TRI ASPEKTA ODGOJA

Postoje tri aspekta odgoja i to: društveno – generacijski, individualni i interakcijsko – komunikacijski.
Moramo naglasiti da sa prvog aspekta posmatramo odgoja kao pojavu, s drugog kao proces, a strećeg
kao djelatnost.

Drustveno-generacijski aspekt odgoja

S društvenog aspekta odgoj sagledavamo kao generacijsku pojavu. Sagledan s tog aspekta odgoj
možemo definisati kao prijenos iskustava, znanja i uopšte socijalnog naslijeđa sa starije generacije na
mlađu. Taj aspekt odgoja sagledan povijesno javlja nam se kao proces osvještavanja odgoja, koji je
započeo onog momenta kad je čovjek služeći se govorom akumulirao svoje iskustvo i prenio ga na
mlađi naraštaj. Na tom stupnju razvoja odgoj je neosviješten i odvija se u neposrednom procesu rada i
života. Pojava pisma uvjetuje pojavu škole kao društvene institucije, postupno se proces odgoja
osvještava i sve više institucionalizira. Govor pismo, štampa i elektronika osnovni su pronalasci koji
su utjecali bitno na promjene u odgoju, posebno u pogledu akumuliranja i prenosšenja informacija sa
starije generacije na mlađu.

Bitna obilježja odgoja kao generacijske pojave:

Društvena pojava - po nastanku

- po funkciji

Povijesna pojava - klasni karakter

- političko obilježje

- prenosi socijalno nasljeđe

Individualni aspekt odgoja

Dok smo odgoj u prvom slučaju posmatrali s aspekta društva i generacije, sada želimo sagledati tu istu
pojavu u odnosu na razvoj pojedine ličnosti. Odgoj jedne generacije posljedica je odgajanja svake
pojedine ličnosti. Odgoj ličnosti se ne može vršiti izvan društva jer je ličnost u najužoj povezanosti s
društvom i nemože niti postojati izvan društva.

Drugi aspekt odgoja nazvali smo individualni, jer se odnosi na razvoj ličnosti. Dok je proučavanje
prvog apekta više sociološko – filozofski fundirano, dotle je drugi aspekt pretežno psihološki.
Gledajući s tog aspekta odgoj možemo definirati kao svjesno i namjerno djelovanje, odnosno
samodjelovanje na razvoj fizičkih i psihičkih osobina i svojstava ličnosti pojedinca.

Sagledan s ovog aspekta odgoj je povezan s razvojem ličnosti, a iz psihologije nam je poznato da se
razvoj odvija pod utjecajem sazrijevanja i učenja. Pod pojmom individua podrazumjevamo biološko
biće čovjeka koje se razvija pod utjecajem naslijeđa. Individua predstavlja osnovu za razvoj ličnosti.
Čovjek se kao ličnost ostvaruje u društvu. U procesu odgoja individua postaje ličnost. Pojam ličnosti
je veoma složen, te ga možemo definirati s psihološkog, filozofskog i antropološkog aspekta. Postoje
različite definicije ličnosti od kojih ćemo izdvojiti Allportovu: Ličnost je dinamička organizacija onih
psihofizičkih sistema unutar individue koji određuju njeno karakteristično ponašanje i njen
karakterističan način mišljenja.

Mada je razvoj jedinstven proces, u razvojnoj se psihologiji promatraju pojedini aspekti kao što su:
psihomotorni, kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj koji su međusobno povezani i uvjetovani.
Promjene koje se javljaju tokom razvoja rezultat su sazrijevanja (mutacija). Promjene koje nastaju
sazrijevanjem preduvijet su učenju. Dok je za sazrijevanje nažno naslijeđe, za učenje je važna vlastita
aktivnost pojedinca. Učenje je progresivno i relativno trajno mjenjanje individue pod utjecajem
njezine vlastite aktivnosti do koje dolazi bilo poticajima iz sredine, bilo unutarnjim poticajima iz same
individue.

Sazrijevanje i učenje su dijalektički povezani, jedan drugoga uvjetuju, ubrzavaju ili usporavaju.
Faktori razvoja ličnosti su: naslijeđe, prirodna i društvena sredina i vlastita aktivnost. Učenje se
uobičajno dijeli na prirodno i školsko. Kao rezultat prirodnog učenja čovjek stječe vlastito iskustvo,
koje može biti više ili manje bogato, ovisno o njegovom unutarnjem nasljednom potencijalu i
socijalnoj sredini te životnim okolnostima kroz koje on prolazi ili koje sam namjerno izaziva. Škola je
po svojoj funkciji više povezana sa društveno – generacijskim aspektom odgoja. Dok je prirodno
učenje najčešće izazvano interesom i poticano znatiželjom, dotle je školsko učenje, ukoliko nije
uspjelo izazvati interes, nametnuto i otuđeno. U procesu školskog učenja dijete velikim dijelom usvaja
socijalno naslijeđe, koje utječe na razvoj njegove ličnosti i osposobljava ga za budući život, pomaže
mu u procesu njegove socijalizacije.

Škola ima dvije osnovne funkcije. Prva se osnosi na pripremanje mladih za budući život, za život
odraslih, za njihovo zanimanje. Druga se osnosi na sadašnji život mladih, na školovanje koje oduzima
najljepši dio mladosti. Dva su rizika koja prijete školi. S jedne strane zatvorenost u sebe, a s druge
strane asimilacija sa životom.

Interakcijsko-komunikacijski aspekt odgoja

Gledano povijesno odgoj se uvijek odvijao na relaciji odgajatelj – odgajanik. Sagledan s ovog aapekta,
odgoj je usko vezan i primarno određen kvalitetom međuljudskog odnosa odgajatelj – odgajanik. Ovaj
aspekt odnosa nije izoliran i u vezi sa društveno – generacijskim i individualnim aspektom odgoja.
Prema tome sva tri su aspekta dijalektički povezana i jedan drugog uvjetuju. Ovaj aspekt odgoja nam
stavlja do znanja da su i odgajatelj i odgajanik subjekti u odgojnom procesu.

Bitne karakteristike odgoja s interakcijsko – komunikacijskog aspekta jesu da se odvija u

međuljudskom odnosu, da se zasniva na saradnji, da ovisi o kvaliteti interakcije i komunikacije u
odnosu, te da usavršava ličnosti i odgajatelja i odgajanika.

MEĐULJUDSKI ODNOS - TEMELJ ODGOJNOG PROCESA

U međuljudskom odnosu postoje da nivoa nesvjesnog: intrapersonalno mesvjesno (u pojedincu) i

interpersonalno nesvjesno (među pojedincima). Koliko god prihvatili određenje odgoja kao svjesna
aktivnost, ostaje činjenica da njegova uspiješnost zavisi od onih nevidljivih, nesvjesnih, iracionalnih
snaga koji djeluju u polju međuljudskih odnosa.

Pojam medjuljudskog odnosa

Međuljudski odnos je složen dinamički proces u paru ili grupi koji određuje ponašanje između osoba
koje u njemu sudjeluju. Iz tako sagledanog međuljudskog odnosa proizilazi da je ponašanje jedne
osobe u odnosu uvjetovano ponašanjem druge. Preneseno na područje odgoja i nastave, međuljudski
odnos je proces koji se uspostavlja između odgajatelja i odgajanika.

Opste karakteristike medjuljudskog odnosa

Međuljudskog odnosa nema bez interakcije. O stupnju i kvaliteti uspostavljene interakcije ovisi
uspiješnost međuljudskog odnosa. U međuljudskom odnosu postoji cirkulirano, a ne linearno
stimuliranje. Još jedna opšta karakteristika međuljudskog odnosa koju u odgojnom procesu moramo
imati na umu i koju moramo osvijestiti. Radi se o djelovanju podsvijesnog, odnosno nesvjesnog u
odgoju.

Karakteristike međuljudskog odnosa su: interakcija, reciprocitet, cirkularno stimuliranje i djelovanje

podsvjesnog (nesvjenog). Međuljudski odnosi se mogu podjeliti u osobne i profesionalno – društvene.
Karakteristike osobnog i profesionalo – društvenog odnosa

Karakteristike osobnog odnosa su:

 bez svjesne namjere i praktičnog cilja

 subjektivan – zasnovan na emocijama

 trajnost ovisi o međusobnoj privlačnosti

 nema hijerarhije

 teži smanjenju frustracije

 rezultat osobnog izbora

 izričito privatan.

Karakteristike profesionalno – društvenog odnosa su:

 najmjera i svrha jasno određene

 objektivan – zasnovan na racionalnom

 trajnost neovisna o promjenama privlačnosti

 hijerarhičan

 ispunjen latentnom agresijom

 rezultat stjecaja okolnosti

 Javan, u određenom smislu

Specifičnosti odnosa odgajatelj – odgajanik:

 prožetost profesionalnog i osobnog

 neravnopravnost

 poteškoće ostvarivanja reciprociteta.

Elementi reciprociteta u odnosu su:

 naizmjeničnost zauzimanja pozicije subjekta i objekta

 mogućnost konfrntacije mišljenja

 uspostavljanje dijaloga

Elementi uspiješnog odnosa

R.N. Bush je analizirao elemente uspiješnog odnosa:

 osobna naklonost

 poznavanje
  interes

 stavovi i vrijednosti

 inteligencija

 socijalno porijeko

 metode rada.

On je također uočio da je određeni tip nastavnika odgovara određenom tipu učenika i obratno:

Tipovi nastavnika i učenika

Tipovi nastavnika: Tipovi učenika:

1. akademski tip 1. intelektualni tip

2. savjetnički tip 2. emocionalni tip

3. kreativni tip 3. kreativni tip

3.FAKTORI USPJEŠNOG MEĐUNARODNOG ODNOSA

Međuljudski odnos zasigurno ovisi o više faktora. Od mogućih faktora koji utječu na uspješnost
međuljudskog odnosa izdvojit ćemo tri, i to: socijalno percepciju, emocionalne stavove i empatiju.
3.1. Socijalna percepcija
Termin socijalna percepcija upotrijebili smo da bismo označili da se radi o percepciji u kontkestu
međuljudskog odnosa. Percepcija je cjelovit i jedinstven doživljaj, da je to aktivan psihički proces.
Kako ćemo nešto percipirati u datom trenutku ne ovisi samo o fiziološkim podražajima, već ovisi i o
našem prethodnom iskustvu, o našim stavovima, o trenutačnom raspoloženju kao i o našem stavu
pri promatranju. Možemo razlikovati percipiranje predmeta i percipiranje osoba. Karakteristika i
jednog i drugog je da je cijelovit, jedinstven i aktivan psihički proces. Termin socijalna percepcija
ukazuje nam da međuzavisno percipiranje osoba u socijalnoj situaciji. U percipiranju druge osobe
može se poći s dva gledišta. Prvo je da drugi promatraju i doživljavaju svijet kao ja. Protom
stojimo na vlastitom stajalištu i tražimo od drugih da na isti način imaju sliku svijeta ili ljudi oko
nas. To je dosta egoistično gledište i normlano se javlja u razvoju čovjeka u najranijim danima
njegovog života. Drugo, blaže gledište od prethodnog jeste da su drugi slični meni, dakle ne isti,
nego slični. Prema tome imaju slično mišljenje o svijetu oko sebe. Međutim, i ovo gledište
isključuje različitost. Sličnost gledišta dovodi od razumijevanja u slučaju kad imamo osobe koje
nisu i inače međusobno slične. I jedno i drugo gledište temelji se na racionalnom pristupu.
3.1.2. Zakonitosti socijalne percepcije
Osnovnu zakonitost socijalne percepcije jednostavnim riječima formulirao je F. Helder: osoba A
pecipira psihičke procese osobe B kroz psihičke procese u samoj sebi. Činjenica je da najbolje
poznamo ono što se odvija u nama, premda više što se odvija na svijesnoj nego na nesvijesnoj
razini. Na osnovi poznavanja sebe prosuđujemo druge. Što smo objektivniji prema sebi, što smo
više razriješili unutrašnje konflikte i osvijestili nesvjesno u nama, bit ćemo sposobniji da
objektivnije prosuđujemo druge. Kao što smo već ranije istakli, nesvijesni procesi i mehanizmi koji
se javljaju na intrapersonalnoj i interpersonalnoj razini, naročito kada se radi o međuljudskom
odnosu, mogu biti znatna kočnica uspješnim međuljudskim odnosima. Kada projekcijske
introspekcije radi se o tome da se u međuljudkom odnosu tuđe ponašanje objašnjava na osnovi
nesvjesne funkcije psihe, pa drugoj osobi pripisujemo neke osobine, stavove, motive ponašanja,
koji su zapravo u nama samima, a kojih nismo svijesni i ne želimo priznati. Povjerenje je kamen
temeljac svakog istinskog, pravog, humanog međuljudskog odnosa. Govoreći o problemima
međuljudskog odnosa veću pažnju obraćamo relaciji nastavnik-učenik, odnosno odgajatelj-
odgajanik, nego relacijama među samim nastavnicima odnosno odgajateljima. Pitanje povjerenja
javlja se na relaciji ja-ja, ja-ti, ali zapravo ovisi i o općoj klimi povjerenja koje vlada u jednoj
društvenoj zajednici. Opća klima stvara se na osnovi pojedinačnih odnosa. Postoji nekoliko pristupa
prema povjeravanju. Optimistički pristup očituje se u povjerenju prema svakome. Pesimističan u
neimanju povjerenja ni u koga, dok je realan pristup „imam povjerenja u onoga tko to zaslužuje“.
Kada bismo birali životni pristup problemu povjeravanja u međuljudskom odnosu, tada bismo
doabrali realan pristup s tim da bismo objektivno procijenili tko je zaslužio a tko ne naše
povjerenje. Optimističan pristup, kada ga sagledamo onako kako smo ga iskazali, a to je imati
povjerenj u svakoga, zaista je nerealan.
Pristupi povjeravanju:Optimistički- imam ovjerenja u svakoga; Pesimistički- nemam povjerenja
ni u koga;Realan-human- imam povjerenja u onoga tko to zaslužuje.
3.1.3. Prvi dojam
Prvi kontakt na kojemse gradi prvi dojam važan je za uspostavljanje međuljudskog odnosa. Iz
svakodnevnog života znamo da prvi dojam koji steknemo o nekoj osobi, ikoji utječe na stvaranje
našeg stava prema njoj, oboji naše ponašanje prema toj osobi. O prvom dojmu, koji je uvijek
emocionalno obojen, zavisi stav koji utječe na interakciju i komunikaciju, pa o njemu često ovisi i
kvaliteta međuljudskog odnosa koji treba biti uspostavljen. U prvom susretu, u prvom kontaktu i
stvaranju prvog dojma, može doći do djelovanja podsvijesnih procesa, koji će nam zamagliti pravu
sliku drugog. Poznat je mehanizam nazvan „ halo-efekt“, koji može djelovati na nesvijesnoj osnovi.
Naime, radi se o tome da mi u prvom susretu s drugom osobom učimo i procijenimo neku njezinu
pozitivnu osobinu na osnovi koje prosuđujemo cjelokupnu ličnost. Halo-efekt je prirodni, spontani
mehanizam u međuljudskom odnosu i ne postoji mogućnost, a ne bi to bilo ni ljudski, da ga u
potpunosti otklonimo i prevladamo.
Halo- efekt:Transfer pojedine osobine;Transfer cjelovitog dojma;
Prosuđivanje percepiranog ovisi: Sposobnost ljudi; Kvaliteta osobine; Sličnosti osoba;
Sposobnost percipiranja i naosnovi toga sposobnost prosuđivanja i procijenjivanja ličnosti drugog,
kao i svaka druga sposobnost, razvija se u funkciji. Te su sposobnosti važne za svakodnevni život
želimo imati uspješne međuljudske odnose. Upravo na tom nivou međuljudskog odnosa djeluje
nesvijesni mehanizam koji smo objasnili pod nazivom projekcijske intorspekcije. Sposobnost
prosuđivanja na osnovi percipiranog ovisi i o kvaliteti osobine koja se procijenjuje. Sposobnosti
percipiranja, prosuđivanja i procijenjivanja splet je zapravo mentalnih sposobnosti, od kojih
inteligencija ima značajnu ulogu. Prema tome, inteligentniji ljudi će biti sposobniji u ocjenjivanju
ličnosti drugoga. Međutim, moramo naglasiti da uz sposobnost inteligencije značajno mjesto
zauzima i stupanj objektivnosti koji osoba ima prema samoj sebi. Uz inteligenciju i sutanj
objektivnosti, kao jedna osobina, u međuljudskom odnosupojavljuje se i autoritativnost kao jedna
osobina ličnosti koja je izražena u težnji za dominacijom nad drugima
3.1.5. Točmost socijalne percepcije
Postoje dvije vrste točnostiu odnosu na socijalnu percepciju. Prva vrsta točnosti odnosi se na ono
što nama znači to što percipiramo.npr. vidimo nekome suze u očima i zaključimo da je tužan i
žalostan. Drugu vrstu tačnosti socijalne percepcije Gage je povezao sa stupnjem koliko smo se
uživjeli u položaj drugoga. Na osnovi svojih rezultata došao je do za nas značajne spoznaje da je
uspješnost, međuljudskog odnosa u pozitivnoj korelaciji upravo s ovom drugom vrstom točnosti
socijalne percepcije, koja se odnosi na stupanj uživanja u položaju drugoga.
Točnosti socijalne percepcije i uspješnost međuljudskog odnosa: Pozitivna korelacija;
Korelacija ne postoji; Negativna korelacija;
Dvije vrste tačnosti: 1)Što NAMA znači ono što je percipirano? 2)Koliko smo se uživjeli u položaj
DRUGOGA? 3)Uspješnost međuljudskog odnosa – pozitivna; 4) Stupanj uživljavanja u drugoga –
korelacija;
3.2. Emocionalni stavovi
Zauzimanjem međusobnih stavova u odnosu značenja je odrednica uspostavljanja interakcije.
Odnosa, nema bez interakcije, a ona se očituje u međusobnom djelovanju osoba koje zauzimaju
stavove i time određuju svoje ponašanje u odnosu.
3.2.1. Pojam i komponente stavova
Stav kao složena psihička pojava povezan je sa spoznajom, emocionalnom i otivacijskom sferom
ličnosti. Spoznajni element stava odnose se na znanje o nečemu dok je motivacijski aspekt stava
povezan sa ono što osjćamo prema nečemu ili nekome, dok je motivacijski aspekt stava povezan s
poticajem za ponašanje prema nečemu ili nekome. Emocionalna komponenta određuje vrijednosti,
jačinu i kvalitetu stava, te bitno utječe na motivacijsku komponentu odnosno na poticaj za
ponašanje. Predrasude kao vrste stavova upravo su karakteristične po tome što kod njih dominira
isključivo emocionalna komponenta.
Stav i njegove komponente:
Stav- tendencija koja usmjeruje naše ponašanje:
Komponente stava: Spoznaja – znanje o; Emocionalna – osjećaj emocije prema nekome ili
nečemu; Motivacijska – poticaj za ponašanje prema nekome ili nečemu;
Emocionalna komponenta-bitna za: Vrijednost stava; Jačinu stava; Kvalitetu stava;
3.2.2. Poliriziranje i graduiranje emocije u stavu
Emocija se u stavu polarizira na dva osnovna pola: pozitivni i negativni. Kada se radi o stavu
prema drugim ljudima, graduiranje emocija, bilo na pozitivnom ili negativnom polu, ovisit će o
tome da li se stav prema drugome javlja ravnopravnom, podređenom ili nadređenom položojau.
Ako su osobe u odnosu ravnopravne, a među njima se javi pozitivan emocionalni stav, to će
rezultirati dopadanjem, naklonošću i simatiojm. Simpatija i antipatija su važni društveni osjećaji
koji se očituju u emocionalnim stavovima prema drugim ljudima. Simpatija olakšava uspostavljanje
odnosa, omogućava spontanu i prirodnu interakciju i komunikaciju. Antipatija, naprotiv predstavlja
kočnicu u uspostavljanju odnosa, te otežava interakciju i komunikaciju među ljudima. Simptaija i
antipatija prema tome, nisu samo trenutačni osjećaji nego se na tim osjećajima grade stavovi
prema drugim ljudima, osjećaji kao što smo prije istakli, konsutitutivna komponenta stava.
Hhumani ljudski odnos može se zasnivati samo na pozitivnim emocionalnim stavovima. Negativni
emocionalni stavovi onemogućavaju i blokiraju uspostavljanje međuljudskog odnosa, te se na neki
način pojavljuju kao barijere i značajne prepreke koje onemogućuju bilo kakvu uspješnu zajedničku
akciju.
3.2.3 Stavovi nastavnika
Kvaliteta odnosa između nastavnika i učenika u velikoj će mjeri ovisiti o kvaliteti općeg
emocionalnog stava na kojem se taj odnos zasniva. Ne možemo zamisliti nastavnika niti jednog
odgajatelja u najširem smislu riječi koji u sebi gaji negativnu emociju prema učenicima odnosno
odgajanicima. Pokretači našeg poašanja, važno je postojeći osvještavati i na njih dijelovati,
naročito u procesu osposobljavanja budućih odgajatelja odnosno nastavnika. Dvije kategorije
takvih učenika i to nedisciplinirane i neprilagođene učenike. Veoma je teško prema vanjskim
simptomima razlikovati nediscipliniranog od neprilagođenog učenika, zapravo ih sve objedinjuju
pod jednim nazivom „ loši „ učenici. Često se desi da je nedisciplinirano ponašanje učenika signal
da se nastavnik zamisli nad postojećom situacijom i na neki način je upozorenje nastavniku da se
zapita u čemu je problem. Poznata je situacija bježanja učenika sa sata gdje učenik- zato što mu je
dosadno- ne želi sebe dovoditi u situaciju da remeti nastavu, pa radje ne dolazi u školu.
Nedisciplinirani postupci učenika moraju potaknuti nastavnika da se zapita što učiniti u postojećoj
situaciji da se otklone uzroci neadekvatnog ponašanja učenika. Najčešće uzroci takvog ponašanja
koje zovemo „neprilagođenim“ leže u dubokim nesjvjesnim sferama učenikove ličnosti, koji su i
njemu samome često nepoznati, a teško su dostupni i nastavniku. Ako nastavniku nije poznat
mehanizam nediscipliniranog i neprilagođenog ponašanja, „ loše“ ponašanje učenika izazvat će u
njemu negativne emocije i dovesti do zauzimanja negativnog stava, koji će učenik doživjeti kao
stav nerazumijevanja pa čak i neprijateljstva. Negativan stav nastavnika prema „lošem“ učeniku –
bez obzira da li je nediscipliniran ili neprilagođen- dovodi do neadekvatnog ponašanja nastavnika
prema učeniku.
Stavovi nastavnika o konretnim pitanjima: Disciplina učenika; Neprilagođenost, loše ponašanje
učenika; Motivacija učenika; Sloboda učenika; Autoritet nastavnika; Autoritet učenika; Strogost –
blagost nastavnika itd.
3.3 Empatija
Empatija je sposobnost koja se sve više povezuje s međusobnim razumijevanjima i humanim
međuljudskim odnosom. Antipatija i simpatija društveni osjećaji na kojima se zasnivaju
emocionalni stavovi prema drugim ljudima. Empatija će nam pomoći da u slučaju prevelike
simpatije budemo objektivni prema osobi prema kojoj gajimo taj osjećaj, a u slučaju antipatije
pomoći će nam da se prebrodimo jaz koji se pojvio između nas i osobe prema kojoj gaimo
antipatiju.
3.3.1. Što je empatija?
Moderna upotreba ovog termina datira iz 1897. God. Taj termin dolazi od grčkih riječi „epaso“ i
„pathe“ što bi od prilike značilo „ utkivati se u doživljaj drugog“. Terim empatija objašnjen kao
„uživljavanje, akt prjiciranjasamog sebe u nečiji položaj, oblik identificiranja s nekim“. L.Pearce i S.
Newton definiraju empatiju kao „percepciju i komunikaciju s rezonancijom“ s identifikacijom, s
doživljajem u nama samima emocionalnog tona koji preživljava druga osoba“. Jednostavno
možemo reći da je empatija spoznajno – emocijonalna sposobnost uživljavanja u položaj druge
osobe i sagledavanje svijeta njezinim očima. Prema tome, empatija je veoma složena sposobnost
koja uključuje intelektualnu i afektivnu sferu naše ličnosti.
Empatija – što e to?
Korijen riječi: Empaso – (grč.) usipati,utkivati Pathe, pathema, patheos – (grč.) doživljaj,
iskustvo
 1. Empatija – uživljavanje, akti projiciranja samog sebe u nečiji položaj, oblik identificiranja s
nekim.
2. Empatija – projekcija vlastite ličnosti u ličnost drugoga da bismo ga bolje razumijeli.
3. Empatija – zavući se pod kožu druge osobe, sagledavajući svijet njezinim očima.
4. Empatija – (grč. Empathia – suosjećanje; njem. Einfuhlung), veza između subjekata
zasnovana na intuiciji i specifičnim spoznajnim udešenostima oba subjekta. Empatijska se
veza ostvaruje na kognitivnom planu kao percepcija o međusobno emocionalno-
doživljenim stanjima subjekta, tako bez emocionalne identifikacije, što, dakako, ne
isključuje emocionalni angažman u povodu osjećanja drugog.

3.3.2. Komponente empatije U kognitivne komponente empatije ulaze: Promatranje druge

osobe s njezine točke gledišta; Preuzimanje uloge druge osobe u određenoj socijalnoj situaciji.
Prva je povezana sa socjalnom percepcijom, i vidjeli smo da je uspješnost, međuljudskog odnosa u
pozitivnoj korelaciji upravo s tom komponentom. Empatičko razumijevanje očituje se u tome da se
iz trenutka u trenutak uhvati ono što druga osoba doživljava u svom unutarnjem svijetu, i to kako
ta osoba vidi sebe i osjećaje, pazeći da u tom empatičkom procesu ne izgubimo vlastiti identitet.
U afektivno – emocionalne komponente navode se: Osjetljivost prema osjećajima druge
osobe; Sposobnost suosjećanja (sudjelovanje u osjećajima drugog.
Svaka mala mržnja truje sve moje ljubavi, kao što je rekao Unamuno. Smatramo da osobe koje u
sebi imaju negativan stav prema ljudima, koje osjećaju iz bilo kojih razloga antipatiju ili pak
neprijateljstvo prema drugome, koji nemaju povjerenja, bit će prikačeni upravo u emocionalnim
komponentama empatije.
3.3.3. Teorije empatije
Psihološki usmjerena teorija polazi od toga da je za razvoj empatije bitna koncepcija vlastitog „JA“
koju svaka osoba ima u sebi. Koncepcija vlastitog „ja“ uključuje sposobnosti samopromatranja,
zauzimanja distance u odnosu na sebe i svoje ponašanje i formiranje pojma o sebi. Sociološki
usmjerena teorija ne negira potrebu da je za razvoj empatije potrebna koncepcija o vlastitom „ja“
da je potreban osjećaj vlastitog identiteta , ali više ulazi u proces razvija u komunikaciji s drugim, u
preuzimanju različitih socijalnih uloga.
Psihološki usmjerena teorija – naglašava: Koncepciju vlastitog „ja“; „ja“ se odlikuje: Sposobnošću
samopromatranja; Zauzimanjem distance u odnosu na sebe i svoje ponašanje; Formiranjem pojma
o sebi;
Sociološki usmjerena teorija naglašava: Komunikaciju s drugima; Preuzimanje različitih uloga.(ne
negira koncepciju vlastitog „ja“).
Važnost empatije u odgoju
Razvijena empatijska sposobnost posebno dolazi do izražaja u komunikaciji nastavnik – učenik;
Važnost empatije u odgoju: Otkirivanje osjećaja koji prate ponašanje; Prihvaćanje osobe onakva
kakva jest; Otkrivanje emocionalno-motivacijskih faktora; Shvaćanje odgojnika u njegovom
totalitetu; Biranje adekvatnih odgojnih sredstava i postupaka; Prilagođavanje komunikacije
učenicima; Uspješnost odgojnog dijelovanja;
4. INTERAKCIJA I KOMUNIKACIJA U ODGOJU
Odgojno dijelovanje u mežuljudskom odnosu ne može se odvijati ako među sudionicima tog odnosa
nema interakcije koja se najčeđće uspostavlja komunikacijom. Zapravo će uspiješnost odgojnog
dijelovanja u najvećoj mjeri ovisiti o kvalitetu interakcije i stupnju interakcije povezanosti u
komunikaciji. Uz verbalnu komunikaciju treba ukazati i na važnost neverbalne komunikacije koja u
odgojnoj komunikaciji ima značajnu ulogu, a koja je bila dosta zapostavljena i na koju se nije
obraćalo dovoljno pažnje.
4.1. Pojam interakcije i komunikacije
Razmatranjem odgoja kao interakcijsko – komunikacijskog procesa locira odgoj u polje
međuljudskog odnosa. Misao da je „ odgojna aktivnost komunikacijski proces u kojem subjekti
međusobno djeluju, a osnovna im je svrha da time djeluju na razvoj odgajanika“.

- Odgoj se ostvaruje međuljudskom komunikacijom,a svrha mu je razvoj ljudske jedinke.

- Odgoj je takva komunikacija u kojoj se ostvaruje uska interakcija.
- Odgoj je oblik međuljudske komunikacije.

Nas u prvom redu interesira pojam interakcija vezan uz međuljudski odnos. Rot definira interakciju
kao aktualan odnos između dvije ili više jedinki pri kome jedna jedinka utječe na ponašanje drugih.
Pod pojmom interakcije razumijevamo međusobno dijelovanje ljudi koji jedan prema drugome
zauzimaju stavove i koji sebi obostrano određuju ponašanje. Interakcija počinje u najranijoj dobi
svakog pojedinca, najprije u obitelji, a nastavlja se u školi, u prijateljskim grupama, u društvenim
organizacijama. Veći dio interakcije u odgojnom procesu ostvaruje se komunikacijom. Rot
komunikaciju definira kao odnos među jedinkama pomoću znakova. Komunikaciju možemo
definirati kao proces stvaranja značaja između dvije ili više osoba, ili pak kao proces uzajamne
razmijene značenja. Bez kominiciranja nema pedagoškog procesa.
Interakcija i komunikacija Pojam interakcije: Međusobno dijelovanje osoba;Zauzimanje
stavova; Određivanje ponašanja;
Pojam komunikacije – interakcija putem znakova: Proces stvaranja značenja; Proces uzajamne
razmjene značenja;
Neki su skloni da taj proces označe terminom obrazovanje. U komunikacijskom odnosu imamo
osobu koja šalje poruku odnosno informaciju, i osobu koja tu poruku odnosno informaciju prima.
Ako je prijenos poruke jednosmjeran, tj. poruka teče samo teče u oba smijera, tada taj proces
zovemo informiranjem. Ako naprotiv poruka teče u oba smjera, onda zaj proces zovemo
komuniciranjem.informacija se prenosi znakovima. U ljudskoj komunikaciji općenito, pa tako i u
nastavnoj, možemo razlikovati dva aspekta komunikacije, i to sadržajni i odnosni. Razlikujemo
pasivnu, aktivnu i zajedničku zalihu znakova. pasivna je ona koju sami ne upotrebljavamo, ali je
razumijemo. Aktivna je ona koju sami upotrebljavamo. Zajednička je ona koja omogućujke
međusobo razumijevanje. Zajednička zaliha je ona koja omogućuje međusobno razumijevanje.
Znakovi su elemneti svih odgojno – obrazovanih sadržaja. Znakovi u odgojno-obrazovnom procesu
poprimaju oblik glasova, riječi, rečenica, brojeva, simbola itd. Riječi kojima se služimo u
komunikaciji jedni autori nazivaju znakovima, a drugi simbolima. Razlikovati ih možemo upravo
posredstvom njihovih značenja. Znak je jednoznačan, povezan je s predmetom, pojavom odnosno
s onim što označava i izaziva određenu predodžbu. Njegovo je značenje denotativno, što znači
obilježavajuče. Ono što mi zovemo simbolom jest naziv ili čak slika, koja može biti dobro znana u
svakodnevnom životu, ali uza svoje običajno i očigledno značenje ima i svojevrsne konotacije.
4.2. Šema komuniciranja
Sa sadržajnog aspekta u šemi komuniciranja možemo razlikvoati tri razine. Prva je intencionalna, a
odnosi se na poruku koju pošaljilac želi uputiti primaocu. Toj razini odgovaral bi parapsihička
pojava pznata pod nazivom telepatija, koja još uvijek dovoljno znanstveno objašnjena. Na trećoj
razini sadržajnog aspekta komunikacije, objektivni i subjektivni „šumovi“. Objektivni šumovi mogu
biti buka s ulice, neadekvatna površina ploče po kojoj nastavnik piše, slab tisak pismene
informacije i tome slično. Subjektivni šumovi nalaze se u subjektima nastavnog procesa, bilo
nastavniku ili učenicima. Kod nastavnika to može biti umor, pospanosti, neraspoloženja,
okupiranosti vlastitim problemima i brigama. Kod učenika šum se također može pojaviti zbog
nezainteresovanosti, nepažnje, slabog predznanja, nepostojanja zalihe znakova koji bi mu pomogli
u razumijevanju novog gradiva. U oba slčaja radi se zapravo o pseudukomuniciranju. Sadržajni
aspekt komuniciranja je utoliko uspješan ukoliko riječima i izrazima točnih znašaja.
4.3. Oblici komunikacije
Prema broju osoba i načinu komuniciranja možemo razlikovati: komunikaciju između dvije osobe,
komunikaciju u maloj grupi, organiziranu komunikaciju, javnu komunikaciju i komunikaciju
masmedijem. Komunikacija između dvije osobe javlja se u odnosu između nastavnika i
učenika,učenika i učenika, nastavnika i nastavnika. Komunikacija u manjim grupama javlja se u
različitim oblicima grupnog rada, konzultativnim savjetovanjima itd. Organizacijska komunikacija
provodi se u razredu i školi, a po karakteru je javna. Javna se komunikacija provodi u školi prilikom
svečanosti, priredba i javnih nastupa. Komunikacija masmedijima koristi se emisijama radija,
televizijom, filmovima i sl. Najprikladniji oblik za uspostavljanje interakcije je komuniciranje u
paru, između dvije osobe koje mogu u većoj mjeri zauzimati empatičke stavove jedna prema
drugoj i postići visok stupanj interakcijske povezanosti. Bitne su karakteristike tog oblika
komunikacije da su osobe koje komuniciraju u neposrednoj blizini, da svaka od njih šalje i prima
poruke, te da poruke uključuju verbalne i neverbalne stimulanse. Struktura komuniciranja ovisi o
čitavom nizu faktora: o ličnosti nastavnika, nastavnom sadržaju, strukturnog sata, ličnostima
učenika i duhu grupe i tome slično.
Karakteristike interpersonalne komunikacije
1. interpersonalna komunikacija uključuje verbalno i neverbalno ponašanje;
2. interpersonalna komunikacija uključuje spontano, formalno ili konstruirano ponašanje, odnosno
neku kombinaciju toga.
3. interpersonalna komunikacija nije statična već dinamična.
4. interpersonalna komunikacija uključuje personalnu povratnu informaciju, interakciju i
usklađenost.
5. interpersonalna komunikacija vođena je unutarnjim i vanjskim pravilima.
6. interpersonalna komunikacija je aktivnost.
7. interpersonalna komunikacija može uključiti uvjeravanje.
Ljudska komunikacija ne uključuje samo funkciju riječi. Veći dio interpersonalne komunikacije
uključuje i verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Konstruirana kominikacija je rezultat kongnitivnog
napora i prolazi iz racionalnog sagledavanja situacije.
Teorija komunikacije P. Watzlawicka
Za nas je ta teorija posebno važna jer joj je polazna točka odnos. U svojoj teoriji komunikacije
Watzalwcik promatra čovjeka u odnosu prema drugima, kao nešto što nema svoj smisao u sebi
nego tek u interakciji, međudjelovanju, u odnosu s drugim. Prva karakteristika te teorije da
čovjeka promatra u odnosu s drugim, u interakciji s drugim. Druga karakteristika te teorije jeste da
međuljudskim odnosima proučava u izmjeni informacija. Treća karakteristika teorije jeste pojam
ovratne informacije P. Watzlawick ističe da se sistemi kao što su grupa, obitelj i slično moraju
promatrati kao krugovi povratnih informacija, i to zato što u njima ponašanje svakog pojedinca
uvjetuje ponašanju drugog i, s druge strane, njegovoje ponašanje uvjetovano ponašanjem svih
drugih. Watzawick smatra , ne bi se smijeli tražiti samo u ličnosti pojedinaca koji se tako ponaša,
nego ponajviše i ponajprije u krugu povratnih veza. Četvrta karakteristika teorije komunikacije P.
Watzlawicka govori o međusobnom utjecaju osoba koje su u odnosu.Peta karakteristika teorije
komunikacije jeste činjenica da smo samo djelimično svijesni pravila koja vladaju našim
ponašanjem. Šesta je karakteristika teorije komunikacije nova dimenizja pojma simptoma.
Simptom se, prema P. Watzlavicku, promatra kao pravilo interpersonalne igre obaju partnera, a ne
kao vanjska pojavna forma neriješenog konflikta između pojedinca i postaje oblik odnosa, način
reagiranja, način komuniciranja. Aspekt sadržaja i sapekt odnosa u komunikacijskom procesu u
stalnoj su uzajamnoj vezi, jedan na drugoga dijeluju, jedan drugoga učvrščuju ili oslabljuju.
Neverbalna komunikacija, koju Watzlavick naziva analognom, nije uvijek pod svijesnom kontrolom.
Mnogi oko nas ponajprije, reagiraju na neverbalan analogan dio naše komunikacije koji
pripisujemo samo partneru, i takvu reakciju uvijek nepovezujemo s našim ponašanjem. Verbalnim
digitalnim dijelom komunikacije pretežno prenosimo sadržajem, a neverbalnim analognim
određujemo i izražavamo naš odnos prema drugom. U simetričnim odnosima teži se za sličnošću, a
izbjegava različitost, dok se koplimietarni odnosi na dopunavanju različitostima. Simetričnost i
komplemetarnost međuljudskih odnosa u okviru naše komunikacije s drugima je u stvarnost i
nužnost. Neverbalni dio komunikacije može imati jaču snagu od verbalnog naročito što se tiče
odgojnog dijelovanja.
4.5. Neverbalna i verbalna komunikacija
Neverbalna i verbalna poruka mogu biti u različitim odnosima i to neverbalna poruka može
zamjeniti verbalnu. Gestovi, znakovi imaju svoje određeno značenje i variraju od kulture do
kulture. Neverbalna poruka može dati veću snagu verbalnoj. Verbalna digitalna komunikacija
prikladnija je kada se govori o objektima, drugim ljudima, dok je neverbalna komunikacija
prikladnija za izražavanje emocija i drugih aspekata neposredne interakcije. Verbalna komunikacija
je više pod kontorolm svijesti nego neverbalna. U govoru često promaknu omaške koje su rezultat
dijelovanja nesvijesnog. Neverbalni znakovi su pod kontrolom nižih centara i više su pod utjecaja
nesvijesnog dijela naše ličnosti. Funkcije nverbalne komunikacije su: izražavanje emocija,
izražavanje uzajamnih stavova, prezentiranje vlastitih osobina, praćenje podrška i dopuna verbalne
komunikacije, zamjena za verbalnu komunikaciju, kovenciojonalno izražavanje. Ti znakovi nisu
jednako važni i nemaju jednaku vrijednost u otkrivanju unutrašnjeg raspoloženja. Znakovi za
otkrivanje raspoloženja se: autonomni znaci, znaci nogom i stoplaom, znaci truplom, neidetificirane
geste, identificirane geste, izrazi lica, izražavanje riječima. Funkcije verbalne komunikacije su:
informiranje o objektivnom (zbivanja, stanja, predmeti), informacije o subjektivnom
(emocije,stavovi,vrijednosti) i iznošenje ideja.
4.6. Elementi neverbalne komunikacije
Neverbalni znakovi mogu dopunjavati sadržaj verbalne komunikacije, a mogu biti i samostalan
način saopćivanja. U verbalnom komuniciranju važna je boja glasa, intonacija itd. Varijacija između
riječi u njihovom emocionalnom značenju često je vezana za efekte neverbalnih znakova koji prate
govor. Neverbalni komunikacijski znakovi dijele se na paralingvističke i ektralingvističke.
Paralingvističkim znakovima mogu se smatrati: svi popratni glasovi i šumovi koje čujemo uz
izgovor glasova, otvorenije ili zatvorenije izgovaranje vokala, karakteristike u brzini i intezitetu
izgovaranja, intonacija izgovaranja rečenice, naglašavanje pojedinih riječi u rečenici, duže ili kraće
pauze među riječima. Kontakt očima je značajan kinezički znak u neverbalnoj komunikaciji.
Proksemički znakovi počinju na udaljenosti i na prostornim odnosima među učesnicima u
komunikaciji. To su: fizička blizina odnosno udaljenost, prostorni raspored učesnika u komunikaciji,
teritorijalno ponašanje koje se odnosi na držanje i postupke kojima jedna osoba stavlja do znanja
drugima svoje pravo na određeni prostor. Pet razloga za korištenje neverbalne komunikacije su:
never., znakovima je ponekad moguće izraziti neku pojavu nego verbalnim znacima, never.,
izražavanje često snažnije sredstvo izražavanja, never. Znakovi manje su kontrolirani, never.,
znakovi omogućavaju da se stavovi ne izraze tako eksplicitno i neverbalna komunikacija osim
verbalne predstavlja još jedan kanal uzajamnog informiranja.
4.7. Interakcija povezanosti u komunikaciji
U međusobnoj komunikaciji ljudi mogu utjecati jedan na drugoga na različitom stupnju
interakcionog odnosa. Stupanj interakcije s osobama iz okoline utjecat će na razvijanje djetetovih
komunikacijskih sposobnosti, koje će sa svoje strane pridonijeti intezvnijoj socijalnoj interakciji.
Što se komunikacija u procesu odgojnog djelovanja provodi na višem stupnju interakcije
povezanosti, i odgojno će djelovanje biti uspješnije. Interakcija između nastavnika i učenika u
odgojno-obrazovnom procesu uglavnom se uspostavlja komunikacijom.
Stupnjevi interakcijske povezanosti u komunikaciji: a) fizička prisusnost- neverbalna komunikacija,
b) akcijsko- reakcijsko komuniciranje pitanje- odgovor, c) empatijsko komuniciranje- uživanje u
drugoga prilagođavanje komunikacije onima s kojima komuniciramo informiranje i utjecanje, d)
dijalog- obostrano empatijsko komuniciranje međusobno uticanje- ideal ljudske komunikacije.
Svaka komunikacija pretpostavlja interakciju. Komunikacija je interakcija putem znakova.
Međutim, nije svejedno koji je stupanj interakcijske povezanosti u komunikaciji pa smo vidjeli da o
stupnju recipročnosti, međusobne povezanosti i uzajamnog utjecaja, interakcija u komunikaciji
može biti na različitim stupnjevima. Dok na razini akcijsko – reakciojskog komuniciranja nastavnik
može biti uspiješan u obrazovnom dijelovanju, dotle tek na stupnju empatijskog komuniciranja
možemo očekivati njegovo uspješnije odgojno djelovanje.
Uvjeti za ematijsko komuniciranje i dijalog su: a) komunicirati s malim brojem osoba, b) dobro
poznavati osobe s kojima se komunicira, c) biti osjetljiv na ljudsko ponašanje, d) imati razvijenu
emaptiju, e) biti motiviran za uzajamnu povezanost.
4.8. Uspješna odgojna komunikacija
Za uspješnost komuniciranja potrebno je ostvariti uvijete, ne samo što se tiče sadržaja već i
odnosa među onima koji uzajamno komuniciraju. Što se tiče odnosa važno je da među osobama
koje komuniciraju, bude uspostavljena klima povjerenja. Povjerenje je kamen spoticanja u
međuljudskom odnosu. Nedostatak povjerenja stvara psihički šum, nevidljivu barijeru koja remeti
ili onemogućava uspješno komuniciranje. Pravilo aspekta je da bi komunikacija bila efikasna mora
biti maksimum ispoljavanja kooperativnog duha. Karakteristike uspješne komunikacije su: a)
razumijevanje, b) zadovoljstvo, c) utjecaj na stavove, d) oplemenjivanje odnosa, e) izazivanje
akcije. Jedan komunikativan proces je efikasan ako u onoj mjeri u kojoj interpertator pridaje
znacima isto značenje kao i onaj koji ih upotrebljava. Zadovoljstvo se odnosi na ono što se ličnosti
koje komuniciraju emocionalno doživljavaju, na ono što pri tome osjećaju.
4.9. Igranje uloga
Igranje uloga je interakcija u kojoj najmanje dva partnera komunikativno dijeluju. Može se
uspješno koristiti na različitim stupnjevima školovanja. Osnovni cilj igranja uloga jeste
savladavanje određenih realnih situacija, osvještavanje različitih uloga i ponašanja u njima,
posebno osposobljavanje za savladavanje konflikta među ljudskom odnosu. Postoje dvije vrste
uloga: a) preuzimanje uloge iz stvarnog života i b) stvaranje uloga, kreiranje novih. Igranje uloga
možemo razlikovati tri etape: 1. Etapa motivacije; 2. Etapa akcije odnosno igranja uloga; 3. Etpa
analize, razmišljanja i zaključka. U fazi moticavije najčešće nastavnik odabere motiviacju koju
obrazloži učenicima ili studentima. U fazi akcije nastavnik podijeli uloge. U fazi razmišljanja
raspravlja se o odigranoj situaciji, riješenom problemu. Igranje uloga nam pomaže: a) da
promjenimo svoje ponašanje- da teoretsko znanje predtvorimo u praktično ponašanje, b) da
povećamo vještinu zapažanja i razumijevanja tuđih reakcija, c) da uvidimo da kritirziranje,
prepiranje ne dovodi do pozitivnih rezultata, d) da uvježbamo tehniku pristupanja ljudima koji
imaju neprijateljske stavove prema drugima itd.
INTERAKCIJE I KOMUNIKACIJA U RAZREDU
5.1 Socioemociojonalna klima u razredu
Kvaliteta međuljudskih odnosa između sudionika nastavnog procesa utječe na stvaranje određene
emocionalne klime. Pod emocionalnom klimom podrazumjevamo afektivni ton u odnosima između
nastavnika i učenika, kao i odnosu među samim učenicima i među samim nastavnicima, a koji je
posljedica uspostavljenih interakcija. Proučavanje emocionalne klime možemo pristupiti analizom
interakcije u nastavi. Emocionalna klima posebno utječe na svakog pojedinca, na njegov doživljaj
grupe, na duh grupe, na smisao grupnih individualnih ciljeva i aktivnosti, na djelatnost kojima se
problem riješava. Bitne karaktesistike dominantnog ponašanja nastavnika jesu da guši i frustira
individualne razlike i ne dopušta slobodan razvoj učenikove ličnosti. Inteagrativno ponašanje
nastavnika je izraz demokratskih procesa u grupi. Integrativno ponašanje nastavnika odgovara
autorativnom odnosu demokratskom stilu vođenja grupe. Demokratski stil vođenja očituje se u
spremnosti nastavnika da dovede učenike do aktivnog rada i suradnje. Demokratska klima
osigurava pooljne uvjete za učenje, za razliku od klime u kojoj vladaautorativni stil. Demokratska
klima podstječe samostalnost i incijativnost učenika. Demokratsko vođenje grupe je produktivnije u
preuzimanju incijativa, autorativne grupe su u svom ponašanju ovisnije o vođi, demokratski vođa
je najpopularniji idt. Indirektnim utjecajem nastavnik podstječe učenike da daju svoje mišljenje, da
iznose ideje, koriste njihove uloge i proširuje ih. Indiektnim nastavnicima svojstvena je sposobnost
prilagođavanja individualnosti učenika, zahtjevima situacije i specifičnostima razrednog koletiva.
Direktni nastavnik je u svojm utjecajima na učenika krut i neprilagodljiv, te svojim pomašanjem
stvara klimu koja frustrira učenike. Takvi nastavnici imaju više disciplinskih problema. U
međuljudskim odnosima važno je kako učenici doživljavaju svog nastavnika. Svojstva uspješnih
nastavnika su: fleksibilnost, empatičnost, personalizirani stil, kreativnost, komunikativnost,
stručnost, savjeesnost, odgovornost, osjetljivost, ležernost, smisao za humor. Uvjeti koji utječu na
stvaranje klime u kojoj se odvija učenje koje dovodi do unutarnjih promjena su : a) suočavanje sa
problemom, b)konguretnost nastavnika, c)bezuvjetna naklonost, d)empatično razumjevanje,
e)doživljaj učenika.
5.2.STAVOVI NASTAVNIKA I INTERAKCIJA U RAZREDU
Nastavu možemo sagledati kao problem interpersonalnih odnosa između nastavnika i učenika.
Elementi osobnog i društveno-profesionalnog, emocionalnog, racionalnog, tako su isprepleteni i
uvjetovani, pa je teško reći koji je važniji za uspješnost nastave. Zapostavljenost emocionalnog
momenta u tom odnosu u korist racionalnog dovodi do intelektualizacije odgojno obrazovnog
procesa. Nastavnik može deklarativno prihvatiti zahtjev da učenik bude subjekat u nastavnom
procesu. Učenik može biti u poziciji objekta. Učenik mora osjetiti da može slobodno da izrazi svoje
mišljenje, da nastavnik to mišljenje poštuje i da ga koristi u nastavnom radu. Neosporno je da
nastavnik ima rukovodeću ulogu u nastavi, njegovi stavovi i njegovo ponašanje prema učenicima-
određuju položaj i ulogu učenika u njihovom interpersonalnom odnosu. Stavovi nastavnika prema
učeniku rezultat su mnogih faktora uključujući inteligenciju, opće znanje, sposobnost itd. Postupak
sistematskog posmatranja obavlja se tako što se svake 3 sekunde tokom nastavnog sata procjeni
kojoj kategoriji pripada verbalno ponašanje nastavnika odnosno učrnika.
5.3.SOCIJALNA REVERZIBILNOST U RAZREDNOJ KOMUNIKACIJI
U razrednoj komunikaciji značajna je uloga nastavnika, i to kao uzora učeniku, jer učenik,
oponašajući nastavnika usvaja interakcijske i komunikacijske modele ponašanja. Nastavnik bi toga
trebao biti svjestan, i trebao bi primjenjivati takve oblike ponašanja koje bi učenik mogao
neposredno oponašati i na taj način usvajao pozitivne modele socijalnog ophođenja. Socijalno-
emocionalna dimenzija interakcije i komunikacije ima više elemenata kojima treba posvetiti pažnju,
kao što su: neposrednostm, solidarnost, iskrenost, povjerenje idt. Socijalno reverzibilne su one
izjave, govor i ponašanje nastavnika, koji su takvi da učenik može istim riječima i načinom obratiti
nastavniku a da pri tome ne krši pravila pristojnosti, taktičnosti i počtovanja, koja su uobičajna
prije obraćanja nastavniku. Svaka izjava bila reverzibilna ili irevezibilna imaju svoju sadržajnu i
formalnu stranu. Sadržaj je bitan, ali nije svejedno kojom formom izričemo taj sadržaj. Ako izjava
ima formu molbe i pristojan ton, kao npr., budi ljubazan i ponovi što si rekao, onda je reverzibilna.
Ako ima oblik zapovjedi i oštar to, kao npr., što si rekao, ponovi, onda je izjava irezibilna. Za
procjenu reverzibilnosti/irevezebilnosti nije svejedno da li se uzima u obzir minika, glas i opća
situacija-ili se procjena vrši samo na osnovi verbalnih protokola bez paralingvističkih elemenata.
Forma molbe, naredbe ili zapovjedi može biti pojačana dodatnim riječima npr: molba-molim te
ponovi-koji je reverzibilan, može biti pojačan-molim te budi ljubazan, da li bi to ponovio. Npr.,
socijalno irevezibilne: daj pokaži tu knjigu, pazi i gledaj tamo, napiši te riječi. Socijalno revezibilne:
molim te daj mi tu knjigu, molm vas pazite ovamo, bi li napisao kako to ti misliš idt.