Kombinacija faktora proizvodnje

Proizvodnja je moguća samo u istovremenoj upotrebi faktora proizvodnje.

To znači da su svi faktori proizvodnje komplementarni.
Srazmjere u kojima se kombinuju faktori proizvodnje su različite za svaki konkretan slučaj i
zavise: od vrste proizvodnje, zastupljenosti radne snage, tehničkog progresa, zamjene jednog
faktora drugim, pokretljivosti faktora proizvodnje itd.
Kombinacija faktora proizvodnje je od značaja u preduzećima, odnosno proizvodnim
jedinicama, jer bitno utiče na rezultate proizvodnje.
Koja je kombinacija faktora proizvodnje najpovoljnija? Sa stanovišta efekata i ulaganja
najpovoljnija je optimalna kombinacija faktora proizvodnje.
Pri određivanju optimalne kombinacije potrebno je izvršiti upoređivanje efekata sa
ulaganjima i ona varijanta kombinovanja koja daje najveći rezultat po jedinici ulaganja
predstavlja optimum.
Budući da profit predstavlja razliku između prihoda i troškova optimalan (najbolji) obim
proizvodnje biće onaj kod kojeg je najveća razlika između prihoda i troškova.
Stoga je cilj svakog preduzeća da se dati obim proizvodnje postigne uz što jeftiniju
kombinaciju faktora proizvodnje, tj. uz minimiziranje troškova.
Osim što se faktori proizvodnje kombinuju, oni imaju mogućnost supstitucije, odnosno
zamjene. Jedan faktor proizvodnje se može zamjeniti drugim (npr. jednu vrstu sirovina
možemo zamjeniti drugom ili jedna sredstva za rad možemo zamjeniti drugim).
Gledano dugoročno svi faktori proizvodnje su promjenljivi i među njima postoji mogućnost
supstitucije. Isti obim proizvodnje postiže se većom zastupljenošću rada, a manjom
zastupljenošću drugih faktora i obrnuto.
Zemljište, proizvodne hale i oprema za proizvodnju, kratkoročno gledano, predstavljaju fiksne
faktore proizvodnje, dok je rad varijabilni faktor proizvodnje, jer se relativno lako može
angažovati potreban broj radnika. Tako da je svaku promjenu obima proizvodnje moguće
vezati za količinu uposlenog rada.
Proces proizvodnje se svodi na upotrebu faktora proizvodnje, inputa, radi stvaranja novog
proizvoda outputa.
U procesu proizvodnje postoje različiti načini kombinovanja faktora proizvodnje, tj.
određivanja koliko i kojih je sve inputa potrebno da bi se realizovala proizvodnja.
Ako se, zbog jednostavnosti, pretpostavi da u proizvodnji učestvuju samo dva inputa npr.
- ljudski rad sa svim suštinskim osobinama, kvalifikacijom, znanjem i iskustvom kojeg ćemo
jednostavno zvati RAD i
- materijalni inputi, zemljište, alati, zgrade , sirovine i sl. koje ćemo zvati KAPITAL,
tada proizvodna funkcija ima oblik:
Q=f (L, K), L, K > 0.
gdje je
Q – proizvod,
L – rad,
K – kapital.

Brojevi u navedenoj tabeli pokazuju obim proizvodnje, a njihove koordinate odgovarajuću

kombinaciju dva faktora proizvodnje za proizvodnju određenog obima.
Tako na primjer, obim proizvodnje od 262 može se dobiti kao kombinacija 4 jedinice rada i 1
jedinice kapitala ili kao kombinacija 2 jedinice rada i 2 jedinice kapitala. Ili, obim proizvodnje
od 470 se može dobiti kao kombinacija 6 jedinica rada i 2 jedinice kapitala, ali i kao
kombinacija 3 jedinice rada i 4 jedinice kapitala.
Ukoliko se povežu sve kombinacije koje daju isti obim proizvoda, tada se dovije kriva
jednakog proizvoda ( na primjer, obim 262 ili 470).
Proizvodna funkcija 3D

Da bi se proizveo jedan proizvod, odnosno output, potrebna je određena količina inputa ili
resursa (npr. za proizvodnju krompira potrebna je zemlja, voda, gnojivo, mašine, radnici).
Dakle, proizvod (output) se može proizvest s mnogo različitih kombinacija inputa (više
rada, a manje kapitala, ili s više zemlje, a manje rada itd.).
Proizvodna funkcija upravo pokazuje funkcionalne odnose između obima proizvodnje i
angažovanih faktora proizvodnje.
Proizvodna funkcija je ekonomski relevantan odnos između korištenih faktora proizvodnje i
maksimalno ostvarenog proizvoda.
To je odnos između maksimalno proizvedene količine proizvoda (outputa) i utrošenih
faktora proizvodnje (inputa).
Opšti izraz proizvodne funkcije može se prikazati kao
Q = f (x,y..., z); Q, x, y..., z > 0
gdje je

Q - maksimalna količina izlaza ili outputa,

x, y..., z - veličina utroška resursa ili inputa
ZAKON opadajućih prinosa
Ako bi željeli povećati obim neke proizvodnje neophodno je povećati faktore proizvodnje ili
promjeniti njihov kvalitet.
Ako se povećava samo jedan faktor proizvodnje, zbog prezasićenosti proizvodnje tim
faktorom, na izvjesnoj tački će doći do opadanja prinosa.
Prinos je količina proizvoda koja nastaje kao rezultat kombinovanog djelovanja faktora
proizvodnje.
Ovaj termin se najčešće upotrebljava u poljoprivredi, a odnosi se na rezultate poljoprivredne
proizvodnje i uvijek se izražava u naturalnim pokazateljima: tonama, kilogramima, grlima
stoke i sl., te ga možemo posmatrati po jedinici proizvoda, po jedinici površine, po grlu, po
stablu itd.
Pojam prinosa treba razlikovati od pojma prihoda koji označava iznos ostvarenih novčanih
sredstava.
Ako su svi faktori proizvodnje promjenljivi tada imamo djelovanje zakona o rastućim
prinosima.
Nasuprot tome, ako je jedan od faktora proizvodnje konstantan i ne mijenja se, a ostali faktori
su promjenljivi i povećavaju se, tada dolazi do djelovanja zakona opadajućih prinosa.
Pretpostavimo da su zemlja i kapital, kao faktori proizvodnje, određeni i da se ne mijenjaju, a
radna snaga da je promjenljiva i povećava se.
Tada svaka dodajna količina radne snage povećava ne samo ukupni prinos, već i dodajni
prinos za koji se uvećava ukupni proizvod svakom dodajom jedinicom promjenljivog faktora
proizvodnje.

Pretpostavka je da su zemlja i kapital određeni i nepromjenljivi, a mijenja se samo količina

rada odnosno radne snage.
Dodavanjem nove radne snage (svaki put po jedan radnik) ukupan, kao i dodajni prinos prvo
raste, a onda na određenoj tački počinje da opada (u tabeli pojačani red).
Razlog opadanja dodajnog prinosa nakon određene tačke nalazi se u činjenici da nove jedinice
promjenljivog faktora proizvodnje (radne snage) svaki put imaju manje fiksnih faktora s
kojima djeluju.

Zakon opadajućih prinosa počinje djelovati poslije tačke A', jer od te tačke (marginalni-
dodajni proizvod) počinje opadati.
Lijevo od tačke A' pri malom angažovanju faktora L (radne snage) svako dodajno
angažovanje povećava ukupni proizvod po relativno visokoj stopi (rastući prinosi-kriva MPL
je rastuća).
Poslije tačke A', porast promjenljivog faktora L rezultira sve manjim porastom ukupnog
proizvoda (kriva MPL opada).
U tački C' porast graničnog proizvoda ima vrijednost nula, a nakon toga je negativan.
Konture ovog zakona susrećemo prvo kod francuskog ekonomiste fiziokrate Tirgoa (Jacques
Turgot, 1767), koji je uopštavajući iskustvo poljoprivrdenika, da se na ograničenoj površini
zemlje ne mogu dobiti neograničene količine proizvoda ma koliko se povećavala količina
rada.
Razvojem nauke i tehnike, primjenom savremenih agrotehničkih mjera, upotrebom
savršenijih metoda obrade i dr. nastoji se uslovno ograničiti djelovanje ovog zakona i pokazati
da plodnost zemlje neprekidno raste.