Martin Hajdeger (26. septembar 1889 – 26.

maj 1976) je najznačajniji nemački filozof XX

veka i jedan od najvažnijih filozofa uopšte. Posebno značajan je Hajdegerov doprinos
tumačenju Ničeovog dela. Hajdeger je odlučujuće uticao na formiranje mnogih filozofskih
pravaca postmoderne, ali i izazivao kontroverze svojim vezama sa nacistima tokom ranih
tridesetih godina. Uz Huserla Hajdeger se smatra za najuticajnijeg filozofa kontinentalne
tradicije.
Život

Rođen je u porodici zvonara seoske crkve u Meskirhu (Baden) 26. septembar 1889. god.

Počeo je da studira teologiju ali se ipak opredelio za filozofiju, koju je studirao

u Konstanci i Frajburgu.

Veliki uspeh knjige „Biće i vreme“ omogućio je Hajdegeru da postane profesor u Frajburgu.
Predavao je filozofiju sve do penzionisanja 1945. Penzionisale su ga francuske okupacione
vlasti, zbog poznatog rektorskog govora u vreme dolaska nacista na vlast, u kome je slavio
"Istorijski poziv Nemačke...". Ostatak života proveo je povučeno u planinskoj kući na
padinama Crne šume, ispod Švarcvalda. Hajdeger se smatra jednim od najuticajnijih filozofa
20. veka. Posebno je značajan njegov uticaj u kontinentalnoj filozofskoj tradiciji (posebno
na Žan Pola Sartra) a takođe je uticao na istaknutog rimokatoličkog teologa Karla Ranera.

Hajdeger je umro u Frajburgu in Bresgau 26. maja 1976.

Fenomenologija - Huserl i Hajdeger

Fenomenologija je filozofski pravac koji je osnovao nemački filozof Edmund

Huserl. Huserl se nadao da je filozofiju moguće izgraditi kao specifičnu nauku, u
kojoj ćemo posebnom metodom otkrivati suštine predmeta. Te suštine se
otkrivaju samo svesti i predstavljaju onu specifičnost predmeta koja se ukazuje
kada, privremeno, stavimo "u zagrade", odnosno zaboravimo na ono što smo o
tim predmetima prethodno znali, npr. kroz prirodne nauke (ovaj postupak se
naziva fenomenološka redukcija). Na taj način bi trebalo da smo u stanju da sebi
ponovo razjasnimo svet onako kako se on pojavljuje za nas, otkrivajući njegov
dubinski sloj koji je stalno prisutan kada se odnosimo prema svetu. Suštine
saznajemo neposredno, intuicijom, pa ipak, tako dolazimo do nesumnjivog znanja
koje može da bude temelj našeg odnosa prema svetu.

Huserlova dela uključuju knjige Ideja fenomenologije, Filozofija kao stroga nauka,
Kartezijanske meditacije i Kriza evropskih nauka.

Huserlov učenik Martin Hajdeger, stvorio je originalnu filozofiju koju je nazivao

fundamentalna ontologija. Hajdeger pokušava da fenomenološkom metodom
istovremeno govori i o ontološkim i o egzistencijalnim temama. Ono što je
posebno kod njega je uverenje da će metoda otkrivanja suštine Bića dati bolje
rezultate ako povežemo Biće i Vreme ("Biće i vreme" je naslov Hajdegerove
najpoznatije knjige) i pokušamo da otkrijemo šta je to što određene svetove i
načine mišljenja (npr. svet predsokratovaca) razlikuje od savremenog ili sveta
nekog drugog doba. Na taj način Hajdeger je mogao da govori o širokoj oblasti
istorije duha u vremenu.

Hajdeger smatra da je čovek biće koje može da razume ontološku razliku i da

razmišlja o njoj. Ontološka razlika je razlika između Bića - kao nečega što čini
zajedničku suštinu nekog sveta koja određuje šta će u njemu zaista postojati i biti
važno - i onoga što prosto opipljivo postoji u nekom svetu - za šta postoji termin:
bivstvujuće. Smisao reči "zaista postoji" možemo uhvatiti ako pomislimo da za
ljude mogu "postojati" božanstva ili hramovi. Da li će neka zgrada biti hram zavisi
od značenja koje ljudi pridaju tom mestu. Ovde se otvara mogućnost, specifična
za čoveka, da bude u različitim svetovima kojima je okružen bez svoje volje, ali u
kojima ipak dolazi do izražaja njegova sloboda, jer ti svetovi imaju određeno Biće
zahvaljujući njemu koji može da razume tako nešto.

Hajdeger je, u okviru nemačkog jezika, izgradio posebnu i komplikovanu

terminologiju da bi opisao odnose čoveka i Bića. Čoveka, npr. označava kao
bivstvujuće koje može da razume smisao Bića i označava ga terminom Tu-biće.

U okviru ove terminologije Hajdeger je prikazao savremenog čoveka kao bačenog

u svet stvari u kome i sam sve više postaje stvar. Na ovaj način čovek boravi u
zaboravu Bića. Hajdeger je smatrao da nije uvek bilo tako. Na Ničeovom tragu
gajio je nadu u mogućnost povratka ranog grčkog shvatanja sveta koje je izgubilo
od svoje punine u toku razvoja zapadne filozofije ka metafizici. Metafizika i
savremeni svet su, za njega, pružali sliku zaborava Bića.

ŠTO JE METAFIZIKA ?

Izvorni naslova djela glasi «Was ist Metaphysik?». To je predavanje koje je Martin
Heidegger održao 24. srpnja 1929. godine na Sveučilištu u Freiburgu im Breisgau.

Heidegger započinje uvod u djelo citatom: «Tako je čitava filozofija poput stabla koji su
korijeni metafizika, deblo fizika, a grane su koje izrastaju sve ostale znanosti».
[4] Heidegger postavlja pitanje iz kojeg temelja korijeni filozofije crpe svoj oslonac,
odnosno što je metafizika sagledana iz njenog temelja? Što je uopće metafizika? Na pitanje
što je metafizika svaki poznavatelj filozofije odgovara da metafizika misli biće kao biće.
Kakvo biće? Biće pod vidikom jestenja. Biće u svjetlu njegovog bitka. Metafizičko mišljenje
pita za izvorom i začetnikom tog svjetla bilo da se biće pojavljuje kao duh (što zastupa
spiritualizam) ili kao sila ili tvar (što je stajalište materijalizma), svaki put se biće javlja u
svjetlu bitka. Metafizika uvijek predočuje biće ćime se rasvjetljuje bitak koji dospijeva u
neprikrivenost (grč. aletheia). Unatoč svojoj neprikrivenoj biti bitak se u svojoj istini ne
misli. Ono što zanima metafiziku jest biće kao biće i time se ne osvrće na bitak. Predmet
njezinog mišljenja nije sam bitak što uzrokuje odvođenje filozofije od njenog temelja.
Stavljanje istine bitka u središte mišljenja napušta se metafizika, ali gledano iz
metafizičkog mišljenja istodobno se ulazi u područje temelja metafizike. Mišljenje koje
misli istinu bitka majstor «zanata mišljenja» naziva «prevladavanje metafizike» što ne
znači i njezino otklanjanje.

Heidegger upućuje prigovor prvoj filozofiji koja raspravlja o biću kao biću: «Ona ne dovodi
bitak sam do riječi jer ne pomišlja bitak u njegovoj istini, istinu u njezinoj neprikrivenosti
niti u njenoj biti».[5] Osvrčući se na povijest filozofije ovaj njemački filozof zaključuje
kako je od Anaksimandra do Nietzschea istina bitka prikrivena. Heidegger pita zašto?
Polazeći analiziranjem filozofskih krugova u kojima je uvaženo mišljenje kako je prvom
filozofijom odgovoreno na pitanje o bitku utvrđuje kako se i ne može odgovoriti na pitanje
o istini bitka jer metafizika kao znanost o biću kao biću nikada ne postavlja takvo pitanje.
Razlog njenog nepitanja jest mišljenje bitka ukoliko predočuje biće kao biće.

Suvremeno moderno doba, prema Heideggeru, jest doba u kojem postoji mogućnost
metafizike upućene na biće. Time se sprječava čovjekovo odnošenje prema bitku. Filozof
egzistencije kritički postavlja pitanje nije li to već prijetnja što se čovjek sve više prepušta
samo biću ne uzimajući u svoj horizont misli istinu bitka. Tako čovjek sve više pravi otklon
od bitka.[6]

Zaborav bitka ne ostaje samo mogućnost ostvarenja nego se i zbiljski događa. Rješenje
koje «pastir bitka» nudi čovjeku kako bi se ponovo vratio iskonskom svijetlu istine jest
iskusiti zaborav bitka.

Bit čovjeka jest vratiti se bitku budući da samo čovjek za bitak ob - stoji kao čovjek. Naziv
za čovjeka koji ob - stoji za bitak je DASEIN ili tubitak. Heidegger definira Dasein kao
čovjekovo ob - stajanje u istini bitka. Bit čovjekovog tubitka leži u njegovoj egzistenciji.
Njemački filozof u svojem djelu «Bitak i vrijeme» egzistenciju definira kao jedan način
bitka onog bića koji ustrajava u otvorenosti bitka i podnosi ono krajnje (Sein zum Tode).
Biće koje egzistira jest čovjek. Stijena jest, stablo jest, Bog jest ali oni ne egzistiraju.

Nadalje Heidegger postavlja zanimljivo pitanje koje postavlja i metafizika: «Zašto je uopće
biće, a ne radije ništa?»[7] Heideggera pri tome na zanima biće budući da to pripada
promišljanju metafizike. «Ako se ne polazi od pitanja o biću, tada treba započeti pri
onome što nije biće, valja početi od NIŠTA? Pitanje «Zašto je uopće biće, a ne radije
ništa?» njemački filozof postavlja u smislu zašto uvijek ima prednost biće koje si prisvaja
jestenje, dok ono što nije biće shvaćamo kao Ništa? Pod pojmom Ništa Heidegger misli
zaborav bitka.

«Pastir bitka» prigovara ostalim znanostima da se bave bićem zastupajući stav:«Treba

tražiti samo biće i drugo - ništa, biće i dalje - ništa, isključivo biće i povrh toga ništa.Ne
govorimo li sličajno sami od sebe tako, ili je to samo način govora i drugo ništa.»[8] Za
razliku od ostalih znanosti koje odbacuju Ništa kao ništavno, Heidegger zatiće u pitanje
kako stoji s Ničim? On pita što je Ništa? Izraditi pitanje o Ništa moguće je jedino ukoliko
pretpostavimo da to Ništa jest kao biće koje poznajemo i susrećemo. Gdje se događa naš
susret s Ništa? Događa se u našem govoru i u našem zahvaćanju cjeline bića koje nije
apsolutno, nego sjenovito. Upravo u našem sjenovitom susretu bića u cjelini dovode nas
ugođaji (Stimmung) koji prikrivaju Ništa. Heidegger pita postoji li ugođaj koji nas izravno
dovodi pred Ništa, te pronalazi odgovor kako se to događa u ugođaju tjeskobe koju
shvaća:«Tjeskoba ne dopušta pojavu zbrkanosti kao strah, nego mirnoću. Tjeskoba nije
nikada tjeskoba pred onim ili ovim, nego je tjeskoba uvijek tjeskoba za..., ali ne za ovo ili
ono.»[9] Na neki način je neodređeno zašto se tjeskobimo, to je nemogućnost odredivosti.
Kao što se susrećemo s ostalim bićima u jedinstvu cjeline tako se tjeskobimo lebdeći u
cjelini pri čemu nam se objavljuje Ništa.»

Ništa se u tjeskobi i putem nje objavljuje. U njoj se Ništa susreće s bićem u cjelini, ali ne
u smislu poništenja bića kako bi preostalo samo Ništa, nego na način «ništenja» -
otkrivanje bića drugačijeg u odnosu na Ništa. Čovjekovog tubitak nije ništa drugo doli
unesenost u Ništa. Unoseći tubitak u Ništa prelazi se preko bića u cjelini. Taj prijelaz
Heidegger naziva transcendencijom. Prelaženje preko bića u cjelini dovodi nas do bitka
bića samog. U bitku bića događa se «ništenje Ničega» (das Nichts nichtet).
Time što ostajemo izgubljeni u biću Ništa nam ostaje zaklonjeno. Zato bi metafizika
trebala biti pitanje o Ničemu. Metafizika potječe iz grčkog τα μετα φυσικά. Taj naslov se
kasnije protumačio kao pitanje koje ide preko (meta), preko bića kao bića u cjelini.
Antička je metafizika uzimala Ništa u smislu ne - bića, neoblikovane tvari. Kršćanska
dogmatika Ništa smatra protupojmom istinskog bića. Heidegger se slaže s Hegelovim
stavkom u «Wissenschaft der Logik»:«Čisti bitak i čisto ništa jesu dakle isto». On dodaje ne
zato što se oni u svojoj neodređenosti poklapaju, nego zato što je bitak sam u svojoj biti
konačan, a objavljuje se u transcendenciji, tj. u Ništa.

Heidegger zaključuje kako predmet metafizike treba biti Ništa koje se ne shvaća kao
negacija bića, nego razotkrivanje onoga različitoga od bića, a to je bitak.[10]

ŠTO JE TO - FILOZOFIJA?

Izvorni naslov predavanja, koje je održano 1955. godine u Cerisy - la - Salle, glasi «Was ist
das - die Philosophie?».

Martin Heidegger pitanje «Što je to - filozofija?» smatra opsežnom temom koja zbog svoje
opsežnosti ostaje neodređena te je možemo obraditi s različitih stajališta. Budući da je
možemo obraditi s različitih stajališta postoji mogućnost da ne dođemo do odgovora na to
pitanje. Kako bismo pronašli pouzdani odgovor potrebno je adekvatnije odrediti pitanje,
tj. dovesti ga na neki put ili kako njemački filozof kaže: «Time se razgovor izvodi na neki
put. Kažem: neki put. Priznajemo time da taj put nije jedini.»[11]

Kada pitamo «što je to - filozofija?» mi ostajemo izvan filozofije te se cilj našeg pitanja ne
zadržava unutar nje. Smjer našeg pitanja i pronalaženja odgovora mora se kretati na način
filozofije. Koji je to način? To je filozofirajući način. Budući da filozofira samo čovjek
filozofija ga mora dodirivati i ticati se njega samog. Postavlja se pitanje ne ostaje li time
filozofija stvar afekcije, afekata i osjećaja? Heidegger se protivio ulaženju osjećaja u
filozofiju budući da je ona racionalna znanost ili «upraviteljica razuma».[12]

U sljedećoj raspravi Heidegger konstatira da put našeg pitanja koje traga za odgovorom
treba krenuti od izvora filozofije. Koji je to izvor? Taj izvor je grčka riječ φιλοσοφία.
Budući da filozofija svoj izvor pronalazi u grčkoj riječi ona je u svojoj biti grčka.[13]

Budući da je Ansatz našeg pitanja grčka riječ φιλοσοφία mi ulazimo u raspravu s

mišljenjem grčkog duha. Nije samo grčki ono što pitamo, nego i kako to pitamo. Mi pitamo
što je to....? ili grčki τί εστιν. Takav oblik pitanja razvili su Sokrat, Platon i Aristotel koji su
pitali što je to - lijepo? Što je to - spoznaja? Što je to - priroda? Što je to - kretanje?[14]

Predmet našeg pitanja i način na koji pitamo po svom su izvoru grčki. Budući da je čovjek
kao tubitak pozvan na promišljanje izvora i njegovog smisla njemački filozof to pitanje
određuje kao povijesno[15] ili sudbinsko pitanje: «...to nije neko pitanje, nego određeno
povijesno pitanje našeg zapadno - europskog opstanka.»[16]

Grčka riječ φιλοσοφία upućuje na pojam φιλόσοφος. Taj pojam je stvorio Heraklit, no za
njega još ne postoji riječ φιλοσοφία. Ανήρ φιλόσοφος nije još «filozofski čovjek». Ανήρ
φιλόσοφος je onaj koji voli σοφόν. Što znači za Heraklita voljeti? Voljeti znači govoriti kao
što govori Λογος, tj. odgovarati Λογος - u. Odgovarati Λογος - u nije ništa drugo nego biti u
skladu sa σοφόν - om. Taj sklad se naziva ‛άρμονία. Čovjek i Λογος se međusobno
uskalđuju budući da su upućeni jedno na drugo. Za Heraklita το σοφόν znači «Εν Παντα -
Jedno je sve». Sve znači Παντα τα 'όντα - cjelina, ukupnost bića. Εν znači Jedno koje
ujedinjuje biće u bitku. Σοφόν označava da je sve biće u bitku. Bitak sabire bića u ono što
biće jest. Λογος je time sabiralište bića. Grke je upravo začudilo što su sva bića sabrana u
bitku. Tako da su oni prvi koji teže za σοφόν - om. Tu težnju određuje Eros. Težnja prema
bitku bića nameće nam pitanje što je biće ukoliko ono jest. Ovim pitanjem mišljenje
poszaje «filozofija». Heraklit i Parmenid nisu bili «filozofi» nego veći mislioci. «Veći» se ne
odnosi na broj postignutih rezultata nego na sasvim drugačiji obzor mišljenja. Heraklit i
Parmenid su bili veći filozofi u smislu što su bili u skladu s Λογος - om. Korak prema
filozofiji napravili su Sokrat i Platon, a nastavio Aristotel koji u prvoj knjizi Metafizike
(Met. A2. 982b 9 sq) definira filozofiju: 'επιστήμη τόν πρωτων 'αρχόν καί αιτιόν τεωρητική.
[17] Επιστήμη se prevodi kao «znanost». To često dovodi do zablude. Επιστήμη je pogrešno
prevoditi kao «znanost» bilo da je shvaćamo u filozofskom smislu ili je podrazumijevamo
kao modrenu znanost. Επιστήμη se izvodi iz participa 'επιστάμενος. 'Επιστάμενος je čovjek
ukoliko je za nešto mjerodavan. Stoga bi filozofija bila επισημη τις - neka vrsta
mjerodavnosti. Pojam za τεωρητκη označava sposobnost za τεωρειν koji označava «pogled
koji istražuje i ono za čim traga promatra i ne gubi iz vida». Što filozofija promatra?
Aristotel odgovara da promatra prva počela i uzroke bića. Stoga bi filozofija bila vrsta
mjerodavnosti koja promatra biće s obzirom na ono što jest ukoliko jest biće.

Do odgovora na pitanje što je to - filozofija? ne dolazimo pregledavanjem definicija

filozofije, nego odgovor može biti samo onaj koji u sebi filozofira. Naš odgovor u sebi
filozofira kada se upustimo u razgovor s filozofima, tj. da zajednički pretresamo ono o
čemu oni govore. To zajedničko pretresanje Heidegger naziva razgovaranje kao dijalog.
Naš razgovor mora ent - sprechen (od - govarati), biti usklađen onim čime su filozofi
zaokupljeni. Čime su zaokupljeni? Zaokupljeni su s bitkom bića koji ih je potaknuo da kažu
što je biće ukoliko ono jest.

Put našeg razgovora mora ispitati ono što smo predajom primili kao bitak bića. Taj put
odgovora nije prekid s poviješću ili njezino nijekanje nego «prisvajanje ili preobražavanje»
predajnog. Prisvajanje povijesti nosi naslov «destrukcija». Ona ne znači razaranje, nego
razgrađivanje, skidanje i odstranjivanje u smislu otvaranja prema onome što nam je
predaja podarila kao bitak bića. Unatoč što stojimo oduvijek u od - govoranju bitka bića
rijetko se na njega obraćamo. Tubitak je pozvan da osluškuje «govor» bitka. Gdje se
događa govor bitka? Događa se u ugođaju ili πατος - u. Taj ugođaj je čuđenje kao početak
filozofije. Čuđenje je πατος koji često prevodimo kao strast, ali je ono povezano s πασχειν
- patiti, podnositi, trpjeti, izdržati, prepustiti se nečemu. Čuđenje je za Grke bio ugođaj u
kojem su odgovarali bitku bića. Raspravljajući o suvremenoj i budućoj filozofiji «filozof
početka» smatra kako još uvijek moramo slušati glas bitka koji nam se javlja u temeljnom
ugođaju koji je za nas skriven. Budući da je od - govaranje govor, a govor je u službi jezika
mi nećemo naći odgovor na pitanje što je to - filozofija ukoliko ne iskusimo grčki smisao
jezika kao Λογος - a.[18]

KRAJ FILOZOFIJE I ZADAĆA MIŠLJENJA

Heidegger je filozofiju odredio kao metafiziku koja misli cjelokupnost bića s obzirom na
njezin bitak koji njihov temelj te ih dovodi u svagdanju prisutnost. Kada Heidegger govori
o kraju filozofije ne misli na njezin nestanak ili propadanje, nego na dovršenje metafizike.
Dovršenje filozofije ne znači i postignuće savršenosti. Kraj filozofije je povijesno kretanje
dovedeno do njezinih krajnjih mogućnosti. Krajnja mogućnost filozofije je razvitak
znanosti koje su se odvojile od filozofije. Znanosti koje su si osigurale samostojnost jesu
psihologija, sociologija, antropologija kao kulturantropologija, logika, semantika. Filozofiju
zamjenjuje kibernetika koja određuje čovjeka kao društveno - radno biće. Heidegger
definira kibernetiku kao: «znanost koja planira i organizira čovjekov rad, ona jezik
isključivo pretvara u sredstvo razmjene obavijesti, umjetnosti postaju instrumentima za
vođenje informacija.»[19]

Suvremeno mišljenje nužno zaostaje za filozofijom kojoj je uskraćeno djelovanje u

tehnićkom, znanstvenom i industrijskom svijetu u kojem su međuljudski odnosi postali
tehnićki. Ono što mišljenju preostaje jest naučiti kako da svjetske civilizacije prevladaju
obilježavanje čovjeka kao tehničko - znanstveno biće. Kojim načinom? Na način da najprije
odredimo ono što se tiče mišljenja. U njemačkom se jeziku to naziva «Sache» (Stvar).
Temeljni je zadatak mišljenja vratiti se «k stvari samoj». U novovjekovnoj filozofiji to je
uspjelo Hegelu i Husserlu koji za stvar filozofskog istraživanja određuju subjektivitet. Taj
poziv «k samoj stvari» znači doći do svjetla bitka tako da iskusimo neprikrivenost kao
mjesto tišine koje jamči bitak.