Srednja gospodarska škola Križevci

Milislava Demerca p.p.1

48260 Križevci

ZAŠTITA VINOVE LOZE

Interna skripta

Priredila:

Zdravka Harmadi, dipl.ing.agr

 BOLESTI VINOVE LOZE

CRNA PJEGAVOST – Phomopsis viticola

Uzročnik bolesti je determiniran tek 1973, premda su prve informacije po pojavi "ekskorioze" bile
poznate od 1969 godine. Pod nazivom eskorioza podrazumjeva se bolest koju može uzrokovati
više gljiva (Phoma spp., Peyronela glomerata, Sphaeropsis malorum i dr). U nekim je područjima
Hercegovine na osjetljivim sortama (Kardinal, Afus-Ali, Kraljica, Žilavka) postala ograničavajući
čimbenik (Aničić i Tarajlo 1977). Nakon sve manje uporabe fungicida na osnovi bakra i sumpora
crna pjegavost je postala sve veći problem. To je bolest koja postepeno iscrpljuje biljku smanjujući
urod vinove loze iz godine u godinu. Postoje podaci o štetama i do 30% (Smith 1986).

Simptomi crne pjegavosti

Znaci bolesti se manifestiraju na mladicama, rozgvi i listovima. Zaraza na bobicama je vrlo rijetka.
Na peteljkama cvata nastaju tamnosmeđe zone različitih oblika, okružene svijetlim rubom. Na
listovima samo nekih sorata dolazi do infekcije. U početku vegetacije, najčešće uz glavne žile,
listovi imaju jednu ili nekoliko nekroza, promjera 1-2 mm, okruženih žućkastim prstenom. Zaraženi
dio plojke zaostaje u rastu, pa se list nabora i deformira. Na mladicama se, na najdonjim
internodijima, pojavlju obično već koncem svibnja, tamnoplave nekroze duguljasta oblika, zašiljene
na krajevima. Te nekroze mogu obuhvatiti čitavu mladicu pa se ona pod teretom roda ili zbog
vjetra slomi. Dok su zelene, na mladicama ne dolazi do formiranja piknida. Kad počnu
odrvenjavati, na njima dolazi do promjene boje. Kod većine sorti dolazi do izbjeljivanja. Kora
postaje srebrenkasta, ali piknidi se na njoj počinju formirati tek nakon zime, kada se temperatura
popne iznad 10°C. Srebrenkastost rozgve nastaje zbog toga, što se micelij razvija pod korom te
na taj način ulazi zrak pod koru koja poprima srebrenkastu boju.

To nije simptom koji je karakterističan samo za tog patogena. Druge gljive (Botrytis
cinerea, Phoma spp.) također mogu izazvati izbjeljivanje rozgve. Pupovi se na zaraženoj rozgvi
otvaraju kasnije nego na zdravoj. Karakteristično je da obično kreću pupovi na prvim internodijima,
zatim se nekoliko pupova na sredini lucnja ne otvara, a oni na kraju lucnja prolistaju. To otežava
formiranje čokota i utječe na urod. Iz kore jednogodišnje rozgve micelij prelazi u staro drvo, zbog
čega nakon duljeg vremena dolazi do trulenja i oštećenja loze. Posljedica je takve zaraze usporen
rast mladica i sušenje listova na njima. Postepeno dolazi do odumiranja zaraženog kraka čokota,
po čemu je bolest u američkoj literaturi dobila ime "dead arm":

Biologija bolesti

Gljiva prezimljava u vidu micelija u rozgvi koja ostaje na čokotu ili na tlu, a pred početak
vegetacije, formiraju se piknidi. U proljeće iz piknida izlazi blijedo žuta želatinozna masa u obliku
vitica koje sadrže velik broj piknospora. Poznato je da Phomopis viticola ima dva tipa spora: "A"
koje su ovalne do eliptične, prozirne s dvije male vakuole na krajevima. Te spore obavljaju
infekciju, za razliku od "B" spora, čija uloga do danas nije poznata. "B" spore su duže, nitaste,
zakrivljene na krajevima. Piknospore inficiraju vinovu lozu u širokom rasponu temperature, od 1 do
37°C. Optimum za razvoj te bolesti je 23°C uz 98-99% RV zraka. Parazit prodire u tkivo domaćina
preko puči i rana. Širenje patogena tijekom vegetacije je usporeno zbog obrambenih reakcija tkiva
biljke koje nekrotizira. U jesen i zimi, kada su životne funkcije biljke usporene, patogen prodire u
biljku. Savršeni se stadij, Cryptosporella viticola Shear, vrlo rijetko formira, a ustanovljen je samo u
nekim zemljama.

Zaštita od crne pjegavosti

U zaraženim vinogradima, uspjeh se može postići samo upornom zaštitom tijekom dužeg
razdoblja. Prilikom rezidbe, koliko je moguće, treba odstraniti zaraženu rozgvu. Nakon rezidbe
rozgvu treba iznijeti iz vinograda, jer ona predstavlja vrlo važan izvor zaraze. Na rozgvi koja je
ostala na tlu piknidi mogu biti aktivni 3-4 godine i oslobađati piknospore. Ne treba pretjerivati s
gnojidbom, naročito ne s dušikom, jer to povećava osjetljivost. Sve sorte nisu jednako osjetljive.
Osjetljive stolne sorte su npr. kardinal, kraljica vinograda, afus-ali, a od vinskih sorata npr.,
malvazija, frankovka, žilavka, pa osjetljivima treba posvetiti više pozornosti. Kod podizanja
vinograda mogu se izabrati manje osjetljive sorte. Osim toga, nužno je da se sadi zdrav sadni
materijal.
Kad smo iscrpili sve spomenute mogućnosti, preostala nam je primjena fungicida. U vinogradima
u kojima postoji zaraza, neophodno je obaviti zimsko prskanje s jednim od fungicida na osnovi
bakra (Champion, Champ F-2, Cupramix, Bakreni dithane). To prskanje treba obaviti neposredno
pred kretanje vegetacije. Nakon toga preporučuju još dva prskanja i to I.- u stadiju B-C, a II. - u
stadiju D-E (prema Baggioliniu). Teško je u vinogradu naći točno određeni stadij, ali se odlučuje na
zaštitu onda, kad je određeni stadij najzastupljeniji. Prema našim istraživanjima, od stadija B do
stadija E oslobađa se najviše piknospora, uz uvjet da je vrijeme kišno. Poznato je da do infekcija
dolazi samo u razdoblju kada je biljno tkivo vlažno. Na osnovi vremenske prognoze, može se
preskočiti jedno ili čak oba prskanja, jer ako nema kiša, piknospore se ne oslobađaju. Od
fungicida, za suzbijanje crne pjegavosti u vegetaciji, registrirani su: Mikal, Dithane M-45, Polyram
DF, a djelotvorni su i Folpan, Antracol combi i strobilurini - Quadris i Stroby

CRVENA PALEŽ – Pseudopeziza tracheiphila

Crvena palež vinove loze bolest je europskog porijekla. Na nekim sortama u prošlom vijeku,
znala je izazvati katastrofalne posljedice. Crvena palež se obično javlja na lakim tlima na kojima
loza nema dovoljno vode. Kod nas se javlja povremeno na nekim lokacijama (Plješivica i
Moslavačko vinogorje). U našem podneblju, Portugizac, te neki direktno rodni hibridi pokazali su
se najosjetljivijima. U literaturi se navode i druge osjetljive sorte: Silvanac, Plemenka, Carignan,
Muller - Turgau i dr. Bolest je u toliko opasna, što zna iznenaditi vinogradare, jer se javlja prije
plamenjače.

Simptomi crvene paleži

Listovi su jedini organ na kojem se pojavljuju simptomi. Pseudopeziza tracheiphila napada listove
ulazeći svojim micelijem u provodne snopove te onemogućuje normalno kolanje sokova u njima.
Zbog pomanjkanja vode, tkivo lista između žila se suši i odumire pa nastaju karakteristične pjege,
omeđene nervaturom lista ili rubom plojke. Na taj način pjege dobivaju trokutast oblik. U početku
su one svjetložute boje podsjećajući na uljane pjege slično plamenjači. Boja pjega se postupno
mijenja od svjetložute do crvenkasto smeđe, s jasnim prijelazom u zdravo tkivo. Kod sorata s
crvenim bobama, napadnute zone lista poprimaju boju vina tj. obrub postaje crvenkasto-ljubičast.
Centralni dio pjege se suši, pa izgleda kao spaljen. Kod sorata s bijelim bobama, pjege na listu su
nešto svjetlije nego od kod kultivara s obojenim bobama. Ako se zaraza pojavi uz glavnu žilu
plojke, plojka se brzo suši i smežura. Simptomi se obično jave koncem svibnja ili početkom lipnja.
Izuzetno rijetko bolest se može ponovo pojaviti u kolovozu ili rujnu. Do takvih zaraza dolazi kada je
proljeće bez kiša, pa nije došlo do oslobađanja askospora u proljeće, a kiše u kolovozu provociraju
oslobađanje askospora. Kod jakih napada dolazi do defolijacije, sa svim posljedicama koje donosi
rani gubitak listova.
Biologija bolesti

Pseudopeziza tracheiphila prezimi u formi micelija u otpalom lišću, živeći kao saprofit. Dolaskom
proljetnih kiša, na prezimjelom lišću, uz nerve formira se mnoštvo plodnih tijela. To su mali
želatinozni apoteciji promjera 0,2-0,5 mm svjetložute boje. Oni se pojavljuju na licu i naličju lista,
ali ih uvijek ima više na onoj strani lista koji je okrenut svjetlu. Na centimetru kvadratnom,
prebrojali smo od 1 do 26-39 apotecija. U svakom apoteciju ima 50-250 na vrhu zaobljenih
askusa. U askusu je smješteno 8 jajolikih askospora poredanih u dva reda. U Plješivičkom
vinogorju konstatirali smo da se apoteciji formiraju sredinom travnja, a oslobađanje askospora.
Krajem svibnja, apoteciji su prazni, pa više nema opasnosti od infekcija. Smatra se da se apoteciji
isprazne početkom formiranja bobica (Mancomble 1988), što je nešto kasnije od termina koje smo
mi ustanovili na području Plješivice. Kod pune zrelosti, askusi se otvaraju tek nakon obilnijih kiša
(10 mm ili više) i temperature oko 13°C ili više °C. Tada askospore bivaju izbačene cca 2 cm iznad
površine lista. Zračne struje ili kišne kapi prenesu askospore do lista. Na listu, askospore proklijaju
u kličnu cijev, koja ulazi kroz puči ili direktno perforira epidermu lista. Tako dolazi do primarnih
infekcija koje traju dok se ne isprazne apoteciji. Sekundarnih infekcija nema.
Askospore mogu izazvati infekcije i kod nižih temperatura, ali u tom slučaju inkubacija traje duže.
Da bi došlo do infekcije, kod temperature od 15°C potrebno je da je list vlažen barem 48 sati, a
kod temperture 20°C svega 16 sati. Nakon ulaza klične cijevi u list, micelij se širi u provodne žile
lista (provodne snopove) stvarajući u njima valovite hife. Na taj način dolazi do zatvaranja
provodnih snopova. Od infekcije do pojave simptoma prođe 3-5 tjedana. Period inkubacija je
dugačak jer se simptomi pojavljuju tek kada micelij uđe u provodne snopove. Anamorfni stadij
Phialophora tracheiphila (Sacc.&Sacc.) Korf. dobiven je samo u laboratorijskim uvjetima.

Zaštita od crvene paleži

Zaoravanje listova svakako je korisna mjera koja smanjuje infektivni potencijal, pa je treba provesti
gdje je to moguće. Provode se 2 prskanja, i to u fazi 3 i 5-7 listova, u koliko u tom periodu padaju
kiše. Od fungicida, djelotvorni su karbamati (Polyram DF, Dithane M-45), koji suzbijaju i gljivicu
Phomopsis viticola, pa se jednim tretmanom suzbijaju obje bolesti. Karbendazim (Bavistin) se u
kišnim periodima pokazao vrlo djelotvornim. Quadris se također pokazao djelotvornim kao na
Phomopsis. Fungicidi na osnovi bakra koristili su se dugi niz godina, međutim zbog depresivnog
djelovanja na lozu u početku vegetacije sve se manje koriste.
PEPELNICA VINOVE LOZE – Uncinula necator

Pepelnica je prva bolest stranog podrijetla na vinovoj lozi, koja se pojavila u Europi. Njena pojava,
prvi put je zabilježena 1845. godine nedaleko Londona, a šest godina nakon toga, proširila se u
svim zemljama Mediterana. Danas je prisutna na svim područjima uzgoja vinove loze, nanoseći
velike štete. Urod može biti smanjen i do 80- 90 %.

Simptomi pepelnice

Znaci bolesti se očituju na svim zelenim dijelovima (listovima, peteljkama lista i zelenim izbojima,
viticama, cvatu, peteljkovini i bobama) vinove loze. To je stadij koji je poznat pod nazivom Oidium
tuckeri. Listovi mogu biti napadnuti u svakom stadiju razvoja, od tek otvorenih do potpuno
razvijenih listova. Na licu zaraženih listova pojavljuje se bjelkasta prevlaka koja potječe od micelija
i oidia. Nenapadnuti dio lista normalno raste, dok oni dijelovi na kojima je došlo do zaraze,
zaostaju u rastu uslijed toga dolazi do uvijanja i kvrčenja lista. Kod jakih zaraza, čitav list se osuši.
Na peteljkama listova može se pojaviti bjelkasta prevlaka ispod koje se nalazi nekrotizirano tkivo.
Štete od napada na listu su obično male, jer su sorte našeg sortimenta manje osjetljive na list.
Samo kod vrlo povoljnih uvjeta za razvoj bolesti, dolazi do defolijacije čokota. Međutim, prisustvo
parazita na listovima najavljuje jači napad na grozdove. Mladice mogu biti napadanute od
momenta izlaženja iz pupa, pa sve dok ne odrvene. Prije zriobe drva mogu se primijetiti na
mladicama slabo izražene zrakaste mrlje. U početku su te mrlje pepeljaste, ali s vremenom one
postaju plavkaste, te su lakše uočljive na zelenim mladicama. Micelij koji je pepeljast ubrzo
postaje taman, zbog napada parazita, tkivo odumire, micelij postaje taman, a na rozgvi ostaju
mjesta čokoladne boje. Cvat može biti napadnut još prije oplodnje. Napad je obično parcijalan.
Češće su napadnuti oni cvjetovi koji su priljubljeni jedan uz drugoga. Na cvjetovima gljiva razvija
sivi micelij i uzrokuje sušenje i opadanje cvjetova. Najznačajnije štete nastaju na bobama. One
mogu biti napadnute od zametanja, pa do promjene boje boba. Nakon oplodnje, kada bobe
dosegnu 2-3 mm u promjeru, mogu biti potpuno pokrivene pepeljastim maškom, koji potječe od
micelija i oidia. Kod jakih zaraza bobe izgledaju kao posute pepelom. Bobe zaražene neposredno
nakon oplodnje zaostaju u rastu, pokožica im je znatno deblja i tvrđa od nezaraženih boba. Bobe
koje su zaražene u fazi aktivnog rasta pucaju. Uslijed unutrašnjeg pritska, dolazi do pucanja
epiderme i dubokih pukotina koje dosežu sve do sjemenki. Uz pepeljastu prevlaku to je
najkarakterističniji simptom pepelnice. Kod kasnih napada kada bobe prestaju s rastom štete
obično nisu velike, osim kod bijelih stolnih sorata, jer se na njima vide tamnije mrežaste zone. To
su ožiljci što umanjuje estetski izgled, pa i tržnu vrijednost grožđa.

Biologija bolesti

Posljednjih godina uočeno je pred kraj vegetacije obilno stvaranje plodnih tijela - kleistotecija na
zaraženim listovima, a još više na mladicama, ne samo kod nas nego i u ostalim zemljama
Europe. Taj stadij nazivamo Uncinula necator, koji dugo godina nakon pojave u pepelnice nije bio
poznat u Europi. I nakon otkrića kleistotecija oni su se dosta rijetko stvarali. Kleistoteciji imaju oblik
kugle na čijoj se površini nalaze dugački privjesci čiji su krajevi zavinuti poput kuke. Kleistoteciji
prezime na rozgvi u pukotinama kore, a u proljeće nakon kiša pucaju te izbacuju askospore.
Oslobađanje askospora počinje otvaranjem prvih listića i traje obično pet tjedana. Askospore
mogu inficirati zelene dijelove biljke, te nakon inkubacije nastaju brojne oidije, koje uzrokuju
sekundarne infekcije. Primjećujemo ih kao pepeljastu prevlaku na zaraženim biljnim organima. Iz
toga se vidi da se gljiva nalazi na površini biljnih organa, jer je ektoparazit, a u stanicama
domaćina nalaze se kuglaste haustorije (sisaljke) pomoću kojih crpi hranu. Unatoč toga što gljiva
stvara kleistotecije, te može u tom obliku prezimiti, prezimljavnje u pupovima u vidu oidija ili
micelija kod nas je važniji način prenošenja zaraze u slijedeću vegetacijsku sezonu. To
potkrepljuje činjenica da gotovo pedeset godina od pojave pepelnice nisu pronađeni kleistoteciji, a
da se ona ipak proširila diljem Europe. Najčešće su zaraženi treći do šestog pupa na lucnju. Iz
ovako zaraženih pupova razvijaju se prvi listići koji su zaraženi. Početne zaraze su vrlo slabe te se
često previde. Oidije koje se nalaze u pupu počinju se razmnažati kod temperatura iznad 5,6°C.
Najintenzivnije se umnažaju od 25 do 28°C. Kod temperatura iznad 30°C oidije se prestaju
razmnažati. Oidije ugibaju kada temperature pređu 40, a micelij 45°C. Za razliku od uzročnika
plamenjače, uzročnik pepelnice nema potrebu za kapima vode. Razmnaža se već kod relativne
vlage zraka od 30%, premda se kod više relativne vlage umnaža daleko brže. Relativna vlaga
zraka bitnija je za sporulaciju nego za klijanje. Vodeni sloj na biljnim organima nepovoljno utječe
na infekcije, jer oidije abnormalno klijaju, dolazi do njihovog pucanja. Iznijeli smo neke čimbenike
koji su potrebni za razvoj pepelnice i iz kojih možemo zaključiti da parazit nije izbirljiv niti na
temperaturu niti na vlagu zraka. Bilo je pokušaja izrade modela prognoze (Sedametov 1939, Sall
1980), ali spomenuti modeli nisu šire prihvaćeni.

Zaštita od pepelnice

U pogledu osjetljivosti vrsta postoje bitne razlike. Američke vrste vinove loze i njihovi križanci
otporniji su u odnosu na eurposke. Osjetljivi kultivari kod nas su: Portugizac, Plemenka, Carignan,
Borgonja, Chardonnay i dr. U literaturi se navode kao najosjetljiviji osjetljivi kultivari: Aspiran,
Auxerrois, Bouteillan, Emperor, Sylvaner, Cabernet Sauvignon, Cabernet franc, Claverie,
Peloursin, Terrets, Muscat de Frontignan (Galet 1977). Agrotehničkim mjerama ne možemo
mnogo doprinijeti smanjenju zaraze. Skidanjem listova u okolini grozdova, stvara se manje vlage
ali se i grozdovi kvalitetnije poprskaju. Bez primjene fungicida europski kultivari ne bi se održali,
stoga smo prinuđeni na primjenu fungicida.Za suzbijanje možemo koristiti fungicide u nekoliko
skupina i to:

a) fungicide s površinskim djelovanjem na osnovi sumpora i dinokapa (Karathane)

b) sistemici - triazoli (Anvil-5, Atemi, Bayleton special, Bumper 25, Folicur 250 EC, Folicur 250
EW, Punch 10 SC, Sumiosam SC, Systhane 12 E, Vectra 10 SC, Tilt 250 EC, Topas100 C)
sistemici-pirimidini (Rubigan 12 EC)
c) kombinirani fungicidi (Atemi S, Folicur E, Sabithane 12 E, Tridal S).Fungicide treba koristiti
naizmjenično. Za svako prskanje, koristiti fungicid iz druge skupine. U područjima u kojima
se pepelnica javlja u jakom intenzitetu, između dva prskanja treba provoditi zaprašivanje
sumpornim prahom. S obzirom da je i kod nas dokazana rezistentnost na neke triazole
(Cvjetković 1992) pridržavati se sljedećih preporuka:

1. primijeniti fungicide iz skupine triazola i pirimidina maksimalno 2-3 puta na godinu,

2. za prva i posljednja tretiranja koristiti fungicide iz drugih skupina: dinokap, sumpor
- posebno zaprašivanje,
3. razmaci između 2 prskanja s fungicidima trebaju biti najviše 12 dana,
4. koristiti maksimalno preporučene koncentracije,
5. Sistemične fungicide ne primjenjivati kurativno.

U koliko se unatoč provedene zaštite pojavi pepelnica, kao eradikativna mjera preporuča se
grozdove poprskati s otopinom kalijevog permanganata. U 100 litara vode otopi se 125 grama
kalijevog permanganata i doda 1-2 kg gašenog vapna. S tom otopinom se prskaju grozdovi.
Slijedeći dan treba zaštititi lozu bilo kojim od fungicida. Eksperimentira se s hiperparazitima
Ampelomyces quisqualis Ces. i Tilletiopsis sp. samima ili u kombinaciji s fungicidima. U
kontroliranim uvjetima postignuti su određeni rezultati
PLAMENJAČA VINOVE LOZE – Plamsmopara viticola

Plasmopara viticola donesena je u Europu iz SAD najvjerojatnije na američkim Vitis vrstama koje
su se u to vrijeme masovno uvozile, jer su se koristile kao podloga otporna na filokseru. Najprije
se pojavila u Francuskoj 1878 godine, od kuda se proširila u ostale vinogradarske dijelove Europe.
Danas je prisutna u svim uzgojnim rajonima vinove loze, izuzev nekih dijelova Kalifornije, Čilea i
Afganistana. U prošlosti, štete od plamenjače bile su ogromne. Međutim, uspostavljanjem
prognozne službe, primjenom novih fungicida štete su postale značajno manje. Unatoč napretka u
zaštiti od ove bolesti, direktne štete u mediteranskom području u prosjeku iznose 3,4%, varirajući
od 1-11,5% što ovisi o rasporedu oborina tijekom vegetacije. Štete nisu samo direktne zbog
napada na bobe, već i indirektne, kod jakih zaraza lista. Kod masovnih zaraza lišća, zbog
smanjene asimilacijske površine, akumulira se manje šećera u bobama. Osim toga, rozgva slabije
odrvenjava, pa pri niskim temperaturama promrzava. Produkcija drva je manja, a smanjenje uroda
može se očitovati čak 2 godine poslije jakog napada.

Simptomi plamenjače

Plamenjača napada sve zelene organe vinove loze. Najčešće je napadnut list i boba, a rjeđe
cvijet, a vrlo rijetko mladica i vitice. Kao posljedica primarnih infekcija, prvi znaci bolesti najčešće
se pojavljuju na najdonjim listovima. Na mladim listovima nastaju nešto svjetlije zelene do žute
zone tzv. "uljane mrlje", koje se postupno povećavaju dosežući promjer 1-3 cm. Uskoro, nakon
inkubacije, s donje strane lista na mjestu "uljanih mrlja" izbijaju bijele prevlake. To su brojni
sporangiofori s sporangijima. Zaražene zone postaju crvenkasto- smeđe.Na starim listovima
nastaju žuta do crvenkasta polja oivičena žilama formirajući mozaik sa zelenim zdravim dijelovima
lista. Bogata sporulacija nastaje na naličju lista, a mnogo rjeđe može se pojaviti uz žile na licu
lista. Bez obzira, da li se radi o primarnoj ili sekundarnoj zarazi, zaražene zone lista počinju
smeđiti, a tkivo odumire i suši se. Na posmeđenom dijelu nema fruktifikacije jer je gljiva obligatni
parazit i može egzistirati samo u živim stanicama, pa se sporonosni organi javljaju na rubu pjega.
Micelij ulazi u zdravi dio lista, a pjega se postupno širi. Pjege se javljaju na nekoliko mjesta na
listu, ali kada je zahvaćen veći dio plojke dolazi do sušenja i otpadanja lista. Do defolijacije može
doći već krajem srpnja. Zaraženi listovi izvor su zaraze za ostale zelene organe.
Na cvijetu može biti zaražena cvjetna kapica još prije nego se cvijet otvori. Ona posmeđi i osuši
se. Zaraza s kapica prelazi na cvijet, koji u pravilu propada. Za vlažnog vremena na cvatu se
mogu pojaviti sporangiofori sa sporangijima, pa je dio ili čitav cvat presvučen bijelom prevlakom.
Katkada je zaražena i peteljkovina cvata. U koliko je zahvaćena veća površina, dolazi do potpunog
sušenja peteljkovine. Ako je djelomično zaražena, onda se peteljka zajedno cvatom spiralno
savija.

Bobe mogu biti zaražene od zametanja pa do promjene boje odnosno dok ne počnu omekšavati.
Slika bolesti ovisi o tome kada je došlo do infekcije. Ukoliko su bobe zaražene neposredno poslije
cvatnje na njima na njima se javlja bijela prevla koja potječe od sporonosnih organa parazita.
Kada bobe pređu jednu trećinu veličine karakteristične za određenu sortu, puči na bobama
prestaju funkcionirati pa do infekcija dolazi kroz puči peteljkovine. Micelij iz peteljke ulazi u bobu,
ali sporonosni organi se ne pojavljuju jer puči na bobama ne funkcioniraju. Bobe se smežuraju,
pokožica postaje kožasta izgleda i poprima ljubičastosmeđu boju. Najčešće je u grozdu zaraženo
nekoliko boba, dok se ostale normalno razvijaju. Međutim, kada bobe dosegnu dvije trećine svoje
maksimalne veličine karakteristrične za sortu, puči prestaju funkcionirati i na peteljkama, pa ne
može doći do zaraze boba. Mladice su rijetko zaražene. Najosjetljivije su kada su dugačke 10 -15
cm. Ako su zaražene, na njima nastaju dosta oskudni sporonosni organi i sporangiji, koji stvaraju
bijelu prevlaku. Na napadnutim zonama tkivo odumire, poprimajući razne nijanse smeđe boje. Ako
je zahvaćen veći dio mladice, ona se osuši.

Biologija bolesti

Oospore, koje nastaju u zaraženom tkivu lista, predstavljaju glavni način prezmljavanja. Oospore
mogu izdržati vrlo niske temperature, do -26°C u periodu od 5 dana, što ukazuje da niske
temperature ne utječu na prezimljavanje gljive. U proljeće, nakon što se tlo zagrije na 8-10°C, a
istovremeno u jednom danu padne više od 10 mm oborina, neke oospore u prezimljelim listovima
će proklijati. Preostale će klijati kasnije u istoj vegetaciji, neke slijedeće, a neke tek treće godine
(Laviola 1975). Na taj način možemo protumačiti zašto i nakon sušne godine bez plamenjače, u
slijedećoj godini može doći do jakih zaraza. Od početka vegetacije oospore klijaju sukcesivno
nekoliko mjeseci, tako da su primarne infekcije moguće kroz jedan dulji period. Na oosporama
nastaje nosač (sporangiofor), koji nosi makrozoosporangij. Iz makrozoosporangija oslobađa se 8
do 50 zoospora. Kapljice kiše koje padnu na zemlju, i odbiju se od nje, prenesu pojedine zoospore
na listove. Zoospore se pomoću bičeva gibaju do puči, zatim odbace bičeve, obaviju se
membranom i proklijaju. Klična cijev ulazi kroz otvor puči i dolazi do uspostavljanja parazitskog
odnosa. Micelij se širi međustaničnim prostorima, a parazit uzima hranu iz susjednih stanica
pomoću sisaljki (haustorija). Nakon inkubacije, koja ovisi o temperaturama i vlazi zraka, skupine
sporangiofora koji nose sporangije izbijaju kroz puči. Sporangiji nastaju samo u reletivnoj vlazi od
95-100 % pri temperaturama od 12- 27°C (optimum 18-22°C). Nastale sporangije raznosi vjetar.
Oni mogu zadržati klijavost u suhom zraku maksimalno do 5 dana. U sporangijima se nalazi 1-6
zoospora koje inficiraju zelene organe, na isti način kao i kod primarnih zaraza. Tijekom vegetacije
dolazi do nekoliko sekundarnih zaraza. Koncem ljeta i tjekom jeseni, u zaraženom tkivu listova,
stvaraju se oospore, koje osiguravaju prenošenje zaraze u slijedeće vegetacije.

Zaštita od plamenjače

O zaštiti treba razmišljati već kod podizanja vinograda. Uzgoj relativno otpornih kultivara na
plamenjaču, bilo bi najbolje rješenje. Premda postoje reletivno otporni kultivari na plamenjaču, oni
nisu prihvaćeni na većim površinama za proizvodnju vina, između ostalog i zbog očuvanja
vlastitog tradicionalnog sortimenta. Vinogradi podignuti na nagnutim, južnim, sunčanim
ekspozicijama i propusnim tlima, manje su napadnuti, jer u takvim vinogradima parazit ne nalazi
najpovoljnije uvjete za razvoj. Obrnuto je sa vinogradima koji su posađeni na niskim terenima i
tlima koja zadržavaju vodu. Oni češće stradaju od plamenjače. Mjesta izložena propuhu, povoljnija
su, jer zračne struje brže suše lišće i tlo. Zbog istog razloga, redove treba postaviti u pravcu
vjetrova. Ostali uzgojni zahvati, ako su obavljeni pravovremeno, mogu doprinijeti smanjenju
zaraze. Pljevljenjem mladica sa starog drva, smanjujemo mogućnost primarnih infekcija. Kod
prvog zalamanja zaperaka, smanjuje se broj listova u čokotu pa je bolje provjetravanje i kvalitetnija
aplikacija fungicida. U vrijeme drugog zalamanja i vršikanja, listovi su obično zaraženi. Skidanjem
vrškova, odstranju se i zaraženi listovi, pa je infektivni potencijal u slijedećoj vegetaciji manji.
Loza troši najveće količine dušika do konca cvatnje. Nakon toga perioda treba je prihraniti samo
ako to analiza pokaže, u protivnom loza stvara mnogo zelene mase, koja pogoduje razvoju
plamenjače i ostalih bolesti. Svim do sad spomenutim zahvatima možemo olakšati zaštitu, ali niti
jedan od njih ne može zamijeniti primjenu fungicida. Kultivari, koji vuku porijeklo od europske loze,
više ili manje su osjetljivi na plamenjaču, pa ih održavamo umjetno, zaštićujući ih primjenom
fungicida. Kada ne bi provodili zaštitu fungicidima, loza bi nakon nekoliko godina propala
prvenstveno zbog plamenjače, ali i zbog pepelnice. Posljednjih godina, broj prskanja značajno je
smanjen. Danas se može postići zadovoljavajuća zaštita sa 4-6 prskanja. Nije to samo ušteda, već
i značajan ekološki pomak. To imamo zahvaliti saznanjima iz biologije parazita i epidemiololigije
bolesti, na osnovu čega je izrađeno nekoliko mogućnosti prognoze.
Prognoza

Na osnovi klimatskih uvjeta, Miiller je napravio prvu metodu prognoze poznatu pod nazivom
Miillerova krivulja (Miiller i Sleumen 1934). Ta se krivulja pokazala pouzdana u sjevernoj
Hrvatskoj, dok se u južnoj Hrvatskoj (Dalmaciji) pokazala neprihvatljivom. Prema toj metodi, do
primarnih zaraza može doći, kada su istovremeno u vinogradu ispunjeni slijedeći uvjeti:
1. da je tlo zagrijano na 8°C što odgovara temperaturi od 10 - 11°C u meteorološkoj kućici;
2. da je tijekom 2 dana palo barem 10 mm kiše;
3. da u vinogradu ima zrelih oospora. U svakom vinogradu ima više ili manje zoospora, međutim
pitanje njihove zrelosti bi trebalo provjeravati. To se danas u labolatorijima može ispitati;
4. da listovi imaju barem 4-5 cm u promjeru. To po prilici odgovara kada su mladice dugačke 10 -
12 cm. Na manjim listovima ne funkcioniraju puči, pa ne može doći do infekcija.

SIVA PLIJESAN – Botrytis cinerea

Štete koja ova gljiva uzrokuje su dvojake. Možemo ih definirati kao direktne i indirektne. Direktne
štete nastaju zbog smanjenog uroda, a kod nas u prosjeku iznose oko 3.5 % premda mogu biti i
značajno veće. Drugi vid šteta se očituje u lošijoj kakvoći mošta, odnosno vina. B.cinerea iz
zaraženih boba troši veće količine sećera i vinsku kiselinu pa prevladava jabučna kiselina, koja
sigurno ne doprinosi dobrom okusu budućeg vina. Zbog životne aktivnosti gljive, u moštevima ima
više polifenolnih tvari kao i enzima polifenoloksidaza, koje djelomično proizvodi i gljivica. Moštevi
dobiveni iz pljesnjvog grožđa, podložni su brzoj i jakoj promjeni boje. Takva vinifikacija zahtjeva
utrošak većih količina sumpora, pa su moštevi dobiveni od pljesnivog grožđa poznati kao "žderači
sumpora"

Simptomi sive plijesni

U vlažnim razdobljima koja traju duže vrijeme, gljivica može inficirati sve zelene dijelove vinove
loze, listove, mladice, peteljkovinu. Na listu, na mjestu infekcije, može se pojaviti žućkasta pjega,
koja kasnije postaje smeđa. Na mjestu pjega, ako takve listove stavimo u vlagu, razvit će se
sivkasta prevlaka. Na zelenim izbojima u istim klimatskim uvjetima, gljiva može izazvati truljenje
internodija. Kod nekih sorata (Rajnski rizling, Silvanac) može doći do napada na peteljku grozda
još prije cvatnje, uslijed čega dolazi do otpadanja dijela ili čitavog grozda. B. cinerea na bobama
može izazvati dva tipa simptoma. U pojedinim slučajevima napada grozdove rano, dok su još
bobe zelene, pa dolazi do propadanja boba, peteljkovine ili čak pojedinog dijela grozda.
Propadanje zelenih boba javlja se povremeno i samo u nekim vinogorjima. Drugi tip je češći. U
tom slučaju dolazi do zaraze boba pred zriobu. Na grozdovima, krajem lipnja ili početkom srpnja,
pojedine bobe i peteljkovina poprimaju smeđu boju, a na njima se javlja paučinasta prevlaka.
Obično su napadnute bobe iz unutrašnjosti grozda, pa zaraza prelazi na susjedne bobe i
peteljčice. Najznačajniji i najuočljiviji simptomi pojavljuju se na grozdovima pred zriobu. Promjena
boje bobe koja napreduje u režnjevima. Na pojedinim bobama nastaje siva prevlaka, koja se satoji
od konidija i sporonosnih organa gljivice. U povoljnim uvjetima prohladne i vlažne jeseni bolest se
širi od zaraženih boba na zdrave. Tako može biti zahvaćen veći dio ili čitav grozd. To se često
događa kod sorata zbijenog grozda. Kod Rajnskog rizlinga, osim boba, mogu biti napadnute i
peteljčice bobe, pa uz truljenje boba, dolazi do njihovog otpadanja neposredno prije berbe, a time
su štete još značajnije. Osim šteta na grozdovima, gljiva se naseljava na rozgvu na kojoj može
preživjeti. Kod nekih sorata rozgva poprima srebrenkastu boju, ali za razliku od Phomopsisa na
njoj ne nastaju plodna tijela. Najčešće na neodrvenjeloj rozgvi, do proljeća se formiraju sklerociji.
Ako takvu rozgvu koristimo za proizvodnju reznica može doći do značajnijih šteta.

Biologija bolesti

Botrytis cinerea je polifagna gljiva, koja parazitira na velikom broju biljnih vrsta. Nakon odumiranja
zaraženih biljnih djelova, nastavlja živjeti kao saprofit. Zbog toga se susreće svuda u okolišu, pa i
u vinogradu. Ipak treba napomenuti da postoji određena specijalizacija vezana za domaćina. Na
primjer, neki izolati sa salate ne mogu inficirati lozu. Bez obzira na to, na samoj lozi postoji sasvim
dovoljan izvor zaraze. U vinogradu se nalazi na rozgvi, ispod kore u formi micelija ili sklerocija,
osušenim listovima, rozgvi na tlu. Neki izolati stvaraju obilje sklerocija, dok ih drugi stvaraju rijetko.
Sklerociji su crne boje, 2-4 x 1-3 mm veličine. U proljeće na tim sklerocijima nastaje veliki broj
konidija. Sklerociji mogu klijati formirajući apotecije. Apoteciji se nalaze na dršku dugačkom 3-5
mm, koji izrasta iz sklerocija. Taj stadij se nazaiva Botryotinia fuckeliana. Unutar apotecija se
nalaze askusi s askosporama, koje su u stanju zaraziti biljne organe. Ipak treba napomenuti, da se
stadij apotecija u našem klimatu rijetko susreće. Neki izolati uopće ne stvaraju savršeni stadij.
Osim toga, gljiva prezimljuje i u pupovima, tako da u proljeće postoji obilan izvor zaraze. Zavlada li
prije, ili tijekom cvatnje prohladno ili vlažno vrijeme, može doći do zaraze još neotvorenih cvjetića
ili cvjetića u cvatnji. Zaraženi cvjetovi brzo propadaju, ali se zaraza ne širi dalje, jer je zaustavljena
obrambenom reakcijom domaćina. Ova pojava je dosta rijetka i u pravilu ne izaziva značajnije
štete. Ako je u doba cvatnje lijepo i suho vrijeme, na dijelove cvata naseli se gljiva B. cinerea
živeći saprofitski u unutrašnjosti grozda. Za održanje koristi organske tvari iz ostataka cvijetnih
dijelova. Konidije Botrytisa klijaju u kličnu cijev, na kojoj se razvija apresorij (prihvataljka). Tim
apresorijem hife se pričvrste na površinu biljnog tkiva. Apresorij se vrlo čvrsto drži za domaćina
tako da ih ni jake kiše nemogu skinuti. U produžetku apresorija nastaje penetraciona hifa. Ona
mehanički perforira kutikulu. Nakon proboja kutikule, penetraciona hifa uz sudjelovanje enzima,
ulazi u epidermalne stanice.U unutrašnjosti tkiva (boba) penetraciona hifa prelazi u micelij, koji se
širi unutar bobe, enzimatskim putem razgrađujući središnje lamele pa stanice izgube čistoću, a
boba postane mekana. Stanice bobe zbog prisustva enzima počinju smeđiti, hife probijaju iznutra
kroz epidermu, a na površini boba pojavljuju se sporonosni organi. Osim direktne penetracije, u
bobe može ući kroz rane nastale od oštećenja od insekata (grožđani moljci, ose), tuče, pucanja
bobe. Loze u vinogradima s intenzivnom primjenom strojeva imaju relativno plitak korijen, a tome
su dva razloga. Prvi je u višekratnom prolaženju strojeva, uslijed čega dolazi do djelomičnog ili
potpunog odumiranja dubljeg korijenja. To je potencirano intenzivnom gnojidbom umjetnim
gnojivima. Zbog spomenutih razloga, dolazi do razvoja korijena u površinskom dijelu tla. Loza s
takvim plitkim korijenom pati od nedostatka vode u sušnom razdoblju, što je pojačano velikom
zelenom masom a time i povećanom i transpiracijom. Plići korijen nakon kiše uzima više vode i
transportira je u listove i bobe. Uslijed naglog priliva vode u bobe na kutikuli nastaju pukotine koje
se ne mogu primjetiti bez povećanja. Kroz te sitne pukotine dolazi do infekcije. Na isti način gljiva
inficira peteljčice i peteljku grozda. Peteljka grozda može neposredno nakon prodora propasti
zajedno s bobama koje su vezane na nju. Međutim, u peteljčici micelij može ostati pritajen 1-2
mjeseca. Zelene bobe, ukoliko nisu oštećene, nisu povoljan supstrat za infekciju. One imaju
hidrofobnu voštanu prevlaku, pa se na njima vlaga teško zadržava. Na njima nema izvora hrane
za hife. Zbog toga, iza prvog naseljavanja na grozd dolazi jedan period mirovanja, grozd se
počinje zatvarati, ali gljiva ostaje u njemu i za vlažna vremena stvara sporonosne organe. U
međuvremenu u bobama ima sve više šećera, koji se uz amino kiseline izlučuje na površinu bobe.
Rastom boba, voštana prevlaka postaje sve tanja i isprekidana, a površina nije više tako
hidrofobna. To se zbiva kada sadržaj šećera u bobama pređe 40° Oechslea. Od tada, pa do
berbe, uzročnik sive plijesni ima povoljan supstrat za klijanje i infekcije. Uz to su potrebne
odgovarajuće temperture. Spore klijaju u širokom rasponu temperatura s optimumom od 20-23°C.
Međutim, za infekcije je ipak presudna dužina vlaženja organa loze.

Zaštita od sive plijesni

Da bi se smanjili uvjeti za razvoj bolesti, potrebno je voditi računa o zaštiti prilikom podizanja
vinograda, ali i kasnije. Pri tome treba voditi računa o slijedećim preporukama:
1. Saditi manje osjetljive kultivare. Obično su sorte zbitih grozdova osjetljivije. Među osjetljivije
spadaju Kraljevina, Rajnski rizling, Burgundac sivi, Carignan, Cabernet franc, Sovignon, Semillion
i dr;
2. Koristiti manje bujne podloge, pogotovo za terene dobro opskrbljene s hranjivima;

3.Vinograd podignuti tako, da su redovi usmjereni u pravcu u kojem pušu vjetrovi. Na taj način će
se smanjiti relativna vlaga, a grozdovi će biti kraće vrijeme vlažni;

4. Pravovremeno zakidati zaperake, zatim skidanjem listova u okolini grozdova također se

smanjuje relativna vlaga u čokotu, grozd je više izložen suncu, pa su grozdovi prilikom prskanja
bolje zaštićeni;

5. Gnojidbu svesti na potrebne količine, posebno dušikom;

6. Provoditi zaštitu od štetočinja koje oštećuju bobe (grožđani moljci, pepelnica). Nakon
provedenih prije spomenutih preventivnih mjera, treba odlučiti o vremenu primjene fungicida.
Najčešća, a uz to i dugo korištena, je fenološka metoda. Po toj metodi, prskanja se provode po
stadijima vinove loze i to:

I. prskanje - završetak cvatnje;

II. prskanje - zatvaranje grozda;

III. prskanje- kod obojenih sorata promjena boje, odnosnao kod bijelih sorata omekšavanje
boba;

IV. prskanje - 3-4 tjedna pred berbu ovisno o karenci fungicida.

Na sortama (Rajnskim rizling, Silvanac) na kojima dolazi do zaraze peteljke cvata prije cvatnje,
prvo prskanje treba obaviti pred cvatnju. Četiri prskanja u ovim rokovima, na osnovi naših pokusa
daju najdjelotvorniju zaštitu, ali nam ostaje pitanje da li svake godine treba obaviti baš sva 4
prskanja.
"Klimatska metoda" oslanja se na dužinu vlaženja grozdova i temperture u vrijeme vlaženja.
Poznato je da do infekcije boba može doći kada je grozd vlažan barem 15 sati i kada su
istovremeno tempereture 15 -20°C. Po toj metodi treba obaviti zaštitu kada su istovremeno
ispunjena oba uvjeta.

Kombinirana metoda predlaže prskanje od cvatnje do zatvaranje grozda, kada se ispune uvjeti iz
"klimatske metode". a dalje se određuju rokovi na osnovi" klimatske metode".
Epidemiološka metoda (Etat Potentiel Infection Botrytis=EPI-Botrytis) uz spomente klimatske
pokazatelje, uzima u obzir i epidemiološke. Koristeći ovu metodu može se predvidjeti postotak
zaraze boba u vrijeme berbe.
Fungicide bi mogi svrsatati u 2 skupine: 1.Specifični fungicidi za suzbijanje sive plijesni-botriticidi.
Pripadaju raznim kemijskim skupinama, a kod nas su registrirani: Kidan (iprodion), Ronilan
(vinklozolin), Sylbos (vinklozolin+ TMTD) Mythos (pirimetanil), Switch (fludioksinil+ciprodinil)
Teldor (fenheksamid) i biološki pripravak Trichodex (Trichoderma harzianum). Fungicide Kidan,
Ronilan, Mythos, Switch i Teldor koristiti najviše 2 puta u jednoj vegetaciji.

Kisela trulež

Osim sive plijesni, na bobama grožđa u jesen, mogu se naći i druge gljivice. Tako je poznato da
se na bobama poslije tuče naseljava Penicillium glaucum. Katkada trulež može izazvati i Monilinia
fructigena. Osim spomenutih, na oštećenim bobama, nalaze se i druge gljive: Alternaria alternata,
Alternaria geophyla, Trichotecium roseum, Rhizopus nigricans, Epicoccum purpurascens i druge.
Njihovo prisustvo je svakao od manje važnosti u odnosu na Botrytis cinerea. Međutim, nakon
uvođenja dikarboksimida, u pojedinim godinama dolazilo je do truleži boba, bez pojave
sporonosnih organa karakterističnih za sivu plijesan. U početku se to pogrešno tumačilo
prisutnošću dikarboksimida na pokožici boba, koji onemogućavaju sporulaciju. Pomnim praćenjem
tijeka bolesti, moglo se zaključiti da se ne radi o sivoj plijesni, već da takvu trulež uzrokuju drugi
mikroorganizmi. Ova bolest poznata je u literaturi pod nazivim "kisela trulež" (pouriture acide,
essigfaule, sauerfaule, marciume acido). U početnim fazama bolesti, boja boba nije tipična i teško
se razlikuje od one koju uzrokuje B. cinerea. Često, kao i kod sive plijesni, dolazi do promjene boje
u okolini peteljke. Promjena boje postupno zahvaća ostali dio bobe. Mjesto na kojem dolazi do
prvih znakova bolesti, povezuje se s mikrooštećenjima u zoni peteljke ili oštećenja pokožice od
bilo kojeg uzroka. Često smo ovu bolest nalazili na bobama oštećenim od pepelnice. Na bobama
koje su oštećene od tuče, poslije promjene boje boba, također se pojavljivala ova bolest. Ova
pojava je česta kod onih sorata koje imaju kompaktan grozd. Kod povećanja volumena boba,
dolazi do potiskivanja bobe, zbog čega bobe bivaju međusobno stisnute, zdrobljene i odvajaju se
od peteljke. Zaraza se može ostvariti kod sorata s tankom pokožicom na bobama, a koje počinju
naglo povečavati volumen nakon obilnijih kiša, pa makar grozdovi bili rahli. Zaraza se širi od boba
sa simptomima, na zdrave bobe koje ih dodiruju. Bobe bijelih ili crnih sorata, poprimaju
kestenjastu boju raznih nijansa, zadržavajući u početku zaraze turgor. Postupno pokožica postaje
sve tanja. Pokožica postaje propusna, pa bobe gube tekućinu, koja se cijedi po grozdu na okolne
bobe. Na koncu, pokožica postaje tako tanka i mekana, da puca pod teretom soka. U takvim
slučajevima, pokožica ostaje gotovo prazna, vlažna zadržavajući kestenjastu boju s jednom
većom perforacijom na donjoj strani bobe. U ovom stadiju relativno je lako prepoznati bolest. Bobe
su vlažne, ljepljive i glancaste zbog soka koji se cijedi po grozdu. Iz nekih boba se razlio skok, a
pokožica je puknuta. Oštećene bobe, kao i sok u njima, imaju oštar i prodoran miris po octu. Miris
se osjeća oko čokota koji nosi zaražene grozdove. Karakteristični sporonosni organi za sivu
plijesan se ne pojavljuju. Kisela trulež usporava, a katkada potpuno onemogučava rast micelija i
stvaranje spora gljive Botrytis cinerea. Oko grozdova su uvjek prisutne vinske mušice koje su
determinirane kao vrsta Drosophyla fasciata. U unutrašnjosti ispražnjelih boba, može se primjetiti
mlječna supstanca koja potječe od kolonija mikroorganizama. Osjetljivost na kiselu trulež počinje
poslije promjene boje boba, a najčešće kada bobe sadrže preko 12% šećera. Bobe postaju sve
osjetljivije, čim su zrelije. Za razliku od gljivice B.cinerea, koja može napasti i zelene bobe, ova se
bolest nikada ne javlja na zelenim bobama. Iz boba sa simptomima, izolirani su kvasaci
(Kloeckera apiculata, Saccharomycopsis vini, Torulopsis stelata) te nekoliko Acetobakter vrsta.
Eksperimentalno je dokazano da umjetnim infekcijama s kvascima (Kloeckera apiculata) i drugim
rijeđe zastupljenima mogu vjerno reproducirati bolest. To je isto dokazano za 6 Acetobacter vrsta.
U prirodi, vrlo vjerovatno ovu bolest uzrokuju zajedno bakterije i kvasci, jer su iz zaraženih boba i
izolirani u smjesi. Prisutnost vinskih mušica u svim fazama razvoja kisele truleži upućuje da insekt
ima utjecaj na pojavu širenja bolesti. Ona je vektor kvasaca i bakterija. Konstatirano je da vinska
mušica ima ulogu u pojavi i širenju bolesti. Iz probavnog trakta i ostacima fekalija Drosophyla vrsta
izolirano je 17 vrsta kvasaca. Prilikom pregleda zaraženih boba često smo u njima nalazili larve
Drosofile.

CRNA TRULEŽ BOBA – Guignardia bidwellii

Parazitira samo na vrstama iz porodice Vitaceae (Vitis, Ampelopsis, Partenocissus) Gljiva je

unesena iz Ameriku u Europu 1885. godine. Tada je u pojedinim rajonima Francuske izazvala
ozbiljne štete. Međutim, nije se proširila dalje već je ostala lokalizirana samo na pojedina područja.
Takav je slučaj i kod nas. Ona se javlja povremeno, i to u nekim lokalitetima: otok Krk, Cres,
okolina Rijeke.

Simptomi crne truleži

Ispoljavaju se na svim zelenim djelovima vinove loze. Na listovima nastaju nepravilne pjege velike
1-5 mm u promjeru. Takvih pjega može biti i do 50 na jednome listu. Pjege na listu su svjetlo
smeđe boje oivičene jednim temnijim rubom, a unutar pjega se nalaze crna plodna tijela piknidi.
Na peteljkama lista, nastaju duguljaste tamno smeđe do crne pjege. Kod takvog napada obično
dolazi do sušenja čitavog lista. Na pupovima također nastaju tamno smeđe duguljaste pjege koje
katkada mogu obuhvatiti pup uokolo. Unutar pjega također se formiraju piknidi. Na bobama je
bolest najštetnija. U početku zaraze obično su napadnute pojedine bobe u grozdu, međutim,
zaraza se može proširiti i zahvatiti kompletan grozd. Kod ranog napada, bobe se smežuraju i
potamne. Kod napada na starije bobe, nastaju žućkaste fleke, koje podsjećaju na palež sunca.
One se šire zavaćajući čitavu bobu koja se isušuje, smežura i poprimi tamno plavu ili tamno
ljubičastu boju. Na tim bobama formiraju se brojne crne kuglice- piknidi.

Biologija bolesti

Gljiva prezimljava u mumificiranim bobama na površini tla ili u trulim grozdovima na čokotu.
Sklerocji nastaju na zaraženim bobama nakon što bobe otpadnu na zemlju. Na sklerocijima se
izdiferenciraju periteciji. Krajem zime i u proljeće obično su u peritecijima već formirane akospore,
koje se oslobađaju kroz ositolum, te raznešene vjetrom i kišom, dospjevaju na organe loze.
Askospore klijaju u promicelij, koji perforira kutikulu i širi se u tkivu. Inkubacija traje 22-28 dana
nakon čega se pojavljuju prvi piknidi. Poslije prvih kiša dolazi do sekundarnih zaraza koje potječu
od piknida. Inkubacija u ovom slučaju je nešto kraća i traje 13-18 dana, a rijetko do 22 dana. Do
infekcija može doći već kod temperatura između 5-10°C, što ukazuje, da do prve zaraze može
doći već u razdoblju kretanja vinove loze. Za sekundarne infekcije, optimalna temperatura je ispod
15°C u svibnju, 18°C u lipnju i 20°C u srpnju. Primarnim infekcijama zahvaćeni su najčešće
najdonji listovi na čokotu. Sekundarne infekcije odgovorne su za širenje parazita po raznim
organima, ali prvenstveno na bobama.

Zaštita od crne truleži

Sa zaštitom treba početi ranije nego kod plamenjače. Obično se prvo prskanje obavlja u stadiju E
(pojava prvih listova) - F (tri lista). Od fungicida, kod nas imaju dozvolu fungicidi na osnovi bakra i
kaptana. Dobro djeluju i neki inhibitori biosinteze ergosterola, kao na pr. Anvil 5 i Systhane.

BIJELA TRULEŽ GROŽĐA – Coniella diplodiella

Uzročnik ove bolesti, opisan je prvi put u Italiji. Bolest je prisutna u mnogim zemljama, ali se ne
javlja često. Najčešće se javlja poslije oštećenja od tuče. Kod nas je češća u Dalmaciji, nego u
kontinentalnom dijelu Hrvatske. Javlja se neočekivano i tada najčešće izazove velike štete.
Simptomi bijele truleži

Znaci bolesti se javljaju na bobama, peteljkovini i izbojima. Na peteljkovini nastaje bijela pjega koja
se proširuje, zahvaćajući sve veći dio peteljkovine. Iz peteljki parazit prelazi u bobe, na kojima
pokožica poprima svjetlo smeđu boju. Bobe se vremenom sasušuju i smežuraju. Na površini boba
pojavljuju se mali bjelkasti prištići, što je obilježje ove bolesti. Zaraza s jedne bobe, širi se preko
peteljkovine na druge bobe, tako da je gotovo uvijek zaražen čitavi grozd. Do zaraze mladica
dolazi najčešće preko peteljkovine grozda ili na mjestima oštećenim od tuče. Na mjestu lezija,
kora mladice poprima svjetlo smeđu boju, a zatim postaje sivkasta. Nastala pjega ima eliptičan
oblik i može zahvatiti mladicu u dužini od 10-12 cm. Nakon odrvenjavanja mladice, kora se počme
odvajati od drva. Ispod kore se vide brojni piknidi, koji izgledaju kao bijelkasti prištići. U koliko
pjega prstenuje izboj, on se suši, uz prethodnu pojavu crvene boje ne lišću.

Biologija bolesti

Ubrzo nakon infekcije, micelij prožima sve zaražene organe. Na zaraženim organima nastaju
bjelkaste strome, na kojima se izdiferenciraju piknidi. Piknospore su jednostanične i kruškolikog
oblika. U početku su bezbojne, a kasnije poprimaju smeđu boju. Piknospore nekoliko sati nakon
oslobađanja iz piknida mogu klijati. One klijaju u širokom rasponu temperatura, od 5-38°C, s
optimumom
od 25-30°C

STEREUM HIRSUTUM – Esca ili apopleksija

Bolest je poznata u literaturi kao "Mal d'Esca", premda se pod tim imenom, podrazumjevaju
uzročnici apopleksije koji pripadaju i drugim rodovima i vrstama (Phellinus igniarius, Stereum
rugosum Stereum spadiceum). Ipak, među njima su najčešći S. hirsutum i P. igniarius. Od svih
bolesti koje napadaju drvo loze, ona je jedna od prvo opisanih, jer se spominje još u doba
Rimljana. S. hirsutum dolazi na velikom broju šumskog drveća kao razarač drva. Kod loze, parazit
prodire i lokalizira se u srži, a postepeno se širi u drvo. Destrukcija drvne mase, nastaje kao
posljedica patološkog djelovanja gljive. Micelij gljive prodire dublje u drvo, luči enzime koji
izazivaju trasformaciju lignina i celuloze. Polisaharid celulozu, razgrađuje (celulaza) na disaharid
celobiozu i dalje (celobiaza) do heksoza. Isto tako, posredstvom ligninaze razgrađuje se lignin.
Zbog djelovanja gljive, tkivo unutar čokota postaje smeđežute boje. Zbog postojećih promjena u
čokotu, dolazi do promjena u vanjskom izgledu. Na zelenim dijelovima, vidi se postepeno sušenje i
to sa rubova lista i širi se između nerava (znak nekroze, magnezium-crvenilo), ali uvijek ostaje
jedna zelena traka uz glavne nerve lista. (sl. 2.). U pravilu, listovi koji su niži i bliži krakovima prvi
pokazuju simptome. čokot s takvim simptomima životari neko vrijeme, a obično do sušenja dolazi
za vrijeme toplih ljetnih mjeseci, u pravilu poslije obilne kiše. U intervalu od nekoliko dana, svi
listovi venu, a s njima nešto kasnije mladice, pupovi i grozdovi.

Na krakovima čokota i panju, mogu se primjetiti longitudinalne pukotine, a na uzdužnom presjeku

kroz čokot vidi se promjena boje. Katkada se i na vanjskoj strani čokota, ispod kore vidi da je
došlo do promjene boje u obliku jedne vrpce 1-2 cm. Gljiva je sposobna adaptirati se na sve
situacije koje susrećemo u vinogradima, a ovisno o okolnostima, razvoj je brži ili polaganiji. Utjecaj
vlage je veoma važan. Poznato je, da je naglo uginjavanje naročito u razdoblju pupanja, do pred
početak zriobe. U to vrijeme, cirkulacija sokova usmjerena je prema plodovima, tj. supstance iz
lišća kreću u bobe, koje se uz to obogaćuju vodom. Izgleda da je zbog jačeg dotoka hranjivih
materija, došlo do lakšeg širenja enzima, a što uzrokuju bržu destrukciju živih stanica koje se
nalaze u okolini bolešću zahvaćenog drva. U pomanjkanju vode, rast gljive može biti potpuno
zaustavljen, ali kada nastupe povoljni uvjeti vlage, rast se obnavlja, makar i nakon par godina. U
ljetnim mjesecima, rast se usporava, a u proljeće je jači. To je u pravilu bolest starih vinograda, i to
se dovodi u svezu s postotkom tanina. Poznato je, da je u starim čokotima postotak tanina veći.
Isto tako se zna, da su vinogradi cijepljeni na podlogama Rupestris (koja je botata na taninu)
češće napadnuti nego vinogradi na podlozi Riparia. Mogu biti zaraženi i mladi čokoti od 2 do 5
godina, ali se to tumaći tako da su na tim mjestima prethodno iskrčene zaražene biljke od kojih su
ostale brojne bazidiospore kao izvor zaraze. Na mladim vinogradima i ako dođe do infekcije,
simptomi se očituju mnogo godina kasnije, jer parazit sporo napreduje.

Apopleksija je pojavljuje u dva tipična oblika: u kroničnoj formi kao degradacija lišća, u akutnoj
formi, kao brzo sušenje ili smrt cijelog trsa. Ako biljka s takvim simptomima na listovima preživi
nekoliko godina, bolest eske je prešla u kroničnu fazu. Pojava simptoma na listovima u narednoj
godini može izostati, no moguće je da će se opet pojaviti nakon jedne ili dvije godine. Na
krakovima trsa i na stablu mogu se pojaviti uzdužne pukotine. Trsovi s prethodno navedenim
simptomima žive po nekoliko godina, nakon čega nastupa akutna - apoplektična faza. Za vrijeme
toplih ljetnih mjeseci nastupi iznenadno sušenje.

Uloga patogenih organizama apopleksije u degradaciji drva vinove loze još nije potpuno proučena,
ali je poznato da se poremećaj jače pojavljuje u toplijim i suhim uvjetima. Oboljeli trsovi normalno
započinju rast i razvoj, cvatnja i oplodnja se ničim ne razlikuje od zdravih biljaka, a prve neželjene
promjene su vidljive tek nakon vrućih ljetnih razdoblja. Meteorološki uvjeti utječu na razvoj
apopleksije, a pojedinih godina simptomi na zaraženim trsovima mogu izostati ili biti prikriveni.
Veći postotak tanina u starijem trsu povećava osjetljivost na apopleksiju, ali istraživači su tijekom
2003. dokazali prijenos gljive Phaemoniella chlamydospora iz zaraženih podloga u plemku,
odnosno činjenicu da se apopleksija prenosi i sadnim materijalom. Glavne mjere zaštite od te
bolesti su isključivo preventivne. Prva preventivna mjera protiv apopleksije je korištenje
certificiranih odnosno deklariranih loznih cjepova, a naša zemlja kao uvoznica sadnog materijala,
mora provoditi kontrolu i protiv “mladenačke apopleksije”. Budući da se za podizanje novih
vinograda uglavnom koriste površine na kojima rastu šume, šikare, stari voćnjaci ili stari vinogradi,
nakon krčenja potrebno je “odmarati” tlo 2-3 godine, odnosno čak 4-6 godina, ako je prethodni
nasad bio zaražen bolestima drva ili virusnim česticama. Ostale preventivne mjere obuhvaćaju
premazivanje rana od rezidbe zaštitnim voćarskim voskom, kako bi se spriječio ulaz spora gljive u
biljku te u slučaju pojave bolesti uklanjanje zaraženih trsova iz vinograda. Pošto je uzročnik te
bolesti patogena gljiva, glavni način na koji se prenosi ta bolest u vinogradu jest škarama prilikom
rezidbe. Da bi se spriječio prijenos te bolesti potrebno je tijekom rezidbe dezinficirati alat odnosno
škare. Obvezatna je dezinfekcija škara i drugog pribora 70%-tnim alkoholom, čisti ili uz dodatak
kalij permanganata. Što se tiče direktnih ili kemijskih mjera zaštite fungicidima, za sada ne postoje
fungicidni pripravci kojima bi se uspješno mogla spriječiti pojava ili širenje te bolesti. Postoje
podaci o različitoj osjetljivosti/otpornosti nekih kultivara vinove loze pa se tako kao izrazito osjetljivi
kultivari navode sauvignon, cabernet sauvignon i dr.

Iako eska nije nikakva nova ili nepoznata bolest vinove loze, ona je danas još uvijek prilično
nejasna, unatoč brojnim istraživanjima u svijetu i činjenici da su simptomi poznati još iz drevnih
antičkih vremena. Slučajevi epidemijske pojave eske, u kojima je kroz nekoliko godina propao
velik broj trsova, je rijedak, kod nas je obično postotak trsova koji pokazuju simptome te bolesti do
2 ili 3 % u starijim vinogradima. Usprkos tome potrebno je detaljnije istražiti problematiku te bolesti
i redovito provoditi određene preventivne mjere.
Nattrassia toruloidea

Bolest je do sada bila poznata u zonama s toplom i vlažnom klimom, jer razvoju gljive pogoduju
takvi uvjeti. Proširena je u Africi (Egipat, Gana, Gvineja, Nigerija, Siera Leone, Sudan, Tanzanija,
Zambabwe) Aziji (Indija, Iraq, Malezija, Pakistan) Americi (Arizona, Kalifornija, Jamajka). Od
Europskih zemalja zabilježena je pojava ove bolesti na Cipru, u Velikoj Britaniji, a od nedavno i u
Italiji (Sicilija 1994.). Nattrassia toruloidea je polifagna gljiva koja napada prvenstveno drvenaste
biljke, ali i zeljaste. Osim vinove loze, parazitira na kajsiji, kestenu, trešnji, šljivi, smokvi, naranči,
limunu, mandarini, bajamu, jabuci, orahu, krumpiru, filadendronu i dr. vrstama.
Kod vinove loze, znaci bolesti se primjećuju na listovima i višegodišnjem drvu. Simptomi se mogu
pojaviti još prije cvatnje, na najdonjim listovima u obliku nepravilnih klorotičnih pjega između žila
lista. Pjege postaju postupno veće, ali uvjek zadržavaju jedan nepravilan oblik. Središnji dio pjege
nekrotizira, poprimajući tamnije smeđecrvenkastu boju, a okolni dio ostaje klorotičan. U
slučajevima jakih, ranih napada, na listovima su zahvaćene veće površine i dolazi do ranog
otpadanja listova i ugibanja pupova. Čak i u slučajevima normalnog tijeka bolesti, kod zaraženih
biljaka dolazi do prijevremenog otpadanja listova, tako da čokot ostaje gol. Zbog oštećenja listova,
manje asimilacijske površine i oštećenja drva, dolazi do izbijanja mladica iz podloge. Nakon
skidanja kore, na drvu podloge i plemke vide se promjene. Tkivo poprima jednu krem, do svjetlo
smeđu boju. Ta promjena boje, u pravilu je povezana s mehaničkim oštećenjima čokota,
(okopavanje, jaki rezovi, tuča itd), a kroz ta mjesta parazit ulazi u drvo. Zaražena loza životari 2-3
godine, ispoljavajući simptome, ali nakon toga dolazi do ugibanja biljke. Gljiva je u literaturi
opisana pod nazivom Hendersonula toruloidea (Nattrass 1993) Suton 1989 svrstao je gljivu u
novootvoreni rod i od tada nosi današnji naziv.

VIROZE I FITOPLAZME VINOVE LOZE

Na vinovoj lozi je identificirano nekoliko desetaka vrsta virusnih oboljenja i još desetak bolesti čija
etiologija nije pouzdano utvrđena. Procjena je da u mediteranskom području, virusna oboljenja
smanjuju urode za 5.8 %, a kod nas je taj postotak značajno veći. Na osnovi gospodarske
važnosti, svrastani su u pet skupina:
1) gospodarski vrlo značajna: Infektivna degeneracija loze (GFV) i uvijenost lišća vinove loze
(GLRV),
2) gospodarski značajna: jamičavost drveta (GSP) i plutavost kore loze (GCB),
3) gospodarski umjereno značajne: mozaik gušarke (ArMV) na lozi i prstenasta pjegavost
rajčice (TBRV) na lozi,
4) gospodarski malo značajne: mozaik žila (GMV), šarena pjegavost i žuta mrljavost loze,
5) nepoznatog gospodarskog značaja: mozaik duhana (TMV) na lozi.

Gospodarski najštetnije i najraširenije vrste virusa, u našoj zemlji su infektivna degeneracija i

uvijenost lišća vinove loze. Premda simptome infektivne degeneracije mogu izazvati više virusa,
(ArMV, TBRV i dr.) ipak, najčešće se iz zaraženih loza izolira GFV. Infektivna degeneracija loze
(Grapevine fanleaf virus -GFV) je česta u svim područjima gdje se uzgajaju kultivari koji vuku
porijeklo od vrste Vitis vinifera. Tu bolest izaziva izometričan virus heksagonalnog oblika, promjera
30 nanometera. Svrstava se u skupinu NEPO virusa, što znači da se prenosi nematodama. Ovaj
virus mogu prenijeti nematode Xiphinema index i X.italeae. Virus infektivne degeneracije loze
stvara nekoliko sojeva koji su serološki srodni, a razlikuju se po reakcijama i krugu zeljastih
eksperimentalnih domaćina. Najbolje su proučeni sojevi koji uzrokuju: lepezavost lišća i
skraćenost internodija, žuti mozaik i prosvjetljavanje žila. GFV napada sve organe loze. Na lišću
se javljaju promjene u boji i obliku. Promjene u boji, jave se kao prvi znaci bolesti. Nakon infekcije
biljke, jave se u vidu žutih, klorotičnih pjega ili žutog odnosno prugastog mozaika. Drugi tip
simptoma se javlja kao posljedica kroničnog oboljenja. Tada dolazi do promjena u obliku i veličini
lista. Plojke su hrapave i krute, te nepravilne i izobličene zbog neravnomjernog porasta.
Nepravilna i zadebljala je i nervatura. Promjene oblika plojke vezane su i za izgled režnjeva. Zbog
nepravilnosti rasta ruba lisne plojke, ona poprima peršinast oblik, a ako se režnjevi izgube, nastaje
lepezasti oblik lista. Zrioba grožđa je nepravilna i zakašnjela, a pojedinačne nedozrele bobice,
unutar zrelog grozda, mogu se naći i u vrijeme berbe.

Uvijenost lišća loze (Grapevine leaf roll virus - GLRV) napada podloge i plemke svih kultivara
vinove loze. Poznato je, da se često javlja na kultivarima V. vinifera, koji su cijepljeni na američke
podloge. U američkim podlogama, virus je latentan, pa podloge ne pokazuju nikakve simptome na
lišću, ali se one slabije ukorjenjuju. Postotak uspjelih cjepljenja je manji. Stoga su podloge opasni
 nositelji skrivenih zaraza. Primijećen je kao latentan i u nekim komercijalnim sortama, što
povećava njegovu važnost i štetnost. Urodi, kao i postotak šećera je manji. Između zaražene i
nezaražene loze, nema vidljive razlike, sve do sredine ljeta. Tada dolazi do uvijanja najdonjeg
lišća i pojave intervenalne kloroze. List je na dodir zadebljao, hrapav i krhak. Simptomi se šire od
osnove čokota prema vrhu. Do kraja vegetacije, zahvaćena je većina lišća, a najjače zaraženo
otpada prije vremena. Na tamnim se sortama loze, početkom lipnja i srpnja, jave nekrotične pjege,
koje se s vremenom šire i spajaju, pa gotovo cijela plojka postaje crvenkaste boje (osim tkiva uz
glavne i sporedne žile). Lišće bijelih sorata je srebrnastog sjaja, a pjege koje se jave, svjetlo su
klorotične, pa je na njima teže ustanoviti zarazu nego kod tamnih sorti. Štete se odnose na
propadanje asimilacijske površine, nepravilno i zakašnjelo dozrijevanje grožđa, manji urod i niže
koncentracije šećera u grožđu. Najznačajniji izvor viroza vinove loze, je zaraženi sadni materijal.
Kako taj materijal postoji u međunarodnoj razmjeni i prometu u velikim količinama, glavni je uzrok
rasprosranjenosti virusa loze u svijetu. Lozni sadni materijal, dobiva se cijepljenjem vegetativnih
dijelova dviju biljaka u zajednički organizam. Budući da su virusi obligatni paraziti,
submikroskopske građe, prenose se iz zaražene podloge u plemku, ali i obratno. Dakle, zaraženi
matični čokoti izvor su zaraze za buduće cjepove. Inficirani čokoti ne mogu se izliječiti i ostaju
zaraženi do kraja života. Pri tome je razdoblje latentnosti od izuzetnog značaja. Tako kod zaraze
loznog materijala infektivnom degeneracijom, od infekcije do vidljivih simptoma zaraze slijedi duže
razdoblje, tijekom kojeg biljka ničim ne pokazuje da je zaražena. Opasnost predstavljaju i
američke podloge, koje kao nositelji prikrivenih zaraza uvijenosti lišća pridonose masovnom
širenju te viroze loznim cjepovima. Udio u širenju viroza loza u prirodi imaju i vektori, među kojima
su najznačajnije nematode, ali je utjecaj vektora na etiologiju mnogih virusa, još uvjek nepoznat
(uvijenost lišća, plutavost kore, jamičavost drveta, šarena pjegavost i dr.).
Uspješno suzbijanje ove kategorije uzročnika bolesti, moguće je provođenjem preventivnih mjera:
proizvodnjom zdravih cjepova i zaštitom zdravog materijala od naknadnih infekcija. Proizvodnja
zdravih cjepova, obuhvaća niz postupaka, poznatih kao zdravstvena selekcija vinove loze. Ona
započinje vizualnim odabirom matičnih biljaka. Postupcima termoterapije i kulturom biljnog tkiva,
moguće je proizvesti nezaraženi materijal (virus free) za dalju reprodukciju. No, s obzirom na veliki
broj virusa, zdravstvena se selekcija provodi na infektivnu degeneraciju i uvijenost lišća loze, pa su
tako proizvedeni cjepovi deklarirani kao VT (virus tested). To znači, da su oslobođeni od
gospodarski najštetnijih virusa. Provjeravanje zdravstvenog stanja, u postupku selekcije provodi
se primjenom komercijalno raširene, serološko-enzimatske metode (ELISA) za dokazivanje
virusnih zaraza. Prije podizanja matičnih nasada, podloga i plemki, potrebno je pregledati zemljište
na prisutnost nematoda. Dugo su vremena među virusna oboljenja loze, svrstavani i
neidentificirani uzročnici, koji su se eksperimentalno prenosili s bolesne na zdravu biljku, pomoću
vektora ili cijepljenjem. Tek je 1967. godine otkriveno, pomoću ekektronskog mikroskopa, da se u
floemu zaražnih biljaka sa simptomima žućenja, nalaze pleomorfni mikroorganizmi, odnosno
 fitoplazme. Danas se smatra da kompleks bolesti "žutica loze" uzrokuje nekoliko fitoplazmi.
Najpoznatija među njima je Flavescence doree', a opisana su i endemična oboljenja
"Vergilbunkskrankheit" (Njemačka) i "Bois noir" (Francuska) čiji vektori nisu poznati.

Flavescence doree' raširena je na jugozapadu Francuske, uključujući Korziku, i u sjevernoj Italiji. U

razdoblju od 1949-54. u Francuskoj je došlo do katastrofalni šteta. Danas je bolest od velikog
gospodarskog značaja za kultivare Chardonnay, Pinot bijeli i dr. Simptomi postaju vidljivi preko
ljeta. U srpnju dolazi do uvijanja rubova lišća prema dolje, a na bijelim se kultivarima javlja žućenje
ograničeno žilama. Lišće koje je izloženo suncu, pokazuj zlatni sjaj s lica plojke. Kod crnih
kultivara, nastaje crvenkasta promjena boje lišća, a središnji dio tih išaranih površina nekrotizira i
osuši se. Rano zaražene mladice, slabo odrvene i propadaju preko zime. Nalijevanje boba je
reducirano, a radi sušenja peteljčica, bobe posmeđe i smežuraju se. Tijekom jedne
godine, Flavescence doree' širi se cikadom Scaphoideus tatinus od 5-10 km, ali trgovina
zaraženim sadnim materijalom predstvlja stalnu opasnost od većeg unosa ove bolesti u našu
zemlju. Cjepovi mogu biti kontaminirani uzročnikom bolesti i jajima vektora. Za identifikaciju
uzročnika bolesti uspješne su serološke metode (ELISA, ISEM) primjene poliklonalnih ili
monoklonalnih protutijela. Najvažnije mjere zaštite, su selekcija zdravog sadnog materijala i
fitosanitetska kontrola uvoza.

Američki cvrčak - prirodni vektor bolesti

Epidemijsko širenje zlatne žutice u vinogradu uzrokuje za sada jedini poznati prirodni vektor ove
bolesti, američki cvrčak (S. titanus). Taj kukac hrani se sišući sokove iz floema vinove loze, pri
čemu usvaja fitoplazmu koju unosi u svoj organizam i prenosi je hranjenjem na zdrave trsove.

Američki cvrčak je porijeklom iz Sjeverne Amerike u Europi je otkriven u Francuskoj 1958. godine.
Razvija samo jednu generaciju godišnje. Odrasli kukci su relativno male veličine cca. 0,5 cm. Boja
krila mu je bijelo žuta do smeđa. Na glavi ima ispupčeno tjeme s nekoliko poprečnih tamnih linija.
Krila su uglavnom blijedo žute do smeđe boje. Jaja su mala, stisnuta na stranama, vretrenasto u
prednjem i zaobljeno u stražnjem dijelu, poluprozirne bjelkaste boje. Dugačka su 1,5 mm.
Ličinke se razviju do odraslih kukaca kroz pet razvojnih stadija. Ličinke mogu skakati. Ženke
odlažu jaja pod koru dvogodišnjeg drva, pod stariju koru grana ili u zrelu jednogodišnju rozgvu.
Simptomi sisanja su slabo vidljivi.

Redovno provjeravati vinograde

Do ove godine zlatna žutica je nađena u vinogradima u Istarskoj, Karlovačkoj, Zagrebačkoj,

Koprivničko-križevačkoj, Varaždinskoj, Krapinsko-zagorskoj, Međimurskoj i Vukovarsko-srijemskoj
županiji te su sukladno tome određena i proglašena demarkirana područja. Vinogradari trebaju
provjeriti nalaze li se njihovi vinogradi u žarištu zaraze ili u sigurnosnom području i prema tome
moraju obvezno provoditi mjere navedene u točki VII. i točki VIII. "Naredbe o poduzimanju mjera
za sprječavanje širenja i suzbijanje zlatne žutice vinove loze, koju uzrokuje štetni organizam
Grape vine flavescence dorée MLO" ("Narodne novine" br. 7/13).

Fitosanitarne mjere koje se poduzimaju nakon nalaza zlatne žutice imaju za cilj iskorjenjivanje
(eradikaciju) bolesti, odnosno sprječavanje ili ograničavanje njenog širenja. Kako bi se to postiglo,
nužno je pravodobno otkriti nova žarišta ove bolesti. Simptomi zlatne žutice i drugih fitoplazmoza
("žutica") vinove loze postaju vidljivi od kraja lipnja i uočavaju se do kraja vegetacije.

Pratiti pojavu simptoma i odmah reagirati

Vinogradari Hrvatske obavještavaju se da prate pojavu simptoma koji bi upućivali na eventualnu

pojavu zlatne žutice te da o tome bez odgode obavijeste nadležnog fitosanitarnog inspektora ili
Zavod za zaštitu bilja.

Obvezne mjere suzbijanja i sprječavanja širenja zlatne žutice propisane su "Naredbom o

poduzimanju mjera za sprječavanje širenja i suzbijanje zlatne žutice vinove loze, koju prouzrokuje
štetni organizam Grape vine flavescence dorée MLO" ("Narodne novine" br. 7/13). Prema
spomenutoj naredbi, svi posjednici vinove loze u demarkiranim područjima obvezni su pratiti
prisutnost američkog cvrčka postavljanjem žutih ljepljivih ploča, dok su u žarištu zaraze svi
posjednici vinove loze obvezni suzbijati američkog cvrčka. U sigurnosnom području, suzbijanje
američkog cvrčka obvezno je u vinogradima i rasadnicima u kojima je određena njegova
nazočnost. U nezaraženom području, koje još uvijek obuhvaća većinu vinogorja Hrvatske,
suzbijanje američkog cvrčka obvezno je u rasadnicima vinove loze ako je utvrđena njegova
nazočnost.

Suzbijanje

Za suzbijanje ličinki i odraslog oblika američkog cvrčka Chromos Agro preporuča jedan od upravo
registriranih pripravaka u hrvatskoj Reldan 22 EC. Reldan 22 EC je kontaktno želučani insekticid
koji djelotvorno suzbija i ličinke i odrasle oblike američkog cvrčka. Na štetne kukce djeluje
kontaktno i želučano i putem dišnih organa. Odlikuje ga vrlo brzo početno djelovanje i dugo
rezidualno djelovanje.

Suzbijanje američkog cvrčka provodi se u dva tretiranja u količini 1,5 L/ha, uz utrošak vode 400-
1000 l/ha. Prvo tretiranje provodi se nakon cvatnje sredinom lipnja. Prvim tretiranjem suzbijaju se
ličinka trećeg razvojnog stadija L3 prije nego što one postanu zarazne, te se sprečava daljnje
širenje zlatne žutice.

Drugo tretiranje provodi se početkom srpnja, tj. dva do tri tjedna nakon prvog tretiranja (poklapa se
s tretiranjem druge generacije grožđanog moljca). Za treće tretirane cvrčaka preporuča se Rotor
Super kontaktno želučani insekticid širokog spektra djelovanja u količini 500 ml/ha uz utrošak vode
1000 l/ha kod pojave štetnika.
 ŠTETNICI VINOVE LOZE

Kako kod bolesti, tako i kod štetnika, potrebno je na vrijeme prepoznati simptome štetnika na
vegetativnim i generativnim dijelovima loze (rozgva, pupovi, lišće, mladice, bobice) da bi se moglo
pristupiti preventivnoj zaštiti prije pojave štetnika ili odmah po pojavi. Potrebno je redovito pratiti
klimatske podatke s meteoroloških stanica, savjete prognozne službe te učestalo kontrolirati
vinograd.

Trsna uš ili Filoksera ( lat.Viteus Vitifoliae)

Filoksera ili trsov ušenac (Viteus vitifoliae, Phylloxera vastatrix) je donijeta u Francusku iz
Amerike oko 1860. godine. Brzo se proširila Europom ostavljajući pustoš za sobom jer su
ogromne površine pod vinovom lozom propale. Mnogi su vinogradi potpuno propali, pa je tih
godina zabilježeno više tisuća samoubojstava francuskih vinogradara. U Hrvatskoj je filoksera
prvo utvrđena u Brdovcu, kraj Zagreba 1880. godine, a vrlo brzo i u drugim područjima. Danas se
još samo na nekim pjeskovitim terenima u Podravini, uzduž Dunava i na nekim našim otocima
može uzgajati europska loza bez cijepljenja na američku podlogu, jer na tim terenima filoksera
nema mogućnosti za razvoj. U Francuskoj se smatra da filoksera nema uvjeta za razvoj na
pjeskovitom tlu koje sadrži manje od 5% ilovastih čestica, ili se tijekom zime nalazi pod vodom
dulje od 40 - 60 dana. U svim drugim uvjetima se uzgaja cjepljena loza.

OPIS ŠTENIKA

Filoksera je mala uš. Duga je 0,7 do 1,4 mm, žutosmeđe je boje (sl.1). Sa rilom probija biljno tkivo
i siše sokove. Postoji više sojeva koji se međusobno razlikuju morfologijom i načinom života.
Pojavljuje se u nekoliko oblika (virginoparni, seksuparni, partenogenetski i dr.), i to u vezi s
izmjenom generacija i promjenama načina života. Filoksera je tipičan monofagni štetnik, tj. napada
samo vinovu lozu, Po mjestu gde se razvijaju i hrane dijele se na Korjenašice (žive na korjenu
vinove loze) – imaju dužu sisaljku, a na njihovim leđima se nalazi mnogo bradavičastih izraštaja.
Listašice (žive na naličju lista) – imaju znatno kraću sisaljku i bez bradavica su.

BIOLOGIJA ŠTETNIKA

Biologija filoksere nije ista na američkim i europskim vrstama vinove loze. Na europskoj lozi sve se
generacije uši razvijaju na korijenu i to partenogenetski. Prezime ličinke. Na američkoj lozi prezimi
zimsko jaje na nadzemnim dijelovima. Iz njega izlazi uš osnivačica koja stvara kolonije na naličju
lišća. Na lišću se razvija još nekoliko generacija tih uši (uši šiškarice). Dio njih zatim migrira na
korijen. U jesen nastaju seksualni oblici, a ženke odlažu zimska jaja. Filoksera ima kod nas 4 - 9
generacija godišnje.

SIMPTOMI NAPADA

Filoksera napada različite organe američke i europske loze. Američka loza se nalazi kod nas u
matičnjacima podloga, no filoksera napada i mnoge direktno rodeće hibride. Na američkoj lozi i na
većini hibrida oštećuje samo lišće, jer se samo na njemu može razviti (sl.2). Naime, korijen
američkih sorata ima deblji sloj staničja koje štetnik ne može probiti za razliku od europskih sorata.
U matičnjacima američkih podloga štetnik usporava rast i odrvenjivanje rozgve, pa postoji veća
mogućnost smrzavanja tijekom zime. Na naličju listova (donjoj strani lista) nastaju nabrekline u
kojima žive uši (sl.3), a na licu lista se nalazi maleni otvor. Te se nabrekline jasno razlikuju od
nabreklina lozine grinje čije su izrasline na licu lista (gornjoj strani lista). Korijen većine vrsta
američke loze (Vitis riparia, Vitis berlandieri, Vitis rupestris, Vitis labrusca) te korijen mnogih
hibrida otporan je ili tolerantan na napad filoksere iz gore spomenutih razloga, pa ona ne uzrokuje
štete na tom korijenu.

Štete od Filoksere na korijenu i listu

Na europskoj lozi filoksera većinom napada samo korijen. Sisanjem na korijenu uzrokuje krupne
izrasline – tuberozitete i sitnije izrasline – nodozitete (sl.4). Te izrasline sprečavaju kolanje
sokova i uzrokuju sušenje trsa. Sredinom osamdesetih godina u Italiji je pronađena zaraza lišća
europske loze filokserom. Ubrzo zatim tu pojavu zapažaju i u Istri na nekim kultivarima vinove
loze. Pojava je prisutna i u kontinentalnim dijelovima države (sl. 5). Pojava je uočena i od strane
autora na trsevima vlastitog traminca blizu napuštenog vinograda gdje još ima nešto hibrida
američko-europskih sorata.
SUZBIJANJE

Na cijepljenoj lozi suzbijanje nije potrebno. U matičnjacima podloga američke loze napad uši
šiškarica suzbija se zimskim prskanjem tijekom mirovanja vegetacije sredstvima na bazi
mineralnog ulja i bakra (CRVENO ULJE, MODRO ULJE, BIJELO ULJE, MINERALNO SVIJETLO
ULJE) koja uništavaju zimska jaja. U početku stvaranja šiški na lišću koriste se odgovarajući
insekticidi na bazi tiametoksama (ACTARA).

Sredstva za zimsko prskanje i u vegetaciji

Pepeljasti i žuti grozdov moljac (Lobesia botrana, Clysia ambiguella)

Iako se pepeljasti i žuti grozdov moljac (lat. Lobesia botrana ; lat. Clysia ambiguella) nazivaju
moljcima, oni se ubrajaju u savijače. Spadaju u najvažnije štetnike vinove loze. Pepeljasti grozdov
moljac proširen je u cijeloj Hrvatskoj i svuda je znatno važniji štetnik, osim u sjeverozapadnom
kraju Hrvatske, od žutog grozdovog moljca. Štetnik napada cvijet i plodove (bobe)

OPIS ŠTETNIKA

Pepeljasti grozdov moljac – prednja krila odraslog leptira nepravilno su poput mramora obojena
pepeljastosivom bojom sa svjetlijim i tamnijim šarama. Zadnja krila su svijetlosive boje i imaju
tamniji obrub. Raspon krila je 11 do 13 mm. Tijelo mu je dugo 5 do 6 mm. Gusjenica je zelenkaste
boje, ima žutu ili žutosmeđu glavu i leđni štit, a duž bokova i leđa prostiru se 4 reda malih
bradavica s dlačicama. Vrlo je živahna i okretna. Kukuljica je tamno zelenkasta, 5 do 7 mm duga s
8 kukastih čekinja na kraju trbuha. I ona jako reagira na dodir.

Žuti grozdov moljac – naraste do 7 mm. Glava i prsa su žute boje. Prednja krila odraslog leptira su
žute boje s jasno izraženom tamnom poprečnom prugom. Zadnja krila su tamnosive boje. Trbušna
strana je također siva. Raspon krila mu je 12 do 15 mm. Gusjenica je ružičaste boje kad je mlada,
a kasnije je bjelkasta. Glava i vratni štit su joj sjajno crne boje. Dosta je troma. Naraste od 11 do
12 mm.

BIOLOGIJA I ŽIVOTNI CIKLUS ŠTETNIKA

Prezime kukuljice na raznim skrovitim mjestima na i oko čokota. Kada kroz desetak dana srednja
dnevna temperatura prelazi 10 °C tada se javljaju leptiri. Leptiri lete u sumrak. Ženke prve
generacije odlažu jaja na cvjetne pupove, peteljkovinu i peteljke, a kasnije i na cvjetove vinove
loze. Jedna ženka prosječno odloži 40 do 60 jaja, a najviše 120. Inkubacija traje 7 do 10 dana i
tada se javljaju gusjenice koje napadaju cvijet loze i zapredaju ga. Razvoj gusjenice traje 25 do 30
dana i u tom periodu ona može uništiti oko 50 pupova tj. tek zametnutih plodova. Kukulje se u
grozdiću, između lišća ili u pukotinama na čokotu. Stadij kukuljice traje desetak dana. Leptiri druge
generacije u Dalmaciji se javljaju početkom lipnja, a na kontinentu u srpnju. Ženke odlažu jaja na
zelene bobice grožđa. Inkubacija traje 4 do 6 dana. Glavni napad odvija se u lipnju i srpnju u
Dalmaciji tj. u srpnju i kolovozu u ostalim dijelovima Hrvatske. Jedna gusjenica može oštetiti 4 do
9 bobica. Razvoj druge generacije gusjenica traje 17 do 24 dana. Kukulje se kao i prva generacija.
Leptiri nove treće generacije u Dalmaciji se javljaju krajem srpnja i u kolovozu, a u ostalim
krajevima u drugoj polovici kolovoza i u rujnu. Odrasli leptiri polažu jaja na već zrele bobe grožđa.
Iz njih se razvija gusjenica koja ostaje u plodu. Jedna gusjenica može oštetiti 3 do 7 boba. Razvoj
gusjenice traje oko 20 dana. Biologija i životni ciklus malo je drugačiji kod žutog grozdovog moljca,
već i samim time što ima samo dvije generacije za razliku od pepeljastog grozdova molja koji ima
tri generacije godišnje.

ŠTETE KOJE IZAZIVA ŠTETNIK

Gusjenice prve generacije napadaju cvijet loze i zapredaju ga. Gusjenice druge generacije
oštećuju zelene bobice grožđa na način da ulaze u njih i iznutra ih izgrizaju tako da ponekad
ostane samo sjemenka. Gusjenice treće generacije napadaju već skoro zrele bobe grožđa. Njihov
napad omogućuje zarazu i pogoduje širenju sive plijesni (Botrytis).

ZAŠTITA OD PEPELJASTOG I ŽUTOG GROZDOVA MOLJCA

Mjere suzbijanja: Prirodni neprijatelji su slabo značajni i malo utječu na dinamiku populacije. Za
smanjenje gustoće populacije preporuča se prilikom sadnje osigurati dobro strujanje zraka kroz
nasad te izbalansirati gnojidbu. Previše dušika uvjetuje bujniji čokot i vlažniju mikroklimu koja
pogoduje razvoju moljaca, a ujedno pogoduje razvoju svih važnijih uzročnika bolesti. U praksi se
preporuča suzbijanje prve generacije kako bi se u startu prekinuo životni ciklus štetnika i umanjila
populacija za razvoj ostalih generacija. Prvo tretiranje provodi se neposredno pred početak
cvatnje, zajedno sa fungicidima za suzbijanje plamenjače i pepelnice. Međutim, činjenica je da
napad ove generacije najmanje šteti jer često pridonese prorjeđivanju bobica. U švicarskoj je prag
tolerancije 15-30 gusjenica prve generacije na 100 grozdića. Gusjenice druge ili treće generacije
teže je pratiti. Često se generacije gusjenica isprepletu. U Švicarskoj prag tolerancije za drugu i
treću generaciju iznosi 5-10 gusjenica na 100 grozdova. Gusjenice ovih generacija treba suzbijati
odmah u početku jačeg napada. Moguće je praćenje leta leptira feromonima, i to za svaku vrstu
posebno ili s kombiniranim feromonima za obje vrste. Ampula s feromonom (seksualnim
atraktantom za mužjake) stavi se u ferotrap (ljepljivu lovku) te se praćenjem dinamike leta leptira
(ulova) signalizira optimalni rok za suzbijanje. Taj rok je obično 4-8 dana nakon dnevnog ulova
najvećeg broja leptira, a računa se zbrajanjem srednjih dnevnih temperatura koje se umanje za
10°C. Pri zbroju od 110°C provodi se tretiranje insekticidima. Ova suma temperatura osigurava
period u kojem će se iz odloženih jaja izleći gusjenice. U zadnje vrijeme koriste se feromoni za
izravno suzbijanje i to metodom konfuzije (zbunjivanja). U početku pojave leptira na čokote se
postavi veći broj dispenzora s feromonom (oko 400 po ha) koji intenzivno ispuštaju mirise. Mužjaci
postanu zbunjeni i ne uspiju pronaći ženku i oploditi ju, što jako snizi populaciju štetnika
(gusjenica) u toj sezoni. Ako se metoda provede na većoj površini, osigurava odličan uspjeh jer se
smanjuje mogućnost doleta leptira sa strane. Loša strana ove metode je ovisnost o mirnom
vremenu, jer vjetar značajno umanji učinak metode. Pri izboru insekticida treba izabrati one koji ne
forsiraju pojavu crvenog pauka i pošteđuju prirodne neprijatelje. Preporučamo pripravke na bazi
Bacillus thuringiensis kojima treba dodati 0,5% šećera za suzbijanje prve generacije. Ekološke
osobine pokazuje i pripravak na bazi spinosada. Nešto lošiji ekološke osobine imaju biotehnički
insekticidi (regulatori razvoja insekata) na temelju sljedećih djelatnih tvari: diflubenzuron,
teflubenzuron, flufenoksuron, tebufenozid, lufenuron, metoksifenozid, novoluron. Sve navedene
pripravke treba aplicirati preventivno, u početku pojave gusjenica ili čak u vrijeme najjačeg leta
leptira. Od kemijskih insekticida najučinkovitiji je pripravak na temelju klorpirifos metila, a zatim
slijede ostali iz grupe piretroida (alfacipermetrin-FASTAC 10 EC, deltametrin, esfenvalerat,
bifentrin, lambda cihalotrin, beta ciflutrin) i karbamati (indoksakarb). Kemijski insekticidi mogu se
primjeniti kurativno (po potrebi), a za suzbijanje treće generacije pepeljastog grozdovog moljca
treba izabrati pripravke kraće karence. Za suzbijanje gusjenica u zbijenim grozdovima bolji učinak
postižu pripravci fumigantnog djelovanja. Za uspješnu zaštitu nekada je potrebno samo jedno
tretiranje (prve ili druge generacije), a najčešće se provedu 2 ili čak 3 tretiranja tijekom vegetacije.

Odrasli oblik i gusjenica te štete od Pepeljastog grožđanog moljca

 LOZINE GRINJE ŠIŠKARICE

Grinje šiškarice se razlikuju od ostalih paučnjaka po tome što imaju samo dva para nogu. Tijelo im
je duguljasto, crvoliko i bijele boje. Podijeljeno je na glavo-pršnjak i zadak. Na zatku se nalaze 2
čekinje. Vrlo su sitne, duguljaste su do 0,6 mm, a široke svega 0,03 mm pa se samo pomoću
povećala mogu uočiti. Najpoznatije su dvije vrste, akarinoza i erinoza.

AKARINOZA (lat. Calepitrimerus vitis)

Akarinoza je naziv za simptome oštećenja od grinja (Calepitrimerus vitis) u fazi kretanja

vegetacije. Ove grinje uzrokuju skraćenje internodija mladice, zakržljalost i „cik-cak“ rast. Neki
pupovi čak odumru i posmeđe i niti ne krenu. Često izbijaju izboji iz postranih pupova pa se
javljaju i dvostruki izboji. Na lišću se lupom vide ubodi koji su okruženi žutom zonom (zvjezdaste
pjege). List vremenom poprima tamniju boju i odsjaj.

BIOLOGIJA I ŽIVOTNI CIKLUS ŠTETNIKA

Prezime ženke na čokotu ispod kore ili ispod ljuski na pupu. Ženke odlažu bezbojna, sferična jaja.
Njihov razvoj traje desetak dana, nakon čega se razvije ličinka čiji razvoj traje 8 do 10 dana.
Daljnjih 8 dana traje razvoj nepokretne nimfe. U vegetaciji uvijek se zadržava na naličju lišća,
seleći se na mlađe lišće. Kad je u proljeće zbog hladnog vremena razvoj loze usporen tada
nastaju najveće štete jer su grinje tada dulje koncentrirane na maloj lisnoj površini. S druge strane,
ako je broj grinja u pupu velik tijekom zime tada su i štete velike bez obzira na vremenske uvjete.
Ima 3 do 5, a ponekad i više, generacija godišnje.

Akarinoza

ŠTETE KOJE IZAZIVA ŠTETNIK

U vrijeme bubrenja pupova, grinje se zavlače u njih i sišu stanice tkiva. To može prouzročiti
posmeđenje i uginuće pupova ili pojavu izboja sa skraćim internodijima. Osim toga, nakon
oštećenja glavnog pupa izbija izboj iz postranih pupova pa se javljaju dvostruki izboji. Lišće
također može biti oštećeno zbog sisanja pa se na njemu vide ubodi koje okružuje dekolorirana
zona. Mjesta uboda se mogu posušiti i ispasti pa list izgleda prošupljeno, no češće je deformiran,
karakterističnog tamnog uzdignutog ruba i šarene plojke slične mozaiku. Krajem ljeta ako list bude
napadnut, može poprimiti tamnu boju od brojnih tamnih točkica koje zbog refleksije ponekad daju
ljubičasti sjaj lišću.

ERINOZA (lat. Colomerus vitis)

Uzročnici erinoze su grinje koje su vrlo sitne i golim okom nevidljive. Tipičan simptom su
nabrekline na gornjoj strani lista, prema gore poput mjehurastih šiški. S donje strane liste vidi se
bijela vunasta prevlaka na ulazu u šišku. Ovaj simptom se često zamijeni sa filokserom, ali treba
znati da filoksera uzrokuje šiške - nabrekline prema dolje te su često oštrije i manje. Ponekad
nabrekline dobivaju tamno ljubičastu boju.

BIOLOGIJA I ŽIVOTNI CIKLUS ŠTETNIKA

Prezimi ženka skrivena ispod kore rozgve. Ima do 7 generacija godišnje.

ŠTETE KOJE IZAZIVA ŠTETNIK

Postoje tri tipa oštećenja loze od lozine grinje uzročnika erinoze. Prvi je klasični tip simptoma –
erinoza. Na lišću se nakon sisanja javljaju mjehuraste nabrekline velike poput zrna graška. Isprva
su crvenkaste ili ljubičaste, no kasnije pozelene. Na naličju su udubljeni dijelovi nabreklina
obloženi vunastom prevlakom nitastih tvorevina nastalih zbog hipertrofije staničja epiderme. To su
tzv. histoidne gale – šiške. Vunasta prevlaka je najprije bijela, ali zbog sadržaja antocijana može
imati crvenkasti ili ljubičasti sjaj, kasnije požuti te na kraju postane rđastosmeđa. Kako šiška stari,
njezino tkivo se suši pa grinje iz šiške prelaze na mlađe dijelove biljke. Drugi tip su oštećenja
pupova. Štete su u obliku kratkih izboja sa skraćenim internodijima, oštećenja na zelenoj kori
izboja, plosnatost izboja, uginuće pupova na izboju, tvorba „vještičinih metli“ i rast izboja u cik-cak.
Treći tip je uvijanje lišća bez tvorbe vunaste prevlake. Ove štete nastaju zbog sisanja grinja na
žilama lišća. List se na obje strane uvija prema dolje pa poprima oblik žlice ili cilindra. Kod
otvaranja lista tkivo puca. Najjači simptomi su na vršnom lišću. Lišće žuti, smeđi i na kraju otpada.

Erinoza
ZAŠTITA OD LOZINIH GRINJA UZROČNIKA AKARINOZE I ERINOZE

Budući da lozine grinje šiškarice prezime kao odrasli oblici, zimsko tretiranje čokota vrlo je
učinkovito posebno ako je pup počeo bubriti. Često se grinje prenose zaraženim sadnim
materijalom pa o tome treba voditi računa kod nabave. Treba napomenuti da lozine grinje
šiškarice imaju puno prirodnih neprijatelja, posebno grabežljivih grinja. Ako su čokoti bili napadnuti
prethodne godine, preporučuje se poslije rezidbe, a prije izbijanja izbojaka, premazivanje mjesta
gdje prezimljuju grinje. Osim toga preporuča se prskanje čokota sumpornim ili uljno-
organofosfornim sredstvima ili sredstvima na bazi endosulfana. Prethodno treba staru koru
sastrugati. U proljeće, prije cvatnje, prska se sumpornim sredstvima ili sistemicima na bazi
tiometona metil-demetona i sl. ili selektivnim akaricidima. Suzbijanje grinja je dosta složeno i
teško. Već pri bubrenju pupa (vunasti pup) potrebno je zaštiti lozu i prskati sumpornim pripravkom
THIOVIT JET u maksimalnoj dozi jer on ima odlično usputno djelovanje na razvoj grinja. Kasnije
se preporučuje za ostale grinje na lozi koristiti akaricid VERTIMEC 018 EC u dozi 0,75 l/ha ili 7,5
mil u 10 lit za klasično prskanje uz dodatak okvašivača ETALFIX PRO 2,5 mil u 10 lit.)

Lozin zeleni cvrčak (lat. Empoasca vitis)

Lozin zeleni cvrčak (lat. Empoasca vitis) je važan i gotovo redoviti štetnik vinove loze prvenstveno
u Istri, a povremeno se javlja i na dalmatinskim otocima. Manje je štetan u vinogradima
kontinentalnog dijela Hrvatske.

OPIS ŠTETNIKA

Odrasli oblik ima vitko tijelo koje je zelenkaste, a ponekad i ružičaste boje, a naraste od 3 do 3,5
mm. Vrlo je živahan i teško se hvata. Ličinka je bjelkasta s izrazito ispupčenim crnim očima.
Kasnije pozeleni.

Lozin zeleni cvrčak (imago)

BIOLOGIJA I ŽIVOTNI CIKLUS ŠTETNIKA

Prezimljuje odrasli oblik na zimzelenom bilju i četinjačama. U travnju migrira u vinograd. Odrasli
oblici žive 4 do 5 tjedana. Embrionalni razvoj jaja traje 5 do 10 dana, a razvoj ličinke 20 do 30
dana. Odrasli oblici prve generacije javljaju se u svibnju i lipnju, odrasli druge generacije u srpnju i
kolovozu, a treće generacije u rujnu i listopadu. Pojedine generacije se često i preklapaju tako da
se istovremeno mogu naći svi oblici štetnika. Ima tri generacije godišnje.

ŠTETE KOJE IZAZIVA ŠTETNIK

Glavninu šteta nanose odrasli oblici prve i druge generacije. Štete nanosi sisanjem biljnog soka iz
žila na naličju lišća. Time ometa kolanje sokova, a rezultat je posmeđenje nervature lista. Nakon
toga cijeli list mijenja boju, rubovi se kovrčaju prema dolje. U bijelih sorata lišće žuti, a kod crvenih
sorata lišće poprima tamnocrvenu boju. Ponekad se na lišću mogu pojaviti crvenkaste točkice i
pjege uglastog oblika koje se šire s ruba prema glavnoj žili lista. Pjege mogu poprimiti mozaičan
izgled. Simptomi se najprije javljaju na starijem lišću od srpnja nadalje.

ZAŠTITA OD LOZINOG ZELENOG CVRČKA

Pojedine sorte kao što su cabernet i sauvignon jače su napadnute ovim štetnikom; malvazija, sivi
pinot, chardonnay i merlot su nešto manje napadnuti dok je graševina vrlo malo napadnuta. Dobro
gnojeni i bujni vinogradi jače su napadnuti ovim štetnikom. Žutim ljepljivim pločama može se pratiti
pojava i brojnost lozinog zelenog cvrčka. Pragom odluke za suzbijanje smatra se 100 cvrčaka na
100 listova. Preporučuje se primjena sistemičnih ili kontaktnih insekticida dopuštenih za suzbijanje
grozdovih moljaca.

Gusjenica grba korak (Peribatodes rhomboidaria)

OPIS ŠTETNIKA

Leptir je sivo smeđe boje s rasponom krila i do 5cm. Gusjenica je sivo smeđe boje, teško ju je
zapaziti. Dužine od 5 do 6cm. Ima tri para prsnih nogu i samo dva para trbušnih nogu te se grbi pri
kretanju.

BIOLOGIJA I ŽIVOTNI CIKLUS ŠTETNIKA

Gusjenica prezimi na čokotu. Kada pupovi u rano proljeće počinju bubriti gusjenica ih izgriza. U
svibnju se počinju javljati odrasli oblici(leptir). Početkom ljeta gusjenice napadaju lišće. U kolovozu
lete i pritom odlažu jaja.Iz jaja se razvija gusjenica koja opet napada lišće,ali bez većih šteta.Ona
se zavlači pod koru čokota i tu prezimi. Ima dvije generacije godišnje.
ŠTETE GUSJENICE GRBE KORAK

Gusjenice koje prezime rade najveće štete izgrizajući mlade pupove čime nanose ozbiljne štete.
Gusjenice prve generacije početkom ljeta napadaju lišće ne uzrokovajući velike štete.

ZAŠTITA OD GUSJENICE GRBE KORAK

Let leptira praćen feromonima može poslužiti za prognozu pojave štetnika u sljedećem proljeću.
Feromoni se postave tijekom svibnja u vinograd. Zbog prezimljenja u formi gusjenice, odlične
rezultate pružit će tretiranje uljnim sredstvima (CRVENO ULJE, BIJELO ULJE, MODRO ULJE,
MINERALNO SVIJETLO ULJE) uz dodatak insekticida na bazi piretroida
(alfacipermetrin FASTAC 10 EC) ako dozvoljava temperatura zraka. Prije tretiranja potrebno je
provjeriti kompatibilnost pripravaka. Po potrebi tijekom vegetacije dobar učinak imaju svi insekticidi
registrirani za suzbijanje grozdovih moljaca. U Europi se preporuča primjena pripravka na bazi
Bacillus thuringiensis u vrijeme kada gusjenice počinju izgrizati lišće. U manjim vinogradima
zadovoljava skupljanje gusjenica te njihovo uništavanje.

Gusjenica grba korak

VINOVE PIPE

1. Crna vinova pipa (Otiorhynchus alutaceus)

2. Prugasta vinova pipa (Otiorhynchus alutaceus a. vittatus)
3. Šarena vinova pipa - Otiorhynchus corruptor
OPIS ŠTETNIKA

Crna vinova pipa - ima crno tijelo pokriveno ljuskama smeđe boje. Duljina tijela iznosi 10 do 11
mm. Prugasta vinova pipa - kornjaši imaju crno tijelo pokriveno duguljastim ljuskama bakrenaste
boje koje na pokrilju čine 4 para uzdužnih širokih pruga. Kao i druge Otiorrhynchus vrste, ima
sraslo pokrilje te ne leti. Dužina tijela iznosi 12,5 do 15 mm. Šarena vinova pipa - tijelo je crno i
pokriveno bakrenastim ljuskama metalnog sjaja. Duljina tijela iznosi 9 do 12 mm.

BIOLOGIJA I ŽIVOTNI CIKLUS ŠTETNIKA

Crna vinova pipa - nije u potpunosti proučena, ali je poznato da ličinke ove vrste žive na korijenu
loze, a i na korijenju raznih drugih biljaka izvan vinograda. Prugasta vinova pipa - slabo je
proučena. Kornjaši se pojavljuju u doba pupanja loze, a s pojavom lišća nestaju. Vrijeme pojave
pipa u Istri je od kraja travnja do polovine svibnja, a varira od 2 do 6 tjedana. Šarena vinova pipa -
također ima slabo proučenu biologiju. Pojavom lišća loze pipe se pojavljuju u većoj mjeri i kroz
čitavu vegetaciju izjedaju lišće, a najviše ljeti ili pred berbu. Pojavljuju se jednako i po danu i po
noći.

ŠTETE KOJE IZAZIVA ŠTETNIK

Pipe imaju jednu generaciju godišnje, prezimljavaju kao imago u zemljištu pored korijena vinove
loze. Crna vinova pipa - najveće štete nastaju u proljeće kada mogu biti uništeni gotovo svi pupovi.
Ovaj se štetnik može naći i tokom vegetacije, ali su štete koje nastaju izgrizanjem lišća manjeg
značaja. Prugasta vinova pipa - najopasniji je štetnik vinove loze u nekim vinogradima na
crvenicama u Istri i Dalmaciji, dok se na svim tlima ne pojavljuje. Kornjaši izjedaju tek probuđene
pupove loze i to najviše po noći uslijed čega se smanjuje prinos grožđa, a kod uzastopnih jakih
napada kroz dvije ili više godina loza se suši. Osim na vinovoj lozi ovaj štetnik se može naći i na
lišću bresaka, maslina i crnike. Šarena vinova pipa - najpoznatiji je štetnik vinograda i matičnjaka u
obalnom pojasu. Pojavljuje se često u velikom broju na crvenicama, a i na drugim tlima. Štete
nastaju izgrizanjem lišća loze uslijed čega grožđe teško sazrije ili ostane kiselkasto.

ZAŠTITA OD VINOVIH PIPA

Crna i prugasta vinova pipa - uništavanje se provodi skupljanjem kornjaša po danu ispod
postavljenih gruda zemlje ili ploča kamenja, kao i skupljanjem po noći po čokotima uz svjetiljke.
Kemijsko tretiranje čokota na početku pojave pipa vrši se sredstvima na bazi diazinona ili
klorpirifos-etila. Kod duge i razvučene pojave pipa treba tretiranje ponoviti nakon 10 do 14 dana.
Najbolje je tretiranje provoditi pred večer jer tada pipe naiđu na svježe sredstvo.
Šarena vinova pipa - s obzirom da se ova vrsta često javlja u velikom broju, a osim toga tijekom
vegetacije stalno se pojavljuju novi primjerci, uništavanje sakupljanjem ne daje dobre rezultate.
Kemijsko tretiranje čokota na početku pojave pipa vrši se s preparatima na bazi diazinona ili
klorpirifos-etila. Kod duge i razvučene pojave pipa treba tretiranje ponoviti nakon 10 do 14 dana.
Međutim, zavisno od vremena tretiranja treba paziti na izbor preparata, zbog mogućnosti prelaska
insekticida u vino.

U proljeće kada počinje bubrenje pupoljaka preporučuje se primjena insekticida sa kontaktnim i

digestivnim djelovanjem: Fastac 10-SC ( 0,012 - 0,015 %), Talstar 10-EC (0,02 - 0,05 %), Decis
2,5 EC (0,05 - 0,07 %).

CIGARAŠ (Byctiscus betulae)

Cigaraš (Byctisus betulae) je štetnik koji spada u skupinu kornjaša (pipa) s dugim rilom, vrlo živih
boja tijela (zelena, plava ili bakrenocrvena, metalnog sjaja), koji nanosi štetu, kako na vinovoj lozi,
tako i na kruškama. Prisutnost štetnika lako se uočava po tipičnom uvijanju lišća u oblik cigare.
Unutar svakog tuljca (cigare) nalaze se jaja ili ličinke cigaraša. Duljina odrasle pipe je 6-9 mm.
Mužjaci imaju na prednjem dijelu prsišta, sa svake strane, po jedan šiljak. Ličinka je bijela, bez
nogu, a naraste do 6 mm. Cigaraš je štetnik koji radi štete u vinogradima i voćnjacima (naročito na
kruškama) na taj način što njegova ženka pravi poznate cigare od lišća, a nagriza i pupove i lišće.
Cigaraši se pojavljuju u travnju i svibnju, te prave veće štete kada pupovi počinju bubriti. Tada
ispijaju pupove sa svojim rilom, te ako su prisutni u većem broju mogu počiniti veće štete, budući
obično ispijaju veći broj pupova na čokotu na koji se popnu. Kada se pupovi otvore i loza prolista
nagrizaju peteljku lista, zbog čega list vene, tako da ga ženka cigaraša može nogama smotati u
tuljac (cigaru). Unutar te cigare odlaže dva do tri jaja. Jedna ženka može smotati 20-30 cigara.
Ličinke žive unutar cigare gdje se i hrane, a na završetku razvoja odlaze u tlo gdje se kukulje.
Dakle ovaj štetnik ima jednu generaciju godišnje.
Suzbijanje ovog štetnika potrebno je vršiti i prije nego se pupovi otvore, jer najveće štete radi
prilikom bubrenja i otvaranja pupova. Budući da je doista sitan, i prilagodljiv bojom svoga tijela
mladom izboju na čokotu, teško ga je uočiti, te obično primijetimo da je prisuta tek kad nam ošteti
(ispije) pupove na određenom čokotu. Stoga je preporučljivo stalno prisustvo u vinogradu kako bi
na vrijeme intervenirali. Naime on tijekom dana bude skriven ispod trsa, iza grude zemlje, a noću
se penje na trs i oštećuje pupove. Neki agronomi preporučuju obilazak vinograda noću, s
baterijama, i pretraživanje čokota, te odstranjivanje pipa koje uspijemo otkriti. Naravno to se
preporuča u manjim nasadima. Preporuča se i tretiranje insekticidima. Tretiranje je najbolje vršiti
predvečerje, ako znamo da su pipe najaktivnije noću, jer tada pipe naiđu na svježe sredstvo.
Moramo naglasiti, da ova tretiranja, na daju zadovoljavajuće rezultate, pa se danas sve više
koriste insekticidi u granulama, koji se posiju oko trsa, čiji su pupovi oštećeni, ali efikasnost i ovog
načina zaštite je upitna. Najsigurniji način zaštite je redovito obilaziti vinograd i kupiti ''cigare'' koje
pronađemo, te ih odstranjujemo iz vinograda i spaljujemo, ili ih razmotavamo i uništavamo jajašca
ili ličinke, kako bi sljedeće godine imali manji napad pipa.

Crveni voćni pauk (Panonychus ulmi)

Crveni voćni pauk (Panonychus ulmi) je najvažniji štetnik između svih grinja. Osobito je značajna
njegova pojava na jabukama i vinovoj lozi, ali se sve češće pojavljuje i na ostalim voćnim vrstama.
Problem je samo tamo gdje je izazvan nekom pogrešnom mjerom. Postoji više teorija o osciliranju
pojave crvenog pauka. Osim ove vrste, lozu mogu napasti i neke druge vrste crvenih pauka.
Najveće štete nastaju u vrijeme kretanja loze ako je zaraza jaka. U posljednjih tridesetak godina
svuda u svijetu, pa tako i u nas, naglo je porasla pojava crvenih pauka, kako na vinovoj lozi, tako i
na voćkama. Štoviše, crveni pauci nisu ranije bili uopće smatrani štetnicima vinove loze. Razloga
za povećanje njihove štetnosti ima više. Jedan je upotreba insekticida širokog spectra djelovanja
kao I fungicida koji pogoduju jačem razmnožavanju crvenog pauka (kaptan, tiran, ditianon, folpet,
dodine) povečavanjem plodnosti I duljine života, te uništavanjem njegovih prirodnoh neprijatelja.
Novi uzgojni oblici, pojačana gnojidba i vremenske prilike također su pozitivno djelovali na
povećanje pojave i štetnosti crvenih pauka.

OPIS ŠTETNIKA

Odrasli oblici vidljivi su golim okom. Tijelo im je kruškolikog oblika i jarko crvene boje. Ženke su
duge od 0,4 do 0,7 mm i puno su veće od mužjaka. Na tijelu imaju jake dorzalne dlačice koje
nastaju iz bjelkastih tuberkula. Jaja su gotovo sfernog oblika, veličine 0,13 mm u promjeru te imaju
dugu apikalnu vlas. Razlikujemo zimska i ljetna jaja. Zimska jaja su cigla-crvene boje, dok su
ljetna veličinom manja i slabije pigmentirana pa su svijetlo crvene ili narančaste boje. Ličinke su
najprije narančaste, a kasnije pocrvene. Prvi stadij ima tri para, a ostali četiri para nogu.

SIMPTOMI NAPADA

Na napadnutom lišću isprva se vide žućkaste točkice koje ubrzo poprimaju ljubičastocrvenkastu ili
ljubičastosmedu boju, a koncentrirane su uz žile. Ove se pjege spajaju, i list se suši. Često se list
deformira. Pri kasnijem napadu lišće je svjetlije, žuti i suši se, a može posmeđiti i otpasti. Zimska
su jaja na rozgvi crvena, velika 0,1- 0,15 mm, te se njihove nakupine, koje su najviše
koncentrirane uz pupove i koljenca, vide i prostim okom. Najviše ih ima na dvogodišnjem drvu,
manje na jednogodišnjem, a najmanje na starijem drvu. Ličinke su isprva narančaste, a kasnije
crvene, dok su odrasli oblici jarko crvene boje, dugi 0,3-0,4 mm. Zadržavaju se na naličju lišća u
finoj paučini. Ljetna se jaja nalaze na naličju lišća uz žile, svijetlo crvene su do narančaste boje,
katkada i bezbojna.

BIOLOGIJA ŠTETNIKA

Voćni crveni pauk prezimi kao zimsko jaje, kojih katkada na 1 dužnom metru rozgve ima i više
tisuća. U travnju započinje izlazak ličinki iz jaja, obično nekoliko dana prije kretanja vegetacije, i
traje oko mjesec dana. Razvoj ličinki završava se za desetak dana, kada se pojavljuju odrasli
oblici, koji nakon oplodnje odlažu ljetna jaja. Ovakav se razvojni ciklus ponavlja nekoliko puta u
toku godine, jer crveni pauk u našim uvjetima ima na godinu 6-8 generacija. Toplo i suho vrijeme
pogoduje razvoju ovih štetnika, pa u povoljnim godinama u polovici ili još češće na kraju ljeta
maksimalno se poveća broj crvenih pauka na lozi.

ŠTETNOST

Crveni voćni pauk se hrani pod i na površini listova. Na taj način dovodi do poremećaja u radu
klorofila i tako do lošije fotosinteze. Ovo je posebno problem uslijed jakog razvoja i velikog broja
ovih štetnih insekata u voćnjaku. Šteta se prenosi i na sljedeću sezonu jer uslijed gubitka listova i
stresa se biljka slabije sprema za zimu i razvoj sljedeće godine.

SUZBIJANJE

Tijekom vegetacije preporuča se primjeniti akaricide koji djeluju na jaja i pokretne stadije pauka
(ovicidno, larvicidno i adulticidno djelovanje).

1. zimsko tretiranje provodi se u početku bubrenja pupova uljnim pripravcima (BIJELO ULJE,
CRVENO ULJE,MODRO ULJE, MINERALNO SVIJETLO ULJE) i to je mjera koja zamjenjuje
preporuku primjene akaricida u momentu kad prvih 30% ličinki iziđe iz zimskih jaja. Prag
 odluke je 500-1.000 jaja na dužni metar grane. Napominjemo da je za zimsko tretiranje važna
kvalitetna aplikacija (kupanje voćke). Ulje mehanički zagušuje "disanje" embrija u jaju.
2. ako nije provedeno prvo tretiranje ili se iz bilo kojeg razloga utvrdi jača populacija voćnog
pauka (oko 30% napadnutih listova) u fenofazi duljine izboja 10-20 cm potrebno je ponoviti
tretiranje i to primjenom selektivnih akaricida (etoksazol, abamectin, fenpiroksimat, fenazakvin,
klofentezin, spirodiklofen)
3. tretiranje početkom ljeta provodi se u slučaju da je 70% lisne mase napadnuto voćnim paukom
4. sredinom i krajem ljeta ponovo se provodi tretiranje akaricidima

Kako smo već napomenuli, gustoća populacije Panonychus ulmi podložna je jakim oscilacijama pa
navedene preporuke nisu recept, nego okviran plan kojeg se treba držati u slučaju ozbiljne ugroze
od napada. Poneke godine (naročito s vlažnim i hladnim proljećima i ljetima) nećemo ni zabilježiti
značajniji napada štetnika.

Voćni crveni pauk Štete od voćnog crvenog pauka

Važno je sustavno pratiti intenzitet pojave pauka uzimanjem uzoraka grana i izboja tijekom zime i
brojanjem jaja po metru dužnom. Tijekom vegetacje utvrđuje se postotak zaraženih listova. U
manjem nasadu pregleda se do 100 listova. Pragom tolerantnosti, nakon cvatnje, smatra se 3 – 5
crvenih pauka po listu. Preporuča se provoditi metodu otresanja grana, koja nam daje prag odluke
2.000-3.000 pauka na 100 udaraca (20-30 pauka na 1 udarac). Prilikom tretiranja obvezatno je
povećati utrošak škropiva i postići dobru pokrovnost, jer svi djelotvorni pripravci imaju kontaktni
učinak, a većina pauka siše na naličju lišća što predstavlja dodatan problem kod suzbijanja.
Prednost treba dati akaricidima koji imaju trostruki način djelovanja: ovicidan, larvicidan i
adulticidan. Voditi računa o karenci primjenjenih pripravaka. Suzbijati se može akaricidima kao što
su Appolo 50 EC u koncentraciji 0,05% ili insekticidima akaricidnog djelovanja kao što je Talstar
10 EC u koncentraciji 0,03%. Postoji veliki broj prirodnih neprijatelja crvenog voćnog pauka, a
najznačajniji su: predatorske stenice, predatorske grinje, zlatooke, neke bubamare, predatorski
resičari i mnogi drugi insekti.
 KOROVI U VINOGRADU

Korovi su stari koliko i vinova loza. Prvi su se korovi pojavili već u prvom organiziranom pristupu
uzgoja vinove loze, prije nekoliko tisuća godina. Od tada pa sve do danas korovi prate čovjeka,
odnosno ovu kulturnu biljku. Korovske biljke iznimno su štetne jer troše hranjive tvari iz tla, ali i jer
crpe veliku količine vlage te na taj način smanjuju zalihu vode i isušuju zemljište. Korovi umanjuju
prinos i kakvoću grožđa, predstavljaju smetnju za mehanizaciju pojedinih radova u vinogradu i
dovode do gubitaka u efikasnosti radne snage. Konkurentna moć korova, kao poslijedica njihovih
bioloških svojstava i brojnosti, toliko je snažna da bi u određenim uvjetima, ukoliko se njihov razvoj
ne bi kontrolirao, mogla dovesti u pitanje i sam opstanak trsova u vinogradu. Vinova loza posebno
je osjetljiva na štetno djelovanje korova u prvim godina nakon sadnje jer pri intenzivnoj
zakorovljenosti može doći do djelomičnog ili potpunog propadanja nasada. Iz navedenog je
razloga suzbijanje korova u nasadima vinove loze stalna mjera koja se nipošto ne smije zanemariti
u suvremenom vinogradarstvu. Također, poznato je kako korovi osim izravnih čine i neizravnu
štetu, pojedine korovske vrste su domaći biljnim bolestima i štetnicima koji su prenosioci viroza i
fitoplazmi. Istaknuo iziskuje dodatne toškove u zaštiti vinove loze, a na zatravljenim površinama
veća je i relativna vlaga zraka što, također, pogoduje razvoju uzročnika biljnih bolesti. Drugim
riječima, da bi ostvarili što veći uspjeh u zaštiti vinove loze od štetnih organizama preduvjet je,
između ostaloga, imati i nezakorovljen vinograd. Ukoliko u obzir uzmemo činjenicu da su u
Hercegovini i Dalmaciji vinogradi uglavnom podignuti na krševitim i propusnim tlima, udaljenim od
gospodarskih objekata pa time i od izvora navodnjavanja, može se ustvrditi kako se korovi u
vinogradima moraju redovito i uništavati. Klimatske i edafske razlike, koje su obično izražene
među pojedinim područjima, a ponekad i unutar samog mikrolokaliteta, održavaju se i na korovsku
floru u tom istaknutom području uzgoja vinove loze.

VIŠEGODIŠNJI KOROVI

Kod većine nasada vinove loze dominiraju i poteškoće čine višegodišnji otporni korovi koji
predstavljaju značajne kompetitore za vodu, hranjiva, prostor iznad i ispod površine tla, utječući na
pad i umanjenje rodnosti vinograda. Osim toga, životni ciklus višegodišnjih korova, kao što im i
ime kaže, traje dulje od jedne godine. Osim sjemenom (generativno), razmnožavaju se i različitim
vegetativnim organima (podzemnim i nadzemnim), a među njima razlikujemo uskolisne i
širokolisne korove. Najčešće višegodišnje korovske vrste su: pirika (Agropyron repens), zubača
(Cynodon dactylon), divlji sirak (Sorghum halepense), slak (Convolvulus arvensis), osjak (Cirsium
arvense), maslačak (Taraxacum officinale) i dr. S druge strane, najčešći jednogodišnji korovi koje
nalazimo u vinogradima su: štir (Amaranthus retroflexus), loboda (Chenopodium album),
mišjakinja (Stellaria media), tušt (Portulaca oleracea), kostriš (Senecio vulgaris), pastirska torbica
(Capsella bursa-pastoris), svinjak (Sonchus oleraceus) i dr. Budući da su korovske biljke
jednogodišnje i višegodišnje, za njihovo učinkovito uništavanje potrebno je provesti poseban
sustav mjera koji je zasnovan na poznavanju njihovih osnovnih bioloških karakteristika. Najvažnije
mjere borbe protiv jednogodišnjih korova su redovita jesenska, proljetna i ljetna obrada tla,
uništavanje korovskih biljaka u užoj okolici vinograda (mrginji i sl.), sprječavanje cvjetanja
korovskih biljaka i primjena herbicida. Dok je jednogodišnje korovske vrste više-manje lako ukloniti
iz vinograda to s višegodišnjim korovima nije slučaj. Naime, njihova „superiornost“ nad
jednogodišnjim korovima ogleda se u činjenici da se oni razmnožavaju sjemenom te podzemnim i
nadzemnim vegetativnim dijelovima (podanci, stoloni, gomolji, vriježe, korijenski pupovi) zbog
čega se u praksi znatno teže suzbijaju. Osim toga, višegodišnji korovi imaju veliku moć
regeneracije pa je i borba protiv njih puno složenija te zahtjeva znatno više truda i novčanih
izdataka. Stoga osnovne su mjere borbe protiv višegodišnjih korova, koje uglavnom susrećemo u
zapuštenim vinogradima, sustavno iscrpljivanje korova redovitim podsijecanjem organa koji služe
za regeneraciju, sprječavanje obrazovanja sjemena, uništavanje korova u široj okolici vinograda te
primjena herbicida.

MJERE BORBE PROTIV KOROVA

Suzbijanje korova iz godine u godinu predstavlja sve veći problem, posebice u područjima s
manjom količinom i nejednakim rasporedom oborina tijekom vegetacije. Premda, suvremeno
vinogradarstvo poznaje i na raspolaganju ima niz kulturalnih (mehaničke mjere, malčiranje,
spaljivanje korova plamenom, biološke mjere) i kemijskih mjera borbe protiv korova (sterilizacija tla
kemijskim sredstvima, primjena herbicida) u našim vinogradima praktični značaj imaju: mehanička
obrada tla i primjena herbicida.

MEHANIČKE MJERE BORBE PROTIV KOROVA

Od mehaničkih mjera najznačajnija je obrada, odnosno, kultivacija tla. Obrada tla je osnovna
agrotehnička mjera kojom se na korove djeluje mehaničkim putem te predstavlja
najrasprostranjeniji način borbe protiv korova i uglavnom se obavlja oranjem, kultiviranjem i
kopanjem. Sastoji se od jesenske i proljetne obrade te površinskih kultiviranja i kopanja tijekom
vegetacijskog razdoblja. Općenito gledano, navedena mjera ima za zadatak stvaranja povoljnih
uvjeta za rast i razvoj vinove loze. Ukoliko se pravodobno i pravilno provodi, ova mjera borbe
protiv korova može biti prilično učinkovita. Međutim, da bi se to postiglo potrebno ju je tijekom
godine ponoviti nekoliko puta. Osim što se obradom tla uništavaju korovi, njenim provođenjem
postiže se rahlo i prozračno tlo u vinogradu koje tijekom kišnog razdoblja može prihvatiti, a tijekom
sušnog zadržati vlagu. Time se pridonosi boljem razvoju samog trsa te većem i kvalitetnijem
urodu, što je i osnovni cilj proizvodnje. Prisutnost korova u vinogradima iznad praga štetnosti
može dovesti do značajnijeg smanjenja uroda i dobivanja sirovine lošije kakvoće. U kontekstu
borbe protiv korova, obrada tla je bitna zbog jer ovom operacijom dovodimo do smanjenja
reproduktivnih organa korova u oraničnom sloju, odnosno do smanjenja zaliha sjemena i
vegetativnih organa za razmnožavanje. Sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća tlo u
vinogradu se tradicionalno obrađivalo ručno za što su se koristile različite alatke (motika, dikela i
dr.). Riječ je o mukotrpnom poslu koji je zahtijevao mnogo radne snage, ali i radnih sati. Osim što
je ručna obrada tla zahtijevna te skupa nerijetko je bila i štetna. Tako bi se zbog nepažnje prilikom
okopavanja unutar redova znalo dogoditi da se ošteti panj trsa ili korijen mlade vinove loze čime bi
se stvorili povoljniji uvjeti za prodor uzročnika biljnih bolesti. Dolaskom i primjenom motokultivatora
(rotokopačica, freza), a kasnije i drugih strojeva pogodnih i prilagođenih za obradu tla u
vinogradima poslovi vezani za obradu tla u nasadima vinove loze znatno su olakšani. Premda je
korištenje motokultivatora znatno olakšalo obradu tla vrlo je brzo pokazalo i svoju negativnu
stranu. Naime, primjena strojeva i oruđa za površinsku obradu tla pridonijela je širenju
višegodišnjih korova koji se razmnožavaju podzemnim i nadzemnim organima. Nakon primjene
rotokopačice dolazi do brzog obnavljanja korovske flore obrazovanjem izadanaka iz podzemnih
organa kao i regeneracije iz njihovih usitnjenih dijelova. Stoga kao posljedica primjene navedenih
strojeva, vinogradi su vrlo brzo postali zakorovljeni, osobito pirikom, zubačom, slakom, osjakom i
sličnim vrstama korova. Poznato je kako sjeme različitih korova zadržava klijavost veći broj godina
premda se nalazi u tlu. Ipak, praksa je kao korisnu mjeru pokazala obradu tla kojom se sjeme
korova zaorava na veću dubinu od kuda klica te on nije u mogućnosti dospijeti do površine. Nakon
duboke obrade, slijedećih nekoliko vegetacija potrebno je prakticirati plitku obradu tla, a sve kako
u tom razdoblju zaorano sjeme kultivacijom ne bi izbacili na površinu tla. Nalazeći se u dubljoj zoni
tla, kroz nekoliko godina sjeme korova će izgubiti sposobnost klijanja. Kada se vremenom
ponovno izvrši duboko oranje, sjeme korova će dospjeti na površinu tla, ali će izgubiti svoju
životnu sposobnost jer će izostati njegovo klijanje. Bitno je navesti da ovim korisnim načinom
kultvacije tla nikada ne možemo imati stopostotni učinak jer sjeme određenih vrsta korovskih
biljaka može zadržati svoju klijavost i nekoliko desetljeća.

OBRADA TLA NA STRMIM TERENIMA

Obrada tla u vinogradima koji su podignuti na strmim terenima često može biti otežana zbog toga
što se takvi vinogradi obično nalaze na nepristupačnim položajima. Osim toga, u takvim uvjetima
uzgoja, zbog nagiba terena, a uslijed obrade tla strojevima, može doći do ispiranja tj. erozije tla.
Stoga u manjim vinogradima koji su podignuti na strmim terenima poželjnije je vršiti ručno
okopavanje dok na većim površinama, na nagnutim terenima, uništavanju korova treba pristupiti
tek kada korov dostigne visinu od 20 do 30 cm, čime će se umanjiti erozija tla. Bitno je napomenuti
da se na takvim terenima kultivacija tla uvijek vrši u danim bez oborina odnosno kada je tlo u
vinogradu suho. S druge strane, ukoliko se obrada tla u vinogradima provodi redovito i višekratno
broj višegodišnjih korova će se umanjiti i za 60 posto. S druge strane učestala kultivacija tla u
vinogradima donosi i određene poteškoće koje se ogledaju kroz povećane toškove strojnog i
ljudskog rada, pogoršavanje strukture tla, stvaranje neravnina na obrađivanoj površini i pojavu
češćih oštećenja korijena i ozlijeda na panjevima vinove loze. Osim toga, obrađeno i uslijed većih
količina padalina rakvašeno tlo nerijetko onemogućava pravodobnu provedbu zaštite vinove loze
jer u takvim uvjetima nije moguće primijeniti strojeve za aplikaciju zaštitnih sredstava. Praksa je
pokazala da primjena mehaničkih mjera često nije dostatna u borbi protiv korovske flore u
vinogradima zbog čega se navedene mjere obično kombiniraju s kemijskom mjerom suzbijanja
korova.

KEMIJSKE MJERE BORBE PROTIV KOROVA

Zbog sve većeg nedostatka radne snage, kao i zbog povećanih troškova nabave i korištenja
mehanizacije u obradi i održavanju tla, herbicidi nalaze sve veću primjenu u vinogradarstvu. Već
koncem šezdestih godina prošlog stoljeća na tržištu su se pojavili kontaktni totalni neselektivni
herbicidi djelatne tvari dikvat i nešto kasnije djelatne tvari parakvat. Zbog učinkovitog i brzo
vidljivog djelovanja, vinogradari su rado koristili spomenute herbicide za suzbijanje korova u
svojim vinogradima. Međutim, zbog načina njihovog djelovanja i nestručne primjene koja se
očitovala u prekomjernom i učestalom korištenju ovih herbicida, unutar vinograda su se raširili
višegodišnji korovi na koje herbicidi djelatne tvari dikvat i parakvat ne djeluju na način kako je to
izraženo kod jednogodišnjih korova. Premda bi uništili nadzemnu masu višegodišnjih korova, oni
bi se brzo regenerirali iz svojih vriježa, stolona, rizoma i gomolja na koje ovi herbicidi ne djeluju.
Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća na tržištu se pojavljuju herbicidi iz grupe triazina
djelatnih tvari simazin, atrazin, terbutilazin, terbumeton, ametrin i prometrin koji su redovito
izazivali oštećenja u vinogradima na području Hercegovine i južne Dalmacije. Naime, zbog
nepoštivanja propisanih doza koje su i po nekoliko puta uvećavane, u uvjetima propusnih skeletnih
tala učestalo je dolazilo do oštećivanja i propadanja trsa u vinogradima. Ponavljajućom i
nestručnom primjenom ove skupine herbicida dolazilo je do akumuliranja herbicida u zemljištu, a
zbog propusnog tla i do njihovog ispiranja u dublje slojeve tj. u zonu korijena vinove loze zbog
čega su se pojavljivala oštećenja. Radilo se o herbicidima širokog spektra djelovanja, ali i o
herbicidima koji nisu imali zadovoljavajući učinak na višegodišnje korove s jakim korjenovim
sustavom. Stoga je višegodišnja primjena herbicida istog spektra djelovanja vremenom izazvala
promjenu florističkog sastava unutar vinograda i dovela do prevladavanja otpornijih korovskih vrsta
s duboko postavljenim korijenovim sustavom. Ovo se posebnice odnosi na često upotrebljavani
atrazin i simazin koji su dobro suzbijali većinu jednogodišnjih korova (izuzimajući kasnonikle
korovske vrste). Zbog proširenja spektra njihovog djelovanja nerijetko su se kombinirali s drugim
herbicidima.

PRIPRAVCI NA OSNOVI GLIFOSATA

U praksi se međuredni prostor u vinogradima obrađuje dok se zbog ekonomske isplativosti

herbicidi uglavnom koriste unutar redova. U tu svrhu najčešće se primjenjuju totalni sistemični
herbicidi na osnovi glifosata, širokog spektra, ali vremenski kratkog djelovanja. Zbog veće
učinkovitosti, pripravke na osnovi glifosata pojedini vinogradari kombiniraju sa zemljišnim
herbicidima na osnovi flazasulfurona (Chikara 25 WG). Međutim kod suzbijanja korova u
vinogradima, prije svega trebamo voditi računa o tome primjenjujemo li herbicide u mladim ili
starijim nasadima vinove loze. Ukoliko se radi o zakorovljenoj površini na kojoj se tek planira
zasaditi vinova loza, prije rigolanja i pripreme terena potrebno je suzbiti korove primjenom
herbicida na osnovi glifosata. Ukoliko se to ne učini, kao posljedica rigolanja i provedbe ostalih
agrotehničkih zahvata tijekom pripreme tla za sadnju, obično dolazi do naglog širenja višegodišnjih
vrsta korova. Ipak, ako se radi o mladom vinogradu primjena ovih herbicida je ograničena jer kora
vinove loze još nije dozrela pa može doći do pojave
fitotoksičnosti. S druge strane, u nasadima vinove loze starijim od četiri godine primjena glifosata
je olakšana jer kora na trsu više nije zelena i biljka nije u mogućnosti apsorbirati sredstvo zbog
čega ne dolazi do neželjenih posljedica. Ipak, prije same aplikacije glifosata potrebno je odstraniti
sve mladice koje izbijaju iz panja, dok tretiranje treba provoditi za mirnog vremena bez vjetra i uz
primjenu štitnika odnosno usmjerivača mlaza škropiva. Riječ je o herbicidima koji na tretiranoj
površini uništavaju sve biljke s kojima dođu u dodir (jednogodišnje i višegodišnje), a biljka ih
usvaja isključivo putem lisne mase i zelene stabljike. Zbog toga je poželjno da korovi u vrijeme
aplikacije imaju dovoljno lisne mase za apsorciju i da su u fazi aktivnog rasta (10-15 cm pirika, 15-
25 cm zubača, 30-50 cm divlji sirak i sl.). U uvjetima koji vladaju u Hercegovini i južnoj Dalmaciji
izrazito je važno vrijeme primjene glifosata na korovsku floru. Općenito gledano, najbolji učinak na
višegodišnje korove postiže se tretiranjem u fazi početka klasanja (Cynodon dactylon , Sorghum
halepense) do cvjetanja (Cirsium arvense, Convolvulus arvensis). Kalendarski gledano, tretiranje
se obavlja koncem lipnja ili početkom srpnja, a budući da jednokratna primjena često nije dovoljna,
ponavlja se koncem rujna (nakon berbe grožđa). Budući da se radi o translokacijskim pripravcima,
biljka ih nakon usvajanja provodnim sistemom translocira kroz cijelu biljku do korijena i rizoma. Na
ovaj način dolazi do uništavanja nadzemnih i podzemnih organa korova koji u potpunosti odumiru.
Drugim riječima, korov putem razvijene lisne mase usvaja glifosat i nikako ga ne može usvojiti
putem korijena iz jer se herbicid brzo i čvrsto veže na čestice tla i razlaže zemljišnim
mikroorganizmima. Brzina i stupanj degradacije izravno ovisi o mikrobiološkoj aktivnosti tla i
činitelju koji utječu na tu aktivnost, a zbog čega se neznatno ili nikako ne ispire u podzemne vode.
Da bi djelovanje glifosata bilo potpuno, tretiranje se provodi za sunčanog i toplog vremena, u
danima bez najavljenih oborina. Zbog translokacije kroz biljku sve do podzemnih organa korova,
nakon primjene glifosata, pričekati s provođenjem obrade i daljnjom pripremom tla. Riječ je o
razdoblju koje obično iznosi 7 do 21 dan, ovisno o razvijenosti korijenovog sustava korovske biljke.
Prvi znaci djelovanja glifosata vidljivi su za nekoliko dana i očituju se u postupnom venjenju,
žućenju, posmeđivanju i propadanju biljnog tkiva. Tek kada nadzemni dio biljke požuti i sasuši se,
površinu možemo obraditi. Istaknuto je to znak da je korijen izgubio svoju funkciju te je korov
uništen.
U suvremenom vinogradarstvu suzbijanje korova predstavlja obveznu mjeru. U područjima s
oskudnim oborinama prostor između redova vinove loze uglavnom se obrađuje dok se unutar
redova prakticira korištenje herbicida. Primjena herbicida poskupljuje proizvodnju, ali je
opravdana. Prilikom aplikacije herbicida nužno je voditi računa o točnom volumetrijskom i
površinskom doziranju te o spriječavanju zanošenja herbicidnog škropiva na trsove vinove loze.
Nepravilno korištenje herbicida u vinogradima nerijetko je dovelo do oštećenja lisne mase, a
obično manifestira kroz slabiji rast i deformaciju listova. Puno rijeđe dolazi do potpunog sušenja i
propadanja trsova zbog nestručne primjene herbicida i to uglavnom u mladim nasadima vinove
loze. Međutim, danas se suvremeno vinogradarstvo teško može zamisliti bez primjene herbicida.
Ukoliko se uništavanje korova u vinogradima vrši isključivo herbicidima potrebno je nakon tri do
četiri godine izvršiti obradu tla kako ne bi došlo do narušavanja fizičkih svojstava tla i opadanja
mikrobiološke aktivnosti u tlu. Na koncu, praksa je pokazala kako se najbolji rezultati u suzbijanju
korova postižu kombinacijom mehaničkih i kemijskih mjera borbe.

MOGUĆNOSTI I NAČINI SUZBIJANJA KOROVA U VIŠEGODIŠNJIM NASADIMA

Korovne vrste (flora) su uvelike određene agrotehničkim i pomotehničkim mjerama u nasadu.

Regija, vrsta tla, uzgojni oblik, vrijeme i način rezidbe, gnojidba, obrada tla, zatravnjivanje i košnja
određuju agrofitocenozu višegodišnjeg nasada, pa su razlike u spektru korovske flore ovisne o
tome da li promatramo korove u intenzivnim ili ekstenzivnim nasadima.

U ovom pregledu nabrojit ćemo najznačajnije korovske vrste u intenzivno uzgajanim nasadima.
S obzirom na početak razvoja (kretanje), korove dijelimo u 3 skupine:
1. zimsko-proljetne (ozime) korove
2. ljetne korove
3. kasno ljetne ili jesenske korove
U 1. skupinu zimsko-proljetnih (ozimih) korova pripadaju jednogodišnje vrste koje krenu s
razvojem u jesen, najčešće iz sjemena. Prezime u mlađem razvojnom stadiju (rozeta) i u proljeće
se jače razvijaju i plodonose:

1. Stellaria media-mišjakinja, STEME

2. Lamium purpureum-crvena mrtva kopriva, LAMPU
3. Capsela bursa-pastoris-CAPBP
4. Veronica persica-perzijska čestoslavica, VERPE
5. Veronica hederifolia-bršljenolisna čestoslavica, VERHE
6. Sinapis arvensis-gorčica, SINAR
7. Rorippa sylvestris-običan grbak, RORSY
8. Poa annua-vlasnjača, POAAN
9. Lolium temulantum-ljulj, LOLTE

Ove korovske vrste nije potrebno suzbijati pred zimu, jer se preko zime slabije razvijaju, ne
konkuriraju nasadu, često pokriju cijelu površinu tla čuvajući ga od erozije. Treba ih suzbijati u
proljeće kada kulturne biljke krenu s vegetacijom.

U 2. skupinu ljetnih korova pripada dosta ekonomski značajnih korovskih vrsta:

1. Chenopodium labum-obična loboda, CHEAL
2. Amaranthus retroflexus-obični štir, AMARE
3. Erigeron canadensis-visoka hudoljetnica, ERICA
4. Galinsoga parviflora-konica, GALPA
5. Polygonum aviculare-ptičji dvornik, POLAV
6. Polygonum lapatifolium-uzlasti dvornik, POLLA
7. Polygonum persicaria-žljezdasti dvornik, POLPE
8. Solanum nigrum-obična pomoćnica, SOLNI
9. Echinochloa cruss-galli-kostrva, ECHCG
10. Setaria glauca-sivi muhar
11. Setaria viridis-zeleni muhar, SETVI
12. Digitaria saguinalis-obična svračica, DIGSA
13. Cirsium arvense-osjak, CIRAR
14. Convolvulus arvensis-slak, CONAR
15. Taraxacum officinale-obični maslačak, TAROF
16. Agropyron repens-pirika, AGRRE
17. Cynodon dactylon-zubača, troskot, CYNDA
18. Sorghum halepense-divlji sirak, SORHA
Uz ove korove često se pojavljuje dio zimsko-proljetnih korova. Većina ljetnih korova značajni su
kompetitori pa ih treba pravovremeno suzbijati. Osobito su opasni višegodišnji korovi poput slaka,
osjaka, troskota, pirike i divljeg sirka koji se zbog načina razmnožavanja i velike mase podzemnih
organa mogu kvalitetno suzbiti samo primjenom herbicida sistemičnog djelovanja.

U 3. skupinu spadaju korovi koji se mogu ponovo pojaviti krajem ljeta do jeseni:
1. Echinochloa cruss-galli-kostrva, ECHCG
2. Setaria glauca-sivi muhar
3. Setaria viridis-zeleni muhar, SETVI
4. Chenopodium labum-obična loboda, CHEAL
5. Amaranthus retroflexus-obični štir, AMARE
6. Polygonum aviculare-ptičji dvornik, POLAV
7. Polygonum lapatifolium-uzlasti dvornik, POLLA
8. Polygonum persicaria-žljezdasti dvornik, POLPE
9. Erigeron canadensis-visoka hudoljetnica, ERICA
10. Cirsium arvense-osjak, CIRAR
11. Convolvulus arvensis-slak, CONAR
12. Taraxacum officinale-obični maslačak, TAROF
13. Agropyron repens-pirika, AGRRE
14. Cynodon dactylon-zubača, troskot, CYNDA

Suzbijanje ovih korova ovisi o terminu berbe, potrebi ulaska strojeva i općenito agrotehničkim
zahvatima.
U suvremenim višegodišnjim nasadima tlo se može održavati na sljedeće načine:

1. Obradom tla oruđem (jesenska obrada, podrivanje, zagrtanje, proljetna i ljetna obrada)
2. Zatravnjivanjem i košnjom međurednog prostora (ostavljanje malča)
3. Primjenom herbicida

1. Obrada tla omogućava postizanje povoljnih uvjeta za rast i razvoj kulture. Obradom se dobiva
rahlo i prozračno tlo koje tijekom kišnog razdoblja može prihvatiti vlagu i zadržati je u sušnim
uvjetima. U rahlom i vlažnom tlu povoljni su uvjeti za razvoj mikroorganizama koji direktno utječu
na plodnost. Obradom tla u optimalno vrijeme uništavaju se korovi koji direktno konkuriraju
uzgajanoj biljci u usvajanju minerala, hranjiva, vode, svjetla i prostora. Obrada ima i negativne
posljedice u smislu jače podložnosti obrađenog tla na eroziju, naročito u višegodišnjim nasadima
koji su uglavnom na nagnutim terenima. Održavanje tla isključivo mehaničkom obradom najskuplji
je način održavanja tla u nasadu pa se uglavnom tijekom godine kombiniraju sva tri načina .
2. Zatravnjivanje tla (međuredno) u nasadu preporuča se u rodnim nasadima humidnijih područja
s povoljnim rasporedom oborina. U mladim nasadima (prve 3-4 godine) preporuče se tlo održavati
čistim od korova mehničkom obradom (i primjenom herbicida) iz razloga što se nerazvijeni i plitko
položeni korijen slabije razvija na zatravnjenim površinama. Razvoj korova moguće je usporiti ili
onemogućiti pokrivanjem površine tamnim folijama, slamom ili drugim organskim ostacima.

Praktične prednosti zatravnjivanja međurednog prostora:

 sprječava se pojava većine korovskih vrsta
 smanjuje se erozija i poboljšava struktura tla
 osigurava s vlažnost tla u sušnom razdoblju
 smanjuje se negativan utjecaj vode u kišnom razdoblju (najčešće za ulazak strojeva)
 povećava se opskrbljenost hranjivima
 jača razvoj mikroorganizama koji pridonose plodnosti

Praktični nedostaci:
 jači je razvoj voluharica
 s vremenom se izdiferenciraju višegodišnji korovi s dubokim korijenom
 slabo održavana površina (rijetko košena) odličan je mikroklimat za pojačan razvoj gljivica
uzročnika bolesti uzgajanih biljaka

3. Primjena herbicida

Za uspjeh u primjeni herbicida potrebno je poznavati korovnu floru nasada i spektar (mogućnosti) i
način djelovanja nekog herbicida.
S obzirom na način primjene, herbicide dijelimo na one koji se primjenjuju:
a) prije nicanja korova (pre-em herbicidi)
b) nakon nicanja korova (post-em herbicidi)

Herbicide koji se primjenjuju prije nicanja, korovska biljka korijenom upija iz otopine tla (topive
faze). Imaju rezidualni (perzistentni, trajniji) učinak, jer nakon primjene duže sprječavaju nicanje
korova. Uglavno suzbijaju jednogodišnje (sjemenske) korove, a nasadu na škode zbog prostorne
selektivnosti. Naime, nasad ima korijenov sustav razvijen u dubljim slojevima tla dok se
primjenjeni herbicid zadržava u plićem sloju tla. Ako se pre-em herbicidi primjene u većim
količinama od propisanih, naročito na lakšim pjeskovitim tlima, nakon jačih pljuskova mogu biti
fitotoksični na kulturnu biljku. Zato se kod većine pre-em herbicida navode ograničenja u primjeni
u odnosu na starost nasada.
Herbicide koji se koriste nako nicanja, korovska biljka upija preko lista i asimilatima raznosi u sve
dijelove, iznad i ispod povšine tla. To su sistemični herbicidi koji djelotvorno suzbijaju
jednogodišnje i višegodišnje korove sa razvijenim podzemnim organima. S primjenom treba biti
pažljiv zbog jednakog ili vrlo štetnog učinak na voćke u nasadu (u slučaju zanošenja-drifta).
Obično se ne koriste u punoj vegetaciji, a ako se ukaže potreba potrebno je prije primjene opljeviti
izboje i pričekati da rane kalusiraju. Nemaju rezidualni učinak, pa se na mjestu venuća tretiranog
korova, na račun golemog potencijala sjemenki u tlu, ubrzo razvija neka korovska vrsta iz
sjemena. Tijekom vegetacije primjenu post-em herbicida potrebno je provoditi smanjenim tlakom
prskalice-sa krupnijim kapljicama koje se neće zanositi na nasad. Koristiti sapnice šireg kuta i
manjeg otvora. U nasadima se često koriste post-em herbicidi koji suzbijaju samo travne korove-
višegodišnje i jednogodišnje. Njihova primjena je bezopasna za nasad, jer su potpuno selektivni
na dikotiledone (dvosupnice) vrste. Navest ćemo sve graminicide bez obzira na širinu njihove
registracije. Moguće je primjeniti herbicide koji samo "spale" biljke s kojima dođu u kontakt, a
korovska biljka ih ne prenosi u druge dijelove. Djelotvorni su na jednogodišnje korove, ali su manje
opasni za nasad u punoj vegetaciji za korektivno prskanje redova, tzv. "kemijsku košnju" (ako
dozvoljava uzgojni oblik). Također nemaju rezidualni učinak. Preporuča se herbicide koristiti što
rjeđe i u trakama, što bi odgovaralo pokrivanju 20% površine od 1 ha nasada. Praktična iskustva
govore da jednokratnom primjenom bilo kojeg herbicida ili kombinacije nije moguće držati korove
pod kontrolom cijeli period vegetacije. Često ih treba primjeniti 2 ili 3 puta godišnje. Prvo tretiranje
provodi se u početku porasta korova, prije obrade tla, post-em herbicidima. Nakon mehaničke
obrade tla moguća je primjena pre-em herbicida, ako na parceli nisu jako zastupljeni višegodišnji
korovi. Danas je u RH registriran velik broj herbicida za suzbijanje korova u višegodišnjim
nasadima. Određeni dio registriranih herbicida nije dostupan, jer ih proizvođači iz nekog razloga
nisu stavili u promet. Ovdje ćemo nabrojiti registrirane herbicide za suzbijanje korova u
višegodišnjim nasadima koji su prisutni u maloprodajama (poljoljekarnama):
1. fluazifop-p-butil
2. R-kizalofop-etil
3. r-haloskifop-metilni ester
4. fenoksaprop-P-etil
5. propikizafop
6. setoksidim
7. cikloksidim-FOCUS ULTRA
8. glifosat
9. glufosinat
10. sulfosat
11. diklobenil
12. dikvat
 13. flumioksazin
14. oksifluorfen
15. flazasulfuron

Preporučena sredstva za zaštitu bilja primijenite sukladno uputi proizvođača, ambalažu pravilno
zbrinite te popunite evidencijsku listu o uporabi sredstava za zaštitu bilja (Pravilnik o uspostavi
akcijskog okvira za postizanje održive uporabe pesticida - NN 142/12).

SUZBIJANJE KOROVA U VINOGRADU U POČETKU VEGETACIJE

Ove su godine zbog povoljnih uvjeta u vinogradima naglo krenuli razni korovi, pa je sve više upita
o korištenju herbicida u višegodišnjim nasadima - maslinicima, vinogradima i voćnjacima.

Herbicidi kojima se suzbijaju korovi u rastu primjenjuju se obično nakon gnojidbe, odnosno
prihrane, u proljetnom razdoblju. Preporuke su da se iznikli korovi prskaju kada dostignu 15 do 20
cm visine, najkasnije do početka svibnja, kako bi se u zemlji zadržala što veća količina vlage, a
kako bi istovremeno osušeni korovi služili kao pokrivač protiv nepoželjnog sušenja tla u toplim
danima koji nastupaju. Jednokratnom primjenom bilo kojeg herbicida ne možemo kroz cijelu
godinu riješiti problem korova. Stoga je vrlo važno poznavati korovnu floru i odabrati najbolji način
suzbijanja. Preporučamo da se u vrijeme porasta korova (15-20 cm) provede suzbijanje korova
herbicidom DOMINATOR u dozi 3-4 dl/1000 m2 uz utrošak vode 20 do 40 litara/1000 m2.
Dominator se primjenjuje isključivo na iznikle korove (list, stabljika, peteljka, zelena kora), kao i
preko svježeg reza drveća (panj ili zasječeno drvo). Dominator se nakon djelovanja brzo
razgrađuje na jednostavne prirodne sastojke, pa je ekološki vrlo prihvatljiv proizvod.
Uz Dominator preporučamo primjenu zemljišnog herbicida GOAL u voćnjacima i vinogradima.
Goal prijanja uz čestice tla na tretiranoj površini, pa stoga ima učinkovito rezidualno djelovanje.
Herbicidni "film" koji nastaje na ovaj način spriječava nicanje korova. Ne smije se primjeniti u
vrijeme bubrenja pupova i nakon bubrenja. Treba izbjegavati izravnu primjenu po stablu i koristiti
niski radni tlak. Goal treba primijeniti na golom tlu ili na površini na kojoj je tek počelo nicanje
korova.
Također je vrlo dobre rezultate u praksi pokazala primjena Dominator-a uz dodatak Goal-a u fazi
proljetnog, brzog porasta korova:
DOMINATOR 3 - 4 dl/1000m2 + GOAL 70 - 100 ml/1000 m2 , odnosno na 10 litara vode
potrebno je staviti 1 dcl herbicida DOMINATOR i 25 ml herbicida GOAL.
Ovakva kombinacija osigurava da tlo u vinogradu bude bez korova i do nekoliko mjeseci nakon
tretmana, odnosno sve do ljetnih mjeseci, kada je zbog izostanka oborina problem korova
zanemariv u vinogradu.
 ZAŠTITA VINOGRADA OD MRAZA

Vremenske nepogode koje najviše pogađaju vinovu lozu jesu mraz i tuča. Od tih nepogoda, koje
mogu pričiniti znatne štete, zaštićujemo nasade vinove loze na razne načine.

Mraz je prevlaka ili sloj leda koji se stvara kada se vanjska temperatura na površini tla spusti ispod
temperature rosišta. do 0°C ili niže. U blizini tla se stvaraju krhki bijeli kristali ili smrznute kapi rose.
Mraz se najčešće javlja u nizinskim područjima. Topli zrak se diže, a hladan spušta- hladan zrak je
gušći nego topli zrak; to znači da je u hladnom zraku obično više molekula vode nego u toplom.
Kako se hladan zrak skuplja u dolinama, nastaje mraz. To se obično događa preko noći, kada su
temperature zraka niže. Kada izađe Sunce i ugrije zrak oko smrznutog objekta, mraz se brzo
otopi. Prilikom donošenja odluke o tome kako zaštititi usjeve od smrzavanja, bitno je poznavati
različite vrste mraza i to kako određeni uvjeti stvaranja utječu na odabir mjere zaštite od mraza.

Postoje različite vrste mraza:

1. Radijacijski mraz - nastaje uslijed intenzivnog hlađenja tla i prizemnog sloja zraka. U
najnižim dijelovima nekog kraja zbog spuštanja hladnog zraka niz obronke stvaraju se tzv.
Jezera hladnog zraka koje uzrokuju štete po kotlinama, udolinama, nizinama i uvalama.
Protiv ove vrste mraza djelotvorne su mjere orošavanja, dimljenja, prekrivanjem biljaka i
miješanja zraka.
2. Advekcijski mraz - nastaje prodorom hladnog zraka koji se zadrži i po nekoliko dana i
prekrije veliko područje. U praksi se kao najdjelotvornija zaštitna mjera pokazalo
orošavanje.
3. Mraz na prozoru - nastaje kada je prozorsko staklo izloženo hladnom zraku izvana i
vlažnom zraku iznutra
4. Inje - nastaje brzo, obično u vrlo hladnim, vlažnim klimama ili za vjetrovitog vremena.
Ponekad izgleda poput čvrstog leda.

Prva i najvažnija mjera zaštite od mraza je odabir povoljnog položaja za vinograd.

Nastojanje je da se uvijek odabere položaj s bezmraznim razdobljem. Bezmrazno razdoblje je
vegetacijsko razdoblje, tj. broj dana između prosječnog datuma posljednjeg mraza u proljeće i
prvog mraza u jesen. Ono može poslužiti samo kao orijentacija o pogodnosti nekog položaja za
uzgoj vinove loze jer su varijacije u datumima pojavljivanja mraza velike. Nažalost, za veliku
većinu vinogradarskih položaja ne postoje točne izmjere i podaci o trajanju bezmraznog razdoblja.
Postoje uglavnom samo iskustvena znanja ljudi koja svakako treba uvažiti.

Druga mjera je izbor kultivara.

Treba odabrati onaj kultivar kojemu se razdoblje vegetacije u kojem je osjetljiv na mraz može sa
sigurnošću uklopiti u bezmrazno razdoblje položaja na kojem se nasad nalazi. Izbor kultivara u
tom smislu već je određen pravilnikom o vinu i regionalizacijom.

Direktne mjere borbe protiv mraza

Osim pasivne borbe protiv mraza odabirom položaja i kultivara, postoje i razni načini aktivne
borbe. Njih je moguće primijeniti samo ako se dobro odabrao i položaj i kultivari, jer nijedna mjera
direktne borbe protiv mraza ne može uspjeti ako je mraz prejak ili dugotrajan.

Tri su praktična zahvata kojima se može djelovati pri kontroli temperature:

1. Sustav umjetnog kišenja najdjelotvornija je mjera. Do povišenja temperature dolazi zbog

izmjene topline između vode kojom se prska i okolnog zraka. Prskanjem se oko pupova
stvara ledeni omotač unutar kojeg ostaje temperatura od 0 °C pa se oni ne smrzavaju.
Prskanje treba započeti na -0,5 °C, a prestati na 3 °C.
Prskanjem (orošavanjem)

Prskanje biljaka je najsuvremeniji i ujedno najsigurniji način zaštite od mraza i

podrazumijeva stvaranje umjetne kiše (orošavanje). Posljedice ovakvog načina zaštite
biljaka od mraza jesu povećanje vlažnosti zraka, miješanje prizemnog sloja zraka,
povećanje toplinske provodnosti zemljišta i dovođenje dodatne topline putem čestica vode.
Ovom metodom se ne povećava temperatura zraka već se voćke štite od mraza na taj
način što se konzervira temperatura same kulture i ne dozvoljava da padne ispod tačke
ledišta. Ledeni film prekriva površinu cvijeta ili tek formiranog plodića, dok je tkivo ovih
organa zaštićeno povišenom temperaturom koja se stvara u tom procesu. Ledeni film koji
se formira predstavlja izolator koji štiti kulturu od temperatura koje su ispod nule dok traje
mraz. Sve dok se sloj vode kontinuirano održava, temperatura štićenih biljnih dijelova neće
 pasti ispod 0°C. Kako oslobođena toplina zavisi od količine vode koja prelazi u led, u
slučaju jačeg mraza potreban je veći intenzitet kišenja. Zalijevanje treba obavljati sporo u
vidu fine maglice, kako bi trajalo što duže, uz minimalnu potrošnju vode. Važno je odrediti
početak i kraj orošavanja. Prskanje treba početi kada temperatura oko cvjetova padne na
0°C. Ranije prskanje je nekorisno jer se neće formirati led, a toplina se oslobađa samo pri
formiranju leda. Međutim, sa prskanjem se ne smije ni zakasniti. Mora se prskati svo
vrijeme djelovanja mraza i što je vrlo važno, bez prekida.

2. Sustav velikih ventilatora koji pokreću zrak i premještaju topliji zrak odozgo prema zraku
dolje oko nasada. Gornji slojevi zraka u uvjetima kad nastaje mraz mogu biti znatno topliji
od zraka koji okružuje nasad. Ventilatori taj topliji zrak tjeraju prema dolje čime se povisuje
temperatura zraka u dodiru s nasadom za 1 do 3 °C.

3. Zagrijavanje zraka u nasadu grijačima, najčešće su to naftni plamenici. Jedan od sigurnijih

načina zaštite biljaka je dodavanje topline, odnosno zagrijavanje u prizemnom sloju zraka.
U zavisnosti od broja peći i vrste goriva može se povećati temperatura i do 5°C. Poznato je
da kada su vedre i tihe noći dolazi do temperaturne inverzije. Ukoliko se vrši dodavanje
topline, topao zrak se uzdiže naviše, a na njegovo mjesto dolazi hladniji. Pored ovog efekta,
od zračenja peći pri gorenju, zagrijava se i okolni zrak, čime se također smanjuje rizik od
mraza. Iskustvo pokazuje da se bolji efekat postiže sa većim brojem manjih peći pravilno
raspoređenih po terenu nego sa manjim brojem velikih peći. Suština metode je da se stvori
topli zrak koji se brzo penje kroz inverzioni sloj čineći „efekat dimnjaka“. Pošto je probio
gornju granicu inverzionog sloja, topli zrak pritiska zrak iz inverzionog sloja čime proizvodi
strujanje, odnosno povećanje temperature u nižem sloju.
Određenu antimraznu zaštitu pruža i mreža za zaštitu od tuče. Mraz se skuplja na mreži koja na
taj način štiti nasad.

Na otpornost trsova prema mrazu može se djelovati i rezidbom. Drži se da je trs rezan kasnije
otporniji od trsa rezanog ranije. Također se može opasnost od mraza umanjiti odgađanjem
kretanja vegetacije. To se postiže prskanjem vinograda nekoliko dana prije pupanja 25%-tnom
otopinom zelene galice uz dodatak 7%-tnog parafinskog ulja. Kretanje vegetacije na taj se način
može usporiti 10 do 20 dana.

LOVAC PROTIV MRAZEVA – spašava urod voća i grožđa

Ovaj stroj koji se pokazao efikasan u voćnjacima i vinogradima, sve više je interesantan voćarima i
vinogradarima, jer već nekoliko godina kasni mrazevi smanjuju ili u potpunosti izostave očekivani
urod voća i grožđa. Stroj je vrlo jednostavan, vučen traktorom, a radi na upuhivanju toplog zraka u
redove voćaka ili vinove loze. Princip rada stroja je vrlo jednostavan, tuba visine 4 metra uvlači
topliji zrak s veće visine, a u donjem dijelu taj zrak se još zagrijava s dva plamenika na plavi dizel.
Taj sada topli zrak ventilatori upuhuju s obje strane u redove voćnjaka ili vinograda. Na taj način
podižu temperaturu za nekoliko stupnjeva i sprečavaju štetu od ranih jutarnjih mrazeva. Tijekom
noći ovaj stroj može u višesatnom prolasku kroz redove voćnjaka i vinograda zaštiti od 4 do 5 ha
nasada. Ovisno od temperature, efikasan je u prolasku kroz svaki treći, četvrti ili peti red. Sa
zaštitom voćari i vinogradari trebaju krenuti, uz praćenje prognoze i mjerenja u samom vinogradu
ili voćnjaku, obično u jutarnjim satima kada se temperature spuštaju. Tijekom noći ili u jutarnjim
satima trebaju kroz nekoliko sati više puta proći kroz redove i na taj način podići kritičnu
temperaturu iznad ništice.

TRETIRANJE VINOVE LOZE BIOSTIMULATORIMA

Biostimulatori predstavljaju kemijske spojeve koji u biljkama stimuliraju određene fioziološke

procese. Kao fiziološke aktivne tvari stimulacijski ili inhibicijski djeluju na fiziološko-biokemijske
procese, te izazivaju metabolitičke i morfološke promjene. Kad je njihovo podrijetlo prirodno, radi
se o spojevima koje biljka može samostalno sintetizirati, iako u vrlo ograničenim količinama.
Biostimulatori su kompleksi prirodnih biljnih ekstrakata koji stimuliraju fiziloški razvoj biljke na
najpovoljniji način. S druge strane, biostimulatori mogu nastati i kao rezultat umjetno sintetiziranih
spojeva u laboratorijima. Problem koji se javlja kod takvih spojeva ogleda se u činjenici što u
nekim slučajevima biljka ne posjeduje enzime za razgradnju tako sintetiziranih spojeva, umanjujući
tako njihov učinak. Obzirom da utječu na fiziološke procese u biljakama, biostimulatori time
neizravno povećavaju prinose. Ako u tlu postoji, primjerice, dovoljno dušika, biostimulatori će
potaknuti fiziološke procese rasta i razvoja, što će utjecati na bolju iskorisitivost raspoloživog
dušika. S druge strane, ako u tlu nema dovoljno elemenata prinosa, ne postoji mogućnost da
biostimulator poveća njegovu količinu, a samim time i prinos biljke. Upravo je zato glavni zadatak
biostimulatora da potaknu biljku da bolje koristi već raspoloživa hraniva.

Pomoć kod stresnih uvjeta

Biostimulatori prema djelovanju mogu biti hormoni rasta, odnosno regulatori ili stimulatori rasta.
Inhibitori rasta, s druge strane, zadržavaju i usporavaju proces rasta. Defolijanti izazivaju opadanje
lišća, desikanti izazivaju sušenje biljaka itd. Značaj biostimulatora kod vinove loze dolazi najviše
do izražaja u kritičnim situacijama. Naime, biostimulatori na bazi aminokiselina su izrazito bitni i
efikasni u vinogradima koji su pretrpili određeni oblik stresa poput stresa od suše, niskih
temperatura (mraza) ili tuče. Biostimulatori će u takvim situacijama pomoći vinovoj lozi da se u što
kraćem roku oporavi od proživjelog oblika stresa ubrzavajući fiziološke procese u samoj biljci.
Nadalje, biostimulatori pomažu vinovoj lozi pri samom pupanju i kretanju vegetacije, dajući joj
pritom više ‘snage’. Kako je već navedeno, pospješuju i usvajanje i bolje iskorištenje hraniva, što
dovodi do povećanja lisne mase, a što će u konačnici pozitivno djelovati i na veličinu bobice i
količinu šećera i ukupnog ekstrakta u grožđu. Sve će to pozitivno djelovati i na konačni proizvod,
odnosno kvalitetu vina.

Primjena biostimulatora

Biostimulatori dolaze uglavnom u tekućem obliku, te se mogu primijeniti putem tla ili lista
(folijarno), a kompatibilni su i s većinom sredstava za zaštitu bilja, što omogućuje istovremenu
primjenu i samim time i kod strojnog prskanja, manji broj prohoda traktorom. Danas je tržište
bogato raznim bioloških preparata iako postojeća zakonska regulativa u Hrvatskoj zasebno ne
regulira takve preparate. Trenutno je na snazi Zakon o gnojivima i poboljšivačima tla (NN 163/03.,
NN 40/07., NN 81/13. i NN 14/14.) koji samo u jednoj stavci spominje takve preparate kao tvari
dodane u tlo s osnovnom namjenom poboljšavanja fizikalnih i/ili kemijskih svojstava i/ili biološke
aktivnosti tla. Nedostatak gore navedenog Zakona je što ne spominje utjecaj biostimulatora na
samu fiziologiju bilja. U svakom slučaju, za vinovu lozu, ali i za bilo koju drugu poljoprivrednu
kulturu, značaj biostimulatora je izrazito velik, posebice u stresnim situacijama kada biljkama
pomažu u što bržem oporavku. Pripravci na bazi aminokiselina (biostimulatori) su Drin, Protifert,
Fitoalgen, Poly-amin, Trainer, Algovital, Aminovital i sl.

ALGOVITAL®
Sredstvo za jačanje bilja na bazi smeđih algi (Ascophyllum nodosum).
• za revitalizaciju biljaka u stresnim situacijama
• ekstrakt od morskih algi umanjuje djelovanje krastavosti
• opskrbljuje biljke s potrebnim elementima u tragovima te ostalim važnim tvarima
• jača kultivirane biljke

Uspješni proizvođači ALGOVITAL® dodaju u svako prskanje. Biljka dobro prihvaća hranjive tvari
kada sredstvo pomiješamo s kiselim i lužnatim sredstvima. ALGOVITAL® biljkama daje:
ugljikohidrate, predstupanj biljnih hormona, elemente u tragovima, vitamine. Prihrana preko lista –
Voćarstvo 4 - 5 l/ha, Vinova loza 4 l/ha Povrće 4 l/ha

Posebna primjena kod jezgričavog voća

Smanjuje krastavost voćaka u vremenu diobe stanice: 4 tretmana u kritičnoj fazi sa 3-5 l/ha.
Kombinacija s bakarnim fungicidima. Pored svakog tretmana bakrom i dodatkom 4 litara/ha
ALGOVITALA® poboljšava se učinak bakra protiv krastavosti voćaka.

POLY-AMIN

Prirodni biostimulator na bazi amino-kiselina koji je specijalno dizajniran za folijarnu primjenu.

Poly-Amin sadrži amino kiseline i nisko molekularne peptide koji djeluju sinergistički na način da
ubrzavaju razvojne i metaboličke procese u biljkama. Namijenjen je za primjenu prije,tijekom i
nakon stresnih uvjeta (mraz, visoka temp., nepravilna gnojidba, bolesti, štetnici i dr.), ali ga je
preporučljivo koristiti prilikom svake zaštite, kao redovitu mjeru za povećanje prinosa. Poly-Amin
biljka usvaja brzo i efikasno jer su sve komponente 100% prirodne i na taj način se vrlo lako
prilagodi metabolizmu biljaka.

Poly-amin ubrzava rast i razvoj biljaka na tri načina:

1. Biljka koristi amino kiseline i peptide iz Poly-Amina za sintezu enzima i drugih esencijalnih
peptida
2. Sadržaj Poly-Amina direktno aktivira enzimatske reakcije u biljci
3. Ubrzava usvajanje hranjivih tvari iz tla i lista

Prednosti Poly-Amina:

1. Sadrži optimalnu kombinaciju svih elemenata koji povećavaju bistimulativnu aktivnost

2. Visoki sadržaj slobodnih amino-kiselina
3. Stabilnog organskog sastava
4. Ne sadrži štetne elemente
5. Optimalne pH vrijednosti od 6,5
6. Kompatibilan za miješanje s većinom pesticida i folijarnih gnojiva

 U stresnim uvjetima: Poly-Amin omogućava da biljka lakše prevlada stres, a kod zdravih
biljaka kao preventiva za stresne uvjete
 U intenzivnoj proizvodnji: Poly-Amin omogućava biljci da proizvede odgovarajuće količine
metabolita i enzima potrebne za maksimalni potencijal za prinos
 U kombinaciji s vodo topivim gnojivima: Poly-Amin poboljšava usvajanje hranjivih tvari i
povećava efikasnost gnojiva
 U kombinaciji s fungicidima i herbicidima: Poly-Amin djeluje kao nosač koji olakšava
djelovanje fungicida i herbicida

Doze i preporuke za upotrebu:

Za poticanje rasta i metaboličke aktivnosti biljaka: Primjena svakih 10-15 dana u koncentraciji od
0,15-0,25%. Manje koncentracije primjeniti na biljkama u zaštićenom prostoru, a veće
koncentracije se koriste za biljke na otvorenom i biljke pod stresom. Za poboljšanje djelovanja
fungicida: U koncentraciji od 0,1-0,15%. Nosač za herbicide: 0,5-2 l po ha.
.
 ZAŠTITA VINOGRADA OD TUČE

Tuča, led ili grad vremenska je nepogoda karakteristična za topliji, ljetni dio godine kada dolazi do
intenzivnog uzdizanja toplog i vlažnog zraka u gornje slojeve atmosfere. Dolazi do kondenzacije
vode te se voda kondenzira oko jezgara kondenzacije. Zbog naglog pritjecanja velikih količina
vlage i niske temperature u tom atmosferskom području, kondenzacija vode vrlo je brza. Što je
više vode, a manje jezgri kondenzacije, oko svake jezgre stvori se veći komad leda. Nastanak
tuče povezan je s teško predvidljivim i brzim događajima u olujnim oblacima, gdje zbog uzlaznih
strujanja i velikih temperaturnih razlika nastaju ledeni kristali. Oni se povećavaju, spajaju i kad
njihova težina savlada snažna uzlazna strujanja zraka, oni padaju na zemlju u obliku kuglica do
veličine oraha i pri tome uništavaju poljoprivredne kulture. Tuča, suša, mraz i snažni vjetrovi su
posljednjih godina sve češća pojava, a uzrokovani su izrazito brzim i učestalim temperaturnim
promjenama, blizinom velikih vodenih površina, rijeka, akumulacijskih jezera i sl. Često su te
pojave osiromašile mnogobrojna obiteljska gospodarstva i uništile cijele urode. Stoga ne čudi
bojazan i strepnja voćara, vinogradara, povrćara i ratara za svoje urode, sa svakom pojavom
potencijalno-tučonosnih oblaka.

Borba protiv tuče provodi se na dva načina:

1. Postavljanje zaštitnih mreža

Danas se drži jedinim sigurnim i učinkovitim načinom obrane od tuče. Mreže su načinjene od
umjetnih vlakana i propusne su za sunčeve zrake. Vrlo su lagane i razmještaju se kao krov iznad
redova. Postavljaju se na vlastitu armaturu. Postavljanje zaštitnih mreža u područjima u kojima je
opasnost od tuče realna drži se u današnjoj proizvodnoj praksi neizbježivim zahvatom pri
podizanju vinograda.

2. Sprečavanje uvjeta za nastanak tuče

To se može postići zasijavanjem tučonosnih oblaka brojnim jezgrama kondenzacije da bi se

onemogućilo stvaranje velikih zrna leda. Što je više jezgara kondenzacije bit će više manjih zrnaca
leda koja se zbog toga što su dovoljno mala, otapaju prije nego što dođu do tla i padaju kao
krupna kiša. Takav način zaštite obavlja se ispaljivanjem raketa koje sadrže srebrov jodid u
tučonosne oblake ili se oblaci tretiraju zrakoplovima. Novija znanstvena istraživanja dovode u
pitanje učinkovitost te metode.
POSTAVLJANJE ZAŠTITNIH MREŽA

Postavljanje zaštitnih mreža predstavlja jedino sigurno i učinkovito rješenje za obranu od tuče.
Mreže su proizvedene od umjetnih vlakana i propusne su za sunčeve zrake. Vrlo su lagane i
razmještaju se kao krov iznad redova. Postavljaju se na vlastitu armaturu. Postavljanje zaštitnih
mreža u područjima u kojima je opasnost od tuče realna drži se u današnjoj proizvodnoj praksi
neizbježnom investicijom pri podizanju nasada. Ekonomska prednost nabavke i postave mreže za
zaštitu od tuče je velika zbog toga što ona osigurava: zaštitu investicije - bez obzira radi li se o
malom vrtu ili velikom voćnjaku; te osiguranje uroda jer je on mrežom zaštićen od nepoželjnih
utjecaja. Sustav za obranu od tuče postavlja se na drvenu ili betonsku konstrukciju koja se
pomoću sajli usidri u zemlji. Mreže se postavljaju na posebne metalne konstrukcije tzv.
"kišobrane" koji su vrlo praktično rješenje jer se zimi mogu jednostavno sklopiti poput kišobrana,
bez potrebe skidanja mreža.
Druga varijanta je postavljanje mreže na fiksne metalne konstrukcije, koje zahtijevaju skidanje
mreže prije zimskog perioda i snježnih oborina koje bi preopteretile mrežu. Mreže se PVC
kopčama fiksiraju na žicu. Koriste se za pričvršćivanje protugradnih mreža za žicu. Brzo je,
sigurno i čvrsto.

Prednosti postavljanja zaštitnih mreža u vinogradima:

Zaštitna mreža štiti od tuče koja se zaustavlja na mreži i pada u prored između stabala ili drugih
nasada. Također, ispod natkrivenih površina smanjuju se temperaturne razlike - zbog smanjenog
isparavanja vaše tlo zadržava potrebnu vlagu. Mraz i bijela ledena kora zadržavaju se na mreži, a
ne na sadnicama. Zaštitna mreža uvelike ublažava udarce i nalet vjetra i tako štiti cvjetanje i
smanjuje opadanje plodova. Velike kapi kiše razbijaju se na zaštitnoj mreži i ublažavaju udarac.
Štete od ptica svode se na najmanju mjeru.

Prednosti postavljanja mreža za zaštitu od tuče:

 Osiguranje uroda,
 Stvaranje povoljnije mikroklime u nasadu,
 Sprečavanje trajnih šteta na nasadima (voćnjaci, vinogradi),
 Sprečavanje šteta na sezonskim nasadima (povrtne kulture i sl.),
 Sprečavanje pojave sunčanih ožegotina,
 Ujednačena obojenost plodova,
 Sprečavanje štetnog utjecaja vjetra,
 Ujedno su i zaštita od ptica.
Literatura

1. Glasnik zaštite bilja - Stručni rad - Suzbijanje korova u vinogradima (Mr. sc. Nino Rotim,
Federalni agromediteranski zavod Mostar, Bskupa Čule 10, 88 000 Mostar, Bosna i
Hercegovina)
2. KOROVNA FLORA VINOGRADA I MOGUĆNOSTI NJENA SUZBIJANJA - DIPLOMSKI
RAD Dino Dimić, Diplomski sveučilišni studij: Voćarstvo, Vinogradarstvo i vinarstvo
3. http://www.seminarski-diplomski.co.rs/Poljoprivreda/Bolesti-vinove-loze.htm
4. https://www.agroklub.com/vinogradarstvo/suzbijanje-korova-u-vinogradima/8815/
5. http://www.vinogradarstvo.com/preporuke-i-aktualni-savjeti/aktualni-savjeti-
vinogradarstvo/odrzavanje-vinograda/363-suzbijanje-korova-u-vinogradu-u-pocetku-
vegetacije
6. https://www.agroklub.com/vinogradarstvo/korovi-u-vinogradu-mogucnosti-suzbijanja/6619/
7. https://www.savjetodavna.hr/preporuke/9/5465/mogucnosti-suzbijanja-korova-u-
vocnjacima-i-vinogradima/
8. http://pinova.hr/hr_HR/baza-znanja/vinogradarstvo/agrotehnika-vinograda/zastita-
vinograda-od-mraza
9. http://www.gospodarski.hr/Publication/2016/9/biostimulatori-za-oporavak-vinograda-nakon-
mraza/8465#.W2yzgtIzbIV
10. http://www.cipro.hr/savjet-mreza-protiv-tuce-u-vinogradu.htm
11. http://pinova.hr/hr_HR/baza-znanja/vinogradarstvo/agrotehnika-vinograda/zastita-
vinograda-od-tuce