MIROVNI PREGOVORI U VERAILLESUMirovna konferencija u Parizu

počela je 18.01.1919. središnja ličnost konferencije je am.

predsjednik Woodrow Wilson za stolom pobjednica stoje: SAD
(Wilson), GB (Lloyde George), F (Clemencau), Japan, It (Viktor
Emanuel – Orlando) na konferenciji je sudjelovalo 27 država sa
svih kontinenata, ali bez Sovjetske Rusije

Rad konferencije: - Plenarne sjednice su održane samo na početku

i kraju konferencije - Vijeće desetorice (sastavljeno od po dva
predstvanika sila pobjednica) je donosilo stvarne odluke -
Vijeće četvorice – predsjednici vlada SAD (Wilson), GB (Lloyde
George), F (Clemenceau) i It (Orlando) - nakon povlačenja
Japana, nakon što se udovoljilo njegovim zahtjevima - Odbori i
povjerljivi razgovori Osnovno načelo konferencije: pojam
narodnosti koji uključuje pravo na samoopredjeljenje – javili se
brojni problemi oko utvrđivanja granica, te je rješenje
pronađeno u pravima manjina: novonastale države su se morale
obvezati da će pripadnicima drugih naroda u okviru svojih
granica osigurati opstanak bez provođenja politike odnarođivanja
odnosno integracije između država Antante nije bilo zajedničkog
stava u pogledu rada konferencije

Francuska: 1. hoće osigurati prevlast u Evropi i što više

oslabiti Njemačku kako je nikada više ne bi mogla ugroziti, te
stoga inzistira da njemačka granica bude na Rajni i da se
Njemačkoj nametnu što teže ratne reparacije i da se obnovi jaka
antinjemačka i antisovjetska Poljska (tu obranu kasnije
proširuju na druge zemlje u tzv. sanitarni kordon = evropski
sitem sigurnosti) 2. hoće vojnu intervenciju Antante protiv
Sovjetske Rusije da bi se spriječilo širenje socijalizma u
Evropu Engleska: 1. hoće uništenje njemačkog kolonijalnog
imperija 2. osiguranje svog gospodstva na moru 3. neće
pretjerano oslabiti Njemačku, jer mora držati ravnotežu s
Francuskom i Rusijom SAD: 1. osnivanje Društva (Lige) naroda –
kao oruđa za očuvanje mira, izglađivanje suprotnih interesa...
2. ostvarenje 14.točaka DRUŠTVO NARODA - prve sjednice
konferencije su bile posvećene izradi pravila međunarodne
organizacije koja se imala brinuti o budućem miru i zajedničkom
životu naroda u kojem bi se sva pitanja rješavala mirnim putem -
francuska je smatrala da je potrebno osnovati i zajedničke vojne
snage sa zajedničkim zapovjedništvo, ali GB to smatra
neprihvatljivim bojeći se da te snage ne budu instrument
francuske hegemonije na kontinentu - gospodarsko-financijske i
moralne sankcije su jedino sredstvo kojim se ostvaruje jamstvo
mira i sigurnosti - Društvo ili Liga naroda osnovana je u
travnju 1919. kao organizacija svih suverenih država koje bi
ravnopravno i demokratski odlučivale o svim pitanjima međusobnih
odnosa i o razvoju cijeloga čovječanstva (prestanak tajne
politike) - tijela Društva su: 1. Generalna skupština (u kojoj
je svaka zemlja imala jedan glas – sastaje se prema potrebi) 2.
Vijeće (4 do 6 stalnih predstavnika velesila, a kasnije i 10
predstavnika manjih država biranih na tri godine – stalno rade)
3. Stalni sekretarijat 4. Međunarodni sud 5. Međunarodni ured za
rad (zaštitno-pravno i humanitarno obilježje) 6. Mandatni sitem
(Mandatna komisija) – države su preuzimale uloge

1
mandatara (svake godine podnose starateljski izvještaj) u ime
Društva naroda u tri stupnja: 1. široka autonomija – Francuskoj
za Siriju i Libanon i Engleskoj za Irak, Palestinu i
Transjordaniju 2. niži stupanj – za afričke kolonije npr.
Jugoistočna Afrika

MIROVNI UGOVORI ANTANTE: 1. s Njemačkom u Versaillesu

28.06.1919. - jedini krivac za rat prema članu 231.mirovnog
ugovora - ne smije imati veću vojsku (samo 100 000
profesionalnih vojnika) niti uvesti opću vojnu obvezu, niti
imati vojne škole niti ratnu industriju - mora predati Antanti
većinu teškog naoružanja i uništiti većinu pušaka (ratne brodove
je na zapovjed admirala Reutera potopila sama posada) -
zabranjeno joj je imati ratnu mornaricu i graditi podmornice -
Rajnska oblast u zoni širokoj 50km je okupirana od Antante
(Francuska) odnosno za 15 godina bi se ta vojska trebala potpuno
povući, ali u tri faze: prvo sjeverna trećina s gradom Kolnom za
5 godina, onda središnja s Koblenzom i onda južna trećina s
Mainzom – troškove okupacije snosi Njemačka - zabranjeno joj je
udružiti se s Austrijom odnosno člankom 80. Njemačka mora
poštovati austrijsku nezavisnost kao i nezavisnost Poljske i
Čehoslovačke - Gospodarski aspekti: ogromna ratna odšteta (u
novcu i materijalno) koju mora isplatiti savezničkim zemljama, a
koju će utvrditi posebna saveznička komisija, a plaćanje
reparacija će početi od 1.05.1921. - teritorijalni gubici: -
oduzeta joj je Alsace i Lorraine u korist Francuske (od 1871.
pripale Nj., sada vraćene Francuskoj) - pokrajine Eupen i
Malmedy dobila je Belgija (naseljeni Valoncima) - sjeverni
Schleswig ide Danskoj (nakon provedenog plebiscita) - Saarska
oblast (ugljen) ide na 15 godina Francuskoj do predviđenog
plebiscita (1935. plebiscitom vraćeno Njemačkoj) - Hlučin ide
Čehoslovačkoj - Poljskoj: zapadna Pruska, Poznan (širok koridor
od oko 100km uz Vislu koji odjeljuje istočnu Prusku od
Njemačke), baltičko primorje Pomeranija s lukom Gdinjom
(većinsko poljsko stanovništvo, ali loša luka) i Gornja Šleska
(Poljaci je htjeli cijelu, jer su tu rudokopi – odlučeno
plebiscitom da 2/3 ide Njemačkoj, a 1/3 Poljskoj) – poslije II
svj.rata cijela Gornja Šleska je pripala Poljskoj - Gdanjsk je
slobodni grad pod upravom Društva naroda i u carinskom savezu s
Poljskom odnosno pod poljskim vrhovništvom (većinsko njemačko
stanovništvo, ali luka je bolja od Gdinje te je hoće Poljaci) -
Lajped ili Memel (grad na kajnjem jugoistoku Pruske, na desnoj
obali rijeke Njemen - važna luka na Baltiku) stavljen pod upravu
Lige naroda, no 1923. Litvanci organizirali vojni udar i
pripojili grad Litvi (što je trebala biti kompenzacija za Vilnus
koji je otišao Poljskoj) - u istočnoj Pruskoj je plebiscitom u
srpnju 1920. odlučeno da gradovi Marienwerder i Allenstein idu
Njemačkoj - istočna Pruska je ostala Njemačkoj 2. s republikom
Austrijom (njemački dio i nasljednica A-U Monarhije) u
SaintGermainu-en-Laye 1.09.1919. - potpisnik je vođa
socijaldemokratsko-kršćanske koalicijske vlade Karl Renner -
Čehoslovačka granica: na račun A-U nastaje Čehoslovačka
republika (iako su njemačka govorna područja htjela ostati u
Austriji) - Poljska: je dobila Galiciju i dio Tješina

2
-

Donja Šleska ili austrijska krunska zemlja s Tešinom i bogatim

rudnicama kamenog ugljena u kojoj većinu čine Poljaci (55%), pa
Česi (27%) i Njemci (14%) – je sporno područje između
Čehoslovačke i Poljske – najveći dio je dobila ČHS, a grad
Tješin je podijeljen po pola između Č i P Italija granica: je
dobila južni Tirol do alpskog prijevoja Brennera, Goricu i
slovensko primorje s Trstom (Julijska krajina ili
VeneziaGiulia), Istru, dio Koruške (1920. je održan plebiscit
kojim je Koruška pripala Austriji prema odluci stanovništva) i
Kranjske, grad Zadar, otoke Cres, Lošinj i Lastovo Kraljevina
SHS granica: je dobila djelić Koruške, slovensku Štajersku,
Kranjsku i Dalmaciju, a od Ugarske polovine Slavoniju, Hrvatsku,
Vojvodinu, te BIH Mađarska: kompromisom je rješeno područje
Gradišća ili Burgenlanda: prema tom sporazumu pretežno Njemcima
naseljena zapadna Ugarska (granica je Lajta, a Šopron je na
istočnoj obali Lajte) trebala je biti priključena Austriji, no
tek nakon ugovora s Mađarskom u Trianonu – u međuvremenu je u
Sopronu – glavnom gradu Gradišća održano glasanje naroda koje se
izjasnilo za priključenje Mađarskoj – te je odlučeno da Šopron s
okolicom ide Mađarskoj, a ostatak Gradišća ide Austriji (1921.
ga zauzela) te dobiva novi glavni grad Eisenstadt ili Železno

3. s Mađarskom je sklopljen mirovni ugovor 04.06.1920. u

Trianonu - Čehoslovačka: na račun Mađarske dobila Slovačku i
potkarpatsku Rusija - Rumunjska: dobila Transilvaniju -
Austrija: dobila Gradišće bez Soprona - Kraljevina SHS: dobila
Međimurje, Prekomurje i dio Baranje 4. s Bugarskom u Neuilly-
sur-Seine 27.11.191. - u korist Grčke izgubila dio Trakije i
izlaz na Egejsko more - u korist Rumunjske je izgubila južnu
Dobrudžu - u korist Jugoslavije izgubila Strumicu, Bosiljgrad i
Caribrod 5. s Turskom u Sevresu 10.08.1920. - turska država
svedena na turski etnički teritorij – na Anadoliju i Carigrad s
malim zaleđem (jedini dio u Evropi) - na račun Turske Grčka je
dobila na 5 godina upravu nad Smirnom (nakon toga plebiscit bi
trebao ići) i JZ Malom Azijom, te nad egejskim arhipelagom -
Dodekanez je ostao Italiji - Turska je morala priznati
samostalnost Armenije, a Kurdistan je dobio autonomiju, a
kasnije je trebao dobiti nezavisnost - Engleska preuzima mandat
nad Mezopotamijom (Irakom) i Palestinom i ima utjecaj nad većim
dijelom arapskog poluotoka - Francuska dobiva protektorat nad
Sirijom i Libanonom - turska armija se ograničava na 50 000
ljudi, Turska mora platiti reparacije - svi plovni putevi, luke,
morski tjesnaci B i D i željeznice podliježu međunarodnoj
kontroli nad kojima saveznici provode financijsku i vojnu
kontrolu - tursko carstvo priznaje britanski protektorat TURSKA
na početku I svjetskog rata izabrala je neutralnost, ali zapravo
je to dogovor s Njemačkom: prvo pripremiti vojsku, a onda
krenuti u ostvarenje ciljeva: osloboditi francuske i britanske
gospodarske prevlasti vratiti dio izgubljenih područja u prvom
balkanskom ratu neutralizirati ruske pretenzije na morske
tjesnace i osvojiti carskoruska područja nastanjena turkijskim
narodima na Kavkazu, Krimu i Turkestanu zahtjev je želja
ministra obrane Enver paše koji hoće pomaknuti granicu Turskog
carstva preko Irana do Indije - tahvi zahjevi su zadirali u
ruske i britanske ciljeve -

1. 2. 3. 4.

3
1. 2. 3. 4.

prekid neutralnosti se dogodio kada su dva njemačka ratna broda

progonjena od britansko-francuske flote 1914. u Sredozemlju
potražila sklonište u osmanskim vodama = povreda neutralnosti
Turske, tim više što su tako tjesnaci zatvoreni za brodove
Antante - osmanska vlada preimenuje te brodove u Selim Yavuz i
Midilli i u rujnu 1914. započinje napade na ruske crnomorske
luke, čime je prekršila neutralnost i sile Antante joj
objavljuju rat to je bio povod GB da anektira Cipar, koji je
dotada bio pod britanskom upravom, dok je Egipat formalno
istupio iz Osmanskog carstva i proglašen je britanskim
protektoratom - nepovoljan strateški položaj Turske, jer ratuje
na više bojišta: kavkasko bojište protiv Rusije u Iraku i na
Suezu protiv Britanaca u Dardanelima protiv britansko-francuske
flote na Galipolju protiv britanskog ekspedicionog korpusa -

Planovi o diobi Osmanskog carstva 1. u ožujku 1915. britanska i

francuska vlada su se složile da poslije rata Rusije dobije
Carigrad i tjesnace Bospor i Dardanele 2. Londonski ugovor
travanj 1915. njime je predviđeno za: - Italiju: etnički tursko
područje oko zaljeva Antalya u Maloj Aziji s Smirnom - Grčku:
skupina otoka Dodekanez (uključuje 12 malih i Rodos) 3. Sykes-
Picot (Sajks-Piko) sporazum iz svibnja 1916. - Velikoj
Britaniji: Mezopotamija (Irak sa Bagdadom bez Mosula grada u
sjevernom Iraku na desnoj obali Tigrisa), dio Palestine (1917.
Balfourova deklaracija kojom ministar vanjskih poslova piše vođi
britanskih Židova kojim se potiče naseljavanje Židova i obećava
im buduću državu), Transjordanija - Francuskoj: Mosul, Sirija,
Libanon, dio Kurdistana s tzv. Malom Armenijom - Rusiji:
tjesnaci i Carigrad prije nego je sklopljen mirovni ugovor s
Antantom u Turskoj je došlo do sloma turskog režima Mehmeda VI
kojeg optužuju za vojnički slom Turske prema Sykes-Picotovom
sporazumu saveznici su zauzeli sve važne točke, a vrhunac
pobjede je prolazak savezničkih brodova kroz tjesnace područje
vlasti sultana se svelo samo na Carigrad jer je u ostalom
području nastao vakuum vlasti zbog sloma središnje vlasti u
suprotnosti s sykes-picotovim sporazumom Grci su zauzeli Smirnu
većinom nastanjenu Grcima, koja je treabala pripasti Italiji –
ubrzo dolazi do grčko-talijanskog sporazuma prema kojem je
Grcima dana Smirna, a Grci su zauzvrat priznali talijansko
zaposjedanje Albanije 1917/18. na poticaj Britanije Armenija
proglašava nezavisnost tijekom 1919. ustrojava se
nacionalistički pokret pod vodstvom Mustafa Kemal-paše sa
sjedištem u Ankari on je osnovao Narodnu armiju otpora i 11.09.
je objavio Nacionalni pakt: osnovni program kemalizma kojim on
traži od Antante pravo na samoodređenje Turaka kao i ostalih
naroda Osmanlijskog carstva – no saveznici su prislili sultana
Mehmeda VI da potpiše mirovni ugovor u Sevresu 10.8.1920.

Slom ugovora u Sevresu i stvaranje Turske republike - nakon

sveopćeg nereda i posebice nakon grčkih upada u Anadolju sultan
Mehmed VI je postavio časnika Mustafa Kemal-pašu za generalnoh
isnpektora vojske koji bi trebao ugušiti sve nacionalističke
nerede koji izbijaju - Mustafa Kemal-paša čini upravo suprotno:
stavlja se na čelo nacionalističkog pokreta koji je proglasio i
protuvladu - 1919. sultanova vlada i nacionalsitička protuvlada
sklapaju kompromis i nacionalisti na izborima dobili 2/3 –
sjedište parlamenta se premješta u Ankaru, koji u travnju 1920.
proglašava Mustafa Kemal-pašu za predsjednika Republike Turske i
raskida veze s sultanatom - sultan ima podršku Britanaca i
vjerski autoritet halifa kako poglavara muslimana te započinje
sveti rat protiv nacionalista (na kraju rata 1922. sultan se
odrekao prijestolja)

4
- pobjedu u ratu s sultanom nacionalistima je osiguralo: 1.
osiguranje zaleđa sklapanjem mirovnog ugovora sa sovjetima u
ožujku 1921. koji prerasta u ugovor o prijateljstvu 2.
povlačenje Talijana iz Antolyje i Francuza iz Kilikije tijekom
1921. 3. time su Grci izolorani u svojim ambicijama – te ih
Turci poražavaju u bici kod Smirne 1922. = kraj rata Mirovni
ugovor u Laussani 24.7.1923. je revizija mirovnog ugovora u
Sevresu: 1. priznata nezavisnost Turskoj i suverenost nad
Anatolijom, dobiva natrag tursku Armeniju i turski Kurdistan 2.
odriče se svih neturskih područja 3. natrag dobiva dio egejskih
otoka (dva otoka na ulazu u Dardanele) i istočnu Trakiju do
rijeke Marice s Jedrenama – Dodekanez ostao talijanski 4. morski
tjesnaci i utvrde oko njih su vraćene pod tursku kontrolu i
ukinute su kapitulacije 5. izvršena je masovna izmjena
stanovništva 29.11. Turska je proglašena republikom s glavnim
gradom Ankarom i Mustafa Kemal Ataturk postaje prvi predsjednik
Turske zatvoreni su šerijatski sudovi, medrese

5
RUMUNJSKA NAKON VERSAJA: - dobila južnu Dobrudžu od Bugarske, od
Rusije Besarabiju, od Madžarske Transilvaniju, Bukovinu i
istočni Banat (koji je do 1918. u sastavu Mađarske i naseljen je
pretežno Mađarima, Srbima, Rumunjima i Njemcima) Spor oko Banata
- svoje stupanje u prvi svjetski rat na strani Antante Rumunjska
je uvjetovala dobivanjem cijelog Banata do rijeke Tise, što joj
je tajnim ugovorm s Antantom u Bukureštu 1916. i obećano - no
Rumunjska je tokom rata poražena od Bugarske i Njemačke, te je
bila prisiljena sklopiti separatni mir u Bukureštu s Centralnim
silama 7.5.1918. kojim je cijela Dobrudža prepuštena Bugarskoj -
po kraju rata Rumunjska je odbacila Bukureštanski mir i tražila
izvršenje Bukureštanskog ugovora - tome se protivi Kraljevina
SHS pozivajući se : 1. na sklapanje separatnog mira i samim tim
odricanja prijašnjeg tajnog ugovora – taj stav podupiru
Amerikanci koji su proitv svih tajnih ugovora 2. srpska vojska
je zauzela u ofenzivama na sovjetsku Mađarsku cijelu Baranju,
Bačku i zapadni i srednji Banat uključujući grad Temišvar – te
na crti razgraničenja dolazi do sukoba srpsko-rumunjskih - na
kraju je odlučeno da se Banat podijeli: - istočni dio s gradom
Temišvarom ide Rumunjskoj - zapadni dio s gradovima Kikinda,
Bela Crkva i Vršac ide Kraljevini SHS Spor oko Besarabije -
povijesna regija između rijeke Dnjestar i Prut, ušća Dunava u
Crno more i crnomorske obale - Besarabijska metropolija je u
sastavu rumunjske pravoslavne crkve - Besarabija je nakon
Berlinskog kongresa priključena Rusiji u čijem je sastavu do
1917. kada je Besarabija proglašena Nezavisnom moldavskom
republikom i pripojena Rumunjskoj – SSSR to nije priznao te je
na istočnoj obali Dnjestra uspostavio Autonomnu moldavsku
sovjetsku republiku u sastavu Ukrajine odakle bi se pokušalo
boljševizirati cijelu Besarabiju - 1940. na temelju tajnog
sporazuma Molotov-Ribbentrop – Besarabija i Bukovina su
dodijeljene SSSR-u što je Rumunjska morala dopustiti - no
sudjelujući u napadu na SSSR na Hitlerovoj strani, Rumunjska je
dobila natrag Besarabiju i Bukovinu - nakon njemačkog sloma
1944. SSSR vraća Besarabiju, ali južnu Besarabiju pripaja
Ukrajina, a ostatak Besarabije i područje istočno od Dnjestra
postaje dio Moldovske sovjetske republike čime je Ukrajina
ostala bez izlaska na Crno more = danas spor između Rumunjske i
Ukrajine Spor oko Bukovine - do 1918. austrijska pokrajina, a
zatim dio Rumunjske - 1940. pripala SSSR - 1947. sjeverni dio
pripao SSSR, a južni Rumunjskoj =spor

Grčka: nakon poraza u ratu od 1919. do 1923. koji je vodila s

Turskom, mora vratiti Turskoj istočnu Trakiju i Smirnu otkud se
mora u Grčku preseliti 1,5mil Grka (masovna razmjena
stanovništva)

Nove države: 1. Finska 2. Estonija 3. Letonija 4. Litva 5.

Poljska – rekonstriirana 6. Čehoslovačka – obuhvaća bivše
habsburške krunske zemlje – Češku, Moravsku, Šlesku i od
Mađarske dobivenu Slovačku i potkarpatsku Ukrajinu 7. Kraljevina
SHS