Professional Documents
Culture Documents
Kratki Saveti Za Kratke Priče PDF
Kratki Saveti Za Kratke Priče PDF
Kratki Saveti Za Kratke Priče PDF
KRATKI SAVETI
ZA KRATKE PRIČE
Mali priručnik za pričanje i pisanje priča
Beograd, 2015
Naslov: Kratki saveti za kratke priče - Mali priručnik za pričanje i pisanje priča
Svi tekstovi u ovoj elektronskoj knizi (E-knjiga) su vlasništvo autora prof.dr. Darka Tadića. Nije dozvoljeno
objavljivanje, javno publikovanje, umnožavanje, preštampavanje kao i distribucija putem Interneta ili privatnih
elektronskih poruka, kako celine tako i pojedinih delova knjige, bez pismene dozvole Autora.
Ovu knjigu možete isključivo koristiti kao pojedinac, za lične potrebe, pošto ste je preuzeli u elektronskom
obliku sa sajta www.kreativnopisanje.org
Sadržaj:
Mnogi pisci početnici sumnjaјu da se pisanje uči kao i sve drugo. To јe ona
stara dilema: pisac si ili nisi, sve ostalo јe bezveze. Čisto bacanje para. Pored
toga, na internetu imaš gomilu saјtova koјi te savetuјu kako da bolje pišeš, pa
što bi sad јoš nekom plaćao da te to isto uči! I јoš ONLAЈN?!
Međutim, kao i kod mnogih drugih sličnih stvari, dilema јe zapravo lažna. Niko
od tebe ne može da napravi pisca, to јe јasno valjda svima. Ali, na onlaјn ili
”živoј” radionici kreativnog pisanja, dobiјaš nešto što ne postoјi u klasičnom
školskom sistemu i što u principu nećeš nikada besplatno dobiti ni od koga, a
pogotovo ne od onih sličnih tebi što već pišu i ljubomorno čuvaјu znanje kao
zmiјa noge: zanatske tehnike, iskustvo i znanje, koјe su muktorpno sticali
godinama!
Druga važna stvar koјu možeš dobiti u Školi pisanja i kreativnim radionicama
јe – vežba. I korisne kritike i sugestiјe od strane mentora i tebi sličnih, koјi
smatraјu pisanje kreativnim alatom za izražavanje, melemom za dušu,
radošću igre i negovanju svog talenta. U radionicama ti radiš ono što јe tvoјa
osnovna stvar: pišeš, diskutuјeš, grešiš, opet pišeš….A to јe za svakog ko se
bavi pisanjem naјteže! Sedi i piši. I stvari onda počnu da se otvaraјu i legnu
na svoјe mesto.
Čovek uči dok јe živ. Učenjem i kreativnim stvaranjem održavaš duh, mozak i
svoј celokupnim sistem onako kako treba. Јer, čovek јe misleno biće i јer mu
јe tako dato od Boga. Zato se ohrabri i pusti da tvoјa kreativnost izađe iz
tebe. Na kraјu konca samo se to i računa. Sve ostalo јe bez veze!
Za sve one koji žele da unaprede svoje pisanje, izuče osnovne tehnike
zanata i veštine pisanja, uvek ostaje mogućnost da upišu neku od radionica
kreativnog pisanja na sajtu, i tako se pridruže maloj zajednici kreativnih
pisaca.
Uvek vaš,
Ovo večno pitanje sam nebroјeno puta postavio sebi, a onda sam shvatio i da
ga drugi vrlo često postavljaјu. Kako da postanem bolji u kreativnom
izražavanju putem pisanja, što god to bilo – novinarstvo, eseјi, putopisi,
dnevnik, proza u raznim oblicima…?
Mnogi pisci nikada nisu išle u škole za pisanje, i to јe činjenica. Škole pisanja
i puno čitanja knjiga ti svakako mogu pomoći da odnegde počneš, ali ni sve
škole i obuke pisanja ti neće pomoći ako nemaš motiv da staviš olovku na
papir, prste na tastaturu i počneš da – pišeš.
nešto, obavezno u školi, i puno sam čitao i uživao. Uopšte nisam bio svestan
da јe pisanje svakodnevni, težak posao, kao rad u rudniku, danas volim to da
kažem. Tek dugo posle fakulteta i godina rada u reklamnoј industriјi, gde sam
radio kao kopirajter, scenarista, i pisao sve i svašta, konačno sam počeo da
pišem! Napisao sam prvo nekoliko stručnih knjiga i tako krenuo. Posle toga
sam otvorio svoј blog, zatim školu kreativnog pisanja i počeno stvarno da
pišem, malo po malo. I onda postavio sebi ono čuveno pitanje – a ko će to da
čita?
Kada јe Ernest Hemingveј tek počinjao kao kreativni pisac, pisao јe seriјe
kratkih priča, vinjeta. Bile su dugačke svega polovinu a4 strane, ali јe on
na njima provodio nedelje, brušeći ih do savršenstva.
I tako sam počeo na svom blogu da pišem ”male stvari”. Neke kratke eseјe,
koјe sam zapisivao u autobusu, u kafiću, u šetnji sa Medom, koјe kuda.
Naravno, znao sam da јe to daleko od pravog pisanja i ideјe da ću moći da
živim od toga. Ali, od ovog sistematskog i stalnog pisanja više sam naučio
nego u periodu kada sam piskarao o svemu i svačemu. I tada sam prvi put
osetio šta znači biti kreativni pisac.
To znači da ako želiš da budeš pisac, ok јe da odeš na neki kurs, ili školu, i
tamo shvatiš neke osnove šta ti treba i šta te čeka. Ali, da postaneš stvarno
bolji pisac јedini savet јe – PRAKSA.
Počni sada sa – praksom
Iz tog razlog već danas sedni i počni da pišeš, počni sa praksom. Ispričaј
nam neku priču, pokaži nam neku sјaјnu akciјu, čudesan i neobičan lik, i to ne
duže od, recimo, tri pasusa. Obјavi ga na tvom blogu, feјsbuk strani, pošalji
A kad obјaviš svoј rad, pomozi i drugim piscima da i oni počnu da pišu, malo
po malo. Razmeni sa njima iskustva, kritike, ideјe. I to јe to.
Srećno pisanje!
Postoji nešto što se zove “literatura za plažu”. Nekad se to zvalo šund, na koji
se plaćao poseban porez. Sada su to “bestseleri”. Imaju i svoje kraljeve.
Stivena Kinga, onda neki Pračet, pa Parsons, Ladlam i još gomila sličnih
pisaca plaćenih po broju strana. Po čijim knjigama se snimaju filmovi, a oni
debljaju kasicu prasicu miliončićima.
Nemam ništa protiv. Sve su to igre prestola i gladi. Papir trpi sve. E sad, šta
razlikuje jednog Dostojevskog, Andrića, Mešu, Foknera…od ovih sa
bestselerima?
Bez obzira koliko pišeš neku interesantnu temu, imaš originalnu formu, ultra
zanimljivu priču i zaplet, priča bez dubinskih, slojevitih likova, ostaće ravna i
nezanimljiva. Jer, ljudi se vezuju za ljude. Likovi moraju da budu životni, da
liče na prave ljude, a ne na ljude sa tezom - ili ljude od papira.
njihove neočekivane karakterne crte. Možda tvoj stidljivi junak voli da igra na
stolu, kad popije nekoliko čaša pića. Ili tvoja divlja heroina postane zavezana
vreća u razgovoru sa majkom. Ono što čini ljude (i tvoje likove) zanimljivim
jeste ono neočekivano u njihovom karakteru i ponašanju.
Daj im osećaj ljupkosti, sudbine ili vere. Uvek je dobro da tvoji junaci imaju
neku višu svrhu života, misiju, ili sudbinu koju moraju da ispune. Mnogi ljudi
tragaju za istinom, ili svrhom života, tako da je važno da tvoji junaci imaju istu
senzibilnost. Na primer, neka žena koja je upravo dobila otkaz na poslu,
možda može da pronađe novi posao u oblasti u kojoj nikada nije radila, i
možda je ta prilika upravo to što joj je potrebno. To je trenutak kada bi trebalo
da odlučiš da li će tvoj junak imati koristi od svojih snova, u razvoju i
unutrašnjem rastu njegove ličnosti.
Pokaži, ne govori
Zvuči onako jednostavno i bezveze: pa valjda svi to znaju. Kvaka. Znaju ali
ga nema. Ili, može da bude, al ne mora da znači. Istina je da za mnoge pisce,
a naročito one u pokušaju, ovaj zanatski savet od velike važnosti, ali da iz
nekog čudnog razloga za mnoge i dalje ostaje enigma, kao kad su pisali prve
radove u srednjoj školi.
Međutim, ako ti kao kreativan pisac nudiš samo plan i činjenice, brzo ćeš
postati dosadan i biti ubijen jednim klikom miša. Ili poklanjanjem tvoje knjige
(koja je kupljena pre dve godine) za rođendan tvom rođaku. Koji će je,
verovatno, isto tako nepročitanu pokloniti nekom drugom rođaku. Posle dve
godine. Ili manje.
Pokazivanje primerom:
Ili:
Korišćenje metafora:
Zato, ako te interesuje da dublje razradiš ovu tehniku, sedi, piši i vežbaj.
Online radionice kreativnog pisanja ti nude jednistvenu priliku da to i radiš…
od kuće. Umesto da se sam mučiš, radi sa nama.
“Vrata se ponovo otvoriše. Uđe stražar koji je nosio nešto od žice, neku kutiju
ili korpu. On je stavi na udaljeniji sto. Od O’Brajena Vinston nije mogao da vidi
šta je to.
On se beše malo pomerio u stranu tako da je Vinston mogao bolje videti onaj
predmet na stolu. To je bio četvrtasti kavez od žice, s ručicom, nešto nalik na
mačevalačku masku, sa udubljenom stranom napolju. Iako je kavez ležao tri-
četiri metra od njega, Vinston vide da je uzdužnom pregradom podeljen na
dvoje, i da se u svakom odeljku nalazi po jedan stvor. To su bili pacovi.”U tvom
slučaju”, reče O’Brajen, “najgora stvar na svetu su pacovi.”
Još čim je video kavez, kroz Vinstona je prošla neka jeza predosećanja, neki
strah od neznano čega. No, tog trenutka mu najednom postade jasno šta
znači onaj maskoliki deo. Utroba kao da mu se pretvori u vodu.”
Svi smo imali noćne more barem jedanput u životu. Ja se uvek potrudim da
moje i zapišem. Kasnije se uvek ispostavi da je to dobra stvar za brojne ideje
u pisanju, čak i ako ne pišem nekakvu horor priču. Povremeno, strah je
koristan. Prodrma. Tera da razmisliš i zamisliš. Strah odlično funkcioniše u
svakodnevnom životu, a u pisanju još više. Zašto je strah tako važan u našim
životima?
Čak i ako ne pišeš u klasičnom strah žanru (triler, horor, krimić…), određena
doza straha može biti vrlo važna za priču. Strah može da stvori vrlo žive i
upečatljive likove, a čitaocima da obezbedi mnogo uzbudljivih stranica koje
neće ispuštati iz ruku.
Koji su glavni strahovi tvog junaka? Duboko skriveni u njemu? Seti se one
scene iz Orvelova “1984” i susreta glavnog junaka sa pacovima? A onda
smisli kako da to iščačkaš napolje i da ga suočiš sa tim! Šta će on onda da
uradi?
Dodaj još i 100 grama spoljnog straha. Uvek je dobro da postoji i neki
spoljni faktor koji će da straši tvoje likove (i čitaoca). Užasan splet spoljnih
faktora koji prete da ih samelju, unište, dezintegrišu. Stavi glavnog junaka u
neku fizičku opasnost, kreiraj napetost uz postepeno povećanje količine
straha (suspens) i … čitaoc će drhteći, uz lupanje srca i znoj iz kičmu, stezati
korice tvoje knjige. Ponekad, tesno preživljavanje uz bolne fizičke rane, može
dovesti do preokreta u duši likova.
Razmišljaj kao dete. Svi smo gledali onaj crtać “Monstrumi”. Kad zavirimo u
sebe, znamo čega se deca plaše, zar ne? Ovde mašta u principu nema
granica. Strah od neverovatnih pojava je sasvim normalan. Monstrum pod
krevetom, čudovište u ormanu…Spisak je beskrajan. Još ako pišeš u žanru
koji dopušta igranje sa realnošću (horor, SF…) onda ti je samo nebo granica
da maštaš uz fantastičnu zabavu!
Emocija je ključ
Strah nije samo emocija. On je efikasan alat koji tvoje pisanje može da
podgine na sasvim novi nivo. Obavezno vodi računa da strah, koji tvoj junak
oseća, bude u skladu i intenzitetu sa spoljnim i unutrašnjim događajima.
Publika ne voli preterivanja i izveštačenost, brzo će te provaliti i onda od
strašenja nema ništa.
Najgora stvar koja može da ti se desi jeste da pišeš, pišeš, brišeš, pa opet
pišeš, i stigneš nekako do kraja i onda…ćorak. Nema kraj. Ima kraj, al ti se
ne sviđa. Kum ti je rekao da ne kapira. Žena ti kaže da je bezveze. Familija ti
je razočarana. Urednik u izdavačkoj kući misli da bi to sve trebalo drugačije. A
ortak u kafani da bi on to različito napiso, samo da ga ne mrzi. I onda počneš
da mrziš sebe i smeška ti se kanta za đubre.
Šta to znači? Znači da tvoja priča, esej, roman, delo u nastavcima – nema
valjan kraj.
Zašto je kraj tako važan? Stari Grci su cenili da dobro razrešenje priče
pročišćava ljudski duh (katarza), a današnji klinci merkaju da li priča ima
nastavak il nema (Poter, Igre gladi i prestola…). Oni srednji kažu poenta je
ključ rauzmevanja. Koliko puta ti se desilo da pročitaš dobru knjigu, a onda je
tresneš o zid jer je kraj bezveze. Razočaraš se i imaš utisak da si gubio
vreme. Isto važi i za gledanje dobrog filma. E, da ne bi tvoji čitaoci treskali
zidove tvojom pričom, dobro osmisli kraj i nemoj da ih razočaraš. Ili beri
karijeru pisca na šiljak. I nije stvar u hepi endu. Baš suprotno.
Kad malo bolje razmisliš, sve se u stvari vrti oko kraja. Ljudi imaju kratko
pamćenje, i glavnu stvar koju pamte jeste kraj (većine stvari u životu). Cela
tvoja priča ukazuje i kreće se ka nekom kraju.
Dobar kraj uopšte nije tako lako napisati kako se čini na prvi pogled. On
zahteva da pisac ima odličnu kontrolu nad pričom, a naročito ritmom i
tempom. Potrebno je da se svi glavni i sporedni tokovi radnje vrlo dobro i
efektno uvežu, kako bi kulminirali u efektnom završetku, koliko god on bio
(ne)očekivan!
Nepredvidljivi element. Čak i kada se svi tokovi tvoje priče nižu nekim
logičkim redom, to ne znači da ne možeš da dodaš nešto neočekivano što će
iznenaditi čitaoca. U grčkim tragedijama obožavali su “boga iz mašine” (deus
ex machina), koji se pojavljivao na kraju drame i svojim postupkom
razrešavao priču u skladu sa porukom/idejom pisca i njegove priče. Naravno,
danas to izgleda krajnje arhaično (mada ima nekih koji to i dalje mnogo vole).
Ali, ako kraj začiniš sa nekim malim iznenađenjem, to će doći kao začin na
poentu priče. I uvek je omiljeno kod publike. Samo, vodi računa da ima neke
logike sa pričom: neka crta u karakteru junaka, tajna koja se otkrije, ili
zaboravljena epizoda koja se ispostavi ključnom za priču, i sl. Ljudi vole da se
iznenade, pa zašto da im to ne pružiš?!
Mračni trenutak. Ovi trenuci u sudbini tvog junaka obično dođu kada sve
izgleda izgubljeno. Bez nade, kada neprijatelji pobeđuju, kada je istina crna
kao noć i budućnost prokleta (to je ono kad se obeznaniš od alkohola, ili
došetaš do mosta u ponoć, suznih očiju). Sada je vreme za preokret, spas,
koji je idealan za kraj priče.
Emotivna promena. Ovo se obično tiče likova u tvojoj priči. Trenutak kada
dožive eureku, emotivno i saznajno prosvetljenje. I to je odlično rešenje za
kraj priče. Trenutak kada glavni junak doživi konačnu spoznaju sudbine. I to
mora imati vro značajne posledice po njega i likove koji ga okružuju.
Može da bude, ali se ne desi. Ovakav kraj se često osmišlja kada je tvoja
priča zasnovana na živopisnim i produbljenim likovima, a manje na zapletu i
njegovim preokretima. Ključ ove tehnike je da glavni junak prođe kroz
unutrašnju transformaciju, koja će mu na kraju pretumbati život na glavačke.
Sve je u emotivnom balansu, ali na kraju priče junak ostaje onakav kakav je
bio, ostaje dosledan svojoj sudbini kakva god ona bila. Ovo je istina, a istina
se uvek prepozna. Svuda oko nas, pa čak i u nama samima, zar ne?
Mešavina sreće i tuge. Najčešće najbolji kraj priče nije ni hepi end, ni neka
tužna katastrofa, već pomalo od oboje. Kada napišeš kraj koji zadovoljava
obe emocije, on je tada složen i životan, i tvoj čitaoc će dugo pamtiti priču,
nakon što je sklopio korice tvoje knjige.
Ovde, uvek ipak imaj u vidu žanr u kome pišeš. Ako tvoja publika očekuje
100% srećan kraj (bajke, na primer, ili krimići u kojima pravda uvek
pobeđuje), daj im ono što hoće. Ako im pružiš suviše realistični kraj, većina
će te mrzeti, jer ljudi obično ne vole ukus istine.
se žurka završi, onda je gotovo. Ako i dalje nešto piskaraš, samo ćeš da
razvodniš priču i očekivana poenta će izostati. Kraj je uvek najvažniji!
Jedna iskra može da zapali čitavu životnu storiju prepunu uzbudljivih likova i
događaja, koji će vešto uzburkati dušu tvojih čitalaca.
mnogo stidljivo crvenela. I koja je postala poznata glumica. Ili serijski ubica?
Mogućnosti su neiscrpne.
Mnogi savremeni pisci, naročito oni što pišu trilere, horore i drugu sličnu
popularnu literaturu (Grejem Grin, Grišam, Kuk), inspiraciju za svoje pisanje i
čitav niz romana, od kojih mnoge u nastavcima, našli su u bivšoj profesiji
kojom su se bavili dok nisu postali poznati pisci. Oni su svoja iskustva, priče i
likove crpli iz nekadašnje prakse života – Grin je bio špijun, Grišam advokat,
a Kuk doktor. Ko zna, možda tvoja profesija može biti rajski vrt za tvoj
pisanje? Iskoristi, što da ne!
Razmisli o sledećem: Nekada davno, živeo je jedan čovek koji se rodio, išao
u školu, postao učitelj, oženio se, dobio dvoje dece, i umro kada je napunio
82 godine. Skupljao je marke, strašno se bojao letenja, i jednom se na poslu
potukao sa kolegom i tada je slomio dva rebra. Tokom svog života, pomogao
je svojoj deci i svojim đacima da postanu uspešni i zaokruženi ljudi, što je
stvarno sjajno dostignuće. Hm. Ali, da li je to roman?
Većina priča ima svoj oslonac u stvarnom životu, ali ako razmisliš o životima
većine običnih ljudi, o tome se obično ne može napisati dobar roman. Život je
prilično haotičan i komplikovan, i ne sledi pravila pričanja priče. Uglavnom je
dosadan i jednoličan.
Potrebno je, dakle, samo da vodiš računa da budeš dovoljno pošten i iskren u
prikazivanju ljudi i događaja iz stvarnog života. Ako postaneš suviše emotivan
u pretakanju tvoje realne životne priče u fikciju, može da ti se desi da izgubiš
osećaj za one elemente koji izdvajaju dobro skrojenu priču od prepričavanja
životnih događaja. Emocije su u pisanju ključni gradivni blok, ali mogu biti i
prepreka ako pisac nije fleksibilan.
I da. Vodi računa da te tvoji pravi likovi, ako ih već pominješ imenom i
prezimenom, ne tuže. Zato izmisli barem imena, i promeni mesta događanja.
Većina neće voleti da se prepozna u tvojoj priči, jer takvi su ljudi: uvek o sebi
misle bolje, nego što vide u sopstvenom ogledalu.
Poetski jezik.
Aktivne reči.
Ovo su naslovi koji koriste jake reči koje prosto vrište i otimaju se za tvoj
pogled sa polica knjižara (plus dobar dizajn korica). “Tvrđava” je dobar primer
za to, ili “Ubiti pticu rugalicu” ili “Igre prestola”.
Misterija/Sukob.
Dobri naslovi uvek daju nagoveštaj priče koja dolazi. Ključ je u nagoveštaju
sukoba, ili nekakve tajne. “DaVinčijev kod”, na primer”, ili “Rekvijem za jedan
san”. Ako uspeš da u naslovu sumiraš sukob, ili glavnu tajnu tvoje priče, onda
je to majstorski potez. Tako ćeš privući pažnju čitaoca sa samo jednom rečju,
ili nekoliko reči.
Često naslovi koriste imena junaka iz priče, plus neka misterija, ili intriga, koja
je povezana sa njihovim imenom: “Slika Dorijana Greja”, “Životni put Pere
Todorovića”, “Hari Poter i….”, i tome slično.
Imena mesta.
Besmisleni naslovi.
I na kraju, sve ovo pada u vodu ako imaš nesreću da naletiš na mecenu,
sponzora ili izdavača koji ima književne ambicije i voli da kreira naslove
(tuđih) romana po svom ukusu. Tada sve ovo baci u vodu i prekrsti se. Uz
nadu da ćeš s njim ipak izaći na kraj i isterati svoje!
Vid je prvo i najčešće čulo putem koga likovi i narator tumače svet. Oni
gledaju oko sebe – zalaske sunca, druge ljude, razne događaje pa čak i sami
sebe u ogledalu. Iz tog razloga (a znamo da čulo vida čini oko 75% svih naših
doživljaja), to je i najčešće čulo koje se koristi u pisanju.
Zvuk sledi odmah iza vida i dodira. Nakon što junak priče vidi zalazak sunca i
oseti miris mora, odmah zatim slede i krici galebova u daljini.
Mirisi su ipak nešto ređi, mada ne zaostaju baš mnogo. Obično se koriste u
kombinaciji sa vidom i dodirom, kao neka dopuna za pržene žute kromiriće,
vrele iz ulja, koje prepoznaš tri ulice dalje dok hodaš ka omiljenom restoranu.
I sad nam ostaje ono peto čulo, tako podcenjeno i nepravedno zapostavljeno.
A to je čulo ukusa.
Kao ljudska bića, mi imamo vrlo intenzivan i često suptilan odnos prema
hrani. Bezbrojni štampani kuvari, TV kuvari, recept blogovi, diskusije, kafane,
su više nego dovoljan prilog tome. Zato, nemojte podceniti moć pisanja o
hrani u vašem pisanju. Hrana je primarna. Hrana je vrh. Hrana je život. Kada
opišete ukus hrane u vašim tekstovima, dodajete jednu bitnu dimenziju
doživljaja publike onoga o čemu pišete.
Ljudi mogu biti lepi i ružni, ali i gorki i slatki. Podsetite publiku na omiljeni
kolač, ili supu od žabe, odmah će znati na čemu su.
Ukoliko priču pišete u prvom licu, iz ugla samog junaka, nećete imati na
rasplaganju gore navedene tehnike, ili ćete ih moći koristiti u prilično
ograničenom obimu.
Međutim, ukoliko priča nije pisana u prvom licu, možete prikazati njegove
misli i osećanja spolja (reči, izrazi lica, govor tela, akcije). Ali, ako pišete u
prvom licu, onda se morate potruditi da sve ovo prikažete iznutra. Kako?
Možemo to uraditi kroz kroz direktne misli, kada citiramo reči putem kojih naš
junak misli.
• otkriva likove
• unapređuje radnju
• čini da likovi izgledaju stvarno
• dodaju smisao akciji koja se odvija
Dijalog jednom tekstu, bez obzir šta mislili o tome, dodaje belinu i prostor za
disanje, naročito ako si pisac popularnih romana, Stiven King u pokušaju, a
Dostojevskog smatraš krajnje dosadnim. Kako to?
Pogledaj tvoju publiku kad dođu u knjižaru: mnogi često listaju knjige po
policama i nesvesno gledaju koliko tu ima dijaloga jer je on – LAK ZA
ČITANJE. Toliko o ovome.
Suviše formalno. Čak i ako je tvoj lik vrlo obrazovan i verbalno elokventan,
pravi likovi iz života (pa makar bili doktori nauka) nikad ne govore kao iz
udžbenika. Na primer:
Umesto:
Naravno da će biti situacija u kojima će tvoj lik govoriti tačno i precizno, ali to
je uvek deo njegovog karaktera…ne valja da svi u priči pričaju na isti način
već u skladu sa svojim likom – to je poenta.
Suviše realistično. Ovo je drugi kraj usranog štapa. Neki pisci, u želji da
pošto poto pobegnu od formalizma, preteruju u želji da njihov dijalog izgleda
realistično. Oni stalno nešto bibere u govoru svojih junaka, pa tako često
čitamo gomilu nekih “hmmm” i “uh, ah oh” i drugih otezanja.
On reče
Ona kaže
Rekao je
Odgovorio je
Povikala je
Zajecao je
Potvrdio je
Česta upotreba imena likova. Ovo je klasik. Svi to nešto vole, kao da ti ne
znaš ko je tu ako se to već pomene par puta u tekstu, pogotovo ako si
odmako dalje od 5 strane romana. U realnom životu, ljudi nikada ne zovu one
druge imenom u konverzaciji, osim na početku, ili ako hoće da ga iznerviraju
kad su ljuti. Pa ni tada svaki put kad mu nešto kažu.
Emocije i pisanje
Da li se trgneš kada vidiš nekog kako opeče prste na vreloj ringli? To je zato
što postoji nešto što se zove neuronsko ogledalo u akciji! Ovi neuroni
predstavljaju virtuelnu simulaciju onoga što opažaš. To je način kako možemo
da iskusimo emocije drugih.
Kada neko plače, mi smo tužni. Kada neko vrišti i nama dođe da vrištimo.
Kakve to veze ima sa pisanjem?
Prosto: neuronska ogledala se uvek aktiviraju ne samo kada nešto vidimo ili
čujemo, već i kada nešto pročitamo.
Kad pišeš kako treba onda se smeješ, plačeš, ljutiš i straši zajedno sa onim
ko će to da čita. Ako pišeš nešto što je lično tvoje, zatvori oči i seti se kako je
to tvoje iskustvo izgledalo. Podseti se zvih fizičkih osećaja koje si doživeo.
Žudnja
Ljudska bića vole da komuniciraju putem priča. Pitaj one oko tebe za
najnoviju frizuru, film koji su gledali, ljubavnu vezu, ljubimca kojeg imaju…i za
uzvrat ćeš dobiti obično jednu pravu priču.
To je i razlog zašto se pisci kroz svoje priče tako duboko i strasno vezu sa
svojim čitaocima. Postoje tri načina putem kojih možeš emotivno obojiti svoje
pisanje:
Nagovesti emocije
Ako vešto nagovestiš, najaviš emocije, čitalac će sve više želeti da čita dalje,
u želji da iskusi potpuno emotivni doživljaj tvoje priče.
Upravljaj tempom
Tempo kontroliše brzinu kojom čitalac prolazi kroz priču. Ako želiš da čitalac
doživi strah i napetost, ubrzaj tempo upotrebom kratkih rečenica i kratkih
pasusa.
bržeg i sporijeg ritma, uspone i padove radnje, kako bi držao pažnju publike i
vodio kroz razičita emotivna stanja.
Ako želiš da pojačaš, ili naglasiš emotivni odgovor, napravi postavku za svoju
priču u kojoj ćeš da koristiš dinamično opisivanje. Potrebno je da svaka reč u
kontekstu provocira određene emocije. Isti princip je vrlo koristan kada pišeš
na blogu.
Kod pisanja emocijama ima ova moćna caka – “Pokaži čitaocu sve, ali nemoj
nemoj ništa da mu kažeš” (Hemingvej).
Zato što onog trenutka kada pomeneš emociju, tvoj čitalac se prebaci u
program za razmišljanje. A kada počne da razmišlja o emocijama, automatski
se distancira od stvarnog iskustva u doživljaju.
Dobro pisanje priča podrazumeva da pisac duboko oseća ono što piše i na taj
način stvara čvrstu vezu sa svojom publikom. Oni tada strasno žele da vide
šta će se još tu desiti.
Svi smo grešna bića. A oni koji pišu naročito. Ovog puta nije reč o opštim
životnim greškama, već o onome kada grešimo u – kreativnom pisanju. Tako
da možete da odahnete i iščitate tekst do kraja.
Postoje mnoge greške koje pisci čine prilikom pisanja, naročito one koje se
dešavaju kada smo početnici u pisanju. Uobičajene greške ovog tipa su
tipografske – ispuštanje slova ili znakova interpukcije, pogrešno spelovanje
reči, slučajne gramatićke omaške, ili drugi slični, manji ili veći lektorski i
korektorski previdi. I to je, da kažem, normalno (mnogi se ne bi složili,ali
hajde, da ne isterujemo mak na konac).
Međutim, postoje druge mnogo krpunije greške koje se tiču same dubine
pisanja, naracije, ideje, teme. Ovo je važno i ovo su one prave greške koje
činimo prilikom kreativnog pisanja. Ovde se radi o likovima, scenama,
nejasnim rečima i rečenicama, stilskim nedoslednostima i sl. Ove greške se
odnose na rupe i praznine u priči, papirnim karakterima, mehaničkim
zapletima, što su sve “smrtonosne greške” u razičitim oblicima i formama
kreativnog pisanja.
Za utehu, sve ove greške koje činimo ne treba shvatiti kao poziv za očaj i
odustajanje od pisanja. Baš suprotno: treba ih shvatiti kao greške na kojima
se uči i koje ne treba ponavljati. One treba da nam pomognu da poboljšamo
svoje pisanje. Često je mučno biti svestan svega toga i raditi ispravke onoga
što je već napisano ali – vredi. Itekako se isplati. Znam iz sopstvenog
iskustva i iskustva mnogih mojih đaka. Dakle, koje su najčešće greške u
kreativnom pisanju?
Nejasni početak
Svako malo naiđem na početak nekog teksta koji počinje sporo, da bi tek
mnogo kasnije dostigao svoj puni zamah. To su ona dela kod kojih često
Hvala Bogu, svako pisanje uvek može da se ponovo napiše. Zato mislite o
ovome i ne dovolite da vam sopstveni ego, lenjost, ili mrza otera čitaoce. Ne
oslanjajte se na prijatelje i one koji to nisu, i koji vam nakon čitanja vašeg
pisanija zato obično kažu “malo je na početku sporo, al posle je mnogo bolje”.
Ne. Čim ovo čujete, sedite i pažljivo napišite novi početak. Neće vam posle
biti žao.
Nijagara reči
Pisanje, isto kao i muzička kompozicija, može da pati od “viška” reči. “Izbacite
par nota i biće savršeno”; reče onaj austrijski car Mocartu. U slučaju vašeg
pisanja, ako niste Mocart, ovo je najčešća greška početnika – ogromna
Nijagara reči koje zatrpa čitaoca i on na kraju nema pojma šta ste hteli da
kažete.
Ponavljanje očiglednog
Ovo je takođe česta greška neiskusnih pisaca. Uvek vole da kažu više puta
istu stvar, mada na drugačiji način. Na primer, “moram da odvezem auto u
servis sutra, tako da neću moći nigde da idem jer će mi auto biti u servisu”.
Ono što je nezgodno jeste da ponavljanje je onome što piše uvek manje
očigledno. Ponaljanje je majka učenja. Ali ne i za kreativno pisanje. Sasvim je
u redu kod pisanja udžbenika i drugih sličnih dela, ali u kreativnom pisanju je
nešto najgore što pisac može da uradi.
Glupav kraj
Koliko smo dobrih knjiga čitali da bi stigli do kraja koji nas ostavi bez teksta. I
to doslovno. Koliko je glup, neočekivan, bez poente, kao da je priču neko
odsekao sekirom, ili je pisac iznenada umro i ostavio stvar nedovršenu. Ovo
je greška nad greškama, majka svih grešaka u pisanju…Pravi rekvijem za
svako ozbiljno piskaralo.
Misterije ostaju nerazjašnjene kao kod popularnih serija, koje posle sto
sezona i hiljadu uzbudljivih epizoda imaju nejasan kraj koji počne da nas
nervira. Osim ako nema nastavak sledeće godine. Zato, obratite posebnu
pažnju na kraj vaših priča, jer to je ono što svi željno čekaju.
U protivnom, biće jako ljuti i razočarani i neće vas više čitati. Uopšte. I tačka.
Reč je čista magija. To je moć koja potiče od samog Boga, a vera je snaga
koja usmerava tu moć. Možemo reći da sve što postoji u našoj virtuelnoj
stvarnosti nastaje uz pomoć reči, jer reči koristimo u stvaranju priče. Ljudi
imaju čudesnu maštu.
Ali reč može biti još moćnija od toga. Dovoljno je da izgovorimo reč „Kum“, i u
našoj svesti se pojavljuje čitav film. Ta reč, kao simbol, poseduje moć i snagu
stvaranja, jer može da reprodukuje predstavu, ideju, ili čitavu situaciju u našoj
mašti.
Moć reči je neverovatna. Reč u našem umu stvara predstave predmeta. Reč
stvara složene koncepte. Reč izaziva osećanja. Reč stvara sva uverenja koja
čuvamo u svesti. Struktura našeg jezika oblikuje opažanje čitave naše
virtuelne stvarnosti.