Univerzitet Crne Gore

Filozofski fakultet – Nikšić

SEMINARSKI RAD
Tema: Inovacije u nastavi

Student: Nikola Pekić Mentor: prof. dr sc Nada Purić

Nikšić, maj 2017

 Sadržaj:

*Inovacije – zahtjev vremena

*Inovativnost u nastavi isto je promjena
*Tehnološke inovacije ne vode nužno do promjene u
obrazovanju
*Promjene bez tehnoloških inovacija
* Inovativnost i paronimni pojmovi (kreativnost,
originalnost)
* Kreativnost kao posvećivanje
* Stvaralački čin – od postojećeg i zadatog stvarati novo
*Savremene metode I oblici podučavanja
*Literatura
Inovacije – zahtjev vremena
Žvimo u vremenu u kome svakog trenutka u svakoj oblasti života dolazi do otkrića novih
ideja, tehničkih i naučnih. Pratiti ih sve, a kamoli i sam dati doprinos razvoju, čovjeka
stavlja u poziciju unaprijed izgubljene bitke. Inovativnost tako postaje zahtjev vremena,
ali je, istovremeno, relativizirana, jer ono što je inovantno danas, već sutra nije; ono što je
u jednom društvenom miljeu odavno napušteno, u drugom je još uvek novo, u trećem tek
postalo aktuelno. Mudar čovjek, zato, da bi u trci ostao, izgrađuje sopstveni stav, misao i
stil . On može biti rigidan, te se držati oprobanog, što i nije loše koliko nam izgleda, ako
se pokazalo efikasnim i ako odoljeva zahtjevima vremena. Može se upustiti u bespoštednu
trku praćenja inovacija i izabrati najcjelishodnije za svoj cilj, što je, savremenom čovjeku
jedino moguće.

Inovativnost u nastavi = promena

Inovativnost u nastavi, takođe, javlja se kao zahtjev vremena da bi škola uopšte mogla
pripremiti učenika za život u kome se neprestano u svim oblastima života dešavaju
inovacije. Škola, po svojoj institucionalizovanoj prirodi, podrazumjeva izvjestan zastoj i
distancu od apsolutnih inovacija, eksperimenata i ogleda i zato što radi sa mladima, što je
osjetljiv teren; i zato što prema novinama ima sumnjičav stav sve dok se one ne pokažu
provjereno dobrim i efikasnim. Zapravo, najveću distancu od inovacija nameće sama
nastavna etika, koja ne dozvoljava da bez mehanizama provere i
preispitivanja primjenjujemo novine. Šta je zadatak savremenog nastavnika, koji radi u
instituciji nesklonoj inovacijama, a živi u vremenu u kome su inovacije stvarnost i zahtjev?
Zadatak škole ne može biti da prati sve inovacije i opterećuje novim i novim informacijama
i saznanjima ionako informacijama preopterećeno čovječanstvo. Sam pojam „inovacija“
krije, osim osnovnog značenja – novina, i drugo značenje. To je promjena. Promena, za
razliku od inovacije, upućuje na opreznost i proces. Taj proces, opet, podrazumjeva da se
promjena neće desiti čisto da bi se nešto mijenjalo, nego će, prethodno, ona biti usklađena
sa kontekstom: mogućnostima škole, interesovanjima učenika, sposobnostima nastavnika,
zadatim planovima i programima…
Kada kažemo da je promjena proces, onda ne mislimo samo na vremenski kontinuitet u
kom se neka promjena dešava, niti na promjenu kao trajnu posljedicu jednog jedinog
nastojanja, nego i na činjenicu da promjena u jednom elementu nastave utiče na ostale
elemente. Tako se promjene (ili, ako je nekom draže – inovacije) da bi se promjenom
uopšte mogle zvati dešavaju u svim elementima nastave:

– definisanju ciljeva
– temi
– planiranju i pripremi za nastavu
– organizaciji nastave
– nastavnoj metodologiji
– nastavnim sredstvima i izvorima znanja
– evaluaciji i praćenju efekata
Konkretno, ako se nastavnik, umjesto da obrađuje temu, opredijelio da učenici rješavaju
problem (oblast izbora teme preko kojih se postižu nastavni ciljevi), desiće se promjene i
u svim drugim elementima. Nastavnik će, zasigurno, drugačijim oblicima, metodama i
tehnikama rada pristupiti problemu (problemski, heuristički metod, projektna nastava,
terenski rad itd) ; samom planiranju i pripremi posvetiće više vremena, uključiti saradnike
u školi, možda i van škole; drugačije će organizovati nastavu jer će morati računati i na
druge časove, druge, tzv. vannastavne, aktivnosti, pa i učenikovo i svoje slobodno vrijeme
(mnogo istraživačkog rada van časova, rad u specijalističkim grupama, pomjerena
vremenska dinamika itd); prevagnuće funkcionalni ciljevi u odnosu na obrazovne (učenje
učenja, saradnički odnosi, podjela poslova, samostalno traganje, kritički odnos su nužan
preduslov); koristiće i učenike uputiti na izvore znanja kakvih nema u udžbeniku;
konačno, ako nastavnik ne pribjegava promjeni samo radi promjene ili stepena
zadovoljstva učenika, on će, prirodno, željeti da prati efekte svojih postupaka, koje neće
dobiti ni testovima i kvizovima znanja, ni usmenim odgovorima učenika, ni evaluacionim
listićima, nego će morati pratiti samu promenu u učenicima: u njihovoj percepciji, odnosu
prema grupi, kritički odnos prema saznatom, motivaciji za dalji i dublji rad…
Tehnološke inovacije ne vode nužno do promjena u
obrazovanju
Prva asocijacija na riječ inovacija / napredak / razvoj jeste tehnologija. Zaista, u ovoj
oblasti su inovacije najveće i revolucionarne. Stoga, neki nastavnici smatraju da, ako počnu
da koristi neki od tehnoloških izuma, samim tim unose inovaciju u nastavu. Najstrože
gledano tehnološke inovacije u klasičnoj nastavi (razredno-časovni sistem) su samo
inovacije u oblasti nastavnih sredstava. Ako koristimo neki obrazovni softver na času tako
što ga putem računara i video-bima prikazujemo učenicima i komentarišemo, osim samog
sredstva nismo ništa drugo promenili. Učenik i dalje sjedi i posmatra. Zbog upečatljivijih
slika ili video-zapisa, možda će nešto više zapamtiti, nego da to isto gleda u udžbeniku,
ali ne možemo govoriti o promjeni sve dok neka tehnološka inovacija ne doprinese
promjenama u pristupu nastavi, drugačijim metodama, drugačijoj ulozi i angažmanu
učenika. Tome u prilog govore i škole koje su za naše uslove prilično dobro opremljene,
ali promjene izostaju jer se ne dešavaju nigdje, osim u oblasti nastavnih sredstava.
Zbog toga promjenu u obrazovnoj tehnologiji mora pratiti i promjena u ostalim elementima
nastave, pre svega u oblicima, metodama i tehnikama rada. Ukoliko učenicima kojima smo
prikazali neki obrazovni softver zadamo i istraživačke zadatke povodom onog što prate,
već smo napravili još jednu promjenu. Ako su ti zadaci namjenjeni radu u grupama, ili
individualizovani prema njihovim sposobnostima, multiplikovali smo promjenu. Ako smo
učenicima zadali istraživačke zadatke, prirodno je da će svoje rezultate morati i izložiti, što
već utiče na sasvim drugačiju organizaciju časa. Akcenat takvog časa neće biti na
posmatranju i nastavničkim komentarima, nego na učeničkom radu, njegovom odnosu
prema znanju koje usvaja i produktima njegovog rada. Kad imamo takvu viziju
časa,verovatno ćemo odustati od prvobitne namere da učenici frontalno prate i proučavaju
obrazovni softver, nego ćete taj čas organizovati u računarskom kabinetu, školskoj
biblioteci / infoteci gde će svaka grupa učenika samostalno proučavati softver za zasebnim
računarom. Već to će od nastavnika zahtjevati dodatnu pripremu za čas – obezbjeđivanje
uslova za korišćenje prostora, instaliranje softvera i sl. Trud koji nastavnik ulaže u
pripremu ovakvog časa uticaće i na njegovu procjenu koja nastavna tema zaslužuje ili
iziskuje ovakve promjene. Najbitnije u cijeloj priči oko promene jeste to da se ona ne
dešava u komadiću vremena od 45 minuta. Učenicima koji su čas proveli na ovakav način,
grehota bi bilo proces koji je započeo prekinuti zvonom, te se mogu dodatnim uputstvima
uputiti da svoj rad nastave / primene / dopune / provjere / porede u drugim izvorima, u
životu, na drugim časovima drugih predmeta itd, u zavisnosti od same teme koja je
obrađivana. Naravno da ovakav način rada neće zaslužiti svaka tema, niti je u našem
školstvu to moguće sprovesti ga na svakom času i povodom svake metodske jedinice.
Promjene bez tehnoloških inovacija?
Kada je prije šest godina objavljen prvi pilot-konkurs Kreativna škola, apsolutna inovacija
je bila već i paver-point prezentacija (Power Point Presentation). Svakom nastavniku je već
tada bilo jasno da inovacija nije u toj zameni za tablu ili svesku, sa mogućnošću ugradnje
različitih resursa u nju, tako da koristeći PPP, ne morate da nosite i kasetofon i knjigu, i
enciklopediju… Danas je jasno da je PPP dobar obrazac, opšteprihvaćen, u koji svoje
inovativne zamisli možete ugraditi ili ih samo prikazati. Inovacija, nije, dakle, u samom
obrascu ili formi prikaza zamišljenog časa, kao ni u tehnologiji. Već tada, a i narednih
godina bilo je prikazanih časova, koji nikakve veze nisu imali sa tehnologijom. Posaditi
sjeme u tri različite vrste zemljišta, različita po kvalitetu i zagađenosti, i tokom vremena
pratiti rast, beležiti promene, kako je neko prikazao obradu nastavne jedinice iz Čuvara
prirode na mlađem školskom uzrastu, za naše uslove je inovacija, jer je u našim školama
malo praktičnog i egzemplarnog rada.

Povezati ta znanja sa proučavanjem sastava namirnica na etiketama proizvoda koje

kupujemo, oblast je funkcionalnih znanja, koja takođe nedostaje našim školama, te je i to
svojevrsna inovacija. Za nju nam nisu potrebna tehnička pomagala. Ili, uzmimo slučaj već
opšteprihvaćenog načina rada kroz edukativne radionice. Sva zasnovana na
interpersonalnim odnosima u grupi, gotovo da nikada ne podrazumeva tehnologiju, a i dalje
je inovantan izazov za nastavnike, koji radionicu olako svode na nekoliko tehnika, kao i za
učenike, nesvikle na saradničke odnose i otvorenost.

Inovativnost i paronimni pojmovi (kreativnost, originalnost)

Generalno uzev, filozofski i teološki, ništa novog na svetu nema. Sve je oduvijek bilo tu,
samo mi, ograničenih sposobnosti, pamćenja i trajanja, nismo znali za to ili ga nismo
otkrili. U međuvremenu, ono što je otkriveno i pokazuje nam se kao novo, mijenjalo je i
nas i naše učenike: naše vrijednosti, shvatanja, percepciju, moć rasuđivanja… Na primeru
nastave, u didaktici i pedagogiji nikako ne možemo reći da je individualizovani rad potpuna
novina; niti da je, recimo, heuristički metod apsolutna inovacija. Zasigurno su nastavnici i
u davnim vremenima, intuitivno, a ne potkovani pedagoškim teorijama, koristili različite
metode ne bi li približili i preneli znanja svojim učenicima. Radi se o pravom izboru i
funkcionalnoj kombinaciji efikasnih metoda, sredstava i izvora znanja pri pristupu nekoj
nastavnoj temi.
Upravo zbog tog virtuoziteta u izboru različitih elemenata nastave i njihovom
funkcionalnom spregu kojem je krajnji cilj znanje, fenomen inovacija uvek prate pojmovi
donekle sličnog značenja: kreativnost, originalnost. Nastavnik nije ni naučnik izumitelj da
bi, po svaku cijenu, morao izmisliti nešto novo, a nije ni umjetnik da bi morao biti
originalan. Najveći broj njegovih učenika prosječnih su sposobnosti; njegov cilj nije ni ne
sme biti da stvara novu ili osobenu sliku svijeta, nego mu je cilj da prenese modalitete i
osnovna znanja kojima se može razumeti postojeći svijet. To, naravno, ne isključuje
dodatni rad sa učenicima koji pokazuju interesovanje za pojedine oblasti i njegovanje ili
podrška, često i otkrivanje, njihove darovitosti.

Kreativnost kao posvećivanje

Jednostavno rečeno, umojeće nastavnika, pored nužnih stručnih znanja, sastoji se u izboru
metoda i sredstava kojima će ta znanja što bolje preneti mladima, načina na koje će
procijeniti efikasnost svog posla i biti spreman da se prilagođava novim uslovima. Pritom,
prilagođavanje ne bi trebalo shvatati kao podilaženje učenicima, nego kao usklađivanje
svojih znanja potrebama vremena, sposobnostima svojih učenika, mogućnostima svoje
škole, potrebama okruženja. To umijeće nazivamo kreativnošću. Kreativnosti, dakle, nema
same po sebi (kakva je, možda, darovitost), nema je samonikle (kakva je genijalnost), ona
je, zapravo, moć kombinatorike. Kreativnost, olako, miješamo sa originalnošću,
inovativnošću, darovitošću. Ona to ne isključuje, ali joj uslov nisu ove pojave. Jedini uslov
je, zapravo, posvećenost svom poslu. Kada se posvetimo nekoj temi, ideji ili problemu, do
rešenja ćemo doći. Posvećivanje i iznalaženjem kreativnih rešenja, utičemo onda i na svoje
učenike da na isti način pristupaju temama i idejama.

Stvaralački čin – od postojećeg i zadatog stvarati novo

Šta je postojeće i zadato, a šta je novo?

 Školskim planovima i programima zadati su nam nastavni sadržaji i opšti ciljevi. Onaj
ko sebe smatra kreativnim, obično se žali na propisane planove i programe jer
onemogućavaju kreativno planiranje. Međutim, to nije baš tako. U okviru zadatih
planova i programa nastavnik ima mogućnost da bira koliko će vremena kojoj
konkretnoj nastavnoj temi i metodskim jedinicama posvetiti, kojim redosljedom
obraditi nastavne teme, koje specifične ciljeve definisati, a oblast metodologije je
potpuna sloboda nastavnika. Druga je stvar što kontekst često onemogućava nastavnika
da primjeni ili eksperimentiše s nečim što do sada nije pokušavao. Većina predmeta
omogućava nastavniku do 30% slobode u izboru nastavnih sadržaja preko kojih će
postići propisane opšte ciljeve. Veći problem u nastavnim planovima i programa
predstavlja činjenica što on ne daje mnogo mogućnosti za tematsko planiranje, a još
veći što su sami nastavnici obrazovani na način koji ih nije pripremio da na ovakav
način pristupaju nastavi.

 Često se u praksi dešava da ni mogućnost povezivanja i prožimanja gradiva (tzv.
ciklični raspored gradiva u gotovo svim predmetima) u okviru svog predmeta, ne
iskoriste, te učenika ne osposobe ni da poveže znanja iz dve tematske celine koje
obrađuje na jednom predmetu, u istom razredu. Kada postoji objektivna zadatost koju
vidimo kao prepreku za boljitak, ona je veliki izazov kreativnom prevazilaženju te
prepreke. Upravo takva zadatost jesu naši školski programi.
 Zadat nam je razredno-časovni sistem, ali nikada nije bilo niti će biti škole i procesa
učenja koji se završava sa zvonom ili napuštanjem školske zgrade. Danas posebno,
kada svi govore o društvu znanja i doživotnom obrazovanju, ne smijemo se obeshrabriti
time kako su učenici nespremni, a roditelji ih u tome podržavaju, da istražuju dalje, da
uče više od onog koliko im je potrebno za ocjenu. U najgorem slučaju relativnu slobodu
u načinu ocjenjivanja, ipak, imamo, i, ako dovoljno jasno postavimo svoje zahteve, ako
ne tražimo i ne dajemo samo takve informacije koje se reprodukuju, učenici će se
prilagoditi. Mnogo je, međutim, bolje da promenimo sadržaje kojima će se učenici
baviti u svom daljem učenju, posle časa; da pronađemo sadržaje koje imaju veze s
nastavnom temom, ali i sa životom i njihovim iskustvom, kako bi bili motivisani za
učenje i primjenu naučenog. Razredno-časovni sistem sadrži i jedan problem koji
mnogo zavisi od nastavnika i škole. Mora li svaki čas da bude svijet za sebe ili postoje
spone među predmetima i sadržajima različitih predmeta?

 Priznaćemo da je često problem za ostvarivanje ovakve spone to što nastavnici
međusobno ne sarađuju, a ne što te spone razredno-časovni sistem onemogućava. Za
prevazilaženje ovakve zadatosti potrebna je samo dobra volja, malo više
profesionalizma i malo manje ega.
 Zadat ili bolje reći, nasljeđen i zatečen je i obrazovni kontekst: počev od opremljenosti
i klime u školi, do šire društvene situacije, koja podrazumjeva uvijek liniju manjeg
otpora, nasljeđen sistem vrijednosti i mnogo stereotipa. Kontekst se uvek koristi kao
najčešći izgovor da se ni ne pokušava ništa promjeniti. Veliki zatvoreni sistemi, obično
državne službe, egzistiraju i tavore godinama baš na takvim izgovorima sopstvene
nemoći u mehanizmu uhodane prakse. Kako reče polonista Darijuš Hentkovski takav
sistem je savršen, jer obe strane (u ovom slučaju – učenik, nastavnik) ne traže ništa
jedna od druge, osim prisutnosti. Ali, zašto onda radimo, kad ne mislimo ništa
da mijenjamo?! Zar nije obrazovanje progres, a progres – promjena?!
 Postoji i nešto što ni na koji način nije zadato, a možda bi trebalo biti. To je dužnost
škole ne samo da pruži određene informacije i znanja, nego i da razvije modele učenja
učenja tj. da nauči učenika kako se uči. U uslovima obilja informacija, hiperprodukcije
najraznovrsnijih izvora znanja, naglog razvoja specijalističkih znanja, učenja učenja
postaje prioritet škole. To, dakako, ne može biti predmet psihologije ili nekog sličnog
predmeta, nego će svaki odgovoran nastavnik, na svom predmetu, izborom metodičkih
postupaka učenika stavljati u situacije u kojima će za znanjima samostalno tragati,
neprestano podvrgavati provjeri, porediti sa drugačijim, primenjivati ih iskustveno,
kritički razmatrati, uopštavati…

  Metodologija, naime, nije elemenat nastave nad kojim nastavnik ima monopol.
Učeniku, takođe, moramo pružiti neophodne metodološke vještine. Nažalost, u našim
školama one se svode na to da učenik „provali“ šta nastavnik traži, ili po kome radi, ili
odakle daje zadatke, i sve svoje sposobnosti usmeri na očekivane odgovore, jer se oni
samo i vrednuju.

Priča o kreativnosti uvijek je priča o zadatom, nasljeđenom i zatečenom. Svaka promena

ili kombinacija novog i zatečenog nije kreativan čin. Ijzvesne kombinatorike, čak i kad su
vrlo dopadljive, mogu da budu samo prividno stvaralačke. Ako se kombinatorikom
promaši suština znanja, ma koliki stepen zadovoljstva bio, ne možemo govoriti o
kreativnosti. Postoje časovi na kojima sve vrvi od akcije, zadovoljstva, ali su prazni i ne
vidi im se cilj, osim da na njemu bude lepo. Postoje časovi koji su naoko suvi i dosadni,
učenici pasivni, ali su efekti veliki jer je određenoj temi odgovarao upravo takav pristup,
kakav je nastavnik odabrao.

Savremene metode i oblici podučavanja

Izbor metoda i oblika rada u nastavi bitno je pitanje suvremenog nastavnika.
Za razliku od onih tradicionalnih metoda u kojima je učitelj, više – manje,
prenositelj znanja, a učenici pasivni slušači i primatelji tih znanja, suvremene
nastavne metode omogućuju aktivno uključivanje učenika u nastavu, čime do
izražaja dolazi njihovo stvaralaštvo, u čemu je zapravo i cilj suvremene
nastave.

Metode aktivnog podučavanja su:

1. dijaloška
2. istraživačka
3. učenje putem rješavanja problema
4. simuliranje
5. igra
Dijaloška metoda ima orijentacijski i motivacijski karakter. Ona omogućava da se
učenici uvedu u program (bilo da program sastavlja nastavnik - programer, da se
dobije gotov program, ili ga sastavljaju sami učenici), da naprave plan rada i da se
motiviraju za predstojeću aktivnost polazeći od značaja njenog izvršenja, odnosno
cilja koji treba ostvariti.

Istraživačka metoda podrazumijeva samostalno traganje za činjenicama,

pronalaženje relevantnih veza i odnosa među danim podacima, prestrukturiranje
podataka, redefiniciju i samostalno dolaženje do novih (neočekivanih) rezultata.

Učenje putem rješavanja problema - problemsko učenje omogućava visok

nivo kreativnosti učenika. Ovo je najviši domet i oblik učenja.

Metoda igre se često primjenjuje u nastavi. Do izražaja dolazi učenička

inteligencija, upornost i želja za pobjedom, takmičenje.
 Literatura

Petar Stojaković – Pedagoška psihologija 1

Ljubomir Žiropađa - Razvojna psihologija 2
Saša Milić – Savremeni sistemi obrazovanja
Zoran Milojević – Škola bez zidova