NA SVOM TERENU

Damir Miloš: OTOK SNOVA, Meandar, 1996.

Damir Miloš (Opatija, 1954.) je najstariji i istovremeno

najplodniji prozni pisac koji je prvu knjigu (roman "Pogled grad",
1985.) objavio u poznatoj biblioteci "Quorum" te ga kritičari i
uvrštavaju u naraštaj Quorumaša. Ovo je njegov deseti roman i
ujedno dvanaesta knjiga. Osim u romanu Miloš se okušao i u drami a
pisao je i esejističke i teorijske tekstove. Kao profesionalni
jedriličar i skiper Miloš je napisao i dvije knjige o jedrenju.
Kad pročita ovu zanimljivu knjigu čitatelj bi posebice na
osnovu zadnjih nekoliko stranica možda pomislio da je riječ o
znanstveno-fantastičnom romanu. Ali teško da bi se poznavatelji
ovog literarnog žanra mogli s tom konstatacijom složiti čak i da im
je uspjelo pročitati ono što je prethodilo razgovoru između pisca
koji priča ovu priču u prvom licu i doktora. Doktor je taj koji sa
znanstvenog stanovišta objašnjava neke tajnovitosti vezane za otok
snova na kojem se odigrava radnja. Uz Milošev roman "Kapetanov
dnevnik" stoji izdavačev slogan - "Roman koji ruši sva pravila".
Tako i ovdje Miloš ruši pravila (doduše manje je sklon
eksperimentiranju kao što je posebice bio u svoja prva dva romana
"Pogled grad", 1985. i "Se", 1987.) koja nameće ovaj literarni
žanr. Većini čitatelja znanstvene fantastike će ovaj roman biti
dosadan. Monogo toga će ih zbuniti. Tako i govor glavnog lika koji
je na momente mušakarac, a na momente žena. Miloš za ovakav
postupak ne daje neko zanstveno objašnjenje poput Ursule K. Le
Guine čiji junaci s planeta Gethen u romanu "Lijeva ruka tame"
periodično mijenjaju spol. Miloš se ovdje više poigrao nekim
klišejima znanstvene fantastike nego što je to bio slučaj s
klišejima krimića ugrađenim u njegov roman "Nabukodonozor".
Roman "Otok snova" pisan je u prepoznatljivom Miloševom stilu.
Opet je uočljivo njegovo poigravanje sa semantikom i gramatikom
(ali u mnogo manjoj mjeri nego u romanu "Se", slično kao u
Miloševom najambicioznijem romanu "Nabukodonozor"). Ne smijemo
smetnuti s uma podatak da je Miloš po struci fonetičar.
Miloševi romani su mahom kratki. Pisani su s puno dijaloga.
Nema sumnje da je riječ o vještom i originalnom piscu. I za ovaj
roman kao i prethodne važi ono što je istaknuto na njegovim
koricama - "Pokušaj simplificirane deskripcije romana Damira Miloša
jednako je uzaludan kao kad bismo, primjerice, njegov naracijski
intenzitet pokušali rekonstruirati iz nekoga usputnog, nasumce
odabranog isječka."
Rekao bih da je Miloš najbolji na svom terenu i kad opisuje ono
što vrlo dobro poznaje. Zato za njegove najbolje romane smatram
"Smrt u Opatiji" i "Kapetanov dnevnik" te ovaj najnoviji.
Roman "Otok snova" izdvaja se od prethodnih po naglašenijem ali
i funkcionalnom autorovom inzistiranju na erotskom. Na jednom
mjestu glavni junak (ovaj put u tijelu muškaraca) opisuje jednu
fotografiju iz pornografskog časopisa. Na njoj su jedna žena i dva
muškarca. Na pitanje kad bi mogao birati na čijem mjestu bi želio
biti u toj situaciji junak odgovara:
"Na mjestu žene... (!)
Od prozaista koji su prvu knjigu objavili u biblioteci "Quorum"
Damir Miloš je ne samo najplodniji već i jedini koji traje. Riječ
je o zaista zanimljivom i značajnom piscu. O piscu kojem bi u nekim
drugim kulturnim sredinama bila poklonjena veća pozornost. Piscu
kome bi do sad izašla bar odabrana djela. Ali zato što je ovako
kako jeste, a ne drugačije krivo je i vrijeme. Miloš je s prvim
romanom startao 1985. godine kada se u nas javlja kriza izdavaštva.
Puno je lakše bilo, recimo, Goranu Tribusonu koji je prvu knjigu
objavio desetak godina ranije.
 IZNIMNA OSOBNOST

Kamov: POBUNJENI PJESNIK, Konzor, Zagreb, 1997.

U reprezentativnoj biblioteci "Fibula" vrlo agilnog izdavača

"Konzor" objavljena je izvrsna knjiga izabranih djela Janka Polića
Kamova koju je priredio i propratio predgovorom i kratkom
biografijom Cvjetko Milanja.
Zaista je nevjerojatno koliko je Janko Polić Kamov
(Rijeka,1886. - Barcelona, 1910.) napisao za svog vrlo kratkog
života. Kako Eilanja naglašava Kamov stoji kao "iznimna, originalna
i samosvojna osporovateljska osobnost unutar hrvatske moderne". Ali
dodao bih i unutar cijele hrvatske literature uz to i kao jedan od
najsvestranijih književnika. Pisao je poeziju, prozu, drame, eseje,
kritike, feljtone i članke. Značajna je i njegova korespondencija.
U prilog tome da je Kamovljevo mjesto u hrvatskoj književnosti
visoko ide i ova knjiga. Dragutin Tadijanović je objavio Kamovljeva
sabrana djela prije četiri desetljeća. U skorije vrijeme trebalo bi
prirediti njihovo drugo izdanje tim više što je interes za djelo
ovog značajnog pisca naglo porastao. S ovom knjigom istovremeno je
objavljena na engleskom jeziku knjiga Kamovljevih izabranih kratkih
priča i pjesama pod naslovom "Selected short stories and poems"
(Centar društvenih djelatnosti mladih - NZ Matice hrvatske, Rijeka
- Zagreb) koju je priredio Mladen Urem. Novela "Sloboda" objavljena
je u dva američka časopisa, a jedan izdavač iz New Yorka
zainteresiran je za objavljivanje prijevoda romana "Isušena
kaljuža" za koji se smatra da je prvi moderni roman 20. stoljeća,
prije Joycea.
Kamov je za života objavio dvije zbirke pjesama - "Psovku"
(1906) i "Ištipanu hartiju" (1908.). U ovu knjigu je uvršten veći
izbor pjesama iz obje te posthumno objavljena pjesma "U deliriju".
"Psovka" čini zaokruženu cjelinu. Ona počinje programskim
"Preludijem". Glazbeni naslov imaju i pjesme "Intermezzo" kao i
završna - "Finale". Uvodnu pjesmu Kamov započinje stihom:
Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo.
Ovdje Kamov iznosi kako svoj spisateljski tako i životni
credo. On je zaista, kako glasi izvrsno pogođeni naslov ove knjige,
pobunjeni pjesnik sklon anarhizmu ("umrli su zakoni za me") koga
duboko bole licemjerstvo i životne nepravde ("nema iskrenosti u
očima"). Na ovu kritiku društvenih zbivanja se nadovezuju i
sljedeće pjesme, posebice "Job" i Mojsije". Kamovu su biblijske
teme očito vrlo bliske. I svoj pseudonim je preuzeo iz Biblije. Kam
je Noin sin kojeg je otac prokleo što nije, poput njegove braće,
prekrio očevo golo tijelo kada ga je vidio pijanoga.
Vrhunac ove zbirke je "Pjesma suncu". Slijedi silazna putanja.
U posljednje četiri pjesme se govori o tjelesnom raspadu dok
"Finale" ipak završava optimistično. Jankov brat Milutin bio je
vrlo talentirani skladatelj (umro u dvadeset i petoj godini), ali
je i Janko očito imao sklonosti prema glazbi o čemu govori i
struktura "Psovke".
Za razliku od "Psovke" pisane slobodnim stihom, u "Ištipanoj
hartiji" Kamov se iskazuje vezanim stihom, pravilno pisanim
strofama pretežito u formi soneta. Formalno drugačija od prve druga
Kamovljeva zbirka ipak se nadovezuje na prvu srodnom tematikom. To
se, primjerice, vidi u programskoj pjesmi "P. S." koja završava
stihovima:
Psovača tek sam pjesnik ja
i zasad - ništa više!
 Tematski, dakle, to je isti onaj Kamov koji opseg svojih tema
proširuje. Ovdje je njegova psovka zauzdana ali samo formalno.
Ponovno se javljaju biblijski motivi, socijalna kritika.
Začudo Kamov i formom ali i temama korespondira s kretanjima
u ondašnjoj hrvatskoj lirici. Neočekivano su mu bliski posebice
Matoš i Vidrić. U svjetskoj književnosti se može povući paralela s
Georgom Traklom. Za razliku od Kamova za Trakla je vezani stih pak
bio dominantan u prvoj fazi stvaranja. U "Ištipanoj hartiji" nas
Kamov iznenađuje odabirom forme u kojom, mora se priznati, vlada
vrlo vješto.
U Kamovljevoj zaostavšttini pronađena pjesma "U deliriju"
možda najavljuje njegovu neostvarenu nadrealističku fazu koja nas
ne bi trebala čuditi. Možemo samo pretpostaviti koje bi sve domete
mogao postići ovaj literarni enfant terible.
Ipak preovladalo je mišljenje kako je Kamov ipak zahvaljujući
svojim proznim i dramskim dijelom opusa zaslužio svoje značajno
mjesto u hrvatskoj književnosti. Znamo da je Kamov bio, jedan od
najsvestranijih hrvatskih pisaca. Da se okušao u svim književnim
rodovima. Upravo je ta svestranost najviše mogla doći do izražaja u
prozi, a posebice u romanu "Isušena kaljuža". U Kamovljevim
novelama ima ubačenih elemenata eseja, feljtona, drame i, dakako,
poezije.
U noveli "Eecce homo" javlja se motiv odnosa majke i sina koji
susrećemo i u drugim novelama, a šire je razrađen u drami "Mamino
srce" i ostalim dramama. Dakako na ovo se nadovezuje motiv slobode.
U antologijskoj noveli "Sloboda" srećemo nekoliko Kasmovljevih
opsesija. Tu je dat kompleksan antagonizam između oca i sina,
mladosti i umiranja te tjelesnog i duhovnog, ljubavi i mržnje...
Urednici američkih časopisa u kojima je ova novela prevedena s
pravom smatraju kako se "Sloboda" može uvrstiti u svaku antologiju
svjetske književnosti 20. stoljeća.
Sjajna je i novela "Brada". Kao i u slučaju s novelama Leonida
Andrejeva koje su nastale u isto vrijeme začuđujuće je koliko se
Kamovljeve novele i danas doimlju modernim. Ima u njoj istodobno i
komičnog i tragičnog, melankoličnog i farsičnog. Kamov je utjecao
na mnoge pisce. Kritika posebice izdvaja Šimića, Krležu i Cesarca.
Ali dodajmo tu i sjajnog Desnicu, pisca između ostalog i novele
"Fratar sa zelenom bradom".
U noveli "Katastrofa" u kojoj se govori o tome "kako se vlak
srušio" izvrsno je data slika jedne katastrofe. Ona djeluje
fantazmagorično, a opet je tako srasla sa stvarnošću kao i Krležina
"Hrvatska rapsodija". Tako u opisu sna vidimo sliku ondašnje
košmarne stvarnosti:..."revolucija(...)bombardiranja(...)narodna me
skupština proglašuje diktatorom(...), narod aklamira..." Srećemo tu
vješto pogođene groteskne opise kao ovaj: "nos visi na tankoj niti
kože i tmasta, krvava, slinasta zemlja poput lijepka drži na okupu
brkove, trepavice i lice - da tome čovjeku kravata ne stoji, kako
se pristoji."
U noveli "Žalost" je svijet dat iz vizure jednog
dvanaestogodišnjeg dječaka koji govori u prvom licu. Dječak izvrsno
opaža i vidi stvari onakve kakve one zaista jesu u svoj svojoj
ogoljelosti. Kamov svoje novele i lakrdijama naziva psihološkim
karikaturama. One pripadaju žanru, kako je sam smatrao, "satire
ljudske duše".
Radnja novele "Bitanga" odigrava se u Zagrebu gdje je Kamov
boravio s prekidima od 1902. godine sve do odlaska u Barcelonu.
Zagrebom besciljno luta glavni junak bizarnog prezima Bitanga.
Doista je izvrsno rješenje kako Bitanga na koncu poludi kad se
napokon sjeti imena sina koji je umro ne napunivši niti jednu
godinu života.
U vrijeme svoga boravka u Rimu 1907. Kamov je napisao
duologiju "Samostanske drame" koju čine "Orgije monaha" i
"Djevica". Drama je Kamova privlačila od ranih dana. Spomenuti
antagonizmi u njegovim novelama u dramskoj formi su mogli bolje da
budu razrađeni. Od dramskih prethodnika najbliži mu je Ibsen, ali i
egzistencijalisti. Kao i u prozi Kamov je jedan od rodonačelnika
moderne hrvatske drame. Spomenimo samo Slobodana Šnajdera koji je
1977. godine napisao dramu "Kamov, smrtopis". Tijekom 1904. godine
Kamov je putovao kao glumac u jednoj kazališnoj drzini. Osim
spomenute dvije zbirke pjesama Kamov je za života objavio i dvije
knjige dramskih tekstova.
Za dramu "Orgije monaha" Kamov je nadahnuće našao u stvarnim
skandalima iz talijanskih samostana o čemu je inače pisao u
feljtonima za hrvatski tisak. Tamo se govori o pijanstvima,
čedomorstvima, incestu, homoseksualnosti... Kamov nalazi usporedbe
s hrvatskom stvarnošću o čemu govori ovdje uvrštena drama "Orgije
monaha". Svojim ciklusom o Glembajevima Krleža je očit Kamovljev
sljedbenik. Kamov je dao upečatljivu sliku propasti obitelji
Sabljak.
"Mamino srce" zasigurno predstavlja Kamovljev dramski vrhunac.
Ovdje je data još jedna propast jedne obitelji, obitelji Bošković.
Sjajno su profilirani likovi oca majke, kćerke Olge te tri sina
Brune, Romana i Dušana. Neki kritičari ovu dramu uspoređuju s
Poevljovom novelom "Propast kuće Usher". Kamov u jednom svom članku
hvali Poea i očito uviđa njihovu srodnost. Sukob u obitelji sjajno
je prikazan i sličnost s Kamovljevom biografijom nameće se samo po
sebi. Kolo smrti započinje smrću starije sestre. Nastavlja se
smrću oca i majke i tu smrt sigurno neće skoro stati. Od
mnogobrojne djece Kamovljevih roditelja većina su kao i on sam
umrli vrlo mladi. Osim antičkih grčkih tragedija Kamovu su uzori
osim spomenutog Ibsena očigledno bili i Strindberg te Pirandello.
Kad god se želi prirediti izbor iz djela pisaca samo u jednoj
knjizi, a koji su se uz to, poput Kamova, okušali u više književnih
rodova, te još bili i plodni (a Kamov je iako je živio samo
dvadeset i četiri godine zaista puno napisao) javlja se osim
problema nedostatka prostora i problem reperezentativnosti.
Mišljenja sam da je ipak u ovoj knjizi trebao naći mjesta roman
"Isušena kaljuža", a izbor novela i pjesama suziti. Od drama
uvrstiti samo "Mamino srce". Ali, ma koliko antologičar nastojao
biti objektivan ipak se pokaže da je njegov izbor ipak bio
subjektivan.
 PRODOR KAMOVA U SVIJET

Janko Polić Kamov: SELECTED SHORT STORIES AND POEMS, Centar

društvenih djelatnosti mladih - NZ Matice hrvatske, Rijeka -
Zagreb, 1997., Selection and Introduction by Mladen Urem

Mladen Urem (Rijeka, 1964.) pisac, urednik i kritičar već duže

vrijeme pokazuje veliki interes za djelo Janka Polića Kamova, još
uvijek nedovoljno poznatog, ali vrlo značajnog hrvatskog pisca. U
namjeri da Kamovljev opus popularizira ne samo u Hrvatskoj već i
izvan nje Urem je najprije nudio prijevode Kamovljevih priča na
engleski jezik u više američkih časopisa. Tako je "Grand Street" iz
New Yorka objavio Kamovljevu antologijsku novelu "Sloboda", a potom
i "Partisan Review" iz Bostona. Nakladnik "Norton" iz New Yorka
zainteresiran je za objavljivanje Kamovljevog romana "Isušena
kaljuža" za koji se smatra da je prvi moderni roman 20. stoljeća,
prije Joycea.
Nedvojbeno je Uremov veliki domet u ovom zadatku objavljivanje
ove knjige prijevoda izabranih Kamovljevih novela i pjesama za koju
je sačinio izbor i napisao predgovor.
U nadahnutom predgovoru pod naslovom "Uvod u čitanje Janka
Polića Kamova i koordinate hrvatske književne avangarde" Urem daje
analizu kako Kamovljevog života tako i njegovog djela, te
društvenih i literarnih kretanja u Hrvatskoj u Kamovljevo vrijeme.
Zaista je nevjerojatno koliko je Janko Polić Kamov (Rijeka, 17.
studeni,1886. - Barcelona, 8. kolovoza, 1910.) napisao za svog vrlo
kratkog života. Nije bio napunio ni dvadeset i četiri godine kad je
umro! Unatoč osporavanjima onih koji su bili privrženi
kanoniziranoj estetici moderne (čak je i Matoš isprva osporavao
Kamovu bilo kakvu vrijednost da bi kasnije znatno ublažio svoj sud)
Kamov slovi kao samosvojna veličina unutar hrvatske moderne. Ali
dodao bih i unutar cijele hrvatske literature uz to i kao jedan od
najsvestranijih književnika. Pisao je poeziju, prozu, drame, eseje,
kritike, feljtone i članke. Značajna je i njegova korespondencija
koju je dobrim dijelom sačuvao Jankov brat Vladimir.
U prilog tome da je Kamovljevo mjesto u hrvatskoj
književnosti visoko govori i Ivo Frangeš u svpojoj "Povijesti
hrvatske književnosti" (Zagreb, 1987.) gdje označava Kamovljevo
djelo kao začetak moderne hrvatske književnosti. Dragutin
Tadijanović je objavio Kamovljeva sabrana djela prije četiri
desetljeća. U skorije vrijeme trebalo bi prirediti njihovo drugo
izdanje tim više što je interes za djelo ovog značajnog pisca naglo
porastao. S ovom knjigom istovremeno je objavljena i knjiga
Kamovljevih izabranih novela, pjesama i drama pod naslovom
"Pobunjeni pjesnik" u izdanju "Konzora" iz Zagreba, a koju je
priredio Cvjetko Milanja. Također je jedan broj časopisa "The
Bridge" posvećem djelu Kamova. Uz to je komisija za kulturne veze
pri Društvu hrvatskih književnika osnovala fond "Janko Polić Kamov"
namijenjen plasmanu djela hrvatskih pisaca u inozemstvu.
Kamov je za života objavio dvije zbirke pjesama - "Psovku"
(1906.) i "Ištipanu hartiju" (1908.). U ovu knjigu je uvršten
izbor pjesama iz obje zbirke. "Psovka" čini zaokruženu cjelinu. Ona
počinje programskim "Preludijem". Glazbeni naslov imaju i pjesme
"Intermezzo" kao i završna - "Finale". Uvodnu pjesmu Kamov
započinje stihom:
Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo
Ovdje Kamov iznosi kako svoj spisateljski tako i životni
credo. On je pobunjeni pjesnik sklon anarhizmu ("umrli su zakoni za
me") koga duboko bole licemjerstvo i životne nepravde ("nema
iskrenosti u očima"). Na ovu kritiku društvenih zbivanja se
nadovezuju i pjesme koje slijede u ovoj knjizi, posebice "Job" i
Mojsije". Kamovu su biblijske teme očito vrlo bliske. I svoj
pseudonim je preuzeo iz Biblije. Kam je Noin sin kojeg je otac
prokleo što nije, poput njegove braće, prekrio očevo golo tijelo
kada ga je vidio pijanoga.
Vrhunac ove zbirke je "Pjesma suncu". Slijedi silazna putanja.
U posljednje četiri pjesme se govori o tjelesnom raspadu dok
"Finale" ipak završava optimistično. Jankov brat Milutin (1883. -
1908.) bio je vrlo talentirani skladatelj. Također je umro vrlo
mlad - u dvadeset i petoj godini. I Janko očito imao sklonosti
prema glazbi o čemu govori i struktura "Psovke". Ne smijemo ne
spomenuti ni Nikolu Polića (1890. - 1960.) za kojeg Urem naglašava
da je "pjesnik tišine i glazbe", inače svojim poetskim izričajem
predstavlja suprotnost Janku.
Za razliku od "Psovke" pisane slobodnim stihom, u "Ištipanoj
hartiji" Kamov se iskazuje vezanim stihom, pravilno pisanim
strofama pretežito u sonetnom obliku. Formalno drugačija od prve
druga Kamovljeva zbirka ipak se nadovezuje na prvu srodnom
tematikom. To se, primjerice, vidi u programskoj pjesmi "P. S."
koja završava stihovima:
Psovača tek sam pjesnik ja
i zasad - ništa više!
Tematski, dakle, to je isti onaj Kamov koji opseg svojih tema
proširuje. Ovdje je njegova psovka zauzdana ali samo formalno.
Ponovno se javljaju biblijski motivi, socijalna kritika.
Začudo Kamov ovdje i formom ali i temama korespondira s
kretanjima u ondašnjoj hrvatskoj lirici. Neočekivano su mu bliski
posebice Matoš i Vidrić. U svjetskoj književnosti se može povući
paralela s Georgom Traklom. Za razliku od Kamova za Trakla je
vezani stih pak bio dominantan u prvoj fazi stvaranja. U "Ištipanoj
hartiji" nas Kamov iznenađuje odabirom forme kojom, mora se
priznati, vlada vrlo vješto. Možemo samo pretpostaviti koje bi sve
domete mogao postići ovaj literarni enfant terible.
Ipak preovladalo je mišljenje kako je Kamov ipak zahvaljujući
svojim proznim i dramskim dijelom opusa zaslužio svoje značajno
mjesto u hrvatskoj književnosti. Znamo da je Kamov bio, jedan od
najsvestranijih hrvatskih pisaca. Da se okušao u svim književnim
rodovima. Upravo je ta svestranost najviše mogla doći do izražaja u
prozi, a posebice u romanu "Isušena kaljuža". U Kamovljevim
novelama ima ubačenih elemenata eseja, feljtonizma, drame i,
dakako, poezije.
U noveli "Eecce homo" javlja se motiv odnosa majke i sina koji
susrećemo i u drugim novelama, a šire je razrađen u drami "Mamino
srce" i ostalim dramama. Dakako na ovo se nadovezuje motiv slobode.
U antologijskoj noveli "Sloboda" srećemo nekoliko Kasmovljevih
opseija. Tu je dat kompleksan antagonizam između oca i sina,
mladosti i umiranja te tjelesnog i duhovnog, ljubavi i mržnje...
Urednici američkih časopisa u kojima je ova novela prevedena s
pravom smatraju kako se "Sloboda" može uvrstiti u svaku antologiju
svjetske književnosti 20. stoljeća. Dr. Darko Gašparović s pravom
tvrdi kako je Kamovljeva novela jedinstvena u cijeloj hrvatskoj
književnosti.
Sjajna je i novela "Brada". Kao i u slučaju s novelama Leonida
Andrejeva koje su nastale u isto vrijeme začuđujuće je koliko se
Kamovljeve novele i danas doimlju modernim. Ima u njoj istodobno i
komičnog i tragičnog, melankoličnog i farsičnog. Kamov je utjecao
na mnoge pisce. Urem posebice izdvaja Šimića, Krležu, Cesarca i
Krkleca. Ali dodajmo tu i sjajnog Desnicu, pisca između ostalog i
novele "Fratar sa zelenom bradom".
U noveli "Katastrofa" u kojoj se govori o tome "kako se vlak
srušio" izvrsno je data slika jedne katastrofe. Ona djeluje
fantazmagorično, a opet je tako srasla sa stvarnošću kao i Krležina
"Hrvatska rapsodija". Tako u opisu sna vidimo sliku ondašnje
košmarne stvarnosti: ..."revolucija(...)bombardiranja(...)narodna
me skupština proglašuje diktatorom(...), narod aklamira..." Srećemo
tu vješto pogođene groteskne opise kao ovaj: "nos visi na tankoj
niti kože i tmasta, krvava, slinasta zemlja poput lijepka drži na
okupu brkove, trepavice i lice - da tome čovjeku kravata ne stoji,
kako se pristoji."
 U noveli "Žalost" je svijet dat iz vizure jednog
dvanaestogodišnjeg dječaka koji govori u prvom licu. Dječak izvrsno
opaža i vidi stvari onakve kakve one zaista jesu u svoj svojoj
ogoljelosti. Kamov svoje novele i lakrdijama naziva psihološkim
karikaturama. One pripadaju žanru, kako je sam smatrao, "satire
ljudske duše".
Manje poznata Kamovljeva novela "Žena" kao i većina ostalih
ima ljubavni siže. Riječ je o neostvarenoj ljubavi između
pripovjedača i supruge njegovog prijatelja.
Urem naglašava kako je Kamov tipični hrvatski pisac asfalta. U
ovoj knjizi uvrštene su i novele "Selo", "Stjenica", "Odijelo",
"Ispovijest" i "Potres" dok je pridodata kratka analiza spomenutih
novela "Katastrofa", "Žalost", "Sloboda" i "Žena".
Kamov je za svoga kratkog života često izbivao iz svoje
domovine. boravio je najviše u Italiji (Venecija, Rim, Torino,
Genova...). Talijanski je bio njegov drugi jezik (u krugu obitelji
Polić se koristio ravnopravno uz hrvatski. Čitao je puno na
talijanskom posebice talijanske prijevode djela svjetske
književnosti prije no što su njihovi prijevodi izlazili u
Hrvatskoj. Također je posjetio i Francusku i bio njome oduševljen.
Njegov kratki život se okončao u Barceloni u bolnici Santa Cruz.
Ostajemo u nadi da će Kamovljevo iznimno djelo prihvatiti čitatelji
knjiga na engleskom, svjetski najrasprostranjenijem jeziku, a potom
i ostali. Dogodi li se bar dio naših očekivanja znat ćemo tim više
cijeniti značajan doprinos ove knjige, njenom priređivaču Mladenu
Uremu, prevoditeljima Ljiljani Šćurić, Damiru Biličiću, Majdi Jurić
i Suzani Zorić, te svima koji su doprinijeli da ova knjiga ugleda
svjetlo dana.
Design za ovu likovno izvrsno opremljeno knjigu uradio je Ivo
Marendić. Kao prilog tekstu nalaze se nekoliko fotografija iz
Kamovljevog doba, naslovna stranica zbirke "Ištipana hartija" te
monografije "Janko Polić Kamov" Vladimira Čerine.
 OSOBNA HAIKU ANTOLOGIJA

Robert Bebek: OBLICI PRAZNINE/THE SHAPES OF EMPTINESS, Ceres,

Zagreb, 1997.

Robert Bebek (Rijeka, 1968) je 1994. godine objavio prvu

zbirku haikua također dvojezično pod nslovom "Lampa u zoru/Lamp at
dawn" koaj je naišla na izuzetan odjek kako u zemlji tako i u
inozemstvu. Bebek je prethodno objavlivao haikue u hrvatskim i
stranim lsitovima i časopisima a osim u "Antologiji hrvatskog haiku
pejsništva" Vladimira Devidea zastupljen je u više stranih
antologija. Haikui su mu višestruko nagrađivani na domaćim i
stranim natječajima i prevođeni na nekoliko svjetskih jezika. Osim
što se potvrdio kao sjajan haiku pjesnik Bebek je isto toliko sjajn
esejist, književni kritičar i prevoditelj s engleskog i na engleski
jezik. Prvu svoju zbirku haikua sam je preveo na engleski jezik, a
ovu zajedno s urednicom ove knjige Višnjom McMaster.
Zbirka "Oblici ptraznine" izašla je kao treća u bibliteci
"Haiku poezija" sigurno najboljoj biblioteci haikua u Hrvatskoj
proslavljenog zagrebačkog nakladnika "Ceresa" pod umješnim vođstvom
Dragutina Dumančića. Kao prvo ova knjiga je opremljena, slobodno se
može reći, na svjetskoj razini.
Haikui u ovoj knjizi objavljeni su po jedan na svakoj stranici
što je sigurno najbolje rješenje. Jer haiku i ne treba čitati
odjednom ili u intervalima po nekoliko stranica već bi i bilo
najbolje pročitati samo jedan haiku i onda razmišljati o njemu
cijeli dan, pa i više. Naravno samo ako je riječ o vrhunskim
haikuima a ovi koje potpisuje Robert Bebek to sigurno jesu. S druge
strane za jedan haiku i treba izdvojiti jednu cijelu stranicu (opet
ako je riječ o pravom i kvalietnom haikuu) jer se u njemu može reći
koliko na cijeloj prozom ispunjenoj stranici pa i više.
Robert Bebek piše haiku u najboljoj tradiciji svih trojice
vrhunskih majstora ove najmanje poetske forme - Bashoa, Isse i
Shikija. U ovim haikuima prepoznajemo mudrost i vrhunski smisao za
detalj kao u Bashoa, tankoćutnu ljubav prema životinjama, biljkama
i svemu što nas okružuje kao u Isse. Istovremeno Bebek kao i Shiki
ne slijedi lijepo svoje prethodnike, već je pjesnik koji piše u
duhu svog vremena. A vrhunska poezija i jest spoj tradicionanog i
modernog u jednakom omjeru.
Bebek svoju zbirku nije podijelio, kako je to u naših haiku
pejsnika postalo skoro uobičajena podjela, na cikluse. Preovlađuje
podjela na četiri ciklusa koji su posvećeni pojedinom godišnjem
dobu. S te strane bi se podjela ove zbirke doimala nasilnom.
Najveći dio ovih haiku govori o kiši ali njihovo ukalupljivanje u
ciklus o jeseni bilo bi zaista suvišno. Slično je i s haikuima o
snijegu.
Kad smo već kod kiše i snijega u ovoj izuzetnoj zbirci nalazi
se nekoliko vrlo zanimljivih haikua baš o tom prijelazu kiše i
snijega. O tome govori već prvi haiku u ovoj knjizi:
kako se mrači
kapi kiše postaju
prve pahulje
Prisjetimo se prve Bebekove zbirke u kojoj u haikuu o lampi u
zoru, po kojoj je zbirka i dobila naslov (na sjajno rješenoj
naslovnoj stranici vidimo "samo" crnu i bijelu plohu) gdje je riječ
također o prijelazu noći u dan.
Motivu lampe Bebek se vraća i u ovoj zbirci i to u dva haikua.
Navedimo jedan:
proljetni sumrak
 jedna razbijena lampa
usred ostalih
Ako bi tražili u ovoj zbirci opravdanje njezinog naslova
"Oblici praznine" mogli bi zastati na haikuu:
jesenska kiša
praznom ulicom
tumara mršav pas
Rekli bi - ovo je jedan oblik praznine. A gdje su ostali? Ali
onaj tko razmišlja na takav način morao bi priznati da mu sintagma
zen filozofija ništa ne znači. A zen i istinski haiku su
nerazdvojivi. Čitajući Bebekove nadahnuto pisane eseje moramo se
složiti kako je on vrsni poznavatelj zena.
Kao i Bashou ni Bebeku ne promaknu ne samo detalji oko nas
većini ne zamjetljivi, a kao u Isse naklonost prema i najsitnijim i
naoko najnezamjetnijim životinjicama je očita:
iz šupljeg panja
izlazi u svjetlo jutra
povorka mrava
Tu su i haikui o muhama, puževima, žabama, vrapcima... Svaki
od njih bi se mogao citirati. Slobodno se može reći da je svaki
haiku u ovoj zbirci reprezentativan. Kao i u "Lampi u zoru" očito
je da je i ovaj put Bebek iz mnoštva napisanih haikua izdvojio samo
one najbolje sačinivši drugu osobnu haiku antologiju.
U nadahnuto napisanom predgovoru James W. Hacket s a pravom
ističe kako "čitatelji Bebekovih suptilnih haikua susrest će se
sa zapanjujućim senzibilitetom, najzametljivijim u pjesikovu smislu
za nijansu te u njegovu bliskom poistovjećivanju s prirodom. Na
kraju ispravno zaključuje kako "sudbina haikua počiva u rukama
nadahnutih pojedinaca slobodna duha, a ne na učenim ljudima ili
urednicima." Ali i mi čiatelji, kritičari i urednici možemo biti
sretni što imaomo Roberta Bebeka.
 POEZIJA KAO MODRA DUBINA

Diana Rosandić: SVJEDOK I RASKRIŽJE, Riječki nakladni zavod -

Vrgada, Rijeka, 1997.

Diana Rosandić (Rijeka, 1964) je do sada objavila zbirku

pjesama "Kamen pjesnika" (Rijeka, 1994), roman "Lanterna" (Rijeka,
1995), koji je prvonagrađen na književnom natječaju Drago Gervais
za 1995. godinu, te roman "Puži slobodo" (Rijeka, 1996).
Nova zbirka pjesama "Svjedok i raskrižje" (objavljena u
biblioteci "Riječki književni krug" (koju uređuje Kristina Vučemil)
sastoji iz četiri ciklusa. Ustvari pjesnikinja je novoj zbirci
pridala drugo izdanje svoje zbirke pjesma "Kamen pjesnika" koja
sadrži tri ciklusa. Poput Walta Whitmana i njegove znamenite
"Vlati trave" pjesnikinja samo nadopisuje prvu zbirku.
U prvom ciklusu naslovljenom kao "Poljubac vječnosti"
preovlađuju pjesme s motivom mora i ljubavi, najčešće s oba
istodobno. Primjerice u pjesmi "Breza": "Zibaju se valovi/mora
zelena (...)gdje mir sanjamo/i mora tražimo/i ljubav nevinu". Diana
Rosandić poput Vesne Parun (koje je očito utjecala na nju) iskazuje
veliku odanost moru. Primjerice u pjesmi "Kapetan": "Ali more ti
vjeruje/ - i ja vjerujem njemu!". Znakovit je u tom pogledu naslov
jedne od pjesama : "Posejdonova kći".
Također se često javlja i motiv mjeseca. U naslovnoj pjesmi
cijelog ovog ciklusa "Poljubac vječnosti" taj se motiv s motivom
mora izvrsno prožimlje: "u oseci sreće/i plimi zaborava/dugo je
putovanje mjeseca." Oseka i plima se javljaju i u pjesmi "Anđeo od
kristala".
Čest je u vom ciklusu i motiv kiše. U izvrsnoj naslovnoj
pjesmi cijele zbirke kiša simbolira grijeh. U ovoj pjesmi je vješto
ukomponirano nekoliko kršćanskih motiva. Posebice treba izdvojiti
motiv križa naznačen već u naslovu pjesme (zbirke). U pjesmi
"Vjetrenjače" križ se ovaj put vezuje uz riječ "grob".
Većina pjesma u ovom ciklusu pisana je slobodnim stihom. Ali u
nekoliko pjesama Diana Rosandić je pokazala da vješto vlada i
rimom. U pjesmama pisanim vezanim stihom često je prisutan ironični
naboj. Primjerice pjesma "Nostalgija konca za paškom čipkom" vrvi
vješto umetnutim tuđicama.
U drugom ciklusu pod naslovom (odnosno prvom prve zbirke
pjesama Diane Rosandić "Kamen za pjesnika") pod naslovom "Do
smiraja" skoro sve su pjesme pisane vezanim stihom. Zanimljivo da
pjesnikinja u pjesmi "Ljeto" kaže: "rasteže me ova rima/ kao nešto
što se mora/ a ne mora!" I ovim se pjesmama, mada u nešto manjoj
mjeri javlja ironični naboj. Pjesnikinja opet u pjesmi (jednoj od
najuspjelijih u ovoj knjizi) "Artemida u Rimu" vješto umeće tuđice,
iako sada u manjem obimu. Antički motivi česti su u ovoj zbirci.
Podsjetimo se da je Artemida grčki pandan rimskoj božici lova Diani
te da pjesnikinja ovdje asocira na sebe samu.
I u ovom ciklusu vrlo se često javlja motiv ljubavi. Ali više
preovlađuje erotika. Primjerice u pjesmi "Orgazmičko navikavanje".
Također se ali u nešto manje javlja motiv mora i mjeseca. Novina je
motiv svemira. U pjesmi "Pulsar" spretno se ovaj motiv isprepliće s
motivom ljubav: "U štalici Venere,/zagrljeni nježno u kumovoj
slami,/zaštićeni od meteroritske kiše i nevere(...).
U ovoj zbirci vrlo je malo kraćih pjesama. U ovom ciklusu
javljaju se svega tri. Najkraća je "Oz": "Iz vunenog
povjerenja/odleprša moljac;/ kasno je za lavandu." Mada se radi o
trostihu ovo nije haiku već poetska minijatura.
U najkraćem se ciklusu u ovj zbirci "Osjenjena svjetlost"
ponovno javljaju motivi ljubavi i mora. Skoro sve su pjesme pisane
slobodnim stihom. Ovdje je posebice zanimljiva za pjesnikinju
netipična pjesma (inače jeda od dužih u cijeloj zbirci) "Od rođenja
do smrti". U njoj preovlađuje pesimizam, tamni valeri raspoloženja
i naturalistične pjesničke slike.
 U ciklusu "Okamenjeni cvjetovi" uvrštene su pjesme koje bi
mogli nazvati svojevrsnim poetskim molitvama Bogu. Poput Juana
Ramona Jimeneza u njegovoj znamenitoj zbirci "Gospodine željan i
željen" Diana Rosandić se obraća Svevišnjem, primjerice u pjesmi
"Stvaranje" sa zamolbom: Neka Zloba/Sutra ne uđe/u moje Jučer".
U ovom ciklusu se kao i u prvom, odnosno iz naslova cijele zbirke,
javlja ponovno simbol križa sa širokim opsegom značenja.

Svojom (proširenom) zbirkom pjesama Diana Rosandić potvrđuje

svoj pjesnički talent. Njezina poezija nije hermetična i lako bi
mogla privući pozornost šireg kruga čitatelja. Istodobno ove pjesme
pretežito nadahnute morem i srodnim mu simbolima kao da sadrže u
sebi modru dubinu te će istodobno zadovoljiti i pronicljivije
čitatelje.
 LITERARNI KOLAŽI

Milorad Stojević: DOŠLJAK IZ KNJIGE, Riječki nakladni zavod,

1997.

Milorad Stojević je rođen 1948. godine u Bribiru (Hrvatsko

primorje). Diplomirao, magistrirao i doktorirao u Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao sveučilišni profesor
Filozofskog fakulteta u Rijeci gdje predaje Stariju hrvatsku
književnost. Do sada je objavio zbirke pjesama "Iza šćita" (1971),
"Licce" (1974), "Litvanski erotski srp" (1974), "Viseći vrtovi"
(1979), "Rime amorose" (1984), "Firentinski poljubac" (1990),
"Perivoj od slova" (1996), dramu "Doni" (1979), TV dramu "Kineska
vaza" (1980), roman "Primeri vežbanja ludila" (1981), antologiju
(sa studijom) "Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća" (1987) monografiju
"Ignac Horvat" (1994) i studije "Razdrta halucinacija" (Neke
značajke proze Josipa Baričevića), "Pjesništvo Antuna Barca"
(1995). Priredio (uz studiju) "Lovranske ljubavne pjesme iz 1738"
Andrije Cigančića (1997). Objavljivao je u mnogim listovima,
časopisima i zbornicima, radio i televizijskim emisijama. Neka
djela su mu prevođena na niz jezika. Uređivao je listove časopise i
zbornike.
Nova knjiga Milorada Stojevića izašla je u biblioteci "Riječki
književni krug" koju uređuje Kristina Vučemil. Čitatelj i kritičar
su u nedoumici kako odrediti pripadnost ovih tekstova. Na momente
oni se doimaju kao kratke priče (uglavnom prozne minijature)
katakad kao pjesme u prozi, a katkad eseji ili putopisi. Ali
najbolje je reći kako su pred nama svojevsrni literarni kolaži.
Inače Stojević se bavi i slikanjem i do sada je priredio jednu
samostalnu izložbu grafika u Rijeci 1991. godine. Da je Stojević i
poznavatelj slikarstva svjedoče više tekstva u ovoj knjizi.
Primjerice tekst "Slava, Ozalj, Raškaj" (gdje se osim Slave Raškaj
spominje i Bela Csikos-Sessia), tekst "Corno di Rosazzo, pitturare
al secco" posvećen Otonu Glihi, tekst "Bogorodica s djetetom.
Antwerpen, Musse des Beaux-Arts" govori o izmišljenom slikaru
Fouquetu ili Foucquetu. Stojević čak izmišlja bibliografske
jedinice o djelu toga slikara (i u još nekim tekstovima) poput
primjerice Vjekoslava Bobana koji isto radi u svom romanu "Kutija
žigica". Boban je pokušao u jednom eseju inaguirati poetski pravac
u hrvatskoj književnosti sintetizam gdje je i Stojevića uvrstio.
Osim pojmova iz povijesti umjetnosti, filma, glazbe, teorije
književnosti, lingvistike, znanosti... postmodernist Stojević bez
ustezanja spominje i Pepsi Colu, crtane filmove...
U tekstu "Čitajući Cesarića" (podnaslov: Pjesma gorka)
Stojević nam prezentira rimovanu pjesmu tiskanu u proznom obliku u
koju ubacuje poznati stih iz "Balade iz predgrađa". U ovoj pjesmi
Stojević osim Cesarića spominje i Tina Ujevića. Osim ove dvojice
hrvatskih klasika Stojević je ovdje spominje i Frana Mažuranića,
Josipa Kosora ali i svjetske klasike poput Kafke.
Ima u voj knjizi vrlo mnogo citata. Za njih Stojević u tekstu
"Doemetoerffyjeva kuća u Zagrebu" kaže: "Kao debla uspravljena na
vodopadu svi prozori kao da su citati, ili navodnici. (...)nismo
znali da li nas tko navodi ili nas citira (...)." A Stojević u
svojoj knjizi koristi citate na starogrčkom, češkom, talijanskom,
francuskom, engleskom, ukrajinskom... Naslovi ciklusa "Kijevski
listići" su na ukrajinskom jeziku. U jednom od njih Stojević je
zgodno rekao: "Kako vam drago, ili As You Like It, ako vam je baš
po volji." Riječ je o Shakespearovoj komediji. Tekst "A pripetilo
se u Gradišću & Prodika" napisan je na dijalektu gradišćanskih
Hrvata. Ispod naslova spomenutog teksta "Doemetoerffyjeva kuća u
Zagrebu" su citati Matoša i Kamova o muhi. Ali u samom tekstu muhe
se ne spominju. Tek kasnije u tekstu "Opet o muhi" Stojević će se
pozabaviti u toj priči-eseju ovim opnokrilicima.
U jednom od "Kijevskih listića" Stojević kaže: "Koškati se
jezikom ili s jezikom". On se u ovoj knjizi svo vrijeme vješto
poigrava jezikom. Imamo bravurozan primjer u tekstu "Gutači
akcenata": Doc, reče, danas je Holiday. Svuci tu košulju. Earp je
zabio nos u Earth. Na globusu." Znamo tko su bili Wyat Earp i Doc
Holiday (doslovno: blagdan). Earth na engleskom znači Zemlja.
Spomenuti tekt se doima kao ulomak iz Joyceovog posljednjeg romana
"Finegans wake" gdje je veliki pisac pokušao stilski postupak
struje svijesti dati u snu. Roman u cjelosti nije preveden na
hrvatski jezik i predstavlja sigurno najveći svjetski prevodilački
izazov (objavljivanje prijevoda bed usporedno originala, kao što su
to uradili Nijemci, nema svrhe. I sam naslov stvara glavobolju -
"Finegani se bude", "Fineganovo bdijenje"?... I prevođenje djela
Milorada Stojevića veliki je izazov za prevoditelja. Morao bi to
biti poliglot poput Tomislava Ladana.
Tekst "Mjesta koja mislimo posjetiti" Stojević započinje
rečenicom: "Ovo je putovanje, moja draga". Stojević mnogo putuje.
Sa svojih putovanja ostale su zabilješke koje možemo pronaći i u
ovoj neobičnoj knjizi. S putovanja po Francuskoj, Italiji,
Ukrajini, Austriji... Ali o tome govore i sami ciklusi ove knjige:
"Kijevski listići", "Ostaci gradova" i "Saloon gradova".
Spomenuli smo Joycea i san. Nije slučajno što je na zadnjim
koricama ove knjige citat iz romana "Nadja" rodonačelnika
nadrealizma Andrea Bretona. Stojeviću su bliski i Marinetijevi
futuristi. A osim spomenutih Joycea i Kafke od svjetkih pisaca i
Borges, Umberto Eco te u knjizi citirani S. T. Coleridge i T. S.
Eliot iz njihovih znamenitih poema "Pjesma o drevnom pomorcu" i
"Pusta zemlja". Od suvremenika bliski su mu, primjerice, Milko
Valent, Željko Kipke i Ivan Pandžić.
 Teško prohodna ali intrigantna i ludistička knjiga Milorada
Stojevića izvrsno pogođenih naslova "Došljak iz knjige" neće naći
mnogo čitatelja. Ali oni književni sladokusci koji je uzmu u ruke
neće biti nimalo razočarani.
 PJESMA RATA

Daša Drndić: CANZONE DI GUERRA, Meandar, Zagreb, 1998.

Daša Drndić (Zagreb, 1946) je od 1953. do 1992. godine živjela u

Beogradu. Godine 1992. dolazi u Rijeku, 1995. Odlazi u Kanadu da bi
se 1997. vratila u Hrvatsku. Diplomirala u Filoškom fakultetu
Univerziteta u Beogradu 1968. godine. Magistrirala u SAD 1971.
Peziju, prozu i prijevode objavljivala u novinama i časopisima
širom bivše Jugoslavije. Napisala tridesetak radio-drama, igranih i
dokumentarnih koje su emitirane nagrađivane na postajama bivših
jugoslavenskih gradova i u inozemstvu. Objavila romane "Put do
subote" (1982) i "Kamen s neba" (1984) te knjigu proze "Marija
Czestochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu" (1997).
Od 1995. godine živi i radi u Rijeci.
Novi roman Daše Drndić "Canzone di guerra" (Pjesma rata)
napisan je u prvom licu. Moglo bi se reći kako je riječ o
autobiografskom romanu pošto se više podataka iz romana poklapa s
podacima iz bilješke o autorici istaknute na početku ove knjige.
Veći dio knjige posvećen je životu u Torontu gdje je Daša Drndić
provela pune dvije godine. Ali autorica nije ni željela da čitatelj
ovu knjigu prihvati kao autobiogrfiju. Da je tako htjela ona bi
svoj rukopis tako i odredila. Na jednom mjestu kaže: Tia Rejden
(tako se u ovoj priči zovem i tako se na engleskom izgovara moje
ime - Tea Radan). U bilješci o sebi Daša Drndić navodi da joj se
kći zove Maša. U romanu ime kćerke glavne junakinje je Sara.
U bilješci u knjizi Daša Drndić za sebe kaže kako se iz Kanade
"1997. godine vratila u Hrvatsku da ni ne zna zašto." Ali čitatelju
će biti jasno zašto kada pročita ovu vrlo čitljivu i zanimljivu
knjigu. O Kanadi ćemo mnogo toga saznati iz ovoga romana. Saznat
ćemo tamniju stranu istine o obećanoj zemlji.
O tome kako žive emigranti s prostora bivše Jugoslavije u
Kanadi možemo pročitati u poglavlju "Mala nedovršena priča", manjim
dijelom u poglavlju "Staklenci i brabonjci", te u zadnja dva
poglavlja. A njihov život nije nimalo ružičast. Mnogi žele
emigrirati u Kanadu. Kanada bira koga će primiti. Prima uglavnom
fakultetski obrazovane ljude. Ali najveći broj njih tamo ne radi
posao iz svoje struke niti neki na svom stupnju obrazovanja.
Kanađani su bolje poslove zauzeli. Za imigrante čekaju ponižavajući
i slabo plaćeni poslovi fizičkih radnika, uličnih prodavača,
punioca kuverti... Kako reče jedan imigrant iz Bosne "Za
visokostručne poslove velika je konkurencija. Moja žena je
liječnica, ali u Kanadi vrlo je teško dobiti dozvolu za rad u
lječničkoj struci. Treba joj pet godina. Mora položiti tri vrlo
teška ispita i mora imati godinu dana kanadske prakse. Mojoj ženi
je sad četrdeset i peta."
Birokracija na svakom koraku. Za useljenike se održavaju
tečaji o tome kako se pišu zamolbe za posao. Ponaša se prema njima
kao prema djeci. Uči ih se kako se održava higijena!
Najbolju predodžbu o životu imigranata iz bivše Jugoslavije
možemo steći kada pročitamo u ovoj knjizi fragment o sudbini
vijetnamskih trbušastih svinja u Americi od 1985. godine na ovamo.
Tada ih je prvi uvezao jedan Kanađanin. Isprva postoji veliko
zanimanje za njih, trgovci se na njima bogate. Kasnije opada
interes, dosta je vijetnamskih svinja prepušteno samo sebi. Na
inicijativu organiziranih društava vode se humanitarne akcije u
cilju pomoći vjetnamskim svinjama kako bi im se moglo "osigurati
miran život u novom okruženju". Više se doseljenim svinjama
poklanja pozornost već doseljenim ljudima! Dvoje najaktivnijih
Amerikanaca na polju osiguranja boljeg života vijetnamskih svinja
upozoravaju: Uvezene životinje prisiljene su živjeti u za njih,
neprirodnom okruženju koje ih često košta kako fizičkog, tako i
psihičkog zdravlja."
 Također je u ovoj knjizi vrlo zanimljivo poglavlje "Staklenci
i brabonci" gdje Tea priča o svojim najbližima. O djedu i baki koji
su (dakako, uzalud) pisali pisma predsjedniku Titu. O majci
neobičnog imena Timea, o ocu koji "nije bio pogodan za Partiju."
Zatim o Konradu Košeu rođenom u Zagrebu 1939. kojeg je Tea upoznala
u Kanadi. Taa potom priča o Košeovoj obitelji, o vremenu NDH. Potom
o Židovima u Kanadi, o češkom gradiću Terezin čiji je naziv Hitler
preimenovao u Theresienstadt da bi načinio "uzoran geto". Terezin
je bio tranzitni logor u vrijeme holokausta.(...) U njemu je bilo
najviše intelektualica, posebice umjetnika.
Za pisanje ove knjige Daša Drndić je koristila obimnu
literaturu. Ova je knjiga prepuna citata i fusnota. Ali to
čitatelja ove knjige nimalo ne zamara. Autorica posjeduje zavidan
dar zapažanja. Primjerice je to opis poludjele susjede u Torontu.
Njezine su rečenice vrlo često prožete ironijom. Ova je knjiga
pisana vrlo duhovito. Kako u kratkom osvrtu na koricama knjige
izvrsno zapaža Ivana Plejić riječ je o "intrigantnoj prozi,
napisanoj u fiction/faction stilu" u kojoj autorica "metaforički
prikazuje primitivni, zbrkani, vjetroviti i malopriznati mozaik
kulture našeg vremena."
Knjiga "Canzone di guerra" uklapa se u sadašnji trend
hrvatske ženske ispovjedne proze, vrlo popularne među našim
čitateljima. Za očekivati je da će ova knjiga postići uspjeh kakav
su postigle knjige Vilme Vukelić "Tragovi prošlosti" ili "Zašto sam
vam lagala" Julijane Matanović.
 NA SVOM TERENU

Damir Miloš: KRAVATA, Meandar, 1998.

Damir Miloš (Opatija, 1954.) je najstariji i istovremeno

najplodniji prozni pisac koji je prvu knjigu (roman "Pogled grad",
1985.) objavio u poznatoj biblioteci "Quorum" te ga kritičari i
uvrštavaju u naraštaj Quorumaša. Ovo je njegov jedanaesti roman i
ujedno trinaesta knjiga. Osim u romanu Miloš se okušao i u drami a
pisao je i esejističke i teorijske tekstove. Kao profesionalni
jedriličar i skiper Miloš je napisao i dvije knjige o jedrenju.
Uz Milošev roman "Kapetanov dnevnik" stoji izdavačev slogan -
"Roman koji ruši sva pravila". Tako i ovdje Miloš ruši pravila
(doduše manje je sklon eksperimentiranju kao što je posebice bio u
svoja prva dva romana "Pogled grad", 1985. i "Se", 1987.) koja
nameće ovaj literarni žanr.
Roman "Kravata" pisan je u prepoznatljivom Miloševom stilu.
Opet je uočljivo njegovo poigravanje sa semantikom i gramatikom
(ali u mnogo manjoj mjeri nego u romanu "Se", slično kao u
Miloševom najambicioznijem romanu "Nabukodonozor"). Ne smijemo
smetnuti s uma podatak da je Miloš po struci fonetičar.
Miloševi romani su mahom kratki. Pisani su s puno dijaloga.
Nema sumnje da je riječ o vještom i originalnom piscu. I za ovaj
roman kao i prethodne važi ono što je istaknuto na koricama
prethodnog njegovog romana ”Otok snova” - "Pokušaj simplificirane
deskripcije romana Damira Miloša jednako je uzaludan kao kad bismo,
primjerice, njegov naracijski intenzitet pokušali rekonstruirati iz
nekoga usputnog, nasumce odabranog isječka."
Rekao bih da je Miloš najbolji na svom terenu i kad opisuje ono
što vrlo dobro poznaje – primorski ambijent.Na to aludiraju i
njegovi najbolji romani: "Smrt u Opatiji", ”Kapetanov dnevnik” i
"Otok snova”. I ovaj put je Miloš smjetio radnju na otok, bolje
rečeno na otočje – Kornati. Za Mmiloša je Zdravko Zima izvrsno
rekao: ”Za njega je književnost isto štto i nepregledna pučina:
stoga će radije mijenjati pripovjedne perspektive, okretat će svoju
korablju prema nemirnome moru, svjestan da će njegovi dosezi ipak
biti u razmjeru s njegovom kuražom.”
I u romanu "Kravata" Miloš kao i u ”Otoku snova” naglašeno ali
i funkcionalno inzistira na erotskom. Erotsko se javlja u opisu
djevojke Kamene. Ona ima tri spolovila od kojih su preostala dva
ispod pazuha. Ovdje Miloš na više mjesta vješto ubacuje recepte za
pojedina jela s erotskim aluzijama. Primjerice:
”Bjelanjak istucite u snijeg. Ne dajte mu da odmah uđe, neka
vas prvo jezikom uzbudi.”
Ali najviše pažnje Miloš je posvetio samoj kravati. On u
kravati vidi asocijacije na omču, remen, ”na cvijet runolista, ili
krila noćnog leptira”... Kravata je u ovom romanu uspomena na oca
glavnog junaka (koji govori u prvom licu) i na njegove pretke čija
su imena u njoj uspisana. Ali podsjetimo se da je riječ kravata
potekla iz korijena Croat, odnosno Hrvat. Prvi su Hrvati nosili
marame koje su bile preteče današnjih kravata.
U romanu ”Kravata” javljaju se zu izmišljene junake i oni
povjesni s kojima glavni junak razgovara. Primjerice s
Tutankamonom. Nije to ovaj put u pitanju metod regresije iz
reinkarnacije (kao u romanu ”nabukodonozor”) već čista fantastika.
U romanu ”Smrt u Opatiji” Miloš poglavlja naslovljuje
latinskim imenima pojedinih biljaka. Ovdje pak govori o pojedinim
sortama jabuka.
 Od prozaista koji su prvu knjigu objavili u biblioteci "Quorum"
Damir Miloš je ne samo najplodniji već i jedini koji traje. Riječ
je o zaista zanimljivom i značajnom piscu. O piscu kojem bi u nekim
drugim kulturnim sredinama bila poklonjena veća pozornost. Piscu
kome bi do sad izašla bar odabrana djela. Ali zato što je ovako
kako jeste, a ne drugačije krivo je i vrijeme. Miloš je s prvim
romanom startao 1985. godine kada se u nas javlja kriza izdavaštva.
Puno je lakše bilo, recimo, Goranu Tribusonu koji je prvu knjigu
objavio desetak godina ranije.
 HAIKU ZA ANTOLOGIJE

Jadran Zalokar: OSMIJEH PUTNIKA/SMILING WANDERER, Hrvatsko haiku

društvo, Samobor, 1998.

Jadran Zalokar je rođen 1947. godine u Ljubljani. Osim pisanjem

bavi se slikanjem (do 1969. godine priredio desetak samostalnih
izložbi u zemlji i inozemstvu). Doktor je filozofije. Živi i radi
u Rijeci gdje od 1990. godine održava predavanja o duhovnim
fenomenima našeg vremena. Preko dvadeset godina objavljuje haiku u
domaćim i stranim časopisima. Zastupljen u nekoliko antologija.
Osim ove objavio haiku zbirke "Haiku vremeplov" (Rijeka, 1997.) i
"Proljetni haiku" (Rijeka, 1998.).
Zalokar nije svoju zbirku podijelio u cikluse mada bi se to
moglo. Moglo bi se ove haikue grupirati (kako je to najčešći
slučaj) po godišnjim dobima ili po motivima koji se češče javljaju.
Tako je zamjetljivo više haikua o mačkama. Primjerice:
Čas kraj dimnjaka
čas pred vratima -
promrzli mačak.
Zalokar opisjući mačke uvijek u svojoj zbirci naglašava da je
riječ o mačkama muškog roda odnosno o mačcima. Zalokar želi ono
konkretno uočeno dati onako kako vidi. On ne opisuje mačke u
vrijeme parenja ali ni njemu pa ni njegovim čitateljima ne bi
trebalo biti svejedno govori li o mački ili mačku.
Očito je kako Zalokar često piše i o leptirima. Primjerice:
Niotkuda
zeleni leptirić -
a samo za mene.
 Haiku pjesnik Zalokar baš kao slavni haijin Issa osjeća
izuzetnu bliskost sa životinjama. Čak i onim sićušnim. "Zeleni
leptirić" iz ovog haikua je samo Zalokarov da bi ovjekovječen u
ovom izvrsnom haikuu bio poklonjen svim njegovim čitateljima.
Također su i galebovi Zalokaru zanimljivi. Kao ovdje:
Galeb za galebom
prati kišu
u brdima
Ovo ne treba čuditi kad znamo da Zalokar živi u Rijeci i da
svaki dan može vidjeti more i galebove. Ali osim galebova on obraća
pažnju i lastama, pticama za koje smo više navikli povezati s
kontinentom a ne s morem. U jednom uspjelom Zalokarovom haiku srest
ćemo i jedne i druge:
Lastavice
ususret galebovima -
tko će brže
A na moru osim galebova možemo doživjeti i buru. I ona ne mora
biti onako loša kako nam se čini:
Bjesni bura -
proljetno cvijeće
još ljepše
Ima u ovoj zbirci antologijskih haikua poput ovoga:
Na vrhu čempresa
čak i repom
pjeva kos
Ove uspjele haikue pisane u tradiciji najboljih japanskih
haikua dopadljivo je ilustrirao sam njihov autor.
 Na žalost prevodeći ove haikue na engleski jezik urednik ove
knjige Marinko Španović se propisno obrukao. O svakom njegovom
prijevodu (pokazao je kako je njegovo znanje engleskog jezika vrlo
loše) bi se moglo diskutirati. Ali dovoljno je ukazati samo na
naslov. "Wanderer" nikako ne može biti putnik već lutalica ili
skitnica. Sjetimo se samo prvog stiha pjesme "The daffodils"
(Narcisi) Williama Wordswortha: "I wandered lonley as a cloud" koji
je Ivan Goran Kovačić preveo ovako "Ko oblak samotan sam luto".
Naslov Zalokarove zbirke nije "Lutalica koji se smije".
Objavljivati haikue s prijevodom na engleski jezik je dobar potez
Hrvatskog Haiku Društva iz Samobora. Ali njegov predsjednik Marijan
Čekolj morao bi voditi računa o tome kome će povjeriti ovaj
odgovorni i ne baš lagan zadatak.
 PROZA JEDNOG ENCIKLOPEDISTA

Davor Velnić: OTOCI I SJEĆANJA, Rival, Rijeka, 1998.

Davor Velnić je Riječanin po rođenju (1953) ali je djetinjstvo

i ranu mladost proveo na otoku Krku. Studirao je u Zagrebu i
Londonu, a radio u Pekingu. Bavi se pisanjem i prevođenjem.
Objavljuje od 1995. godine. Pripovjetke i eseje objavljivao u
časopisima "Rival" i "Quorum".
"Otoci i sjećanja" su zbirka pripovjedaka. Ali u neki njezini
dijelovi doimaju se kao eseji, neki kao putopisi, neki kao
studije, neki kao anegdote. Tako u prvom dijelu pripovjetke "Otoci"
Velnić od prvog iskaza: "Otoci su čarobna zrnca kopna uronjena u
modrinu (...)" naširoko raspravlja o fenomenu otoka. Dvije prve
trećine ovog teksta vrlo su zanimljiv esej o ovoj problematici.
Zbivanje počinje ispod podnaslova "Objava", kazivanja u prvom licu
Egipćanina Thota Hermesa Trismegistosa koji objavljuje "istinu Prve
plooče zakona". Ovoj je bliska kratka priča "Klon" nadahnuta Starim
Zavjetom. Njezini likovi ovaj put nisu stari Egipćani već Hebreji.
"Mala uspomena na jedno kratko gostovanje" je duhovito
ispričano sjećanje na mladost u Krku. Kao i sve pripovjetke u ovj
knjizi i ova je ispričana u prvom licu. Riječ je o sjećanju na
jednu artističku predstavu u koju je bila uključena i striptiz
točka. Osoba o kojoj se najviše govori je Toni, lokalni osvajač
ženskih srca. Na kraju slijedi neočekivani preokret.
Kratka priča "Majčine suze" potresno je kazivanje o jednom
zločinu. Povod za ovo sjećanje je sprovod starog Vilka koji je bio
"ljudski ispljuvak, egzekutor, assasino i prokletnik".
Kratka priča "Kokin izbor" govori o o neafirmiranom slikaru
koji se našao u dilemi. Prihvatiti ponudu njegovog susjeda koji je
"debeli, masni kaomiondžija(...)Izgradio je jedno mastodont zdanje
koje smrdi novcem i estetskim smaknućem." Susjed je voljan bogato
platiti Kokine slike. To mu je prilika da, što bi se reklo "osigura
egzistenciju". Ali Koka ne samo da odbija ponudu već uništava svoje
slike. Ovu priču Velnić započinje citatom iz "Knjige sjena i
pokreta" napisane u hramu Shaolin u 17. stoljeću. Ona zaista nalik
na kineske chan (od kojih su potekle japanske zen) priče. Sjetih se
zen priče "Umjetnik Gesen" o slikaru koji za svoje slike traži kao
Koka pretjerano visoku cijenu da bi od novca dobijenog za njih
pomogao svom rodnom selu, a onda prestao slikati.
Izvrsna je i priča "Žena na prozoru" o djevjci Marini kojoj je
majka jasno stavljala do znanja da je neželjeno dijete. Zanimljiv
je u njoj i lik vidovnjaka koji ima ulogu psihoanalitičara što se
služi tarot kartama.
Naslov Priče "Rupa i klatno" podsjeća na jednu Poeovu priču
("Bunar i klatno). Ovdje Velnić u pripovjetku u kojoj su iznesena
sjećanja na njegov studij u Royal Academy of Art u Londonu umeće
dvije manje priče. U prvoj pod naslovom "Lavlji rep" riječ je o
buntovnom slikaru Jamesu "komičnom pituru lavljeg repa" rođenom
Njujorčaninu ("američki Ostap Bender") koji veliča svoje Amerikance
a ismijava Engleze. Druga umetnuta priča "Ošišana" govori o
"suknjolovu" Nadanu i "suptilnoj Adeli" koja je u London došla S
Krka. Ovdje je dana zanimljiva usporedba ta dva otoka - Krka i
Britanije.
Zanimljive priče "U čast pravih magova", "Bijele čarape i
svjetiljke" i "Pekinški biser" svojevrsni su putopisi o Kini.
"Sjećanja" s "Bilješkom" i "Pomoćnim kazalom pojmova" su
ustvari kratki roman. Kako u predgovoru ovoj knjizi kaže Tonko
Maroević: "Riječ je o pravim teološko-platonističkim dijalozima,
odnosno disputama između dvojice (lokalno također precizno
obilježenih) fratara, u kojima se potežu neka prva i posljednja
pitanja." Autor se ovdje predstavlja kao priređivač rukopisa "oca
Justina pisan samostanskim latinskim", a djelomično i hrvatskim
jezikom. Kako je to u uobičajeno u ljetopisima kapucina sam
pripovjedač nerado govori o sebi. U prvom je planu teološka
problematika i zbivanja u samostanu. Na prosječnog čitatelja
"Sjećanja" će djelovati zamorno što nikako nije razlog da ih
zaobiđemo. Sličan se prigovor može uputiti i Ecovom romanu "Ime
ruže" što mu nije smetalo postati najveći književni bestseller
osamdesetih godina.
Na "Sjećanja " se s teološkog aspekta nadovezuje i kratka
"Pripovjetka o snijegu".
Velniću su bliski Borges i Umberto Eco a po tematici o
franjevcima Andrić i Ivan Lovrenović.
Pred nama je prva knjiga neafirmiranog ali i po godinama i
iskazu zrelog pisca erudita koji nam ima što reći. U suvremenoj
hrvatskoj prozi Davor Velnić je rara avis. On je enciklopedist
poput, primjerice, Stanka Andrića, a istodobno za razliku od njega
ne izbjegava govoriti o stvarnosti.

Ovu knjigu izišlu u biblioteci "Rival" istoimenog izdavača koju

uređuje Mladen Urem izvrsno je ilustrirala Dagmar Franolić, a
sjajno grafički i likovno opremio Andrej Urem.
 MATURANTI ŠKOLSKE 1954/55.

Srećko Cuculić: VIII.a NA BESPUĆIMA POVIJESTI, Riječki

nakladni zavod, Rijeka, 1998.

Srećko Cuculić (Škrljevo pokraj Rijeke, 1937) se školovao u

Šibeniku, Splitu, Zadru i Rijeci gdje je maturirao 1955. godine. U
Zagrebu završio studij šumarstva 1961. godine.
Objavio je romane "Pomirenje" (1969), "Ja sam sretan, sretan
dječak" (1970), "Obitelj Cemolica" (1976), "Fijumanka" (1986, 1988.
i 1991), "Ljeto s tetom Doris" (1988), "Harlekini" (1991), "Plivač"
(1995) i "Ruka koja sama hoda" (1997). Njegovih šesnaest radio
drama je doživjelo svoju radio praizvedbu. Komedije "Vježbanje
smrti", "Crvenkapica" i "Antigona više ne stanuje ovdje" izveli su
glumci Otvorene scene Belveder iz Rijeke. Za roman "Pomirenje"
dobio je nagradu "Otokar Keršovani" 1968. godine. Više puta je
nagrađivan na natječajima Fonda "Drago Gervais", tako i 1997.
godine za roman "VIII.a na bespućima povijesti". Godine 1989. dobio
je Nagradu grada Rijeke za prozno stvaralaštvo. Živi i radi u
Rijeci.
U svom novom romanu Cuculić na jednom mjestu konstatira:
"Hrvatska je književnost mrka, tužna, mračna, tjeskobna kao i
povijest, tragična. U hrvatskoj književnosti imaš najmanje pedeset
smrti na jedan osmijeh." Sjetimo se kako je i Dubravko Jelčić u
knjizi "Povijest hrvatske književnosti" ispravno ustvrdio kako je
hrvatska proza "previše ozbiljna". U tom pogledu najnoviji,
duhovito pisan Cuculićev roman, predstavlja stanovito osvježenje.
Radnja romana "VIII.a na bespućima povijesti" se odigrava u
Rijeci od 1953. do 1955. godine. U knjizi to nije naznačeno ali je
čitatelju jasno da je ovaj roman pisan devedesetih godina. Sigurno
je kako nije mogao biti objavljen u socijalističkoj Jugoslaviji. Da
je napisan prije mogao je biti objavljen jedino u inozemstvu poput
više romana Josefa Škvorckoga objavljenih u Kanadi gdje je njihov
autor bio emigrirao. Uočljiva je sličnost u djelu ovih dvojice
pisaca. I Cuculić i Škvorecky pišu o vremenima svoje mladosti, o
vremenu socijalizma pedesetih godina, o vremenu siromaštva kada su
mladi bili prigrlili jazz kao svoju glazbu ("Bas saksofon" je
znakovit naslov jedne zbirke priča Skvoreckoga). Cuculićev roman će
nas naprije podsjetiti na roman "Kukavice" i prozu "Iz života
socijalističkog društva" Škvoreckog.
Na kraju svoga romana Cuculić kaže kako su maturanti, glavni
junaci ovoga romana, "ponavljali tragičan privilegij njihovih otaca
i djedova: ne samo da su na vlastitoj koži živjeli povijest, nego
su povijest još k tome živjeli u gradu koji je sam izvorištem,
poprištem i stratištem povijesti!" Ovo je ustvari istaknuo maturant
Ninko u čijem ćemo liku vrlo lako prepoznati tada budućeg
književnika Nedjeljka Fabrija. Sjetimo se da je Fabrio autor
povijesnog romana, riječke kronisterije, "Vježbanje života" koja je
opet nadahnula Cuculuća na pisanje komedije "Vježbanje smrti".
Cuculić na jednom mjestu svoga romana raspravlja o historijskoj
distanci. On upravo s povjesne distance raspravlja o pedesetim
godinama, o socijalističkoj Jugoslaviji (pišući ovaj roman
devedesetih) s ironičnim odmakom.
"VIII.a na bespućima povijesti" je roman o maturantima. O
životu i problemima maturanata malo je napisano romana u hrvatskoj
književnosti. Prisjećam se svega dva naslova - "Maturanti" Ivice
Ivanca i "22. rujna" Predraga Raosa. Ali Cuculić nije imao na umu
pisati isključivo roman za mladež već roman o vremenu kada je i sam
bio maturant u Rijeci. Vrijeme i događaji opisani u ovom romanu
doimaju se vrlo plastično i uvjerljivo.
VIII.a je muški razred, što je u ono vrijeme bila uobičajena
podjela. Učenicima ovog razreda upravo zbog toga i što su u dobi
adolescencije žene su njihov najčešći predmet razgovora. Često
znaju pričati o svojim prvim iskustvima. Osim spomenutog Ninka na
stranicama ovog duhovitog romana srest ćemo Lancu, Mlakog, Đaila,
Dudu...
Cuculić je poglavja svoga romana najčešće vezao oko nekog
školskog predmeta, odnosno profesora koji taj predmet predaje.
Vješto nam je predstavio zanimljive likove nastavnica Radišić,
Cjevčice, Marinke te nastavnika Helasa, Ručnog Bacača, Makarčića...
Učenicima VIII.a pak nije jasno zašto moraju učiti i ruski jezik,
marksizam... Teško je zamisliti da su se u ono vrijeme učenici
mogli verbalno suprotstavljati svojm profesorima i iznositi svoje
stavove. Zbog toga su mogli biti jednostavno izbačeni iz škole. Ali
tim postupkom Cuculić je podigao dramsku razinu svog romana (roman
inače vrvi dijalozima) i istodobno postigao niz komičnih efekata.
Srećko Cuculić je do sada najveći uspjeh kod čitatelja postigao
romanom "Fiumanka". Ali da nije u Hrvatskoj izdavačka i knjižarska
situacija kakva jeste ovaj roman bi mogao postati pravi bestseller.
 NOVA HAIKU ZBIRKA

Jadran Zalokar: IZNAD MORA, haiku

Jadran Zalokar je rođen 1947. godine u Ljubljani. Osim pisanjem

bavi se slikanjem (do 1969. godine priredio desetak samostalnih
izložbi u zemlji i inozemstvu). Doktor je filozofije. Živi i radi
u Rijeci gdje od 1990. godine održava predavanja o duhovnim
fenomenima našeg vremena. Preko dvadeset godina objavljuje haiku u
domaćim i stranim časopisima. Zastupljen u nekoliko antologija od
kojih su najnovije "Haiku bez granica" (Orleans, Kanada, 1998) i
"Antologija hrvatskog haikua" (Samobor, 1999). Osim ove Zalokar je
objavio haiku zbirke "Haiku vremeplov" (Rijeka, 1997.), "Proljetni
haiku" (Rijeka, 1998.) i "Osmijeh putnika/Smiling wanderer"
(Samobor, 1998).
Uobičajeno je da haiku pjesnici svoje zbirke podijele na
četiri ciklusa, odnosno na skupine vezane uz pojedina od četiri
godišnja doba. Zalokar je pak svoju najnoviju haiku zbirku
podijelio u čak dvanaest ciklusa od kojih je svaki posvećen
pojedunom mjesecu. Iz haikua osjeća se ugođaj pojedinog mjeseca
čiji sami nazivi u hrvatskom jeziku zvuče poetski. Tako se u
siječanskim haikuima spominju Nova godina i blagdan Tri kralja, u
travanjskim Cvjetnica i Uskrs, u travnju cvjetaju trešnje...
Ali veći dio ovih haikua mogao bi se grupurati po motivima
koji se češće javljaju. Tako je zamjetljivo više haikua o mačkama.
Primjerice: Nepovjerljivo gled/ poguren starac/ gladnog mačka.
Autor opisujući mačke često u svojoj zbirci naglašava da je
riječ o mačkama muškog roda odnosno o mačcima. Zalokar želi ono
konkretno uočeno dati onako kako vidi. On ne opisuje mačke u
vrijeme parenja ali ni njemu pa ni vrijeme parenja ali njegovim
čitateljima ne bi trebalo biti svejedno govori li o mački ili
mačku.
Haiku pjesnik Zalokar baš kao slavni haiku klasik Kobayashi
Issa osjeća izuzetnu bliskost sa životinjama. Osim mačaka su mu i
galebovi Zalokaru zanimljivi. Kao ovdje: Jako je kišilo/ i za
galebove/ na pučini.
Ovo ne treba čuditi kad znamo da Zalokar živi u Rijeci i da
svaki dan može vidjeti more i galebove. Osim morskim pejsažima
grada Rijeke ovaj pjesnik koji posjeduje veliki dar zapažanja,
posvećuje pozornost i riječkim vedutama: Namršten zbog
posla/dimnjačar na Korzu.
U ovoj zbirci Zalokar najviše prostora posvećuje pticama. Osim
o galebovima napisao je dojmjive haikue o golubovima, lastavicama,
gnjurcima...
A na moru možemo doživjeti i buru: Tužno je čeznut/ iz toplog/
za burom.
Ima u ovoj zbirci antologijskih haikua poput ovoga: U hladnoj
vodi/ zamućen pogled/ akvarijske ribice.
Pisane u tradiciji najboljih japanskih haikua ova zbirka
uspjelih haikua iz pera Jadrana Zalokara provjerenog haiku majstora
zasigurno će zaokupiti pozornost ljubitelja ove drevne pjesničke
forme nikle u Japanu i odavno raširene u cijelom svijetu.
Najobimnija do sada (preko dvije stotine i pedeset haikua) ali
i najbolja ova zbirka predstavlja značajan doprinos unutar
hrvatskog pjesništva.
 KALEIDOSKOP ZBILJNOG I MAŠTOVITOG

Robert Vrbnjak: ŽENI KOJU JE SPOMENULA ONA, Vlastita naklada,

Matulji, 1999.

Robert Vrbnjak (Rijeka, 1963.) je do sada objavio dvije zbirke

priča: "Triplex letačice" (1996.) i "Sakupljači zamki" (1998.) U
književnosti se pojavio početkom devedesetih godina svojim pričama
objavljenim u riječkom časopisu "Rival". Također je objavljivao u
časopisu "Plima" i "Književna Rijeka". Za Vrbnjaka bi rekli kako
nije plodan pisac (sve njegove tri zbirke priča nisu obimne) ali se
nametnuo svojom originalnom prozom nesumnjive kvalitete.
Prozu "Dovršena priča" Vrbnjak je već objavio u svojoj prvoj
zbirci. Sad je uspio dovršiti tu priču pridodavši joj drugi dio.
Van de Graaf glavni lik (samouki pisac, autor filozofskog romana,
koji nikad neće biti objavljen) iz prvog dijela, na njegovom kraju
umire i neće oživjeti u drugom dijelu. Ali tu je Bil Ladaugs,
također pisac, autor drame koja se uprizoruje u jednom amaterskom
kazalištu. Vrbnjakova proza je postmodernistička i on nerijetko
spominje izmišljene ali i postojeće pisce, poput Bulgakova, autora
romana "Majstor i Margarita". U ovoj priči (i ostalim) defiliraju
imena likova iz raznih zemalja, poput jednog Kubanca iz ove priče.
Vrbnjak voli egzotična mjesta, počesto spominje izmišljene
totalitarne države, a nerijetke se njegova proza približava i
znanstvenoj fantastici. Iz tog literarnog žanra pogotovo mu je
blizak crnohumorni Kurt Vonnegut.
U priči "… mornar je donio kišu…" riječ je o neprilikama
Sartona Buma, vlasnika caffe bara "Jazzbina" (izvrsna kovanica koja
asocira i na jazz) uvezi njegovog lokala ali i u privatnom životu.
Ugostiteljski milje srećemo i u priči "Tajgin sin" u kojoj se kao
jedan od likova javlja i vanzemaljac Zzunx.
Vrlo zanimljivu strukturu ima priča "Stotinu sedamdeset i
drugi ponedjeljak". Ovdje je glavni lik (samo) ubojica Oscar Kluc.
Moglo bi se reći kako je riječ o detektivskoj priči a više o Klucu
saznat ćemo na osnovu njegovih pronađenih zabilješki.
Priča "Izlomljeni razlomci" ima znakovito postmodernistički
naslov. Njezina struktura je većim dijelom dramska s čak umetnutim
dramskim dijalozima.
Na početku priče "Vanda & Kacinski" Vrbnjak donosi izmišljeni
citat iz djela dobro nam znanog Van der Graafa. Ime je svom liku
Vrbnjak posudio od poznatog rock glazbenika. Tu je i navod iz
djela, također izmišljenog, prof. Mitojeda, lika kojeg smo upoznali
u Vrbnjakovoj priči "Stotinu sedamdeset i drugi ponedjeljak".
Glavni lik je Vanda, "luda i opičena" kleptomanka. Zanimljivo je
kako u ovoj priči Vrbnjak funkcionalno rabi termine iz računalstva.
Fantazmagorične Vrbnjakove priče skoro je nemoguće prepričati.
To i nisu tekstovi u onom smislu kakve smo navikli nazivati
pričama. Vrbnjak obilato u svoje priče ubacuje crni humor, ironiju,
naturalističke opise, groteskne elemente, sklon je karikaturi i
bizarnim detaljima. Ove priče su svojevrsni kaleidoskop komadića
zbiljnog i maštovitog. One na zanimljiv način ukazuju na mnoge
probleme suvremenog čovjeka.
Od svjetskih pisaca Vrbnjaku je najbliži William Burroughs
autor znamenitog romana "Goli ručak". Dakako i Kafka te Joyce i
Beckett koji su bili i Burroughsovi uzori. Bliski su mu i autori
trash stripa, primjerice Jacoviti ili u nas Dubravko Mataković ali
i crnohumorni Magnus i Bunker (pseudonimi talijanskog dvojca
Raviola i Seccija) autori stripova "Alan Ford" i "Maxmagnus". U
hrvatskoj književnosti Vrbnjakove proza me najprije podsjetila na
roman Branislava Krivokapića "Sve zbog Marije", osječkog pisca čija
djela, na žalost, nisu naišla na zasluženu recepciju.
 OSEBUJNI POETSKI GLAS

Bruno Čalić: BESIDE, DHK Rijeka - Graftrade, Rijeka, 2000.

Bruno Čalić je rođen 1947. godine u Marčani u Istri gdje je završio

osnovnu školu. Upisuje studij Strojarstva i brodogradnje, smjer
Brodogradnja u Zagrebu. Do 1990. je radio u "Brodoprojektu" u
Rijeci kao projektant vojnih podmornica i rukovoditelj odjela
"Projekt specijalnih objekata". Nakon toga je zaposlen u Zavodu za
brodogradnju i inženjerstvo morske tehnologije Tehničkog fakulteta
Sveučilišta u Rijeci. Doktorat u polju brodogradnje stječe na
Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci 1994. godine. Intenzivno
se bavi izumiteljstvom i razvojem novih proizvoda temeljenih
prvenstveno na vlastitim izumima. Dobitnik je niza inozemnih i
domaćih priznanja za vlastite izume te nove projekte sustava u
podmorju.
Čalić se pjesništvom počeo baviti nedavno. Ciklus pjesama je
objavio u časopisu "Književna Rijeka". Ovo mu je prva knjiga.
Izišla je kao prva knjiga u novopokrenutoj biblioteci Ogranka
Društva hrvatskih književnika koju uređuje Damir Sirnik.
Zbirka pjesama Brune Čalića sastoji se iz tri ciklusa. Prvi i
najobimniji ciklus ima za naslov "Moje ditinjstvo" a podnaslov mu
je "Z Marčanom po svitu". Ciklus započinje uvodnom pjesmom koja ima
naslov kao i cijela zbirka – "Beside" (Riječi) i možemo je
prihvatiti kao svojevrsni poetski predgovor cijeloj zbirci. Pjesnik
kaže kako je malo riječi koristio, a još manje shvaćao one koje je
koristio. I na kraju: "To je moje ditinjstvo,/to su sve moje
beside."
Poetski izričaj Brune Čalića vrlo je blizak proznom. Tako bi se
pjesme iz ovog ciklusa mogle pretočiti u proznu formu i tako
okarakterizarati kao doživljaji jednog dječaka iz Marčane napisani
čakavskim dijalektkom i to specifičnom onim koji se upotrebljava u
tom podneblju. Karakteristična je u tom pogledu pjesma "Zec, brek i
dite" (Zec, pas i dijete). Neke pjesme su dugačke (Crikva i olovo,
Karamele…) i čitatelj će se možda zapitati čita li priču ili
pjesmu. Ako želimo uspoređivati pjesme iz ovog ciklusa najprije bi
mogli pomisliti na Tadijanovićeve pjesme u kojima govori o svom
slavonskom djetinjstvu. Znakovito je da Čalić koristi svu
interpunkciju koja je uobičajena za prozu.
U neke pjesme (primjerice – "Karamele") Ćalić vješto ubacuje
dijalog. Pjesma "Lace" (Skup zamki u obliku lasa) se sastoji od
niza dijaloga.
Dječak, odnosno sam pjesnik, koji promatra svijet iz svog
dječjeg kuta najviše je vezan za životinje. Osim, dakako, domaćih,
(u pjesmi "Klempave uši" riječ je o jednoj tovarici, odnosno
magarici) i za divlje i to posebice ptice. Vrane se spominju u
istoimenoj pjesmi te u izvrsnoj pjesmi "Vrana bez repa". Dječak se
svima hvali kako je vrani koju je u rukama držao otpao rep dok ju
je hvatao i dokaz je tome vrana bez repa u što se svi mogu
uvjeriti. Završna strofa iz ove pjesme otisnuta je čak na
naslovnici ove zbirke: "Vrane i danas zgor sela lete,/sve repe
imaju,/moje vrane više ni!/Rep njoj je jopet uresa, sigurno,/i ja
više ninemu ne govorin:/To, to je moja vrana,/tu san u rukah ima."
Osim vrana u dvjema pjesmama (Žetva i "Gardelinka" se govori i
o gardelinima odnosno češljugarima (konopljarke ili štiglići).
Zatim se ptice spominju u pjesmi "Frakoči. U "Besidariju"
(Rječniku) na kraju ove knjige saznat ćemo da je riječ o vrsti
"šarenih relativno velikih ptica koje se ružno glasaju". U pjesmi
"Kosiči" spominje se "gnjizdo" s malim kosovima.
 U kratkom ciklusu "Da ni jubavi!" nalaze se ljubavne pjesme.
Ovdje Čalić dokazuje kako može pisati i stihove koji se više
doimaju poetskim. Za razliku od prvog ciklusa ovdje su uglavnom
uvrštene poetske minijature. U neke pjesme također su umetnuti
dijalozi ("Se domišljaš, "Žena"…). Ponegdje je Čalić odviše
patetičan. Primjerice u pjemsi "Ti i ja". Ali znade biti i ironičan
čak slon crnom humoru – u pjesmi "Ćeš moči zdurati".
U trećem i zadnjem ciklusu "Zmišane" (pomiješane) također su
pretežito zastupljene poetske minijature. Čalić nas ovdje ugodno
iznenađuje svojim smislom za humor. Izvrsna je u tom pogledu
minijatura "Bez veze", svojevrsni aforizam u stihovima. Humor zrači
i iz dviju "psećih" pjesama – "Razlajani" i "Pas mater". Ili
primjerice u pjesmi Zašto je zgubija lase" koja je ustvari
humoreska ispričana u stihovima. Kao u pjesmi "Bez veze" i u
pjesmama "Mi – Vi – Mi – Vi" i "Kocka" Čalić se vješto poigrava
riječima.
Pjesnik Bruno Čalić se u poeziji javio relativno kasno
zaobišavši uobičajene godine poetskog sazrijevanja. Njegova prva
zbirka nimalo se ne doima početnički i upozorava na osebujan
poetski glas koja bi nam mogao i nadalje priređivati ugodna poetska
iznenađenja.
Ova izvrsno grafički i likovno opremljena knjiga ilustrirana je
starim fotografijama Čalićeve rodne Marčane.
 DA POEZIJA PONOVNO STEKNE SVOJU HIMNIČNOST

Igor Večerina: DVOJINA, Adamić, Rijeka, 2000.

Nova Večerinina zbirka pjesama izišla je kao bibliofilsko izdanje u

kožnom uvezu u "333 bibliofilska primjerka plus 20 autorskih
primjeraka". Ovo bi čitatelja moglo začuditi jer nije riječ o nekoj
ekskluzivističkoj niti hermetičnoj poeziji namijenjenoj probranom
čitateljskom krugu. Naprotiv, u svom nadahnutom pogovoru
naslovljenom kao "Put jednog groovera" Borivoj Radaković s pravom
tvrdi kako Večerina "uzgaja osoben poetski izraz koji malo gdje ima
uzora, a rođen je vjerojatno iz "grube prakse" živog obraćanja
neposrednom recepijentu - slušatelju više nego čitatelju." Tađer
Radaković kaže kako "večerina nastupa svugdje gdje se može
nastupati – od krčme do kazališta (…)". Njegova komunikativna ali
ne i profana poezija bliža je pjesništvu koje se stvaralo
sedamdesetih godina kada se poezija i u nas više čitala a pogotovo
više slušala u živo ili čak kao zvučni zapis s ploča. Možda bi čak
i danas stihove iz knjige "Dvojina" mogao predstaviti neki
nadahnuti interpretator poput Rade Šerbedžije koji je govorio
dojmljive pjesme Arsena Dedića. Ili bi sam Večerina poput Dedića,
Jevtušenka ili Okudžave mogao recitirati svoje dopadljive stihove.
U predgovoru ovoj knjizi također Borivoja Radakovića saznajemo i
podatak kako Večerina "prvi je u nas snimio audio knjigu (…) jer
želi da poezija ponovno stekne svoju himničnost (…) izravnim, full-
kontaktom (…).
Na sedamdesete godine (na "proleterske", ne samo ruske
pjesnike, doduše u ironičnom tonu) nas podsjećaju i danas
neuobičajeno spominjanje radnika: "Sindikati dima i magle već su
stigli" te "Radnici rastavljaju pozornicu i grade se tribine oko
grada".
Poema "Dvojina" svojevrsni je riječki "Canto General" (Sveopći
spjev) na tragu Pabla Nerude ali i Whitmana. Večrina spominje
ekvator, Atlantik te New York, Bosnu, Veneciju… Kaže: "Cesta je
obišla Zemlju, tahometri usklađeni".
Katkad nam Večerina podastire nadrealističke slike:
"(…) Slobodo, zauzmi mi srce dijelom noći,/postavi se negdje
na skrovitom placebu jetre". Blizak su mu je i Eliot te Celan.
Knjiga "Dvojina" ustvari je poema iskazana u prvom licu i
ljubavne je tematike. Večerinin je poetski izričaj blizak proznom
no nije pred nama kako u pogovoru kaže Radaković "sladunjava
ljubavna patnja iz pijane gostionice." Zamjetljiva je sklonost
narativizaciji ali uz uspješne lirske uzlete: "Bile smo sjene i
bile smo pjesme/ Bile su i one, lijepe laži,/one dosanjane priče/ i
bili smo što smo već bili/ no još smo nešto više/ što bi htjeli
biti (…)"
Ova poema ima podnaslov "Svećenik žudnje". U njoj su i ovi
stihovi:
"znat ću da svećenik je dok je žudnja/I da ljubav je kad ne
kontroliraš".
Uočljivo je insistiranje na erotičnom koje proizlazi već iz
naslova cijele poeme. Dva puta spomenuta sintagma "pijesak jezika"
nadovezuje se na "meke usne" i "jezikom u usta". Sjetimo se izvrsne
erotske poeme "Mamuza za njene sapi" srpskog pjesnika Milana
Komnenića.
Riječ dvoje i njezine izvedenice "dvojina". Sam pjesnik u
napomeni na kraju knjige kaže kako je "između neba i zemlje
pronašao gramatiku svojih žudnji i ushita – dvojina me opisala
bliže od imena." Sjetimo se zbirke pjesama Vesne Krmpotić "Jednina
i dvojina" (1982.).
Poema "Dvojina", kao poetsko osvježenje u hrvatskom pjesništvu
s kraja prošlog stoljeća zasigurno nas neće ostaviti ravnodušnim.
 POETSKA PROMIŠLJANJA

Alessandro Damiani: NOTE DI VIAGGIO/ PUTNE BILJEŠKE, prevela

Margherita Gilić, DHK – Ogranak u Rijeci, Rijeka/Fiume, 2001.

Alessandro Damiani (Sant'Andrea Calabria, Italija 1928.) se

nastanio u Rijeci 1948. Deset godina kasnije otišao je u Rim da bi
se od 1965. trajno nastanio u Rijeci. Do sada je objavio tri
romana, šest drama, više zbirki pjesama i eseja te veliki broj
novinskih tekstova vezanih za kulturu. Na žalost tek manji dio
Damianijevog književnog opusa je preveden na hrvatski jezik.
Naslov ove zbirke pjesama (objavljena u biblioteci "Suvremena
književna obzorja" koju uređuje Damir Sirnik) je istodobno i naslov
trećeg ciklusa u njoj. Ali pred nama nisu Damianijevi poetski
putopisi već svojevrsne poetske zabilješke koje je ovaj iskusni
pisac vodio u na marginama svog životnog puta. A Damiani je doista
imao što na tim putu zabilježiti i, što je još važnije, znao je to
zabilježiti jako dobro.
Prvi ciklus nosi naslov "Ex ponto". Prvi stih znakovito i
započinje: "Egzil je moj izbor". Na njega se nadovezuju prva dva
stiha naredne pjesme: "Egzil nit je zlatan/niti neznan." Inače niti
jedna pjesma u ovoj zbirci nije naslovljena i ciklusi u njoj se
doimaju kao poetski nizovi ili poeme. Također možemo promatrati ove
pjesme i kao niz pisama ili izvještaja ili kao "zanemarive novosti/
iz zemlje mog odabira,/zemlje ispaćene i opore/ u svome upornom
htijenju." Damiani je rođen u Italiji ali je odlučio živjeti u
Hrvatskoj za razliku od, primjerice, Fulvija Tomizze, kojeg
spominje u ovoj pjesmi, a koji je načinio obratan put. Osim Tomizze
Damiani u narednoj pjesmi iz ovog ciklusa spominje i svoga poetskog
uzora i to tako što: "Lutajući mislima svojim/gledam unatrag/da
dogledam hod svoj/započet na tragu mila Leopardija."
U pjesmi koja započinje stihom "Ona djeca iz Černobilja"
Damiani je zapitan nad sadašnjošću ali i nad "budućnosti dalekoj"
(…) svijet će propasti,/tako kako i započe/ u ne toli davnoj
prošlosti."
Damiani ostaje zapitan o sudbini svijeta i u drugom ciklusu ove
zbirke "Lirika sutona" u kojem ispisuje dojmljive poetske
refleksije o svijetu "nakon kolapsa ideologija/ što rađahu snove i
ruševine".
U jednoj pjesmi iz ovog ciklusa Damiani se poput Kranjčevićevog
Zadnjeg Adama ispisuje upitnik nakon zadnjeg stiha: "Gdje li je
istina?" Pred nama su mračni ali sugestivni stihovi svojevrsnog
poetskog pandana jednog Heraklita.
Uzdignuvši se i u kozmičke visine gdje su "virovi galaksija u
bijegu" i "u uzaludnom traganju za Bogom" Damiani slijedi trag
maestralnog Šopa posebice.
U trećem, naslovnom, ciklusu, Damiani piše kako je otkrio
"zaludnost putovanja". On želi "više svjetla za svoje dane (…) više
glazbe za svoj duh". Također se osvrće na svoje djelo – "Gradio sam
riječima/tvrdim, oporim, blagim". Uz to i šalje "poruku dobrih
želja".
U predgovoru ovoj knjizi Stanislav Gilić ispravno zaključuje
kako su Damianijevi stihovi "začuđujuće jednostavnosti", ali ne
možemo istovremeno računati i na "njihovu laku recepciju" jer oni
doista traže "pribrana i pomna čitatelja". Ali napor uložen u ova
poetska promišljanja zasigurno će se višestruko isplatiti.
 BREHMOVSKA POETSKA JEZGRA

Zoran Kršul: JUTARNJA TJELOVJEŽBA, DHK – Ogranak u Rijeci -

Graftrade, Rijeka, 2001.

Zoran Kršul (Rijeka, 1955.) osebujna je i vrlo zanimljiva pojava

unutar suvremenog hrvatskog pjesništva. Kršul je od izlaska njegove
prve zbirke "Dodirnuti prstom" (1980.) objavio još tri te zbirku
izabranih pjesama pod naslovom "Vrijeme koje ti je potrebno da
skončaš" (2000.). Osim poezijom Kršul se niz godina uspješno bavi i
književnom kritikom posebice se osvrćući na suvremenu hrvatsku
poeziju.
Kako kaže u svojoj recenziji dr. Milorad Stojević nova se
Kršulova zbirka pjesama "Jutarnja tjelovježba" (objavljena u
biblioteci Suvremena književna obzorja" riječkog Ogranka DHK koju
uređuje Damir Sirnik) "na mnogim razinama oslanja na koncepcijske
zamisli prijašnjih zbirki, ali jednako tako gdjekad i viševrsno
odstupa od njih, kadšto i radikalno." A odlike Kršulova pjesništva
su refleksivnost, izričaj blizak prozi (primjerice duža pjesma,
poput većine u ovoj zbirci, "Radostan detalj" lako bi se mogla
preraditi u priču) sklonost crnom humoru, ironiji, paradoksu,
poigravanju riječima… Kršulu je vrlo blizak rumunjski pjesnik
Nikita Stanescu. U pjesmi "Vječita priča" Kršul čak preuzima neke
motive iz Stanescuove pjesme "Razmišljanje zlog snivača". Od
hrvatskih pjesnika Kršulu su bliski Šop, Šoljan i Maleš.
 U prvom ciklusu pod naslovom "Vježbenka" Kršul nam podastire
svojevrsnu "životinjsku farmu". Glagol "sličiti" se javlja u više
pjesama ovog ciklusa u vidu komparacije čovjeka i pojedine
životinje. Ne bez razloga jedna pjesma u ovom ciklusu ima naslov
"Basna 1. (o dostojanstvu)". Pjesma "Priča" govori pak o vuku i
ovci.
Drugi, najbolji i udarni, ciklus ove zbirke, izravni nastavak
prvog, nosi naslov "Kontekst ptice". Ne bez razloga i na naslovnici
ove knjige vidjet ćemo jato ptica. Posrijedi je vrlo zanimljiv niz
pjesama od kojih su neke sličnoga naslova samo različito numerirane
(primjerice – "Lekcija iz ptice (br.6)". Kršul ovdje u formi
zanimljivih (platonovskih odnosno sokratovskih) dijaloga, mogli bi
reći, učenika i učitelja raspravlja o pticama (ima oči…perje, dvije
noge/ima šuplje kosti, krila/i ima sjenu -). Posebice je ovdje
zanimljiva pjesma "Mrtve ptice" te njezin "nastavak" – "Mrtve ptice
(noću)".
Motiv tjelovježbe iz naslova Kršulove zbirke javlja se u pjesmi
"Mrtve ptice (noću)". Riječ "tjelovježba" u kontekstu ove knjige se
može različito tumačiti ali će čitatelj najprije pomisliti na
ptičji let.
Logičan nastavak ovog je naredni ciklus pod naslovom "Dijalozi
na mjesečini". Motiv ptice se ponovno spominje u pjesmi "Anđeo
čuvar". U pjesmi "Fuga za violinu i orkestar (d-mol)" ispod naslova
stoji: (mrtvoj ptici posvećeno). Tu je i pjesma "Lekcija iz ribe"
koja zatvara Kršulovu brehmovsku poetsku jezgru u ovoj knjizi.
U prilogu ove knjige nalazi se niz dijagrama od kojih svaki ima
svoje simboličko značenje navedeno u dodatku te komentirano u
tekstu "Bilješke" na kraju knjige.
Kršulove pjesme su čitljive ali nije to poezija namijenjena
širem čitateljskom krugu. Zahtjevniji čitatelj koji uzme u ruku ovu
knjigu zasigurno neće na kraju zažaliti zbog toga.
 BODULIJADA

Nikola Kraljić: KAŠKINO ZOBO, DHK – ogranak u Rijeci & Vitagraf,

Rijeka, 2001.

Kao šesta knjiga u biblioteci "Suvremena književna obzorja"

(uređuje Damir Sirnik) objavljena je dvadeset i peta po redu,
zbirka pjesama istaknutog riječkog književnika Nikole Kraljića
(Omišalj na otoku Krku, 1930.). Kraljić je uvršten u više
antologija, primjerice u "Antologiju čakavskog pjesništva XX.
stoljeća koju je sastavio dr. Milorad Stojević. Knjiga u kojoj je
izbor njegovog čakavskog pjesništva pod naslovom "Ćapivanje kanta"
objavljena je 1984., a odabir iz cjelokupnog poetskog opusa pod
naslovom "Izabrane pjesme" izišao je 1995. godine. Kraljić dobitnik
je više nagrada od kojih treba izdvojiti nagradu "Visoka žuta žita"
za trajan doprinos hrvatskoj književnosti. Također prevodi poeziju
s talijanskog i engleskog jezika.
U novoj zbirci "Kaškino zobo" (autor na početku pojašnjava da
je kaška zmija, zobo jelo koje se zoblje, a kao sintagma se odnosi
na jednu primorsku biljku) ispisuje većim dijelom poeziju na
standardnom hrvatskom književnom jeziku mada je veći dio njegovog
poetskog opusa ispisan čakavicom. Tek nekoliko čakavskih pjesama
uvršteno je u ovu knjigu. Zanimljivo je kako Kraljić u pojedine
pjesme pisane na standardu vješto ubacuje čakavicu.
Kraljić u svoju zbirku pjesama ubacuje i ciklus pjesama u prozi
"Drugi san".
U cijelom Kraljićevom poetskom opusu preovlađuju primorski
motivi. S obzirom na toponime vezane uz njegovo rodno mjesto
Omišalj i cijeli otok Krk. Kraljić u ovoj zbirci ispisuje nekoliko
zanimljivih pjesama o svojim otočanima, odnosno bodulima.
Primjerice u pjesmi u prozi "Va Ameriku ću poć" tretira problem
iseljeništva. Isti motiv obrađuje u još dvije pjesme u ovoj zbirci.
Ne čudi što se u ovoj zbirci često spominju ribe. Primjerice u
pjesmi u prozi "Drugi san" te u pjesmi "Večera" gdje Kraljić umeće
kinesku poslovicu: "Ako želite biti cijeli život sretni, onda
lovite ribu."
Više pjesama u ovoj zbirci mogli bi nazvati ljubavnim.
Primjerice pjesma "Omnis amans amens ča bi reć" koja započinje
stihom "Svi su zajubljeni ludi". Nekoliko pjesama ove zbirke sadrži
u sebi zamjetljiv erotski naboj. Primjerice u pjesmi "Vrtovi (IV):
kad ima lipe boki/a niki ne vidi da ima lipe boki.
Kraljić se počesto znade poigravati riječima. Vidljivo je to
već iz naslova jednog ciklusa odnosno pjesme
"Srp srpanj uštap kolovoz".
Nova Kraljićeva zbirka logično se nadovezuje na prethodne. U
zbirci "Versi od mnozijeh milosti" Kraljić je bio uvrstio ciklus o
bodulskim vrtovima. Kraljić će se vrtovima vratiti u nekoliko
pjesama ove zbirke. On posvećuje naročitu pozornost povrću: "daj mi
šparogu celer/metvicu i ružu rosa".
Moderno ali komunikativno i duhovito pisana nova zbirka Nikole
Kraljića reprezentativno predstavlja nam ovog zanimljivog pjesnika
koji je u stanju uvijek iznova zainteresirati i zaintrigirati svoje
čitatelje. Njegova nova zbirka pjesama se ne nameće samo svojom
raznolikošću već i kvalitetom. Kraljić se odavno dokazao kao
majstor versa i u stanju je u svakoj novoj zbirci ponuditi više
antologijskih pjesama.
 POETSKO- ROMANESKNI MOZAIK

Vera Šoić Katalinić: VINOGRADI, Adamić, Rijeka, 2001.

Vera Šoić Katalinić je rođena 1949. godine u Krasici nedaleko od

Rijeke. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila je zbirku "Mornarske
pjesme" 1982. godine. Za drugu zbirku "Na barki od srebra",
napisanu na čakavici, dobila je prvu nagradu "Drago Gervais" u
Rijeci 1997. godine.
"Vinogradi" je prvi roman Vere Šoić Katalinić. riječ je o
zgusnutoj poetskoj prozi fragmentarno pisanoj. Ovaj roman sastoji
se od velikog broja kratkih poglavlja koja zajedno čine zanimljivi
poetsko-romaneskni mozaik. Pojedina poglavlja istrgnuta iz cjelina
doimala bi se kao izvrsno pisane pjesme u prozi.
Otkud naslov "Vinogradi" ovom romanu? Na jednom mjestu spominje
se mjesto Prezidi kod Bakra (na naslovnici ove knjige nalazi se
fotografija Bakarskog zaljeva koje se spominje u ovom romanu) "na
ovim strmim padinama koje se spuštaju prema moru". Danas je to "tek
kamen do kamena, zid do zida, razvalina (…) nitko neće ni znati da
su nekad ovdje bili vinogradi." Autorica se često vraća u prošlost
Kvarnera, posebice u vrijeme talijanske okupacije u drugom
svjetskom ratu. Ali piše i o događajima u Domovinskom ratu na
području Slavonije i drugih ratom zahvaćenim dijelovima Hrvatske.
Nižu se potresne slike u kojima je riječ o ubijanjima, spaljivanju
hrvatskih mjesta, progonima stanovništva.
Ovaj roman je oda "beskrajnom plavom moru". Sjajni su u njemu
opisi primorskih pejzaža, svojevrsni literarni akvareli.
Primjerice: "A dolje su studeni izvori, dolje su virovi, busenje
petrovca i čempresi koji snuju svoje visoke vazdazelene snove u
noćima kad bura zvijezde nebom rastjeruje."
U romanu "Vinogradi" nema glavnog lika niti likova u onom
smislu riječi kako su nam znani iz teorije književnosti. Tek se
javljaju neki skicirani epizodni likovi kao što je bezimeni slikar,
Petar, Antonija F., Olga Ilić, Vlado Petrović, Hana…
Vera Šoić Katalinić vrtoglavo smješta radnju svoga romana
diljem našeg planeta, u Montreal, Vukovar, Beograd, Veneciju,
Samarkand, Vukovar… Dakako i u Kvarner, primjerice u zaselak Šoići
u Kostreni.
Zanimljivo je kako autorica u svoj roman vješto ubacuje
dijaloge pisane onako kako se u pojedinim mjestima radnje govori –
na primorskoj čakavici, srpskom jeziku, engleskom, talijanskom,
španjolskom…
Postmodernistički pisan u tipičnoj maniri poigravanja
fragmentima ovaj roman ipak se čita bez napora. No treba upozoriti
kako je riječ o suptilno pisanoj prozi koja nas tjera na
razmišljanje i čije se poruke ne mogu iscrpiti samo jednim
čitanjem. Vera Šoić Katalinić se često vraća u prošlost ali nas
nuka da itekako razmišljamo o sadašnjoj hrvatskoj stvarnosti.
Ovaj vrlo zanimljiv roman predstavlja pravo literarno
osvježenje jedne pjesnikinje koja se uspješno okušala u prozi. Kao
takav on svakako zavrjeđuje pozornost šireg kruga čitatelja i
kritičara.
 PJESNIK SVOME GRADU

Damir Sirnik: KAKO PJEVATI GRAD, tekstovi za lakovjerne i one koji

to nisu, DHK – Ogranak u Rijeci – Graftrade, Rijeka, 2001.

Istaknuti riječki pjesnik Damir Sirnik (Rijeka, 1949.) je objavio

do sada četiri zbirke pjesama te je uvršten u "Antologiju čakavskog
pjesništva XX. stoljeća" dr. Milorada Stojevića. Dobitnik je niza
književnih nagrada.
Novu zbirku pjesama "Kako pjevati grad" Sirnik je ispisao na
hrvatskom književnom standardu. Naslov ove zbirke, kako u
njezinoj recenziji napominje dr. Milorad Stojević, "parafraza je
naslova knjige Radmile Matejčić "Kako čitati grad", no sa svojim
strukturnim i tematskim otklonima od navedenog naslova." Radmilu
Matejčić Sirnik spominje u pjesmi "Jedno od čitanja grada". U njoj
kaže kako "okušavam učitati ovaj grad (…)/kao što se drugi gradovi
iščitavaju". Sirnik dakako misli na svoj grad, na Rijeku. Na ovu se
nadovezuju i pjesme "Kako šutnjom opjevati grad" i "Mali razgovor
sa gradom". Tako se u Sirnikovim pjesmama opjevaju značajni riječki
toponimi: Trsat, Dolac, Stari grad, Rječina, Fiumara zatim
Guvernerova palača, Korzo, Riječka luka… Sirnik opisuje kako njegov
grad diše, opisuje njegove stanovnike danju "u stampedu" (znakovit
je naslov jedne pjesme – "Homage gomili") ili noću kad je "poput
krijesnice u ljubavnom zanosu". Iz samih naslova pojedinih pjesama
je vidljivo o čemu se u njima govori: "Gradske autobusne linije",
"Pjesma svirača violine u HNK – I. P. Zajca"… Nitko nije od
riječkih pjesnika u toj mjeri obuhvatio svojim stihovima svoj grad
kao Damir Sirnik. Njegova zbirka "Kako pjevati grad" svojevrsni je
pandan "Sarajevskoj zbirci" Abdulaha Sidrana.
Većina pjesama u ovoj zbirci napisana je slobodnim stihom. U
nekolicini pjesama se Sirnik poigrava rimom. Pjesma "Dvojba"
ciklusa "Ornitološki i drugi zapisi" je napisana u sonetnoj formi.
U njoj se nalazi stih "Kako opjevati grad". Jezik je pjesnikovo
oruđe i Sirnik njime vrlo vješto vlada.
U drugom ciklusu Sirnik je ubacio nekoliko dopadljivih pjesama
u prozi. Za pohvalu je i to što Sirnik ne bježi od stvarnosti
ispisujući tjeskobne verse. Kao i u prvom ciklusu i ovdje možemo
pročitati nekoliko pjesama takozvane socijalne tematike. Tako u
pjesmi "Ispovijed" Sirnik govori o životu jednog riječkog
umirovljenika.
Vrlo je zanimljiva je pjesma "EL NINO u Rijeci na 19. 1. 1998."
i njezin svojevrsni nastavak "EL NINO ponovno u Rijeci". Ovdje
Sirnik pokazuje svoj smisao za humor tako riijedak u hrvatskoj
poeziji. On se znade našaliti i na svoj račun: "Gradski oci su
sutradan izjavili za dnevnu/ tiskovinu da je El Nino elementarna
nepogoda,/isto kao što sam i ja…"
Sirnikova poezija je izvrstan spoj tradicionalnog i modernog.
Istovremeno Sirnikove se pjesme mogu okarakterizirati i kao
komunikativne.
Zbirka pjesama "Kako pjevati grad" svakako je korak dalje u
afirmaciji ovog značajnog hrvatskog pjesnika.
 U PLAVOM OZRAČJU

Diana Rosandić: CIRKUS PLAVE PTICE, DHK, Ogranak u Rijeci -

Vitagraf, Rijeka, 2001.

Diana Rosandić (Rijeka, 1964.) je objavila je zbirke "Kamen

pjesnika" (1994.) i "Svjedok i raskrižje", (1997.) Za roman
"Lanterna" dobila je prvu nagradu "Drago Gervais" u Rijeci 1995.
godine. Potom je uslijedio roman "Puži slobodo" (1996.).
"Cirkus plave ptice" ima za podnaslov "Roman u dvije boje".
Svako drugo poglavlje u ovoj knjizi otisnuto je u plavoj boji. Pred
nama se naizmjenično smjenjuju ispovijedi dva muškarca – Mislava i
Vanje. Mislav je bogataš i ratni profiter a Vanja novinar i
dragovoljac Domovinskog rata. Grafički je autorici i bio cilj
istaći različnost njih dvojice. Sjetimo se kako je sličnu zamisao
imao William Falkner u svom znamenitom romanu struje svijesti "Krik
i bijes" (1929) ali je to u ono vrijeme bilo tehnički neizvodivo.
Rosandićeva je u prethodnim romanima bila sklona simbolizmu a ovdje
je to i više došlo do izražaja i to posebice u isticanju simbolike
plave boje. Dakako da ćemo se podsjetiti drame "Plava ptica"
belgijskog simbolista Mauricea Meterlincka.
Ono što povezuje Mislava i Vanju je ljubav prema lijepoj
Ciganki Rushidi. Bolje reći povezivala ih je jer roman počinje
Rushidinim sprovodom a Mislav i Vanja se u svojim ispovijestima
vraćaju u prošlost.
Svijet junaka romana "Cirkus plave ptice" počesto dobija
fantastične obrise. Sklonost bajkovitom Diane Rosandić uočena je i
u romanu "Lanterna" a još više u "Puži slobodo". Cirkus iz naslova
dobija mitske dimenzije. Zamjetljivi su i elementi ezoteričnog,
primjerice u liku proročice Grossote. Toponimi u romanu su
izmišljeni ali je očita asocijacija u nazivima Rivera i Fumara na
Rijeku. Više od prethodnih romana Rosandićeva posvećuje pozornost i
socijalnoj dimenziji i na provokativan način progovara o hrvatskoj
suvremenoj zbilji ali pri tome ne podilazeći čitateljstvu ispravno
svjesna kako nije važno o čemu se piše već kao se piše.
Roman "Cirkus plave pice" sazdan je iz samih antagonizama. Pred
nama je neobičan spoj fantastičnog i realnog, mitskog i stvarnog,
cirkuskog i političkog… Ovaj težak zadatak, teži no što je imala u
prethodna dva romana Diana Rosandić je uspješno riješila
podastirući nam zanimljiv, čitljivi i provokativan roman. Za
razliku od prethodna dva njezina romana treći je manje dinamičan.
Dijaloga u njemu je manje. Za razliku od postmodernistički
intonirane "Lanterne" on nije pisan fragmentarno. No zato je
slojevitije i zrelije napisan. Autorica velik pozornost posvećuje
detalju, stil joj je kao i u prethodna dva romana slikovit i
poetičan.
Osim već spomenutog Williama Falknera Diani Rosandić su bliski
i drugi autori pravca struje svijesti – James Joyce, Wirginia Woolf
te Hermann Broch i John Dos Passos. Osim modernih klasika i oni
stariji poput Victora Hugoa. Tako Vanja u jednom svom "plavom"
poglavlju kaže za Ciganku Rushidu odnosno Idu da je "moja garava
Esmeralda" aludirajući na lik iz romana "Zvonar crkve Notre Dame".
Neobičan ne samo za hrvatske prilike roman "Cirkus plave ptice"
Diane Rosandić ukazuje nam na jedan osobeni rukopis koji svakako
zaslužuje pozornost i izvan riječkog književnog kruga. Njegova
suptilnost i slojevitost svakako se ne mogu iscrpiti prvim
čitanjem.
 POETSKI ANGAŽMAN

Andrija Vučemil: GLAS (NA) GLAS ZA GLAS, Graftrade - Riječki

nakladni zavod, Rijeka, 2001.

Andrija Vučemil (Oplećani na Duvanjskom Polju, 1939.) se školovao u

Tomislavgradu, Bolu na Braču, Imotskom, Zagrebu, Ljubljani i
Rijeci. Nakon šestogodišnje robije (pet godina na Golom otoku) i
svršetka studija radio u Rijeci kao kazališni redatelj, bio
socijalni radnik, profesionalni književnik a 1993. pokreće
izdavačku kuću Riječki nakladni zavod.
S fra Ferom Vlašićem 1971. godine pokreće list "Naša
ognjišta". Godine 1990. aktivno se uključuje u rad Hrvatskog
društva političkih zatvorenika. Član je uredništva glasila
"Politički zatvorenik" a od 1996. glavni i odgovorni urednik. U
proljeće 1996. pokreće kao predsjednik Ogranka DHK u Rijeci časopis
za književnost i prosudbe o književnosti "Književna Rijeka" kojem
je do 2000. godine bio glavni urednik.
Vučemil je jedan od onih hrvatskih pisaca koji nije mogao a
niti htio objavljivati pod komunističkim režimom. Nakon prve zbirke
pjesama "Na smrt naslonjen" (Matica hrvatska Rijeka, 1969.) ne
smije javno djelovati pod pravim imenom pa u Pionirskom kazalištu
radi pod pseudonimom Ante Majin i objavljuje pjesme pod imenom
Bogumil Ljubiša.
Nakon prve je Vučemil objavio još pet zbirki pjesama:
"Duvanjska rapsodija" (Matica hrvatska, Zagreb, 1990), "Kad kažem
riječ govorim o ljubavi" (Tiskara Rijeka, 1992.) te "U ovim
riječima" (1995.), "Susreti na Duvanjskom polju" (1996.) i "Riči s
ruba vrimena" (1999.) kojih je izdavač Riječki nakladni zavod.
Također je Vučemil objavio dvije knjige razgovora s uglednim
javnim djelatnicima ("Što su mi rekli I.", 1998. i II. dio, 2000.)
te knjigu svojih intervjua "Nakon šutnje" (Rijeka, 1999.).
Kako u svojoj recenziji kaže urednik ove zbirke dr. Milorad
Stojević pred nama je zbirka koja se "znatno razlikuje od
prijašnjih". U prvom redu "ta je knjiga izravnije otvorena
stvarnosnim temama, od onih najintimnijih do općih društvenih (…)."
Stojević je sasvim u pravu. Ipak neke dodirne točke nove
Vučemilove zbirke s prethodnim, dakako, postoje. Pojedini stihovi
ove zbirke podsjetit će nas na naslove prethodnih. Tako drugi u
sonetnom vijencu iz prvog ciklusa započinje stihom "Na samome rubu
naslonjene riječi". Ovo će nas podsjetiti na naslov prve Vučemilove
zbirke "Na smrt naslonjen", na naslov zbirke "Kad kažem riječ
govorim o ljubavi" i "Riči s ruba vrimena". A riječ RIJEČ u novoj
zbirci kao i u cijelom Vučemilovom opusu ima istaknuto mjesto. U
novoj zbirci je to posebice izraženo u trećem ciklusu. Tako se u
pjesmi "Prevedi me žedna preko vode" nalazi i stih: "… zato ti
govorim ove riječi". U pjesmi "Notturno II." bilježimo i ove
stihove: "da se napokon oslobodim/ bremena riječi koje me pritišću/
neizgovorene" (pomislit ćemo kako se u zadnjih dvanaest godina
Vučemil upravo stvarao i objavljivao u toj nakani). U pjesmi
"Razmaknuta obzorja" možemo čitati i stihove: "A riječ
plovi,/izgovorena ili tek prišapnuta". Itd.
U ovom ciklusu moramo obratiti pozornost i na riječ "susret".
U pjesmi "Notturno II." nalazi se i stih "ako se susret zaista ne
osusreti". Ili u pjesmi "Vrijeme za pjesmu I.": "i nadahnuća za
susrete/ u ljubavi". Obratimo pozornost i na stihove u pjesmi
"Razmaknuta obzorja": "i zasjat će djelić novog obzorja/ u srcu
otvorenom za susrete/ na Polju koje ustrajno pokušavaju/ pretvorit
u pojilište nesporazuma." Dakako da će nas ovo podsjetiti na
Vučemilovu zbirku "Susreti na Duvanjskom polju".
 Prvi ciklus ove knjige "Sonetni glas (na)glas" (riječ je o
sonetnom vijencu) započinje "Početnim sonetom ovog malog kruga" a
završava "Završnim sonetom ovoga malog kruga". Zanimljiv je
podatak kako je ovaj sonetni vijenac započet "na Golom otoku o
Uskrsu 1962." a dovršen "u Rijeci, na Svi svete 2000.". Zamjetljive
su i ovdje asocijacije. Tako nas u VII. sonetu stih "Ne dam
izdajniku da Ti ime briše" podsjećaju na Matošev sonet "1909." i
stihove "Jer Hrvatsku mi moju objesiše,/ Ko lopova dok njeno ime
briše."
Stih iz VIII. soneta "U strašnome času kada vrijeme stoji"
podsjećaju nas na naslov antologije "U ovom strašnom času", na
pjesmu (…) i, nadasve na Domovinski rat u Hrvatskoj.
U ciklusu "Glas za susret" naići ćemo na stih "spušteni
zastori, trepavice" koji će nas podsjetiti na poeta i satirika
Kranjčevića i njegovu pjesmu "iza spuštenih trepavica".
Zamjetljiva je u ovom sonetnom vijencu uporaba riječi "novo".
Tako je u V. sonetu stih: "Da je naša sreća u novome Sutra" u VI. –
"Da se nova zora zaista zamliječi". U VIII. "Pa će mjesta biti
riječi posve novoj". XV. sonet započinje stihom: "U novom životu
bit će carstvo nade".
Naslov ovog ciklusa kao i cijele Vučemilove zbirke naći ćemo u
XIII. sonetu i to u stihu: "Glas (na)glas vičem pred kipom idola".
Zanimljiv je i XI. Vučemilov sonet o sonetima:
(…) Ni ovi soneti/ Ne će znati nikad zašto su se pleli/ U
vremena ova a izvan pameti."
Vučemilova poema "Fuga Vukovariana" napisana je "U spomen
Paulu CELANU, pjesniku Fuge smrti". Vučeil se obraća Celanu u
trećem dijelu poeme: "usprkos gromoglasnim najavama/da će biti
bolje (…)/da će doći neko novo vrijeme,/ moj Paule, novo vrijeme
(…)". Također i u prvom dijelu gdje je riječ o "ukravaćenim
političarima" kojima smeta "i samo spominjanje/ onih bačenih u jame
(…)/ onih koji ne znaju kamo bi sa sobom a znali su se boriti/ onih
bez posla/ onih bez nade (…)".
 U drugom dijelu Vučemil kaže: Pokušao sam, eto, izreći svečanu
pjesmu,/ pjesmu sam pokušao pisati gradu/ razorenom, gradu nujnih
uspomena (…). Na žalost "Vukovar zaboravljaju". Ovo je poema "o
Vukovaru/ kako ga ruše i ljude ubijaju (…).
Vučemil opominje kako se "ne može niti smije/ zaboraviti ni
dopustiti/ sustavno sijanje sjemena razdora".
U nevelikom ciklusu pjesama "Glas za susret" učestalo je
spominjanje riječi "glas". Tako u pjesmi "Notturno II." u
stihovima: "Rado ću se probuditi/da ti čujem glas iz daljine/glas
koji ništa ne obećava". Te u "Pjesmi o gradu kojeg više nema"
(posvećena je Petru KRUŽIĆU, branitelju Klisa").
U ciklusu nenaslovljenih pjesama "Glas za vrijeme" Vučemil
ponovno progovara o ovom vremenu. Primjerice: "… a TV zaslon davno
uključen/ titra/ i nudi svoje sličice/ i uljuljava gledače/ na
milost i nemilost im prepuštene".
Također je zanimljivo Vučemilovo insistiranje na auditivnim
efektima: "Nešto se iz mraka valja/mračnije od mrkline/i dosad
proživljenih mrakova,/ a mrkulje mrče mrkove/ omračene… ".
Ciklus pjesama u prozi "Glas za ljubav" ima podnaslov "U ovim
riječima" kao jedna od prethodnih Vučemilovih zbirki. Ovdje
dominira morski ugođaj. More je pjesnikov "veliki saveznik u
dozivanjima". U ovom 56. fragmentu također se javljaju auditivni
efekti: "…ni na more nisam zaboravio jer je omorilo moju moru i
umirilo me slatkim umorom (…)".
I naslovnom ciklusu "Gals(na)glas za glas" nailazimo na slično
poigravanje riječima: a naše more mori mora sumorna .
U naslovnoj pjesmi pjesnik je onaj koji po tko zna "koji put
vičem/za glas".
U nadahnutom pogovoru ovoj dr. Ante Stamać konstatira kako je
Vučemil pjesnik "očito kršćanske inspiracije i etosa" kojemu je
jezik "smisao življenja" a ova, nova zbirka ima "vrlo širok raspon
tema".
Andrija Vučemil je u svojim zbirkama ostao dosljedan svojim
stavovima i stremljenjima ne povodeći se za nikakvim trendovima.
Poezija je njegova tradicionalistički orijentirana ali nadasve
zanimljiva. U novoj zbirci Vučemil je jednako dojmljiv. Uz to
angažiraniji i kritičniji više nego ikad.
 HAIKU I KOMENTARI

Robert Bebek: LEPTIRI I TOMU SLIČNO, Adamić, Rijeka, 2001.

Robert Bebek (Rijeka, 1968.) je 1994. godine objavio prvu zbirku

haikua također dvojezično pod nslovom "Lampa u zoru/Lamp at dawn"
koja je naišla na izuzetan odjek kako u zemlji tako i u inozemstvu.
Bebek je prethodno objavljivao haikue u hrvatskim i stranim
listovima i časopisima a osim u "Antologiji hrvatskog haiku
pjesništva" Vladimira Devidea zastupljen je u više stranih
antologija. Haikui su mu višestruko nagrađivani na domaćim i
stranim natječajima i prevođeni na nekoliko svjetskih jezika. Osim
što se potvrdio kao haiku pjesnik Bebek se uspješno okušao i kao
esejist, književni kritičar i prevoditelj s engleskog i na engleski
jezik. Prvu svoju zbirku haikua sam je preveo na engleski jezik, a
drugu, "Oblici praznine/The Shapes Of Emptiness" (Zagreb, 1997.)
zajedno s Višnjom McMaster. Treća ima naslov "U isti beskraj"
(Rijeka, 1998.)
Nova Bebekova knjiga se razlikuje od prethodnih po tome što
njezin samo drugi dio "Identitet/exit/" sadrže haikui dok su u
prvom "Kanon/entry", kako sam autor na kraju knjige napominje,
"četrnaest od ukupno trideset čitanja objavljeno je u riječkom
Dnevniku u obliku kolumne". Tekstovi su nastajali još tijekom 1997.
godine. Posrijedi je forma kakvu ranije nisam imao priliku sresti.
Bebek na početku navodi izabrani haiku nekog od hrvatskih haiku
pjesnika uz koji piše kratki komentar od tri pasusa s tim da svaki
započinje prvim, drugim i trećim stihom navedenog haikua. Pred nama
je nešto što bi mogli nazvati haiku komentar ili esej na haiku ili
svojevrsni esejistički haibun, tradicionalna japanska pjesma u
prozi u lije su prozno tkivo umetnuti haikui.
Bebek je ne samo izvrstan pjesnik već i erudit. U svojim
komentarima on rabi navode ne samo iz stručnih djela vezanih za
haiku i zen budizam već i antropoloških, teoloških, filozofskih…
Rabi navode iz Biblije, povijesnih knjiga, književnih djela… Kao i
u svojim haikuima Bebek je u stanju u malo riječi reći tako puno.
Robert Bebek piše haiku u najboljoj tradiciji svih trojice
vrhunskih majstora ove najmanje poetske forme - Bashoa, Isse i
Shikija. U ovim haikuima prepoznajemo mudrost i vrhunski smisao za
detalj kao u Bashoa, tankoćutnu ljubav prema životinjama, biljkama
i svemu što nas okružuje kao u Isse. Istovremeno Bebek kao i Shiki
ne slijedi lijepo svoje prethodnike, već je pjesnik koji piše u
duhu svog vremena. A vrhunska poezija i jest spoj tradicionanog i
modernog u jednakom omjeru.
Pred nama je novi ciklus haikua "Identitet/exit". Svaki od njih
bi se mogao citirati. Slobodno se može reći da je svaki haiku u
ovoj zbirci reprezentativan. Ovaj put Bebek iz mnoštva napisanih
haikua napisanih 1997. i 1999. godine izdvojio samo one najbolje
sačinivši novu osobnu haiku antologiju.
Posrijedi je, dakle, antologijski izbor. Bebek nije svoje
haikue dijelio na cikluse. Mogli bi ipak iz ovog izbora sačiniti
nizove ili takozvane renge u kojima se rabi isti motiv. Ako tražimo
opravdanje naslovu cijele knjige onda možemo naći, dva haikua,
jedan uz drugi, upravo o leptirima. Nekoliko stranica dalje ćemo
opet naći haiku s istim motivom: "prvi leptirić/ poklanja ime ovom/
neznanom cvijetu". Nekoliko stranica dalje još jedan: "na noćnom
trgu/ leptirić nadlijeće/ svoju osamu". Nakon nekoliko stranica
opet: "u dnu paučine/ par leptirovih krila/ doziva vjetar". Dakle,
nije Bebek težio nekoj strogoj sistematizaciji. Tako i dva haikua o
stazi nisu poredani jedan uz drugi.
Tu su i dva haikua vezana za Božić. Potom čak pet haikua koje
bi mogli nazvati erotskim, rijetka pojava kako u tradicionalnom
tako i u modernom haikuu.
 Osim o leptirima tu je i nekoliko, također uspjelih, haikua o
paucima. Primjerice: "na noćnom vjetru/ prazna paukova mreža/
zrcali Tao". Ovo je u haiku rijetka pojava – umetanje u poetski niz
riječi iz filozofije. Slično u drugom primjeru: "na ovom svijetu/ i
Bog i Buddha imaju/ lice promrzlog psa".
Vrlo je efektan haiku: "zidna je lampa/ posljednje odmorište/
noćnog leptira". Kao prvo opet leptir iz naslova. Kao drugo
podsjećanje na Bebekovu prvu haiku zbirku. I kao treće haiku
nagoviještaj onoga što će Bebek poručiti na kraju ove knjige:
"Vjerujem da je ovo posljednja moja knjiga haikua. (…) Ponavljati,
trošiti, umnažati onu vrstu strasti i matrice uz koju više ne
prijanjam, koju dakle više ni uz najbolju volju ne prepoznajem kao
vlastitu kožu/identitet/pripadnost, ne bi imalo odveć smisla (…)"
Pjesnikova odluka. Bude li tako samo možemo reći – Kakva
šteta!
 SAM SVOJ SUDAC

Marina Čabrajec: ĆUK IL NETOPIR, Izdavački Centar Rijeka,

Rijeka, 2001.

Marina Čabrajec (1959.) je prodekan za znanstvenoistraživački rad

na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Voditelj je poslijediplomskog
studija Književnost i društveno-humanistički kontekst. Doktorirala
je u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Objavila je brojne radove u domaćim i stranim znanstvenim
publikacijama. Prva joj je knjiga "Poetika mijena" (1998.), s
podnaslovom "Poetički obzori suvremenoga hrvatskoga pjesništva".
Slijedi "Stvaralačko pisanje" (2000.), priručnik za studente
književnosti usmjerene literarnome stvaralaštvu te "Pripovijedanje
i stvaralaštvo" (2001.). Istražuje književnoteorijske i jezične
probleme na korpusu hrvatske književnosti. Tako je zajedno s Ladom
Badurinom objavila knjigu "Raslojavanje jezične stvarnosti" (2001.)
"Intimna teorija romana" objavljena je u "Književno-jezičnoj
knjižnici" Hrvatskog filološkog društva Rijeka 1999. godine prvo je
njezino fikcionalno djelo.

Prvi roman Marine Čabrajec djelomično je napisan u drugom

licu. Onaj kome se autorica obraća nije živo biće već njezin roman:
"(…)pišem. Ne o tebi, već upravo TEBE. (…)Ja sam u tebi prepoznala
roman, a ti si u meni prepoznao svojega autora (…) Sjetimo se
Dnevnika Ane Frank.
Preda nama je niz fragmenata. Autorica između ostalog ispisuje
svoja razmišljanja o raznim problemima, ali ponajčešće o pisanju,
pretežito baš o pisanju romana. Forma ovog teksta nalik je lucidnim
Andrićevim "Znakovima pored puta.
Za Marinu Čabrajec čitanje je, kao i za Borgesa, ne manje
dojmljiv iskustvo kao što je to, recimo, zubobolja. Ona zapisuje:
"Otvaramo knjigu – opojno sredstvo koje na trenutak umanjuje boli."
Na drugom mjestu dodaje: "Čitati znači živjeti."
Ova će nas zanimljiva knjiga podsjetiti na znamenitu studiju
Mihaila Bahtina "O romanu". Može nas podsjetiti i na knjigu Milana
Kundere "Umjetnost romana". Mogli bi za Kunderinu knjigu reći kako
je riječ o svojevrsnom eseju o romanu iz pera jednog romanopisca.
"Intimna teorija romana" je pak svojevrsni poetski traktat o romanu
iz pera jednog teoretičara napisan sažeto ali vrlo dojmljivo.
Marina Čabrajec svoju knjigu posvećuje više osoba od kojih na
prvom mjestu, "Ocu poetičke misli", Aristotelu. O njegovim
stavovima raspravlja na više mjesta u svojoj poetičkoj knjizi.
Poput knjige "Enciklopedija ništavila" Stanka Andrića (i ta knjiga
je slučaj djela znanstvenika koji se okušao u prozi)i knjiga Marine
Čabrajec je svojevrsni literarni leksikon u kojem je najviše
odrednica posvećeno romanu kao književnoj vrsti. Na drugom mjestu
je Dante (drugi na popisu onih kojima je knjiga posvećena). Moto
knjige je citat iz "Pakla": već ne čitamo dalje toga dana. Dakako
slijedi sasvim funkcionalno aludiranje na Pirandela: "lica, ona su
uvijek tražila, ona nikada nisu prestala tražiti, Autora."
Zanimljiva je rasprava Marine Čabrajec o ženskim likovima. U jednom
sugestivnom ulomku raspravlja se o glumi – "Glumac: biće koje se
poistovjećuje." Dakako na glumu se nadovezuju razmišljanja o igri
uopće.
Ova knjiga je na momente studija, na momente, poetska proza, u
jednom ulomku ona poprima formu molitve, potom pisma, priče…
Autorica primjenjuje razne oblike ortografije kao, primjerice,
kurziv, mijenja tipove slova, cijele rečenice ispisuje velikim
slovima ukazujući na raznorodnost ove knjige i na njezinu
neodredivost.
 Na kraju ovog postmodernističkog ostvarenja slijede dva
posljednja fragmenta koji se doimaju kao svojevrsni pogovor.
Autorica poručuje: "Na samome kraju čitava besmisla, dok još
uspijevam ugurati SEBE u poneki redak (jer svi ti reci bit će
progutani) rekla bih sljedeće: JA NISAM AUTOR. Na jednom mjestu
kaže kako je autor "vrač".
Zaklopit ćemo na kraju ovu obimom neveliku ali zato zgusnutu i
dojmljivu prozu koja potječe na razmišljanje o mnogo čemu i koja
poziva na ponovno vraćanje.
Objavljena u izdanju Hrvatskog filološkog društva (izdavača
specijaliziranog za znanstvena djela), dakle malog izdavača ova
knjiga vjerojatno neće steći pozornost kakvu zaslužuje. I da je
izišla u izdanju nekog velikog zagrebačkog izdavača ova knjiga ne
bi stekla uspjeh kao što je to bio slučaj s knjigom Julijane
Matanović "Zašto sam vam lagala". Marinu Čabrajec i Julijanu
Matanović povezuje zvanje doktora književnosti i isto godište
rođenja. Ipak odrednica "intimno" u slučaju ispovjedne proze
Matanovićeve izaziva konkretnije konotacije.
Naslov romana "Ćuk il netopir" stih je iz Matoševog soneta
"Notturno". Kako u recenziji akademik Ivo Frangeš kaže ono što se u
ovom romanu događa "zaziva atmosferu Notturna, koja problematizira
kako življenje, tako i umiranje.
Glavni, neimenovani, junak romana "Ćuk il netopir" sudac je u
jednom neimenovanom gradu na moru. Oženjen je Nedom. "Izjavila je
jednom prilikom da ga nikada nije voljela." Za njihov se brak moglo
reći: "Odvojeni životi, odvojene postelje, brak na papiru." Neda će
kasnije poželjeti s njim razgovarati. Na njegov otpor ona će reći:
"Moramo. Moramo jer ovako više ne ide."
Marina Čabrajec ocrtava glavnog junaka na razinama njegovih
kompleksnih odnosa i s drugim ženama koje sreće. S jednom (Tanja)
ima također dijete, s nekima strasne veze (Vera, Mirjana), s nekima
kolegijalni odnos (Maja), s nekima je krvno povezan (sestra Marta)…
Vera je ona koja ga je "vrijeđala (…) stavljala na muke (…)
prezrela njegovu važnost". Za razliku od njegovog najboljeg
prijatelja Andrije. Vera sa "svojom sotonskom sposobnošću da
pronikne u njegove najskrivenije dijelove". On je nju volio, a ona
to uopće nije shvatila.
Ipak je Vera ona koja ga je čekala. Ipak ju je volio i govorio
sebi: "Uvijek moja Vera. Zauvijek moja Vera." Ona je pak "davanje
poimala na svoj osobit, totalan i sveprožimajući način." Bio je
spreman "umrijeti za Veru".
Kao što je glavni junak Veru uspoređivao sa svojim prijateljem
Andrijom, tako je uspoređivao nju s drugom ženom. Tako s Nedom:
"Neda i Vera – najviši uzleti, najgorči porazi (…) "Neda i Vera –
kakve li zavjere! Dvije žene koje je volio, koje su se protiv njega
urotile, nikad se ne upoznavši!" Nametnula mi se sličnost ovog
psihološkog roman s romanima sjajnog srpskog pisca Aleksandra
Tišme. Jedan od njih ima naslov "Vere i zavere". Postoji i sličnost
s romanom "Sudija Dimitrijević" Davida Albaharija.
Također glavni junak uspoređuje Veru s Tanjom. "Tanja je ukras
(…) Vera je zlo." Tanja je "nešto poput rahabilitacije (…) Znala je
što hoće, i on je uz nju osjetio da život ima nekakav smjer. (…)
Umalo ju je bio zavolio. Tanja će mu dosaditi i tek će kći Iva
doprinijeti da se njihova veza nastavi. Za Ivu će oćutjeti: "Dijete
u njegovu krilu, topli zavežljaj nježnosti."
Njegova kolegica Katarina ga je zaintrigirala. Istovremeno
"iritantna i privlačna." Inače je "zazirao od snažnih osoba,
osobito ženskih. Skupio su ga stajale!"
O ženama u ovom romanu ima mnogo zapažanja. Primjerice: "Što
je s tim ženskim licima, da progone čovjeka?" Ili "Ženi se prilazi
tek u trenutku kad ona pruži nedvosmislen signal." Ili Ženi se
nikad ne smije vjerovati. Ženu se nikada ne smije zavoljeti. Ili:
"Žena s karijerom prijetnja je obitelji." Na kraju romana je vješto
umetnut i mali esej o ženama. Kao i eseji o životu, o smrti,
ljubavi, samoći… U romanu "Ćuk il netopir" se poetično i
esejistično izvrsno prožimaju.
Roman poetičnog –naslova "Ćul il netopir" obiluje poetičnim
rečenicama. Neke od njih, odnosno njihovi dijelovi istaknuti su
kurzivom.
Osim s ljubavnicama u ovom romanu prikazan je odnos glavnog
junaka s ostalim ženama u njegovom životu. Tako odnos prema
starijoj sestri Marti koja je "potpomagala brata koliko je mogla".
Nju su "smatrali muškobanjastom, grubom." Za nju će reći: Marta je
pravo blago. Imala je njega veliki utjecaj. Onda je zbog drugih
žena za Martu "imao sve manje vremena".
Mlađa sestra Elena umrla je vrlo mlada, s petnaest godina. "Ni
dijete ni žena, ni pupoljak ni cvijet…" Ona je sada "anđeo čuvar,
nad Ivinom posteljom, nad njezinim koracima…" Njegova majka se od
toga udarca do smrti nije mogla oporaviti.
Najbolji prijatelj glavnog junak je Andrija. "Netko tko ima
vremena za njega." On mu je bio prvi uz njega kad se ukazao neki
veći problem. " Ne zna kako bi preživio s Verom da nije bilo
Andrije."
Vrlo je važan u ovom romanu i odnos glavnog junaka prema sinu
Marijanu. On se prisjeća bliskosti oca i sina dok je Marijan bio
dijete. "Marijan je rastao pod njegovim okom i pod njegovom
zaštitom." Kao odraslom mu je htio reći volim te, sine.. "Umjesto
toga razgovarali su o ispitima, o planovima."
Preokret u odnosu oca i sina te u samom romanu nastaje kada
Marijanova djevojka Darija zatrudni. Ka sazna za to Marijanov otac
zakljči kako su djeca nezahvalna. "Sve im pružiš (…) a oni ti –
kada se najmanje nadaš – zariju nož u leđa…
Glavni junak je sudac i on želi presuditi. Onako kako misli da
je ispravno. "On utjelovljuje pravdu. On jest pravda." On osuđuje
začeto dijete na smrt. Smatra da mu sin još ne može biti otac jer
je isuviše mlad, jer studira i pred njim je budućnost. Dijete bi ga
u sada u tome samo sputavalo. "On ne smije sada popustiti pred
emocijama, niti podleći suosjećanju. Ja sam sudac!
Ali Marijan za svoga oca, kako on smatra, ostaje nezahvalan.
Optužuje oca suca da je odveo "Dariju mučki, predao si je
mesarima!!!"
 Nakon pogrešne presude glavni junak, sudac u javnom i
privatnom životu ostaje sam, odbačen, umoran od života i s mislima
o smrti.
"Čuk il netopir" zanimljiv je psihološki roman o jednom
promašenom životu, o naličju pravde. Roman je to koji nikoga neće
ostaviti ravnodušnim. Slojevit roman koji zove na ponovno čitanje.
 S BIOGRAFIJOM, BEZ AUTA

Ervin Jahić: BIOGRAFIJA I AUTO, DHK - Ogranak u Rijeci -

Graftrade, Rijeka, 2001.

Ervin Jahić (Rijeka, 1970.) je u svom rodnom gradu pohađao osnovnu,

srednju školu i studirao na Filozoskom fakultetu. Uređivao je
časopise "Rival" i "Kult". Objavljivao pjesme, prikaze i novinske
tekstove u nizu listova i časopisa.
Prva je Jahićeva zbirka pjesama "Oko andaluzijskog psa" izišla
u Zagrebu 1994. godine. Treću zbirku "Knjiga materijala" (Rijeka,
2001.) likovno je opremio Predrag Todorović. Uz to je Jahić
sudjelovao na Bienalu mladih Europe i Mediterana u Torinu 1997. te
na susretu mladih europskih pjesnika u Medani u Sloveniji 1999.
godine. Neke su mu pjesme prevođene engleski, francuski, talijanski
i slovenski jezik.
Otkud ovakav naslov ovoj drugoj Jahićevoj knjizi? Na njezinom
ovitku nalazi se i rečenica Branka Maleša koja to objašnjava: "Od
auta, kojega zasad nema, do biografije koju zasad skuplja, Ervin
Jahić ispisuje ponovno relevantne nadrealno-baroksističke,
regiozno-mudrosne ili pak ogoljelo- konfesionalne stihove."
Poput srpskog pjesnika Vaska Pope, koji je također bio sklon
nadrealizmu, Ervin Jahić je često u svojim stihovima opsjednut
fenomenom tijela. Tako je Jahićeva pjesma "shema kreposnih
pokrivala, praksa redukcije, skandali otkrivala" takoreći
programska u tom smjeru. U njoj Jahić gradi "pjev tijela" i ovu
pjesmu završava stihom: "tijela nemaju djela: (valjda su se svela).
 Potom u pjesmi "klasična mitologija" spominje se "strašni
zveket kostura", pjesma "Nove riječi" – započinje stihom: "Barka
moga tijela", u pjesmi "Susret" umetnuta je sintagma "budućnost
tijela", u pjesmi "Kvar" se govori i o "specifičnom kvaru tijela",
u pjesmi * * * (na jantarnom konju zviždimo nebom:) spominju se i
"iznutrice" itd.
Podsjetimo se kako prva Jahićeva zbirka "Oko andaluzijskog psa"
ima bunuelovski, odnosno nadrealistčki naslov. U ovoj zbirci Jahić
je posebice fasciniran specifičnim dijelom tijela - okom, odnosno
očima. Jahićeva zbirka "Oko andaluzijskog psa" izišla u nakladi
"Studija grafičkih ideja" iz Zagreba gdje je godinu dana kasnije i
Sead Mahmutefendić objavio nadrealistički roman "Ribe i jednooki
Jack" pod utjecajem srpskog avangardnog pisca Radomira
Konstantinovića koji je i Jahiću blizak. I Jahić u svojim pjesmama
kao i Mahmutefendić u svom romanu piše često o očima i koristi ono
što je u vezi s njima – vid, (o)gledanje i sl. Znakovit je u tom
pogledu i naslov prvog ciklusa ove zbirke – "Skica iščezavanja".
Jahićeve pjesme su mahom hermetične i traže zahtjevnije
čitatelje. Ipak ima u ovoj zbirci i izuzetaka. Primjerice tu je i
izvrsna pjesma carverovskog naslova "O čemu govorimo kad govorimo".
Ovu bi pjesmu mogli nazvati ljubavnom. A kako to Jahić govori o
ljubavi? U znakovitoj "Naročito ljubavnoj pjesmi" riječ je o
zanimljivim utiscima proizašlih iz čitanja pisma voljene osobe. U
pjesmi "Jarun" muškarac se obraća ženi: "Ti nemaš iskustvo ljubavi,
to je tvoj problem (…)". U pjesmi * * * (onda smo krenuli u
okrugli svijet) pjesnik pribjegava ironiji: "napišem devi pjesmu/
jer voli moje iveričasto srce/ i svi se munjevito zaljubimo".
Jahić ponekad pribjegava i erotici. Tako u pjesmi
"Njegovateljica ruža" ima i stih: "Ulaziš naga u ružičnjak".
U kratkoj poemi "Obaranje Maroka" spominje se Šamnunova Layla,
arabljanska Julija. Jahić poznaje arapsku i perzijsku književnost i
filozofiju. U svojim pjesmama spominje sufiste Rumija, Al-Misrija,
Bahu ud-Din Walada i Šabestarija.
 U ciklusu "Grad" Jahić je svom rodnom gradu posvetio pjesmu
"Rijeka". Na pitanje "Što je meni Rijeka" pjesnik odgovara: "(…)
sve Mi je! I preko toga (…)". U ciklusu "pjesme o medu i sličnom",
preciznije u pjesmi "Obaranje Maroka", Jahić spominje Opatiju i
Učku.
Jahić ponekad u svojim pjesmama insistira na zvučnim efektima.
U pjesmi "metrese gutaju moje eseje" odabire uglavnom riječi koje
počinju slovima "m" (kao i u pjesmama "Mimoza" i "Nova trava") i
"k" dok u pjesmi "socijalna psihologija i ja (narodna)" se poigrava
slovom "g", odnosno izvedenicama glagola "goniti".
Pjesme u ovoj zbirci ispisane su uglavnom slobodnim stihom.
Pjesma "shema kreposnih pokrivala, praksa redukcije, skandali
otkrivala" je sazdana od katrena koji pak nisu rimovani. No pjesma
"tekstil volje u gradivu krajolika" napisana je u tradiciji
klasičnog soneta. Zato Branko Maleš u pogovoru ovoj knjizi
napominje kako se nakon prve zbirke pjesama Jahića "odmah i
nedvojbeno svrstava u razvedenu, tj. šire zasnovanu označiteljsku
praksu suvremene poezije kao izraziti predstavnik književne
ideologije lingvističkog nazivnika (...)."
Svojom drugom, zanimljivom, zbirkom pjesama Jahić (izišloj u
biblioteci "Suvremena književna obzorja, koju uređuje Damir Sirnik)
i dalje ostaje na tom tragu i nakon sedam godina, sad kao "zreli
autor".
 SPOJ TRADICIONALNOG I MODERNOG

Damir Sirnik: LABIRINT, DHK – Ogranak u Rijeci – Graftrade, Rijeka,

2002.

Istaknuti riječki pjesnik Damir Sirnik (Blaškovići kod Grižana,

1949.) je objavio pet zbirki pjesama: "Malikov čakavski brev'jar"
(1982.), "Spovidi i naravi" (1988.), "Kvarnerski ornamentarij"
(1994.), "Kirska kredenca" (1999.) i "Kako pjevati grad" (2001.).
Uvršten je u "Antologiju čakavskog pjesništva XX. stoljeća" dr.
Milorada Stojevića. Dobitnik je niza književnih nagrada od čega
istaknimo da je četiri puta dobio nagradu Drago Gervais.
Novu zbirku pjesama Sirnik je ispisao na hrvatskom književnom
standardu. U naslovnoj pjesmi Sirnik se iskazuje kao nastavljač
borgesovske tradicije ispisujući sugestivne stihove. Omiljenom
Borgesovom motivu labirinta Sirnik posvećuje nekoliko pjesama.
Krenuvši od pjesme "Početak labirinta" u kojoj se spominju "hodnici
isprepleteni od šiblja" te "hodnici" i "rovovi" u pjesmi "Svijest i
podsvijest" se javlja žena s "pletećim iglama" te "klupko" (kao i u
pjesmi "Labirint") i pređa (asocijacija na Arijadninu nit iz grčke
mitologije, odnosnu na priču o Jasonu, argonautima i Minotauru) te
"glogovo trnje" (sjetimo se izreke "Bacio koplje u trnje"). U
pjesmi "Predvečerje" se spominje "vreteno", ponovno "klupko" te
konac. U pjesmi "Umivanje lica" se motiv školjke i zatočeništva
nadovezuje također na motiv labirinta. Borgesa pak Sirnik izravno
spominje u pjesmi "Labirint vremena". Borgesa koji se "sa svojom
vjernom pratiljom Mariom Kodamom izgubio u zajedničkom sljepačkom
lutanju (homerovskom, rekli bismo), ili kako sam kaže, u vremenu,
tom drugom iscrpljujućem labirintu."
 Motivu labirinta će se Sirnik ponovno vratiti u pjesmi "U
naručju poezije" iz ciklusa "Predaja".
U pjesmi "Herkulova nostalgija" Sirnik je također nadahnut
grčkom mitologijom. Još u pjesmi "Trojanski konj" iz ciklusa "Drugi
izvor".
Kao što je Borges bio opsjednut s nekoliko motiva Sirnik, bar u
ovoj zbirci, posebnu pozornost posvećuje simbolu križa (odnosno
raskrižja). U pjesmi "Krunidba" asocira na Križni put, kao i u
pjesmi "Dubina križnog puta". U ovom ciklusu nalaze se i pjesme
"Raskrižje" i "Nestanak na raskrižju".
Većina pjesama u ovoj zbirci napisani su slobodnim stihom. Tu
su i također izvrsne pjesme u prozi te nekoliko poetskih
minijatura. Jezik je pjesnikovo oruđe i Sirnik njime vrlo vješto
vlada.
Za pohvalu je i to što Sirnik ne bježi od stvarnosti ispisujući
tjeskobne verse. U prvom ciklusu se u pjesmi u prozi "Izbor"
spominju "istrošena odijela" te "košulje masnih i razderanih
rukava". U pjesmi "Umivanje lica" riječ je i o "jutarnjim vijestima
o poskupljenju kruha".
U ciklusu "Predaja" zanimljive su posebice pjesme u kojima se
govori o – poeziji. U prvom redu je tu efektna minijatura "Rječita
predaja", zatim pjesma u prozi "U naručju poezije". U pjesmi
"Okretište" pjesnik kaže: "za novim nam je rukopisima tragati."
Znakovit je i naslov "Pjesma o pjesmi". Tu se nalazi i pjesma
"Nadahnuće" te njezin "nastavak" – "Izostanak nadahnuća".
Ciklus "Govor mora" čine samo četiri pjesme u kojima je riječ,
između ostalog, o ribarima, morskim ljubavnicima, brodarima…
Posljednja pjesma u ovom ciklusu "Mameći nas na pličine" sadrži
u sebi i sintagmu "Kuće narikača". Ona je svojevrsni uvod u
posljednji ciklus "Na kraju puta" koji započinje pjesmom "Prolazak
smrti". O smrti je riječ i u pjesmi "Odličja". Slijedi pjesma
"Epitaf" te "Na putu nadgrobnih natpisa". Ova druga predstavlja
prvi a za njom slijedi drugi i sve do "Petog natpisa". Ovdje ćemo
se podsjetiti dviju slavnih zbirki – "Kameni spavač" Maka Dizdara
te "Antologiju Spoon River" američkog pjesnika Edgara Lee Mastersa.
Sirnikova poezija je izvrstan spoj tradicionalnog i modernog.
Istovremeno Sirnikove se pjesme mogu okarakterizirati i kao
komunikativne.
Zbirka pjesama "Labirint" svakako je korak dalje u afirmaciji
ovog značajnog hrvatskog pjesnika.
 DOBRO DOŠLI U TERRU BAYTARIJU

Mladen Ahel Baytar: SVE STRANE SVIJETA ILI TERRA BAYTARIA, DHK
- Ogranak u Rijeci, Rijeka, 2002.

Mladen Ahel Baytar (Ljubljana, 1951.) je objavljivao pjesme u

"Rivalu", "Mladini", "Književnoj Rijeci" i "Vijencu". Bio je
suradnik "Omladinskog tjednika". Također je bio član književne
grupe u Rijeci pod vodstvom Nedjeljka Fabrija.
Prva Baytarova zbirka pjesama očito predstavlja izbor iz
njegovog dugogodišnjeg bavljenja poezijom, na koncu okrunjenog ovom
zbirkom. Tako je uz neke pjesme navedeno da su nastale još koncem
šezdesetih godina. Uočljivo je kako je pjesnikov senzibilet bliži
onome što se u hrvatskom pjesništvu stvaralo sedamdesetih i
osamdesetih.
Baytarov je poetski izričaj blizak proznom. Njegove su pjesme
pretežito duge ("Terra Baytaria" i "Sve strane svijeta" bi se mogla
odrediti kao poeme), zamjetljiva je sklonost narativizaciji,
zaokruživanju i sklapanju nizova stihova. Ne bez razloga se prva
pjesma u ovoj zanimljivoj zbirci zove "Filozofski ep rondo".
U zaokruženoj glazbenoj formi rondo se ponavljaju isti
glazbeni motivi. Slično je i u Baytarovoj poeziji. Nakon "Ronda" se
isti stihovi javljaju u pjesmi "Novosazidana glosa" koja kao da je
svojevrsni poetski rezime prethodne pjesme. U "Terri baytariji" se
ponavlja riječ "baytar", varira se ta riječ kao baytaria,
baytarski, bajkar. Pjesnik čak iz te riječi, odnosno svoga
prezimena, izdvaja samo slovo Y i tumači njegovu zanimljivu
simboliku. On čak u jednom fragmentu vješto spaja sintagme "sve
strane svijeta" i "terra baytaria" naznačene već u naslovu cijele
zbirke.
Baytar često insistira na zvučnim efektima svojih stihova.
Tako u pjesmi "Filozofski ep rondo" poput Nazora u "Cvrčku" dodaje
i ovaj stih:
"ženo željna života careva budi sablji ljubavnica".
Baytar pribjegava složenim kovanicama kakve su tipičnije za
njemački ili mađarski nego za hrvatski jezik. Primjerice u sintagmi
"kolone tamnomučnoglavih". Stvara zanimljive kovanice poput
"jugosvjetski". Ili, poput romanopisca Mirka Sabolovića, izmišlja
nove riječi kao što je "tazad". Također vješto parodira neke
uvriježene izraze kao primjerice:
"- ilegalci svih zemalja ujedinite se -"
ili:
"tko tebe kamenom a ti se sagni".
Baytar je slon ironiji, crnom humoru ili čak sarkazmu.
Pokatkad mu je stil aforističan. Primjerice u osmom fragmentu
"Terre baytarie" kad govori o velikom i malom medvjedu. Ili u
devetom fragmentu gdje duhovito spominje gusku, labuda i ružno
pače.
Počesto Baytar naginje refleksivnosti i meditativnosti.
Primjerice u šestom fragmentu "Terre baytarie" kad u drugoj strofi
započinje stihovima:
"Čovjek nije tvorac ljubavi
uživanjem u samoći (...)"
S izvrsnim osjećajem za riječ Baytar je jedan od rijetkih
perfekcionista u suvremenoj hrvatskoj poeziji.
Osim na auditivnosti Baytar još više insistira na slikovitosti
svojih dojmljivih stihova. U trećem fragmentu poeme "Sve strane
svijeta" treća strofa započinje stihovima:
"Kartonski platneni uvez
kožni uvez
crni srebreni naslovi
 naslovi svih mogućih duginih boja" (...)
Svojim fascinantnim poetskim slikama Baytar je nastavljač
tradicije Georga Trakla i njegovih suvremenika ekspresionista poput
Šimića. Od novijih pjesnika bliski su mu posebice američki
pjesnici: Paund (u prvom ciklusu ove zbirke se nalazi pjesma kojoj
je naslov "Ezra" te Walt Whitman i Alen Ginsberg, autor znamenite
poeme "Urlik". Dakako da moramo spomenuti i Eliota.
Od ostalih pjesama u ovoj zbirci ne smijemo ne spomenuti
rodoljubivu pjesmu "Ljudi zaboravljeni od sebe samih" u kojoj je
Baytar uspio izbjeći patetiku. Ova pjesma te još neke u trećem
dijelu ove zanimljive zbirke sadrži više citata karakterističnih za
postmoderniste.
Prva ali nikako početnička, zbirka pjesama Mladena Ahela
Baytara svakako zavrjeđuje pozornost kako kritike tako i čitatelja.
 KROZ SATIRIČNU VIZURU

Ivo Kajzer: FESTIVAL POVRATNIKA, DHK – Ogranak Rijeka, Rijeka,

2002.

Ivo Kajzer (Vaška kraj Slatine, 1947.) se odavno afirmirao kao

slikar. Bio je sudionik brojnih skupnih i samostalnih izložbi.
Poznavatelje njegovoga slikarskog opusa Kajzer je iznenadio prvom
zbirka pjesama "Slučajni putnik" (Rijeka, 1999.). Iznenađenje je
bilo ugodno jer se Kajzer oglasivši se prvom knjigom u zrelim
godinama nimalo nije dojmio kao početnik. Nevelika Kajzerova zbirka
ostavila je utisak kvalitetnog ali raznolikog sadržaja. Kao da su
bilo u pitanju izabrane pjesme nekog odavno afirmiranog pjesnika.
Kao da je pjesnik izdvojio po kvaliteti nevelik izbor iz svog
dugogodišnjeg bavljenja poezijom. A te pjesme u skladu s njihovim
naslovom kao da su slučajno objedinjene.
Recenzent prve Kajzerove knjige Kim Cuculić s pravom izdvaja
kao najuspjeliji ciklus "Vrijeme za odjavu" u kojoj je to izražaja
došao Kajzerov sjajan "smisao za satiru i društvenu zbilju". Možda
ponukan tom recenzijom, možda osluškujući svoj poetski glas tek
Kajzer je odlučio iz tog sjajnog ciklusa izdvojiti izvrsnu pjesmu
"Kako voljeti grad" ponoviti je i u ovoj zbirci i nadograditi nizom
srodnih i ne manje uspjelih, mahom poput te, dužih pjesama. Kao
rezultat nastala je mnogo kompaktnija i uspjelija zbirka.
Satiričari su u našoj poeziji "rijetke ptice" a Ivo Kajzer ne
samo zbog toga zaslužuje pozornost svojim vještom i duhovitom
poezijom, svakako nadilazeći lokalne okvire.
Vratimo se spomenutoj pjesmi "Kako voljeti grad". Kajzer se
duhovito ali funkcionalno i u rabelaisovskoj maniri obrušava na
primitivne došljake, podrijetlom iz zaostalih krajeva koji se ne
žele kultivirati ostajući dosljedni u svojoj primitivnosti,
nesvjesni svojih nedostataka koje čak nastoje istaknuti kao vrline!

Dakako Kajzer ne želi reći kako su svi došljaci u njegovom gradu

Rijeci takvi. Ta i on sam je došljak iz jednog slavonskog sela.
Kajzer kao satiričar ukazuje na jedan prepoznatljivi primitivizam
koji i danas žilavo opstojava.
Pjesma "Kako voljeti grad" smještena je u prvi ciklus ove
zbirke u kojoj je naslovna pjesma "Odgumiranje Korza". Riječ je o
srodnoj, dugačkoj, i podjednako duhovitoj pjesmi. Počesto Kajzer u
ovoj zbirci naginje dužoj pjesničkoj formi, poemama, koje se ipak
čitaju bez zamora. Ovdje Kajzer s izvrsnim darom zapažanja
osluškuje bilo glavne riječke ulice. U njegovoj vizuri nalaze se
prostitutke, radnici, voajeri, malograđani i, dakako, došljaci.
U ovom ciklusu je vrlo zanimljiva i pjesma "Pisma (Seljaci
pišu u selo). Ovdje je Kajzer podjednako duhovit i još pokazuje
kako uspješno zna baratati rimom.
Ovdje su znakoviti i sami naslovi nekih pjesama: "Putovanje u
Dargrad", "Dok grad spava" (Naredna pjesma "Kristalna noć pak
započinje stihom "Bude te, usnuli grade"…
Drugi ciklus nosi naslov "Biografija za mali glasnik" u kojem
je uvrštena prva, naslovna, pjesma. Opet je Kajzer duhovit i
pokazuje kako se vješto zna poigravati riječima. Za razliku od
pjesme "Patnje starog Wertera" (duhovite parafraze naslova poznatog
Goethevog romana) u pjesmi "Oproštaj" (također pisane u rimovanim
katrenima) Kajzer prezentira niz vješto sročenih stihova erotičnog
naboja.
Druga zbirka pjesama Ive Kajzera "Festival povratnika" svakako
predstavlja korak dalje u njegovoj budućoj pjesničkoj afirmaciji.
 MAJSTOR STIHA

Nikola Kraljić: VODOTOČ, DHK – ogranak u Rijeci & Graftrade,

Rijeka, 2002.

U biblioteci "Suvremena književna obzorja" (uređuje Damir Sirnik)

objavljena je dvadeset i šesta po redu, zbirka pjesama istaknutog
riječkog književnika Nikole Kraljića (Omišalj na otoku Krku,
1930.). Kraljić je uvršten u više antologija, primjerice u
"Antologiju čakavskog pjesništva XX. stoljeća koju je sastavio dr.
Milorad Stojević. Knjiga u kojoj je izbor njegovog čakavskog
pjesništva pod naslovom "Ćapivanje kanta" objavljena je 1984., a
odabir iz cjelokupnog poetskog opusa pod naslovom "Izabrane pjesme"
izišao je 1995. godine. Kraljić je dobitnik više nagrada od kojih
treba izdvojiti nagradu "Visoka žuta žita" za trajan doprinos
hrvatskoj književnosti. Također prevodi poeziju s talijanskog i
engleskog jezika.
U novoj zbirci "Vodotoč" (Vodotoč je naziv jednog zaljeva kod
Omišlja gdje izvire voda, ali autor ima u vidu i njezina druga
značenja) ispisuje većim dijelom poeziju na standardnom hrvatskom
književnom jeziku mada je veći dio njegovog poetskog opusa ispisan
čakavicom. Ipak dvadesetak čakavskih pjesama uvršteno je u ovu
knjigu. Zanimljivo je kako Kraljić u pojedine pjesme pisane na
standardu vješto ubacuje čakavicu. A moglo bi se reći i obrnuto.
Osim iz samog naslova zanimljive su i srodne Kraljićeve
kovanice: "vinotoč" i "vodomlaz".
U cijelom Kraljićevom poetskom opusu preovlađuju primorski
motivi. Kraljić u ovoj zbirci ispisuje pjesmu "Mirozov" u kojoj
govori o svom rodnom otoku Omišlju. Spominje Omišalj i u pjesmi
"Lipo moje spod Omišaj more". To je i naslov narodne pjesme koja se
spominje u Kraljićevoj pjesmi "Va juliju".
Više pjesama u ovoj zbirci sadrži u sebi zamjetljiv erotski
naboj. Jedna pjesma čak nosi naslov "Erotika u proljeće". Jedna
pjesma pak "Dojka i goljenice". Zanimljiva je i pjesma "Bila je
vitka" koja završava stihovima: "kako samo ležao na rivi/ leđuške/
promatrao sam ju/ iz žablje perspektive/ i/ protrnuo".
Nova Kraljićeva zbirka logično se nadovezuje na prethodne. U
zbirci "Versi od mnozijeh milosti" Kraljić je bio uvrstio ciklus o
bodulskim vrtovima. Kraljić će se vrtovima vratiti u prethodnoj
zbirci "Kaškino zobo". U pjesmi "Tko ono reče" spominje se povrće u
stihu: "pa da čujemo: salata krumpir radić".
Svakako je za pohvalu što Kraljić u svojim pjesmama ne bježi od
humora. U pjesmi "Prispodoba veličine" izvrsno je dana jedna
poetska karikatura: "hodao ulicom Moše Albahari/ kao John Wayne/
(…) glumio je, dakle, veličinu/ u toj prispodobi blažen bje/ jedan
patuljak". Priličan broj pjesama u ovoj zbirci doima se kao zgodna
poetska dosjetka. Primjerice "Stotrigodišnjak": "Drži štap/ iz
običaja/ (rekao bih)/ jer nikako ne/ dotiče zemlju."
Pjesma "Ništa u svom životu nisam privredio" doima se kao
svojevrsni crnohumorni poetski epitaf. Srodne su joj i pjesme
"Očaj" i "Barba Miko". Ovdje ćemo se podsjetiti dviju slavnih
zbirki – "Kameni spavač" Maka Dizdara te "Antologiju Spoon River"
američkog pjesnika Edgara Lee Mastersa.
Više pjesama u ovoj zbirci govori o smrti. Jedna od tih pjesama
nosi naslov "Bratova smrt". A tu su još i pjesme s naslovima "Crna
traka" i "Pogrebi". O pogrebima je riječ u više pjesama. U pjesmi
"Stari stol" su i stihovi: "a potom da se otpjeva/ možda i
requiem".
Dugačka pjesma "Kurenat" rijetka u Kraljićevom opusu. Veći dio
pjesama u ovoj zbirci mogli bi okarakterizirati kao poetske
minijature. Zadnji ciklus u ovoj knjizi jednostavno ima naslov
"haiku". Sjetimo se kako je Kraljić i autor zbirke "Čakavski haiku"
objavljene još 1977. godine kad je malo tko u Hrvatskoj i znao za
ovu drevnu japansku poetsku formu. Prvi u ovom ciklusu niz je od
četiri haikua "Njojzi" kakvi se u haiku poeziji označavaju kao
renga.
Kraljić u ovoj zbirci naročito insistira na auditivnim
elementima. Jedna od pjesama ima za naslov "Či či či či". Autor
ovdje misli na cvrčke (ali u njoj i "biglišu slavuji" a "psi
laju"). Sjetimo se pjesme Arama Saroyana u kojoj se pojavljuje samo
riječ "crickets" (cvrčci) i to čak dvadeset i pet puta. U
Kraljićevoj pjesmi "Kurenat i dubina" jedan stih glasi: "brrr brrr
brrrrr brrrr".
Moderno ali komunikativno i duhovito pisana nova zbirka Nikole
Kraljića reprezentativno predstavlja nam ovog zanimljivog pjesnika
koji je u stanju uvijek iznova zainteresirati i zaintrigirati svoje
čitatelje. Njegova nova zbirka pjesama se ne nameće samo svojom
raznolikošću već i kvalitetom. Kraljić se odavno dokazao kao
majstor stiha i u stanju je u svakoj novoj zbirci ponuditi više
antologijskih pjesama.
 ROMAN U ROMANU

Milan Zagorac: ŽELIŠ LI POGLEDATI SUNCE U PONOĆ?, Adamić,

Rijeka, 2002.

Milan Zagorac (Rijeka, 1976.) je do sada objavljivao priče, eseje i

publicističke tekstove u nizu listova i časopisa. Dobitnik je
nagrade lista "Vijenac" za priču mlađih autora. Završio je studij
Kroatistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Bio je urednik
časopisa "Iže", "Kacot" i "Rival" te koautor antologije Rivalova
naraštaja "Dan velikih valova". Sada je urednik u izdavačkom
poduzeću "Adamić" u Rijeci.
Ono što se dogodilo pripovjedaču ovoga romana moglo se
dogoditi i samom autoru – da mu izvjesni Leo Babičević ponudi
rukopis romana. Urednik će potom reći: "A ovo što slijedi je priča
koju nisam očekivao. Možda nije riječ o nekoj posebnoj priči, ali
ja sam je barem tako doživio."
Motiv interpretacije romana kojeg pripovjedaču donosi
nepoznati autor odavno je poznat u književnosti. Prvo mi pada na
pamet Čehovljev roman "Drama u lovu".
Potom ulazi u roman u romanu. Pratimo Leov život od
djetinjstva u riječkom predgrađu. Nakon razlaza Leo odrasta uz
majku lezbijku koja je pisala "bajke (…)pisala je gluposti". Bio je
"jedan od onih povučenih dječaka". Putovao je često s majkom, čak i
u Ameriku. Čitao je ozbiljne knjige i slušao ozbiljnu glazbu. Imao
je dugotrajnu vezu s djevojkom Dinom (koja ga je varala s starim
ali bogatim Talijanom) i kratkotrajne s jednom Mađaricom te svojom
maćehom prigodom posjeta svom ocu u Beogradu. Majka mu je umrla od
tumora. Na koncu Leo, nakon začetka odvjetničke karijere, kupovine
prestižnog automobila i najave bračne veze, gine u prometnoj
nesreći. Pripovjedač će nakon toga Leov roman spaliti. "Ne, nisam
više želio gledati taj roman, dosadni roman koji je penetrirao u
moje tijelo i postajao mojim sastavnim dijelom." Pripovjedač je čak
u svom snu predvidio Leovu smrt – "sanjao sam da sam poginuo u
prometnoj nesreći (…)". Bio je svjestan kako je uspostavio "neku
čudnu vezu s tim Leom, čovjekom kojeg praktički nisam niti
poznavao(…)"
Osim Lea i Dine dani su zanimljivi likovi Dinine prijateljice
Marine kojoj uspijeva prizvati duh Franka, legendarnog riječkog
narkomana. Svi oni, posebice Leo, se počesto doimaju iskarikirano.
Radnja ovog zanimljivog romana nije ispričana pravolinijski.
Autor često pribjegava kratkim flashbackovima vraćajući nas u Leovu
ne baš ružičastu prošlost.
Motiv poistovjećivanja pripovjedača s likom o kome govori
također je odavno poznat u književnosti ali mu Milan Zagorac
pristupa na novi način.
Kratki roman "Želiš li pogledati sunce u ponoć?" napisan je
korektno i zanimljivo. Brzo se čita i zahtijeva ponovno čitanje.
Milan Zagorac u svom prvom romanu podastire nam suptilnu sliku naše
otužne stvarnosti. Pisan je ironičnim i duhovitim stilom. Možda bi
neki kritičar na osnovu njegovih godina i tematike ovog romana
autora pribrojio u FAKovce. Vjerojatno se sam Zagorac s time ne bi
složio. Ovdje je ipak riječ o sofisticiranijoj prozi.
Grad Rijeka (čija fotografija je otisnuta na naslovnici ove
knjige) možda, nakon Srećka Cuculića (autora romana "Fiumanka" i
drugih) dobiva još jednog svog reprezentativnog romanopisca.
 SATIROVA FRULA

Davor Grgurić: POGREŠNA VRATA, Ceres, Zagreb, 2002.

Davor Grgurić (Rijeka, 1978.) živi u Delnicama a studira na Pravnom

fakultetu u Rijeci. Pjesme i priče objavljivao u nizu uglednih
književnih časopisa. Prva zbirka pjesama pod naslovom "Raspukline"
izišla je u Delnicama 2000. godine.
Grgurić se osim poezijom bavi i kiparstvom. Fotografija jedne
od njegovih skulptura nalazi se na naslovnici ove knjige.
Poezija Davora Grgurića po mnogo čemu se razlikuje od onoga što
uglavnom pišu pjesnici njegova naraštaja. Tako Grgurić ne
eksperimentira s jezikom. Njegove su pjesme komunikativne i
većinom narativne (veći dio se doimaju kao priče iskazane u formi
stiha). Jezik mu počesto djeluje arhaično. Primjerice kad pridjev
pozicira iza imenice. Zna izvući na svjetlo dana poluzaboravljene
hrvatske riječi.
Ono što je za pohvalu u Grgurićevoj poeziji je njegova sklonost
satiri i humoru, inače rijetka pojava u hrvatskoj književnosti
uopće i po tome on je sljedbenik Vesne Parun, Gustava Krkleca,
Nikole Kraljića, Zvonimira Drvara, Paje Kanižaja, Džemaludina
Alića… Jedna Grgurovićeva pjesmu u ovoj zbirci nosi naslov "Objava
frule". Njegova pjesnička frula kao da je panova odnosno satirova.
U prvom ciklusu ove zbirke "Samo naprijed" Grgurić osim što
pruža satiričku žaoku teži i refleksivnosti (pjesme "U tuđim
stopama", "Abortus"…). Uranja i u dječji svijet ("Razbijač oraha",
"Uoči svečeva dolaska", "Propusti sveca Nikole") a tu je i nekoliko
ironično-ljubavnih pjesama: "Izgubljena opisa", "Odaziv" i
"Uistinu"…
Zanimljiva je u ovom ciklusu pjesma "Kraj brezovit". Na nju se
nadovezuje pjesma "Obmana" iz ciklusa "Boja prilagodbe" gdje autor
doista obmanjuje čitatelja koji misli kako čita erotsku pjesmu. Na
koncu se ispostavlja kako nije riječ o ženi već o brezi. O
propadanju šuma u Gorskom kotaru je Grgurić progovorio u ciklusu
pjesama u prozi "Tajna krila šume".
Ciklus "Spretni pregovori" sadrži ljubavne pjesme. Grgurić
uspijeva izbjeći sladunjavost i patetiku i dati svoj osobeni pečat
što je, znamo, vrlo teško u ovakvoj vrsti poezije.
U ciklusu "Kriva procjena" Grgurić je ponovo u dječjem svijetu
(pjesme "Čestitke", "Metež u dječjoj sobi", "Naličje jave"…). Neke
od ovih pjesama su male bajke ispisane u formi stiha ("Zlatne
fanfare", "Dvojba o zlatnoj ribici"…). Tu je i basna "Paukova
nevolja" dok je "Prisni Trogir" svojevrsni mali poetski putopis.
U pjesmama ciklusa "Na tragu praznini" umetnuti su motivi iz
mitologije. Zanimljiva je pjesma "Stvaranje" s motivom o Adamu i
Evi. Upravo na naslovnici ove knjige je fotografije skulpture
"Adamova glava" u kojoj je njegov mozak ustvari – Evina jabuka.
Uspjela je u ovom ciklusu i ekspresionistički intonirana pjesma
"Neka druga jesen" traklovske inspiracije.
Samo u zadnjem ciklusu ove zbirke pod naslovom "Boja
prilagodbe" uvrštene su rimovane pjesme. Grgurić pokazuje zavidno
umijeće vladanja vezanim stihom.
Pjesma "Nužnost poricanja" sadrži u sebi borgesovsko nabrajanje
ali nema i elitističke tendencije. Grgurićeva je poezija prijemčiva
i otud ne čudi dobar prijem njegove prve zbirke pjesama među
čitateljima. Ovdje Grgurić ispisuje mahom duže pjesme poput "Tvorci
svijeta" koja gotovo da je kraća poema.
I ovdje Grgurić naginje humoru i satiri. Osim spomenute
"Obmane" i u pjesmi "Prokušani recept" umetnuti su blagi erotski
elementi.
 Opet su ovdje nekoliko basni u stihovima, rekli bi na tragu La
Fontainea. Posebice je zanimljiva pjesma "Savjet magareta", uspjela
varijacija na basnu o mišici i mačku.
Razmišljanjem o našoj svakidašnjici Grgurić nas donekle
podsjeća na uspjelu pjesničku zbirku "Nešto nije u redu" Tatjane
Gromače. Ne bi nas iznenadio ni uspjeh Grgurićeve zbirke "Pogrešna
vrata" koja je u startu verifikaciju dobila izlaskom u biblioteci
"Volubilis" uglednog izdavača "Ceres" iz Zagreba.
 HAIKU ZA ANTOLOGIJE

Jadran Zalokar: DAH MORA/BREATH OF A SEA, Društvo haiku pjesnika,

Rijeka, 2002.

Jadran Zalokar je rođen 1947. godine u Ljubljani. Osim pisanjem

bavi se slikanjem (do 1969. godine priredio desetak samostalnih
izložbi u zemlji i inozemstvu). Doktor je filozofije. Živi i radi
u Rijeci gdje od 1990. godine održava predavanja o duhovnim
fenomenima našeg vremena. Preko dvadeset godina objavljuje haiku u
domaćim i stranim časopisima. Zastupljen u nekoliko antologija u
Hrvatskoj i u svijetu. Objavio je haiku zbirke "Haiku vremeplov"
(Rijeka, 1997.), "Proljetni haiku" (Rijeka, 1998.), "Osmijeh
putnika/Smiling Wanderer" (Samobor, 1998.) i "Putnikova duga/The
Traveller's Rainbow" (Rijeka, 2001.).
Obično haiku pjesnici svoje haikue grupiraju po godišnjim
dobima. Zalokar svoje haikue neuobičajeno grupira po mjesecima.
Tako ih je u ovoj zbirci dvanaest. Za svaki mjesec po jedan. Na
kraju zbirke je pridodan i trinaesti ciklus pod nazivom "U osvit
zore". Taj ciklus je dobio naziv po prvom stihu ovog uspjelog
haikua:
U osvit zore
kroz jato ptica vidiš
proljetne oblake
Ovi bi se haikui mogli grupirati i po motivima koji se češće
javljaju. Tako je zamjetljivo više haikua o mačkama. Primjerice:
Božić.
Mačak kraj
kante
 Zalokar opisujući mačke uvijek u svojoj zbirci naglašava da je
riječ o mačkama muškog roda odnosno o mačcima. Zalokar želi ono
konkretno uočeno dati onako kako vidi. On ne opisuje mačke u
vrijeme parenja ali ni njemu pa ni njegovim čitateljima ne bi
trebalo biti svejedno govori li o mački ili mačku.
Očito je kako Zalokar često piše i o leptirima. Primjerice:
Leptir i vatra
prijateljuju
na otvorenom dlanu
Haiku pjesnik Zalokar baš kao slavni haijin Issa osjeća
izuzetnu bliskost sa životinjama. Čak i onim sićušnim. Osim leptira
on zapaža i druge naoko nezamjetljive kukce:
Utihnula je
cvrčkova pjesma
na grudima djevojke
Također su i galebovi Zalokaru zanimljivi. Kao ovdje:
Bura
baca galeba
u naručje oblaka
Ovo ne treba čuditi kad znamo da Zalokar živi u Rijeci i da
svaki dan može vidjeti more i galebove. U ovoj zbirci se spominju
neki riječki toponimi kao što je Korzo i Trsat. Osim galebova
Zalokar obraća pažnju i golubovima, pticama za koje smo više
navikli povezati s kontinentom a ne s morem. U jednom uspjelom
Zalokarovom haiku srest ćemo i jedne i druge:
Kišno nebo.
Golub i galeb dijele
istu ogradu
A na moru osim galebova možemo doživjeti i buru. I ona ne mora
biti onako loša kako nam se do sada činila:
Plivaju
s burom
gnjurac i vučjak
Ima u ovoj zbirci antologijskih haikua, poput ovoga:
 Suhi obrazi
a s neba
opet će kišiti
Ove uspjele haiku zbirku (objavljena kao osma u biblioteci
"Riječki haiku pjesnici") pisane u tradiciji najboljih japanskih
haikua haiga crtežima (kao i naslovnicu zbirke) dopadljivo je
ilustrirao sam njihov autor.
 SPONE I MOSTOVI

Ervin Dubrović: VRAG NIKAD NE SPAVA, Riječki pogledi i ogledi,

Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2002.

Ervin Dubrović (Rijeka, 1957.) od sredine osamdesetih djeluje kao

likovni kritičar, priređuje izložbe suvremenih umjetnika,
retrospektive i monografije. Priredio zajedno sa suradnicima
izložbe i knjige – "Arte miracolasa" (Stoljeće fotografije u
Rijeci), "Riječki kazališni plakati 1833. – 1996.",
"Kinematografija u Rijeci", "Riječka luka". Objavio i knjigu
likovnih prikaza i eseja "Na kraju stoljeća" (1996.) te biografiju
"Dobro jutro, gospodine Kalina" (2000.). Od početka devedesetih
Dubrović se sve više zanima za riječke kulturološke teme
devetnaestoga i dvadesetog stoljeća. Rezultat toga je i ova knjiga
čiji su pojedini tekstovi objavljivani u časopisima, zbornicima,
dnevnim listovima, katalozima pojedinih izložbi i u kazališnim
knjižicama HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.
U prvom ciklusu Casanova – vrli stari svijet nalaze se četiri
teksta posvećena ovom znamenitom pustolovu i ljubavniku iz 18.
stoljeća. U prvom tekstu "Casanovini memoari" riječ je o ovoj
glasovitoj knjizi u kojoj je "spretni Venecijanac s toliko
neposrednosti i lakoće, s toliko duha i razumijevanja opisao život
svoga vremena i vječne ljudske strasti (…)". Slijeda "Istarska
ljubavna zgoda" o jednoj epizodi iz "Memoara" koja se odigrala u
Vrsaru. Za naše podneblje je vezan i tekst "Casanovini riječki
izvještaji". Ovdje je riječ o izvještaju što ga je Casanova u
studenom 1776. pisao za francuskog generalnog konzula u Trstu.
Tekst "Zavodljive Carline stolice" bavi se slikarskim opusom Carle
Tolomeo koja živi Milanu a "na temu Casanove i Venecije njegova
doba naslikala je brojne slike i otisnula nizove bakropisa." Ovaj
tekst je napisan "uz prigodu Casanovine dvjestogodišnjice u Muzeju
(1999.).
U ciklusu koji ima za naslov kao i cijela knjiga uvršteni su
tekstovi vezani za pojedine kazališne premijere. Tako u tekstu
"Goldoni, naš suvremenik" Dubrović piše o osuvremenjenoj verziji
ove poznate Goldonijeve drame koja je "milenijske 2000. godine u
rijeci iznova postavljena" u režiji Marina Carića. No ovdje nije
samo riječ o spomenutoj predstavi već više o samom Goldoniju,
njegovom životu i ostalim njegovim dramama.
Slijedi tekst "Nestroyev slatki smijeh" o Johannu Nestroyu
danas malo poznatom pučkom komediografu. Ovaj bečki dramatičar,
porijeklom Čeh, autor je više komedija, a napisao je i "operetnu
Parodiju Tannhauesera" a u komadu "San o sreći (San o kori i
jezgri)" parodirao je "visoki pjesnički stil".
U tekstu "Višnje iz Čehovljeva Višnjika" riječ je o ovoj
poznatoj drami ruskog klasika te o njegovom boravku u Opatiji 1894.
koji opisuje u svojoj noveli Arijadna.
Potom se Dubrović pozabavio u tekstu "Krsto Frankopan –
prstenovani vuk" napisanom povodom dramskog spektakla "Vuci"
praizvedenom 1992. u Riječkom kazalištu. Ovdje je riječ i o autoru
Milutinu Cihlaru Nehajevu, Krsti Frankopanu te o Henryju Thodeu,
njemačkom estetu i piscu, autoru romana "Frankopanov prsten". Ova
djela poslužila su dr. Darku Gašparoviću za dramatizaciju čega je
rezultat bila uspješna predstava.
Tu je u "Von Horvathov jučerašnji svijet" u kojem je riječ o
poznatom austrijskom dramatičaru Odonu von Horvathu i njegovom
najpoznatijem "pučkom komadu" Priče iz Bečke šume, napisanom 1930.
godine a uprizorenom i u Riječkom kazalištu.
U "Mitu o Faustu i Havelovom vragu" Dubrović spominje nekoliko
svjetskih djela u kojima se javlja faustovski motiv s posebnom
pozornošću na dramu "Iskušenje" (1985.) Vaclava Havela. Kako kaže
Dubrović – "Upravo u zemljama s totalitarnim režimima, mit o Faustu
koristi se najčešće kao društvena kritika." U tom kontekstu on
spominje i Ivu Brešana i njegovu dramu "Nečastivi na Filozofskom
fakultetu" (1979.). A iz ovog teksta Dubrović je izvukao i naslov
cijele knjige: "Neke druge, pak, sotone na strani su organiziranog,
političkog zla i ozakonjenog zlostavljanja – jer vrag nikad ne
spava, nemir je uvijek tu, a sukob vječan."
Ciklus "Riječani s obje strane granice" posvećen je talijansko-
hrvatskim književnim vezama. U prvom tekstu "Kamov i Lombroso"
Dubrović raspravlja o važnosti "utjecaja nekad slavnog liječnika i
psihijatra Cesarea Lombrosa na Kamovljev opus". (…) Lombroso je
danas zaboravljen ali ipak zanimljiv Freudov preteča."
U tekstu "Francesco Drenig avangardist i pokretač" riječ je o
jednom od "Rijetkih međuratnih promicatelja hrvatske kulture u
talijaniziranoj Rijeci. Drenig je "najčešće koristio pseudonim
Bruno Neri". Drenig je bio "zagovornik i predvodnik mladih riječkih
slikara". Sudjelovao je u uređivanju književnih časopisa La
Fiumanella (1921.) i Delta (1923. – 1925.). O ovim časopisima
Dubrović će posebno pisati u tekstu "Riječki međuratni časopisi i
dodiri s Hrvatima". Drenig je bio i "prevoditelj hrvatskih i drugih
slavenskih časopisa". I sam je pisao pjesme. Dubrović je izabrao
tri iz njegova opusa i preveo na hrvatski.
Povod da napiše prilog "Vegliani i lakoća prekoračenja granice"
Dubroviću je bio uprizorenje dramatizacije romana La frontiera
(Granica) u Talijanskoj drami Riječkog kazališta. Vegliani je bio
hrvatskog porijekla i potječe s otoka Krka, a njegov otac je bio
prisiljen talijanizirati prezime prema Veglia što je talijanski
naziv ovog otoka. Vegliani je rođen u Trstu 1915. a umro u
Malcesine u Italiji 1982. godine. Bio u uredništvu riječkog
književnog časopisa "Termini" koji je osnovan 1936. godine. Pisao
je romane, novele, televizijske scenarije, kazališne kritike i
novinske članke. Vegliani je naznačajniji kao romanopisac a
najzapaženiji su mu romani već spomenuta La frontiera (Milano,
1964.) i Processo a Volosca (Proces u Voloskom, Milano-Venecija,
1958.). U prvom je "na neki način sažet Veglianijev duhovni put" a
radnja drugog se odigrava u Voloskom tridesetih godina.
Tekst "Fabriovo Vježbanje života u ludilu povijesti" započinje
rečenicom: "Nedjeljko Fabrio je bez premca najuspješniji riječki
autor na riječkoj kazališnoj sceni." Ovdje je riječ o vrlo
uspješnoj predstavi Vježbanje života (praizvedba je bila 1990.).
Taj je roman dramatizirao Darko Gašparović.
Ciklus "Boemi, pisci i časopisi" započinje tekstom "Riječki
boemi" u kojem Dubrović ukratko ali vješto portretira negdašnje
riječke boeme dajući najviše prostora slikaru Giuliju Lehmannu.
Na ovaj se prilog izravno nastavlja tekst "Sušački boemi".
Ovdje je najviše riječi o Janku Poliću Kamovu te njegovoj braći
Nikoli i Milutinu.
Ciklus "Riječki kazališni život" je svojevrsna kratka povijest
kazališta u Rijeci koju sačinjavaju "poglavlja": "Isusovačko
kazalište" (XVII. i XVIII. stoljeće), "Razvijen kazališni život",
"Zahtjevna riječka publika", "Dramske družine i veliki glumci",
"Filodramatska i filharmonijska društva", "Otvorenje općinskog
kazališta", "Operni život u Teatro comunale" (sve u XIX. stoljeću)
i "Predstave i zvijezde dramskoga kazališta" (prva polovina XX.
stoljeća).
U posljednjem ciklusu "Počeci filma i riječki favoriti" dana je
pak kratka povijest filma i kinematografije u Rijeci. Započinje s
tekstom "Salcher – nehotični preteča kinematografije" (kraj XIX. i
početak XX. stoljeća), "Letimični pogled na kinematografiju u
Rijeci" (XX. stoljeće) i "Prikazivači, gledatelji, filmovi 1947. –
1997.).
Zanimljiva i pristupačno napisana knjiga Ervina Dubrovića "Vrag
nikad ne spava" značajan je doprinos rasvjetljavanju kulturnog
života na području grada Rijeke. Ona je u prvom redu interesantna
Riječanima ali u predgovoru autor napominje: "Granice nisu bile
samo državne i nacionalne. Što je još važnije, u ovim su krajevima
uvijek mnogo više spajale negoli razdvajale". Granice su, dakle –
spone i mostovi – ovdje i zemljopisni i kulturni." I zbog toga i
zbog zanimljivosti ove knjige ne treba sumnjati kako će za njom
rado posegnuti i ostali.
 RISANJE SLIKE VLASTITOG LIKA

Sanjin Ivandić: POLA CENTIMETRA OSMIJEHA, DHK – Ogranak u Rijeci -

Graftrade, Rijeka, 2003.

Sanjin Ivandić rođen je 1962. godine u Rijeci, gdje je završio

osnovnu i srednju školu. Studirao Komparativnu književnost i
Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od
1977. godine objavljuje prozu i književnu kritiku u brojnim
listovima, časopisima te u radio emisijama. Uređivao je književne
časopise "Most/The Bridge" u Zagrebu te "Rival" u Rijeci. Objavio
je zbirku novela "Proljeće kada je ponovo otkrio život" (Rijeka,
1996.) te izbor svojih prikaza "Književne kritike" (Rijeka, 1997.).
Živi i radi u Rijeci a pripada "Rivalovom" naraštaju – prethodne
knjige su mu izišle u biblioteci "Rival" a uvršten je i u
panoramski pregled proze i poezije Rivalova naraštaja – "Dan
velikih valova" (2001.).
Pred nama je neobična knjiga. Primjer je ovo takozvanog
postmodernističkog romana. Kako kažu teoretičari - realist dok piše
promatra svijet u cjelini, modernist ga cijepa, a postmodernist se
"igra krhotinama". Znakovito je kako je autor neke od svojih
dnevničkih zapisa nazvao "Fragmenti o ludilu". Ovo bi nas moglo
podsjetiti na Charlesa Bukowskog, autora zbirke "Priče o običnom
ludilu" i knjige "Zabilješke starog pokvarenjaka" u kojoj je
napadao i Hemingwaya.
Krhotine u Ivandićevom slučaju su pisma (s nadnevkom, kao i
neki zapisi, iz osamdesetih, najčešće se radi o 1984. godini)
upućena na razne adrese (jedno je nenaslovljeno i tu autor piše:
"Kako je moje sadašnje stanje prilično kaotično, i slijed ovog
izlaganja bit će takav."), prijevodi autorovi (dio jedne pjesme
Walacae Stevensa) ili tuđi (Šoljanov prijevod Ron Padgeta,
Hemingwaya s autorovim ispravkama…), citati, aforizmi, naslovi
zamišljenih djela, prozne skice, zabilješke (o književnosti, džezu,
filmu itd.), koncepti i drugo, ponešto i na engleskom jeziku…
Povremeno dobijemo utisak kako je riječ o takozvanom automatskom
pisanju.
Zanimljiv je fragment naslovljen kao "Ogled" (o Borisu
Davidoviču, Flaksu i novoj retorici). Ovo nas podsjeća na optužbe
upućene Danilu Kišu povodom njegove zbirke pripovjedaka "Grobnica
za Borisa Davidoviča". Smiju li se u većoj mjeri preuzimati tuđi
tekstovi i čak ne navesti čiji su? Na tu je dilemu Borges, autor
pripovijetke "Piere Menard pisac Don Quijota" rekao kako nešto i
samo prepisano postaje originalno djelo.
Od osoba koje se najviše spominju u ovoj knjizi tu su osim
Hemingwaya i Ivan Slamnig (po autoru bolji pisac od Krleže), već
spomenuti Antun Šoljan (Ivandić ga na jednom mjestu naziva Antun
Izdajica po njegovom romanu "Izdajice", no to nas asocira i na
talijansku igru riječi: prevoditelj – traduttore i izdajica –
traditore), Zlatko Crnković (kojeg autor naziva i Veliki Urednik
što predstavlja počast ali i aludira na Velikog Inkvizitora; kao i
mnogi pisci i Sanjin Ivandić je sanjao da mu knjiga izađe u
biblioteci HIT), svestrani Woody Alen…
Ovdje su umetnuti i faksimili nekih autorovih tekstova pisanih
rukom ili na pisaćem stroju, sasvim u funkciji. Ivandić povremeno
izvodi grafičke bravure poput, primjerice, Guillamea Apollinairea
koji je u svojim zbirkama pjesama promovirao svoju simbolističku
poetiku i vizualni lirizam.
Kako je jednom zapisao Borges, "čovjek se poduhvaća da opiše
svijet. Godinama napučuje prostor slikama pokrajina, kraljevstava,
planina, oruđa, zvijezda, konja i ljudi. Malo prije negoli umre,
otkriva da taj strpljivo izrađeni svijet riše sliku vlastitog
lika". To se odnosi i na ovu knjigu.
Doista je šteta što je ova zanimljiva knjiga ostala bez
komentara u vidu predgovora ili pogovora. U tom komentaru bi se
trebalo nešto više reći o samom Ivandiću, usporediti ovu knjigu s
prethodnima, pojasniti aluzije na riječka književna zbivanja
sedamdesetih i osamdesetih godina…
Na jednom mjestu Sanjin Ivandić zapisuje: "Dokle (ću)
zapisivati". No, pojavu ove doista zanimljive knjige (izišla u
biblioteci "Suvremena književna obzorja" koju uređuje Damir Sirnik)
nikako ne možemo smatrati uzaludnom.
 PROVOKATIVNI OGLEDI

Roman Karlović: BAUDRILLARDOVA GALAKSIJA, DHK – Ogranak u Rijeci -

Graftrade, Rijeka, 2001.

Roman Karlović rođen je 1976. godine u Rijeci, gdje je završio

osnovnu i srednju talijansku školu. Studira francuski i talijanski
jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je
mnoštvo esejističkih, proznih, poetskih, dramskih i teorijskih
tekstova na hrvatskom i talijanskom jeziku u časopisima: Quorum,
Plima, Dometi, Vijenac, Republika, Rival, Književna Rijeka, Treća,
Veritas i La Battana. Veći dio eseja u ovoj knjizi emitiran je na
Trećem programu Hrvatskoga radija, u emisiji "Ogledi i rasprave".
Za komediju na talijanskome Castelli in aria / Kule u zraku dobio
je 1996. nagradu Istria Nobilissima. Prevodi s talijanskog,
francuskog i engleskog na hrvatski i obrnuto.
Zbirka eseja Baudrillardova galaksija prva je knjiga u
biblioteci "Prikazi i prosudbe" u izdanju DHK – Ogranak u Rijeci
koju uređuje Damir Sirnik.
Naslov ove knjige može zavarati potencijalnog čitatelja. Ovo
nije knjiga o filozofu Jeanu Baudrillardu već je posrijedi
parafraza sintagme Gutenbergova galaksija.
U eseju Može li se utemeljiti kršćanska postmoderna Karlović se
pita: "Je li dakle Biblija lektira za opću kulturu ili nadahnuto
Sveto pismo?" I pokušava na to pitanje dati odgovor. Potom o
djelotvornosti pravima "mladeži na zaštitu od pornografije,
alkohola, duhana, prostitucije, nasilja i spolnih zloraba (…) Je li
ta zaštita djelotvorna u Republici Hrvatskoj?" Karlović
argumentirano tvrdi kako "nažalost – nije djelotvorna." On sam se
deklarira kao "neokonzervativac". Ovdje Karlović raspravlja i o
polemikama je li homoseksualno ponašanje prirodno ili ne.
U ogledu "Baudrillardova galaksija: kako pregorjeti
postmodernu?" piše o teoretičarima postmoderne. Potom razmatra
fenomen ispovijesti kojim smo posebice zapljusnuti s naših malih
ekrana. Također Karlović analizira suvremenu zapadnu civilizaciju
"sa svojim mehanizmima za širenje liberalne demokracije". Tu je i
razmatranje lijevih i desnih polemika "oko vjeronauka u svjetovnim
školama".
Slijedi ogled "Veselo neznanje: (Ne)kultura demokracije".
Karlović ovdje najprije raspravlja o "nedodirljivom aksiomu u
demokratskom društvu" – "Svatko ima pravo na svoje mišljenje."
Potom o multikulturalizmu i zapadnom interesu za istočnu kulturu i
filozofiju. Primjerice "joga" koju prakticiramo je "zapadnjačka (…)
Umjesto da jogom postigne potpuno duhovno izdvajanje iz iluzije
ovog materijalnog svijeta (…) zapadnjak je prakticira kako bi se
uspješnije uklopio u kolotečinu kapitalizma i bio duhovno (čitaj:
hormonalno) spremniji da se izbori za bolje plaćeno radno mjesto na
ovom svijetu (…)". Također u ovom ogledu Karlović iznosi zanimljiva
zapažanja o našem školstvu.
Ogled "Govor mržnje u strukturi epa" nastao je na marginama
Gundulićeva Osmana. Karlović se najprije osvrće na studije o
"Osmanu". Potom daje originalno viđenje likova Osmana i kraljevića
Vladislava. Dana je usporedba s Danteom, Tassom, Miltonom…
U ogledu "Što se dogodilo s katoličkom propagandom?" Karlović
raspravlja o katoličkoj propagandi danas i njezinoj strukturi, o
njezinim načelima, o crkvi i liberalnom govoru, katoličkom i
liberalnom aktivizmu i propagandi.
Iako mlad Karlović u ovim esejima pokazuje zavidnu erudiciju.
Često u svojim izvrsnim zapažanjima Karlović zna biti duhovit.
Njegovo poznavanje književnosti, filozofije i sociologije je na
visokoj razini. Eseji su mu zanimljivi i provokativni a pisani su
zanimljivim i izgrađenim stilom.
 KARDIOGRAM SRCA

Vesna Miculinić - Prešnjak: TIŠINA SRCA, str. 85, DHK – Ogranak u

Rijeci, Rijeka, 2003.

Vesna Miculinić Prešnjak rođena je u Zastenicama kod Grobnika

1951.godine. Završila je studije prava i psihologije. Radila je na
izobrazbi kadrova učenika i studenata u građevini. Članica je
Društva hrvatskih književnika - Ogranak Rijeka, Matice Hrvatske,
Čakavske katedre "Ivan Matetić Ronjgov", Katedre čakavskog sabora
za Grobnišćinu, te mnogih humanitarnih udruga. Izdala je zbirke
poezije: Dari, 1996., Z moj'ga kaštela, 1997., Radost probuđena
srca, 1998. i Oko čežnje, 2000. Piše na grobničkoj čakavštini i
standardnom hrvatskom jeziku. Zastupljena je u knjizi Grobnički
pisci XX. stoljeća koju je priredila dr. Iva Lukežić. Objavljuje u
periodici i u radio emisijama. Zalaže se za promicanje čakavskog
jezika. U novoj pak zbirci pjesama Vesna Miculinić Prešnjak
ispisuje poeziju na standardnom hrvatskom književnom jeziku. Jedino
u pjesmi "Vrati se, vrati" vješto umeće nekoliko stihova na
čakavštini.
U cijelom poetskom opusu Vesne Miculinić Prešnjak nisu rijetke
pjesme u kojima se javlja motiv mora. To vrijedi i za ovu zbirku.
Od nekoliko pjesama tematikom vezanom za more izdvojio bih pjesmu
"More u meni". More je ono koje "Izmiče i klizi/ niz uvale/ Tražeći
spokoj/ U sjeni šutnje / Slutnje (…)
Najviše pjesama u ovoj zbirci je ljubavne tematike. U njima je
pjesnikinja uspjela izbjeći klišeje i patetiku. Tako u pjesmi "S
tobom": "Na našu stazu/ Puštala kišu u mlazu/ Da sve propupa,
blista/ I bila kap u tebi/ Sa lista sa lista." U ovoj pjesmi se
isprepliće motiv ljubavi s motivom prirode. U nizu pjesama ove
dojmljive zbirke autorica iskazuje svoju ljubav prema prirodi.
Primjerice u izvrsnoj minijaturi "Glas vjetra": "U meni/ Hrani,
zeleni/ poljane puste/ I brani me/ Od samoće guste."
Pjesnikinja nije svoju zbirku podijelila u cikluse. Teško bi to
i bilo učiniti u ovom slučaju. Da je to učinila onda bi u
zamišljeni ciklus pjesama o prirodi ušle i pjesme "Rijeka" i "Tvoja
rijeka". Tako u prvoj pjesmi pjesnikinja kaže: "Rukom je diram/ A
ona poput školjke/ Obali svira /Tišinu para (…). Na ovu se pjesmu
nadovezuje "Školjka mira". Ova efektna sintagma javlja se i u
pjesmi "Sve bih ti dala" koja započinje stihovima: "Htjedoh se/ U
tvoju utrobu skriti/ Biti školjka mira/ Da čuješ muziku/ Kako uz
mene svira/ Uz šum vala".
Osim ljubavnim Vesna Miculinić Prešnjak iskazuje se i u
dojmljivim duhovnim pjesmama. U ovoj zbirci uspjela je pjesma "Ti,
tvorče života" koja se doima poput molitve. Podsjeća nas na pjesme
Juana Ramona Jimeneza iz njegove poznate zbirke pjesama "Gospodine,
željan i željen".
Od hrvatskih pjesnika Vesni Miculinić Prešnjak je blizak Antun
Branko Šimić. Od suvremenih ponajprije Vesna Parun. kao i u
pjesmama Vesne Parun i u stihovima njezine imenjakinje uočljiv je
mediteranski ugođaj. U ovoj zbirci sličnost je najviše očita u
pjesmi "Žena": "Kako da imam dva lica/ Da u meni žive dvije žene/
Kad cijeli život odijevam kaputić/ One skrivene, snene (…)".
Većina ovih pjesama napisana je slobodnim stihom. Ponekad
autorica pribjegava rimi no ona je pretežito spontana i nepravilna.
To možemo, primjerice, uočiti u uvodnoj (nenaslovljenoj) pjesmi ove
zbirke: Svjetlost se skriva/ Traži put do sutra/ Mislimo li da
sniva/ Ona treperi, drhti/ Sa bezbroj niti/ Halju nam života tka.
Motiv svjetlosti vrlo je čest u pjesmama Vesne Miculinić
Prešnjak. Čak jedna od njezinih prethodnih zbirki nosi naslov "Oko
čežnje". Zanimljiva je da je u ovoj zbirci i pjesma s naslovom
"Moje oko čežnje". Vesna Miculinić Prešnjak, kako se uobičajeno
kaže za pisce, piše stalno istu knjigu.
 U vrijeme nastajanja te zbirke, i ranije, pjesnikinja je bila
slijepa. U ovoj zbirci motiv svjetla javlja se u nekoliko pjesama.
Spomenimo samo pjesmu "Plamtjet će oganj": "Jednom, kad nestane
magla/ S vidika očiju mojih/ Sa sjenika života će/ Plamtjeti oganj
(…)".
Bilo da piše slobodnim ili vezanim stihom Vesna Miculinić
Prešnjak piše jednostavno i pristupačno. Ponekad nas njezine pjesme
podsjećaju na one koje zovemo pjesmama za djecu. Takve su tipične
pjesme "S tobom" i "Školjka mira". Zato pjesme Vesne Miculinić
Prešnjak bez teškoća mogu čitati i djeca, dok odrasli ne mogu reći
kako su ovi stihovi plitki i profani.
Kako u nadahnutom, vrlo poetski intoniranom pogovoru ovoj
knjizi, piše njezin recenzent Mladen Vuković Vesna Miculinić –
Prešnjak je "autorica ustreptalog pera, u kojemu bi tankoćutni
grafolog prepoznao kardiogram srca koje žudi toplinu darivanja
zajedničarstva (…). Nakon čitanja ove sugestivne zbirke moramo se
složiti s ovim zapažanjem.
Izvrsna je, takoreći, ispovjedna pjesma u ovoj zbirci pod
naslovom "Moj život": "Moj život je knjiga/S dva lica/ Žuta,
istrošena, stara/ Uzmi je s ormara/ Sanja, ko samotnjak luta (…)
Kako je zapazio u svom pogovoru Mladen Vuković Vesna Miculinić
Prešnjak je "izvan suvremenih postmodernističkih poetskih trendova,
pjesnikinja zamače pero tik do romantike, s vjerom u osjetilnost
(…)". U vrijeme česte averzije prema suvremenoj poeziji čitatelji s
razlogom prihvaćaju ovu poeziju i od prvih pročitanih stihova ćute
njezinu autoricu kao nekog bliskog, kao svoga.
 SUGESTIVNI STIHOVI

Vesna Miculinić Prešnjak: Z MOJ'GA KAŠTELA, vlastita naklada,

Rijeka, 1997.

Vesna Miculinić Prešnjak rođena je u Zastenicama kod Grobnika 1951.

godine. Završila je studij prava i psihologije. Radila je na
izobrazbi kadrova učenika i studenata u građevini. Živi u Rijeci.
Objavila je do sada zbirku poezije Dari, (Rijeka, 1996.). Piše na
grobničkoj čakavštini i standardnom hrvatskom jeziku. Zastupljena
je u knjizi Grobnički pisci XX. stoljeća koju je priredila dr. Iva
Lukežić. Sa svojim radovima povremeno se javlja u periodici. Zalaže
se za promicanje čakavskog jezika.
U novoj, opsežnoj, zbirci pjesama Vesna Miculinić Prešnjak
ispisuje većim dijelom poeziju na standardnom hrvatskom književnom
jeziku. Na čakavskom, preciznije rečeno grobničkom, dijalektu
napisan je prvi ciklus ove dojmljive zbirke pjesama pod naslovom
"Obać ću te teple ravnice, armulini i kostanj žut…". To su pjesme
zavičajne tematike posvećene njezinom rodnoj Grobnišćini. Tu je i
naslovna pjesma "Z moj'ga kaštela" (Iz moga grada). U njoj Vesna
Miculinić Prešnjak ističe s ponosom kako "tu san rojna/ tu je/
moje/ živjenje/ celo (…) ". Pjesnikinja je uspjela podariti nam
sugestivne, njoj svojstvene stihove. Tu je posebice dojmljiva
pjesma "Mlikarica" o tegobnom životu stare mljekarice.
U cijelom poetskom opusu Vesne Miculinić Prešnjak preovlađuju
primorski motivi. Nekoliko pjesama u ovom ciklusu je pjesnikinja
posvetila svome gradu Rijeci. Tu je i nekoliko zanimljivih pjesama
posvećenih rijeci Rječini koja protječe kroz njezin grad Rijeku.
Primjerice u pjesmi "Ričino, bušan Te, bušan su": Dobro Ti jutro/
Ričino/(…)Teci mi/zavavik/mila/aš se ono/ teplo/ va Tvojih/
valićih/vri".
Najviše pjesama u ovoj zbirci je ljubavne tematike. One se
nalaze u njezinom trećem, najvećem, ciklusu pod naslovom "Ljuljam
te u snovima". U njima je pjesnikinja uspjela izbjeći klišeje i
patetiku. Tako u pjesmi "Domišjan se": "A ure su/ po staroj užanci/
čez nas prošle/ kod valići/ Ostale su sanje/ i/ spoemen/ na te/
mići."
Osim ljubavnim Vesna Miculinić Prešnjak iskazuje se i u
dojmljivim duhovnim pjesmama. One se nalaze u ciklusu "Tvoja je
ljubav od svih radosti slađa". Spomenimo samo iz ovog ciklusa
pjesmu "Dobra Ti večer, svjetlosti": Umorna od/ hoda/ kroz bespuća/
vidim/ na Tvom/ pragu/ još/ mrvica/ ima."
Većina ovih pjesama napisana je slobodnim stihom. Ponekad
autorica pribjegava rimi i ona je često spontana i nepravilna.
Bilo da piše slobodnim ili vezanim stihom Vesna Miculinić
Prešnjak piše jednostavno i pristupačno. I u ovoj zbirci upravo je
očita njezina svijest da bude razumljiva svima. Tako ove pjesme,
iako formalno nisu pisane za djecu (mada se ona s uspjehom okušala
u pisanju stihova za djecu), mogu ih bez problema čitati i djeca.
Upravo je Vesna Miculinić Prešnjak uspjela sačuvati u sebi dječji
pogled na svijet. Kako je rekao jedan teoretičar književnosti sva
djeca crtaju pjesme a samo pjesnici ostaju djeca. Sjetimo se kako
je Maksim Gorki rekao kako je teško pisati za djecu jer ono
najbolje u književnosti "za djecu tek dobro".
U vrijeme česte averzije prema suvremenoj poeziji čitatelji s
razlogom prihvaćaju ovu poeziju i od prvih pročitanih stihova ćute
njezinu autoricu kao nekog bliskog.
U zbirci pjesama Vesne Miculinić Prešnjak umetnute su kao
ilustracije dojmljive umjetničke fotografije Ivice Nikolca.
 PJESNIK DVIJU DOMOVINA

Giacomo Scotti: SULLA STRADA DEL GIORNO/NA CESTI MOJEGA DANA, DHK –
Ogranak u Rijeci - Graftrade, Rijeka, 2003.

Giacomo Scotti rođen je 1928. godine u gradiću Saviano (Napoli).

Godine 1947. preselio se u Istru te živio u Puli. Sada živi u
Rijeci. Književnim radom se bavi od 1948. godine i do sada je
objavio mnoštvo pjesničkih, pripovjedačkih i esejističkih knjiga na
talijanskom i hrvatskom jeziku. Među najnovijim pjesničkim djelima
ističu se nagrađene zbirke "Il cuore della vita" (1992.),
"Soffrendo per la Croazia/Bol za Hrvatskom (1993.), "In viaggio, la
vita (1994.). Za dvojezično tiskanu zbirku pjesama "Gercando fiumi
segreti/U potrazi za tajnim rijekama (Rijeka, 2000.) Scotti je
dobio u Rijeci nagradu "Drago Gervais" te međunarodnu nagradu
"Altri Segni" 1999. godine. Scotti je preveden na više europskih
jezika, a sam je preveo na talijanski niz knjiga s južnoslavenskih
jezika i obrnuto.
Ova, dvojezična, Scottijeva zbirka sastoji se iz dva ciklusa. U
prvom pod naslovom "Schegge di poesia/Iverje pjesništva" (preveo na
hrvatski Roman Karlović) pjesnik posvećuje pjesme svojoj životnoj
suputnici ("Svojoj ženi") te nekoliko sugestivnih pjesama ženi
uopće.
Scotti pjeva i o svom gradu Rijeci. U pjesmi "Na riječkom
groblju" Scotti kaže: "Ova je Rijeka grad humaka". U pjesmi "Od
večeri do zore u mojoj četvrti na brdu" samo će Riječani znati koji
je to autobus "broj 7" iz kojeg pjesnik promatra "večer koja
protječe".
Zatim je tu nekoliko pjesama koje govore o moru. Tako pjesma
"Daleka djeca" završava sugestivnom poantom: "moje je nadanje
nadanje poezije,/ "ne" izrečeno pred predajom, pred zaboravom
mora".
Drugi, naslovni ciklus, u ovoj zbirci preveo je na hrvatski
Daniel Načinović. Njega bi mogli okarakterizirati kao svođenje
računa. U šimićevski intoniranoj pjesmi "Stari podsjetnici" Scotti
kaže – "pripremam za oproštaj". U pjesmi "Mirne upoznah uvale"
postoji i stih: "Život je tako otišao, zasijan". U pjesmi pak
"Dijete koje bijah" govori o starosti… Vrlo je sugestivna pjesma
"Sada već tuđa kuća" u kojoj se spominje "Kuća mojih prvih
osamnaest ljeta/ (…) Kuća moga djeda i oca (…)."
Giacomo Scotti je pjesnik dviju domovinama. Pjesma "Dva jezika"
započinje ovako: "Dva jezika svakoga dana/ sa mnom u društvu se
nađu:/ jedan za druge, a drugi/ u mojoj tišini bubri."
Scotti piše jednostavno. Počesto se njegov poetski iskaz
približava prozi. Njegova poezija je vrlo komunikativna, počesto i
jezgrovita. Sklon je refleksivnom poetsko izričaju. Od svjetskih
pjesnika Scottiju je blizak, primjerice, Lorca. Od hrvatskih
Dragutin Tadijanović i Slavko Mihalić.
Većina pjesama u ovoj zbirci su poetske minijature. Tako se
pjesma "Svojoj ženi" sastoji od svega dva stiha. Scotti je autor
dviju zbirki haiku poezije. Tako se pjesma "Čas" sastoji od tri
stiha no nije u pitanju haiku već refleksivna poetska minijatura.
No Scotti se približava ovoj japanskoj formi svojim
impresionističkim ugođajem u pjesmi "Kasno poslijepodne". A
zanimljiva je i pjesma "Sićušne misli", ustvari niz poetskih
refleksija gdje se Scotti približava aforizmu.
Izvan pomodnih poetskih strujanja Scottijeva prijemčiva poezija
kakvu imamo prigodu upoznati i u ovoj, najnovijoj, zbirci mogla
naići na zapažen interes ne samo među kritičarima već i u širem
čitateljskim krugu.
 LINGVISTIČKO JUNAŠTVO

Milorad Stojević: TATARSKI ZAJUTRAK, altaGAMA, Zagreb, 2002.

Milorad Stojević rođen je 1948. godine u Bribiru (kod Crikvenice)

gdje i sada živi. Završio je studij na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu.
Glavni lik ovog neobičnog romana zove se – Milorad Stojević. On je
programer, predstavnik hrvatskog poduzeća (!) "East Software" u
Novom Huju, glavnom gradu "Socijalne" Republike Hujdistan "koja
nikada nije bila u sastavu nije bila u sastavu bivšeg SSSR-a, ali
je vazda uvažavala politička kretanja u njemu" a on je bio "jedan
od trinaest hujdistanskih susjeda". tu su još "Blitva, Blatva
(…)dio Karabaltika". Glavni lik živi u ulici Tasalissa Pechersky
Street. Sve nas ovo asocira na Kijev, Ukrajinu (gdje je Stojević
boravio, prevodio je s ruskog i ukrajinskog), Litvu (objavio zbirku
pjesama "Litvanski erotski srp", 1974., priredio s Vanjom Švačko
"Ruski bordel muza", 2001., antologiju erotske poezije)) ali i na
zemlje bivše Jugoslavije, Krležin roman "Banket u Blitvi" itd.
Otuda i ne čudi umetanje ruskih riječi u tkivo ovoga romana. Neki
dijelovi čak su napisani ćirilicom (na srpskom jeziku) a neki
glagoljicom. Navode se u ovom romanu citati na više jezika.
Otkud ovom romanu baš ovakav naslov? U romanu se objašnjava da je u
pitanju "Kruh Sa Spermom". Tatarski Zajutrak u ovom romanu jedan je
od tatarskih "kripto-običaja". Misli se na "Tatare u Svetoniji"
koji su formirali svoje naselje "u predgrađu Novoga Huja" čiji je
potomak i Irma Balwidas, glavni i jedan od vrlo malo ženskih likova
ovoga romana. Autor nam čak podastire "enciklopedijske jedinice",
čak i jednu koja se naziva tatarski zajutrak "po usmenoj predaji T.
iz Svetonije, ali i nekih ostalih skupina T. jutarnji erotski obred
konzumiranja –sperme(-bljuca,-sjeme-sjemena tekućina)u kombinaciji
sa crnim kruhom. REcimo da je u skladu s tim vrlo zanimljivo i
rješenje naslovnice ove knjige Teje Janković.
Interesantno kako se u ovom romanu govori o romanu "Tatarski
zajutrak Milorada Stojevića". Njemu nedostaju XIV. i XV. poglavlje
baš kao i Gundulićevom spjevu "Osman". Autor nas podsjeća da u
jednoj od brojnih fusnota da je ovo "fikcionirao i akademik Pavao
Pavličić u jednom od svojih hit-romana" (riječ je o romanu Koraljna
vrata), inače, kao i dr. Stojević, stručnjak za stariju hrvatsku
književnost što je iz ovog romana itekako vidljivo. Autor
mistificira nestanak ta dva poglavlja romana, svoju "tragičnu
smrt", drugo izdanje romana, studiju o ovom romanu, poput,
primjerice, Stanislawa Lema, piše o nepostojećim knjigama, izmišlja
Krležin "essay" o Billie Holiday (o džezu više puta piše u ovom
romanu, esejističke pasaže o glazbi)… Pretpostavlja kako će ovaj
roman "kritičari nazvati, u najmanju ruku, Eksperimentalnim, a u
najveću ruku stavit će Kurac i Drkati na najbolje Odlomke ovoga
romana (…). Autor se često i vješto poigrava riječima kako smo već
navikli iz njegovih zbirki pjesama. Na jednom mjestu jedan od
likova kaže: "Nije to isto u Romanu i Stvarnosti!"
Kao što se šali na račun svoga romana autor to čini i na svoj
račun, odnosno na račun glavnog lika kojega zove "debeli prasac
Stojević", "Tog Debelog Seronju, ateističkog i polumormonskog
gada"... Vrlo je to rijetka pojava u hrvatskoj književnosti.. Takvo
nešto je učinio Predrag Raos u romanu "Tajna Piranskog zaljeva",
objavljenom također prošle godine. Uopće je u književnosti vrlo
rijetka pojava dati nekom svom liku svoje ime što je činio,
primjerice, Borges i ruski pisac Vladimir Kazakov.
Stojević je raznovrstan pisac i znanstvenik. To je itekako vidljivo
iz ovog kompleksnog romana čiji se dijelovi ponekad doimaju
poetičnim, ponekad esejističkim, šturo znanstvenim, neka su
poglavlja pisani u formi drame, pisama… Miješa se Ich i Er forma,
piše se iz raznih kutova – glavnog junaka te ostalih likova kao što
je Neutralni Pripovjedač. No ponajviše u ovom romanu zadivljuje
bravurozno igranje riječima. mogli bi to nazvati, kako to sam autor
na jednom mjestu kaže: Lingvističko Junaštvo.
Neki dijelovi romana pisani su u formi traktata: Traktat o Jazzu i
Baletu (djelomično o filmu)…", "Traktat o Pički"… RAspravlja se o
Hegelu, Blochu i mnogo čemu drugom. Stojević nam podastire svoju
golemu erudiciju.
Vrlo su zanimljiva i sama imena likova. U jednom poglavlju autor ih
nabraja u dramskom stilu:
Juraj Sukač, hrvatski veleposlanik u Hujdistanu, "pisac i
publicist", porijeklom iz Bribira.
Dalibor Padovan, "kulturni atašej pri Veleposlanstvu", pravnik,
čitalac će se sjetiti dr. Ive Padovana (1922) predsjednika HAZU.
Stjepan Miškina, "konzul pri Veleposlanstvu", ekonomist,
asocijacija na Stipana Konzula Istranina, zvanog Miškina. sjetiti
ćemo se Mihovila Pavleka Miškine (1887. – 1942.), pisca,
predstavnika narodne inteligencije svoga vremena i borca za
socijalnu pravdu. Također i na Stipana Jurišića koji je bio konzul
Republike Hrvatske na Kubi.
Od autora koje bi mogli navesti da su utjecali na Stojevića u
pisanju ovoga romana prvo navodim Bretona, predvodnika nadrealizma,
kojega autor ovoga romana na više mjesta spominje. Čak ga dovodi i
u vezu s Bribirom, gdje živi. Potom Joyce, znameniti autor romana
"tijeka svijesti". Prevođenje ovoga romana bilo bi velik zalogaj i
za najvrsnije prevoditelje. Imalo bi smisla objaviti ga samo
usporedo s originalom kao što su to Nijemci učinili s Joyceovim
romanom Finegans Wake.
Zamjetljiv je i utjecaj filma (o čemu Stojević više puta piše).
Istaknimo Pythonovce: "Neki kažu da je Novi Huj dobio ime po tome
što te karavane traže nepostojeći Stari Huj, što će u tzv. krajnjme
dijelu svoga života shvatiti i Milorad Stojević kao smisao što ga
je tako časno inaugurirao Monty Python's Flying Circus. U ovom
odlomku autor asocira na film "Smisao života Monty Python" čiji je
autor jedan od njih – Thery Gilian. U ovom duhovitom romanu mnogo
toga je zanimljivo – primjerice rasprava o tome zašto nije postojao
Stari Huj, borgesovska potraga za nepostojećom zemljopisnom kartom
Hujdistana, rasprava o tome zašto se ulice Novog Huja pišu
engleskim jezikom…
Krtičari će ovaj roman nazvati postmodernističkim. Kako kažu
teoretičari postmodernist se "igra krhotinama". Jedan od likova
ovog romana, Frederik Jeftimijades "se našao u situaciji kojom je
morao Postmodernistički Ovladati".
Teško bi bilo reći u čemu se u ovom romanu radi. Ako bi pokušali
biti što kraći citirat ćemo samog autora: "Opće Ludilo u
Veleposlanstvu poteklo je iz Dosade, a da bi je razbili pronašli su
sitnog Poduzetničića East Softwarea Milorada Stojevića kako bi od
njega napravili Špijuna ili Državnog Neprijatelja." S tim ciljem je
angažirana Irma Balwidas s kojom osumnjičeni vrlo često kopulira a
hrvatsko veleposlanstvo izigrava voajere. standardnog svršetka u
ovom romanu ni nema.
Pred nama je četvrti roman Milorada Stojevića koji će kao i njegova
poezija u prvom redu biti zanimljiv kritičarima te književnim
sladokuscima.