HISTORIOGRAFIJA

1. OSNOVNA PODJELA HISTORIJSKOG ISTRAŽIVANJA

Povijest je bavljenje prošlošću, a historija je istraživanje.

U 17. st., a pogotovo u doba prosvjetiteljstva, nastao je „herojski model“ znanosti koja se
izjednačavala razumom. Dolazi do sukobljavanja znanosti i društvenih uzora, sukoba znanosti i
Crkve.
Znanost se ne može svesti na rezultat mišljenja i istraživanja nego je posljedica načina života i
ponašanja zajednice znanstvenika s različitim metodskim praksama.

METODA je skup intelektualnih postupaka kojima određena znanost nastoji upoznati predmet
svoga istraživanja. U užem smislu određuje konkretne mogućnosti u pristupu predmetu i
organizaciji njegova istraživanja.

Metodologija ili metodika teorija ja disciplina o metodama koje određene znanosti primjenjuju
da bi dosegle svoje spoznajne ciljeve.

Historijska metoda je zatvoren sustav pravila, splet nužnih faza istraživačkog postupka, u tom
obliku ostala je temelj samorazumijevanja historijske prakse sve dok se određene struje nisu
preusmjerile prema društvenim znanostima.
U historijskoj znanosti pojam metode ima različito značenje (biografska, poredbena, tipološka,
generalizirajuća...)

Historijsko mišljenje postaje znanstveno kada se obaveže na načelo sustavnog utemeljenja tj

pravilnosti svoga istraživačkoga postupka. Historijska metoda, prema tome osigurava „spoznajni
put“ od jezičnog razumijevanja izvora do određivanja vjerodostojnosti njegova svjedočenja o
nekoj prošloj pojavi i uključivanja tih iskaza u širu povijesnu povezanost.

1
 PREDMET HISTORIJSKOG ISTRAŽIVANJA

Povijesna činjenica jest čestica prošle zbilje, predmet historijskog istraživanja.

Događajna se historija svodila na utvrđivanje svijedočanstva izvora i provjere njegove

vjerodostojnosti, uvjerena da su sam događaj i njegovo značenje objektivno dati te ih mi samo
sređujemo kao zaplet određene povijesti.

Događaj ima smisleno jedinstvo koji vide suvremenici. Zato izvještaji očevidaca još od antike
služe kao bitan dokaz da je pripovijest istinita. Još od vremena Tukidita izravno pripovijedanje
postajala je povijest („izravna“ historija).

Putem medija upravo doživljeno postaje povijest. Novinar ponekad stvara povijest i proizvodi
njene posljedice (npr. afera Watergate).

Povijesna zbilja kaotična je množina zbivanja što se samo konceptualizacijom, izgradnjom

pojmova i misaonim konstrukcijama mogu smisleno povezati.

Nema historijskog istraživanja bez vremenskih pojmova (napredak, nazadak, stagnacija, razvoj,
promjene, proces…), te onih koji obilježavaju oblike i karakter društva i vlasti (monarhija,
republika, diktatura, demokracija, feudalno i grđansko društvo…)
.
Predmet istraživanja historije jest ono pojedinačno, o čemu svijedoči izvor, dakle, događaj ili
slijed događaja, ali bi joj cilj morao biti u otkrivanju povezanosti činjenica.

„Proces“ je pojam koji obuhvaća složenosti i napetosti u međusobnim odnosima činitelja unutar
dugotrajnijega razvoja i kontinuiteta.
„Struktura“ je trajnije ali i ne stabilno ustrojstvo povezanosti različitih društvenih područja i
odnosa.

2
Kategorija povijesni procesi u pravilu obuhvaća dugotrajna povijesna kretanja, a mi pokušavamo
uočiti njihovu smislenu povijesnu cjelinu u spletu uzročnosti. Proces može biti usmjeren prema
reprodukciji starog ili stvaranju novog ili prema promjeni
.
Povijesno vrijeme - današnje shvaćanje, za razliku od kalendarskog, ističe njegovu promjenjivu
brzinu. Za povijesničare postoji pojam i „prošla budućnost“.
Prošla budućnost – ljudi određenog vremena istražuju kakve predodžbe vremena i prostora imaju
o svojoj budućnosti.

Periodizacija - kronološko-predmetna organizacija složenih povijesnih kretanja.

OBJEKTIVNOST I PRISTRANOST

U procesu historijskog istraživanja potrebno je ovladati znanstvenim standardima, bogatstvom

logičkih sredstava kako bi se steklo što solidnije znanje o predmetu proučavanja.

Objektivnost splet različitih elemenata te uključuje shvaćanje o prošloj zbilji odnosno istini koja
odgovara toj zbilji. (više se ne može shvatiti kao apsolutna istina).

Subjektivnost - kada povijesničar unosi vlastite psihičke osobine i moralne stavove proizašle iz
svoje sadašnjosti. Neodvojiva je od čovijeka.

Pristranost nije karakteristična za pojedinca nego za grupe koje imaju zajednički ideološki
pristup, pogled na svijet ili svoju naciju i te elemente drže egzistencijalnima i vječnima.

Ciceron i Lukijan istakli su pravilo da se o povijesnim događajima ne smije lagati nego se mora
reći puna istina. Ne smije se određene povijesne činjenice izdvojiti iz njihova „povijesnog
konteksta“

Ideologija se temelji na viziji o povijesti kao mješavini zbiljskih i mitskih uspomena i na

predodžbama o budućnosti. One se mijenjaju, jer se moraju prilagoditi novim uvjetima.

3
 2. IZVORI I POMOĆNE POVIJESNE ZNANOSTI

Povijesni izvori ili vrela – je pojam koji obuhvaća sve tragove što su ih ljudi ostavili za sobom
kada ih upotrebljavamo da bismo stekli određeno znanje o povijesti.
Sami izvori nisu predmet istraživanja nego samo sredstvo za spoznaju određenih povijesnih
zbivanja, kanali obavijesti o njima.

Diletant ne može biti povjesničar, jer on mora imati naobrazbu i kompetenciju te znanje o
postojanju, karakteru i uvjetima iskorištavanja različitih kategorija izvora.

Treba strogo razlikovati pojmove izvor, dakle ostatak prošlosti koji služi kao svjedočanstvo o
određenim povijesnim zbivanjima, i literaturu, tj. Izvještaj povjesničara o svom predmetu
istraživanja na temelju provedenoga znanstvenog postupka.

Ostatci – odnosi se na sve ono što je izravno preostalo od određene povijesne pojave, a da to
ljudi koji su ih stvorili nisu namjeravali ostaviti kao uspomenu potomstvu.

Tradicijom se nazivaju izvori koji već prikazuju neku pojavu u određenom svijetlu s namjerom
da obavijeste potomstvo o svom viđenju. To su anali, kronike, biografije, autobiografije,
memoari, neki natpisi, usmeni oblici, bajke, pjesme, priče….

Historijska geografija – bavi se istraživanjem određenih prostora u dato vrijeme, utvrđuje utjecaj
prirodnih i geografskih datosti ljudskih djelatnosti i, obratno, mijenjanje prirode od strane
čovjeka.

Kronologija je posebna disciplina preračunavanja datuma iz različitih kronoloških sustava

datiranja i bilježenja s različitim nultim točkama u suvremeni jedinstveni kronološki sustav.

Genealogija se prije bavila biološkim, rodbinskim vezama obitelji vladara i velikaša te

porijeklom naroda i društva, a danas sve više postaje komponenta društvene, pogotovo
demografske historije.

4
Paleografija je znanost o tipovima i razvoju pisma i bez njezinih postignuća nemoguće je čitati
izvore staroga i srednjeg vijeka, odrediti im vrijeme nastanka i autentičnost. Kao posebna grana
od paleografije se odijelila epigrafika, učenje o pismu kamenih i drugih natpisa.

Diplomatika se bavi ispravama koje u određenom razdoblju i prostoru imaju standardan oblik, a
svjedoči o zbivanjima pravne prirode. Ta pomoćna pov. znanost proučava razvoj oblika i
sadržaja isprava, njihove sastavne dijelove, oblike ovjere, a ustanovljuje i njihovu vrijednost kao
svjedočanstava, ponajviše s obzirom na veliki br. prijepisa i krivotvorina u srednjem vijeku.

Heraldika proučava grbove, koji su u srednjem vijeku bili znak pojedinca, obitelji ili korporacija,
a razlikovali su se u obliku, bojama, i simboličnoj upotrebi.

Sfragistika ili Sigilografija bavi se pečatima kojima su se ovjeravale isprave. No, pečati su
predmet istraživanja i pov umjetnosti.

Numizmatika istražuje kovani novac, jer su natpisi, portreti i oznake na njemu važni i kao
umjetnički proizvod i kao svjedočanstvo za ekonomsku povijest.

Metrologija znanost o mjerama, posebice značajna za ekonomsku pov.

HEURISTIKA I KRITIKA IZVORA

Naš je znanstveni postupak spoznajni put od jezičnoga razumijevanja izvora do ustanovljenja

vrijednosti njihovih svjedočanstava i uključivanja tih obavijesti u prikaz širih povijesnih
struktura.

Prva faza istraživačkog postupka:

Heuristika je sustavno skupljanje obavijesti o dotadašnjim znanstvenim rezultatima o dotičnoj
temi te pronalaženje izvora s obavijestima koje su nužne i dostatne za odgovor na istraživačko
pitanje.

5
Druga faza je:
Kritika izvora je postupak dobivanja što pouzdanijih obavijesti iz ostataka prošlosti koje se mogu
provjeriti. Pojedine obavijesti dobivene kritikom izvora nastoje se interpretacijom povezati u
obuhvatnije cjeline unutar istraživačkoga pitanja, pri čemu se moraju objasniti uvjetovanosti
istraživanih pov. činjenica i njihove posljedice.

Istraživački rezultati formuliraju se u izvještaju ( iskaz, prikaz, prezentacija…)

Prezentacija pov. teksta mora biti otvorena prema mogućnostima proširenja i produbljenja
dosegnutog znanja.

Heuristički postupak ima određeni redoslijed. Ponajprije valja poznavati bibliografije, rječnike,
priručnike, zbirke izvora,,,
Pravilo je da se najprije skupe obavijesti o literaturi i tiskanim izvorima, a potom se odlazi u
arhiv, jer se inače ne može znati što da se i u kojim fondovima traži.

Djela antičkih pisaca uopće ne postoje u originalu nego u prijepisima s vrlo mnogo ispuštenih
mjesta, umetaka, grešaka u prijepisu. Najstariji rukopis Herodotove Historije potječe iz 10. st.
poslije Kr. što znači da je taj prijepis oko 1300 god. mlađi od originala.

Krivotvorine nisu samo obilježje srednjovjekovnih izvora nego se nastavljaju na temelju

drugačijih interesa od humanizma sve do danas.

INTERPRETACIJA

Činjenice utvrđene kritikom izvora još nisu historija, nego to postaju tek interpretacijom njihove
povezanosti u vremenu. Prema tome, postupak sustavnog dobivanja obavijesti postiže cilj tek
interpretacijom kao temeljnom spoznajnom operacijom.

Spoznajni proces koji polazi od posebnog k općem naziva se indukcijom, a onaj od općeg prema
posebnom dedukcijom.

6
 IZVJEŠTAJ

O izvještaju postoje različita mišljenja. Neki drže da se povjesničar istraživanjem priprema cigle
za rekonstrukciju određenog isječka povijesne zbilje, da je prezentacija gotova zgrada u smislu
sinteze, dakle izvještaj i pripovijest o povezanosti istraživanih povijesnih činjenica.
Prošlost se ne može jednostavno reproducirati nego se mora iz ne jezične pretočiti u jezično-
pojmovnu razinu.
Izvještaj je dakle most između našeg znanstvenog postupka i čitateljstva koje je sklono misliti da
je književno umijeće presudno za ocjenu nekog autora kao dobra povjesničara.

Kada je riječ o prezentaciji rezultata istraživanja, valja ovladati tehnikom citiranja i bilježenja.

Historijska prezentacija mora imati znanstveni ili kritički aparat. To su bilješke na dnu stranice,
na kraju poglavlja ili knjige koje omogućuju čitateljstvu provjeriti valjanost autorovih rezultata
ako to želi.

Monografija se bavi određenom jasno strukturiranom temom, do tada slabo obrađenom ili posve
ne obrađenom, a temelji se na kritici neupotrjebljenih izvora i interpretaciji pov. činjenica o
kojima oni svjedoče. Ona mora imati jasnu kompoziciju koja osigurava dobar uvid u proces
odgovaranja na istraživačko pitanje, a jasnoću i preglednost postiže i upotrebom statističkih
tablica, grafikona i geografskih karata.

Članak se odnosi na tekst koji ne mora biti tako cjelovit kao rasprava, ali joj je sličan s metodske
strane, jer prezentira originalne znanstvene rezultate. Članak je često objavljeni tekst referata s
nekoga znanstvenog skupa.

Kada je riječ o informativnoj prezentaciji, valja najprije spomenuti ocjenu ili recenziju. To je
iscrpna obavijest o rezultatima jednoga ili više autora u kojoj recenzent-ica kritički obrađuje
osnovne teze i pokazuje što je u njima novo u smislu unapređenja spoznaje o datoj povijesnoj
temi, što je ostalo neistraženo ili nedovoljno obrađeno.

7
 3. HISTORIOGRAFIJA ANTIKE

Pojam antike obuhvaća razdoblje od 1000 god. pr. Kr. do oko 500 god. poslije Kr. – kulture
izrasle na Sredozemlju.

Pojam historija javlja se u 5. St. pr. Kr. Kod grčkog pisca Herodota u značenju: znanje,
ispitivanje, znanje stečeno ispitivanjem, obavijest, opisivanje i pripovijedanje.

Historiografeo – pisanje o povijesti.

Herodotova Historija obuhvaća sadašnjost i dvije do tri generacije u prošlost, a kao pojam
odnosi se na jedinstvo njegova djela kao izvješća o vlastitu viđenju događaja i ljudskih
postupaka.
Tukidid je suzio svoje izvješće na političke i vojne događaje, koje je stoga mogao jasnije
i sustavnije predočiti. Tukidid samo kaže da opisuje rat Atenjana i Peloponežana, a pojam
historija ne upotrebljava.
Posebnu definiciju pisanja o povijesti prvi je u 4. st. pr. Kr. Dao Aristotel u svojoj
Poetici. Posudio je pojam historia od Herodota, držao je da je riječ o pojedinim političkim i
vojnim događajima u određenom vremenu kao sadržajima posebne književne vrste. Pri tom je
prvi put upotrijebio pojam historikos, istraživač stručnjak.
Tek je Polibije u 2. st. pr. Kr. Shvatio pojam historia kao dramu u značenju međusobno
povezane cjeline koja obuhvaća ljudsku djelatnost i događanja u različitim dijelovima svijeta s
usmjerenjem prema istom cilju, dakle ima početak, sredinu i kraj.
Teoriju pisanja o povijesti tj. Historiografiju razradio je Ciceron držeći je granom
govorništva s visokim literarnim zahtjevima.
Politička rascjepkanost Grčke i njeni suprotstavljeni gradovi-države nisu pogodovale
pojavi jedinstvenog povijesnog subjekta ni uspostavi veze između događajne historiografije i
filozofske spekulacije.

Res gestae - stvari koje su se dogodile ili su učinjene u zbilji.

Historia rerum gestarum – opisivanje i ispitivanje tih stvari.

8
Kao literarna vrsta grčka je historiografija nastala pod utjecajem epskog pjesništva i tragedije
koja se pojavila u Ateni u početku 5. st.
Zadaća antičke historiografije kao spoznaje o pojedinim događajima i osobama bila je
normativni sadržaj, vjerodostojnost te očiglednost filozofije, etike i politike potkrijepiti
pogodnim primjerima. Dakle, njena zadaća je istražiti određeni događaj npr. određenih činjenica.

Uvjerenje da je historia kao književna vrsta grana govorništva sustavno je razradio Ciceron
svojom teorijom retorike kao analizom uvjeta jezične komunikacije kojih je historia poseban
slučaj. Ciceron u retorici razlikuje temelje i nadogradnju. Najbitnija su mu dva temeljna pravila:
„Jer tko ne zna da je prvi zakon historie bojati se reći nešto neistinito, a drugi ne bojati se reći
nešto istinito kako bi se izbjegla svaka sumnja u naklonost ili neprijateljstvo?“
Ciceron se najviše bavio nadogradnjom koja sadrži dva bitna elementa: stvar, tj. povijesnu
materiju i riječi – stilska sredstva.

GRČKA HISTORIOGRAFIJA

U doba kada je njihovo društvo bilo na prijelazu između mitskog i razumnog poimanja svijeta,
Grci su postavili temelje historiografiji.

Izrazito kritičke primjedbe prema tradiciji nalazimo kod logografa Hekateja iz Mileta kada kaže:
„Ovo opisujem onako kako se meni čini da je istinito, jer predaje su Grka međusobno
proturječne i čine mi se smiješnima.“

Helanik iz Mitilene začetnik grčke kronografije – pisanje predaje kronološkim redom. Njegovi
su tekstovi pretežito izgubljeni.

Historiografija do 18. st. razvijala se na dva kolosijeka: jedan je prikupljanje izvora i kritičko
utvrđivanje njihovih iskonskih tekstova, ali bez interpretacije povijesnih činjenica o kojima
svjedoče; drugi je historia rerum gestarum koja je pripovijedala o pojedinim povijesnim
činjenicama. Ta dva tipa pisanja prošlosti spojila su se u znanstvenu historiju tek potkraj 18. i u
početku 19. st.

9
Prvo djelo grčke historiografije stvorio je Herodot iz Halikarnasa koga je Ciceron nazvao ocem
historije. Herodot želi pružiti umjetnički doživljaj i udovoljiti zanimanju suvremenika za velika
djela i nepoznate zemlje. On želi prikazati tada poznati nastanjeni svijet, grčki i barbarski,
pokazujući pritom široko zanimanje za različita područja ljudskog života. Herodot prije svega
obavještava o svom vremenu, a prošlost mu uglavnom služi za opis suvremenih zbivanja.
Čitatelje upozorava da prenosi sve što je čuo, ali da se svemu ne može vjerovati.

Tukidid uvodi u ispitivanje događaja i ljudskih djela načela stroge kritike obavijesti. Tukididu se
područje ispitivanja svodi na ono što je sam vidio i doživio. Slijedeći Tukidida, historiografija
antike i srednjeg vijeka jest historia sui temporis – historija vlastitog vremena. Tukidid je prvi
pisac pragmatičke historije koja odgaja čitatelje opisivanjem političko-vojnih događaja, a
vrhunac doseže u stiliziranoj i idealiziranoj ratnoj pripovijesti.

Ksenofont u helenskoj historiji piše o zbivanjima od godine 411. do 362. Njegov je prikaz
površan. Poznatiji je po memoarskom djelu Anabaza.

Polibije – jedino djelomično sačuvano djelo helenističog razdoblja jest Historia Sredozemlja. Od
četrdeset njegovih knjiga preživjelo je pet, a ostalo su fragmenti, spisi i citati kod drugih autora.
Polibije je jedini spisatelj antike koji razmjerno sustavno pristupa historijskom ispitivanju.

RIMSKA HISTORIOGRAFIJA

Poznata latinska poslovica kaže da je osvojena Grčka osvojila Rim.

Uzor srednjovjekovnim ljetopisima bili su najznačajniji nizovi podataka Annales maximi i
Tabulae pontificum.

Marko Porcije Katon – pisac prvog historijskog djela na latinskom. Njegove Origines počinju s
postankom Rima, a završavaju godinom njegove smrti.

10
Gaj Salustije Krisp – izvanredan književnik koji na temelju vlastitog aktivnog političkog iskustva
opisuje Katilininu urotu i rat s Jugurtom, a izvješće u potpunosti podređuje svojim političkim
ciljevima. Za njega je historija grana etike koja je opet sastavni dio govorništva.

Gaj Julije Cezar – njegovi Komentari o galskom ratu nastali su iz izvještaja senatu. Janim i
jednostavnim jezikom Cezar sažeo i pregledno pripovijeda o svojim ratnim podvizima. Njegovo
je djelo stoljećima uzor piscima ratne historije, pa ga Napoleon proglašava udžbenikom ratnog
umijeća.

Tit Livije – njegovo djelo Ab urbe condita, od osnutka grada Rima do 9. god. pr. Kr. sačuvala su
se uz još neke fragmente. Piše rodoljubno, ističe vrline i postignuća rimske republike.

Kornelije Tacit – nakon biografije svog tasta Agrikole, izrađuje etnografski opis Germanije da bi
Rimljane upoznao s barbarima protiv kojih su tada ratovali. Ugled je stekao prije svega djelima
Annales te Historiae.

Josip Flavije – piše o židovskom, grčkom i rimskom svijetu, a događaje poznaje iz vlastitog
iskustva. Piše Židovske starine u dvadeset knjiga u kojima pripovijeda o povijesti židovskog
naroda od stvaranja svijeta do 66. god. poslije Kr.

Kornelije Nepot – najstariji poznati spisatelj, čije su biografije o znamenitim muževima

sačuvane. Pisao je u duhu grčke tradicije, on je bio uvjeren da značaj čovjeka određuje njegovu
sudbinu i da se prava narav čovjeka vidi u njegovim djelima.

Plutarh – standardnom retoričkom tehnikom pripovijeda u Usporednim životopisima o vrlinama

uvijek dvojice plemenitih pojedinaca, jednog Grka i jednog Rimljanina. Sačuvana su dvadeset i
dva takva životopisa. Drži da su biografija i historija dvije književne vrste jednake oblikom, ali
različite sadržajem, jer historija daje podroban opis događaja dok biografija pripovijeda o
značenju uzornih pojedinaca. Njegovo djelo Moralia ima izuzetno odgojno značenje u europskoj
kulturi.

11
Gaj Svetonije Trankvil – njegovi životopisi careva od Cezara do Domicijana imaju srednju
književnu vrijednost. Pripovijeda o javnom i osobnom životu, fizičkom izgledu i značaju careva,
sitnicama iz svakodnevnice.

Apijan – na temelju djela prijašnjih autora sastavlja prikaz od osnutka Rima do svoga vremena u
dvadeset i četiri knjige od kojih je sačuvano jedanaest.

Kasije Dion – autor je posljednje rimske historije od početaka do svojih vremena. Od osamdeset
knjiga malo je sačuvano i to uglavnom u ispisima.

Amijan Marcelin – posljednji je istaknuti historiograf rimskog carstva. Od trideset i jedne knjige
preživjelo je osamnaest. Nakon njega rimsku tradiciju preuzima kršćanska historiografija.

Sirijac Lukijan – djelo Kako se piše historija razrađuje Tukididova shvaćanja, a i Ciceronovu
teoriju govorništva. Lukijanova poruka iz 2. st. poslije Kr. „Evo dakle kakav bi prema mome
mišljenju trebao biti povjesničar: neustrašiv, nepodmitljiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene
riječi, čovjek koji, kako je to rekao onaj komičar, kaže kruh kruhu, a vino vinu… on mora biti
pravedan sudac, dobrohotan sa svima, nikada spreman da popusti jednoj strani više nego što to
ona zaslužuje, čovjek koji kada piše nema domovine, ni grada ni vladara, čovjek koji ne pita što
će misliti ovaj ili onaj, nego izlaže ono što se dogodilo.“

4. HISTORIOGRAFIJA SREDNJEG VIJEKA

Periodizaciju na stari, srednji i novi vijek uveli su humanisti. Kronološki to je vrijeme od

propasti Zapadnog Rimskog Carstva do početka otkrića zemalja.
Jezik komunikacije antičkog kršćanstva bio je grčki, pa je grčka kultura postala sastvani dio
kršćanskog načina poimanja svijeta.
Srednjovjekovna latinska historiografija temeljila se na dvjema baštinama: antičkoj i kršćanskoj.

12
Osnovna obilježja historiae formulira Izidor i Seville u enciklopedijskom djelu Etymologiae –
obuhvaća znanja iz brojnih područja ljudskog života, a temelji se na kompilaciji mnogih antičkih
djela. Prema njemu, historiograf je kreativan samo kada piše na temelju vlastitoga iskustva,
dočim se za prikazivanje prošlosti mora zadovoljiti kompilacijom i prepisivanjem dostupnih
ranijih djela.

U srednjovjekovnoj kulturi prevladava nadnaravno, utječući na shvaćanje „istine“. Bog je stvorio

svijet i otkrio se ljudima u Svetom pismu. Istinitost neke tvrdnje pisci su potkrepljivali navodima
iz Biblije ili crkvenih otaca.

Povijest ima tri čvrste točke: apsolutni početak stvaranja svijeta i čovjeka, početak kršćanstva i
povijesti spasenja s Kristovim utjelovljenjem, te posljednji sud kao kraj svjetske povijesti. To je
misaoni temelj svih varijanti srednjovjekovne historiografije.

Prema mišljenju crkvenog oca Orozija rimsko carstvo se nastavlja u Bizantu.

Još su važniji bili politički interesi svjetovnih vladara. Krunidba Karla Velikog godine 800. koju
je u crkvi sv. Petra u Rimu obavio papa Leon III. Krunidba Otona I. od pape Ivana XII. u Rimu
962. god. Pokušaj Otona I. da obnovi Rimsko Carstvo.
U Moskvi nakon propasti Bizantsko Carstva javlja se ideologija „trećeg Rima“.

Srednjovjekovni pisci drže se još jedne periodizacijske sheme koju je razradio Augustin. To je
učenje o 6 razdoblja svijeta koja se poklapaju sa životnim dobima čovjeka, od djetinjstva do
starosti, u skladu s Božjim stvaranjem svijeta u 6 dana.

Sve do 14. st. razlikovanje kronika, anala i historija jedva da je postojalo. Primjerice u djelu
splitskog arhiđakona Tome povezao je opće pripovijedanje „historiae“ s kraćim obavijestima
„kronike“ te sa žanrom „gesta episcoporum“, s obzirom na prikaz niza biskupa splitske
nadbiskupije.

13
Kronika – djelo jednoga, imenom poznata autora koji sadrži opsežnu građu, sastavljena na
temelju određene misli vodilje, odnosno težnje da se predoče primjeri Božje intervencije u
ljudskim životima.
Obavijesti kronike prekidaju se za autorova života ili u času njegove smrti.
Kronike su svjetske i lokalne a ima ih različitih vrsta.
Euzebije i Jeronim pišu svjetsku kroniku kao series temporum, odnosno nastoje sve obavijesti
dovesti u vremenski odnos.
Orozijeva krnoika tip je mare historiarum, tj. velike množine obavijesti.
Izidor prikazuje imago mundi, tj. odrežena zbivanja kao dio ukupne zbilje.

Anali – najjednostavniji oblik historijskog zapisa nastali iz kratkih obavijesti o pojedinim

događajima, zabilježenima na marginama ili između redaka uskrsnih tablica za potrebe
samostana i crkava. Anale pišu nepoznati autori, uglavnom redovnici.
Anali ne pripovijedaju kako je i zašto došlo do nekog događaja i koje su posljedice.
Kasnije postaju opširniji i ne razlikuju se od kronika.

Vitae – biografije vladara dosta su rijetke te je najviše riječ o životima svetaca. Hagiografska
književnost nema zadaću opisati zbiljske događaje iz života svetaca nego želi u svim njihovim
djelima predočiti prisutnost uzornog kršćanskog duha.
Najstariji tekstovi odnose se na mučenike, a od 4. st. to su osobe sveta života koje je Beda Časni
uvrstio u kalendarski niz.

Gesta – (djela, čini), izvještavaju o djelima osoba koje su slijedile jedna za drugom na nekom
položaju kao što su opati nekog samostana, biskupi određene dijeceze ili pripadnici vladarskih
porodica.
Obrazac za gesta bio je Liber pontificalis (knjiga papa), započet u 6. i 7. st.

U srednjovjekovnom ustrojstvu znanja povijest ima skromno mjesto. Obrazovni sustav

obuhvaćao je gramatiku, retoriku i dijalektiku, a povijest je pružala određeno znanja tek unutar
prvih dviju disciplina.

14
Autoriteti – su jamci nepristrana i autentična izvještavanja a spisatelju kasnijeg razdoblja zadaća
je prije svega pronaći njegove tekstove i držati se njegova iskaza.

Skolastika – nastoji crkveno učenje povezati s dubljim poznavanjem antičke filozofije, prije
svega Aristotela, te ga tako uskladiti s racionalnim mišljenjem. Skolastička metoda postavljanja
pitanja te argumenata i protuargumenata za pojedine teze ostavila je tragove i u historiografiji, ali
nije utjecala na njezin kvalitativan uspon.

U srednjem vijeku briga za pravi tekst tj. onaj jednak ili barem vrlo sličan originalu, svodi se
uglavnom na Bibliju kao Božju riječ.

Grčki prijevod Starog zavjeta Septuaginta, što ga je prema legendi izradilo 70 znanstvenika u 70
dana, najviše se prepisuje i zato je pun grešaka. To uočava prevoditelj Biblije na latinski, crkveni
otac Jeronim koji se služi izvornim jezicima biblijskih tekstova. Jeronimov se prijevod prihvaća
kao službeni tekst Biblije (Versio Vulgata) tek na Tridentskom koncilu 1545.-1563. god.

I u mračnom nekritičkom srednjem vijeku postoji želja da tekstovi budu autentični, ali
prevladava potpuna nebriga za kritiku tradicije.
U krivotvorenju veliku ulogu ima težnja za moći pojedinih vladara. Vrlo su česte
djelomično krivotvorene isprave, u kojima se umetanjem dijelova rečenica sadržaj mijenja u
interesu krivotvoritelja ili naručitelja. Primjera je mnogo: 1156. god. Austrija se odijelila od
Bavarske a dokument zvan Privilegium minus osiguravao joj je samostalan položaj. God. 1356.
njemački car Karlo IV. izdao je zlatnu bulu koja je sedmorici knezova izbornika davala važne
privilegije, pogotovo zato što je njihove zemlje proglasila nedjeljivim.
Rijeđe su potpune krivotvorene isprave. Najpoznatija je Konstantinova darovnica
(Donatio Constantini), nastala navodno oko 330. god., pravni temelj na kojem su pape
izgrađivale autoritet u svjetovnim poslovima, što je konačno vodilo stvaranju papinske države.
Stvarno je isprava stavljena u kuriju u 8. st.

15
 HISTORIOGRAFIJA LATINSKOGA I GRČKOGA KRŠĆANSTVA

Obrazac univerzalne crkvene historije Historia ecclesiastica Grka Euzebija, biskupa Cezareje u
Palestini. On prvi od kršćana piše o zbivanjima koja su slijedila nakon novozavjetnih i
polemizira sa Židovima, hereticima i poganima. Po njegovom mišljenju, univerzalno kršćanstvo
ima jedinstvenu pretpovijest kod Židova i Grka, te ga zato drži najstarijom religijom.
Da bi uvjerljivo pokazao istinitost svoga izvješća, Euzebije prekida s pravilima antičke retoričke
kompozicije.

Djelo O državi Božjoj Aurelija Augustina, najvažnija je teološka rasprava o povijesti i vječnim
sukobima vjere i nevjere, vrhunac ranokršćanskog tumačenja povijesti i duhovni početak
srednjeg vijeka. Augustin pobija antičke cikličke teorije tj. mišljenja da se povijest ponavlja.
Prema Augustinu, Božje carstvo nije identično s Crkvom. Kao što se ni ovozemaljsko ne može
svesti na državu. Ona zato nije potpuno zlo nego Božje sredstvo na zemlji da održi mir među
ljudima. Zato kršćani moraju slušati svoje vladare osim ako izdaju zapovijedi u suprotnosti s
Božjom voljom.
Augustin je smatrao da padom Rimskog Carstva neće doći kraj svijeta.

Orozije u djelu Pripovijest protiv pogana povezuje kršćansku i rimsku povijest u cjelinu i da
nakon njegova pada mora doći Antikrist.

Grgur iz Toursa nastavlja kronike Euzebija, Jeronima i Orozija od stvaranja svijeta do svog
vremena. Grgurovo djelo mješavina je historiografske i hagiografske literature sa svrhom pouke
o Božjim nagradama i kaznama, pobijedi istine i prave vjere te propasti heretika. Zato je prepuno
legendi i čuda.

Beda Venerabilis Časni – njegova Crkvena historija naroda Angla, od Cezara do 732. god. Ističe
se razmjerno pouzdanim kronikama i obiljem podataka o crkvenom životu i općoj kulturi Angla,
a opisuje živote opata svoga samostana. Beda nasuprot pretežnoj većini srednjovjekovnih
historiografa drži da se obavijesti o prošlosti ne mogu svesti na kompilacije ni prepisivanje
dijelova starijih historija ili kronika nego da je moguće vlastito ispitivanje.

16
Izuzetno mjesto u ranom srednjem vijeku ima životopis svjetovnog vladara „Život Karla
Velikoga“, od opata Einharda.

Oton – biskup u Freisingu i carski rođak, prilagođuje Orozijevo tumačenje Augustinova djela
svome vlastitome vremenu i interesima vladarske kuće Hohenstaufovaca. Historija dvaju država
ne poistovijećuje Božje carstvo s Crkvom, no drži da nakon pokrštenja rimskih careva
Konstantina i Teodozija Krist ima svoje carstvo-crkvenu zemlju.

Gioacchino Da Fiore – predlaže novu periodizaciju, prvo doba bilo bi sinagoge, njega je
smijenila crkva drugog doba koja nije ustanova spasenja do kraja svijeta, jer će je zamijeniti
duhovna crkva trećeg doba. Ta je misao prihvaćena i u franjevačkom pokretu.

Toma Akvinski – prema njegovu učenju postoje samo dvije epohe: ona Staroga i ona Novoga
zavijeta i zato će Crkva kao njegova čuvarica trajati do kraja svijeta.

Vilim iz Tira – Gesta Francorum, on u 23 knjige prikazuje prekomorska djela od muslimanskih

osvajanja u 7. st. do događaja što ih je sam doživio.

Geoffrey De Villehardouin – opisuje na francuskom osvajanje Carigrada u 4. Križarskom ratu i

objašnjava zašto su križari umjesto Jeruzalema osvojili kršćanski grad.

Francuski diplomat Jean Froissart kao kroničar stogodišnjeg rata Francuske i Engleske, koji je
počeo za njegova života, ne stavlja se ni na jednu stranu nego kao svojevrsni ratni izvijestitelj
slikovito opisuje pojedine bitke i dramatične događaje. Navodi samo njemu osobno zanimljive
pojedinosti.

Na bizantskom tlu nastaju dvije vrste historiografije: prava je monografija namijenjena

obrazovanim slojevima, tj. dvoru, činovništvu i višem svećenstvu, a druga je redovnička kronika
svijeta, koja ima slična obilježja kao i kronika zapadnog kršćanstva, a pisana uglavnom pučkim
jezikom.

17
Bizantska historiografija počinje s Prokopijem iz Cezareje koji piše za vladavine cara Justinijana.
Djela su mu Historija ratova, bizantskih ratova protiv Perzijanaca, Vandala i Ostrogota, i „tajna
historija“, izdana tek nakon careve i njegove smrti, gdje kritički pripovijeda o onome što nije bilo
moguće napisati dok su bili živi.

Prokopijev je suvremenik Ivan Malala iz Antiohije u Siriji, prvi je poznati pisac redovničke,
kršćanske, bizantske, svjetske kronike koja je poslužila kao vrelo obavijesti i obrazac bizantske,
ali i latinske kronografije.

Mihael Psel – državnik, filozof i sveučilšni profesor u čijoj je kronografiji obuhvaćeno razdoblje
od 976. do 1077. god.

U kasnobizantskom razdoblju do pada Carigrada pod osmansku vlast 1453. Ima više izvrsnih
autora visokih činovnika, koji se koriste važnim izvorima među kojima se ističe Nikefor Gregora
pisac rimske historije (bizantske) od 1204. do 1359. koji vrlo pouzdano piše i o upravi i
gospodarstvu.

Atenjanin Laonik Halkokondil piše svjetsku kroniku do razdoblja nakon pada Carigrada. U
središtu njegove pažnje više nije Bizant nego uspon i širenje Osmanskog Carstva.

Arapska historiografija – Ibn Haldun u prvom dijelu svoje povijesti Arapa, Perzjanaca i Berbera
nazvanom Prolegomena (arapski Mukadema) izlaže misli o povijesti i društvu zbog kojih se drži
pretečom suvremenih društvenih znanosti. On želi razlikovati važne i nevažne povijesne
činjenice i zato razmišlja o biti i uzročnosti povijesnih događaja. Uspoređuje nekoliko
civilizacija, tražeći zakone koji određuju nastanak, rast i propast institucija kultura.

18
 5. HUMANISTIČKA HISTORIOGRAFIJA

Današnja uglavnom prihvaćena periodizacija za dio Europe pojmom „rani novi vijek“ obuhvaća
razdoblje od oko 1500. do 1800. god.

Historiografija doživljava napredak: u doba humanizma 15. i 16. st., reformacija i

protureformacija u 16. i 17. st., te rano i kasno prosvjetiteljstvo u 18. st.

Tri su osnovna obilježja novog shvaćanja povijesti u humanista 15. i 16. st.: promijenjen
doživljaj vremena s uočavanjem razmaka između sadašnjosti te antike i srednjeg vijeka,
mogućnost nedogmatskog pristupa filozofskoj i književnoj baštini te duhovnim vrednotama
antike uopće, i poimanje povijesnih događaja njih samih.

Humanisti su načistu s povijesnim životom različitih civilizacija. Povijest bi kao magistra vitae
trebala da pojedinim lekcijama poučava o njihovim osobitostima i promjenama.
Povijest je prije svega tematski rod književnosti. Značaj humanističke historiografije jest
i posljedica obnove retoričke obrazovne tradicije u studia humanitatis, koja obuhvaća gramatiku,
literaturu, retoriku i filozofiju.
Historijsko djelo ima zadaću poučiti i pružiti estetski užitak. Humanisti u razmišljanju
kako pisati historije ipak drže da je istinito prikazivanje važnije od zabave.
Humanistički pisci traže uzroke događaja uglavnom u spletkama, ambicijama i strastima
političkih ličnosti.

Pragmatička humanistička politička historiografija povijesne činjenice vrednuje prema njihovoj

poučnosti za državnike i vladare, a zadatak je historiografa poduprijeti moć svoje države te
olakšati odgoj državnika.

HUMANISTIČKI POVJESNIČARI

Prvo pokoljenje talijanskih humanista koje napušta srednjovjekovnu viziju povijesti zanima se za
nju samo posredno.

19
Francesco Petrarca – otkriva ideale klasične retorike, a povijest zamišlja kao moralno-poučni
književni rad. Za njega magistra vitae je skladište podataka za književne sadržaje ili primjere
pogodne su za moralne pouke.

Prvi je predstavnik talijanske retoričko-političke historiografije, ujedno najpoznatiji pripovjedač

gradske historije u prvoj polovici 15. st. Leonardo Bruni, kancelar Firence. Napisao je Historiju
firentinskog naroda, u tom djelu obračunava se sa srednjovjekovnim legendama o osnutku grada
i ne spominje Božje zahvate u ljudsko djelovanje nego traži razumna objašnjenja.

Prvi je humanistički antikvar papinski tajnik Flavio Biondo, arheolog i topograf antičkoga Rima,
pisac nekoliko priručnika i skupljač srednjovjekovnih izvora.

Lorenzo Valla – prvi sustavno primjenjuje filološku kritiku ne samo na srednjovjekovne izvore
nego i na antička djela što su ih humanisti držali svetinjama. Na zahtjev aragonskog kralja
Napulja u sukobu sa Svetom Stolicom, analizira krivotvorinu iz 8. st. tzv. Konstantinovu
darovnicu.

Niccolo Machiavelli – neko vrijeme tajnik firentinske kancelarije, drži se prvim građanskim
teoretičarom države politike, a ujedno je i historiograf. Prema njemu, politika ima zakonitosti
koje se mogu shvatiti samo poznaju li se određeni povijesni događaji, a zadaća joj je stvoriti
stabilno društvo, prilagodljivo povijesnim promjenama.
Machiavelli ne ispituje vjerodostojnost povijesnih svjedočanstava nego bira primjere iz povijesti
i oblikuje ih u skladu s vlastitim političkim tezama. U djelu vladar proučava nositelje političke
vlasti.
Kroz stoljeće doživljava različita čitanja kao cinična i brutalna zlotvora, tvorac kobne doktrine
„Makijavelizma“ koja opravdava svako sredstvo ako se njime postiže cilj. Tek u 20. st.
Machiavelli je poznat kao osnivač moderne političke znanosti, ali diskusija o njemu nije
završena.

20
Francesco Guicciardini – ambasador firentinske republike, kritizira neka Machiavellijeva djela.
Po njemu povijest se ne ponavlja. Guiccardini opravdava zasebnost historije kao spoznaje o
promjenama u vremenu želi logički rekonstruirati uzročnosti i međuovisnosti povijesnih
činjenica. Time stvara shvaćanje da povjesničar ima posebnu zadaću u ispitivanju povijesnih
promjena te da smisao povijesti treba tražiti u njoj samoj, a ne filozofiji, politici, ili teologiji.

Frano Petrić – rođen na Cresu 1520. god. a umro u Rimu 1597. god. poznat je kao odlučan
protivnik bezbožnog aristotelizma, koji odbija u ime kršćanstva, te u Platona nalazi filozofiju
najsličniju kršćanskom nauku. Njegovo djelo Nuova de universis philosophia (Nova sveopća
filozofija), stavljeno je na Indeks zabranjenih knjiga – inkvizicija. Za historiografiju su važne
njegove dijaloške rasprave Deset dijaloga o historiji i Deset dijaloga o retorici.

Pravnik i teolog Francois Baudoin ima iskustvo u političkoj i konfesionalnoj diplomaciji.

Njegova Universal historia temelji se na težnji za spoznajom ljudskih događaja u prostoru i
vremenu. Prava znanost može pružiti kriterije za valjanu ljudsku praksu na temelju spoznaje
povijesne cjeline koja obuhvaća biblijsku i sakralnu kao i profanu povijest te Novi svijet i Istok.

Jean Bodin – pisac je znamenite Metode za lako razumijevanje historija, dobro razrađene za
interpretaciju povijesnog kretanja i usporedbu javnoga prava i ustanova. U tom djelu i u Šest
knjiga o republici nastoji pomoću historijskoga iskustva izgraditi vlastito učenje o politici, pa već
raspravlja o svim metodskim elementima što ih u 18. st. izlaže Montecquie. Kao i ostali
humanisti, Bodin drži da je vrijednost svjedočanstava znatna ako je autor sam vidio i doživio
pojavu koju opisuje, a da mu ne treba vjerovati ako samo pripovijeda o onome što je čuo od
drugih.

Novo shvaćanje historiae integrae najcjelovitije formulira Henri Vancelot-Voisin La Popeliniere

u trima traktima: o historiji historija; ideji dovršene historije; te nacrtu nove historije Francuza.
Kao odlučan protivnik idealizacije antičkih autora, drži da se antika ne može mjeriti s
postignućima njegova vremena

21
 6. REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA

Na putu prema utemeljenju historijske znanosti kritikom izvora znatnu je ulogu imala crkvena
povijest.

Protestantske struje traže opravdanje reformacije u crkvenoj i sekularnoj povijesti, a odgovaraju

im katolički pisci u velikoj protureformacijskoj ofenzivi za oporavak Katoličke crkve nakon
Tridentskog koncila (1545.-1563.).

Martin Luther – opravdava reformaciju posebnim tumačenjem crkvene povijesti. Ističući da je

povijest djelo i Boga i čovjeka, da je čovjek samostalan i odgovoran povijesni činitelj,
suprotstavlja se učenju službene Crkve o papinskom autoritetu i odlukama crkvenih koncila.

Prema učenju Philippa Melanchtona istinu apostola izobličili su brojni crkveni učitelji. Dopunio
je Cronicon od Johannesa Cariona. On vjeruje da je historija učiteljica života.

Hrvat iz Labina Matija Vlačić (16. st.) prvi je autor i organizator protestantske interpretacije
crkvene povijesti. Kao najučeniji pobornik Lutherove reformacije, njegovo „čisto učenje“ želi
primijeniti na povijesnu građu. Napisao je djelo Ključ Svetog pisma.
Nastaje prava sustavna historija Crkve, ujedno prvi kolektivni znanstveni rad,
„Magdburške centurije“ u trinaest svezaka što ga Vlačić organizira sa svojim suradnicima.

Jean Calvin – začetnik druge protestantske struje različite od Lutherove, kritizira koncepciju
centurijatora, držeći kako bogatstvo povijesnoga života ne podnosi shematski prikaz unutar
pojedinih stoljeća.

Erazmo Roterdamski – bavi se crkvenom poviješću i kritičkim izdavanjem Novog zavjeta i

crkvenih otaca te proučavanjem srednjovjekovnih krivotvorina.

S katoličke strane „centurijama“ odgovara opsežno djelo kardinala Caesara Baroniusa. To su

anali koji sadrže izvanredno bogatstvo izvora.

22
Jacques-Benigne Bossuet – najugledniji autor teološkog shvaćanja povijesti, izrađuje svoju
Raspravu o univerzalnoj povijesti, za pouku prestolonasljednika (sina Luja XIV.) kao što su to
činili humanisti.

Gottfried Arnold – napisao je prvo značajno njemačko historijsko djelo Nepristrana historija
crkve i heretika, s osnovnom mišlju da se kršćanstvo vidi samo u mučenicima, misticima i
hereticima što su ih progonili i svjetovne vlasti i službena Crkva.

HISTORIJSKA ERUDICIJA

Humanistička kritika još nije mogla postati sredstvo i preduvjet za pouzdan prikaz povijesnih
činjenica o kojima svjedoče izvori. Kritičnost je tada samo osobina stvaralačkoga duha pojedinih
sakupljača ili pisaca te se temelji na njegovu moralnom integritetu, znanju i iskustvu. Tek u 17.
st. sustavno se rabi u prosudbi istinitosti obavijesti izvora, no zahtijeva temeljitu stručnu
naobrazbu.

U 17. st. dva se vrlo bogata crkvena reda benediktinci i isusovci sustavno bave eruditskim radom
koji drže religijskom djelatnošću. Zato im se na raspolaganje stavljaju fondovi u crkvenim,
državnim, velikaškim i gradskim arhivima.

Benediktinska Kongregacija sv. Maura u pariškom samostanu Saint-Germain-des-Pres, s

jednom od najbogatijih knjižnica u kršćanskom svijetu, obavila je posao na kojem se temelji
historijska znanost od kraja 17. st. do danas.

Najvažniji maurinac Jean Mabillon proglašen je Galilejem znanstvene historije. Utemeljio je

dipolomatiku.

Isusovac Jean Bolland – po njemu su isusovci provoditelji njegovih inicijativa nazvani

bolandistima. Namjera im je bila osloboditi životopise svetaca od nakupina legendi i tako se
suprotstaviti osudama kulta svetac uopće od strane humanista a pogotovo protestanata.

23
Isusovački red je ukinut 1773. god. ali je 1814. Obnovljen a bolandisti 1837. Nastavljaju
djelatnost.

Znastvenik-laik Charles Dufresne Du Cange izdaje Glosari pisaca srednjeg vijeka i kasnog
latiniteta, tj. priručnik srednjovjekovne latinštine.

Eruditi 17. i 18. st. još nemaju današnju kritičku razinu te ih ponajviše zanima razlikovanje
autentičnih i krivotvorenih dokumenata, što je neosporno veliki napredak.

U sam vrh europske erudicije možemo ubrojiti Ivana Lučića, napisao je životopis sv. Ivana
Trogirskog. Najznačajnije Lučićevo djelo De Regno Dalmatiae et Croatie libri sex, prvi put
izlazi u Amsterdamu 1666.
Nakon Lučićeve smrti počela se prikupljati i kritički obrađivati golema građa za Illyricum
Sacrum, tj., za biskupije na području rimskog Ilirika. Na tom djelu radili su Filip Riceputi,
Daniele Farlati a završio Jacopo Coleti. Illyricum Sacrum rezultat je velikog truda izrađen na
tadašnjoj razini pomoćnih povijesnih znanosti i izuzetno važan za kasniju hrvatsku
historijografiju.

24