bogzna kakvo suosjećanje za
srce slomljeno mladenačkom ljubavlju. Bez riječi potapše djevojku po
ramenu i ustane.
“Mogu li se pouzdati u vas?” upita djevojka iznenada je pogledavši.
“Ne, ne možeš”, odmah kaže. “Jer nikad se ne smiješ pouzdati u
nekoga koga ne poznaješ. Ako imaš potrebu podijeliti s nekim nešto
važno, moraš naći nekoga kome bi povjerila i vlastiti život.”
“Nemam nikoga.”
“Onda sve moraš zadržati za sebe dok ne nađeš takvu osobu.”
~ 89 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Mislim da se mogu pouzdati u vas”, kaže djevojka.

“Ali ne znaš ništa o meni osim toga da sam učiteljica.”
Negdje se zalupe vrata i obje načas utihnu. Već žali zbog toga što se
obratila djevojci; bila je to popustljivost kakvu si ne može priuštiti.
Otkako se zaposlila u školi, pritajila se, navukla vanjštinu kroz koju se ne
može nazreti osoba koja ona stvarno jest. Ne izražava svoje mišljenje,
grize se za jezik u prisutnosti budala i prevrtljivaca, pognute glave trpi
ravnateljeve šuplje besmislice. Mora preživjeti, pobrinuti se za hranu i
odjeću kako bi mogla ustrajati u nadi da će očuvati pjesme onkraj
sadašnjeg svijeta. Problemi te djevojke možda nisu ništa što malo zdrava
razuma ne bi moglo riješiti, ali ako se uplete u njih, postoji mogućnost da
je uvedu u središte pozornosti koje svim silama nastoji izbjegavati.
“Znam da vam je muž bio uhićen.”
Riječi su zamrznute, nepokretne, odjednom tako stvarne da može
gotovo dotaknuti njihovu hladnoću, ali ne dopušta da joj se išta pokaže
na licu i ne odgovara.
“Tako se priča”, pridoda djevojka kao da se pokušava opravdati zbog
toga što je rekla.
“Ne bi smjela slušati tračeve”, kaže joj, ali prije nego što je stigla
okrenuti se i otići, osjeti kako ju je ruka uhvatila za nadlakticu.
“Molim vas. Nisam mislila ništa loše. Ja to razumijem.”
Želi je pljusnuti, reći joj da ne može razumjeti, ali umjesto toga
zastaje jer sada mora doznati ima li djevojčina upućenost neke
posljedice. Djevojka tumači to što je zastala kao znak da ju je voljna
saslušati, ali ne progovara, nego pokazuje malu ostavu u kutu stubišta.
Otvara vrata sa sigurnošću koja jasno pokazuje da joj nije prvi put i
pokazuje joj da uđe. Ona oklijeva. Ništa se više ne čini ispravnim, ali ulazi.
Tu su snopovi lopata za čišćenje snijega, metal je zahrđao i posut bijelim
mrljama; zatim metle, kante i nakrivljena gomila nabacanih cjepanica.
Zid je prošaran mrežom golih cijevi, preko nekih su prebačene stare
vreće. Djevojka zatvara vrata za njima, drži ih otvorena tek toliko da
može proviriti, izloživši oko uskom potezu svjetla izvana. Malen i visok
prozor omogućuje da sjenovit premaz dnevnog svjetla iscrta obrise
natrpane ostave. Odjednom ima osjećaj da se našla u igri koju ne želi
igrati, u kojoj joj posljedice poraza još nisu sasvim poznate.
“Povremeno dolazimo ovamo”, kaže djevojka sjedajući na slomljen
ostatak klupe iz učionice; drvo je posuto mrljama crne tinte i urezanim
inicijalima.

~ 90 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Ne želi znati za to, ne želi znati tko dolazi i što rade. Ne sviđa joj se
što studentica ima osjećaj da je može uključiti u svoje tajne. Sada je
potpuno usredotočena na najbolji način da se izvuče iz te situacije. A tu je
i iznenadan strah da njezinoj sudbini na neki način prijeti opasnost da
bude povezana s emocionalno ranjivim stanjem te djevojke čije jagodice
još uvijek svjetlucaju od tragova suza.
“Pa dobro, reci mi”, kaže djevojci svjesno unoseći u glas ton
učiteljskog nestrpljenja.
Po tome kako provlači ruku kroz raskuštranu kosu, vidi da djevojka
oklijeva i da se premišlja. Kimne joj dajući joj znak da počne. Uskovitlano
lišće sušne s druge strane debeloga prozorskog stakla, zatim ga vjetar
odnese drugamo. Već zna da je to što će čuti važno, ali ne mari mnogo za
djevojku, sada razmišlja samo o tome kako će to utjecati na nju i kakvu bi
opasnost moglo donijeti. Djevojka opet oklijeva, potom riječi navru, a
nakon što je završila, ponovo zaplače.
Dakle ima momka kojega jako voli i koji je bolji prema njoj nego što
je itko ikad bio. On je sin neke važne ličnosti u lokalnoj Partiji. Upoznala
je njegove roditelje i oni su također bili dobri prema njoj. Njezini roditelji
hrabro su stradali u ratu. Ali zapravo nisu. Zapravo joj je otac na početku
kolektivizacije prognan u Arhangelsk kao kulak, a majka je s njom utekla
dalekoj rodbini koja se složila da se njihova prošlost zadrži u tajnosti. Na
pragu djevojaštva Frida je jednostavno izmislila nov identitet i uronila u
njega s najvećim poletom za koji je bila sposobna, priključila se pionirima
i bila primljena u Komsomol. No sada je primila anonimno pismo u
kojem joj prijete razotkrivanjem ako ne raskine vezu. Misli da joj ga je
poslala neka djevojka ljubomorna na njezinu netom pronađenu ljubav,
možda čak neka koja ga smatra dobrom partijom i hoće ga za sebe. Ne
zna kako je ta osoba otkrila njezino podrijetlo - nikad nije rekla nikome,
baš nikome.
Priča kakvu je upravo saslušala u glavnim joj crtama nije nepoznata.
Diljem zemlje ljudi neprestano uzimaju nov identitet. Neki gorljivo
nastoje izbrisati sve pojedinosti prijašnjeg života, osobito se trude
ukloniti svaki trag srodstva s onima koji su, kako se pokazalo, narodni
neprijatelji. Neki će mirne duše opovrgnuti ono što su prije javno
proglašavali svojim najdubljim uvjerenjem; odreći će se čak i žene ili
muža. Pojedinačni pojam jastva sada je izgrađen na pijesku, predodređen
za usporedno kretanje u smjeru u kojem vjetar puše, koji god to smjer
bio. Što da sad kaže toj djevojci suočenoj s gubitkom ljubavi? Digne
pogled prema malom prozoru i sjeti se onoga iznad istražiteljeve glave te
oskudna pogleda na udaljeno nebo što se pružao kroz njega.
~ 91 ~
Knjigoteka
 daša&anna

No već zna da joj ne može dati nikakav odgovor. Na podu ima

izgorjelih šibica. Služili su se prostorijom za pušenje.
“Žao mi je”, kaže i počne se okretati prema vratima.
“Što da radim?” zavapi djevojka ustajući i pružajući ruku s
molećivom gestom.
“Voliš li ga? Stvarno, istinski?”
“Svim srcem.”
“Onda ti nema druge nego nadati se da i on svim srcem voli tebe”,
kaže i odmahne glavom kako bi zaustavila izlišnost daljnjih pitanja.
“Nadam se da je tako. Ako ne, bolje ti je bez njega.”
Zatim otvori vrata, popne se stubama i požuri niz hodnik do sobice
koja joj je dodijeljena u zamjenu za obavljanje dužnosti nadzornice
studentskog doma. Djevojci je sad posvećena samo jedna njezina misao:
ako dođe do toga da se utopi, nada se da neće nikoga povući za sobom.
Jako se teško izborila za svoju sadašnju poziciju i nije još spremna
ponovo tražiti rupu kroz koju bi mogla uteći.
Na brzinu izuje cipele i sklupča se ispod deke; stišće je oko sebe jer
je koliko-toliko grije unatoč tome što je toliko gruba da joj grebe kožu.
Sva se skupila na krevetu ne bi li se što više zagrijala prije nego što
polako stane pružati udove u hladnije dijelove. Pokušava se sjetiti kako je
to spavati pokraj nekoga čija toplina i riječi mogu zapriječiti pristup
vanjskom svijetu. Ruka joj se digne do lica i sjeća se kako bi je, kad bi se
vratila nakon što su bih razdvojeni, makar i nekoliko kratkih sati, on
dodirivao, pratio njezine obrise kao da obnavlja sjećanje na nju.
Je li do samog kraja nosio njezino lice, jasno i oštro? Je li se zadržalo,
otisak na vršcima njegovih prstiju? Ili su sve stvari koje je morao gledati
zamutile njezinu sliku dok nije postala sjenovita i nejasna? Držeći prste
na koži, u svojem se dodiru pokušava sjetiti njegova. Njezino lice nije bilo
od najljepših na svijetu. Ne kao Olgino, ni na tren. Sada je vidi u punoj
mladalačkoj ljepoti, taman val njezine kose - tamne kao u djevojke na
stubištu - i sjajno crnilo njezinih očiju.
Bilo je to u vrijeme kad ga je gotovo izgubila, najbliže što su ikad
došli raskidu, i ponekad se pita kako bi joj život tekao da su se rastali. U
tom razdoblju ružno se ponašao prema njoj i dio nje još uvijek bole
poniženja koja je morala podnijeti. Tek ga je njezin spakirani kovčeg na
kuhinjskom stolu prizvao pameti, šokirao ga i potaknuo da shvati što je
bila spremna učiniti.
Možda zbog ljutnje osjeća kako se toplina postupno uvlači u krevet
dok se prisjeća kako se Olga, koketno se smješkajući, šepirila po stanu
~ 92 ~
Knjigoteka
 daša&anna

bez traga nelagode ili srama, svojatajući ga na krajnje prostački način i

bez ijedne njegove riječi prijekora. Trebala je prije spakirati kovčeg,
prisiliti ga da odabere umjesto što je pasivno promatrala njihovu
napadnu ljubavnu aferu. No bio je zaluđen i premda to nikad nije rekao,
gajio je neizrečeno uvjerenje da ima pravo na tu vezu. Je li mislio da mu
titula pjesnika dopušta da tako besramno spava s drugom ženom? Nije ju
udostojio ni razgovora o tome, a Olga se pojavljivala u stanu u svako
doba dana i noći kao da je stekla formalno pravo boravka.
Prisjećajući se vlastitog jada u to doba, pomisli na mladu studenticu
na stubištu i zažali što su njezine riječi zvučale grubo. Poželi se vratiti, ali
odbaci tu pomisao. Možda svaka ljubav u određenom trenutku zahtijeva
žrtvu u kojoj nitko drugi ne može pomoći. O tome hoće li pratiti Osipa u
progonstvo, nije morala ni razmisliti - za njega bi otišla i nakraj svijeta jer
nije ni pomišljala na mogućnost kakva drugog života osim u njihovoj
ljubavi. Iznova si predočuje njegov duboko šokiran izraz kad se
neočekivano vratio i vidio njezin spakiran kovčeg. Kako je sudbina čudna
- da se nije vratio tako brzo nakon izlaska, zbog toga što je nešto
zaboravio, bila bi otišla. Zamišlja ga kako doziva njezino ime u praznom
stanu i ono mu se vraća bez odgovora. Bi li je pokušao naći ili bi
jednostavno zauvijek pao Olgi u željno naručje?
Nikad neće saznati, ali ima jednu stvar: sjećanje na njegovo
preklinjanje da ostane, na kovitlac riječi kojima je izrazio svoju potrebu
za njom, na obećanje da će jednom zasvagda ostaviti Olgu. Bilo bi joj
draže da je pokazao žaljenje zbog patnje koju joj je nanio; i sada, mičući
deku koja joj grebe golu ruku, dio nje pita se je li mu u tom trenutku bila
najpotrebnija briga koju mu je pružala, njezino razumijevanje pjesništva
i posla koji je valjalo obaviti. Ustrajao je na tome da sluša kako prekida s
Olgom preko telefona, podloživši je svojoj volji i pri odbacivanju svoje
ljubavnice.
Ako je još preostala kakva dvojba, nema joj ni traga kad misli na to
kakav je postao njihov život, kakva se povezanost između njih
uspostavila i ojačala. No užitak dok se toga prisjeća također prelazi u
gorčinu zbog spoznaje da joj je to oduzeto, da se pred njom pruža
samotan put. Sada joj je grubost deke u sitnom krevetu u sitnoj sobi u
zabačenome provincijskome mjestu jedina zaštita od samoće noći koju
doživljava kao sveobuhvatno crnilo bez svjetlosti zvijezda. Poznavali su
stvarnost ljubavi i prije negoli je odbačen i zatim uhićen, što znači da ih je
spojilo mnogo više od puke opasnosti u kojoj su se našli. A ni zadnjih
godina nisu u strahu prianjali jedno uz drugo - on nije mogao tako živjeti,
nikad nije živio poput uvela lista koji čeka završni nalet zime. Unatoč

~ 93 ~
Knjigoteka
 daša&anna

svemu i dalje je nalazio bezgranično zadovoljstvo u najjednostavnijim

stvarima - suncu na vodi, inju na stablu na koje je napadao snijeg,
ranojutarnjemu ptičjem pjevu. I nikad u njemu nije presušilo duboko
uživanje u ljudima koji su živjeli jednostavnim životom i koji su ga mogli
obogatiti nekom narodnom pjesmom ili stihom neke stare pjesme što su
je naučili u djetinjstvu.
Polako, postojano, ona postaje bliska samom pjesništvu te na koncu
gotovo ima osjećaj da je prožima poput zraka koji udiše. On stvara u glavi
i u pravilu ga hvata nalet nemira dok uobličuje u riječi pjesmu koja
nekako već postoji. Gleda ga kako hoda - katkad vani na zimskoj ulici,
katkad unutar prostora u kojem žive - vidi nepopustljiv tok njegove
usredotočene energije, micanje njegovih usana, i priprema se. Tada ne
smije činiti ništa što bi mu odvratilo pozornost, pa u tišini sjedi ili
nepomično leži na krevetu. I onda on izgovara pjesmu, a ona je zapisuje,
trudi se da ne zaostaje, da ne pita koja je bila neka riječ ili kako se piše,
da ne čuje krivo čak ni kad brza ili šapće. I tako pjesme dolaze na stranicu
njezinom rukom i njezine oči prve vide njihovo rođenje. U njoj se stvara
uvjerenje da je više od običnog zapisivača, da je nekako dio trenutka, i
ponekad ima osjećaj da je pjesma voda koja joj je povjerena da je nosi u
ruci i ne smije proliti ni kap. On prilazi i gleda tek nakon što je dovršena,
stoji pokraj nje blago joj držeći ruku na ramenu, a ona osjeća i dijeli
njegovu žarku znatiželju da vidi što je to ondje uobličeno crnom tintom.
Samo ljubavne pjesme, one napisane Olgi, nisu zapisane njezinom
rukom, ali postoje na papiru zajedno s drugim rukopisima. Htjela bi da
nije tako, ali njihovo postojanje ne može se zanijekati niti ih se Osip može
odreći, te su, kad je došlo vrijeme i kad su bili prisiljeni razvrstati izvorne
zapise svih pjesama i razmisliti o najboljem načinu da se sačuvaju, bile
rasprostrte na stolu između njih. Bez riječi zure u stranice, zatim on
pruža ruku, skuplja ih i kaže joj da će ih uništiti. Ona ga ščepa za zglob i
kaže mu da se i one moraju sačuvati. Zanemaruje rumenilo nelagode koje
mu oblijeva lice i ustrajno mu otima stranice iz ruke, koliko-toliko
izravna one koje je zgužvao. Dok ih ona pažljivo slaže po redu, on ustaje
od stola i okreće joj leđa kao da više ne dopušta sebi da ili gleda, potom
pali cigaretu i dim je plava izmaglica neželjena sjećanja koja mu obavija
glavu poput vijenca.
Dakle i te su pjesme sačuvane i pohranjene u pamćenju. Kako bi bila
sigurna da se nisu rasplinule, mora ih ponavljati u sebi - uvijek iznova - u
samotnim trenucima prije spavanja ili dok hoda ulicama na kojima se
očišćeni snijeg raspada u crnilo poput pokvarenih zuba. Da, ponekad je
to pravo mučenje i u iskušenju je da digne ruke od njih, da ih pusti da se

~ 94 ~
Knjigoteka
 daša&anna

polako rasplinu, ali nešto jače priječi je u tome. Uništila je i izgnala iz

pamćenja samo jednu pjesmu, a to je učinila iz ljubavi prema njemu, ne
prema sebi - pjesmu koju je napisao u trenutku straha jer se nadao da će
spasiti svoj život, iako je već bilo prekasno, i koja bi mu nanijela štetu kad
bi je budući naraštaji pročitali. Brine je da možda postoje drugi prijepisi
koji će se jednog dana pojaviti i kojima će se poslužiti oni što žele uništiti
njegov ugled. Sve ostalo mora se sačuvati, čak i te ljubavne pjesme koje
su okačene na najgorči trn pamćenja.
Sjećanje na bol koju ljubav može uzrokovati potiče je da odgurne
deku i ustane iz kreveta. Gleda svoje lice u malom zrcalu s napuklim
lakiranim okvirom. Ne proljepšava se s godinama poput nekih žena
kojima je podaren taj kasni blagoslov. Nikad nije imala ljepotu Ahmatove,
pa ni Olge, i možda bi joj trebalo biti drago što barem neće biti okrutnih
posljedica zuba vremena, putovanja koje svakim danom sve više
zaoštrava neželjenu istinu zrcala. Kad bi joj sada dotaknuo lice, bi li na
dodir bilo drukčije od onoga koje je poznavao? Nikad joj se neće vratiti -
nikad neće doznati gdje je pokopano njegovo tijelo i nikad mu neće moći
otići na grob. Život dakle nalaže da će on proći kroz vrata, čut će se zvuk
motora teretnog kamiona i ona ga nikad više neće vidjeti. Možda se, kaže
sebi, kakva-takva dobra misao može naći u tome da nije bilo napukline u
njihovoj ljubavi, da su ih razdvojili u vrijeme kad je bila najintenzivnija.
Nanovo pomišlja na djevojku na stubištu i pita se što će biti s njom.
Izlazi iz sobe i hoda praznim hodnikom. Staje kod prozora u dnu i gleda
kako stabla drhte i povijaju se pod vjetrom koji je zacijelo sve jači.
Sigurno će otrgnuti rijetko preostalo lišće. Sunce je nisko na nebu. Dani
su sve kraći. Osjeća neizbježan umor suočavanja s još jednom zimom. Na
stubištu se čuje samo zvuk njezinih stopala. Vrata ostave malo su
odškrinuta. Oklijeva, zatim ih otvara i ulazi. Djevojci nema ni traga. Trgne
se kad prašina i kamenčići poneseni vjetrom iznenada zaspu mali prozor.
Zvuči kao da se sprema oluja. Stoji kod iste one slomljene klupe na kojoj
je prije sjedila djevojka i prstima dodiruje drvo. Što će biti s njom? Voljela
bi da je u krivu, ali ne čini joj se vjerojatnim da će mladić čija je obitelj
važna u Partiji biti dovoljno jak ili dovoljno hrabar da sve odbaci zbog
ljubavi. Možda djevojka neće tražiti od njega da odabere, nego će ocijeniti
da su snage koje su se postrojile protiv nje previše moćne te će pokušati
sačuvati svoju tajnu tako da sama prekine vezu. Ne želi pobliže
razmišljati o mogućnostima jer zna da većina sadrži samo vjerojatnost
žaljenja.
Zašto se žaljenje tako dugo zadržava? Kad su onaj posljednji put
odvodili Osipa, taj se prizor već bio odigrao u njezinoj glavi, bila je

~ 95 ~
Knjigoteka
 daša&anna

uvježbavala što će reći, a ipak u tom trenutku nije mogla izgovoriti ni

riječ. Onda ih je svaki dan izgovarala dok nije došla vijest o njegovoj
smrti, u očajničkoj potrebi da vjeruje da će ga nekako dosegnuti ma
koliko ga daleko držali. Gleda lopate nagomilane u kutu. Ubrzo će opet
biti potrebne za čišćenje snijega. Mreža cijevi oglasi se muklim lupanjem
i stenjanjem. Jesu li mu trebale te riječi da ih ponese sa sobom u stražnji
dio kamiona ili su već bile zapisane u njegovu srcu jer je tih posljednjih
godina u progonstvu mnogo puta znao o čemu ona razmišlja, a da mu
ništa nije rekla? Želi sada razgovarati s njim i počne mu govoriti o tome
što je pripremila za završni trenutak, ali riječi posrću, zatim blijede u
ništavilo. U očaju gleda kroz uski prozor i pokušava ponovo, ali umjesto
njih dolazi samo svijest da se bliži zima u kojoj će se breze bijele kore što
su ostale bez lišća polako pretvoriti u drhtave sablasti.

~ 96 ~
Knjigoteka
 daša&anna

1934.

U prostoriji u Čerdinju koja služi kao njihov bolnički odjel samo su dva
kreveta i jedna stolica. I u bolnici su izdvojeni da se njihova navodna
infekcija ne bi prenijela na druge. Osip leži na krevetu pokraj nje i zuri u
velik sat što visi na suprotnom zidu. Brojčanik s debelim crnim
kazaljkama i brojkama obasjan je mjesečinom. Dugo zuri u njega, ali
jedva da progovori koju riječ.
Osoblje ih provjerava u pravilnim vremenskim razmacima. U
sjećanju nosi njihove psovke zbog toga što ga nije bolje čuvala. Nakon
mnogo besanih noći utonula je u san, a kad se probudila, već se spuštao
kroz prozor na prvom katu i premda ga je očajnički pokušavala uhvatiti
za ruke, izvukao se iz rukava kaputa i pao na zemlju. To je njegov drugi
pokušaj da se ubije, nimalo uspješniji od prvog; jedini je ishod bol zbog
iščašenog ramena koje mu je liječnica namjestila psujući na sav glas.
Osoblje je prestrašeno i srdito jer bi njihov nemar koji je omogućio da se
to dogodi mogao izazvati bijes onih koji su zapovjedili da bude pošteđen.
Krivnju svaljuju na nju i redovito ih nadziru jer se njoj ne može vjerovati.
Otvorena vrata ponekad načas otkriju prisutnost seljaka koji su došli na
liječenje, zbog brada i odjeće izgledaju kao preostaci iz nekog drugog
stoljeća.
Dugo putovanje vlakovima, riječnim parobrodom i na stražnjem
dijelu kamiona dovelo ih je ovamo, u prvo mjesto progonstva, s trojicom
čuvara koji su neprestano bili uz njih i držali ih odvojene od drugih
putnika. Uvijek oprezni, ali ne i neljubazni kad bi ostali nasamo. Za
putovanja vlakom, dok je sjedio promatrajući šumovite uralske planine,
prvi je put opazila da s Osipom nešto nije u redu. Čini se da zuri u nešto
daleko onkraj krajolika i govori samo o smrti koja se bliži. Uvijek iznova
pita je može li to čuti, čuti glasove, ali ona čuje samo klopot vlaka,
hrkanje nekog putnika kojega ne vidi i škripu kožnih čizama vojnika kad
protegnu noge ili promijene položaj održavajući nužnu odvojenost od
drugih putnika.
“Zar ih ne možeš čuti?” ponovo pita.
“Što to čuješ?” pita i uzme ga za ruku ne bi li ga primirila.
“Mnoštvo glasova. Glasova koji dozivaju, šapću”, kaže pritisnuvši
njezinu ruku na svoje uho kao da se želi zaštititi od zvukova.
“Nema nikakvih glasova.”

~ 97 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Pogleda je i ona vidi nevjericu usađenu u njegove oči. Uvjerena je da

su u zatvoru nešto napravili njegovu umu i premda misli da su joj vratili
muža, osoba koji sjedi sučelice njoj na neki je nedokučiv način drukčija.
“Što kažu ti glasovi?” pita.
“Ne mogu ih razabrati. Dozivaju i viču, ali riječi nisu jasne. Govoriš li
mi istinu kad kažeš da ništa ne čuješ?”
Ona kimne, pruži drugu ruku i nježno mu oslobodi uho te ga nanovo
pokušava umiriti govoreći o bilo čemu što joj padne na pamet, prisjeća se
stvari iz njihove prošlosti, mjesta na kojima su bili, njihova starog kruga
prijatelja, tiho mu govori o ženama koje su dolazile u stan s novcem kad
su čule da su prognani. Ali nijedna njezina riječ, po svemu sudeći, ne
probija se kroz njegov strah. Sjeća se da je dok su ih vozili kroz šumu na
stražnjem dijelu kamiona vidio seljaka kako stoji sa sjekirom i rekao da
će mu odrubiti glavu. Reklo bi se da se više ne boji smrti, nego
sveprisutne stvarnosti predstojećeg i iznenadnog nasilja povezanog s
njom - metka u zatiljak, streljačkog voda. Sjedi poguren i napet kao da
očekuje da ga svakog trena odvedu i tako ga dokrajče, čak i ondje u vlaku
koji prosijeca put strmih rubova kroz more stabala čije grane poput ruku
sežu prema staklu.
Mnogo kasnije, kad se počeo oporavljati i kad im je dopušten
boravak u Voronežu, pokušat će joj ispričati nešto od onoga što se
događalo u Lubjanki - besane noći pod svjetlima; noćna ispitivanja s
prijetnjama, uvredama i neprekidnim ponavljanjem pitanja na koja je već
odgovorio; s njim je u ćeliji bio provokator čija je zadaća bila da pojača
pritisak na njega pričanjem o najmračnijim posljedicama; stražari su ga
izvodili iz ćelije i ostavljali ga da satima čeka novo ispitivanje, ili nešto
gore, što se nikad nije dogodilo. Nakon prvog pokušaja samoubojstva
navukli su mu luđačku košulju. I ondje je čuo glasove, glasove uplakane
žene, mislio je da je to ona, ali ni onda nije mogao razabrati riječi. Naveli
su ga da povjeruje da su uhitili i nju. Pokušava joj ispričati što mu se
događalo, ali koliko god bio vješt s jezikom, ona vidi da je nezadovoljan
dok se trudi priopćiti ono što daleko izmiče dosegu ljudskih riječi. No s
vremenom shvaća istinu: kakve god bile pojedinosti njegova iskustva tih
tjedana, um mu je nemilice izmrcvaren i on je silom otrgnut od samog
sebe. Gledajući u njegove oči umrljane strahom koje kao da vide prijetnju
pri svakom ovlašnom pogledu na krajolik, ona se također boji i nije
sigurna hoće li joj se čovjek kojega poznaje ikad vratiti.
Kasnije će joj oni koji su također iskusili takav teror reći da se to
događa svima koji padnu šaka svojim tlačiteljima. No ona vjeruje da je
čovjeku čije je svako osjetilo izoštreno i koji vidi svijet i sve oko sebe
~ 98 ~
Knjigoteka
 daša&anna

jasnim vidom pjesnika moralo biti mnogo gore. Stoga su svaka cigla i
svaki miris, svaka tišina i svaki krik utisnuti u njegovu svijest poput žiga i
prijeti mu opasnost, barem zasad, da ga sjećanje na njih izbaci iz
ravnoteže i ostavi ga u strahu od svake sjene koju ugleda pred sobom.
On leži na krevetu i bulji u sat. U tišini se čini da je kucanje sve
glasnije. Zbog povezane ruke ne može se namjestiti tako da bude okrenut
od nje, pa leži ili na leđima ili licem prema njoj, ali reklo bi se da ga
njezina prisutnost ne može utješiti kao prije. Katkad čak nije sigurna da
je prepoznaje, pa se nastoji poslužiti glasom kako bi ga dosegnula i
dovukla natrag k sebi i k njemu samome. Njegove oči i uši usredotočene
su međutim samo na sat i na kucanje. Premda to pokušava izbrisati iz
pamćenja, ona se sjeća očiju zatvorenika u hodniku i pita se doživljava li
svatko trenutak u kojem strah izbaci um iz njegova uobičajenoga vedrog
optimizma i porine ga u mračnije dubine. Treba joj san, ali boji se ostaviti
ga, iako trenutačno izgleda mirnije i nema nikakvih novih naznaka da si
želi nauditi. No besane noći tijekom putovanja i teret brige iscrpili su je,
te, iako se isprva nastoji oduprijeti, osjeća kako postupno tone u san i zna
da to ne može spriječiti.
Sada čuje vlastite glasove - vriske žena u vrijeme građanskog rata
koje su uhvaćene u zamku i pale u ruke gomile jer se vjerovalo da su
surađivale s Čekom; zvuk Osipova ushićena glasa dok mu iz usta teče
pjesma o Staljinu; kucanje na vrata stana u kasni noćni sat koje je smjesta
prepoznala. No tu su i tišine - svijet s druge strane prozora vlaka;
beskonačno sjedenje u praznim hodnicima dok pokušava naći ljude koji
će pomoći. Ponekad sanja o djetinjstvu, tada je nakratko sve drukčije i
život što se pruža pred njom izgleda ponajprije kao pustolovina u kojoj
će ona imati glavnu ulogu. No zatim se sve opet mijenja i kao da je u
nekoj staroj priči ispričanoj u nekom drukčijem djetinjstvu u kojoj
tajnovito zlo vreba u sjeni čekajući priliku da dograbi one koji ništa ne
slute. A ona odluta preblizu šumi, zanemarivši sva upozorenja svojih
roditelja, i ne obraća pozornost ni na što osim na trenutak kad ono navre
iz mraka stabala i odnese je sa sobom. Kad pokuša vrisnuti, ne čuje se
nikakav zvuk; vidi da svi u selu idu za svojim poslom, ali ne može smoći
glasa da im se obrati za pomoć.
Izranjajući iz sna, pomišlja na ptice pjevice u kavezima, male i
skutrene, napola skrivene rešetkama. I ona je svjesna kucanja sata.
Potom joj se oči polako otvaraju i ne osjeća da joj je spavanje donijelo
ikakvu okrepu, samo još veću težinu u glavi koja se spušta niz cijelo tijelo
i pretvara udove u olovo. Peče je grlo, ali kaže sebi da se ne obazire na to
jer bila bi neopisiva noćna mora kad bi se razboljela. Nekoliko puta

~ 99 ~
Knjigoteka
 daša&anna

trepne, onda širom otvori oči i vidi da on nije ondje, na trenutak je

uvjerena da su došli po njega, da su se slike koje su ga toliko morile
preobrazile u opipljivu stvarnost. Tiho zacvili, zatim se pokuša umiriti
ponavljajući “izolirati, ali poštedjeti” - tako je glasila njihova presuda, ali
tko može znati jesu li to bile riječi bez ikakva značenja koje se mogu
preinačiti u skladu s nestalnim hirom nekoga u hijerarhiji moći? Možda
sada, nakon drugog pokušaja samoubojstva misle da moraju potvrditi
autoritet nad njegovim životom prije nego što ga uzmogne ponovo
dovesti u pitanje, ovaj put konačno i potpuno.
Žurno ustane iz kreveta i nesigurna je na nogama. Mora ga naći. No
kad istetura u hodnik i zazove njegovo ime, nema mu ni traga. Sestre je
isprva ignoriraju, hodaju mimo nje kao da ne postoji i na trenutak ima
osjećaj da je opet u svom snu i da nema glas. Samo znatiželjan pogled
seljanke koja sjedi na uskoj drvenoj klupi s bebom u naručju potvrđuje
njezino postojanje, te hita dalje s očajničkom željom da ga nađe ili da
otkrije kamo su ga odveli, dok je jedna sestra grubo ne dograbi za rame i
bez riječi pokaže prema nekoj vrsti dvorišta. Ugleda ga gotovo istog trena
kako sjedi na rubu nečega što izgleda kao kameno korito za vodu,
zagledan u grane oskoruše. Stane pokraj njega i u prvi mah osjeti
olakšanje zbog toga što ga je našla, zatim se ljuti jer ju je toliko zabrinuo,
ali on je gleda kao da je vidi prvi put i upire prstom u grozdove crvenih
bobica kojih je stablo prepuno. Ona digne pogled i zakloni oči zbog sunca
što se probija između grana. Bobice su jarko crvene i on ih pokazuje kao
da nikad nije vidio ništa slično tome. Sjeda pokraj njega na rub praznog
korita koje je duboko upilo sunčevu toplinu.
“Kažu da će, ako bobice dobro urode, zima biti kratka, a snijeg manje
dubok”, kaže joj, “a ako ih je malo i izgube boju, zima će donijeti bolest i
nedaće.”
“Ima mnogo bobica”, odgovori ona. “Cijelo je stablo prekriveno
njima”
“Ali ptice ih počinju jesti.”
“Ne možemo im to uzeti za zlo.”
“Ne, ne, moraju nekako preživjeti, ali ako ogole drvo, zima će biti
teška i patnje duboke.”
On je čovjek bez praznovjerja koji sada u svemu vidi znakove i
nagovještaje zle kobi.
“Možda bi mogao napisati nešto o stablu” predloži ona.
“Ne, ne”, kaže on drhteći. “Nije li nam pjesništvo donijelo dovoljno
nevolja?”
~ 100 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Ne može im smetati pjesma o bobicama oskoruše”, kaže mu misleći

na člana Saveza književnika koji je rekao da se Osip nikad ne bi našao u
takvu položaju da je samo nastavio pisati pjesme o cvijeću i pčelama.
“Ali bobice su crvene”, kaže, pogleda je i odjednom se nasmiješi, “i
sigurno će reći da sam time mislio na krv ili na nešto drugo što je
kontrarevolucionarno.”
I ona se njemu nasmiješi, ali nije iskrena. Mnogi drugi zauzeli su
gledište da su si oni sami navukli nevolju na vrat i da bi navodno sve bilo
u redu da su samo bili dobri građani i da nisu privlačili pozornost.
Uvjeravaju sebe u to baš kao što javno ustraju na tome da nitko nikad
nije uhićen bez razloga, koliko god se optužbe činile nevjerojatnima.
Znači da se u svakom zakutku države kriju saboteri i urotnici koji nemaju
drugi cilj do posijati sjeme njezina uništenja. Gledajte kako krivci
priznaju svoje zločine, kažu, kad shvate da su ih otkrili. No ona uopće ne
vjeruje u to i zna da je od samog početka i on bio na meti, i prije nego što
je napisao nešto što im se nije svidjelo. U tome novom soju stvorenja ima
nešto što ih osposobljava da prepoznaju i svoju vrstu i one koji to nikad
neće moći biti. Bilo zbog neovisnosti duha, duboke sklonosti prema
siromašnima i patnicima ili samo zbog tvrdoglava i naizgled ćudljiva
odbijanja da se prikloni ičemu osim vlastita stajališta o samome sebi,
nikad nije bio predodređen da preživi. Zna da bi našli neki razlog da ga
uhite i da nije napisao onu pjesmu.
Promatra sjaj bobica i misli na one koji su lakomo posegnuli za
nagradama što ih je država ponudila pokornima i uslužnima. Sada imaju
svoje stanove, svoje dače na selu i omogućen im je pristup onome što je
uskraćeno masama. Žmirkajući zbog sunca, sjeća se Nikitinih ptica
pjevica koje su utihnule u svojim kavezima. Jedna ptica obleti bobice
brzo kljucajući kljunom, zatim nanovo odleti na krov bolnice. Nakon što
su odustali od svojih duša, nikad više neće zapjevati. Sami su odabrali
svoje kaveze. Stavi ruku na Osipovo rame i pita se je li moguće da on
nikad više neće pisati. Oni bi to smatrali svojim najvećim postignućem,
ali ni ustezanje od pisanja nije dopustivo jer se smatra značajkom
nezadovoljnika, pritajenog podrivača s kontrarevolucionarnim
sklonostima. Ptica se želi vratiti do plodova, ali sumnjičava je zbog
njihove prisutnosti. Jedan član osoblja bolnice gleda ih s prozora na katu,
a drugi, koji svako malo prođe dvorištem, i ne trudi se prikriti da ih
nadzire.
Barem nakratko Osip izgleda smirenije; kad je malo zahladnjelo,
povede ga natrag na odjel. Hoda polako, manje je uspravan nego inače i
izgleda kao da mu se zima starosti već duboko usadila u kosti. Kako bi se
~ 101 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Olga osjećala da ga vidi ovakvog? Bi li ga slijedila u progonstvo? Zna

odgovore na ta pitanja i ponosi se njima. Od svih žena ona mu jedina stoji
uz bok, stoji na mjestu koje će napustiti samo kad je na to prisili smrt.
Odjel je, reklo bi se, veći i prazniji nego prije - pretpostavlja da je
zgrada nekoć bila raskošno namještena kuća, ponegdje još ima tragova
ukrasne štukature i mramora. S vremena na vrijeme iza drvene oplate
zidova čuje šuškanje miševa. Možda je nekoć upravo ova prostorija bila
namijenjena glazbi i plesu. Napreže se ne bi li čula neki udaljen odjek koji
se zacijelo zadržao duboko u pamćenju prostorije, ali ona se opire
posezanju njezine mašte. Pokušavajući ga udobno smjestiti u krevet, vidi
da su mu oči počele nasumice lutati odjelom, kao da je prvi put opazio
koliko je čudnovat, ali se kao i uvijek vraćaju na sat. Nekoliko sati poslije,
kad ga je liječnica došla pregledati, još uvijek zuri u njega. Nije to ona
liječnica koja se pobrinula za njega nakon pokušaja samoubojstva; ova je
mlađa i ostavlja dojam da želi savjesno obaviti svoj posao dok mu
pregledava ruku i namješta povez, premda joj je bijeli ogrtač tu i tamo
zamrljan, a šav jednog rukava vidno rasparan. Možda želi da bude takav
kako bi pobila moguće optužbe za buržoaski elitizam. Možda
jednostavno nema iglu i konac. Zatim stane malo podalje, pri dnu
kreveta.
“Ako si opet pokušate nauditi, svući će vas i staviti u ćeliju. Želite li
to?” pita. Zvuči kao da se obraća djetetu.
On odmahne glavom i bezizražajno bulji u nju. Liječnica se okrene od
njega i pita: “Koliko je dugo u ovakvom stanju?”
“Počelo je na putovanju ovamo. Nakon što je pušten iz Lubjanke. Što
mu je?”
Liječnica trepne ne odgovorivši, potom kaže: “Svi oni dolaze odande
takvi. Ako budete imali sreće i ako ga budete dobro pazili, proći će.”
Onda je otišla, njezin bijeli ogrtač tiho se stopio s mrakom otvorenih
vrata. Spušta se noć, ali nitko im nije donio ništa za jelo, a ona se previše
boji ostaviti ga samog da bi otišla potražiti hranu. U kutu je petrolejska
svjetiljka, ali nema ni ulja ni šibica i jedino svjetlo dopire kroz prozore s
rešetkama koji se nalaze iznad njihovih kreveta. On uroni u isprekidan
san narušen iznenadnim grčenjem i drhtanjem. Htjela bi ga pokušati
umiriti pritiskom ruke, ali ne dodiruje ga da ne bi pomislio kako ga
dodiruje stražar ili krvnik. Leži na svom krevetu i promatra ga, nemoćna
da mu pruži nešto što bi dokinulo uzburkanost u njegovu umu. Na nju se
spušta teška žestina osamljenosti i ne može je se otresti. Osjećala je da
zajedno mogu podnijeti većinu stvari, ali sada joj se čini da je otputovao
na neko daleko mjesto na koje ga ne može slijediti.
~ 102 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Mora naći hranu i trudi se uvjeriti sebe kako bi mu, uspije li mu

pribaviti nešto za jelo, to moglo pomoći da se oporavi. U hodniku uviđa
da u bolnici ništa neće naći - sve je zatvoreno. Da i nije, nitko više ne želi
donijeti ni najjednostavniju odluku dok je ne odobri netko višeg ranga.
Mora izići iz bolnice i pokušati naći nekoga tko će joj htjeti prodati ono
što joj treba. Prestravljena mogućnošću da se on probudi i otkrije da je
otišla, požuri u smjeru gdje, čini se, ima najviše ljudi i koji djeluje
najživlje. Na uglu je pekara, ali vrata su zakračunata. Ulazi u splet uskih
ulica, ali svaki korak odvodi je sve dalje od njega. A onda u glavi čuje glas
koji odbija prepoznati kao vlastiti, glas koji joj kaže da ona nije prognana,
da može otići do postaje i vlakom otputovati na neko mjesto slobodno od
jada tog trenutka. Ima novac koji su joj dale žene prije nego što su otišli iz
Moskve. Potom joj glas kaže da se on utapa i da će u svom očaju i nju
povući pod vodu, pa zašto se onda ne bi odriješila i tko bi je krivio ako
spasi sebe? U sporednoj uličici zastaje pred nekakvom gostionicom i
najednom osjeti kako joj se vrti u glavi od toga glasa i kovitlaca njegovih
nametljivih misli.
Iznutra dopiru grlen smijeh i prepiranje. Začuje se prodoran cvilež
koji podsjeća na zvuk violine. Sjeti se jeftinih plavih prstena koje su
kupili i kako je on svoj izgubio, a ona svoj slomila, i pita se je li to bio
nagovještaj zle kobi te može li i sama ljubav tako lako puknuti i
otkotrljati se u neke skrivene zakutke gdje je nitko nikad neće naći. No
već zna odgovor jer je samo u njihovoj ljubavi potpuna i samo u njegovu
životu živi svoj život punim plućima. Glas koji joj je bio u glavi sada zvuči
poput glasa istražitelja, postavlja ista pitanja, podmuklo je pokušava
nagovoriti da napusti sve stvari u koje je sigurna u zamjenu za primanje
u neki navodno bolji život. Nigdje ne može biti bolje nego s Osipom, kaže
mu, nego dijeliti njegov pogled na svijet, osjećati slobodu što postoji u
riječima koje dijele samo njih dvoje i u riječima koje ona stavlja na papir.
I sada, na tome mjestu ispitivanja i straha, zna da ima snage uperiti
pogled prema nebu iznad istražiteljeve glave.
Gura vrata gostionice i udiše miris dima i muškog znoja te smjesta
shvaća da je to mjesto na koje ljudi dolaze zaboraviti svoje nevolje, a ne
ponuditi pomoć neznancima. Vatra u kutu i petrolejske svjetiljke bacaju
sjene na natiskane skupine koje sjede na uskim klupama oko grubo
istesanih stolova; stojeći na još uvijek otvorenim vratima, ona vidi
odbljesak svjetla na nečijem cvikeru, na nečijoj dignutoj čaši.
“Zatvori vrata, ženo!” vikne nečiji glas. “Ili uđi ili izađi.”
Ona oklijeva, zatim je drugi glas pozove da dođe i ugrije se kod
njegove vatre s obećanjem da će “uliti nešto boje u njene blijede obraze”.
~ 103 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Pita se ima li ičega što ne bi učinila ako bi im to pomoglo i više ne zna

odgovor. Krupan muškarac nalik na bačvu - pretpostavlja da je to vlasnik
gostionice - priđe joj, ponižavajuće je odmjeri od glave do pete i upita što
želi. Preko njegova ramena sumnjičavo je gleda žena tanka lica,
vjerojatno njegova supruga. Kosa joj je pokrivena maramom u seoskom
stilu, ali marama joj je kliznula unatrag i ispod nje proviruju crni uvojci.
“Trebam hranu. Imam novca, mogu platiti.”
“Ti si radnica?” podrugljivo pita. “Ne izgledaš tako.”
“Ja sam Nadežda Mandeljštam”, želi reći i ponosno se uspraviti, ali
umjesto toga samo odmahne glavom i ponovi mu da ima novca, potom se
okrene i pogleda znatiželjna lica koja zure u nju, pa zažali zbog toga što je
upravo rekla.
“Ovdje nećeš naći hranu, ali ako hoćeš popiti piće, to ćemo ti
prodati”, kaže kao da ga ona više uopće ne zanima.
“Ovo nije mjesto za tebe”, kaže joj žena za koju misli da je
gostioničareva supruga, U ruci drži vrč s nekakvom neprepoznatljivom
tekućinom. No glas joj nije grub, te ona, natjerana potrebom, opet tiho
kaže: “Imam novca”.
Umjesto odgovora žena je uzme pod ruku kao da je nestrpljivo vodi
van, ali joj šapne: “Dođi otraga za pet minuta”, zatim teatralnim
pokretom zalupi vrata za njom.
Uličica je mračna. Prolazi mimo muškarca koji mokri i on se grubo
našali. A onda joj sine da je ispala budala i da će je u sjenovitoj, uskoj
uličici najvjerojatnije okrasti, a ne joj pružiti pomoć, i da je sama sebe
izručila u njihove grabežljive ruke. No upravo kad se okrenula u namjeri
da ode, otvore se vrata i u uskoj liniji žutog svjetla pokaže se samo žena
tanka lica. Ona oklijeva, zatim krene prema vratima, stisnuvši prstima
novac spremljen na dno džepa. Vrata se odškrinu i žena je pokretom
ruke potakne da uđe u malu prostoriju u kojoj su naslagane boce i stolice.
Nešto je na stolu, prekriveno tkaninom; nagađa da je to hrana. Tkanina je
dignuta kao kad mađioničar izvodi trik i ona plati previsoku cijenu za
malo ustajalog kruha i sira te nekoliko komada tanko narezanoga suhog
mesa. Žena provjerava novac pažljivije nego mušterija ono što je kupila,
zatim ga zadovoljna tutne negdje u pregaču.
“Nisi odavde”, kaže, a lice joj ne uspijeva prikriti znatiželju.
“U prolazu smo.”
“Gdje ste odsjeli?”

~ 104 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“U hotelu blizu postaje”, kaže, ali početno oklijevanje čini odgovor

neuvjerljivim i njezinim ušima, pa uzima otužni svežanj koji ju je previše
koštao i okreće se od nje.
“Ako želiš raditi, mogu to srediti”, kaže žena. “Neće ih bogzna koliko
izgubiti glavu za tobom, ali ima u tebi nešto što bi se moglo svidjeti
obrazovanom čovjeku. Svakakvi dolaze k nama.”
Suzdrži se od poriva da joj zahvali, zatim pohita duž prilaza prema
sjajnijim svjetlima koja obilježavaju put natrag do bolnice. Već predugo
izbiva i moli se da je Osip spokojno spavao dok je nije bilo. Kad se vratila,
bolnički službenik zahtijeva da mu dopusti da pretraži svežanj, ali, po
svemu sudeći, samo želi utvrditi da ne sadrži ništa opasno ni
potencijalno upotrebljivo za pokušaj samoubojstva. No pretraga i pitanja
još je više zadržavaju, pa osjeća veliko olakšanje kad uđe na odjel i vidi
da je još uvijek u krevetu gdje ga je ostavila. Olakšanje je međutim kratka
vijeka jer odbija sve njezine pokušaje da ga nahrani te se i dalje koleba
između plitkog i nemirnog sna i budnog stanja. Iz sata u sat sve je
uznemireniji, viče dok samog sebe ne probudi, naglo se uspravi u krevetu
i pokazuje sat tvrdeći da u devet dolaze po njega. U devet će doći, odvući
ga na neko tajno mjesto i ondje ga ubiti, ne oklijevajući ni trenutka.
Pokušava ga umiriti, drži mu glavu u svom naručju, ali ništa što kaže ili
učini nimalo ne pomaže i svaki sitan pomak kazaljki sata učvršćuje
njegovu paranoju.
Ustraje na tome da će doći po njega upravo u taj sat. To je utanačeno
vrijeme i svi su potrebni dokumenti potpisani. Ne može biti oprosta ni
promjene presude. Zatim se nakratko smiri i oči mu se odvrate od sata te
znatiželjno gledaju mrežu sjena na suprotnom zidu. Tvore drhtav
ukrasni uzorak i čini se da ga to uspavljuje, ali nakon što su s vremenom
izblijedjele, obuzme ga nov žar. Moli je da ode do prozora i provjeri ima li
stablo oskoruše još uvijek svoje bobice. Izvikuje nesuvisle odgovore na
nepoznata pitanja i povremeno diže ruku iznad glave kao da se brani od
udaraca koji mu pljušte po glavi. Ona se premišlja bi li pozvala liječnicu,
ali zna da bi bilo beskorisno i da bi ga, kad bi ga vidjeli u takvu
ekstremnom stanju, možda zatvorili u neku ustanovu s ljudima koji su
poludjeli.
Mora vjerovati u to da ga, bude li se brinula o njemu i pazila na
njega, može provesti kroz taj napadaj, da mu njezina ljubav može pomoći
da nađe put natrag s mjesta na koje je otputovao, gdje god ono bilo. Pa
recitira njegove pjesme, nastojeći dati svom glasu odjek njegova načina
naglašavanja, ali čini se da ga ni te riječi ne mogu dosegnuti.
“Je li stablo ostalo bez bobica?” ponovo pita.
~ 105 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Još jedanput mora otići do prozora kako bi vidjela jesu li bobice

popadale sa stabla, ali kad mu kaže da su još uvijek tu u velikim
grozdovima, on svejedno odmahuje glavom u nevjerici i kaže joj da dolazi
snijeg, dublji snijeg nego što je itko ikad vidio. To je najstrašnija stvar
koju je doživjela u njihovu zajedničkom životu. Dotakne mu čelo i čini joj
se da ima groznicu, a kad je iznova pokazao sat, pokušava ga umiriti
šapćući mu prve riječi koje joj padnu na pamet, šapće mu kao djetetu
koje nikad nije imala.
Zašto sada razmišlja o djeci kad je već odlučila da je blagoslov života
što nikad nije postala majka jer ju je to izbavilo patnje neizbježnog
razdvajanja? Pomišlja i na Varjin udžbenik s prelijepljenim licima. No što
je sa sudbinom djece tih lica? Jesu li trebala potisnuti sve uspomene na
majke i očeve koji su im oduzeti, nikad više ne govoriti o njima, čak ni
posjedovati fotografiju s koje ih je lice koje su poznavala, a vjerojatno i
voljela, gledalo nezastrto osudom ili krivnjom? Možda će Osip sada biti
njezino dijete. Promatra ga kako nanovo tone u nemiran san, čuje
zbrkane riječi koje izgovara, ali ne može im dokučiti smisao. Gleda sat
čije se kazaljke polako, ali neumoljivo kreću i uskoro će pokazati devet.
Ljubi ga u čelo te uzima stolicu i stavlja je uza zid, zatim staje na nju i diže
ruke do stakla ispred brojčanika sata koje na djelić sekunde nosi njezin
odraz, otvara ga i pažljivo miče kazaljke kako bi preskočile sat koji mu
ulijeva strah.

~ 106 ~
Knjigoteka
 daša&anna

1950.

Budući da su špijuni posvuda, više se ne može sjetiti kakav je osjećaj kad

te ne nadziru ili kad imaš glas koji može reći što misli. Samo u svojim
najdubljim, najtajnijim dijelovima nosi otisak osobe koju je život polako
uobličio. Nitko ga ne vidi, osim možda Ahmatove, a i tada unatoč njihovu
dubokom povjerenju ima trenutaka kad osjećaju potrebu da budu
oprezne. Čak i kad su sigurne da njihove razgovore ne prisluškuju
doušnici u stanovima, hvata ih strah da na neki nepoznat način vlasti
imaju pristupa tome što govore. Usto ponekad pati od nejasna uvjerenja
da oni mogu vidjeti najtajnije misli i da ni um nije potpuno slobodan.
Nitko ne vjeruje telefonima, postali su narod koji govori šaptom, i
najjača je strana sistema što je posvuda raširio sumnju i paranoju, pa
svatko štiti vlastitu jedinstvenost i nikad ne dijeli s drugima ništa osim
onoga za što vjeruje da je ideološki ispravno. A većina unatoč svemu još
uvijek vjeruje i uzda se u Vodu da će ih zaštititi od onih vani koji bi ih
osvojili i porobili i od onih kontrarevolucionara s ove strane kapije koji
kuju urote ne bi li posijali sjeme kaosa. Zna da je najveći izvor njihove
moći, moći koja je, čini se, predodređena da traje, to što su ušutkali
glasove. I ne samo glasove političkog neslaganja nego i glasove umjetnika
- književnika, skladatelja, slikara, dramatičara. Svi su prinuđeni na
životni vijek umjetničkog sužanjstva. Vjeruje da je Osip bio u pravu kad
je izjavio da se u ovoj njihovoj zemlji pjesništvo toliko cijeni da te pjesma
može koštati života. Spoznali su gorku istinitost toga.
Pripremajući se za jutarnju nastavu u još jednoj školi u malome
mjestu, pita se zašto se toliko boje književnika, a onda, listajući stranice
udžbenika koje će obrađivati, odlučuje da to mora imati veze s njihovim
stavom o mašti. Individualistička, nepredvidljiva, sposobna dirnuti srce i
pobuditi osjećaje - što bi više moglo nadahnuti njihovo nepovjerenje?
Dok pažljivo sprema knjigu u torbu, iznova joj padne na pamet koliko je
ironično da je Osipova prva zbirka pjesama nosila naslov Kamen, a, kako
je čula, u etapnom logoru tjerali su ga da tuca kamenje. To što zna takve
stvari, moglo bi pretvoriti njezino srce u kamen. Ponekad misli da je
budalasto opirati se jer bi je to sigurno učinilo snažnijom, a upravo joj
snaga treba da bi preživjela. Neka joj onda srce postane poput kamena
koji nikakva sjekira ne može slomiti.
Hoda do nedaleke škole stazom uz rijeku. To joj je najdraži dio dana,
prije nego što jutarnje sunce užari prašnjave ulice, sve postane suho i od
sjaja jedva gleda. Rijeka je već okupana svjetlom i površina treperi
~ 107 ~
Knjigoteka
 daša&anna

svjetlucavim životom. Da joj je srce kamen, kaže sebi, ne bi znala za taj

užitak, ali ne bi ni osjećala neumoljiv pritisak osamljenosti što se provlači
rubom svake misli. Neki ljudi love ribu na suprotnoj obali, bacaju udice
preko drhtaja i plesa svjetla. On ne bi htio da ona živi svoj život pod
sjenom toga što ga je izgubila, ali te stvari nisu pod njezinom kontrolom
koliko god nastojala voljom suzbiti takve osjećaje. U dijelu života koji je
provela s njim najviše je uživala, a sada su tu samo osjećaj praznine, put
kojim mora ići i odgovornost koju mora nositi.
Muškarac i dječak prolaze mimo nje noseći dvije ribe umotane u
stare novine; iz smotuljka vire njihova otvorena usta. Žuri dalje - voli
uvijek doći u učionicu ranije kako bi sredila bilješke i kako bi sve bilo
spremno za održavanje nastave. Naravno, u razredu ima špijuna - dobro
se zna tko su; u držanju nekih nazire se, doduše, da se srame, ali drugi se
otvoreno ponose važnošću koju im to, po njihovu mišljenju, daje i uživaju
u tome. Sistem itekako umije pronaći ranjive i prisiliti ih da mu služe ili
prepoznati ambiciozne koji se mogu lako unovačiti. Trudi se ne pružiti ni
njima ni bilo kome drugom u školi ništa što bi potaknulo na prijavu ili
privuklo i najmanju pozornost. Za to valja platiti određenu cijenu, pa ima
stalan osjećaj da je na to tko ona jest postavljeno trajno ograničenje i
ponekad joj se čini da je ta sputanost guši, da cijedi život iz nje. Nije joj
lako pokoravati se onima koje mrzi ni suzbijati vatru svoje srdžbe, ali
spoznaja da u glavi još uvijek nosi glas kojeg su se toliko bojali da su
smatrali nužnim pokušati ga ušutkati pruža joj oslonac koji popušta
samo u najtežim trenucima.
Zadnji put pogleda rijeku koja nesputano teče prema dalekome
moru, zatim pogne glavu i popne se kratkim stubištem do ulaza u školu.
Kao i uvijek, postarija žena koja, čini se, neprekidno dežura kod ulaznih
vrata odgovara na njezino uljudno “dobro jutro” gotovo neprimjetnim
kimanjem i bulji u nju sa slabo prikrivenom sumnjičavošću. Reklo bi se
da je ondje u svako doba dana i noći; Nadežda je uvjerena da živi negdje
u zgradi. Punđa u koju steže svoju sijedu kosu svaki put izgleda kao da bi
se učas mogla raspasti. Obično joj jedna od mačaka obigrava oko nogu ili
joj spava u krilu. Nikad nije čula njezin glas, ali tog jutra progovara.
“Zamjenik ravnatelja želi vas vidjeti prije nastave”, kaže suženih
očiju i ne trepćući, dok jednom rukom gladi mačku koja se smješta na
široku ležaju njezine suknje.
Pita se što on želi, ali zapravo već zna. Žena uvijek zna kad je
muškarac gleda na taj način, iako ona nije ni pomišljala da će ikad više
doživjeti takav pogled. Nije lijepa - vrijeme ju je obilježilo svojim
pečatom. No prepoznaje signal u njegovim očima koje se predugo
~ 108 ~
Knjigoteka
 daša&anna

zadržavaju na njoj koliko god to nastojao prikriti uljudnošću ili

neobaveznim razgovorom. Zatekne sebe kako popravlja kosu poput
budalaste djevojke i poravnava bluzu na putu do njegova ureda u
prizemlju. Sada bi bilo bolje da joj se srce doista pretvorilo u kamen jer
onda ne bi mislila o tome kako izgleda ni osjećala blago ubrzanje bila. No
svijest o tome duboko je posrami. Neka njezino srce za nju bude mrtvo.
Neka uspomene na ljubav potaknu njezinu snagu i progutaju svu potrebu
njezine osamljenosti. Kaže sebi da nema tih riječi nekoga drugog
muškarca koje bi htjela čuti ili koje bi ikad mogle zamijeniti ono što je
nekoć bilo njezino.
Zna međutim da je ljubaznost opasno zavodljiva, a ona je nije ni
okusila od dana kad je njezin muž odveden od nje. No sram je ne
sprečava da promotri svoj odraz u staklu na vratima ureda Anatolija
Lebedeva. Dok kuca na vrata, drago joj je što na blago uzdrhtaloj ruci
osjeća umirujuću, tvrdu hladnoću stakla. Pozove je da ude i, stojeći za
radnim stolom, pokazuje joj da sjedne.
“Dobro jutro”, kaže. “Hvala što ste došli. Htio sam razgovarati s vama
prije početka nastave.” Smiješi se malo duže nego što nalažu pravila
lijepog ponašanja.
Još uvijek stoji za radnim stolom kao da čeka da mu ona kaže da
sjedne. U prošlosti je sjedila pred takvim stolovima i gotovo je zahvalna
na tim sjećanjima jer je sada upozoravaju da bude oprezna, pa mu ne
uzvraća osmijeh, nego objema rukama drži torbu ispred sebe poput štita.
No svejedno ga gleda i, kao i uvijek, iznenadi je kako mladalački izgleda
unatoč tome što je srednje dobi i koliko je neokaljan onime, što god to
bilo, što umrtvljuje lica mnogih koji su se uspeli na moćne položaje. Ni
ratne godine, u kojima je izgubio ženu i tko zna što drugo, a stekao grudi
prekrivene odličjima, nisu ostavile nikakve vidne ožiljke. Njegovu
bodrost naglašava i pogurena, premorena starost koja je ščepala njegova
nadređenog u školi. Govorka se da će mlađi ubrzo zamijeniti starijega i
čini se da je to uvjerenje općeprihvaćeno i među osobljem i među
učenicima.
“Pa, kako ste?” pita. “Nadam se da ste se sasvim oporavili od
prehlade.”
“Ma nije to bilo ništa. Samo onaj kašalj koji spopadne čovjeka tako da
ga se ne može riješiti.”
“A smještaj vam je udoban?”
“Da, hvala.”

~ 109 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Sada zna da je pogriješila prihvativši njegovu ponudu da joj

pomogne oko pronalaska stana, ali kad je došla, to joj se činilo
dobrodošlim načinom da izbjegne uobičajeno mukotrpno tumaranje u
potrazi za stanom i neizbježan obilazak niza potleušica, jedne jadnije od
druge, dok na koncu ne nade neku prihvatljivu. Kad joj je dakle rekao da
njegova obudovjela teta ima sobu koju bi mogla iznajmiti, iskoristila je
priliku, ali iako sada, istinabog, ima čist krevet u sobi savršeno prikladne
veličine i pristup malom vrtu gdje može sjediti za lijepa vremena, to nije
prošlo bez komplikacija, a znatiželja njezine domaćice i naizgled nedužna
pitanja kojima nastoji doći do informacija svakako nije najmanja. To je,
po svoj prilici, tek plod staričine dosade, ali znači da stalno mora biti na
oprezu onda kad ne želi ništa drugo nego odmarati se i pokušati naći bar
jedan dio svojeg dana u kojem se može osjećati sposobnom da bez
prerušavanja bude ono što jest.
“Teta mi kaže da se dobro slažete. Mislim da joj društvo čini dobro.
Potištena je otkako je ostala bez muža”
Ona kima misleći kako je sigurno strašno savjestan nećak kad toliko
posjećuje svoju staru tetu i pita se koliko je često dolazio prije nego što je
na početku polugodišta stigla nova podstanarka. No sigurno je nije
pozvao u svoj ured tek s izlikom da se želi raspitati o tome kako joj je ili
samo da bi je gledao, pa se namjerno počne vrpoljiti na stolici kako bi mu
njezin nemir postao očit iako su mu oči prikovane za njezine.
“Jeste li trebali još što? Moram pripremiti još nekoliko stvari za prvi
sat.”
“Naravno, naravno. Samo sam vam htio reći da ćete moći ostati na
ovom poslu i u narednom polugodištu ako budete htjeli nastaviti. Upravo
smo doznali da se vaš prethodnik neće vratiti.”
Tajanstveni Nikolaj Surkov u čijoj učionici sada poučava i čiji
odlazak iz škole nikad nije dokraja objašnjen. Očito je otišao u žurbi jer
posvuda otkriva male naznake tko je on bio i u trenucima dosade nastoji
ih povezati te od njih oblikovati njegov identitet. Tu je blok s crtežima
krajolika i portretima u olovci i ugljenu; njegova osobna zbirka knjiga - o
nekima ima dobro mišljenje, o nekima ne; i mala omotnica s
fotografijama u jednoj knjizi na kojoj su vjerojatno članovi obitelji, ali ni
na jednoj nema njega. Iznenadan odlazak obično znači samo jednu stvar -
da su ga odveli usred noći. Ali nitko od osoblja ili učenika nikad ga ne
spominje, čak ni kako bi izrazili šokiranost zločinom koji mu je pripisan.
Unatoč znatiželji ne bi joj išlo na ruku da se raspituje o tome.
“Da, voljela bih ostati”, kaže uz vrlo kratak osmijeh. “Mogu li i dalje
biti na stanu kod vaše tete?”
~ 110 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“To bi za sve bilo vrlo zadovoljavajuće” odvrati on smiješeći se;

ponovo je ustao i rukom napravio neodređenu srdačnu gestu. Kad se
smiješi, lice mu poprimi stanovit dječački izraz koji u njoj izaziva
pomisao kako je Osip ubrzano ostario zbog svega što mu se dogodilo.
Sjeća se kako ju je držao pod ruku dok su krstarili Moskvom u potrazi za
novcem i pomoći, iznova čuje mučno hripanje u njegovim grudima koje je
pratilo umoran, težak hod.
Nije više mlada i zbog toga je teže živjeti neprestano se seleći iz
jednog mjesta u drugo. Dok hoda prema razredu, zbunjenija je nego što si
obično dopušta da bude, osjeća da je popustljivost prema sebi opasna i
da bi je mogla skrenuti s putanje koju je odabrala. Bi li doista mogla sviti
trajnije gnijezdo u ovom gradiću na rijeci koji, reklo bi se, spokojno pušta
da velik dio modernog života tiho protječe mimo njega? Nije više mlada i
neće više biti mnogo ponuda. Što li vidi u njoj? Ne može vjerovati da ga je
očarala njezina ljepota - možda traži družicu u staroj dobi, zamjenu za
ženu koju je izgubio u ratu. A što ona želi? Nikad nije ni razmišljala o
tome da uđe u vezu s nekim drugim, znajući da nitko ne bi bio ravan
muškarcu kojeg je voljela. No ako se ljubav može ostaviti po strani, je li
mogućnost da se sporazumije s nekim tko je ljubazan prema njoj i da,
zahvaljujući njegovoj karijeri, nastavi poučavati i živjeti u nekom
komforu koji joj je sada nepoznat nešto što treba olako odbaciti?
Kao i uvijek mnogo traži od učenika - ne zanima je da im bude
najbolja prijateljica ni da im olakša život. Oštro kori lijene ili one koji ne
shvaćaju da se u jeziku zbog nemara mogu izgubiti važna značenja.
Sredinom dana jede sama u dvorištu škole i nema potrebu dijeliti to
vrijeme sa svojim kolegama. Nakon što je završila, prije početka
poslijepodnevne nastave odlazi u knjižnicu, vraća knjige koje je posudila
i traži nešto novo. Malo je toga na engleskom osim nekoliko Dickensovih
djela; pročitala je sve što imaju, pa se zadovoljava time da posudi
primjerak Turgenjevljeva Plemićkog gnijezda. Nikad ne čita poeziju jer se
boji da bi se to što bi pročitala uvuklo kao kukolj u žito među stihove koje
mora sačuvati.
Sjećanje na ono što nosi u sebi pomaže joj da ostane usredotočena
tijekom poslijepodneva i da se ono ne otegne. Nakon zadnjeg sata uzme
svoju torbu i diktate koje su učenici predali kako bi ih ocijenila. Ako dan
još bude dovoljno topao, poslije večere sjest će u vrt i pregledati ih.
Nasmiješi se kad shvati da u njezinu sadašnjem životu to predstavlja
malo zadovoljstvo. Na povratku u svoju sobu iznova se zaputi stazom duž
rijeke, izbjegavši tako pretrpane ulice gradića i sloj prašine na njima koji
neprestano čeka da ga kakav povjetarac potakne na nepodopštine.

~ 111 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Nedostaje joj Moskva i život koji je ondje nekoć imala, nedostaju joj
koncerti i kazalište, beskrajne večeri posvećene čitanju i raspravama o
knjigama. Čini se da rijeka teče sporije nego ujutro, ali na suprotnoj obali
još uvijek ima ljudi koji pecaju. Lijeno promiče nekoliko divovskih debla,
što su zacijelo utekla iz pilana uz rijeku, privremeno odmorište malim
pticama.
Nakon objeda za kuhinjskim stolom s domaćicom, koja brblja s
neumornim oduševljenjem nekoga tko cijeli dan nije imao s kim
razgovarati, ocijeni da je dovoljno toplo da sjedne van s diktatima, ali i
odatle može čuti da je došao Anatolij Lebedev. Nije iznenađena, ali ne zna
osjeća li zadovoljstvo ili razdraženost. Ne diže pogled s papira ni kad
osjeti da je došao do stražnjih vrata kuće i da je gleda. Već ima osjećaj da
se on bliži trenutku kad će joj nešto reći, a kada do toga dođe, mora znati
kako će mu odgovoriti. Bilo bi lakše kad bi pokušao izvršiti pritisak na
nju, iskoristiti utjecaj svojeg položaja, jer tada bi znala da je nedostojan,
ali umjesto toga dosad je samo strpljivo čekao, u svakoj se prilici ophodio
prema njoj s uljudnom ljubaznošću i pritom, po svemu sudeći, nije
očekivao da mu na bilo koji način uzvrati. Istina je da je ponekad, kao
sada, voli tiho promatrati, ali nema osjećaj da zbog toga ima išta
zajedničko sa svim onim drugim stvorenjima koja su je uhodila. Kome
onda podnosi izvješća svake večeri osim svom srcu? Unatoč svemu
ostalom što joj se kovitla u glavi, svjesna je da joj to laska.
“Vidim da još uvijek marljivo radite”, kaže on ulazeći u vrt.
Ustaje kao da je tek sada postala svjesna njegove prisutnosti i kako
bi pokazala dužno poštovanje, ali on joj kaže da sjedne i ispriča se što je
ometa.
“I, jesu li im diktati dobri?” pita pogledavajući papire.
“Nekima jesu, drugi malo sporije usvajaju ono što trebaju znati.”
Odjednom spozna koliko je apsurdno biti s nekim kome nije
pokazala ništa od toga tko ona stvarno jest. Osjeća se poput varalice, ali
toliko se dugo ponaša kao ta nova osoba da se pita postoji li još ona stara
osim u njezinu sjećanju.
“Večer je krasna”, kaže on, zatim mu bude nelagodno i utone u tišinu.
Ona se sažali nad njim i jednostavno se složi, zatim, vidjevši da se
malo uzvrpoljio, shvati da prikuplja hrabrost da nešto kaže i, dok zuri u
diktate koje tek treba ocijeniti, nije sigurna želi li da to kaže ili ne želi.
“Jeste li za šetnju pokraj rijeke?” pita uspravivši se i skupivši
hrabrost koje, uvjerena je, ima u izobilju.

~ 112 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Bit će bolje da ode s njim i poštedi ga boli neuspjeha pod

nametljivim pogledom njegove tete koja već viri kroz prozor.
“Dajte mi minutu da odnesem ove papire i uzmem šal”, kaže i brzo
klizne mimo njega u kuću gdje se gotovo sudari s tetom koja se presporo
povukla sa svoje promatračnice. U svojoj sobi sprema diktate u torbu,
potom sjeda na dno kreveta. Pokušava umiriti ubrzano disanje, zatim
prebacuje šal preko ramena i prije povratka u vrt dopušta si vrlo kratak
pogled u malo zrcalo koje visi iza vrata.
Hodaju uz rijeku utabanom stazom koja kao da se trusi u prašinu
pod njihovim nogama. Ramena im se s vremena na vrijeme ovlaš
dotaknu, ali on joj ne nudi da ga uhvati pod ruku i ni na koji je način ne
pokušava dodirnuti; umjesto toga potpuno se posvetio pokazivanju
različitih vrsta močvarnih ptica koje letimično dotiču površinu. Mali
oblaci kukaca dižu se iznad vode u spiralama, a gladne ptice poniru među
njih. Onda razgovaraju o nevažnim stvarima i ona osjeća poriv da ga
prekine, da kaže: “Ja sam Nadežda Mandeljštam, pjesnikova žena” i
zagleda mu se u lice kako bi vidjela koliko će brzo pojmiti cijeli smisao
tih riječi. Kad bi slegnuo ramenima i rekao da to nije važno, zaslužio bi da
mu na grudi prikvače još jedno odličje. Zna da se ne smije izložiti riziku
da mu kaže, ali ne može ni zanemariti razlike između njegove predodžbe
o njoj i svoje stvarne osobnosti.
Na rijeci je mali čamac s izblijedjelim i naboranim jedrom koje
izgleda kao zgužvana stranica istrgnuta iz neke stare knjige; dječaci s
pramca skaču u vodu, njihovo uranjanje obilježavaju uzvici, iznenadno
špricanje bjeline i uzbiban čamac što ga ostavljaju za sobom. Zastaju pod
svodom natkriljenih stabala prošaranim mrljama svjetla i ona zna da će
joj se obratiti. Pred njima je gust rogoz, baršunasti klipovi puni su plodne
težine tog doba godine. Mora ga zaustaviti jer je zbunjena, jer u glavi čuje
glasove koje ne prepoznaje i jer osjeća da cjelokupnom uvjerenju koje
postoji u njezinoj srži i na kojem se temelji to što ona jest prijeti opasnost
da ga postojani tok rijeke odnese sa sobom.
“Što se dogodilo Surkovu?” pita. Pitanje ga zbuni i zagleda se preko
rijeke, a njoj je odmah jasno da nije siguran što da kaže. “Zašto pitate za
njega?”
“Samo sam znatiželjna. S vremena na vrijeme naiđem na stvari koje
su očito pripadale njemu.”
“To je sve trebalo biti pokupljeno”, kaže on i glas mu je obojen
razdraženošću koju dotad nije čula. “Što ste našli?”

~ 113 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Poneku knjigu, blok s crtežima, nekoliko fotografija. Nije bogzna

što.” Već joj je žao što je to spomenula.
“Hoćemo li prošetati još malo dok je svjetla?” upita i produži dalje
kao da odgovara na vlastito pitanje. “Poslat ću nekoga ujutro da pokupi
te stvari, vi samo pokažite gdje su.”
Hoda korak iza njega i zna da više ne smije ništa pitati. Iznova je
progovorio tek nakon nekoliko minuta, ali u glasu mu se zadržao dio
napetosti.
“Surkov je bio kriv za antirevolucionarnu aktivnost. Pisao je
budalaste, opasne članke i davao ih na čitanje tajnoj kliki učenika koju je
organizirao, zlorabeći njihovu lakovjernost.”
“Kako je razotkriven?”
“Jedan član skupine ga je prijavio. Smjesta smo obavijestili vlasti. Bio
je popriličan šok otkriti da se takvo što dogodilo u školi. To se moralo
istog trena iskorijeniti.”
Pogleda je, a ona kinine, što je zacijelo protumačio kao slaganje, ali
zapravo je nijemo potvrdila da joj je sve jasno. Zatim mu kaže da je malo
zahladnjelo i da želi dovršiti ocjenjivanje kako bi sutradan mogla vratiti
diktate i proraditi najčešće pogreške dok je još sve svježe u glavama
učenika. Bila je glupa, na trenutak su je zaveli na stranputicu taština i
uživanje u ljubaznosti, od koje se odvikla i koju je gotovo zaboravila.
“Premda smo na vrijeme otkrili Surkovljevu aktivnost, na višim
razinama smatraju da je ravnatelj postao popustljiv, da je njegova
budnost oslabjela i da bi njegovo mjesto trebao preuzeti netko mlađi.”
Ništa više ne treba reći. Dakle razotkrivanje Surkova kao izdajnika i
time uzrokovano narušavanje ugleda njegova nadređenog poguralo je
njegovu karijeru i on to sada podastire pred nju poput miraza. Više nego
ikad, ali iz drukčijeg razloga nego prije, želi mu reći da je izišao u šetnju
sa ženom takozvanog izdajnika. Načas zastane ne bi li joj pokazao čaplju
što se ugnijezdila u rogozu, zatim nastave hodati prema tetinoj kući. Pred
vratima joj formalno stisne ruku. Trenutak mu je kliznuo kroz prste, ali
dok se klanja i oprašta, ona zna da će se on pobrinuti da bude još takvih
trenutaka. Gleda ga kako se udaljava, široka ramena malo su mu povijena
zbog neuspjeha. Kad je ušla u kuću, njegova teta je čeka, a način na koji je
gleda navodi na pomisao da je očekivala određen ishod; znači, i ona će se
razočarati.
U svojoj sobi ponovo sjedi na krevetu i osvrće se oko sebe - ovo je
jedno od ljepših mjesta na kojima je boravila. No bila je to glupost i
premda joj je neugodno zbog te sve oštrije spoznaje, svjesna je i
~ 114 ~
Knjigoteka
 daša&anna

stanovite čeznutljive tuge. Put što se pruža pred njom samotan je i sada
to mora prihvatiti te živjeti i u slobodi vlastitog bića i unutar njegovih
granica. Nema drugog načina i u tom uvidu nalazi novu odlučnost.
Preostao je samo posao koji mora obaviti, pa završava ocjenjivanje
preostalih diktata, a svaka pogreška koju nade podvlači njezinu vlastitu.

Sjedi glave okrenute prema staklu u gotovo praznom noćnom vlaku

koji klopoće kroz nevidljiv krajolik. Vani u tami protežu se nove
neizvjesnosti u pogledu toga gdje će i od čega će živjeti. Kovčeg joj je
spremljen na policu za prtljagu, a u kupeu su samo postariji par i mlad
mornar za čiju je platnenu torbu privezana harmonika. Gleda par koji
drijema sijedih glava naslonjenih jedna na drugu i osjeća blagu zavist na
onome što se za njih pokazalo trajnim. Nikad neće doznati mijenja li se
ljubav s vremenom, nikad neće doznati jača li ili slabi s prolaskom
godina. Sve prolazi kroz nju kao kroz sito - tok rijeke, crteži u bloku, vrt u
kojem je sjedila na večernjem suncu. Primiče lice staklu, ali ne vidi ništa
osim odraza unutrašnjosti vagona. Rukom dotiče kosu - sada polako
sijedi i grublja je na dodir - ali njezina će ruka jedina znati kakva je pod
prstima. Iznova pokušava prizvati u sjećanje njegov dodir, kako je bilo
kad joj je prstima pratio obrise lica, ali ne uspijeva, gotovo kao da se
skriva od nje negdje u neznanom prostranstvu tame.
Starac tiho hrče i usta mu se otvaraju, ali njihove nakošene glave
naslonjene jedna na drugu mirno spavaju. Osip nije postavljao nikakve
zahtjeve u vezi s njezinim budućim životom, nije iznudio nikakvo
budalasto obećanje o vjernosti, i premda su tek kratko razgovarali o
tome, zna da od nje nije htio ništa drugo osim da nastavi živjeti i da bude
što sretnija. Nije ju nikad ni zadužio da sačuva pjesme - bila je to samo
njezina odluka i zadaća koja sada daje smisao njezinu životu.
Vlak žuri kroz noć, prolazeći kroz postaje usporava, ali se ne
zaustavlja. Još jedno ime na karti, još jedan novi početak. Postaje previše
stara za to, ali nema drugog izbora. Stalno je u pokretu, nikad se ne
zadržava dovoljno dugo da privuče pozornost vlasti. Pokušava naći
posao kao učiteljica, ali voljna je, što je već i činila, prihvatiti se bilo čega,
značilo to raditi u tvornici ili crnčiti na nekom poslu koji, ako ništa drugo,
služi otupljivanju uma. Trlja prozor u jalovoj nadi da će se probiti makar
do ovlašnog pogleda u vanjski svijet, ali ne postiže ništa osim škripanja
stakla i trenutačne umrljanosti prstiju. Možda se tama nikad neće
raščistiti. Možda onkraj prozora nema ničega osim neumoljive praznine
noći. Mladi mornar načas je pogleda, potom odvrati oči kao da je nije ni
vidio. Nalazi neko zadovoljstvo u tome. Neka bude nevidljiva, kamenčić
~ 115 ~
Knjigoteka
 daša&anna

skriven pokraj ceste dok povijest prolazi mimo nje lakoumno jureći
onamo kamo je sudbina zove, gdje god to bilo. Možda je Osip bio u pravu,
možda bi trebali ostaviti vrevu velikih gradova i naći utočište kod seljaka
koji i dalje traju kao što su trajali iz stoljeća u stoljeće.
Vlak juri naprijed na putovanju koje je, čini se, beskrajno i ne nudi
nadu u konačno odredište. Gleda svoj odraz u staklu i na trenutak sama
sebi izgleda toliko tuđe da se mora okrenuti. Starčevo je hrkanje sada
glasnije. Sigurna je da će probuditi svoju ženu, ali ona dalje spava, po
svemu sudeći nesvjesna svega oko sebe. Možda će prije kraja putovanja
mornar zasvirati na harmonici i otpjevati neku tužnu pjesmu o domu.
Pokušava dokučiti gdje je dom, ali tu je samo uvijena tama svijeta s druge
strane prozora, onda misli na sobu u kojoj je spavala prošle noći, u kojoj
visi zrcalo koje ne pokazuje nikakav odraz, a pri dnu su kreveta, čekajući
da ih vrati, uredna hrpica učeničkih diktata i knjiga iz knjižnice koju nije
stigla pročitati.

~ 116 ~
Knjigoteka
 daša&anna

1939.

Izgovara njegovo ime i pruža svoj mali paket kroz prozorčić na Sofijki.
Kad je počeo okretati stranice registra, njegovi prsti zamrljani tintom
maknu ga u stranu kao smetnju. Može načas vidjeti popise imena - čine
se beskonačnima. Svi su oni nestali u noći. Koliko će ih se ikada vratiti,
ako se itko i vrati? Neki od onih koje puste budu ponovo uhićeni, drugi
po povratku otkriju da su im odveli ženu. Sigurno će ubrzo doći po nju.
Gleda kako činovnikovi prsti brzo okreću stranice. Otišao je predaleko i
mora tražiti unatrag. Pritom je načas pogleda kao da je zaboravio zašto
to radi. Oči im se na trenutak sretnu, dovoljno dugo da pokuša naći nešto
što bi prepoznala kao ljudsko i pita se ima li ženu i djecu, neki život izvan
ovoga malog kvadrata prozora i ovoga naizgled beskrajnog reda. I on
ponekad mora osjećati strah, strah koji obuzima sve koji znaju previše,
jer u svijetu lišenom povjerenja znanje je opasan teret kojeg se čovjek na
koncu mora osloboditi. Pita se dakle, dok on okreće zadnje stranice i
prelazi prstom niz stupac, zamišlja li prst nekog drugog kako traži
njegovo ime napisano istom crnom tintom zbog koje mu prsti izgledaju
kao da nosi tamne rukavice.
Prst mu zastane. Dvaput provjeri, škiljeći iza naočala. Na tren se
zamisli i njegove tanke usne razvuku se otkrivši neravne i požutjele
donje zube. Zatim ne gledajući je gurne paket natrag kroz prozor pa
digne glavu i kaže: “Naslovnik je mrtav”. Kaže samo to, a ona bulji u njega
i zna da nikako ne može izvući iz njega još poneku riječ. Gotovo istog
trena pogleda preko njezina ramena, da znak sljedećoj ženi da priđe i
nakosi glavu kako bi čuo novo ime. No ona se ne može odmaknuti od
prozora, čini joj se da je to sada jedini portal kroz koji bi mogla uhvatiti
posljednji, kratak pogled na svojega voljenog čovjeka. Dok joj prsti stišću
papir i nokti ga počinju kidati, ima osjećaj da je taj paket najstrašnija
stvar koju je ikad morala držati. Nikakve joj riječi ne izlaze iz usta. Žena
iza nje - ona koja vonja po jeftinom parfemu i luku - već joj se nestrpljivo
stisnula uz rame. Očajnički nastoji prisiliti svoje misli da se pokrenu, ali
neće joj reći kako ili gdje, nikad to ne kažu, i zna da je uzaludno tražiti
odgovore, nije ni vjerojatno da ovaj čovjek koji već okreće uho na koje
bolje čuje kako bi razabrao sljedeće ime koje mora tražiti zna takve
stvari. Vojnik pokraj prozora promatra je i nestrpljivim pokretima
počinje razbijati ukočenost svog drijemeža.
Ona nalazi snagu da se pokrene, polako stane u stranu. To nije
mjesto na kojem želi pokazati svoju tugu. Neće im dati suze. Neće to ni s
~ 117 ~
Knjigoteka
 daša&anna

kim podijeliti. Stoga čvrsto stisne pod ruku paket koji na nju odmah
stavlja biljeg udovice, jedva se suzdrži da ga ne sakrije pod kaput i udalji
se duž reda uzdignute glave i gotovo bistrih očiju. No vijest je prati
šaptom od glave do glave dok ne počne zvučati kao val što se kotrlja za
njom. To su najteži koraci koje je ikad morala napraviti, ali trudi se sve
uliti u odlučnost hoda iako se cijelo njezino biće želi raspasti na
komadiće. A onda ima dojam da ju je val šapta zapljusnuo i ima osjećaj da
je nosi na neko mjesto daleko od nje same.
Dok prolazi pokraj zadnje žene u redu, pojavi se prva suza, ali ljutito
je obriše. To je milost, kaže sebi, blaženo oslobođenje od užasa i patnje
što su ga čekali na Kolimi, što znači da su njezine suze sebične. Pokazalo
se da mu je oslabjelo srce bilo najvjerniji prijatelj. Neće morati propatiti
još jednu zimu. Ne bi mu smjela zavidjeti na tome što je utekao ni
prepuštati se samosažaljenju, ali nešto moćnije suprotstavlja se tim
mislima što su tek u začetku; na koncu ih zbriše, pa joj preostaju samo
žestoki naleti tuge. U čemu bi ili u kome sada mogla naći utjehu osim u
sjećanju na život koji su proživjeli zajedno. Pokušava zatomiti tugu,
zaštititi se tim mislima, ali dok je gnječi i gura gomila koja ulazi u isti
tramvaj, reklo bi se da svaki dodir pridonosi probijanju obrambenih
zidova koji joj se sada čine tankima. Jako su stisnuti i odjednom osjeti da
bi se mogla onesvijestiti, ali pritisne lice uz hladno staklo i prisili se da
ravnomjerno diše. U kutovima prozora skuplja se inje i vani je opet počeo
padati snijeg; doduše, pahuljice tek mlitavo lelujaju na povjetarcu. Želi
izići iz tramvaja u kojem se ljudi guraju u svaki slobodan komadić
prostora i ravnodušni su prema bilo čijoj potrebi osim vlastite. Guše je i
ubrzo joj to postane nepodnošljivo, pa se, ne obazirući se na pritužbe
svojih suputnika, na prvoj stanici laktovima agresivno probije do vrata
unatoč udaljenosti koju će zbog toga morati prehodati.
Kad je izišla, gotovo joj se izmakne tlo pod nogama. Nije uspjela
prikupiti dovoljno prikladne zimske odjeće, a cipele koje nosi nikako ne
mogu potrajati još nekoliko mjeseci. Pred ulazom u jednu napuštenu
zgradu pozli joj, i tjera je na povraćanje dugo nakon što je sve izbacila iz
želuca. Poslije nogom nabaca čist snijeg preko tragova. Bila je prepuštena
sebi otkako su ga odveli iz odmarališta, ali tek sada, dok se uspravlja i
pokušava ispljunuti okus bljuvotine koji joj se zadržao u ustima, shvaća
pravo značenje osamljenosti. Prije je to bilo kao da su se njihovi životi
odvijali usporedo, ali su i dalje bili povezani ljubavlju; sada je tu samo
vrlo jak osjećaj izoliranosti i svijest o putu kojim do smrti mora ići sama.
Oklijeva prije nego što zakorači natrag na ulicu, motri lica
prolaznika, odjednom u strahu da je slijede. Sada će doći po nju - zna to.

~ 118 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Već su jedanput došli kad je bila u Kalinjinu, ali zakasnili su. Ne vole
ostavljati tragove za sobom, a ona je upravo to; uostalom, zna da stalno
kupe najbližu rodbinu onih koje su odveli. Tako se žele zaštititi od
ogorčenog potomstva, od voljenih osoba koje će trpjeti u tišini i strpljivo
čekati trenutak osvete. Njegova smrt podsjetit će ih na nju, a imaju
mnogo razloga vjerovati da je zaražena, kliconoša, jer je ratoborna
prema njima, odbija pokunjiti se u njihovoj prisutnosti, pa osjeća da je u
opasnosti više nego ikad. Dok međutim oklijeva, nitko ne okreće glavu da
bi je pažljivije pogledao te briše usta vanjskom stranom rukavice i
zakoračuje među prolaznike.
Snijeg koji pada prisiljava sve da pognu glavu; mukotrpno
napredujući, pokušava uvjeriti sebe da mora naći utjehu u spoznaji da je
utekao najtežim užasima koji su ga čekali. U jedinom, kratkom pismu
koje je primila iz etapnog logora kod Vladivostoka rekao joj je da je dobio
pet godina zbog “kontrarevolucionarne aktivnosti”. Visoko Specijalno
vijeće koje ga je osudilo dijelilo je sovjetsku pravdu “društveno opasnim
osobama”. Takav opis možda bi mu se i svidio. No govorio je i o hladnoći,
o svom lošem zdravlju i o nadi da će mu ona uspjeti poslati nešto odjeće.
Do dna je duše boli pomisao na njega kako drhti smrzavajući se u nekoj
drvenoj baraci u kojoj oštar zub vjetra neumoljivo prodire do kostiju.
Pod rukom nosi paket i zna da mu njegov oskudan sadržaj ne bi mogao
pomoći da izdrži. Samo bi priloženo pismo u kojem mu piše o svojoj
ljubavi možda pomoglo njegovu umu, ako već ne tijelu, da podnese ono
što sa sobom nosi svaki novi dan. On je pak u svom pismu izrazio ljubav
prema njoj i zabrinutost za nju - dok u sebi ponavlja te riječi, pognute
glave kako joj snijeg ne bi išao u oči, pretpostavlja da je strah da je i ona
uhićena bio dodatno mučenje u ionako teškom teretu koji je morao
nositi.
Skupina muškaraca pod nadzorom čisti snijeg - pita se jesu li to sitni
kriminalci unovačeni u javnu službu; njihove lopate dugih drški kupe ga i
bacaju u stranu u pravilnom ritmu. Ponekad se od udarca lopate u
pločnik stvore iskre i čuje se tup klopot nalik na zvuk konjskih kopita.
Prolazi tramvaj, krov mu je privremeno obojen u bijelo. Na trenutak
zažali zbog toga što je izišla tako daleko od svoje stanice. S vremena na
vrijeme kratko se osvrne preko ramena kako bi se uvjerila da je ne
slijede. Ako vjeruju da je negdje sakrila rukopise, dat će se u potragu za
njom i onda će, ako je nadu, s njom u jami završiti i pjesme koje sada
postoje samo u njezinu pamćenju. Čvrsta odluka da izbjegne takvu
sudbinu i za pjesme i za sebe tjera je dalje. Dokle god su pjesme
sačuvane, nisu ga uspjeli ubiti. Mora pobjeći iz Moskve, ovaj put sama
sebe prognati u neko daleko mjesto kamo će joj njezin dosje teško moći
~ 119 ~
Knjigoteka
 daša&anna

slijediti. Mora nastaviti bježati, nastojati da bude brža od sporog

okretanja birokratskih kotača koji žele odrediti njezinu sudbinu. Stoga se
ne obazire na hladnoću koja joj se uvlači u stopala i u vrške prstiju te se
žuri spakirati ono malo otužnih stvari koje joj je život još ostavio.
Snijeg je sada gušći, zasipa je s većom srdžbom, kao da je dotadašnje
mlitavo padanje bilo puka proba za ovo, za njegovu pravu izvedbu.
Nakuplja se i lijepi za kaput, moči joj jagodice i obrve, ali ona mu se
raduje, nastojeći uvjeriti sebe da bi njegova studen mogla umrtviti dio
patnje koja gori u njoj. Na djelić sekunde žali što nema dijete - kći - kojem
bi mogla pružiti svoju ljubav i primiti je zauzvrat, dijete koje bije, ako joj
se sreća nasmiješi, moglo nadživjeti i preživjeti dovoljno dugo da
dosegne svijet u kojem bi se istina opet visoko cijenila.
Trebat će joj pola sata da dođe do stana i nanovo kori sebe zbog
nepromišljenog izlaska iz tramvaja, ali onako stisnuta u gužvi osjećala je
da se guši i neće se izlagati opasnosti da joj se to ponovo dogodi. Dva
crna konja sjajnih bokova i orme obrubljene snijegom mukotrpno
napreduju pokraj nje vukući kola puna bačvi. Para iz njihovih nozdrva
raspršuje nakupine pahuljica. Vozar je pognut i umotan u ogrtač s
kapuljačom, snijeg mu se nahvatao na ramenima. Ona zamišlja tijela
mrtvih u logorima natovarena na takva kola i onda, gola, nabacana u
neku jamu. On neće imati nadgrobni spomenik, neće imati mjesto na koje
bi mogla dolaziti; gledajući kako kotači kola ostavljaju jedva primjetne
tragove, shvati da ona nosi njegov spomenik duboko u sebi, pa joj se i
sada, unatoč dubokoj tuzi, dok joj snijeg pokušava zamrznuti lice u
mrtvačku krinku, usne počnu micati.
U sebi izgovara retke kao rekvijem njemu, riječi koje govore o tajni i
ljepoti, i dok snijeg nastavlja padati, čini se da grad, upravo sada, upravo
u tom trenutku, polako poprima nov izgled, odijeva se u novo bijelo ruho.
Glas koji čuje nije njezin, nego ima kadencu i ritam njegova, i to je kao da
joj se ponovo obraća, pa kaže sebi da će ga uvijek imati kao dio svog
života dokle god u nutrini ima te slojeve riječi. I unatoč mračnim mislima
koje se stalno vraćaju i koje prianjaju uz nju otkako su ga odveli, zna da
mora živjeti dalje i da sada mora hodati dalje unatoč hladnoći i
udaljenosti.
Dio nje želi otići u Savez književnika i suočiti ih s viješću o njegovoj
smrti, sasuti im u lice njihovu sramotu, ali time bi potpisala vlastitu
smrtnu presudu, a smrt je luksuz, priželjkivana sudbina koja joj mora biti
uskraćena. Mora se dakle potruditi da utekne vukovima koji je
pokušavaju nanjušiti. Mora zametnuti trag i nadati se da će snijeg poput
ovoga zatrpati njezine otiske. Dok hoda preko mosta, odred vojnika gura
~ 120 ~
Knjigoteka
 daša&anna

kamion koji je otklizao i zaustavio se nakošen. Nadglasavaju jedan

drugog dovikujući savjete vozaču, zatim, nakon što se vozilo ispravilo,
tapšu jedni druge po leđima i glasno se smiju. Dolje na rijeci veliki
komadi leda stežu crni vrat vode.
Stopala su joj sada zabrinjavajuće hladna te mora naći privremeno
utočište od snijega koji ne pokazuje nikakve naznake popuštanja i polako
je lišio dan i zadnjih ostataka svjetla. Na idućem je uglu čajana i premda
joj je mrska pomisao na trošak, privlače je žuti prozori što upućuju poziv
koji je teško odbiti. Stoga otresa dio snijega koji se nakupio na njoj, gura
teška vrata i traži slobodan stol u kutu. Drveni pod crn je od vlage i
prošaran otiscima cipela gostiju, ali tu je toplina te, unatoč zadahu koji je
podsjeća na promočen red iz kojeg je upravo otišla, dobrodošao predah
stolice i prilika da prikupi snagu za ostatak svog putovanja. Drago joj je
što je nitko ne dolazi poslužiti jer to produljuje vrijeme provedeno ondje
koje pred sobom može opravdati, ali kad je stigao njezin čaj, pohlepno ga
je ispila kao da bi joj njegova vrućina mogla navrijeti u prste ruku i nogu.
Uznemireno gleda svoje cipele koje su, po svemu sudeći, na rubu
raspada. U Moskvi je dobar par cipela jednako rijedak kao i mnoge druge
stvari. Morat će ih pokušati nekako pokrpati ili naći drugu rijetkost:
postolara koji za svoje usluge neće tražiti cijenu koja će je dovesti do
prosjačkog štapa.
Već tjera sebe da razmišlja o praktičnim stvarima u jalovoj nadi da
će to ispuniti prazninu što se otvara u njoj. Pa se pokušava usredotočiti
na vlakove i odredišta, kontakte i moguća zaposlenja, ali sve to
zamjenjuje ljutnja, ljutnja što joj nije dopušteno ni prirodno izražavanje
tuge. Osvrće se oko sebe i vidi grupicu studenata koji se smiju i flertuju,
njihovi uzbuđeni, zvonki glasovi odjekuju u njezinoj svijesti. Jedna majka
uči svoje dijete da “sjedi lijepo”, a skupina muškaraca čiji je ogrtači
podsjećaju na one koje su nosili agenti prilikom Osipova prvog uhićenja
zbila je glave preko stola pod ustajalim omotačem cigaretnog dima.
Teško joj je prihvatiti realnost da se život nastavlja naizgled
nepromijenjen od trenutka kad joj je činovnik vratio paket i rekao one tri
riječi. Pa valjda se to nekako mora primijetiti; na trenutak osjeća
bezuman poriv da ustane i viče na njih dok ne privuče njihovu pozornost
te im kaže da su ubili velikog pjesnika koji nije želio ništa više od
sposobnosti da nade riječi koje priopćuju istinu o svijetu. No samo klone
na stolicu, već poražena time što zna da sada žive u vremenu u kojem
ljudima ne treba nikakva istina osim službene i u kojem je smrt nekoga
nepoznatog pojedinca beznačajnija od zrnca pijeska koje odnese oseka.
Pa sjedi u tišini i zuri u njih kao da žive u nekome drukčijem univerzumu

~ 121 ~
Knjigoteka
 daša&anna

i na trenutak nije sigurna tko zapravo, ona ili oni, stoji izvan onoga što je,
prema njezinu poimanju, stvarnost. Ima osjećaj da bi, kad bi i ustala i
počela vikati, između njih bila neka nevidljiva barijera i da bi joj se
njezine riječi, kojima se god poslužila, jednostavno vratile, odbivši se od
te stvari koja ih razdvaja. Stoga se njezina ljutnja, iznova otupljena
prevlašću usamljenosti, polako hladi poput šalice koju drži u rukama.
Kad se odvažila opet izići, snijeg je nakratko stao, samo poneki
vrtlog uzburkan vjetrom padne s krovova ili izboja zgrada. Iznenada je
uhvati strah od povratka u stan. Što ako je ondje čekaju i stan je zamka?
Oklijeva, nesigurna što da učini i kamo da pođe, a onda se sjeti obitelji
Šklovski i premda dio nje ne želi tražiti od njih više od onoga što su već
tako velikodušno dali, nema drugog izbora, a usto će im biti važno da
doznaju za njezin gubitak, pa se zaputi prema njihovu stanu; ono što je
preostalo od njezinih cipela škripi utiskujući svježe otiske u netom
napadali snijeg.
Postarija vratarka u zgradi u kojoj živi obitelj Šklovski pozdravlja je s
uobičajenom sumnjičavom grimasom i gleda njezin kaput posut bijelim
mrljama sa slabo prikrivenim prezirom, kao da nema prava unositi snijeg
u zgradu. Ona pak nosi kaljače i prljavu zelenu pregaču koja joj se spušta
do članaka. S kožnog remena vise ključevi koji zveckaju pri hodu. Kosu je
digla visoko iznad glave poput turbana. Na sekundu im se, bez riječi,
pogledi sretnu i ona pomisli da će takve žene u zagrobnom životu naći
posao na vratima pakla.
“I, gdje ti je onaj tvoj muž?” odjednom čuje staričine riječi - nije
sigurna je li joj ikad uputila išta osim prodorna pogleda policijskog
istražitelja.
“Mrtav je”, kaže i premda ne želi da ona bude prva osoba koja čuje za
njezin gubitak, osjeća neko olakšanje dok to izgovara, gotovo kao da je
time oslobodila dio onoga što vrije u njoj.
Trenutak nijemo stoje sučelice. Starica popravi odbjegli uvojak
sijede kose. “Uhitili su ga?”
“Da. Dobio je pet godina, ali je umro.”
Žena kimne, ali isprva ne kaže ništa, nego uperi pogled prema
vratima.
“Gust snijeg”, kaže nakon kratka oklijevanja. Potom se okrene od nje.
Čini joj se da je dizalo sporije nego ikad dok je nosi prema mjestu
gdje nikad nije naišla na zatvorena vrata i koje je sada iznad svega
utočište u kojem će moći podijeliti svoju tugu, jer najednom joj se čini
prevelikom da je podnese sama. Doista, kad je Vasilisa otvorila vrata,
~ 122 ~
Knjigoteka
 daša&anna

osmijeh kojim ju je pozdravila gotovo je istog trena, a da nije izgovorena

ni riječ, zamijenila instinktivna spoznaja što se dogodilo. Uzima je za
ruku i govori: “Nadja, Nadja”, stalno iznova, vodeći je do kuhinjskog stola
i pomažući joj da sjedne, a onda, kao da se budi iz transa, kaže: “Skini tu
mokru odjeću, Nadja, nasmrt ćeš se prehladiti”.
Viktor, Nikita i Varja stoje na vratima i Viktor digne ruku kako bi
zaustavio kćerina pitanja. Odjednom je svjesna težine svojega
natopljenog kaputa koji Vasilisa polako i vrlo pažljivo skida s nje,
uklanjajući pritom grudice snijega. “Tvoje cipele”, kaže, “vidi kakve su ti
cipele.” Ona spusti pogled i vidi da su se gotovo raspale u nešto što
izgleda poput papirnate kaše. Pod prijateljičinom majčinskom brigom
osjeća se poput djeteta i ne opire se tome - toliko se posvetila vođenju
brige o Osipu da je prožima nepoznato, ali dobrodošlo olakšanje dok se
netko drugi brine o njoj. Varja je pozvana iz susjedne sobe da pomogne i
dobiva brze upute - mokru odjeću na peć, cipele iz ormarića, juhu na
štednjak.
Klone na stolici u kuhinji dok joj Vasilisa ručnikom briše kosu, a
onda dolazi Viktor, primi je za ruku i napuklim glasom kaže: “Velik
gubitak za tebe i velik gubitak za Rusiju”. Briše suze iz očiju i stoji ondje
odmahujući glavom dok mu žena pokretom glave ne da znak da ode, pa
su nakratko opet same.
“Jako je teško, Nadja, jako, jako teško, ali sad više neće patiti.”
“Njegova je patnja završila”, kaže ona potvrdno kimajući dok joj
ručniki dalje suši kosu. “A što je s mojom patnjom?” želi dodati, ali
umjesto toga počne tiho plakati, suzdržavajući se koliko god može.
Vasilisa privije njezinu glavu uz svoje tijelo i šapće utješne riječi dok
se ne prisili da prestane plakati, a kad je Varja došla s tanjurom juhe,
uzvrati djetetu izrazom najsličnijim osmijehu za koji je bila sposobna.
Kosa joj je raščupana i miče je s lica dok uzima juhu, radujući se njezinoj
toplini, a onda osjeti kako joj pod stolom Varja nazuva par majčinih
cipela. Viktor opet dolazi na vrata s Nikitom koji se snebiva iza zaklona
očeva ramena, pa ona digne glavu od juhe i svima im zahvali. Potom su
djeca poslana svako u svoju sobu, a njihovi roditelji sjedaju za stol i
govore o svojim sjećanjima na Osipa, o pjesmama, o boljim danima u
prošlosti i o onima koji bi mogli opet doći u budućnosti. Zahvalna im je
na svemu tome.
“Bolje je da je umro prije nego što su ga prebacili na Kolimu”, kaže
ona nametnuvši glasu novu odlučnost i obraćajući se samoj sebi koliko i
njima. “Vjerojatno mu je jednostavno otkazalo srce. Sada neće morati
trpjeti zimu.”
~ 123 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Bez riječi kimnu u znak slaganja. Gleda njihova lica i pita se zašto
takvi ljudi ne mogu vladati svijetom.
“Što ćeš sada?” pita Viktor, zatim pridoda: “Možeš ostati ovdje koliko
god trebaš”.
“Ne mogu ostati”, kaže mu dodirnuvši mu nadlanicu. “Mislim da će
doći po mene kad vijest o njegovoj smrti bude puštena u javnost. Neće
htjeti ostaviti svjedoka svom zločinu, osobito nekoga tko ponekad ne zna
držati jezik za zubima.”
“Kamo ćeš otići?” pita Vasilisa pokušavajući je privoljeti da pojede
još juhe.
“Ne znam, ali nekamo daleko od Moskve, nekamo na selo. Pritajit ću
se koliko god mogu.”
“Što god odlučila, večeras moraš ostati ovdje”, ustraje Viktor, a ona
sa zadovoljstvom prihvaća jer već osjeća umor teži nego ikad, kao da je iz
nje isisana sva životna energija.
“Bojim se vratiti u stan po svoje stvari”, kaže, “jer bi me mogli čekati
ili doći po mene usred noći.”
“Viktor i Nikita otići će umjesto tebe i donijet će ovamo sve što ti
treba.”
Nevoljko pristane i, nakon što je sastavila popis stvari koje želi, pruži
im svoj ključ. Kad su otišli, s njezinim usrdnim opomenama da budu
oprezni i da se smjesta vrate ako im se učini da bilo što nije u redu,
dopušta da je odvedu do ležaja na kojem će prespavati. Tu je u prošlosti
spavala s Osipom i njezini su zadnji budni trenuci prožeti tom
spoznajom, ali to je nekako tješi te i brže nego što se usudila nadati sve
proguta predah sna bez snova.
Kad se ujutro probudi, treba joj nekoliko sekundi da dokuči gdje je,
onda čuje nešto što zvuči kao ptica i pomisli na štiglica kojeg je Osip
opisao u jednoj od svojih zadnjih pjesama u Voronežu. Voljela bi da
zapjeva, ali ne čuje se ništa osim Varjina glasna zvižduka i majčinih molbi
da se stiša kako ne bi probudila gošću. Polako se razbuđuje i odjednom
se sve opet sruči na nju, pa okrene lice prema zidu i stisne oči ne bi li se
zaštitila od jutarnjeg svjetla. Nema nikakvu predodžbu o tome koliko je
sati, ali čini joj se da je dugo spavala. Uto shvati da mora otići; kao i
uvijek, brine se samo za sigurnost svojih prijatelja. Vasilisa se pojavi sa
šalicom jakog čaja zaslađenog šećerom, sjedne pokraj nje i pomiluje ju po
glavi.
“Mislili smo da se nikad nećeš probuditi”, kaže. “Očito si bila
iscrpljena.”
~ 124 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Moje stvari iz stana?”

“Sve te tu čeka.”
“Jesu li Viktor i Nikita ikoga vidjeli?”
“Ne, rekli su da je sve izgledalo normalno; otišli su onamo dosta
kasno, pa misle da ih nitko nije vidio kako odlaze s tvojim kovčegom.”
Ona pokuša ustati i želi se početi spremati za polazak, ali Vasilisa je
zaustavi i natjera da pričeka dok ne popije čaj i pojede malo kruha koji je
donijela Varja. Zatim joj pomažu da se odjene u kombinaciju svoje odjeće
koja se osušila i nove koja pripada Vasilisi. Ima osjećaj kao da je odjenuta
u ljubav, pa crpi snagu iz toga i ne pokušava razmišljati o neizvjesnosti
koja se pruža pred njom. Još jedanput mora blago odbiti njihovo
nagovaranje da ostane duže, ali unatoč otporu prisiljena je popustiti
njihovu inzistiranju da je otprate do postaje. Nove cipele malo je žuljaju,
ali osjeća da je koža jaka i da ima dobre izglede da joj stopala ostanu
suha. Onima koje je sinoć skinula nema ni traga, pretpostavlja da su ih
bacili sa smećem. Htjela bi da im može nešto dati kako bi pokazala
zahvalnost, ali u nedostatku boljega jednostavno se izljubi s dvoje svojih
prijatelja i našali se o Odiseju koji ide u pustolovine. Varja dođe i zagrli je,
a ona joj kroz šalu kaže da je ne zaboravi, izrazi nadu da ništa neće
prekriti sjećanje na nju kao što su prekrivena lica u njezinu udžbeniku.
Ljubeći Nikitu u oba obraza, šapne mu tako da samo on čuje: “Pusti ih da
slobodno lete”, ali on se samo nasmiješi i malo pocrveni.
Potom odlaze do dizala; Viktor nosi njezin kovčeg i oba roditelja
odbijaju Varjinu molbu da im dopuste da pođe s njima. Malo prije nego
što su se spustili u prizemlje, odjednom je obuzme strah da će se, kad se
vrata otvore, naći licem u lice s tajnom policijom, ali po izlasku iz dizala
susreću samo vratarku. Neutralno kimne Viktoru i Vasilisi, zagleda se u
kovčeg i onda je promotri od glave do pete, a ona umah shvati koliko su
ranjivi i da bi ih jedan jedini telefonski poziv o “sumnjivim aktivnostima”
mogao survati u propast.
No starica kaže tek: “A, imaš nove cipele”, gleda ih kako se muče s
otvaranjem vrata, zatim se okrene.
Čim su izišli na ulicu, hladnoća im stegne lica i treba im nekoliko
minuta da uspostave ravnomjeran ritam hoda. Prolaze mimo manastira
Bogojavljenja, u kojem je sada tvornica i gdje su smješteni radnici koji
grade podzemnu željeznicu, te mimo još skupina muškaraca koji čiste
snijeg. Novi sloj od prethodne noći već je ugažen i uprljan; dok hodaju
prema postaji, ona se boji da uvlači svoje prijatelje u kaljužu iz koje se
neće izvući i stoga, kad im je postaja ušla u vidokrug, sa zastavama koje

~ 125 ~
Knjigoteka
 daša&anna

vijore i čuvarima na ulazu, natjera Viktora da joj prepusti kovčeg i

zabrani im da idu dalje s njom. Oni nevoljko pristanu, zatim se unatoč
njezinim pokušajima da unese dozu opuštenosti oproste s njom sa
svečanim držanjem koje je, svi to znaju, prožeto osjećajem da se vide
posljednji put.
Udaljavajući se od njih, samo se jednom okrene kako bi im mahnula i
vidi ih kako stoje kao da ih je hladnoća zamrznula, onda polako dižu ruke
i uzvraćaju joj pozdrav. Sada nema nikakve koristi od osvrtanja. Shvaća
da se doista sprema postati “prijateljica prosjakinja”, kako ju je opisao
Osip, i ta joj pomisao gotovo izmami osmijeh.
Na postaji odbija ponude nosača. Trebat će joj svaka kopjejka koju
ima sa sobom. Trebat će joj sva njezina inteligencija i puno sreće. Vojnici
provjeravaju isprave nekoga koga su zaustavili. Odvrativši lice, žuri
mimo njih. Mora uhvatiti vlak. Već čuje njegov nestrpljiv zvižduk i
šištanje pare.

~ 126 ~
Knjigoteka
 daša&anna

1956.

Tone u starost, tijelo vene, a s time dolazi nova opasnost, ali sada je ne
more krhkost kostiju ili umor tijela, nego polagano slabljenje pamćenja.
Medu stihove koje u sebi recitira uvlače se sve raštrkane slike njezina
života, svaka tek napola opažena prije nego što klizne natrag u duboko
urezan ritam riječi. Beskrajna putovanja vlakom, neizvjesna budućnost
odmotava se u bezbrojnim pogledima kroz prozorski okvir na izgladnjele
šume koje naizgled proždiru tijelo zemlje; vjetrovite stepe i bezimena
sela uzvraćaju joj pogled licima unakaženim godinama prisilne
kolektivizacije i gladi. Putovanja brodom ili šćućurena na stražnjem
dijelu kola. Niz svih onih zabačenih gradića u kojima je tražila utočište i
sredstva za život ustraje na tome da izgovara i njihova imena, a kad ih
pokuša ušutkati, brane svoje pravo da budu uključeni jer su i oni dio
svega.
Uglavnom mala mjesta koja nisu imala što ponuditi osim
privremenog utočišta i kratke nade u život ispod površine, u potpunu
neupadljivost, a onda bi, na prvi znak pozornosti i sumnjivih pitanja,
napustila ono malo što je izgradila i produžila dalje. Za vrijeme rata, kad
se našla u bijegu od novoga, Hitlerova terora, Ahmatova je uspjela srediti
da je evakuiraju u Taškent. Inače se skrivala na mjestima koja, po svoj
prilici, ne bi znala pronaći na karti. Strašno je živjeti takvim nomadskim
životom, nikad ne biti siguran hoće li u bilo kojem trenutku doći po tebe.
Kroz različite terore, kroz privremene predahe kad bi na koncu bili
progutani i sami njihovi vođe samo da bi ih zamijenili još gori, kroz sva
vremena u kojima su se morale ispuniti kvote, kroz čistke uzrokovane
nekom novom paranojom. Noćiti u studentskim domovima, sobičcima,
hodnicima, prostorima koji nisu mnogo više od ostava, i nikad nemati
mogućnost ili potrebu da posjeduješ bilo što osim stvari najnužnijih za
život.
Katkad s tračkom osmijeha misli i na svoje djetinjstvo, na sve
njegove ugodnosti, na elegantan i profinjen dom, na uštogljene sitne
odgojiteljice iz Engleske koje kao da su sišle sa stranica Jane Eyre i kojima
duguje znanje engleskoga. Često je u potrazi za privremenim
zaposlenjima radila kao učiteljica jezika. Možda je više sigurnosti u jeziku
koji nije njezin. Nastoji ne misliti na Anatolija Lebedeva jer se sada s
nelagodom prisjeća što je gotovo osjetila i od čega bi morala odustati.
Nije joj više toliko na umu što je mogla steći koliko što bi bilo izgubljeno,
i plaši je pomisao da je to zamalo stavila na kocku.
~ 127 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Trudi se strogo održavati čistoću pamćenja, koriti ga uvredama i

kletvama kako bi joj vjerno služilo te prognati sva imena i slike koji nisu
dio onoga što valja zapamtiti. No pamćenje joj gotovo neprimjetno slabi -
možda tu i tamo izgubi pojedinu riječ ili redoslijed riječi u nekom stihu.
Pokušava si pomoći tako da se prisjeti upravo onog trenutka kad je prvi
put zapisivala pjesmu, kad su mu riječi još bile na usnama; nastoji jasno
čuti njegov glas. Ponekad joj dolazi, ali ponekad se trusi poput litice koju
polako nagriza more. A to je plaši, i više od zvuka automobila koji se
zaustavlja ili dizala koje staje na njezinu katu usred noći.
Ne živi pod teškom šakom straha, kao što nije ni on, ali strah je
uvijek maglovito prisutan i nikad ne može potpuno uteći njegovoj
sjenovitoj zbiljnosti. Kako bi bilo živjeti neopterećena tim umrtvljujućim
bremenom? Nikako to ne može zamisliti. Pali cigaretu i sjeda na jedinu
stolicu u sobi. Zna da je pomisao budalasta, ali pita se bi li joj dim mogao
rastjerati misli iz glave kao da je pčelinja košnica pod strehom. Zasad je,
kaže sebi, vrijeme na njezinoj strani. Veliki otac napokon je otišao,
ocoubojstvo je počinjeno iza zatvorenih vrata Dvadesetog kongresa i
navodno su osuđeni svi njegovi zločini. No koliko je od onoga što se
šapće na ulicama istina, a koliko su glasine? Vrijeme joj je do ovog
trenutka pomagalo, ali sada se uvija i daje stvarima nov oblik, pa ona više
ne vjeruje ničemu osim svojoj ljutnji i snazi koju joj daje.
Izvukla se iz sve čvršćeg stiska povijesti svoje zemlje - sada se sjeća
kako je u pjesmi o Staljinu spomenuo njegove debele prste nalik na crve -
i unatoč svemu nekako je preživjela. Neki bi to nazvali čudom, ali ona ne
vjeruje u takve stvari. Sjedi u sitnoj sobi u komunalnom stanu okružena
svojim oskudnim posjedom i puši cigaretu. Na tren se osvrne po sobi,
uređenoj strogo poput redovničke ćelije. Ima malo knjiga - još uvijek
traje ono što Ahmatova rado naziva erom prije Gutenberga, pa svaku
knjigu koja joj dođe u ruke pročita i proslijedi drugima. Ideje i ponešto
nove literature ipak su preživjeli, makar u samizdatu - dragocjene
“mrvice” i rukopisi prelaze iz povjerljive ruke u povjerljivu ruku. A ona
smatra da u sebi ima ono najdragocjenije, samo ako netko bude htio doći
po to. Sigurno će netko ubrzo doći i osloboditi je odgovornosti koju je
jako dugo nosila prije nego što vrijeme uspije otupiti oštrinu njezina
pamćenja.
Dim nimalo ne razbistrava pomutnju u njoj. Ovo su još uvijek opasna
vremena. Povratnici stižu svaki dan, u većini se jedva mogu prepoznati
muškarci i žene koji su zatvoreni u logore. Pokušavaju se tiho uvući
natrag u svoj život i uglavnom nikad ne govore o tome što su vidjeli,
djelomice jer se boje da bi im to uzeli za zlo i da bi se tako izložili nekoj

~ 128 ~
Knjigoteka
 daša&anna

novoj optužbi, djelomice zbog toga što bi ponovno prizivanje strave i

patnje riječima moglo konačno uništiti ono što je preostalo od njih. A tu
su uvijek i oni koji šapću da nema dima bez vatre, da nije sigurno da nisu
počinili zločine za koje su optuženi. No već je čula da su neki ljudi i neki
književnici rehabilitirani, pa vjeruje, koliko god se bojala, da je to put
kojim mora ići.
Kad je došao dan da ode u Savez književnika, posebno se trudi oko
izgleda i odijeva najbolju odjeću, ako se to može tako nazvati. Proljeće je,
ali smatra sebe previše mudrom da si dopusti smatrati to dobrim
znakom, a usto se baš i ne osjeća da predstoje promjena i procvat - čini se
da život ide dalje kao i uvijek, iako su neke nedaće ratnih godina
postupno nestale. Ipak, nalazi kakvu-takvu utjehu bar u tome da su breze
počele puštati lišće i u činjenici da je preživjela najgore što je još jedna
zima mogla svaliti na nju. Onamo je odlazila mnogo puta, često s njim, ali
na ovaj novi dan čvrsto je odlučila da neće ići kao plašljiv miš ni s
prosjačkom kapom u ruci kako bi joj udijelili bijednu milostinju, nego
visoko uzdignute glave i gledajući ih u oči.
Njezina ljutnja i prezir prema parazitima i udvoricama koji nisu
dostojni da ih zovu književnicima ulijevaju dakle žustrinu njezinim
koracima i smiruju drhtanje u nutrini dok ulazi u zgradu koja izgleda isto
kao prije rata. No jedan muškarac u zadnji tren ulazi u dizalo kojim mora
ići. Pogleda je, odmah je prepozna, potom odvrati pogled. To je
Fadjejev24.
Sami su u dizalu. Navikla je na to da je izbjegavaju oni koji su je
poznavali, pa gleda ravno preda se. Fadjejev, koji je 1937. plakao kad mu
je Osip pročitao neke svoje pjesme i koji je, čuvši za njegovu smrt,
navodno rekao: “Upropastili smo velikog pjesnika”. No u glavi nosi druge
misli o njemu, sjeća se njegove reakcije kad su mu uzbuđeno rekli da im
je na neko vrijeme ponuđeno mjesto u odmaralištu Saveza književnika u
Samatihi - koje je zapravo bilo zamka i odakle su mogli neupadljivo
odvesti Osipa. Sada joj je potpuno jasno da je znao kakva ih sudbina čeka,
ali nije htio ili nije smogao snage upozoriti ih. Sjeća se njegova
oproštajnog zagrljaja, Judina poljupca kojim je odgovorio na Osipovo
obećanje da će ga njih dvoje posjetiti kad se vrate.
Stoji u dizalu s tim čovjekom i nijem prostor između njih čini se tako
zategnutim i tankim da ima osjećaj da će svakog trena pući. Vrata se
zatvaraju, dizalo se pokrene. Tek tad joj se primakne vukući noge i šapne
24
Aleksandar Aleksandrovih Fadjejev (1901-1956), književnik čiji su romani služili kao
uzor socijalističkog realizma, 1946-1953. generalni sekretar Saveza sovjetskih
književnika. U svibnju 1956. počinio samoubojstvo.
~ 129 ~
Knjigoteka
 daša&anna

joj na uho: “Andrejev 25 je vodio slučaj”. U dahu mu se osjeća alkohol. Više

ništa nisu rekli; kad su se vrata otvorila na prvom katu, žurno je izišao.
Znači, tako će sada biti. Uvijek je netko drugi kriv za ono što se dogodilo.
Možda misle da je to istina jer im treba to uvjerenje kojim sami sebe
opravdavaju da bi preživjeli, da bi nastavili živjeti u svijetu i mirno
spavali u svom krevetu. Misli na filmske novosti u kojima je vidjela
njemačke građane prisiljene da gledaju užase koncentracijskih logora i
zna da se to ovdje nikad neće dogoditi. Tko, uostalom, ikad može doznati
istinu o tome čije je ime bilo na dnu presude u vrijeme terora, a da ondje
i nije bio taj potpis, uvijek bi se našao netko drugi voljan da se potpiše.
No sigurna je u jednu stvar: od nje neće dobiti oprost grijeha, nitko od
njih.
Izlazi u hodnik u kojem su je često ostavljah da sjedi satima i
ophodili se prema njoj s prezirom. Sjeća se jednog od svojih prvih
dolazaka ovamo s Osipom, pozvao ih je cenzor koji je imao zamjerke na
jednu od njegovih ranili pjesama, sjeća se da je bio zajedljiv prema Osipu
i da su na odlasku čuli kako se glasno, očito za njihove uši, obraća kolegi
riječima da je Osip netko “koga valja pažljivo nadzirati” i čija su gledišta
“sumnjiva”. Iznova se pita je li od tog trenutka bilo moguće ostvariti
drukčiju budućnost, ali shvaća da bi to zahtijevalo cijenu koja se nikako
nije mogla platiti.
Tajnica je odmah prepozna i premda nema potrebe da se predstavi,
ona zauzme uspravan stav i kaže najrazgovjetnijim i najstaloženijim
glasom koji je smogla: “Ja sam Nadežda Mandeljštam, supruga Osipa
Emiljeviča Mandeljštama”. Gleda je kako juri obavijestiti Surkova 26 o
njezinu dolasku i pita se koliko će sati morati čekati, ali on gotovo istog
trena nahrupi iz svog ureda i pozdravi je s velikom uljudnošću.
“Strašne stvari su se događale”, kaže umjesto pozdrava, stišćući šake
kao da bi mogao zgnječiti sjećanje na njih. “Kako stoje stvari s tobom?
Reci mi, kako stoje stvari?”
Kaže mu da se želi vratiti u Moskvu i da joj treba učiteljski posao.
Sluša ga kako brblja bez kraja i konca i u glavi joj to zvuči kao da o
prošlosti priča kao o razdoblju ružnog vremena, oštre zime, o nekom
gotovo prirodnom odvijanju godišnjih doba.

25
Andrej Andrejevič Andrejev (1895-1971), sovjetski političar, 1946-1953. zamjenik
predsjednika Vijeća ministara.
26
Aleksej Aleksandrovič Surkov (1899-1983), pjesnik, urednik “Literaturne gazele”,
1954-1959. sekretar Saveza sovjetskih književnika.
~ 130 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Imaš li pjesme?” naposljetku upita i reagira s nevjericom kad mu

kaže da ih ima sve.
“Sačuvane su”, ponosno kaže; da može, učinila bi da te riječi
odjekuju kroz svaku sobu i hodnik u zgradi koja nije bila ništa drugo doli
luđačka košulja za sve što joj je drago.
Slušajući ga, gotovo je u iskušenju da povjeruje kako su se stvari
promijenile, on nagovještava rehabilitaciju i stan u Moskvi kao
nadoknadu za onaj koji im je oduzet. Na kraju dobiva malu udovičku
mirovinu i osiguran učiteljski posao u Čeboksariju, gotovo sedamsto
pedeset kilometara istočno od Moskve, koji joj prije nisu htjeli dati.
Narednih tjedana polako postaje očito da su moćnici iznad njega poništili
njegova obećanja i zna da će opet biti prisiljena otići iz Moskve. Kad
razgovara s njim preko telefona ili pokušava licem u lice, čuje kako se sve
više služi besmislenim, strogo uvijenim jezikom prijašnjih godina. Duh je
vraćen u bocu. Kao sitan ustupak šalju joj dvjesto rubalja, a ona umiruje
svoj ponos tako što za taj novac kupuje primjerak Osipova Kamena.
Sve se navodno promijenilo, ali čini se da je zapravo sve ostalo isto.
Želi vjerovati da su iskreni kad govore da će ga ponovo objavljivati, ali
nije se došlo ni korak bliže ostvarenju i počinje sumnjati da će se to
dogoditi za njezina života. Dobiva pismo od javnog tužitelja u kojem piše
da je Osip oslobođen svih optužbi dignutih protiv njega 1938, ali molba
da bude razriješen krivnje u vezi s pjesmom o Staljinu odbijena je.
Mora obaviti još jednu stvar prije nego što ode iz grada, nešto važno
što je ispunjava jednakom nesigurnošću, ali želi odgovore na pitanja koja
je dugo muče iako zna da bi joj mogli reći više nego što je sposobna
podnijeti. Već je od raznih povratnika čula priče o Osipovim zadnjim
mjesecima u logoru, katkad proturječne, katkad beznadno nepouzdane
jer su bile iz druge ili treće ruke, ali neke su, iako su se sastojale od
fragmenata, bile uvjerljivije. Osjeća da je dio njezina zadatka očuvanja da
se, koliko je moguće, istina dozna, pa kreće u potragu za njom.
I tako na unaprijed dogovoren dan putuje na drugi kraj grada naći se
s čovjekom koji želi da ga zove samo imenom Lev i koji je nevoljko, tek
nakon tjedana i tjedana strpljiva uvjeravanja, pristao na susret. On je
jedan od preživjelih, povratnik, čije je ime do nje došlo vijugavim putem.
Nalazi stambenu zgradu na jugu grada; izgleda gotovo jednako kao ona u
kojoj je neko vrijeme boravila, ali dizalo je pokvareno i mora se popeti
stubama na peti kat. Stoga je, dok kuca na vrata, pomalo zadihana, te on,
otvorivši vrata, više viri preko njezina ramena nego što je sluša kako se
predstavlja.
“Jesu li vas slijedili? Bježite li od nekoga?”
~ 131 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Rekla bi da je u kasnim tridesetima, upalih očiju i grudi, sama kost i

koža, i već zna, jer je to u prošlosti jako često viđala, da ima tuberkulozu.
Jedini preostali znak mladenačke krepkosti gusta je crna kosa.
“Dizalo je pokvareno”, kaže mu, a onda, shvativši da još nije dovoljno
umiren, pridoda: “Nitko me nije slijedio”.
Još uvijek joj zuri preko ramena, zatim ode do stubišta i pogleda
dolje kako bi provjerio njezine riječi. I na toj maloj udaljenosti može čuti
hripanje u njegovim plućima i neprestano teško disanje. Na vrata dolazi
neka žena, pretpostavlja da mu je to supruga. Izgleda kao da bi mu mogla
biti kći.
“U redu je”, kaže oboma. “Neću vam navući na vrat nikakve
probleme. Nikakve probleme, vjerujte.”
Gestom u kojoj nema naznake da ga je uvjerila poziva je unutra i
dalje provjeravajući stubište, te ona ulazi u sobu u kojoj je vrlo malo
namještaja, ali je čista i uredna. Na sredini stola nalazi se staklena vaza sa
zvončićima. Na jednom zidu visi mala Lenjinova slika, ali nema
Staljinove. Pozovu je da sjedne za stol, ali kad izvadi bilježnicu i olovku,
on joj kaže da ne želi da išta zapisuje. Voljna pristati na svaki uvjet koji
joj postavi, spremi ih i prihvati čaj kojim je ponudi njegova žena. Pokuša
razbiti led lijepim riječima o njihovu stanu, ali ne reagiraju na to i
nastavljaju je gledati sa slabo prikrivenom sumnjičavošću.
“Osip je oslobođen optužbi koje su ga poslale u logore”, kaže mu
pružajući pismo iz ureda javnog tužitelja. “A izvor onoga što mi sada
kažete nikad neće biti otkriven.”
On zuri u pismo, zatim pogleda nju i ona razumije da riječ neznanke
ne znači mnogo nekome tko je pretrpio i preživio najgore što čovjeka u
logorima može snaći; unatoč njegovu stanju očito joj je da ima
nesalomljiv duh. Vidi to po neugaslom sjaju njegovih plavih očiju, po
tome kako uspravno sjedi na stolici. I ruke kojima drži pismo snažne su,
snažne i besprijekorno čiste. Već zna da nije govorljiv i drago joj je zbog
toga jer se prečesto morala nalaziti s ljudima čije su verzije susreta s
Osipom bile nerazmrsiva zbrka datuma i mjesta uklopljena u beskrajne
priče o stvarima kojih su se maglovito sjećali i koje su vjerojatno izmislili.
A kako da ih krivi zbog toga kad logori, povrh mnogih drugih ljudskih
sposobnosti, uništavaju svaku točnu predodžbu o vremenu? No od ovog
čovjeka koji je uspio preživjeti već očekuje više, prisjeća se da je u
prijašnjem životu bio fizičar i dopušta sebi nadu da razgovara s čovjekom
koji je zadržao nešto od discipline nužne za to zvanje.

~ 132 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Pa, kada ste prvi put sreli Osipa?” pita ga, ali on digne ruku da je
ušutka, zatim bez riječi da znak svojoj ženi, na što ona uzme kaput i,
jednostavno kimnuvši gošći, iziđe iz stana. Kad je ustao oslonivši se
prstima na stol, na trenutak joj se učini da će i on otići, ali samo ode do
ormarića i uključi radio. Čuje se mješavina narodnih pjesama i limene
glazbe. Zatim sjedne nasuprot njoj.
“Možda stvari sada i stoje bolje”, kaže, “ali tko može znati kada bi se
ono što je bilo prije moglo vratiti? Ja želim živjeti što duže. Moja žena
nikad nije čula istinu o logorima, iako me često pita. Kakva bi bila korist
od toga? Na ovom svijetu bolje je znati što manje. Jeste li vi sigurni da
želite čuti?” Netremice zuri u nju, a ona odgovori jednostavnim
kimanjem i nada se da vidi da je i ona jaka.
“Vašeg muža, čovjeka kojega su zvali ‘Pjesnik’, sreo sam u rujnu
1938. u teretnom vlaku. Mene su doveli iz Taganke, Osipa i druge,
mislim, iz Butirke. Išli smo na istok u Vladivostok. Putovanje je bilo teško,
ali kad smo ušli u etapni logor, bilo je to kao da smo ušli u pakao. Nitko
od nas nije to mogao zamisliti ni u noćnim morama. Bio je jako pretrpan,
u takvim uvjetima ne biste držali ni životinje, posvuda nametnici, ali
vrijeme se još nije pogoršalo, pa se ljudi još nisu počeli boriti za mjesto u
barakama. I onda se umiralo - neki od bolesti, neki zato što su
jednostavno odustali i nisu htjeli doživjeti sutrašnji dan. Bilo je i borbi,
nikad nisam vidio takve borbe kao u etapnom logoru - čovjeku su mogli
prerezati grlo za nekoliko mrvica kruha. Politički zatvorenici nisu trebali
biti zajedno s kriminalcima, ali nisu ih još razdvojili. Fizički najsposobnije
prosljeđivali su na Kolimu na građevinske radove. Osip nije imao nikakve
šanse da ga uzmu.”
Zastane i pogleda svoje ruke, potom nastavi: “Od samog početka nije
bio dobro”. Pa iznova zastane, ovaj put duže.
“Imao je slabo srce”, natukne ona.
“Nije bio dobro u glavi”, odvrati joj.
Ona kimne kako bi pokazala da razumije i da može nastaviti.
“Imao je problem s hranom - mislio je da ga pokušavaju otrovati i
često bi prepustio hranu nekom drugom. Bio je”, opet oklijeva,
“prostodušne naravi. Moglo ga se lako prevariti. I već je izgledao kao
starac. Na kraju smo svi izgledali kao starci, ali on je bio star od početka.
Ipak, bio mi je zanimljiv i razgovarao sam s njim, upoznao sam ga i
shvatio da je imao u sebi nešto što drugi nisu imali. Ali bio je i previše
rastresen i privlačio previše pozornosti samo zato što je bio drukčiji. Da
bi čovjek preživio u logorima, najprije to mora željeti više od svega i

~ 133 ~
Knjigoteka
 daša&anna

izdržati unatoč svemu, mora biti potpuno usmjeren na ono što je nužno
za preživljavanje i nikad ne smije privlačiti pozornost. Biti nevidljiv
koliko je god moguće - to je neophodno. Razumijete li?”
Prestane govoriti, ponovo ustane od stola i ode u drugu sobu; čuje ga
kako pljuje. Ni reska glazba što dopire iz radija ne može prigušiti
hripanje u njegovim grudima kad se vratio.
“Nikad nikome nisam govorio o tim stvarima. Čudan je to osjećaj.”
Zna da se još uvijek želi zaogrnuti nevidljivošću, da se samo u tome
osjeća sigurno. Želi mu reći da im trebaju glasovi koji će posvjedočiti što
je učinjeno, ali ne kaže ništa što bi ga moglo odvratiti od toga da joj
ispriča sve što zna.
On pažljivo bira riječi i nema potrebu za suvišnim objašnjavanjem ili
za pričama kojima bi sebe veličao ili prikazao poput sveca. S vremena na
vrijeme mirno joj govori o stvarima koje je vidio i koje je morao činiti jer
mu je život ovisio o tome, prepričava ih bez srama i bez ponosa. A ona
zna da joj priča i o Osipu i o sebi, da prvi put pušta te riječi na slobodu.
Kad je zastao, ona mu natoči čašu vode i ruka mu malo drhti dok pije.
Ona promatra mali stručak zvončića i misli na mnoštvo neobilježenih
grobova, na cijeli naraštaj koji je progutala tundra. Iznenada je se dojmi
divota toga najskromnijeg cvijeća, njegova dubokog plavetnila, čak i
zelenih stabljika u vodi. Oči su joj prikovane za njih, na trenutak nije
svjesna ničega oko sebe, zatim on nastavi govoriti.
“Tražili su radnike za čišćenje terena izvan logora. Javio sam se i
poveo Osipa sa sobom. Čudno je dobrovoljno se javiti za rad, ali vrijedilo
je, samo da se izađe iz logora, koji je iz dana u dan bio sve pretrpaniji, na
zrak i u prostor koji nisu bili zagađeni svakom bolešću koja se može
zamisliti i ljudskom slabošću. Premještali smo nekakvo kamenje, a on se
našalio da se jedna njegova knjiga pjesama zvala Kamen. Stvarno se tako
zvala? Sjećam se da sam pomislio da je to čudan naslov za pjesme.”
“Da, tako se zvala”, kaže s blagim drhtajem u glasu jer u tom
trenutku ima osjećaj kao da iznova stoji pokraj svog muža, toliko blizu da
gotovo može pružiti ruke kroz godine. I tim rukama želi s njega skinuti
poderane dronjke koje nosi, odjenuti ga u ljubav onako kao što je nju
Vasilisa Šklovski. Želi ga uzeti s toga golog drvenog ležaja u kletoj baraci
punoj bolesti i patnje i odnijeti ga u naručju svoje ljubavi, dići ga tako
visoko da ga nikakva žica ne može spriječiti da utekne u svijet koji
postoji zauvijek izvan njihova dosega. I omogućiti mu da vidi ove
zvončiće, da nađe riječi kojima će ispričati njihovu priču svijetu, a ona će
zapisati te riječi u svoje srce. Da udiše zrak. Da vidi ovo cvijeće. Da živi.

~ 134 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Kasnije se vrijeme promijenilo, došle su kiše, a s njima i nalet tifusa.

Zatvorenike su zaključavali u barake, kasnije su bolesne stavljali u
karantenu. Neki su bili uvjereni da se iz karantene nitko nikad ne vraća. I
ja sam ga dobio, ali isprva sam to prikrivao, onda su me odveli prvo u
karantenu, zatim u ambulantu. Kad sam se oporavio, čuo sam da je Osip
mrtav. Ne bih rekao da je umro od tifusa, ali nitko nije znao točan razlog.
Možda mu je jednostavno otkazalo srce.”
Slegne ramenima kao da želi reći da je to sve što zna, a onda
pridoda: “Vama to nije lako čuti, ali za njega je to bilo najbolje. To je
značilo da više nije morao patiti, da nije morao doznati što ga je čekalo na
Kolimi.”
Ona natjera sebe da sjedi uspravno poput njega, potom mu zahvali
na svemu što joj je rekao i na njegovoj ljubaznosti prema Osipu. Postavi
nekoliko jednostavnih pitanja, a onda, vidjevši da postaje nemiran, shvati
da je vrijeme da krene - ne želi nametati sjećanja tom čovjeku ni trenutka
duže nego što je potrebno. Duboko udahne i ustane. Nema mu što dati
osim zahvale, a to mu je već dala, pa se rukuje s njim držeći mu ruku
nekoliko sekundi duže nego što je uobičajeno.
Kad ju je pustila, on je blagim pokretom potakne da sjedne i kaže:
“Ima još jedna stvar. Možda biste to htjeli čuti.” Oklijeva dok mu
kimanjem nije dala dopuštenje da nastavi. “U jednoj baraci bila je
skupina kriminalaca koja je, po običaju, obilježila vlastiti teritorij, ali za
kriminalce i nisu bili loši ljudi. Trampili su razne stvari, razmjenjivali
novosti, i premda su se držali zajedno, nisu bili nasilni - mislim da su bili
isto toliko prestrašeni kao i mi. Upoznao sam neke od njih. Jedne večeri
pozvali su me da im se pridružim. Budući da nisam imao baš ništa što bi
se ikome isplatilo ukrasti, otišao sam do mjesta na koje su se zavukli, a
kad sam ušao, s njima je bio Osip. Ondje je bila uspravljena bačva i na
njoj svijeća i malo bijelog kruha, kruha kakvog dotad nisam vidio u
logoru, i Osip je recitirao svoje pjesme muškarcima koji su sjedili u
krugu. Slušali su u tišini i ponekad bi, nakon što bi došao do kraja pjesme,
zatražili da je ponovi. A dok je govorio, nikad ni prije ni poslije nisam čuo
takvo tiho slušanje u logorima. To mi se urezalo u pamćenje. On je bio
velik pjesnik, zar ne?”
“Da, bio je, bio je velik pjesnik.”
Nekoliko trenutaka sjede u tišini; kad je ustala, i on se digne sa
stolice, ode do ormarića, otvori jednu ladicu i izvadi list iz novina. Ne
razumije što to čini, onda pomisli da će joj pokazati neku priču, ali
umjesto toga izvadi zvončiće iz staklene vaze i umota ih u papir.
“Za grob koji nemate” kaže pružajući joj cvijeće.
~ 135 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Onda mu opet zahvali i ode, silazi stubištem tjerajući sebe da ne

misli na smrt i na neobilježeni grob, nego na svjetlo svijeće u tami, na
štrucu bijelog kruha i na zvuk pjesništva.
To joj pruža kakav-takav oslonac i sada kad zna sve ostalo. A kad je
izišla na ulicu, digne lice prema svjetlu i pusti da ga sve jače sunce
dodiruje onako kako ga je on dodirivao nakon što bi bili razdvojeni.
Ubrzo će joj isteći dozvola boravka i ponovo će morati otići iz
Moskve. Neće trebati bogzna što pakirati, pomisli sjedeći u stanu i još
jedanput obuhvaćajući pogledom sve što sadrži. Oči joj se zadrže na
zvončićima koje je stavila na stolić pokraj kreveta i koji daju sobi jedinu
jaku boju. Razne stvari još mora obaviti, razne ljude nazvati. Sigurno će
uskoro doći po pjesme i vratiti ih svijetu. Još jedanput će telefonirati
Surkovu da vidi kako napreduje njegov odbor koji bi trebao preispitati
situaciju. Slabo, pretpostavlja; vjeruje da ima ljudi kojima je još stalo do
toga da spriječe bilo kakvo objavljivanje. Možda je Osip još uvijek previše
jak podsjetnik na ono što je učinjeno, možda će to uvijek biti. Ona
međutim neće odustati, neće dopustiti da se pjesme rasplinu i kliznu joj
kroz prste poput pijeska. Nosila ih je dovde, nosit će ih, ako treba, i dalje.
Njima će, naravno, biti drago da ona opet nestane iz Moskve - što se njih
tiče, što dalje to bolje. Nitko ne želi da mu u svakoj prilici drži prodike
svjedok svih njegovih promašaja iz prošlosti - zbog nekih stvari koje je u
zadnjih nekoliko mjeseci rekla aparatčicima, onih bi godina u tren oka
završila u logorima.
Pali još jednu cigaretu. Počela je previše pušiti, ali dopušta sebi tu
jednu neumjerenost. Kao i uvijek, kroz tanke zidove stambene zgrade
čuje se tih žamor života. Nerazgovijetan i isprekidan, postoji kao stalan
šum u ušima, diže se u svijest samo kad neka beba zaplače ili kad se
povise glasovi u jednoj od neprestanih svađa oko zajedničkih prostorija.
Mora naći novo boravište i smjestiti se prije nego što dođe zima. Tijelo joj
se već žali na umor, poručuje joj da se ne bi htjelo nanovo zaputiti prema
neizvjesnom odredištu. Je li to bila okrutna šala života da njezino ime
znači nada? Nikad ne zna odgovor na to pitanje.
No upravo je nada i pamćenje sada ne smiju iznevjeriti, nakon što je
prevalila ovoliki put. Sjedi na jedinoj stolici i gleda kako se večernje
svjetlo nježno ulijeva kroz prozor. Ustraje li to dio plana za vrli novi
svijet na tome da žive visoko na nebu poput ptica u malim kutijama
gnijezdima? Ustaje i prilazi staklu. Ubrzo će morati početi s pripremama
za putovanje, ali ne još. Uistinu su vjerovali da su ušutkali svakoga, da su
im odsjekli ili kupili jezik. Još jedna stvar u kojoj su bili u krivu; kako ih to
mora ispunjavati upravo strahom s kojim su “poslovali”. Jer sada ima
~ 136 ~
Knjigoteka
 daša&anna

živih jezika u lubanjama mrtvih i oni će govoriti za sve bezimene,

bezglasne koji su gurnuti u bezdan. Ništa ne mogu učiniti da ih zaustave.
Konačno to razumije, jer što god se dogodilo, što god učinili, uvijek će biti
onih koji se neće kriti u tišini. Otkako je čula okolnosti Osipove smrti,
odlučila je da će biti svoj vlastiti glas povrh toga što će sačuvati njegov i
da će napisati svoju priču koja je ujedno njegova, ali i samo njezina,
napisati je za one koji će tek doći i koji moraju znati istinu o tome što je
učinjeno.
Vani pruge oblaka mekih rubova klize plavim nebom poput dima
cigarete koji polako kruži oko nje. Misli na svijeću, bijeli kruh i
izgovorene riječi. Sakrament, svet i istinit, čak i ondje, čak i na onome
mjestu. Još više se primakne staklu, tako da joj lice gotovo dotiče njegovu
hladnoću. Jednog dana vrata kaveza bit će silom otvorena, zvončići
posađeni na grob koji ona nikad neće vidjeti. Usne joj se počnu micati.
Glas za mrtvoga, riječi vječno urezane u skrivene odaje srca.

~ 137 ~
Knjigoteka
daša&anna

LYDIA

~ 138 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Voće u zdjeli sasušilo se, smežuralo i pocrnjelo ili se osulo ružnim

mrljama truleži. Na štrucu kruha na kuhinjskom stolu nahvatala se bijela
i plava plijesan nalik na krzno. U vazi na prozorskoj dasci cvijeće je
iznureno objesilo glave, a dno vaze okruživao je vijenac otpalih latica.
Nakon što su odnijeli tijelo njezinog supruga, nitko nije ulazio u
ljetnikovac; John Gibson ju je preko telefona uvjeravao da je sve ostalo
netaknuto kao da je mislio da će joj biti važno vidjeti kako je kuća
izgledala zadnjeg dana. Narednih je tjedana međutim nastavio kositi
travu, baš kao što je činio zadnjih dvadeset godina. Po svemu sudeći,
travnjak je bio pokošen u zadnjih nekoliko dana i pokušala se
usredotočiti na svjež miris koji ju je dočekao u nadi da će potisnuti
vlažan zadah plijesni koji se naizgled zavukao u svaki kutak ljetnikovca.
U neočišćenom kaminu ostao je debeo sloj pepela, pokraj crnog
ognjišta posutog mrljama od soli nakrivila se zadnja mala hrpica
izblijedjelog naplavljenog drva koje je prikupio njezin muž. Na naslonu
za ruke naslonjača uz kamin bio je otvoren primjerak Vergilijeve Eneide,
na knjizi njegove naočale za čitanje - one koje uporno nije htio nositi u
javnosti. Uzela ih je i po navici obrisala uvijek zamrljana stakla rubom
bluze, zatim ih je sklopila i stavila na policu iznad kamina. Onda je
zaklopila knjigu i odložila je pokraj naočala.
Na nabranom sjedalu naslonjača presvučenog kožom još je bio
vidljiv njegov otisak. Naravno, trebala je doći ranije i pospremiti, ali
nešto ju je sprečavalo; pozvali su je prekasno da bi bila od koristi, nakon
što su njegovo tijelo već odvezli u mrtvačnicu, pa je jednostavno zamolila
Johna da sve pozatvara i zaključa. Morala se zaokupiti organizacijom
sprovoda, koju je iscrpan popis uputa u isti mah olakšao i otežao. Ni
iznenadna i neočekivana smrt nije ga uhvatila nespremnog, precizirao je
što očekuje od onih koje ostavi za sobom, a ona je poštovala njegove želje
- svećenik je, kako je izričito naložio, bio isključen iz obreda nakon što je
na brzinu obavio nekoliko nužnih sitnica. Bio bi uživao u svečanim
govorima svojih kolega pjesnika, koji su već svi osijedjeli, ali su unatoč
tome sigurnim glasom pročitali odabrane pjesme i odah počast
pokojniku. Jedan je odlučio pročitati pjesmu koju je Don napisao prvog
tjedna nakon što su postali vlasnici ljetnikovca na sjevernoj obali i
renovirali ga onoliko koliko su im to sredstva dopuštala. Zvali su ga
ljetnikovcem premda je to zapravo bio prilično ružan bungalov koji je
između dva rata sagradio šef lokalne željezničke postaje. Pjesma je
opisivala gorljive valove koji se razbijaju, a onda se polako povlače u
prazninu noći bez zvijezda. Uvijek joj se činila hladnom, ali pročitana

~ 139 ~
Knjigoteka
 daša&anna

tako izražajnim glasom na sprovodu, nakratko je poprimila neslućenu

toplinu.
Sada je čula tih šum mora i to je bilo dovoljno da je podsjeti na vlagu
koja kao da joj je pritiskala i zastirala lice. Nije bilo dovoljno uključiti
centralno grijanje - znala je da mora zapaliti vatru kako bi istjerala
hladnoću koja je sve ustrajno prekrivala; htjela je dobro zagrijati prostor
prije nego što ujutro stignu njezine dvije kćeri. Opet se zagledala u
naslonjač, zatim ga je malo odmaknula od kamina. John ga je našao u
njemu. Vidio ga je kroz prozor nakon što je uzalud zvonio na vratima.
Umro je od srčanog udara u šezdeset sedmoj godini života, udara koji mu
nije dao nikakvo prethodno upozorenje i iskrivio mu je lice u izraz koji se
njezinom kratkom pogledu, prije nego što se velika ladica u mrtvačnici
opet zatvorila, učinio ljutitim i čudnim. Tijekom vožnje kući nagađala je
da ga je naljutilo to što nije bilo nikakvih nagovještaja, što je bio lišen
stvaralačkog blagoslova tumora, sporog širenja zloćudnih stanica koje bi
mu dopustilo da bilježi svoje gašenje, da svaki aspekt svoje smrtnosti
pretače u stihove kao da ih ispisuje vlastitom krvlju.
Ponovo je pogledala kožni naslonjač u kojem je umro i vidjela
njegovu umrljanu i izgrebanu patinu, svjetliji krug na naslonu za ruke
gdje je nekad stajala šalica, mrežu tankih nabora gdje bi naslonio glavu
kad bi preko dana zadrijemao. Kamo god pogledala, sve je bilo
natopljeno njegovim bićem - sam naslonjač; knjige i papiri razbacani po
radnom stolu pod prozorom za kojim je pisao; CD-i izvađeni iz kutija;
napola dovršena križaljka na pokrajnjem stoliću. Njegova bit oduvijek je,
pa i sada, bila toliko stvarna da joj je bilo teško prihvatiti da je mrtav,
gotovo je očekivala da mu svakog trenutka čuje glas. U četrdeset godina
braka njih dvoje duboko su se isprepleli i više nije mogla znati gdje ona
završava, a gdje on počinje. No već se počela osjećati drukčije, nekako
rasterećenije, slobodnije, a ujedno ju je malo plašilo što osjeća te stvari
jer se i dalje činilo kao da je on sveprisutni promatrač koji se trudi staviti
na papir i njezine skrivene dijelove. Vidjela je da je naočale promatraju s
police, pa ih je stavila u kutiju koju je opazila na stolu - služio se njom kao
pritiskivačem za papire - i spustila poklopac.
Znala je što sada mora učiniti: ispuniti svoje zadnje dužnosti da bi
mogla biti odriješena i konačno slobodna. Opet se okrenula prema
kaminu, skinula kaput i kleknula kako bi zapalila vatru, a pritom se
sjetila da joj je urna još uvijek u autu, stisnuta otraga između njezinog
kovčega i vrećica sa stvarima kupljenim u Tescu, gdje je zastala na putu
prema obali. Znala je da cure neće ostati ni trenutka duže nego što je
nužno prije nego što pohitaju natrag u svoj život u Londonu; unatoč

~ 140 ~
Knjigoteka
 daša&anna

očevim željama za posljednji oproštaj koje im je prenijela, zapravo ni

jednoj ni drugoj nije bilo baš drago što se moraju vratiti tako brzo nakon
sprovoda. Pretpostavljala je da su, nakon što su to jedna s drugom
potanko raspravile, naposljetku pristale doći zbog toga što ih ona treba i
što ih je - nadala se da je to izvela suptilno - podsjetila da joj to duguju.
Nije to htjela obaviti sama, istinu govoreći, nije htjela ni biti sama u
ljetnikovcu jer se i nije sasvim osjećala kao da je sama; njegova
nametljiva prisutnost uznemirivala ju je i bila povezana s previše stvari o
kojima nije htjela razmišljati.
Morala je isprazniti prepunu posudu za pepeo, pa ju je, koreći ga u
sebi zbog nebrige, iznijela kroz stražnja vrata i ispraznila na gomilu
pepela u kutu niske živice koja je razdvajala mali vrt od izoranog polja s
druge strane. Vrativši se unutra, zapalila je vatru posluživši se zadnjim
šibicama i sasušenim komadima naplavljenog drva prije nego što je
dodala ugljen iz plastične kante. Uvijek je govorio da mu ne može biti
toplo dok ne vidi plamen. Prije cijelog jednog životnog vijeka, kad još
nisu bili u braku, jednom ju je prilikom pitao što vidi u vatri; nije
razumjela, rekla je nešto o plamenu i ugljenu, a on se nasmijao, rekao da
je dozlaboga doslovna, zadirkivao je zbog nedostatka mašte. Dok se vatra
širila, drvo je šištalo i pucketalo kao da se buni. Ubacila je i zadnji komad
koji je prikupio i sada je u plamenu vidjela mnogo različitih stvari. Često
je i rado o sebi govorio da je samo skupljač naplavina. No znala je
dovoljno da shvati da je u riječima malo toga naprosto to što jest i da je
sve nabijeno nekim dubljim značenjem.
Grijući dlanove na vatri koja je postupno jačala, načas ih je prislonila
jedan uz drugi kao da se kani pomoliti. No više se nije molila - to joj je
oduzeo na samom početku gorkim izrugivanjem običaju u kojem je vidio
samo praznovjerje i zaostalost. U njihovom je braku uvijek bilo mjesta
samo za jednog boga, a to nije bio onaj koji je pazio na njih iz nekakvog
raja na nebesima. Iako on to nikad nije izrazio riječima, znala je da se od
nje očekuje da štuje pjesništvo, za koje je često tvrdio da je najviši oblik
umjetnosti. Sve drugo - ona, djeca, njihov izgubljeni sin, realnost
svakodnevnog života - bilo je podređeno tom božanstvu. Upuhujući malo
zraka pod vatru, pitala se kako su pjesnik i njegova umjetnost postali
tako nerazlučivi u njegovom umu. Kada je prvi put poprimio taj božanski
status?
Nije se mogla sjetiti, ali pružalo joj je određeno zadovoljstvo to što je
znala da mašta nije platila renoviranje i proširenje ljetnikovca - stavljanje
novog krova, uvođenje centralnog grijanja, novu kuhinju i kupaonicu - te
da mašta nije godinama stavljala hranu na obiteljski stol i plaćala račune.

~ 141 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Sam ljetnikovac ostavila im je njezina majka, i premda ga je on praktički

odmah prisvojio kao mjesto za pisanje, kuća je bila dio njezinog
djetinjstva. Ljeti je cijela obitelj dolazila iz grada i svake godine tu
provodila najveći dio srpnja i kolovoza, ali sačuvala je samo maglovito
sjećanje na duge dane koji su se polako pretapali u daleke i blage
sumrake. Potisnuo je njezine uspomene pritiskom vlastitih, koje su
nametale svoju premoć opipljivošću njegovih otisnutih riječi. Stoga se s
mukom mogla prisjetiti tek odlazaka u ribolov u zaljevu u Gibsonovom
čamcu, hvatanja rakova u kante ili povremenih plesova gore u
prostorijama crkve. Sada su, kad god je razmišljala o prošlosti, njegove
uspomene bile u prvom planu i prekrivale njezine. Pokazalo se da su
njegove rane pjesme uglavnom bile najpopularnije, redovito su nalazile
put do pjesničkih antologija o djetinjstvu, uvrštene su i u novu zbirku
koja će se upotrebljavati u sjevernim školama. Primjerice “Zov doma”, u
kojoj opisuje njihove djetinje igre “na ulicama pod sjenom sutona i obrisa
dizalica”, gdje su se igrali dok ga povik njegovog oca nije dozvao kući.
Čudila se da ga nitko nikad nije pitao kako su dizalice u brodogradilištu
mogle bacati sjenu na njegov dom u edvardskom predgrađu, ali i da jesu,
on bi bez sumnje objasnio da je to pjesnička sloboda.
Pjesnička sloboda. Da, na tome je temeljio svoj život, na slobodi da
bude sebičan, uvijek rado prihvaćajući blagodati njezinog često dosadnog
posla na kojem se svakog dana kinjila od devet do pet i slabo pridonoseći
budžetu, osim s nekoliko mršavih stipendija koje su bile samo kap u
moru troškova koje sa sobom nose obitelj i krov nad glavom. Ako je
pjesništvo tako bogat i dobrostiv bog, zašto svojim sljedbenicima plaća
mnogo manje nego što donosi praktički svako drugo zanimanje? Nitko
nije kupovao pjesme, nijedan nakladnik nije ponudio golem avans ni za
jednu od njegovih pet tankih zbirki, pa ako je i mogao privući publiku na
festivalima ili pjesničkim večerima te je stalno uživao pristojan ugled, to
nikad nije donijelo sigurne prihode. Za to se oslanjao na nju i na njezin
radni vijek na upravnim dužnostima u javnom zdravstvu, gdje nikad nije
bilo dovoljno kreveta, nikad dovoljno osoblja i nikad dovoljno novca da
bi njezin posao nalikovao na bilo što osim neprestanog truda da sve veće
rupe pokriva sve manjim zakrpama. Mogla bi to prihvatiti, znajući da
svojom karijerom zbrinjava djecu, da se nije uvijek prenemagao kako je
ravnodušan prema novcu, a u isti mah očekivao ono što je novac
omogućivao. Još uvijek ju je ljutilo sjećanje na to kako su djeca u
razdoblju adolescencije u svakodnevnom ophođenju počela ignorirati
njezin posao koji im je donosio sve što imaju, a duboko uživala u
pozornosti koju su im ljudi posvećivali kad bi doznali da im je otac
pjesnik. To što je umro bila je u financijskom smislu najvelikodušnija
~ 142 ~
Knjigoteka
 daša&anna

stvar koju je ikad napravio; polica životnog osiguranja koju je uzela

osigurala je da će, kad je pridoda svojoj skromnoj mirovini, imati od čega
živjeti. Možda će morati prodati ljetnikovac, tim više što su njezine kćeri,
po svemu sudeći, željele provoditi praznike na profinjenijim mjestima i
nisu bile sklone vraćati se onamo gdje su u djetinjstvu provele mnoga
ljeta. No još nije došlo vrijeme za donošenje te odluke.
Otišla je u kuhinju, pristavila vodu za čaj i počela čistiti hladnjak; od
smrada zgrušanog ukiseljenog mlijeka gotovo joj je pozlilo. Isprva je
gledala rokove trajanja, ali onda je jednostavno sve potrpala u plastičnu
vrećicu i zavezala je prije bacanja u kantu za smeće pa je na brzinu
pošpricala unutrašnjost hladnjaka sredstvom za čišćenje i obrisala je
čistom krpom. Nakon što je završila, otišla je do auta po vrećice s
kupljenim stvarima. Vani u zaljevu treptalo je zeleno svjetlo i zastala je
kako bi pustila da joj miris mora preplavi osjetila. Ostaci ljetnog svjetla
još su bili dovoljno jaki da razabere donegalski rt na drugoj strani. Nešto
bliže gorjela su svjetla u prostorijama golf-kluba, pokraj terena, a na plaži
je neki postariji muškarac šetao psa čije je jurcanje jako odudaralo od
vlasnikovog sporog hoda.
“Drago mi je što te vidim, Lydia”, reče John; nije primijetila da prilazi,
pa se iznenađeno trgnula. “Vidio sam dim. Došao sam vidjeti treba li ti
što.”
“Hvala, Johne. Namjeravala sam svratiti kasnije, nakon što sve
raspakirani. I hvala što si kosio travu. Ako ti to odgovara, ostat ćemo pri
uobičajenom dogovoru.” Postavši svjesna urne, prebacila je vrećicu iz
desne ruke i polako zatvorila prtljažnik.
“Ma naravno, nije nikakav problem. Mogu ti pomoći s tim
vrećicama?”
Znajući da će biti lakše prihvatiti nego odbiti njegovu ponudu,
pružila mu je dvije vrećice, a kad je krenuo prema vratima ljetnikovca,
opet je otvorila prtljažnik i prebacila svoju kabanicu preko urne.
Preostale su samo dvije-tri vrećice koje je brzo pokupila.
“Slobodno uđi, Johne”, rekla je vidjevši da oklijeva na vratima.
“Moram samo zaključati auto.”
Blag čovjek pun plahosti i pristojnosti. Netko tko nikad nije otišao iz
sela i tko je radio za općinsku upravu u odjelu za parkove i groblja dok
također nije otišao u mirovinu. Prije mnogo godina išli su u ribolov
čamcem njegovog oca. Na sprovodu u Belfastu jedva ga je prepoznala u
odijelu koje je, sudeći po širokim reverima, vjerojatno kupio još 1980-ih.
Poslije su joj se on i njegova žena Gillian gotovo ispričali što su došli i

~ 143 ~
Knjigoteka
 daša&anna

pomislila je kako su osjećali da nisu dostojni tog svečanog događaja, ali

njihova joj je prisutnost značila više od prisutnosti bilo kojeg uglednika.
Kad sve bude gotovo, dat će im nešto - možda jednu od Donovih knjiga s
posvetom i mali ček ako na koncu proda ljetnikovac.
“Čudno je bez njega”, reče John stavljajući vrećice na kuhinjski stol.
“Navikao sam se prolaziti mimo kuće i vidjeti ga kako sjedi za stolom kod
prozora i radi. Bogme je radio i danju i noću. Valjda je tražio riječi.”
Polako je nadlanicom obrisao usta kao da su ga vlastite riječi iznenadile i
na usnama mu se zadržao neki ostatak zbog kojeg mu je neugodno.
“Tražio riječi. Tako je, Johne. Hoćeš ostati na čaju? Stavila sam vodu
da zakipi.” No poznavala ga je dovoljno dobro da pretpostavi da neće;
kad joj je zahvalio i odbio, otpratila ga je do vrata. “Pozdravi Gillian.
Hvala vam oboma što ste došli na sprovod. Cure dolaze sutra na dan-dva.
Navratite uskoro pa ćemo se napričati.”
Samo je kimnuo i otputio se stazom svojim dobro poznatim sporim
hodom. Puhao je blag povjetarac natopljen mirisom večernjeg mora dok
su tanke vijugave bijele linije lelujale po nemirnom crnilu površine koje
se protezalo u neizmjernu daljinu.
Uzela je šalicu čaja i sjela na tronožac kod vatre. Komad drva
zapucketao je i mali pljusak iskri rasuo se po ognjištu. Pogledala je male
crne mrlje na mjestima gdje je tepih kod kamina bio oprljen i prešla
stopalom preko njih kao da bi ih to moglo ukloniti. Uvijek je volio paliti
drvo. Ponekad joj se činilo da će zapaliti dimnjak. Jednom prilikom spalio
je recenziju koja mu se nije svidjela - kremirao je cijele novine, gurnuo ih
je kroz rešetku, zatim ugurao štapom kad ih je plamen rastvorio.
Naravno, u svemu tome najviše je volio dramatičnost. Nije zapravo imao
mnogo loših recenzija - sve je to bilo previše incestuozno, previše nalik
na zatvoreni klub, a u svijetu koji se zasniva na uskoj mreži međusobnih
veza nitko neće previše talasati ni odvažiti se na neslaganje, iako su,
slutila je, neki sve više smatrali da su mu pjesme staromodne. A ipak, u
njemu je stalno ključala gorka spoznaja da po talentu, te stoga i po
uvažavanju, nije ravan uistinu velikim sjevernim pjesnicima koji su
tijekom cijele njegove karijere pobirali sve nagrade koje su se
dodjeljivale.
Uvijek je volio ostavljati dojam velikodušnosti. Da su bar svi znali
kakva je gorčina, kakva paranoidna ljubomora, kakva bolna bojazan da bi
ga netko mogao omalovažavati tinjala tik ispod površine njegovog
širokogrudnog prihvaćanja novih pjesnika, ne bi bili toliko spremni
rumenjeti se od zadovoljstva slušajući njegove pohvale. A nitko nije
dobivao više ohrabrenja od onih mladih žena čiji su se talenti, koliko god
~ 144 ~
Knjigoteka
 daša&anna

bili oskudni, spojili s dobrim izgledom. Nastojala je ne misliti na te žene,

ali što se više trudila, to je više vatra budila sjećanja dok njihova lica i
imena nisu blago zasjala u plamenovima koji su se širili. Onih za koje je
znala. A bilo joj je drago što ne zna za ostale. Dosad se već trebala
jednostavno umoriti od svega toga, ali nešto je u njoj ustrajno budilo
novu srdžbu te je drhtavim rukama stisnula šalicu kao da drži gorki
kalež, prestrašena da bi se svakog trena mogao preliti i uliti nov život
svim starim ranama.
Bila je tu Lorna iz sveučilišne knjižnice - ona je vjerojatno bila prva -
crnokosa mršavica počupanih obrva koja je nosila uske suknje i izgledala
kao da je sprešana između stranica debelih svezaka o pravu koje je tako
predano čuvala. Urednice u nakladničkim kućama - bar dvije od njih. Jesu
li to smatrale dodatnim postignućem u svojim životopisima? Uvijek se
pružala zgodna prilika kad je putovao u London i nedvojbeno su mu bile
na raspolaganju kao dio usluge koja je išla uz hotelsku sobu. Njihova lica i
imena zadržala su se tek nejasno u njezinom pamćenju, ali zamišljala ih
je kao školarke srnećih očiju i sladunjavih glasova što zvone iz usta
namazanih crvenim ružem koje sigurno misle da bi propustile važnu
priliku kad bi pustile da im promakne takva intimna književna veza.
Zatim, u kasnijim godinama, bile su tu studentice koje su dolazile radi
istraživanja, uglavnom Amerikanke, radile su na disertaciji s nekim
blesavim naslovom koja se uvijek temeljila na ganutljivoj predodžbi o
romantičnoj Irskoj i neizbježno su tvrdile da im neki daleki predak
potječe odavde. One su bile i najupornije, bez uviđavnosti često su ga
kontaktirale i ulizivački molile za samo još jedan odgovor. Sve su bile
iskorištene i odbačene - nakon nekoliko godina vjerojatno se ne bi sjetio
ni kako su se zvale; pretpostavljala je da bi se na koncu umorile od slanja
e-mailova na koje nije odgovarao i molbi da pročita njihove dovršene
radove koje je ignorirao. Naravno, Antonia je bila iznimka. Ta joj je
uspomena bar izmamila osmijeh upravo kad je vatra iznenada potvrdno
zapucketala.
Vani je vjetar jačao, uvlačio se ispod krovnih crepova, na trenutak ih
pomičući i nadižući, a oni su se tresli kao da se bune. Oblačić dima uletio
je u sobu i pokušala ga je raspršiti mahanjem. “Zekomorka”, tako ju je
zvao, i možda je referenca na film 27 koji, znala je, nikad nije gledao bila
prilično točna. Napasna zekomorka u kojoj je njihovo zbližavanje, što god
ono obuhvaćalo, očito izazvalo neuračunljivost i koja je to budalasto

27
”Kobna privlačnost” (1987) s Glenn Close i Michaelom Douglasom u glavnini ulogama.
Izraz “zekomorka” (u izvorniku bunny boiler) odnosi se na činjenicu da je opsesivna
glavna junakinja skuhala zeca koji je bio ljubimac glavnog junaka.
~ 145 ~
Knjigoteka
 daša&anna

protumačila kao obećanje buduće veze, a veza je zapravo završila odmah

nakon što je počela. Došao je k njoj kukajući kao dječarac, uznemiren
žestinom te harpije koja je, po svemu sudeći, digla ruke od svih drugih
aspekata svog života i posvetila se jedinoj pravoj vjeri; njezina nametljiva
prisutnost iznenada je bacila sjenu na svaki budni trenutak njegove
dnevne rutine. Bila mu je u ulaznoj pošti, na drugom kraju telefonske
linije mrmljala je poput izbezumljene Molly Bloom 28 svoje zavjete koji su
zvučali kao bajanje, ili bi se ustobočila u prvom redu na svakoj njegovoj
pjesničkoj večeri ili nastupu kao siva vrana s crnom ćubom guste,
kovrčave kose. Jednom su je poslije večere opazili kako se skriva u
grmlju u vrtu. Ona je uživala u toj epizodi, uvijek je iznova s hinjenom
naivnošću pitala što je moglo nagnati tu ženu da se tako ponaša i
zabavljala se kimajući s prividnom iskrenošću kad je on to pripisivao
nekakvom duševnom poremećaju.
Stoga joj je bilo pomalo žao kad se pokazalo da je Antoniina viza
odavno istekla i sveučilište ju je zbog toga žurno otpravilo natrag u
Ameriku. Veselio ju je prolazan nalet straha što ga je njezino bjesomučno
proganjanje ubrizgalo u njegov sređeni život, trnci koji su ga prožimali
zbog iskustva da stvari izmiču njegovom strogom nadzoru. No što je bilo
tim ženama? Istinabog, do smrti je zadržao stanovitu sirovu privlačnost,
ostao je visok i vitak, uspravnog držanja, njegova nekoć crvena kosa
izblijedjela je, a izvorna boja zauvijek je nestala kad je počeo redovito
bojiti kosu. Koliko god bio tašt, njegove prodorne zelene oči nikad se nisu
zamaglile ni izgubile živu pronicavost. No zureći u tajne spilje vatre,
rekla je sebi da izgled sam po sebi nije mogao objasniti veze koje je cijeli
život uspostavljao. Jesu li mislile da će im sonetima podariti besmrtnost?
Jesu li mislile da on, nakon što se “potroši”, izbacuje svoju žudnju u
jampskim pentametrima? Ili ih je opčinjavao misterij - nada da će se
povezati s nekom iskonskom snagom mašte koja će u njima probuditi
vlastitu puninu života? Sada joj je bilo previše lako reći da ona sama
nikad nije tražila to buđenje i svu krivnju za to pripisati njemu. U ustima
je osjetila jaku gorčinu te spoznaje i na trenutak je osjetila poriv da je
ispljune u vatru, ali i taj se ljutiti nagon razlio po žalu otužnog
oklijevanja.
Čaj se ohladio, ali i dalje ga je držala. Možda nikad nije bila dovoljno
hrabra, a onda, kad se strast s godinama postupno slegla u isprazne
nužnosti braka, pustila je da je iscrpi i nadvlada neizrečena sila njegove
volje, pa je pokoravanje vlastitog života sveprisutnoj, budućoj
mogućnosti da će se nešto roditi iz njegovog pera postalo način

28
Iz Joyceova Uliksa; roman završava njezinim dugini monologom.
~ 146 ~
Knjigoteka
 daša&anna

razmišljanja, način života koji se nije dovodio u pitanje. Svojedobno se

radovala svakom novom ostvarenju, smatrala ga je blagoslovom,
prinošenjem dara koji je posredno koliko-toliko osvjetljavao i nju, ali i to
je izblijedjelo, i samo su joj djeca donijela ono što joj je trebalo da preživi
postupno paranje i raspadanje svakodnevnog života. Pomislila je na
svoje dvije kćeri koje dolaze sutra ujutro. Pomislila je na svog
izgubljenog sina koji nikad neće doći kući. Znala je da će se rasplakati
ostane li sjediti ondje, pa je ustala, odnijela šalicu u kuhinju i prolila ono
malo čaja što je preostalo. Prazne vrećice iz Tesca posjetile su je da je
urna ostala u autu, ali nije ju htjela unijeti, nije htjela podijeliti tu noć s
njim jer je znala da su mu u dubini duše njihova djeca bila mrska.
Naravno, on ih je i volio, ali vjerovala je da se negdje duboko u njegovoj
ljubavi skrivala misao da su djeca uljezi koji odvraćaju njezinu, a
ponekad i njegovu pozornost od onoga što bi trebala biti njihova
najvažnija služba.
Stavila je zadnji komad drva u vatru i trudila se ne vidjeti ništa osim
onoga što je doista bilo pred njom, trudila se ne misliti na Roseanne. No
činilo se da vjetar što se uvija oko ljetnikovca i trese tanka prozorska
okna, koja nikad nisu zamijenili dvostrukim staklima, šapće njezino ime.
Roseanne, koja se nije mogla tako lako izbrisati ni svesti na status
usputne prolaznice. Sada međutim nije u njoj izazivala gorčinu, iako je
najduže trajala i prema njoj je, pretpostavljala je, osjećao nešto što je
moglo biti iskrena i stvarna ljubav. Došla je na sprovod i ronila stvarne
suze, oči su joj još bile mokre kad su se poljubile u obraz. Možda bi ona
bila prava žena za njega. Bila mu je ravna po intelektu, a iako nije bila
puno mlađa, i dalje se tvrdoglavo držala sve slabije iskre svoje ljepote. I
sama je bila pjesnikinja, književnica, stalno prisutna u svijetu umjetnosti,
i njihov je odnos potrajao više od dva desetljeća. Dolazila je u ljetnikovac
s raznim povodima, tobože radi intervjua ili prikaza koje je pisala -
vjerojatno je i tu spavala s njim. Ako je itko trebao biti na plaži na
posljednjem oproštaju, onda je to, znala je, bila Roseanne, ali, srećom,
nije bio tako nepromišljen da i tu uputu uvrsti na svoj popis; čak i da jest,
ne bi mogla dovesti svoju djecu u takvu neugodnu situaciju.
Znajući da to ne može više odgađati, otišla je do auta i izvadila urnu.
Nadala se da će vjetar stati prije ranojutarnjeg obreda koji je zamislio.
Kao da traži odgovor, dignula je pogled prema oblacima koji su bili
posuti crnim mrljama i obrubljeni crvenilom, čula je prigušeno glasanje
galebova šibanih jakim naletima vjetra. Možda je bilo glupo što je
poslušala njegov glas s one strane groba, možda nije trebala nagovoriti
cure na putovanje koje, kako su joj već neizravno dale na znanje,
smatraju velikom i neočekivanom gnjavažom. No sve je ostalo obavila u
~ 147 ~
Knjigoteka
 daša&anna

skladu s njegovim željama, pa je imala osjećaj da bi trebala ispuniti i tu

zadnju obavezu, a stvar je bila i u tome što to nije htjela napraviti sama,
nikad više nije htjela biti nasamo s njim. Bilo je to glupo, ali počela je
misliti da bi svako odstupanje od njegovih zapisanih želja izazvalo
njegovo nezadovoljstvo, koje bi nekako moglo naći vlastiti nametljiv
način da se obznani. Htjela je završiti s tim. Cure će dakle doći avionom iz
Londona, u Belfastu će sjesti na vlak i ona će ih dočekati na postaji, obavit
će to sljedećeg jutra, a kasnije istog dana odvest će ih natrag u zračnu
luku.
Unijela je urnu u kuću, stavila je na policu iznad kamina, zatim ju je
spustila i stala tražiti neko manje upadljivo mjesto. Isprobala ih je
nekoliko, pažljivo je odlažući i promatrajući je kao da je u pitanju
ukrasna vaza koju smješta kao završni potez pri uređenju interijera, ali
nigdje joj se nije činilo ispravnim, pa ju je stavila na pločice ognjišta gdje
je prije bilo naplavljeno drvo za vatru, potom je otišla u kuhinju i otvorila
jednu od dviju boca vina koje je donijela.
Od njezinih dviju kćeri Annu je trebalo više nagovarati. Prvi
telefonski poziv završio je s dojmom da nikako ne može doći, navela je
obaveze na poslu, važnost priče o izrabljivanju ilegalnih imigranata na
kojoj je radila za list, rok za predaju koji joj visi nad glavom. Možda je
prevagnulo to što majka nije bila ljutita ni svadljiva; možda pak to što ju
je zamolila da bude prisutna kao da bi dolaskom napravila uslugu njoj
osobno. A možda je posrijedi bila samo krivnja djeteta koje je našlo svoj
put u svijetu i nikad nije osjetilo potrebu da se osvrne. Koji god bio
razlog, nakon sat vremena nazvala ju je i rekla da je promijenila prvotnu
odluku. Bilo joj je drago što Anna dolazi jer je zahvaljujući
desetogodišnjoj karijeri u novinarstvu postala, ako već ne tvrdokorna,
onda u svakom slučaju vrlo samopouzdana, i možda će se moći malo
osloniti na snagu svoje kćeri dok se ne spusti zavjesa na završetku ove
njegove posljednje javne predstave.
Iako je pokazala jednak manjak oduševljenja, Francesca je lakše
pristala ispuniti njezinu molbu. Ona je bila potresenija na sprovodu i sve
je vrijeme držala majku za ruku; činilo joj se da je u pitanju više bila
potreba da dobije utjehu nego pokušaj da je pruži. Nad grobom,
spuštajući svoju ružu u otvorenu raku, slomila se i toliko se tresla da je
načas izgledalo kao da bi mogla upasti unutra. Bilo joj je čudno vidjeti
takav izljev osjećaja prema ocu koji joj je često uskraćivao svoj blagoslov.
“Pusti ga neka ide, Francesca”, šapnula joj je. “Pusti ga.” Neka pusti oca
koji ju je stalno zadirkivao, ponekad i uvredljivim primjedbama o karijeri
i o malom obrtu koji je otvorila u Londonu - bavila se dizajniranjem i

~ 148 ~
Knjigoteka
 daša&anna

izradom vjenčanih haljina i šešira za gradske bogataše. Možda je smatrao

da je to nedostojan posao za njegovu kćer. “Premazivanje kaćiperki
šećernom glazurom”, tako je to opisao, smijuljeći se vlastitoj duhovitosti i
nimalo ne cijeneći naporan rad i predanost koje je godinama ulagala u to;
razvila je posao krenuvši od nule nakon što je diplomirala na umjetničkoj
akademiji. Sada je kao i svi drugi nastojala prebroditi recesiju i ni jedan
jedini put od njih nije tražila nikakvu novčanu pomoć, niti su joj je oni
mogli dati.
Prema Anni se barem, premda je razvio prezir prema tisku za široke
mase - “ptičurine strvinari koje kljucaju i žive i mrtve”, tako je volio
govoriti o tome - ophodio s nevoljkim poštovanjem jer u svom zvanju
barata riječima. Annu je međutim iritiralo kad bi povremeno, i potpuno
pogrešno, natuknuo da joj je to što je njegova kći sigurno išlo na ruku i
poguralo karijeru. Dok Francesca nikad nije bila sasvim sposobna
zaštititi vlastitu ranjivost, Anna je pri odrastanju rado prihvaćala
odmjeravanje snaga i često mu nije ostajala dužna. Kao tinejdžerica
prozrela je očev blistav sjaj i odonda je uživala podbadajući ga i
uspoređujući ga, na njegovu štetu, s drugima koje je, znala je, smatrao
lošijim autorima ili je na njih bio ogorčen. Ponekad bi prolazeći pokraj
njega citirala kitice ispraznih pop-pjesama i onda izjavila: “To je pravo
pjesništvo”.
Zašto li je onda Anna stajala nad grobom bezizražajnog lica, a
Francesca je ridala poput djeteta? Natočila si je još jednu čašu vina i,
vrteći je polako u ruci, gledala kako je prožima svjetlo vatre. Možda zbog
toga što je Francesca shvatila da više nikad neće moći dobiti očevu
pohvalu za kojom je potajno čeznula? Nikad nisu bili obitelj sklona
napadnom, zapravo ni otvorenom izražavanju osjećaja, a bili su to još
manje, ako je to moguće, nakon Roryeve smrti. Znala je da će se, bude li
sada mislila o Roryu, sve raspasti i više nego što se već raspalo, a morala
je još preskočiti tu zadnju preponu, pa je ustala i otišla do prozora, ali
staklo joj nije dalo ništa osim vlastitog nejasnog odraza. Iza nje iskrila se
vatra i sjene su bjesomučno lelujale na bijelim zidovima sobe u kojoj još
uvijek nije upalila svjetlo. Iznenada se osjetila sputano između četiri zida
i poželjela je slobodu večeri, pa je ispila vino, odložila čašu na njegov stol,
postavila zaštitnu ogradu za kamin i navukla kaput, a onda je prešla
cestu i zaputila se uskom stazom između dina.
Trava oštra kao britva njihala joj se oko nogu, ali znala je da je ne
smije dirati, kao dijete je otkrila koliko je lako porezati se na nju. U novoj
zgradi s apartmanima namijenjenoj turistima, pokraj terena za golf, samo
je na jednom prozoru gorjelo svjetlo. Svojedobno je potpisala peticiju da

~ 149 ~
Knjigoteka
 daša&anna

joj se uskrati dozvola za izgradnju. I on je bjesnio zbog tog projekta, čak

je zatomio svoj cjeloživotni otpor prema potpisivanju peticija - nije čak
potpisao ni onu o ratu u Iraku ili o rezanju sredstava iz proračuna za
umjetnost. Možda ga je pridobilo naivno uvjerenje organizatora peticije
da će njegovo ime imati težinu u očima projektanata, možda je i sam
vjerovao u to, a onda je još više bjesnio kad se pokazalo da je to iluzija.
Njoj apartmani nisu smetali, uglavnom je u njima nekog bilo samo
vikendom i praznicima; vjerovala je da djeca koja se ljeti kupaju u moru
u kupaćim kostimima i miris roštilja donose novu životnost mjestu.
Dodatni prihod dobro je došao malobrojnim lokalnim trgovinama i činilo
se da svi mogu naći zajednički jezik bez ikakvih problema. A recesija je
došla u pravom trenutku, naime u tom smislu da investitori sada
vjerojatno neće nahrupiti ovamo kao što se dogodilo na drugim mjestima
na obali, koja su toliko načičkali apartmanima da se više ne mogu
prepoznati.
Malo je posrnula silazeći prema plaži, a hladan povjetarac s mora
puhao joj je u lice i mrsio kosu, pa je na trenutak pomislila da se vrati
toplini vatre, ali onda se sjetila koliko se osjećala sputano i počela je
žustro koračati niz plažu. More se polako povlačilo i hodala je pojasom
gdje je pijesak koji je donedavno bio pod vodom svjetlucao i posve čist se
protezao ispred nje. Odjednom joj je palo na pamet da je trebala
provjeriti kada se more diže, a kada se spušta. Hoće li biti plima ili oseka
kada dođe taj trenutak? I je li to važno? Sjetila se Davida Copperfielda,
Barkisove smrti i toga kako gospodin Peggotty kaže Davidu da ljudi ne
mogu umrijeti duž obale “osim kad je oseka”. Hoće li rano ujutro biti
oseka da ponese njegov pepeo na pučinu? Rekla je sebi da nije važno, da
je on, bez obzira na to koliko je vremena provodio u ljetnikovcu i na to
što je sebe opisivao kao skupljača naplavina, bio gradski čovjek. Opet je
pogledom potražila zeleno svjetlo, ali nestalo je; pod sve slabijim
svjetlom obzor se razlio u mutan, kos potez ugljenom. Bilo joj je drago
što će ujutro doći njezine kćeri jer već je shvatila da mora platiti cijenu za
ono što je prije doživjela kao rasterećenje, ali je sada polako prešlo u
spoznaju da je sama. Sva osamljenost koju je iskusila u četrdeset pet
godina braka imala je veze s jačim ili slabijim dojmom u njezinoj glavi
koji bi na koncu uvijek izblijedio suočen sa zahtjevima svakodnevnog
života. Sada se činilo da je stvaran i da mu ne može pobjeći; stopala su joj
iznenada malo utonula u mekši pijesak, i premda je rekla sebi da biti sam
nije isto što i biti osamljen, nije mogla naći nikakvu razliku između tih
dvaju stanja.
Je li se zbog glupe nostalgije ili možda zbog selektivne amnezije sada
prisjećala njihovih ranih dana, kada je ono što je postojalo između njih
~ 150 ~
Knjigoteka
 daša&anna

sličilo sili prirode, kada je uletio u njezin život sa svom snagom instinkta
i nagona koji su svako praktično razmišljanje učinili bespredmetnim? On
uopće nije držao do stvari u koje je, kako su njoj govorili, važno vjerovati,
a budući da nikad nije znala zašto bi zapravo i ona trebala vjerovati u
njih, odnijela ih je bujica nečega što nije mogla nazvati drukčije doli
strašću. Unatoč hladnoći od koje su je peckali obrazi i zbog koje je
podigla ovratnik kaputa, grijala ju je vrućina sjećanja na to. Djevojci pet
godina mlađoj od njega s gotovo nikakvim znanjem o knjigama ili o
pjesništvu to je izgledalo kao pustolovina koju joj život nikad nije dao i
možda nikad više i neće. I da, zaveo ju je riječima, šaptao joj ih je na uho
kao što je meka čipka morske pjene sada lelujala zavodeći obalu. Uzeo ju
je svu - ne, to nije istina - ona je dala cijelu sebe, nimalo se ne obazirući ni
na prošlost ni na budućnost, očajnički želeći samo živjeti u sadašnjosti
koja je naizgled sadržavala sve što bi joj ikad moglo trebati. I da, bila je u
nekim od najranijih pjesama, neimenovana, ali utkana u pletivo riječi.
Iako joj ni jednu jedinu nije formalno posvetio, znala je da je dio nekih,
makar samo zahvaljujući tome što je stajala u sjeni opisanog iskustva.
Davno prošlo vrijeme. Prije cijelog jednog životnog vijeka. Vrijeme
kad je znao kako biti vedar i zabavan, kako vješto oponašati poznate
ličnosti i razne naglaske, ljubitelj noćnih izlazaka na piće i dobrih viceva.
Zbog čega se to ugasilo? Što je zaustavilo riječi koje je šaptao u onim
najprisnijim trenucima i koje su se najčešće vrtjele oko sunca, mjeseca i
zvijezda? Možda je ona bila kriva. Možda na koncu nikako nije mogla biti
dovoljna da utaži potrebu, kakva god ona bila, zbog koje se udaljio od nje,
zbog koje je polako odlebdio u neku drugu orbitu koju je jedva mogla
nazreti, a nikad istražiti. Ni kad joj se vraćao, nije bilo kao prije, nikad
nije bilo one slatke zbrke tajanstvenih i samo napola shvaćenih riječi
kojima ju je zavodio. Pomislila je na Dezdemonu, na to kako je pohlepno
gutala Otelove priče, a onda sve to odbacila spoznavši da nijedan od
osjećaja koje je nekoć budila u svom rječitom ljubavniku nikad nije
dosegao žestinu ljubomore.
Njih dvoje nikad se nisu burno svađali; nikad je nije ponižavao u
javnosti ni kritizirao. Možda mu to nije trebalo. Umjesto toga bilo je tu
tek polagano puštanje, poput postupnog slabljenja stiska čvrsto
isprepletenih ruku, a onda su oboje polako klizili unatrag na odvojene
putanje svojih života.
Neki muškarac lovio je ribu na stijenama na kraju doka, ruku u kojoj
je držao štap ispružio je nad morem, ali previše se smračilo da bi mogla
razabrati uzicu. Došlo joj je da ode do njega niz kameni dok koji je s obje
strane bio zaštićen stijenama i obrati mu se. Pita je li štogod ulovio. Došlo

~ 151 ~
Knjigoteka
 daša&anna

joj je da ga pita je li ona kriva za to što nije bila dovoljna. Je li trebala

izgraditi vlastiti život, pokušati naći nekoga tko bi je volio takvu kakva
jest i tko bi se služio samo iskrenim riječima koje bi bile tu i nakon što se
stiša oluja strasti. Imala je drugog - samo jedanput, i trajalo je samo
nekoliko mjeseci. Prije gotovo dvadeset godina kolega na poslu tražio je
utjehu poslije razvoda, a nakon svega bio je tek izvor svakodnevne
nelagode dok nije zatražio premještaj. Zapravo joj je bilo drago kad je
utekao, znala je da je to s njene strane bio samo jadan i slab pokušaj
osvete za muževu najnoviju avanturu, ali time je samo pogoršala stvari
jer se unatoč svojim nagovještajima i spremnosti da se ispovjedi i izrazi
kajanje razbila o bedeme njegove ravnodušnosti i potonula u tišinu.
Zeleno svjetlo opet je treptalo. Pomislila je na Gatsbya kako stoji
pokorno se moleći svjetlu na kraju Daisynog doka. To je bila jedna stvar
na kojoj bi trebala biti zahvalna - sama se obrazovala, naprosto je gutala
knjige. Pa ako ni zahvaljujući tome nije postala dostojna, bar joj je pružilo
uživanje i kritičko znanje kojim se mogla služiti. S vremenom je mogla
prepoznati njegove slabije pjesme, one koje su samo popunjavale
prostor, znati a da joj to nitko ne kaže koje su, kako je on to nazivao,
“konfeti”, a koje zaslužuju pohvalu. Najistinitije pjesme najviše su je
brinule jer nikako nije mogla shvatiti kako takva savršena istina može
izvirati iz nekoga tko je tako često prijetvoran. Doživljavala ih je kao
prijetnju jer joj se činilo da se mogu dići iznad nje i prekriti je svojom
sjenom, gotovo joj se rugati potpunom nepovezanošću sa životom koji
su, kako je pretpostavljao svijet, njih dvoje dijelili.
Osvrnula se prema obali, prema kućama koje gledaju na more u
kojima je onkraj prozora s razmaknutim zavjesama bilo upaljeno svjetlo.
Valjda i nema razloga da ih navuku kad samo more viri unutra. Jedna
ptica vragolasto je letjela iznad površine, gotovo dotičući krilima zapetu
klopku valova. Pod stopalom joj je kvrcnula školjka koju nije opazila.
Svojedobno je i sama pokušala pisati pjesme, brižno ih je skrivala da ih
on ne vidi, a onda su je strah da će ih otkriti i zamišljanje njegovog
prezrivog smijeha potaknuli da ih uništi, sve ih je izrezala na sitne
komadiće kao da su ljubavna pisma koja bi joj, kad bi bila otkrivena,
mogla uništiti život. Nadala se da kad se prekosutra ujutro okupi sa
svojim kćerima na tome mjestu, neće biti vjetra i da će biti oseka, tako da
voda odnese zadnje ostatke njegovog bića do dalekih mora.
Htjela je da Rory bude ondje. Njezin jedini sin, mio poput ljubavi u
njezinom pamćenju. Htjela je da nekako premosti godine i da joj se vrati.
Zateturala je na potezu mekanog pijeska i kad je na trenutak ispružila

~ 152 ~
Knjigoteka
 daša&anna

ruke, učinilo joj se kao da njezino tijelo seže ne bi li ga istrgnula iz

zahvata smrti.
Nikad neće moći oprostiti Donu zbog Rorya jer je samo njemu bilo
dopušteno da polaže pravo na njezinog sina. To mu je omogućilo osam
soneta što ih je napisao o njihovom izgubljenom djetetu, time je njegovo
navodno slomljeno srce ovjekovječeno u očima svijeta. Tako ju je
podčinio čak i u tugovanju, a ono što je ona propatila, najstrašnija bol
koju je ikad upoznala, nije našlo glasa ni oduška, baš svaka korozivna kap
godinama ju je izjedala dok su čitatelji tih pjesama uvijek iznova njemu
izražavali sućut. Sućut koju nikad nije dijelio kao što joj nikad nije
pokušao olakšati ili ublažiti makar dio onoga što je pretrpjela. Ni u jednoj
jedinoj pjesmi nije bilo spomena ljubavi s kojom je ona donijela svojeg
sina na svijet i dala mu svaku od njegovih dvadeset sedam godina.
Gubitak i tuga bili su dakle samo očevi, gubitak i tuga oca koji je cijeli
sinov život bio samo nezainteresiran i distanciran, a zadnjih godina i to je
zamijenila sve jača frustracija zbog njegovog navodnog manjka
poduzetnosti.
Sada je posegnula za svojim djetetom i izvukla ga iz sjena na krhko
svjetlo svojeg sjećanja, pa je na sekundu, kad je pognula glavu ne bi li se
zaštitila od vjetra, bio ondje s njom jer je uvjerila sebe da je ljubav uvijek
jača od riječi, i samo je snaga njezine ljubavi bila zaslužna što se tiho
oblikovao oko nje. Njezin sin, koji je obožavao planine i visine, kojeg je
nemiran pustolovni duh poticao da putuje u svjetove o kojima je ona
mogla samo sanjati i koji joj je slao razglednice što su joj njegovim
lijepim, živahnim rukopisom uvijek poručivale da se ne brine. A sada je
tu kao da se sastoji od zrnaca svjetla, blago milovanje mora opralo mu je
smrt s očiju i on teče oko nje, a kad ga pita je li dobro, stavi joj ruku na
rame kao što je uvijek činio i kaže joj da se ne brine, da je sve u redu i da
će uskoro doći kući. Uskoro će doći kući i riječi se ponavljaju kao šapat za
koji se grčevito hvata. To je dobro, odgovara, i kaže mu da će prozračiti
njegovu sobu i napuniti hladnjak jer svaki put kad dođe kući sve je
mršaviji. Jednom je nakon dužeg planinarenja bio sama kost i koža; kad
je obukao novu odjeću iz ladice, bila mu je toliko preširoka da je izgledao
kao da na sebi ima tuđe stvari. Pokušava vidjeti što sada nosi, ali zbijeni
valovi iznenada se rasprsnu u bjelinu, čovjek koji lovi ribu zabaci ruku
prema moru, i on se već ponovo rasplinjava. Glasno izvikuje njegovo ime,
ali čini se da vjetar i neprestano dizanje i spuštanje mora odnose i njega,
pa sada oko nje teku samo noćne struje, i želi viknuti da posuđena
posmrtna odjeća koju ima na sebi pripada nekom drugom. Nekom
drugom. Njegovom ocu. Vratit će je svom mužu, čovjeku kojeg svijet

~ 153 ~
Knjigoteka
 daša&anna

duboko cijeni. Odjenut će ga u nju drage volje, bez ikakvih uvjeta, samo
neka je puste da još malo bude sa svojim sinom.
Glasanje galebova isprekidano vjetrom zasjeklo je tišinu noći, zatim
je zamuknulo, ali odjeci su se zadržali. Iznova je skrenula pogled prema
ribolovcu koji je nepomično stajao na kraju doka. Možda bi i on mogao
pomoći da njezin sin bude spašen, spriječiti da ponovo nestane ispod
valova? Uhvatiti ga blagom udicom njezine ljubavi. Ubrzala je hod, došla
do kraja plaže i koračala duž linije stijena dok nije našla mjesto gdje se
može popeti na betonski dok. Uvijek je to doživljavala kao stazu koja vodi
u samo more, bio je ondje i znak upozorenja da se valja čuvati jakih
valova. Kad su bili djeca, često su na kraju hvatali rakove, ali nikad se nije
osjećala sasvim sigurno, prestrašila bi se, a ostali bi se smijali, kad bi ih
iznenada zasula kiša kapljica.
Pojavio se mjesec, ali oblaci su ubrzo opet zamutili njegov sjaj. Činilo
se da more navire većom silinom, bijela pjena zapljuskivala je pojas
stijena s obje strane. Nadala se da će zvuk koraka najaviti njezin dolazak
jer se nije htjela najednom stvoriti iz tame. Potom je zastala, okrenula se i
pogledala svjetla bara golf-kluba te osjetila želju da se vrati. Često je
odlazio onamo, iako nikad nije igrao; prezirao je sve sportove. Katkad je
ondje i večerao. Povremeno je išao u ribolov, uglavnom bez bogzna
kakvog uspjeha, i stajao je točno na mjestu koje je sada zauzimao
samotni lik koji je polako i graciozno pružao ruku nad mračnim gibanjem
mora. Odlučila je da je prekasno da se vrati, da bi to bio znak da izbjegava
kontakt s ljudima, do kojeg je selo jako držalo. Bit će dovoljno da
razmijeni nekoliko riječi, a onda će se vratiti u ljetnikovac i prihvatiti se
svih onih stvari koje treba obaviti prije nego što stignu njezine kćeri.
Ipak, oklijevala je; kad se jedan veći val razbio o stijene i malo joj
smočio noge, vratio se dio njezinih starih strahova iz djetinjstva. Ponovo
je bacila pogled prema nepokretnom liku i uz iznenadan nalet straha
pomislila da je to njezin muž. Ista visina i težina, isto uspravno držanje
zbog kojeg je izgledao kao da je spreman odoljeti svemu što svijet sruči
na njega. Iskravši se iza oblaka, mjesec je prelio nemirnu vodu tankim
krhotinama svjetla. Znala je da bi mu se, kad bi je sada pogledao, na licu
zamrznuo isti onaj izraz ljutnje, zadnji izraz koji joj je pokazao. Stajala je
bez i najmanjeg pokreta, nije htjela napraviti ni korak dalje, ali uto se lik
okrenuo i polako dignuo ruku u znak pozdrava. Nije se mogla vratiti;
morala je nastaviti do kraja. Činilo joj se da se dok suzio, a navala mora
pojačala. Beton pod njezinim nogama bio je rupičast i neravan. Na sebi je
imao nepromočivu jaknu i pusteni šešir i njegovo lice bilo joj je poznato,

~ 154 ~
Knjigoteka
 daša&anna

ali nije znala kako se zove. Kad se približila, odložio je ribarski štap kod
nogu i okrenuo se prema njoj, gotovo kao da ju je čekao da stigne.
“Lijepa večer”, reče mičući šešir s čela.
“Kako ide?” upitala je.
“Večeras more ništa ne da” Pokazao je stopalom dvije sitne ribe koje
su se bjelasale nasuprot crnilu njegovih čizama. “Bar je podijelilo sa
mnom nekoliko sati mira i tišine, pa se, po svoj prilici, ne bih trebao
žaliti.”
“Dvije ribice - sad vam još samo treba pet ječmenih kruhova i imali
biste čudo.”
“Doista, čudo, kad bi se time moglo nahraniti pet tisuća ljudi.”
Podigao ih je i ubacio u bijelu plastičnu vrećicu, zatim joj je pružio
vrećicu upitavši: “Bi li vam dobro došle?”
Nije ih htjela, nije htjela uza se više ništa što je mrtvo, ali znala je da
ne može odbiti tu ljubaznost, pa mu je zahvalila i uzela vrećicu. On se
potom sagnuo i počeo skupljati svoje stvari. Mjesec je opet na trenutak
zamaknuo iza oblaka, a ona je zatomila želju da pita tog čovjeka je li vidio
njezinog sina i može li joj pomoći da ga izvuče iz mora gdje se koprca
sam i izvan njezinog dosega.
“Žao mi je zbog vašeg gubitka”, rekao je kad se ponovo uspravio,
zatim je po površini vode rasuo nešto što je izgledalo kao sitne kuglice
kruha.
Pomislila je na svog sina, ali rekla je: “Poznavali ste mog muža?”
“S vremena na vrijeme ovdje je pecao, ali mislim da je bio bolji u
baratanju riječima nego u ribolovu.”
“Čitali ste njegove pjesme?”
“Jesam, nekoliko. Moj sin je donio knjigu iz škole. Zbilja se znao
izražavati.”
Nakon nekoliko trenutaka tišine opet mu je zahvalila i krenula
natrag niz dok. Obalna cesta bila je obrubljena žutim svjetlima kuća, koja
su zbog sve gušće tame izgledala još svjetlija. Vjetar je oslabio kao da ga
je dotadašnje naprezanje izmorilo, a crnilo neba narušavao je tek poneki
iskrzan tračak mjesečine. Nije se vratila u ljetnikovac preko pješčanih
dina jer se bojala da se ne spotakne i padne, nego je otišla dužim putem
kroz glavni ulaz pa uz cestu. Ribe su bile doista sitne - da nije bilo
prekasno za njih, vratila bi ih moru - pa je, došavši do ulaznih vrata, na
trenutak zastala jer ih nije htjela unijeti unutra, zatim je izvadila ključ iz

~ 155 ~
Knjigoteka
 daša&anna

brave, otišla oko kuće do stražnjeg vrta i stavila dva mala traka gotovo
savršene bjeline na hrpu pepela.

Znala je da će biti dosta posla pa je donijela crne vreće za smeće i

nekoliko kartonskih kutija. Krenula je od ormara, vadila je obješenu
odjeću, presavijala je i stavljala u vreće. Osjećao se blag zadah plijesni, a
jedan prilično star par hlača imao je bijele mrlje. Bio je tu i neki kiselkast
zadah koji ju je podsjećao na duhan, ali on nikad nije pušio. Metalne
vješalice uzbuđeno su zveckale u gotovo praznom ormaru. Odnijet će
vreće na jedno od obližnjih mjesta za reciklažu. Kod kuće je sve to već
obavila, u ljetnikovcu zapravo i nije imao mnogo odjeće. Digla je njegove
visoke cipele s dna ormara i shvatila da je kiselkasti zadah dolazio od
zemlje koja se zadržala u udubinama i naborima potplata. Nije joj bilo
jasno zašto ih je neočišćene spremio na dno ormara. Držala ih je podalje
od sebe i mislila o tome gdje je sve hodao u njima, u ono vrijeme kad su
bili najsretniji zajedno, a onda je sjela na rub kreveta i sjetila se da ili je
nosio u gorju Atlas u Maroku kad su otišli po Rorya. Pustila ih je da
padnu i zurila u spirale dugih vezica na podu.
Gorje Atlas, bijelih vrhova u daljini unatoč treperavim valovima
vreline koji su ga razdvajali od grada i od mjesta gdje je stajala, na krovu
malog riada 29 koji je on odabrao da u njemu prenoće. Zov na bogoslužje,
zov kojem se nikad više neće odazvati nakon što joj je Bog uzeo jedinog
sina - bar je u vezi s tim Don bio u pravu - pekao ju je na rubu svijesti,
htjela je to ublažiti bujicom srditih riječi, očajničkim ustrajanjem na tome
da je sve to strašna pogreška i da će je, kada dođu do njega, on pozdraviti
s ispruženom rukom, gestom koja ju je uvijek pozivala da nade zaklon u
sjeni njegove ljubavi. Zurenje u bijele vrhove dalekih planina preko kuća
ružičastih zidova sa satelitskim tanjurima i rubljem obješenim da se suši
na ravnim krovovima. Zurenje preko zidova stare palače gdje su rode
ležale u gnijezdima od isprepletenog pruća. Plakanje u stranoj zemlji gdje
dnevna vrelina pritišće do samog ruba umirujućeg hlada, bez predaha,
bez milosti. Činilo joj se da nikad nije bila tako daleko od kuće, ali morala
je ići još dalje, ujutro je s mužem i službenikom iz konzulata morala
putovati kako bi identificirali sina i potom organizirali njegov povratak. S
obližnjeg trga čula se vreva bubnjeva i glasova, a dolje u dvorištu on je
sjedio za stolom prekrivenim mozaikom i pod svjetlom svijeća već je
nešto zapisivao u jedan od onih notesa marke Moleskine koje je uvijek
nosio sa sobom. Već je pisao o svojem gubitku i svojoj boli kako bi svijet
to mogao čitati. Tko će čitati o njezinima? Tko će razumjeti da joj se srce
29
Tradicionalna marokanska kuća ili palača s unutarnjim vrtom ili dvorištem.
~ 156 ~
Knjigoteka
 daša&anna

polako kidalo dok nije imala osjećaj da postoji samo još neizmjeran
ponor niz koji naglavce pada ne znajući hoće li ikada doći do dna?
Nepomično je sjedila na rubu kreveta i na trenutak osjetila da je
ostala bez trunke energije, zatim je okrenula glavu i opazila svoj odraz u
zrcalu na vratima ormara. Kosa joj je bila bezoblična, polegnuta kao da je
nosila šešir, ošišana kratko, prekratko; sa šezdeset dvije na plećima nije
joj se više dalo gnjaviti bojenjem ni trošiti novac na to. Bilo joj je
svejedno. Nijedan muškarac neće više osjetiti žudnju za njom, a ona nije
htjela žudjeti ni za čim drugim osim da proživi ostatak života sa što
manje bola i da vidi da su joj kćeri sretne. Neće se sasvim zapustiti,
odlučila je da će se i dalje truditi, makar samo zbog njih, ali osjećala je
kako se njome širi umor kakav nikad dotad nije upoznala. Prijašnji
osjećaj rasterećenja sada joj je izgledao kao iluzija, samo prolazna
opsjena koja se pretvorila u dim, i morala je napregnuti volju da ponovo
ustane. Stavila je visoke cipele u posebnu, manju plastičnu vrećicu te je
čvrsto zavezala.
Morala je još mnogo toga obaviti do jutra - činilo joj se važnim da sve
očisti i prozrači prije nego što stignu njezine kćeri. Nije htjela da se taj
osjećaj vlage, plijesni i neurednosti nadvije nad njihovu možda i
posljednju uspomenu na ljetnikovac. Sjela je na krevet kao da je opet
umorna i pitala se jesu li njezine kćeri instinktivno shvatile da je
njihovim roditeljima u braku ljubav klizila iz ruku te se, nakon što su to
shvatile, u njima razvila nesklonost da idu istim putem. Uznemirila ju je
pomisao da je doista bilo tako, pa se, odjednom lišena snage volje,
sklupčala na vrhu kreveta okrenuta prema gotovo praznom ormaru.
Utjehe radi, rekla je sebi da su im onih ranih godina, kad je Don još
bio očaran očinstvom jer je bilo novo i kad je uživao u djeci, pružili
sigurno i sretno djetinjstvo. C. S. Lewis jednom je proveo ljetne praznike
u selu i pamtila je kako su se djeca željno okupljala oko vatre u
ljetnikovcu, a Don je čitao priče o Narniji i bilo mu je drago kad mu nisu
dala da prestane. Prije cijelog jednog životnog vijeka. Pogledala je crne
vreće za smeće i prazni ormar koji joj je odjednom izgledao golemo, i
pokušala se sjetiti kakav je bio osjećaj kad ju je ljubav prvi put pozvala da
uđe i otkrije njezinu tajnu, ali zbog kovitlaca godina koje su otada prošle,
nikako nije mogla prizvati u sjećanje onaj prvi nalet svjetla, osjećaj
koračanja po snijegu čije savršenstvo nitko nije pokvario svojim
otiscima. Potom je ustala iz kreveta, zgrabila zadnji komad odjeće -
njegov plavi kućni ogrtač - znajući da bi da je u nekom filmu utisnula lice
u njega i udisala zadnje tragove voljene osobe, ali umjesto toga, već
ljutita zbog svog glupog maštanja, držala je pljesnivi smrad tog

~ 157 ~
Knjigoteka
 daša&anna

skrućenog komada odjeće podalje od sebe, zatim ga je brzo strpala u

jednu od vreća, a ogrtač je probio rupu u previše zategnutoj plastici i
malo je stršio van.
Iznijela je vreće u auto i ubacila ih otraga - bit će vremena da ih se
riješi prije dolaska njezinih kćeri. Slijepile su se jedna uz drugu kao
divovske šljive sa smežuranom i napuklom kožicom. Vrativši se u
ljetnikovac, sjela je pokraj vatre s još jednom čašom vina. Voljela bi sve
spaliti, ali to nije bilo izvedivo i predugo bi trajalo, da se i ne govori o
opasnosti da se zapali dimnjak. Djeca su ga prestala zanimati kad su
porasla, kad im više nije trebao, nakon što su malo-pomalo shvatila da on
ipak nije Aslan 30. Umjesto sudionika u njihovom životu postao je
svojevrstan komentator, promatrao je sa sve udaljenije kritičke pozicije i
stalno je ponavljao istu pritužbu - da njemu nitko ništa ne govori. Nikad
mu neće moći oprostiti što je bio razočaran njima što god da su postigli i
kako im je ponekad to razočaranje, pa i kad je bilo neizrečeno, namjerno
usađivao u svijest.
Otjerao ih je, otjerao je njezinu djecu od nje i sva su gradila živote
daleko od svog doma. Rekla je sebi da je to razlog zašto je Rory stradao u
gorju Atlas, da je njegov otac kriv što je stradao na takvom mjestu, tako
daleko, izvan dosega njezine ljubavi. Mladić koji se na dvadeseti
rođendan popeo na Mont Blanc, koji je osvajao vrhove, koji je imao iza
sebe i neke manje zahtjevne uspone na Himalaju, umro je od posljedica
pada sa staze kojom su sredovječni zadihani turisti svakodnevno sigurno
prolazili slijedeći svog vodiča. Bilo je gluho doba noći i bio je sam:
službeno je tumačenje glasilo da se nekako poskliznuo i udario glavom o
stijenu klizeći niz strmu padinu. Ujutro ga je našao jedan mali pastir, na
tijelu mu nije bilo nikakvih ozljeda, pa je dječak pomislio da samo spava.
Tragična nesreća, tako su to nazvale nadležne osobe, diskretno im dajući
na znanje da je penjanje onuda noću bio opasan izbor i da se nikad neće
doznati zašto se odlučio na to. Njezin sin mrtav među zvijezdama i
snijegom prekrivenim vrhovima dalekih planina. Znala je da će se vratiti
onamo. Nakon što sve konačno bude sređeno, nakon što mu ispuni i tu
zadnju molbu, vratit će se upravo na to mjesto jer mora otići onamo bez
muža, bez njegove knjige u kojoj je precrtao njezinu tugu javnom
trajnošću vlastite. Nekako je znala da će ga, bude li sama, sa svom
ljubavlju koju je svakog dana raspirivalo njezino sjećanje na njega, moći
zazvati i makar na trenutak ponovo oživiti te ga napokon dovesti kući.
Prisilila se da se trgne, bila je dovoljno prisebna da shvati da joj
samosažalijevanje neće donijeti ništa osim bezvoljne oduzetosti.
30
Središnji lik “Kronika iz Narnije” C. S. Lewisa, lav božanskih moći.
~ 158 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Obećavši sebi da više neće piti vino - imala je previše posla - počela je
trpati knjige s polica u kartonske kutije, povremeno izdvojivši poneku
koja je bila njezina ili koju je htjela zadržati. Kad je došla do zbirki
pjesama drugih autora, sve ih je pregledala i stavila na stranu svaku koja
je bila potpisana ili je imala posvetu. Ostale će odnijeti u Belfast i donirati
ih antikvarijatu u blizini sveučilišta. Pažljivo ih je složila u kutije s
hrptovima prema gore kako bi ih cure mogle pregledati i uzeti što god im
se svidi, ali nije mislila da će išta uzeti - čak ni požutjela i ofucana džepna
izdanja Narnije koja su nekako uspjela preživjeti godine zanemarivanja.
Njezine kćeri, po svemu sudeći, nisu bile sklone nostalgiji ni osvrtanju u
prošlost; nije bila sigurna je li to dobro ili loše.
Vidjela je primjerak Eneide koji je prije stavila na policu iznad
kamina. Knjiga je još uvijek bila malo otvorena na mjestu na kojem ju je
ostavio prebačenu preko naslona za ruke naslonjača. Iz znatiželje je
pogledala stranice i vidjela da je čitao 6. knjigu u kojoj Eneja silazi u
podzemni svijet. Čudilo ju je što je uopće imao potrebu čitati tu knjigu s
obzirom na to koliko je kroz godine proveo vremena s njom. Pogled joj je
privukao odjeljak, jedan od mnogih podvučenih olovkom, u kojem je
Eneja triput pokušao zagrliti svog oca, ali triput mu se utvara rasplinula
u rukama “laka poput vjetra, poput sna”. Zatvorila je knjigu i strpala je u
kutiju, nije htjela misliti o tome što bi to moglo značiti, ako išta i znači.
Uostalom, nije joj ostavio uputu da ga preda podzemnom svijetu, nego
vječnom gibanju mora i sjaju zore novog dana. Odjednom je osjetila da se
od nje traži da olakša njegov posljednji bijeg, konačno izbjegavanje
onoga što u smrti pritišće svakog drugog.
Radni stol kod prozora bio je prekriven raznim papirima i
dokumentima. Nije znala gdje da počne, ali shvatila je da je važno da sve
dovede u kakav-takav red. Preko svog agenta već je sredio da knjižnica
nekog američkog sveučilišta za skroman iznos otkupi sve njegove spise i
proveo je mnogo vremena arhivirajući obimnu građu u velike fascikle i
razvrstavajući je po naslovima svojih zbirki. Znala je da fascikli sadrže
prve nacrte pjesama, korespondenciju s nakladnicima i kolegama,
recenzije i članke koje je pisao za časopise i novine. Najvjerojatnije se
ništa od toga nije osobno ticalo nje ili obitelji, ali odlučila je provjeriti
prije nego što sve odnesu. Bio je to još jedan njegov način da izmakne
smrti. Samim pjesmama pridodao je i arhiv za knjižnicu, i pretpostavljala
je da će u budućnosti pregršt istraživača mozgati nad svakim retkom i
nad svime što je prekrižio. Urednik jednog od onih časopisa za poeziju
koji se distribuiraju diljem svijeta, koji su duboko uvjereni u svoju
iznimnu važnost te podaruju ili uskraćuju objavljivanje poput oligarha
koji donose presude, već je od nje zatražio intervju. Do besvijesti je
~ 159 ~
Knjigoteka
 daša&anna

gnjavio o umjetničkom pedigreu svog časopisa, a onda se odvažio iznijeti

pravu svrhu svog poziva, naime da se domogne neke zadnje neobjavljene
pjesme i tako preduhitri suparničke publikacije koje, bez sumnje, mrzi iz
dna duše. I jedno i drugo je odbila. Prepuštanje cijele građe knjižnici
američkog sveučilišta omogućit će joj da izbjegne sve druge lešinare koji
s nadom kruže oko trupla njegovog života i rada.
No doista je bilo novih pjesama. Znala je da je radio na novoj zbirci;
kopajući po papirima i neodgovorenim pismima, mičući u stranu rječnike
i slično te stare novine s napola riješenim križaljkama, našla ih je u
jednom tankom kartonskom fasciklu. Neke su bile otipkane, po tome je
znala da su, iako još nisu bile gotove, došle dalje od faze početnog,
provizornog nacrta, a druge su još bile u prvoj, rukopisnoj fazi. Neke nisu
imale naslov, ali svaka je imala broj koji se odnosio na predviđeni
redoslijed. Nije se činilo da je napisao cijelu zbirku, ali nije ih ni mnogo
nedostajalo. Bila je tu i naslovna stranica; zbirci je dao naslov Snovi o
moru, koji u njoj nije budio nikakvu posebnu asocijaciju, ali držeći fascikl
u ruci, iznenada se usplahirila. Vratila je pjesme na stol jer je znala da će,
ako ih sada pročita, opet čuti njegov glas, a nije bila sigurna da to želi.
Iako su joj se oči instinktivno okretale prema urni koja je i dalje bila na
ognjištu, činilo joj se da je sve dio njegovog plana da nadvlada smrt, da se
dio njega opire sponama, a onda se sjetila da je Rory, koji je uvijek nosio
ležernu odjeću, pokopan u jednom od očevih tamnih odijela, njezin sin,
koji je cijeli život stremio kristalnom zraku visina, pokopan pod hladnu
zemlju, i razljutilo ju je što njegov otac sada nastoji uteći. Neka uzme
natrag posmrtnu odjeću njihovog sina, neka optereti sebe spoznajom da
je njegov život već proživljen, njegove pjesme napisane.
Oklijevala je, ruka joj se blago tresla. To što je držala u ruci već je
nametalo svoj primat, odgovornost koju je imala kao čuvarica tih
pjesama. Znala je da ih unatoč svemu drugom mora ostaviti na sigurnom
kod njegovog agenta i urednika koji će odlučiti jesu li spremne za
objavljivanje i što bi bilo najbolje učiniti s njima. Rekla je sebi da bi o
tome trebala razmišljati samo kao o novčanom pitanju, o dodatku
skromnoj mirovini koju je počela primati. Premda joj nikad neće moći
otplatiti sve one godine podmirivanja njegovih novčanih potreba, mogao
bi se, makar ovako u zadnji čas, početi iskupljivati. Budu li pjesme
objavljene, a očekivala je da hoće, vjerojatno će pobuditi zanimanje ili u
najgorem slučaju morbidnu znatiželju. Nastojala se usredotočiti na to
noseći ih do naslonjača pokraj kamina.
Prvih nekoliko pjesama bilo je o njegovom djetinjstvu i privrženosti
roditeljima. U prvoj je odao počast svom ocu, osnovna ideja temeljila se

~ 160 ~
Knjigoteka
 daša&anna

na pomagalima kojima se otac služio u projektantskom uredu. Šiber,

trokut, olovka, sve je to postalo simbol “nadasve čestitog i iskrenog”
načina života, “odmjerenih trenutaka” na kojima je život bio sagrađen.
Pjesma njegovoj majci smjestila ju je u obiteljski dom, šila je pod
svjetlom vatre. Zatim ju je prilično nategnutom “čarolijom” preobrazio u
Penelopu, simbol vjernosti, koja je svakim ubodom igle pečatila i
oblikovala svoju ljubav prema obitelji. Učinila joj se neobično i netipično
sentimentalnim uratkom, pretrpanim izvještačenim slikama ljubavi.
Možda joj je sud iskrivljavalo vlastito sjećanje na svekrvu, pamtila ju je
kao vječito ukočenu osobu koja nikad nije bila bogzna kako oduševljena
ženom koju je njezin sin odabrao. No već je znala da pisanje o prošlosti i
vlastitom životu najčešće ne govori o tome kako je stvarno bilo, pa ni
kako je ostalo u sjećanju, nego kako bi trebalo biti. Unatoč prijašnjoj
odluci natočila si je još jednu čašu vina.
U mladosti baš i nije bila sklona alkoholu, ali zadnjih godina počela je
više piti. S vremena na vrijeme bi se, upozorena na opasnosti člankom
koji bi pročitala u nekom časopisu ili progonjena grižnjom savjesti jer je
radila u zdravstvu i trebala znati da joj to ne čini dobro, vratila
nekadašnjem trezvenjačkom životu, ali to nikad ne bi potrajalo dulje od
mjesec dana. Odlažući čašu na ognjište, rekla je sebi da je to utjeha, način
da se malo zamute stvari koje izgledaju previše oštro kad ih čovjek vidi
sasvim jasno. Bilo joj je drago što je pjesma bila prilično slaba i nadala se
da će imati isto mišljenje i o onima koje još nije pročitala. Budući da ju je
namjeravao staviti na tako istaknuto mjesto, znala je da pjesmu o svojoj
majci nije smatrao jednom od onih koje samo popunjavaju prostor ili
“konfetima”. No možda je nije pročitala dovoljno pozorno ili bez
predrasuda. Uživala je u pomisli da bi ta zadnja zbirka mogla biti znak
njegove silazne putanje i da bi recenzije, usprkos tome što bi neizbježno
bile pune poštovanja, mogle sadržavati barem neizrečen nagovještaj da
njegova najbolja ostvarenja možda pripadaju prošlosti.
No okrenuvši nekoliko stranica i polako pročitavši dugu poemu
naslovljenu “Snovi o moru”, uvidjela je da njegov talent nimalo nije
oslabio, a taj je uvid u isti mah bio prožet gorčinom i ponosom koji je
uvijek osjećala u vezi s njegovim postignućem za koje je, unatoč tome što
on to nikad nije javno priznao, dijelom bio zaslužan njezin trud. Pjesma
je bila podijeljena na pet dijelova i kronološki je pratila njegovu
povezanost s morem u raznim fazama njegovog života. Počinjala je dakle
u djetinjstvu, opisivala dječarca koji je pretraživao “zasjenjeno mnoštvo
mlaka među stijenjem” gdje su “pletenice morske trave treperile na dodir
njegove ruke”, dok je samo more bilo “golem splet bezvremena svjetla”, a
završavala u starosti kad se oseka preobrazila u “završni nedokučivi val
~ 161 ~
Knjigoteka
 daša&anna

tajne”. Dok ju je čitala, mnogo puta, sa žarkom željom da ništa ne

propusti, dio nje ustrajao je, kao i uvijek, na tome da ne povezuje djelo s
autorom, ali onda bi riječi koje je držala u ruci postale divne i
besprijekorne, a nešto u njoj protivilo se tome.
Opet je osjetila da ne može doći do daha i da je sputana u
zatvorenom prostoru, pa je otišla do vrata ljetnikovca, otvorila ih i
zagledala se u noć. Zapljusnule su je struje hladnog zraka s mora i začas
odnijele toplinu vatre s njezinog lica. U golf-klubu su sva svjetla bila
pogašena i nije se čulo ništa osim tihog šuma mora koje se polako
povlačilo s obale. Jednom prilikom otišli su kasno navečer u ribolov
Gibsonovim čamcem i plovili ispod hrama Mussenden 31 koji se nalazi na
samom rubu litice i jednog će se dana sigurno survati dolje na stijene.
Motiv za gradnju te ludosti navodno je bila zaljubljenost. Razmišljala je o
tome koliko često riječi “ljubav” i “ludost” idu zajedno. Nisu bogzna što
ulovili, a njezine mlađe sestre ubrzo su se počele bojati sve većih valova.
Sada je more bilo stvarno samo zahvaljujući zvuku - tom tihom
pljuskanju i prskanju koji su nemirni zarobljenici beskrajnog kretanja. Je
li njezina ljubav prema Donu uvijek bila puka ludost? Ni danas, nakon sve
gorčine i optužbi što su kolale njezinim žilama, nije se mogla natjerati da
to kaže. Nekoć je bilo ljubavi i strasti, riječi stvorenih samo za nju,
prošaptanih u potrebi tame. A bila su tu i njezina djeca. I Rory, koji joj je
oduzet, ipak je postojao i ništa joj nije moglo oteti to sjećanje.
Tiho je zatvorila vrata kao da je tu netko ili nešto koga ne želi
uznemiriti. Dio nje želio je samo pažljivo spakirati pjesme u jednu od
kutija, ali znatiželja je prevladala, pa je ponovo sjela i u jednu ruku uzela
njih, a u drugu čašu vina. Kad se upustila u onaj svoj jedini preljub,
ispočetka je mislila da je u vezi koja se temelji na jednakoj potrebi i neko
je vrijeme osjećala da joj to daje snagu, ali ubrzo se pokazalo da je on
nepopravljiv slabić. A u onim trenucima - jednom u njegovom autu i
jednom u jeftinom hotelu s tepihom prošaranim rupama od cigareta -
nikad nije osjetila da uopće postoji mogućnost susreta s nečim
duhovnim, što god to bilo, što se uvijek obećava pri davanju tijela. Sada
je, držeći pjesme, govorila sebi da može biti jaka, da je neće zastrašiti glas
koji govori s papira, ali bilo bi lakše kad bi taj glas bio kreštav ili
napuhan, onda bi pobudio njezin ljutiti otpor. Već je znala da je glas koji
će čuti blag, katkad nježan, i zbog toga je bilo teže boriti se protiv njega.
Ništa je međutim nije pripremilo za to da će, okrenuvši stranicu,
vidjeti rukom napisanu pjesmu posvećenu Roryu. Osjetila je kako se u
njoj opet diže bijes zbog toga što je pisao o njihovom sinu i sigurno se
31
Kulturna znamenitost sjevernoirskog okruga Londonderry.
~ 162 ~
Knjigoteka
 daša&anna

razmetao osjećajima koje ona kod njega nikad nije primijetila. Nije ju
htjela pročitati, ali čim je to rekla sebi, znala je da se neće moći suzdržati.
Počinjala je opisom kako njegovi darovi “žrtvene hrane, tamjana,
posuda punih ulja” nikad nisu bili dovoljni da lice njegovog sina dovedu
“na svjetlo”, pa je poput Eneje bio prisiljen sići u podzemni svijet, “ali kao
otac u potrazi za svojim ukradenim djetetom”. No prije nego što je mogao
krenuti na to putovanje, morao je prinijeti žrtvu sa svetog drveta, pa je
pjesma ponudila njegovu uspomenu na Rorya

visoko na stablu trešnje

U prvom plamsaju proljeća, drži ravnotežu
lak poput zraka
Zaogrnut tim kitnjastim bijelim blještavilom.

No upravo će očev uzvik upozorenja sinu da će pasti “svaliti kletvu

na njegovu skrivenu glavu”.
Slijedio je opis putovanja “kroz izgubljene godine” dok nije našao
svog sina

na najudaljenijim poljima
Gdje duhovi imaju vlastite zvijezde i sunce Svete bijele vrpce oko
tvoje glave.

Bijele vrpce povezao je sa snježnim vrhovima planina gdje je njihovo

“nahoče” ležalo “kao u kolijevci”. No dvije završne kitice najviše su je
pogodile:

Triput pružam ruke da te primim u zagrljaj

Triput te nema i grabim samo zrak,
Onda se prisjećam da je povratak veća muka;
Što me onda, ljubav ili umor, potiče
da zauzmem tvoje mjesto

A tebe šalje na siguran uspon prema svjetlu?

I završni stihovi pjesme u kojima je priznao da

~ 163 ~
Knjigoteka
 daša&anna

mora se platiti cijena

Vežite me stoga, najbolja nek se vrši kazna
Rastegnut, izvješen prazan, sušim se na vjetru
U sporom iskupljenju za svoj najteži grijeh.

Pjesma nije imala zadnji stih. Sa strane je, ukoso, pisalo “Očeve riječi
ljubavi koje nikad nisam izrekao”, ali to je bilo precrtano, a drugi
pokušaji bili su tako gusto prešarani kao da nije htio da ih itko pročita.
Digla je glavu i duboko udahnula, zatim se zagledala u vatru. Htjela je biti
sigurna, a nije mogla. Je li to bio njegov glas ili njegov glas u pjesmi, i
kolika je bila mogućnost da su ta dva glasa ikad bila ista? Ako su te riječi
istinite, bio je to prvi i jedini put da je od njega čula da osjeća grižnju
savjesti. Ako nisu, zaslužio je svaku kaznu koja ga je snašla i nije mogla
zamisliti ništa što bi omogućilo iskupljenje. Izvješen prazan, suši se na
vjetru - pokušala je u mislima sagledati njegove zadnje godine, ali nije
našla ni traga takvoj dramatičnoj patnji. Nepristupačan kao i uvijek,
učahuren u svom radu, i dalje se povremeno predajući tjelesnim užicima
- kako se to moglo pomiriti sa samospoznajom i razornim pritiskom
žaljenja? Je li imao dva života, jedan u pjesništvu u kojem je osjećao
stvari, ili zamišljao da ih osjeća, dok je svakodnevni obrazac njegovog
života ostajao netaknut? Ili je stvar bila u tome da su se toliko udaljili
jedno od drugog da više uopće nije razumjela što se stvarno događalo u
njegovoj glavi? Kod nekih stihova stavio je dva upitnika, uz neke je pak
olovkom nažvrljao riječi koje nije mogla pročitati. Čitala je i čitala pjesmu
i još uvijek nije znala kakve je osjećaje izazivala u njoj. U jednom
trenutku činilo joj se da u ruci drži težak teret, u drugom pak da su riječi
toliko lake da nije sigurna jesu li još ondje ili su kliznule izvan njezinog
dosega, izvan njezine sposobnosti shvaćanja.
Bijeli cvjetovi uvijek su vjesnici proljeća, ispružene brončane ruke
stabla iznenada su teško opterećene lavinom snijega. Rory se penje među
cvijeće. Na trenutak je skriven pogledu. Zatim njegovo nasmiješeno lice
iznenada izranja poput plutače iz mora bijelih mrlja. Zapamtila je to.
Rekao mu je da siđe, da će pasti i slomiti vrat, ljutio se kad su kćeri
ohrabrivale svog brata da se popne još više, zatim je ponovo viknuo i
Rory je na kraju kliznuo iz krošnje i niz deblo s bijelim cvjetovima u kosi.
Bijeli vijenac od cvijeća. Ali ne bilo kakav, nego posmrtni vijenac.
Stavili su njegovo tijelo u jednu prostoriju u stražnjem dijelu mjesne
škole. Improviziran lijes na stolu pod prastarom kartom svijeta. Jedan od
učitelja dao joj je cvijet badema - blijedo ružičast i bijel - a ona ga je

~ 164 ~
Knjigoteka
 daša&anna

stavila na poklopac lijesa. Improviziran lijes ispod poderane karte

svijeta.
Odložila je pjesme i ponovo otišla do prozora, zavjesa je bila
razmaknuta, ali opet je našla samo crno jezero koje nije pokazalo ništa
osim njezinog mutnog odraza, a sebe je htjela manje od bilo čega drugog.
Rukom je dotaknula staklo kao da želi sebe obrisati, ali njegova hladnoća
ustrajala je na njezinoj prisutnosti, i onda je iznova postala svjesna da
ima još dvoje djece i da će ona doći ujutro zbog te zadnje stvari koju
moraju obaviti. A ona će ih dočekati kad iziđu iz vlaka i bit će joj drago da
ih vidi, premda zna da u najmanju ruku Anna neće odoljeti da pokaže
koliko je razdražena zbog toga što se morala gnjaviti s tim putovanjem.
No bit će to mala cijena za njihovo društvo; sve bi dala da su obje s njom
već noćas.
Natočila si je još jednu čašu vina, ali manju od prethodnih, kao
svojevrsnu ispriku zbog toga što je prekršila obećanje. Vatra se polako
gasila, pa je lopaticom ubacila sav preostali ugljen, nadajući se da nije
predugo čekala i da će se vatra moći spasiti. Čak je razmotrila opciju da
se unatoč udaljenosti odveze kući i vrati se rano ujutro, kako ne bi
morala prenoćiti u ljetnikovcu, ali znala je da to ne dolazi u obzir jer je
previše popila. Umjesto toga, polako, kao da joj za to treba velika snaga
volje, opet je uzela stranice s pjesmama i počela čitati. Pjesme o
godišnjim dobima i o astronomiji, o plaži usred zime, o politici i o ratu
protiv terorizma. Sve ih je pročitala, ali ne onako pozorno kao na
početku; sada je imala osjećaj da je tu previše riječi i bilo joj je drago što
se, po svemu sudeći, ništa od toga nije izravno ticalo nje. Nije se
uspijevala usredotočiti i shvatila je da je previše popila. Znala je da bi
trebala otići u krevet i pokušati se okrijepiti snom kako bi ujutro mogla
čilo pozdraviti kćeri, ali ostalo je još malo stranica i nije joj se sviđala
pomisao da im se mora vratiti prije nego što ih proslijedi njegovom
agentu, pa se prisilila da pročita i tih nekoliko završnih. Dio nje htio je
ostaviti zadnje pjesme za iduće jutro, ali rekla je sebi da je to kao kad pije
neki gorak lijek i da će biti lakše ako ih proguta u jednom velikom
gutljaju.
Zbirka je završavala nizom od šest soneta naslovljenim Ostavština i
nije morala dugo čitati da bi shvatila kako su posrijedi ljubavne pjesme.
Taj uvid poništio je njezinu odluku o jednom brzom gutljaju, pa ih je
čitala polako i pozorno, i gotovo od samog početka bilo joj je jasno da su
to ljubavne pjesme nekom tko nije ona. Nije bilo nikakvog imena ni
tjelesne pojedinosti koja bi to potvrdila svijetu, ali bilo je dovoljno
upućivanja na mjesta i iskustva, dovoljno toga u emocionalnim

~ 165 ~
Knjigoteka
 daša&anna

rezonancama pjesama da shvati kako je pisao o ljubavi koju je dijelio s

drugom ženom. Pretpostavila je da je ta voljena žena Roseanne i naljutilo
ju je što je pisao pjesme o tome kako mu “nepokolebljiva postojanost
ljubavi” njegove drage “omogućuje da se održi i ustraje”, ne mareći za to
da će ona znati da te riječi pripadaju nekom drugom. Znači to je trebala
biti njegova ostavština svijetu, njegova ostavština njoj. Njezin je bijes
uzavreo i buknuo, i mogla ih je zgužvati, ali nešto ju je spriječilo. Što to?
Neka glupa završna lojalnost - ako ne njemu, onda njegovom djelu?
Nezatomljivo znanje da te riječi ne pripadaju samo njoj, pa ni samo
njemu, da je ona čuvarica kojoj su povjerene i da ima zadnju obavezu
pobrinuti se da budu proslijeđene u ruke drugih? Stoga je pokušala reći
sebi da nije važna ljubav koju je osjećao prema nekom drugom, da nije
važna ljubav koju nije osjećao prema njoj - nego da su važne riječi, samo
riječi, a one postoje i imaju potrebu za postojanjem koja nadilazi sve što
u njoj sada izaziva bijes.
Ispustila je pjesme na pod i zurila u vatru koja se uspjela razgorjeti u
nov, kolebljiv život. Ponijet će ih kući, fotokopirati ih i tek onda poslati
agentu u London. A nakon toga nikad ih više neće pročitati ni pogledati.
Neka odu od nje, neka se rasprše po svijetu kao lišće otpuhano sa stabla,
pa ako se sasuše u tišini i ravnodušnosti, tim bolje. Ono što je morala
učiniti nije dugovala njemu, nego nečemu većem i pregrmjet će to unatoč
svemu. Znala je i da će prodati ljetnikovac, dijelom kako bi mu
napakostila jer mu je bio jako drag i tu je napisao te zadnje pjesme, ali i
zbog toga što tu više nije nalazila uspomene na svoja ljeta iz djetinjstva ni
na ljeta svoje djece. To su mjesto osvojile snažnije uspomene, pa neka ga
onda preuzme neka druga obitelj i pretvori u nešto novo, nešto što nije
komplicirano, što će ih usrećiti i učiniti jačima.
Urna je još uvijek bila na ognjištu, ali nakon čitanja pjesama imala je
osjećaj da je pepeo njegovog bića izmakao svom zatvoru i da je sitne
čestice, nošene nekim nevidljivim vjetrom, prožimaju i klize kroz nju kao
kroz sito koliko god se trudila da se tome odupre. Pokušala je uvjeriti
sebe da će, nakon što ga s kćerima prepusti silama prirode, konačno
iskusiti vlastito oslobođenje, ali dok se penjala stubama, ta joj misao nije
ulijevala nikakvu sigurnost. Neće spavati u sobi kojom se on služio kad je
boravio u ljetnikovcu, nego u prednjoj sobi s dva odvojena kreveta. Tako
će ujedno biti bliže moru, a njegovo postojano dizanje i spuštanje moglo
bi joj, rekla je sebi, pomoći da lakše i brže zaspi, saprati neželjen šapat
muževih riječi.
Soba je bila hladna, pa je otišla do ormarića na odmorištu i u njemu
našla električnu grijalicu; kad ju je odvrnula do kraja, zbog izgaranja

~ 166 ~
Knjigoteka
 daša&anna

nakupljene prašine raširio se neugodan miris. Rasprostrla je poplun u

nadi da će upiti malo topline iz grijalice, zatim je, čekajući da se soba
malo zagrije, otišla do prozora i gledala van. More je bilo tamna glazura
koju su mjesečina i zvijezde plaho motrile, pružalo se u neizvjesnost kao i
njezin život. Sjetila se završnih pjesama i pitala se je li njezina potreba za
ljubavlju doista prošla, i ako jest, što drugo život nudi da se ona održi i
ustraje? Anna je već natuknula da bi trebala prodati kuću u gradu i
preseliti se u moderan stan gdje ne bi morala voditi računa o vrtu i gdje
bi imala mnogo manje briga. Rekla je da će razmislili o tome, ali sada, dok
se razodijevala, htjela je upitati svoju kćer što bi radila po cijeli dan u tom
novom stanu čistom kao suza. Htjela je imati vrt što duže može, htjela je
polagano odvijanje i smjenjivanje godišnjih doba.
Stojeći blizu grijalice, skidala je odjeću i dok joj se koža rumenila od
vrućine, pomislila je na procvalo stablo trešnje u proljeće. Na svog sina
kako nestaje u bijeloj pjeni cvjetova. Kad su ga mnogo godina poslije
došli posjeći jer je njegovo izdignuto i neukrotivo korijenje došlo do
kraja travnjaka i počelo se širiti ispod prilaza kući, plakala je. Ustrajno je
tvrdio da se to mora učiniti i složila se, ali dijelu nje bilo je drago što to
njezin sin nije vidio. Trebao im je jedan sat da odnesu stablo koje je bilo
ondje cijeli život, deblo su narezali na cjepanice, grane ubacili u stroj koji
je ispljunuo iverje koje se može reciklirati, a na kraju je drugi stroj usisao
svaki preostali list i grančicu kao da je u forenzičkom smislu bilo važno
ukloniti sve tragove da je stablo postojalo. Ono je bilo prvo na što se Rory
popeo. Nije bilo ni panja, samljeli su ga, pa je, nakon što se kamion
odvezao, ostala samo mala rupa u zemlji koju je trebalo napuniti i tu opet
posaditi travu.
Karta iznad Roryevog lijesa izgledala je kao da je uvijek bila ondje,
preostatak neke kolonijalne sile koja je, otišavši odande, ostavila za
sobom svoje viđenje svijeta. Nitko od ljudi koji su ga položili ondje nije
mogao znati u koliko se mnogo zemalja odvažio otputovati, na koliko se
mnogo svjetskih visina popeo, po kolikim je vrhovima hodao. Ona koja se
cijeli život držala dobro poznatog i nije doživjela nikakve pustolovine
osim što se kao mlada žena zaputila u nepoznat svijet žudnje svog muža
nekako je dobila sina koji je volio stremiti za dalekim i tajanstvenim
slobodama. Htjela je biti hrabra poput njega da bi i dalje mogla biti
njegova majka, ali dok je polugola stajala pokraj grijalice, blago je
drhtala.
U tom trenutku željela je navući bijele cvjetove stabla koji bi prikrili
nepopravljive manjkavosti njezinog tijela i darovali joj trenutačnu
savršenost. Željela je da se izvan vidokruga svijeta popne više nego što je

~ 167 ~
Knjigoteka
 daša&anna

to sebi ikad dopustila. Dotaknula je svoju sijedu kosu i osjetila kako se

prorijedila i ogrubjela. Kad je pušten iz udobnih ruku stabla obavijenih
bijelim rukavicama, Rory je u kosi imao latice ružičastih vrhova i stajao je
smiješeći se kao mali djever koji je prošao kroz oblak snježnobijelih
konfeta. Kako su planine mogle zadržati bijele vrhove i na ljetnoj vrućini?
Kako ih je ona mogla vidjeti tako jasno preko prašnjavih krovova grada
na kojima je obješeno rublje nepomično visjelo u polaganom gašenju
zadnjih dnevnih sati vreline?
Kakvi su je samo prizori dočekali kad ih je taksi u sumrak dovezao
do ruba trga; njihova neobičnost salijetala je sva njezina nepripremljena
osjetila. Gomila ljudi, glazba, plesači, životinje, ulični prodavači i posvuda
štandovi s hranom okupani svjetlom vatri. Mirisi jela i parfema koje nije
mogla imenovati. Mirisi kontinenta koji se otvarao pred njom. Kao neki
krajolik iz mašte, neka strašna slika Hieronymusa Boscha - gotovo ju je
progutala i samo joj je svijest da je došla odvesti svoje dijete kući dala
hrabrosti da iziđe iz auta. Slijedili su starca koji je natovario njihovu
prtljagu u drvena ručna kolica i poveo ih kroz koloplet prolaza iz kojeg,
pomislila je, možda nikad neće izići. U jednoj od svojih pjesama opisao je
to kao putovanje u podzemni svijet, možda ju je osmišljavao upravo tada
dok su žene pod velovima nalik na sjene odvraćale pogled, a djeca koja su
se igrala u uličicama punim jeke zastajala i znatiželjno ih gledala.
Gola je kleknula pokraj grijalice i sagnula glavu, bilo joj je drago kad
se poznati zvuk mora iznova nametnuo njezinoj svijesti. Sjetila se dviju
bijelih ribica. Dvije bijele ribice i pet ječmenih kruhova - čudo kojim se
može nahraniti pet tisuća ljudi. Htjela je ući u tu zemlju čuda u kojoj
mrtvi uskrsavaju i oluje na moru smiruju se pomoću moći riječi. Njezin
sin samo spava u čamcu dok svuda oko njih priroda bjesni. A kad se
konačno probudi, kaže im da se ne boje i pruža ruku onako kako to
uvijek čini kad nudi zaklon. Neka dođe mir, neka dođe da bi mogla smiriti
sve što sada vrije u njoj. Neka dođe mir da bi mogla naći predah u snu.
Neka se probudi i slobodna iziđe iz golemog, jekom ispunjenog groba u
koji je, čini joj se, spuštena. Nakon što je obujmila svoje golo jastvo,
navukla je odjeću i vratila se u prizemlje.

Ujutro je nebo bilo vedro, a kad je otvorila vrata ljetnikovca, more joj
se učinilo živahnim, čak razigranim, nizovi malih valova utrkivali su se
do obale i jedan se pas zaletio među njih za štapom koji je bacio njegov
vlasnik. Na plaži je bilo i drugih ljudi - mlada žena džogirala je u
fluorescentnoj žuto-crnoj likri, još jedan muškarac šetao je psa, a
postariji par odlučno se zaputio prema kamenom doku. Dan je odisao
~ 168 ~
Knjigoteka
 daša&anna

budnošću, revnošću, i znala je da mora mnogo toga srediti prije nego što
ode na postaju po cure, pa je počela s presvlačenjem kreveta u kojem je
spavala i bračnog kreveta u stražnjoj sobi. Morat će spavati u njemu, a
kćerima prepustiti sobu s dva odvojena. Nije htjela spavati u krevetu u
kojem je Don sigurno spavao sa svojom ljubavnicom, ali nikako to nije
mogla izbjeći, a nevoljkost je djelomice ublažavalo veselje što će cure
spavati u istoj sobi u kojoj su bile kao djeca i što će ponovo biti sestre, a
ne zaokupljene svojim odijeljenim životima. Nije bila sigurna, ali imala je
dojam da se baš i ne viđaju u Londonu. Možda bi im, ako ništa drugo, taj
posljednji obred za njihovog oca mogao donijeti novu bliskost.
Prisilila se da za doručak pojede koliko god može, popila je dvije
šalice instant-kave u pokušaju da odagna okus vina koji joj se zadržao u
ustima, potom je sakrila bocu u kuhinjski ormarić. Odškrinula je nekoliko
prozora, ali je pojačala centralno grijanje te se, nošena vlastitom plimom
uzbuđenja, prihvatila završnog pospremanja kuće. Na svjetlu novog dana
i u očekivanju njihovog dolaska ljetnikovac nije više izgledao prazno
poput spilje i pun sablasti; smetalo joj je samo to što nije znala što bi s
urnom. Još uvijek je bila na ognjištu gdje ju je ostavila, ali nije htjela
suočiti kćeri s njom, a ni ostaviti je na nekom mjestu koje bi moglo
upućivati na manjak poštovanja, pa ju je, nakon kratke pomutnje, podigla
i stavila na stol pokraj njegovih knjiga i papira te pokušala sve
rasporediti da izgleda što prirodnije. Sunce je obasjalo njezinu crnu
površinu i jasno je vidjela bijele otiske svojih prstiju, pa je uzela krpu iz
kuhinje i pažljivo ih obrisala. Zapalila je slabašnu vatru, više kako bi
prostoriji dala vizualnu toplinu nego za bilo kakvu praktičnu svrhu, i
pomela prašinu i rasuti pepeo s pločica ognjišta.
Bilo joj je važno da izgleda što bolje, pa je odabiru odjeće i šminkanju
posvetila više vremena nego obično. No ruž za usne koji je stavila
izgledao joj je previše svijetlo; uzela je maramicu, obrisala ga i
zadovoljila se samo premazom balzama za usne. Nije dobro spavala i
imala je duboke tamne podočnjake, ali nakon što je završila s
prikrivanjem nemirne noći isprekidanih snova i postojanog danka što ga
ubire vrijeme, utješila je sebe da sada može proći i da je takav izgled,
koliko god bio manjkav, bolji nego da pozdravi kćeri kao vesela udovica.
Dovršila je pospremanje u kuhinji i otvorila hladnjak kako bi provjerila
ima li sve što treba, a onda je kroz prozor iznad sudopera vidjela kako
galeb slijeće na bijele ribice. Pohitala je do vrata i izjurila van mašući
kuhinjskom krpom po zraku i tjerajući ga povicima dok nevoljko nije
uzletio uz kreštave pritužbe, zatim je uzela ostatke riba, čvrsto ih
umotala u aluminijsku foliju i bacila ih u kantu za smeće. Uto joj je
zazvonio mobitel. Zvala je Francesca, rekla je da stižu za dvadesetak
~ 169 ~
Knjigoteka
 daša&anna

minuta. Njezina kći zvučala je vedro, nestrpljivo, i to joj je godilo. Držeći

telefon kod uha, osjetila je zadah ribe na rukama; nakon što su završile
razgovor, polako i pomno ih je oprala, zatim namazala kremom za ruke.
Onda je skuhala pravu kavu i stavila na sredinu stola tanjur s kroasanima
koje je kupila jučer.
Ništa više nije trebalo obaviti, pa se, nakon što se zadnji put
pogledala u zrcalu i skromno s odobravanjem kimnula samoj sebi, još
jedanput na brzinu osvrnula po sobi i krenula prema autu. Do postaje joj
je trebalo samo pet minuta i lako je mogla otići onamo pješice, ali cure će,
iako ostaju vrlo kratko, sigurno imati nešto prtljage i na zadnjoj etapi
moglo bi im goditi malo udobnosti. Stoga je parkirala blizu izlaza iz
postaje, zaželjela dobro jutro ljudima koji su je prepoznali i primila
izraze sućuti od neke žene kojoj nije znala ime, ali joj je bila poznata jer
ju je viđala u lokalnom diskontu. Čekajući da vlak stigne, odjednom je
imala osjećaj da je u prizoru iz Djece željeznice 32, samo što će na peron
izići njezine dvije kćeri, a ne muž kojega su zatvorili iako je bio nevin. I
on je sada na neki način bio zatvoren, no ujutro će pustiti na slobodu ono
što je preostalo od njegovog duha. Bar će tada napokon biti gotovo i svi
će se moći vratiti u svoju privatnost i živjeti svoj život. Pitala se hoće li je
kćeri sada češće pozivati k sebi, ali u njihovu obranu morala je priznati
da obje žive u vrlo malim stanovima za koje plaćaju jako visoku
stanarinu. Možda bi im novcem od prodaje ljetnikovca mogla osigurati
pologe koji bi im omogućili da se uspnu na dno kuće vlasničkog lanca.
Prvo je vidjela Francescu; dok je hitala prema njoj, u nekim njezinim
kretnjama još se vidjela stanovita pomalo djetinja crta. Kovčeg je
skakutao za njom na neravnom betonu. Možda je njezinim imućnim
klijentima u Londonu to bilo dražesno, ili je u poslovnim kontaktima to
uspijevala potisnuti. No u tom je trenutku izgledala kao djevojčica na prvi
dan praznika i imala je osjećaj da ju je zagrlila s iskrenom i toplom
privrženošću.
“Francesca, hvala ti što si došla. Jako je lijepo od tebe što si prevalila
toliki put.”
“Ma ništa, ništa. Jesi dobro?”
“Dobro sam, ali gdje je Anna?”
“Sad će. Slala je neki fajl s laptopa. A, evo je.”
Annin zagrljaj malo je omela torba za laptop, ali kćerin poljubac u
obraz učinio joj se srdačnim. Kao i uvijek njezina odjeća imala je neki
neodređeni londonski “štih” koji ju je obilježavao kao nekog tko je došao
32
The Railway Children - knjiga za djecu autorice Edith Nesbit objavljena 1906.
~ 170 ~
Knjigoteka
 daša&anna

u kratak posjet i tko ne živi ovdje. Odjeća joj nije bila posebno pomodna
ili profinjena, već je ostavljala dojam da je blago distancirana od svega,
da sve neprestano ocjenjuje i da neizrečena ocjena možda nije povoljna.
“Samo sam morala mejlati neke stvari”, rekla je tražeći bolji način da
rasporedi težinu putne torbe i torbe za laptop. “Kako si?”
“Dobro”, rekla je misleći kako njezina kći pretpostavlja da ne zna što
je “fajl”. “Je li let bio ugodan?”
“Tu i tamo malo grbav”, odgovori Anna dok su hodale prema autu, a
kotačići Francescinog kovčega cviljeli su u ritmu njihovih koraka.
Nakon što su utovarile prtljagu i sjele u auto, nakratko je zavladala
tišina i domišljala se što da kaže prije nego što upali motor.
“Hvala što ste došle”, reče s iznenadnom nelagodom zbog činjenice
da je ona to tražila od njih. “On je to želio. Znam da je nezgodno tako brzo
nakon što ste bile ovdje na sprovodu.”
“I skupo”, reče Anna prtljajući sa sigurnosnim pojasom pokraj nje.
“Možda mi dopustite da vam pomognem s tim”, reče ona. “Mislim, s
novcem.”
“U redu je, mama, Anna i ja ne bismo te pustile da to obaviš sama. A i
veseli me što ću opet biti u ljetnikovcu - nisam bila već sto godina.”
“Uvijek si mrzila ljetnikovac”, reče Anna pogledavši sestru preko
ramena. “Stalno si se žalila zbog svega što propuštaš jer nisi kod kuće.”
“Samo kad sam bila starija tinejdžerica i bilo mi je malo dosadno.
Kad smo bile manje, bilo je baš dobro.”
“Što planiraš s njim?” upita Anna.
“Vjerojatno je još prerano za velike odluke”, ubaci se Francesca.
“Nisam definitivno odlučila, ali vjerojatno ću ga prodati.”
“Trebala bi pričekati da se stanje na tržištu opet popravi”,
savjetovala ju je Anna. “To što je na obali mora trebalo bi mu dosta
dignuti cijenu. Nemoj ga dati budzašto.”
“Možemo razgovarati o tome kasnije, kad sve drugo bude gotovo.”
U ljetnikovcu je natočila kavu dok su one odlagale svoje stvari u
prednjoj sobi na katu. Zvuk njihovih koraka iznad glave prizvao joj je u
sjećanje sva ona ljeta kad su trčkarale po kući, i premda su im koraci
sada bili sporiji i teži, još uvijek su je podsjećali da su to njezina djeca.
Bilo joj je drago kad su sjele s njom za kuhinjski stol, uzele šalice s kavom
i jele kroasane, dajući joj vremena i prostora da ih promatra. Francesca
se, reklo bi se, sasvim oporavila u danima nakon sprovoda. Znala je da to
samo zamišlja, ali činilo joj se da zahvaljujući moru i svjetlu njezine plave
~ 171 ~
Knjigoteka
 daša&anna

oči već jače sjaje i da je njezino uobičajeno bljedilo manje izraženo.

Annina kosa imala je novu, crvenkastu nijansu, a frizura joj je, prema
njezinom mišljenju, bila malo previše kratka i funkcionalna. Bilo bi
ugodno vjerovati da njezine kćeri jako vole doći kući, ali znala je da to
nije istina, pa se morala zadovoljiti onim što je to kratko vrijeme nudilo.
Iznenadila se kad se prekasno sjetila da Francesca više ne stavlja mlijeko
u kavu, sa zanimanjem je gledala Annino novo prstenje i narukvicu, više
od svega zanimale su je boja i melodija njihovih glasova, opažala je male
promjene u njihovom naglasku; iako se naime nisu potpuno odrekle svog
podrijetla, postupno su se prilagodile novoj sredini. Činilo joj se
nevjerojatno neobičnim, ali prekrasnim što su te dvije mlade žene
njezine kćeri i s vremena na vrijeme gotovo je osjećala potrebu da uvjeri
sebe kako su, unatoč dubokim razlikama u osobnosti, izgledu i životnim
preokupacijama, doista njezine. Dok su pijuckale kavu i razgovarale o
nevažnim stvarima, u nekoliko navrata preplavilo ju je ganuće i htjela je
posegnuti preko stola i priviti ih u zagrljaj, ali znala je da bi im bilo
neugodno, pa se ograničila na pažljivo bilježenje svega o njima kao da bi
njihov odlazak to mogao izbrisati iz pamćenja.
“Onda, mama, da čujemo što Don 33 točno želi da se napravi s
pepelom”, reče Anna. “Nije mi sve bilo baš jasno preko telefona. Sve to
zvuči malo bizarno.”
Anna je oca uvijek zvala po imenu i često je dodavala određeni član,
pa je zvučalo kao da je glava mafijaške obitelji. Znala je da tako
obznanjuje svoju nepokornost i neovisnost, ali to joj je uvijek pomalo
smetalo. Radije bi bila pričekala s iscrpnim objašnjavanjem želja svog
muža jer je osjetila da bi to narušilo opušteno ozračje koje se vrlo brzo
uspostavilo između njih, ali znala je da će Anna navaljivati dok im sve ne
otkrije. Imala je dakle slabe izglede da to odgodi za poslije, pa im je dolila
još kave kako bi im odvratila pozornost dok se ne domisli kako da to
najbolje sroči, ali onda je odlučila da je najbolje jednostavno iznijeti
činjenice, a one neka ih protumače kako hoće.
“U svojoj oporuci, za koju nisam ni znala da postoji, vaš otac je
izrazio želju da se njegov pepeo ovdje prospe u more. Htio je da obje
tome prisustvujete.” Zastala je i prinijela šalicu usnama. “Želi da se to
učini na kraju kamenog doka i da njegov pepeo bude predan moru rano
ujutro. I još jedna, zadnja želja - da to učinimo uz pjesmu ‘Ševin uzlaz’ 34.”

33
U izvorniku: the Don.
34
“Lark Ascending” - klasična skladba Ralpha Vaughana Williamsa iz 1914. nadahnuta
istoimenom pjesmom Georgea Mereditha, i danas vrlo popularna u Velikoj Britaniji.
~ 172 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Na sekundu se spustila tišina, a onda je Anna ispustila zvuk koji je

zvučao kao smijuljenje. ‘“Ševin uzlaz’ - nije to malo otrcano? Kako nije
shvatio da je otrcano čim je došao na tu ideju?”
“To je bila najpopularnija skladba u radioemisiji ‘Koje bi ploče ponio
sa sobom na pusti otok?’, ili kako se to već zvalo”, dodala je Francesca, a
ona nije bila sigurna opravdava li njezina kći očevu ideju ili potvrđuje da
je otrcana.
“‘Ševin uzlaz’?” Nastavila je Anna kolutajući očima. “Mislite da je Don
stvarno vidio sebe kao ševu?”
Ona je šutjela jer joj nije bilo ugodno kad su pred njom kritizirale
svog oca; rekla je sebi da im nikad nije otkrila vlastite osjećaje. Zašto joj
je bilo tako važno da ih ne otkrije? Kako bi ih zaštitila, pretpostavila je.
No je li ih doista zaštitilo pretvaranje da su stvari drukčije nego što jesu, i
nije li pravi razlog zapravo bilo to što bi se sramila kad bi njezina djeca
doznala za neuspjeh svojih roditelja?
“Znači, iako je imao sprovod i oproštajne hvalospjeve - ustvari, salve
hvalospjeva - svejedno želi još jedan epilog”, reče Anna. U glasu joj je bilo
dovoljno gorčine da navede na pomisao da bi se mogla prvim avionom
vratiti u London.
Kimnula je, ali nije ništa rekla i nadala se da Anna neće na nju svaliti
krivnju za njegovo - očito je to tako doživjela - pretjerano izvolijevanje.
Francesca je primila šalicu objema rukama i malo se uzvrpoljila zbog
sestrine agresivnosti, a onda je tiho rekla: “Ne možemo pustiti mamu da
to sama napravi, napravit ćemo to zbog nje, i onda smo gotovi s tim.”
Anna ju je pogledala kao da je tek tada primijetila da sjedi s njima za
stolom, “Ne znam za tebe, Francesca, ali ja sam usred istraživanja - važan
članak koji moram završiti na vrijeme - i zapravo si nisam mogla priuštiti
da baš sada budem ovdje.”
“I ja sam u poslu” reče njezina sestra. “Ali to je samo dva dana, onda
se vraćamo.”
“Nije stvar samo u vremenu. Ljuti me što ne misli ni na koga osim na
sebe. Još uvijek povlači konce, i nakon što je otišao, a mi bismo sve
trebale plesati.”
Pustila je tišinu da traje, a kad to više nije mogla podnijeti, čula je
sebe kako kaže: “U pravu si. Ali onda će stvarno biti gotovo i moći ćemo
se vratiti svojim životima.” Obje su je gledale i pod njihovim je
prodornim pogledom rekla sebi da im nešto duguje, pa je glasom koji je,
znala je, zvučao plaho, pridodala: “To je zadnji put što će se ijedna od nas
morati pokoriti njegovim prohtjevima”.
~ 173 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Nekoliko sekundi bez riječi su buljile u nju, a kad joj je Francesca

stavila ruku na rame ne bi li je utješila, čvrsto se uhvatila za rub stola u
nastojanju da zadrži suze. Kćerin joj je dodir godio, ali potaknuo ju je da
pomisli na Rorya.
“U redu je, mama”, reče Anna, “napravit ćemo to točno onako kako
on hoće. Žao mi je što sam te uzrujala.”
“Nisam se uzrujala”, reče ona unijevši na silu malo vedrine u svoj
glas. “Samo mi je drago što vas vidim i što ste ovdje u ljetnikovcu, iako bi
ovo mogao biti zadnji put.”
“Trebaš pomoć s pakiranjem svega ovoga?” upita Francesca
povukavši ruku.
“Skoro sam gotova, hvala, ali na povratku ću ponijeti ove kutije s
knjigama - ako bilo koju hoćete, molim vas, samo recite. Većine ću se
riješiti.”
“Sjećaš se kad nam je čitao knjige o Narniji?” upita Francesca.
“I mislio da je Asian”, dodala je Anna prije nego što je popila zadnji
gutljaj kave, zatim ih je pogledala i nacerila se. “Sad misli da je ševa.”
Potom, ohrabrena njihovim osmijesima: “Vraga, prije bih rekla da je
kukavica.”
“Sjećate se onog intervjua za novine u kojem je tvrdio da svaki dan
pliva u moru?” upita Francesca. Sestra i majka su se nasmijale. “Pliva?
Nikad u životu nisam ga vidjela da pliva.”
“Zato što nije znao”, reče im.
“Nije znao?” ponoviše uglas.
“Ni pedlja. Sve što je ikad radio u moru je gacanje po plićaku.”
“Pitam se zašto onda želi da mu pepeo prospemo u more?” upita
Francesca.
Znala je da bi mogla reći da misli kako je to pokušaj da utekne smrti,
da bude pušten u slobodu beskrajnog kretanja mora, da vrati sebe svjetlu
i zraku umjesto sjenama podzemnog svijeta. No znala je da bi, kad bi
pokušala, njezine riječi bile beznadno neuvjerljive i ne bi mogla postići
da shvate kao što je ona shvatila, pa je to ostao samo još jedan dio onih
stvari koje nikad neće moći otkriti. Umjesto toga rekla je:
“Pretpostavljam da mu se samo sviđa poetičnost toga”.
“Još uvijek mislim da je to malo otrcano”, reče Anna nakon nekoliko
trenutaka. “Mislila sam da će bar smisliti nešto originalnije. Baš bih
popila čašu vina, mama - ima još u kuhinji?”

~ 174 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Donijela je bocu bijeloga i objema natočila čašu, ali odbila je njihov

poziv da im se pridruži objasnivši da će možda kasnije morati voziti.
“Nisam sigurna ni koliko je njegov rad originalan”, nastavi Anna.
“Možda zato nikad nije postao veliko ime.”
“Nije bio jako uspješan”, reče Francesca, “ali poštovali su ga.”
“Da, poštovali, ali zapravo ga nisu svrstavali u sam vrh, nije bio u
istoj kategoriji s nekim drugima. Što ti misliš, mama?”
“Mislim da je Don bio vrstan pjesnik koji je napisao neka vrlo dobra
djela.”
“Ne moraš to više govoriti, reci nam što stvarno misliš”, ustrajala je
Anna uperivši čašu s vinom prema njoj.
“Govorim vam istinu”, reče ona. “Mislim da je vaš otac napisao neke
vrlo dobre pjesme koje će trajati i da ima mjesto u kanonu irskog
pjesništva.”
“Sigurno ti je s vremena na vrijeme znalo doći da ga ispališ iz
kanone 35”, reče Francesca i nasmiješi se vidjevši da ih je obje nasmijala.
Htjela je čašu vina, ali pred njima je bio dug dan i znala je da će
vjerojatno morati voziti, pa je uzela još kave. Bilo je ugodno sjediti za
stolom sa svojom djecom i biti uključena u njihov razgovor iako je sve
više sličio uroti protiv njihovog oca.
“Anna, sjećam se da ti je bio pravi užitak zadirkivati ga.”
“Bio je idealan za to”, odgovori Anna. “Kakav je samo bio snob...
Sjećate se kad je otišao na roditeljski i pitao moju učiteljicu iz engleskog,
gospođicu Andrews, koja je tek bila došla s faksa, kakva je njezina
politika u vezi s gramatikom i je li ikad razmišljala o tome da s razredom
obradi Vergilija? Kad ju je pitao koji joj je omiljeni pisac, sva se zbunila i
nikog se nije mogla sjetiti. Bilo je grozno, sutradan mi je rekla da mu
kažem da joj je omiljeni pisac... ne sjećam se više tko, a kad sam mu to
prenijela poslije škole, samo je prezrivo frknuo.”
Sjedile su nekoliko trenutaka, svaka, reklo bi se, udubljena u svoja
sjećanja, dok ih nije upitala što bi htjele raditi preostali dio dana, ali
nijedna nije imala nikakav plan. Anna je rekla da mora obaviti nekoliko
telefonskih razgovora i da na neko vrijeme mora biti na internetu, ali da
je nakon toga slobodna. Francesca je ustala i počela raspremati stol,
ostavši pri tome i kad joj je rekla da sve pusti kako jest, ali bilo joj je
drago što je odnijela iskušenje boce vina. Sjetila se kćerinog dodira na
svom ramenu i otišla joj je pomoći.

35
Tj. topa. U izvorniku igra riječi canon/cannon.
~ 175 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Jesi za šetnju plažom?” upitala je Francesca vraćajući stvari u

hladnjak.
“Moraš obući kaput. Iako je vedro, moglo bi biti prilično hladno.”
“Da vjetar otpuše s mene malo londonske paučine.”
Prije nego što je uzela svoj kaput, ubacila je još malo ugljena u vatru i
još jednom pomela ognjište. Francescin tanki kaput izgledao je kao da
mu je prirodnije okružje neka kensingtonska kavana nego plaža, ali kad
joj je ponudila jedan od svojih, odgovorila je da ne treba. Dok su izlazile,
Anna je i dalje sjedila za kuhinjskim stolom, ali uključivala je laptop i
mahnula im ne okrenuvši se da ih pogleda.
Nakon što su prešle dine i sišle na plažu, Francesca ju je uhvatila pod
ruku i bila je svjesna blagog pritiska njezinog ramena i parfema koji je
uvijek nosila. Prvih nekoliko koraka po mekanom pijesku pri dnu dina
bile su neusklađene, ali onda su našle ujednačen ritam. More je bilo
mirno, baš onakvo kakvom se nadala za sutra ujutro, s malim, pravilnim
naborima valova koji su se nježno razlijevali na obalu.
“Znatno drukčije od Londona, Francesca.”
“Znatno drukčije i nigdje žive duše. Velika promjena u odnosu na
krcate ulice. Drago mi je što mogu ići pješice na posao i ne moram se
voziti metroom. Prava noćna mora dok traje špica.”
“Kad si došla kući zbog sprovoda, rekla si da posao ide dobro.”
“Ide u redu, ali u Londonu su visoke režije pa zasad još nemam šanse
da postanem bogatašica. Moglo bi se reći da je kraljevsko vjenčanje bilo
dar s neba što se tiče šešira.”
“Imala si puno narudžbi?”
“Poprilično. Nažalost, nitko slavan, uglavnom samo žene državnih
službenika i sudaca. E da, skoro sam zaboravila, i žena nekog političara
za kojeg nikad nisam čula.”
Hodale su tik uz more, s vremena na vrijeme male ptice letimice bi
dotaknule površinu. Jednom je val dosegnuo dalje nego što su očekivale
pa su se morale hitro skloniti, Francesca je u šali vrisnula, potom su se od
srca nasmijale. Smatrala je da je od njezino troje djece Francesca
vjerojatno najsretnija, najmanje sklona neočekivanim zaokretima, činila
joj se najuravnoteženijom, zadovoljna gdje god bi se našla. Kod nje nije
bilo puno dramatiziranja ni, bar na površini, vidljivih dubina
preživljavanja ili neostvarenih čežnji.

~ 176 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Pretpostavljam da će mi ići dobro dokle god se ljudi odlučuju

vjenčavati i dokle god njihove majke budu željele na taj dan nositi lijep
šešir.”
“A nema nikakvih naznaka da bi mogla dizajnirati haljinu za sebe?”
“Bojim se da nema, ali ako ih ikad bude, pobrinut ću se da ti imaš
najbolji šešir.”
“Znači, definitivno je gotovo između tebe i Matthewa?”
“Izgleda da je. Ali još smo prijatelji i viđam ga svako malo.”
“Sviđao mi se - činio mi se kao drag čovjek”, rekla je kad su se
približile kamenom doku.
“Bio je, još uvijek je, ali jednostavno smo izgubili ono što bi par
trebao imati, što god to bilo, i otišli svak na svoju stranu. Nije bilo
suđeno. Nemoj mi samo reći da ima još puno dobrih muškaraca za mene
jer ih ja ne vidim”, reče melodramatično zaklonivši rukom oči i
zagledavši se prema obzoru.
“Nisam to namjeravala reći”, rekla je pogladivši kćerinu nadlanicu.
“Ali već ćeš naći nekoga.”
Načas su razdvojile ruke kako bi se popele na kameni dok. Obala s
druge strane uvale bila je okupana svjetlom.
“Reklo bi se da je svjetlo često na onoj plaži kad je čovjek na ovoj”,
rekla je nadajući se da će je kći opet uhvatiti pod ruku. “Zašto je tako?”
“Valjda je to kao i u životu. Ponekad mislim da će biti u redu i ako ne
nađem nikoga. Možda čak bude jednostavnije.”
Ponudila je Francesci ruku, ali ona je još zurila preko vode, ovaj put
je stvarno zaklonila oči.
“Idemo do kraja, da obidemo mjesto za sutra?” upitala je kad je
Francesca spustila ruku s očiju.
“Bi li tebi život bio jednostavniji da nije bilo tate?”
“Jednostavniji? Da, mislim da bi”, rekla je napola se okrenuvši da
pogleda prema kraju doka, zatim je počela hodati u tom smjeru.
“Jednostavniji” reče Francesca krenuvši za njom. “A bolji?”
Nije odgovorila, umjesto toga podigla je ovratnik.
“Žao mi je, to nije bilo fer”, reče njezina kći opet je uhvativši pod
ruku.
Hodale su dalje tik jedna uz drugu; pogladila je Francescin dlan ne bi
li joj pokazala da je sve u redu i upitala što misli kako je Anna.

~ 177 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Mislim da je dobro. Dosta je zaokupljena tom pričom o

krijumčarenju ljudi na kojoj radi.”
“I ne viđaš je puno u Londonu?”
“Tu i tamo nađemo se na ručku ili na kavi, ali ne baš često.”
“Život vam je, pretpostavljam, jednostavno previše ispunjen
obavezama.”
“Tako je. Imamo svaka svoju karijeru, a osim toga ona često ima ludo
radno vrijeme. Ali znam da je tu ako je zatrebam.”
“To je dobro, Francesca. Uvijek je dobro znati da imaš nekoga kad
zatreba. A je li njezin ljubavni život imalo bolji od tvog?”
“Mislim da se viđa s nekim tko radi u novinama, ali nisam sigurna.
Bojim se da to moraš pitati nju.”
“Ne volim previše zapitkivati, iako majka uvijek želi znati sve o
svojoj djeci. Anna je prilično zatvorena osoba i ne želim da pomisli da
guram nos gdje mu nije mjesto.”
Zastale su i osvrnule se prema plaži koju su upravo prešle. Onkraj
plaže isticao se obris zgrade s apartmanima, s tratine oko nje dopirao je
zvuk kosilice. Još dalje - crkva sa svojim tornjem i seoske kuće. Svjetlo se
pojačalo i Francesca je podigla glavu; zamišljala je da ga njezina kći upija
i pohranjuje da bi ga ponijela sa sobom u London za zimu koja dolazi.
“Kad se budemo vraćale, bit ćemo licem okrenute prema suncu”,
rekla joj je.
Hodale su dalje dok nisu došle do kraja doka. More se budilo iz
dotadašnjeg drijemeža, veći valovi žustro su hitali prema obali, a s druge
strane gibanje je uznemirilo neke ptice koje su sletjele da se odmore.
Stojeći na kraju doka gdje nije bilo zida ni ograde, gledale su prema
pučini; obzorom je polako promicao teretni brod.
“Bi li mi život bio bolji?” reče ona. “Ne znam odgovor na to,
Francesca. Možda u nekim pogledima, ali onda ne bih imala tebe i Annu.
Ne bih imala Rorya. A to je nešto na čemu ću uvijek biti zahvalna.”
“Često misliš na Rorya?”
“Svaki dan, Francesca. Svaki dan.”
Osjetila je kako je kći zaštitnički obgrlila i čvrsto je stisnula. Zatim ju
je, gotovo jednako brzo, opet pustila, kao da joj je nelagodno. Velik val
razbio se o stijene i kiša sitnih kapljica razlila se blizu njihovih nogu.
“Kad sam bila mala, lovili smo rakove i uvijek sam se malo bojala da
će doći val i odnijeti me. Ponekad, kad je vrlo jaka oluja, nije sigurno
stajati ovdje. Misliš li ti na Rorya, Francesca?”
~ 178 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Da, ponekad. Nedostaje mi ono kad bi navratio na noć ili dvije na

početku ili na kraju jednog od svojih putovanja. Zafrkavala sam ga da
misli da je kod mene hotel koji nikad ne naplaćuje noćenje. Još imam
neke njegove stvari - nekoliko knjiga, razglednica i crteža, poneku kartu,
čak i nešto planinarske opreme.”
“Kakve planinarske opreme?”
“Samo nekoliko sitnica - mislim da ih zovu ‘karabineri’. Znaš, one
zakačke.”
“Valjda ne bi bacila ništa od toga?” upitala je, prekasno pokušavši
ublažiti zabrinutost u glasu.
“Ne, mama, ni govora.”
“Ako ti zauzimaju previše prostora, možeš ih poslati meni.”
“Želiš ih?”
Kimnula je, a onda okrenula glavu za slučaj da zaplače, ali zabranila
si je to i prikovala je pogled za teretnjak u daljini. Čuo se samo neumoran
šum mora. Zašto je dopustila da joj sin bude pokopan u očevom crnom
odijelu? Zašto je dopustila da bude odjeven u ruho smrti i zakopan u
zemlju kad je cijeli život stremio svjetlu udaljenih tajni? No sada ju je
trebala kći, čula je kako kaže: “Zašto je tata uvijek bio toliko razočaran sa
mnom?”
“Ako bi itko trebao biti razočaran, Francesca”, rekla je primivši kćer
za ruke kao da se spremaju za prve korake nekog plesa uz nečujnu
glazbu, “onda si to ti, jer ako nije bio svjestan da ima najdivniju kćer koja
je srdačna prema svakome s kime dođe u doticaj, koja je nadarena i
kreativna, i koja je jako marljivo radila da bi izgradila uspješan posao,
onda nije zaslužio da ti bude otac.”
“Ponekad razgovaramo o njemu kao da je još tu i kao da je važno što
misli”, reče ona šmrcajući i duboko dišući kao da odjednom nema
dovoljno zraka. “Ali bio je razočaran, zar ne? Uvijek je bio razočaran.”
“U Donu se s godinama stvorila neka gorčina. Možda je imao osjećaj
da se njegovi talenti previđaju, ili možda nije bio potpuno zadovoljan
time što je ostvario - ne znam. Ti nisi bila kriva za to i nikad ne bi smjela
ni pomisliti takvo što.”
Privukla je Francescu u zagrljaj, a kad joj je naslonila glavu na rame,
s velikim iznenađenjem shvatila je da plače. “Francesca, Francesca”,
šaptala je. “Sve je u redu, sve je u redu.” Blago ju je ljuljala kao da je
ponovo dijete i kao da bi je time mogla riješiti boli. “Ubrzo se nećemo
morati obazirati na to što je on mislio. Osim toga nitko ga nije razočarao
više od mene.” Nježno je odmaknula kćer od sebe, ali samo da bi joj
~ 179 ~
Knjigoteka
 daša&anna

mogla vidjeti lice. “Francesca, više ne moramo mariti za to. Sutra ujutro
sve će zauvijek biti gotovo, zato, molim te, nemoj kažnjavati sebe. Molim
te, nemoj.”
Francesca je kimnula, ali izbjegavala je njezin pogled i ona se
iznenada razljutila, na njega, ali i na sebe što mu je dopustila da to učini
njezinom djetetu. Zatim ju je primila za ruku i s njom se primakla rubu.
“Vidi, Francesca, ovdje to završava.” Kapljice rasprsnutog vala prošarale
su im kapute crnim točkicama, pa su se odmaknule. “Ujutro ćemo
napraviti kako je htio, prosut ćemo njegov pepeo u more i moliti se da
nam ga ono ne izbaci natrag.”
Francesca se pretvarala da se smije, zatim je rekla: “Žao mi je. Nisam
te htjela opteretiti time. Ne znam zašto govorim te stvari - stvarno je
glupo. Hajde da se vratimo prije nego što oblaci opet sakriju sunce.”
Hodale su natrag niz dok razdvojene tišinom, nisu bile sigurne što bi
trebalo reći i je li već previše rečeno. Na plaži je sada bila jedna
džogerica, nekoliko vlasnika pasa u šetnji te majka i otac koji su pazili da
dijete koje je tek prohodalo ne zagazi u vodu. Francesca je opet podigla
glavu prema svjetlu i duboko disala kao da udiše svu svježinu jutra. Na
trenutak je sklopila oči.
“Ne bi ti smetalo da prodam ljetnikovac, je li da ne bi?”
“Ne, moraš napraviti što god misliš da je sada najbolje za tebe.
Vjerojatno će briga za jednu kuću okupirati sve tvoje vrijeme, ne treba ti
još i ljetnikovac. Ali stanje na tržištu sada nije dobro i Anna je u pravu,
možda bi trebala malo pričekati da vidiš hoće li se stvari popraviti. Nisi u
stisci s novcem, zar ne?”
“Nisam, imam koliko mi treba ako ne budem ludovala.”
“Mama, možda si zaslužila malo ludovanja - ispucaj se malo.”
“Francesca, i da hoću ludovati, ne bih znala kako.”
Mimoilazeći se s vlasnicima pasa, kimnule su i gledale kako psi jure
za loptama bačenim pomoću plastičnog “lansera”. Džogerica je bila
mlada žena koja je trčala uz rub vode i, zadihana i rumenih obraza,
protisnula “jutro” prošavši mimo njih. Na pučini je teretni brod nestao
kao da je jednostavno pao s ruba horizonta.
“Mogla bi otići na krstarenje - to radi puno samaca.”
“Ima jedno mjesto kamo bih htjela otići”, rekla je nakon kratkog
oklijevanja. Vraćale su se stajući u otiske koje su ostavile pri dolasku.
“Htjela bih se vratiti u Maroko i posjetiti selo, dati malu donaciju školi -
bili su ljubazni prema meni.”

~ 180 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Jesi sigurna, mama?”

“Sigurna sam, Francesca. Otići ću prije kraja godine.”
“Hoćeš da idem s tobom?”
“To je lijepo od tebe, ali želim ići sama.”
Slijedile su svoje tragove preko plaže razgovarajući o nevažnim
stvarima, ali bila je svjesna svega što su razmijenile; iznenadila je samu
sebe rekavši da će otići onamo prije kraja godine. Impulzivno je donijela
konačnu odluku tijekom njihove šetnje i izgovorila riječi prije nego što su
se dvojbe imale vremena učvrstiti. Ponijet će i novu novcatu kartu na
kojoj su zemlje svijeta obilježene takve kakve stvarno jesu, a možda će joj
oni zauzvrat dati svoju. Dat će im novac da kupe nove knjige i stvari koje
im trebaju za školu, uzet će vodiča i otići u planine. Ta odluka ulila joj je
novu snagu i činilo joj se da između nje i njezinog ostvarenja stoji samo
jutarnji obred koji mora obaviti.
Kad su se vratile u ljetnikovac, Francesca je rekla da nije navikla na
toliko svježeg zraka i da ide prileći na pola sata. Anna je još uvijek sjedila
za stolom s laptopom ispred sebe, razgovarala je s nekim preko telefona i
zvučalo je kao da se obraća djetetu, pokušavala je uvjeriti tu osobu u
nešto, davala obećanja. Ona je otišla u kuhinju kako bi skuhala još kave, a
kad je bila gotova, odnijela je šalicu gore Francesci koja se zavukla pod
poplun.
“Sigurno zbog puta”, reče Francesca, “i sveg tog svježeg zraka vani.”
Stavila je šalicu pokraj kreveta, pogladila kćer po glavi i rekla joj da
je zaslužila odmor i da ostane u krevetu koliko god želi. Silazeći stubama,
rekla je sebi da je to kao da opet ima dijete koje se ne osjeća dobro i
pružalo joj je zadovoljstvo što je tu da se brine o njoj. Odnijela je kavu i
Anni, o kojoj se, reklo bi se, nikad nije trebalo brinuti, uvijek se činilo da
je prožeta nekom unutrašnjom snagom. Telefonski razgovor je završio,
ali mobitel joj je bio na stolu pokraj ruke i s vremena na vrijeme, dok je
pila kavu, uzimala ga je i okretala u ruci kao jedan od onih kamenova za
opuštanje, zatim bi ga ponovo odložila. Kćerin nemir prenio se i na nju,
ali nije znala što da kaže, pa je samo pijuckala kavu i u tišini čekala da
Anna, ako bude htjela, zapodjene razgovor.
“Pretpostavljam da bih trebala prošetati plažom i istjerati malo
londonskog zraka iz pluća.”
“Imat ćeš priliku sutra ujutro. Nadam se da će biti ovakav dan, da
neće biti oluje.”
“Je li Francesca dobro?”

~ 181 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Mislim da je samo malo umorna. Bit će dobro kad se odmori i kad

završimo s ovim.”
“Zašto nas tjera da to radimo?” upitala je uzevši telefon, gotovo kao
da ga namjerava nazvati i zahtijevati objašnjenje.
“Vjerojatno zato što je bio sebičan i što je uvijek inzistirao na onome
što je smatrao svojim pravom.”
“Sebičan u životu i sebičan u smrti”, rekla je Anna i ponovo odložila
telefon. “Ne znam kako si to trpjela sve te godine.”
“Nije uvijek bilo tako.”
“Nego kako?”
Pogledala je kćer, koja ju je pozorno promatrala na način koji je u
njoj izazvao nelagodu i osjećaj da joj predstoji profesionalni intervju, a ne
osobni razgovor. Osjetila je i da ne bi baš dobro prošla kad bi bila
podvrgnuta sudu svog djeteta. Sada međutim nije htjela da se o njoj
donosi sud, pa je rekla: “Pretpostavljam da je naš brak, kao i većina
drugih, imao uspona i padova”.
“Znači, bilo je uspona?”
“Da, i, kao što sam rekla Francesci, brak mi je dao troje djece na koju
sam jako ponosna. I zahvalna sam na tome.”
Uslijedilo je nekoliko trenutaka tišine dok je Anna, po svoj prilici,
razmišljala o majčinim riječima i dvoumila se oko svojeg sljedećeg
pitanja, pa je iskoristila to oklijevanje i pitala je za priču na kojoj radi.
“Pišem niz članaka o krijumčarenju ljudi - to je dosad najvažniji
zadatak koji su mi dali. Neprestano radim na tome, istražujem kako
ilegalne imigrante iznajmljuju raznim pogonima gdje rade za minimalne
nadnice, često u groznim uvjetima, i onda im uzimaju najveći dio tog
jadnog novca koji zarade za povlasticu da im dopuste da žive u nekom
jeftinom prenoćištu.”
“To je strašno. Ali kako dolaziš do informacija o tome?”
“Nije jednostavno jer se svi boje i teško je pridobiti nekoga da
razgovara s tobom. Nekoliko puta morala sam se nakratko ubaciti u te
krugove, a imam i kontakt u policiji koji mi je dopustio da iz prve ruke
pratim neke njihove istrage. Najgora je trgovina ženama radi seksualnog
iskorištavanja - ono što se događa nekim mladim ženama koje misle da ih
ovdje čekaju pošten posao i bolji život.”
“Bog im pomogao. Ali to zvuči opasno, Anna - nadam se da si
oprezna.”

~ 182 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Oprezna sam, mama. To nije svijet u kojem si možeš priuštiti

izlaganje velikim rizicima. Previše je opasnih ljudi koji bi previše izgubili
kad bi bili razotkriveni. Ali u redakciji ima iskusnih ljudi koji me
savjetuju i moram tražiti njihovo odobrenje za sve što činim. Prema
tome, neću u jednom trenutku nestati ili tako nešto.”
Bojala se za svoje dijete, ali znala je da joj, kad bi to pokazala ili kad
bi se previše uzrujala, Anna ne bi više rekla ni riječ.
“Jesi li to razgovarala preko telefona s nekim tko ti pomaže?” upitala
je.
“Da, s mladom Kineskinjom koja radi po farmama za jednog od tih
‘robovlasnika’. Ubija se od posla za nadnicu nižu od minimalne i spava u
metalnoj montažnoj kućici iz Drugog svjetskog rata. Obrazovana je,
platila je iznos koji zaradi za dvije godine da bi došla i ovo je život koji je
našla. Upoznala sam je onoliko dobro koliko se to uopće može. Dala sam
joj nešto novca i telefon.”
“Nisam čula što je govorila, ali sudeći po tome kako si joj se obraćala,
reklo bi se da se boji.”
“Da, boji se, ali još više se boji onoga što bi joj se moglo dogoditi u
budućnosti.”
“Anna, pazit ćeš na nju, zar ne? Pobrinut ćeš se da joj se ništa ne
dogodi?”
“Naravno, mama.”
“Pazi i na sebe.”
Anna je pružila ruku preko stola i potapšala je po nadlaktici, ali to je
izgledalo poput bezvoljnog ohrabrenja koje bi umoran roditelj mogao
pružiti djetetu i nije ju nimalo utješilo. Bilo joj je drago kad je njezina kći
zaklopila laptop i spremila telefon u džep, doživjela je to kao signal da je
taj svijet potencijalne opasnosti maknut u stranu. No nakon toga što je
čula, bilo joj je teško nastaviti razgovor a da ne zvuči kao nevažno i čak
bezosjećajno brbljanje, pa je ustala od stola i zaokupila se sitnim
poslovima po kuhinji. Čula je kako Anna odlazi u dnevni boravak, zatim
njezin glas kako je pita: “Je li Don radio na nečemu?”
Okrenula se od sudopera i gledala kćer kako kopa po njegovom
radnom stolu.
“Pretpostavljam da je uvijek radio na nečemu, ali našla sam samo
nepovezane zabilješke. Poslat ću sve što je bilo tu njegovom agentu.”
U Anni je bila neka forenzička crta, u načinu na koji je dodirivala
stvari, dizala predmete i gledala ih. Pitala se je li to dobra stvar što se tiče

~ 183 ~
Knjigoteka
 daša&anna

ljubavi i pomislila da bi moglo biti jer bi spriječilo da je itko ikad obmane,

ali isto bi je tako moglo onesposobiti da vidi išta drugo osim mana,
tankih pukotina kojima je prošarana duša većine ljudi.
“Ako vidiš nešto što želiš, molim te, slobodno uzmi.”
“Nisi našla dnevnik ili nešto takvo?” upita Anna provjeravajući piše li
nalivpero.
“Ne, koliko ja znam, Don nije vodio dnevnik, a i da jest, nisam
sigurna da bih ga htjela čitati. Pretpostavljam da su pjesme bile njegov
dnevnik.”
Promatrala je kako Anna sjeda za njegov stol i stavlja ruke na drvenu
površinu pod pravim kutom u odnosu na tijelo, kao da traži čvrst oslonac
dok usmjerava pogled prema onome što je njezin otac vidio kad je gledao
kroz prozor.
“Je li ikad pročitao ijedan moj članak?” upitala je.
“Nisam sigurna, ali rekla bih da jest. Iako se volio pretvarati da je
ravnodušan ili da je previše zauzet, mislim da je uvijek bio znatiželjan i
vjerojatno ih je sve pročitao.”
“Nikad mi ništa nije rekao.”
“Žao mi je zbog toga, Anna, iskreno mi je žao.”
“Tebi nema zašto biti žao.”
“Imam osjećaj da ima.”
Njezina kći nije ništa rekla. Dignula je pero na svjetlo, zatim je
upitala: “Mogu ovo zadržati?”
“Naravno, ali zar nema ničeg drugog što bi htjela?”
“Ne, samo ovo pero.”
Svjetlo koje se ulijevalo kroz prozor obasjavalo je jednu stranu
Anninog lica i njezini tanki crveni uvojci kao da su oživjeli. Prvi put je
vidjela da njezina kći izgleda starije, starije i pomalo umorno. Htjela joj je
prići, ali u nekoliko sekundi koliko joj je trebalo da odvagne bi li to ona
htjela ili ne, prilika je prošla.
“Hajdemo na ručak”, rekla je Anna i naglo ustala. “Hajdemo skupa
van, sve tri. Zašto ne bismo otišle u Ramore? Je li još otvoren?”
“Jest, ali donijela sam razne stvari ako biste radije jednostavno
ostale ovdje.”
“Ne, hajdemo van, da promijenimo ambijent. Nakon što Francesca
siđe, kad god to bilo” rekla je spremivši pero u džep hlača. “Idem
pogledati kako mi je sestrica.”

~ 184 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Nemoj je buditi ako spava. Mislim da je malo iscrpljena.” Anna joj se

nasmiješila i ona je shvatila da joj je rekla nešto što se podrazumijeva.
Želeći se iskupiti, upitala je: “Kako se zove - ona mlada Kineskinja?”
“Jiao.”
“Koliko joj je godina?”
“Dvadeset šest.”
“Znam da je glupo tako nešto reći, ali ako joj ikad ikako budem
mogla pomoći, novcem, bilo čim, voljela bih to.”
“Nije to glupo reći - naprotiv, baš lijepo od tebe - ali nadam se da bi
novine mogle potegnuti neke veze nakon objavljivanja”, reče zastavši na
dnu stubišta.
Držala se rukom za ogradu i njezino novo prstenje zasjalo je na
svjetlu. Sunce koje je ulazilo kroz prozor što gleda na trijem osvijetlilo joj
je profil i otkrilo prve tanke bore koje su se počele stvarati u kutovima
očiju.
“Neznanci su bili dobri prema Roryu kad je bio u stranoj zemlji”,
reče s blagim podrhtavanjem glasa. “Zato bismo, ako ikako možemo,
trebale pomoći toj mladoj ženi.”
Na trenutak je pomislila da će Anna doći k njoj, ali umjesto toga
samo je kimnula i otišla gore, a tepih je prigušio zvuk njezinih koraka.
Vratila se u kuhinju i rastreseno nešto prtljala nastojeći se nečim
uposliti kako bi se primirila. Bilo bi najbolje da iziđu i uteknu
sputavajućem ozračju ljetnikovca. Bez obzira na to što njezine kćeri nisu
sklone nostalgiji, moglo bi biti lijepo iznova obići mjesta na koja su
odlazili kao mlada obitelj. Čula je njihove glasove, ali nije mogla razabrati
što govore. U riadu gdje su odsjeli bile su dvije mlade žene koje su
obavljale sve poslove, kuhale su i posluživale hranu. Radile su od ranog
jutra. Prvo što bi čula kad bi se probudila bili su njihovi glasovi, tiho su
razgovarale u maloj kuhinji blizu njezine sobe. Prolazile su dvorištem
poput šapta, neupadljive, i njihov je vlastiti život, ako su ga imale, bio
potpuno skriven od očiju gostiju. Htjela ih je pitati imaju li i one djecu, ali
znala je da ne žele ulaziti ni u kakve razgovore osim onoga što nalaže
pristojnost. Kad joj je mlada od njih dviju onog jutra na vlastitu
inicijativu donijela doručak na terasu krova gdje je sjedila gledajući
daleke planine, pitala se zna li da joj je sin mrtav. Htjela ju je pitati kako
se zove, ali oklijevala je jer se to, kad je već toliko toga u vezi s njom bilo
skriveno, činilo kao zadiranje u njezinu privatnost. Natjerala se da pojede
bar malo doručka, ali nije skidala pogled s planina.

~ 185 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Kad se Francesca konačno pojavila, izgledala je sasvim odmorno, a

Anna joj je hodala uz bok kao čuvarica svoje mlađe sestre.
“Onda, mama, idemo u obilazak uzbudljivih atrakcija sjeverne
obale?”
“Možemo na sladoled kod Morellia?” upita Francesca stavljajući
ukosnice.
“Da, a ako želiš, možeš se i ići sudarati autićima kod Barrya i jesti
šećernu vunu”, reče Anna.
“Rekla bih da sad nema autića, cure - koliko znam, zatvorili su dok
opet ne zatopli. Ali ako ozbiljno misliš za Morellia, možemo otići onamo”
reče ona. “Kad ste bile male, jako ste voljele to mjesto, samo što ste
izluđivale oca jer vam je trebalo jako dugo da se odlučite između raznih
okusa. Ali hajdemo prvo na ručak. Bit će ugodno izići, moći ćete vidjeti
što se sve promijenilo, ako, naravno, ima ikakvih promjena.”
Odvezla ih je uz obalu do Portrusha, ručale su u restoranu Ramore i
obje njezine kćeri smijale su se tome koliko su porcije velike,
“Ljudi očito smatraju da nisu dobili valjanu protuvrijednost za svoj
novac ako se to ne vidi po količini”, rekla je Anna, ali i jedna i druga su, po
svemu sudeći, bez ikakvih poteškoća ispraznile svoj tanjur. A kad su
otišle do pulta s desertima i ponovo se smijale baroknim skulpturama od
biskvita i šlaga, na koncu su odlučile podijeliti jedan komad kolača,
smijuljeći se poput školarki zbog svoje neobuzdanosti i tvrdeći da će
morati na jednomjesečnu dijetu da bi se iskupile za to pretjerivanje.
Uživala je gledajući ih kako se smiju nagnute jedna prema drugoj i na
trenutak je bila gotovo zahvalna na tome što je od njih tražio taj završni
obred. U vrijeme sprovoda zapravo nije imala vremena porazgovarati s
njima kako valja, svu njezinu pozornost i energiju zaokupili su dogovori
oko ceremonije i primanje neprekidnog niza posjetitelja koji su dolazili
odati počast. Stoga je sada makar na ovako kratko vrijeme imala osjećaj
da su joj se djeca vratila i da im je ponovo majka, vozi ih, daje im
informacije o raznim stvarima, čak, unatoč njihovom protivljenju, plaća
račun.
“Nakon ovoga nema šanse ni da pogledam sladoled”, reče Francesca.
“Ni ja”, složila se Anna, “ali baš bih voljela vidjeti je li sve isto kao što
pamtim. Uvijek sam voljela ići tamo - imala si osjećaj da si odrasla ako
možeš ići s prijateljicama i bez roditelja.”
“Mislim da ćeš utvrditi da izgleda drukčije - sve je modernizirano i
ulickano”, reče ona. “Zadnji put kad sam bila ondje s vašim ocem,
smatrao je da su kava i pogačica doista preskupe.”
~ 186 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Reci mi, Francesca”, reče Anna brišući usne ubrusom, “kad ti neka
jako debela mlada otmjena gospođica dođe u trgovinu po vjenčanicu,
uhvati U te očaj?”
“Ma kakvi. To je izazov. Sakriti što treba, skrenuti pogled na ono što
izgleda najbolje. Mušterija je mušterija, a osim toga, tko je savršen,
Anna?”
“U Londonu na svakom koraku vidim puno savršenih primjeraka.”
“Sjeti se cijene koju za to plaćaju”, reče Francesca pijuckajući crnu
kavu. “Sigurno nije vrijedno toga, zar ne? Ali sjećaš se kako je Don zvao
ovo što ja radim?”
Znala je koje se riječi njezina kći sprema izgovoriti i čula je
istodobno dva različita glasa kad je Francesca rekla: “‘Premazivanje
kaćiperki šećernom glazurom’ - tako je to zvao. Nemoj se smijati, Anna -
htjela sam ga zadaviti.”
“Morala bi stati u red.”
Nije htjela da razgovaraju o svojem ocu, nije htjela da išta pokvari
užitak koji joj je pružalo njihovo društvo, pa je otišla platiti račun, zatim
ih je požurila do auta. Bila je uvjerena da je on otjerao njihovu djecu i
stoga je morala vjerovati da bi se njezine kćeri, ako napokon prihvate
njegovu odsutnost, mogle vratiti, ako već ne u svoje rodno mjesto, onda
bar u njezin život.
Nakon što su se odvezle do Portstewarta, parkirala je auto pa su niz
stazu duž grebena krenule prema plaži. Dolje su se jaki valovi razbijali o
stijene. Nije bilo mjesta da sve tri hodaju jedna pokraj druge, pa je Anna
žustrim korakom išla malo ispred, a ona je ostala iza s Francescom.
Njezine je kćeri iznenadilo mnoštvo apartmana i novih kuća mimo kojih
su prošle, a kad su na koncu došle do stuba koje vode dolje na plažu, stale
su i preko vode gledale selo u kojem su bile ranije tog dana.
“Ovo je da ne povjeruješ. Izgleda da sad tamo sja sunce, a ovdje ga
više nema. Rekla sam ti da je to kao i u životu”, reče Francesca.
Pod sve jačim povjetarcem fina pješčana prašina vijugala je duž žala.
“Kako ćemo ujutro izvesti ono sa ‘Ševinim uzlazom’?” upita Anna.
“Donijela sam stari kasetofon i snimila pjesmu na kasetu.”
“Znači, ne očekuje da mu na kraju doka sviraju violinist i pijanist?”
“Na svu sreću, ne.”
“Drago mi je što će biti rano jutro, pa nećemo imati publiku. Već će
mi i ovako biti neugodno, ali onda bi bilo još gore”, reče Anna.

~ 187 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“I ne očekuje da nosimo crne haljine ili tako nešto?” upita Francesca

mičući s očiju uvojak koji je oslobodio vjetar. “Mogu nam začas skrpati
nekakvu pokajničku kostrijet.”
“Mislim da će naša uobičajena odjeća biti sasvim u redu”, reče ona.
“Što mislite o tome da to obavimo u pidžami?” reče Anna smiješeći
se vlastitoj dosjetki. “Kao što danas neke žene u pidžami idu u dućan po
mlijeko ili voze djecu u školu.”
“Uobičajena odjeća će biti najbolja”, reče ona, na trenutak zabrinuta
da bi se njih dvije mogle urotiti i pretvoriti dosjetku u stvarnost.
“Samo se šalimo, mama. Odjenut ćemo se kako priliči”, umirila ju je
Francesca tapšući je po ruci.
“Onda, Francesca, stručnjakinjo za modu, kakav stil odijevanja priliči
prosipanju pepela svog oca s kraja kamenog doka?”
“Pa, mislim da bi ove sezone to bilo nešto u tamnijim tonovima,
možda obrubljeno svijetlim krznom, i svakako decentne cipele - rekla bih
ravne - definitivno bez peta kako bi se izbjegla opasnost da završimo u
moru skupa s pepelom.”
Bilo je sve hladnije, pa su odustale od šetnje plažom i vratile se istim
putem kojim su i došle. Budući da su njezine kćeri inzistirale, otišle su
kod Morellia, ali ne na sladoled, nego na vruću čokoladu i kavu. Anna je,
naravno, izrazila razočaranje modernizacijom, potom je nevoljko
priznala da je udobnije od slastičarnice koje se sjećala iz djetinjstva. Dok
im je opisivala neko doista sjajno mjesto koje je otkrila u Brightonu i koje
je zadržalo dekor i namještaj iz pedesetih te savršeno očuvalo retro
ugođaj, telefon joj je samo jednom zazvonio, a ona se ispričala i izišla u
nadi da će vani imati signal. Kroz staklo je gledala svoju kćer kako se
ushodala tamo-amo, zatim prešla na drugu stranu ceste, prema moru. Po
govoru njezinog tijela i po načinu na koji je rukom stalno tresla telefon
kod uha kao da bi višak energije mogao poboljšati vezu bilo je očito da je
uzrujana. Francesca je nešto govorila, ali odjednom joj se učinilo važnim
da i dalje bude usredotočena na svoje drugo dijete, ono o kojem je, sada
je u to bila uvjerena, znala najmanje. Stoga ju je razdražilo što su se
prolaznici nakratko ispriječili njezinom pogledu ili što se konobarica koja
je skupljala pladnjeve predugo zadržala. Pitala se je li se Annino
instinktivno nestrpljenje sa svime što je neispravno ili što presporo
reagira onako kako ona želi sada potajno odnosilo i na nju. Usto je bila
zabrinuta za kinesku djevojku koju nikad nije upoznala, bojala se da bi
zbog naglosti njezine kćeri obje mogle zagaziti u opasne vode. No znala je
da nema više što reći o tome, a kad bi i pokušala, to bi je moglo izgurati

~ 188 ~
Knjigoteka
 daša&anna

još dalje iz njezine orbite. Htjela je okriviti Dona, ali znala je da dio
krivnje mora preuzeti na sebe i pripisati ga svom neuspjehu da Annu
uvjeri kako joj majka ima makar donekle neovisan život. Njezina je kći,
bez sumnje, mislila da se ne može obratiti njoj, a da se ujedno ne obrati
ocu. Načas je pogledala Francescu koja je pijuckajući vruću čokoladu i
gledajući malo dijete za drugim stolom pričala o šeširu princeze Eugenie,
ali njezine riječi nisu joj dopirale do ušiju, zurila je kroz staklo pitajući se
je li joj suđeno da uvijek tako vidi svoju kćer, iz daljine, razdvojena od nje
pogreškama koje je napravila u prošlosti.
Htjela je, kad ponovo ode u Maroko, odsjesti u istom riadu; nadala se
da će one dvije mlade žene još uvijek biti ondje i da će je se sjetiti. Je li
čak moguće da bi i one htjele podijeliti s njom nešto o svom životu? Od
udaje je svoj život obavijala velom šutnje, davala se svojoj djeci i
prepuštala se na milost i nemilost njihovom odabiru koliko će joj
uzvratiti. Kad sutra ujutro s ovim bude gotovo, možda nađe neku novu
snagu da prekorači granice svog bića?
“Jesi imala signal?” upita Francesca dok je Anna opet sjedala za stol.
“Hoćeš probati s mojim telefonom?”
“Ne”, reče Anna nagnuvši šalicu prema sebi i zagledavši se u talog na
dnu. “Kasnije ću pokušati ponovo.”
Ostale su ondje, naručile još kave, vrijeme je prolazilo u ugodnom
razgovoru i nije im se nimalo žurilo da se vrate u ljetnikovac. S vremena
na vrijeme gledala je na sat pitajući se je li letargija u koju su, reklo bi se,
pale uzrokovana dosadom. Nije više znala o čemu bi pričala, imala je
osjećaj da je već potrošila većinu potencijalnih tema. Znala je da bi bilo
lakše da su se obje udale i da imaju djecu, ali otkud joj pravo da im želi
muževe i obitelji kad nisu pokazivale bogzna kakvu želju ni za jednim ni
za drugim? Nije više bila sigurna je li njezina želja da se udaju povezana
sa sebičnošću. Ona nikako nije bila prava osoba da to zagovara, i ponovo
se pitala je li onaj dio njezinog braka kojem su svjedočile bio dovoljan da
u njima stvori predrasudu prema toj ideji. Anna je pričala o nekom filmu
koji je nedavno gledala; slušajući njezine samosvjesne prosudbe, došla je
do utješne spoznaje da njezina kći nikad neće dopustiti da netko drugi
upije i ograniči njezin život.
Pomislila je i na Jiao koja je vjerojatno mjesecima putovala do
Engleske, prestrašen i gladan ljudski teret prevožen u stražnjem dijelu
kamiona ili u utrobi broda; Jiao je došla s jako velikim očekivanjima, a
našla se u situaciji neznatno boljoj od ropstva, zarobljenica destruktivnih
žudnji i hirova muškaraca, i to ju je ljutilo. Ne bi dakle smjela
predbacivati Anni ako je u njezinoj najdubljoj biti nešto čvrsto i snažno.
~ 189 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Trebala bi se radovati tome, premda je to ponekad doživljavala kao istu

onu odliku koja je onemogućavala da se potpuno poveže sa svojom kćeri.
A još uvijek je željela tu povezanost, iskrenu i duboku, a ne onu koja je
plod osjećaja dužnosti prema roditelju.
Otišla je u zahod, a kad se vratila, Francesca joj je rekla da bi ona i
Anna htjele pripremiti večeru u ljetnikovcu. Dok se u njoj tek rađala
misao da to žele jer im se ne sviđa ideja da se ona ponudi, Anna je rekla
da bi im to bilo zadovoljstvo i shvatila je da joj time žele učiniti lijepu
gestu. Stoga je prihvatila i rekla im što sve imaju u ljetnikovcu, te je na
povratku Anna kupila dvije boce vina, a Francesca još nekoliko sitnica u
maloj trgovini blizu parkirališta. Vjetar je sve jače puhao, pa je za vrijeme
vožnje natrag odlučila da će zapaliti vatru, ali kad su stigle, iznenada ju je
preplavio umor i morala se prisiliti da klekne i da je zapali. Rekla je sebi
da je to njezin posao, i baš kad je izgledalo da će se vatra fino razgorjeti,
netko je zakucao na vrata. Okrenula se, ruku umrljanih pepelom i
ugljenom, i vidjela kako su njezine kćeri pogledale jedna drugu, a onda se
okrenule prema njoj.
“Vi ćete morati otvoriti. Hajde, Francesca, vidi tko je”, rekla je
pokazavši im dlanove kao da podastire dokaz zašto ona ne može.
I dalje klečeći pokraj ognjišta, čula je glasove Johna Gibsona i
njegove žene Gillian. Francesca, po svemu sudeći, nije bila sigurna tko su
oni i nije ih pozvala da udu, pa je ona to učinila umjesto nje.
“Ovo su John i Gillian”, rekla je kćerima ustavši i spustivši ruke niz
bokove. John je imao na sebi sako, košulju i kravatu. Očito se sredio za
posjet. “Sjećate se Johna, zar ne, cure? Više puta ste išle na more
njegovim čamcem. John je bio toliko ljubazan da vodi brigu o travnjaku i
da općenito pazi na kuću kad nismo tu.”
“Naravno”, reče Francesca pruživši mu ruku uz ispriku što ga nije
prepoznala. “Prošlo je jako puno vremena.”
“Doista jest. U pravu si”, odvratio je, zatim je kimnuo svojoj ženi, koja
joj je prišla i pružila joj buket bijelih krizantema loptastih glavica.
“Žao nam je zbog vašeg gubitka”, rekla je pružajući joj cvijeće.
Kimnula je njezinim kćerima kako bi pokazala da se izražavanje sućuti
odnosi i na njih.
“Krasne su, Gillian. Hvala.”
“Zadnje koje je ljeto dalo”, rekao je John spustivši načas pogled
prema podu. “Nadam se da ne smetamo?”
“Ne, ne, samo sjednite”, odgovorila je i pritom iznenađeno bacila
pogled na svoje navodno profinjene kćeri koje su se odjednom ukočile
~ 190 ~
Knjigoteka
 daša&anna

kao da im je neugodno i kao da su na trenutak zaboravile kako pokazati

najjednostavnije gostoprimstvo. “Francesca, pristavi vodu za čaj, a ti,
Anna, napravi mjesta da John i Gillian mogu sjesti. Oprostite zbog nereda
- razvrstavale smo stvari. Idem samo oprati ruke - palila sam vatru.”
Odnijela je cvijeće u kuhinju i našla vazu, u isto vrijeme govoreći
Francesci koje kekse da iznese i koji tanjur da uzme. Perući ruke,
nastojala je čuti razgovor u drugoj prostoriji unatoč buci koju je
Francesca stvarala po kuhinji, i nadala se da se Anna trudi da se gosti
osjećaju ugodno. Kad se vratila u sobu, bilo joj je drago vidjeti da
razgovara s njima sasvim prirodno; činilo se da su malo opušteniji,
njihova prijašnja plahost bila je manje očita. Na trenutak je pomislila da
će John ustati i ponuditi joj da sjedne na njegovo mjesto, pa je hitro sjela
na tronožac pokraj ognjišta.
“Zadržalo se još malo ljeta”, rekao je gledajući prema prozoru
okupanom svjetlošću.
“Sigurno me pamćenje vara, ali ljeta su mi se činila mnogo toplijima
kad smo bili ovdje kao obitelj” odvrati ona. Zagledala se u vatru i bilo joj
je žao što je nije uspjela zapaliti kako valja prije njihovog dolaska.
“Davno je to bilo”, dometne on i načas pogleda svoju ženu, možda
kako bi je ohrabrio da progovori.
“Pa, Lidya, tvoje cure su sad sasvim odrasle i žive u Londonu”, reče
Gillian. “Anna nam je rekla da radi za novine. Don je sigurno bio jako
ponosan na nju.”
Osjetila je olakšanje vidjevši da se Anna smiješi i tobože potvrdno
kima glavom.
“Don je bogme bio velik čovjek”, ubacio se John. “Sve one riječi u
njegovoj glavi. Kad sam navečer izlazio u šetnju sa psom i prolazio ovuda,
puno puta sam ga vidio kroz prozor kako sjedi tu za svojim stolom i piše
svoje pjesme.” Pokazao je stol kao da je njegova opipljiva realnost nužna
potvrda njegovog sjećanja.
“Imao je upečatljiv ispraćaj”, reče Gillian. “Svi oni pisci i slavne
ličnosti. Poslije smo izrezali članak koji je izašao u novinama.”
Francesca je ušla noseći čaj i kekse na pladnju, a ona je ustala i rekla
kćeri da sjedne i da će ona poslužiti. Nije bilo ubrusa, ali procijenila je da
nije važno, pa je natočila čaj i sve ponudila keksima.
“U novinama je pisalo da je bila jedna ministrica iz vlade, ali mi je
nismo vidjeli”, reče John stavivši tanjurić i šalicu na široku površinu svoje
natkoljenice.

~ 191 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Možda smo je i vidjeli, ali ne znamo kako izgleda, pa ne bismo znali

da je to ona, ako razumijete što hoću reći”, objasnila je Gillian.
Godilo joj je kad je vidjela da njezine kćeri uljudno kimaju
potvrđujući da su razumjele i kad je, nekoliko minuta poslije, Francesca
ponudila da im dolije još čaja.
“Kad vidim ove dvije cure ovako odrasle, živo se sjetim kako su se
kao djevojčice igrale na plaži s kanticama i lopaticama” reče John. “Pa,
kako vam se sviđa život u Londonu?” upitao je.
“Meni se jako sviđa”, reče Francesca, “ali uvijek je lijepo nakratko se
vratiti kući. Kad smo bile mlađe, dobro smo se provodile ovdje u
ljetnikovcu.”
Opazila je da su sestre razmijenile pogled, ali izraz im se nije
promijenio.
“Pamtim jedno ljeto kad ste bile vraški zagrijane za lovljenje rakova,
a ja sam vam govorio da u moru više neće ostati ni jedan jedini ako ih
budete toliko hvatale”, rekao je; uspomena mu je izmamila osmijeh.
“Francesca sad u Londonu izrađuje haljine i šešire” rekla je Anna uz
pokret ruke prema svojoj sestri. “Je li tako, Francesca?”
“Da, tako je”, odgovorila je ona, opet načas pogledavši Annu. “Mora
se od nečeg živjeti.”
Na trenutak se spustila tišina i prodorno je pogledala Annu nadajući
se da ne smišlja neku pakost.
“Izrada vjenčanica - to je lijep posao”, reče Gillian.
“Ali ni jedna ni druga se baš ne žure da je obuku”, našali se ona, ali
odmah pomisli da možda nije trebala.
“Naravno, nema više žurbe. Kažu da se sve žene sada kasnije udaju, a
i bolje je dobro razmisliti prije odluke nego žuriti pa se poslije kajati”,
reče Gillian i pridoda: “Zar nije tako, cure?”
“Tako je”, reče Anna. “Ali čovjek bi očekivao da ćemo u velikom
gradu kao što je London uspjeti naći ‘onog pravog’.”
“Čovjek bi očekivao da će se nekome svidjeti zgodna Irkinja”,
natuknula je Francesca pridruživši se sestri.
“Sami su si krivi, sami su si krivi”, rekao je John; slutila je da ih je
iskreno želio utješiti. A onda, nakon što se opet spustila tišina, još je
rekao: “Pretpostavljam da ste došle provesti neko vrijeme u ljetnikovcu”.
Obje kćeri su je pogledale, dale joj vremena da kaže: “Da, i pomoći mi
da sve pospremim, da sredim Donove stvari”.

~ 192 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Prava gomila knjiga i papira”, reče on osvrćući se po sobi i gledajući

spakirane kutije. Nekako je uspio ne opaziti urnu, ili ju je možda pobrkao
s nečim drugim. “Ne znam kako jedna osoba može pročitati toliko
knjiga.”
“John nije baš veliki čitač. Ali ja rado pročitam dobru knjigu.”
“Što čitate?” upita Anna.
“Sigurna sam da bi vi mislile da to ništa ne valja, ali važno mi je da
me razonodi. Posuđujem knjige iz pokretne knjižnice - djevojka zna što
volim i uvijek mi nešto sačuva.”
“A jeste li ikad pročitali koju pjesmu našeg oca?”
“Bojim se da mi ne možemo razumjeti takve stvari”, rekao je John, a
njegova žena kimnula je u znak slaganja. “Ali sigurno su bile jako dobre
ako je istina makar pola onog što su drugi pjesnici govorili na sprovodu.
Uostalom, ne bi nikad bile u knjigama da nisu vrhunske kvalitete.”
Prije nego što je Anna uspjela postaviti još neko pitanje, brzo je
vratila razgovor na vremenske prilike, pitala što ima novo u selu i kimala
slušajući dugu, sporu litaniju o rođenjima i smrtima, vjenčanjima i
bankrotu građevinskog poduzeća. Kad su pretresli sve novosti, nekoliko
sekundi sjedili su u tišini, a onda je John ustao i rekao da im više neće
smetati. Dok je uzimala njegovu šalicu i tanjurić, dodao je kao svoj
završni rekvijem: “Bez njega ovdje neće biti kao prije”, zatim se svečano
rukovao sa svima trima i na koncu ustvrdio da će vrlo rado i dalje voditi
brigu o travnjaku dokle god bude trebalo.
Pomislila je da će Anna reći nešto o njezinoj namjeri da proda
ljetnikovac, ali nije bilo razloga za strah. Nakon što su gosti otišli, obje
kćeri stajale su i smiješile joj se.
“Dobra duša”, rekla je prije nego što je ijedna od njih stigla
progovoriti, zatim je kleknula kod ognjišta i posvetila pozornost vatri.
“Daj, ja ću, mama”, ponudi se Francesca stavivši joj ruku na rame.
Na kćerin je dodir zadrhtala, a kad je Francesca upitala: “Prepala
sam te?”, kimnula je i usredotočila se na paljenje vatre. Opet je osjetila
iscrpljenost, pa im je, ne okrenuvši glavu, rekla da je malo umorna, da će,
ako im to ne smeta, prileći prije večere i da je pozovu kad sve bude
spremno. Pobrinuvši se da znaju gdje je što u kuhinji, ispričala se i popela
stubištem na kat te otišla u stražnju sobu. Tiho je zatvorila vrata za
sobom, potom i vrata ormara koja su ostala otvorena. Sada je u njima
vidjela svoj odraz i gotovo istog trena odvratila je pogled jer joj se činilo
da je promatra previše ispitivački, a nije bila sigurna da je išta što je
učinila bilo ispravno. Pitala se zašto se ne može sjetiti lica mladih žena u
~ 193 ~
Knjigoteka
 daša&anna

riadu - bila su joj nejasna, zamućena, kao da je njihova slika u njezinoj

svijesti izgubila oštrinu. Bilo je međutim mnogo drugih stvari koje su
utiskivale svoju oštru realnost u njezino pamćenje, nekima se veselila,
druge bi voljela ukloniti, ali utvrdila je da nema baš nikakvu kontrolu nad
njima.
U tom je krevetu, prije nego što su se vjenčali, prvi put potajno
spavala s Donom. Čula je zveket lonaca odozdo, i smijeh svojih kćeri, i
šapat onih djevojaka u riadu, ponovo je vidjela njihove kretnje nalik na
kretnje duhova, kako su klizile iz sobe u sobu ili se iznenada pojavljivale
na vratima ocrtane samo svjetlom iza sebe. Kakvi su duhovi sada lebdjeli
nad krevetom sa škripavim okvirom od mahagonija i prastarim
madracem? Bila je mlada, ali ne tako mlada da nije znala što čini ili što to
znači, i premda je sirovost žudnje bila ublažena bujicom riječi, bila je
zahvalna na svemu tome. Na suncu, mjesecu i zvijezdama. Nije se mogla
točno sjetiti, ali vjerojatno su bili prisutni u tom trenutku. Ili možda
more, možda čak i sam svemir, gdje je ljubav sezala kroz mračne oceane
prostora do samog ruba vremena. Ljubavni je čin bio prožet mnoštvom
riječi, prekrivale su njezina osjetila poput nemoguće toplog snijega i
uživala je u njima kao slušateljica bez vlastitih riječi. I tada, na samom
početku - bez vlastitih riječi. Možda ih nije bila sposobna imati. A onda su
njegove riječi nenadano i trajno prestale. Naravno, došla su djeca i
neizbježno stišavanje strasti, ali kamo su nestale riječi šaptane u tami?
Potom je preostala samo nerazgovijetnost potrebe, godine uzimanja
svega što mu je trebalo. Je li bila budala? Nije mislila tako, jer ono što je
nekoć osjećala bilo je stvarno, nikad nije osjetila ništa stvarnije, i premda
je s vremenom to zamijenio potpuno drukčiji osjećaj, time se nije
umanjila istinitost onog prijašnjeg iskustva.
Bilo joj je hladno i čvršće se umotala u poplun. Uz sve ostalo čega
više nema to joj je najviše nedostajalo - naprosto zajednička toplina
kreveta. Možda bi bila budalasta kad bi u budućnosti isključila tu
mogućnost, koliko god bila mala. Sve ju je zbunjivalo, a ponajviše ono što
je još morala učiniti. Sada je prekasno da odustane, ali ni ta spoznaja nije
obnovila njezinu odlučnost. Dakle ujutro, rano, kad se razdani, otići će na
kraj doka i prosuti pepeo u more. A na nju će paziti njezine dvije kćeri,
koje joj upravo pripremaju objed - nije se mogla sjetiti kada se zadnji put
tako nešto dogodilo. Možda još kad su bile tinejdžerice i kad je bio Majčin
dan. Što one misle o njoj? Što stvarno misle u onim trenucima kad mogu
maknuti u stranu ono što se očekuje da misle pod sponom obaveze
prema roditelju? Slušajući tih mrmor njihovih glasova, previše tih da bi
mogla razabrati riječi, još jedanput je osjetila da ih je iznevjerila, ali na
načine kojima više nije mogla pridati jednostavno objašnjenje.
~ 194 ~
Knjigoteka
 daša&anna

U ljetnikovcu su bili i duhovi njihovog djetinjstva. Njihove svađe i

njihov smijeh. Skutreni kod vatre oko svojeg oca dok im je čitao knjige o
Narniji, nagovarali su ga da nastavi kad se pravio da želi prestati. Nije to
bio samo način da odgode odlazak na spavanje - po njihovim širom
otvorenim očima u kojima je buktjela vatra mašte vidjela je da očajnički
žele čuti nastavak priče. Jednom kad je Rory, izmoren dnevnim
aktivnostima, utonuo u san, otac ga je u naručju odnio uza stube i nježno
ga stavio u krevet kao pismo u kuvertu. I ona je bila dijete u ovoj kući.
Pokušavala se sjetiti o kakvom je životu sanjalo to dijete, ali nije
uspijevala. Možda nikad nije sanjala; možda je to bio zametak njezinog
neuspjeha - što je samo uvijek bila spremna prihvatiti ono što se dogodi,
ma što to bilo. Pomislila je na snove o moru u njegovim pjesmama, pa je
izvukla stranicu iz džepa i ponovo pročitala pjesmu o Roryu. Već ju je
mnogo puta pročitala, ali to nije umanjilo njezinu zbunjenost niti joj je
pomoglo razumjeti što doista znači. Pogledala je jastuk na kojem je
počivala glava njezinog muža i htjela ga je upitati je li njegova pjesma
istinita, jesu li riječi stvarne, a ne samo slike privremeno prožete nekim
prolaznim značenjem koje im je dalo boju. Je li pjesma iskrena posveta
njegovom mrtvom sinu ili samo još jedno odavanje počasti nekom
božanstvu koje će, nadao se, dobrostivo blagosloviti njegove riječi i širiti
ih kao sveto sjeme? Samo još jedan način da osigura održanje vlastitog
života? Ako je ovo prvo, otkud mu potreba da je stavi u knjigu? Otkud mu
potreba da je dâ bilo kome osim svom sinu?
U ovom krevetu, koji se sada činio golemim i hladnim, prvi put je
spavala s Donom. Dakle upravo je na ovome mjestu pomislila da joj
ljubav nudi mogućnost nečega što je trajno nasuprot prolaznosti života,
ovdje je prvi put vjerovala da su riječi dovoljno snažne da čovjeka dignu
izvan dosega onog nečega u zahvatu vremena, što god to bilo, što
umrtvljuje i što svemu ostalom oduzima smisao. No što su sada riječi bez
ljubavi? Pokušala je uvjeriti sebe da riječi same po sebi nemaju poseban
utjecaj na život, da srce uvijek govori najiskrenije, ali njezino je uvjerenje
istog trenutka pokolebala spoznaja da je cijeli život vjerovala da su riječi
svete stvari koje treba štovati. Budući da im se uvijek klanjala, i sada je
imala čudan osjećaj dok je iznova presavijala stranicu i vraćala je u džep,
kao da su riječi na njoj potpuno podložne njezinoj kontroli.
Odspavat će, a kad se probudi, uživat će sa svojim kćerima u onome
što joj pripreme. Isprva joj je bilo teško primiriti se i pitala se bi li joj
pomogla čaša vina, ali onda je njezino tijelo nekako stvorilo dovoljno
topline da rastjera hladnoću koja ju je salijetala i koja je smrzavala
mnoga njezina sjećanja, dajući im, takoreći, čvrstu trajnost leda.
Pogledala je ormar, njegova zatvorena vrata sa zrcalom bez sjaja, sa
~ 195 ~
Knjigoteka
 daša&anna

staklom istočkanim mrljama. Je li se ijedno od njezine djece ikad

pokušalo sakriti u njemu ili pomislilo, opijeno pričama, da bi mogao biti
prolaz u neki čaroban svijet?
Iznova je pomislila na Jiao kako tetura iz kamiona, načas
zaslijepljena svjetlom, a onda otvara oči s nadom da je došla na bolje
mjesto. Na Rorya, daleko od kuće, kako iz nepoznatog razloga noću, pod
zvijezdama, hoda uskom stazom; na njegovo palo tijelo koje je izgledalo
kao da samo spava. Sve se u bunilu razlijevalo kroz nju, a onda se more
počelo sporo povlačiti i postupno mu je predala svoj umor te se
prepustila utjesi sna.

Kad se probudila, na trenutak nije znala gdje je ni koliko je dugo

spavala. Vrata spavaće sobe bila su pravokutnik mutnog sivila, a onda je
postala svjesna mirisa iz kuhinje i sve joj se vratilo. Vrata su bila
podvučena tankom trakom žutog svjetla. Znala je da mora ustati, ali
činilo joj se da ni uz najveći napor volje ne bi mogla dići glavu iz kreveta,
pa je ponovo sklopila oči i pokušala se polako razbuditi. Bojala se da je
predugo spavala, da je kćerima pokvarila objed. A onda su se na stubama
čuli koraci, laki poput djetinjih, zatim kucanje na vratima i Francescin
glas, pitala ju je da li je dobro, rekla joj da će večera biti gotova za
dvadesetak minuta. Nije htjela da uđe i vidi je tako omamljenu snom, i
bilo joj je drago što su se, nakon što joj je odgovorila, koraci udaljili.
Malo je poravnala nabore na odjeći i umila se u kupaonici. Lice joj je
u zrcalu izgledalo natečeno, pa je to pokušala prikriti i popraviti
šminkom i češljanjem. Kad je ocijenila da je postigla najviše što je mogla,
štrcnula je malo parfema na zglobove i onda, ovlaš dodirnuvši zrcalo
vrškom prsta kao da se pozdravlja sama sa sobom, zatvorila vrata i
pažljivo sišla stubama držeći se za ogradu.
Nije očekivala prizor koji je zatekla. Raščistile su Donov radni stol i
pomaknule ga na sredinu sobe, prekrile ga stolnjakom koji je, zaboravila
je to, bio u dnu ladice i postavile improvizirani stol za objedovanje
posluživši se najboljim tanjurima i čašama koje su mogle naći u kuhinji
kao da je svečana prilika. Sobu su sada osvjetljavale samo vatra koja se
jako razgorjela i svijeće na stolu postavljene na tanjuriće ili u tegle za
džem. Nasred svega toga bile su bijele krizanteme lijepo aranžirane u
plavoj staklenoj vazi koju je, sjetila se, prije bezbroj godina dobila kao
poklon za vjenčanje. Iznenada se sjetila urne i počela se osvrtati po sobi
očajnički je tražeći. A urna?
“Tamo je, na polici s knjigama”, reče Anna. “Ne paničari - nismo je se
riješile.”
~ 196 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Urna se neupadljivo smjestila na jednoj od polica s koje je maknula

knjige. Kimnula je i vratila pogled na stol. Uzele su četiri stohce iz
kuhinje.
“Divno je”, reče. “Što vam je došlo da to napravite?”
“Samo kao mali izraz zahvalnosti, a valjda i kao oproštajni pozdrav
Donu”, reče Anna otvarajući bocu vina. “Neka vrsta posljednje večere.”
“Jesu li zato tu četiri stolice?”
“Ne, nismo stavile četvrtu za Dona - samo je izgledalo neskladno s tri
stolice”, reče Francesca.
“Može li četvrta biti za Rorya?” upitala je prije nego što se uspjela
suzdržati; vidjevši kako su se njezine kćeri pogledale, znala je da to nije
trebala reći.
“Može biti za Rorya”, rekla je Francesca, a ona joj je bila zahvalna na
uviđavnosti. “Sjedi ovdje, mama, odavde možeš vidjeti vatru”
Zbog toga što su kćeri tako pazile na nju, osjećala se staro i onda je
shvatila da će se u jednom trenutku u budućnosti one opet vratiti da se
zajedno pobrinu za sve što treba obaviti. Znala je da će im to
pojednostaviti, da će sve što ostavi za sobom biti sređeno i da će sve biti
lako riješiti. Neće biti popisa zahtjeva, osim želje da se sve završi na
najjednostavniji i najbrži način. Gledala je njihova lica te je čak i na
prigušenom svjetlu vidjela njihovo veliko uzbuđenje, njihovu djetinju,
razigranu želju da sve bude savršeno, i prvi put je u isti mah osjetila
užitak i neizrecivu tugu što ima djecu.
“Ništa nije u kompletu”, reče Francesca. “Sve je malo zbrčkano.”
“Divno je”, reče ona.
“Mogla si skoknuti do Ikee po neki jeftin pribor”, reče Anna točeći
vino u njezinu čašu.
“Baš mi se sviđa ovako”, odvrati Francesca. Malo je poravnala vilice i
noževe, zatim je pružila čašu da je njezina sestra napuni. “Čemu ćemo
nazdraviti?”
Trenutak-dva su oklijevale, opazila je kako je Anna pogledala četvrtu
stolicu. Nije htjela da im opet bude neugodno, pa je dignula čašu i
jednostavno rekla: “Nama”. Nagnule su se preko stola i kucnule se s
njom; držeći svoju čašu u zraku, vidjela je kako ju je nakratko oblilo
svjetlo.
“Vaš otac me je jednom pitao što vidim u vatri, a ja nisam znala na
što misli pa sam rekla nešto glupo u stilu ‘plamen’.”

~ 197 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Nadam se da nije izveo ono svoje grozno prezrivo frktanje kao kad
sam mu rekla koja je omiljena knjiga moje učiteljice iz engleskog”, reče
Anna.
“Ne sjećam se, ali rekao je nešto o tome da sam dozlaboga doslovna,
vjerojatno je htio reći da nemam mašte.”
“Sigurno si imala mašte kad si uspjela vidjeti nešto u njemu”,
podržala ju je Francesca na takav način da joj se njezina obrana učinila
iskrenom, ali nekako djetinjastom.
“Mojim roditeljima se nije svidio, ali prijateljice su smatrale da je
jako dobra partija, a znale su mi prići i neke koje uopće nisam poznavala i
reći mi da mi se baš posrećilo.”
“Mogu zamisliti da netko tko ga ne poznaje smatra da je dobra
partija” reče Anna. “Možda bi promijenile mišljenje da su morale živjeti s
njim.”
Pogledala je snježnobijele loptice latica s ružičastim vrhovima. Htjela
je da prestanu razgovarati o Donu.
“Onda, kakve ste mi kulinarske poslastice pripremile?”
“Pa, to samo mi smijemo znati, a ti moraš otkriti”, reče Francesca.
“Ali na tvom mjestu ne bih se previše uzbuđivala jer ćemo te možda
razočarati.”
“Mama, ja tebe krivim za naše sasvim osrednje vještine u kuhinji”,
reče Anna. “Uvijek si sve radila sama. Trebala si nas istrenirati.”
“Uvijek mi se činilo da ste jako zaokupljene školom i društvenim
životom. A i ne sjećam se da je ijedna od vas pokazala ikakav entuzijazam
ili sklonost da nauči.”
“Prva godina faksa bila je pravi šok”, reče Francesca. “Kad shvatiš da
si moraš sam pripremati hranu. Tad je zbilja vrag odnio šalu.”
“Jednom si me nazvala da me pitaš kako se radi umak od pečenja”,
rekla je nasmiješivši se kad se toga sjetila.
“Staviš vodu da zakipi i ubaciš par kocki Oxoa, Fran. To čak i ja
znam.”
“Pravi umak, Anna, kakav se jede uz nedjeljni ručak. Doduše, nije da
smo u studentskoj menzi ikad imale nedjeljnu pečenku.”
“Bar ni jedna ni druga niste morale plaćati užasne novce za studij i
niste završile s golemim dugom na grbači.”
“To je sigurno grozno”, reče Francesca. “Započinjati karijeru pod
takvim opterećenjem.”

~ 198 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Ako čovjek ima toliko sreće da uopće nađe neki posao”, reče Anna
sjedajući za stol. “Novine su pune mladih ljudi koji rade, a ne dobivaju
plaću. Mogu to zvati stažiranjem, ali to ne prikriva činjenicu da je u
pitanju samo neka vrsta zakonom odobrenog robovskog rada.”
Francesca je otišla u kuhinju i vratila se s predjelom. “Koktel s
kozicama u retro stilu, moglo bi se reći. Jaaako pomodno”, rekla je
nasmiješivši se vlastitoj dosjetci.
“Budimo realni, Francesca - to je samo koktel s kozicama. Kao nešto
iz Abigailine zabave 36. Uostalom, zašto kod tebe sve uvijek mora imati
veze s modom?”
Francesca se izbeljila sestri i pridružila im se za stolom. Iz vatre su
frcnule iskre i sve su okrenule glavu prema njoj.
“Ja sam napravila predjelo, a Anna glavno jelo. Za desert je zaslužan
zamrzivač u diskontu.”
“To je jako lijepo”, rekla je držeći vilicu kao da priseže da govori
istinu. “Uvijek je lijepo kad netko nešto napravi za tebe, ne mislite?”
Obje su kimnule. Anna joj je natočila još bijelog vina. Isprva se činilo
da je prigušeno svjetlo upilo crvenu nijansu njezine kose, ali s vremena
na vrijeme, kad bi okrenula glavu, ponovo bi zasvjetlucala. Kutovi sobe
utonuli su u sjenu i izgledalo je kao da je sve svjetlo privučeno u središte,
oko stola. Jedna od četiriju svijeća koje su našle bila je mirisna, i premda
je znala da je to samo trik njezine mašte, podsjetila ju je na cvijet badema
koji su joj dali u onom selu. Nikad nisu govorile o njemu osim kad bi ona
našla neki način da ih potakne na to. Možda bi bilo drukčije da su znale
koliko joj je drago čuti njegovo ime na njihovim usnama. Njihov mlađi
brat trebao je biti za stolom s njima, zadirkivati ih, što je rado činio,
pričati im gdje je bio ili kamo se upravo sprema otići. Govoriti im o tome
kao da je putovanje na neko daleko mjesto obična šetnja do obližnjeg
parka. U njegovom vedrom glasu i u živoj iskri u njegovim očima baš
nikad nije bilo ni najmanje slutnje ni svijesti da bi ga mogla zadesiti smrt.
Otpila je još vina, zagledala se u plamen svijeće, u drhtavu udubinu u
vosku oko izgorjelog fitilja. Čula je riječi

Nalazim te, kao i uvijek, na najudaljenijim poljima Gdje duhovi imaju

vlastite zvijezde i sunce.

36
Abigail’s Party - drama Mikea Leigha iz 1977.
~ 199 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Htjela je više od svega dovesti ga kući. Imati ga kod kuće, na

sigurnom od tih udaljenih polja, da bude s njom i sa svojim sestrama. A
ne da bude u zemlji u očevom odijelu.
“Jesi dobro, mama?” upitala je Francesca.
“Da, samo sam mislila o... o sutrašnjem danu.”
Njezine kćeri pogledale su jedna drugu i Francesca je žustro kimnula
sestri ne bi li je potaknula.
“Gle, mama, Francesca i ja smo razgovarale, i mislimo da bi to sutra
možda moglo biti preveliko opterećenje za tebe i da bismo to
jednostavno trebale obaviti u tvoje ime. Što misliš? Ustat ćemo rano
ujutro, obavit ćemo to i onda će sve biti gotovo. Napravit ćemo to kako
treba, sa ‘Ševinim uzlazom’ i svim ostalim. Što kažeš?”
Načas je pogledala mjesto gdje se nalazila urna. Sjene su je gotovo
progutale, samo je jedna točkica svjetla na tamnoj površini bila jamstvo
njezine prisutnosti. Nije ih mogla pustiti da to učine. Nije to mogla iz
razloga koje nikako ne bi mogla objasniti, ali pijuckala je vino kao da
razmišlja o prijedlogu, zatim je rekla: “To je jako lijepo od vas, cure, jako
brižno, ali ja to moram obaviti. Ne bi bilo ispravno.”
“Nije da će se vratiti i požaliti se”, ustrajala je Anna raširivši ruke u
gesti koja je izražavala ravnodušnost prema očevim željama.
“Osjećam da to moram obaviti, Anna. Još tu jednu, zadnju stvar. I
znam da to mogu bez problema podnijeti uz vašu podršku. Zbog toga
sam tako zahvalna što ste pristale doći.”
Vidjela je da će je Anna pokušati nagovoriti, pa joj je bilo drago kad
je Francesca ustala i, uzimajući posude, objema im rekla da je stvar
riješena i da će to ujutro obaviti zajedno, završivši s riječima “sve tri”.
Anna je kimnula, ali na licu joj je vidjela tragove razdraženosti i želje da
kaže još nešto, a onda ju je Francesca s vrata kuhinje podsjetila da je
njezino jelo skoro spremno i da mora doći i pobrinuti se za njega.
Pokušavala je razabrati što govore jedna drugoj u kuhinji, ali riječi im je
prigušilo zveckanje posuda, otvaranje i zatvaranje ladica i vrata
kuhinjskih elemenata. Pitala se treba li ko pomoć, ali ocijenila je da je
bolje da je ne nudi, pa je sjedila osvijetljena svijećama i zurila u vatru
koja se, pomalo izmorena prijašnjom žestinom, prilično smanjila, ali je
još uvijek vrlo ugodno grijala.
Njezine su se kćeri vratile i Anna joj je poslužila losos preliven
glazurom s prilogom od riže i povrća. Donijele su i posudu sa salatom,
tanjurić s maslinama, ciabattu narezanu na kriške, a pojavila se i još
jedna boca vina.
~ 200 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Nismo mogle naći platnene ubruse”, reče Francesca pružajući joj

kvadrat bijelog papira, “pa se moramo snaći s papirnatima.”
“Sve je prekrasno”, odvratila je obuhvaćajući pogledom cijeli stol.
“Baš ste se potrudile.”
Vidjela je da im pohvala godi, a onda ju je rastužila pomisao na to
koliko je često nisu dobivale, koliko su je često morale tražiti negdje
drugdje. I na to koliko je pohvala važna i u odrasloj dobi. Što je on htio od
svoje djece? Da postignu nešto što bi smatrao dostojnim sebe,
pretpostavljala je, ali dovoljno ga je dobro poznavala da zna kako bi, da
im je to i pošlo za rukom, njegov ponos izjela ljubomora. Rekla je Anni da
je losos jako ukusan i pitala je kuha li često kod kuće.
“Uglavnom samo preko vikenda. Preko tjedna je ponekad lakše
ubaciti nešto u mikrovalnu. Kuhanje uzima jako puno vremena kad se
samo želiš izvaliti i buljiti u televizor. Ali ponekad nešto skuham preko
vikenda pa dio zamrznem da imam za poslije.”
Pričale su o hrani, o restoranima, njih dvije razmjenjivale su
dojmove o tome gdje se u Londonu može dobiti kvalitetan ručak da se
ponese u ured. Pitale su je zašto ne pokuša nabaviti karte za svibanjski
sajam cvijeća u Chelseau, pa da dođe i bude kod jedne od njih. Svidjela joj
se ta zamisao - oduvijek je željela otići na sajam cvijeća. Osjećala je da se
budućnost s njima otvara na način koji joj se prije nije činio mogućim.
Ništa nije rekla, ali možda bi, nakon što prije kraja godine otputuje u ono
selo u planinama, mogla prenoćiti kod jedne od njih prije povratka kući.
Nije se htjela nametati - morat će to biti njihov prijedlog, a ona će biti
zahvalna na svemu što joj budu mogle pružiti. Znala je da je prošlo
mnogo vremena i da su se u njihovim životima ustalili obrasci u kojima
ona nije imala velikog udjela. Nije imala pravo očekivati da će se to
iznenada promijeniti.
Anna je ubacila još ugljena u vatru i otvorila drugu bocu vina. Pojele
su po krišku čokoladne torte iz trgovine, a Francesca je skuhala kavu
ispričavajući se zbog toga što im je ostala samo ona iz vrećice. Nakon što
ih je poslužila, pomaknula je stolac prema ognjištu rekavši kako je
zaboravila koliko je ugodna prava vatra.
“Kad ste bile ovdje kao djeca, prepirale ste se oko toga koja će sjesti
bliže, a ti si, Francesca, sjedila toliko blizu da bi ti se noge osule crvenim
točkicama.”
“Sjećam se kako nas je Don sve tjerao da skupljamo naplavljeno drvo
i slažemo ga na hrpu iza kuhinje, a onda je nekih večeri radio velike

~ 201 ~
Knjigoteka
 daša&anna

kresove i posvuda su letjele iskre - još uvijek se vidi gdje su padale na

tepih”, reče Anna pokazujući crne mrlje vrškom cipele.
Ostale su sjediti ondje, dijelom, činilo joj se, jer zapravo nisu imale
kamo otići, dijelom zbog topline vatre, ali i - htjela je vjerovati u to - zbog
toga što im je bilo lijepo zajedno. S vremena na vrijeme jedna od kćeri
rekla bi nešto o njihovom ocu, a njezine oči potražile bi urnu kao da traži
potvrdu da je stvarna, ali ni time nije uvijek uspijevala spriječiti da se
njegova slika, njegov glas ili neko sjećanje uzdignu iz sve gušćih slojeva
sjene koji su, reklo bi se, polako obavijali sobu. Pogledala je praznu
stolicu pokraj sebe i vidjela ga kako dolje u dvorištu riada sjedi za malim
okruglim stolom s mozaikom pločica i piše u svoj notes, zastajući samo
da bi popio gutljaj čaja od metvice koji mu je donijela jedna od onih
mladih žena. Pisanjem se oslobađao svoje tuge, svog gubitka, pisanjem je
isključivao nju i sve ono u njoj što ju je u tim trenucima gotovo razdiralo.
Pomislila je i na nove ljubavne pjesme koje je napisao - na njegovu
zadnju ostavštinu - nesvjestan koliko je ironična njegova pohvala
“nepokolebljivoj postojanosti ljubavi”.
Njezine su kćeri čavrljale, druga boca vina i zadovoljstvo uspješno
pripravljenom večerom razvezali su im jezike i činilo se da nadoknađuju
duga razdoblja kad ih je razdvajala šutnja. Slušala je melodiju njihovih
glasova, bilježila i pohranjivala u pamćenje svaki ton; mjesta na kojima
im se naglasak razlikovao od onoga koji je poznavala dok su odrastale.
Pitala se koliko je još stvari sada u njihovim životima koje se ne uklapaju
u identitete koje im je pripisivala u prošlosti. Nije bila sigurna, ali slutila
je da Anna puši. Kad su se zagrlile na postaji, učinilo joj se da je osjetila
miris, možda na njezinoj odjeći, ali prije će biti na njezinoj kosi kad su se
ljubile u obraz. Pitala se bi li Francesca htjela dijete – vidjela je kako je
gledala onog mališana kod Morellia, pogled bi joj svaki čas odlutao
prema njemu.
Postupno su se uživjele u svojevrsno natjecanje, odrasli odjek
tinejdžerske navike; Francesca je govorila sestri da bez obzira na to što
izrađuje vjenčane haljine i šešire, i ona dolazi u dodir s najrazličitijim
stranama stvarnog života, a kad je Anna ispustila zvuk kojim je očito
htjela izraziti da ne vjeruje u to, Francesca je ustrajala: “Istina je, Anna.
Nisu to samo ukrasne vrpce i čipka - ima tu svakakvih trauma,”
“Recimo, kad se nekom ne svidi haljina ili kad se raspara šav” reče
Anna.
“Ne, nego, recimo, kad je prošli mjesec po haljinu došla žena koja je
neizlječivo bolesna i ostalo joj je manje od godine života. Ili, recimo, kad

~ 202 ~
Knjigoteka
 daša&anna

žene dođu na zadnju probu haljine ili čak kad je dođu pokupiti, i onda se
rasplaču kao kišna godina, a ti ne znaš što bi im rekla.”
“I, zašto se rasplaču?” upita Anna.
“Ponekad zato što se boje. Jedna je plakala jer je znala da čini
najveću pogrešku u životu.”
“Zašto onda nije odustala?”
“Zato što je komplicirano, nekad ima drugih razloga i drugih
pritisaka koji nisu očiti. Stvari nisu uvijek tako jednostavne kao što se
čini.”
“Ne znam zašto bi ijedna žena htjela biti s muškarcem kojeg ne voli”,
ustvrdila je Anna, a onda se naglo zaustavila. Francesca nije ništa
odvratila, samo joj je dobacila vrlo kratak pogled. Tišina se predugo
rastegnula.
“Kad sam se udala za vašeg oca, voljela sam ga. Vjerujem da je i on
volio mene”, rekla je.
“Ne moraš govoriti o tome, mama”, reče Francesca.
“Ne, u redu je. Mislim da ima stvari koje vam objema dugujem.
Možda je jedna od tih stvari istina.”
Vidjela je kako su se pogledale. Od svjetla nedavno nahranjene vatre
zarumenjeli su im se obrazi, a čaše koje su držale jarko su svjetlucale.
Nije međutim znala što da im kaže, pa je i ona pijuckala iz čaše zureći u
vatru.
“Je li istina da je Don imao ljubavnice?” upita Anna.
“Anna! Otkud ti pravo!” Francesca je povisila ton i glas joj je
zazvučao tako neobično da su se obje iznenadile,
“U redu je, Francesca”, rekla je, “obje imate pravo znati sve što vas
zanima. Dakle, da, Don je imao ljubavnice, ali od koga si to čula?”
“S vremena na vrijeme svi smo čuli glasine, uglavnom o njemu i onoj
Roseanne. Znači, to je bila istina?”
“Da, to je bila istina. Žao mi je ako ste se sramile ili uzrujale kad ste
to čule.”
“Ona je bila na sprovodu, zar ne?” upita Francesca.
“Da, bila je, i mislim da je vjerojatno imala pravo na to koliko i bilo
tko drugi.”
“Zašto to kažeš?”
“Zato, Francesca, što mislim da ga je ona još uvijek voljela.”
“A bilo je i drugih?” upita Anna. “Da, uvijek je bilo drugih.”
~ 203 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Zašto si ostala s njim?” upita Francesca ne gledajući je.

Morala je razmisliti o tome što bi trebala reći; potaknuta njezinom
šutnjom, Francesca joj je rekla da ne mora odgovoriti. No znala je da su te
riječi bile namijenjene i njoj, a ne samo njima, pa je otpila još malo vina i
rekla: “Ne znam imam li ikakav odgovor na to pitanje koji ima smisla ili
koji je lako razumjeti. Nisam sigurna da i sama doista razumijem.
Pretpostavljam da sam ostala s njim zato što sam ga dugo voljela, danas
mi se čini da je to trajalo dugo, a kad se ta ljubav u oboma konačno
ugasila, imali smo troje djece i bojala sam se priznati im svoj neuspjeh,
čak i kad su odrasla. Vjerojatno sam se, iskreno rečeno, bojala i toga da
budem sama. Osim toga jedno vrijeme nisam bila osobito jaka osoba i po
svoj prilici sam dopuštala da volja vašeg oca potiskuje moju.” Pogledala
ih je kako bi utvrdila ima li na njihovim licima ikakvog odraza smisla koji
je pokušavala dokučiti. “Postoji još jedan razlog, koji će vam možda biti
teško shvatiti, a ima veze s pjesništvom, s riječima vašeg oca. Jako dugo,
zapravo cijeli naš brak, osjećala sam da tome nešto dugujem, da su te
riječi nešto dragocjeno. Čak i kad su mi njegove mane bile pred nosom, i
dalje sam poštovala napisane riječi i njegove napore da ih nađe.”
Zašutjela je i opet ih pogledala, ali sjedile su u tišini i njihov izraz nije
odavao jesu li razumjele.
“Kaješ li se sada zbog toga?” upita Anna.
“Ne znam mogu li reći da se kajem kad je sa svim ostalim pomiješano
mnogo dobrih stvari. Kao što je rekla Francesca, stvari nisu uvijek tako
jednostavne.”
“Možda nikad ništa nije samo ovakvo ili onakvo”, odvažila se
Francesca. “Možda su stvari uvijek pomiješane.”
Anna im je natočila još vina, ali ništa nije rekla. Ona je htjela da Anna
progovori; pitala se je li zbog toga što je rekla još više pala u očima svoje
kćeri. Francesca je razbila tišinu rekavši da će raspremiti stol, ali Anna joj
je pomalo zapovjednim tonom rekla da se ostavi toga, pa je ponovo sjela.
Počele su razgovarati o svom djetinjstvu, o dragim zajedničkim
uspomenama na praznike u ljetnikovcu, Francesca je čak uspjela
natjerati sestru da pocrveni podsjetivši je na romantični izlazak sa sinom
vlasnika terena za golf. Anna joj je uzvratila pitanjem zašto se ne okani
snobovskog stila i ne prebaci se na ciganska vjenčanja, pa da kroji haljine
za debele Ciganke.
“Lova na ruke - smotuljak u svakom džepu. Možeš im naplaćivati po
metru, pa nek se šlep vuče za njima preko brda i dolina.”

~ 204 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“Nije loša ideja. Negdje sam pročitala da je u divovskim svadbenim

tortama glavni sastojak polistiren.”
Nasmijale su se, pa se pridružila smijehu iako je imala samo
maglovitu predodžbu o čemu govore. Dolile su joj još vina iako se -
doduše, ne baš žustro - usprotivila rekavši im da ujutro ne smije biti
mamurna. Naslutila je da sve tri osjećaju da se ovakvo iskustvo možda
nikad neće ponoviti i da ga zbog toga nijedna ne želi prekinuti. Ubacile su
još ugljena u vatru, i premda su svijeće gotovo dogorjele, nisu htjele
upaliti svjetlo. Stvorilo se ozračje nalik na ono kad im je otac čitao, samo
što je tada ona gledala i slušala sa strane. Sada ih je pak imala za sebe,
premda nije imala priču kojom bi ih očarala, nije umjela mijenjati glas ni
glumiti razne likove. Imala je samo sebe, ono što je preostalo, a nije znala
bi li to ikad moglo biti dovoljno. No kad im je počela govoriti o tome što
su sve radile tijekom praznika kad su bile jako male, gledale su je sa
zanimanjem i iznenadilo ju je koliko su toga zaboravile, za koliko su
stvari tvrdile da ih ne pamte. S vremena na vrijeme, kad bi po njihovom
izrazu vidjela da se jako trude prisjetiti se nečega, u njoj se javljao osjećaj
da i ona priča izmišljenu priču i da su događaji u kojima im je dala ulogu
samo plod njezine majčinske mašte. No baš kad je iscrpila zalihu
uspomena i bacila pogled prema urni te utvrdila da su i nju progutale
sjene, čula je riječi: “Možda on i nije bio tako loš otac”.
To nije rekla Francesca, nego Anna. Obje su se zagledale u nju, a ona
je nastavila: “Naravno, imao je svojih mana. Sve to znamo. Ali ako ćemo
biti poštene, moramo reći da na svijetu ima gorih očeva - muškaraca koji
tuku ili zlostavljaju svoju djecu, koji ništa ne rade i žive na račun obitelji.”
Zastala je kao da ocjenjuje vlastite riječi, pitajući se koliko su uvjerljive.
“Ne kažem da povremeno nije bio prilično grozan, i vjerujem da je bio
grozan muž - pa, bar dio vremena - ali možda bismo sad trebale pokušati
sagledati ljepšu stranu svega toga.”
“Što te sad odjednom spopalo?” upita Francesca, iskreno zbunjena.
“Potpuno si promijenila ploču. Kako si došla na to?”
“Samo kažem. To je sve.” No zatim je, možda zbog toga što nije
uvjerila sestru, a možda i jer nije uvjerila sebe, tome pridodala: “Pišem
reportažu o krijumčarenju ljudi i naišla sam na slučajeve gdje su očevi
prodavali vlastite kćeri”.
“Ti si mu uvijek bila najdraža, Anna. Možda zato što si bila pametnija
od nas.”
Pogledala je Francescu, zatim Annu. U Francescinom glasu bio je
prizvuk gorčine iako je to pokušala prikriti opuštenim tonom.

~ 205 ~
Knjigoteka
 daša&anna

“To što sam mu bila miljenica nije mi baš donijelo bogzna što - ako
sam to uopće bila.”
“Ma daj, Anna, znaš da jesi.”
“Nikad to nisam osjetila.”
“Pa, Rory i ja jesmo.”
Morala je nešto reći, ali nije znala što. Nije mogla ni reći nešto lijepo
o njemu ni kritizirati ga jer bi tako izgubila ili jednu ili drugu. Nije htjela
da on to još uvijek radi njezinoj djeci, htjela je biti bliska s objema, ali
znala je da bi ih krive riječi ili kriva gesta mogle jako udaljiti od nje. Stoga
je jednostavno ustala i počela raspremati stol. Pod svjetlom svijeća
cvijeće je izgledalo kao snijeg koji se polako topi.
“Pusti, mama, mi ćemo”, rekla je Francesca, ali činilo se da se
prijašnja čarolija prekinula, pa je nastavila dok joj nisu počele pomagati.
Upaljeno svjetlo u kuhinji bilo je nekako prejako i previše nametljivo, pa
su donosile stvari ne gledajući jedna drugu u lice i pazeći da se ne sudare.
Kad su završile s tim, njezine kćeri vratile su stol na staro mjesto kod
prozora, potom i stolicu s izlizanim jastukom od zelenog baršuna, kao da
će on ujutro opet sjesti ondje. Pod svjetlom iznad glave vidjela je da su
vrhovi latica smeđi, a ne ružičasti - cvijeće je već počelo venuti. Napunila
je sudoper vrućom vodom i prihvatila se pranja posuđa. Anna se
ispričala, rekavši da mora obaviti jedan telefonski razgovor, ali da će se
vratiti da pomogne, a Francesci je skuhala kavu i na koncu ju je uspjela
nagovoriti da se udobno smjesti pokraj vatre.
Vidjela je Annu kako stoji s druge strane ceste i gleda u more, u
mraku se žario crveni vrh cigarete, u drugoj ruci sjalo je svjetlo njezinog
mobitela. Nadala se da se mladoj Kineskinji ništa nije dogodilo i da će
ubrzo doznati kako je to biti slobodna. Osjetila je kako joj se ruke
opuštaju u toploj vodi u sudoperu pa ih je još malo držala u njoj i nakon
što je završila s pranjem posuđa, potom se vratila k Francesci.
“Sve bismo uskoro trebale otići na spavanje”, blago joj je rekla.
“Imale smo dug dan.”
Francesca je sjedila držeći šalicu pred licem; naslonila je bosa
stopala na rub ognjišta.
“Pazi da ti se opet ne ospu noge. To ne bi ostavilo baš najbolji dojam
u Kensingtonu.”
Francesca se pokušala nasmiješiti, ali gotovo istog trena počela je
plakati, drugi put tog dana.
“Anna misli da samo ona vidi kakav je život. Ali to nije istina, nije.”

~ 206 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Stavila je kćeri ruku na rame i pokušala je umiriti govoreći: “Znam,

znam”. Anna je ušla, malo zadrhtala zatvarajući vrata za sobom, a onda je
vidjela da joj sestra plače i rekla glasom u kojem se čula iskrena
zabrinutost: “Što ti je, Francesca?”
“Ona mlada žena koja je imala rak - kad je zadnji put došla na probu
haljine, skroz je ostala bez kose. I na kraju je nikad nije odjenula”
protisnula je grcajući.
“Umrla je prije nego što se stigla udati?”
“Ne, udala se. Na odjelu za neizlječive bolesnike. Ali bila je previše
bolesna da bi odjenula haljinu. Poslije mi je njezin muž rekao da su je
prostrli na dnu kreveta da je bar može vidjeti.”
Na to je zaridala, pa su je, uzevši joj šalicu iz ruku, zagrlile i blago
njihale, milovale je po kosi i tješile je najbolje što su mogle dok im nije
rekla da je dobro, a kad se ispričala zbog toga što je plakala, opet su je
zagrlile. Anna joj je donijela papirnati ubrus iz kuhinje, zatim su privukle
dvije stolice i sjele pokraj nje, i dugo nitko nije ništa rekao, samo su zurile
u dubine spilja vatre.
“Što vidiš u vatri, mama?” naposljetku upita Francesca gurnuvši
ubrus u rukav, ali njezin trud da joj glas zvuči kao prije samo je isticao
koliko je napora ulagala u to.
“Vidim tri umorne cure. Možda je vrijeme da odemo u krevet jer
ujutro moramo rano ustati. Mislim da moramo biti na plaži oko sedam da
bismo bile sigurne da ćemo izbjeći publiku.”
“Kakva je prognoza?” upita Anna.
“Pretežno vedro, rekla bih. Možda kiša krajem poslije-podneva, tako
su rekli na radiju.”
“Tada ćemo već biti daleko” reče Anna stavivši ruku na Francescino
koljeno.
“Sada sam dobro. Dobro sam. Žao mi je što sam sve dovela u
nelagodnu situaciju.”
Ponovo su je umirile, a onda im je Anna rekla da je vani još uvijek
toplo i mirno. “Uopće ne puše”, rekla je i sve tri su se okrenule prema
prozoru.
“Možda bi nam malo noćnog zraka moglo razbistriti glavu prije nego
što odemo na spavanje”, rekla je kćerima i one su pošle za njom do vrata;
Anna je i dalje držala u ruci svoju čašu vina.
Noć je bila neopisivo mirna, čak je i blag, sjetan šum mora koje se
povlačilo sve prelijevao takvim spokojem da je gotovo imala osjećaj da
~ 207 ~
Knjigoteka
 daša&anna

kvare ugođaj kad su prešle cestu i stale na rub plaže. Tražila je zeleno
svjetlo, ali nije ga vidjela. Kakve neizbježne ludosti postoje na svijetu!
Kakve neizrecive ludosti ljudskog srca! Nebo bez zvijezda nadvilo se
poput čvrsto napete gaze nad morem koje je izgledalo slomljeno i
iznureno. Kameni dok po kojem će ujutro hodati bio je sjena u daljini,
nije ni bila sigurna je li ono što vidi stvarno ili si stvara sliku na osnovi
sjećanja. Kad su djeca bila mala, često su se igrala skrivača na dinama,
onaj koji je tražio morao je brojiti u ljetnikovcu, a ostali su se skrivali
negdje gdje ih neće naći. Da sad postoji takvo mjesto, otišla bi onamo i
slušala kako je onaj koji joj je za petama uzalud traži i doziva. Bojala se
onoga što bi jutro moglo donijeti, hodanja do kraja doka gdje se u
djetinjstvu plašila da će je odnijeti val. Kćeri su joj stajale s obje strane,
uhvatile su je pod ruku i nastojala je uvjeriti sebe da lanac ulijeva snagu,
ali mislila je na Rorya i na to kako ga u sjaju jutra mora pokušati, onako
kako jedino zna, vratiti na svjetlo.

Kad se probudila, bilo joj je žao što kroz prozor ne vidi more;
umjesto toga vidjeli su se samo pravokutni travnjak iza kuće, polje pod
srebrnom izmaglicom i siva gomila pepela u dnu živice koja ih je
razdvajala. Brzo se istuširala i odjenula, ali šminkala se duže nego obično,
nastojeći prekriti sinoćnju napetost i noć prepunu snova. Posvetila je
tome mnogo vremena, ali još uvijek nije čula nikakav zvuk koji bi
nagovijestio da kćeri ustaju. Čula je međutim da se diže vjetar i kad je
ponovo pogledala van, vidjela je da lišće na vrhu živice podrhtava. Izišla
je na odmorište i stajala u tišini ne bi li razabrala bilo kakve znakove
života iz druge spavaće sobe, ali nije ih bilo, i samo ju je to što su obje
rekle da su u Londonu navikle na rano ustajanje i da će uključiti budilicu
spriječilo da ih iznova doživi kao pospane tinejdžerice koje treba
probuditi glasnim kucanjem na vrata.
Sišavši u prizemlje, najprije je pogledom potražila urnu, kao da se
bojala da ju je preko noći netko ukrao. No još uvijek je čučala na istoj
praznoj polici. Nije joj bilo drago što je mora uzeti u ruke, ali znala je da
to ne može izbjeći. Dok je ulijevala vodu u lončić, čula je zvonjavu
budilice na telefonu jedne od svojih kćeri, zatim je, čekajući da voda
zavrije, otvorila ulazna vrata da bi procijenila kakvo je jutro. Bilo je vedro
i sunčano, a vjetar, iako se pomalo budio, nije bio bogzna kako jak. Nije
mogla odrediti je li plima ili oseka. Vratila se u kuhinju, ali premda je
namjeravala nešto pojesti, nije se mogla natjerati na to, pa je sjela za
kuhinjski stol samo s kavom. Odozgo su dopirali prvi zvukovi koraka.

~ 208 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Onog jutra s planinama snježnih vrhova u daljini mlada žena čijeg se

lica nije mogla sjetiti donijela joj je doručak i pokušala je bar nešto
pojesti. Do sela su putovali uskim i zavojitim cestama koji su vodile uz
strme planinske obronke. S vremena na vrijeme primaknuli bi se rubu
dubokog ponora, ali zašto bi ona marila za to kad je već padala, kad ju je
konačno odnio onaj val koji drugi nazivaju tugom? Tješila se mišlju kako
će ubrzo otići do kraja kamenog doka koji je sezao u more i reći svom
sinu da se nije utopila, nego da je napokon došla da ga povede kući.
Anna se pojavila sanjivih očiju, ali odjevena u svečaniju odjeću od
one u kojoj je putovala i ovlaš je poljubila u tjeme zaželjevši joj dobro
jutro.
“Ako hoćeš, ja ću se pobrinuti za glazbu”, ponudila se. “Malo ću
vježbati prije nego što to odemo obaviti.”
I Francesca se odjenula svečanije. U ruci je držala nešto što je
izgledalo kao bijeli vijenac.
“Napravila sam ga od krizantema i žičane vješalice. Kako ti se čini?”
“Vrlo je lijep, Francesca”, rekla joj je, ali brinulo ju je hoće li njezina
kći moći izdržati sve to a da se opet ne uznemiri.
“Mislila sam da ga bacimo u more s pepelom.”
Za doručak nisu htjele ništa osim prepečenca i čaja koji im je
skuhala, a kad su je pitale hoće li ona nešto pojesti, rekla im je da je već
jela. Anna je otišla u dnevni boravak kako bi isprobala kasetu.
“Hoćeš li biti dobro, Francesca? Vrlo brzo će biti gotovo i onda ćete
se vratiti kući.”
“Bit ću dobro ako ti budeš. Ali čini mi se da nije fer što moramo proći
kroz to, imam osjećaj kao da idemo na drugi pogreb.”
“Znam, ali kad to obavimo, gotovo je, zauvijek. Pa ćeš se vratiti kući i
izrađivati svoje krasne haljine.”
Francesca je kimnula, a onda su čule glasne Annine psovke. Otišle su
pogledati što se dogodilo i našle je kako malodušno zuri u kasetofon.
“Progutao je traku. Samo sam stisnula play i progutao je traku”, rekla
je pažljivo pokušavajući izvaditi kasetu, ali vidjele su da se traka zaplela
oko glave. Unatoč njezinim naporima da je izvuče a da je ne prekine, bilo
je očito da se čvrsto uhvatila.
“Joj, Anna”, reče Francesca stisnuvši dlan uz dlan pred licem kao da
se kani moliti za čudo.
“Nisam ja kriva. Ne znam što je drevnije - kaseta ili kasetofon. Ako je
uspijemo izvaditi, možda se može opet namotati.”
~ 209 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Anna je odnijela kasetofon na drugi kraj sobe kod prozora, gdje je

bilo svjetlije, stavila ga na stol i opet počela vaditi traku, ali kad je naišla
na otpor, nestrpljivo je povukla, postigavši samo to da joj je u ruci ostao
prekinut kraj. Pogledala ih je, polako odmahnula glavom u nevjerici i
rekla: “Žao mi je, Done”.
“Nisi ti kriva, nitko nije kriv”, rekla je kćerima.
“Čovjek bi pomislio da novinarka umije baratati ovakvim
spravicama”, reče Anna dignuvši kasetu s pokidanom trakom.
“Nisi ti kriva, Anna”, reče Francesca.
“Obavit ćemo to bez glazbe”, reče Anna. “U životu nitko ne dobiva
sve što hoće. Možda je tako i u smrti.”
“Don će kolutati očima i onako prezrivo frktati”, reče Francesca.
“Nije baš da to možemo otpjevati.”
“Spasile smo ga od otrcanog klišeja”, reče Anna i baci kasetu na stol.
“Trebao bi biti zahvalan. Hajde da to zgotovimo, mama.”
Kimnula je i sve tri su navukle kapute. Da je i htjela, nije više mogla
odustati, pa je otišla do police s knjigama i pažljivo uzela urnu, a kad se
Francesca ponudila da je nosi, rekla joj je da je bolje da ostane kod nje.
Još su se malo zadržale jer je Francesca otišla gore po šal; dok su čekale
kod ulaznih vrata, Anna je šapnula: “Oprosti”, ali rekla joj je da nije
važno, da će sve biti u redu.
Jutarnji zrak bio je prohladan, ali sve jače sunce već se počelo
osjećati. Nad donegalskim rtom oblaci opterećeni vlastitom težinom
skrivali su vrh grebena - otuda će kasnije tog dana doći kiša - ali iznad
njih nebo je bilo prošarano mrljama plavetnila, a svjetlo, blistavo i oštro,
već je pretvorilo more u živo, pokretno zrcalo. Zaputile su se stazom
preko dina i čvrsto je stiskala urnu unatoč tome što je bila hladna jer se
pri svakom koraku budio njezin najveći strah da će je ispustiti.
Hodale su jedna pokraj druge uskom stazom. Kad su došle do plaže i
spustile se blagom kosinom na mekani pijesak, vidjela je da nema ni žive
duše. Kameni dok koji se pružao u more nikad joj se nije činio toliko
udaljenim. Još uvijek nije mogla odrediti diže li se razina mora ili spušta.
Mokri dio plaže tu i tamo se caklio odražavajući mrlje vedrog neba. Prišle
su bliže moru kako ne bi morale hodati po mekšem pijesku. Četiri
morske ptice nepomično su stajale na tanušnim nogama kao da su
usidrene, njihova bijela tijela svjetlucala su na suncu. Malo dalje plutala
je jedna osamljena ptica narančastog kljuna koji se jasno ocrtavao
naspram tamne vode. Hodale su bez riječi, a mali šljapkavi krugovi pjene
škropili su svaki njihov korak.
~ 210 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Na tom dijelu plaže valovi su bili mali, ali kad joj je pogled odlutao
prema doku gdje su jače struje često privlačile surfere, vidjela je da je
more ondje uzburkanije. Njih tri postojano su napredovale, njezine kćeri
malo iza nje, i sve ju je pritiskalo vlastitim intenzitetom, te se pitala je li
tako izrazito svjesna života zbog prisutnosti smrti. Oči su joj se
usredotočivale na pjenu boje kapučina koja se u pravilnom ritmu
razlijevala po mokrom pijesku, na spiralne tragove morskih glista, a kad
je digla pogled prema nebu, vidjela je krhkost slabašnih prodora
plavetnila.
Zastala je kako bi ih pitala osjećaju li se dobro, a kad su joj
odgovorile potvrdno, kimnula je i nastavila dalje. Plaža se pružala pred
njima, isprana morem i prekrivena vijugavim naborima kao da su stotine
zmija gmizale po njezinoj podatnoj površini. Nekoliko ptica besciljno je i
nasumično letjelo iznad njih, zatim su se udaljile u zbijenom poretku.
Željela je da djeca budu uz nju, ali imala je osjećaj da zaziru od nečega i
da zato hodaju korak iza nje kao povorka. Možda ih je plašila urna. Ako je
to bio razlog, ubrzo će biti slobodne. Ubrzo će sve tri biti slobodne.
Sada je jasno vidjela kameni dok, zaštitne bedeme stijena o koje se
razbijalo more, ali koje su se ustrajno odupirale srditom nasrtanju valova
parajući njihove glatke crne utrobe tako da je pjena prštala na sve strane.
Dalje od obale mase vode dizale su se i spuštale obrubljene bjelinom,
posute vodenom prašinom koju je dizao vjetar. Željela je da njezine kćeri
nađu utjehu jedna u drugoj, ali nije znala što bi mogla reći da to potakne
te je, pomalo zadihana, izustila tek: “Skoro smo stigle”. Nije bilo
odgovora, pa ih je, još uvijek čvrsto držeći urnu ispred sebe, povela dalje
do mjesta gdje su se morale popeti s pijeska.
Nakon mekoće žala pod stopalima je osjetila čvrstinu doka, njegovu
rupičastu, neravnu površinu; neke od većih rupa bile su ispunjene
vodom. Prošle su mimo hrđavog ostatka nekadašnjeg svjetionika. Trudila
se ne gledati ni na jednu ni na drugu stranu doka, nego prikovati pogled
za njegov kraj; s te udaljenosti činilo se da se pruža do samog središta
oceana. Dobacila je upitan pogled kćerima, a one su kimnule kao da joj
žele reći da je sve u redu i da su gotovo stigle, da su gotovo došle do
samog kraja. Zastavši blizu ruba, spustila je urnu pažljivo odabravši
dovoljno ravno mjesto da bude sigurna da se neće prevrnuti. Obje ih je
privila u čvrst zagrljaj i rekla: “Anna, Francesca, ovo bih htjela obaviti
sama. Hoćete li mi učiniti po volji?” Pogledale su jedne drugu i kimnule,
zatim ju je Francesca opet zagrlila i pritom su tijelima prignječile bijelo
cvijeće. Zahvalila im je, dignula urnu, napravila zadnjih nekoliko koraka
do ruba i ondje kleknula; osjetila je da joj hladne kamene izbočine bodu

~ 211 ~
Knjigoteka
 daša&anna

koljena. Osvrnuvši se prema plaži, vidjela je da je okupana svjetlom i ta je

trenutačna blistava poveznica sa životom obuhvatila sve one koji su sada
bili dio nje - njezino dvoje djece, Jiao, dvije mlade žene u riadu, čovjeka
koji je lovio ribu upravo na tom mjestu, Johna i Gillian, nevjestu čija je
vjenčanica mrtvački pokrov. Sve njih, i neke druge, a onda je skinula
poklopac s urne i stavila ga na tlo pokraj sebe.
On pokušava još jedanput zagrliti sina, ali prekasno je i triput grabi
samo zrak lak poput vjetra, poput sna. I njegovo je putovanje već počelo
jer poslala ga je u podzemni svijet, prosut je na hrpu pepela, rastegnut i
izvješen prazan, suši se na vjetru. Sada dakle vraća svijetu samo njegove
riječi, predaje njihov pepeo slobodi zraka i gibanju pohlepnog mora. Na
tren lebde poput dima i učini joj se da će je oblak progutati, ali onda
polako padnu i, stapajući se u mrlju na vodi, plutaju sve dalje od obale.
Sada je ništa ne može odnijeti. A onda, dok se diže na noge, njezina djeca
dolaze i staju pokraj nje, stavljaju joj ruke na ramena i Francesca baca
bijelo cvijeće u vodu. Oseka je, taj završni nedokučivi val tajne - bar je u
tome bio u pravu. Smiješi se objema i dok zure u more, nada se da i one
mogu vidjeti kako njezin sin zbacuje sa sebe očevo tamno ruho smrti i oči
su mu opet pune svjetla budućnosti. Pruža ruku, ne kao pozdrav na
rastanku, kao što one sigurno misle, nego u znak dobrodošlice svom
izgubljenom djetetu koje dolazi kući iz udaljenih mjesta svijeta i upravo
poprima obličje pred njom, konačno dozvano natrag - u mislima
poručuje kćerima - ne rasutim pepelom riječi koji pluta dolje na vodi,
nego postojanošću njezine ljubavi.

~ 212 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Autorova bilješka

U stvaranju fikcionalnog portreta Catherine Blake pomogle su mi brojne

knjige, prije svega The Life of William Blake Alexandera Gilchrista, The
Letters of William Blake (pisma je priredio Geoffrey Keynes) i Blake
Petera Ackroyda, u kojima sam našao sve činjenice koje su poznate o
Catherineinu životu.
Dio romana o Nadeždi Mandeljštam nadahnut je njezinim
autobiografskim zapisima Hope Against Hope i Hope Abandoned. 37 U
nekim dijelovima romana odlučio sam vjerno se držati njezine
izvanredne priče, u drugima sam dao mašti na volju. U oba slučaja bila mi
je nakana odati počast njezinu životu svjedokinje. Hope Against Hope
jedan je od najvrsnijih dvadesetostoljetnih prikaza borbe pojedinca
protiv totalitarizma te neprolazno svjedočanstvo o sposobnosti
književnosti i jezika da nadžive šutnju koju su im neki htjeli nametnuti.
Irska je otok prepun pjesnika, ali svi likovi koji se pojavljuju u
završnom dijelu romana u svakom su pogledu plod mašte i nije mi bila
nakana da nalikuju ni na koju živu ili mrtvu osobu.
Naposljetku zahvaljujem Umjetničkom vijeću Sjeverne Irske i
Državnoj lutriji na velikodušnoj potpori i na Nagradi za istaknutoga
pojedinačnog umjetnika.

37
Pod tim je naslovima 1970, odnosno 1974. objavljen engleski prijevod dviju knjiga
uspomena Nadežde Mandeljštam. Prva knjiga, Hope Against Hope, u nas je objavljena
pod naslovom Strah i nada (prev. Zlatko Crnković), 2 sv„ Znanje, Zagreb, 21988. (prvo,
jednosveščano izdanje objavljeno je 1978).
~ 213 ~
Knjigoteka
 daša&anna

BILJEŠKA O AUTORU

David Park, jedan od najcjenjenijih irskih književnika današnjice, u

romanu Žene triju pjesnika okušao se u žanru biografske fikcije. Djelo je
podijeljeno na tri podjednake cjeline koje se, redom, usredotočuju na
živote Catherine Blake (1762-1831], žene Williama Blakea (1757-1827),
zatim Nadežde Jakovlevne Mandeljštam (1899-1980), žene Osipa
Emiljeviča Mandeljštama (1891-1938), i naposljetku - u jedinom
odsječku koji ne govori o stvarnim osobama - Lidye, supruge
suvremenoga sjevernoirskog pjesnika.
Prvi dio toga svojevrsnog triptiha govori dakle o supruzi slavnoga
engleskog pjesnika i slikara, duboko pobožnog vizionara, koji je stremio
za priznanjem, a svijet ga je za života odbacivao kao luđaka, o supruzi
čovjeka koji je u isti mah “janje” puno “blage nježnosti” i “tigar” koji “riče
protiv svega što cijeli svijet smatra istinitim”. Priča je to o neukoj i
također vrlo pobožnoj ženi koja je svoga budućeg muža upoznala s
devetnaest godina kad je ležao bolestan u kući njezine obitelji i cijeli ga je
život žarko voljela, cijenila je njegovu umjetnost više od svega i unatoč
svim kušnjama vjerovala u autentičnost njegovih vizija božanske
prisutnosti koju je samo on mogao vidjeti.
U središtu je druge cjeline supruga ruskog pjesnika Osipa
Mandeljštama, koji je zbog svoga pjesništva postao žrtva staljinističkog
terora. Uzimajući kao polazište izvanredne autobiografske zapise
Nadežde Mandeljštam (u nas objavljene pod naslovom Strah i nada),
autor je tome upečatljivom dokumentu vremena pridodao fikcionalan,
romaneskni sloj tako što je, prema vlastitim riječima, “na nekim
mjestima dao mašti na volju”. Naglasak je ovdje na Nadeždi koja tijekom
njihova zajedničkog progonstva i kasnije tijekom dugih godina samotnog
lutanja i borbe za opstanak ulaže nadljudski napor u očuvanje Osipovih
pjesama, što smatra “zadaćom koja daje smisao njezinu životu”. Potpuno
se posvetila tome da “daje svoj glas pjesnikovu imenu”.
Treći pak dio govori o ženi koja je cijeli život izdržavala pjesnika koji
to, po svemu sudeći, nije zaslužio. Poslije njegove smrti, pripremajući se
ispuniti njegovu posljednju želju, prisjeća se svog života s čovjekom koji
je tvrdio da u njihovom braku “ima mjesta samo za jednog boga”, naime
za pjesništvo, a u svom umu više nije umio razlučivati između sebe i
svoje umjetnosti, s čovjekom koji se “uvijek prenemagao kako je
ravnodušan prema novcu, a u isti mah očekivao ono što je novac
omogućivao”, i promišlja velik raskorak između osjećaja što ih je njezin
~ 214 ~
Knjigoteka
 daša&anna

suprug izražavao u svojim pjesmama i njegove emocionalne distance u

svakodnevnom životu s obitelji.
Tri odsječka romana smještena u različiti prostor, vrijeme i
okolnosti iz raznih perspektiva opisuju proturječja i napetosti između
umjetnosti i života te emocionalne i fizičke žrtve koje žene pjesnika
prinose za dobrobit njihove kreativnosti. Autor između ostalog
tematizira međuodnos umjetničkog zanosa i “prozaične” životne
realnosti: u sve tri priče žene su, svaka na svoj način, izvor ravnoteže u
svojoj bračnoj zajednici. Druga nit koja se provlači kroz cijeli roman ima
veze s emocionalnom “slobodom” pjesnika; njihove su žene emocionalno
postojanije, a oni u različitoj mjeri, što prvenstveno ovisi o tome kakvi su
kao pojedinci, ali i o vremenu u kojem žive, zloupotrebljavaju svoju
“pjesničku slobodu”, kako autor kaže u trećoj priči, odnosno povređuju
najbližu osobu više ili manje bezobzirnom sebičnošću.
Psihološke razlike između triju cjelina autor je istaknuo i odabirom
različitih stilova pisanja, što smo nastojali sačuvati u prijevodu koliko je
god bilo moguće. Mijenja se vizura (prva priča pisana je u prvom licu,
druge dvije u trećem licu), ritam rečenica, vokabular, ponekad samo u
nijansama, ali sve pridonosi životnosti teksta koja je naoko postignuta s
lakoćom. David Park nedvojbeno je sam sebi zadao vrlo zahtjevan
zadatak, a kritička i čitateljska recepcija potvrđuju da je uspio ostvariti
majstorsko književno djelo.
David Park (Belfast, 1953) završio je Queen’s University u Belfastu i
donedavno je, usporedo sa sve uspješnijom književnom karijerom, radio
kao srednjoškolski učitelj te se na tom području istaknuo značajnim
doprinosima razvoju kreativnosti nastavnog programa.
Njegova prva djela bila su obilježena političkom situacijom u
Sjevernoj Irskoj, koja mu je služila kao prizma za bavljenje obuhvatnijom
problematikom političkog nasilja. Tek je s romanom Svjetlo Amsterdama
objavljenim 2012. iskoračio iz te tematske determiniranosti, da bi u
romanu Žene triju pjesnika maksimalno protegnuo i vremenske i
prostorne granice, usredotočivši se na suptilan međuodnos života i
stvaralaštva.
Ponajprije je cijenjen kao majstor stila; kritičari ističu njegovo
umijeće stvaranja atmosfere i uvjerljivo portretiranje likova, stavljajući
ga uz bok najvećim irskim piscima današnjice, kao što su, primjerice,
John Banville, Colum McCann ili Roddy Doyle.
Dobitnik je brojnih nagrada, a djela su mu prevedena na više jezika.

~ 215 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Dosad je napisao devet knjiga: zbirku kratkih priča Oranges from

Spain (Naranče iz Španjolske, 1990) i romane The Healing (Iscjeljenje,
1992), The Rye Man (Žitni čovjek, 1994), Stone Kingdoms (Kamena
kraljevstva, 1996), The Big Snow (Nanosi snijega, 2002), Swallowing the
Sun (Progutati Sunce, 2004), The Truth Commissioner (Povjerenik za
istinu, 2008), The Light of Amsterdam ( Amsterdama, 2012) i The Poets’
Wives (Žene triju pjesnika, 2014).

Damjan Lalović

~ 216 ~
Knjigoteka