UNIVERZITET U ZENICI

PRAVNI FAKULTET U ZENICI

Katedra za historiju države i prava

UN-OV PLAN O PODJELI PALESTINE I KUTILJEROV

PLAN ZA BIH 1992. GODINE
ZAVRŠNI MAGISTARSKI RAD

U Zenici, septembar 2018.

 UNIVERZITET U ZENICI
PRAVNI FAKULTET U ZENICI

UN-OV PLAN O PODJELI PALESTINE I KUTILJEROV

PLAN ZA BIH 1992. GODINE
ZAVRŠNI MAGISTARSKI RAD

Mentor: Kadidat :

Doc.dr. sc. Edhem Šehić Elvedin Zulić

U Zenici, septembar 2018.

 PREDGOVOR

Tema magistarskog rada je ''UN-ov plan o podjeli Palestine i Kutiljerov plan za BiH
1992. godine''. Rad opisuje ratne događaje hronološki. Poseban akcent se stavlja na
na obranu i dešavanjima nakon agresije na BiH sa komparacijom na podjelu
Palestine. U skladu sa dostupnom literaturom koja tretira oblast istraživanja, intencija
je objasniti šta je Cutilierov plan i koji je njegov značaj.

Ovaj politički akt je predstavljao prvi i posljednji mirovni plan potpisan prije početka
rata u BiH sa namjerom zaustavljanja rata. Zbog mogućih opasnosti po subjektivitet
međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, plan je odbaćen što čini i glavnu
hipotezu istraživanja.

Razradi teme se pristupa na sistematičan način, te se kroz historijski aspekt pokušava

ukazati na političku klimu prije sukoba koji su se dogodili na našim prostorima, a
zatim i o političkom, kako domaćem, tako i međunarodnom, ambijentu nakon
raspada bivše Jugoslavije, te o eskalaciji sukoba. Na isti način objašnjena su
dešavanja na Bliskom istoku govoreći o korijenima sukoba u svetoj zemlji, te o
današnjem statusu.

Zahvaljujem se svom uvaženom mentoru, doc. dr. Edhemu Šehiću, za nesebičnu

pomoć prilikom izrade, bez čijih smjernica ovaj rad ne bi imao smisla. Također,
zahvaljujem se svojoj porodici i prijateljima koji su mi bili najveća podrška kroz
dosadašnje školovanje, kao i svima onima koji su doprinijeli da ovaj rad bude
završen i da u njemu bude što više kvalitetnih informacija.

Nadam se da će čitatelji pronaći u ovome radu mnoge zanimljivosti, a budući

istraživači imati svojevrstan uvod u problematiku, te olakšati sebi buduća istraživanja
kad je riječ o historijsko pravnom aspektu rata na području cijele Bone i Hercegovine
u komparaciji sa sličnom sudbinom Palestine.

Elvedin Zulić, Zenica, septembar 2018.

 SAŽETAK

1947. godine Ujedinjeni narodi usvojili su rezoluciju 181, kojom bi se palestinski

mandat razdvojio na arapsku i izraelsku državu. Rezolucija je odbijena od strane
arapske države, što je ugrozilo više hiljada godina staru muslimansku suverenost u
vidu Osmanskog Carstva nad područjem današnje Palestine.

Nakon Holokausta, porasli su zahtjevi za osnutkom hebrejske države kojom bi se

omogućila domovina za jevrejsku naciju. Mnogi Židovi su smatrali da je za to
najpogodnija tadašnja Palestina, kolijevka hebrejske nacije. Deseci hiljada židovskih
imigranata s godinama se doseljavalo u to područje, no Arapi nisu blagonaklono
gledali na došljake i htjeli su da Palestina postane arapska država.

Ključne riječi: rat, sud, Cutilier, Palestina, Bosna i Hercegovina, Izrael, Srbija, EU.
 SUMMARY

In 1947. UN adopted resolution 181 in order to split the Palestinian mandate into the
Arab and Israeli states. However, resolution was rejected by Arabian states since this
act jeopardized thousands years old Muslim sovereignty of the Ottoman Empire
over the area of nowadays Palestine.

Jewish demands for creation of Hebrew state have risen after the Holocaust. Jews
considered that Palestine, the cradle of the Hebrew nation, is most suitable for
creation of their new homeland. Thousands of Jewish immigrants have settled into
the area over the years. Since the arabic aim was creation of Palestian as a hebrew-
free country, the tensions between Palestinians and Jews were intense.

Key words: war, court, Cutileiro, Palestine, Bosnia and Herzegovina, Israel, Serbia,
EU.
P R E D G O V O R ................................................................................................................. 3
SAŽETAK ............................................................................................................................... 4
UVOD ...................................................................................................................................... 4
Glavne hipoteze: .............................................................................................................. 5
Izvedena hipoteza: ........................................................................................................... 5
Istraživačka pitanja .............................................................................................................. 5
Metodologija rada ................................................................................................................ 6
Očekivani rezultati istraživanja............................................................................................ 7
1. TEORIJSKO HISTORIJSKI OSVRT NA RATNA DEŠAVANJA I POLOŽAJ
PALESTINE ............................................................................................................................ 8
1.1. Cionizam: mit o historijskim pravima židovskog naroda ............................................ 8
1.2. Izrael: kolonijalni entitet ............................................................................................. 11
1.3. Balfourova deklaracija ................................................................................................ 15
1.4. Cionizam nakon završetka Prvog svjetskog rata i nastanak revizionizma .................. 17
1.5. Arapska intifada .......................................................................................................... 20
1.6. Arapsko-izraelski konflikt........................................................................................... 21
1.6.1. Prvi arapsko-izraelski rat 1948. godine................................................................ 22
1.6.2. Drugi arapsko-izraelski rat 1956. godine ............................................................. 25
1.6.3. Treći arapsko-izraelski rat 1967. godine .............................................................. 28
1.6.4. Yom Kippurski rat 1973. godine.......................................................................... 30
1.7. Uspostava cionističke države iz hotela Biltmore ....................................................... 33
1.8. Generalni status danas................................................................................................. 35
2. TEORIJSKO HISTORIJSKI OSVRT NA AGRESIJU I TOK RATA U BOSNI I
HERCEGOVINI 1992. - 1995. .............................................................................................. 37
2.1. Politička klima prije početka rata i hronologija događaja ........................................... 37
2.2. Slom Saveza komunista Jugoslavije ........................................................................... 38
2.3. Novi politički sistemi u SR Bosni i Hercegovini: pojava višestranačja...................... 40
2.4. Od Jugoslavije prema Bosni i Hercegovini................................................................. 45
2.5. Prvi ratni sukobi u BIH ............................................................................................... 50
2.6. Carrington-Cutileirov mirovni plan ............................................................................ 52

1
 2.7. Vance – Owenov plan ................................................................................................. 55
2.8. Owen-Stoltenbergov plan ........................................................................................... 57
2.10. Plan Kontakt-grupe ................................................................................................... 61
3. OSVRT NA UN-OV PLAN O PODJELI PALESTINE I KUTILJEROV PLAN ZA BIH
............................................................................................................................................... 62
3.1. Prvo izvanredno zasjedanje Generalne skupštine UN ................................................ 63
3.2. Drugo redovno zasjedanje Generalne skupštine UN .................................................. 65
3.3. Palestinsko pitanje pred Vijećem sigurnosti ............................................................... 67
3.4. Proglašenje države Izrael ............................................................................................ 69
3.5. Aktualno odbacivanje i prihvaćanje izraelsko-palestinskog pitanja u XXI. vijeku .... 71
3.6. Aktualna kritika Cutilierovog plana u XXI. vijeku ..................................................... 75
ZAKLJUČAK ........................................................................................................................ 77
LITERATURA ...................................................................................................................... 80
POPIS SLIKA ........................................................................................................................ 83

2
3
 UVOD
Cilj i svrha istraživanja

Izabrana tema je značajna iz više razloga, kako zbog sličnosti okolnosti tako i zbog
sličnih kasnijih konotacija koje se odnose na UN-ov plan iz 1992. godine o podjeli
Palestine i Cutilierov plan za BIH. Ujedinjeni narodi su 1947. godine usvojili
rezoluciju 181, kojom bi se palestinski mandat razdvojio na arapsku i izraelsku
državu. Plan nije zadovoljio arapske države i one su ga odbile.

Naime, nakon Holokausta porasli su zahtjevi za osnutkom hebrejske države kojom bi

se omogućila domovina za Židove širom svijeta. Mnogi istaknuti članovi židovskog
društva smatrali su da je za to najpogodnija tadašnja Palestina, jer je ona bila
kolijevka hebrejske nacije. Deseci hiljada židovskih imigranata s godinama se
doseljavalo u to područje, ali Arapi nisu blagonaklono gledali na došljake i htjeli su
da Palestina postane arapska država.

Predmet i problem istraživanja

14. maja 1948. godine David Ben-Gurion proglasio je Izrael neovisnom državom
nakon čega je došlo do međunarodnog priznavanja Izraela od strane SAD-a
i Sovjetskog Saveza. Ipak, arapske države su proglasile rat, a vojska
iz Sirije, Iraka, Saudijske Arabije, Transjordana, Egipta i Libanona ušla je na teritorij
britanskog mandata Palestine i napala novoosnovani Izrael.

Ipak, Izrael je odbio napad i ipak postao neovisna država, pri tom pripajajući i oko
40 % teritorija koji je bio namijenjen Palestini. Gaza je pripala Egiptu, a Zapadna
obala Jordanu. U ratu je poginulo najmanje 11.000 ljudi.

Sa druge strane, Cutilierov plan ili Carrington-Cutileiro plan bio je prvi i posljednji
mirovni plan potpisan prije početka rata u BiH kako bi se spriječio početak rata.

Taj plan, po kome je Bosna i Hercegovina trebala postati decentralizirana država u

kojoj bi svi kantoni bili podijeljeni po nacionalnoj osnovi, potpisali su 18. marta

4
1992. godine Alija Izetbegović u ime Bošnjaka, Radovan Karadžić u ime bosanskih
Srba i Mate Boban u ime bosanskih Hrvata.

Nakon sastanka sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Warrenom

Zimmermannom 28. marta 1992. godine, u vrijeme kada su već trajale borbe u
Bosanskoj Posavini, Alija Izetbegović će odbaciti taj plan. Ističući ove bitne
pojedinosti UN-ove konvencije o Palestini i Kutiljerovog plana, smatramo da je
veliki akademski značaj uraditi komparaciju ove dvije države kako bi došli do novih
naučnih spoznaja.

Hipoteze i istraživačka pitanja

Glavne hipoteze:
H1. Cutilierov plan ili Carrington-Cutilierov bio je prvi i posljednji mirovni plan
potpisan prije početka rata u BiH kako bi ga se spriječilo da rat počne, a zbog
mogućih opasnosti po subjektivitet međunarodno priznate Bosne i Hercegovine plan
je odbačen.

H2. Ujedinjeni narodi usvojili rezoluciju 181 kojom bi se palestinski mandat

razdvojio na arapsku i izraelsku državu što je ugrozilo više hiljada godina staru
muslimansku suverenost ostvarenu kroz Osmansko carstvom nad područjem
današnje Palestine.

Izvedena hipoteza:

● Postoje velike sličnosti između Cutilierovog mirovnog plana za Bosnu i

Hercegovinu i rezolicije 181 donesene od strane UN-a po pitanju podjele
Palestine na dvije države.

Istraživačka pitanja
U ovom radu postoji niz pitanja na koja ćemo pokušati dati odgovor nakon
samog istraživanja.

5
 1. Da li je ispravna predodžba da je izraelsko-palestinski sukob počeo nakon
Drugog svjetskog rata, tj. za vrijeme rata Izraela i arapskih država, 1948.
godine?

2. Koliko je Cutilierov plan mogao trajno podjeliti BiH po etničkim linijama?

3. Da li je sukob u Palestini imao puno dublje korijene, a oni potječu još iz 19.
vijeka, a među uzrocima sukoba može se ući u trag još u vrijeme samog
nastanka cionističkog pokreta koji je utemeljio Theodor Herzl (1860-1904)?
Struktura rada

Zamišljeno je da rad bude podijeljen u tri tematske cjeline. No prije toga, kroz
uvodno poglavlje predstavlja se metodološki okvir rada sa svim hipotezama i
cjelinama koje govore o suštini istraživanja.

Prva tematska jedinica će obuhvatiti historijsku pozadinu konflikta u Palestini

U drugom dijelu analizira se odnos iz predmetne oblasti unutar BiH, sa posebnim

osvrtom na palestinsko pitanje sa ciljem stavranja određene komparacije.

U trećem dijelu predstavljaju se i analiziraju najbitniji pravni instrumenti, odnosno

pravni akti koji se odnose na Cutilierov plan za Bosnu i Hercegovin, te rezoluciju
UN-a vezano za Palestinu.

Finalno donosimo zaključna razmatranja. U zaključku ćemo predstaviti određene

rezultate rada, opravdanost i važnost proučavanje ovakve teme, te odgovoriti na
postavljena istraživačka pitanja.

Metodologija rada
Kroz rad će biti korištene opšte metode društvenih nauka, poput analitičkog,
sintetičkog, induktivnog, te deduktivnog metoda, a služit ćemo se i posebnim
metodama pravne nauke (normativni, komparativno-pravni, historijski i aksiološki
metod). Samo istraživanje će biti teorijsko-empirijskog karaktera, a zbog složenosti

6
problematike, te postavljenih ciljeva i hipoteza, potrebno je koristiti navedene
metode.

Očekivani rezultati istraživanja

Očekuje se kako će se u radu identificirati neki od poveznica koje čine sličnim
Cutilierov plan za BiH i rezoluciju UN-a 181 za podjelu Palestine. 1914. godine u
Palestini je bilo 85.000 Židova, što je činilo oko 10% stanovništva, a nakon završetka
svjetskog rata ostalo ih je samo oko 56.000. 1922. godine Židova je bilo oko 11%, da
bi do 1948. godine taj udio narastao na 31%.

Socijalistički orijentirani dio židovske zajednice u Palestini – Jišuva, bio je sklon

uzeti u obzir činjenicu postojanja arapske većine i situaciju u kojem se to
stanovništvo nalazilo, ali ne u mjeri u kojoj bi se dovelo u pitanje jevrejsko
naseljavanje Palestine.

Također se iznosio argument da je ustvari židovsko naseljavanje za arapsko dobro,

jer je lokalno stanovništvo živjelo praktično u feudalnim uvjetima gdje su feudalni
moćnici iskorištavali narodne mase. Taj su argument, međutim, upravo europski
kolonizatori iznosili svugdje na svijetu gdje bi zagospodarili lokalnim
stanovništvom. Tim se argumentom tvrdi da je sve to za dobro lokalnog
stanovništva, iako je protiv njegove volje.

I nakon 1948. godine, tvrdnje o tome da u Izraelu vlada socijalizam bile su

usmjerene na to da se borba protiv Arapa prikaže kao borba između ''dobra i zla''
upravo kao što su i francuski kolonizatori prikazivali svoje postupke, opravdani
činjenicom da u Francuskoj postoji demokratski politički sistem.

7
 TEORIJSKO HISTORIJSKI OSVRT NA RATNA
DEŠAVANJA I POLOŽAJ PALESTINE

1.1. Cionizam: mit o historijskim pravima židovskog naroda

Da bismo se upustili u historijski prikaz izraelsko-palestinskog konflikta, prije svega
mora se vratiti daleko u prošlost i utvrditi da li je ispravna teorija da je tlo današnje
Palestine kolijevka iz koje je potekla židovska nacija. Najprije je potrebno napraviti
terminološku distinkciju između:

- Vjerskog cionizma; i
- Političkog cionizma.

Židovski mistici su sljedbenici vjerskog cionizma. Svoje vjerovanje temelje na

biblijskim tekstovima koji pišu kako će nakon nestanka čovječanstva, doći Mesija –
Spasitelj i svi će živjeti upravo na tim mjestima današnje Palestine i koji su opisani u
Bibliji. Ovaj vjerski cionizam doveo je do tradicionalonog hodočašća Svetoj zemlji, a
naročito Safedu.1

Politički cionizam, koji je i predmet razmatranja u čitavom radu, svoju renesansu je

doživio kroz ideologiju Theodora Herzla2, hamoniziran je u njegovom djelu Der
Judenstaat – Židovska država 1896. godine, a veliku promociju dobiva na Svjetskom
cionističkom kongresu u Bazelu samo godinu kasnije, 1897.

1
Op.a. U Safedu su se najviše naseljavali Sefardi koji su, pred progonima katoličkih vladara Španije
1492. i Portugala 1496., došli ovdje živjeti i ispovijedati svoju vjeru. U njihovim pričama je dugo
živjelo sjećanje na suživot i dobre odnose koji su imali sa muslimanima – Aarapima u Španiji.
2
Theodor Benjamin Ze’ev Herzl rođen je u Budimpešti 1860. Otac mu je bio tekstilni industrijalac.
Kao mladić preselio se u Beč gdje je diplomirao i 1884. doktorirao pravo. Tamo se družio sa svojim
židovskim zemljacima koji istina nisu imali ikakvih vjerskih ili nacionalnih sklonosti. Herzl nije imao
ideala osim da postane pisac i glumac. Završio je kao prosječan novinar i sasvim prosječan dramaturg.
Njegovo se židovstvo probudilo tek nakon odlaska u Pariz kamo je bio poslan 1891. kao dopisnik
bečkog lista Neue Freie Presse.

8
''Suprotno vjerskom cionizmu, Herzl je u svojim shvatanjima bio radikalni agnostik i
čak se žestoko suprostavljao onima koji su judaizam definirali kao religiju. Sa
stanovišta političkog cionizma, Židovi su, prije svega, ''narod''.''3

Autor Garaudy ističe tri postulata na kojima se temelji Herzlova doktrina:

1. Židovi, bez obzira gdje živjeli na zemaljskoj kugli, čine korpus jednog
jedinstvenog naroda;
2. Oni su oduvijek i svugdje bili izloženi progonu; i
3. Ne mogu se asimilirati među drugim narodnim skupinama sa kojima žive.

Rješenja koje Herzelova idelogija i djelo promovira za rješavanje postojećeg

antagonizma sumiraju se u slijedećim rješenjima:

1. Odbijanje asimilacije, koje je prisutno sve više na Zapadu, posebice u

Francuskoj (dok ga zemlje Istočne Evrope i Rusija odbijaju);
2. Kreiranje Židovske države u koju bi bili dovedeni svih Židovi svijeta. Ovaj
nacionalizam se posebno manifestirao u Njemačkoj i kao takav utjecao na
Herzela, koji je bio čovjek njemačkog kova; i
3. Tu državu treba osnovati na ''praznom prostoru''4, što je dominanta
kolonijalizma. Ono je u sebi negiralo postojanje nekog drugog etnosa na tom
tlu. Upravo ovo temelj je političkog cionizma, baza budućeg cionističkog
poduhvata i kasnije države Izrael.

U konačnici, može se zaključiti da je svako daljnje miješanje, kombiniranje i

nerazumjevanje političkg i vjeroskog cionizma dovelo do teških i katastrofalnih
posljedica tijekom 20. vijeka.

3
Roger GARAUDY, Slučaj Izrael: studij političkog cionizma, ABC Fabulas, Zenica, 1997., str. 13.
4
Op.a. Konkretna država gdje će se cionistička ideologija ukorijeniti, za Herzela nije bila toliko bitna.
Kasnije u radu ćemo navesti još neke druge geografske jedinice gdje se taj eksperiment cionizma
mogu (i bio je predlagan) smjestiti. Tek kasnije Herzel je priznao da je za Cion odabrao Palestinu, jer
je u time kanalizirao u svoju korist vjerske tradicije u koje ni on sam nije vjerovao.

9
Kako je ova tema neiscrpna, odnosno pravo na porjeklo i primat daleko veća i
opsežnija i kompleksnija, navest ćemo još jedan stav autora Garaudy: ''[..] osnovni
historijski mit stvoren je tako što su historije duge pet hiljada godina proizvoljno
zadržane samo nekoliko epizoda: migracija Hebreja, između toliko drugih migracija;
kraljevstvo Davidovo, među tolikim drugim kraljevstvima; ili pobune Makabejaca ili
Bare Kokhbe, od svih drugih pobuna kojima vrvi historija.''5

Historiju koju je politički cionizam stvorio, ne ide pod ruku sa svim stvarnim
arheološkim spoznajama i historijskim faktima koje se odnose na tlo današnje
Palestine. Isto tako, pogrešno bi bilo takav biljeg staviti samo Židovima cionistima,
jer moderna historija ima čitav niz takvih primjera i kod drugih naroda i pripadnika
vjerskih grupa.

5
R. GARAUDY, nav.dj., str. 44.

10
1.2. Izrael: kolonijalni entitet
Pri proučavanju moderne historigrafije XX. vijeka, često se nameće stajalište da je
palestinsko-izraelski konflikta nastao par godina nakon završetka Drugog svjetskog
rata. Ipak, taj politički konflikt je nastao ranije i smješta ga se u XIX. vijek, kada
nastaje cionistički pokret po patronatom Theodora Herzela.

''Njegov je program zagovarao povratak Židova u Palestinu i stvaranje domovine za

Židove. U tim počecima još uvijek nije bilo određeno gdje bi taj nacionalni dom
trebao biti, odnosno na kojem bi se teritoriju trebao nalaziti.''6

Ipak, ni XIX. vijek nije dobar vremenski okvir za rađanje ove političke ideje, jer se
problem opće segregacije Židova počeo razmatrati tijekom Francuske revolucije
1789. godine. Europa je tada brojala oko 2,5 milijuna Židova, a najviše ih je živjelo u
Poljskoj, Njemačkoj i Rusiji.

Dakle, govorimo o 18. vijeku kada se cionizam kao politički pokret rađa unutar
okvira njemačkih i austrijskih židovskih intelektulanih elita ''[...] među novinarima i
publicistima (Ludwig Borne), ljevičarskim političarima (Moses Hess; Karl Marx je
Hessa nazivao »komunističkim rabinom«), filozofima (Moses Mendelssohn) i
liječnicima (Leo Pinsker).''7

Sam korijen riječi dolazi od toponima Sion, koji je dio u drevnom ali i sadašnjem
Jerusalemu. Kroz židovsku tradiciju postoje i druge konotacije koje se dovode u
simboličku vezu sa pokretom. ''Cionizam je prvenstveno nacionalni program,
pragmatični idejni, a po nekima i ideološki projekt povratka Židova u svoju
domovinu.''8

Ipak, niti među Židovima nije bilo konsenzusa oko pitanja pokreta cionizma, jer je
dolazio u koliziju s judaizmom. Naime, židovsto samo po sebi se djelilo na dvije

6
Stjepan VUKAS, Korijeni sukoba u Svetoj zemlji, u: Nova prisutnost 9, 2011., str. 590.
7
Danijel BERKOVIĆ, Kršćanski cionizam i tumačenje Starog zavjeta, u: Loci communes -
Časopis za teološka istraživanja, 2009., str. 73.
8
Isti, str. 64.

11
frakcije: svjetovnu i pragmatičnu (cionizam) te vjersku i mesijansku (judaizam).
Judaizam u svojoj suštini nije podržavao uspostavljanje nove države.

Ortodoksni Židovi su uglavnom bili aškenazi, dakle Židovi iz Istočne Europe, koji su
doživljavali i preživljavali progone, glad i antisemtizam, te su podupirali ideju
povratka u Izrael, dok su sefardi, građani stabilnih i građanskih demokratskih
društava pokazivali manje aspiracije prema ovakvim idejama.

Autor Berković tako navodi da je taj emocionalno i kulturološko nabijen poziv kao
historijski pokret sabiranja i povratka svih Židova u Izrael (erets Yisrael) poznat je
pod nazivom aliyah (uzići u Jeruzalem), a prema predaji, na aliyah poziva već
završni redak hebrejske Biblije Staroga zavjeta.

Međutim, s Biblijom ne staje aliyah - kasnije aliyah označava fundamentalni koncept

modernoga nacionalnog pokreta odnosno cionizma. U sadašnjem Izraelu
zakonodavni oslonac za aliyah je Zakon o Povratku (hoq hašvut) izglasan u
državnom parlamentu 1950. Ovim se Zakonom svakom povratniku (‚oleh) jamči
izraelsko državljanstvo.

Na putu prema ostvarenju takve ideje, stajala je promijenjena demografska politika.

Tako autor Vukas navodi kako je 1897. godine, u vrijeme Prvog cionističkog
kongresa, u Palestini je bilo samo oko 600.000 stanovnika. Njih 95% su bili Arapi,
dok je tek 5% bilo Židova.

''Suočen s takvom demografskom neravnotežom, kao očitom preprekom planu

stvaranja židovske države, Theodor Herzl je razvio dvosmjerni plan rješavanja
»demografskog problema«. Jedan smjer djelovanja bio je poticanje imigracije
Židova u Palestinu, a drugi je bio razvijanje taktika koje bi nagnale Arape na
napuštanje zemlje.''9

9
Stjepan VUKAS, Država Izrael i takozvana demografska bomba, u: Nova prisutnost 10, 2012.,
str. 264.

12
Intencija cionističkog pokreta tada bila je prikazivanje njihovog djelovanja kao
socijalističkog udruženja, temeljenog na marksističkim idejama internacionalizma, a
kao glavni pokrovitelj svih dešavanja uvijek je zakulisno bila Velika Britanija.
Smatra se kako su Britanci itekako bili svjesni kakav politički rizik poduzimaju na
arapskom prostoru.

No, do smještanja Židova moglo je doći i bilo gdje drugo u svijetu. ''Tako je u žaru
pregovora britanski premijer Chamberlain Židovima nudio područje današnje
Ugande. Potom je najozbiljnije razmatrano i područje američkih država Oregon i
Arkansas.''10

Na ovom istom tragu je i autor Vukas koji se pita da li je cionistički pokret ustvari
bio britanski i općeeuropski kolonijalni eksperiment s ciljem osvajanja arapskih
prostora.

Osim epiteta kolonijalnog, cionizmu autor Garaudy dodaje i oznaku rasističkog.

''Rasizam je već bio organsko načelo prvih planova Theodora Herzla [...] rasizam
političkog cionizma je savršeno koherentan sistem kojim su inspirirani svi zakoni i
svi praktični potezi države Izrael.''11

Tijekom čitavog životnog vijeka cionizma ne mogu se zaboraviti razne unutarnje

podjele. One su dublje i od diobe po vjerskoj liniji na svjetovne i religiozne Židove,
ili po kulturalnoj i geografskoj podjeli na aškenaze i sefarde.

''Ultraortodoksni Židovi i danas se militantno protive cionizmu, ali i samom

postojanju države Izrael. Najveće protuizraelsko okupljalište Židova danas je
globalno ustrojena organizacija »Neturei Karta«. Za Židove Neturei Karte, vjerne
sljedbenike Tore, današnja država Izrael samo je »takozvani« Izrael.''12

10
D. BERKOVIĆ, nav.dj., str. 74.
11
R. GARAUDY, nav.dj., str. 100.
12
Isto, str. 75.

13
 Slika 1. Simbol organizacije Neturei Karta13

13
Preuzeto sa: https://twitter.com/netureikarta. Posjećeno 18.9.18.

14
1.3. Balfourova deklaracija
Do kraja Prvog svjetskog rata, Palestina je bila pod turskom upravom. Nakon rata,
tursku upravu ovdje zamjenjuje britanska i pod britanskim patronatom dolazi do
masovnog židovskog naseljavanja Palestine, koje je najintenzivnije bilo od 1922.
godine do 1947. godine.

Događaj koji je označio prekretnicu u ovom procesu desio se 1917. godine kad je
britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour, poslao pismo lordu Rotschildu,
jednom od vođa britanskih Židova, a koje je bilo puno odobravanja i podrške prema
cionističkim idejama.

Balfour je odobravao ''[...] uspostavu u Palestini nacionalne domovine za židovski

narod i upotrijebit će svoje najveće napore radi omogućavanja ostvarenja ovoga
cilja.'' 14

Tako je, upravo u vrijeme kada se formirao arapski nacionalizam koji je trebao
utvrditi svoje nacionalne ciljeve, sudbina Palestine zapravo ovime već bila odlučena.
Donošenjem Balfourove deklaracije onemogućit će se razvoj Palestine kao arapske
nacionalne države, kakvih je u to vrijeme stvoreno nekoliko. Time je ujedno
definitivno propao i pokušaj stvaranja jedne velike arapske nacionalne države od
Maroka do Irana.

Naglasak Balfourove deklaracije je bio i na tome kako Britanija neće ništa uraditi što
bi naštetilo građanskim i religijskim pravima postojećih nežidovskih zajednica u
Palestini ili ugrozilo prava i politički status koji uživaju Židovi u drugim zemljama.

Ovaj politički akt, tzv. Balfourova deklaracija, ključni je dokument koji je za cijeli
Bliski istok, a posebno za Palestinu, imao duboke i dalekosežne posljedice. U čitavoj
historiji bliskoistočnih ratova postao je prijelomna tačka i osnovni povod za konflikte
koji su uslijedili.

14
Walter LACQUER, The Israeli-Arab Reader: A Documentary History of the Middle East Conflict,
Penguin USA, 2008., str. 27.

15
Kritika arapskih zemalja prema Birtancima je uvijek polazila od Balfourove
deklaraciju, a čak ni svi Britanci nisu bili s njim saglasni. Jedan od onih koji se
protivio bio je, primjerice britansko-židovski liberalni političar i član britanskog
kabineta Edwin Montagu koji ju je označio kao opasnost i čak ju nazvao
antisemitskom. Montagu je i sam bio Židov, ali je odbacivao cijelu ideju cionizma
kao štetnu političku opciju.15

Autor Shlaim smatra da je Balfourova deklaracija sama po sebi bila i proturječna.

Domovina koju je obećala Židovima nije nikad bila jasno definirana i nije postojao
presedan u međunarodnom pravu. S druge strane, referirati se na 90% stanovništva
kao na nežidovske zajednice u Palestini’ bilo je arogantno i čak rasistički. To je bila
također i najgora vrsta imperijalnog dvostrukog standarda, zaključuje ovaj autor.

15
Avi SHLAIM, Israel and Palestine. Reappraisals, Revisions, Refutations, Verso,
2009., str. 12.

16
1.4. Cionizam nakon završetka Prvog svjetskog rata i nastanak
revizionizma
Na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine, koja se održala nakon Prvog
svjetskog rata, cionisti su tražili da granice buduće židovske države budu i veće nego
što su današnje granice tzv. Velikog Izraela (Izrael, Zapadna obala i Pojas Gaze), te
da uključe i dijelove Jordana uzduž današnje granice.

Tada su Britnaci zauzeli stav da Transjordan, iako je bio predmetom cionističke želje
za naseljavanjem, ne tretira Balfourova deklaracija. Auto Vukas navodi da su tada
Britanci postavili Faisala kao kralja u Iraku, a njegovog starijeg brata Abdullaha kao
emira od Transjordana, obojicu pripadnike hašemitskog klana iz Hejaza.

Ova britanska odluka nije se svidjela cionistima, ali u tom trenutku oni nisu bili
dovoljno jaki da joj kontriraju. ''Kasnije su se razni dijelovi cionističkog pokreta u
vezi s događajima iz 1922. međusobno optuživali za izdaju cionističkih ideje, jer je
cijela istočna obala Jordana bila izgubljena za naseljavanje.''16

Velika Britanija je imala jasan interes za židovsko naseljavanje u Palestini, jer im je

to istovremeno služilo za realizaciju vlastitih interesa na Bliskom istoku nakon
završetka Prvog svjetskog rata. Ovaj potez sa cionistima, Britanci su vukli paralelno
sa potezom namještanja prijestolja arapskoj hašemitskoj dinastiji koji bi vladali
pojedinim državama koje su u to vrijeme nastale od Egipta do Iraka.

Srž problem bio je u tome što su istovremeno Britanci i arapskoj strani obećali da će
arapski podijeljeni teritoriji biti ujedinjeni i da će formirati jednu neovisnu državu.
Velika Britanija je arapske zemlje tada oslobodila od turske vlasti, ali je postalo jasno
da neće moći ispuniti takva kontradiktorna obećanja.

Socijalistički su cionisti pokušavali intenzitet sukoba s Arapima održati što slabijim,

jer bi to ugrozilo naseljavanje i stvaranje židovske države u Palestini. Isto su radili i

16
S. VUKAS, nav.dj., str. 595.

17
cionisti liberalne orijentacije na čelu s Chaimom Weizmannom, koji je ''1920. na
cionističkom kongresu u Londonu izabran za predsjednika.''17

S druge strane revizionistički cionizam, je nastao na idejama Ze’eva Jabotynskog

koji je tražio sukob i sa Arapima i Britancima da bi se pitanje osnivanja židovske
države što prije riješilo. Na tom je pitanju nastala podjela nakon čega je
revizionistički dio cionističkog pokreta istupio iz Svjetske cionističke organizacije i
osnovao vlastitu organizaciju.

Revizionističku stranku je osnovao 1925. godine Ze’ev Vladimir Jabotinsky koji je

smatrao da britanski plan za Palestinu mora biti revidiran, te da se u planove za
naseljavanje Židova uključi i Transjordan. Takve ideja o širenju prostora za židovsko
naseljavanje i izvan granica današnjeg Izraela, nisu bile strane ni drugim židovskim
liderima.

Tako je, primjerice, i David Ben Gurion tvrdio da je Transjordan sastavni dio
Palestine, jer je on kolijevka hebrejskog naroda. Prema mišljenu Ben Guriona, u
buduću bi židovsku državu trebalo uključiti i područje oko Mediteranskog mora, od
Tira (obalni grad u današnjem Libanonu) i rijeke Litani (također u Libanonu), od
Wadi Ouje, 20 km pored Damaska, na sjeveru, do El-Arisha na jugu na Sinaju.

Njegova ideja je bila pomicanje južne granice na ''nenaseljeni'' poluotok Sinaj, a u

svojim zamišljanjima nije pravio razliku između historijsko-teoloških granica
hebrejskog kraljevstva od prije 2000 godina i onih koje su odražavale demografsku
realnost tadašnje Palestine. Glavni argument mu je bio da na zemlju ima najviše
prava onaj tko je obrađuje i razvija.

U svoj esej ''O željeznom zidu (Mi i Arapi)'' ukomponirao je ideju ''željeznog zida''
koja u sebi sadržava refleksije da Arapi nikada neće prihvatiti ideju židovske države
u Palestini i da se zato prema njima treba postaviti primjenom sile. Za to je potrebno

17
Melita ŠVOB, Židovi Hrvatske i Izrael: Osvrt, u: Migracijske teme, 1997., str. 366.

18
izgraditi takvu oružanu silu koja će biti nepremostiva prepreka za bilo kakve arapske
napade, a njegova je ideologija ''inspirirala i židovske terorističke skupine kao što su
Irgun i Lehi (Stern Gang).''18

Nakon velikog arapskog ustanka 1936.-1939. Britanci su pokušavali smanjiti

imigraciju Židova i njihovu kupovinu zemlje za izgradnju novih naselja. Zbog
evidentnog arapskog nezadovoljstva, britanska je vlada počela razmišljati o podjeli
Palestine na dvije teritorijalne jedinice. Rezultat toga je bio plan Peelove komisije
(Peel Commission) o podjeli zemlje, navodi autor Vukas. Britanska komisija, pod
patronatom lorda Roberta Peela, ustanovila je da mandatna uprava više ne
funkcionira, pa je zato predložila podjelu Palestine na dvije države: arapsku i
židovsku. To je bilo jedino moguće rješenje nakon što je nepomirljivost dviju strana
postala očita.

Arapi su naravno odbili podjelu iz Peeloog plana, dok su je Židovi prihvatili, jer su
Židovi na čelu sa Ben Gurionom u tom planu vidjeli priliku za ostvarenje svojih
ciljeva i konačnu uspostavu židovske države. Prema njegovom mišljenu tim planom
će židovska država dobiti obalno područje od Tel-Aviva do Haife i na taj način će
kontrolirati useljavanje i daljnju imigraciju. Uz to židovska će država stvoriti vojsku
za koju je vjerovao da će biti jedna od najboljih na svijetu.

''Nije to najmanje od više zala već politički iznenadni napad i historijska prilika
kakva se nije pružila od uništenja Hrama. Ja vidim u ostvarenju ovog plana
praktično odlučujući prvi korak u smjeru punog rješenja i najjaču moguću polugu za
postupno osvajanje cijele Palestine.''19

18
Ami PEDAHZUR, Arie PERLIGER, Jewish terrorism, New York, Columbia University Press,
2009, str. 11.
19
Simcha FLAPAN, Die Geburt Israels, München, Melzer Verlag, 2005., str. 34.

19
1.5. Arapska intifada
Arapski veliki ustanak bio je usmjeren protiv Britancima kao odgovor na njihovu
politiku dopuštanja imigracije i jačanja židovske prisutnosti. ''Tijekom prve arapske
Intifade, od 1936. do 1939. godine, Britanci su brutalno suzbili arapski ustanak uz
veliku pomoć židovskih doseljenika, što je doseljenike učinilo moćnima. Nakon
završetka sukoba, Britanci i određene skupine židovskih doseljenika mimoišli su se
oko buduće sudbine i uređenja Palestine.''20

Britanski postupci za arapsku intifadu21 bili su nastavak imperijalne politike prema

njihovim područjima što se nastavlja još od križarskih vremena. I samo zauzimanje
Palestine 1917. godine od strane generala Allenbya viđeno je kao sastavni dio i
realizacija Balfourove deklaracije.

Vrhunac arapskog neprijateljstva prema židovskom useljavanju i sve izvjesnijoj

podjeli Palestine, doseže vrhunac 1939. godine. Tada se donosi White Paper,
dokument prema kojem je britanska vlada izrazila protivljenje stvaranju posebne
židovske države na prostoru Palestine i umjesto toga izjasnila se za jednu jedinstvenu
neovisnu palestinsku državu.

Ovim se promijenila politika Velike Britanije prvi put nakon 22 godine od donošenja
Balfourove deklaracije. U idućih pet godina moglo se dopustiti useljavanje još
75.000 Židova, a u dokumentu se utvrđuje i da Balfourova deklaracija ima obaveze
prema Židovima, ali i prema Arapima. Židovska se imigracija treba dopustiti u onoj
mjeri u kojoj neće ugrožavati radna mjesta Arapa, a ukupan bi broj Židova trebao
iznositi trećinu stanovništva.

20
Robert MIKAC, Antonija BUNTAK, Načela protupobunjeničkih operacija: Od teorijskog
modela do realizacije, u: Sistem obrane, 2011., str. 181.
21
Intifada (na arapskom - istresanje, tremor, drhtanje) je uobičajeni naziv za ustanke Palestinaca
protiv Izraela. Predstavlja ključni koncept u savremenoj arapskoj upotrebi, koji se osnosi na legitiman
ustanak protiv ugnjetavanja.

20
1.6. Arapsko-izraelski konflikt
Imigracija Židova izazvala je ljutnju i revolt arapskog stanovništva koje se osjećalo
ugroženim, što je dovelo i do ustanaka 1929. i 1933. godine. ''Nakon ispunjenja kvote
židovskih izbjeglica kojima je bio dopušten ulazak u Palestinu, Velika Britanija, još
uvijek upraviteljica palestinskih područja, nametnula je embargo na njihovo daljnje
useljavanje i strogo ga provodila.''22

Britanske vlasti su bile prisiljene ograničiti broj židovskih useljenika na 1.500

mjesečno i zajamčiti Arapima poštivanje njihovih prava u takozvanoj Bijeloj knjizi.,
te zbog toga cionisti izlaze s parolom: ''Zemlja bez naroda, za narod bez zemlje!''
Takav stav prema arapskim starosjediocima vodio je samo dizanju tenzija i borbi za
vlast nad teritorijem.

Početak Drugog svjetskog rata kvalitativno mijenja odnos snaga u korist Židova, koji
šalju vojnike na sjevernoafričko bojište. Kad se pred kraj rata saznalo za
koncentracione logore, Židovi su dobili su još jedan jak adut za stvaranje vlastite
države.

Odlučili su stvoriti državu u kojoj neće biti manjina, a Arapi su ih željeli spriječiti.
Borbe gerilskih skupina i teroristički napadi postaju sve češći. Zato Britanci predlažu
da mandat nad Palestinom preuzme Organizacija ujedinjenih naroda (OUN) ili
različite nacionalne vlasti.

Britancima zapravo nije trebala vlast nad Palestinom uz probleme koji su imali u
svojim tradicionalim s kolonijama. Mandat preuzima OUN, a početka do kraja 1947.
godine, vodila se politčka raspava koja je završila podjelom Palestine na dvije
države. Arapski dio iznosio je 11.000 km², židovski 14.000 km², a za arapske države
u okruženju to je bio poziv na rat.

22
Boris HAVEL, Arapsko-izraelski sukob – Religija, politika i povijest Svete Zemlje, Naklada Ljevak,
Zagreb, 2013., str. 31.

21
1.6.1. Prvi arapsko-izraelski rat 1948. godine
Set okolnosti tokom Drugog svjetskog rata, ali i sva dešavanja kasnije, išle su na
ruku širenju židovskog životnog prostora u Palestini te stvaranju i legalnom
naoružavanju izraelske vojne sile.

Ako promotrimo te okolnosti, nije čudno što su izraelske paravojne formacije brojale
oko 10.000 pripadnika aktivnog i oko 30.000 pripadnika pričuvnog postava.
Nepomirljivost Arapa sa stvaranjem Izraela nije bila samo lokalna ili palestinska, već
panarapska.

Posebno visok stupanj neprijateljstva pokazivale su članice Arapske lige: Egipat,

Jordan, Sirija, Libanon, Irak, Jemen i Saudijska Arabija. Arapske države su
nagomilale vojsku na granicama i čekale povlačenje Britanaca, a kao neposredni
povod za rat bio je proglašenje države Izrael 14.5. 1948, a ratne operacije počele su
dan iza.

''Dan kasnije Velika Britanija se povukla iz Palestine, a dotadašnje sporadične

borbe, potaknute burnom arapskom reakcijom na stvaranje izraelske države,
prerasle su 15.5. u rat, otpočet akcijom tadašnjih članica Arapske lige, koje su u
OUN većinom glasova osuđene kao agresor uz sve konzekvencije koje iz toga
proizlaze.''23

Arapska liga imala je 35 000 vojnika, koji su bili iz reda elitnih jedinica – specijalci
obučeni tokom britanske kolonijalne vlasti, a Izrael je ima 45 000. Nakon dvadesetak
dana borbe, Izrael se našao u teškoj situaciji.

Jeruzalem je bio djelomično zauzet, a komunikacijski odsječen od Tel Aviva i

tamošnje borbene grupe, dok se treći dio vojske nalazio okružen arapskim vojnicima
u južnoj Palestini. Izraelcima su računali i na pomoć OUN, a inicijativom OUN

23
Manojlo BABIĆ, Izraelsko-arapski ratovi, Alfa, Zagreb, 1988., str. 19.

22
zaraćene strane pristupaju pregovorima. Ovo je dalo Izraelu dodatno vrijeme za još
veću mobilizaciju.

Početkom ljeta izraelske trupe pokreću kontraofenzivu na općem pravcu Tel Aviv –
Jeruzalem, te guraju iračke i jordanske postrojbe na istok nanoseći im osjetne
gubitke. Ta operacija je dovela do deblokade Jeruzalema. Na to, sirijske i libanonske
snage ostaju pasivne, tako da je jedini ozbiljni protivnik preostao Egipat.

Odlučni napad na Egipćane izvršen je 9.10. i nakon deset dana teških borbi Izraelci
osvajaju Bersheebu i prilaze Gazi. Do novog napada dolazi 22.12., kada jaka oklopna
formacija napada egipatsko desno krilo obuhvatnim manevrom preko pustinje
Negev.

Egipćani su već sljedeći dan zatražili prekid vatre uz pomoć OUN. Izraelci pristaju
na pregovore tek po izvršenju svojeg operativnog plana, što pokazuje nesposobnost
OUN u nametanju mira.

Nakon dva mjeseca pregovora, 24.2.1949., potisano je primirje na Rhodosu, ali ipak
Irak i Saudijska Arabija nisu potpisali primirje. Ovime je autonomija Palestinaca na
Zapadnoj obali ostala nedostižan cilj, budući da je Izrael pregovarao sa pozicije
pobjednika i nametnuo svoje uslove.

Ovaj vojni poraz nanio je udarac arapskom ponosu i u sebi je sadržavao klicu novog
sukoba, jer Arapi su, ponajprije, poraženi zbog neslaganja među državama članicama
Arapske lige. Nije postojao program rješenja palestinskog problema, a neke od
država nisu priznavale Palestinu kao nacionalnu državu, već su se na njen račun
željele teritorijalno proširiti.

Saradnje među članicama Arapske lige nije bilo ni na bojnom polju. Koordinacija
operacija bila je slaba i površno izvedena. Jedina prilika za pobjedu nad Izraelcima

23
propuštena je pristajanjem na inicijativu prekida vatre u trenutku kada je izraelska
vojska bila teško tučena, a samo korak ju je dijelio od poraza.

S druge strane Izraelci su pokazali da znaju upotrebljavati suvremeno oružje i

doktrinu modernog rata. Izašavši iz rata kao pobjednik, Izrael je bio prožet
militantnim nacionalističkim duhom. Vlast su prigrabile snage desnice kojima je prvi
zadatak bio od zemlje napraviti svojvrsni ratni logor.

Za cionisti to je bio jedini način na koji Izrael može preživjeti u arapskoj okolini.
Parlament je uveo vojnu obavezu za sve židovske stanovnike, bez obzira na spol.
Ograničavanjem vojne službe na Židove željelo se spriječiti legalno naoružavanje
Palestinaca. Glavni zapovjednik izraelske vojske je predsjednik Republike, koji
preko ministarstva obrane izdaje naređenja Vrhovnom stožeru, glavnom
rukovodećem operativnom tijelu.

24
1.6.2. Drugi arapsko-izraelski rat 1956. godine
Kao neposredni povod za drugi arapsko-izraelski rad, autor Babić navodi
nacionalizaciju Sueskog kanala. ''Dodatni razlog za širenje arapsko-izraelskih
suprotnosti cionisti su vidjeli u jačanju Egipta, naročito poslije dolaska na vlast
Gamala Abdela Nasera.''24

50-tih godina XX. vijeka, Egipat postaje bitan faktor oko kojeg se grupiraju članice
Arapske lige, sa ciljem oslobađanja od evropske kolonijalne vlasti, a ta panarapska
uloga Egipta nije odgovarala Izraelu, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Obe europske
države su smatrale tradicionalnom svoju vojnopolitičku prisutnost u regiji.

Po mišljenu cionista, Gamal Abdel Naser bio je opasan čovjek za Izrael. Egipatski
predsjednik je zahtijevao povlačenje britanskih trupa iz zone Sueskog kanala. Velika
Britanija odugovlačila je odlazak svojih vojnika, koji Egipat napuštaju tek 8.6.,
ostavivši velike količine vojne opreme, sa objašnjenjem da im za potpuno povlačenje
treba još vremena.

Ovo je bio samo britanski paravan kojim je prekriveno naoružavanje. Puč je propao,
a nakon njega propalo je i pristupanje Egipta Bagdadskom paktu. Nepristupanje tom
paktu dovelo je do prestanka opskrbe Egipta oružjem i opremom NATO pakta, tako
da se ovaj prisiljen okrenuti ka S.S.S.R-u i državama Varšavskog ugovora.

Koalicija Egipta i S.S.S.R-a dovela je do pobune kod Izaelaca, koji su mogli samo sa
gledati kako vojna moć Egipta jača. Jedina prednost njihovih vojnika nad arapskim
kolegama sastojala se u boljoj uvježbanosti ljudstva i kvalitetnijem zapovjednom
kadru.

Izraelci su počeli priželjkivati rat prije nego što sovjetski instruktori uspiju podići
nivo spremnosti egipatskih vojnika. Sovjetska pomoć značila je puno, a egipatskih

24
Isti, str. 31.

25
500 tenkova, 400 aviona i 40 brodova bili su stvarna prijetnja interesima Zapada u
zoni Sueskog kanala.

Egipat je od prihoda Suetskog kanala imao svega 7% pristojbi, dok se ostatak dijelio
između Francuza i Britanca. Zato je egipatska vlada tražila preraspodjelu dohodaka i
pozivala se na njegovo bitno izmjenjeno ekonomsko značenje i na bitno izmijenjenu
geopolitičku i geostratešku situaciju u odnosu na doba potpisivanja ugovora.

Francuzi i Birtnaci na to nisu pristali, pa zato Naser odlučuje izvršiti nacionalizaciju

Suetskog kanala 13 godina prije isteka ugovora. Prireme su izvedene u najvećoj
tajnosti da bi u julu 1956. godine nacionalizacija bila izvedena bez ispaljenog metka
ili poginulog vojnika.

Zbog nacionalizacije, Francuzi i Britanci su optužili Nasera za kršenje ugovora i

zatražili povlačenje Egipćana sa Sueskog Kanala, što oni naravno odbijaju. Ta
ekonomska situacija pogodovala je odluci o agresiji na Egipat od strane Francuza,
Britanaca i Izraelaca, jer svi su u ratu vidjeli svoje vlastite interese.

Francuzi su željeli vraćanje kontrole nad Kanalom i likvidiranje oslonca alžirskih

oslobodilačkih snaga, koji su ove imale u Egiptu; Britanci su željeli vratiti kontrolu
nad Kanalom i izgubljeni utjecaj u regiji, a Izrael je želio Sinaj i otklanjanje
egipatske prijetnje.

Iako su nakon rata agresori poricali postojanje zajedničkog plana sve je pokazivalo
na drugačiji scenario. Ideja je bila uvući egipatsku vojsku u borbu na Sinaju, a zatim
ju kombiniranim amfibijsko – zračnim napadom na Kanal odsjeći od opskrbnih baza.
Egipćani su napad očekivali u području Gaze te su mislili da će njegovo težište biti
na primorskom putu prema Suezu. U skladu s tim predviđanjima razvili su trupe u
snazi jednog oklopnog i jednog motoriziranog korpusa.

26
Napad je započeo Izrael 29.10.1956. u 17:00h po lokalnom vremenu, i to velikim
obuhvatnim manevrom preko pustinje Negev, iz pravca koji su egipatski
zapovjednici smatrali sporednim. Nakon 48 sati borbe Izraelci su blokirali Suez, na
što su Egipćani odgovorili prebacivanjem pojačanja na ugroženo područje.

31.10. Izraelcima se u borbi pridružuju Britanci i Francuzi, koji su zračnim napadima

paralizirali svaki pokret na tlu, te uništili sve egipatske zračne baze. Naser je naredio
opće povlačenje na zapadnu stranu Kanala, ali već je bilo prekasno, jer su strateške
tačke duž kanala zauzele anglo – francuske trupe.

Egipćani su bili primorani položiti oružje, a velike količine vojne opreme došle su u
ruke Izraelcima. Egipatska strana brojala je cca 2.000 poginulih i 8.000 zarobljenih
vojnika, dok su ukupni gubici agresora iznosili su oko 1.150 poginulih i 1.300
ranjenih vojnika.

Jugoslavija je 2.11.1956. zatražila izvanredno zasjedanje Generalne skupštine OUN

zbog egipatskog problema. Tada je Jugoslavija Veliku Britaniju, Francusku i Izrael
nazvala agresorima i tražila je njihovo trenutačno i bezuvjetno povlačenje sa
egipatskog teritorija.

Ovaj put su čak i SAD uskratili diplomatsku pomoć svojim saveznicima. Uskrativši
svoju diplomatsku pomoć, Amerikanci su potpuno diskreditirali Britance i tako
stvorili vakuum koji su iskoristili za širenje vlastitog utjecaja. Napokon, američka
prisutnost na bliskoistočnoj pozornici samo je doprinijela zaoštravanju odnosa u
regiji.

Gubitnik Egipat traži još čvršću vojnu suradnju sa Rusijom, a cijela regija postaje
složena šahovska ploča blokovskih političkih interesa. Relativno mali geografski
prostor sadržavao je Tursku, Iran i Izrael okrenute SAD-u, te Jordan, Siriju i Egipat
okrenute Rusiji. Bio je to nagovještaj novih sukoba, koji su prijetili i neposrednim
uključivanjem i direktnim suočavanjem supersila.

27
1.6.3. Treći arapsko-izraelski rat 1967. godine
U periodu od 1956. do 1967. granicu prema Egiptu su nadgledale ''plave kacige'', dok
su istovremeno, ''povećao broj pograničnih incidenata na izraelskoj granici sa
Sirijom i Jordanom.''25

Ovaj put arapske zemlje su odlučile zajednički djelovati na diplomatskom i vojnom

polju, pa su zato stvorile zajedničko zapovjedništvo, a diplomatski su jedinstveno
nastupale po pitanju palestinskog problema.

Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) postala je značajan faktor u borbi

protiv Izraela. Egipat, Sirija i Jordan znatno su osnažili svoje vojske, a Arapi su de
facto bili jači u svim rodovima i vidovima vojne sile. Jedina slabost im je bila
nedovoljan broj časnika educiranih za moderno ratovanje.

Izraelci su doveli do napetost koja će pokrenuti ratno djelovanje. Već unaprijed

urađeni operativni plan sadržavao je elemente Blitzkriega koji će arapske zemlje i
SSSR staviti pred gotov čin i tako isključiti mogućnost njihovog miješanja u sukob.

Izraelski načelnik stožera izjavio je 10.5.1967. da će napasti Siriju i Jordan zbog toga
što izazivaju pogranične incidente. Ova izjava je zapravo bila namjerna da bi se
vidjela egipatska reakcija. Egipatski odgovor je bila blokada luke Elat u Akabskom
zaljevu i zahtjev za povlačenje ''plavih kaciga'' zbog njihove obaveze pružanja vojne
pomoći saveznicima. Izraelci su time dobili što su i željeli, a to je bilo granicu prema
Egiptu bez nadzora ''plavih kaciga''. Naravno intencija Izraelca nije bila napad na
Siriju i Jordan.

25
David ORLOVIĆ, Znam, dakle pobjednik sam: Kako je Izrael dobio šestodnevni rat?, u:
Polemos, 2012., str. 143.

28
Rat je službeno počeo 5.6.1967, a ishod je bio poznat već od prvog dana. Izraelske
zračne snage su u 07:45h iznenadnim, istovremenim napadom na deset egipatskih
zračnih baza uništili 300 aviona, što je činilo 85% egipatskog ratnog zrakoplovstva i
time su zavladale zračnim prostorom.

Otpor na tlu u području Gaze i na Sinaju slomljen je za samo par dana upotrebom
zračnodesantih trupa koje su zauzele prolaz Mitla i tako oduzele trima egipatskim
divizijama pravac za opskrbu i povlačenje. Nakon predaje opkoljenih egipatskih
divizija Izraelci izbijaju na Kanal u potezu Suez – El Kantara i time izvršavaju svoj
operativni plan, a to je bilo osvajanje pojasa Gaze i Sinaja.

Granica prema Jordanu postala je bojno polje 5.6. u 10:00h. Izraelske postrojbe
pretrpjele su velike gubitke zahvaljujući izvanrednom otporu puno slabijih jordanskih
trupa i na kraju su se morali povući.

Stari dio Jeruzalema Izraelci su zauzeli 7.6, nakon čega su došli do rijeke Jordan i
zauzeli su gradove Nablus i Arihu. Prema Jordanu Izraelci nisu više mogli
napredovati, jer su neke od angažiranih jedinica pretrpjele teške gubitke. Sirijski
front oživio je u noći 8/9.6. kad su izraelske trupe napale njihove obrambene
položaje, da bi s jutrom došli u slobodni operativni prostor i napredovali još 20-40
kilometara.

Posredstvom OUN borbe su prestale 10.6 u 18:30h po lokalnom vremenu, a izraelske

trupe su ostale na dostignutim položajima. Izrael je time ostvario važnu pobjedu i
osigurao svoje granice utvrđenim linijama Bar-Lev, na Sinaju, odnosno, Golanskim
zidom na istoimenoj visoravni.

29
1.6.4. Yom Kippurski rat 1973. godine
Period od 1967. do 1973. godine, sve arapske zemlje, ali najviše Egipat i Sirija,
iskoristile za modernizaciju i razvoj vojne sile, dok se vojna sila Izaela zasnivala na
primjeni iskustava iz prethodnih ratova. Tadašnji pokušaji Egipta i Sirije da se
diplomatskim sredstvima riješi situacija sa Izraelcima nisu dali rezultate.

Zbog toga opet dolazi do rata koji je počeo napadom arapske koalicije na područja
pod izraelskim okupacijom tokom praznika Yom kipur26, koji je tada padao u vrijeme
muslimanskog mjeseca Ramazana. ''Nekoliko minuta kasnije tišinu praznika Jom
Kipur prekinulo je zavijanje sirena koje su najavljivale dolazak aviona. Rat je
počeo.''27

Egipatske i sirijske snage prekršili su mirovna razgraničenja da bi ušli na Sinajski

poluotok i Golansku visoravan, koje su oni već izgubili tokom Šestodenvnog rata
1967. i otada su ti djelovi bili u rukama Izraela. Tokom Yom Kippurskog rata, SAD i
SSSR masovno su opskrbljivali svoje saveznike, što je gotovo dovelo do sukoba
dviju nuklearnih velesila.

Na samom početku sukoba, Egipćani su uspješno prešli Sueski kanal i praktično su

bez otpora napredovale na Sinajski poluotok. Tek nakon tri dana, Izrael je
mobilizirao glavninu snaga i uspio zaustaviti daljnje egipatsko napredovanje.
Istovremeno, Sirijci su koordinirali svoj napad na Golansku visoravan koji se trebao
poklopiti s egipatskom ofenzivom, te su u početku uspjeli zauzeti dosta područja koje
je bilo pod izraelskim nadzorom.

26
Dan pomirenja (heb. ‫ כִּ ּפּור יֹום‬Yom Kippur) jedan je od najznačajnijih praznika židovskog kalendara.
Dolazi na kraju židovske liturgijske godine.
27
Michael BAR ZOHAR, Nissim MISHAL, Mosad – Najveće misije izraelske tajne službe, Magelan
Press, Beograd, 2014., str. 114.

30
 Slika 2. Egipatski vojnici prelaze Sinajski kanal.28

Ipak, Izarelci su tokom tri dana vojnih akcija vratili Sirijce na početne linije
mirovnog razgraničenja, nakon čega je uslijedio i izraelski četverodnevni protunapad
duboko u sirijskom području. Izraelsko topništvo bombardiralo je predgrađa
Damaska tokom sedam idućih dana.

Tada Egipat stupa u novu akciju, jer se egipatski predsjednik Anvar Sadat počeo
bojati za integritet svog saveznika. Smatrao je da će zauzimanje dva planinska
prolaza na Sinaju ojačati njegov pregovarački položaj i zato je naredio akciju, koja je
ubrzo bila uništena.

Nakon toga Izraelci napadaju dvije egipatskih armija, prelaze Sueski kanal i počinju
polako napredovati južno i zapadno prema Kairu. Te borbe su trajale tjedan dana s
teškim gubitcima na obe zaraćene strane.

28
Preuzeto sa: https://www.dnevno.hr/ekalendar/zanimljivosti-iz-povijesti/foto-egipatski-vojnici-
sretno-idu-u-ratu-protiv-izraela-109561/. Posjećeno 28.9.2018.

31
Time je bio prekršen i sporazum o prekidu vatre od 22.10., koji je nastao uz pomoć
UN-a, a supranici su se međusobno optuživale za njegovo kršenje. Do 24.10.,
izraelske snage su poboljšale svoj položaj okružujući egipatsku Treću armiju i grad
Suez, što je dovelo još jednom do napetih odnosa između SAD-a i SSSR-a. Kao
ishod, postignut je drugi sporazum o prekidu vatre 25.10, koji je doveo do kraja rata.

Navodi se da je Yom Kippurski rat imao dalekosežne posljedice. Arapski svijet je bio
finalno uzdrman, iako su imali prve uspješne vojnih akcija u ovom ratu. S druge
strane, kod Izarelaca je došlo do spoznaje da, unatoč impresivnim operacijskim i
taktičkim postignućima na bojištu, ne postoji jamstvo stalne vojne dominacije Izraela
nad arapskim zemljama.

Te promjene stvorile su uvjete za početak mirovnih pregovora, a sporazumom iz

Camp Davida sklopljenim 1978., dogovoren je povrat Sinaja Egiptu te je
uspostavljena normalizacija odnosa. To je bio i prvi put da je jedna arapska država
priznala Izrael. Egipat je propagirao politiku odvajanja od SSSR-a, da bi konačno
napustio sovjetsku sferu utjecaja.

32
1.7. Uspostava cionističke države iz hotela Biltmore
Židovi su prihvaćali sve planove koje su im ponudile velike sile, a prije svih to su bili
planovi Velike Britanija. Arapski planovi, za razliku od židovskih, su bili loše
orkestrirani.

Zato je židovsko vodstvo potpuno prihvatilo već prethodno spomenuti Peelov plan, a
time su i prihvatili podjelu Palestine. Slično se ponovilo i za deset godina sa
rezolucijom UN-a o podjeli Palestine nakon Drugoga svjetskog rata. Židovi su znali
da će međunarodna zajednica priznati stanje na terenu jednom kada se ono stvori i da
se takav svršen čin više neće moći mijenjati, a što se na kraju i desilo.

Godine 1942. u njujorškom hotelu Biltmore održao se cionistički kongres na kojem

je odlučeno da se zatraži uspostava židovske države u Palestini. Zahtjev za
uspostavom židovske države je podrazumijevao uspostavu države na cijelom
prostoru Palestine, iako to nije izričito stajalo u deklaraciji,.

''Lijevi pokreti, kao npr. Hashomer Hatzair i Hakibbuz Hameuhad, glasovali su

protiv deklaracije zaključujući da će takvi stavovi neizbježno voditi podjeli Palestine.
Na kraju se Hakibbuz Hameuhad i odvojio od stranke Mapai, prethodnice današnje
Laburističke stranke.''29

Autor Vukas navodi kako se često tvrdi da u židovskom naseljavanju Palestine nije
riječ o kolonijalnom pothvatu, jer se često iznosi činjenica da su Židovi na legalan
način kupovali zemlju od lokalnih Arapa. Ipak, to nije prvi takav slučaj jer su
europski kolonizatori i drugdje u svijetu s lokalnim stanovništvom često ulazili u
pravno korektne poslove.

Ova je tvrdnja tačna samo za odnose prije 1948. godine, a nakon toga su se stvari
drastično promijenile. Konfiskacija imovine postala je dosta često modus stjecanja

29
S. VUKAS, nav.dj., str. 598.

33
arapske zemlje, što se posebno odnosi na nekretnine prognanika. Takva se politika
nastavlja i danas, a naročito je česta na području Jeruzalema.

Arapi su platili visoku cijenu suprotstavljanja britanskoj vlasti kada su 1936. godine
pokrenuli veliki ustanak. Zbog toga je put prema stvaranju židovske državi bio
osiguran uspjesima židovske zajednice u Palestini i prednostima koje je im pružala
britanska uprava, već i kolapsom i raspadom arapske zajednice u Palestini.

Kao rezultat arapskih previranja, došlo je do raspada ionako slabih palestinskih

arapskih institucija. Primjerice, arapski visoki odbor30 bio je raspušten, a njegovi su
čelnici otjerani u egzil dok je muftija Al-Husseini, koji je bio jedan od pokretača
ustanka, pobjegao iz zemlje. Arapska elita je napustila zemlju, ali su u kolektivno
sjećanje arapskog stanovništva ostali upisani podvizi pojedinih heroja ustanka, kao
npr. šeika Izzedina al-Qassama.

Mnoge od metoda gušenja arapskog ustanka iz 30-tih godina kasnije će usavršiti i

ponovno primjenjivati izraelske vlasti u gušenju palestinskih intifada na kraju 20.
stoljeća. I u arapskom ustanku, kao i u prvoj intifadi 1987.-1991., ustanici su uspjeli
za kratko vrijeme osloboditi neka područja i uspostaviti samoupravu. Iako
kratkotrajno, ti su uspjesi bili značajni u trenutnom rušenju kolonijalne vlasti.

30
Visoki arapski odbor je središnje političko tijelo arapske zajednice u Palestini. Osnovan je
25.4.1936. godine na inicijativu Haj Amin-al Husseinija, muftije jeruzalemskog, i sadržavao je vođe
palestinskih klanova pod predsjedanjem muftije. Odbor je nastao nakon izbijanja velikog arapskog
ustanka 1936.-1939. Odbor je 15.5. pozvao na neplaćanje poreza, na opći štrajk arapskih radnika te je
tražio zaustavljanje židovske imigracije. Britanska mandatna uprava je zabranila rad odbora u
septembru 1937. godine.

34
1.8. Generalni status danas
Dakle, sukob na području Palestine bio je neizbježan od samog početka intenzivnog
židovskog dolaska u Palestinu. Arapska i židovska zajednice imale su različita
očekivanja, a za što su dobila i kontradiktorna obećanja britanske vlade. Konačno,
takva su se obećanja, uzevši svako za sebe, poklapale s britanskim interesima u
regiji. Problem leži u tome što su međusobno bila nepomirljiva.

Britanska i generalno europska podrška židovskom naseljavanju, odraz je stanja duha

kolonizatorske Europe druge polovine XIX. vijeka. Ideja o stvaranju europske
ispostave na Bliskom istoku uklopila se u britanske planove o stvaranju carstva od
Egipta do Indije. U drugoj polovini XX. stoljeća, ulogu nastavljača politike o
ispostavi ''Zapada'' prema Bliskom i Srednjem istoku preuzimaju Sjedinjene
Američke Države.

Arapi su od početka naseljavanja Židova u Palestini negirali njihovo pravo na zemlju,

za koje su Židovi često tražili izvor u svetim knjigama. Također su židovskoj
zajednici odricali pravo na nacionalnost. Tim pravom je Židovima kao naciji trebalo
biti omogućeno stvaranje vlastite nacionalne države. Osnovni je argument bio da su
Židovi religijska zajednica, a ne nacionalna.

Židovi su smatrali da će njihova prisutnost u Palestini pridonijeti urušavanju

tradicionalnih vrijednosti domicilnog stanovništva. Opravdanje za Židovi su tražili u
stavljanju stigme koja ih je pratila vijekovima. Sa arapsk strane, sukob je bio
ocrtavan i kao sukob islamskog širokog univerzalizma i židovske provincijalne i
plemenske kulture.

Palestinci su upali u zamku koju su im pripremile židovske organizacije i europske

države, a greške koje su uradili u početku konflikta, nastavili su ponavljati i u
vremenima koja su dolazila i pri tome plaćajući za to ogromnu cijenu, smatra autor
Vukas.

35
''Britanska politika koja je oblikovala taj prostor bila je uvijek kontradiktorna,
nedosljedna i dvosmislena. Britanci nikada nisu imali politiku za Palestinu.''31

Paradoks Palestine se na najtragičniji način nastavlja do najnovijeg vremena, a time

je njezin razvoj u neovisnu državu spriječen već u samom začetku, u trenutku
raspada velikog Osmanskog Carstva.

31
Tom SEGEV, Es war einmal ein Palästina, München, Pantheon, 2005., str. 17.

36
 TEORIJSKO HISTORIJSKI OSVRT NA AGRESIJU I
TOK RATA U BOSNI I HERCEGOVINI 1992. - 1995.

2.1. Politička klima prije početka rata i hronologija događaja

Početak devedesetih godina prošloga vijeka kakakteriziran je velikim političkim
promjenama unutar Jugoslavije, ali i njene članice SR Bosni i Hercegovini. Autor
Lučić navodi da je tada, po prvi put, Službeno glasilo Socijalističkog saveza radnog
naroda SR BiH dnevni list Oslobođenje štampano je 2. januara 1990. g. bez zaglavlja
''Druže Tito mi ti se kunemo''.

Istog dana, Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine izdalo je saopštenje u kojem je

osnivanje novih stranaka i organizacija u Hrvatskoj i Srbiji, prije svega Hrvatske
demokratske zajednice (HDZ) i Srpskog pokreta obnove (SPO), markiralo kao ''[...]
izraz tragičnih ideja ustaštva, četništva i drugih reakcionarnih i fašističkih snaga.''.32

Savez komunista Bosne i Hercegovine, vodeća idejna i politička snaga društva,

nakon decenije slijeđenja politike preminulog predsjednika Josipa Broza Tita, i
simbolički je napustio tu politiku i ideologiju. Dešavanja koja su uslijedila iza
pokazala su da je komunistička elita u BiH imala razloga za zabrinutost.

U januaru 1990. u Duvnu je došlo do protesta hrvatskog stanovništva zbog početka

izgradnje akceleratora ruskog porijekla, koji je sarajevska tvrtka Energoinvest htjela
postaviti u tamošnjoj tvornici kablova. Ovaj događaj autor Lučić smatra prvim u nizu
koji su pokrenuli val nezadovoljstva. ''Prosvjedi su se pretvorili u masovni izraz
nezadovoljstva protiv komunističke vlasti i položaja Hrvata u Duvnu, SR BiH i u
Jugoslaviji uopće.''33

32
Radoslav DODIG, Bosanskohercegovački panoptikum 1990. iz hrvatskog kuta, u: Status,
Udruga građana Dijalog, Mostar, 2004., str. 43.
33
Ivica LUČIĆ, Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja, u: Časopis za
suvremenu povijest, 2008., str. 108.

37
2.2. Slom Saveza komunista Jugoslavije
Jugoslavija se tokom 80-tih godina prošloga vijeka suočila sa sve većom krizom koja
je dovodila u pitanje i opstanak federacije. Sukobljene koncepcije uređenja
Jugoslavije, bazirane u republičkim SK, konačno su se razišle na XIX. Izvanrednom
kongresu SKJ početkom 1990. godine.

Ono što je prethodilo rasapdu SKJ, bilo je začeto krajem 60-tih godina, a ozakonjeno
je Ustavom iz 1974. godine. ''Time omogućena decentralizacija će rezultirati
problemima u funkcioniranju Federacije i Saveza komunista (SK) nakon smrti Josipa
Broza Tita, koji je jedinstvo unutar SK osiguravao svojim autoritetom.''34

Ranije, u vrijeme njegova života, neovisno o formalnim propisima sa velikim

ovlastima republika, jedinstvo i centraliziranost SK bili su održavani, a njegovom
smrću nestala je i poluga koja je u momentima krize uspostavljala ravnotežu i
osiguravala konsenzus navodi autor Pauković.

Dakle, od 20. do 22. januara 1990. godine u Beogradu se održavao XIV. kongres
Saveza komunista Jugoslavije. Čitava sjednica obilježena je tada sukobom između
slovenskih komunista koji su tražili reforme društva i države, te srbijanskih
komunista koji su bili na čelu unitarističkih snaga.

Na stranu slovenskih komunista svrstalo se vodstvo i veći dio izaslanika SK

Hrvatske i tek poneki izaslanik SK BiH, koji nije potpuno prihvatio partijsku
disciplinu i smjernice X. kongresa SK BiH, po kojima su izaslanici iz SR BiH trebali
zastupati SKJ kao snagu jugoslavenskog jedinstva i zalagati se za demokratsku
integraciju na bazi političkog pluralizma, uz novu ulogu socijalističkog saveza,
navodi autor Lučić.

Unutar SK BiH djelovala je skupina izaslanika s demokratskim programom i

reformskom orijentacijom, a na čelu skupine bio je dr. Zdravko Grebo. Svi prijedlozi
koji su dolazili od ove strane dočekani su sa nezadovoljstvom.
34
Davor PAUKOVIĆ, Posljednji kongres Saveza komunista Jugoslavije: uzroci, tijek i posljedice
raspada, u: Suvremene teme, Centar za politološka istraživanja, 2008., str. 21.

38
Na sve predložene reforme, reagirao je predsjednik Predsjedništva CK SK BiH Nijaz
Duraković, koji je rekao da su vrata širom otvorena onima koji žele izići iz Saveza
komunista. Sličnu retoriku koristio je i predsjednik SK Srbije Slobodan Milošević,
koji je slovenskim komunistima simbolički i pokazao vrata kroz koja se izlazi iz SKJ.
Bio je to zadnji kongres Saveza komunista Jugoslavije, jer su Slovenci napustili
kongresnu dvoranu SKJ, a ubrzo je došlo i do odvajanja od Jugoslavije.

Svi kasniji pokušaji održavanja kongresa u nepunom sastavu nisu uspjeli, niti su
vratili snagu Partiji, koja je postojala više od osamdeset godina i koja je četrdeset i
pet godina bila na vlasti. Organizacije SKJ po republikama kasnije su se uglavnom
preoblikovale u socijaldemokratske stranke i uključile se u stranačko nadmetanje na
prvim slobodnim parlamentarnim izborima.

Baš protiv toga, tj. protiv višestranačja, upormo se protivio i Savez komunista BiH.
Njihova politika bila je politika zagovaranja čvrste i jedinstvene jugoslavenske
federacije, odnosno pobijali su svaku mogućnost uvođenja višestranačkog sistema.

Posebno su bili osjetljivi na političko organiziranje na nacionalnoj osnovi, što je i

Izbornim zakonom bilo izričito zabranjeno. Taj zakon je Skupština SR Bosne i
Hercegovine donijela u martu 1990. godine, ali je taj zakon osporen od strane
Ustavnog suda SR BiH.35

Nakon toga, u Skupštini SR Bosne i Hercegovine doneseni su 31. juna 1990. godine
amandmani na Ustav koji su omogućili održavanje prvih slobodnih izbora, a
nastavno na to izglasana su i četri zakona po kojima će izbori biti provedeni.

Savez komunista Jugoslavije, sastavljen od saveza komunista socijalističkih

republika, nije mogao nadvladati događaje na europskoj i svjetskoj sceni, niti proces
demokratizacije u zemlji.

35
Suad ARNAUTOVIĆ, Izbori u Bosni i Hercegovini '90. analiza izbornog procesa, Promocult,
Sarajevo, 1996., str. 11.

39
2.3. Novi politički sistemi u SR Bosni i Hercegovini: pojava višestranačja
U SR Sloveniji i SR Hrvatskoj u aprilu 1990. godine, održani su prvi višestranački
izbori na kojima su uvjerljivo pobijedile nacionalne protukomunističke stranke, a
nove političke snage pojavile su se i na političkoj sceni SR Bosne i Hercegovine.36

Na ovim izborima se izjašnjavalo više od 2 300 000 birača o više hiljada kandidata,
koje je predložilo 15 političkih stranaka. ''Poslije djelomično ponovljenih izbora
građani su izabrali sedam članova Predsjedništva SR BiH, 240 poslanika u dva
doma skupštine SR BiH i oko 5000 odbornika u 110 opštinskih skupština.'' 37

Vijeće građana Vijeće Opština

SDA...711 075 ..........33% ili 43 mandata......... ......... 788 616..........30,8%¸ ili 43 mandata

SDS...590 431 ..........26% ili 34 mandata......... ......... 624 951..........24.4%, ili 38 mandata

HDZ...362 855 ..........16% ili 21 mandata......... ......... 383 279..........20,9%, ili 23 mandata

SKBiH

SDP...278 027 ..........12,3% ili 15 mandata......... ......... 198...................14,8%, ili 3 mandata

SRSJ...210 018 ..........8,9% ili 12 mandata......... ......... 281 436..........11 %, ili 1 mandat

DSP...31 623 ..........1,4% ili 1 mandat......... ......... ......... ......... ......... ......... ......... ......

MBO...25 975 ..........1,2% ili 2 mandata......... ......... ......... ......... ......... ......... ......... .........

SSO/LP...39 982 ..........1,8% ili 1 mandat......... ......... ......... ......... ......... ......... ......... ......

Ostali ...17 522 ..........0,8% ili 1 mandata......... ......... 96 650.......3,8%

Slika 3. Raspodjela mandata prema Dontovoj formuli.38

36
Kronologija rata, Hrvatski informativni centar, Zagreb, 1998., str. 20.
37
Krstan MALEŠEVIĆ, Marginalije o Be Ha izborima '90, u: Revija za sociologiju, Zagreb, 1991.,
str. 315.
38
Preuzeto od: podaci Republičke izborne komisije 1990. godine.

40
Na izborima u BiH tada su uvjerljivo pobijedile tri nacionalne stranke (Stranka
demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica),
koje su u republičkom parlamentu osvojile ukupno 84% poslaničkih mandata, navodi
autor Malešević.

Prije izbora, poseban interes izazvalo je osnivanje (etno)nacionalnih stranaka:

najprije je u Sarajevu 27. marta 1990. godine, Alija Izetbegović u ime četrdesetorice
potpisnika-osnivača održao konferenciju za medije na kojoj je objavio osnivanje
Stranke demokratske akcije (SDA).39

Osnivačka skupština ove (etno)nacionalno-konfesionalne stranke održana je 26. maja

te iste godine, kada je Izetbegović izabran za predsjednika stranke. SDA je tada
formalno definisana kao stranka građana Jugoslavije, koji pripadaju muslimanskom
historijskom-kulturnom krugu.40

Slijedeća stranka, osnovana u Sarajevu 12. jula 1990. godine, bila je Srpska
demokratska stranka (SDS), a za predsjednika Inicijativnog odbora izabran je dr.
Radovan Karadžić.41

Osnivanje ove stranke pratili su višestruki politički mitinzi i vjersko-političke

manifestacije, uz naglašenu politizaciju srpskih žrtava iz Drugoga svjetskog rata,
osnovana Srpska demokratska stranka (SDS).

Kao treća u nizu, nakon sastanaka inicijativnih odbora u Hercegovini koji su bili
obilježeni čestim zabranama i provokacijama, u Sarajevu je 18. augusta 1990. godine
održan Prvi opći sabor Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i
Hercegovine.42

39
Maid HADŽIOMERAGIĆ, Stranka demokratske akcije i stvarnost, Sarajevo, 1991., str. 73. - 84.
40
Alija IZETBEGOVIĆ, Sjećanja autobiografski zapisi, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001., str. 68. -
78.
41
Dragan RADIŠIĆ, Hronologija događaja na prostoru prethodne Jugoslavije, Glas srpski, Banja
Luka, 2002., str. 32.
42
Statut Hrvatske demokratske zajednice BiH. Programska deklaracija osnivačke skupštine Hrvatske
demokratske zajednice BiH, Sarajevo, 1990., str. 74.

41
Za predsjednika je izabran ortoped iz Sarajeva dr. Davor Perinović, nekadašnji
zaposlenik američke vojne bolnice u Berlinu. Njegovi politički stavovi su ranije
izazvali nezadovoljstvo mnogih članova stranke i sudionika sabora. To je rezultiralo
otvorenim osporavanjem njegovog izbora, te konačno njegovom smjenom na sjednici
svih tijela HDZ-a održanoj 7. septembra 1990. godine u Zagrebu. Perinović je svoju
vatrenu velikohrvatsku, pa i šovinističku retoriku, nakon smjene zamijenio
legalističkim frazama.43

Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana, označio je kao najvećeg

krivca za svoju smjenu i optužio ga za antimuslimansku i antibosansku politiku, te za
'' [...] nagodbu s predsjednikom SR Srbije Slobodanom Miloševićem o podijeli Bosne
i Hercegovine.''

Ta Perinovića teza kasnije je dobila više oblika i postala je dio političke mitologije.44
Nakon njegove smjene, za vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a BiH imenovan je
Stjepan Kljuić.

Demokratski procesi širili su se iz zapadnih jugoslavenskih republika, pa i ne čudi

previše što su sve tri nacionalne bh. stranke organizirane pod znatnim utjecajem
političkih središta iz Republike Hrvatske. Zanimljivo je da niti jedna nije bila
prvenstveno bosansko-hercegovačka. SDA je usuglašena u krugu Islamskoga
kulturnog centra u Zagrebu i zamišljena kao ''[...] politički savez građana Jugoslavije
koji pripadaju muslimanskom kulturno-povijesnom krugu.''45

Bosanskohercegovački HDZ organiziran je kao članica organizacije koja predstavlja

pokret svih Hrvata na svijetu, a SDS BiH osnovan je kao svesrpski nacionalni

43
Željko GARMAZ, Zna se HDZ, u: Valter, Sarajevo, 1990., str. 14.- 15.
44
Ivo LUČIĆ, Karađorđevo, politički mit ili dogovor?, u: Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski
institut za povijest, Zagreb, 2003., str. 7.- 36.
45
Alija IZETBEGOVIĆ, Sjećanja autobiografski zapisi, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001., str. 68.

42
pokret,46 pod utjecajem kninskog SDS-a i njegovoga predsjednika dr. Jovana
Raškovića.47

Zanimljivo je i to da su se sva trojica prvih predsjednika nacionalnih stranaka barem

jedno razdoblje svoga života po nacionalnosti izjašnjavali, ili su predstavljani kao
Srbi: Karadžić je rođen u Crnoj Gori, ali se izjašnjavao kao Srbin, Izetbegović se
izjašnjavao kao Srbin u vrijeme dok nije bila priznata muslimanska (bošnjačka)
nacija, a Perinović je u medijima predstavljen i kao Srbin koji je osnovao HDZ BiH.

Osim tri najveće nacionalne stranke i reformiranog Saveza komunista - Stranke

demokratskih promjena (SK BiH-SDP), osnovano je još 38 stranaka, a sveukupno
42), od kojih većina nije ostavila vidljivijeg traga u političkom životu Bosne i
Hercegovine.

Glavne poruke sa stranačkih skupova sažete su u izjavama njihovih vođa objavljenih

u posebnoj brošuri Oslobođenja, štampanoj pod nazivom Stranke programi ličnosti.
Čelnik vladajućeg (reformiranog) Saveza komunista BiH (SDP) Nijaz Duraković
upozoravao je da problem pojavu puno jugoslavenskih zastava i partijskih barjaka na
skupovima ove stranke. Vođa SDA Alija Izetbegović ponovio je riječi sa skupa iz
Velike Kladuše da će Muslimani braniti oružjem Bosnu, te da je izbor sveden na
dvije mogućnosti: građanska republika ili građanski rat.

Radovan Karadžić predstavio je SDS kao socijaldemokratsku stranku i rekao da ga je

na čelo stranke stavila uzrečica da Srbi, unatoč svim progonima, pokoljima,
pritiscima i stradanjima, još uvijek postoje i imaju pravo biti Srbi. Stjepan Kljuić je,
kroz svoje istupe, iznosio niz podataka o neravnopravnoj poziciji Hrvata u BiH i
isticao pravo Hrvata da sami biraju svoje vlastite predstavnike.

46
Božo KIJAC, Zašto Momčilo Krajišnik nije kriv, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Srpsko
Sarajevo, 2003., str. 38.
47
Nikica BARIĆ, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. - 1995., Golden marketing - Tehnička knjiga,
Zagreb, 2005., str. 193.

43
Nakon prvih slobodnih izbora, ''vrijeme jednostranačja i komunističke vladavine je
prošlo.''48 Komunistička elita sukobila se na (etno)nacionalnim pitanjima, Savez
komunista raspao se po nacionalnim šavovima, a rezultati izbora odražavali su
nacionalnu strukturu Bosne i Hercegovine.

48
Zoran TOMIĆ, Nevenko HERCEG, Izbori u Bosni i Hercegovini, Sveučilište u Mostaru, Mostar,
1999., str. 71.

44
2.4. Od Jugoslavije prema Bosni i Hercegovini
Nakon izbora, prva zajednička sjednica vijeća višestranačke Skupštine SR Bosne i
Hercegovine održana je 20.12.1990. Tada na vlast stupaju marginalizirani, a često od
komunističke elite i kriminalizirani ljudi, koji su trebali zajednički graditi novu
političku strukturu, a nažalost veliki dio njih nije imao nikakvog političkog
predznanja. ''Zajedničko im je bilo isto shvaćanje političke legitimnosti koju su crpili
u volji i pravu naroda na samoopredjeljenje.''49

Politički programi i interesi stranaka pobjedničke koalicije, koje su predstavljale tri

konstitutivna naroda bili su toliko različiti i suprotstavljeni da je bilo teško očekivati
funkcionalnu vlast i opstanak zajedničkoga političkog okvira.

Zbog toga je i došlo i do prvih problema kada su se zastupnici nacionalnih stranaka

sukobili su se već na prvim sjednicama Skupštine i to najprije zbog jezika, pisma
(identiteta) i sadržaja Svečane izjave. Srpski zastupnici zahtijevali su radne materijale
tiskane na ćirilici, dok su hrvatski zastupnici inzistirali na hrvatskom jeziku, a
muslimanski na latinici s poštovanjem bosanskohercegovačke specifičnosti.

Pri ujednačavanju teksta Svečane izjave, srpski zastupnici htjeli su naglasiti

državnost Jugoslavije i vezanost BiH za nju, dok su Hrvati bili protiv toga, a
muslimanski zastupnici su bili voljni pristati na kompromis. Odnos prema Jugoslaviji
i njezinim integrativnim elementima, prije svega prema JNA, bio je glavna opreka u
međusobnim odnosima triju bosansko-hercegovačkih naroda i triju vladajućih
stranaka.

Srpski zastupnici zalagali su se za što jaču Jugoslaviju, dok su hrvatski zastupnici bili
uglavnom protiv bilo kakve Jugoslavije, a muslimanski su se zastupnici izjašnjavali
za Jugoslaviju u kojoj bi Bosna i Hercegovina imala isti status kao i druge republike,
prije svega Srbija i Hrvatska. Muslimanska elita podržavala je u to vrijeme
Jugoslaviju jer su dijelovi muslimanskoga naroda živjeli i izvan BiH, a bilo je jasno i
da je sudbina BiH bila neizvjesna u slučaju raspada Jugoslavije.
49
Tarik HAVERIĆ, Ethnos i demokratija, Rabic, ECLD, Sarajevo, 2006., str. 101. - 110.

45
Autor Bojić navodi rezultate istraživanja javnog mnijenja, a koje 1990. pokazalo da
je u SR BiH 69,3% stanovništva bilo za federativno uređenje Jugoslavije, a tek
30,7% za konfederalno uređenje, što je podrazumijevalo i suverenu državu Bosnu i
Hercegovinu, ali i vjerojatan raspad Jugoslavije.50

Tada je i najveći moralni autoritet bosanskih i hercegovačkih Muslimana reisu-

lulema hadži Jakub Selimoski više puta tijekom 1990. izjavljivao da je vitalni interes
Muslimana očuvati jedinstvo Jugoslavije.

Jedan od osnivača SDA, dr. Maid Hadžiomeragić je svoju knjigu izdanu 1991.
godine posvetio svome narodu muslimanskom, narodu bosanskom, narodu
jugoslavenskom. Jasno se zalagao da se ''Jugoslavija sačuva bez obzira na cijenu jer
je ona iznad svih cijena.''51

Dopredsjednik SDA, Omer Behmen izjavio je da je ''[...] molio generale JNA da

izvrše vojni puč i spase Jugoslaviju.''52

Visoki duž nosnik SDA i član Predsjedništva SR BiH, Ejup Ganić je tvrdio:
''Muslimanima najviše odgovara Jugoslavija. Muslimani su po cijeloj Jugoslaviji. U
Srbiji ima Muslimana, u Sandžaku, ima ih u Zagrebu. U Zagrebu Muslimani imaju
grandiozan islamski centar. Ipak, Muslimani po mom mišljenju nisu bliži zapadnoj
opciji.''53

Za sudbinu BiH, ali i Jugoslavije, bilo je posebno važno stajalište Alije Izetbegovića.
On je u završnoj riječi na suđenju održanom u Sarajevu 1983. rekao: ''Kada je riječ o
Jugoslaviji, mogu reći da sam je volio kao što se voli svoja zemlja, volio sam to ime
Jugoslavija, volio sam njen lik na karti.''54

50
Mehmedalija BOJIĆ, Historija Bosne i Bošnjaka, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001., str. 285.
51
Maid HADŽIOMERAGIĆ, Stranka demokratske akcije i stvarnost, Sarajevo, 1991., str. 240.
52
Omer BEHMEN, Tražio sam od generala JNA da izvrše vojni udar da bi se sačuvala
Jugoslavija, u: Nezavisne novine, Banja Luka, 2000., str.15.- 17.
53
Ejup GANIĆ, Bosanska otrovna jabuka, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995., str. 349.
54
Abid PRGUDA, Sarajevski proces, Sarajevo, 1990., str. 162.

46
Kasnije objašnjavajući razloge neslaganja s hrvatskom politikom, Izetbegovićev
nasljednik Sulejman Tihić tvrdio je da je HDZ želio izlazak iz Jugoslavije što je
moguće prije, ali to SDA nije željela.

Nadalje, jedan od najviše javno eksponiranih muslimanskih nacionalista Muhamed

Filipović svoje razloge za ostanak u Jugoslaviji objašnjavao je na sljedeći način:
''Smatrao sam da nama, konkretno Muslimanima, apsolutno ne smeta Jugoslavija.
Prvo mi nikad nismo živjeli sami za sebe i odvojeno. Drugo, nama ne smeta
Jugoslavija zato što imamo naše manjine u Srbiji i Crnoj Gori. Treće, preko
postojećih institucija Jugoslavije mi smo mogli artikulisati i izraziti sopstveni
interes.''55

Sve prethodno navedeno, odražava stajališta političara koja su bila iskazana kasnije,
ali i tada ona su bila duh okolnosti početka 90-ih godina prošlog vijeka. To jasno
potvrđuje slijedeća činjenica: tek što je profunkcionirala novoizabrana višestranačka
skupština, grupa muslimanskih intelektualaca izradila je i u januaru 1991. godine
javno objavila Rezoluciju muslimanskih intelektualaca Bosne i Hercegovine.

U Rezoluciji su zastupano stajalište da je opstanak i razvoj svih Muslimana u

Jugoslaviji neodvojiv od opstanka i razvoja suverene demokratske države Bosne i
Hercegovine. Naravno naglasak je bio na razvoju demokratske i pravedne
jugoslavenske zajednice što je bitan preduvjet opstanka i razvoja Muslinama.
Nadalje, naglašeno je da su Muslimani zaseban i suveren narod.

Jugoslavensko opredjeljenje većeg dijela muslimanske elite nije bilo dobar temelj za
gradnju partnerskih odnosa s Hrvatima. To dobro objašnjava izjava dugogodišnjeg
političkog emigranta, suosnivača SDA, i kasnijeg vođe Muslimanske bošnjačke
organizacije (MBO) Adila Zulfikarpašića.

55
Muhamed FILIPOVIĆ, Muslimanima je bilo bolje u Jugoslaviji, u: Pravda, Bijeljina, 2007., str.
11. - 12.

47
''Nama nije opasno po naš opstanak da se Hrvati osjećaju ugroženima, iako nam
nije politički oportuno i pametno. Ali životno nam je opasno da se Srbi osjećaju
ugroženima i da Srbi smatraju da s nama ne mogu živjeti.''56

Do 1990. godine Srbi posve su ovladali strankom i državom u SR Srbiji, ali nisu
mogli ostvariti svoje interese i ambicije preko postojećih jugoslavenskih institucija i
u sklopu zadanih ustavnopravnih rješenja.

Iz tog razloga, Srbima su trebale nove i drukčije institucije na federalnoj razini, pa su

želju za čvršćom i jedinstvenom federacijom pokušali ostvariti rušeći njezinu
dotadašnju ustavnu konstrukciju. Istovremeno su zagovarali politiku građanske
države ili su se pozivali na pravo naroda na samoopredjeljenje.

Svi ovi procesi na tlu bivše Jugoslavije tekli su paralelno sa procesom raspada i
ostalih komunističkih ideoloških konstrukcija, ali za razliku od ostalih
istočnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja, jugoslavenski vojno i partijski vrh nije
lako napuštao komunističku ideologiju niti je prihvaćao rješenja koja su dovodila u
pitanje jedinstvo države.

S vremenom je postalo jasno da se jugoslavenska kriza neće razriješiti mirnim putem,

a u BIH politika je pokazala svu nemoć novoizabranih vlasti, odnosno neodrživost
koalicije koja je nastupala sa suprotstavljenim političko-nacionalnim programima.

''Predsjedništvo SFRJ donijelo je 9. januara 1991. zapovijed o rasformiranju svih

oružanih formacija koje nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili tijela
unutarnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima.
Predsjedništvo je dalo rok od deset dana (do 19. januara) za izvršenje zapovijedi. Na
zahtjev Republike Hrvatske rok je produljen za 48 sati, do 21. januara 1991.''57

56
Milovan ĐILAS, Nadežda GAĆE, Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Bošnjački institut - Zurich, Globus,
Zagreb, 1996., str. 182.
57
Isti, str. 199.

48
Nekoliko dana nakon, 25. januara 1991., na Televiziji Beograd prikazana je
specijalna emisija Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO). Program je
izravno optuživala hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja i hrvatski politički i
državni vrh za ilegalnu nabavku oružja, organiziranje paravojnih formacija i
pripremu oružanih akcija protiv JNA.58

Prikazivanje filma je u velikom dijelu javnosti shvaćeno kao priprema za uvođenje

izvanrednog stanja, odnosno vojnog udara protiv demokratski izabranih vlada u
zapadnim republikama.59

Vojska je podigla vojnu spremnost na najvišu razinu, a Hrvatska je mobilizirala

rezervni sastav policije. U takvoj atmosferi Skupština SR Bosne i Hercegovine
izabrala je na Trećoj zajedničkoj sjednici vijeća, održanoj 30. i 31. januara 1991.,
predsjednika Vlade, tri potpredsjednika i 17 članova Vlade. Time su stvorene
osnovne pretpostavke da nova koalicijska vlast krene s preuzimanjem vlasti.

58
Ljubodrag STOJADINOVIĆ, Film koji je zapalio Jugoslaviju, Crno na belo, Beograd, 1995., str.
184.
59
Borisav JOVIĆ, Poslednji dani SFRJ, Politika, Beograd, 1995., str. 259.

49
2.5. Prvi ratni sukobi u BIH
Precizan datum početka ratnog sukoba u BiH još uvijek je teško odrediti. Problem
nastaje zato što je rat eskalirao u obliku izoliranih incidenata. Iza svakog
pojedinačnog incidenta dolazili su pokušaji smirivanja tenzija pomoću dogovora
među lokalnim političarima. Okvirno se kao početak njihovog intenziviranja navodi
održavanje referenduma, što je izazvalo dodatne tenzije među zajednicama, koji su se
prelili u niz sve učestalijih i nasilnijih incidenata.

Prema mišljenu autora Kulenovića, rat u Bosni i Hercegovini može se klasificirati na

nekoliko načina. Prema uzrocima koji su doveli do njega, spada u kompleks ratova
uzrokovanih disolucijom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Prema redoslijedu, to je treći ''jugoslovenski rat'', nakon ratova u Sloveniji i

Hrvatskoj. Prema sadržaju, to je rat za neovisnost u kojemu je na jednoj strani
sudjelovala JNA, kao oružana sila SFRJ, a na drugoj pobornici neovisnosti republike,
koji su svoje zahtjeve legimitirali na referendumu o neovisnosti.

''Prva slika koja se stječe o početku rata bila je stanje potpunog haosa, blisko
Hobbesovom ''rat sviju protiv svih'', sa mnoštvom vojnih i političkih opcija, od
najviše do najniže razine. Ipak, iza kulisa haosa vidljive su organizirane aktivnosti
kojima je izvanjska manifestacija rata kao ''prirodnog stanja'' služila za prikrivanje
izvođenja jasno definiranih ratnih planova agresije na BiH.''60

Prema tumačenju bosanskih Srba, rat simbolički počinje na sam dan referenduma u
Sarajevu. Tada je došlo do incidenta gdje je grupa naoružanih Muslimana na čelu
sa Ramizom Delalićom napala srpske svatove i ubila Nikolu Gardovića.

Vijest o događaju je pokrenula srpske paravojne formacije na dizanje barikada i

postavljanje kontrolnih točke u dijelovima grada Sarajeva. Slično se desilo tokom
sljedećih nekoliko dana u različitim gradovima BiH.

60
Tarik KULENOVIĆ, Pripreme za rat i početak rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, u:
Polemos, 1998., str. 89.

50
Predsjednik Izetbegović je nakon toga pokušao smiriti situaciju obrativši se JNA, sa
čijim je zapovjednikom Milutinom Kukanjcem dogovorio stvaranje zajedničkih
patrola JNA i regularne bosanskohercegovačke policije.

Dva dana iza sukob je dodatno eskalirao kada su hrvatske snage zauzele Bosanski
Brod. Tada su protjerani pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija. Iza toga
slijedi niz ofenzivnih operacija sa ciljem da se JNA i srpske snage protjeraju sa
područja Bosanske Posavine, odnosno da se na taj način stvore preduvjeti za kidanje
veza između Bosanske Krajine i RSK sa Istočnom Bosnom i Srbijom.

Prilikom tih borbi 26. marta došlo je do incidenta u mjestu Sijekovac, gdje je smrtno
stradalo nekoliko desetaka srpskih civila. Taj događaj srpska strana je vidjela kao
ratni zločin.

Predstavnici EEZ, suočeni sa sve izglednijom opcijom da se u Bosni i Hercegovini

ponovi isti scenario kao i u Hrvatskoj, odnosno uklizavanje u međuetnički sukob, su
dodatno intenzivirali diplomatski pritisak sa ciljem da se pronađe političko rješenje,
pri čemu se inzistiralo na Cutileirovom planu.

Taj plan je samoproglašena Narodna skupština Srpske Republike BiH jednoglasno

odbila. Oni su ponudila vlastitu alternativu, prema kojoj bi srpski dio BiH trebao
sadržavati dvije trećine teritorije. Međutim, samo sedam dana kasnije, vođe sve tri
zajednice, uključujući srpsku, su potpisale sporazum kojim prihvaćaju plan.

Do njegove primjene, međutim, nije došlo, jer su se borbe u Bosanskoj Posavini

nastavile.

51
2.6. Carrington-Cutileirov mirovni plan
Carrington-Cutileiro plan nastao je u vremenskom periodu od februara do avgusta
1992. godine tokom Konferencije o Jugoslaviji, koja se vodila pod predsjedavanjem
lorda Carringtona i bivšeg predsjednika portugalske vlade Joséa Cutileira. Cutiliero
je u ime Evropske zajednice pregovarao sa čelnicima tri nacionalne stranke: SDS-a;
SDA-e i HDZ-a.

Prvi krug pregovora održao se u Sarajevu 13. februara 1992. godine, kada su tri
predstavnika iznijeli svoje stavove o rješenju državne krize u BiH. Predstavnici
Muslimana zagovarali su Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu sa regionalnim
oblikom unutrašnjeg uređenja.

Hrvatski predstavnici bili su također za nezavisnu državu BiH, ali sa

decentralizovanim unutrašnjim uređenjem koje bi garantiralo ravnopravnost
hrvatskom narodu, dok su srpski predstavnici bili za ostanak Bosne i Hercegovine
unutar Jugoslavije. Ovo se Srbima činilo kao optimalno rješenju za sve tri etničke
nacije, a ako to nije bilo moguće, tada bi prihvatili da BiH bude nezavisna
decentralizovana država na etničko‐teritorijalnom principu.

''U drugom krugu razgovora Cutiliera sa liderima vladajućih nacionalnih stranaka u

Lisabonu 21. - 22. februara 1992. godine usaglašena su tri osnovna principa:

1. Bosna i Hercegovina biće nezavisna država u okviru postojećih granica,

2. unutrašnje uređenje države biće entitetsko na etničkoj osnovi i
3. pregovori će biti nastavljeni uz posredovanje Evropske zajednice.'' 61

Na ovome se temeljio daljnji tok pregovaračkog procesa, a principi su bili osnova

svih kasnijih mirovnih planova ponuđenih Bosni i Hercegovini. Međunarodna
zajednica je prihvatila legtimne stavove sve tri etničke zajednice iz Bosne i
Hercegovine i objedinjila ih u tri gore navedena elementa.

61
Radomir NEŠKOVIĆ, Nedovršena država – Politički sistem Bosne i Hercegovine,
Friedrich‐Ebert‐Stiftung, Sarajevo, 2013., str. 162.

52
Ipak, Srbi su odustali od politike borbe za očuvanje Jugoslavije i svoju nacionalnu
politiku su fokusirali ostvarivanje srpskih ciljeva u okviru Bosne i Hercegovine.
Muslimani su odustali od unitarnog državnog uređenja i prihvatlili
entitetsko−etničko−federalno, dok je Hrvatima odgovaralo da BIH bude nezavisna
država sa etničko federativnim uređenjem.

Pregovori nacionalnih lidera iz BiH sa Cuitilerom bili su iznimno važani, jer je

postignuta saglasnost o dva temeljna principa na kojima postoji i funkcioniše Bosna i
Hercegovina kao država. Jedan princip bio je da BIH treba da postane nezavisna
država kao zaseban međunarodni subjekt, a drugi princip bio da se postojeće unitarno
državno uređenje treba promijeniti u formu decentralizovanog uređenja na
etničko‐teritorijalnoj osnovi, navodi autor Nešković.

Treći krug razgovora nastavljen je u Sarajevu 28. februara 1992. godine o pitanjima
referenduma, koji se tertirao kao uslov za međunarodno priznanje BiH uz učešće i
opozicionih partija.

''Problem referenduma bio je u tome što je obaveza neposrednog izjašnjavanja

proizilazila iz tumačenja Badinterove komisije (Mišljenje br. 4), a u BiH nije
postojao zakonodavni okvir koji reguliše neposredno izjašnjavanje naroda o statusu
države.''62

Postojeće referendumske norme o referendumu odnosile su se na građansko

izjašnjavanje u lokalnim zajednicama sa fokusom na rješavanje zajedničkih
komunalnih pitanja, finansiranja insfrastrukture, a očitovanje o državnom statusu
BiH podrazumijevalo je balans građanskog i etničkog izjašnjavanja.

Srpski predstavnici su smatrali da Srbi ne trebaju sudjelovati na referendumu, jer su

se već izjasnili na nacionalnom plebiscitu o tome da BiH treba srpski narod treba

62
Isti, str. 163.

53
ostati u Jugoslaviji, a hrvatski i muslimanski predstavnici su bili za održavanje
građanskog referenduma na principu ''jedan čovjek−jedan glas''.

U četvrtom krugu razgovora, 7. i 8. marta u Brusselsu, razmatrano je pitanje

unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine i usaglašeni su i parafirani principi za
ustavno uređenje države.

Prema ovim principima BiH se trebala urediti na federalnom principu i biti

sastavljena od više federalnih jedinica u formi etničkih kantona prema švicarskom
modelu federacije. To je skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini odbila i
umjesto toga je tražila da država bude organizovana na način da svaka etnička nacija
ima jednu konstitutivnu federalnu jedinicu.

U petom krugu razgovora u Sarajevu 18. marta 1992. godine, Cutiliero je ponudio
konačnu verziju plana koju su prihvatili predstavnici sve tri etničke nacije.
Predloženi plan imao je dva dijela, ustavni i teritorijalni, što je bila karakteristika i
svih kasnijih planova.

28. marta je Izetbegović povukao potpis sa Cutileirovog plana. Ta je odluka

donesena neposredno nakon susreta sa Warrenom Zimmermanom,
ambasadorom SAD u bivšoj Jugoslaviji. Prema tvrdnjama samog Cutileira, američka
vlada je Izetbegoviću obećala diplomatsko priznanje ako odbaci plan.

54
2.7. Vance – Owenov plan
Vance-Owenov plan bio je mirovni prijedlog za kraj rata u Bosni i Hercegovini koji
su početkom 1993. godine napravili posebni međunarodni izaslanici Cyrus Vance i
lord David Owen. Plan su prihvatili Bošnjaci i Hrvati, ali je odbijen od strane srpskih
predstavnika.

Taj plan je vidio BIH kao decentraliziranu zemlju, podijeljenu u 10 pokrajina koje bi
imale nadležnosti nad unutarnjim poslovima i obrazovanjem. Pokrajine bi bile
formirane po etničkom načelu, a bile bi uređene tako da se ne bi mogle organizirati u
zasebne nacionalne države. Glavni grad Sarajevo bio bi demilitarizirani distrikt sa
sjedištem središnje vlade.

''Po njemu se BIH imala sastojati od deset provincija koje, kako je izričito stajalo u
planu, nisu imale biti smatrane provincijama bilo kojeg od triju naroda. Ipak, kako
bi on barem u nekoj mjeri bio prihvatljiv Hrvatima i Srbima provincije su u osnovi
kreirane na etničkom principu. Stoga je glavnina njih imala čak i izrazitu većinu
pojedinog naroda.''63

Slobodan Milošević je na sastanku s Owenom u Beogradu 24. aprila 1993. prihvatio

plan, a plan su prihvatili i Muslimani, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i
predstavnici Hrvata u BiH.

U Srbiji plan nije prihvatio samo Milošević, već i najveći oporbeni lider Vuk
Drašković. Plan je predviđao i povlačenje vojska Republike Srpske sa nekih
teritorija. Jedino se srpska pravoslavna crkva protivila prihvaćanju ovog mirovnog
plana, a episkop Atanasije Jevtić je predbacio Draškoviću što je podržao Vance-
Owenov plan.

Saša MRDULJAŠ, Prvi međunarodni pokušaj unitarizacije Bosne i Hercegovine: Vance –

63

Owenov plan, u: National Security and Future, 2009., str. 134.

55
David Owen je sazvao mirovnu konferenciju u Atini 1. maja 1993. godine i na njoj
su sudjelovale sve tri zaraćene strane. Predstavnik Srba Radovan Karadžić nije želio
potpisati sporazum, jer se plašio da će Republika Srpska biti odsječena ali Owen se
nadao da će Milošević, Momir Bulatović i Dobrica Ćosić utjecati na Karadžića da
potpiše sporazum.

Karadžić je, nakon višesatnoga uvjeravanja, pristao potpisati sporazum, ali pod
uvjetom da ga ratificira Narodna skupština Republike Srpske. Skupština je sazvana 5.
maja 1993. na Palama, a prisustvovali su i Milošević, Bulatović, Ćosić i grčki
premijer Konstantinos Micotakis koji su uvjeravali srpske zastupnike da prihvate
plan.

Međutim, Ratko Mladić je zastupnicima ukazao na područja pod kontrolom vojske

Republike Srpske i područja koje je Srbima nudio Vance-Owenov plan. Na
zatvorenoj sjednici, zastupnici Narodne skupštine RS-a odbacili su Vance-Owenov
plan, a izaslanstvo Srbije i Crne Gore napustilo je zasjedanje. Ova odluka potvrđena
je referendumom 15./16. maja 1993. godine.

Lord Owen je 17. juna 1993. godine izjavio kako je plan službeno mrtav. Jedna od
posljedica odbijanja mirovnog plana bio je sukob bošnjačkih i hrvatskih snaga u
središnjoj Bosni zbog nemogućnosti usklađivanja granica pokrajina.

56
2.8. Owen-Stoltenbergov plan
Owen-Stoltenbergov plan ili službeno Ustavni sporazum o Savezu Republika Bosne i
Hercegovine bio je zadnji i neuspješni mirovni plan za okončanje rata u Bosni i
Hercegovini.

Autori plana bili su supredsjednik Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji

David Owen i supredsjednik Nadzornog odbora MKBJ-a Thorvald Stoltenberg. Plan
je bio predstavljen 30. jula 1993., no propao je odmah idući dan povlačenjem potpisa
Alije Izetbegovića.

Prema Owen-Stoltenbergovom planu, Savez Republika Bosne i Hercegovine činile

bi tri konstitutivne republike, a svaka bi obuhvaćala po jedan konstitutivni narod.
Savez Republika BiH trebao je biti subjekt međunarodnog prava i biti članica
Ujedinjenih naroda.

Izvršna vlasti bila bi u rukama tročlanog Predsjedništvo, a predsjedatelj bi

predstavljao SR BiH, s tim da bi se na tom položaju izmjenjivali članovi
Predsjedništva svaka četiri mjeseca, a odluke Predsjedništva donosile bi se
konsenzusom.

Slika 4. BiH prema Owen-Stoltenbergov planu.64

64
Preuzeto sa: https://hr.wikipedia.org/wiki/Vance-Owenov_plan. Posjećeno 29.9.18.

57
Uz Predsjedništvo, nositelj izvršne vlasti bilo bi i Vijeće ministara koje bi se
sastojalo od premijera, ministra vanjskih poslova i drugih ministara, a imenovalo bi
ih Predsjedništvo. Zakonodavno tijelo je, prema mirovnom sporazumu, trebao biti
Sabor ili Skupština Saveza Republika Bosne i Hercegovine koji bi se sastojao od 120
mandatara, s tim da bi se iz svake republike birala po trećina zastupnika. Sudbenu
vlast bi imali Vrhovni sud, Ustavni sud i Sud za ljudska prava.

S ustavnopravnog gledišta, ovaj mirovni plan imao je karakteristike konfederalnoga

uređenja, a stavljao je i pod pitanje opstanak BiH. Zbog tih razloga, prilike za
njegovo ostvarenje bile su minimalne, a posljedica na terenu je bila slična
prethodnim mirovnim sporazumima - ratnim sredstvima ovladati što većim
nacionalnim područjem.

''Uspjeh Owen‐Stoltenbergovog plana je nakon uslovnog (ne)prihvatanja

bosanskohercegovačke Skupštine, te pokušaja EZ da kreira takozvani Evropski
akcijski plan kao neku vrstu nadopune postojećeg mirovnog plana, postajao sve
manje izgledan.''65

Tome je doprinosilo i srpsko odbijanje da napravi ustupke u formi četiri procenta

teritorije za bosansku republiku, ali i Owenovo insistiranje da se razgovara o podjeli
Sarajeva što je bosanskohercegovačka delegacija odbijala. Kulminacijsku tačku
pregovora nakon koje semoglo zaključiti da će mirovni plan doživjeti neuspjeh
označila je karta koju su 21. decembra 1993. godine predložili Milošević i Tuđman

Izetbegović je želio Neum i dio područja u sjeverozapadnoj Bosni jer je smatrao da

se bez njih muslimanska država neće održati. Iako je problem bio lako rješiv,
američki predstavnici olako su prihvatili Izetbegovićeve žalbe, odbijajući pomoći u
pronalaženju rješenja. Konačno je muslimansko vodstvo, uz podršku SAD-a,
odbacilo ovaj mirovni plan jer bi njime dobili manje teritorija nego što su očekivali.

65
Sead TURČALO, Političko-ustavna rješenja za Bosnu i Hercegovinu: Od Lisabona do Daytona –
Geopolitičke naracije o mirovnim sporazumima za Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1996, Mediacentar,
Sarajevo, str. 24.

58
2.9. Washingtonski sporazum
Bosanskohercegovački Hrvati i Bošnjaci su u Washingtonu 1. marta 1994. godine
potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH koja će omogućiti
konfederaciju s Republikom Hrvatskom.

Taj sporazum potpisali su dr. Mate Granić u ime Hrvatske, dr. Haris Silajdžić u ime
RBiH i Krešimir Zubak uime HR HB i time su se suglasili da će biti osnovan
Prijelazni odbor na visokoj razini koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi
osnivanja Federacije i Konfederacije. Osim toga, dogovoreno je primirje između
HVO-a i Armije RBiH. Unutarnji ustroj teritorija s bošnjačkim i hrvatskim
pučanstvom u BiH, preoblikovan je u Federaciju BiH, koja se sastoji od federalnih
jedinica, županija ili kantona koje imaju jednaka prava i odgovornosti.

Slika 5. Federacija prema Washingtonskom sporazumu.66

66
Preuzeto s: https://hr.wikipedia.org/wiki/Washingtonski_sporazum. Posjećeno 29.9.18.

59
Kantonizacija je predstavljala svojevrsnu obranu kako bi se spriječilo dominaciju
jednog naroda nad drugim. ''Kantonizacija cijele Bosne i Hercegovine je naizgled
dobro kompromisno rješenje, ali nije vjerojatno da bi ono ikada bilo prihvaćeno od
strane srpskih političara.'' 67

Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija

Izetbegović potpisali su u Washingtonu, 18. marta 1994. godine Okvirni sporazum o
konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće bošnjačko-hrvatske
federacije u BiH.

Premijer RBiH Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkoga vijeća Hrvatske

Republike Herceg Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst nacrta
ustava federacije Hrvata i Bošnjaka u BiH. 30. marta 1994. Ustavotvorna skupština
Federacije BiH prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se
uspostavlja Federacija BiH na teritoriju s većinskim bošnjačkim i hrvatskim
stanovništvom.

67
Valentino GRBAVAC, Neravnopravna demokracija: Politički položaj Hrvata u Bosni i
Hercegovini, Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, 2016., str. 71.

60
2.10. Plan Kontakt-grupe
Plan Kontakt-grupe je bio mirovni plan za okončanje rata u BiH predložen 1994.
godine. ''Dana 22. maja 1993. godine petorka (SAD, Velika Britanija, Francuska,
Rusija i Španija) lansirala je takozvani Program zajedničke akcije, kojim se praktički
odriču Vance-Owenovog plana i pokreću novu diplomatsku akciju.''68

Petorka je predložila plan po kojem je BiH trebalo podjeliti tako da Republika

Srpska dobije 49% teritorija, a Hrvatsko-bošnjačka federacija
51%. Hrvati i Bošnjaci su prihvatili taj plan, dok su ga Srbi, koji su držali oko 70%
BiH, odbacili nakon sprovedenog referenduma.

Predloženom mirovnom planu Kontakt-grupe posebno se usprotivila Srpska

pravoslavna crkva. Na zasedanju Skupštine Republike Srpske u julu 1994. godine, na
kome se odlučivalo o prihvatanju mirovnog plana, episkop Atanasije Jevtić rekao je
poslanicima da Srpska pravoslavna crkva ne može ponovo pristati na desetkovanje
srpskog naroda.

Mitropolit Amfilohije (Radović) tom je prilikom uputio telegram podrške sa Cetinja

da odbace mirovni plan. Dana 5. jula 1994. godine Episkopska konferencija SPC je
uputila "Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti" u kojem su izložene teritorijalne
pretenzije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i kojim pozivaju sav srpski narod da
stane u odbranu RS.

Također, tu je i izjava SPC, "Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti", 1994.

hercegovački episkop Atanasije je u avgustu 1994. još jednom podržao odbacivanje
plana Kontakt-grupe, čak i po cijenu NATO napada.

68
Admir MULAOSMANOVIĆ, Plan Kontakt-grupe i politika Alije Izetbegovića 1994. godine, u:
Prilozi, Sarajevo, 2012., str. 204.

61
 3. OSVRT NA UN-OV PLAN O PODJELI
PALESTINE I KUTILJEROV PLAN ZA BIH

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, pored svih zemalja Bliskog istoka, jedino je
u Palestini ostalo neriješeno pitanje stvaranja jedne nacionalne države. Tada je
propao niz planova za postizanje saglasnosti izmedu Arapa i Židova.

Iz ovog razloga, britanska delegacija je podnijela na anglo-arapskoj konferenciji u

Londonu 7. februara 1947. godine prijedlog o petogodišnjem starateljstvu
Ujedinjenog Kraljevstva nad Palestinom – tzv. Bevin plan.

Međutim, prijedlog nije bio prihvatljiv niti jednoj strani i tada je voditelj arapske
delegacije istaknuo da nikakav prijedlog koji uključuje bilo kakvu formu podjele ili
useljavanje Židova, ne može biti osnova za rješenje problema. Sa židovske strane
naglašeno je da je prijedlog inkompatibilan s osnovnim ciljevima mandata i sa
židovskim pravima na imigraciju i nastanjivanje.

U takvoj situaciji Ujedinjeno Kraljevstvo odlučuje prepustiti pitanje buduće uprave

Palestinom Ujedinjenim nacijama. U dokumentu od 2. aprila 1947. godine, britanska
vlada je zamolila generalnog sekretara UN da uvrsti u dnevni red pitanje Palestine na
idućem redovnom zasjedanju Generalne skupštine.

Od generalni sekretara UN-a je zatraženo da hitno sazove izvanredno zasjedanje

Generalne skupštine sa ciljem osnivanja jedanog specijalan komiteta čiji bi zadatak
bio da prouči problem Palestine i o tome izvijesti Generalnu skupštinu.

62
3.1. Prvo izvanredno zasjedanje Generalne skupštine UN
Na prvom izvarednom zajedanju Generalne skupštine UN o pitanjima Palestine,
generalni sekretar UN Trygve Lie upoznao je države članice sa zahtjevom
Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon što je 13. aprila dobiven pristanak većine, sazvao je
prvo izvanredno zasjedanje Generalne skupštine. Ono se održalo od 28. aprila do 15.
maja 1947. godine.

Na 77., 78. i 79. plenarnoj sjednici Skupština UN razmatrao se izvještaj Prvog

komiteta i prijedlogu da se osnuje Specijalni komitet UN za Palestinu. ''Rezolucijom
106 (S-1) Skupština je 15. maja 1947. godine osnovala United Nations Special
Committee on Palestine (UNSCOP) u koji sn ušli predstavnici ll država: Australije,
Kanade, Cehoslovačke, Gvatemale, Indije, Irana, Nizozemske, Perua, Svedske,
Urugvaja i Jugoslavije.''69

Države članice UNSCOP-a potpisale su 31. augusta 1947. godine izvještaj

Generalnom sekretaru UN. U izvještaju su uglavnom sadržani uslovi koji moraju biti
ispunjeni za stjecanje nezavisnosti palestinskih država, a Specijalni komitet je
usvojio ukupno dvanaest preporuka Generalnoj skupštini.

Na 47. sjednici sedam članova UNSCOP-a izjasnilo se za plan o podjeli Palestine,

koji je u modernoj političkoj historiji ostao poznat pod nazivom Plan većine. Prema
tome planu, Palestina bi se, nakon prelaznog dvogodišnjeg perioda, sastojala od
nezavisne arapske države, nezavisne židovske države i grada Jeruzalema u
ekonomskoj uniji. Taj prelazni period računao se od 1. Septembra 1947. godine.

Prema Planu većine, arapska država bi se odnosila na zapadnu Galileju, brdoviti kraj
Samaria i Judeju izuzev grada Jeruzalema i obalsku ravnicu od lsduda do granice s
Egiptom.

69
Davorin RUDOLF, Izraelsko-arapski sukob pred Generalnom skupštinom i Vijećem sigurnosti
Ujedinjenih nacija, u: Politička misao, 1998., str. 228.

63
Sa druge strane, u židovsku državu Plan većine je uključio istočnu Galileju, ravnicu
Esdraelon, veći dio obalske ravnice i čitavo podokružje Beersheba uključivši Negeb
s izlaskom na Akabski zaliv, navodi autor Rudolf.

Nadalje, sam grad Jeruzalem uključivao bi područje gradske jezgre Jeruzalema,

okolna sela i gradove na istoku do Abu Disa. Prema planu južna krajnja tačka bio bi
Betlehem, na zapadu Ein Karim i sjeveru Shu'fat.

Plan većine istaknuo je da oba naroda imaju historijsko pravo i korijene u Palestini i
da su i jedni i drugi doprinijeli ekonomskom i kulturnom životu zemlje, a kako
osnovni sukob izvire iz razvijenih nacionalizama, jedino podjela omogućava realan i
izvodljiv sporazum.

Osim plana većine, postojao je i plan manjine. Njega su podržali predstavnici triju
država, a taj plan se odnosi na osnivanje jedne nezavisne države koja bi počivala na
federativnom uredenju.

Federacija bi se sastojala od jedne arapske i jedne židovske države čije bi granice

bile povučene na osnovu broja građana koji pripadaju jednom ili drugom narodu.
Osnivanju države prethodio bi prijelazni period od najviše tri godine.

U obrazloženju plana manjine navodi se da bi federacija u najvećoj mjeri zadovoljila

nacionalne aspiracije Arapa i Židova, i to putem stvaranjem jedinstvenog patriotizma
koji će naći svoj izraz u nezavisnoj Palestini. Podjela se može smatrati kao anti-
arapska solucija, međutim federacija se ne može uzeti kao antižidovsko rješenje.

64
3.2. Drugo redovno zasjedanje Generalne skupštine UN
Na drugom redovnom zasjedanju Generalne skupštine koje se održalo od 16.
septembra do 29. novembra 1947. godine razmatran je izvještaj ad hoc komiteta za
Palestinu.

Taj izvještaj je sadržavao nacrt rezolucije o budućoj upravi u Palestini s planom

podjele zemlje i ekonomskom unijom, a većina država izjasnila se u prilog izvještaju.
Delegacije arapskih država oštro su istupile protiv podjele. Oni su naglašavali to
rješenje suprotna interesima arapskih zemalja.

Isticani su slijedeći argumenti70:

- Narod, na osnovu Povelje Ujedinjenih nacija, ima pravo da sam odlučuje o

vlastitoj sudbini.
- Ujedinjene nacije nisu nadležne da komadaju zemlju protiv želje većine
stanovnika koji žive na toj zemlji. Godine 1947. Arapi su sačinjavali dvije
trećine, a Židovi jednu trećinu ukupnog broja stanovnika u Palestini.
- Oblik vladavine trebalo bi odrediti na osnovu plebiscita a u skladu s
Poveljom.
- Trebalo bi zatražiti savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde o
pravnim aspektima palestinskog pitanja.

Rezolucijom je tačno određen rok za povlačenje britanskih oružanih snaga, a taj

datum je bio l. august 1948. godine. Nadalje, arapska i židovska nezavisna država i
poseban međunarodni režim za grad Jeruzalem osnovat će se dva mjeseca nakon
povlačenja oružanih snaga Ujedinjenog Kraljevstva, a to mora biti najkasnije do l.
oktobra 1948.

Granice dviju država oslanjaju se u osnovi na granice predviđene u planu većine

UNSCOP-a, dok su granice grada Jeruzalema ostale neizmijenjene.

70
Isti, str. 230.

65
Generalna skupština je 29. novembra 1947. godine izabrala i Komisiju UN za
Palestinu (United Nations Commission on Palestine). Ona je bila sastavljena od
predstavnika Bolivije, Čehoslovačke, Danske, Paname i Filipina. Glavni zadatak
Komisije bio je da radi na provođenju u djelo preporuka Generalne skupštine i plana
o podjeli Palestine.

Slika 6. UNSCOP plan za većinu 1947. godine71

71
Preuzeto sa: https://www.jewishvirtuallibrary.org/map-of-unscop-majority-proposal-for-partition-
pf-palestine. Posjećeno 2.10.18.

66
3.3. Palestinsko pitanje pred Vijećem sigurnosti
Generalni sekretar UN dostavio je Vijeću sigurnosti 2. decembra 1947. godine tekst
rezolucije Generalne skupštine 181 (II) u kojoj se traži da Vijeće uradi slijedeće:
- poduzme potrebne mjere za ostvarivanje plana o podjeli,
- razmotri - ukoliko se za to ukaže potreba - da li situacija u Palestini za
vrijeme prijelaznog perioda predstavlja ugrožavanje mira i ako ustanovi da
prijetnja miru postoji, da poduzme mjere u skladu sa čl. 39. i 41. Povelje UN i
na taj način omogući Komisiji UN za Palestinu vršenje funkcija predviđenih
rezolucijom i
- da odredi kao prijetnju miru, narušenje mira ili kao čin napadaja svaki
pokušaj da se silom izmijeni rješenje predviđeno rezolucijom Skupštine.

Sljedeći korak Vijeća bio je 5. marta 1948. kada su pozvane stalne članice Vijeća na
konsultiranje o pitanju Palestine. Tada su pozvani i svi parlamenti i narode, naročito
one u Palestini i oko Palestine, da pomogni na sprečavanju skuba u toj zemlji.

U izvještaju o konsultacijama stalnih članica Vijeća sigurnosti od 19. marta istaknuto

je da se u postojećim prilikama rezolucija Generalne skupštine neće ostvariti mirnim
sredstvima, a ujedno je i skrenuta pažnja na mogućnost rata između dva naroda u
skoroj budućnosti.72

Početkom aprila 1949. godine u Vijeću je usvojena rezolucija da se sazove

izvanredno zasjedanje Generalne skupštine sa zadaćom da se razmotriti pitanje
buduće uprave u Palestini.

Drugo izvanredno zasjedanje Generalne skupštine održano je od 16. aprila do 14.

maja 1948. Godine, a tom prilikom Skupštini je podnijet izvještaj Starateljskog
vijeća s napomenom da se u starom dijelu Jeruzalema uspjelo postići prekid vatre.

72
Op.a. Ti arapsko-izraelski ratovi opisani su u prvom poglavlju.

67
Starateljsko vijeće je također predložilo da Ujedinjeno Kraljevstvo postavi neutralno
lice, prihvatljivo i za Židove i za Arape, koje bi preuzelo funkcije gradonačelnika.

Za vrijeme zasjedanja Sjedinjene Američke Države podnijele su prijedlog da

Ujedinjene nacije preuzmu starateljstvo nad Palestinom, ali taj prijedlog je u
plenumu bio odbijen.

Uskoro je Skupština je usvojila prijedlog Prvog komiteta i donijela rezoluciju o

postavljanju posrednika UN u Palestini kojega će odrediti stalne članice Vijeća
sigurnosti, pa je 20. maja 1948. godine švedanin grof Folke Bernadotte postavljen za
posrednika.

Slika 7. Smanjivanje Palestine i nastanak Izraela.73

73
Preuzeto sa: http://mapoftheworld.ru/palestina/karta-izmeneniya-territorii-palestiny.shtml.
Posjećeno 2.10.18.

68
3.4. Proglašenje države Izrael
Uoči samog isteka britanskog mandata nad Palestinom, 14. maja 1948. godine u
16:00h, židovsko Vijeće naroda proklamiralo je državu Izrael na osnovu prirodnih i
historijskih prava židovskog naroda i na osnovu rezolucije Generalne skupštine
Ujedinjenih nacija.

U tekstu proklamacije ističe se da će Izrael biti vjeran načelima Povelje Ujedinjenih

nacija i da će spremno sarađivati sa organima i predstavnicima Ujedinjenih nacija u
ostvarivanju odluke Generalne skupštine od 29. novembra 1947.

Izrael je podnio molbu za prijem u Ujedinjene nacije 29. novembra 1948. godine, a
na 386. sjednici 17. decembra Vijeće sigurnosti odbilo je da preporuči prijem s 5
glasova za, l protiv (Sirija) i 5 uzdržanih (Belgija, Kanada, Kina, Francuska,
Ujedinjeno Kraljevstvo).

Nanovo je Izrael je 24. februara 1949. godine zatražio da se ponovno razmotri

njihova molba za prijem u UN.

Na 414. sjednici 4. marta 1949. Vijeće je usvojilo prijedlog rezolucije da se

Generalnoj skupštini preporuči prijem Izraela u članstvo ove svjetske organizacije.
Rezolucija Vijeća izglasana je s 9 glasova za (Argentina, Kanada, Kina, Kuba,
Francuska, Norveška, Ukrajinska SSR, Sovjetski Savez i USA), l glasom protiv
(Egipat) i l uzdržanim (Ujedinjeno Kraljevstvo).

Generalna skupština je ll. maja 1949. godine napokon primila Izrael u članstvo
Ujedinjenih nacija s 37 glasova za, 12 protiv i 9 uzdržanih, a nakon izbora u članstvo
UN, izraelski predstavnik je izjavio da su 54 vlade, među kojima 45 članica UN,
priznale državu lzrae1.

Dakle, u maju 1948. završio je britanski mandat te je istog dana proglašeno osnivanje
nove države – Izrael. Znanstvenik i političar dr. Hajim Weizmann podigao je
Davidovu zastavu i proglasio osnutak države.

69
Nekoliko sati prije nego što su zadnji britanski djelatnici izašli iz Palestine, David
Ben-Gurion, tada predsjednik Židovske agencije, pred židovskim je nacionalnim
vijećem pročitao proglas o osnivanju države. S ova dva čina, država Izrael je postala
stvarnost, a židovski pokret – cionizam, uspio je u svom glavnom naumu. Usporedno
s proglašenjem države Izrael započinje i prvi izraelsko-arapski sukob.

Slika 8. Proglašenje države Izrael74

74
Preuzeto sa: http://povijest.hr/nadanasnjidan/osnovana-drzava-izrael-1948/. Posjećeno 2.10.18.

70
3.5. Aktualno odbacivanje i prihvaćanje izraelsko-palestinskog pitanja u
XXI. vijeku
Historija Bliskog istoka prema razmišljanju autora Noama Chomskog opterećena je i
markirana interesima svjetskih sila oko kontrole i nadzora nad eksploatacijom i
distribucijom nafte. Odnos Britanije, i aktualni odnos Sjedinjenih Američkih Država
kroz XX. I XXI. vijek prema Izraelu i Palestini, prema Chomskom, predstavlja
trojstvo zla.
''Pojedinačni slučajevi ilustriraju stvarnost američke politike. Nakon što se dogodi
neki zločin, Palestince se odmah stavlja pod redarstveni sat, bez obzira tko je
odgovoran. Izrazit je primjer bio pokolj 29 Arapa koji su molili u džamiji, a koji je u
februaru 1994. godine počinio desničarski američki vjerski doseljenik, Baruch
Goldstein nakon kojeg je uslijedio oštar redarstveni sat za Palestince i ubijanje
većeg broja Palestinaca.''75

Ovdje se najviše secira izraelska politika prema Palestini. Izraelska konstanta

odbijanja svakog političkih rješenja koje se prilagođava nacionalnim pravima
starosjedilačkog stanovništva, njegovu represiju i državni terorizam tijekom brojnih
godina, njegove propagandne napore koji su u Sjedinjenim Državama bili
nevjerojatno uspješni i idu na izraelsku štetu.

Chomski koristi izraz koncept odbacivanja da bi ilustrirao generalno stanje

izraelsko-palestinskog pitanja. Odbacivanje je američka tvorevina kada se jave oni
koji negiraju pravo postojanja Države Izrael ili onih koji negiraju pravo Židova na
nacionalno samoodređenje unutar nekadašnje Palestine.

''Ukoliko ne prihvatimo rasističku pretpostavku da Židovi imaju neka prirođena

prava koja nedostaju Arapima, izraz „odbacivanje" treba se proširiti izvan svoje
uobičajene uporabe, obuhvaćajući i stajalište onih koji negiraju pravo nacionalnog
samoodređenja palestinskim Arapima, zajednici koja je sačinjavala 9/10

75
Noam CHOMSKI, Kobno trojstvo, Profil, Zagreb, 1999., str. 22.

71
stanovništva u vrijeme Prvog svjetskog rata, kada se Velika Britanija obvezala na
utemeljivanje „nacionalnog doma židovskog naroda" u Palestini.''76

Pod približavanjem, treba postojati stajalište koje prihvaća osnovne pretpostavke

suživota u skladu s načinom na koji se ostvaruju nacionalna prava, granice i etnička
tolerancija.

Današnja klima oko izraelsko-palestinskopg pitanja nastala je nakon 1967. godine.

Tada je oblikovan specifičan međunarodni konsenzus koji je uključivao Europu,
Sovjetski Savez i većinu nesvrstanih zemalja.

Ovaj konsenzus početno je zastupao političko rješenje duž približnih granica prije
1967. godine, sa sigurnosnim garancijama, priznatim granicama i različitim
sredstvima pomoći osiguranja mira i tolerancije.

Također, međunarodni konsenzus je predviđao postupnu integraciju Izraela u regiju,

dok bi po svojoj suštini on ostao zapadnoeuropskim društvom. To je način na koji je
temeljni međunarodni dokument, Rezolucija 242 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih
naroda bila prihvaćena širom svijeta, premda je njezin tekst ostao neodređen kako bi
se postiglo njeno globalno prihvaćanje.

Ispočetka je ovaj konsenzus bio neprihvaćen od strane PLO-a, jer se njime rješavalo
pitanje palestinskih izbjeglica. Ovo odbijanje je u potpunosti razumljivo, jer su 1947.
godine Cionisti odbili smatrati Židove izbjeglicama.

Od sredine 70-tih godina dolazi do promjena unutar međunarodnog konsenzusa u

jednom značajnom pogledu. Tada je priznato pravo Palestinaca na nacionalno
samoodređenje, te konsenzus danas uključuje koncept palestinske države na
Zapadnoj obali i pojasu Gaze, uz možda neke manje granične ispravke.

Novija forma međunarodnog konsenzusa nadilazi ranije odbacivanje i ulazi u fazu

približavanja. Međunarodni konsenzus maksimaliziralo šanse za mir i sigurnost

76
Isti, str. 53.

72
stanovništva nekadašnje Palestine, tog područja, kao i cijelog svijeta, a ujedno
zadovoljilo opravdane zahtjeve dviju glavnih strana onako kako je to moguće u
postojećim uvjetima. Moguće je zamišljati različite neposredne razvoje mirnim
sredstvima i uzajamnom saglasnošću prema nekom obliku federacije ili drugih
rješenja.

Za kraj, donosimo popis događaja koji su obilježili krvavi sukob nad Palestincima, a
na koje se pozivaju svjetski kritičari ideologije i programa cionizma. Dakle,
zbogipromjena u demografskoj strukturi stanovništva i uzurpiranja što veće površine
palestinskog zemljišta, Izrael je i nakon svog proglašenja 15.05.1949. godine,
izvršio:

1) progon većine stanovnika Magdala, Elkhasasa, Asqalana i Jauna;

2) progon stanovnika 13 sela iz regije Museles 1951. godine;
3) uništenje 478 sela od ukupno 585 arapskih sela;
4) uništenje 135 sela u Dželilu od ukupno 210 sela u toj regiji i progon
njihovog stanovništva.
5) Cionisti su u 1947. i 1948. godini počinili više od 35 masovnih ubistava u
palestinskim selima i gradovima, od kojih su najpoznatija:
6) Shejh selo, 31.12.1947. godine, počinilac pokret Hagana, ubijeno 600 lica.
7) Deer Yaseen, 9. i 10.04.1948. godine, počinilac Manaheem Begin, ubijeno
254 lica.
8) Abu Shusha, 21.05.1948. godine, počinioci Vojnici Jovaki, ubijeno 50 lica.
9) Lid, 11.07.1948.godine, počinilac Moshe Dejan, ubijeno 426 lica.
10) Od 1953. do 1994. godine Izrael je počinio masakre protiv palestinskog
naroda:
11) El-Kubih, 14.10.1955. godine, počinilac izraelska vojska, ubijeno 67 lica.
12) Selo Qalqilya, 10.10.1956. godine, počinilac izraelska vojska, ubijeno 70
lica.
13) Kufr Qasem, 29.10.1956. godine, počinilac izraelska vojska, ubijena 52
lica.

73
 14) Han Yunees, 03.11.1956. godine, počinilac izraelska vojska, ubijeno 250
lica.
15) Han Yunees, 12.11.1956. godine, počinilac izraelska vojska, ubijeno 275
lica.
16) Sabra i Šatela, 18.09.1982. godine, počinioci izraelska vojska sa Arielom
Sharonom na čelu i libanski gerilci, ubijeno 3.500 lica.
17) Ajn Qara, 20.05.1990. godine, počinilac izraelska vojska, ubijeno 7 lica.
18) U džamiji Al-Aqsa, 08.10.1990. godine, počinilac izraelska vojska,
ubijeno 21 lice.
19) U džamiji Ibrahimija, 25.02.1994. godine, počinilac Baroth Goldstain,
ubijeno 50 lica.
Izrael je do 1949. godine uzrokovao progon i preseljenje više od 750.000 Palestinaca
u pojas Gaze, Zapadnu obalu, arapske države: Siriju, Liban, Jordan itd. Nakon
izraelskog napada u junu 1967. godine, više od 350.000 Palestinaca sa Zapadne obale
našlo je utočište u Jordanu, a iz pojasa Gaze u Egiptu.

Broj palestinskih izbjeglica danas je dostigao cifru od 4.700.000. Od tog broja, njih
3,400.000 upisano je u registre Agencije UN za pomoć i poslove palestinskih
izbjeglica na Bliskom istoku (UNRWA). Od toga je 40% u Jordanu, 38% u
palestinskim okupiranim regionima: Zapadnoj obali i pojasu Gaze i 10% u Siriji i
Libanonu. Ostali su u susjednim državama: Egiptu, Kuvajtu, Iraku, a manji broj ih je
u evropskim državama, SAD, Kanadi i Latinskoj Americi.

Palestinsko pitanje je 1948. godine prenijeto u nadležnost UN. Generalna skupština

je 29.11.1948. godine donijela odluku broj 181/II, koja se naziva Odlukom o podjeli
Palestine i stvaranja dvije nezavisne države: arapske i jevrejske. Također, donijela je
i odluku broj 194/II od 11.12.1948. godine, koja je obradila pitanje palestinskih
izbjeglica u kojoj je potvrđeno:

1. Priznanje da postoje veliki broj Palestinaca koje žive u izbjeglištvu.

2. Priznanje njihovog prava na povratak na svoja ognjišta.

74
3.6. Aktualna kritika Cutilierovog plana u XXI. vijeku

Kao osnovu državne strukture Bosne i Hercegovine, Cutileirov plan je sadržavao

federativno uređenje s izvornom suverenošću nacija u konstitutivnim jedinicama i
zajedničkom izvedenom suverenošću na nivou savezne države.

Za BIH je planirana maksimalnu decentralizaciju, tako da je savezna skupština imala

ulogu kordinatora, a konstitutivne jedinice, sastavljene iz više nepovezanih područja,
nisu mogle pokrenuti procese secesije od države.

Autor Nešković izdvaja dvije osnovne mane plana77:

1. Plan nije bio dovršen, jer nisu do kraja i precizno definirana suštinska pitanja
funkciniranja države. Vlast na nivou BIH bila je slaba (koordinišuća uloga
vlasti). Vlast na nivou konstitutivnih jedinica je takođe bila slaba, jer iako je
postojalo 4/5 odlučivanje u vijeću konstitutivnih jedinica, sadržaj vitalnog
interesa nacije bio je reduciran (grb, zastava, obrazovanje, religija itd.).
Nije definirano ni rješenje u slučaju da vlast ne bude funkcionirala na
saveznom nivou i na nivou konstituivnih jedinica.

Plan je sadržavao obavezu konstitutivnih jedinica da primjenjuju evropske

principe: ljudska prava, ustavnost, slobodno tržište, izborni sistem, ali šta bi
se dešavalo ako ove jedinice neće to da čine. Također nije bilo definirano
pitanje ako jedna teritorijalna oblast dođe u sukob sa institucijama
konstitutivne jedinice, koji bi subjekt i sa kojim ovlaštenjima rješavao ovaj
sukob.

U principu je vrlo teško organizovati državnu vlast koja obuhvata više

nepovezanih teritorija i u BiH su jedino Hrvati kreirali efikasnu organizaciju
vlasti u slučaju nepovezanih teritorijalnih cjelina.

77
R. NEŠKOVIĆ, nav.dj., str. 166.

75
 2. Druga krupna slabost Plana bila je u tome što nisu definirani međunarodni
subjekti koji će primjenjivati plan i sa kojim ovlaštenjima će oni djelovati.
Primjena Plana zavisila je od spremnosti nacionalnih elita na kompromise što
je predstavljalo nesiguran faktor, jer da su nacionalne elite bile spremne na
kompromise tada sukoba i rata ne bi ni bilo.

S druge strane Cutilierov plan je imao nekoliko značajnih aspekata prema istom
autoru su:

1. Teritorijalni integritet i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine nije

se dovodio u pitanje i nije bio predmet razgovora i predstavljao je osnovno
polazište u rješavanju svih drugih državnih pitanja.
2. Drugo osnovno polazište bilo je da se državno uređenje BiH treba promijeniti
iz unitarnog u decentralizovano po mjeri tri državotvorne nacije.
3. Rješenje državnog pitanja Bosne i njen dalji razvoj posmatran je u kontekstu
Evropske Zajednice i njenih vrijednosti i principa.
4. Cutilierov plan je postao osnova od koje se polazilo u kreiranju narednih
mirovnih planova sve do Dejtonskog sporazuma.

Nakon finalnog odbijanja Cutilierovog plana na Konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u

Londonu 26. i 28. avgusta 1992. godine u arbitražni proces se, osim Evropske
zajednice, uključila i Organizacija ujedinjenih nacija.

Lord Carrington, kao predsjedavajući Konferencije o Jugoslaviji i José Cutileiro, kao

kreator prvog ponuđenog plana, su se povukli. Prema Cutilierovom planu Bosna i
Hercegovina bi bila politička federacija na osnovi etničkih nacija, bez kompaktnih
teritorija.

76
 ZAKLJUČAK

Rat u Bosni i Hercegovini i ratovi na području Palestine događaji su koji su, nakon
dva svjetska rata, obilježili XX vijek. Oni su rezultat politički previranja u dvije
države na koje svoje historijsko pravo polagaju različite nacije, a gdje se preklapaju
interesi svjetskih sila i zemalja u njihovom okruženju.

Na samom početku rada postavili smo polazne hipoteze koje smo pokušali dokazati
analizirajući referentnu i dostupnu literature. Cutilierov plan ili Carrington-Cutilierov
bio je prvi i posljednji mirovni plan potpisan prije početka rata u BiH kako bi ga se
spriječilo da rat počne, a zbog mogućih opasnosti po subjektivitet međunarodno
priznate Bosne i Hercegovine plan je odbačen.

Ova prva hipoteza je dokazana, jer je ovaj plan uistinu bio prvi u nizu pokušaja
zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini. Autor Nešković kaže da je Cutileirov plan
sadržavao federativno uređenje s izvornom suverenošću nacija u konstitutivnim
jedinicama i zajedničkom izvedenom suverenošću na nivou savezne države.

Isti autor analizirao je sve prednosti i mane spomenutog plana. Kao prednosti plana
istaknut je teritorijalni integritet i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine,
zatim državno uređenje BiH koje je trebalo biti po po mjeri tri državotvorne nacije.
Nadalje, Cutilierova vizija BiH je bila u kontekstu EU i njenih vrijednosti i principa.,
a najveći dopirnos Cutilierovog plana je to što je postao osnova od koje se polazilo u
kreiranju narednih mirovnih planova sve do Dejtonskog sporazuma.

Nažalost, do potpisivanja plana nije došlo, zbog neslaganja triju sukobljenih strana i
plan kao takav, nije doveo do mirne uspostave države Bosne i Hercegovine.

77
Druga hipoteza je tvrdnja da su Ujedinjeni narodi usvojili rezoluciju 181 kojom se
palestinski mandat razdvojio na arapsku i izraelsku državu što je ugrozilo više hiljada
godina staru muslimansku suverenost ostvarenu kroz Osmansko carstvom nad
područjem današnje Palestine.

Da bismo dolakazli ovu hipotezu, trebalo je potražiti historijske korijene za stvaranje

ideologije cionističkog pokreta. Naime, moderna historiografija ne zanemaruje
enormne žrtve koje su Židovi podnijeli tokom Drugog svjetskog rata niti se umanjuje
značaj Holokausta.

Međutim, cionizam nije začet tada kako se često vjeruje, nego ima puno starije
korijene. Politički cionizam, koji je i bio predmet razmatranja u čitavom radu, svoju
renesansu je doživio kroz ideologiju Theodora Herzla, a hamoniziran je u njegovom
djelu Der Judenstaat – Židovska država 1896. godine, te veliku promociju dobiva na
Svjetskom cionističkom kongresu u Bazelu 1897. godine.

Svi politički problemi nastali naseljavanjem Židova na području Palestine svoje

uporište imaju u mješanju biti političkog i vjerskog cionizma, a to je stav autora
Garaudyja. On kaže da je Herzelova idelogija i djelo promovirala rješavanje
postojećeg antagonizma na slijedeći način: židovskim odbijanjem asimilacije,
kreiranjem Židovske države; lociranjem te države na praznom prostoru u koju bi bili
dovedeni svih Židovi svijeta.

Najveći problem možda nastaje upravo time što su Židovi Palestinu vidjeli kao
''prazan prostor''. Negiranjem postojanja jedne velike etničke skupine došlo je do
ratnih sukoba koji ni u XXI. vijeku nisu prevladani.

Postojao je već spomenuti UN plan, te razne rezolucije za moguće pacifističko

rješavanje problema. Činjenica je da ti planovi nikada nisu u potpunosti zadovoljili
sukobljene strane, te je pored niz aktualnih izoliranih terorističkih napada, postojao i
serijal izraelsko-arapskih ratova.

78
Dakle, obje države su posredstvom međunarodne zajednice mogle mirno rješiti
ratove koji su buknuli na njihovom području. Postojale su slične okolnosti i kasnije
slične kontacije između Cutilierovog plana za BiH i UN-vog plan za Palestinu.

To su poveznice zbog kojih smatramo da je dokazana i izvedena hipoteza. Postoje

velike sličnosti između Cutilierovog mirovnog plana za Bosnu i Hercegovinu i
rezolicije 181 donesene od strane UN-a po pitanju podjele Palestine na dvije države.

79
 LITERATURA
ARNAUTOVIĆ, S., Izbori u Bosni i Hercegovini '90. analiza izbornog procesa,
Promocult, Sarajevo, 1996.

BABIĆ, M., Izraelsko-arapski ratovi, Alfa, Zagreb, 1988.

BAR ZOHAR, M., MISHAL, N., Mosad – Najveće misije izraelske tajne službe,
Magelan Press, Beograd, 2014.

BARIĆ, N., Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. - 1995., Golden marketing - Tehnička
knjiga, Zagreb, 2005.
BEHMEN, O., Tražio sam od generala JNA da izvrše vojni udar da bi se
sačuvala Jugoslavija, u: Nezavisne novine, Banja Luka, 2000.
BERKOVIĆ, D., Kršćanski cionizam i tumačenje Starog zavjeta, u: Loci
communes - Časopis za teološka istraživanja, 2009.
BOJIĆ, M., Historija Bosne i Bošnjaka, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001.
CHOMSKI, N., Kobno trojstvo, Profil, Zagreb, 1999.
DODIG, R., Bosanskohercegovački panoptikum 1990. iz hrvatskog kuta, u:
Status, Udruga građana Dijalog, Mostar, 2004.
ĐILAS, M., GAĆE, N., Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Bošnjački institut - Zurich,
Globus, Zagreb, 1996.
FLAPAN, S., Die Geburt Israels, München, Melzer Verlag, 2005.
FILIPOVIĆ, M., Muslimanima je bilo bolje u Jugoslaviji, u: Pravda, Bijeljina,
2007.

GANIĆ, E., Bosanska otrovna jabuka, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995.

GARAUDY, R., Slučaj Izrael: studij političkog cionizma, ABC Fabulas, Zenica,
1997.
GARMAZ, Ž., Zna se HDZ, u: Valter, Sarajevo, 1990.
GRBAVAC, V., Neravnopravna demokracija: Politički položaj Hrvata u Bosni i
Hercegovini, Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, 2016.
HADŽIOMERAGIĆ, M., Stranka demokratske akcije i stvarnost, Sarajevo, 1991.

HAVEL, B., Arapsko-izraelski sukob – Religija, politika i povijest Svete Zemlje,

Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

80
HAVERIĆ, T., Ethnos i demokratija, Rabic, ECLD, Sarajevo, 2006.

IZETBEGOVIĆ, A., Sjećanja autobiografski zapisi, TKD Šahinpašić, Sarajevo,

2001.

JOVIĆ, B., Poslednji dani SFRJ, Politika, Beograd, 1995.

KIJAC, B., Zašto Momčilo Krajišnik nije kriv, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Srpsko Sarajevo, 2003.

KULENOVIĆ, T., Pripreme za rat i početak rata u Bosni i Hercegovini 1992.

godine, u: Polemos, 1998.

LACQUER, W., The Israeli-Arab Reader: A Documentary History of the Middle

East Conflict, Penguin USA, 2008.

LUČIĆ, I., Karađorđevo, politički mit ili dogovor?, u: Časopis za suvremenu

povijest, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2003.

LUČIĆ, I., Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja, u:

Časopis za suvremenu povijest, 2008.
MALEŠEVIĆ, K., Marginalije o Be Ha izborima '90, u: Revija za sociologiju,
Zagreb, 1991.

MIKAC, R., BUNTAK, A., Načela protupobunjeničkih operacija: Od teorijskog

modela do realizacije, u: Sistem obrane, 2011.

MRDULJAŠ, S., Prvi međunarodni pokušaj unitarizacije Bosne i Hercegovine:

Vance – Owenov plan, u: National Security and Future, 2009.

MULAOSMANOVIĆ, A., Plan Kontakt-grupe i politika Alije Izetbegovića 1994.

godine, u: Prilozi, Sarajevo, 2012.

NEŠKOVIĆ, R., Nedovršena država – Politički sistem Bosne i Hercegovine,

Friedrich‐Ebert‐Stiftung, Sarajevo, 2013.

ORLOVIĆ, D., Znam, dakle pobjednik sam: Kako je Izrael dobio šestodnevni
rat?, u: Polemos, 2012.

PAUKOVIĆ, D., Posljednji kongres Saveza komunista Jugoslavije: uzroci, tijek i

posljedice raspada, u: Suvremene teme, Centar za politološka istraživanja, 2008.

81
PEDAHZUR, A., PERLIGER, A., Jewish terrorism, New York, Columbia
University Press, 2009.

PRGUDA, A., Sarajevski proces, Sarajevo, 1990.

RADIŠIĆ, D., Hronologija događaja na prostoru prethodne Jugoslavije, Glas srpski,
Banja Luka, 2002.
SEGEV, T., Es war einmal ein Palästina, München, Pantheon, 2005.
SHLAIM, A., Israel and Palestine. Reappraisals, Revisions, Refutations,
Verso, 2009.

STOJADINOVIĆ, LJ., Film koji je zapalio Jugoslaviju, Crno na belo, Beograd,

1995.

ŠVOB, M., Židovi Hrvatske i Izrael: Osvrt, u: Migracijske teme, 1997.

TOMIĆ, Z., HERCEG, N., Izbori u Bosni i Hercegovini, Sveučilište u Mostaru,

Mostar, 1999.

TURČALO, S., Političko-ustavna rješenja za Bosnu i Hercegovinu: Od Lisabona do

Daytona – Geopolitičke naracije o mirovnim sporazumima za Bosnu i Hercegovinu
1992 – 1996, Mediacentar, Sarajevo.

VUKAS, S., Država Izrael i takozvana demografska bomba, u: Nova prisutnost

10, 2012.

VUKAS, S., Korijeni sukoba u Svetoj zemlji, u: Nova prisutnost 9, 2011.

RUDOLF, D., Izraelsko-arapski sukob pred Generalnom skupštinom i Vijećem

sigurnosti Ujedinjenih nacija, u: Politička misao, 1998.

Kronologija rata, Hrvatski informativni centar, Zagreb, 1998.

Statut Hrvatske demokratske zajednice BiH. Programska deklaracija osnivačke

skupštine Hrvatske demokratske zajednice BiH, Sarajevo, 1990.

82
POPIS SLIKA

83