Igrokaz: Huligan na sudu

Likovi: sudija, huligan, stražar

Soba za saslušavanje. Jedan sto i dvije stolice. Sudija ulazi za spisima i sjeda za sto.

Sudija: Dovedite mi tog huligana, skitnicu jednu, na saslušavanje!

(Stražar grubo baca huligana na stolicu.)

Huligan (ustaje): Pozdravljam Vas, slavni suče!

Sudac: Jezičinu za zube! Nisam te ništa pitao. Kako se zoveš?

Huligan šuti i gleda okolo.

Sudac (bijesno): Hoćeš li mi odgovoriti?!

Huligan: Pa sad ste mi rekli da držim jezik za zubima. Kako da odgovaram?

Sudac: Zna se da se moja na pitanja mora odgovarati.

Huligan (glumi iznenađenje): Kako ja to nisam znao?

Sudac: Dakle, kako se zoveš?

Huligan: Znate, ja imam mnogo imena.. Otac i učitelj zvali su me mangup. Učiteljica danguba, mama
magarac. Na ulici sam bio skitnica, u zatvoru huligan. (Teatralno se nakloni.)

Sudija: Ama, čovječe, pitam te za tvoje ime, ROĐENO IME!

Huligan: Pa Vi sami izaberite.

Sudija (iznerviran): Tvoje ime i prezime!

Huligan (sjeda na stolicu): Sjetio sam se! Zvali su me Ivan Dugoprstić i džeparoš.

Sudija: Rođen?

Huligan: Jesam.

Sudija: Kad?

Huligan: Pred jutro.

Sudija: Ama, pitam te koji dan.

Huligan: Čini mi se da je bila srijeda, polovica sedmice.

Sudija: A gdje si rođen?

Huligan: Sigurno u bolnici.

Sudija: Ali gdje?!

Huligan: Odmah uz prozor, u drugoj sobi, s desna na lijevo peti krevet.

Sudija (ponovo iznerviran): Pitam te u kojem si mjestu rođen, selu ili gradu?

Huligan (ponosno): U velegradu, velegradu.

Sudija: Šta ti je bio otac?

Huligan: Pa šta bi pio? Sve do čega je došao.

Sudija: Ali šta je bio po profesiji?

Huligan: A, ne ne ne, nije bio profesor.

Sudija: A mama?

Huligan: Ne znam šta mi je bila mama.

Sudija: Pitam te, čovječe, za tvoju mamu, imaš li mamu?

Huligan: Ah, koje pitanje, pa svaki čovjek ima mamu.

Sudija: Jesi li pohađao ikakve škole?

Huligan: Da, da, da. Pune četiri godine.

Sudija: Znači ipak si završio četiri razreda osnovne škole?

Huligan: A, ne, samo prvi razred. Znate, moja učiteljica mnogo me je voljela, ostavila me kod sebe
četiri godine u prvom razredu. To Vam se zove produžena nastava.

Sudija: Jesi li izučio kakav zanat?

Huligan: U zatvoru sam izučio stolariju, ali najradije se bavim bravarijom, i to noću.

Sudija: Čime se zanimate?

Huligan: Pa zanimam se utakmicama, prodajom karata..

Sudija ga prekida.

Sudija: Pa, to je strašno, šta ste inače?

Huligan (ponosno otvara kišobran): Umjetnik. Gospodine sudija, ja Vam popravljam stare kišobrane.

Sudija (kroz smijeh): Otkad je popravljanje starih kišobrana umjetnost?

Huligan (unosi mu kišobran u lice): Pa, gospodine sudac, pokušajte Vi tako nešto?

Sudija: E, vala, imamo mnogo tužbi protiv tebe. Ukrao si novo odijelo i to crno.

Huligan: Da, da, jesam. Znate, trebao sam ići na svadbu, nisam imao odijelo i morao sam ga posuditi.

Sudija (iznenađen): Optužen si također da si iz izloga ukrao srebrni sat i zlatni prsten?

Huligan (lupa šakom od sto): Molim?! To nije istina! (a onda smireno) Gledam ja u izlog, vidim ide sat,
pa ako ide sat zašto ne bismo išli zajedno, mislim.

Sudija: Optužen si i da si iz jedne prodavnice uzeo par lijepih cipela.

Huligan: E, to nije istina, gospodine sudac.

Sudija: Kako nije?

Huligan: Gledam ja u izlog, a trgovac ode u trgovinu. Vidim ja iznad onih cipela piše: „Iskoristi rijetku
priliku“ i ja je iskoristio.

Sudija: A zašto si onda provaljivao bravu?

Huligan: Gospodin sudac, drugi su ljudi izumili brave da se otvaraju i zatvaraju, nisam ja.

Sudija: Optužen si da si sajma ukrao jednog bika, velikog bika.

Huligan: Da, da, gospodin sudac, malo većeg od Vas.

Sudija:Optužen si na 13 mjeseci prisilnog rada, imaš li šta dodati?

Huligan: Ne, ne, ja bih radije oduzeo nešto od tog „dobrovoljnog“ rada.

Sudija: Ah, zašto se već jednom ne popraviš i ne postaneš pošten čovjek?

Huligan: Pa kad bi se svi lopovi popravili, šta biste Vi radili, od čega bi onda policija živjela?

Sudija: Ma, lopove jedan! Odmah s njim u zatvor!

Stražar odvodi huligana.