13

dimo valjan razlog ni za negiranje totemske uloge ove

životinjske vrste ako pretpostavimo – a morali bismo
to učiniti – da je i paleolitski čovjek imao bar rudimentarnu
potrebu da traži smisao svog postojanja, pa
i svog porijekla. Lovačke grupe su okrenute životinjama.
Kada se kao totemi kod nekih ljudskih zajednica
uzimaju životinje mnogo manje snage i vrijednosti,
onda je medvjed u očitoj prednosti. Zato smo daleko
bliži prihvatanju ideje da je medvjed bio i lovna i totemska
životinja nego negiranju bilo kakve duhovne
veze između čovjeka i medvjeda, između paleolitskog
lovca i pećinskog, pa i surog medvjeda.
Medvjedi zimu provode u dubokom snu. Zavlače
se u dijelove pećina u kojima zimi vlada ujednačena
klima i takva mjesta znalački izabiru. Sasvim je blisko
pameti da su paleolitski lovci, pa i ovi u alpskim i prialpskim
krajevima, na najjednostavniji način dolazili
do medvjeđeg krzna ubijajući zaspale i bezopasne
medvjede u pećinama. Morala je to biti prava fešta.
Njihov totem, vrlo poštovana životinja, sama se nudila,
što je sigurno izazivalo pomisao o njenom posebnom
odnosu prema čovjeku, prema ljudskom rodu.
Zar nismo sada na trasi vjerovanja Aina, “potomaka
medvjeda”? Zašto bismo od toga bježali?
Naravno, paleolitski čovjek je lovio medvjeda i u
drugim godišnjim dobima. Tada je bilo potrebno daleko
više vještine i hrabrosti. Tek tada je paleolitski lovac
mogao sagledati sve one osobine koje posjeduju medvjedi
i koje bi svakako – naročito snagu – želio da i on
posjeduje. Takva životinja se samo može poželjeti kao
totemsko biće.
Pored sve moguće opreznosti, koju iznose pojedini
stručnjaci, gotovo je nemoguće ne podleći uvjerenju
da je medvjed bio i totemska životinja paleolitskih lovaca
i da pećinske stanice u alpskim i prialpskim prostorima
pružaju snažnu potporu ovom uvjerenju.
Jedna od krupnih lovnih životinja koja je u paleolitskom
– pa i u mnogo kasnijim periodima – izazivala
pažnju i budila maštu ljudskih zajednica bio je jelen.
Gotovo da nema praistorijskog naselja čiji su se stanovnici
bavili lovom da među sakupljenim ostacima
nema jelenjih kostiju i rogova. U mnogim stanicama
ovi nalazi i pretežu među kostima divljih životinja
(starčevačka, vinčanska, butmirska, danilska, hvarska
i neke druge neolitske grupe). Lov na jelena je u najvećem
broju slučajeva upražnjavan radi ishrane i dosta je
teško argumentovano posvjedočiti da je ova životinja
u značajnijem obimu igrala ulogu u kultno-magijskoj
sferi duhovnog života praistorijskih ljudi na ovom
tlu. Doduše na nekim izrađevinama od pečene gline i
bronze izvedene su predstave jelena, ali se tu vjerovatno
radi o apotropejskoj namjeni ovakvih ukrasa.
Moguće je da u sličan kultno-magijski krug spadaju
i urezani crteži lova na jelena na pećinskim stijenama
sa kraja bronzanog doba u Lipcima – Bokokotorski
zaljev. A ima još takvih scena na zapadnom Balkanu.
Poznato je, dalje, žrtvovanje jelena u eneolitskom Vučedolu
kod Vukovara i posebna uloga ove životinje u
pogrebnim ceremonijama tadanjeg stanovništva vučedolskog
naselja. Nešto slično je zapaženo i u Bezdanjači
u Lici (bronzano doba). Samo usput spominjemo
da je lov na jelena omiljena tema na reljefima srednjovjekovnih
stećaka, da je kršćanska simbolika koristila
jelena u različitim likovnim prikazima pa, gledajući
unazad, imamo pravo da mislimo na različite komparativne
kombinacije. A one se kreću u pravcu shvatanja
da je jelen morao, ipak, biti jedna od životinja
kojima su praistorijski ljudi pripisivali totemski karakter
i određivali im izvjesnu ulogu u kultno-magijskim,
odnosno religioznim obredima.
Dragocjeno svjedočanstvo u tom smislu pružili
su nalazi iz paleolitskog pećinskog staništa Badanj
kod sela Borojevići, na području Stoca u Hercegovini.
Smješteno iznad rijeke Bregave, okruženo pogodnim
pašnjacima, ovo hercegovačko stanište je pružalo
dobre uslove za život paleolitskih lovaca, pogotovo
u određenim godišnjim dobima. Badanj je otkriven
1976. godine i u dva navrata su tu izvršena sistematska
iskopavanja. Prvim istraživanjima rukovodio je Đuro
Basler, a u periodu od 1986. do 1987. god. iskopavanja
su vršili Zilka Kujundžić i Robert Whallon. Tokom
istraživačkih radova ustanovljene su dvije faze razvoja
koje pripadaju kraju starijeg kamenog doba, stručno
rečeno pripadaju gravetienskom i epigravetienskom
periodu. U slojevima je sakupljena velika količina kremenih
slatki, tipičnih za navedene periode, životinjske
kosti nisu naročito brojne, ali je izuzetno važno da su
u svim slojevima dominantno zastupljene kosti jelena.
Bila je to glavna lovna životinja. Važna je i konstatacija
da je nađeno dosta kostiju jelenje mladunčadi i da,
s druge strane, nisu primijećeni jelenji rogovi. Iz takve
analize je proizišao logičan zaključak da se lov na
jelena ovdje pretežno odvijao od početka do sredine
proljeća, kada dolazi mladi naraštaj; jeleni su potpuno
bez rogova od sredine marta do sredine aprila. Oslanjajući
se na ovakve rezultate, stručnjaci su onda došli
i do zaključka da je Badanj bio, u suštini, neka vrsta
sezonskog obitavališta manje, odabrane grupe ondašnjih
paleolitskih lovaca (oko petnaest individua), koji
su se u tom vremenu vrlo intenzivno bavili i izradom
kremenih alatki.