Kazivanje o Ademu, a.s.

Uzvišeni Allah je, i prije samog čina stvaranja čovjeka dao prvi nagoviještaj o Ademu
a.s., obraćajući se melekima, rekavši: "Ja ću na Zemlji halifu postaviti!" Jedno od značenja
riječi halifa je nasljednik, ili onaj koji dolazi iza, koji slijedi, pa će se u tom smislu,
nasljeđivati na Zemlji generacija za generacijom ljudi.

A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti” – oni
rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će nered činiti i krv prolijevati”?! (Al-Baqara, 30)

Kada je, dakle, Bog Uzvišeni obznanio melekima kako će stvoriti Sebi namjesnika, iz
nekog razloga – možda zato što su i prije ovog čovjeka postojali ljudi ili zato što su bili
svjesni jedne dimenzije ljudskog bića, njegove životinjske prirode – meleki su kazali:

Hoćeš li tamo (na zemlji) stvoriti onoga nered činiti i krv prolijevat. A mi Tebe
veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo."

Stav Katedea je da su znali da će biti tako jer su to vidjeli od džina koji su bili na
Zemlji prije Adema. Abdullah ibn Omer i Ibn Abbas imaju slično mišljenje, dok drugi
učenjaci smatraju da su meleki to saznali iz Lewhu-l-Mahfuza, a da su im to prenijeli Harut i
Marut. Također postoji i mišljenje da su meleki znali da sve što je od zemlje mora imati njene
osobine.

On reče: "Ja znam ono sto vi ne znate."(El-Baqara, 30)

Nakon toga Gospodar iznosi Ademovu prednost nad melekima u pogledu znanja.

„I pouči On Adema nazivima svih stvari.''( Al-Baqara, 31)

Imena i nazivi svih stvari su ono čime je Allah odlikovao Adema nad ostalim
stvorenjima podarivši mu jezik i vokabular. Naravno da pod imenima koje je Adem (a.s.)
spomenuo melekima se ne govori o određenim terminima iz Kur'ana i sunneta već o onim
stvarima koje ih tada okruživaše i kojima će svjedočiti na Zemlji I Nebesima. Ne trebamo
zaboraviti da je Adem a.s. nad melekima odlikovan upravo znanjem o stvarima, pa s time
jedna od njegovih misija je i bila da se ponaša u skladu s onim što zna. Iako poučavanje
Adema (a.s.) imenima stvari nije direktan već implicitan odgovor melekima, Allah stavlja do
znanja da čovjek ima nevjerovatni potencijal koji predstavlja razlog davanja emaneta upravo
njemu. Ne treba se s uma smetnuti da se ništa i niko od stvorenoga, sem čovjeka, nije usudilo
prihvatiti emanet brige o Zemlji a čovjek ga je prihvatio usprkos tome što Allah zna da čovjek
ima izbor da čini i zlo.

Riječi Uzvišenog: A kada rekosmo melekima : A kada rekosmo melekima: "Poklonite

se Ademu!" - oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik. (El Beqare,
34) su velika Allahova počast Ademu kada ga je Svojom rukonm stvorio, i u njega od Svoga
duha, udahnuo.Uzvišeni na drugom mjestu kaže:

I kad ga oblikujem i u njega udahnem dušu, vi mu sedždu učinite! (El-Hidžr, 29)

 Dakle Allah dž.š. je Adema odlikovao sa četiri stvari: stvorio ga je Svojom
plemenitom rukom, u njega udahnuo od Svog duha, naredio melekima da mu učine sedždu i
poučio ga imenima svih stvari.

Na drugom mjestu, Uzvišeni kaže: Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a
poslije melekima rekli: "Poklonite mu se!", i oni su se poklonili, osim Iblisa, on nije htio da se
pokloni. „Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?" - upita On. - "Ja sam bolji od njega;
mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače" - odgovori on. (Al- A`raf)
Dakle, Iblis je usporedivši sebe i Adema, zaključio da je on vrijedniji od Adema pa je
odbio da mu učini sedždu, iako mu je to bilo naređeno. Iblis je pribjegao analogiji koja nije
bila valjana, jer je zemlja mirna, dobroćudna, naklona i blagorodna, dok je vatra nepostojana,
hirovita, nepredvidljivai sklona da pred sobom sve pali i žari.
U nastavku sure Al-A`raf, Gospodar kaže:

"E onda izlazi iz Dženneta" - reče On - "ne priliči ti da u njemu prkosiš; izlazi, ti si, zaista, od
onih prezrenih!"
"Daj mi vremena do Dana njihova oživljenja!" - zamoli on. "Daje ti se vremena!" - reče On.
"E zašto si odredio pa sam u zabludu pao" - reče - "kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu
presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina
njih neće zahvalna biti!”
"Izlazi iz njega, pokuđen i ponižen!” - reče On. "Tobom i svima onima koji se budu povodili
za tobom doista će Džehennem napuniti!
Allahove riječi: „E onda izlazi iz Dženeta su dokaz da je Iblis bio na nebu, pa mu je
naređeno da izađe iz njega. Time je sišao i sa stepena i položaja kojeg je stekao ibadetom i
povođenjem za melekima u pokornosti i robovanju. To mu je oduzeto zato što se uzoholio,
bio zavidan i što se suprostavio svome Gospodaru, pa je na Zemlju ponižen i pokuđen
protjeran.
I Mi rekosmo:
"O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god
hoćete, ali se ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete!" (El-Baqara, 35)

Iz navedenog ajeta se razumije da je Hawa stvorena prije Ademovog ulaska u

Džennet, međutim od Ibn Abbasa i drugih ashaba se prenosi da je Iblis protjeran iz Dženneta,
a Adem se nastanio u njemu, pa mu je dodijalo samom lutanje po Džennetu bez žene uzt koju
bi se smirio. Tako je jednom zaspao, i kada se probudio ugledao je pored svoje glave ženu
kako sjedi. Allah ju je stvorio od Ademovog rebra. „Ko si ti?“, upitao ju je. „Žena“,
odgovorila je. „A zašto si stvorena?“ upitao je ponovo. Ona odgovori: „ Da bi se uz mene
smirio.“ Meleki su ga, želeći da provjere njegovo znanje, upitali: Ademe, kako joj je ime?“
On je odgovorio: „Hawa.“ „A zašto joj je ime Hawa?“ upitali su. „Zato što je stvorena od
nečeg što je živo“, odgovorio je.
 I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. "Siđite!" -
rekosmo Mi - "jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka
određenoga živjeti!"
Kada je Adem okusio plod zabranjenog drveta, bio je protjeran na Zemlju, gdje se
suočio sa nedaćama, naporom, brigom, iskušenjima i sl. Uzvišeni dalje kaže: „Na Zemlji ćete
boravitii i do roka određenog živjeti.“ (Al-Baqara , 36)

Izvođenje iz onoga u čemu su bili se odnosi na izvođenje iz blagostanja, uživanja i

zadovoljstva i ostavljanje na ovom svijetu gdje će se mučiti, patiti i žalostiti. Iblis je to učinio
tako što im je došaptavao i u njihovim srcima uljepšao svoja lažna obećanja.
I na prevaru ih zavede. A kad oni oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se
ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. "Zar vam to drvo nisam zabranio?!” -
zovnu ih Gospodar njihov - "i rekao vam: ’Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.’"
"Gospodaru naš"- rekoše oni - "sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ
nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni."
Ovo predstavlja priznanje grijeha, vraćanje pokornosti, poniznosti, skrušenosti,
skromnosti i traženje pomoći od Uzvišenog u teškom momentu. Ko god je ovu tajnu od
demovih potomaka kasnije primjenjivao, okončao je uspješno i na ovom i na onom svijetu.
"Izlazite" - reče On - "jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smrti
ostati.“ (El-A`raf, 24)

Ove riječi su upućene Ademu, Hawi i Iblisu, a po nekima i zmiji jer u Tevratu stoji da
je zmija navela Hawu da okusi plod drveta, predočivši joj da je stablo dobro za jelo i za
mudrost. Kada je Hawa, po nagovoru zmije, okusila plod drveta, navela je i Adema.
Po nekima, riječi Uzvišenog: „Jedni drugima ćete neprijatelji biti!“ su upućene Ademu i
Iblisu, pri čemu se Hawa priklanja Ademu, a zmija Iblisu, a po drugima se to odnosi na sve
njih.
Što se tiče spominjanja izlaska dva puta u riječima Uzvišenog "Siđite!" - rekosmo Mi
- "jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti!" I
Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje,
On je milostiv. Mi rekosmo: "Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni
koji uputstvo moje budu slijedili - ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. Onima koji
ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali - biće stanovnici Džehennema; u njemu će
vječno ostati." (El-Baqara, 36-39), neki mufesiri kažu da se pod prvim naređenjem misli na
silazak iz Dženneta na nama najniže(dunjalučko) nebo, a pod drugim na silazak s neba na
Zemlju. Međutim riječi: „ A na Zemlji ćete boraviti i do roka određenog živjeti“ ukazuju da se
misli na silazak na zemlju.

Međutim, oba slučaja zrače mudrošću. Tako je uz prvo naređenje, spomenuto međusobno
neprijateljstvo, a uz drugo : da ko hoće da bude sretan, mora slijediti uputu koju će im slati, a
ko to ne bude htio poslušati, nesrećnik će biti.
Dijalog između Adema i Musaa

Buharija prenosi da je Musa jedne prilike prigovorio Ademu: „ Ti si onaj zbog čijeg su
grijeha ljudi istjerani iz Dženneta, i ti si ih unesrećio“. Adem je na to odgovorio: „ O Musa, ti
si onaj koga je Allahodabrao Svojom objavom i s kim je direktno govorio. Zar mi prigovaraš
zbog nečega što je Allah zapisao prije nego što me je stvorio.“ Zatim je Muhammed a.s.
rekao: Tako je Adem nadgovorio Musaa.

Ljudi su ovaj hadis različito shvatili. neke kaderije ga odbacuju jer se u njemu krivica
baca na sudbinu. Neke džebrije ga uzimaju kao dokaz, jer ga je nadgovorio sufbinom.

Drugi kažu da ga je nadgovorio zato što mu je Musa prebacio za grijehza koji se već
pokajao, a onaj ko se pokaje za učinjeni grijeh, računa se kao da ga nije ni učinio.

Neki kažu da je Adem Musaa nadgovorio, zato što je stariji od njega. Drugi kažu da je
to zato sto mu je on predak. Neki kažu da je to zato što su imali azličite vjerozakone. i na
kraju, neki smatraju da se to desilo zato što su njih dvojica u svijetu Berzeha i što su im
prestale sve obaveze.

Kazivanje o Ademovim sinovima Kabilu i Habilu

I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu
prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: "Sigurno ću te
ubiti!" - "Allah prima samo od onih koji su dobri" - reče onaj. "I kad bi ti pružio ruku svoju
prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim
Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u
vatri. A ona je kazna za sve nasilnike.” I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga
on ubi i posta jedan od izgubljenih. Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi
mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. "Teško meni!" - povika on - "zar i ja ne
mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!" I pokaja se.
"I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema
tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. „ – ove njegove riječi ukazuju
da je bio lijepo odgojen i da se bojao Uzvišenog Allaha s jedne strane i da svome bratu nije
htio nanijeti nikakvo zlo kao on njemu, s druge strane.
Mudžahid navodi da je Kabil kažnjen istog dana tako što mu je potkoljenica srasla s
bedrom i što je licem uvijek morao pratiti Sunce. To mu je bilo kao kazna na ovom svijetu,
zbog počinjenog grijeha, nanesene nepravde, i zavidnosti prema svom bratu.
U jednom hadisu Božiji Poslanik kaže: „Nema ni jednog grijeha zbog kog Allah brže
kažnjava još i na ovome svijetu, kao što je nasilje i kidanje rodbinskih veza.

Ademova smrt i oporuka sinu Šitu

Riječ „šit“ znači Allahov dar. Adem i Hawa su ga tako nazvali jer su ga dobili nakon
ubistva Habila.
 Muhammed ibn Ishak kaže da: „ Kada se Ademu približila smrt, oporučio je sinu Šitu,
podučio ga računanju vremena, danju i noću, podučio ga obredima u toku dana i noći i
upoznao ga o potopu koji će se poslije desiti.On također kaže da se govori da porijeklo svih
živih ljudi danas vodi porijeklo od Šita, a potomci druge Ademove djece su umrli i nestali.

Kada je Adem umro- a to se desilo u petak – iz Dženneta su mu od Allaha došli meleki

i donijeli ćefine i opremu. Adem je ostavio oporuku svome sinu, a oni su mu izrazili saučešće.
Kada se Ademu približila smrt, rekao je sinovima: „Sinovi moji, ja sam se zaželio
džennetskih plodova.“

Meleki su Ademu uzeli dušu, okupali ga, umotali u ćefine, balzamovali, iskopali mu
mezar, klanjali dženazu i nakon toga spustili u kabur. Zatim su ga zatrpali i rekli: „O sinovi
Ademovi, ovako ćete postupati.“

Kazivanje o Idrisu, a.s.

„I spomeni u Knjizi Idrisa! On je bio iskren, vjerovjesnik, Mi smo ga na visoko mjesto

uzdigli.“ (Merjem, 56. – 57.)

Allah hvali Idrisa i daje mu karakteristike poslanstva i velike iskrenosti. On je prvi od

Ademovih potomaka kome je, nakon Adema i Šita, dato poslanstvo. On je prvi pisao perom,
zatekao je Adema i u njegovo vrijeme živio 308 godina. Neki ljudi smatraju da se na njega
misli u hadisu kojeg prenosi Muawija, u kome se kaže da je Poslanik upitan o proricanju
pomoću linija u pijesku, pa je odgovorio:“Bio je jedan poslanik koji je tako povlačio linije u
pijesku, pa čije linije pogode to je to.“ Zbog toga ga učenjaci nazivaju HURMUSU – L –
HERAMISE (prorok nad proročnicima)

„I mi ga na visoko mjesto uzdigli.“- ovo se odnosi na hadis u kojem se kaže da je Idrisa

Poslanik, tokom Isra i Miradža, sreo na četvrtom nebu.

- Tumačenje ovog ajeta: Ibn Abbas je pitao Ubej ibn Ka’ba: “Šta znače Allahove riječi o
Idrisu: ’’I visoke počasti smo mu dali?’’
- Allah je objavio Idrisu: ‘’Tvoje dobro djelo cu svaki dan vrednovati koliko vrednujem dobra
djela svih Ademovih sinova zajedno u jednom danu.’’
Idris je volio da što više dobra učini tako što će što duže živjeti. Od meleka s kojim je bio
blizak zatraži da se zauzme kod Meleka smrti da mu odgodi smrt, kako bi što više dobra
učinio. Melek mu reče:“Ne znam, Melek smrti je pod naredbom, izvršava naredbe Allaha, ali,
pokušat cu. Ponese ga na krilima prema meleku smrti. Poslanici inače su imali poseban
položaj kod Meleka smrti. Nisu im duše uzimali prije nego ih iz poštovanja upitaju: ’’Želite li
sada umrijeti?’’
Melek ponese Idrisa i kad su bili na četvrtom nebu sretoše meleka smrti i melek ga obavjesti o
njihovoj želji. Melek smrti upita: A gdje je Idris? Na mojim krilima, nosim ga. Ja cudna li
čuda, Allah me posla i reče: ’’Uzmi dušu Idrisovu na četvrtom nebu!’’ Pomislio sam: „Kako
ću mu uzeti dušu na četvrtom nebu kad on živi na zemlji. Ko će ga popeti na četvrto nebo!“
Duša Idrisova je uzeta na četvrtom nebu i to je značenje ajeta:’’I visoke počasti smo mu dali.“

Kazivanje o Nuhu, a.s.

Prvi poslanik (resul) poslan stanovnicima Zemlje

„Između Adema i Nuha je bilo deset generacija i svi su bili muslimani“ (Buharija)

Generacija (ar.karn) može značiti stoljeće. U ovom slučaju između Adema i Nuha je bilo
hiljadu godina što je jedno mišljenje. Prema drugom mišljenju između Adema i Nuha je
proteklo mnogo godina jer su ljudi živjeli dosta duže pa ovih 10 generacija može značiti
hiljade godina. Odlaskom ovih generacija na bolji svijet dešavaju se neke stvari koje su ljude
tog vremena navela na obožavanje kipova. Kaže Allah dž.š. I govore: „Nemojte nipošto svoje
bogove napuštati! Nipošto ne ostvljajte ni Vedda, ni Suva'a, ni Jegusa, ni Je'uka, a ni Nesra!“
Tumačeći ovaj ajet Ibn Abbas je rekao: Ovo su imena dobrih ljudi Nuhovog naroda. Kad su
pomrlji, šejtan je došaptavao njihovim potomcima da podignu kipove na mjestima gdje su oni
odsjedali i da ih nazovu njihovim imenima. Ovi su to i uradili, ali ih još nisu obožavali.
Međutim kad je ta generacija pomrla i nestalo znanje, ti kipovi su se počeli obožavati“ Ovi
kipovi koji su podignuti u doba Nuhovog naroda, poslije su obožavani i kod Arapa. Kip kojeg
su nazvali Vedd bio je prva stvar koja se počela obožavati mimo Allaha.

Mnogi ajeti govore o tome da je Nuh a.s.svoj narod povizao i danju i noću, i javno i tajno ali
ništa od toga nije djelovalo. Mnogo je vremena prošlo u raspravljanju između Nuha i
njegovog naroda. U Kur'an se navodi da je Nuh među svojim narodom ostao 950 godina i
pored toga jako mali broj ljudi je prihvatio islam. Kad god bi jedna generacija izumrla,
oporučivali bi onima iza sebe da ne vjeruju Nuhu. Tako da bi kada im djeca porastu toliko da
mogu razumjeti savjetovali da ne vjeruju Nuhu ma koliko god živio i postojao.

Kada je Nuh a.s. izgubio svaku nadu u da se situacija mogla popraviti i kada je vidio da u
njima nema nikakva dobra, te da ga na sve nažine, djeli i riječima, vrijeđaju, suprtstavljaju mu
se i utjeruju u laž, zamolio je Allaha dž.š. da na njih izlije svoju srdžbu. Koji konj moraš bit
pa da poslanik izgubi strepljenje s tobom. Da Allah sačuva.

Kada se Allah dž.š. odazvao na dovu Nuha a.s. naredio mu je da zasadi drvo od kojeg će
kasnije napraviti lađu. Posadio ga je i čekao 100 godina da naraste, a onda je narednih 100
godina obrađivao to drvo tj pravio lađu. Od Ibn Abbasa se prenosi da je lađa bila duha 1200 a
široka 600 aršina. Visina je bila 30 aršina i ima je tri sprata. 1 aršin = cca 70cm

Učenjaci se ne slažu koliko je bilo ljudi u lađi. Ibn Abbas kaže da je bilo 80 muškaraca sa
svojim ženama, a Kabul Ahbara kaže da je bilo ukupno 72 osobe. Kada je sa stanovnicima
Zemlje bilo završeno i kada na njoj nije niko ostao ko bi obožavao nekog drugog mimo
Allaha, Allah dž.š. je Zemlji naredio da proguta svoju vodu, a nebu da stane, tj da prestane liti
kišu. Nije ostalo ništa živo osim onoga što je bilo u lađi. U lađi su plovili 150 dana i iskrcali
se na planini Džudija.
Svi ljudi koji danas žive na zemlji vode porijeklo od tri Nuhova sina: Sema, Hama i Jafeta.
U hadisu koji bilježi imami Ahmed stoji: Nuh je rodio trojicu: Sema, Jafeta i Hama, a svaki
od njih je opet rodio troje. Takoj e Sem rodio Arape, Perzijance i Bizantice, Jafet Turke,
Slovene i Je'džudž i Me'džudž, a Ham Kopte, crnce i Berbere.

On je doista, bio zahvalni rob. (El Isra, 3) Kaže se da je Nuh zhvaljivao Allahu, na jelu, piću,
odjeći i uopće na svim stvarima. Nuh je postio cijelo vrijeme, osim na dana Ramazanskog i
Kurbanskog bajrama. Kada je BoZijem poslaniku Nuhu dosao smrtni čas, rekao je svome
sinu: - Oporučujem ti sljedeće: Naređujem ti dvije stvari, a zabranjujem ti druge dvije.
Naredujem ti La ilahe illellah, jer kada bi se sedam nebesa I sedam zemalja stavili na jednu
stranu, a La ilahe illellah na drugu, druga strana sa La ilahe illellah bi prevagnula, i kad bi
sedam nebesa i sedam zemalja bile karike raskinutog lanca riječi: La ilahe illellah i
subhanallahi we bi hamdihi (nema boga sem Allaha i neka je Allah slavljen i hvaljen) bi ih
povezale, jer one povezuju sve stvari i zahvaljujući njima sva stvorenja dobijaju nafaku A
zabranjujem ti širk (obožavanje bilo koga sem Allaha) i oholost. Sto se tiče Nuhovog mezara,
Ibn Džerir i Erzeki od Abdurrahmana ibn Sabita, ili nekog drugog tabina navode mursel
predaju, po kojoj je njegov mezar kod Ka'be.

Kazivanje o Hudu a.s. i njegov narod

Hud a.s. je sin Šaleha, on je sin Arfahšaza, on sina Sema, sina Nuha a.s.Potiče iz plemena
Ad ibn Aws ibn Sem ibn Nuh ( Jemen). Njegov narod je bio prvi narod koji je nakon potopa
počeo da obožava kipove.

„I Ad je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Hud reče: "Kako to da se Allaha
ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani,
zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će
Gospodar svjetova nagraditi.
Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući, i podižete utvrde kao da ćete vječno
živjeti, a kad kažnjavate, kažnjavate kao silnici?
Bojte se Allaha i meni budite poslušni! Bojte se onoga koji vam daruje ono što znate: daruje
vam stoku i sinove, i bašče i izvore. Ja se, doista, bojim, za vas na Velikom danu patnje" -
Rekoše oni: "Nama je svejedno savjetovao ti ili ne bio savjetnik, ovako su i narodi davnašnji
vjerovali, i mi nećemo biti mučeni." I oni su ga nastavili u laž utjerivati, pa smo ih Mi uništili.
To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje, a Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv“. (Eš
Šu ara, 122. – 140.)

Pripadnici njegovog naroda su bili drski i oholi u obožavanju kipova, okorjeli nevjernici..

„ Sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije
bilo“. ( Fedžr, 6. – 8.)

Neki tvrdi da je Irem grad od zlata i srebra., neki da je to narod. Za njih je bilo karakteristično
da prave ogromne gradjevine, poput nepotrebnih palača, živjeli su u šatorima koji su bili
postavljeni stubovima.
 „ Zašto na svakoj uzvišici palate zidate“. (Eš-Šu ara, 127. – 128.)

Prije vjetra su bili pogodjeni sušom i neplodnošću, pa su se kod Kabe molili za kišu ( to im je
bio običaj, kad im je baš nešto trebalo, molili su za to kod Kabe), kiša im je bila uskraćena 3
god. Kada su ugledali oblak, pomislili su da je to plodna kiša, a to je bila kiša kazne. „I o
Adu, kada na njih vjetar poslasmo u kome nije bilo nikakva dobra”. ( Ez-Zarijat, 40. – 41.)

Prenosi se od Muhameda ibn Ishaka ibn Jesara: Jedan dan dok su se molili pojavila su se 3
oblaka: crveni, crni, bijeli. Predstavnik je bio Kajl ibn Arz, on je izabrao crni (odabrao je
mnogo pepela).

‫( َوأَنَّهُ أَ ْهلَكَ َعادًا ْاْلُولَى‬En-Nedžm, 49. – 50.) „I da je On drevni narod Ad uništio“.

Allah je prema njima vjetar okretao 7 noći i 8 dana, njihova tijela se nakon tog vjetra porede
sa palminim deblima.

„Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas,
da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste
krupna rasta - Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da
biste postigli ono što budete željeli“. (El-A raf, 68.-69.)

Njegov narod se razlikovao od drugih po krupnom rastu.

„ Kome je On vlast nad njima, sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u
njima ljude povaljane kao šuplja datulina debla vidio“. ( El – Hakka, 6.)

Pored navedenih ajeta, Hud a.s. i njegov narod se spominju u brojnim surama, između
ostalog, u surama: El-Fedžr, El-A raf, Hud, El-Mu minun, Eš-Šu ara, Fussilet, El-Ahkaf, El-
Kamer, Junus, El-En am, El-Isra. Obavio je hadždž, i ne zna se baš tačno gdje je ukopan,
Jemenu, Damasku.

Kazivanje o Salihu, a.s.

Salih a.s. je poslanik koji je bio poslat narodu Suemuda, koji vode porijeklo od Nuhovog sina
Sema. Bili su nastanjeni u Hadžru gdje su u brdima vješto kuće klesali. Živjeli su nakon
naroda Ada i obožavali kipove kao i oni. Pored toga što nisu htjeli vjerovat i što su Saliha a.s.
u laž utjerivali poznato je da su od njega tržili čudo tj. da iz stjene izvede devu koja će biti
krupna,steona u desetom mjesecu i raznim drugim osobinama.Allah dž.š. im daje to čudo ali
mnogi i dalje nisu povjerovali pa su je čak nakraju i zaklali.

I Semud je smatrao lažnim poslanike.Kad im brat njihov Salih reče: "Kako to da se Allaha ne
bojite?Ja sa vam, sigurno, poslanik pouzdani zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!Za
ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi.Zar mislite da
ćete ovdje biti ostavljeni sigurni,u vrtovima i među izvorima,u usjevima i među palmama sa
plodovima zrelim?Vi u brdima vrlo spretno kuće klešete zato se bojte Allaha i poslušni meni
buditei ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju,koji na Zemlji ne zavode red već nered
uspostavljaju" -rekoše oni: "Ti si samo opčinjen;ti si čovjek, kao i mi; zato nam donesi jedno
čudo ako je istina to što govoriš!""Evo, to je kamila" - reče on - "u određeni dan ona će piti, a
u poznati dan vi,i ne učinite joj nikakvo zlo da vas ne bi stigla patnja na Velikom danu!"Ali,
oni je zaklaše i potom se pokajaše.I stiže ih kazna. To je pouka, ali većina ovih neće da
vjeruje,a Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv (Eš-Šua'ra 141-159)

A Semudu smo poslali brata njihova Saliha da se klanjaju jedino Allahu - a oni se podijeliše u
dvije skupine koje su se međusobno prepirale."O narode moj," - govorio im je on - "zašto
tražite da vas stigne kazna prije nego što se pokajete? Zašto od Allaha ne tražite oprosta, da
bi vam se ukazala milost?" "Mi smatramo hrđavim predznakom tebe i one koji su s tobom!" -
rekoše oni. - "Od Allaha vam je i dobro i zlo" - reče on -"vi ste narod koji je stavljen u
iskušenje." U gradu je bilo devet osoba koje su ne red nego nered činile."Zakunite se
najtežom zakletvom" - rekoše - "da ćemo noću njega i porodicu njegovu ubiti, a onda
njegovom najbližem krvnom srodniku reći: ’Mi nismo prisustvovali pogibiji porodice njegove,
mi, zaista, istinu govorimo.’" I smišljali su spletke, ali Mi smo ih kaznili onda kad se nisu
nadali, pa pogledaj kakva je bila posljedica spletkarenja njihova: uništili smo sve - i njih i
narod njihov, eno kuća njihovih, puste su zbog nepravde koju su činili - to je zaista pouka
narodu koji zna a spasili smo one koji su vjerovali i koji su se grijeha klonili.(En-Neml 45-53)

Nakon što Allah dž.š. daje Semudovom narodu čudo koje su tražili, On ih upozorava da joj
nikakovo zlo ne nanose, ali se njima nije svidjelo to što su oni u određene dane pili vodu i što
nisu mogli piti vodu u vrijeme kada je to bilo određeno za kamilu pa je zaklaše i time
Allahovu kaznu na sebe izazvaše. To su učinila devetorca uglednih mladića. Neki su mišljenja
da su i maldunče zaklali, aneki opet da se oni vratilo ustijenu. Navodi se da je mladunče
riknulo tri puta i tada je Salih a.s. rekao svom narodu da uživaju još tri dana u kućama svojim
nakon čega ih je zadesila strašna kazna. Prenosi se od Abdullahi ibn Omera da je Poslanik a.s.
dok je bio u Hidžru, rekao: „Ne ulazite ovim kažnjenicima osim plačuči, a ako ne možete
plakati, nemojte im ni ulazit, da vas ne bih zadeslio ono što i njih“

Kazivanje o Ismailu, a.s.

Rođenje Ismaila, a.s.

Ibrahim, a.s., je molio Allaha da mu podari čestito potomstvo. Gospodar Sari ne podari djecu,
te mu ona dade svoju robinju da s njom živi. Hadžera bijaše Egipćanka i Koptkinja. Ibrahim
je počeo živjeti sa Hadžerom, te ona zatrudni. Kada za to saznade Sara, posta ljubomorna, a
Hadžera se poboja za sebe. Melek je obradova da će roditi sina kome će dati ime Ismail i koji
će biti pomoć i podrška ljudima, vrijedniji od svih, svi će se sakupljati oko njega, i vladat će
cijelom zemljom svoje braće. Kada ga je rodila, Ibrahimu je bilo 86 godina, tj. 13 godina prije
rođenja Ishaka. Nakon rođenja Ismaila, Sarina ljubomora se povećala. Ibrahim, a.s., je odveo
Hadžeru i Ismaila i ostavio ih u pustoj dolini (Mekka). Kada se Ibrahim, a.s., udaljio toliko da
ga nisu mogli vidjeti, okrenuo se u smjeru Ka’be i digao ruke, te molio Gospodara za njih.

Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije,
kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca
 nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.
(Ibrahim, 37.)

Kada je Hadžera primijetila da se Ismail, a.s., previja od žeđi, trčala je sedam puta između dva
brežuljka (Safa i Merwa), kao što trči čovjek u nevolji. Kada se zadnji put popela na Merwu,
ugledala je meleka na mjestu gdje je Zemzem, kako kopa svojom nogom, dok se nije pojavila
voda.

“Kada se napila vode i podojila dijete, melek joj je rekao: - Nemoj se bojati da ćete biti
izgubljeni! Na ovom mjestu biće Allahov hram – Ka’ba, koji će sagraditi ovaj dječak i njegov
otac. Allah neće dozvoliti da se izgube oni koji ga slijede.”

Kada je pleme Džurhum prolazilo u blizini Mekke, upitaše Hadžeru da se kod nje nastane, te
im ona dozvoli, ali im reče da nemaju prav na vodu. Dječak je sa njima odrastao i naučio
arapski jezik, te kada je stasao svidio im se, pa su ga oženili sa jednom od svojih djevojaka.
Nakon toga Ismailova majka je umrla.

Ibrahim, a.s., je došao da ih posjeti, ali Ismaila nije našao. Upitao je njegovu ženu za njega, pa
mu je ona rekla: “Otišao je da nam traži hranu.” Zatim ju je upitao kako žive, pa mu ona reče:
“Slabo; u tjeskobi smo i nevolji.” Kada mu se tako požalila, on joj reče: “Kada ti se vrati muž,
poselami ga i reci mu da promijeni kućni prag!” Kada se Ismail, a.s., vratio, upitao je: “Je li
nam neko dolazio?”Odgovori ona: “Jeste, dolazio nam je takav i takav starac. Pitao je za tebe,
pa sam mu rekla gdje si. Pitao me kako živimo, pa sam mu rekla da smo u muci i nevolji.” Na
to Ismail upita: “A je li ti nešto oporučio?” “Jeste”, rekla je, “Rekao je da ti prenesem selam, i
da ti kažem da ti je poručio da promijeniš kućni prag.” “To je bio moj otac, naredio mi je da te
razvjenčam, pa se vrati svojima!” Tako ju je pustio, i nakon toga se ponovo od njih oženio.
Kada je Ibrahim, a.s., ponovo došao, opet nije našao Ismaila, a.s. Ušavši kod njegove žene,
upitao je za njega, a ona mu je odgovorila: “Otišao je da nam traži hranu.” Upitao je kako su,
kako žive, a ona mu je odgovorila: “Mi smo u dobru i blagostanju.”, zatim je zahvlalila
Allahu, a on je upitao: “Čime se hranite?” “Mesom”, odgovorila je. “A šta pijete?”, upitao je.
“Vodu”, rekla je. Zatim je zamolio: “Bože, daj im bereket u mesu i vodi!” Na kraju joj je
rekao: “Kada ti dođe muž, poselami ga i reci mu da učvrsti kućni prag.” Kada je Ismail, a.s.,
došao upitao je: “Je li nam neko dolazio?” “Jeste”, odgovori ona, “Dolazio nam je jedan
starac lijepog izgleda.” Pohvalivši ga ona je rekla: “Pitao je za tebe pa sam mu rekla gdje si.
Zatim me je pitao kako živimo, pa sam mu rekla da smo dobro.” “A da li ti je nešto
oporučio?”, upitao je. “Jeste, poselamio te je i naredio ti je da učvrstiš kućni prag.” “To mi je
bio otac, a ti si prag, pa mi je naredio da te zadržim.”

Kada je po treći put došao Ibrahim, a.s., našao je Ismaila, a.s., kako sebi zarezuje strijele u
blizini Zemzema. Ibrahim, a.s., mu reče: “Ismaile, Allah mi je nešto naredio.” Ismail je rekao:
“Pa uradi to što ti je Gospodar naredio!” “A hoćeš li mi pomoći?” upitao je, a ovaj mu
odgovori: “Pomoći ću ti.” “Allah mi je naredio da ovdje sagradim hram”, rekao je i pokazao
na brežuljak. Zatim su onu sazidali temelje Ka’be. Ismail, a.s., je donosio kamenje, a Ibrahim,
a.s., je zidao, sve dok građevina nije poodmakla u visinu. Pri tome su govorili:

“Gospodaru naš, primi ovo od nas, jer Ti, sve čuješ i sve znaš.” (El-Bekare, 127.)
Kazivanje o žrtvi - kurbanu

„Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!”“I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi. I
kada on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, on reče: “Sinko moj, u snu sam vidio da
treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?” “Oče”, reče on, “uradi onako kako ti se naređuje,
vidjećeš, ako Bog da, da ću biti strpljiv.”I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema
zemlji položi, Mi ga zovnusmo: "O Ibrahime,” “Ti si se Objavi u snu odazvao, a Mi ovako
nagrađujemo one koji dobra djela čine.”„To je, zaista, bilo pravo iskušenje!” “I kurbanom
velikim ga iskupismo,” „I u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo:”

(Es-Saffat, 99-111.)

Ismail, a.s., je prvo njegovo dijete u dotadašnjih 86 godina života. Ibrahim, a.s., je u snu vidio
da baš to prvorođeno dijete treba da zakolje. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Snovi poslanika su
objava.” Ovo je bila velika kušnja za Ibrahima, a.s., jer je to dijete jako želio. Ismailov
odgovor je značio pokornost svome ocu i Gospodaru u isto vrijeme. Kada je krenuo da izvrši
obavezu, Ibrahim, a.s., je proučio Bismillu i tekbir, a Ismail, a.s., je izgovorio kelime-i-
šehadet. Postavio je nož na njegov grkljan, ali nož nije sjekao. Između noža i vrata je bila
bakrena žica. Gospodar mu se obrati i reče da je ispunio san/zadatak. Zamjena za Ismaila, a.s.,
je bio ovan, bijele dlake, crnih očiju, velikih rogova. Vidjeli su ga svezanog za jedno drvo na
brdu Sebir. Rogovi tog ovna su bili obješeni na Ka’bi, sve dok nije izgorila i Ka’ba i rogovi.
Ovo je dokaz da je žrtvovani bio Ismail, jer je on boravio u Mekki. U Bibliji postoje
iskrivljenosti, te se navodi da je Ishak prvorođeni i jedini sin Ibrahima, a.s., što nije tačno. Na
to ih je navela zavidnost prema Arapima, jer je Ismail, a.s., predak Arapa koji žive u Hidžazu
i od kojih je Božiji Poslanik Muhammed, s.a.v.s., a Ishak je otac Jakuba.

“I spomeni u Knjizi Ismaila! On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik.”

“Svojoj porodici je naređivao da obavljaju namaz i daju zekat, i njegov Gospodar je bio
zadovoljan njime.”

(Merjem, 54.-55.)

“I sjeti se Ismaila, El-Jese’a i Zulkifla, svi su oni bili dobri. (Sad, 48.)

“I Ismailu, i Idridu, i Zulkiflu, a svi su oni bili strpljivi.” “I uveli smo ih u Našu milost,
oni su, zaista, bili dobri. (El-Enbija’, 85.-86.)

Ismail, a.s., je bio prvi koji je jahao konje; do tada su oni bili divlji, pa ih je on pripitomio.
Prvi koji je govorio čistim, tečnim arapskim jezikom. Sejjida bint Mudad ibn Amr el-
Džurhumi mu je rodila 12 sinova: Nabit, Kajzer, Azbel, Majša, Masma, Maš, Dusa, Arar,
Jetur, Nabiš, Tema i Kezma. Ismail, a.s., je bio poslanik stanovnicima mjesta gdje je živio, te
susjednih mjesta (Džurhumu, Amalićanima i Jemencima). Allahov poslanik Ismail, a.s., je
pokopan u prostoru El-Hidžr (kod Ka’be), a umro je u 137. godini života.

Ismail, a.s., se svome Gospodaru požalio na mekkansku vrućinu, pa mu je On objavio: “Ja ću

ti otvoriti džennetska vrata na mjestu gdje ćeš biti ukopan, pa će te dah Dženneta hladiti do
Kijametskog dana.”
Svi Arapi iz Hidžaza vode porijeklo od Ismailovih sinova, Nebita i Kajzera.

Kazivanje o Ishaku, a.s.

Rođenje Ishaka, a.s.

“I obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim,” “I blagoslovili smo i

njega i Ishaka, a među njihovim potomcima ima i vjernika i nevjernika očitih.”

(Es-Saffat, 112.-113.)

Ibrahimu, a.s., i Sari tu radosnu vijest su donijeli meleki, kada su naišli pored njih, na putu
prema naseljima Lutovog naroda, da bi ih srušili na njih, zbog njihovog nevjerovanja i
griješenja.

“I Naši izaslanici donesoše Ibrahimu radosnu vijest i rekoše: ‘Selam’, a on im odgovori:

‘Selam!’ i ubrzo im donese pečeno tele. “Pa kad vidje da ga njihove ruke ne dotiču, ne
svidje mu se to i obuze ga strah od njih. ‘Ne boj se ‘, rekoše oni, ‘mi smo poslani Lutovu
narodu.” “A njegova žena stajaše i osmijehnu sem i Mi je obradovasmo Ishakom, a nakon
Ishaka, Jakubom.” “Teško meni!”, reče ona, “zar da rodim, a ja ovako stara, a i ovaj moj
muž je star. To je, doista, čudna stvar!” “Zar se čudiš Allahovom određenju”, rekoše oni,
“neka su Allahova milost i Njegovi blagoslovi na vama, o stanovnici ovog doma! Zaista je
On hvaljen i slavljen.”

(Hud, 69.-73.)

“I obavijesti ih o Ibrahimovim gostima,” “Kada su mu ušli i nazvali selam, on je rekao:

“Mi se vas plašimo!” “Ne boj se!”, rekoše oni, “donosimo ti radosnu vijest o učenom
sinu.” “Zar mi donosite radosnu vijest iako sam ostario,” reče on, “pa čime ćete me
obradovati?” “Mi ćemo te obradovati istinom”, rekoše oni, “zato ne gubi nadu!” “On
reče: “A ko može gubiti nadu u milost svoga Gospodara osim onih koji su zalutali.”

(El-Hidžr, 51.-56.)

Kaže se da su to bila tri meleka: Džibril, Mikail i Israfil. Ishaka, a.s., Gospodar opisuje kao
čovjeka koji je bio saburli i koji je ispunjavao obećanja. Allah mu je obećao sina kojg će
blagosloviti. Od njega će postati narodi i vladari tih naroda!” A Ibrahim tada pade ničice - tj.
na sedždu – i osmijehnu se, govoreći sam sebi: “Zar da mi se rodi sin kada imam sto godina?
Zar da Sara rodi, a već ima devedeset godina?!”

“Zaista će ti žena Sara roditi sina i daćeš mu ime Ishak. I uzet ću od njega Svoj zavjet za sva
vremena, a i od njegovih potomaka nakon njega.”

Jakub je njihova druga radost, što ukazuje da se rodio za njihova života.

“I Mi mu poklonismo Ishaka i Jakuba, i sve uputismo.”

 (El-En’am, 84.)

“I pošto napusti njih i ono što su oni mimo Allaha obožavali, Mi mu poklonismo Ishaka i
Jakuba.”

(Merjem, 49.)

“Hvala Allahu koji mi je u starosti poklonio Ismaila i Ishaka. Zaista, moj Gospodar
uslišava dove.” “Gospodaru moj, daj da ja i neki moji potomci obavljaju namaz.
Gospodaru naš, primi moju dovu!”

(Ibrahim, 39.-40.)

Ishak, a.s., je rođen kada mu je otac imao 100, a majka 90 godina, tj. 13 godina nakon rođenja
Ismaila. Prenosi Ebu Hurejre od Poslanika: “Plemeniti je sin plemenitog, sina plemenitog, a i
on je sin plemenitog. Jusuf je sin Jakubov, Jakub sin Ishakov, a on je sin Ibrahimov.” Ishak je
imao 40 godina kada je oženio Rebeku, kćerku Batuela, a otac mu je bio još živ. Ona je bila
nerotkinja, pa je on za nju uputio dovu Allahu i ona je zatrudnjela. Rodila je dva sina
blizanca. Prvi je Ezav, a Arapi ga nazivaju El-Ajs. On je predak Bizantijaca. Drugi se rodio
držeći prvog brata za petu (akb), pa su ga nazvali Jakub. Drugo mu je ime Israil, i od njega
jevreji vode porijeklo. Ishak je više volio Ajsa, jer je prvenac, a Rebeka Jakuba, jer je bio
mlađi.

Zatim se navodi: “Kada je Ishak ostario i vid mu oslabio, zatražio je od sina Ajsa neko jelo i
naredio je da mu nešto ulovi i skuha, pa će mu učiniti dovu i blagosloviti ga. Ajs je bio lovac,
pa je otišao da to uradi. Rebeka je nagovorila Jakuba da zakolje dva najbolja jareta, da napravi
jelo koje je zatražio njegov otac i da mu ga odnese prije svoga brata, kako bi on njemu učinio
dovu. Obukla mu je Ajsovu odjeću i na ruke i vrat mu stavila jareće kože, jer je Ajs bio
maljavog tijela, a Jakub nije. Kada je donio jelo i primaknuo ga ocu, on je upitao: “Ko si ti?”
“Ja sam tvoj sin”, odgovorio je, a on ga je približio sebi, opipao i rekao: “Po glasu ovo je
Jakub, a po dodiru i odjeći, Ajs.”

Kada je završio sa jelom, uputio je dovu da bude najvrjedniji od svoje braće, da njegova riječ
bude iznad njihove i iznad naroda nakon njega, i da mu bude obilna nafaka i mnogobrojan
porod. Kada je Ajs došao sa hranom i saznao šta je desilo, zaprijetio je da će ubiti Jakuba.
Zbog toga su Rebeka i Ishak svoga mlađeg sina poslali kod njenog brata u Haran. Ishak, a.s.,
se razbolio i umro u 180. godini života. Sinovi El-Ajs i Jakub su ga ukopali pored njegovog
oca Ibrahima, a.s.

Kazivanje o Lutu, a.s.

Lut a.s jedan od poslanika koji se spominje na više mjesta u Kur’anu. Lutov otac
zvao se Haran, a djed Azer koji je Ibrahimov otac. Lut se po dozvoli svog amidže
odvojio od njega i nastanio se u gradu Sodoma, oblast Gaur Zegar. Sodoma je u to
vrijeme bila centar kome su pripadala sva ostala sela sa obradivim zemljištem. Međutim
sami žitelji ovog područja bili su veoma opaki i činili su najružnija djela poput,
razbojništva, i homoseksualizma po čemu će ostati upamćeni zauvjek kao narod koji je
prvi počinio takvo ružno djelo. U takvim okolnostima i na takvom mjestu dolazi Lut a.
s. sa pozivom u jednog Boga i odvraćajući ih od tih njihovih ružnih djela koja su se već
duboko ukorjenila u njihovom životu.

I pored velikog truda koji je ulagao svakim danom u svojoj misiji Lut a. s., njegovi
sugrađani ostaju ustrajni u namjeri da svoje ružne navike ni u kom slučaju ne napuštaju
ili promjene. Ni jedan jedini čovjek nije prihvatio njegov poziv čak šta više željeli su i
otjerati Luta. a. s. iz svog grada kao što možemo vidjeti u suri En-Neml:

“Istjerajte Lutovu porodicu iz vašeg grada, oni su ljudi čistunci”

Nakon što su nekoliko puta izazivali Božju reakcija rječima koje se navode u suri
(El-Ankebut): “Daj neka nas stigne Allahova kazna ako istinu govoriš”

Uslijedio je dan koji se najviše spominje u Kur’anu kada se govori o Lutu a. s.

naglašavajući kaznu koju je pretrpio njegov narod. Naime tog istog dana dođoše meleki
prvo do Ibrahima a.s. da ga obraduju viješću da će dobiti sina a onda ga obavijestiše o
strašnom događaju koji će se desiti: “On upita: “A šta vi hoćete, o izaslanici? “ Oni
odgovoriše: “Mi smo poslani zločinačkom narodu, da na njih sručimo okamenjenu
ilovaču, obilježenu kod Gospodara tvoga za one koji su svaku mjeru prevršili” (Ez-
Zarijat, 31-34.)

Uzvišeni Allah također kaže: “I kad naši izaslanici donesoše Ibrahimu radosnu
vijest, rekoše: “Uništit ćemo stanovnike ovog grada, njegovi stanovnici su bili nasilnici.
“ On reče: “U njemu je Lut. “ Oni odgovoriše: “Mi najbolje znamo ko je u njemu”
Njega i njegovu porodicu ćemo sigurno spasiti, osim njegove žene – ona će ostati s
onima koji će kaznu iskusiti.” (El-Ankebut, 31.-32.)

Ovdje mufesiri kažu da nakon što su meleki otišli od Ibrahima a to su bili Džibril,
Mikail i Israfil stigoše u Sodomu u liku naočitih mladića. Dok je sunce zalazilo zatražili
su da ih Lut a.s. ugosti Kada ih Lut a. s. ugleda reče; “Ovo je strašan dan....”

Pobojao se Lut a. s. ( jer je prije to takođe radio pa mu je njegov narod zabranio da to

radi) i primi ih u goste, poslije nekog vremena njegova žena izađe iz kuće i obavijesti
stanovnike tog grada. Tom prilikom reče: “U Lutovoj kući su zakonačili neki ljudi.
Ljepših lica nikada do sada nisam vidjela “. Tada je svijet pohrlio prema njegovoj kući.

“O narode moj” ,reče on, “eto mojih kćeri, one su vam čišće, bojte ste Allaha i pred
gostima mojim me ne sramotite! Zar među vama nema razumna čovjeka?” (Hud, 78.)

Dakle on im je naređivao da prilaze svojim ženama, i da ne griješe kao što su

griješili, međutim sve što ih je više odvraćao sve više su bili uporniji da dođu do
njegovih gostiju. Kad je već postalo neizdrživo on je rekao: “ Ah, da ja samo imam moć
nad vama, ili da se mogu osloniti na kakvu veliku silu “ (Hud, 80.)
 Meleki su tada rekli: “ O Lute, mi smo izaslanici Gospodara tvoga, oni tebi ne mogu
nauditi. Ti kreni sa čeljadi svojom u gluho doba bez žene svoje, nju će zadesiti isto što i
njih..” (Hud, 81. )

I kada je Lut a. s. sa svojom porodicom – sa svoje dvije kćerke ( Rejsom i Zagartom)

izlazio iz grada niko od njegova naroda nije htio za njim krenuti. Kada su se udaljili od
grada i kada je Sunce bilo na izlasku, na njegov narod se spustila Allahova odredba i
kazna. Uzvišeni Allah kaže:

“ I kada dođe Naša odredba, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore bi dolje i na
njih kao kišu spustismo grumenje od skamenjenog blata, koje je neprekidno sipalo,
obilježeno od Gospodara tvoga, a ono nije daleko od nasilnika “ (Hud, 82.-83.)

Po jednima, Lutova žena je ostala sa svojim narodom a po drugima, ona je izašla sa

svojim mužem i dvjema kćerkama. Međutim, kada je čula strašan glas okrenula se,
prekršila Allahovu naredbu i povikala: “Teško mom narodu!” Tada je jedan kamen
pao na nju i razbio joj glavu. Tako j na kraju i nju zadesilo ono što i njen narod jer je
ustvari i bila njihove vjere. Rječi Uzvišenog: a ono nije daleko od nasilnika, znače:
Ovakva kazna nije daleko ni od koga ko radi slično njima. Allah je učinio Lutov narod
poukom za sve one koji žele da razmisle na vrijeme i koji granice zla prelaze, pretvorio
je mjesto na kojem su boravili u Mrtvo more čije je okolno zemljište sada potpuno
beskorisno i neplodno nakon što su prije bili pogodni za život i civilizaciju.

Kaže Allah dž. š. u suri ( Hidžr, 74. – 77.): “ U tome su, zaista, pouke za one koji
posmatraju. One su na putu koji i sada postoji. U tome je, zaista, pouka za vjernika”.

Kazivanje o Šuajbu, a.s.

Stanovnici Medjena su bili nevjernici koji su se bavili drumskim razbojništvom,

ugrožavanjem prolaznika.Obžavali su drvo-Ejku, oko koga je bilo gusto grmlje. Po svojim
djelima i medđusobnim odnosima ubrajali su se među najgore ljude.Krivo su mjerili i zakidali
na vagi.Uzimali su preko mjere, a plaćali ispod cijene.Allah im zabranjuje da fizički ,
materijalno, duhovno, i vjerski ugrožavaju ljude na putu.Zato im je Allah kao poslanika
poslao jednog čovjeka od njih, Šuajba,koji ih je pozivao da obožavaju samo Allaha,koji nema
nikakvog sudruga, a odvraćao ih od upuštanja u griješna dijela,kao što je zakidanje ljudi u
njihovim stvarima i zastrašivanje po putevima i stazama.Neki su mu povjerovali, ali ih je
većina ostala kao nevjernici, dok ih Allah nije žestoko kaznio.Spominje se da ih je zadesila
žestoga žega,i da je Allah dao da da sedam dana ne puše ni povjetarac, zemlja se u njihovoj
blizini uzdrmala i njih snažno potresla,tako da su njihova tijela bez duša ostala i sve se živo
pretvorilo u mrtvo.Njihova tijela su ostala povaljena, bez ikakvih znakova života.Allah im je
istovremeno poslao najrazličitije oblike primjernih kazni , teškoća i problema za zlodjela koja
su učinili.Dao im je žestok potres koji je svaki pokret zaustavio,strašan krik koji je utišao sve
glasove, i veliki oblak iz čijeg je na svakog od njih prosipana vatra.
85. A Medjenu – njegova brata Šuajba. ”O narode moj” – govorio je on – ”Allahu se
klanjajte, vi drugog boga osim njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg,
zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne
remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete.

86. I ne postavljajte zasjede na ispravnom putu, prijeteći i od Allahova puta odvraćajući one
koji u Njega vjeruju, želeći krivi put. I sjetite se kada vas je bilo malo i da vas je On umnožio,
a pogledajte kako su skončali oni koji su nered pravili.

87. I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju, pa pričekajte
dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!”

88. Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: ”Ili ćete bezuvjetno vjeru našu
prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati.” –
”Zar i protiv naševolje?” – reče on.

89. ”Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž
iznijeli. Mi je ne trebamo prihvaćati, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem
Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem
po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!”

90. A glavešine naroda njegova, one koje nisu vjerovale, rekoše: ”Ako pođete za Šuajbom,
bićete sigurno izgubljeni.”

91. I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični.

92. Oni koji su smatrali Šuajba lašcem – kao da nikada u njoj nisu ni bili; oni koji su smatrali
Šuajba lašcem, oni su nastradali.

93. A on ih je već bio napustio i rekao: ”O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara
svoga, i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!” (El-Araf 85-93)

Kazivanje o Jakubu, a.s.

Jakub, a.s., bio je sin Ishaka, a.s., i unuk Ibrahima, a.s. Allah, dž.š, mu je podario dvanaest
sinova od kojih vode porijeklo dvanaest židovskih plemena.

Njega je, dakle, odabrao dragi Allah, Gospodar svih svjetova i počastio ga time da bude
poslanik i vjerovjesnik nakon svoga oca Ishaka a.s.

I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba
darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo (Merjem,49.)

I Lut mu jedini povjerova! A Ibrahim reče: "Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj
naredio, jer je On, uistinu, silan i mudar." I Mi smo mu Ishaka i Jakuba poklonili i
potomcima njegovim vjerovjesništvo i Knjigu dali, a njemu na ovom svijetu lijep spomen
sačuvali, a na onome će, doista, jedan od onih dobrih biti. (Al-'Ankabut, 26-27.)
Navedeni ajeti sasvim jasno kazivaju da je Jakub, alejhisselam, kod dragoga Allaha odabran
kao jedan od Njegovih vjerovjesnika, odnosno da je dragi Allah, Ibrahimu, alejhisselam,
darovao Ishaka, alejhisselam, kao mlađega sina i Jakuba, alejhisselam, kao unuka. Jakub,
alejhisselam, je odlučio da napusti svog oca i krene ka Haranu Jakub, alejhisselam, se
smjestio u kući svoga daidže Labana. Laban je imao dvije kćeri Leu, koja je bila starija i
Rahelu Allahova Milost učinila je da se rodi iskrena ljubav između Jakuba, alejhisselam, i
mlađe Labanove kćeri Rahele Jakub, alejhisselam, se obavezao da ostane narednih sedam
godina u kući svoga daidže čuvajući njegovu stoku Laban je iskoristio povjerenje koje je
Jakub, alejhisselam, gajio prema njemu, pa mu je, iako su se bili dogovorili za Rahelu, po
noći uveo stariju kćer Leu- Kad je zatražio objašnjenje od Labana ovaj mu je odgovorio da je
tako moralo biti radi lokalnog običaja da se mlađa kćerka ne može udati prije starije Laban
sklopio novi ugovor sa Jakubom, alejhisselam, i dao mu i svoju mlađu kćerku za ženu uz
uslov da ostane još narednih sedam čuvati njegovu stoku Jakub, alejhisselam, je oženio i Leu i
Rahelu i za to radio četrnaest godina u Labanovoj kući. Nakon što je ispunio oba ugovorena
roka, Jakub, alejhisselam, ostade još šest godina raditi za svoga daidžu tako da je on u Haranu
ukupno proveo dvadeset godina. Za to vrijeme rodilo mu se dvanaest sinova i jedna kćerka
Rahela mu je rodila sinove Jūsufa i Benjamina. Na putu povratka u svoj rodni kraj Jakub,
alejhisselam, je doživio jedno tajnovito, ali i veoma interesantno iskustvo od velikoga značaja.
Susreo je, sasvim iznenada, jednog snažnog i lijepog mladića i iz nekog razloga njih se
dvojica započeše hrvati. Ovaj ga je snažno zakačio po bedru i tako mu uganuo zglob u kuku
radi čega je čitavoga života malo hramao na tu nogu. Nepoznati mladić je rekao Jakubu,
alejhisselam, da ubuduće treba koristiti ime Israil (Izrael). Kada ga je Jakub Israil,
alejhisselam, upitao ko je on i kako se zove, ovaj je iznenada nestao i on shvati da je to bio
melek u ljudskom liku koji mu je prenio poruku od dragoga Allaha. Od tada je Jakub,
alejhisselam, koristio i ime Israil. Vrativši se u svoj kraj u svetoj zemlji Ken'an on se,
Allahovom milošću, ponovo susreo sa ocem Ishakom, alejhisselam, i bratom El Ajsom. Kad
je Ishak, alejhisselam, dočekao trenutak svoga preseljenja na ahiret, oba sina su ga ukopala u
špilji Makpela pored oca Ibrahima, alejhisselam, i majke Sare. U vjerovjesništvu ga je
naslijedio Jakub Israil, alejhisselam. Njegovi sinovi su živjeli pored njega, zasnivali svoje
porodice i dobivali brojno potomstvo. Tako se počeo razvijati Allahov odabrani narod Benu
Israil, narod kojega je uzvišeni Gospodar uzdigao nad sve ostale narode i Svojom mudrošću,
podijelio ih na dvanaest plemena prema Israilovim sinovima koji su njihovi rodočelnici. Benu
Israil je narod o kome Kur’an s razlogom najviše govori

Mi smo od sinova Israilovih zavjet uzeli i poslanike im slali. Kad god bi im koji poslanik
donio ono što nije godilo dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali. (El-
Maide, 70.)

Benu Israilu je, dragi Allah zna zašto, sudbinom bilo određeno da više stotina godina žive
izvan svoje domovine, u Misiru (Egiptu). Njihov prelazak iz Ken'ana u Misir vezan je za
Jakubova, alejhisselam, sina, Jūsufa, alejhisselam.
 Kazivanje o Jusufu, a.s.

- „Elif lam ra. Ovo su ajeti Jasne Knjige. Objavljujemo je kao Kur' an na arapskom jeziku, da
biste razumjeli. Objavljujemo ti ovaj Kur' an, Mi tebi o najljepsim događajima kazujemo, a
prije njega nisi, doista ništa znao.“ (Jusuf, 1. – 3.) - Ovi ajeti govore o vrijednosti Kur' ana!

- „Kada Jusuf reče ocu svome: "O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i
u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše", on reče: "O sinko moj, ne kazuj svoga sna braći
svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj. I eto tako,
Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova te naučiti, i milošću Svojom tebe i
Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. -
Gospodar tvoj, zaista, sve zna i mudar je." (Jusuf, 4.- 6.)

- Jevreji vode porijeklo od 12 Jakubovih (živio je u Ken'ana) sinova. Najodabraniji Jakubov

sin bio je Jusuf. Neki učenjaci smatraju da je samo Jusuf od njih svih bio poslanik i da je
samo njemu dolazila objava, kao argument (1.) za to učenjaci navode suru Jusuf i da je samo
on kur'anskim tekstom pomenut kao takav. Argument (2.) Imami Ahmed navodi da je hadis:
„Plemeniti je sin plemenitog, sina plemenitog, a i on sin plemenitog. Jusuf je Jakubov sin, on
Ishakov, a on Ibrahimov.“

- „Da biste ostvarili svoje želje sakrijte ih, jer se svakom onome ko nešto ima zavidi“- izreka

- Otac ga savjetuje da svoj san ne govori nikome, kako mu braća ne bi pozavidjela i naudila.

- „Tvoj Gospodar će tebe tako odabrati“ ukoliko sakriješ ovaj san.

- Od 7. do 14. ajeta sure Jusuf – objašnjava se način na koji jedanaest braće zavide Jusufu,
kako prave planove da ga ubiju (poslušali su prijedlog najstarijeg brata tj. nisu ga ubili već su
ga bacili u bunar), kako mole oca da dopusti Jusufu da ide sa njima čuvati stoku te i sam čin
bacanja Jusufa i uvjeravanje oca da je Jusuf mrtav, njegovom krvavom košuljom.

- „I donesoše njegovu košulju sa lažnom krvlju..“ (Jusuf, 18.) – Braća su zaklala bravče i tom
krvlju poprskali Jusufovu košulju, međutim, zaboravili su je istrgati – to je Jakubu ulilo
sumnju da njegovi sinovi lažu, jer je znao da su oni bili ljubomorni na to što on više voli
Jusufa nego njih. (Jusuf i Benjamin su bili braća – rodila ih je Rahela, Jakubova supruga i njih
dvojica su bili najmlađi, ostale sinove su izrodile druge žene, te zbog toga ih Jakub više volio)

- od 19. do 22. ajeta sure Jusuf – govori se o tome kakao karavana pronalazi Jusufa u bunar i
kupuju ga od njegove braće te odvode ga sa sobom u Egipat. Čovjek (Malik ibn Za'r) koji ga
je kupio dovodi ga u kuću i predlaže ženi(Raila bint Remajil, Zulejha) da ga posine (usvoje).
(To je Allahova milos ukazana Jusufu)

- „I kada on odraste, obdarismo ga mudrošću i znanjem.Tako mi nagrađujemo

dobročinitelje“ (Jusuf, 22.) – Ovaj ajet ukazuje na to da se sve to Jusufu izešavalo prije
njegove 14 godine, prije zrelosti.

- do 23. do 29. ajeta sure Jusuf – govori se o pokušaju žene (Raila bint Remajil, žena kod koje
je bio) da ga zavede, međutim Jusuf se odupire, jer ga je Allah sačuvao.
- „Ona ga je poželjela a i on bi nju da nije vidio dokaz od Gospodara svoga..“ (Jusuf, 24.)

- „Ako mu je košulja poderana s prijeda onda ona istinu govori a on laže...“- to su bile riječi
njenog rođaka kako bi se dokazalo ko je kriv, njen muž shvativši da je ona kriva, naređuje joj
da se pokaje Allahu (tada su egipćani vjerovali i u kipove)

- od 30. do 34. ajeta sure Jusuf – govori se kakao su žene u gradu saznale za ovaj događaj i
počele su ogovarati vladarevu zenu –„mi zaista mislimo da je u očitoj zabludi“ (Jusuf, 30.) te
ih ona poziva kod sebe i pokazuje im Jusufa zbog čije ljepote one sebi sijeku vene – „Ovo nije
čovjek, ovo je plemeniti melek.“ (Jusuf, 31.)

-„Gospodaru moj, zatvor mi je draži odo onoga na što me one navraćaju!“ (Jusuf, 33.) –
Jusufov stav o ponašanju ovih žena.

- od 34. – 41. ajeta sure Jusuf – govori se o Jusufovom boravku u zatvoru sa dvojicom
momaka, kojima on tumači san.

- „Omoji zatvorski drugovi jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti a drugi će biti
raspet pa će mu ptice kljuvati glavu.“ (Jusuf, 41.)

- od 43. do 49. ajeta sure Jusuf – govori se o njegovom izlasku iz zatvore.

- „I vladar reče:“Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam
sedam zelenih i sedam suhih klasova...“ (Jusuf, 43.) – Jusuf je protumačio ovaj san te je to
bio razlog njegovog izlaska iz tamnice (neki kazu da je u tamnici proveo između 3 -9 god.,
neki da je to 3- 5, a neki da je mane od 10)

- od 50. do 53. ajeta sure Jusuf – govrio se od izlasku iz tamnice, te otkrivanju da Jusuf nije
kriv.

- „Sada je istina na vidjelo izašla“ (Jusuf, 51.) – Riječi su Zulejhe kada se dokazalo da je
Jusuf nevin.

- od 54. do 57. ajeta sure Jusuf – govori se o predaji vlasti Jusufu, Jusuf traži od vladara da
vodi brigu o stovarištima u zemlji. Nakon smrti njegovog vladara on je došao na vlast i oženio
se njegovom ženom Zulejhom, kaže se da je tada imao 30 godina, rodila mu je dva sina.

- od 58. do 62. ajeta sure Jusuf – govori se o dolasku Jusufove braće po hranu.

- „A ako mi ga ne dovedete, kod mene vama više nema mjese i ne dolazite mi.“ (Jusuf, 60.) –
Jusuf naređuje braći da kada drugi put dodu povedu i Benjamina (njegovog/ njihovog brata)
potom im daje hranu i njihovu robu koju su oni donijeli u zamjenu za hranu tkđ. vraća.

- od 63. di 68. ajeta sure Jusuf – govori se o molbi braće da Jakub dopusti da Benjamina
odvedu Jusufu. Dovode ga.

- od 69. do 79. ajeta sure Jusuf - govori se o Jusufovoj varci sa braćom.

- „A kakva je njegova kazna ako vi lažete?“ „Onome u čijem se tovaru nađe kazna je sam
on“(Jusuf, 73.) – Jusuf je naredio slugama da njegov pehar stave na Benjaminovu kamilu, te
je objavio da je pehar nestao, potom su braća izjavila da je njihov princip kažnjavanja
kradljivna da kradljivac ide u zamjenu za ukradeno, te u ovom slučaju Benjamin ostaje kod
Jusufa.

- od 80. do 87. ajeta sure Jusuf- govori se o povratku Jusufove braće i Jakubovom naređenju
da ne odustaju od traženja Jusufa i Benjamina. Braća opet odlaze do Jusufa.

- od 88. do 93.ajeta sure Jusuf – govori o ponovnom dolasku braće Jusufu.

- „Znate li šta ste sa Jusufom i njegovim bratom nepromišljeno uradili?“ (Jusuf, 89.)

- Potom Jusuf po braći šalje svoju košulju svome ocu i kada je dobije njemu se vraća vid –
DOKAZ POSLANSTVA, zatim im naređuje da se svi presele u Egipat

- od 94. do 98. ajeta sure Jusuf – braća donose košulju Jakubu.

- od 99. do 101. ajeta sure Jusuf – govori o dolasku braće u Egipat i Jusuf potvrđuje svoj san
iz djetinjstva.

- Kaže se da su Jusuf i njegova braaća bili odvojeni oko 80 godina, tumačenje sna (sunce i
mjesec (majka i otac) i 11 zvijezda (braća) mi se pokloniše), kada je Jakub preselio, Jusuf je
naredio da ga balzamuju pa je tako njegov tijelo ostalo 40 dana, a egipćani su ga oplakivali 70
dana. Jusuf je umro 23 godine poslije oca i smatra se da je preselio u 120 – oj godini života.

Kazivanje o Ejjubu a.s.

Ibn Ishak tvrdi da je Ejjub a.s., bio Bizantijac. On je jedan od Poslanika za koje Kuran kaže da
im je dolazila objava: “Mi objavljujemo tebi, kao što smo objavili Nuhu i vjerovjesnicima
poslije njega, a objavili smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i potomcima, i Isau i
Ejjubu.“
Mufesiri kažu da je Ejjub bio bogat i posjedovao sve oblike i vrste imetka. Ibn Askeri tvrdi da
je cijeli taj kraj bio njegov i da je imao puno djece. Zatim je ostao bez djece i imetka i bio
iskušan najrazličitijim nevoljama na svom tijelu, jedino mu je jezik i srce ostali zdravi.
Uzvišeni Allah kaže: I Ejjubu, kad zamoli Gospodara svog: *„Mene je snašla nevolja, a Ti si
od milostivih najmilostiviji.* I Mi mu se odazvasmo, otklonismo mu nevolju koja ga je morila
i dadosmo mu milošću Našom njegovu čeljad, i uz nju još toliko, kao pouku onima koji ibadet
čine.“
A u suri Sad, Uzvišeni kaže: *„I spomeni našeg roba Ejjuba, kada je zamolio Gospodara
svog: „Šejtan me salijeće zbog bolesti i kazne!“* Udari svojom nogom – eto hladne vode za
kupanje i piće. I Mi iz milosti naše, poklonismo njegovu čeljad, i još toliko uz njih kao pouku
za one koji imaju pameti.* I uzmi svojom rukom snap i njime udri, samo zakletvu ne prekrši!
Mi smo vidjeli da je on saburli. Divan je rob on bio i mnogo se kajao“
Njegova bolest je potrajala dugo, napustili su ga svi prijatelji i rodbina, samo je njegova žena
ostala sa njim. Pomagala mu, tješila, bila podrška i zarađivala za njihovu porodicu služeći
drugima ljudima. Sve nevolje su mu povećale sabur i nadu da će biti nagrađen. Enes kaže:
„Iskušenje mu je trajalo sedam godina i nekoliko mjeseci. Bačen je na smetljište sinova
Israilovih, gdje su mu tijelo napadali razni insekti sve dok ga Allah nije izliječio, obilato
nagradio i pohvali.“ Postoje različita mišljenja koliko je vremenski trajalo Ejjubovo iskušenje,
neki smatraju da je tačno 3 godine, sedam godina i nekoliko mjeseci, pa čak i 70 godina jer je
Ejjub prvih 70 godina proveo u blagostanju. Ejjubu a.s. objavljeno: „Udari svojom nogom –
eto hladne vode za kupanje i piće.“ Kada je došla njegova supruga vidjela je da je ljepši
zdravi nego što je bio prije. Allah mu je naredio da udari nogom i on je to učinio, pa je Allah
dao da provrije izvor hladne vode. Zatim mu je naređeno da se njome okupa i da pije, pa je
Allah od njega otklonio bol, teškoću, patnju i bolest. Nakon toga Bog mu je dao unutrašnje i
vanjsko zdravlje, bogastvo i potomke, čak mu je poslao bogastvo u vidu zlatnih skakavaca. U
Kuranu se kaže: „I dadosmo mu, milošću Našom, njegovu čeljad i uz nju još toliko. I da bude
pouka onima koji ibadet čine“
Onaj ko bude stavljen na iskušenje u tijelu, imetku ili djeci ima pouku u Božijem
vjerovjesniku Ejjubu a.s., kojeg je Allah iskušao sa još većom kušnjom, a on osaburio i nadao
se Allahovoj nagradi, dok Mu je on nije otklonio. Ejjub a.s., živio je nakon ovog još 70
godina u čistoj vjeri islamu. Nakon njega su iskrivili Ibrahimovu vjeru. On je ostavio oporuku
svom sinu Hawmelu, nakon njega njegovu ulogu je nastavio njegov sin Bišr ibn Ejjub, za
kojeg mnogi ljudi tvrde da je bio Zulkifl.

Kazivanje o Zulkifu, a.s.

Neki smatraju da je bio sin Ejuba a.s., Bišr i da je živio u Siriji, drug smatraju da je bio neka
dalja rodbina Ejuba a.s., treće mišljenje je da je on živio za vrijeme El-Jesa’ i da ga je
naslijedio. "I Ismailu, i Idrisu, i Zulkiflu, a svi su oni bili strpljivi.I obasusmo ih milošću
Našom, oni doista bijahu dobri". (El-Enbija, 85-86)

"I sjeti se Ismaila i Eljese‘a i Zulkifla, svi su oni bili dobri".(Sad, 48) Ima onih koji tvrde da
nije bio vjerovjesnik, nego dobar čovjek (obeća je svome narodu da će ih vodit i rješavati
njihove sporove i to je ispunio, pa su ga prozvali Zulkiflom). U drugoj predaji se navodi da je
El-Jese' tražio za nasljednika nekog ko će prihvatit tri stvari da posti danju, klanja nafile noću
i ne srdi i da je Zulkifl bio taj koji je to prihvatio.

Kazivanje o Junusu, a.s.

Zašto nije bilo ni jednog grada koji je povjerovao i kome je njgovo vjerovanje koristilo, osim
Junusova naroda,kome smo,kada je povjerovao, ponižavajući kaznu u životu na ovom svijetu
otklonili i život mu izvjesno vrijeme produžili?(Junus,98)

139 I Junus je,zaista bio poslanik.

140 I on pobježe na jednu lađu prepunu

141 i baci kocku i kocka na njega pade,

142 i riba ga proguta, a bio je zaslužio prijekor,

143 i da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale,

144 sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni,

145 i Mi ga izbacismo na jedno pusto mjesto, a on je bio bolan,

146 i učinismo da iznad njega izraste vriježa jedne tikve,

147 i poslasmo ga stotini hiljada ljudi, i više,

148 i oni povjerovaše, i njima dadosmo da do roka određenog požive. (Es-Saffat 139 –
148)

48. Ti strpljivo čekaj presudu svog Gospodara, i ne budi kao onaj koga je riba progutala,
kada je u ogorčenju zovnuo.

49.Da ga nije stigla blagodat njegova Gospodara, bio bi izbačen na pusto mjesto,prekoren.

50. Ali, njegov Gospodar ga je odabrao i učinio ga jednim od onih koji su odabrani. ( El-
Kalem 48-50)

Allah je Junusa poslao poslao stanovnicima Niniwa u predjelu Mosula, gdje ih je pozivao
Uzvišenom Allahu,ali su ga oni u laž ugonili i bili uporni u svom nevjerstvu i inatu.Kada se
ovakav odnos prema njemu oduljio on ih je napustio prijeteći im da će ih zadesiti kazna za tri
dana. Kada ih je napustio i uvjerili su se da će ih snaći kazna, Allah im je u srca usadio
pokajanje, pa su se kajali zbog odnosa prema vjerovjesniku. Obukli su isposničku odjeć i
razdvojili svako mladunče od njegove majke, a zatim su se skrušeno i ponizno molili
Uzvišenom Allahu da im oprosti.Dok su se molili, svi su plakali : ljudi,žene,sinovi,kćerke i
majke a i krupna i sitna stoka se uznemirila,deve i njihova mladunčadi su rikala,krave ,telad
mukale, a i ovce i janjadi su blejala.Bio je to veličanstven i jeziv prizor.Zbog svega ovog
Uzvišeni Allah je Svojom snagom i moći ,milošću i samilošću, otklonio od njih ranije
zasluženu kaznu koja se već bila nadvila iznad njihovih glava poput mračne i teške noći. Po
pitanju hoće li im njihovo vjerovanje koriostiti i na Ahiretu i hoće li ih spasiti od onosvjetske
kazne kao što ih je spasio od ovosvjetske,mufessiri zauzimaju stav: Na osnovu
konteksta,vjerovatniji je odgovor da hoće,a Allah najbolje zna, jer kada su povjerovali , On
kaže : I poslasmo ga stotini hiljada ljudi, ili više.Oni povjerovaše,pa im dadosmo da do
određenog roka uživaju (Es-Saffat 147-148)

Junus se, kada je ljut svoj narod napustio ,ukrcao na jednu lađu na moru, koja je bila
preopterečena, pa se ljuljala i prijetila je opasnost da potone.Mufessiri kažu da se zamalo svi
nisu utopili.Zajedno su se posavjetovali kako da se spase, pa su odlučili da bace kocku , ona je
pala na Allahovog vjerovjesnika Junusa a.s , ali mu nisu dozvolila da baš on bude bačen.
Kada su kocku bacili i po drugi put , ona je pala na njega, jer je Allah htio da se sa njim desi
nesto krupno.Kada je kocka na njega pala,bačen je u more .Tada je uzvišeni Allah poslao
jednu veliku morsku ribu,koja ga je progutala. Allah joj je naredio da ne jede njegovo meso, i
da mu ne lomi kosti ,jer to nije bila njena nafaka.Kaže se da ga je riba progutala i u svom
stomaku prenijela kroz sva mora,drugi kazu da je kansije tu ribu progutala druga riba,jos vece
od ove.Kaze se kada je bio u unutrasnjosti kita,pomislio da je vec umro.Pokusao je mrdnuti
rukama i nogama pa je ,kada je uspio, shvatio da je živ.Tada je pao Allahu na sedždu i rekao:

„Goospodaru moj,činim Ti sedždu, na mjestu na kakvom je niko nikad ije učinio.“ Kada je kit
plovio sa njim morskim prostranstvima,slušajući kako ribe slave Milostivog kako čak i
pijesak slavi da zrnje i košpice kijaju. Kada je Junus izbačen na pusto mjesto,bio je bolestan
tj. iznurenog tijela,bio je kao „pile bez perja“ kao novorođenče,bez igdje ičeg na sebi. Allah je
dao da iznad njega izraste bundeva.Allah mu je dao divokozu koja se hranila insektima po
zemlji, i koja bi svako jutro i veče navraćala kod njega i pojila ga mlijekom dok tikva nije
porasla.To je samo jedan vid Allahove blagodati, milosti,blagodati i dobročinstva koje mu je
dao.

Kazivanje o Musau, a.s.

Musa je sin Imranov i Uzvišeni ga u Kur'anu spominje: ''I spomeni u knjizi Musaa! On je bio
iskren, i bio je poslanik, vjerovjesnik. Mi smo ga s desne strane Tura zovnuli i približili ga da
čuje naše riječi, i darovali mu milošću Našom kao vjerovjesnika njegova brata Haruna.''
(Merjem, 51-53)

Uzvišeni Allah kaže: ''U ime Allaha, Svemilosnog, Milosnog. Ta Sin Mim. Ovo su ajeti jasne
Knjige. Mi ti kazujemo neke vijesti o Musau i faraonu istinito, i to za one ljude koji vjeruju.
Faraon se na Zemlji bio uzoholio i njene stanovnike izdijelio na stranke; Jedne je tlačio,
mušku djecu im klao, a žensku u životu ostavljao. On je, zaista, činio nered. A Mi smo htjeli
da one koji su na zemlji tlačeni, milošću obaspemo, vođama i nasljednicima učinimo, i da im
na Zemlji čvrstu vlast darujemo, a faraonu i Hamanu i njihovim vojskama pokažemo baš ono
zbog čega su od njih strahovali.'' (El-Kasas, 1-6)

Faraon se na Zemlji bio uzoholio i njene stanovnike izdijelio na stranke. Tj. bio je ohol,
nepravedan, nasilan i umišljen. Davao je prednost dunjaluku i odbijao pokornost Allahu,
dijelio je stanovnike Zemlje na vrste i grupe od kojih je jedne tlačio. To su bili Izraelćani koji
vode porijeklo od Jakuba a.s. Es-Sudejj od Ebu Saliha i Ebu Malika prenosi, da su čuli od ibn
Abbasa i Murrea, a on od ibn Mesuda i više ashaba, da je faraon usnio kako je iz Jerusalima
došla vatra i spalila kuće u Egiptu, a poštedila Israilove potomke. Kada se probudio uplašen
sakupio je svećenike, astrologe i mage i upitao ih šta misle o tome. Rekli su mu da će se među
Israilovim potomcima roditi dijete zbog kojeg će Egipćani biti upropašteni. Pa je naredio da
se muška djeca ubijaju a ženska ostavljaju u život. Faraon je uložio sve napore da se Musa ne
pojavi, čak bi odredio posebne ljude i babice da obilaze trudnice i uzimaju podatke o vremenu
za porod. Pa kad bi neka žena rodila muško istog momenta bi ga zaklali.

Naređenje o ubijanju muške djece ostalo je na snazi nakon što je Musa poslan, pa kaže
Uzvišeni: ''I kada im je on donio istinu od Nas, rekli su: 'Ubijajte mušku djecu onih koji
vjeruju u ono što on govori, a ostavljajte u životu njihovu žensku djecu!'' (El-Mu'min, 25)
Zato su Israilovi sinovi rekli Musau: ''Zlostavljani smo prije nego što si nam došao, a i nakon
što si nam došao.''

Više mufessira navodi da su se Kopti požalili faraonu na smanjenje broja Izraelćana zato što
im se ubijaju muška djeca. Plašili su se da će stari izumrijeti, a mladi biti pobijeni, pa će oni
morat radit njihove poslove. Zato je faraon naredio da se muška djeca jedne godine ubijaju a
jedne poštede. Mufessiri kažu da se Harun, a.s., rodio one godine kad se djeca nisu ubijala a
Musa a.s., one kad su se ubijala. Njegova majka se plašila za njega od kad ga je zanijela, iako
se na njoj trudnoća nije primjećivala. Kad ga je rodila, napravila je sanduk, stavi ga u njega i
položi u Nil u čijoj je blizini bila njena kuća. Dojila ga je a kad bi se koga pobojala stavila bi
ga u sanduk i pustila niz vodu, a kada bi otišli ona bi ga pomoću užeta privukala sebi. Kako
Allah kaže u Kur'anu: ''I MI nadanusmo Musaovu majku: doji ga, a kada se uplašiš za njega
baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj. Mi ćemo ti ga doista vratiti i poslanikom ga učiniti. I
nađoše ga faraonovi ljudi da im postane dušmanin i jad. Zaista su faraon, Haman i njihove
vojske griješili. I faraonova žena reče: 'On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će
nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti.' A oni ništa ne predosjetiše.'' (El-Kasas, 7-9)

Faraonova žena potjecala je iz istog plemena kao i Musa, zala se Asija i posjedovala je mnogo
epiteta. Kada je Asija otvorila sanduk i podigla pokrivač ugledala je kako njegovo lice zrači
vjerovjesničkim svjetlom i veličinom pa ga je odmah zavoljela. Kada je faraon došao upitao
je: ''Šta je to?'' Naredivši da ga zakolju. Ona ga je štitila i zamolila ga da joj ga pokloni rekavši
''On će biti radost i meni i tebi!'' Faraon je odgovorio da njoj hoće al njemu neće, da mu nije
potreban. Zbog njenih riječi ''Možda će nam od koristi bit.'', Allah joj je dao korist koju je
željela na ovom svijetu pa ju je uputio preko njega. A na onom svijetu će zahvaljujući njemu
ući u Džennet.

Kada su Musaa smestili na dvor, on je odbio dojiti mlijeko od bilo koje dojilje. Tako su ga sa
babicama i ženama sa dvora poslali na pijacu ne bi li našli ko će ga dojiti. Njegova sestra je to
sve posmatrala i kazala je da zna ko ga može dojiti. Kada su je upitali kako zna. Rekla je da
samo želi da usreći vladara i da se nadaju nagradi. Tako ih je odvela kod njegove majke koja
ga je nadojila. Faraonova žena je zatražila od nje da dođe na dvor i ona će joj obezbjedit sve.
Ali je to odbila i rekla da ima porodicu i da mora i njih da gleda pa je zatražila da bude kod
nje. Faraonova žena je pristala i odredila joj paltu i dala joj sve što joj je potrebno.

Allah Uzvišeni kaže: ''I kada se on opasa snagom i stasa dadosmo mu mudrost i znanje; tako
Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. I on uđe u grad neopažen od njegovih stanovnika i
u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovom, a drugi
neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naoda, protiv onoga i
neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i usmrti.''Ovo je šejtanov posao!'', uzviknu,
''on je zaista otvoreni neprijatelj koji u zabludu odvodi! Gospodaru moj'', reče onda, ''Ja sam
sam sebi zlo nanio, oprosti mi.'' I On mu oprosti; On uistinu prašta i On je Milostiv.''
Gospodaru moj, reče, zato što si mi blagodat Svoju ukazao, više nikada zločincima neću
pomagati.'' (El-Kasas, 14-17)
Nakon toga je napustio Egipat i otišao u Medjen i u njemu zatječe dvojicu ljudi kako se tuku,
a to su bili Izraelćanin i Kopt. Izraelćanin zatraži pomoć od Musaa, a Musa priđe Koptu i
udari ga šakom. Mudžahid kaže d aga je udario pesnicom i usmrtio Kopta koji je bio
nevjernik i mušrik. Musa na sve načine se trudio da ne sazna faraon, ali bilo kako bilo faraon
je saznao da je tog čovjeka ubio Musa pa je poslao po njega da mu ga dovedu. Međutim,
prečicom prije njih dođe prijatelj Musaov i o tome ga obavjesti. Uzvišeni Allah kaže: ''I on
izađe iz grada prestrašen iščekivajući šta će se desiti.'' Tj. Napustio je grad ne znajući put ni
kuda ide. Pri tome je govorio. ''Gospodaru moj, spasi me nsilničkog naroda. I kada se uputi
prema Medjenu reče: ''Gospodar moj će mi pokazati pravi put.'' I kada stiže do Medjenske
vode zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije
žene koje su je od vode odbijale, pa ih upita: ''Šta je sa vama dvijema?'' One su odgovorile
''Mi ne napajamo dok čobani ne odu, a otac nam je veoma star.'' I on im je napoji, a onda ode
u hladovinu i reče: ''Gospodaru moj, kakvo god dobro mi da o potrebno mi je.'' (El-Kasas, 21-
24)

1. I kada je stigao do Medjenske vode, a Medjen je grad u kome je Allah uništio one koji su
obožavali Ejku, tj. narod Šuajba. U tom mjestu, ga je primio starac, kome je ispricao o
svom problemu, pa ga je starac ugostio kod sebe i okrijepio ga je. One dvije cerke su bile
njegove, pa ga jedna zamoli da ga uzme u njam, jer je snazan i moze cuvati stoku.
Prepoznala je njegovu snagu po tome, jer bi podigao sam kamen, toliko tezak da ga samo
desetorica mgu podici. Tada ga starac ozeni sa jednom od njegovih kceri i narei mu ga da
sluzi osam do deset godina, a on ga je sluzio duzi period.
Kada su krenuli na put, naredi svojoj zeni da potrazi od oca da im da nesto od svoje
stoke, a on im je darovao svu svoju janjad crne boje.

Dok su putovali bila je tamna i hladna noc, zalutali su i nisu mogli prepoznati put. Tada
su u nekom pravcu vidjeli da vatra gori. Allah najbolje zna, ali izgleda da je on jedini
uvidio vatru-svjetlost koju ne moze vidjeti svako. U suri Ta-ha Allah kaze: „ A da li je do
tebe doprla vijest o Musau, kada je ugledao vatru i rekao svojoj porodici : „Ostanite vi
tu, ja sam vidio vatru, mozda ce vam o nje kakvu glavnju donijeti, ili cu kod nje zasnat
put.“
Vise mufessirra kazu da kada je Mus ugledao vatru i prisao k njoj, primijetio je da gori u
zelenom bodljikavom drvetu, i da sto vise vatra gori, to vise drvo zeleni, pa se zacudio i
stao. Drvo je bilo u podnzju brda zapadno od njega, sa njegove desne strane. Musa je bio
u dolini zvanoj Tuwa okrenut prema Kibli, a drvo mu je bilo sa desne strane, zapadno od
njega. Njegov Gospodar mu je naredio u dolini Tawa da izuje obucu iz pocasti prema
blagoslovljenom mjestu. Mufessiri kazu da ga je svjetlo zasliepilo da je stavio ruke na
oci, bojeci se da ne izgubi vid. Zatim mu se Uzviseni obratio: „ Ja sam uistinu Allah,
drugog boga osim mene nema, pa me obozavaj i namaz obavljaj da bih ti uvijek na umu
bio“ Ta-ha, 14.
Zatim mu je rekao da vjecno boraviste nije ovaj svjet nego Ahiret i da on mora postojati-
da bi svaki covjek prema svome trudu nagradjen ili kaznjen bio.Time ga je podstakao da
sve sto radi, radi za Ahiret, da se kloni onih koji ne vjeruju u Njega. Tda mu je Allah
naredo da iz desne ruke baci stap iz kojeg se pretvorila zmija. Dokaz za taj dogadjaj su
ajeti sure Ta-ha, 19-20.
U suri En-Neml, 12, Uzviseni kaze: „Uvuci ruku svoju u njedra svoja, pojaviće se bijela,
ali neće biti bolesna – biće to jedno od devet čuda faraonu i narodu njegovu; oni su,
doista, narod nevjernički.“
Allah ovim opisuje faraonov narod.

Kada je Allah naredio Musau a.s. da ode faraonu, on je rekao: „Gospodaru moj,” – reče
– “ja sam ubio jednog njihovog čovjeka, pa se bojim da i oni mene ne ubiju. A moj brat
Harun je rječitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao pomoćnika da potvrđuje riječi
moje, jer se bojim da me ne nazovu lašcem. “Pomoći ćemo te bratom tvojim” – reče On
– “i obojici ćemo vlast dati, pa vam se oni neće usuditi prići; s Našim znamenjima vas
dvojica i oni koji vas budu slijedili postaćete pobjednici.” Tada mu Allah odgovara da
ce mu pomoci njegov brat Harun i da ce obojici dati vlast.

Jednom prilikom dok su isli na hadzdz, Aisa r.a. je cula nekog covjeka kako pita ljude ko
je najdarezljiviji prema svome bratu, pa im je ona odgovorila da je to bio Musa a.s. kada
se zauzeo za svog brata Haruna, pa je i on postao vjerovjesnik.
Harun i Musa su otisli kod faraona, prenijeli mu ono zbog cega su vjerovjesnici, tj
pozvali ga da obozava samo Allaha, koji nema sudruga, da oslobodi zarobljene Isrilove
potomkeiz okova nasilja i pusti ih da obozavaju Allaha, da Njemu dove upucuju i da
samo Njemu budu pokorni.
Faraon se uzoholio, presao granice u zlu, pogldao Musaa i rekao mu: „Zar te medju nama
nismo odgojili dok si dijete bio i zar medju nama nisi tolike godine svog zivota
proveo?!“
Podsjeto ga na njegova nedjela, gdje Musa odgovara da je to nehotice uradio.
Faraon nije vjerovao u Allahovu jednocu, dodajuci na to da je Vjerovjesnikkoji je poslan
narodu lud.
Musa je Faraonu pokazivao Allahovu moc putem stapa koja se pretvarala u zmiju i
putem ruke koju bi kad bi je zavukao u njedra i izvadio sijala je i bila bijela. On u to nije
vjerovao, govoreci da je sve to neka magija.
U suri Ta-ha Uzviseni kaze: „I ti si ostao godinama među stanovnicima Medjena, zatim
si, o Musa, u pravo vrijeme došao i Ja sam te za Sebe izabrao. Idite ti i brat tvoj, sa
dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti, idite faraonu, on se, doista, osilio,
pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao! "Gospodaru naš," -
rekoše oni - "bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne
prekorači "Ne bojte se!" - reče On - "Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim.“
Allah je Musau sve vrijeme nadzirao, dok je bio na faraonovom dvoruu, pazio ga,
Svojom voljom ga izveo iz Egipta u Medjen i sve ostalo se desilo Njegovim planiranjem.
U hadisu kudsijju stoji da je Allah Uzviseni rekao: „Moj rob je svaki onaj koji Me se
sjeca u momentu susreta sa protivnikom.“

Faraon, neprihvatajuci sve ono sto mu je Musa pokazao, odlazi i sakuplja sve carobnjake
u Egiptu, a Egipat je bio pun carobnjaka koji su se usavrsili u svom zanatu. Tada im
Musa prijeti rijecima da ne iznose lazi o Allahu i da ce ih On kaznom unistiti, da sigurno
 nece pobijediti onaj koji lazi iznosi.
Bilo je oko 70 ljudi od kojih su 40 bili Izraelcani. Mnogi od njih su povjerovali u
poslanstvo i Allahovu moc koju je Musa dokazivao pomocu stapa i ruke.
Abdullah ibn Abbas i Ubejd ibn Umejr za njih kazu a su ujutru bili carobnjaci a navecer
postali uzoriti sehidi.Iz ovog se moze vidjeti i njihova dova:sura El A'raf, 126
„Gospodaru nas, daj nam snage da izdrzimo i ucini da kao muslimani umremo!“

Nakon sto se odigrao veliki dogadjaj, nakon sto su Kopti porazeni, carobnjaci prihvatili
islam, sve im je to jos vise povecavalo nevjerstvo, prkos i zabludu.
U suri El-A'raf, Uzviseni kaze: „A glavešine naroda faraonova rekoše: “Zar ćeš ostaviti
Musaa i narod njegov da nered u zemlji Pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?” – On
reče “Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu,
vladamo njima.” Musa reče narodu svome: “Molite Allaha da vam pomogne i budite
strpljivi, Zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a
lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali. “Zlostavljani smo” – rekoše oni –
“prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!” A Musa reče: “Gospodar vaš
će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako
ćete postupati.“
Ovdje Allah govori kako su lavesine faraonovog naroda bodrili faraona na zlostavljanje
Musa a.s. , nevjerovanje, odbijanje i mucenje, umjesto da povjeruju sta on to donosi.
Primjer dzihada u ovom dijelu jeste primer covjeka koji je krio svoje vjerovanje. Kada je
faraon htio da ubije Musaa a.s. upitao je svoje starjesine sta misle o tome, taj vjernik se
pobojao za Musaa, pa je mudro odgovorio faraonu da razmisli o tome i posljedicama
koje ce iz toga proisteci. Iznio je savjet i svoje misljenje. U jednom hadisu stoji da je
Poslanik s.a.w.s. rekao da je najbolji dzihad pravedna rijec pred neprvednim vladarom

Pošto su Kopti ostali nepopravljivi i nisu povjerovali u dokaze koje im je Musa, a.s., donio.
Iako su dokazi bili ubjedljivi oni su i dalje ostali u nevjerstvu zajedno sa faraonom. Samo mali
broj njih je povjerovao. Allah Uzvišeni kaže: ''I ne povjerova Musau niko osim malo iz
faraonova naroda, iz straha da ih faraon i njegove glavašine ne počnu zlostavljati. Faraon je
zaista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio.'' (Junus, 83.) tj. oni su tajno vjerovali
jer su se bojali faraona i njegovog naroda.

Nakon toga Musa, a.s., je rekao narodu svome da se oslone na Allaha i da se Njemu klanjaju.
Pa su oni tako uradili i Allah ih je spasio i dao im izlaz. Allah Uzvišeni kaže: ''I Mi objavismo
Musau i njegovom bratu: 'U Misiru svome narodu kuće izgradite i bogomoljama ih učinite i u
njima namaz obavljajte! A ti obraduj vjernike.'' (Junus, 87.) tj. da sagrade kuće u kojima će
dosta klanjati kako vi tražili od Allaha pomoć od zla koje ih je zadesilo.

Allah Uzvišeni kaže: ''I Musa reče: ''Gospodaru naš, Ti si faraonu i njegovim glavašinama
ukrase i imetke na ovome svijetu dao, pa oni, Gospodaru naš, zavode s Tvog puta. Gospodaru
naš, uništi njihove imetke i zapečati njihova srca, pa nek ne vjeruju dok e ugledaju bolnu
patnju!'' ''Uslišena je molba vas dvojice!'' reče On, ''pa ostanite na Pravom putu i nikako se
za neznalicama ne povodite.'' (Junus, 88.,89.) Musa a.s.., je dovio svome Gospodaru da uništi
faraonov imetak jer je on time zavodio ljude s pravog puta, tako da su ljudi mislili da faraon
posjeduje nešto. Tako je Allah uništio njihove imetke, hranu i piće, kako kažu neki mufessiri,
pretvoreći im jelo i piće u kamenje. Allah Uzvišeni, kaže: ''Uslišana je molba vas dvojice'' tj.,
Musa a.s, je dovio a njegov brat je govorio amin.

Allah Uzvišeni, kaže: ''I Mi objavismo Musau: "Kreni noću s robovima Mojim, ali bićete
gonjeni."I faraon posla po gradovima sakupljače: "Ovih je zaista malo i rasrdili su nas, a mi
smo oprezni!" I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo,
i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi. I oni ih, ujutru, sustigoše. Pa kad jedni druge
ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: "Samo što nas nisu stigli!" "Neće!" - reče on -
"Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati." I Mi objavismo Musau: "Udari štapom
svojim po moru!" - i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo; i Mi onda tamo
one druge približismo - a Musaa i sve one koji bijahu s njim spasismo - i one druge
potopismo. To je, zaista, pouka, a većina njih nisu bili vjernici a Gospodar tvoj je, doista,
silan i milostiv.’’ (Šu’ara, 52-68) Faraon je s velikom vojskom krenuo za Musaom koji je sa
svojim narodom krenuo napuštati Egipat. Faraon i njegova vojska su ih stigli kada je Sunce
izgrijavalo. Pa su se neki od Musaovih drugova pobojali i požalili Musau. Musa je tada rekao
da se oslanja na Allaha i da će ga Allah sacuvati i put mu pokazati. Ispred Musaovog naroda
je bilo more, a iza njih vojska faraonova, a sa strana brda. Tako da su se našli u tjesnacu.
Nakon toga je Musa gledao u valove mora i rekao kako mu je Allah naredio da dođe na tom
mjestu. Kada se vojska približila toliko da su duše Izraelćana doprle do grla, Allah je naredio
Musau da udari štapom po moru. Pa je Musa i uradio tako, rekavši ’’Rastavi se Allahovom
dozvolom’’ pa se more otvorilo na dvanaest mjesta. Tako da je svako pleme prošlo kroz svoj
otvor. Allah je nareido zapadnom vjetru da osuši staze kuda će proći kako se blato ne bi
zadržavalo na kopitama životinja.

Allah Uzvišeni kaže: ’’I Mi objavismo Musau: "Noću izvedi robove Moje i s njima suhim
putem kroz more prođi, ne strahujući da će te oni stići i da ćeš se utopiti." A faraon je za
njima s vojskama svojim krenuo, ali su ih talasi mora prekrili; faraon je narod svoj u zabludu
doveo, a nije na Pravi put izveo.’’(Ta-Ha, 77-79) Kada je Musa prošao sa svojim narodom
kroz more, i kada je zadnji čovjek izašao na kopno. Musa se primakao želeći štapom udariti
po moru. Allah mu je tada naredio da ne udara po moru. Faraon je sa svojom vojskom krenuo
ka moru i gledajući prizor otvaranja mora pomišljao u sebi ’’Kako moji robovi bježe od mene,
i kako se more otvorilo da bih ih stigao’’, ali se također i strašio tog prizora. Krenuo bi korak
ka moru, a više koraka unazad. Prenosi se da se Džibril a.s., ukazao u ljudskom obliku, kao
konjanik na mladoj kobili, i tako prošao pkraj faraonovog konja, pa je faraonov konj krenuo
za njim. Kad je to vojska vidjela krenula je za faraonom. Još nisu stigli do obale, a Allah je
naredio Musau, a.s., da udari štapom po moru. I kada je tako uradilo more se sastavilo.

Allah Uzvišeni kaže: ’’I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili
faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: "Ja
vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!" "Zar
sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi
bio poučan primjer onima poslije tebe"- ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim
poukama.’’ (Junus, 90-92) Prenosi se od Ibn Abbasa r.a., da je Allahov Poslanik s.a.v.s.,
rekao: ’’Nakon što je faraon rekao: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju
sinovi Israilovi i ja se pokoravam!" Džibril mi reče: ’’Da si me vidio kako sam uzeo morske
vode i stavljao mu je u usta, bojeći se da ga ne stigne Allahova milost.’’ (Tirmizi, hadis je
hasen). Allahove rieči: ’’ Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer
onima poslije tebe’’ Prenosi se da su neki sinovi Israilovi sumnjali da je faraon mrtav čak su
mislili da je besmrtan. Pa je Allah naredio da more izbaci njegovo tijelo i oklop za koji su
znali da je njegov, da bi se uvjerili da je faraon lažov.

Allah je faraona i njegovu vojsku potopio desetog dana Muharrema (dan ašure), kako stoji u
Buharijeevom sahihu od ibn Abbasa, r.a., da je rekao:’’Kada je Poslanik s.a.v.s., stigao u
Medinu zatekao je jevreje kako poste ovaj dan, pa je upitao: ’’Šta vam je ovaj dan, pa ga
postite?’’ Odgovorili su: ’’Ovo je dan kada je Musa pobijedio faraona.’’ Pa je Poslanik,
s.a.v.s., rekao ashabima: ’’Vama je Musa preči nego njima, pa ga i vi postite!’

Kaže Allah Uzvišeni: ’’ a potlačenom narodu dadosmo u naslijeđe istočne i zapadne krajeve
zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je
ispunjeno - zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono što su faraon i narod njegov
sagradili i ono što su podigli.’’ (El-A’raf, 137)

Ehlil Kitabije prenose u svojim knjigama: Kada je Allah potopio faraona i njegovu vojsku,
Musa i Israilovi potomci su zahvaljivali Gospodaru: ’’Slavimo Veličanstvenog Gospodara
koji pobijedi vojsku i pobaca njihovu konjanicu u nesavladivo i hvaljeno more.’’ Oni dalje
kažu da je proročica Merjema sestra Harunova uzela def u ruku, a za njom krenule žene
noseći defove i bubnjeve. Počela je pjevati: ’’Neka je slavljen Gospodar Koji pobijedi jahače i
konje bacivši ih u more.’’ Također se od njih prenosi: Da su sinovi Israilovi tri dana išli ka
Šamu, ali nisu mogli naći vodu. Pa su naišli na slanu i nečistu vodu koju nisu mogli piti. Pa je
Allah naredio Musau da uzme drvo i stavi je u nju i ona je postala pitka i čista.

Allah Uzvišeni kaže: ’’I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na
narod koji se klanjao kumirima svojim. "O Musa," - rekoše - "napravi i ti nama boga kao što i
oni imaju bogove!" - "Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!" - reče on. "Zaista će biti
poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade.’’ (El-A’raf,
138,139) Oni su izgovarali ovako neznanje i zabludu iako su svojim očima gledali dokaze
Allahove moći. Naime kada su naišli na ljude koji su se klanjali kumirima – kaže se da su bili
u obliku krava. Pitali su ih zbog čega se klanjaju, pa su im odgovorili da im donose štetu i
dobro i da dobijaju nafaku kada su u teškoj situaciji. Vjerovatno je jedan od Israilovih
potomaka povjerovao u ovo i zatražio od Musaa da im napravi božanstvo koje će obožavati.
Musa a.s., objašnjavajući im da oni nisu na pravom putu i da im toneće koristit kod Allaha:
"Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade.’’

Zatim ih je Musa a.s., pdsjetio na blagodati koje im je Allah dao time što ih je spasio faraona i
dao im da naslijede njegov imetak. Nakon toga im je objasnio da samo Allah zaslužuje biti
obožavan. Kada su došli do ovog naroda Musa a.s, naredio je svome narodu da s ebore protiv
njih i da ih istjeraju iz Jerusalima, jer ga je Allah njima odredio. Oni su to odbili pa im je
Allah ulio strah u kosti pa su četrdset godina lutali po pustinji , putujući i vraćajući se na isto
mjesto. Allah Uzvišeni kaže:’’A kada Musa reče narodu svome: "O narode moj, sjetite se
Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge
vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao; O narode moj, uđite u Svetu zemlju,*
koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni"- oni rekoše: "O
Musa, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući, dok god oni iz nje ne iziđu; pa ako
oni iz nje iziđu, mi ćemo onda, sigurno, ući." Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je
On darovao milost Svoju - rekoše: "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete,
sigurno, pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!" "O Musa," - rekoše oni - "dok
god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje
ostati!" "Gospodaru moj," - reče Musa - "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim;
zato presudi nama i ljudima grješnim!” "Četrdeset godina oni će zemljom lutati" - reče On -
"jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom grješnim!"(El-Ma’ide, 20-
26). Nakon što su odbili ući i boriti se, rekli su Musau: "O Musa," - rekoše oni - "dok god su
oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!"
Kaže se da su Jošu’ i Kalib čuvši ove riječi počeli derati svoju odjeću, a Musa i Harun a.s., su
učinili sedždu, dajući do znanja kako su krupne riječi izgovorili, srdeći se radi Allaha i iz
sažaljenja prema njima što su izgovorili te kobne riječi.

"Gospodaru moj," - reče Musa - "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato
presudi nama i ljudima grješnim!” "Četrdeset godina oni će zemljom lutati" - reče On - "jer
će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom grješnim!" Zato što su odbili
borbu bili su kažnjni lutanjem po pustinji Et-Tih. Kaže se da su svi pomrli u tih četrdeset
godina osim, žena, djece i Jošu’ i Kaliba a.s.

Allah Uzvišeni kaže: ’’I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i manu i prepelice vam
slali: "Jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo!” (El-Bekara, 57) Allah Uzvišeni govori
kako je sinovima Israilovim podario velike blagodati, bez ikakvog njihovog truda. Čak im je
harana dolazila pred njihove kuće. Postavio im je oblak koji će im činiti hlad.

Allah Uzvišeni kaže: ’’i kada je Musa za narod svoj vodu molio, Mi smo rekli: "Udari štapom
svojim po stijeni!" - i iz nje je dvanaest vrela provrelo, i svako bratstvo je vrelo iz kojeg će piti
znalo. "Jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!" (El-Bekara, 60)
također, Allah im je dao vodu time što je Musa udario štapom od stijenu. Pili su provrelu i
čistu vodu i njome napajali stoku.

I poed ovog dobra koje im je Allah dao oni Mu nisu zahvaljivali niti molitvu obavljali. Čak su
od Muse tražili da im nađe povrća raznovrsna. Pa im je Musa rekao da idu u grad i da će tamo
naći šta žele, gubeći prijašnji ugled koji su imali.

Allah i nakon toga im daje nadu govoreći: ’’Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i
uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravome putu istraje." (Ta-Ha, 82.)
Allah Uzvišeni kaže:’’Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset
noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za
četrdeset noći. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: "Zastupaj me u narodu mome, i red
pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!" I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i
kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" -
"Ne možeš Me vidjeti" - reče - "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu,
vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa
se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik
prvi!" "O Musa,"- reče On - "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim
i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" I Mi mu na pločama napisasmo
pouku za sve, i objašnjenje za svašta. "Primi ih svojski, a narodu svome zapovijedi da se
pridržava onoga što je u njima ljepše!" A pokazaću vam i zemlju griješnika. Odvratiću od
znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. I kakav god oni dokaz
vide neće ga vjerovati: ako vide Pravi put - neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu
- kao put će je prihvatiti. To zato što će dokaze Naše poricati i što će prema njima ravnodušni
biti. A onima koji dokaze naše ne budu priznavali i koji u susret na onome svijetu ne budu
vjerovali, biće poništena djela njihova. Zar će biti drukčije kažnjeni nego kako su radili?’’(El-
A’raf, 142-147)

Uzvišeni Allah kaže „I Musaov narod, poslije njegovog odlaska, prihvati od nakita svog kiš
teleta koje je rikalo. Zar oni nisu vidjeli da im ono ne govori i pravim putem ne vodi? Oni ga
prihvatiše i prema sebi se ogriješiše. *I pošto se poslije gorko pokjaše i vidjevši da su u
zabludi, rekoše: „Ako se gospodar naš na nas ne smiluje i ako nam ne oprosti, doista ćemo
bit izgubljeni.“! *A kada se Musa srdit i žalostan vrati svom narodu, povika: Kako ste tako
ružno nakon mog odlaska postupili,,“ El Araf
Allah dž.š. nam ovdje navodi šta se desilo sa Izraelćanima kad je Musa otišao svom
Gospodaru u zakazano vrijeme. On se zadržao na Turu jer je Allah s njim razgovarao. Tamo
ga je Musa pitao o mnogim stvarima. Harun Es Samirijj uezo je nakit koji su bili pozajmili i
od njega napravili tele, ubacivši na njega šaku prašine koju je uzeo od traga Džibrilovog
konja, koga je ugledao kada je Allah uništio Faraona. Neki navode da kada je bacio prašinu,
tele je počelo mukati, dok drugi tvrde da to nije tačno već je vjetar, ulazeći straga i izlazeci
sprijeda, davao zvuk sličan mukanja kravi, nakon ovoga oni su plesali i igrali, veselili se, i
govorili „Ovo je vaš bog i bog Musaov, on ga je zaboravio“ ovim su mislili kao da je Musa
zaboravio da je Njegov Gospodar „kod njih“ i da je uzalud otišao da traži „Boga“ kad je on
kod „nas“. Ogovor na svemu ovom daje Allah u Kuranu
„Zar oni nisu vidjeli da im ono ne govori i pravim putem ne vodi? Oni ga prihvatiše i prema
sebi se ogriješiše.“. El Araf
Kako životinja koja ne može govoriti, ni odgovarati, ni naštetiti, ni koristit a kamo li na pravi
put Upućivati?! Kada je Musa vidio njihov postupak, bacio je ploče koje je nosio, na kojima
je bio isposan Tewrat. Kod Ehli Kkitabija stoji da ih je porazbijao i da mu je Allah umjesto tih
dao druge.m U Kuranu nema ništa što bi ovo potvrdilo. Oni su se pravdali Musi da su bili
„Natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili“ u smislu ustručavali su se dda
prisvoje nakit faraonovog naroda iako im je bilo naređeno i dozvoljeno da ga uzmu od svog
neprijatelja,a nisu se ustručavali da zbog svojih gluposti, umjesto Allaha počnu obožavati tele
koje je mukalo. Musa je upitao svog brata Haruna zašto ih u tome nije spriječio, ili zašto za
mnom nisi pošao i obavijestio me, te mu on na to odgovori :“ Ja sam se bojao da ti ne rekneš
razdor si među sinovima Iisrailovim posijao“ nakon toga Musa uputi dovu Gospodaru za
svog brata, koji je pokušavao od toga odvratit od toga, govoreći im da su time samo u
iskušenje dovedeni. „O narode moj, vi ste time samo u iskušenje dovedeni“. Što znači da je
Bog to učinio da se desi, i da muče, da ih u iskušenje stavi.
Zatim je Musa upitao Samiriju zašto si to uradio, šta si time htio postić?, te on odgovri „Ja
sam vidio ono što oni nisu vidjeli.“ Vidjeo sam Džibrila kako jaše na konju, „pa sam šaku
zemlje ispod izaslanikove stope uzeo“. Musa je zatim spalio tele, navodi Ibn Abbas, ostatak
je zatim rasuo po moru, i naredio Israelćanima da piju, te kod onih koji su obožavali tele, na
usnama je ostao pepeo od teleta, kao znak.

"Gospodaru moj," - zamoli Musa - "oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod
okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!"

One koji su tele prihvatili stići će kazna Gospodara njihova i poniženje još na ovome
Kaže se da su jednog jutra oni koji nisu obožavali tele, uzeli mačeve u ruke a Allah je spustio
maglu kako se ne bi poznavali, rođak rođaka niti prijatelj prijatelja, pa su navalili na
obožavatelje tela, te ih pobili. Navodi se da je ubijeno oko 70 000.

I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A
kad ih zadesi potres, on reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još
prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje
kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si
Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na
ovome svijetu, i na onome svijetu - mi se, vraćamo Tebi!" - "Kaznom Svojom Ja kažnjavam
koga hoću" - reče On - "a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha
klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti
Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i
Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati
ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni
imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i
svjetlo po njemu poslano slijedili - postići ono što budu željeli. El Araf 155 157.

Ibn Abbas i drugi kažu da su spomenuta 70rica bili učenjaci Iisrailovih potomaka. Među
njima su bili Musa, Harun, Jošu, i Ebiho, koji su krenuli da bi zatražili oprost za Iizraelćane
koji su obožavali tele. Kad su otišli sa Musaom i približili se planini, na njoj su ugledalu oblak
blistav, i stub svjetlosti, pa se samo Musa popeo na planinu. Spominje se da su Izraelćani čuli
Allahov govor. Nakon toga kazaše: i kada ste uglas rekli: "O Musa, mi ti nećemo vjerovati
dok Allaha ne vidimo!" - munja vas je ošinula, vidjeli ste. Zatim smo vas, poslije smrti vaše,
oživili da biste zahvalni bili.
Musa je izabrao sedamdesetoricu, i odveo ih u Turi Sina gdje mu je Gospoar bio odredio
mjesto. Musa bez Allahove dozvole tamo nije odlazio, ali je sedamdesetoricu od njega tražila
da čuju Allahov govor. Kada se Musa približio planini, ušao je u oblak i ljudima rekao da se
oni približe, al je Musa dok je sa Allahom govorio, na lice mu se spuštalo blistavo svjetlo, pa
u njega niko od ljudi nije mogao pogledati, zato što je Allah između Sebe i njih postavio
zastor, a ljudi su se približili, i ušavši u oblak pali na sedždu. Tu su čuli Allaha kako mu
naređuje i zabranjuje, uradi to i to.

Vrline Musaa, a.s.

Uzvišeni Allah kaže: „I spomeni u Knjizi Musaa! On je bio iskren i bio je poslanik,
vjerovjesnik. Mi smo ga s desne strane Tura zovnuli i približili ga Sebi da čuje Naše riječi, i
darovali mu milošću Našom kao vjerovjesnika brata njegova Haruna.“ (Merjem, 51.-53.)
Uzvišeni također veli: „O Musa“, reče On, „Ja sam tebe odabrao nad ostalim svijetom
poslanstvom Svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!“ (El-A'raf,
144.). Musa je pečat vjerovjesnika i najodabraniji Ademov potomak i na ovom i na onom
svijetu. „A Allah je sigurno sa Musaom razgovarao.“ (En-Nisa, 163.-164.)

Uzvišeni također kaže: „O vjernici, ne budite kao oni koji su Musaa uznemiravali, pa ga je
Allah oslobodio onoga što su govorili, a on je kod Allaha ugledan.“ (El-Ahzab, 69.)

Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: „Musa je bio stidljiv čovjek. Pokrivao se tako, da mu se
tijelo nije moglo vidjeti. Neki Izraelćani su ga uznemiravali i govorili: „Ovako se pokriva
samo onaj ko na tijelu ima neku mahanu: šugu, kilu ili nešto slično.“

Jedan od učenjaka kaže: „Musa je bio ugledan kod Allaha, jer se kod Njega zauzeo za svoga
brata i tražio da mu on bude pomoćnik. Allah je udovoljio njegovoj molbi, dao mu je ono što
je tražio i učinio mu brata vjerovjesnikom. O tome Uzvišeni veli: „I darovali mu milošću
Našom kao vjerovjesnika brata njegova Haruna.“ (Merjem, 53.) Također se u Buharijinom
Sahihu i Muslimovom Sahihu stoji predaja da je Poslanik, s.a.w.s., one noći kada je bio na
Israu naišao pored Musaa na šestom nebu, pa mu je Džibril rekao: „Ovo je Musa. Nazovi mu
selam!“ Poslanik, s.a.w.s., kaže: „Ja sam mu nazvao selam, a on mi je odgovorio: -Dobro
došao dobri poslaniče i dobri brate! Kada sam krenuo dalje, zaplakao je, pa mu je rečeno:
„Zašto plačeš?“ a on je odgovorio: „Plačem jer će iza mene kao poslanik doći jedan mladić
čijih će sljedbenika više ući u Džennet nego mojih.“

Uzvišeni Allah Musaa, a.s., na mnogo mjesta u Kur'anu spominje i hvali. Allah ga često
spominje zajedno sa Muhammedom, s.a.w.s., kao i Njigu koja mu je objavljena, sa Kur'anom.
U poglavlju El-Enbija' Uzvišeni kaže: „Mi smo Musau i Harunu dali Tewrat, svjetlo i pouku
za one koji se budu grijeha klonili, za one koji se Gospodara svoga budu bojali i kada ih niko
ne vidi, i koji od časa oživljenja budu strepjeli; a i ovaj Kur'an je blagoslovljena pouka koju
objavljujemo, pa zar da ga vi poričete.“ (El-Enbija', 48.-50.)
Musaov vjerozakon je bio veličanstven, a ummet brojan. U njemu je bilo poslanika, učenih,
pobožnih, skromnih i pametnih ljudi, vladara i vođe, uglednika i velikana. Ali, oni su bili i
nestali.

Imam Ahmed navodi: da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., prolazeći kroz Wadi-l-Ezrek, upitao:
„Koja je ovo dolina?“ „Wadi-l-Ezrek“, odgovorili su. On je rekao: „Kao da sada gledam
Musaa kako se spušta niz ovaj brežuljak i glasno, Uzvišenom Allahu, izgovara telbijju (riječi
koje izgovara hadžija)!“

Musaova, a.s., smrt

Buharija u svome Sahihu pod naslovom „Smrt Musaa, a.s.“, kaže: Ebu Hurejre je rekao:
„Kada je Melek smrti poslan Musau, a.s., i prišao mu da mu primi dušu, on ga je gurnuo i
udario, pa se melek vratio Uzvišenom Gospodaru i reko: „Poslao si me čovjeku koji još ne
želi da umre.“ Gospodar mu je rekao: „Vrati se i reci mu neka svoju ruku stavi na leđa od
vola, pa koliko god dlaka pritisne neka za svaku dlaku živi još po jednu godinu.“ Kada mu je
ovo rečeno Musa je upitao: „A šta onda Gospodaru?“ „Opet smrt“, odgovorio je Gospodar.
„Onda, neka bude sada“, odgovorio je Musa. On dalje navodi: „Uzvišenog Allah je zamolio
da ga približi Svetoj zemlji, koliko se kamenom može dobaciti.“ Ebu Hurejre kaže da je
Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Da sam tamo, pokazao bih vam njegov kabur pored puta,
kod crvene dine.“

Wehb ibn Munebbih navodi: „Musa, a.s., je naišao pored meleka koji su kopali jedan kabur.
Nikada do tada nije vidio ljepšeg, svjetlijeg i uređenijeg kabura, pa je rekao: „O Allahovi
meleki, kome kopate taj kabur?“ Oni su odgovorili: „Jednom plemenitom Allahovom robu,
ako želiš da to budeš ti, uđi u ovaj kabur, lezi u njega, okreni se svome Gospodaru i ispusti
dušu.“ On je tako i učinio, pa je umro. Meleki su mu klanjali dženazu i zakopali ga. Umro je
kada je imao 120 godina.

Kazivanje o Musau i Hidru, a.s.

Gore je navedeno kako je Musa a.s. otišao do Hhidra, da bi od njega naučio ono što nije znao.
O njima nam Allah ukazuje u suri El Kehf. O Hidru postoji više različitih mišljenja, o imenu,
porijeklu, te poslanstvu. Hafiz Ibn Askerani kaže „Neki kažu da je Hidr Ademov a.s. sin, i
prema tome njegov direktni potomak“, neki pak tvrde da je „najstariji čovjek Hidr, njegovo
pravo ime je Harun ibn Kabil ibn Adem“, treći pak tvrde da je Hidru život produžen da bi
razotkrio Dedžalovu laž. Pored toga, ima mišljenja da je Hidr u doba Faraona ubrajao među
Izraelćane. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik a.s. rekao da je Hidr nazvan tako, iz razloga što
je jednom prilikom sjedeo u pustinji, bez igdje išta, a iza njega zazelenjela pustinja, a drugi
kažu da dok je klanjao trava bi se sva zazelenjela. Kada je Musa a.s. Allahovom dozovolom
našao Hidra, i uputio selam, on otkri svoje lice, i upita, ko si ti, kada mu odgovori da je Musa,
otkud u tvojoj zemlji selam „mir„ i Je li onaj Poslanik što je poslan Izraelćanima? , te Musa
potvrdno odgovori, Allah dž.š. nam u Kuranu potvrđuje da je Hidr bio Poslanik, „I nađoše
jednog našeg roba kojem smo milost Našu darovali, i o onome što Mi znamo naučili „ El Kehf
 Musa je molio Hidra da bude u njegovom društvu kako bi ga poučio znanje koje mu je Allah
dao; Musa je bio ponizan prema njemu, od njega je podučio mnogim stvarima.
Hidr nije bio evlija već poslanik, jer Poslanici rade po Božijem nadahnuću, činjenica kada
Hidr ubija dijete, nije na osnovu njegovog mišljenja. „Ja nisam to uradio po svom
rasuđivanju“ El Kehf, 82. O tome da li je Hidr živ postoje razna mišljenja, većina smatraju da
je živ, zato što se napio sa izvora Vode života.
Kada su se Musa a.s. i Hidr rastali, rekao mu je daj mi kakav savjet,a on mu je odgovorio:
Budi od koristi a ne od štete!, budi vedar a ne ljutit, ne smij se osim kad ti se nešto dopadne.
O Musa ti koji tražiš znanje, znaj da onaj koji sluša više se zamara od onoga koji priča, zato
kad govoriš nemoj da budeš dosadan onima koji te slušaju. Musa, ako zudiš za znanjem onda
mu se posveti, jer ono pripada onom ko mu se posveti, al u svemu budi umjeren. Kada učiš
uči da bi radio po tome,a ne da bi pričao nekom, pa da drugima bude svijetlo a tebi propast.
„Kada je Hidr otišao Musa osta plačući zabrinut“ .

Hafiz Ibn Askir navodi da su Hidr i Ilijaš bili braća,a otac im je bio vladar, te jedne prilike
Ilijaš kaza ocu, oče Hidr nema sklonost za vlašću, ako bi ga oženio možda bi diobio sina,
kojem će pripadati vlast, tako ga je otac oženio lijepom i mladom djevojkom, možda bi dobio
sina kojem bi pripadala vlast, Hidr kaza toj ženi da on nema nikakve potrebe za brakom, te da
bi ona mogla ostat u braku s njim, i posvetit se ibadetu, ona prihvati. Kada je upita njegov
otac nakon godinu dana braka, ima li kakvih novodti, ona odgovori da porod daje samo Allah,
pa joj on naredi da se razvede, i nađe drugu ženu, Hidr i ovoj isto kaza, nakon čega ona za
razliku od prve žene izdade tajnu, kazavši njegovom ovu, „tvom sinu ne treba žena“. Nakon
toga se navodi da je Hidr ubio drugu ženu i pobjegao, otac vladar je dugo tragao za njih al bez
uspjeha.

Kazivanje o Jošui, a.s.

Jošua a.s. je sin Nuna jednog od daljnjih potomaka Jakuba a.s.. Pred kraj četrdesetogodišnje
lutanja Izraelćana pustinjom Allah dž. š. je Musau i Harunu a.s. naredio da popišu sve
Izraelćane koji mogu nositi oružje i da ih podjele na plemena te da svakom od 12 plemena
odrede zapovjednika. Ova zapovjed je imala za cilj bolju pripremu za borbu protiv silničkog
naroda kada budu izlazili iz lutanja pustinjom i ulazili u „Svetu zemlju“. Uzvišeni Allah
kaže:“Allah je uzeo zavjet sinova Israilovih a između njih Bili Smo postavili 12 starješina i
Allah je rekao: Ja Sam s vama, ako budete namaz obavljali i zekat davali i ako budete u
Poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, Sigurno Ću preći
preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rjeke teći, a onaj
među vama koji poslije ovoga ne bude vjerovao s puta pravog skrenuo je“.

Allah Uzvišeni nije bio odredio da Izraelćani izađu iz lutanja pustinjom za života
Musaa a.s. i Haruna a. s. nego za života Musaova momka Jošua a.s. On je Izraelćane
izveo iz pustinje i poveo ih prema Jerusalemu, Neki historičari navode da je on sa
Izraelćanima prešao rjeku Jordan i došao do Erihona u to vrijeme jednog od
 najutvrđenijih gradova sa najvišim građevinama i najvećim brojem stanovnika. Nakon
opsade od šest mjeseci oni su jednog dana uzeli trube i svi u jedan glas izgovorili tekbir
pa se bedem srušio, nakon čega su ušli u grad, pokupili ratni plijen i pobili 12 000 ljudi i
žena. Nakon toga su ratovali protiv mnogih vladara. Za Jošua a.s. se kaže da se borio
protiv 31 Šamskog vladara. Oni zatim navode da se opsada Jerusalema završila u petak
iza ikindije kada je sunce bilo na zalasku. Budući da je dolazila subota, propisani
neradni dan u to vrijeme, Jošua a.s. je rekao suncu: „Ti imaš svoja naređenja, ali i ja
imam svoja, Gospodaru zaustavi ga“. Allah Uzvišeni je uslišao njegovu dovu i
zaustavio sunce sve dok nisu završiili sa osvajanjem Jerusalema. Imam Ahmed prenosi
od Ebu Hurejre r.a. da je Allahov Poslanik Muhammeda a.s. rekao: „Sunce se nije
zaustavilo ni zbog koga osim zbog Jošua u noćima dok je išao prema Jerusalemu“.

Kada je s njima htio proći kroz kapiju grada Jerusalema naređeno im je da prođu
ponizno i pognutih glava i da izgovaraju rječi Hitah što znači Oprosti nam, zahvaljujući
tako Allahu Uzvišenom na velikoj pobjedi koju im je bio obećao a tada ispunio-
Međutim Izraelćani se nisu pokorili naređenju i postupili su suprotno njemu,
ismijavajući se onome što im je bilo naređeno.

Na kapiju grada ušli su pužući natraške, uzdignutih glava, izgovarajući Hintah što
znači Pšenica. Uzvišeni Allah kaže:“I kada smo rekli: Uđite u ovaj grad i jedite što god
hoćete i koliko god hoćete a na kapiju pognutih glava uđite i recite: Oprosti nam,
Oprostićemo vam grijehe vaše a onima koji čine dobra djela daćemo i više, onda su oni
koi su bili nepravedni zamijenili drugom rječju rječ koja im je bila naređena i Mi smo
na one koji su bili nepravedni s neba kaznu spustili, zato što nisu poslušali“. Allah
Uzvišeni ih je zbog te neposlušnosti kaznio kugom.

Osvojivši Jerusalem Izraelćani su se nastanili u njemu zajedno sa Jošuom a.s. koji im

je sudio prema Allahovoj Knjizi-Tevratu sve dok ga Allah Uzvišeni nije uzeo sebi u 127
godini. Umro je 27 godina nakon smrti Musaa a.s.

Kazivanje o Ilijasu, a.s.

Allah kaže: I Ilijas je bio poslanik. Kada on reče narodu svome: “Zar se ne bojite? Što se
Ba’lu molite, a najljepšeg Stvoritelja ostavljate, Allaha, Gospodara svoga i Gospodara vaših
predaka drevnih?” Oni ga lašcem nazvaše i zato će, sigurno, u vatru svi biti bačeni, samo
neće oni Allahovi robovi koji su Mu bili odani. I sačuvasmo mu spomen u naraštajima
kasnijim. Neka je u miru Ilijas. Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je
bio rob Naš, vjernik. (Es-Saffat, 123-132)

Poznavaoci rodoslova kažu da je on Ilijas En-Nešebi, drugi kažu da je od oca Jasin, a treći od
oca El-Azir. Kaže se da je bio poslan stanovnicima Balbeka, zapadno od Damaska. Pozivao je
da se obožava Uzvišeni Allah i da se napusti obožavanje kipa Ba’l. Međutim, njegov narod ga
je u laž utjerivao, prkosili mu i htjeli ga ubiti, pa se zbog toga on sakrio od njih u jednu pećinu
i tu ostao 10 godina, kako se prenosi od Hišama ibn Ammara.
Također, postoji mnogo nevjerodostojnih predaja, slabih pa čak i lažnih u kojima se govori da
su Ilijas i Hidr živi i da se sastaju svake godine, te da su se Ilijas i Poslanik, a.s., sreli.

Kazivanje o Samuelu, a.s.

Među Sawijevim potomcima, nakon što su Izraelćane porazili Amalićani iz Gaze I Askalana I
mnoge od njih pobili, nije više bilo poslanika. Među njima je ostala samo jedna trudna žena,
koja je molila Allaha da joj podari muško dijete. Ona je rodila muško dijete I dala mu je ime
Išmael, što je hebrejski oblik imena Ismail I znači “Allah je uslišao moju dovu”. Kada je
odrstao odvela ga je u Hram jednom čovjeku da ga odgoji I pouči vjeri I svemu što je dobro.
Kada je porastao jedne noći dok je spavao začuo je glas koji je dolazio iz unutrašnjosti
Hrama, pa se uplašio I probudio te je pitao učitelja da li ga je on zvao, a učitelj je bojeći se da
ga ne uplaši rekao da jeste I da spava, međutim to se ponovilo I drugi I treći put, to je bio
melek Džibril koji mu je prišao I rekao:”Tvoj Gospodar te šalje tvome narodu;

“Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musaa svom vjerovjesniku rekli: "Postavi
nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!" - "Možda se vi nećete boriti, ako vam
borba bude propisana?" - reče on. - "Zašto da se ne borimo na Allahovom putu" - rekoše - "mi
koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?" A kada im borba bi propisana,
oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni.
"Allah vam je odredio Taluta za vladara" - reče im vjerovjesnik njihov. - "Odakle da nam još
on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato"
- rekoše oni. - "Allah je njega da vlada vama izabrao" - reče on - "i velikim znanjem i snagom
tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna
sve." "Znak njegove vlasti" - reče im vjerovjesnik njihov - "biće kovčeg koji će vam stići i
koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg i ostatak onoga što
su Musa i Harun ostavili.* To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!" I kad Talut vojsku
izvede reče: "Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje - nije
moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je." I oni se, osim malo njih,
napiše iz nje. I kada je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali - povikaše: "Mi danas ne
možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!" Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će
pred Allaha izići rekoše: "Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale
mnogobrojne čete!" - A Allah je na strani izdržljivih. I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci
njegovoj, oni zamoliše: "Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i
pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!" I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi
Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da
Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao - ali, Allah je dobar
svim svjetovima.” (El-Beqara 246-251)

Većina mufesira se slaže da se pod spomenutim poslanikom misli na Samuela. Spomenuti

narod je bio iscrpljen ratovima I porazima od neprijatelja, te su od svog vjerovjesnika tražili
da im odredi vladara. On im reče da im je Allah odredio Taluta za vladara, oni su se
negodovali oko toga jer su vjerovali da su svi preči da budu vladari osim njega jer je on bio iz
Benjaminove loze I da je siromašan, da nema puno imetka. Na to im je on rekao da je njega
Allah izabrao I velikim ga znanjem I snagom obdario. Allah im je putem ovog vladara vratio
kovčeg koji je ranije bio nestao, a zahvaljujući njemu pobjeđivali su svoje neprijatelje.
Vojnika koji su bili pred rijekom je bilo osamdeset hiljada, sedamdeset šest se napilo vode,
tako da je sa Talutom ostalo samo četiri hiljade. Neki su se bojali kako će nadvladati
nadmoćnije vojsku od sebe, ali heroji I junaci, koji su imali čvrstu vjeru I ubjeđenje, hrabrili
su ostale na ustrajnost I borbu. Pobjedu su izvojevali Allahovim određenjem, Davud je ubio
Džaluta, neprijateljskog vladara, te se tako pobijedila vjera nad neznaboštvom. Talut je
obećao da ko ubije dDžaluta da će ga on oženiti za svoju kćerku, te je tako Davuda oženio za
svoju kćerku I postavio ga na visoko mjesto na vlasti. Izraelćani su voljeli I cijenili Davuda
više nego samog Taluta. Talut mu je zbog toga pozavdio, te ga je htio ubiti. Učeni ljudi su ga
odgovorili od toga, on se ubrzo pokajao I prepustio svu vlast Davudu. Uključio se u borbu na
Allahovom putu, sve dok nisu on I svih njegovih trinaestero djece izginuli.

Kazivanje o Davudu, a.s.

Bio je Allahov rob, poslanik i vladar na području Jemena.

“I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i
vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima,
na Zemlji bi, doista, nered nastao - ali, Allah je dobar svim svjetovima.” (El-Beqara, 251.)

Da nije pravednih vladara među ljudima, jači bi iskorijenili slabe. “Vladar je Allahova sjena
na Zemlji”. Allah suzbija vladarom što ne suzbija Kur'anom. Allah je Davudu omekšao
gvožđe da ga je rukama mijesio I obrađivao bez ikakve potrebe da koristi vatru I čekić. U
Poslanikovom hadisu stoji da je najbolja opskrba ona koju čovjek svojim rukama zaradi, I da
je poslanik Davud živio od onoga što je svojim rukama zaradio. Poslanik je rekao da je Allahu
najdraži Dawudov namaz, Davudov post. Imao je običaj da spava polovinu noći, trećinu noći
proveo bi u ibadetu, a zadnju šestinu bi spavao. Jedan dan bi postio, a drugi mrsio. Nikada,
kada bi se sukobila sa neprijateljem, nije uzmicao. Davudu je bio dat tako lijep glas, kakav
nikome prije nije bio dat, da bi se price I životinje uz njega skupljale I toliko dugo slušale da
bi umirale od gladi I žeđi. Znao je proučiti Zebur za onoliko vremena koliko je bilo potrebno
da mu se osedla jahalica. Zebur je objavljen u ramazan, a on u sebi sadrži pouke I mudrosti.
Davudu je dato veliko carstvo I izvršna vlast. Data mu je bila moć rasuđivanja, razumijevanja
I donošenja pravilne presude.

“O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne

povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka
teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.”
(As-Sad 26.)

Jedna od Davudovih mudrih izreka glasi: “Pametan ne smije zanemariti četiri momenta: čas u
kojem se obraca svome Gospodaru, čas u kojem se obračunava sam sa sobom, čas kojim
posvećuje iskrenim prijateljima, koji mu kazuje na spostvene mahane I o njemu govore ono
što misle, I čas u kojem će dati oduška svojoj duši I osjetiti slast I ljepotu dozvoljenog. Ovaj
četvrti će mu pomoći da mirne duše ostala tri provede kako treba. Pametnom je dužnost da
bude svjestan vremena u kojem živi, da čuva jezik I da se uhvati u koštac sam sa sobom.
Pametan je dužan da putuje samo u tri slučaja, radi opskrbe za onaj svijet, radi potrebe za
život I radi stjecanj ahalal nafake.”

“Budi prema siroćetu poput milostivog oca. Znaj da ćeš požnjeti onako kako posiješ”

“Onaj koji gluposti pred svijetom propisa, liči na onog koji pjeva pored mrtvaca.”

“Ružno li je siromaštvo nakon bogatstva. Gore od toga je kad neko nakon upute zaluta.”

“Pogledaj šta ne voliš od onoga šta se o tebi priča pred svijetom, pa to nemoj raditi kad si
sam.”

“Ne ostaj kod prijatelja duže nego što bi ti njega mogao ugostiti, jer se time ruši zajedničko
prijateljstvo.”

Davud je imao stotinu žena, a njegov sin Sulejman hiljadu, od kojih su 300 bile robinje .

Prilikom stvaranja potomaka iz Ademove kičme, Adem je Davudu dao 40 godina svoga
života, tako da je Davud živio 100 godina. Davud je umro iznenada, bila je subota, a ptice su
mu po naređenju njegovog sina Sulejmana pravile hlad.

Kazivanje o Sulejmanu, a.s.

Hfz., Ibn Asakir kaže: „On je Sulejman ibn Davud ibn Iša ibn Uwejd ibn Abir ibn Sulejman
ibn Nahšun ibn Umejnaadab ibn Irem ibn Hasron ibn Faris ibn Jehuza ibn Jakub ibn Ihsak ibn
Ibrahim Ebirrebi´, Allahov vjerovjesnik i sin Allahovog vjerovjesnika.“

U nekim predajama se navodi da je ušao u Damask. Uzvišeni Allah kaže: I Sulejman naslijedi
Damask i reče: „ O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato. Ovo
je zaista prava blagodat!“, tj. naslijedio ga je u poslanstvu i vlasti, a ne u imetku, jer je Dawud
imao i druge sinove. U drugoj verziji se kaže: „Mi poslanici se ne nasleđujemo.“

On je razumijevao govor drugih životinja i ostalih stvorenja. Dokaz za to je ajet „i svašta nam
je dato“. Tj sve sto je vladaru potrebno: oprema, oruđe, vojska, skupine džina, ljudi, ptice,
životinje. Uzvišeni kaže: i kada stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: „ O mravi ulazite
u stanove svoje da vas ne izgaze Sulejman i njegova vojska, a da to i ne primijetite.! Sulejman
je razumio šta je mrav rekao ostalim mravima pa se nasmijao.

Sulejmanovi otac i majka su bili veoma pobožni. Es-Sudejj navodi: „ Za vrijeme Sulejmana
suša je pogodila norod, pa je naredi svijetu da izađu i mole za kišu. Kada su izašli vidjeli
vidjeli su jednog mrava kako stoji na zadnjim nogama, a prednje ispružio prema nebu i moli:
Gospodaru, i ja sam Tvoje stvorenje. Ukaži i nama Svoju milost. Zatim kaže: „I Allah je
spustio kišu“.
Navodi se kako mu je došao pupavac i obavijestio ga kako je u Sabi u Jemenu na vlast došla
žena. Zatim govori o njihovom bezboštvu, obožavanju Sunca, o tome kako ih je šejtan zaveo.
Tada im je Sulejman poslao pismo sa pozivom da se pokore Allahu i Njegovom Poslaniku,
da mu se bez oklijevanja pokore i budu mu lojalni. Zatražio je od džinna da mu donesu
Belkisino prijestolje. I kad Sulejman vidje da je prijesto već pred njega postavljen, tj., kada je
vidio da je za treptaj oka prijesto bio prenesen iz Jemena u Jerusalem, rekao je: „ Ovo je
blagodat Gospodara moga, koji me iskušava da li ću Mu zahvalan ili nezahvalan biti.“

Es-Sa´elebi i još neki navode: „ Nakon što se njome oženio, vratio ju je u Jemen i postavio je
za tamošnjeg namjesnika.

Navodi se kako je Sulejman bio 40 dana odsutan sa svog prijestolja, pa je kada se vratio na
prijestolje, naredio da se podigne Hram u Jerusalemu (Sulejmanov hram), veličanstveno djelo
kome nije bilo ravna. Zapravo, on ga je obnovio na temeljima ranijeg hrama, koji je podigao
Israil. Poznato je da je između Ibrahima koji je sagradio Kabu, i između Sulejmana bilo više
od hiljadu godina. Kada je iz Allahovog zadovoljstva napustio konje, Allah mu je umjesto
njih poslo vjetar jači, brži, snažniji od konja, koji je po zapovijedi njegovoj blago puhao kuda
je on htio.

Da džinni voljom njegova Gospodara pred njim rade; a kada bi neki od njih otkazao
poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Tj. Allah mu je džinne
učinio slugama koji su pokorno radili šta god je on htio. Više učenjaka iz prvih generacija
navodi da je Sulejman imao hiljadu žena: sedam stotina vjenčanih sa mehrom i tri stotine
robinja. Sulejman je imao što nije niko prije njega, niti će Allah dati ikome poslije njega:
vlast, carstvo i najrazličitije vojske. Ovo je razlika između vjerovjesnika – vladara od
poslanika – roba, koji nikome ništa ne može dati bez Allahove dozvole.

Smrt Sulejmana

Uzvišeni Allah kaže: A kada smo odredili da umre, crv koji je bio rastočio štap njegov –
upozorio ih je da je umro, i kada se on srušio, džinni shvatiše da ne bi na muci sramnoj ostali
da su budućnost prozrijeti mogli.“

Es-Sudejj u predaji koju navodi Ebu Malik, kaže: „ Sulejman je imao običaj da se osamljuje u
Jerusalemu, nekad po godinu, nekad po dvije, nekad po mjesec, nekad po dva, nekad i više, a
nekad manje od toga. Hranu i ostale potrebštine sam bi sa sobom ponio. Tako je činio i ovaj
put kad će umrijeti. Tada je svakog jutra, kada bi osvanuo, u Jerusalemu zaticao da je izraslo
neko drvo, pa bi mu prišao i upitao ga: „Kako ti je ime?“, a ono bi odgovaralo: „Tako i tako“.
Ako bi bilo za presaditi, on bi ga presaadio, a ako bi bilo za lijeka, reklo bi: „Ja sam lijek za to
i to.“ Tako je i umro a da šejtani nisu ni znali.

Ishak ibn Bešr navodi od Muhammeda ibn Ishaka, da je Sulejman živio 52 godine i da je
vladao 40 godina. Drugi navode da je vladao 20 godina.
 Kazivanje o Uzejru a.s.

Postoje različita mišljena o porijeklu Uzejra a.s., neki kažu da je od oca Džerwe, drugi
smatraju da je od oca Surejk, a po trećima ocu je bilo ime Surejh. Također, prenosi se od Ibn
Abbasa da je Poslanik, a.s. rekao: “Ne znam da li je Uzejr bio prodan ili nije, niti da li je
Uzejr bio vjerovjesnik ili nije.” Slična predaja prenosi se i od Ibn Hurejre.

Poznato je da je Uzejr a.s. bio jedan od izraelćanskih poslanika i da je živio u periodu između
Sulejmana a.s. i Isaa, a.s. te da je u to vrijeme Tewrat među Izraelćanima bio zaboravljen pa
ga je Allah nadahnuo da im ga izrecituje.

Također se prenosi od Abdullaha ibn Selama da je Uzejra Allah dž.š. usmrtio stotinu godina
pa ga zatim oživio u vrijeme kada se kod Izraelćana dosta toga promijenilo i kada su Tevrat
već bili zaboravili. Nakon što ga je Allah oživio, on je Njegovom voljom izliječio slijepu i
nepokretnu staricu, a nakon što je Izraelćanima izdiktirao Tevrat prozvali su ga “Božijim
sinom”. Osim što je obnovio Tevrat, nastavio je predvoditi Izraelćane. Prenosi se da je umro u
naselju Sajrabaz.

Ibn Abbas, tumačeći ajet, kaže: “Tako se obistinilo ono što je Uzvišeni Allah rekao: Da te
učinim dokazom ljudima, tj.Izraelćanima. Uzejr, a.s., je kao mlađi čovjek sjedio sa svojim
sinovima koji su bili starci jer je bio umro sa četrdeset godina a Allah ga oživio u istom dobu
kada je i umro. Neki kažu da se ovo dešavalo u vrijeme Nabukodonosora, ili nakon njegove
smrti i u vrijeme slučaja sa mladićima u pećini o čemu Kur’an govori.

Ibn Asakir navodi da je Ibn Abbas pitao Abdullaha ibn Selama sta znače riječi Allaha: jevreji
govore: “Uzejr je Allahov sin.” (et-Tewbe,30.) pa je Ibn Selama rekao: “Uzejr je zapamtio
Tevrat i zapisao im ga. Na to su oni rekli: Musa nam je Tevrat kazivao samo iz knjige, a Uzejr
nam ga je kazao napamet! A neki su još otišli dalje pa rekli da je Uzejr Allahov sin.”

Kazivanje o Zekeriji i Jahji, a.s.

Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kad je on Gospodara
svoga tiho zovnuo, i rekao: “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada
nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao.
Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe
sina da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš s njim
zadovoljan.” “O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja
biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati.” “Gospodaru moj,” – reče on – “kako ću
imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?” “Eto tako!” – reče.
“Gospodar tvoj je rekao: ’To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.’”
“Gospodaru moj,” – reče – “daj mi neki znak!” – “Znak će ti biti to što tri noći nećeš s
ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti.” I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na
znanje: “Hvalite ga ujutro i navečer!” “O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!” – a dadosmo mu
mudrost još dok je dječak bio i nježnost i čednost, i čestit je bio, i roditeljima svojima bio je
dobar, i nije bio drzak i nepristojan. I neka je mir njemu na dan kada se rodio i na Dan kada je
umro i na dan kad bude iz mrtvih ustao!
Zekeriji je Allaj podario muško dijete iako je bio oronuli starac, a žena mu je pored toga bila i
nerotkinja. Zekerija je uputio dovu Gospodaru da mu podari sina koji će biti iskren Božiji rob,
a na to ga je naveo jedan događaj. On se brinuo o Merjem bint Imran i kad god uđe kod nje u
sobu zatekne velike količine voća kojeg nije bilo u to vrijeme godine i od tada je uvidio da
onaj koji daje voće van njegove sezone može dati i njemu potomstvo. Zekerija se bojao svojih
rođaka po krvi da će kršiti Allahove propise i odredbe nakon njegove smrti, zbog toga mu je
Allah podari sina. Kuranski ajet: „Zato mi pokloni od sebe sina da naslijedi mene i porodicu
Jakubovu i učini ga, Gospodaru moj, da budeš njime zadovoljan.“
Nasljeđivanje se odnosi da naslijedi put dobra a ne materijalno nasljeđe kako tumače šijje.
Zekerija je po zanimanju buo tesar. Allah ga obavjestio da će dobiti sina a on se začudio i
tražio da mu da znak i taj znak je bio da neće tri noči moći pričati sa ljudima, a zdrav će biti i
također mu je bilo rečeno da ujutro i navečer spominje Allaha. Zekerija je mogao čitati knjigu
i veličati Gospodara, ali nije mogao razgovarati sa ljudima.
„O Jahja prihvati knjigu odlučno, a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio“
Jedan događaj iz djetinjstva ukazuje na mudrost koju je posjedovao Jahja. Zvala su ga djeca
da se Jahja igra sa njima, a on im je to odgovorio: nismo stvoreni kako bismo se igrali. Jahja
je također poznat po dobročinstvu svojim roditeljima. „I svojim roditeljima bio je dobar nije
bio drzak i nepristojan.“
Uzvišeni kaže: I neka je mir njemu na dan kada se rodio i na Dan kada je umro i na dan kad
bude iz mrtvih ustao!
Ova tri momenta su najteža za čovjeka, ali Jahja je dobio obećanje od Allaha da če njemu biti
olakšano u ova tri momenta. Imam Ahmed navodi da je Poslanik rekao: nema ni jednog
čovjeka a da nije učinio grijeh, osim Jahje ibn Zekerije. Ovaj hadis ima sumnjivog prenosioca.
Bitno je spomenuti da je Jahja dosta proveo vrijeme u pustinji osmamljen.
Zašto je Jahja ubijen
Postoji više predaja o Jahjinom ubistvu. Jedna od njih je: da je vladar Damaska htio oženiti
svoju bližnju rodicu, i da mu je taj brak bio zabranjen, Jahja ga je odgovarao od tog čina,
nakon sklapanja braka vladareva žena je naredila da joj donesu glavu i krv Jahjinu zato što je
odgovarao vladara da se oženi njome. Druga predaja je: da je vladareva žena bila silno
zaljubljena u Jahju pozvala ga na grijeh a on je odbio i ona je nakon toga od svog muža
vladara tražila Jahjinu glavu, što je prvi put vladar odbio a drugi put odobrio. U to vrijeme
postojao je jedan praznik u kojem vladar ispunjava svako obećanje koje je dao i a taj dan se
ogranizuje velika zabava njegova žena nikada nije ga pratila na tim zabavama, osim taj dan
kad je tražila da ubiju Jahju.
Nakon što je ubijen Jahja i njegova glava donešena vladarevoj ženi cijeli dvor i kraljevska
porodica je propala u zemlju
Postoje razliženja gdje je ubijen Jahja jedni tvrde u jerusalemskom haremu a Šemel ibn Atijje
rekao: Na stijeni u Jerusalemu je ubijeno sedamdeset poslanika, među njima i Jahja sin
Zekerijin.
Kada je Nabukodonosor stigao u Damask, još je i Jahjine glave tekla krv i on je naredio da se
ubije sedamdeset hiljada ljudi, nakon čega je krv prestala teći. Prema ovoj predaji Jahja je
ubijen u Damasku, a slučaj sa Nabukodonosor se desio nakom Isa a.s.
Hafiz Ibn Asakir navodi oda El welida el Muslima da je Zejd ibn Vakid rekao: Kad su htjeli
podići džamiju u Damasku ja sam vido glavu Zekerijinog sina Jahje ispod temelja prednjeg
zida, u djelu iza mihraba sa istočne strane. Koža i kosa su joj bili očuvane i ništa se nisu
promijenile u drugoj predaji stoji kao da je tek ubijen.

Izraelćanski vjerovjesnici za koje se ne zna precizno kada su živjeli, osim da su bili

između Dawuda i Zekerijjaa i Jahjaa

Jedan od njih je i Ša ja ibn Emsija. Živio je prije Zekerijjaa i Jahjaa, najavio je dolazak Isaa i
Muhammeda a.s. Na području Jerusalema vladao je Hizekija. Vladar se razbolio, pojavio mu
se opasan čir na nozi, dok je prema Jerusalemu nadirao tadašnji vladar Babilona, SENHARIB.

Hizekija, iako je bio vladar pokoravao se Ša jau. Upitao je Ša ja da li mu je Allah objavio

nešto povodom Senhariba i njegove vojske. Ša ju je objavljeno da se Hizekiji približila smrt i
da treba da izabere nasljednika. Hizekija se molio Bogu i Bog mu je dovu uslišio te mu smrt
odgodio za 15 god., i obećao mu je da će mu pomoći oko njegovog neprijatelja Senhariba.
Allah je poslao smrt na Senharibovu vojsku, svi su uništeni osim Senhariba i petorice
njegovih ljudi, jedan od njih je bio i Nabukodonosor. Kazni su bili izloženi 70 dana, i
poslužili su kao pouka ostalim ljudima. Nakon smrti Hizekije, nastao je nered, te je Allah
naredio Ša ju da ih opominje, i da ih upozorava da će se morati vratit Allahu, nasrnuli su na
njega, i na kraju kad se on sakrio u jedno drvo koje se rastupilo, oni su to drvo prerezali
pilom, zajedno sa njim.

Eremija ibn Halkija iz loze Lawija ibn Jakuba Rušenje Jerusalema

Uzvišeni Allah kaže: „A Musau smo Knjigu dali i uputstvom je sinovima Israilovim učinili:
”Mjesto Mene – Gospodara drugog ne uzimajte, ǭ. o potomci onih koje smo sa Nuhom
nosili!” On je, doista, bio rob zahvalni. Ǯ. I Mi smo u Knjizi objavili sinovima Israilovim: ”Vi
ćete doista dva puta nered na Zemlji učiniti i preko mjere oholi postati. ǯ. I kad dôđē vrijeme
prve od dvije prijetnje, poslaćemo protiv vas robove Naše, silno moćne, oni će uzduž i
poprijeko zemlju vašu pregaziti, i prijetnja će se ispuniti. ǰ. Zatim ćemo vam dati pobjedu
protiv njih i pomoći ćemo vas imecima i sinovima i učinićemo vas brojnijim. – DZ. Sve što
činite – činite sebi, dobro i zlo. – A kad dôđē vrijeme druge prijetnje, poslaćemo ih da na
licima vašim tugu i jad ostave i da u Hram, kao i prvi put, ponovo provale i da sve što osvoje
do temelja poruše. I Gospodar vaš će vam se opet smilovati; ako vi ponovo započnete,
započećemo i Mi. A Džehennem smo za nevjernike tamnicom učinili“. (El – Isra, 2.-8.)
Prenosi se da su se pojavili svakakvi grijesi( poroci), te je Allah poslao Eremiju da ih
opominje, i da im ukaže na to da griješe, i da niko ko je bio nepokoran Allahu, na kraju nije
uspio, bili su neposlušni i počeli su poslanike ubijati. Kada se obraćao Allahu, govorio je da bi
više volio da ga majka nije ni rodila, nego što je poslat Izraelćanima kao posljednji poslanik.
Objava od Allaha mu je dolazila sve dok poroci nisu prevršili svaku mjeru, te mu je On
naredio da ustane i da ih opominje, njegov narod je postao rob rabina i učenjaka, umjesto da
robuju Allahu. Allah se kune svojom veličinom da će im poslati nasilnika za vladara, koji
neće imati milosti ni prema kome. Eremija se molio Allahu za svoj narod, govoreći Mu kako
su oni potomci Dawuda, ali Allah mu kazuje da su se i zemlja i brda, nebo, počeli žaliti na
njegov narod, a životinje su pobjegle u najudaljenije dijelove Zemlje. Eremija im je to prenio,
počeli su da ga utjeruju u laž, okovali su ga i bacili u tamnicu. Onda je Allah poslao na njih
Nabukodonosora, on ih je opkolio sa svojom vojskom.

„oni će uzduž i poprijeko zemlju vašu pregaziti“ (El Isra, 5.)

Nabukodonosor sa svojom vojskom ih je trećinu pobio, drugu trećinu uzeo u ropstvo, a

ostavio samo iznemogle, slabe i ostarjele. Spalio je Tewrat. Pustio je Eremiju iz tamnice, te se
on nastanio u Jerusalemu. Iznemogli Izraelćani koje je Allah ostavio na životu, nastanili su se
po raznim područjima ( Hidžazu, Jesribu – Medini, Mekki, Egiptu).

Israilovi potomci i krava

A kada je Musa rekao narodu svome: "Allah vam naređuje da zakoljete kravu", - oni upitaše:
"Zbijaš li ti to s nama šalu?" - "Ne dao mi Allah da budem neznalica!" - reče"Zamoli
Gospodara svoga, u naše ime", - rekoše - "da nam objasni kojih godina ona treba biti." - "On
kaže" - odgovori on - "da ta krava ne smije biti ni stara ni mlada, nego između toga, srednje
dobi, pa izvršite to što se od vas traži"Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", - rekoše - "da
nam objasni kakve boje treba biti." - "On poručuje" - odgovori on - "da ta krava treba biti
jarko rumene boje, da se svidi onima koji je vide"Zamoli Gospodara svoga, u naše ime," -
rekoše - "da nam objasni kakva još treba biti jer, nama krave izgledaju slične, a mi ćemo nju,
ako Allah htjedne, sigurno pronaći."On poručuje" - reče on - "da ta krava ne smije biti
istrošena oranjem zemlje i natapanjem usjeva; treba biti bez mahane i bez ikakva biljega." -
"E sad si je opisao kako treba!" - rekoše, pa je zaklaše, i jedva to učiniše. I kada ste jednog
čovjeka ubili, pa se oko njega prepirati počeli - Allah je dao da iziđe na vidjelo ono što ste
bili sakrili Mi smo rekli: "Udarite ga jednim njezinim dijelom!" - i eto tako Allah vraća mrtve
u život i pruža vam dokaze Svoje da biste shvatili.*

Ibn Abbas navodi da je među Israilovim potomcima bio jedan stariji bogataš, koji je imao više
bratića, a oni su priželjkivali njegovu smrt kako bi ga naslijedili. Jedan od njih ga je ubio, a
ujutru su čjudi počeli svađati se oko toga, ko ga je ubio, Musa zamoli da ako ko šta zna da
kaže, međutim niko ništa ne kaza te onda on upita Gospodara svoga. On je tako uradio, pa im
je Allah naredio da zakolju kravu. Kkada im to Musa saopći, oni odgovoriše kao da li ti sa
nama zbijaš šalu, mi se pitamo ko je ubica čovjeka a ti nam pričas o klanju krave, te on kaza
da je to naredba od Allaha dž.š.
Nakon toga oni počeše ispitivat kakva krava treba da bude, Ibn Abbas navodi da je dovoljno
bilo da su samo zaklali kravu, bez razmišljanja al njihova bezbrojna pitanja dovela su do toga,
„kakva treba da bude, koje boje, kojeg uzrasta itd...“

Kazivanje o Ibrahimu, a.s.

Hafiz Ibn Asakir navodi od Jušama ibn Ammara da je on čuo od Welida, on od Se'ida ibn
Abdulaziza, a on od Mekhula, da je Ibn Abbas rekao: "Ibrahim je rođen u Guti kod Damaska,
u selu po imenu Berza, a na brdu koje se zove Kasijun." Nakon toga, Hafiz kaže:

"Ispravno je ipak, da je on rođen u Babilonu, a ovomu se mjesto pripisuje zato sto je na njemu
klanjao kad je došao pomoći Lutu a.s."

Hafiz Ibn Asakir navodi da je Ibrahim oženio Saru. Sara je bila nerotkinja, nije mogla rađati.

U to doba, dok su stanovnici Harana obožavali zvijezde i kipove, svi ljudi na Zemlji su bili
nevjernici, osim Ibrahima-Halila, njegove žene i bratića mu Luta a.s.

Uzvišeni, također, veli: * I Ibrahima, kadje govorio svome narodu: "Obožavajte Allaha i
Njega se bojte! To vam je bolje, ako znate. *Vi mimo Allaha obožavate kumire i laži
izmišljate. Oni, koje vi mimo Alfaha obožavate, ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti, pa
kod Allaha tražite opskrbu, Njega obožavajte i Njemu zahvaljujte; jer ćete se Njemu vratiti!
*A ako vi budete poricali, pa i narodi prije vas su poricali, a Poslanik je dužan samo da jasno
prenese. *Zar oni ne vide kako Allah stvara stvorenja? On će to ponovo učiniti. Allahu je to,
doista, lahko. " *Reci: "Putujte po Zemlji i gledajte kako je On prvi put stvorio.Allah će to i
drugi put stvoriti. Allah, doista, sve može. *On kažnjava koga On hoće i milost daje kome On
hoće, i Njemu ćete se vratiti. *Vi Njegovoj kazni ne možete umaći ni na Zemlji ni na nebu, i
vi mimo Allaha nemate ni zaštitnika ni pomagača. *A oni koji ne vjeruju u Allahove dokaze i
susret s Njime, ti su izgubili nadu u Moju milost, i njih čeka bolna kazna. " *Odgovor
njegovog naroda bijaše samo: "Ubijte ga ili ga spalite!" - ali, Allah gaje spasio od vatre. U
tome, doista, ima dokaza za narod koji vjeruje. * I on reče: "Vi ste mimo Allaha kumire
prihvatili, da biste u životu na ovom svijetu međusobne prijateljske odnose održavali, a
poslije, na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati i jedni druge proklinjati. Vaše
prebivalište će biti vatra i nećete imati pomagača. " * I Lut mu povjerova! A Ibrahim reče: "Ja
selim svome Gospodaru, On je, doista, Silni i Mudri. " * I Mi smo mu lshaka i Jakuba
poklonuli i njegovim potomcima vjerovjesništvo i K,y•igu dali. a njemu na ovom svijetu
nagradu dali, a na onom će, doista,jedan od dobrih biti. (El-'Ankebut, 16.-27.)

Ibrahimov, a.s., otac je bio prvi koga je pozvao na Pravi put. Otac mu je bio jedan od onih
koji su obožavali kipove i bilo je najpreče da se iskrenim savjetom obrati svome ocu.
O tome Uzvišeni veli: * spomeni u Knjizi Ibrahima. On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik.
*Kada je rekao svome ocu: "Oče, zašto obožavaš ono što niti čuje, niti vidi, niti ti može išta
lwristiti? *Oče, menije došlo znanje lwje tebi nije došlo, pa me slijedi ija ću te na praviput
uputiti. *Oče, ne obožava} šejtana! Šejtanje Milostivom neposlušan. *Oče, bojim se da te od
Milostivog ne stigne kakva kazna, pa da budeš šejtanu drug." *Onje rekao: "Zar ti, Ibrahime,
mrziš moje bogove? Ako ne prestaneš, sigurno ću te kamenovati. Zato me ostavi na miru!"
*"Neka je mir na tebe", rečeon, "Ja ću moliti svoga Gospodara da ti oprosti,jer je On dobar
prema meni. *I ja napuštam i vas i ono čemu se vi mimo Allaha molite, aja ću moliti svoga
Gospodara, nadam se da mi moj Gospodar neće odbiti moju dovu. "(Merjem, 41.-48.)

Uzvišeni ovdje navodi kako je tekla rasprava i dijalog između Ibrahima i njegovog oca, kako
ga je na pravi put pozvao najblažim riječima i na najljepši način. Objasnio mu je ništavnost
njegovog obožavanja kumira, koji, niti čuju molbu obožavaoca, niti vide gdje se on nalazi, pa
kako će mu onda išta koristiti, dati bilo kakvo dobro, nafaku ili pomoć?

Kada mu je Ibrahim pokazao pravi put i uputio savjet, on ga nije poslušao i primio od njega,
nego mu je zaprijetio i pokušao da ga zaplaši riječima: "Zar ti, Ibrahime, mrziš moje bogove?
Ako ne prestaneš, sigurno ću te kamenovati!" Po jednima, time je mislio samo na riječi, a po
drugima na stvarno djelo. "Zato me ostavi na miru!", tj. idi od.mene i zadugo se ne vraćaj!

Na to mu je Ibrahim rekao: "Neka je mir na tebe" (Merjem,, 47.), tj. od mene te neće snaći
ništa loše i od mene nećeš doživjeti nikakvo uznemiravanje, ti si od mene miran. Čak mu želi
dobro riječima: "Ja ću moliti svoga Gospodara da ti oprosti jerje on dobarprema meni."
(Merjem, 47.)

Ibrahim je doista, kao što je i obećao, za njega molio u svojim dovama. Međutim, kada muje
postalo jasno daje on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao, kako kaže Uzvišeni: Ibrahimovo
traženje oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo
jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je, doista, bio pun sažaljenja i
milostiv. (Et-Tewbe, 114.)

Od Ebu Hurejre se prenosi, da je Poslanik rekao: "Ibrahim će na Sudnjem danu sresti svog
oca Azera a na njegovom licu će biti prašina i zemlja, pa će mu Ibrahim reći: - Zar ti nisam
rekao da mi se ne suprotstavljaš? Na to će mu otac reći: - Danas ti se neću suprotstavljati."
Ibrahim će tada reći: "Gospodaru moj, obećao si mi da me na Sudnjem danu nećeš poniziti, a
zar ima većeg poniženja od toga da mi otac bude u vatri?" Allah će odgovoriti: "Ja sam
nevjernicima zabranio Džennet." Zatim će mu se reći: "Ibrahime, šta je to ispod tvojih nogu?"
On će pogledati i vidjeti uprljanu zaklanu životinju, koja će biti uzeta za noge i bačena u
vatru. "1 Jedino on navodi ovako u kazivanju o Ibrahimu.

Allah kaže: I kada lbrahim reče svom ocu Azeru: "Zar kipove uzimaš za bogove?! Ja, doista,
vidim da ste i ti i tvoj narod u očitoj zabludi." (El-En'am, 74.)

Zatim, Uzvišeni veli: * I tako mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje, da bi čvrsto
vjerovao. *Kada nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: "Ovo je moj Gospodar!" A pošto
zađe, reče: "Ne volim one koji zalaze!" *A kada ugleda Mjesec kako izlazi, reče: "Ovo je moj
Gospodar!" A pošto zađe, reče: "Ako me moj Gospodar ne uputi, doista ću biti jedan od onih
koji su zalutali." *A kad ugleda Sunce kako izlazi, reče: "Ovo je moj Gospodar, ovo je
najveće!" A pošto zađe, on reče: "O narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge
ravnim smatrate! *Ja okrećem svoje lice, kao pravi vjernik, Onom koji je nebesa i Zemlju
stvorio, i ja nisam idolopoklonik. " * I njegov narod se s njim raspravljao.

On je rekao: "Zar da se sa mnom o Allahu raspravljate, a On me je uputio? Ja se ne bojim

onih koje vi Njemu pripisujete, osim onoga šta moj Gospodar hoće da bude. Moj Gospodar
svojim znanjem obuhvaća sve, zašto se ne urazumite? *A kako bih se bajao onih koje Njemu
pripisujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge ravnim smatrate, iako vam On za to nikakav
dokaz nije dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran? *Oni koji vjeruju i svoje vjerovanje
sa zulumom ne miješaju, oni će biti sigurni i oni su na pravom putu." *To je Naš dokaz koji
smo Mi dali Ibrahimu protiv njegova naroda. Mi uzdižemo na više stepene one koje Mi
hoćemo. Tvoj Gospodarje, doista, mudar i znan. (El-En'am, 75.-83.)

Stanovnici Babilona obožavali su kipove, i oni su ti s kojima je lbrahim a.s. raspravljao o

obožavanju kipova, polupao im ih, ponizio i dokazao njihovu ništavost, kako Allah dž.š. kaže:
* I on reče: "Vi ste mimo Allaha kumire prihvatili, da biste u životu na ovom svijetu
međusobne prijateljske odnose održavali, a poslije, na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se
odricati i jedni druge proklinjati. Vaše boravište će biti vatra i nećete imati pomagača." (El-
'Ankebut, 25.)

Nevjernici su govorili: "Mi smo naše očeve zatekli da ih obožavaju." (El-Enbija', 53.) Tj.
njihov jedini izgovor je bio što su tako radili njihovi očevi i djedovi, koje su zatekli da
obožavaju kumire. "I vi i vaši očevi ste bili u očitoj zabludi", reče on. (El-Enbija', 54.)

Ibrahim, a.s., je u sebi rekao: "I tako mi Allaha, čim se udaljite, ja ću vaše kipove udesiti."
(El-Enbija', 57.) On im se, dakle, zakleo da će sigurno udesiti njihove kipove, kada se oni
udalje zbog praznovanja.

Oni su imali jedan praznik kojeg su svake godine praznovali van grada, pa ga je njegov otac
pozvao da i on tome prisustvuje, ali je on rekao da je bolestan. O tome Uzvišeni kaže: * I on
baci pogled na zvijezde, *pa reče: "Ja ću se, evo, razboljeti!" (Es-Siifat, 88.-89.) To im je
rekao da bi mogao uraditi ono što je naumio: da izvrgne ruglu njihove kipove, a pomogne
Allahovu istinitu vjeru, i da im pokaže ništavost obožavanja kipova, koji zaslužuju samo da
budu porazbijani i potpuno obezvrijeđeni.

I kada su oni izišli da praznuju, a on ostao u gradu, on se prikrade njihovim božanstvima (Es-
Saffat, 91.), tj. on im priđe žurno, prikrivajući se. Našao ih je u prostranoj odaji. Pred njima su
bile postavljene različite vrste jela, koja su im bila prinešena kao žrtve. On ih je upitao
ironično i podsmjehujući im se: *"Zašto ne jedete? *Šta vam je pa ne govorite?" *Pa im priđe
krišom, udarajući ih desnicom, (Es-Saffat, 91.-93.), zato što je ona jača, snažnija, brža i
okretnija. Porazbijao ih je sjekiricom koja mu je bila u ruci: I on ih sve u komade porazbija, tj.
potpuno, do kraja, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili. (El-Enbija', 58.).

Kaže se da je on zatim okačio tu sjekiricu o ruku najvećeg kipa, što bi trebalo da znači da on
ne želi da se pored njega obožavaju ti mali kipovi!I kada su se vratili sa praznovanja, ugledali
su šta se desilo sa onima koje su obožavali. "Ko uradi ovo sa našim bogovima?", upitaše oni,
"doista je nasilnik!" (El-Enbija', 59.).

U ovome su imali očiti dokaz, da su išta razumjeli. Njihovim bogovima koje su obožavali
desilo se to što se desilo. Da su oni doista bili bogovi, sigurno bi se odbranili od onog ko im je
želio nanijeti zlo! Međutim, zbog svog neznanja, pomanjkanja razuma, velikih zabluda i
bezumlja, oni su rekli: "Ko uradi ovo sa našim bogovima doista je nasilnik!"

"Čuli smo jednog momka kako ih spominje", rekoše, "ime muje Ibrahim." (El-Enbija', 60.), tj.
da ih pogrdno spominje, grdi i ismijava, pa je on sigurno taj koji je ustao protiv njih i
porazbijao ih. Ibn Mes'ud kaže: tj. on je o njima govorio: "I tako mi Allaha, čim se udaljite, ja
ću vaše kumire udesiti!" (El-Enbija', 57.).

"Dovedite ga, da ga ljudi vide", rekoše, "da posvjedoče." (El-Enbija', 61.) Tj. dovedite ga pred
veliki skup, pred svjedoke, pa da čuju šta priča i govori i da svojim očima vide kakva će ga
kazna zbog toga stići.

Upravo je to bila Ibrahimova a.s. najveća želja: da se svi ljudi skupe, pa da svim
idolopoklonicima donese nepobitan dokaz o ništavnosti njihovog vjerovanja. Tako je i Musa
a.s. rekao Faraonu: "Neka vaš sastanak bude na dan svečanosti", reče Musa, "i nek se svijet
sakupi izjutra." (Ta-ha, 59.).

Kada su se skupili i doveli ga, kako kažu, upitali su: *"Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim,
o Ibrahime?" *"Ne", reče on, "nego je to uradio ovaj najveći među njima", (El-Enbija', 62.-
63.).

On je ovim htio da ih navede da kažu da kipovi ne mogu govoriti i tako priznaju da su kipovi
isto što i ostale nežive tvari.

I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: "Vi ste, doista, nepravedni!" (El- Enbija', 64.). tj. sami
su sebe ukorili, rekavši: Vi ste sami krivi, jer, niste ostavili nikakva čuvara ili stražara kod
kipova.

"Zatim oboriše glave" (El-Enbija', 65.). Sudejj kaže: - Tj. posumnjali su u svoje krivo
vjerovanje. Prema tome, riječi: "Vi ste, doista, nepravedni!", bi se odnosile na obožavanje
kipova.

Tada im je Ibrahim, a.s., rekao: *"Pazar pored Allaha obožavate nešto što vam ne može ni
koristiti ni kakvu štetu nanijeti? *Teško vama i onima koje mimo Allaha obožavate! Zašto se
ne opametite?" (El-Enbija', 66.-67.).
Uzvišeni, također, veli: "... i narod mu poče trkom dolaziti." (Es-Saflat, 94.). Mudžahid ovdje
kaže: - Žureći. "Zar obožavate ono što sami klešete?" (Es-Saffat, 95.) Tj. kako ćete obožavati
kipove koje vi sami pravite od drveta i kamena i koje vi formirate i oblikujete kako vi hoćete?
"... kad Allah stvara i vas i ono što pravite?" (Es-Saffat, 96.).

Oni najgori rekoše:"Napravite za njega lomaču, pa ga u vatru bacite!" * I htjedoše da ga na

muke stave, ali Mi njih učinismo poniženim. (Es-Saffat, 97.-98.).

O tome Uzvišeni kaže: * I oni rekoše: "Spalite ga i vaše bogove osvetite, ako ćete šta činiti!"
*Mi rekosmo: "Vatro, budi hladna i spasonosna Ibrahimu!" * Ioni htjedoše da mu postave
zamku, ali ih Mi učinismo najvećim gubitnicima. (El-Enbija', 68.-70.).

Ovako se kaže jer su počeli sa svih strana sakupljati i donositi drva tako uporno da bi se u to
vrijeme čak i žena, koja bi se razboljela, zaklinjala da će i ona, ako ozdravi, prikupljati drva za
lbrahimovu lomaču! Zatim su ta drva stavili u jednu ogromnu ograđenu rupu koja je služila za
sakupljanje vode i tu potpalili vatru. Ona se rasplamsala, razbuktala, razgorila, i bacala je
iskre tako visoko da se tako nešto nikada do tada nije vidjelo.

Zatim su Ibrahima a.s. stavili na tas katapulta, koji im je napravio jedan Kurd po imenu
Hejzen. On je izumitelj katapulta, pa je Allah dao da on propadne u zemlju i da dole pati do
Sudnjeg dana. Zatim su počeli da mu vežu ruke i noge, a onje izgovarao: "Nema boga osim
Tebe, slava Tebi, Gospodaru svjetova. Tebi pripada sva zahvala i vlast, i Ti nemaš sudruga."
Kada je Ibrahim a.s. stavljen na tas katapulta svezanih ruku i nogu, i iz njega bio izbačen
prema vatri, izgovorio je: "Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik!"

Prenosi se od Ebu Hurejre, da je Poslanik rekao: "Kada je Ibrahim, a.s., bačenu vatru, on je
rekao: -Bože, Ti si na nebu Jedini, a ja sam na Zemlji jedini koji Te obožava!"

Od Ibn Abbasa i Se'ida ibn Džubejra se prenosi da su rekli: - Melek koji je zadužen za kišu
počeo je govoriti: "Kad će mi biti naređeno pa da spustim kišu?" Ali, Allahovo naređenje je
bilo brže: Mi rekosmo: "Vatro, budi hladna i spasonosna Ibrahimu!" 69.) Alija ibn Ebi Talib
je rekao: "Tj. nemoj mu nauditi."

Ibn Abbas i Ebu el-Alija kažu: "Da Allah nije rekao: i spasonosna Ibrahimu, smrzao bi se od
njene hladnoće."

Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao: "Najljepše riječi koje je Ibrahimov otac izgovorio je
ono što je rekao kada je vidio sina u tom stanju: - Divan li je tvoj Gospodar, Ibrahime!"

Uzvišeni kaže: I oni hijedoše da mu postave zamku, ali ih Mi učinismo najvećim gubitnicima.
(El-Enbija', 70.), a u drugom ajetu: poniženim (Es-Saffiit, 98.).

Uzvišeni kaže: Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, zato
što mu je Allah dao vlast? Kad Ibrahim reče: "Moj Gospodar je Onaj Koji daje život i smrt",
on odgovori: "Ja dajem život i smrt!" "Allah daje da Sunce izlazi sa istoka", reče lbrahim, "pa
učini ti da izađe sa zapada!" I nevjernik se zbuni. - A Allah neće uputiti silnike na pravi put.
(El-Bekare, 258.)

Uzvišeni ovdje navodi polemiku Svoga prijatelja sa oholim i buntovnim vladarom koji je za
sebe tvrdio da je bog. Ibrahim je pobio njegov dokaz, dokazao mu da je veliki neznalica, da je
ograničenog razuma, ušutkao ga svojim dokazima i pokazao mu kako se vodi rasprava.

Neki mufessiri i poznavaoci rodoslova i historije kažu: "To je bio vladar Babilona, a ime mu
je bilo Nemrud.

Kada ga je Ibrahim I pozvao da obožava samo Allaha Mi, Koji nema sudruga, njegovo
neznanje, zabluda i velike nade su ga navele da zaniječe Tvorca, pa se sa Ibrahimom upustio u
raspravljanje, tvrdeći za sebe da je on bog. I kada mu je Ibrahim rekao: "Moj Gospodar je
Onaj Koji daje život i smrt", on odgovori: "Ja dajem život i smrt!" (El-Bekare, 258.)

"On time misli na slučaj kada su mu dovedena dva čovjeka kojima je izrečena smrtna presuda,
pa je jednom potvrdio kaznu, a drugog oslobodio. Zato je tvrdio da je jednom dao život, a
drugom smrt. "

Međutim, ove riječi nisu bile odgovor na Ibrahimovo traženje, nego su bile van okvira
polemike. One zapravo ništa nisu ni pobijale ni dokazivale, nego su govorile o sasvim drugoj
temi, i tu je rasprava prekinuta. Ibrahim je kao dokaz za postojanje Tvorca uzeo pojave koje
su svakom vidljive, kao što je rađanje i umiranje životinja. Time je htio dokazati da mora
postojati neko ko to radi, da postoji neko ko to stvara, jer se te pojave ne mogu dešavati same
od sebe. Dakle, mora postojati neko ko te svima vidljive pojave daje, ko njima vlada, ko
pokreće zvijezde, vjetrove, oblake, kišu, i stvara životinje koje vidimo, a zatim ih usmrćuje.
Zato je Ibrahim rekao: Moj Gospodar je Onaj Koji daje život i smrt. (El-Bekare, 258.)

"Allah daje da Sunce izlazi sa istoka", reče Ibrahim, "pa učini ti da izađe sa zapada!" (El-
Bekare, 258.), tj. Sunce ima određenu putanju svakog dana. Ono se pojavljuje na istoku, kao
što mu je odredio njegov Tvorac, Upravitelj i Vladar, pored kojeg drugog boga nema, i koji
sve stvara. Pa ako ti doista, kao što tvrdiš, daješ život i smrt, učini onda da se Sunce pojavi sa
zapada. Jer, Onaj ko daje život i smrt čini šta On hoće, i Njega niko ne može spriječiti niti
nadvladati, nego On vlada svim i Njemu je sve potčinjeno. Pa ako si ono što tvrdiš, onda to
učini, a ako to ne učiniš, onda nisi ono što tvrdiš da jesi. Ti kao i sav svijet dobro znate da ti to
ne možeš učiniti. Štaviše, nisi u stanju ni običnu mušicu stvoriti, ili je nadvladati.

Tako mu je dokazao da je u zabludi, da je neznalica, da iznosi lažne tvrdnje, i da je lažno

njegovo hvalisanje pred neukim svijetom. On nije mogao naći riječi kojima bi pobio Ibrahima
pa je prekinuo polemiku i ušutio, kao što Allah kaže: I nevjernik se zbuni. - A Allah neće
uputiti silnike na Pravi put. (El-Bekare, 258.)
Zejd ibn Eslem kaže: "Allah je jednom prilikom tom oholom vladaru poslao meleka koji ga je
pozvao da povjeruje u Allaha, ali je on to odbio. Kada mu je to ponovio drugi i treći put, ovaj
je to svaki put odbio i na kraju rekao: "Sakupi ti svoju vojsku, a ja ću svoju!"

Nemrud je svoju vojsku sakupio u vrijeme izlaska Sunca, pa je Allah na njih poslao komarce i
mušice, od kojih nisu mogli vidjeti ni Sunčevu loptu. Allah je ovim komarcima i mušicama
omogućio da pojedu meso i popiju krv Nemrudovoj vojsci, ostavivši samo njihove kosti.
Jedna od tih mušica ušla je u Nemrudovu nozdrvu, i tu se zadržala četiri stotine godina. Sve to
vrijeme Allah ga je njome kažnjavao, a on se zbog nje stalno morao udarati željeznom šipkom
po glavi, dok ga Allah njom nije i uništio.

Hidžra Ibrahima a.s. u Siriju (Šam), odlazak u Egipat i nastanjivanje u Svetoj zemlji

Uzvišeni, također, veli: * I spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili, * i
poklonismo mu Ishaka i unuka Jakuba, i sve učinismo dobrim, * i učinismo ih vođama koji
upućuju po Našem naređenju, i objavismo im da čine dobra djela, da klanjaju i zekat daju. I
samo Nas su obožavali. (El-Enbija', 71.-73.)

On je u ime Allaha, napustio svoj narod i otišao od njih. Njegova žena je bila nerotkinja, pa
nije imao ni jedno dijete, nego je sa njim bio samo njegov bratić Lut ibn Haran ibn Azer.
Nakon toga Uzvišeni Allah mu je darovao čestitu djecu, a nekim njegovim potomcima
vjerovjesništvo i Knjigu. Svi poslanici nakon njega su od njegovog potomstva, i svaka knjiga
koja je s neba objavljena nekom od poslanika nakon njega, objavljena je njegovom potomku i
nasljedniku. To je bila Allahova nagrada i počast za njega, zato što je napustio svoju zemlju,
svoju porodicu i rodbinu, i otišao u drugu zemlju, gdje je slobodno mogao obožavati svoga
Uzvišenog Gospodara i Njemu pozivati ljude.

Zemlja u koju je on učinio hidžruje Šam, za koju Allah kaže: ... u zemlju koju smo za ljude
blagoslovili.

Awfi od lbn Abbasa prenosi, da se pod riječima Uzvišenog: ... u zemlju koju smo za ljude
blagoslovili, misli na Mekku. I dodaje "Zar nisi čuo za riječi Uzvišenog: Prvi hram sagrađen
za ljude je onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. (Ali 'Imran, 96.)

On se zatim preselio u Tejmen, ali je tamo harala glad, suša, neplodnost i skupoća, pa su se
odatle uputili za Egipat.

Oni zatim navode slučaj sa Sarom i vladarom Egipta: "Ibrahim joj je rekao da kaže da mu je
ona sestra. Zatim navode da joj je vladar kao sluškinju dao Hadžeru, da ih je protjerao iz
Egipta, te da su se ponovo vratili u Tejmen, tj. Jerusalim i njegovu okolicu sa dosta stoke,
robova i imetka."

Buharija navodi da je Ebu Hurejre rekao: "Ibrahim je samo tri puta slagao: Dva puta radi
Allaha: "Ja ću se, evo, razboljeti." (Es-Safflit, 89.), i: "Ne, nego je to uradio ovaj najveći među
njima." (El-Enbija', 63.)
A treći slučaj je ovaj: Dok je on jednog dana bio sa Sarom, jednom silniku je rečeno da se u
blizini nalazi čovjek sa izuzetno lijepom ženom. On pošalje po njega, i upita ga za nju: "Ko ti
je ona?" a on odgovori da mu je sestra. Zatim dođe Sari i reče joj: "Saro, na čitavoj Zemlji
nema vjernika osim mene i tebe. Ovaj me je pitao, a ja sam mu rekao da si mi sestra, pa to
nemoj poreći."

Silnik pošalje po nju. Kada je ona došla kod njega, on pruži ruku prema njoj, ali se paralisa,
pa joj reče: "Zamoli Allaha da mi ovo otkloni, pa ti neću ništa učiniti." Ona zamoli Allaha, pa
on ozdravi. Međutim, on odmah pođe prema njoj kao i prvi put, ili još požudnije, pa se desi
isto. On opet reče: "Zamoli Allaha da mi ovo otkloni, pa ti neću ništa učiniti." Ona uputi
Allahu dovu, pa on ponovo ozdravi. On zatim pozva svoje sluge i reče im: "Niste mi doveli
insana, nego šejtana!" I on joj pokloni Hadžeru za sluškinju.

Tu je Uzvišeni Allah objavio Ibrahimu i naredio mu da razgleda na sve strane oko sebe,
sjeverno, južno, istočno i zapadno i obradovao ga riječima: "Svu ovu zemlju ću dati tebi i
tvojim nasljednicima do Kijametskog dana, i tvoje potomstvo namnožiti, tako da će ih biti
koliko i zrna zemaljske prašine."

Ova radosna vijest se odnosi i na naš Ummet. Štaviše, ona se nigdje više i potpunije nije
obistinila, nego u Ummetu Muhammeda.

To potvrđuju i riječi Božijeg Poslanika : "Allah mi je pokazao cijelu Zemlju, pa sam vidio
njen istok i zapad. Moj Ummet će vladati svim što mije tada pokazano."

Posebnosti Ibrahima a.s. Allaha dž.š molio za imamet koje će biti kontinuirano. Nazvan
Allahovim prijateljem zbog svog vjerovanja I jasnog očitovanja srcem, riječima I djelima.
Volio je ugošćavati ljude. Prvi koji se osunetio I imao je tad 120 godina. Prvi koji je nosio
hlače.