Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

PRIČA O TOLSTOJEVOM TESTAMENTU

U svom dnevniku „Ljubav i bunt“ iz 1910.godine Sofija Andrejevna Tolstoj, supruga Lava Tolstoja,
posebno se osvrnula na njegov testament, koji je on mijenjao više puta. Priča o testamentu je trajala
dugo. 1891. godine pisac se javno odrekao prava na dobit od svojih prodatih književnih djela u korist
opšteg dobra, ali je svoju zadnju odluku donio 1910.godine i za naslednika odredio svoju najmlađu
kćerku Aleksandru

Zemlja se dijeli na naslednike

Sofija Tolstoj (portret)

U toku ljeta 1910. godine, poslije Tolstojevog povratka iz Krjokšina od Čertkova, događaji u porodici su
bili sve dramatičniji. Prvi kamen spoticanja je bio dnevnik Lava Nikolajeviča, koji je ranije predat Čertko-
vu. Sofija Andrejevna je zahtijevala da se dnevnik odmah vrati njoj. Sa velikom mukom se izborila za to i
17. jula ovako je prokomentarisala ovaj spor: –Sada sam pobijedila, ali, rečeno iskreno i pošteno, taj
dnevnik sam otkupila, žrtvujući sebe, a tako će biti i ubuduće. Zbog svega toga sam i zamrzjela Čertko-
va“.
Međutim, tada se najviše pričalo u Jasnoj Poljani o Tolstojevom testamentu. Ta priča je trajala mnogo
godina i uvijek se vezivala za Tolstojevu namjeru i želju da napusti svoju porodicu.
Po mišljenju Sergeja Ljvoviča Tolstoja, njegova majka „nije voljela i nije umjela da vodi domaćinstvo“. Po-
slovi su išli loše i teško je reći da li su bili rentabilni ili ne, računovodstvo se nije vodilo precizno. „Naša
porodica je – pisao je on – živjela isključivo od prodatih očevih djela. Mi u Jasnoj Poljani smo živjeli dije-
lom od proizvoda sa imanja, kao što su brašno i mliječni proizvodi, dok su konje hranili sijenom i ovsem
sa imanja, ali do novca smo uglavnom dolazili od prodatih knjiga Lava Nikolajeviča“. 21. maja 1883.godi-
ne Tolstoj je opunomoćio svoju ženu da vodi sve njegove poslove. Tada je nju ovlastio da može da izdaje
sva njegova djela, koja su štampana do 1881.godine. U početku je to obećao usmeno, a zatim i zvanično
ovjerio.
Rasuđivanje Sergeja Ljvoviča po ovom pitanju je veoma važno. On je zapisao: „Predaja prava ženi da ob-
javljuje njegova djela do 1881.godine, t.j. ustupanje svojine, koju je stekao ličnim radom, moglo bi se
smatrati njegovom slabošću, ali on se rukovodio takvim razmišljanjem da je on bio drugi čovjek do
1881.godine i da je taj čovjek umro i ostavio svoje nasledstvo porodici, a oko 1881.godine se rodio novi
čovjek , koji nije priznavao nikakvo pravo na vlasništvo i od tada sve što je on napisao nije smatrao lič-
nom svojinom, već je ona pripadala svima.Taj novi čovjek je očekivao da će ga porodica slijediti i ostao je
da živi sa njom“.
Međutim, ni žena, ni starija djeca nijesu ga podržavali. 1884.godine, u noći između 17.i 18. juna, Tolstoj
je prvi put odlučio da „zauvijek napusti“ ženu i uzevši svoju torbu naprtnjaču on je napustio Jasnu Polja-
nu. U njegovom dnevniku od 18.juna 1884.godine bilo je zapisano: „Ja sam bio čvrsto odlučio i krenuo da
odem zauvijek, ali njena trudnoća me je natjerala da se vratim sa pola puta za Tulu. Kod kuće sam zate-
kao dva mlađa bradata sina kako se kartaju. Oh, kako mi je bilo teško! Ipak mi je žao nje, ali ne mogu da
povjerujem u to da je ona tako ravnodušna... Ako neko upravlja ovim što mi radimo u životu, onda bih
želio da ga upozorim i da mu uputim prekor. Ovo je sve suviše teško i bezdušno. Nepošteno i bezdušno
prema njoj. Vidim da ona ubrzano propada i predstoje joj užasne duševne patnja“.
18. juna ujutro Tolstojevi su dobili najmlađu kćerku Aleksandru, koja je kasnije odigrala veliku ulogu u
događajima preko ljeta i jeseni 1910.godine. Krajem 1885.godine Lav Tolstoj je ponovo pokušao da na-
pusti porodicu, jer se ljutio na raskošan i nadmen život svoje porodice u Moskvi.

1891.godine je izvršena podjela Tolstojeve imovine (svih nekretnina) na članove njegove porodice. Ser-
gej Ljvovič je dobio imanje u Černskom srezu (800 desetina zemlje,1 desetina – 1,09 ha). Tatjana Ljvovna
Ovsjanikovo i Ilja Ljvovič Grinjovku i 368 desetina zemlje u selu Nikoljskom, Lav Ljvovič kuću u Moskvi i
blizu 400 desetina u Samarskoj guberniji. Andrej Ljvovič i Aleksandra Ljvovna naslijedili su po 2000 dese-
tina zemlje u Samarskoj guberniji. Najmlađi sin Ivan i Sofija Andrejevna su dobili Jasnu Poljanu. Nejedna-
kost u djelovima je nadoknađena novcem. Nakon smrti najmlađeg sina Ivana, koji je umro 1895.godine,
njegov dio u Jasnoj Poljani je raspodijeljen na braću Sergeja, Ilju, Lava, Andreja i Mihaila. Sofija Andrejev-
na je nastavila da upravlja domaćinstvom u Jasnoj Poljani.

Pisac se odriče dobiti u korist društva

U svom dnevniku „Ljubav i bunt“ iz 1910. godine Sofija Andrejevna Tolstoj, supruga Lava Tolstoja, poseb-
no se osvrnula na njegov testament, koji je on mijenjao više puta. Priča o testamentu je trajala dugo. Go-
dine 1891. pisac se javno odrekao prava na dobit od svojih prodatih književnih djela u korist opšteg do-
bra, međutim, svoju zadnju odluku donio je 1910. godine i za naslednika odredio svoju najmlađu kćerku
Aleksandru.
Godine 1891. Tolstoj je zapisao u dnevniku: „Ona ne razumije, a i djeca ne shvataju, dok troše taj novac
od prodatih mojih knjiga, svaka potrošena rublja meni donosi patnju i sramotu. Ja se sramim toga i zašto
kriti, ako je to istina“. Te iste godine Tolstoj se javno odrekao prava na dobit od prodatih svojih književ-
nih djela, koja su napisana i objavljena poslije 1881. godine.
Marta 27. 1895. godine Lav Nikolajevič je zapisao nezvaničnu oporuku u svoj dnevnik, u kojoj se obratio
naslednicima sa molbom da se odreknu prava svojine na njegova djela.
Nakon nekoliko godina Sofija A. Tolstoj, saznavši za to, zapisala je: „Ja smatram besmislenim i lošim da se
djela Lava Tolstoja koriste kao opšte dobro.
Ja volim svoju porodicu i želim joj blagostanje, a kad bi se njegova djela koristila kao društvena svojina,
mi bismo častili bogate izdavačke kuće, poput Marksa, Cetlina i drugih. Ja sam rekla Lavu Nikolajeviču,
ako on umre prije mene, da mu neću ispuniti želju i da se neću odreći prava na njegova književna djela.
Ako bih ja na to gledala blagonaklono i pozitivno i smatrala to pravednim, ja bih mu pričinila zadovoljstvo
dok je on živ, a poslije njegove smrti to ne bi imalo nikakvog smisla za njega“. U ljeto 1897. godine Tol-
stoj je po treći put pokušao da ode od kuće, ali mu se namjera ni ovaj put nije ostvarila.
11. avgusta 1908. godine Tolstoj je zapisao u svoj dnevnik odavno željenu oporuku da njegovi naslednici
ustupe društvu na korišćenje to šta je on napisao, a 4. februara 1909. godine on je ponovo zamolio na-
slednike da raspodijele zemlju seljacima i odreknu se prava svojine na njegova djela, ne samo na ona ko-
ja su već data, već sve što je on napisao da se preda društvu na korišćenje.
Te iste godine, dok je tokom jeseni boravio u gostima kod Čertkova u Krjokšinu, Tolstoj je potpisao prvu
varijantu svog formalnog testamenta u prisustvu tri svjedoka, sa kojim su bili u skladu svi papiri, koji su
ostali poslije njegove smrti, da njegova djela ne mogu postati ničija lična svojina i mogu se besplatno iz-
davati i preštampavati, kao i da se moraju predati Čertkovu na raspolaganje. Kako se kasnije pokazalo,
dokument nije imao pravnu snagu, jer nije bio imenovan budući vlasnik, pa je prenos vlasništva bio one-
mogućen.
Morao se odrediti naslednik, koji će poštovati Tolstojevu volju i izbor je pao na njegovu najmlađu kćerku
Aleksandru. 27. oktobra 1909. godine ona je napisala Čertkovu: „Vi ste prijatelji i odlučite da li možete
povjeriti meni tako veliku obavezu. Ja vidim samo ovaj jedini izlaz i zato ću se prihvatiti toga i znam da
nećete zažaliti što ste baš mene odabrali, iako ću morati mnogo šta teško da preživim“. 1. novembra je
Lav Nikolajevič već potpisao tekst testamenta, kojim je Aleksandra Ljvovna Tolstoj određena jedinim na-
slednikom njegovog književnog stvaralaštva.
Kćerke Marija i Tatjana su bile veoma bliske ocu, a zadnjih godina, nakon Marijine smrti i Aleksandra. O
svojoj posebnoj naklonosti prema najmlađoj kćeri on je pisao u svom dnevniku: „Saša me i veseli i zabri-
njava. Drago mi je što je volim i grdim sebe zbog toga što u tome pretjerujem“. Ona mu je u svemu po-
magala, za sve ga podržavala i bila iskren prijatelj.
Čitav svoj život Tolstoj je bio na nišanu kritičara. Mnogi savremenici su njegovo „gospodovanje“ u Jasnoj
Poljani shvatali kao protivurječnost njegovog učenja. Visoki ideali, kojima je stremio, bili su neuvjerljivi sa
njihove tačke gledišta, jer lično nije bio dosledan. Na pismo studenta iz Kijeva, u kojem mu je taj student
predlagao da se odrekne grofofske titule, da podijeli bogatstvo siromašnim i ode od kuće, Tolstoj je od-
govorio: „Tačno je da ja živim sa porodicom u sramnim uslovima raskoši među siromasima i prosjacima,
koji me okružuju, ali ja ne prestajem da mislim i to me sve više muči i nema dana da ne pomislim na ispu-
njenje vašeg predloga“.
Po mišljenju S.Lj. Tolstoja, Čertkov je „bio ubijeđen u to da davanjem svojih djela na korišćenje društvu
ima ogroman društveni značaj, jer to mora doprinijeti pojeftinjenju i pristupačnosti tih djela širokim ma-
sama“.
Ako se to ne dogodi, kako je to izjavio Sergej Ljvovič Tolstoj, Čertkov je smatrao da će čak „biti odvojen
od suštine,koja je sastavni dio njegovog života“.

Velikan potpisuje oporuku

Dokument o oporuci Tolastoj je konačno potpisao 22. jula 1910. godine. Aleksandra Ljvovna
Tolstoj je zadužena za upravljanje njegovim književnim nasleđem. Kasnije, 16. novembra 1910.
godine ta oporuka je ovjerena u Tulskom okružnom sudu. Tolstoj je 31. jula dopunio i potpisao
izjavu o oporuci sa objašnjenjem, koju je pripremio Čertkov, na osnovu koje će poslije smrti pi-
sca, svi rukopisi i papiri biti obavezno predati njemu, radi pregleda, izbora i pripreme za publiko-
vanje.
Pitanje neophodnosti da Lav Tolstoj obavijesti javnost i upozna sa svojom oporukom Sofiju An-
drejevnu i ostale članove porodice izazvalo je žučnu raspravu između njegovih sledbenika Birju-
kova i Čertkova. Kasnije, u pismu Čertkovu od 11. oktobra, Aleksandra Tolstoj je iznijela svoje
mišljenje:
„Ovih dana sam mnogo razmišljala o očevoj oporuci i palo mi je na pamet, posebno poslije raz-
govora sa P. I. Birjukovim, da je bilo bolje napisati takvu oporuku, koju bi potpisali svjedoci i da
obavijesti sinove za života o svojoj namjeri i želji. Iz razgovora sa ocem stekla sam utisak da on
pristaje na sve šta bi nama odgovaralo. Sada Vi razmislite i odlučite kako je bolje. Da li treba po-
krenuti priču o svim djelima? Molim Vas požurite. Kad dođe Tanja biće mnogo teže, pa se može
desiti da se neće moći bilo šta dogovoriti”.
Tolstoj nije obavijestio svoju porodicu o svojoj poslednjoj želji, ni Sofija Andrejevna, ni njegovi
sinovi nijesu znali da je oporuka već potpisana.
Još 4. jula 1910. godine Sofija Tolstoj je pisala:
„Da, Lav Nikolajevič se već udaljio napola od nas vjernih i iskrenih ljudi i to treba imati na umu
svakog minuta. Kako bih voljela da mu se približim, da se brinem o njemu, da umirim moju
umornu i čežnjivu dušu i zajedno sa njim shvatim prolaznost svega zemaljskog. Negdje u dnu
duše osjećam to duševno stanje i ja sam ga doživjela i preživjela kad je Vanječka umro i potrudi-
ću se da pronađem mir još ovo dok sam živa, a najbolje je da to bude za života moga muža. Te-
ško je održati to stanje, kada trpiš teškoće u vođenju domaćinstva, vodiš računa o poslovanju,
brineš se o posluzi, vodiš računa o odnosima sa ljudima i djecom, stalno brineš o novcu – prokle-
toj stvari, a sve je to u mojim rukama”.
U toku ljeta i jeseni 1910. godine ona nije smogla snage da se smiri i posumnjavši da postoji
oporuka, započela je borbu, pokušavajući da zaštiti interese svoje djece i unuka. Osim toga, i si-
tuacija koja se iskomplikovala bila je paradoksalna. Sa svojim optužbama Sofija Andrejevna i
njeni sinovi Lav i Andrej su prijetili da će obavijestiti javnost o Tolstojevoj senilnosti i neuračun-
ljivosti. U početku su ga bukvalno podsticali da napiše tu oporuku, pa tek onda povjerovali u is-
pravnost donošenja takve odluke.
Nakon potpisivanja oporuke, a zatim i poslije njene zvanične ovjere u novembru 1910. godine,
teret te situacije je pao na pleća dvadesetšestogodišnje Aleksandre Ljvovne Tolstoj. Ona se mo-
rala suprotstaviti cijeloj porodici. Moj brat Andrej traži direktan odgovor od oca i otac mu kaže
da se ne osjeća obaveznim da mu da odgovor.
Sergej Ljvovič Tolstoj, razmišljajući o odnosima svoje majke i Čertkova, pisao je o nastaloj situ-
aciji: „Ove dvije osobe imaju svoje ljude, koji ih podržavaju. Uz Sofiju Andrejevnu su njeni si-
novi Lav i Andrej, a takođe neki rođaci, prijatelji i poznanici, koji su došli, a uz Čertkova su nje-
gova žene Ana Konstantinova, moja sestra Saša, V. M. Feokratova, Goldenvejzer i drugi. I oko
oca se stvaraju, što ja ne mogu nazvati drugačije ničim drugim, nego intrige. Sofija Andrejevna
prilazi Lavu Nikolajeviču i pita ga za oporuku, on izbjegava odgovor, ona počinje da histeriše i
da prijeti samoubistvom. Moj brat Andrej direktno pita oca za testament i otac mu kaže da se ne
osjeća obaveznim da mu da odgovor. To isto kaže i sestra Aleksandra bratu Lavu.
A Čertkov i oni što ga podržavaju trude se da što bolje sačuvaju tajnu o oporuci. Čertkov piše
Lavu Nikolajeviču pismo, u kojem se trudi da mu dokaže da je njegova žena čudovište i da su
ona i neki od njegovih sinova pretjerano opsjednuti korišću. Aleksandra Ljvovna je zvanična sa
majkom i imajući u vidu da nije očekivala da ona bude određena za naslednika očevih djela, sa-
svim je potpala pod uticaj Čertkova. Goldenvejzer i Feokratova se miješaju u porodične stvari
Lava Nikolajeviča i obavještavaju ga o polusumanutim pričama Sofije Andrejevne i nekim dru-
gim stvarima. Od strane V. G. Čertkova, A. B. Goldenvejzera, B. M. Feokratove i, nažalost, se-
stre Saše javilo se nekakvo neprijateljstvo prema majci, a otac je morao stalno da sluša od njih
neprijatnosti o njoj i prenosili mu sve šta je ona radila i pričali šta namjerava da uradi”.

Raskol u porodici

Porodica Lava Tolstoja na

okupu

Svoju najmlađu kćerku Aleksandru je smatrala glavnim izazivačem razdora u porodici i izdajni-
com i među njima je dolazilo do žestokih svađa. Aleksandra je mnogo puta molila majku da ne
muči oca, a sa istom molbom se obraćao Sofiji Andrejevnoj čak i Lav Ljvovič. Ali majka nije
slušala svoju djecu. Sa drugim ljudima, koji su dolazili u Jasnu Poljanu, Sofija Andrejevna je bila
gruba, ona ne samo da ih nije privlačila k sebi, već ih je udaljavala sve više od sebe.
Jedina podrška su joj bili sinovi Lav i Andrej, ali su oni samo dolivali ulje na vatru. Kad se vratio
iz Pariza, Lav Ljvovič je, pozivajući se na vajara Ogista Rodena, kod koga je uzimao časove, dr-
sko izjavio pred ocem da nema potrebe više ni razmišljati „jer je sve jasno i sve davno odluče-
no“.
Sledećeg dana poslije tajnog potpisivanja oporuke Lav se raspričao za ručkom bez ikakve kon-
trole o novcu kao o „najboljoj stvari na svijetu“ i o svojoj želji da ima „milionče“ za koji bi mo-
gao da kupi baš sve – i slavu, i ljubav, i sreću i zdravlje. Otac nije bio prisutan. Drugog dana bra-
ća su u trpezariji za stolom sa zadovoljstvom, u prisustvu oca, pričali o konjskim trkama i auto-
mobilima, o Parizu i novcu. Čitav taj razgovor je bio u oštroj suprotnosti sa tadašnjim razmišlja-
njima, pretpostavkama i odlukama Tolstoja. Iz dana u dan situacija je bivala sve napetija. Lav
Ljvovič je, demonstrativno stavši na stranu majke i po priči Feokratove, prisluškivao i prenosio
Sofiji Andrejevnoj sve šta je čuo, miješao se u poslove domaćinstva, podticao nju da kontroliše
poslove preko ekonoma, kao i Jasnopoljske seljake, koji su kosili raž. Jednom je Lav Ljvovič,
štiteći majku, uvrijedio oca, a kasnije ga je prekorio da je nedosledan, jer ne usklađuje svoje po-
stupke sa svojim učenjem.
I u razgovoru sa svojom mlađom sestrom, znajući za njenu bezgraničnu privrženost ocu, Lav je
bezdušno izjavio da ponekad osjeća mržnju prema njoj. Kad je doktor došao zbog pregleda maj-
ke, Lav Ljvovič se krajnje određeno izjasnio da ne treba liječiti majku, već oca, jer se ne ponaša
normalno. Andrej Ljvovič, po svjedočenju V.M.Feokratove, isticao je da voli majku, a oca mrzi,
bio je u slozi sa bratom i podržavao ga u mišljenju da je starac izlapio i da svojom propagandom
o dobročinstvu izaziva mržnju i prezir kod sinova. Braću Lava i Andreja, koji su navikli da rasi-
paju novac, veoma je intrigiralo pitanje o postojanju testamenta, za koji su se raspitivali kod
Aleksandre, a posebno ih je interesovalo otvaranje mogućnosti u perspektivi da se objave dosad
neobjavljena Tolstojeva književna djela i da se zaradi dobar novac.
U toku ljeta 1910. godine sinovi Lav i Andrej su u to vrijeme bili već duhovno udaljeni od oca,
izazivali kod njega uznemirenje, a ponekad i duboko razočarenje. Posebno teško mu je padalo
prisustvo sina Lava, u kojem je on vidio samo površnog i uobraženog čovjeka. Tolstoj je zapisao
u svom dnevniku: „Moji sinovi Lav i Andej su krajnje nepodnošljivi, ali svaki na svoj način“.
Ostaviti nasledstvo Lavu i Andreju, a takođe i Mihailu, za Lava Tolstoja je značilo da ih on svje-
sno gura u još viši razvrat i neposlušnost i time im pravi još veće zlo.
Tolstoj je teško podnosio i preživljavao svu ovu situaciju suprotstavljanja i otpora nekih članova
porodice i evo šta je zapisao u svom dnevniku tih dana, dok su bili Lav i Andrej zajedno u Jasnoj
Poljani: „Čertkov me je uvukao u ovu situaciju i za mene je ova borba veoma teška i odvratna...
U sadašnjoj mojoj situaciji skoro mi je najbolje da ništa ne preduzimam i govorim.
Sada sam istinski shvatio da ne smijem pogoršavati postojeće stanje i stvarno mi to nije potreb-
no“. Tolstoj je bio ubijeđen da se zlu ne treba suprotstavljati zlom.
Tolstoj je bio začuđujuće hrabar, strpljiv i pažljiv u razgovoru sa svojom ženom. Poslije burne
noći između 10. i 11. jula, bojeći se da neće uspjeti da nagovori one koji su bili tu sa njima, za-
molio ih je da se ne suprotstavljaju Sofiji Andrejevnoj, ostavljajući svima svoje pisamce: „Molim
vas kao Boga da niko od vas ne prigovara i ne nervira mamu i budite dobri prema njoj, blagi i
pokorni“. U Tolstojevom dnevniku od 3. septembra 1910. godine postoji naglašen zapis: „U kući
je nepodnošljivo teško. Izdrži Lave Nikolajeviču!“ Iza toga je dodao: „Trudim se“.

Odnos pisca prema ženi i društvu

Tadašnji Tolstojev odnos prema ženi nije bio jednoznačan i jednostran. On je ostajao vjeran svo-
jim shvatanjima i što je najvažnije, nije popustao ženi. Istovremeno, razmišljajući o tome šta se
sve dešava, prije svega, on je okrivljivao sebe za grehove iz mladosti. Poslije najtežih histeričnih
scena Sofije Andrejevne, on je prisiljavao sebe da ne pokazuje mržnju prema ženi. Za razliku od
drugih, on je smatrao da je ona bolesna i treba se brinuti o njoj, da je ne treba napustiti i ostaviti
samu. Po njegovom mišljenju, takav postupak bio bi egoizam i prije svega odnosio bi se na nje-
ga. Tolstoj je bio mnogo vezan za nju i dramatično je doživljavao te događaje iz bračnog života.
Brinući o svojoj ženi, 30. avgusta Tolstoj je zapisao u svom dnevniku:„Tužno je bez nje. Njozi je
grozno. Za nju nema mira“.U situaciju porodičnog raskola i nesloge polako su se uplitali i drugi
ljudi, i oni najbliži i pristalice i gosti, koji su dolazili u Jasnu Poljanu.

Lav i Sofija Tolstoj

U centru je bio Lav Nikolajevič. On je stoički podnosio sve to šta se dešavalo i veoma rijetko do-
zvoljavao sebi da se izjasni o svojoj poziciji. Evo jednog mišljenja: „U pismima Čertkov mi upu-
ćuje prekore i pomalo optužuje. Ta pisma me komadaju na djelove. Ponekad pomislim da je naj-
bolje sve napustiti, otići nekud i mirno umrijeti“.
Njegova žena Sofija Andrejevna mu je često zadavala muke, kad je u pitanju Čertkov. 24.jula
1910.godine on je zapisao u dnevniku: „Odnos prema S. Andrejevnoj je ostao isti. Zdravlje mi je
malo bolje. Ali zato se Sofija Andrejevna ponaša loše. Ona je sinoć cijelo vrijeme bila zajedno sa
mnom i Čertkovom i nije dozvoljavala da nas dvojica razgovaramo nasamo. Danas je takođe sa
nama. Ali ja sam ustao i pitao ga da li se slaže sa onim što sam mu napisao? Ona je čula i pitala
me o čemu ja to pričam. Rekao sam da joj neću odgovoriti. Ona je otišla uznemirena i iznervira-
na. Šta ja tu mogu. Meni lično je nepodnošljivo teško. Ništa ne radim. Pisma mi nijesu bitna, či-
tam svakakve gluposti. Odlazim na spavanje uznemiren i bolestan“.
Situacija u porodici je stalno loša. 27. jula on je zapisao: „Situacija u kući je ista. Izgleda mi da
ovo zatišje najavljuje buru. Andrej ulazi i pita me da li ima papira? Rekao sam mu da ne želim da
odgovaram na njegova pitanja. Mnogo mi je teško. Ne vjerujem u to da oni žele samo novac. To
je strašno“.
Istovremeno Lavu Nikolajeviču su se otkrivali drugi horizonti. „Ljubav je, govorio je on, spaja-
nje duša dva odvojena tijela. Ljubav je jedan od načina ukazivanja Boga, kao što je i razum Nje-
govo ukazivanje. Vjerovatno postoje i drugi načini javljanja Boga. Preko ljubavi i razuma mi sa-
znajemo za Boga, ali se On ne prikazuje u svoj svojoj veličini, jer to nije moguće...“
Lav Nikolajevič je nalazio snage u sebi da ostane svoj i nastavljao da živi po svom ubjeđenju i
njegovo viđenje života je bilo neuporedivo šire i bogatije od okruženja. Osamdesetodvogodišnji
Tolstoj je, kao i ranije, živio punim intelektualnim životom. Mnogo je čitao, često bivao udubljen
u misli, ponovo iščitavao cijenjene filozofe i voljene pisce, nastavljao da piše i vodi dnevnik i bio
pun novih književnih zamisli. Čitao je psihijatriju, filozofiju i detaljno pratio sve novitete u fran-
cuskoj književnosti. Kao i uvijek, imao je širok krug interesovanja. Tolstoj se interesovao za na-
bavku knjiga u bibliotekama, koje bi mogao da koristi obični narod i on je uzeo učešća u izboru
takvih knjiga, birajući najosnovnije i najneophodnije.
On je polemički reagovao na kulturna dešavanja u oktobru te godine, na primjer, shvatajući po-
pularnost Dostojevskog kao kulturni fenomen, koji zahtijeva posebnu pažnju. Do zadnjeg dana
svog života on je pokazivao veliko interesovanje prema okruženju i, kao i ranije, održavao ko-
munikaciju sa širokim krugom ljudi.
Za njega nijesu bili dragocjeni razgovori samo sa istomišljenicima i gostima, koji su dolazili u
Jasnu Poljanu, već i razgovori sa ljudima iz naroda, koje je slučajno sretao i koji su pričali svoje
priče. On je dobijao mnogo pisama, često puta od nepoznatih ljudi i trudio se da ih uvaži, tako
što im je svima odgovarao lično ili uz pomoć nekog iz kuće. Volio je dugo da šeta, jašući svoga
konja i obilazi svoja omiljena mjesta po okolini, a uveče da igra šah do iznemoglosti sa Golden-
vejzerom, ili sluša njegovo sviranje na klaviru. Tolstoj je fizički slabio i to je povremeno uticalo
na njegov elan i ostale aktivnosti.

Sofija stalno u sukobu sa mužem

Sofija Andrejevna nije mogla nikako da shvati, niti da prihvati da je njena kćerka Saša na očevoj
strani i da podržava Čertkova, pa je veoma često dolazilo do međusobnih žučih rasprava i nekon-
trolisanih svađa. Sofija Andejevna je 23. jula 1910. godine zapisala: „Od ranog jutra Lav Nikola-
jevič se osjećao loše. Imao je temperaturu – 37,4 stepeni, puls mu je bio ubrzan, osjećao je ma-
laksalost, slab mu je i želudac i jetra i skoro sve mu je bilo loše, a ja sam sve to znala.
Ako sam pokušala da mu dam bilo kakav savjet, ili mu se obratila sa posebnom nježnošću, bilo
šta da sam mu rekla, uvijek sam naišla na njegovu odbojnost. I tako se stalno ponaša od kada je
bio u gostima kod Čertkova. Evo, večeras je opet došao Čertkov. On je rekao Saši da ga pozove
kad je išla u Teljatinke, a takođe pozvala je i Goldenvejzera, kako bih ja pomislila da ima druge
namjere i skrenuo pažnju sa glavne teme. Ali sam i ja ušla u sobu kod Lava Nikolajeviča i upor-
no sjedjela sa njima, dok Čertkov nije shvatio da ja neću da izađem i da ga neću ostaviti nasamo
sa Lavom Nikolajevičem. Na kraju je otišao, rekavši Lavu Nikolajeviču da je došao samo da ga
vidi dok je još u životu, a ja sam dodala, podsjećajući ga na njegove riječi, „kako on ne razumije
takvu ženu, koja se čitav život bavi ubujanjem svoga muža i da ću ga ja ubiti”.
Kad sam saznala da će Čertkov opet da dođe kod nas, to me je mnogo potreslo i ja sam se raspla-
kala, a u međuvremenu je prolazila Saša pred mene, glasno je otpljunula i zamalo mi nije pljunu-
la u lice i drsko dobacila: „Sami đavo zna koliko si mi dosadila sa tim pričama!”
Jednostavno mi nije jasno kako se može na taj način majka vrijeđati, koja joj lično nije ništa loše
uradila i nije joj rekla nijednu ružnu riječ.
Imala je grozan izraz lica i na njemu se vidjela drskost i oholost. Kakvo bezobrazno stvorenje.
Kad sam vidjela toliku zlobu, odvratnost i mržnju u njenim očima, tada sam samo poželjela smrt.
Neshvatljivo mi je da ta žena nema ni trunke osnovnog pristojnog ponašanja prema svom najbli-
žem, koji joj nije napravio ni najmanje zlo”.

Sofija i Lav Tolstoj 1907.

godine u Jasnoj Poljani

Sofija Andrejevna je pokušavala na sve načine da otkrije tajnu o dogovoru dva prijatelja. Te iste
godine 24. aprila zapisala je u svom dnevniku: „Opet je Čertkov dolazio ipred večeri i čula sam
da se Lav Nikolajevič došaptava sa njim. Lav Nikolajevič ga je pitao: „Slažete li se sa onim što
sam vam napisao?” A on mu je odgovorio: „Naravno da se slažem”. Nastavili su da šapući, ali
nijesam mogla da razumijem o čemu govore.
Kad sam ga ponovo pitala, sa suzama u očima, da mi kaže o kakvom je dogovoru riječ, on je
smrknuta lica punog zlobe odbio da mi kaže. Lava Nikolajeviča ne možeš prepoznati. Opet sam
pala u očaj i uzela bočicu sa opijumom. Neću da ga još popijem, samo zato da im ne napravim
zadovoljstvo mojim samoubistvom, a između ostalog i kćerki Saši. Ali me oni strašno nerviraju i
muče. Zdravlje Lava Nikolajeviča se popravlja i on će sve da napravi, samo da me nadživi i da
nastavi svoj život sa Čertkovom. Oh, kako bih rado popila ovaj otrov i da Lavu Nikolajeviču
ostavim poruku: „Sad si slobodan”.
Sinoć mi je Lav Nikolajevič zlobno dobacio: „Konačno sam odlučio da budem slobodan i da ni
na što ne obraćam pažnju”. Jasno mi je ko će da pobijedi, ako me on zove na borbu.
Moja jedina odbrana je – smrt i to će biti moja prava osveta, a njemu i Čertkovu velika sramota,
jer su me oni ubili. Znam da će reći da sam poludjela. A ko me je doveo do ludila? A ipak mi je
žao mog nekadašnjeg i voljenog Lava. Plače mi se...A on, moj muž, mogao bi da me spasi, ali on
to neće.
27. jula je zapisala: „Opet nijesam spavala cijelu noć. Srce me boli i muči neobaviještenost o tom
dogovoru sa Čertkovom i šta piše u tom papiru, koji je juče potpisao Lav Nikolajevič. (Očigled-
no, to je bila dopuna testamenta, koju je sačinio Čertkov, a Lav Nikolajevič samo potpisao).
Taj papir je osveta meni i za dnevnik i za Čertkova. Jadni starac! Šta nam priprema za uspome-
nu, nakon njegove smrti. Naslednici neće ništa dati Čertkovu i sve će mu osporiti, zato što ga svi
mrze i svi vide njegovu podlost i lukavstvo prema starcu. Kako se i očekivalo, L. Nikolajevič se
nije ni suprostavljao svemu ovom.
Jula 27. naveče Bulgakov je poricao svoje učešće i prisustvo potpisivanju papira od strane Lava
Nikolajeviča. Moguće je! Ovdje mi ništa nije jasno. Kad sam pitala kćerku Sašu šta ona zna o
papirima, očevom testamentu i tajnim pregovorima Lava Nikolajeviča i Čertkova, ona mi je, kao
i uvijek, drsko i pakosno odgovorila da neće ništa reći. Zar ih nije sramota da kriju tajne od mene
zajedno sa Čertkovom”.

Staklena kuća

Tatjana Ljvovna Suhotina je zapisala u svom dnevniku: Naša kuća je bila skoro sva od stakla i
uvijek otvorena za sve koji su željeli da dođu kod nas. Svak je mogao sve da vidi, da prodre u in-
timu našeg porodičnog života do detalja i da iznese u javnost svoje mišljenje, koje je manje ili vi-
še istinito. Nama je ostalo samo da se oslonimo na poštenje naših posjetilaca.
Jednom je 1910. godine kuća Tolstojevih bila prepuna hroničara i posjetilaca i 14. juna Bulgakov
je zapisao: „Razgovor se vodio u trpezariji pred svima. Tu su njih četvorica, čak i više ljudi, za-
pisivali to o čemu je Lav Nikolajevič govorio. Tu su bili Vladimir Grigorjevič, Aljoša Sergejen-
ko i dr. Ta pretjerana zainteresovanost je čak bila neprijatna i ja namjerno nijesam htio ništa da
zapišem.
Svi bliski ljudi Tolstoju, već odavno su počeli da zapisuju svaku njegovu riječ. Bilježnica deli-
katnog čovjeka doktora D.P. Makovickog je bila prepuna svakojakih činjenica, koje je zapisivao
svakodnevno te 1910. godine. Ne samo da se proširio krug onih, koji su zapisivali sve šta je izgo-
vorio, nego su se pojavili posebno zaduženi ljudi da prate svaki njegov pokret. To je bilo sve u
organizaciji Čertkova. Prvih mjeseci Bulgakov je slao njemu kopije svog dnevnika, ali je kasnije
prestao sa tim, jer je posumnjao u nesebičnost Čertkova. U svoj ovoj priči, preko ljeta i u toku je-
seni 1910. godine, ovaj mladi čovjek, upadajući ponekad u veoma složene situacije, pokušao je
da se drži neutralno i na odstojanju.
Aleksandra Tolstoj i njena drugarica i istovremeno sekretarica Feokritova su počele da vode svo-
je dnevnike odmah po povratku Lava Nikolajeviča iz Krjokšina u Jasnu Poljanu, očigledno, po
zahtjevu Čertkova. Sva njihova pažnja je prvenstveno bila skoncetrisana na odnos Tolstoja pre-
ma ženi. Sve što je zapisano u Jasnoj Poljani, dostavljano je Čertkovu i njegovoj supruzi, a tako-
đe i Goldenvejzeru u Teljatinke i tako su oni bili svakodnevno obavještavani do detalja o svim
prepirkama i svađama u Jasnoj Poljani.
Aleksandra i Varvara Mihajlovna su različito vidjele unutarporodične odnose. Aleksandra Tol-
stoj je odlučno odbijala sve optužbe, upućene njenom ocu, svih onih savremenika, koji su sma-
trali da se on prvi ne pridržava svog učenja, jer živi u bogatstvu. a
Kćerka je priznavala postojanje te protivrječnosti, međutim, imajući u vidu porodičnu dramu, bi-
la je ubijeđena da bi otac mnogo više volio da ode od kuće, nego da ostane. To kako je ona vidje-
la, Lav Nikolajevič je žrtvovao sebe.

Od rane mladosti do kraja života Aleksandra

Ljvovna je bila odana očevom djelu

Položaj Aleksandre Tolstoj je bio krajnje složen. Odnosi njenog oca i majke su bili u centru pa-
žnje mnogih ljudi. Aleksandra je zakasnila sa rođenjem u porodici Tolstojevih. Ona, za razliku
od svoje najstarije sestre Tatjane, nije zatekla srećno vrijeme u odnosima njihovih roditelja, već
je zapao završni i najsloženiji dio njihovog zajedničkog života i veoma rano je stiglo osjećanje
razočarenja prema majci. Od rane mladosti do kraja života Aleksandra Ljvovna je bila odana dje-
lu svoga oca, ali je cijenila i svoju majku, bez obzira na složenost njihovih uzajamnih odnosa. U
razgovoru sa svojim sestrićem Sergejom ona se prisjeća toga: „Ja sam imala samo dvadeset godi-
na kad sam ostala sama sa roditeljima u najtežem periodu njihovog života... Bila sam suviše mla-
da i glupa da objektivno procijenim situaciju”.
Situacija je bila sasvim drugačija sa Feokritovom. Ona nije voljela SoFiju Andrejevnu, nije joj
vjerovala, a nije imala ni sažaljenja prema njoj. Nije slučajno da je baš Feokritova zapisivala te
epizode iz života u Jasnoj Poljani, o kojima drugi, iako su bili svjedoci istih, ipak nijesu pisali
zbog delikatnosti situacija.
Postoje zapisane činjenice, koje ne pomažu dubljem razumijevanju toga šta se dešavalo. Napro-
tiv, koristeći njih da se shvati realnost situacija, ne samo da nas približavaju, već udaljavaju od
suštine, što je i zapisano u dnevniku Feokritove.
Oko Sofije i Lava Tolstoja bilo je mnogo mladih ljudi: Aleksandra Tolstoj, Bulgakov, Golden-
vejzer i drugi. Oni su (istina, ovo se manje odnosi na Bulgakova) kao mladi ljudi očekivali od
svog učitelja odlučnost, čvrstinu i doslednost u odnosima sa suprugom. Oni su voljeli da vide str-
pljenje i dobrotu u njegovim postupcima, ali teško je bilo i zamisliti tako nešto, s obzirom da su
njihovi međusobni odnosi bili dramatično složeni.

Sofiji su slomili srce

Aleksandra Ljvovna i Feokritova, kao i Čertkov, najčešće su vidjeli pohlepu, sebičnost i neiskrenost kod
Sofije Andrejevne. Čertkov je, kad je 1922. godine pisao o Tolstojevom odlasku od kuće, branio sa njego-
ve tačke gledišta najvažniju misao, koja se odnosila na Tolstojevo razumijevanje svoje supruge, da je po-
trebno poći od ideje da se zlu ne treba suprotstavljati zlom. Čertkov je stalno skretao pažnju na tragedi-
ju, koja se dešavala u Jasnoj Poljani i ukazivao na požrtvovanje i nesebičnost Lava Nikolajeviča.
Sergej Ljvovič Tolstoj je razmišljao drugačije: „Nijesam siguran da bi otac otišao iz Jasne Poljane da nije
bilo testamenta. U svom dnevniku on je pisao da ga smatraju „neuračunljivim” i pred svoj odlazak iz Ja-
sne Poljane priznao je Mariji Aleksandrovnoj Šmit da želi da ode od kuće, jer je umoran od svega. I mo-
žda on ne bi ni napustio svoju kuću da se nijesu počele plesti intrige oko zavještanja”.
Svi koji su prisustvovali tim događajima, svi su oni na svoj način shvatali porodičnu tragediju Tolstojevih.
Lav Tolstoj je u svojim pariškim publikacijama ukazivao i na drugu stranu ove tragedije. Drugačije nije
moglo ni biti, jer te jasnopoljske intrige, u ljeto i jesen te 1910.godine, dobile su razmjere tragedije, kada
su se u nerazrješivoj protivurječnosi spojili zemaljska istina i istina duhovnih ideala.
Pomisao na smrt i želja da umre stalno je bila u mislima Sofije Andrejevne Tolstoj. „Išla sam da se kupam
i pozlilo mi je. Voda je proticala Voronkom isto kao moj život. Na Voronku sam išla da provjerim koliko je
voda duboka i nijesam mogla čak ni da se u nju utopim”.
Sofija Andrejevna je poslednjih mjeseci više puta prijetila mužu samoubistvom i saznavši za njegov odla-
zak ona je istrčala iz kuće i bacila se u ribnjak. Izvukli su je i ovaj put spasili, ali je ona kasnije pokušavala
više puta da izvrši samoubistvo. Da je ona uspjela da izvrši samoubistvo, pitanje je da li bi Tolstoj preživio
to. Onda sve priče o njegovom napuštanju kuće dobile bi sasvim drugi smisao. Sofija Andrejevna je sma-
trala sebe mučenicom i upravo je ona željela da baš sebe predstavi takvom cijeloj javnosti zajedno sa
svojim neizmjernim očajem i ličnom propašću.
Najstarija kćerka Lava Nikolajeviča je govorila da bi jedan razlog teško mogao da utiče na odluku Lava
Tolstoja da ode iz Jasne Poljane. Njen otac je bio temperamentan čovjek i po naravi „strastvena i složena
ličnost”.
„Čitav niz razloga i motiva su rezultat njegovog ponašanja, koji su se u njemu skupili, pomiješali i uvijek
bili suprostavljeni jedan drugom”.
Jasno je i to, zašto u oktobru 1910. godine njegove pristalice nijesu žurile da obavijeste njegove najbliže
o mjestu boravka oboljelog Tolstoja. Tatjana Ljvovna Suhotina je dobro zapamtila te trenutke: „Otac mi
umire tu negdje blizu, a ja ne znam gdje se nalazi. Ja ne mogu da ga pazim i njegujem. Možda ga neću ni-
kad više vidjeti. Hoće li mi bar dozvoliti da ga vidim na samrtnom odru? Svu noć nijesam spavala. Ovo je
istinsko mučenje. Cijelu noć iz susjedne sobe su dopirali do mene plač i jecaji moje majke. Čak i kad je
svanulo nijesam znala šta da radim i kakvu odluku da donesem. Ali se našao nama nepoznat čovjek, koji
nas je shvatio i sažalo se nad porodicom Tolstoj. On nas je obavijestio telegramom: „Lav Nikolajevič je u
Astapovu kod upravnika stanice. Ima temperaturu 40 stepeni”. Do kraja svog života biću zahvalna novi-
naru „Ruske riječi” Orlovu.
Tokom prvog razgovora sa Tatjanom u Astapovu, Tolstoj je pitao kćerku: „Ko je ostao sa vašom ma-
mom?” Ona mu je odgovorila: „Možda će te razgovor na tu temu uznemiriti”. On je odlučno prekinuo
njenu priču: „Pričaj mi, pričaj, šta može biti važnije za mene”. Ipak, nije tražio da je pozovu. Djeca su od-
lučila da Sofija Andrejevna ne ulazi kod muža, koji je umirao. Sofija Andrejevna je tada zapisala: „Nijesu
mi dozvolili da uđem kod Lava Nikolajeviča. Silom su me zadržavali, vrata su mi zaključavali i moje srce su
iskomadali“.
Poslednje Tolstojeve riječi, dok je umirao, bile su upućene najstarijem sinu: „Serjoža, ja volim istinu... Ve-
oma mnogo... je volim”.

KRAJ

„Dan“, 7. jun – 14. jun 2015.