M.S.

& PRIJATELJI

KAKO SU NAS ZAJEBALI

(I DRUGE PRIČE ŠIBENSKOG RUJANSKOG RATA)
[UZ JOŠ NEKOLIKO NAKON NJEGA...]

E-PUBLIKACIJA

COPYLEFT* (* ODNOSI SE NA OSOBNU UPORABU; SVAKO NEOVLAŠTENO PREUZIMANJE DIJELA ILI CJELINE, BIT ĆE SMATRANO POVREDOM
AUTORSKOG PRAVA) / UNAPRIJED ZAHVALJUJEMO NA RAZUMIJEVANJU ZNANIM I NEZNANIM FOTOGRAFIMA I SNIMATELJIMA (MARINA
JURKOVIĆ, ŠIME ŠTRKALJ, STANKO FERIĆ, ŠIME STRIKOMAN, ...) ČIJE SMO SLIKOVNE ZAPISE OBJAVILI NEPOTPISANE.

VIZUALNO OBLIKOVANJE: PRIJATELJ

ŠIBENIK, RUJAN 2016.

O knjizi

Ova zbirka priča posvećena

je prije svega mome starom ,
svim živim i poginulim
pripadnicima 113-te šibenske
brigade, kao i pripadnicima
drugih postrojbi hrvatske
vojske i policije iz tih dana
šibenskog rata.

To su mahom
autobiografske priče samih
sudionika rata ili nekog iz
njihovih obitelji, ali i moje
viđenje nekih događanja
kroz oči
trinaestogodišnjaka.
Ponukan nepravdom i
zaboravom koji se
nametnuo zadnjih godina
odlučio sam da ja osobno
pokušam nešto napisati i
sakupiti što više priča te da
ugledaju svitlo dana na 25.
obljetnicu rujanskog rata.
Tekst je namjerno pisan
"našim domaćim jezikom" i
ikavicom jer nisam tija da se
izgubi ona čar teksta.

Ovo su priče o njima ,malim

ljudima, ali velikim
herojima koji su bili "prvi
kad je tribalo'.
 SADRŽAJ
Priča prva ili "Dani ponosa i slave"
Priča druga ili "Lepa panorama"
Priča treća ili "Izdaja"
Priča četvrta ili "Raslina"
Priča peta ili "Gori i nebo i zemlja"
Priča šesta ili "Zajebali su nas!!!"
Priča sedma ili "Smiri se, Jastrebe, popit ćemo sokić"
Priča osma ili "Oba su pala"
Priča deveta ili "Heroj ulice"
Priča deseta ili "Proklete čizme"
Priča jedanaesta ili "Kava"
Priča dvanaesta ili "Buđenje"
Priča trinaesta ili "Kuća"
Priča četrnaesta ili "Kava 2"
Priča petnaesta ili "Pakovačka bitka"
Priča šesnaesta ili "Prokletstvo rata"
Priča sedamnaeseta ili "Bore i avion"
Priča osamnaesta ili "Prljavštine"
Priča devetnaesta ili "Delijaš"
Priča davadeseta ili "Rumenka"
Priča dvadeset i prva ili "Mliko"
Priča dvadeset i druga ili "Kondrov let"
Priča dvadeset i treća ili "Pištolj na vodu"
Priča dvadeset i četvrta ili "Opet po nama"
Priča dvadeset i peta ili "Crtanje po kunama"
Priča dvadeset i šesta ili "Tenkisti"
Priča dvadeset i sedma ili "Tabor"
Priča dvadeset i osma ili "Groblje"
Priča dvadeset i deveta ili "Bimbin vigwam"
Priča trideseta ili ”Beštija”
Priča trideset i prva ili “Ostala od jučer”
Priča trideset i druga ili “Prognanici”
Priča trideset i treća ili “Žuta minuta”
Priča trideset i četvrta ili “ Ljubavne muke”
Priča trideset i peta ili “ Inovacije”
Priča trideset i šesta ili “Čovjek u crnom”
Priča trideset i sedma ili “Glisiranje”
Priča trideset i osma ili “Zmije”
Priča trideset i deveta ili “Moj susret s nečim”
Priča četrdeseta ili “Radari”
Priča četrdeset i prva ili “Otpust”
Priča četrdeset i druga ili “Opravdano odsutni”
Priča četrdeset i treća ili “Taraš”
Priča četrdeset i četvrta ili “Osa”
Priča četrdeset i peta ili “Histerija “
Priča četrdeset i šesta ili “Zamalo”
Priča četrdeset i sedma ili “Igre bez granica”
Priča četrdeset i osma ili “Njihova hrabrost”
Priča četrdeset i deveta ili “Humaist”
Priča pedeseta ili “Lovac na tenkove”
Priča pedeset i prva ili “Mršavko”
Priča pedeset i druga ili “Glisiranje”
Priča pedeset i treća ili “Blizanci”
Priča pedeset i četvrta ili “ "Did Bićo i njegov dišpet”
Priča pedeset i peta ili “Ponosno je nosi”
#
 PRIČA PRVA ILI "DANI PONOSA I SLAVE"
ispričao: R.D.
15. 09. 91... Od jutarnjih sati čujemo pojačane aktivnosti ispred nas, buka motora , dim ali nekako čudno stanje i
sve upućuje da se nešto sprema.Moj poziv preko motorole zapovijedništvu dal imamo ikakvu informaciju što se
dešava ispred nas i može li nam itko objasniti što se dešava. Što je još i čudnije nikakav metak , nikakva granata
ma ama baš ništa se ne čuje sa četničke strane osim pojačanih aktivnosti u dubini.Dobio sam odgovor od
zapovijedništva,niko pojma nema šta se dešava i šta se sprema. "Ok" odgovorim ja i nastavimo sa svakodnevnim
radnjama...Moj prijatelj sa svojom grupom "Pero" sluša sa mnom zbivanja i ni sam neviruje da nam nitko nemože
dati nikakvu informaciju što se dešava ispred nas. "A da ih malo počešemo??" kažem ja "Peri", "Može!!!" odgovori
on i započme sa pripremama....Kažem mu:"Sačekaj da odem gori i pokušat ću te navoditi"...Dolaskom na svoje
misto "Pero" pošalje nekoliko "bombona" u tom pravcu i za naše još veće čuđenje , NIKAKVOG odgovora od
njih.Uspio sam samo viditi da smo nešto zapalili ali šta ???.Opet se umirimo da vidimo hoče li biti ikakve njihove
reakcije....Ništa se opet ne dešava....Svi smo spremni ako bude trebalo .....Poziv od strane zapovijedništva:" Di ti je
"Tamić"? "Tu kod mene" odgovorim ja..."ODMAH nek dođe u zapovijedništvo jer tu nemože ostati!!"..."OK"
odgovorim ja i odem do vozača da mu to rečem....Tadnastaje problem,kad sam rekao vozaču što treba napraviti
on to neželi ni čuti....Tad opet poziv od zapovijedništva, sa ovakvim ričima....."Ako tvoj "LIVI" susjed padne moraš
svoju postrojbu izvući iza i spustiti se priko mosta nazad u sigurnost!!", i još me pita ovako:"Da li znaš na što
mislim i kud se tribaš izvući???"...Sam taj poziv unio je neki nemir među nas. Razmišljajući tako što odgovoriti i
napraviti odmah mu rečem ovako...."Ako naš LIVI susjed padne, ja ću sa svojima kroz SRIDU i ako priživimo
DRŽTE GAĆE dobro kad se sretnemo!!!!!!!!!!".Nakon tog odgovora nastane tajac priko veze. Ipak sam uspio
nagovoriti vozača da krene na dogovoreno misto, nije mu bilo drago ići ali morao je.To je bio i posljednji put
da sam vidio prijatelja koji je vozio "Tamića" . U nastavku dana nije bilo nikakvih zbivanja....kako je stizala večer
sve je bilo mirno a samo se ponekad čulo brujanje motora u dubini.
 PRIČA DRUGA ILI "LEPA PANORAMA"
ispričao: R.D.
Slušamo pažljivo sav razgovor preko motorol.Na naš kanal ubaci se četnik i ovako kaže...."Kako je bre lepa
panorama na Šibenskom mostu", malo izmjenjenog glasa ali sam uspio prepoznati glas...Sićam mu se samo imena (
Srećko, iz Č.Male a prije rata bio je taksista u Šibeniku)..Naravno da sam mu odmah odgovorio ovako:"Srećko
pripozna sam ti glas i kad tad ću te pronaći!!!", naravno predstavio sam mu se i on je znao sa kim priča.Poslije
toga više se nije javljao.U daljini čujemo detonacije i samo osluškujemo svaki poziv preko motorole.... Poziv od
strane zapovjedništva:"Jesi tu???"," Jesam"odgovorim...."Za pola sata kod tebe doći će (teklić) i napravi onako
kako ti on reče. Sam vidiš da slušaju i on će ti sve prinit šta tribaš napraviti!!"..."Ok" rečem. I stvarno nije ni
prošlo pola sata stigao je teklić....Kad je sišao sa motora pozove me sa strane i kaže da mora samo meni reći ali
nitko drugi nesmi čut , (poslije sam i saznao razlog)....".Ovako moraš napraviti:Odaberi tko će te minjati ,a ti
samnom moraš ići u zapovijedništvo , tenkovi su došli na most i moramo ići tamo, sa sobom uzmi :M80-četri
komada i što više tromblona!!".Mojim momcima nije to bilo svejedno čuti ali druge nam nije bilo...Nabrzinu
pokupim sve što bi nam moglo tribati i sidnemo na Kavasakija sa dvije puške na sebi sa 4 zolje i pun ranac
tromblona i TT i KT.Kad je krenuo samo mi je reka:" Drži se dobro!!!!!!"...koji luđak , u životu se tako nikad nisam
pripa... Ja sam iza njega bio zaklonjen ali njemu su samo suze vrcale od brzine i samo je ponekad stresao glavom
da pročisti oči. One Skradinske okuke nakon te vožnje dugo sam zaobilazio....Po dolasku nisam ni zna di se je
zapovijedništvo izmistilo. Unutra su se vodili žustri razgovori, a kako mi se nije dalo to slušati izašao sam
vanka...Sili smo ja i prijatelj na skale da zapalimo po jednu...
RASLINA....Ti momci koji su nas dočekali tu noć odradili su savršeno posal i ovim putem im se
zahvaljujem....Pitam prijatelja dali imamo prevoz do Zatona ...."Kako ne eno ga tamo i čeka vas otvoreni
tamić".Pokupim svoju grupu i krenemo u pravcu Zatona,doveo nas je do Vatrogasnog Doma tu se okrenuo
nazad ,a ja sam sa svojima krenuo prema Benkovačkoj cesti (raskršće)...Po dolasku na izlaz iz sela već smo čuli i
tenkove i četnike kako se ukopavaju tu oko raskršća....Dobro smo ih osmotrili i zauzeli položaj kod zadnjih
kuća....Tamić koji je išao nazad je dovodio grupe na već odeđena mista kako smo se dogovorili....Uglavnom do
ujutro negdje oko 8 sati čitavo misto bilo je osigurano.....Čekamo protuoklopne mine da nam dostave da i njih
možemo postaviti i to smo u toku dana odradili....Četnici više nikad neće proći kroz selo.....Prijatelji ako sam
vam iti malo približio te dane Ponosa i Slave drago mi je zbog toga....za ovaj put toliko ...možda neki drugi put
o nečem drugom .
 PRIČA TREĆA ILI "IZDAJA"
ispričao: R.D.
Šibenik ja napadnut iz 5 smjerova podpomognut sa avijacijom...Glavni smijer napada bio je smjerom Đevrske-
Mostine-Č.Mala-Gaćeleze-Zaton-Most, ostale smjerove ostavimo sad postrani, (Drniš, Skradin,
Vojarne,Mornarica). Idemo se prisjetitit glavnom smijeru napada , gdje su to naši položaji bili utvrđeni i sa
kojim to postrojbama. Od jutarnjih sati stizale su dojave o pokretu četnika sa tim smjerom , a ja bi baš volio da
mi netko objasni di su na tom pravcu bili naši položaji. Koje su to postrojbe koje su trebale zaustaviti taj smjer
napada.PONAVLJAM još jednom , na tom smjeru gdje su bile raspoređene naše postrojbe. Do negdje oko 15 sati
do nas su dolazile poruke a koje su glasile ovako... TO ŠTO ČUJETE PREKO MOTOROLE JE OBIČNA LAŽ I NE
NASJEDAJTE NA TO.????? Prisjetimo se gdje su bile zapreke na tom pravcu (ježevi)..koliko je meni poznato bile su
pred ulazom u Zaton(Mrdakovica raskršće), i na samom ulazu na most iz oba smijera (iz Zatona i sa Benkovačke
ceste), dali je bilo prema unutrašnjosti smjerom napada stvarno neznam. Dolaskom četnika pred ježeve na
ulazak u Zaton (Mrdakovica) kolona se zaustavlja i sa dvije tenkovske granate uništavaju te ježeve a sa jednim
projektilom pogađaju otprilike negdje iznad sadašnjeg Vatrogasnog Doma. Tad smo prvi put počeli dobijati i
brojčanu jačinu kolone ...došlo se do podatka što tenkova, transportera i svih pratećih četničkih postrojba
bilo je oko 109, koliko je naš motrioc uspio prebrojiti. Tu se kolona dijeli u dva dijela i jedna kreće kroz Zaton
a druga nastavlja napredovanje Benkovačkom cestom prema mostu. SVIMA postavljam pitanje, zašto se kolona
odvojila i krenula kroz Zaton.Ja znam točan podatak koliko je momaka iz Zatona tad bilo u našim
postrojbama i nema nikakve logike da ako su momci u Zatonu ta kolona sigurno neće proći....volio bi da
grišim, ali mislim da je po srijedi IZDAJA.
 PRIČA ČETVRTA ILI "RASLINA"
ispričao: R.D.
Negdje oko 22 sata čujemo da putem prema nama ide skupina ljudi ...kako su nam puške bile pri ruci, lagano
otkočimo i legnemo ispred zida kuda moraju proći....kad su nam došli na dohvat bacim se na prvog onako sa
otkočenom puškom ....srića i moja i njegova jer me je pripozna...samo je reka ," nepucaj ja sam" ...izgovorio svoje
ime....koje san tad svece privrnija....pitam ga šta on tu radi....I TAD SAZNAM što je bila namjera tog dana....njih 40-
tak su tog dana išli nama na smjenu a kako su četnici izvršili prodor prema mostu tu su ostali i čekali što
dalje....Tad sam puca od bisa....Uđem u Zapovijedništvo i slušam razgovor između mog Zapovijednika i
Zapovijednika koji je bio na Vodičkoj strani...govor je tekao ovako, negdje oko 23 sata....Evo mene iznad Zatona
i za pola sata sam sa satnijom ljudi u Zatonu....tako je rekao Zapovijednik koji je trebao sa Vodičke strane ući u
Zaton.....nekako su se svi osijećali drugačije....pa to je barem sa stotinjak ljudi ulazi u selo i mislimo da će sve
biti u redu....kako noć prije nisam spava tad odem na kat samo malo prileći....negdje oko 3 ujutro probudi me
prijatelj i kaže ovako...niko nije uša u Zaton mi idemo onamo....ubrzane pripreme i prebacivanje u Bilice , a doli
su nas več čekali spremni brodovi za prelazak u Raslinu....krenuli smo sa drvenim gajetama i več u samu zoru
smo bili u Raslini....na rivi nas je dočekala nekolicina mještana , naših prijatelja koji su već prihvatali izbjeglice
iz Zatona i prebacivali ih na Biličku stranu.....neobična pojava....puna riva svita a muha bi se mogla čuti.
Dolaskom u Raslinu izbjeglica iz Zatona , među njima je bila i moja pok. Mate...kako me je Jure znao i moju mate
pita je ovako....Di si krenula ....ona njemu odgovori ovako.....sin mi je u Skradinu a muž i drugi sin su ostali u
selu, tako smo se dogovorili ja i muž ....ja idem u Bilice valjda ćemo se tamo negdi naći...Jure se samo nasmije i
kaže joj ovako....Zar ti neznaš da su se oni jučer prebacili u Zaton...jadna mate počme plakati i opet nazad preko
Dragačina u Zaton.
 PRIČA PETA ILI "GORI I NEBO I ZEMLJA"
ispričao: R.D.
Dan DRUGI, područje Zatona (Izlaz na Benkovačku cestu)....Sa šibenskog mosta čuju se detonacije , gdje god se
okreneš sve u plamenu naročito prema dijelu oko Mosta i okolici Zatona....iznad nas sve bruji od buke
gusjenica, desno od mene je drugi dio postrojbe ali je udaljen oko 200 metara od mene...djeli nas cesta i polje
ali on je na uzvisini i dobro može viditi cestu prema izlazu iz Zatona....Vičući odozgo mi reče:"Krenuo je
transporter i tenk prema tebi!!!!!."..."baš lipo" kažem ja....to misto di sam bio bilo je idealno za sačekati
tenkove....nabrzinu rastavim tri (M80) i postavim na sva tri ulaza iza sebe po jednu zolju i ako dođu imaće lip
doček....ispred mene je čistina oko 200 metara a ja u (Lazi) čekam da ugledam prvog koji naiđe...ispred mene je
postavljeno i minsko polje...za ponovni ulazak u selo četnicima šanse su nikakve....pored mene stoji prijatelj i tu
mi je pri ruci ako mi bude što trebalo...OPET povik sa druge strane....Eno vam moja kuća , dignite je u zrak i neka
padne priko ceste , zaustavite tenkove....Kad smo to čuli ispala mi je zolja iz ruke od smija, moj prijatelj je lega
pored mene i nije moga doći do zraka od smija....hahahah....kad se prista smijati kaže mi ovako....molin te ki Boga
pucaj u njega nemogu ga više slušati, naravno da nisam ali taj dan smo se ismijali za nepovirovati...Zašto ovo
pišem...samo da vam pokušam objasniti kakvo je zajedništvo tih dana vladalo....taj transporter i tenk nisu ni
pokušali nastaviti napredovanje, samo su se tu di su bili pregrupirali i zauzimali položaj.Iako smo bili u selu
nitko od nas nije bio kod kuče otkad smo stigli u selo. Znamo samo da su svi dobro i da je moja ulica (budim)
mjesto gdje se je većina civila sklonila.
 PRIČA ŠESTA ILI "ZAJEBALI SU NAS!!!"
ispričao: M.S.
Kraj 91 ili početak 92 ne znan točno.Jutro oko 9 uri, diga san se ,doduše nisan nešto ni spava jer je tu noć bilo
tuklo po gradu.Mlađi brat osta spavat ,a ja oden u kužinu ,a tamo mater sprema marendu...starog nema.Vidin
da je mater nešto tiha, nije od volje,mislin se:" bit će da je loše spavala ili je kasno legla" jer sam čuja nju i
starog kako su do kasno nešto pričali i čuja san di mater plače.Pitan je :"Di je stari'" ,a ona nako upo glasa
odgovara :"oša je do grada ,sad će doć".Nije prošlo po ure eto starog na vrata.Na njemu neka uniforma
izlizana, neusklađena,patike na nogama i automat u ruci.Ja oduševljen automatom ,fasciniran.Stari izvadi
okvir,provjeri jel metak u cijevi i doda meni pušku i kaže:"Uzmi pogledaj, ispipaj i gotovo!! Više nesmiš
dirat!!!"Moj stari je Prominjac,tvrd,strog al pravedan i njegova je zadnja.Dok san se ja divija automatu čujen
ga di govori :" Doša san se javit iđen na položaj tu u Dragišiće(tad san prvi put čuja za to selo),nas trojica tu
iz ulice ". To su moja tri susjeda ,obiteljski ljudi svaki najmanje ostavlja dvoje -troje dice i ženu.Pita ga mater
da jel ponija tablete jer stari je bija jako bolestan,ima je neke napadaje ,pada po cesti u nesvist i jako je loše to
podnosija ako nije pija tablete do kojih tada i nije bilo baš lako doć.Poljubija je brata ,mater i mene zva u
stranu tojest da izađen s njim isprid kuće.Mater ostala plačuć ,brat i dalje spava ,a ja ki mali pasić za njim
skakućem.Kad smo izašli vanka pogleda me pravo u oči i reče:"Ja moran ić ružno je vrime došlo sine,sad si ti
glava u kući.Pazi na mater i na onog maćog,budi materi pri ruci".U momentu sam odrasta ,počeja svit gledat
nekim drugim očima,sve mi se izokrenilo u trenu.Ima sam osjećaj da mi je bar 20 godina ,a ne 13-14.Tad dođoše i
ostala trojica susjeda i polako krenuše njih četvorica niz ulicu.U trenu mi skliznu suza niz obraz al san je
brže bolje obrisa da stari slučajno nebi vidija da plačen jer ipak sad san ja kako on kaže"glava".Nikad nisan bija
ponosniji na starog nego tad.Fala Bogu rat je završija ,stari nije bija nešto puno u vojsci nekih 100-tinjak dana
u 113gbr,malo ga je skidalo malo vraćalo i na kraju 93 ga je skinilo skroz jer bolest više nije dozvoljavala da
bude u vojsci.Danas je u (invalidskoj ne u vojnoj) mirovini ,nema jedan bubreg ,operirano srce ,pije šaku tableta
i nikad neće da priča o ratu samo nekad zna reć nako sebi u bradu: "Zajebali su nas!!!!".
 PRIČA SEDMA ILI "SMIRI SE, JASTREBE, POPIT ĆEMO SOKIĆ"
ispričao: M.S.
22 rujan 1991.... Tih je dana gorilo nebo i zemlja.Neprijatelj je tuka Krešmirov grad s kopna ,mora i
zraka.Gorilo je na u zaleđu grada .Pukla je priča da je neprijatelj doša do Bilica i da su tu zaustavljeni i da
neće sigurno proć ali izgleda da je na mostu bilo čupavo.Informacije koje su stizale bile su šture i poluistinite
.Na jedno uvo slušali smo Hrvatski radio Šibenik i javljanje Zoltna Kaboka .O Bože kako san volija čut tog
čovika na radiju i ono njegovo:" iz Šibenika Zoltan Kabok".Uvik je javlja realno stanje stvari.Na drugo uvo se
sluša "Srpski radio Knin" ,oni opet javljaju da je neprijatelj uša u grad i da "igraju Žikino kolo na Poljani"!!!!Peta
kolona radi svoje ,svakakve informacije i dezinformacija dolaze do ljudi al hvala Bogu nema panike
.....zasad.Na Hrt dolaze i prve snimke iz Šibenika.Nikad neću zaboravit kad se u jednoj reportaži pojavija
poznati šibenski brk GG di drži motorolu visoko u zraku i govori onom s druge strane veze:" Jastrebe smiri se
popit ćemo sokić u kafiću kad sve završi"..U svom onom strahu i muci puka sam od smija jer lik je to izgovorija
toliko smireno i bez panike ka da će sva ta gungula završiti evo ovi čas.
 PRIČA OSMA ILI "OBA SU PALA"
ispričao: M.S.
Tih sam dana zna izać isprid kuće ili se popet na taracu i gledat kao grad gori.Jednom prilikom bilo je kasno
popodne sidim je tako na taraci kad odjednom se niotkud pojavi avion. Mislim da je bija "Galeb "ili takvo
nešto..Priletija priko kuće i leti u pravcu Jadrije baca nešto u more,e sad jeli falija kad je gađa ili je namjerno
bacija ko će znat.Ja ga pratin pogledom diće.Zanimljivo niko ne puca na njega.Lik se okreće iznad Zlarina i
vraća se iston rutom nazad.Kad san vidija da leti prema meni samo san protrnija od straha.Letija je toliko
nisko da san ga vidija u kabini.Nije puca,produžija je dalje pitaj Boga di se vraća .Srce mi se u pete spustilo. Tu
večer je na tv-u bila i poznata snimka "Oba su pala". Neki se dišpet,ponos ,snaga stvorila u meni .Ima sam osjećaj
da nam stvarno više ne mogu ništa ,da su gotovi. Tad sam zna da se Šibenik obranija.
 PRIČA DEVETA ILI "HEROJ ULICE"
ispričao: M.S.
Ovo mi je najteža ,a možda i najtužnija priča koju ću napisat.Ja sam do početka rata sa svojom obitelji živija u
Kninu na samom ulazu u grad.U toj ulici nas i Srba bilo je 50-50 i dobro smo živili u dobrim odnosim bez obzira
na situaciju koja se počela događati.Jedan od mojih susjeda Hrvata bio je i Boško Begonja -Boki.Naš idol,heroj
ulice,bećar sa ogromnim srcem i dušom.Uvik je branija nas mlađe mulce kad bi upali u pizdarije bez obzira ko je
koje vjere i nacionalnosti.Na krvavi Uskrs dosta nas iz Knina je došlo u Šibenik i nešto se smjestilo po
privatnom smještaju a kasnije smo otišli u autocamp u Solaris.Koji misec kasnije stiga je i Boki sa dvi gadne
masnice na očima.Pribila ga neka stoka u Kninu al siguran sam da su i oni dobili od njega dobru porciju jer je
bija žilav i zna je se dobro tuć.Pitan ga u šoku :"Šta je bilo Boki ?Ko te tako nabuba?" ,a on se šeretski nasmije i
odgovori:" a dobio sam nove Ray-Ban oćale.Ovo je zadnji model !" i namigne mi. Još onako usput kao da se njega
ne tiče dobaci:" al nisam im Markiša osta dužan neboj se".Nedugo zatim sam ga vidija u uniformi ,otiša je odma
se prijavit u ZNG.Sidili smo, zezali se pričali o Kninu o Krki o parkiću di smo igrali na balun.Tad sam ga zadnji
put vidija.Početkom 1992 s tek napunjenom 21 godinom Boki je poginija u Hercegovini na Stolovima.Plaka sam
za njim ka malo dite ka da mi je moj najrođeniji poginija.Moji kad su vidili kakav sam nisu me ni tili vodit na
sprovod jer se nisam moga nikako sabrat.Boki je najmlađi kninski branitelj ,a u Kninu nitko o njemu ništa ne
zna niti ima kakav spomenik niti ulicu.
Počivaj u miru prijatelju moj,jednom ćemo se ponovo srest i skupa odozgor gledat kako hladna Krka tiho
kroz Knin teče .
 PRIČA DESETA ILI "PROKLETE ČIZME"
ispričao: R.D.
Zapovijed je glasila ovako ..."Uništiti VBR koji nasumice tuče po Vodicana "...Pitam ovako, dali imamo
informaciju gdje se nalazi?...Odgovor će neke sad zaprepastiti..VBR nalazi se na kamionu i kreče se od M.Polače
- Č.Velike- Č.Male- Piramatovaca pa sve do Skradinskog zaleđa...pa di da ga tražim pitam ja....idi u zaleđe Vodica
na to područje pa ga nađite i uništite...Koga vodim sa sobom pitam ja...ujutro ti dolazi prijatelj sa svojom
ekipom, dobijem odgovor...ok,odgovorim ja i vratim se u svoju bazu....Nakon jutarnje kave i provjere dali smo
sve ponijeli što če nam trebati uputimo se u dubinu...odabrao san jednu "kozju stazicu" kojom sam se već prije
kretao i dosta je dobro bila skrivena od pogleda četnika...ulazeći u dubinu nismo ni mogli slutiti šta bi mogli
zateći na tom pravcu...vijugavom stazicom iza jednog grma ugledam "čizme" okrenute đonovima prema meni,
jedna pored druge a nikako se ne uklapaju u okoliš...svi se odmah pobacamo i zauzmemo BR....bez pucanja kažem
ja, dok nevidim o čemu se radi...puzajući dođem do "čizama" i tek tada ugledam prijatelja koji je tu ubijen....još
prije desetak dana bio je kod mene ali je rekao da će otići kod svojih sumještana koji su bili u drugoj
postrojbi....nastavio sam se kretati još stotinjak metara naprijed da sve pokušamo osigurati i što bolje vidjeti
kako je upao u zasjedu...do mene je tad došao moj prijatelj i rekao mi ovako....doli ispod desetak metara nalazi
se još jedan...tu lezi i dobro gledaj rečem a ja idem provjeriti da nisu slučajno minirani i mučeni....onako
nabrzinu koliko sam mogao pogledati napravljena im je zasjeda na oko desetak metara, našao sam čahure a
pored samih tijela bilo je nekoliko tragova od bomba koje su bacili četnici...nisu imali nikakve šanse preživjeti...
mučeni nisu bili niti su bili minirani,...donesem odluku da se vratimo u bazu jer sigurno sa tim putem nebi bilo
sigurno krenuti naprid...slijedi mučni povratak u bazu.....tijela naših prijatelja morali smo tu ostaviti jer nismo
sa sigurnošću mogli izvuči njihova tijela (Ja i još 5 u timu) ...možda smo se udaljili nekoliko stotina metara kad
jedan iz tima sruši se koda ga je pogodio metak...okrenem ga da vidim da nije slučajno pogođen ali nigdje ne
vidim krv....nekako smo ga uspili povratiti da dođe sebi i tad nam reče o čemu se radi....ja imam padavicu i to me
nekad uhvati, reče on....pogledamo se i ne možemo vjerovati što je rekao .... NE PONOVILO se više nikad!
 PRIČA JEDANAESTA ILI "KAVA"
ispričao: R.D.
Prisjetimo se...dan treći...Poziv preko motorole oko 07:00...di si ti sad i imaš li vozilo, od
zapovijednika...odgovrim mu, za 10 minuta sam kod vas Zapovijedniče. Po dolasku na misto gdje je bio
Zapovijednik vidim nekolicinu mojih prijatelja i cura kako su nekako svi u strahu. Pitam jednog od njih šta je
bilo...uf kaže jedan zapovijednik je pobisnija i nemoj ulaziti tamo kod njega. Pitam ja njih jesu li popili kavu
jutros...a ko smide iti to spomeniti, reče jedan.Ja se nasmijen i rečem, evo da ću ja sad popiti kavu kod njega,
hoće se ko kladiti samnom, svi nekako gledaju i neviruju. I stvarno unutra sve zvoni od njega. Kad sam stigao
kod njega ima sam što i čuti. Unutra sidi jedan prijatelj i muku muči šta napraviti.Kaže zapovijednik ovako....on
nije normalan , izgubija je kontakt sa oklopništvom i nitko nema pojma doklen su sinoć stigli, kaže meni
ovako....sidaj u auto i nevraćaj se dok ih nenađeš....iša bi ja zapovijedniče ali u rezervaru nema goriva...Kad se je
prodera na jednog , di je ta cisterna sa gorivom i da se odma mora nacrtati kod njega mislija sam da če otpasti
vrata hahahhaaa. Pitam ja mogu li bar popiti kavu na brzinu, kaže zapovijednik idi tamo kod nje imaš skuvanu.
Uzmem kavu i odem u učionicu i otvorim prozor. Uza zid i dalje stoju moji prijatelji a kad su vidili da pijem
kavu poludili su . Smilova sam im se i podilila nam je jedna kuharica koja je tu bila u zapovijedništvu. Gorivo
smo natočili i naše oklopništvo kasnije našli...sad se toga sitim i smije mi se oko ovakvih događaja tih dana
ponosa i slave.
 PRIČA DVANAESTA ILI "BUĐENJE"
ispričao: R.D.
Prvi dan...negdje oko 16 00 pitam zapovijednika dal mogu na spavanje i odmor kući...možeš odgovori on ali
stani u prolazu kod mene da ti nešto rečem......u povratku stanem na dogovoreno misto da primim zapovid.Sav
ljut i bisan mi kaže ovako...ako ujutro naši ne probiju moraćete prići na tu stranu. Kažem mu na Zapovid, ali mi
vrag neda mira pa mu predložim drugu varijantu...ako oni neuspiju mogu ja do njih i sa naše strane ali mi treba
više vremena...saslušao je i rekao...ok vidićemo ujutro. Kako su nam četnici ostavili auto i za prijevoz nije bilo
nikakvih problema, stignem ja kući i izvalim se onako u robi i bez skidanja uniforme. Negdje oko 19:00 dođe
prijatelj kod mene i onako pospnog više me odnese nego sam sam iša do auta i samo sam ga razumio da među
našim ima ranjenih i da ih treba izvlačiti.Samo sam pitao jednog prijatelja dali ima gotove kave kad dođem do
njega..rekao je da će skuhati dok mi stignemo.E da tad nastaju problemi kod nas...nas petorica sa motorolama
tražimo jednog zapovijednika postrojbe da se javi ali muk na motoroli. A koje sam tad svece privrnija.Kad ga
nismo mogli dobiti odlučim da me odvezu do jutrošnjih momaka i njihovih zapovijednika. Na pola puta moj me
prijatelj vrati i kaže da netrebamo ići jer je momak već izvučen van.Jedan naš prijatelj ga je sam nosio između
dva sela.Danas taj isti vojnik leži teško boletan ( bez imena, ali je imao poznati brk), upućeni će znati o kome se
radi. Nastavak slijedi , ali opet se nemogu načuditi našim bojovnicima zašto se ustručavaju od objava ponosne
postrojbe,
 PRIČA TRINAESTA ILI "KUĆA"
ispričao: R.D.
07:45 dobijemo zapovijed i informaciju ....nastavite dalje, susjed je probija...tad radosti i sreće, odaberemo
nekolicinu i krenemo u nastavak gdje smo jučer stali...onoliko koliko sam mogao vididiti i čuti desnog susjeda
nisam bio siguran kakvo je stanje tamo.Vidim samo stupove dima i detonacije , pokušao sam pratiti i ta
dogadanja ali bilo je dosta daleko i nisam mogao točno ocijeniti..cjelokupna postrojba se priključila i
nastavljamo u borbenom rasporedu napredovanje na svom pravcu, polako ali sigurno sa svim mjerama
sigurnosti za postrojbu.Tad se desi ono čega sam se i bojao...raspad sistema veze izmedu koordinatora BD i
oklopništva...čujem tenkove al pojma nemam čiji su.Po detonacijama i vatri nisam bio siguran , opet je to dosta u
zaledu.Odmah postavimo protuoklopne snage ispred cestovnog pravca...sve je bilo spremno da uništimo ma sta
bilo ispred nas. Tad dobijem poziv prijatelja koji je bio na fagotu...imam ga , mogu li ga skinuti...ja kažem NE..on
opet, nemogu na uhvatiti ispod 500 metara moram pucati...ja mu opet kažem..NE..pored mene je po padini brda bilo
rasporedeno oko 70 sta osa, sedmica, zolja, 22 dvojka i ako treba nitko nam neće uteći..vidim dim motora svi na
obaracima i čekaju znak za paljbu...Katastrofa....nazirem obrise tenkova ali naših, i kad su me vidili počnu
mahati....moj prijatelj koji je tija opaliti poludija je od bisa, sta ovi tu rade i kaže...gospe moja umalo pobija
naše...sve je dobro prošlo i kažem mu idemo dalje, kriv je sistem veze koji je totalno zakaza.Tad iza sebe zacujem
plač ali nije od mojih....otrcim kad ono stoji vojnik i plače, a oko njega 30- tak vojnika. Nisu iz moje postrojbe
.Pitam ga zašto plačeš..odgovori mi ....ovo je moja kuća tj.ako se to može nazvati kućom.Minirana i zapaljena
samo se bočni zidovi naziru.Pitam tko je zapovijednik tu.Javi se jedan i kaže ja sam.Pitam ga tko so oni i on mi
odgovori.Odveden ga sa strane i kažem mu , ovoga umiri jer nezelim nikakvu paniku iza sebe...tu su i ostali i više
ih nisam čuo iz sebe...večer je stigla i vrime je za odmor...sutra nastavljamo dalje.
 PRIČA ČETRNAESTA ILI "KAVA 2"
ispričao : R.D.
Prisjetimo se...u ovu uru te ponosne godine, pokušao sam popiti kavu ma kakva ona bila. Pitam poručnika
Kenijskog bataljona, dali imate možda kave?...sav od straha kaže da ima i zapovijedi svom kuharu da skuha kavu
za nas.Tad sam prvi put i pio nescaffe , ali nisam se baš na to obazirao.Po dobijenoj kavi iznosi iz kuhinje kuhar
i dva paketa đus sokova i kaže ovo je za vas momci.Gledam i razmišljam kad da se zahvalim.Ugledan jednu AP i
kažem vojniku, dodaj mi tu pušku.Kako samkod sebe imao vojnika koji je savršeno govorio engleski recem
mu...prevodi što ću mu reći.Kažem ovako...gosp. Poručniče u ime HV primite ovaj dar što ste nas tako
počastili....kad mu je momak preveo što sam mu rekao u očima mu vidim neki strah ali na moje inzistiranje uzeo
je Automatsku pušku i dok nisam otišao nekako je sav začuđeno gledao u nas...da tad bi za kavu dao i Sv. Antu
da je tribalo.
 PRIČA PETNAESTA ILI "PAKOVAČKA BITKA"
ispričao: I.B.B.
To je bila kaotična situacija kada 80% naoružanih i u uniformama boraca sretneš u Kaštelima i Trogiru i saznaš
da je Drniš pao i tako goloruki ili sa kupljenim oružjem odlazimo u Unešić jer smo smatrali da se i Kaštela brane
tu a ne u Kaštelima . Bez oružja u toku pokretanja tenkova ,transportera i kamiona mi se priključujemo grupama
koje odlaze za nas na nepoznate položaje i sudjelujemo bar u početku u nošenju municije a i nadali smo se da će
bar neko u toj akciji dokopati se oružja . Propuštaju se tenkovi do sadašnje pumpe Tromilja . Uvidili su da je
doslovce polovina brda urušena sa cestom vraćaju se nazat . Dotle se zarobljavaju kamioni i ljudstvo te se čeka
povratak tenkova . Izričitu zapovjed da se otvori vatra po njima nismo dobili a i u onoj zbrci neznam ko bi je
trebao dati . Jedan transporter u Pakovu selu se uništava i jedan tenk a tri produžuju u Žitnić. Zarobljeni
vojnici i major se odvode na sigurno kao i kamioni sa topovima i municijom . Sa druge strane u Sedramiću je bio i
vod 4 gardijske i sa vodom Unešićana oštećuju 2 tenka te ih JNA odvlači u Žitnić . Protuoklopnog oružja nije
bilo dovoljno a i mi smo onda dobili puške . Dobili smo u toku akcije i dojavu da su tenkovi u Skradinu doživjeli
istu sudbinu a trebali su se sastati sa tenkovima iz Žitnića u Tromilji . Akcija je tekla spontano zaustaviti po
svaku cijenu jer u suprotnom ostajemo u okruženju . Motorole su bile rijetkost jer su ih odnijeli oni u Kaštela i
Medenu . Pojedinci su bili bistre glave i davali zapovjedi da se izbjegne gubitak ljudstva a niko nije bio ozbiljnije
ranjen niti se pucalo po vojnicima JNA već samo zarobljavalo . Jedini koji su poginuli su bili u tenku i
transporteru mada je u tenku bio i jedan civil sa Miljevaca i on je poginuo a primorali su ga da ih vodi do
Šibenika .

P.S. (ispričao: M.S.)

Povodom ove bitke pričao sam prije par godina s jednim mojim prijateljem iz Goriša.On je obiteljski čovik sa sela
zemljoradnik i lovac. Zamolio sam ga da mi opiše iz njegove perpsktive kako je to bilo.Kaže mi :"Prijatelju oni su
samo cestom išli u sela uopće nisu ulazili.Kad su došli mi smo bili po se posakrivali po smrikama s lakim
naoružanjem lovačkim puškama,neko je ima pištolj i tu i tamo poneki automat.Kad su prošli prema Šibeniku skupili
smo se i organizirali i našli se( kako on kaže) sa Kaštelanima ,Splićanima i još ljudi i z okolnih sela .Tad je sve
polako dovelo u red ,bila je dobra organizacija i zauzeli su se položaji kod Pakova sela,jer čuli smo da je cesta
prije Bilica dignuta u zrak i da se ne može proć prema Šibeniku i da neprijatelj nije uspija proć kroz Skradin i da
se povlači prema Drnišu."priča mi čovik i gleda negdi u daljinu kao da ponovo sve proživljava.U jednom
momentu zastade ,veliki crni brk mu se nasmije i kaže mi :"Jeba te kako smo im dali po pički kad su se vratili" lice
mu se ozari i tu mi završi priču. Nažalost ta bitka se danas vrlo malo spominje a učesnika te bitke malo tko se
ikad i siti ,a odradili su ogroman posao.
 PRIČA ŠESNAESTA ILI "PROKLETSTVO RATA"
ispričao: R.D.
Logistička potpora, .....da kojim slučajem nebi netko rekao da smo ih zaboravili... zbog nestanka struje mještani
su sve svoje viškove hrane da se ne bace , dali su u bivši " Šibenkin" restoran i odatle se je pripremana hrana
razvozila po svim položajima na našem području (Agregat je tu dopremljen)....Grišija bi dušu ako bi itko reka da
nam je išta falilo....Samo imali smo jedan problem, a to je....svaki dan meso i to na sve moguće načine ali petežno
je bilo na sve moguće načine u toću...nemoš više ni pogledati kad ti donesu...Kaže jedan prijatelj, pa zašto netko
ne spremi bilo što od ribe...tad nam sine ideja....momcima koji su nam donili večeru rečem, kad budete doli
recite da N 01 dođe do mene....Ok, reče oni...kasnije u toku večeri stigao je do nas...Pitam ga ovako...reci mi stari
postoji li ikako mogućnost da dođemo do bilo kakve ribe i da se ishrana malo promjeni, nemožemo više
pomirisati meso....Pitam ga šta je sa "Šibenkinim" uzgajalištem ribe u "Š.Dragi"....ko to smide dirati odgovori on,
neću još i u zatvor zbog toga zavšiti....pitam ga dali tko ide tamo i hrani tu ribu u kavezima, ....ide netko od
radnika, ali samo ponoći i pobacaju onako hranu na brzilu i uteču, jer ujutro se boje da ih netko od četnika sa
mosta ne vidi...kažem mu ovako, Stari ti si sad Bog i ako ti rečeš da vade ribu moraju poslušati....Sutrašnji ručak
izgleda ovako:pečeni "Brancini", a za večeru su nas pitali dali hoćemo "Orade", ..svi su odahnili...napokon riba
na pijatu kolko su izvadili stvarno neznam , uglavnom mi smo bili zadovoljni...još jednom moram POHVALITI
Logističku strukturu u postrojbi, nema toga da nam je išta falilo. Ipak kažem PROKLESTVO RATA... NE ponovilo
se nikom.
 PRIČA SEDAMNAESTA ILI "BORE I AVION"
ispričao: I.K.
Rujan 1991 , Bitka za Šibenik. Držimo položaj od Vodica prema Gaćelezima...Padaju stalno granate po nama, sve
gori oko nas... Nas par na vrhu čuke, plamen i dim svuda oko nas...Odjednom se pojave dva aviona JNA, jedan
nas preleti,a drugi kruži oko nas.Vidimo pilota u kabini, Bore hoće da puca u avion sa automatskom puškom
"cigankom" koju smo zarobili od JNA par dana prije na početku Bitke za Šibenik... Avion JNA i dalje kruži oko
nas,kažem Bori nemoj pucati najebali smo ako pucaš,a ne srušiš ga. Bore odustaje od pucnjave, avion se udaljava
i onda se vraća i raketira crkvu na Okitu koja je bila nama iza leđa. Crkva u sekundi otišla u papar... Kažem Bori
: eto Bore da si puca u njega nas bi raketira otišli bi mi u papar... Bore i dalje uvjeren da bi pogodija avion...

ispričao: A.Č.
U to vrime sam se zateka između crkve na Okitu i te čuke u borovoj šumi di je bio Dr. Alujević sa sanitetom.
Avioni su tako brzo doletili da se nismo niti snašli. Pucali smo po avionima kroz borove a Alujević viče " Samo
glavu zakopajte u zemlju jer vam glavu ne mogu zakrpiti a ako vas pogodi bilo di drugo to se dade sanirati".
Kao da je jučer bilo...
 PRIČA OSMNAESTA ILI "PRLJAVŠTINE"
ispričao: R.D.
PRLJAVŠTINE ,tijekom Domovinskog rata....ni sam neznam dal je pametno o ovom pisati , ali svejedno eve
nekoliko riječi i o takvim stvarima...noć je bila jako burna, radili smo neke stvari koje se valjda nekom nisu
svidjele...Da pojasnim o čemu se radi...pozvan sam od strane Zapovijednika da mi objasni neke stvari...Pojašnjenje
je glasilo ovako:" Ako vi budete na svoju ruku pucali po četnicima ja ću povući postrojbu!!!", nastavak još nekih
riječi me je još više zaprepastio..."Ako se nekom gine, bolje da to bude iz nekog drugog mista!!!", ...samo sam
odgovorio:"koja si ti budala! " i otiša ća. To je već drugi put da sam čuo takvo razmišljanje. Prvo takvo
razmišljanje dogodilo se u "Rupama" prilikom zauzimanja onih brda u večernim satima, "Obišnjak", kroz 08. 91,
već sam i sam zaboravio kako se svi ti položaji zovu...SVEJEDNO...pripremajući se za zauzimanje ja sam slučajno
bio iza tadašnjeg zapovijednika....OVAKO je šapućao svojim suborcima:"nek idu oni gori!"....čuvši šta je rekao
odmah sam ga pitao:" Šta će tvoji ostati za sime ovdje u selu??!", nije znao da sam čitav njegov razgovor čuo
...Bilo je još takvih razmišljanja u narednim danima koji slijede....
NE PONOVILO SE VIŠE NIKAD I NIKOM.
 PRIČA DEVETNAESTA ILI "DELIJAŠ"
ispričao: JARIĆ
Evo jedna zanimljiva priča iz Bile Vlake...134 br...položaj kod Delijaša....zima '91...tražeći janje za okrenit na
ražnju došli smo u Radašinovce...na upit da li imaju janje dobili smo odgovor da nemaju....pošli smo dalje
ja,Pećar i Žiža. u tom trenu govori nevista da ima prodat jarca od četiri godine koji je uškopljen dvi
godine...kad smo pitali za cijenu rekla je a mi smo se morali dogovorit u stacionaru i pošli ća....kad smo stigli u
stacionar svi su bili za to da ga kupimo....cijena mu je bila koliko i vridnost 4 kila pancete....ekipa se brzo
spremila...tad se u Bilu Vlaku iz pravca Stankovaca moglo samo pješice priko Stankovačke gradine....i tako opet
put gradine do Stankovaca di je čeka Delijašov bili fićo....pa put Radašinovaca da se ne pridomisle...cijena nije
upitna....pogođeno-kupljeno....trojica u fići i jarac od 60 kila unutra....kad je bija povratak iz Stankovaca bilo je
lakše...svu trojicu je jarac vuka uz brdo....ostala ekipa je naložila vatru u kući i tad je uslijedilo ono
najgore...minobacački napad iz Vukšića na kuću sa izravnim pogotcima...to je sve Delijaš promatra sa gradine
držeći jarca....kad je stiga onako ljut je polija vatru vodon i bacija cijevi zbog rupa na kuću....nakon nekog
vrimena kad se smirija smija se skupa s nama jer smo imali 28 kili jarčevine a kako je reka "bit će
betona,zakrpićemo...vaše su spalili pa ste ostali čuvat moju" ljudina je bija i osta naš Delijaš....
 PRIČA DVADESETA ILI "RUMENKA"
ispričao: JARIĆ
Stankovačko zaleđe. Položaj PZO 134 br i PZO 7 GB Pume. Jebeš položaj svima je draži položaj kod Rumenke. To je
bija privatni dućan,tu se ilo i pilo na brokvu.Sve zapisano u teku da bi se drugi dan kao platilo.Imala je
dooobru sisu.Čak su bile približno sa sisama od Ćimprine žene.Morali smo se i uvjeriti u to.Lagano je digla
majicu.Nije nosila grudnjak.Za mater troje dice dosta čvrsto.Najprije je dobro ispipa Ćimpre a zatim ja jer je
prethodno bija dogovor da je pola moje,pola njegovo.Ako neko uzore brazdu ovaj drugi kad bude ora ima
pravo povrata...potpis Rumenka. Tako je bilo u službenom dokumentu. Na opip i kroz vaganje došli smo do
zaključka da su njene stvarno i veće i bolj,ali nevirni Toma (JA) mora san često popipat,učinila bi sve za
branitelje,kuvala bi kavu,rizala pršut,častila zaista. Jedne noći buka i galama . Nas je pozva kolega koji je spava
u prikolici kamiona ali da budemo tiho,Čuli smo samo kako govori mužu "nisan Mate, nisan mu dala matere mi"
,da bi ujutro saznali kako je on doša kući oko ure noći i zateka jednog iz Puma koji je sutra triba ići kući u
Varaždin, a iša je zamolit da mu košulju opegla.Čak je svekrva primjetivši dekicu u grmu rekla: "Jadan ko tamo
noću spava" ili "Moj sine moj šta se u ovoj kući dešava!?!?" Sve se nastavilo normalno i sutradan ko da ništa
nije bilo...
 PRIČA DVADESET I PRVA ILI "MLIKO"
ispričao: JARIĆ
Jednom u vrime zatišja stigli smo do Tisnog.Sa sobom smo nosili kantu od pet litara obloženu bilin
stiroporom na njoj je markerom napisano "MLJEKARA ZADAR,otkup vršimo svaki dan"
Sitili smo se kako je did od jednog kolege zva svoju ženu.Vika bi iz svega glasa:" MAAAREEEE!!!!".Čulo bi ga cilo
selo samo Mara koja je bila pored njega nebi se odazvala a on je bija slip.Kad smo se parkirali kod mosta u
tisnom i izišli iz auta vikali smo MAAREEEEEE i odmah primjetimo da nam jedna djevojka maše iz samoposluge,od
smija nismo mogli i ulazimo u samoposlugu.Ona sva vesela dočeka nas tu se i izljubimo i izgrlimo iako se prije
nismo nikad vidili. Ona se nas ne sića ali mi nje da.Na upit da li dolazi u Šibenik kaže:" Daaaa."Eto od tu se
znamo,a di će iz Tisnog nego u Šibenik. Daljnji smijeh je nasta kad je vidila kantu od MLJEKARE.Pitala je :"Jeli
stvarno kupujete mliko?"
"Naravno!" rekli smo spremno i ulijemo tri litre vina i dvi mineralne....gemišt....taj smo put platili ali svaki idući
smo dobili gratis...nastavili smo se družiti nas dva Mara i njena seka....a mliko(vino) je teklo uz mali poticaj...
 PRIČA DVADESET I DRUGA ILI "KONDOROV LET"
ispričao: JARIĆ
Primirje....Položaj u gaju između Dobre Vode i Radašinovaca prema Ceranjama Donjim.Položaj udaljen kilometar
ipo kroz krš,išlo bi nas po šestorica na 12 sati zbog noći da se neko ne polomi i zbog
sigurnosti.Ja,Cigo,Jjež,Ćimpre,Puki,Majul od dosade složimo šest vojničkih kreveta jedan na drugi ali ih nismo
vezalI,oko 4,5 metra visine, iznad šume i grmova,čak nas je i helić nadletija i mahali smo.Ma zajebancija cili
dan.Pridveče čujemo smjenu.Cigo i Jež su na gornjim krevetima.Zajeb je kod silaska,oba su krenuli na istu stranu i
krah.Obojica su pala!!!!Od smija smo mislili da im nije ništa.Smjena došla mi krenuli put stacionara ali bez njih.
Dolazeći u stacionar zapovjednik Kole digne buku da šta smo im uradili,nemogu doći kući. Zgrabimo brže bolje
karijole i po njih. Utovarimo ih ali naopako. Glava naprid pa u svaku smriku misleći da se zajebavaju.Moj kušo
zgrabi blavora i da će ježu u karijolu,a ovaj repetira pištolj!!!!Odnija vrag šalu ,a mi ne virujemo dok nije doša
kod Rumenke.Donesemo mu pivu, a on neće.Odma smo znali da nije dobro.Odemo u ambulantu I na upit
doktorice šta se desilo rekosmo:"Pali s' kreveta!!!",A ona u čudu pogleda pa reče:"Vako se razbili????"."Da ali sa
petog i šestog !!!!".Vidi ona da je vrag odnija šalu i šalje u ortopedsku bolnicu Biograd na snimanje,al smo se
nanosali.Na ulazu u bolnicu pitaju neke babe :"Šta je bilo dušo"?....rekosmo:"Iskakali iz helikoptera a padobrani se
nisu otvorili"... "aaaaa,jadni" rekoše.Staviše im longete dijagnoza:podbili stopala i mirovanje.Odvedemo ih u
hotel INA di smo znali biti kod priprema za teren i povjerimo ih doktoru i čistačici na čuvanje.Pošto su
nepokretni planiramo sutradan doći u posjet.Sutradan dođemo, a u sobi samo bili tragovi od gipsa jer su puzali
na wc.Pišanje sa klečeć na bumbis .Kad je doktor procijenija da nemogu funkcionirati samostalno uputi ih u
Zadar.Tamo su dobili kolica ali nisu ih vozali jer su im ih drugi vozali.Vratimo se na teren i zateknemo
S.Arbanasa razbijenog lica sav u krvi.Pitamo šta je bilo ?.Kaže:"pa' s kreveta"...."brzo u doktora"....hahaha...Opet vozi
ista ekipa.Prid ambulantom vozač S.P.Brko kaže: "Dovedite ga meni da ga ja ode ubijen i bacin u bob.." slijedi
smijeh.....ulazimo...opet ista ekipa,ista doktorica.Nasmije se i upita:"šta je bilo ?" On će.(pijan)."pa s kreveta i razbija
se ka pička" uzme doktorica alkohol da mu očisti, a on upita:"Možete li malo iznutra dezinficirati?" .Zavije ga a
ekipa ga dodatno uredi selotejpom ka partizana i uputi ženi u Zadar.Na naš upit kako je pa reka je:"Kad san se usta
sa kreveta tija se obuti a noge kraće od kreveta pobignu pod krevet ",a on licem od grubi beton jer je kuća
novogradnja bez prozora i vrata.....danas ne pije i bavi se poljoprivredom... voćarstvom.
 PRIČA DVADESET I TREĆA ILI "PIŠTOLJ NA VODU"
ispričao:JARIĆ
Arbanas je bija i osta legenda. Jedne prilike pri dolasku kući skine opasač sa pištoljem i malo zaspi. Sin mu uzme
opasač izvadi njegov pištolj,stavi svoj na vodu i poigra se, ali zaboravi izvaditi pištolj na vodu. Ovaj se
ustane,malo umije,uzme opasač i u grad. Sideći za šankom skuži da se svi smiju. Smije se i on, ali nezna čemu,dok
mu voda iz pištolja ne natopi uniformu do kože. Kad je vidija šta je reče: "Maaajkuuuu muuu jebemmmm, ubit
ćuuuu gaaaa!!!!!!!!!! i pravac kući. Naravno nije ga ubija ,smirija se do kuće
 PRIČA DVADESET I ČEVRTA ILI "OPET PO NAMA"
ispričao: I.K.
Bitka za Šibenik, rujan 1991. Držimo položaj od Vodica prema Gaćelizima, brdo iza Okita prema Gaćelezima. Nas
par na vrh čuke, poklopilo nas granatama, stalno padaju. Vruće neda mi se stalno držati šljem na glavi.Svaku
granatu koja padne podignem glavu znatiželjno da vidim di pada.Pala jedna poviše mene skotrlja se kamen i
pogodi me kamen u glavu.Malo mi načelo "bevandu" na glavi. Pipam se za glavu i stavljam šljem na glavu... Bore
mi kaže :" Drži glavu doli, i ne skidaj šljem sa glave i šta moraš znati di je svaka pala"... Zovu nas priko motorole
:"DELTA 10, DELTA 10 javi se". Bore se javlja, pitaju ga je ovo pada blizu vas. Ja kažem Bori :" Ne govori točno
prisluškuju nam JNA i četnici šta pričamo priko motorole, reci im da padaju dalje od nas 50 metara". Normalno
nakon šta je Bore to rekao JNA i četnici pribacili topničku vatru, pa sad umisto po nama padaju tamo di smo ih
krivo naveli...
 PRIČA DVADESET I PETA ILI "CRTANJE PO KUNAMA"
ispričao: R.D.
Dosta smo vremena tih dana imali zadaću kretati se po kanjonu i promatrati svaki pokret neprijatelja na
našem pravcu...više smo se kretali po njihovoj strani po samom rubu kanjona nego po kotlini, znali smo da ima
još naših civila na tom području i ako naletimo na njih pokušati im pomči da sigurno prijeđu na našu
stranu...U pravilu bi bilo cijelodnevno promatranje i kretanje tim pravcima a u samu noć bi se izvlačili na našu
stranu i tu bi prespavali noć ,a sutradan bi nastavili sa takvim aktivnostima. Većinom bi se kretali kroz grmlje
i bili smo dosta dobro zaklonjeni.Jedno jutro odlučim da krenemo na jednu uzvisinu jer sa nje ćemo sigurno
bolje vidjeti aktivnosti koje se dešavaju ispred nas....u mom timu bilo nas je četvorica.Krenuli smo ja južne
strane glavice (Zelena glavica). Na samom vrhu bila je prirodna ruba širine oko 10 metara...sklonili smo se
unutra i samo smo promatrali šta četnici i njihovo oklopništvo radi...kod sebe sam imao kemijsku olovku ali
nismo imali papira za crtanje njihovih položaja...nije bilo druge nego se snači sa stvarima koje imamo kod
sebe...Iz novčanika izvadim nekoliko novčanica i na njima nacrtamo položaje četnika i njihovog
oklopništva...Imali smo jedan "Orijentir" , kuća (Bila) na dva kata sa krovom i sve smo pažljivo crtali gdje im se
nalazi koji položaj livo i desno od kuće..Po povratku smo to prenijeli na papir i mislim da smo dosta dobro taj
dan odradili zadaću ...Tad sam uništio nekoliko papirnatih novčanica ali nije mi bilo žao zbog toga.Dobili
smo podatke gdje se nalazi njihovo oklopništvo i gdje su im položaji na tom pravcu.
 PRIČA DVADESET I ŠESTA ILI "TENKISTI"
ispričao: R.D.
Da nekog ne zaboravimo.TENKISTI...Tijekom domovinskog rata sideći kod mene u "Pizzeriji", uleti jedan prijatelj
i kaže ovako:"Čujem tenk da ide prema ovamo!!!!!!".Samo smo rekli:", Aj nepizdi!!! Koji te tenk sad spopa!?!?!?"."Je,je!!!
Ajde izađite vanka da čujete!!!".Kad smo vidili da se uozbiljio svi odmah izađemo vani na taracu.Stvarno čuje se
buka motora i gusjenice. Svi mještani koji bili uzduž ulice vidimo da polako gase svitla po kućama.Oko 23 sata
grobna tišina ,a samo je kvari buka tog tenka.Na parkiralištu sadašnjeg Vatrogasnog doma lipo ga okrene i
parkira,skoči sa tenka i digne onako ruke u svom poznatom stilu i vikne:"Di si brate!!!" .Koji luđak!!! . , Pitam ga:
"Jesi normalan, pa di sa tenkom u selo??".On meni odgovara:" Nismo se dugo vidili brate ,a došli smo popiti piće",
a nismo se vidili od jučer .Tu smo se malo ismijali i negdi za oko uru -dvi ekipa zaside na tenk i vrati se na svoj
položaj....položaj je od mene bio udaljen oko 10 km...selo (Grabovci).
 PRIČA DVADESET I SEDMA ILI "TABOR"
ispričao: R.D.
Tabor "Jadrtovac" , tijekom domovinskog rata poslije završenog postrojavanja kaže mi prijatelj da mora
samnom pričati kad dođemo doli u "Šator", ali samo on i ja..."Dobro" kažem ja. Kad smo ušli u šator, on započme
priču:"Stari ovo nije normalno , sve me je pojilo i nemogu više izdržati od svraba!!!"."Ma šta??!" , pitam ja..."Ne
znam šta je ovo ali mislim da sam dobio uši ili ako netko bolje razumi picajzle!!!!" kaže meni." Ne znam šta da
radim!!!"."Pa idi do doktora, znaš di je!!" rečem." A kako ću od srama??"."Ma idi ti samo on će ti pomoć"."Aj dobro
idem ali molim te nikom ni govora o ovom"....."Ok stari ,nema šanse da ikom rečem!!" , "Samo ti ajde , znaš
mene." .Čim je on otišao pristupilo se razradi današnjeg plana....Po završetku izobrazbe slijedi redoviti "Brifing"
u sklopu postrojbe...Zapovijednik postrojbe održi "Brifing" i na kraju želi nas izvjestiti o nekim stvarima. "Znate
i sami da u našem zapovijednom "Šatoru" ima desetak kreveta i da se svi po njima nekad privalimo i nikad nismo
gledali čiji je koji krevet...ležeš di je slobodno" poče zapovjednik uvodnu rič.I tad započme ono zbog čega je
ovo jako zanimljivo .obraća se "Satnijskom dočasniku"." Znaš da sam ja oženjen, DABOGDA ja prvi dobija
"picajzle" , ja ću se nekako opravdati kod žene, ali dabogda ti dobija pa da vidimo kako ćeš se ti opravdati!!!!!!!
"...hahahahah, popadali smo od smija. "Satnijski dočasnik " se uvatija rukama za glavu i samo izletija
vani....odmah je sve deke i poseljinu prominija.Kasnije u toku večeri ja ga pitam: "Tata jel tebe šta svrbi, a on meni
odgovori, sine nemoj me i ti još zajebavati".Nakon dva dana prijatelj se vratio u postrojbu, uredno depiliran i
zaprašen i više nije imao problema. Kad sam ga vidio ja mu rečem:"Ajde polako do "Satnijskog" nešto te
triba.".Kad je došao do njega pita ga: "Što si me triba??".Ovaj kad ga je vidija samo je reka:"Miči se od mene!!!!!! Da
nisi blizu prilazija!!!!"...hahahaa...tad je sve svatija.
 PRIČA DVADESET I OSMA ILI "GROBLJE"
ispričao: M.S.
Ovo je jedna i jedina ratna priča koju sam čuja potajno dok je stari priča sa susjedom kad se vratija s trena.
Mislin da je bija Božić 92 nisam siguran.Znam samo da je bila Badnja noć i da je kavalo po zaleđu i da nije bilo
struje.Stari je bija na terenu i nismo znali ama baš ništa ni di je ni šta je.Znam da smo sidili za stolom mater
brat i ja .Voštanica je gorila na srid stola ,a mater je pokušavala na sve načine da nam koliko toliko ulipša
Badnje veče.Na njoj se vidilo da pati ali nije tila pokazat prid nama dvojicom da se boji.U neka doba pita ona
mene i brata."Šta bi tili za Božić??". Brat je bija mali al nije tija ništa specijalno ,loptu i .... " da ćaća dođe
kući".Mene nije ni tribala pitat ...Znala je odgovor...
Sutra dan na sam Božić najlipši poklon koje dite more dobit.Brat me budi i govori:"Izgleda da je ćaća doša".
Skočili smo se brže bolje iz kreveta ,a ćaća sidi za stolon i priča s materom i susjedom koji je isto doša s terena
to jutro.Bila im je smjena.Veselju nije bilo kraja .Drago starom što nas vidi ,a nama jer je doša kući i to na
Božić.Uglavnom malo je porazgovara s nama da nam da pipkamo njegov automat (naravno bez okvira i
prazan),pokazivali mu čahure šta smo našli(tad se nisu skupljale sličice već čahure) i uglavnom pravi
Božić.Nastavija je pričat sa susjedom i stari ga pita :" Di si ti sad na položaju??" ovaj mu odgovara da je negdi
iza Skradina ne mogu se sitit di točno.Pita susjed starog ,"a di si ti??" stari mu odgovara :" Na gorblju.Još sam
gori."."Zasulo vas je sinoć čujem?" govori mu susjed ,"Je!! Bilo je vruće !!"Govori stari i meće kažiprst na usta
motirajući ovom da ne priča dalje da nečujemo mi dica i mater, ali ja san krajičkon oka vidija di motira i
pravija se da ne vidin i nečujen.Tad stari poče neku priču kako je granata pala i otvorila neki grob i da ima je
tu bija položaj.Ja se pritvorija u uvo. Kaže stari da su njih tri valjda bili u toj grobnici njih dva starija i jedan
momak sa svoji 19-20 godina.Nijh tri i baba koja je tu od 70 i neke.Govori stari:" Ovo dite se pripalo, boji se babe
,a ja mu cilo vrime govorim :Ma pušti mrtve neće ti oni ništa boj se živih!!!". "Ma bojim se i ja " nastavlja stari ," al
ne bojim se babe nego oće li granata opet pogodit u taj grob i ubit nas svu trojicu.Samo se lud nebi boja!!!" Tad
se javi ovi treći šta je s njima u grobnici:" Samo da znate ja im živ u ruke ne iden ,ako triba sam sebi ću opalit
metak u glavu!!".Stari mu odgovara :"Ajde ne pizdi nego ti pripazi na svoju stranu ,a ja ću na svoju dok fajt
prođe!!"."Ma jebe se vas" odgovara ovaj treći, "Vas će zarobit ,teke tuć,otrat u zatvor možda i priživite ,a mene
kao uvate živog će me derat!!!"." Je baš će tebe živog derat" odgovara stari i nastavlja ",a života ti zašto bi tebe
derali ,a nas tako tukli ,zarobljavali itd itd" ."Jebi ga prijatelju ja sam Srbin!!!" odgovara treći."Super !!!!"
odgovara stari ."Ki prstom u guzicu!!!".Hvala Bogu sutradan im je bila smjena i sva trojica su otišli kući.Eto to
je jedina priča koju sam čuja da je moj stari ispriča o ratu i upravo sad mislim kad bi zna da ovo pišen da bi me
posla u tri lipe.
 PRIČA DVADESET I DEVETA ILI "BIMBIN VIGWAM"
ispričao : R.D.
Kako je na vrh "Gradine" osvanuo INDIJANSKI VIGWAM u domovinskom ratu.Znali smo da "Bimbo" nešto radi
ali nismo znali što.Kako smo bili na različitim položajima samo sam znao da kad bude gotovo imat ću čast tu
popiti kavu , ali da ne dolazimo gori dok sve nebude gotovo znao sam da u svom "Mrtvacu", (naziv za njegov
ranac) nema šta nema, bolje bi bilo da se sam ubiješ nego da itko to takne. Na samoj ledini podno VRHA , gradio
je čudnu građevinu..Vidili smo da je tražio neke grane, uredno ih slagao u stožac ali nismo znali što je...Sutra
jutro zove me:"Kava je gotova , stižeš li gori??"."Eto me!!" kažem ja....Kad sam došao gori ima sam šta i viditi
INDIJANSKI VIGWAM !!!!!!, Grane obložene šatorskim krilima uredno sožene u stožac a unutra trava sa
podmetačima i napravljena dva ležaja...Kad sam vidija umra sam od smija....Isprid šatora vojnička porcija sa
skuvanom kavom...."Ima li lipše od ovog???" kaže, "Imam sad misto di po danu mogu uživati ."... kad se je to
pročulo svi su se smijali kao ludi...."Bimbo" je uvijek bio za originalne ideje.
 PRIČA TRIDESETA ILI "BEŠTIJA"
ispričao: R.D.
U blizini našeg pravca dogodilo se nekoliko incidenata gdje su četnici dolazili u blizinu prometnice i pravili
neke pizdarije. Desno od nas našli smo u samoj blizini i četničku uniformu odmah pored ceste, vjerovatno se je
netko presvukao i tu ostavio uniformu, oruzje nismo našli,sve je upućivalo na to da se neki uvalače u našu
pozadinu, ali gdje ???...Dobili smo zapovijed, koja je ovako glasila:"U toku noći izaći ispred, postaviti zasjedu i
pokušati takve uhvatiti ili uništiti, a povratak zbog izrazito nepovoljne konfiguracije terena izvršiti u cik
zore ", odnosno da nebudemo uočeni od strane četnika.Nekoliko noći smo već izlazili, naišli smo na ugaženu
travu na nekim mistima ali nismo uspili nikog sresti.Čitavu noć bi posvetili traženju i znali bi više puta
mijenjati mista zasjede. Pretežno bi ležali u travi i promatrali područje ispred nas u povratku vidim da nešto
nije u redu sa desnom rukom, nisam ništa osjetio da me je ugrizlo.Osjećaj je bio takav kao da vam je netko
stavio granu drače pod pazuh i ruku nisam mogao približiti uz tijelo...Na opip je kao da vam je netko stavio
tenisku loptu ispod ruke. Boli sve više.....Dolaskom u svoju bazu, uzmem auto i odem do našeg doktora. Čim sam
stigao kod doktora odmah mi je rekao da se moram javiti u bolnicu na kirurgiju. Dolaskom na kirurgiju
doktor mi kaže ovako:"Moraš odmah na operaciju da ti to očistimo!!".Po završetku operacije vidim da mi je
spojena ona glupa sonda i iscjedak se cijedi u plastičnu kesicu....Dođe doktor i kaže mi ovako:"Noćas te je
ugrizao KRPELJ, i sad moramo sačekati par dana da se sve iscijedi...KATASTROFA, na kirurgiji sam proveo dva
dana, a skidanje punata (4) izvršio moj doktor u "Gaju", nisam htio ići opet na kirurgiju. Kako mala BEŠTIJA može
učiniti zlo.
 PRIČA TRIDESET I PRVA ILI "OSTALA OD JUČER"
ispričao: R.D.
Opis jednog OBIČNOG dana tijekom domovinskog rata.Poziv preko "Motorole"."Brate di si?".."Tu sam i pijem
kavu, noćas sam bio vani i idem leći:", odgovorim ja..."Ajde brate skloni se imam ih!!!!", reče on..."Za nekoliko
minuta tučem!!!!" odmah sam znao da ništa od spavanja tog dana. Jutarnu tišinu razbije zvuk tenkovskog
plotuna i malo pomalo uključu se u tjeku jutra sve topničke postrojbe uzduž bojišnice. Sa svih strana odjekuju
detonacije....Čujem "brata" da u nepravilnim razmacima tuče. Nema mira. Tražeći mog " brata" jedan dio
projektila uvik završi po nama...Sve je obavijeno prašinom svih mogućih boja oko nas.Kako se dan dužio tako se
intenzitet topničke vatre pojačavao..U više navrata kontaktirao sam "brata" i pitao ga kolko još,...kaže on meni
ovako:"Brate još malo!!", i tako je u više navrata ponavljao te riječi tog dana....Do popodnevnih sati nije
pristajao tući...U popodnevnim satima zove me i kaže, "Brate za danas gotovo!!" ..."Ok" kažem ja..Poprilično se je
smirilo i ja izađem da sve obađem i vidim načinjenu štetu.. Nakon otprilike jednog sata čujem "brata" da opet
tuče....zovem ga i pitam: "Jesi reka da je za danas gotovo!!!"....njegov odgovor i danas me nasmije a glasio je
ovako:"Brate to mi je još od jučer ostala granata u cijevi i nisam je mogao izvaditi, morao sam ispaliti!!!!"......koji
luđak ...... Pozdrav Cobrama.
 PRIČA TRIDESET I DRUGA ILI "PROGNANICI"
ispričao: R.D.
Tih dana nije bilo nikako dobro, svejedno napisat ću i nekoliko riječi o ljudskim tragedija tih dana...Kozjom stazom
kojom smo se ja i prijatelj kretali ugledam tragove između (škripelja, kamenih litica) tamo gdje je bila zemlja.Na zemlji su
se jasno ocrtavali krugovi ,veliki , manji i u sredini točka...promjera oko 4 cm.Spuštamo se u kanjon i gledamo doklen
možemo pratiti tragove...u kanjonu izgubimo tragove u travi.....nastavimo se kretati po kanjonu, i tad začujemo glasove
sa druge strane riječice....stari ljudi i jasno čujemo šta govore...Stari barba kaže ovako:"muč više Gospu ti j...m, tamo je
sigurno minirano ićemo još doli!!!" Sav njihov razgovor slušamo i polako ih pratimo sa druge strane, gledamo najviše
dali ih tko prati i dali iznad njih ima koga. Oni nas ne vide ,a bili smo od njih udaljeni najviše oko 30-tak metara.
Nastave se kretati pored riječice, mi ih pratimo sa druge strane...stane Barba i kaže:", evo ovdje ćemo prići rijeku"(Tu je
voda bila duboka negdje oko jednog metra ili malo više)...Barba je bio obučen u trliš sa nekom starom jaketom a stara
baka u onom fuštanu i nekim đemperom priko sebe a na glavi je imala šudar...Kažem prijatelju, :"priđi sa druge strane
žbunja i dobro gledaj litice iznad njih"...Zagazi stara baka u vodu i polako počme prilaziti, za njom ide i barba...riječica je
bila široka svega nekoliko metara.....kad su prišli riječicu krenu prema meni, ja sam bio u grmlju svega par metara od
njih....JAVIM im se....Barba odmah kod mene sklonite se otuda...kad su me vidili možete zamisliti koji su šok doživili....stara
baka onako jecajuči kaže:"Sinko moj morali smo sve ostaviti i otiči od kuće,svaki dan su nam kuću pritresali i nismo
mogli više izdržati(govori sve jecajući)..pokušam je smiriti onoliko kolko sam mogao....pitam ih dal još ima naših gori,
barba kaže ima još nekoliko ali i oni će sigurno u toku noći otići ako uspiju.Trevili smo u kanjonu još još jednog našega
ali nije tija sa nama ići ovamo, ali di je sad nezna, kaže barba....sve su mi u svega nekoliko minuta ispričali....zovnem
prijatelja da dođe,...idemo mi a ti ostani iza i polako nas prati dok ne iziđemo na sigurno misto, baki i barbi kažem ovako,
nema više pričanja ni plakanja dok ne iziđemo na sigurno misto....poslušali su....na vrhu sam izvjestio Zapovijednika i
zatražio auto da dođe po njih. Auto je stiglo na najbliže misto di je mogao doči i tu smo se pozdravili sa njima. Ja i
prijatelj smo se opet vratili u kanjon....u popodnevnim satima vidimo nasuprot (šina)sa druge strane riječice da se
grmlje pomiče...ugledamo jednog staroga sa bagulinom da stoji pored grmlja...javim mu se , barba brzo pođi prema meni i
netrebaš se bojati...kako je barba bio slabovidan i imao one debele naočale to je teklo veoma sporo...prišao sam i
pomogao mu da priđe na našu stranu....moj prijatelj je gledao iznad nas i štitio nas ako bude trebalo...kad smo prišli
sklonili smo se u grmlje i malo sa barbom popričali....tad ugledam bagulinu i onu zaštitnu gumu na njoj....pitam ga
ovako...barba jeste vi bili na našoj strani....kaže on meni ovako:"...e moj sinko ima već dva dana ja ovuda lutam i mislio sam
da je ovuda minirano pa sam se vratio u kanjon."...Tad shvatim šta su ostavilo tragove na zemlji između škripelja, od
zaštitne gume na njegovoj bagulini....u samu večer staroga smo izvukli iz kanjona i odvezli na sigurno... NE ponovilo se
nikad više.
 PRIČA TRIDESET I TREĆA ILI "ŽUTA MINUTA"
ispričao: I.K.
Dubravice ispod Brajkovića, kasno proljeće 1993, položaj RAK -12 128 mm. Uhvatila me žuta minuta, bilo mi
dosadno, sija u TAM-ića i vozim ga u krug. I tako se ja vozim i vrtim u krug kad odjednom istrči Đale isprid
kamiona i pokazuje mi rukom stani, stani. Ja ignoriram Đalu i nastavim dalje se vrtiti u krug, onda vidim Đale
uporan, ja stanem, ugasim motor kad ono okolo na sve strane padaju granate,a ja ih od buke od motora
kamiona nisam čuja... Eto šta ti je pravi čovik i zapovjednik, riskira je glavu za mene jer je zna da sam i ja uvik
riskira glavu za druge... Hvala ti još jednom Đale moj na tvojoj upornosti i hrabrosti, tvoj Kokila kako si me
uvik zva...
 PRIČA TRIDESET I ČETVRTA ILI "LJUBAVNE MUKE"
ispričao: R.D.
Dogovorimo se ja i prijatelj da izađemo na piče odmah tu pored vojarne u naš omiljeni kafić koji je odmah
pored nas, ali iza povečerja negdje oko 22:30.Odmah po izlasku iz zgrade vidim jednu skupinu vojnika na cesti
van ograde. Vidim da se svađaju a neki su se počeli čepušati ka pivci...Nisam imao vrimena ići okolo nego
priskočim ogradu...kad su me vidili odmah su se razdvojili.Prepoznam neke iz moje postrojbe , ove druge
neznam koji su.Pored na zidiću sjede dvije dvije cure i sve promatraju(za ovaj put ču ih nazvati Crna i Plava
) Mojima rečem da se vrate preko ograde u zgradu i idu u krevete a ove druge uputim prema ulaznim vratima i
da idu na spavanje...Stiže i moj prijatelj onako žurnim korakom prema nama...pita me šta je bilo ovdje...pojma
nemam kažem ja, vjerojatno uzrok ovih svađa sjedi tu na zidiću. Tad poznati (Brk), pristupi propitkivanju :"
Dobra veće cure...predstavi se , i pita ih što je to bilo tu..."Crna", odgovori...ma ništa mi tu samo sidimo...Kako
ništa seko , pa zašto plačeš,??? pita on....onako sve jecajući ona odgovori,:" PA JA GA VOLIM..".pita on
"koga?".....ona mu reče kako se vojnik zove, i onako kroz suze kaže mu ovako..."ja sam trudna"...."pa kako znaš?"
pita je on..."znam pokazao mi je TESX, ima sigurno već dva miseca.!!!"...pita on nju, "jesi li još seko sa kim
bila??"...""jesam !!""kaže, i počme nabrajati: "1,2...4,5,...8,9" itd....i svakom zna ime..""".PA KAKO ZNAŠ da je on
(Tata)!!!!!!???"...."pa lipo "odgovori ona, "JA GA VOLIM!!!" pita on nju ovako, "seko di ste spavali skupa??"....."tu doli
ima jedno groblje, tamo smo se sastajali""...."BAŠ LIPO tamo vas sigurno nitko nije ometa" kaže on...bilo je tu još
propitkivanja i mogu vam reći da nije bilo lako to slušati i ostati smiren ...nakon jednog vrimena kaže njoj
(Brk) ovako....ako sve bude u redu i beba se rodi najbolje će bit da date ime POB-a (Protu oklobna bitnica,).Kad je
to (Brk) rekao ja više nisam moga izdržati, crka sam od smija i samo sam mu reka ...."vrag te odnija i kolko
te"...pita ona njega, šta je njemu (meni)....ma pusti ga on je u kikiju on takve stvari nerazumi, ali ja sve to razumin,
kaže "Brk".....nisam mogao više izdržati i otišao sam nazad u vojarnu...slijedečih dana to je bila GLAVNA tema....u
ovakvim pričama obično ima sretan kraj , ali ja stvarno neznam kako je sve na kraju završilo....
 PRIČA TRIDESET I PETA ILI "INOVACIJE"
ispričao: R.D.
INOVACIJE oružja na BP...tijekom DR....DržeĆi položaj na jednom pravcu uvijek su se dešavala sporadična paljba
ali većinom kad bi položaj držao "Sin Materin".....Kad bih ga pitao šta se dešava, on bi odgovorio ovako....."To se
četnici boje i pucaju od straha".Većinom bi se takvi događaji dešavali noću ali pretežno kad bi on držao
položaj. Ma koji vrag se dešava uvik kad je on gori, puno puta smo se pitali ? Jedno jutro vojnik iz njegove
smjene mi reče ovako...."moram vam nešto reći ali nemojte da se sazna da sam ja rekao"...."Ok momče, idemo tamo
iza pa mi ispričaj"....ISPRIČAO mi je sve šta se dešava....Ajde sad momče unutra a ja idem gori nešto provjeriti
rečem mu..."Sin Materin" spava u krevetu .....Došavši gori provjerim sve bombe po položajima.....u šest bomba
nedostaje eksplozivno punjenje ili ima samo malo onoliko po unutrašnjem dijelu stijenke koje nije uspio
sastrugati ....Vratim se doli u bazu i čekam njegovu smjenu.....U jutarnjim satima povede on smjenu na položaj a
ja za oko pola sata za njim ...Došavši gori dođem i sidem kraj njega....uzmem par bomba i pitam ga ovako...kako je
moguće da su bombe ovako lagane, jedanu odvijem i pitam ga..."DI JE EKSPLOZIVNO PUNJENJE????!!!!!"....tad
započme njegova priča..."Ja sam to nožičem ostruga...Znaš onaj moj Luk i strijele što imam doli"..."znam"e to ti ja
ponoći pravim zvizdarije četnicima"..."Kako pitam ja ?"...."zavežem za strijelu eksploziv i kad pade pred četnike oni
misle da je netko uša u njihovo minsko polje i od straha počmu pucati"...koji luđak...Evo kako bi to radio...za
vrh strijele zavezao bi vrečicu eksploziva , ubacio bi unutra kapslu i par centimetara sporogorećeg štapina,
kad bi napeo Luk, vojnik pored njega bi cigaretom upalio fitilj a on bi odapeo prema četnicima.....zvuk se nebi
čuo nikakav sa naših položaja a sama eksplozija ispred njih nebi im dala mira. Kako bi padalo u njihovo minsko
polje oni su mislili da je netko aktivira minu ispred njih i od straha su pucali ispred sebe....koja si ti luda kažem
ja, ali više da nisi dira bombe po položajima....te bombe smo zamijenili ispravnim....Napominjem..OVO NIKAKO NE
RADITI....nije sigurno.
 PRIČA TRIDESET I ŠESTA ILI "ČOVJEK U CRNOM"
ispričao: R.D.
ČOVJEK U CRNOM (Kožna Čarapa)..... Zasjeda tijekom DR na današnji dan ....U popodnevnim satima dobijemo
informaciju a ujedno i Zapovijed za postavljanje zasjede....Informacija koju smo dobili glasila je ovako...Naši su
vezisti presreli razgovor između četnika i saznali da im nedostaje vode, sutra će pokušati doći na stari
zatonski vodovod i tu se opskrbiti vodom...ZAPOVIJED je glasila ovako...u toku noći postaviti zasjedu oko
vodovoda i spriječiti njihov dolazak... Sa vama će ići i nekoliko pripadnika SP "Jastrebovi" i oni STRANI
dragovoljci. Vaš livi susjed isto zna o čemu se radi i oni će držati livu stranu ceste....Čim se je smračilo krenuli
smo zauzeti položaj i oko 22 sata sve je već bilo spremno za zasjedu....čitavu noć smo promatrali cestu i
osluškivali dali ima ikakvih pokreta četnika..U sam cik zore vidim pored same ceste kako se šulja između smrika
čovjek u "CRNOM"....kako sam bio sa druge strane ceste nisam htio pucati dok nevidim o kome se radi....Uspio
sam ga pripoznati a on mene nije vidio.Upoznali smo se još iz samih početaka kad smo bili u "Punti"..Kad me je
vidio samo je viknuo...."NEPUCAJ ja sam VAŠ!!!!!!"....Pitam ga šta se šuljaš po smrikama ....Odgovori mi ovako, mi smo
sa ove strane ako bude trebalo....i tad bleka napravi glupost koju nisam očekiva....PRITRČI cestu prema
meni....OTKRIVENI SMO....Došavši do mene započme priču...Sinoć smo imali sranje, naša lada naletila na
protuoklopnu minu, jedan je momak poginuo a ova trojica su teško ozlijeđena ko zna hoće li se izvući ?
....nakon toga opet pretrče cestu nazad....Tad začujemo kako se pale tenkovi, započme minobacačka vatra po
nama...uključe se i tenkovi....kako smo bili pored objekta uletimo u podrum da se sklonimo....ja sam sjeo na skale
koje su vodile u podrum a prijatelj iz SJ "Jastrebovi" bio je u prostoriji "Lokala"....tenkovski projektil pogodi
Lokal a ja gledam di je prijatelj....Kad sam ga vidio izgleda je otprilike ovako...Kao da je netko uzeo vriću brašna
i istresa mu na glavu...Cili je pobilija od klaćade i prašine...Na sjevero-zapadnom zidu "Lokala" napravljena je
rupa otprilike jednog metra...taj cili dan trpili smo topničku pripremu ali četnici nisu pokušali nastaviti
napredovanje prema nama, valjda nisu više bili žedni...Ne ponovilo se.
 PRIČA TRIDESET I SEDMA ILI "MOJ SUSRET S NEČIM!!!"
ispričao: R.D.
U jutarnjim satima tih dana krenemo ja i prijatelj da malo osmotrimo četnike i da ako uspijemo vidimo gdje
držu položaje. Jedan dio smo morali propuzati da nas ne primjete. Kad bi se umorili samo bi se okrenuli na leđa i
tu prigušeno po jednu zapalili, dim bi skrivali puhajući u zemlju da se što manje uoči i da nas ne otkriju. Taman
smo zapalili i nastavili sa puzanjem prema četnicima."Stani!!!!" kaže meni prijatelj, "Pogledaj ovo!!" kaže mi...."Ma
koje???" kažem ja, a on podigne na ruci malo žicu da je vidim...."Minirano je ode!!!!" kaže mi..."Ajmo malo to
pogledati ali samo polako..." kažem mu ja...Prateći žicu dođemo do komada metala(tako je tad meni izgledalo), ni
ja ni on se sa tim do tad nismo susreli niti smo znali čemu služi. Pretpostavili smo šta je ali nismo znali." Ajmo
mi to poskidati i ukrasti im!!!!!" kažem ja...."Može!!" kaže on...Pretpostavili smo kako se aktiviraju ali nismo tad
znali. Evo kako smo to radili...kad bi došli do mine, jedan bi povukao minu u smjeru žice tako da bi mogli skinuti
minu sa kolčića a drugi bi odvezivao kraj gdje je bila vezana...pokupili bi kolčiće i eksplozivno punjene a žicu
samo namotali oko mine ....taj dan četnicima smo ukrali 4 potezne mine...kad smo se vratili u bazu objasnili su
nam o čemu se radi, i samo su nam rekli:" Koji ste vi luđaci !!!!, Nemojte više to raditi jer ste mogli naletiti na
mine koje su ukopane u zemlji!!!!". Slijedećih dana još je bilo takvih avantura ali smo se ipak držali malo dalje od
tih minskih polja. Sutradan smo prvi put na jednom mistu i jednu postavili ali smo napravili grešku, vezali smo
kraj žice za jedno grmlje i u toku noči vjetar je aktivira minu....Ovo ne raditi kuči...U sklopu BD susretali smo se
sa stvarima a o kojim nismo imali pojma tad u tom periodu DR.... ne ponovilo se.
 PRIČA TRIDESET I OSMA ILI "ZMIJE"
ispričao: R.D.
Ma kakvi četnici, nama su problem ZMIJE....tijekom DR....Kako se bližio ručak kažem jednom od momaka....uzmi
onu praznu kantu i skoči u selo napuniti je...kad stigne auto sa ručkom on će te pokupiti i dovesti
gore....Borbeni prsluk ti netreba ali ponesi pušku sa sobom...Te kante sa vodom su nam služile za osobnu higije i
po potrebi za kuvanje kave (50 l )...Uzme momak kantu i krene niz brdo, nije htio ići već označenim putem nego
prečacem...Nakon par minuta začujemo....."U POMOĆ"...zgrabimo puške i sjurimo se niz brdo...ugledam ga, stoji na
kamenoj gromadi i sve se onako obazire oko sebe....Brzo smo stigli do njega i ja ga pitam...Šta je bilo....Sve je puno
zmija odgovori on....Ma di pitam ja , nevidim nijednu ovdje...je je kaže on maloprije sam vidio nekoliko ovdje....Aj
ne paničari bez veze kažem ja, ali kako sam vidio da se je prepao rečem jednom vojniku (vojnik iz naših krajeva,
sa krša ), idi sa njim doli i idi prvi....Kad se kasnije vratite imat ćemo gore MP vježbu o ZMIJAMA....Po završetku
ručka slijedi kratko upoznavanje sa današnjom temom. Jedan od vojnika tad kaže....Nama nisu problem četnici,
nama su problem ZMIJE...Sa današnjim aktivnostima su upoznati i krenemo sa pravljenjem sigurnih (rašljica) za
lov zmija....Kako je taj teren bio poznat po izobilju zmija nije nam bio problem pronaći ih.....taj dan smo uspili
uhvatiti 3 zmije (2 poskoka i šarulju)...slijedeće jutro nastavljamo kažem ja, sve dok neizgubite taj strah od
zmija... Te uhvačene zmije smo pospremili na sigurno misto . Sigurno misto je ovako izgledalo ...Pri vrhu
plastične boce izbušili bi nekoliko rupica, na samo dno boce bi ubacili kamenčiće a za ukras bi dodali grančicu
koja je mogla uči kroz grlo boce, i naravno sa čepom od boce zatvorili (ko se sića, koristili smo boce od
MANDE)...slijedeći dan kako smo uhvatili i veče primjerke pristupilo se i skidanju koža sa zmija (Deranje)...Evo
kako bi se to radilo....Šipkom od puške bi naboli zmije sa donje glave u zemlju , nožom bi pažljivo razrezali od
glave do repa i jednostavno svukli kožu (koža nije smila biti oštečena jer im je trebala )....slijedećih nekoliko
dana svi su htjeli da imaju uspomenu iz tih dana . Od tih koža pravili su uspomene na te dane (ogrlice i
narukvice). Kože su se sušile razapete po dračama tu di smo bili . Po meni najlipša koža je bila od "kravusca",
velika sa onom kožom koja podsjeća na ljuske (ribe) a od nje se moglo dosta toga napraviti . Uvijek smu imali
nekoliko boca sa zmijama u pričuvi . Strah od zmija je RAZBIJEN.
 PRIČA TRIDESET I DEVETA ILI "ČETVERONOŽNI ČETNICI"
ispričao: R.D.
Tih dana noćni sati bili su izraziti napeti, na svaki šušanj nije se štedilo streljivo.Svi položaji bili su uvezani i
samo se čekao prvi metak da netko opali.Strah je prirodna pojava i nitko nije bio imun na strah.Svako
otvaranje vatre značilo bi i zauzimanje svih položaja koje smo držali i izlazak svih vojnika na položaje.Tišinu
noći poremeti puščana paljba sa našeg položaja. Zgrabimo puške u trkom do položaja. Stigavši do naših na
položaju , pitam što je bilo...."Evo četnika ispod nas pokušavaju nas opkoliti!!!!!" , kaže jedan od vojnika....Odmah
sam zabranio svako daljnje pucanje dok nevidim o čemu se radi..."Ubuduće nema više noćnog pucanja, a ako
sigurno raspoznate siluetu četnika koristite bombe a nemojte nikako otvarati puščanu paljbu jer tako
otkrivate svoj položaj i laka ste meta!!" kažem im ja...."Do daljnjeg nema više pucanja a ja ću sad sa svojim
prijateljem otići doli da vidim o ćemu se radi i vratiću se iz ovog smjera tako da nemoj da netko otvori vatru
po nama. Na položaju budite svi dok se ja ne vratim odozdo!!!", rečem im...Spustili smo se u kotlinu otprilike
gdje su rekli da čuju četnike...Našli smo ih podno jedne litice kako se odmaraju , i nakon jedno dva sata
vratimo se nazad na naše položaje...Vrativši se nazad samo sam im rekao:"Pucanja više nema a ujutro ćemo ići
zarobiti sve četnike doli u kanjonu , ostatak ekipe na spavanje a vi koji ste na smjeni bez da vidite sigurnu
siluetu nema više otvaranja vatre!!!2....Ujutro odaberem petoricu koji će ići samnom doli u kanjon a svi ostali
moraju biti po liticama da nas štite ako što krene naopako, rečem im ja i sa svojim timom krenem u
kotlinu....Pokušali smo ih OPKOLITI ali to nije bilo baš lako, isuviše su bili prepalašeni i jedva smo ih uspjeli
usmjeriti na jednu stazicu koja je vodila van kanjona...Nekako smo uspjeli i "četnici " su počeli surađivati, nije
bilo lako ali ipak smo uspjeli ....kad smo izašli van kanjona imali su naši što i vidjeti, svi su se smijali ...."Šta se
smijete pitam ja, cilu noć vas napadaju ,a vama je do smija???" Čekao nas je dug put do njihovog "Zatvora" (Š.S)
oko 4 kilometra od našeg položaja...cili dan smo izgubili dok zarobljenike nismo doveli u Zatvor...Tog juta
"zarobili " smo stotinjak (brdatih, cicatih, rogatih ) "četnika" . Čijoj su postrojbi pripadali nikad nismo saznali
a to nam nije bilo ni bitno, bitno je bilo da smo uspjeli spriječiti njihove noćne diverzije na naš položaj.
 PRIČA ČETRDESETA ILI "RADARI"
ispričao: R.D.
RADARI, neznanje tijekom DR.....Kako smo tijekom DR imali jedino sredstvo veze(Motorole) po položajima u tom
periodu rata iste smo koristili kad bi bila potreba za tim....Dešavalo nam se da prilikom palenja motorola a
naročito dok bi razgovarali da nas zaspu projektili svih topničkih kalibara . Uvijek smo mislili četnici nas
prisluškuju i kad bi počeli razgovarati uvijek bi po nama zasule granate....znali smo da je to zbog motorole ali
nismo znali kako to rade ?.....Jednom prilikom iza toga susretnem se sa jednim časnikom HV (bivše vojno grlo) i
pitam ga ovako....daj molim te pojasni mi kako nas četnici otkriju preko motorole i gdje smo na položaju, kako
nas nađu....on se samo nasmije i kaže mi ovako....Znate da imaju radare a ja ću ti sad to pojasniti kako to
rade...Ako ispred vas nema nikakva zapreka oni na svjetlosnoj tabli od radara uhvate signal.....taj pravac
označe na tabli sa pravcem, od svoje točke prema pravcu hvatanja siglala.....to razumin kažem ja, ali kako znaju
di se mi nalazimo pitam ja ?...pa lipo kaže on...ako imaju radar livo ili desno od radara koji je uhvatio vaš signal
on isto povuče pravac signala i tamo di se pravci sijeku je vaše misto di se nalazite....Koje sam tad svece
privrnija....Vratim se u svoju bazu i informaciju koju sam dobio podijelim sa prijateljima....TAD POČIMA ONO
ZANIMLJIVO....sutradan samo išli zauzeti neka nova mista....imali smo 4 motorole, ali kad sam rekao da ih uzmu
nitko neće . Ma ne dolazi u obzir da ih nosimo kaže jedan....jeste normalni kažem ja daj uzimajte ali ih nemojte
paliti osim ako nešto nepođe krivo....na moje inzistiranje ponijeli su motorole, ali garantiram da ih nisu
palili ....danas kažem da o tim stvarima pojma nemam kako onda tako i danas.
 PRIČA ČETRDESET I PRVA ILI "OTPUST"
ispričao: R.D.
Tih dana znalo nam se desiti da smo u stisci sa vojnicima i bilo bi dana da su vojnici do zadnjeg dana bili na
BP....Evo kako bi to izgledalo....noć prije skidanja obično nije bilo spavanja, noć bi se provela u raznim pričama i
doživljajima...Bilo bi tu svega od smija do plača....vojnik koji je odlazio bio bi sav sretan ali nekako i tužan zbog
rastanka sa prijateljima...Svi bi čekali kad će se svanuti da momak ode svojoj kući....Ujutro kad bi se razdanilo
bilo bi i previše dragovoljaca tko će kuvati kavu, svi su nekako želili da što više vrimena provedu sa prijateljem
koji odlazi...Jutro je služilo za pospremanje opreme vojnika i za razmjenu adresa između prijatelja...u očima
vojnika vidjela bi se tuga ....čekali smo uz kavu da ugledamo auto koje dolazi po vojnika....svi su znali kako
izgleda OTPUST vojnika na BP....Kad bi u daljini ugledali auto slijedila bi zapovijed...."Posrojavanje u
vrstu"....vojnici bi se postrojili ali samo sa osobnim naoružanjem...vojnik koji bi odlazio bio bi ispred vrste na
jednoj strani a ja na drugoj....Tad bi se obratio vojniku sa otprilike ovakvim riječima...Zahvaljujem se vojniče na
časnom služenju Hrvatske vojske, svoje si zadaće odradio na ponos i diku svim pripadnicima postrojbe i svojih
roditelja...IDI svojoj kući i budi ponosan što si služio u 113 pbg....nakon toga vojnik bi uzeo svoje stvari i
krenuo polako niz brdo....vrsta koja je bila postrojena polako bi se pomicala kako se on spuštavao prema
podnožju...Nekako su ga svi htjeli što duže vidjeti...Suze na očima vojnika nije lako skriti...Ne ponovilo se
NIKAD i NIKOM VIŠE.
 PRIČA ČETRDESET I DRUGA ILI "OPRAVDANO ODSUTNI"
ispričao: R.D.
Odlazak na vikend, prvo PIJANSTVO.....tijekom DR....Kako je grad i njegova okolica često bio pod topničkom vatrom
bili smo dislocirani van grada ajmo reći ovako , (na sigurnije misto) iako ni to nije bilo baš sigurno.U večernjim
satima tog dana očekivali smo vojnike da se vrate sa vikenda. Na vikend su odlazili u strogo kontroliranim i
organiziranim uvjetima jer je i ostatak Lijepe Naše bio izložen strahovitoj agresiji četnika.Odlazili bi autobusom i u
povratku bi vozač autobusa znao gdje će ih u povratku sa vikenda pokupiti (u kojim gradovima i na kojim mistima).
Negdje oko 23 sata dođe vojnik i sav onako zadihan kaže...."stigli smo ali ima nekih koji nemogu hodati
ovamo...kako pitam ja...ukomili su se i eno ih pored puta leže i nemogu hodati."....kako je auto bilo odmah ispred ja i
prijatelj odvezemo se da vidimo o čemu se radi....Imali smo šta i viditi ...neznam kako bi to opisao. Znam samo da
takvo što u životu nisam vidio ....jedan broj vojnika je bio pored njih i pomagao im u nevolji .lOstavim prijatelja
pored njih a ja se vratim do telefona da izvjestim službujučeg i da vidimo šta napraviti...kad sam mu opisao kako to
izgleda rekao mi je ovako....digni vozača kamiona i odmah sa njima na HITNU POMOĆ , a ja ću ih izvjestiti da
dolazite...AVANTURA započima .....kad smo ih ukrcali u kamion mogu samo kazati da su one sidalice u kamionu bile
jako uske . Došavši na HP čekao nas je doktor i par sestara...Momci koji su ih ozada čuvali otvorili su zadnja vrata
od kamiona. Doktor je ušao u kamion i kad je vidija samo je reka..."PA ŠTA JE OVO, kako se ovo desilo.??"...Ja mu kažem
ovako..."evo upravo sad su se vratili sa vikenad".Izađe on van kamiona i kaže ovako...".idite odmah doli na INTEZIVNU
NJEGU a ja ću ih zvati da otvore vrata i sačekaju vas isprid"...Ispred odjela su nas čekali doktor i sestre sa
odjela.Pomogli smo da ih se unese na odjel ali na nosilima .Miris koji je bio ozada u kamionu neču ni opisivati ..Kad
smo ih unili unutra mi izađemo van odjela na hodnik...Izađe doktor van i pita me ovako...."jeli ovo njima PRVO
PIJANSTVO kad su u ovakvom stanju...pojma nemam doktore , maloprije su se vratili od kuče, "odgovorim ja...dok smo
bili isprid vidimo da i sa drugih odjela stižu sestre da pomognu u nevolji . Nakon jedno 4 sata izađe sestra vani sa
njihovim uniformama u vrićama za smeće..."evo vam uniforme a kad budu gotovi donesite čiste uniforme kaže ona,
kod njih su ostale samo čizme a njihove osobne stvari svakom su ispod kušina ". Sutradan nas izvjestu da su momci
spremni na povratak u postrojbu...Donijeli smo im čiste uniforme ...Uđem u sobu kod njih a ono svi pokriveni
lancunom a bogami samo im se oči vide (ispod lancuna goli ka od majke rođeni) Par sestara oko njih paradira .
Sestre se nekao smiju ali njima nije bilo do smija ...Momci evo vam uniforme , obucite se i idemo nazad, kažem ja i
izađem vani...nakon nekoliko minuta izađu vani i seste, i jedna kaže ovako..."Ako mi budemo unutra dok se oni budu
oblačili neće se do sutra obući od srama", i malo se nasmiju ...Njega koju su tu dobili izledala je ovako KUPANJE,
ISPIRANJE ŽELUCA i INFUZIJA koliko se sićam . Za taj tretman svatko je dobio i opis kolko je to koštalo...mislim da je
cijena bila oko 1100 kn...Ovakve stvari svrstajemo u kategoriju OPRAVDANO ODSUTNI, zbog zdrastvenih problema
Ovakve stvari ne preporučam raditi kući. Pijanstvo se po meni razlikuje samo u BOCAMA.
 PRIČA ČETRDESET I TREĆA ILI "TARAŠ"
ispričao: R.D.
....Jedno od najlipših stvari koje smo radili kao mulci blo je odlazak u taraš. Znali smo uvik po selu di su
najbolje trišnje, šipci, ili ostalo voće i povrće. Znali bi ponekad leći u griblju i pobrstiti sve mlade biže u
vrtlima susjeda. Od svega nam je bilo najdraže sutra slušati susjede kako privrću sve "Svece" od muke. Bili su to
nezaboravni dani naše mladosti, i ti dani imali su svoje posebne čari. Jednom prilikom tijekom DR ukaže nam se
prilika da idemo u Taraš...Kakvi bi bili kad se nebi prisjetili kako smo to radili u mladim danima ....Kako nam
misto TARAŠA nije bilo baš blizu uzmemo auto od jednog našeg prijatelja . Sa tim voćem do tada nismo se baš
susretali i nismo imali pojma kako se beru . Sa sobom smo ponijeli i par vričica od krumpira da uberemo malo i
za ostatak ekipe. Auto smo ostavili pored ceste zaklonjen na jednom makadamskom putu. Nočna tišina bila je
idealna za taraš . Na samoj plantaži ugledali smo krov od kućice (vjerojatno je tu bio čuvar), i sve smo onako u
mraku pažljivo radili da nas se ne otkrije.U mraku smo napipali plodove i odmah se dali na posal smile
emotikon . Kako nismo znali kako se beru mi smo samo više trgali plodove sa grana. Vrećice su bile pune i mi
smo se zadržali oko stabala da još malo uživamo u plodovima . KATASTROFA ....u kućici se upali svjetlo i čujemo
da netko ima unutra...Zgrabimo vrećice i onako u mraku pojurimo da se što prije udaljimo od kućice..Jedan od
nas trojice bio je popriličnih tjelesnih gabarita i nije vidio kanal od navodnjavanja . Začujemo samo kako je
upa u kanal za navodnjavanje . Uz prigušeno smijanje izvukli smo ga van i nastavili put prema autu . Kad smo
stigli u bazu većinom su svi spavali a voće smo ostavili u gepeku auta. Taj dan smo imali neke druge zadaće i na
voće smo zaboravili.Sutradan u povratku prijatelj otvori gepek , kad ono milioni mušica na voću. Nemoš
virovati kako se voće može tako brzo kvariti.Malo se uspilo od toga iskoristiti. Za sve koji budu nekad išli u
TARAŠ evo informacije. MANDARINE se pažljivo beru tj. nesmi se oštetiti plod mandarine prilikom berbe jer je
podložan napadu mušica
 PRIČA ČETRDESET I ČETVRTA ILI "OSA"
ispričao: R.D.
Kategorija VJEROVALI ILI NE....tjekom DR....Stigne jedan prijatelj isprid moje baze autom i kaže ovako..."Evo sam ti
donija jednu igračku"....ma šta kažem ja...Otvori on auto i izvadi komad cijevi i dade je meni (tako je meni
izgledala)...šta je ovo pitam ja ?.... To ti je stari za tuĆi avione kaže on i izvadi 3 rakete iz auta....Pa kako se sa
ovim rukuje, pitam ja....Jednostavno kaže on i počme objašnjavati....sa rakete skineš poklopce i natakneš ozada
na cijev, tu su ti ciljnici i kad naciljaš u avion opališ raketu....sama raketa će nači cilj i sa ovim se teško može
promašiti... SRIĆA moja što taj dan nije bilo naleta aviona .Čak smo kad je on otišao stavili raketu i čekali dali
će taj dan koji preletiti iznad nas...Kako sam u tom periodu bio dosta nepovjerljiv ja uputim jednog prijatelja
predvečer da dovede jednog našeg koji bi mi mogao još malo bolje objasniti to oružje...Kad je stigao kod nas
odmah je pitao odaklen nam "Osa"....ja mu kažem da je jutros donija jedan naš....Ajde pojasni nam kako se sa tim
barata, i ujedno mu kažem što nam je ujutro reka ovaj što nam je donio "Osu"....kad je čuja šta sam mu rekao
samo se nasmija i rekao..."On nije normalan, triba ga odmah streljati "...Odmah nam je rekao o čemu se radi i
kako se korist oružje.Malo kasnije zaleti se autom do kuće i donese nam upute o korištenju oružja. Tko se siča
ono izdanje (bivše vojske) za uporabu protuoklopnih sredstava, (Debela knjiga za zapovijednike
desetina)...Ostali su samo komentirali ovako...Ma koji luđak šta nam je jutros govorija, on nije normalan . Ovo
je bilo na današnji dan 91 ...kako znam pitat ćete...jednostavno jer za dva dana smo išli u napadna djelovana na
jedno susjedno selo koje je bilo privremeno okupirano na našem pravcu....nakon nekoliko dana sam sreo
prijatelja koji mi je onako "Lipo" objasnija oruže i pitao ga za to...on mi je samo rekao ovako....i meni su tako
objasnili ...... Niko ne kaže da se "Osom" nemogu tući avioni , ali parkirani na pisti
 PRIČA ČETRDESET I PETA ILI "HISTERIJA"
ispričao: R.D.
Prilikom vraćanja autom u našu bazu na cesti ugledamo zgaženu lisicu. Stanemo da pogledamo kako izgleda i
kako nije bila puno oštečena odlučimo je ponijeti ..Stigavši u bazu padne nam napamet kako da tu noć
uljepšamo . Većinom su svi već bili po sobama i spavali.U tišini noći kujemo plan za tu noć .Lisici sa špagom
privežemo zadnje noge i donesemo je do ODREĐENIH vrata sobe . Konopčić sa kojim je Lisica bila privezana
prebacimo preko štoka vrata tako da je Lisica visila gravom prema dolje posred vrata . U tišini napustimo
misto i odemo u svoju spavaonicu . U sobi smo pričali ovako...biče ujutro smija kad otvori vrata . PREVARILI smo
se . Nije ni prošlo pola sata začujemo vrisku, Histeriju ni sam neznam kako bih to opisao .....Na NJENU histeriju
svi smo izašli iz soba...Neki su bili u samim gaćicama ...Ona je tu stajala i vrištala iz sveg glasa...Praveći se da
pojma nemamo o čemu se radi mi smo je tješili . Kako su svi bili u hodniku onako polugoli ja im kažem
ovako....Kako vas nije SRAM izači tako polugoli vani . Kasnije smo tu lisicu bacili vani. Otišli smo svi na spavanje
po svojim sobama .Neki se spavali a neki vjerojatno NE .Nikad se nije saznalo tko je tu noć uljepša. Jedino ako
sad pročita saznati će . Ovo ne raditi KUĆI, zbog srčanih problema.
 PRIČA ČETRDESET I ŠESTA ILI "ZAMALO"
ispričao: I.K.
08.10.1991. na dan kad smo oslobodili selo Gaćeleze.. Akcija je u toku, šalje mene zapovjednik 3 voda Anton P. da
vidim di je 1 i 2 vod naše 1 A Satnije, da ih pronađem. Spuštam se sam sa čuke i idem prema cesti, nemam pojma ni
di su četnici i JNA, ni di je 1 i 2 vod naše satnije. Kad odjednom ugledam dvojicu na cesti u smb jaketama i sa
četničkim-JNA kapama na glavi. Jedan od njih vadi nož, a drugi viče : Šta je bre ustaše došli da se predate ?..
Taman htio da se bacim na tlo i pokosim ih automatskom puškom zbrojovkom kad im prepoznah lica. To su bili
moji suborci pripadnici 1 A Satnije koji su se htjeli našaliti samnom od veselja šta smo oslobodili Gaćeleze
nakon tri tjedna srpske okupacije... Srećom pa se šala nije pretvorila u tragediju.. Četnici i JNA se povukli iz
Gaćeleza u Dragišiće...
 PRIČA ČETRDESET I SEDMA ILI "IGRE BEZ GRANICA"
ispričao: R.D.
(topovski ćorci)....tijekom DR....Nakon više puta odgađanih akcija dobijemo zapovijed za napad. Razlog
odgađanja je bila prijetnja četnika da će pobiti sve Hrvate u tom selu ako mi pokušamo osvojiti selo (takvu smo
imali informaciju).Na današnji dan baš negdje oko ove ure krenuli smo na izvšenje ove zapovijedi. Kako smo
znali njihove položaje i gdje su im smješteni grudobrani i puškarnice razdvojili smo ekipu u timove....Tad sam se
prvi put imao IC uređaj ali jako loše kvalitete...Mogao je malo poslužiti ali pod idealnim kutom gledanja....sve u
svemu tad beskorisno.U tišini noći najviše smo se bazirali na osluškivnje i moguče pomicanje četničkog
ljudstva po vrhu brda.Kako nismo uočili nikakvo pomicanje zaposjeli smo njihove položaje i onako u mraku
čitavo brdo pretraživali. Ta noć nikako svanuti, a da je bili zapaliti jednu spasili bi se bili.U daljini iza našil
leđa začujemo tad našu artiljeriju. Nekoliko plotuna i desno od nas po selu počmu padati projektili. Čujemo
njihov let i fijuk ali bez detonacije. Mi nismo tražili NIKAKVU topničku pripremu. Nakon još nekoliko plotuna
povučem se malo nazad da mogu upaliti motorolu i pitati što se to dešava.Pitam zapovijednika tko puca i
zašto?...Naši odgovori on....Pitam ga jeli čuje topove kad opale...Da odgovori on...A jeli čuješ detonacije od
granata...Ne odgovori on....E,pa lipo im reci da sa tim prestanu jer meni netrebaju niti sam ja tražio
pripremu...Topovi su utihnuli nakon tog poziva....U cik zore ugledamo jedan auto (fićo) kako staje na samo
raskršće. Iz njega izađu dvojica četnika sa puškama...jedan je imao AP ciganku a drugi neku niklovanu (sjajnu)
pušku. Kako nisam smio pucati odlučim da ih pokušamo uhvatiti bez pucanja. Razlog zašto nisam smio pucati je
taj jer nismo znali šta je sa našim življem u selu. Kako je fićo i dalje stajao na raskršću ja i nekoliko mojih
spustimo se do kuća da ih pokušamo uhvatiti...Čim smo stigli do kuće imali smo šta i viditi...ispred kuće pusta
oprema vojnika i sve poredano ispred kuće na betonu...Mojima pokažem šta im je činiti i tko pokriva koji prozor
i vrata (misleći da smo ih našli na spavanju u kuči) . Tad pored nas polako prođe fićo cestom prema selu. Pustili
smo ga da prođe jer smo mislili da u kući svi spavaju. Kad su svi bili spremni za napad ..DAM ZNAK...ja sam bio na
ulaznim vratina kuće...Moj prijatelj koji je bio pored mene opali rafalom posred vrata i tad me jedan komadić
od košuljice pogodi u desnu stranu lica...(Mogu vam reči da je bio vruć ).Unutra u kući NITKO.Koje sam onda
svece privrnija. Livi naš susjed počeo se spušati prema selu. Tu smo se malo zadržali dok oni nisu večinom snaga
sašli u selo...Tad sa raskršća začujem..."Stani pucaću!!!!!"...okrenem se i vidim jednog starca kako prelazi preko
ceste...Samo sam im viknuo nemojte pucati ja ću to riješiti...Našao sam ga u podrumu kuće , sideći pored jedne
bačve. Znao sam tko je...i samo sam ga pitao gdje su naši civili...rekao mi je di su....Njemu sam rekao da ne izlazi
vani i da če ga moji pripaziti dok se ja ne vratim....Tad sam se spojio sa dvojicom bojovnika iz A satnije i mi smo
žurili da što prije stignemo u drugu polovicu sela. Ima toga još ali drugom prilikom.
 PRIČA ČETRDESET I OSMA ILI "NJIHOVA HRABOST"
ispričao: R.D.
Nešto o "HRABROSTI" tih pomahnitalih četničkih horda...Nastavak tog dana....tijekom DR......Bilo nam je bitno
da što prije stignemo u drugi dio sela i nedozvolimo da se četnici vrate i učinimo sve da zaštitimo naše
stanovništvo. Stigli smo na raskršće (autobusno stajalište) ja i dvojica prijatelja iz A satnije.Znao sam
otprilike gdje su Hrvatske kuće i gdje bi trebali biti naši civili. Na jednoj od tih kuća ugledamo odškrinuta
vrata i vidimo da ih je jedna žena zatvorila. Došavši do te kuće pokucam na vrata...Nakon malo vremena jedna
žena malo otvori vrata i onako sva u strahu pita što treba...Kažem joj ovako..."Nemate se čega bojati stigli smo
u selo i četnici se neće vratiti"...Kako je bila sumnjičava rekao sam joj kako se zovem i iz koga sam mista....Ona
nama kaže ovako..."Dico moja rekli se da će se vratiti i bolje vam je da odete!!!", nekako sve u strahu kaže..."Nema
bako više straha neće se oni više vratiti !", rečem joj ja. Pitam je koja je kuća od jednog našeg prijatelja koji je tu
isto bio u selu čitavo vrijeme okupacije...Rekla mi je koja je od tih kuća.Krenuli smo prema kući
prijatelja...Došavši do te kuće ugledao nas je i odmah sam mu zapazio suze u očima , neznam kako to
opisati...Suze radosnice što smo došli ali nekako još je prisutan strah od povratka četnika. Sa svim nas je
odmah upozna, bitno je da su naši svi živi i zdravi. U tom svom LUDILU tog dana zaboravio sam motorolu koja
mi je ostala na početku sela.Nije bilo druge nego žurno stiči do motorole. Pitam ga dali imaš kakav motorič
da mogu otiči do svojih....Nemam ja ali ima jedan tu doli i reče mi o kome se radi...Znao sam o kome se radi i di
mu je kuća....stigavši do njega pitam ga ovako..."di ti je motor?"..."eno ga isprid kuće!!" kaže on..."izađi vani i upali
ga"!! kažem mu ja...kad ga je upalija sačekam da uđe u kuću i zatvori vrata...Došavši do raskršća vidim dim od
tenka negdje ispod groblja (njihovog) a tu je bio i makadamski put koji je ispd brda vodio prema istočnom
selu.Kad su me ugledali zapucali su tenkom prema meni a kako sam bio na motoriću nije to baš bilo lako
pogoditi....sa moje live strane u polje udari granata i tako još jednom dok nisam proša čistinu puta...još su
jednom pokušali pogoditi ali nisu uspili...čitav taj put motorićom pokušavali su me pogoditi...zadnji njihov
pokušaj bio je kad sam stigao na početak sela, granata je pogodila u samo raskršće putova a ja sam skrenuo
lijevo iza prve kuće. Dočepao sam se motorole, koje olakšanje ...Naši minobacači odmah su ga poklopili. Tenk
koji je pucao po meni bio je pratnja kamionu koji je se trebao vratiti u selo i pokupiti još neka stvari...Nije im
bilo druge nego se tu na bilom putu okreniti i pobiči nazad. Pobigli su u pravcu susjednog sela.U tom selu
imali su još 7 tenkova raspoređenih po selu ali nisu imali hrabrosti. Zašto sam ovo napisa, evo pojašnjenja...Uz
svu tu silnu tehniku koju su imali nisu nikad imali hrabrosti za nešto više učiniti. Te bradate spodobe
koristile su smo izrazitu premoć u oružju i ljudstvu da učine štetu, a kad bi naišli na otpor bižali su da ih se
nije moglo stići.
 PRIČA ČEDTRDESET I DEVETA ILI "HUMANIST"
ispričao: R.D.
Da napišemo nešto i o HUMANIM aspektima .....tijekom DR....Isti taj dan u popodnevnim satima izvršim obećanje
koje sam dao onom istom starcu kojeg su moji čuvali dok se ja ne vratim....Na tešku muku je pristao da uđe u
auto i da pođe samnom, nekako se nećkao napustiti kuću. Na moje inzistiranje pristao je da pođe samnom.
Stigavši ispred moje kuće odmah su se susjedi okupili. Svi su tog starca poznavali,potekla je tu i pokoja suza
dok su sa njim pričali. Kako je moj stari tu bio, pitam ga dali ima broj od njegovog sina u gradu....Imam kaže moj
stari...Otiđi na telefon i nazovi ga da dođe odmah u selo po njega, kažem ja....Dok smo čekali da sin dođe po
njega starome smo dali da nešto pojede i svi su susjedi sa starim pričali....Nakon jednog sata stigne auto ispred
moje kuće......Kad je izašao iz auta pitam ga ovako...."čuj da te nešto pitam, reci mi di ti je sin"??..."Otišao je on već
odavno u Srbiju"...."Di? kod koga??", pitam ja..."živi u Beogradu kod rodbine." odgovori on..."Baš lipo" odgovorim
ja, "ajde idi gori i odvedi staroga svojoj kući!"...Kad se je stari spustija do auta i ušao u auto ja tad rečem ovom
što je došao autom...."Hoćeš da ti ja rečem gdje ti je sin?"...Odmah je zanimija od straha...."Jutros smo se sreli na
jednom mistu, imao sam neke druge obaveze i nismo stigli popričati!"..."Samo da ti kažem on je u četnicima i
jutros je bio u selu!!!"...Kad sam mu to rekao samo je ušao u auto i otišao u pravcu grada...samo da
pojasnim....Onaj fićo koji je to jutro bio na raskršću vozio je njegov sin i imao je AP ciganku...Tko zna o kome se
radi bez imena molim....Moj pokojni djed i taj stari bili su kumovi, i uvjek smo se tako zvali...DO TADA, poslije
toga dana NIKAD.
 PRIČA PEDESETA ILI "LOVAC NA TENKOVE"
ispričao: R.D.
Tih dana izvjesti nas zapovijednik da će u blizini nas biti postavljen "Lovac tenkova" i da sa njim dolazi posebna ekipa.
"Nemojte raditi ništa dok on nebude postavljen na svoje misto.Moraju ga postaviti i izgraditi skonište da mogu
uništavati tenkove ,za par dana sve će biti gotovo." kaže mi zapovijednik...."sve ok!" kažem ja i mene zanima kako to
čudo izgleda. Radovi za postavljanje tog "Lovca" odvijali su se u sami sumrak a dio i noću. Nakon par dana "LOVAC" je
postavljen...Ja i nekoliko mojih prijatelja izjutra idemo vidti kako to "Čudo" izgleda.Vidjevši tu cijev nismo mogli
virovati kolika je i sve ga nekako začuđeno gledamo. Iza nas na cestu oko 200 metara stigne auto i iz njega izađe
dvojica meni tad nepoznate osobe. Došavši do nas jedan od njih kaže ovako..."E sad će da vide kako će da ih tučem!!",
sagne se prema cijevi i poljubi cijev "Lovca"....Dosta stvari nismo ni razumili što je rekao , njegov razgovor tad nije
bilo lako razumiti ni odgonetnuti...Malo nakon toga mi se vratimo na svoje misto...Nakon jedno sat vrimena dođe
do nas isti taj kojeg tamo nismo ništa razumili...pita ovako, ko je ovdje "Komandir?"(Komandir, njegov naučen izraz
)...."Ja!!" odgovorim mu ...."Pa kako vam je ovdje sve neuredno?"" pita on, "Ovo morate sve okolo počistiti!!". "Na koga ti
mi ličimo na "Škovacine"??" kažem ja, "Nemamo mi vrimena za takve stvari ,a spusti se malo niže pa vidi kako sve izleda!!"
(Sve uništeno ) ..."Čuj da te nešto pitam?" rečem ja ..."Tko je odredio misto "Lovca" za tući tenkove??"..."JA!!" odgovori
on...."Nije vam to misto pametno!!" kažem ja, "Tu ste ka u "Škartocu" i budite sigurni da odatlen nećete baš puno tući
tenkove!...Ako hoćeš pokazat ću ti idealno misto iznad nas, gori imate širok bili put i tog "Lovca" možete gori
postaviti i imat ćete sve ka na dlanu.Imate i nekoliko prirodnih zaklona i neće vam biti problem gori postaviti
"Lovca"!!!""."A NE NE!!", odgovori on, on mora biti na cestovnom pravcu da može uništavati tenkove..."OK kako hoćete,
ali samo znam da ćete dobiti "paštu isusovu " tu di je "Lovac" i neće baš puno moći tući tenkove. Odozgo čitavu cestu
kao i selo vidite kao na dlanu ali radite kako hoćete." Nakon nekoliko dana uočimo pokret tenkova prema našem
selu , raspoređivali su se na maloj uzvisini (njihovo groblje) ..."Lovac" je bio spreman....prvi put opali "Lovac", onaj
"KRISTALNI ZVUK" prvi put tad čujem, pogodi odmah podno tenka možda jedno desetak metara ispred tenka, još dva
put u "Ništa" ali dosta blizu...Ja sam se popeo na uzvisinu iza sebe tako da mogu gledati i tenkove i "Lovca"....Tenkovi se
samo spuste u podnožje, tu na cesti su se primirili i nisu više pokušavali krenuti prema uzvisini (Njihovo
groblje)...."Lovac" ih nije vidio ali ja ih vidim sve što rade....Nakon otprilike pola sata začujem prvi fijuk njhovih
granata, sve oko "Lovca" u prašini...Kako su ih odmah našli , naši su momci trpili silovitu topničku vatru.Nema tog
topničkog i raketnog oružja kojeg nisu trpili naši momci....nije bilo nikakve šanse da mogu uzvratiti vatru...jedino
što su mogli tad je bilo, zavući se u skloniše i umiriti se. Ja sam imao priliku sve gledati i promatrati....kolko sam tad
puta reka koja budala i di je reka da postave "Lovca"...I danas smatram da onaj tko je to misto odredija za "Lovca" nije
razmišlja o posljedicama...Jedini dio di je "Lovac" mogao viditi tenkove je upravo to misto ako se budu uspinjali, sav
ostali dio cestovnog pravca nije mogao viditi...Ne ponovilo se nikad više.
 PRIČA PEDESET I PRVA ILI "MRŠAVKO"
ispričao : I.K.
Gaćeleze - listopad 1991. Držimo položaj na čuki poviše Gaćeleza. Nas trojica na vrhu čuke, ostatak 3. voda naše
1. A Satnije nama iza leđa u pripravnosti. Mjinjamo se svaka 3 sata po trojica na čuki. Odjednom vidimo ide
prema nama nekoliko tenkova JNA uz pratnju pješadije JNA i četnika. Javljamo zapovjedniku voda Antonu P.
preko motorole da idu na nas konzerve i mravi iz pravca Dragišića. Zapovjednik kaže maknite se sa čuke gori
ste direktno na udaru. Moji suborci se odmah spustili po zapovjedi, a ja malo ostao da pokupim puškomitraljez
M-72, ručni bacač M-57 i nosač sa barutnim punjenjem i kumalitivnom minama za ručni bacač, stavio šljem na
glavu i samo šta sam skočio sa vrha čuke direktan pogodak tenka. Zaprašilo me, u ušima mi sve zvoni, zuji, buči,
još je par tenkovskih granata preletilo preko mene i eksplodirale iza vrha čuke.. Naše topništvo naše 113. je
počelo pucati po tenkovsko-pješadijskoj koloni JNA i četnika koji su se povukli nazad u Dragišiće... Ja se spustio
sa svom opremom na sebi na dnu čuke di je bija ostatak našeg 3. voda 1.A Satnije. Zapovjednik voda viče na mene,
posli mi se ispričao, vikao je jer se pripao za mene, mislio je da sam poginuo jer je on i mnogi moji suborci vidili
mene na vrhu čuke i kad je tenkovska granata pogodila čuku a nisu vidili kad sam skočio.. Nakon 3 - 4 tjedna
kasnije sam bio kod zapovjednika na večeri u stanu gdje mi se opet ispričao šta je vikao na mene, a da sam ja
riskirao glavu zbog naoružanja u slučaju četničkog proboja... Inače imao sam tada 19 godina i bija još veći
mršavko nego danas..
 PRIČA PEDESET I DRUGA ILI "GLISIRANJE"
ispričao: I.B.
Iz mirne novoosvojene Minerske Bore i ja se uputili na slapove sa gumenjakon, jer oslobođen je Nos Kalik i
triba privozit ranjene i ekipu. Dobro, aj na par dana...! Kurac ostali tamo do MIljevaca, dan za danon, dobili
jos bolje gumenjake, aj šibaj junace do Visovca usrid noci..., hahaha, srica u Krki nema planktona pa se nevidi
trag od propele, na mercrury-a stavili spuzve, pa se ni zvuk necuje....a mrak mrakulje..., aj glisiraj 25 cvorova,
kroz ševare, kanjone, kroz mračinu....! Desno naši na Miljevcima, livo čeje sa Rupa..., udri jedni po drugima, a
tuču u nas, znas da gađaju u gumenjak, gledan svitlece (svaki 5ti, jel) i gledan u zvizdano nebo, mrak i nebo i ....,
i... šta ja znan, uživan u tome nebu punon zvizda i metaka šta me proliću i znan da ću ekipu dovest tamo di su mi
rekli da ih doveden. U rupu od ševara.
 PRIČA PEDESET I TREĆA ILI "BLIZANCI"
ispričao: I.B.
Dan posli akcije Miljevci smo poslani da privezemo gumenjakom Doktora i njegovu zarucnicu Doktoricu, cila
garda (30 svita) je vec prije osla na sprovod vecin brodom, mi cemo samo prozujat i to je to... Je! malo morgen...,
valjda su se iz Rupa tek probudili (5 uri popodne) ili in je zraka mraka uletila uoko ili su dobili novu dozu
necega, pitaš Boga,..., samo sta smo se vezali na stinice,...ajmo u gumenjak, Ona nako smisnica, Doture cili
ozbiljan, slampav, dobro, idu na sprovod prijateljima, svojima..., razumin, al ajmo brze, sa gliseron smo tu,
ajmo...., ma vraga ajmo, prva pala 20 metara od nas, druga i blize, trecu nismo ni vidili..., 4tvrta, 5ta-6sta, sakrili
se iza kuce, u hrpu smeca, osusenih i friskih listova slobodne dalmacije (izasranih), ma ko to gleda..., puklo po
gumenjaku, potopiloga, bila bacva dizela, ostavljena..., ode kvragu, dim, plamen, a oni ga ne kalavaju...! tuci
brate, tuci..., samo da nepadne direkt..., gledan doktora, on zove priko veze - nema signala! gledan priju svoga,
on gleda mene - ive najebali smo..., di je Doktorica? A ona jadna meni u krilu i kako koja grune sve blize i
blize...., sta cu van rec! nakon 2 ipo ure gruvanja, ona i ja zavrsili stisnuti jedno uz drugo ki blizanci u
materinoj utrobi...., posli je pitan jel joj bilo neugodno sta san je zagrlija, prikrija svojin tijelon, da sta ce joj
rec zarucnik (2 metra dalje), Ona: Ive ne seri!!!........Eto...!
 PRIČA PEDESET I ČETVRTA ILI "DID BIĆO I NJEGOV DIŠPET"
ispričao: M.S.
Negdi početkom jedanaestog miseca 1992 stari se vratija sa terena kući. Dan ka i svaki drugi ratni dana u
gradu.Taman da ćemo sist za stol ručat zazvoni telefon. Stari se javija problidija u trenu i po faci se vidilo da
nešto nije uredu.Govori da ga je zva njegov brat(moj stric koji je bija na terenu u 142 brigadi) i da ima
informaciju da dolazi moj did to jest nihov ćaća!!!! " Ma di dolazi??" pita mater u čudu."Na Miljevce" kaže stari.
Did i baba su ostali na okupiranom području u Lukaru, malom selu pokraj Oklaja. Nisu tili bižat nigdi ,računali
su ka i svi starci da ih neće niko dirat. "Marko iđeš s menom" reče stari ,a materi baš i nije bilo po volji .Ja sav
sritan u glavi mi milion stvari. Vidit ću strica ,dida, al najviše mi je bio fascinantno što iden na prvu liniju.
Stari je cilo vrime muča i vozija. U jednom momentu prije nego ćemo doć kaže mi:" Ako koji slučajem počne
pucat samo se drži što bliže meni i neboj se". Mislim da je u tom momentu svatija da nisam triba ić s njim , al tad
je već bilo kasno.
Kad smo došli gori ,mislim da se selo zvalo Ključ ili tako nešto dočeka nas je stric i njegovi momci iz
postrojbe.Stricu je bilo drago šta me vidi al isto sam vidija neki strah na njegovon licu.Tu mi je stric pokaziva
Prominu i govorija:" Jeben te živote tako mi je blizu ,a tako daleko". Stari pita strica kako je zna da će did doć
,a ovi mu odgovara:"Valjda su ga sreli naši izviđači negdi po putu i on im reka da iđe dici u Šibenik i da usput
nosi 4-5 pršuta i da goni 10-15 janjaca da imaju šta unučad ist".Prvo je nasta muk ,a onda su oba pukli od smija i
rekli jedan drugom u nevjerici:" Poludija totalno". Tad u daljini na nekom seoskom putu ukaza se starac.Goni
janjce i nosi pršute.Nakon par minuta doša je do nas ,vrcaju suze na sve strane ,plače stric,ćaća ,did,plaču
vojnici oko njih ,a ja to sve u čudu gledan."Di mi je moj mali,nu ga koliki je !!!!! " reče ,zagrli me i poljubi ."Pa
dobro stari jesi ti normalan???" obasuše pitanjima stric i ćaća dida."Jesi moga glavu izgubit???","Di je
mater???"."Polako dico ,polako" reče starac i sidne,"Nek malo zraka uvatin,već dva dana odam okolo. " I počne
priču."Nije dobro .Tuku ,ubijaju ,kolju,bacaju u bunare.Lako za mene ,ali bojim se za staru(babu)".Ovo sam Vam
donija da imate štogod poist,a nek se nađe tu i vašim kolegama(misleći na vojnike koji su ga dočekali) ".Ma ćaća
pa nismo mi ode ni žedni ni gladni šta si nosija oš glavu izgubit ??" prikinu ga moj ćaća onako malo
prijekornim glasom."Dico moja oni uzimaju ,ako ne daš sve zapale.Ma ponija bi ja i više al nisan moga
nosit.Ostalo je još i pršuta i panceta ,a vina ima koliko oćeš.Bolje da san vami donija nego da oni nose." reče i
onda mu se glas promini."Znaju da ste oba u vojsci .Ja se već neko vrime krijem po maloj Promini i čekam priliku
da izučem staru(babu) pa da i mi priđemo.Ma doveja bi ja nju i sad al nemore ona "odat ". " Eto vidili smo se sad i
ko zna kad ćemo opet.Nebojte se ništa ja ću opet nazad između linija ,neće me uvatit,a vi pazite na tu
dičicu".Dođe do mene poljubi me i polako krene.Gledan za njim umorni starac ide pognut,umoran ostavlja
 svoju dicu, al vraća se "svojoj staroj" tako bi uvik tepa babi.Čovik koji je čitav život radija ka mrav i uvik lipo
od tog svog rada živija.Sad su došli neki divljaci i oće da mu to odnesu.Vratija se u selo i na Badnji dan 1992
četnici su ga uvatili u kući. Tukli do besvjesti,skinili ga u mudante i tako golog i bosog ga gonili isprid sebe ,a
oni su bili iza u onom vojnom đipu "kampanjoli". Završija je u logoru ali smo njega i babu uspili priko crvenog
križa i UN-a negdi u proliće 1993. Kad je doša puno smo pričali,cila obitelj.One priče ko je di šta izgubija ,ko je
poginija ,kome su zapalili kuću .U jednom momentu meni mulcu izleti pitanje:"A šta je s pršutima??" Di se nasmije
i odgovori:" 15 pršuta i 10 panceta sam bacija u đubar kad ih ti Marko nećeš ist neće ih niko,svo vino sam
pustija da isteče iz bačava ,a stoku svu raspustija(oko 120-130 ovaca ,4 -5 krava 3 teleta i 3 prasca) da luta po
Maloj Promini. Ništa im nisam ostavija "NJIMA ZA DIŠPET!!!!!!"
 PRIČA PEDESET I PETA ILI "PONOSNO JE NOSI"
ispričao: M.S.
1996. godina 10 misec. Rat se fala Bogu završija godinu prije.Sićan se kako je staron bilo krivo jer ga nisu zvali u
"Oluju", ali prgrmija je to nekako na svoj način. Ja sam početkom godine na svoju ruku da stari i mater ne znaju
otiša na vojni odsjek i javija se da odradim "dug domovini" jer nekako sam računa da mi je bolje to odraditi čim
prije da ću lakše izgurat.
To jutro čuja san di poštar ulazi u kuću i govori ćaći da ga počasti.Ja pošto sam zaglavija vanka noć prije da sam ga
k vragu jer me probudija i okrenija se i nastavija spavat.Negdi oko 10 uri sam se diga i poša da prostite pišat čujen di
me mater zove iz kužine da iman poštu.Mislin u sebi :"ma ko će meni pisat da iman poštu ,more bit da je kakva kazna za
brzu vožnju ili parking ko će znat".Uđen kužinu mater pere sude ,a stari mi dade kuvertu u ruke i izleti vanka.Ja
onako mamuran od noći prije ne znan ni ko mi glavu nosi vidin plava kuverta neotvorena.
Na kuverti pečat ministarstva obrane. Ja i dalje u žešćem mamurluku i ne razumin koji je vrag.Zamolim mater da
stavi kavu a ja ću kao zakuvat samo nek pročitan šta je stiglo.Otvorim kuvertu,a u njoj lipo piše:" 11.11 1996 u 10:00
javite se u obučni centar HV Petar Berislavić Sinj.Ponesite vojnu iskaznicu i stvari za osobnu higijenu itd,itd,itd".
"Jeba te pa ovo je poziv za vojsku" izleti meni naglas ,a mater taman meće kavu na stol i onako mi usuput jednu
odgojnu plesku u biti više me pomilovala nego udrila po potiljku i kaže :" pazi kako se izražavaš".Plakala je vidin, al
krije da ja ne vidin.Sad sam poveza zašto je i stari onako izletija vanka.Ipak mu se malo stislo jer najstariji sin ide u
vojsku.Uto i brat ulazi u kužinu i prilazi mi s leđa,stavlja mi ruke na ramena i zajebaje :" Šta je brajo šišanje pa
oproštajna !!!!!"jer san tad ima dugu kosu.Sad da ne iden u detalje zna se kako se išlo prije u
vojsku.Oproštajna,matere i cure plaču mi gušteri malo pripiti neki i dobro pijani čekamo buseve na Poljani.Popija
sam sa starim to jutro prvu žestu i zapalija prvi duvan prid njim.Pozdravili se onako muški bez suza i ja sam
otiša.Sinj ka Sinj 2 miseca temeljne i to je to .Kad su nas pitali di bi u prikomandu naravno da san tija u Šibenik ali
to je bila lutrija.Sićan se da je jedan zapovjednik tad reka da ću požalit šta sam tražija Šibenik jer tamo je red,rad i
stega.Ja mu spremno odgovorin da nisan doša u vrtić nego u vojsku i da nije problem jer kako bude drugima tako
će bit i meni."Ispunit ću ti želju" reče mi ironično i malo se cinički nasmije. Mislija san sad će me spičit il u
Požegu,Samobor ili u Kupare. Na dan prekomande počelo je prozivanje kad sam čuja da iden za Šibenik sa još
trojicom svojih došlo mi da puknem od sriće.
Prva bojna druga satnija prvi vod druga desetina.Zapvjednik voda narednik Nediljko BIlić a zap.satnije satnik Ante
Živković. Ne zna se koji je bolji od kojeg.Realni zapovjednici jer kad se radi onda se radi kad se zajebaje onda se
zajebaje.Dobija san amblem 113gbr za uniformu za kojim i dan danas žalim šta ga nisam ukra i ostavija za uspomenu.
Kasnije je došla i zelena beretka al to je već neka druga priča.Kad sam jednom prilikom doša kući tako u uniformi i
sa beretkon na glavi sićam se kako je starom prvi put zadrhtala brada i proguta je knedlu kad me vidija. Pomilova
me po glavi i licu i reka: "Ponosno je nosi!!!".
I NJEGA SU ZAJEBALI.