PRVI DIO... stijena, list, nepronađena vrata; o stijeni, o listu, o vrati-ma.

I o svim zaboravljenim
licima. Goli i sami dođosmo u progonstvo. U njezinoj mračnoj ut-robi nismo poznavali lica svoje
majke; iz tamnice njezina tijela došli smo u neizrecivu i nepriopćivu tamnicu ove zemlje. Koji je od
nas upoznao brata svoga? Koji je od nas svome ocu zavirio u srce? Koji od nas nije ostao utamničen
dovijeka? Koji od nas nije zauvijek stranac i usamljenik? O pustoši gubitka, u vreloj zbrci misli,
izgubljeni među sjaj-nim zvijezdama u ovom najmučnijem nesjajnom blatu, izgu-bljeni! Nijemo se
prisjećajući mi žudimo silan zaboravljeni jezik, izgubljenu stazu u nebesa, stijenu, list, nepronađena
vrata. Gdje? Kada? O izgubljena i vjetrom oplakana utvaro, vrati se opet. Sudbina koja Engleze
vodi k Nizozemcima dosta je čudna; ali onu koja vodi iz Epsoma u Pennsvlvaniju, te otuda u
bregove što zatvaraju Altamont preko ponosnog koraljnog pijetlova kri-ka i blagog kamenog
anđelova osmijeha, taknulo je ono mračno čudo sreće što tvori nove čari u jednom prašnom svijetu.
Svatko je od nas zbroj svega što nije pribrajao: oduzmite nas opet do nagosti i noći, pa ćete vidjeti
da prije četiri tisuće godina na Kreti počinje ljubav što je jučer završila u Texasu. Sjeme našeg
uništenja procvjetat će u pustinji, aleksin na-šeg lijeka raste na planinskoj hridi, a naše živote stalno
obuzima djevojčura iz Georgije, jer neki londonski džepar nije bio obje-šen. Svaki trenutak je plod
četrdeset tisuća godina. Svladavši minute, dani, poput muha, odzuje u smrt, a svaki je trenutak
prozor na svo vrijeme. Evo jednog trenutka: Neki Englez po imenu Gilbert Gaunt, što ga je kasnije
pro-mijenio u Gant (vjerojatno ustupak jenkijevskoj fonetici), nakon što je iz Bristola 1837.
jedrenjakom stigao u Baltimore, uskoro je dopustio da se zarada od krčme što ju je bio kupio slije
niz njegov nehajni grkljan. Odlutao je na zapad u Fennsvlvaniju na-mičući sredstva za pogibeljan
život na taj način što je svoje pi-jetlove za borbu okušavao protiv prvaka seoskih dvorišta, često
bježeći nakon noći provedene u zatvoru, ostavivši svog prvaka mrtva na bojnom polju, bez
prebijene pare u džepu, a katkad s otiscima krupnih farmerskih članaka na svom lakoumnom licu.
Ali je uvijek u makao, i došavši napokon među Nizozemce u vri-jeme žetve, tako ga je dirnulo
obilje njihove zemlje da je tamo bacio svoje sidro. Za godinu dana oženio se odlučnom mladom
udovicom koja je imala urednu farmu i bila poput svih ostalih 11Nizozemaca očarana njegovim
putničkim izgledom i povišenim govorom, osobito kad bi glumio Hamleta na način velikog Ed-
munda Keana. Svatko je govorio daje on morao postati glumac. Englez je dobio djecu - jednu kćer i
četiri sina - živio lago-dno i bezbrižno, i strpljivo podnosio breme oštra ali poštena je-zika svoje
žene. Godine su
prolazile, njegove svijetle pomalo za-čuđene oči postadoše mutne s kesicama, visoki se Englez u
hodu kostobolno vukao: jednog jutra kad je ona ušla da ga čan-grizavo probudi, našla ga je mrtva
od kapi. Ostavio je petero djece, hipotekarni zajam i - u svojim čudnim tamnim očima što su sada
sjajne i otvorene zurile - nešto što nije bilo umrlo: strastvenu i nerazjašnjivu glad za putovanjima. S
tom ostavštinom napuštamo ovog Engleza i odsada se ba-vimo nasljednikom kojemu ju je namro,
njegovim drugim si-nom, dječakom po imenu Oliver. Kako je ovaj dječak stajao uz cestu blizu
materine farme i kako je vidio marš prašnjavih Bun-tovnika na njihovu putu za Gettvsburg, kako su
njegove hladne oči potamnjele kad je čuo veliko ime Virginia, i kako je one go-dine kad je rat
završio, a bilo mu je tek petnaest godina, šetao jednom ulicom u Baltimoreu, i u nekoj maloj radnji
vidio glatke granitne ploče smrti, urezanu jagnjad i kerubine, i anđela što lebdi na hladnim
sušičavim nogama - to je dulja priča. Ali ja znam da su njegove hladne i plitke oči potamnjele od
nerazja-šnjive i strastvene gladi što je živjela u mrtvačevim očima i vo-dila od ulice Fenchurch
mimo Philadelphije. Dok je dječak gle-dao velikog anđela s urezanim stručkom ljiljana, obuzelo ga
je hladno i bezimeno uzbuđenje. Dugi prsti njegovih velikih ruku su se stisnuli. Osjetio je da želi
više nego išta na svijetu da istan-čano reže dlijetom. Htio je nešto mračno i neizrecivo iz sebe is-
kaliti u hladnom kamenu. Htio je rezati anđelovu glavu. Oliver uđe u radnju i u krupna bradata
čovjeka s drvenim batom zatraži posla. Postao je kamenorezački šegrt. U tom praš-njavom dvorištu
radio je pet godina. Postao je kamenorezac. Kad je prošlo njegovo naukovanje već je postao čovjek.
Nikad je nije našao. Nikad nije naučio kako se kleše anđe-lova glava. Goluba, janje, glatke
sklopljene mramorne ruke smr-ti, i slova lijepa i dotjerana - ali nikako anđela. A od svih potra-ćenih
i izgubljenih godina - razuzdanih godina u Baltimoreu, godina rada i divljeg pijanstva, kazališta -
Booth i Salvini koje je razorno djelovalo na kamenoresca što je pamtio svaki nagla-sak plemenita
deklamiranja i mrmljajući koračao ulicama uz brze pokrete golemih raspričanih ruku - ovo su slijepi
koraci i tapanje našeg izgnanstva, slika naše gladi dok nijemo se prisje-ćajući žudimo silan
zaboravljeni jezik, izgubljenu stazu u nebe-sa, stijenu, list, vrata. Gdje? Kada? Nikad je nije našao,
pa se otkotrljao niz kontinent na Obnovljeni Jug - čudna divlja spodoba od šest stopa i četiri pal-ca
hladnih nemirnih očiju, velik komad nosa i gromka poplava govorničke vještine, neumjesnih i
smiješnih uvreda u obliku klasičnih epiteta kojima se služio ozbiljno, ali s lakim neugod-nim
smiješkom na rubu tankih ucviljenih usta. Upustio se u posao u Sydneyu, malom glavnom gradu
jedne od država na srednjem Jugu, živio trijezno i marljivo pod pozor-nim okom pučanstva još puna
poraza i neprijateljstva, i napo-kon, kad je stekao dobar glas i zadobio povjerenje, oženio se
mršavom tuberkuloznom usidjelicom, deset godina starijom od sebe, ali s mirazom i
nepokolebljivom bračnom željom. Nakon osamnaest mjeseci opet je bio bučni mahnitac, mali mu je
po-sao propao dok je njegova noga stajala na uglačanoj ogradi šan-ka, a Cvnthia, njegova žena čiji
život, rekli su domaći, on nije uspio produžiti - umrla je iznenada jedne noći nakon krvarenja. Tako
je sve opet otišlo - Cvnthia, radnja, teško stečen glas trezvenjaka, anđelova glava - šetao je po
mraku ulicama, vrište-ći psovke u
pentametru na Buntovnički život i sav njihov ne-mar; ali obolio od straha i gubitka i pokore, venuo
je pod pri-jekornim gradskim pogledom, uvjeravajući se sve više, kako mu se tijelo osipalo na
mršavu kosturu, da se to sada Cvnthijina po-kora osvećuje na njemu. Bio je tek prevalio tridesetu,
ali je izgledao mnogo stariji. Lice mu je bilo žuto i upalo; voštana ploštica njegova nosa bila je nalik
kljunu. Imao je duge smeđe brkove koji su mu ravno i tugaljivo visjeli. Njegovi strahoviti napadaji
pijanstva upropastili su mu zdravlje. Istanjio se kao daska i počeo kašljati. Mislio je na Cyn-thiju
sada, u samotnom i neprijateljskom gradu, i stao se plašiti. Mislio je da ima tuberkulozu i da će
umrijeti. Tako, opet sam i izgubljen, ne našavši reda ni smirenja u svijetu, bez čvrsta tla pod
nogama, Oliver se opet dade na bes-ciljno potucanje kontinentom. Udari na zapad prema velikoj
bregovitoj tvrđavi, znajući da se iza nje njegov loš glas nije čuo i nadajući se da bi tamo mogao naći
osamu, nov život i pobolj-šati zdravlje. Oči mršave sablasti opet su potamnjele, kao što su tamnjele
u njegovoj mladosti. Cijelog se dana Oliver vozio prema zapadu kroz golemu dr-žavu, pod vlažnim
sivim nebom listopada. Dok je kroz prozor tužno gledao veliku pustu zemlju tako rijetko obrađenu
na jalo12 13vim i slučajnim malini farmama koje su se činile tek kao male krpice krčevina u
divljini, oko srca mu je bivalo hladno i teško. Mislio je o velikim sušama u Pennsvlvaniji, o zlatnom
žitu klo-nulom od zrelosti, o izobilju, redu i pomnjivoj pučkoj štedljivo-sti. I mislio je o tome kako
je bio naumio da se smiri i nađe svo-je mjesto, o buntovnom metežu svoga života, o godinama ljage
i sramote, i o svojoj ludo rasutoj mladosti. Bože! mislio je. Ja starim! Zašto ovdje? Jezovit
mimohod sablasnih godina stupao je njegovim moz-gom. Iznenada primijeti da je njegov život bio
upravljan nizom slučajnih događaja: ludo pjevanje nekog Buntovnika o Armaged-donu, zvuk
vojničke trube na cesti, kopita vojne mazge, glupo bijelo lice jednog anđela u prašnoj radnji, drsko
micanje guzova jedne neuredne ženske u prolazu. Dovaljao se iz topline i obilja u ovu golu zemlju:
dok je zurio kroz prozor i gledao svijetlosme-đu neobrađenu zemlju, veliki surovi vis Piedmonta,
blatne ceste od crvene ilovače i neuredan svijet što je buljio po postajama -vitka farmera koji se
skljusio iznad uzda, besposlena crnca, kre-zuba seljaka, bljedunjavu ženu s nečistim djetetom -
čudnova-tost sudbine probode ga strahom. Kako je stigao ovamo iz pom-njive nizozemske
štedljivosti svoje mladosti u ovu prostranu iz-gubljenu i jalovu zemlju? Vlak je i dalje kloparao
preko zamagljene zemlje. Kiša je neprestano padala. Kočničar uleti u prljav plišani vagon i iskre-ne
kantu ugljena u veliku peć na kraju. Visok šupalj smijeh po-trese skupinu seljaka izvaljenih na dva
okrenuta sjedala Zvono je turobno brecalo iznad kloparanja kotača. Uslijedilo je beskrajno dosadno
čekanje na raskrižju kod grada podno planina. Zatim je vlak ponovo krenuo preko prostrane
valovite zemlje. Spustio se sumrak. Golema gromada planina dizala se u magli. Mala zadimljena
svjetla pojaviše se iz brvnara po padina-ma. Vlak je vrtoglavo
puzao po visokim drvenim konstrukcija-ma što su nadsvođivale avetinjske trake vode. Gore i dolje,
u da-ljini, okićene pramenovima dima, kolibe nalik na igračke stiska-le su se uz sprud i i
vododerinu i obronak. Vlak se krivudavo mučio uz užlijebljene crvene prosjeke i sporo napredovao.
Kad je pao mrak, Oliver siđe u gradiću Old Stockadeu gdje je zavr-šavala pruga. Posljednji veliki
zid od planina dizao se silan iz-nad njega. Kad je napustio sumornu malu postaju i zagledao se u
prljavo svjetlo provincijalnog dućana, osjetio je Oliver da puže, kao velika zvijer, u krug tih
golemih planina da umre. Idućeg jutra nastavi putovanje kočijom. Odredište mu je bilo gradić
Altamont, dvadeset četiri milje daleko iza okvira ve-likog vanjskog planinskog zida. Dok su se
konji polako napinjali 14 uz gorski put, Oliverov je duh malo živnuo. Bio je sivozlatan dan kasnog
listopada, vedar i vjetrovit. Planinski je zrak oštro štipao i bockao: nad njim se dizao lanac,
zatvoren, beskrajan, čist i pust. Drveće je stršilo tanko i golo: bilo je gotovo bez lišća. Nebo je bilo
puno bijelih vjetrovitih krpa oblaka; gust sloj magle po-lako je mio planinske bedeme unaokolo.
Ispod njega planinski potok pjenio se niz kamenito korito, a on je mogao vidjeti sitne točkice ljudi
kako polažu tračnice što će kroz bregove vijugati prema Altamontu. Tada je znojna za-prega
prevalila gorsku guduru, i između propetih i nadmoćnih lanaca što su nestajali u purpurnoj omaglici
počela se lagano spuštati prema visoravni na kojoj je bio sagrađen Altamont. U sablasnoj vječnosti
ovih planina, porubljenih u svom pre-golemom peharu, našao je razbacan na stotinu brežuljaka i do-
lina grad od četiri tisuće ljudi. Bilo je novih zemalja. Srce mu je zaigralo. Taj grad Altamont
utemeljen je uskoro nakon Revolucije. Bio je pogodno odmorište za goniče stoke i farmere u
njihovu zamahu na istok iz Tennesseeja u Južnu Carolinu. A nekoliko desetljeća prije Građanskog
rata pružao je ljetno gostoprimstvo mondenom svijetu iz Charlestona i s plantaža toplog Juga. Kad
je Oliver u nj stigao, već je bio počeo izlaziti na glas ne samo kao ljetovalište, nego i kao lječilište
za tuberkulozne. Nekoliko boga-taša sa Sjevera sagradilo je lovačke kućice u brdima, a jedan od
njih je kupio goleme površine planinske zemlje i s vojskom do-vedenih arhitekata, stolara i zidara
planirao najveći ljetnikovac u Americi - nešto u vapnencu, sa šiljastim krovovima od škri-Ijevca i
sto osamdeset tri sobe, po uzoru na dvorac Blois. Bio je tu i golem novi hotel, raskošna drvena suša,
udobno smješten na vrhu najvišeg brežuljka. Ali većina stanovništva bila je još domaća sastavljena
od svi-jeta iz brda i okolnih sela. Bili su to škotsko-irski gorštaci, opori provincijalci, bistri i
marljivi. Oliver je bio spasio oko dvanaest stotina dolara nakon pro-pasti Cvnthijina imanja. Za
vrijeme zime iznajmio je malu daš-čaru na jednom uglu gradskog trga, nabavio malu zalihu mra-
mora i krenuo u posao. Ali je isprva malo što imao činiti osim da misli o izgledima svoje smrti. Te
oštre zime pune samovanja, dok je mislio da umire, mršavo jenkijevsko strašilo za ptice što je
mrmljajući tumaralo ulicama postalo je predmet običnog ogovaranja među građanstvom. Sva čeljad
u njegovu svratištu znala je da je noću šetao po sobi velikim koracima kao da je u 15kavezu, i da je
dugo muklo jecanje koje je izgledalo kao da se trga iz njegove utrobe neprestano drhtalo na
njegovim tankim usnama. Ali on nikome nije o tome govorio.
A onda je došlo divno gorsko proljeće, zlatnozeleno, s krat-kim zapusima vjetrova, čarima i
opojnošću cvata, toplim mele-mom pljuskova. Velika rana u Oliveru počela je zacjeljivati. Zemljom
se još jednom čuo njegov glas, grimizno je znalo blje-snuti njegovo staro govorništvo, duh stare
gorljivosti. Jednog travanjskog dana, dok je s iznova probuđenim osje-tilima stajao ispred svoje
radnje promatrajući životnu vrevu na Trgu, Oliver začuje iza sebe glas čovjeka što je prolazio. I taj
glas, jednoličan, otegnut, spokojan, bacio je iznenadno svjetlo na sliku što je dvadeset godina u
njemu ležala mrtva. - Dolazi smak! Prema mojim proračunima smak će biti 11. lipnja 1886. Oliver
se okrene i vidje kako odmiče krupan i upečatljiv lik proroka što ga je posljednji put vidio kako
iščezava niz prašnjav put što je vodio ka Gettvsburgu i Armageddonu. - Tko je to? - upita jednog
čovjeka. Čovjek pogleda i nasmiješi se. - To je Bacchus Pentland - reče. - Zanimljiva osoba. Ovdje
ima dosta njegova roda. Oliver hitro lizne svoj veliki palac. Zatim s laganim smije-škom reče: - Je li
vrijeme Armageddona došlo? - On ga očekuje ovih dana - reče čovjek. Onda je Oliver1 sreo Elizu.
Jednog proljetnog popodneva le-žao je na glatkoj kožnoj sofi u svom malom uredu slušajući ve-seo
žamor što je dopirao s Trga. Okrepljujući mir raskrilio se iz-nad njegova velikog ispruženog tijela.
Razmišljao je o masnoj cr-nici s iznenadnim mladim cvjetnim svjetlom, o pjenastoj hlad-noći piva i
o opadanju šljivina cvijeta. Tada začuje žustro lupka-nje potpetica neke žene što je prolazila između
mramorja, te žurno ustane. Oblačio je svoj dobro očetkani kaput od teške crne tkanine upravo kad je
ušla. - Reći ću vam nešto - reče Eliza napućivši usne u podrug-ljiv prijekor - drago bi mi bilo da
sam muško i da nemam nikak-va posla nego da cijeli božji dan ležim na mekoj sofi. - Dobar dan,
gospođice - reče Oliver uz naglašen naklon. -Da - reče on, dok mu je lak lukav smiješak svijao
kutke tankih usta - mislim da ste me ulovili na mojoj kratkoj šetnji. Ustvari ja vrlo rijetko legnem
po danu, ali sam posljednju godinu bio loša zdravlja i nisam više sposoban raditi kao prije. 16
Utihnuo je na trenutak; njegovo se lice objesilo u izraz pod-mukle pokunjenosti. »Ah gospode! Ne
znam što će sa mnom biti!« - A što! - reče Eliza živahno i drsko. - S vama je sve u redu po mom
mišljenju. Vi ste velik i kršan momak u cvijetu mlado-sti. Pola ste toga umislili. Najčešće kad
mislimo da smo bolesni u pitanju je mašta. Sjećam se, predavala sam u školi u općini Hominv kad
me je oborila upala pluća. Nitko se nije nadao da ću iz toga živa izaći, ali ja sam se nekako
provukla; dobro se sje-ćam, jednog sam dana sjedila - što bi se reklo, mislim da sam se oporavljala;
a sjećam se zbog toga što je stari doktor Fletcher upravo bio kod mene i kad je izašao vidjela sam ga
kako vrti glavom prema mojoj rođaci Sally. 'Zaboga Eliza, što se to zbiva,' rekla je čim je on bio
otišao, 'on mi kaže da bacaš krv kad god zakašlješ; uhvatila si sušicu, tu nema sumnje.' 'Vrlo važno,'
re-kla sam. Sjećam se da sam se smijala do suza, odlučivši da od svega napravim veliku šalu;
mislila sam u sebi, neću se dati, sve ću ih nasamariti; 'ja ne vjerujem ni riječi od svega toga' (rekla
sam) - ona mu pametno klimne glavom i napući
usne - 'a osim toga, Sally' (rekla sam) 'svi mi moramo otići jednog dana, i nema smisla brinuti se što
će se dogoditi. Može doći sutra, ili može doći kasnije, ali obavezno na kraju mora svakoga stići'. -
Ah gospode! - reče Oliver, tužno klimajući glavom. - Ovo-ga ste puta pogodili ono pravo. Od toga
nema veće istine. Milosrdni bože! pomisli on s tjeskobnim unutarnjim smije-škom. Koliko će ovo
potrajati? Ali je prava jabuka, o tome nema sumnje. S uvažavanjem je pogledao njezin vitak
uspravan stas, zamijetivši joj mlječnobijelu kožu, crnosmeđe oči s neobičnim dječjim pogledom i
slap crne kose čvrsto zategnute straga s vi-sokog bijelog čela. Na čudnovat je način zamišljeno
pućila usne prije nego što bi progovorila; voljela je otezati i stizala bi na predmet razgovora nakon
beskrajnih zastranjenja po slijepim ulicama svog sjećanja i pamćenja, uživajući u zlaćanoj povorci
svega što je ikad rekla, učinila, osjetila, mislila, vidjela ili odgo-vorila s egocentričnim ushićenjem.
Tada, dok ju je on promatrao, ona naglo prestade govoriti, metnu svoju skladnu ruku u rukavici pod
bradu i zagleda se ustranu sa zamišljeno napućenim ustima. - No - reče nakon jednog trenutka - ako
poboljšavate svoje zdravlje i dobar dio vremena provodite ležeći, morate imati ne-što da zabavite
svoj duh. - I otvori kožnati kovčeg što ga je no-sila izvadivši posjetnicu i dvije debele knjige. - Ja se
zovem -reče značajno, s polaganim naglašavanjem - Eliza Pentland i predstavljam Izdavačko
društvo Larkin. 17Riječi je izgovarala ponosno, s dostojanstvenim uživanjem. Milosrdni bože!
Knjižarski zastupnik? pomisli Gant. - Nudimo - reče Eliza otvarajući golemu žutu knjigu s ma-
štovitim crtežom kopalja, zastava i lovorovih vijenaca - knjigu pjesama pod naslovom Dragulji stiha
za ognjište i dom; isto tako Larkinov kućni liječnik s knjigom domaćih lijekova koji daje uput-stva
za liječenje i sprečavanje preko pet stotina bolesti. - U redu - reče Gant uz lagan smiješak, liznuvši
hitro svoj veliki palac - treba da nađem ovu svoju unutra. - Pa da - reče Eliza mudro kimnuvši - što
bi se reklo, mo-žete čitati pjesme za dobro svoga duha, a Larkina za dobro svo-ga tijela. - Meni se
sviđaju pjesme - reče Gant listajući stranice i za-stavši sa zanimanjem na dijelu označenom Pjesme
ostruge i sa-blje. - Kad sam bio dječak znao sam ih recitirati satima. Kupio je knjige. Eliza spremi
svoje uzorke i ustade gledajući oštro i radoznalo po maloj prašnjavoj radnji. - Ima li posla? - reče. -
Vrlo malo - reče Oliver tužno. - Jedva toliko da sastav-ljam kraj s krajem. Ja sam stranac u stranoj
zemlji. - Pa što? - reče Eliza veselo. - Morate izlaziti među ljude, upoznavati se. Vama treba nešto
da odvratite misli od samog sebe. Da sam na vašem mjestu, prihvatila bih se posla i izvukla korist
od grada u razvoju. Imamo sve što treba za jedan veliki grad - prirodu, klimu, sirovine, i treba da
radimo svi zajedno. Kad bih imala nekoliko tisuća dolara, znam što bih učinila - ona mu lukavo
namigne i počne govoriti s čudnim muškim pokre-tom ruke - ispružena kažiprsta, labavo stisnute
šake. - Vidite li ovaj ugao ovdje - ovaj na kojemu ste vi? Njemu će se vrijed-nost podvostručiti u
idućih nekoliko godina. Pazite - ona
uz-mahne ispred sebe labavom muškom kretnjom. - Jednoga će dana ovuda probiti ulicu, to je
sigurno kao današnji dan. A kad to učine - ona zamišljeno napući usne - ovo će zemljište vrijediti
novca. Ona nastavi raspredati o zemljištu s čudnom zanesenom gladi. Činilo se da je za nju grad bio
velika kopija plana: glava joj je bila nevjerojatno napunjena iznosima i procjenama - tko je imao
parcelu, tko ju je prodao, prodajna cijena, stvarna vri-jednost, buduća vrijednost, prvi i drugi anuitet
i tako dalje. Kad je završila, Oliver reče s izrazito jakom odbojnošću, misleći na Sydney: - Nadam
se da nikad neću imati još koji komad zemljišta dok sam živ - osim kuće da u njoj živim. To je samo
prokletstvo i briga, a poreznik na koncu sve odnese. 18 Eliza ga pogleda s izrazom zaprepaštenja,
kao da je izrekao kakvo pogubno krivovjerje. - Kako to? Tako se ne govori! - reče. - Vi želite nešto
staviti na stranu za crne dane, zar ne? - Meni su stigli moji crni dani - reče on potišteno. - Sve što mi
treba to je osam stopa zemlje da me u nju zakopaju. Zatim, razgovarajući veselije, on ju je otpratio
do vrata rad-nje i gledao kako ukočeno odlazi preko trga, podižući suknju na rubu pločnika s
gospodskom otmjenošću. Onda se vrati među svoje mramorje uznemiren nekom unutarnjom
radošću koju je smatrao zauvijek izgubljenom. Porodica Pentland, kojoj je Eliza pripadala, bila je
jedno od najčudnijih plemena što su ikada došla iz brda. Ona nije imala puno pravo da nosi ime
Pentland: neki škotski Englez toga ime-na, djed sadašnje glave porodice, bio je rudarski inženjer,
došao u planine poslije Revolucije da traži bakar, i živio tamo više go-dina izrodivši nekoliko djece
s jednom od prvodošlih žena. Kad je nestao, žena je uzela za se i za svoju djecu ime Pentland.
Sadašnji poglavar plemena bio je Elizin otac, brat proroka Bacchusa, major Thomas Pentland.
Preostali brat bio je ubijen za vrijeme Sedam dana. Major Pentland zaslužio je svoj vojnički čin
časno iako nezapaženo. Dok je Bacchus, koji se nikad nije uzdigao iznad položaja kaplara,
zarađivao žuljeve na svojim tvr-dim rukama kod Shiloha, major je kao zapovjednik dviju četa
Dobrovoljaca branio tvrđavu rodnih brda. Ta tvrđava nije bila ugrožena do završnih ratnih dana, kad
su Dobrovoljci, prikrive-ni iza prikladna drveća i stijenja, sasuli tri salve na odjeljenje Shermanovih
zaostalih vojnika, pa se tiho raspršili u obranu svojih prisutnih žena i djece. Porodica Pentland bila
je stara kao bilo koja druga u okru-gu, ali je uvijek bila siromašna, i malo je marila za staro po-
drijetlo. Zbog ženidbe i brakova unutar vlastitoga roda, ona se mogla hvalisati nekom vezom s
veličinom, nečim nezdravim, mrvom idiotizma. Ali zbog njezine očite duševne i tjelesne nad-moći,
za većinu gorštaka ona je zauzimala čvrst položaj općeg štovanja. Pentlandovi su nosili jako
porodično obilježje. Kao kod ve-ćine jakih ličnosti u čudnim porodicama njihov zajednički žig bio
je još dojmljiviji zbog svojstvenih razlika. Imali su širok jak nos s mesnatim duboko urezanim
nozdrvama, čulna usta s iz-vanrednom mješavinom istančanosti i grubosti što su ih u toku
razmišljanja uvijali s iznenađujućom gibljivošću, široko inteli-
19gentno čelo i pljosnate neznatno upale obraze. Muškarci su ve-ćinom bili rumena lica, a njihov
tipičan stas bio je mesnat, sna-žan i srednje visine, iako je bilo odstupanja do mrtvačke mrša-vosti.
Major Thomas Pentland bio je otac brojne obitelji u kojoj je Eliza bila jedina preživjela djevojka.
Mlađa sestra bila je umrla prije nekoliko godina od bolesti koju je obitelj tužno označavala kao
»škrofule jadne Jane«. Bilo je šest momaka: Henry, naj-stariji, imao je sada trideset godina, Will
dvadeset šest, Jim dva-deset dvije, a Thaddeus, Elmer i Greelev, po spomenutom redu, osamnaest,
petnaest, i jedanaest. Elizi su bile dvadeset četiri go-dine. Četvero najstarije djece, Henry, Will,
Eliza i Jim, provelo je djetinjstvo u poratnim godinama. Siromaštvo i oskudica tih go-dina bili su
tako strašni da nitko od njih nije nikada o tome go-vorio, ali im se ljuti mač bio žabo u srce
ostavivši brazgotine koje nisu htjele zacijeliti. Te su godine djelovale na najstariju djecu tako da su
u nji-ma razvile bolesnu škrtost, nezasitnu ljubav prema imovini i že-lju da pobjegnu iz majorova
domaćinstva što brže mogu. - Oče - rekla je Eliza s gospodskom dostojanstvenošću kad je prvi put
dovela Olivera u dnevnu sobu rodne kuće - želim da te upoznam s gospodinom Gantom. Major
Pentland polako ustane sa svoje stolice za ljuljanje kraj vatre, sklopi velik nož i metne jabuku koju
je gulio na okvir kamina. Bacchus je blagonaklono podigao pogled s izrezucka-nog štapa, a Will,
dignuvši oči s tupastih nokata što ih je obre-zivao po običaju, pozdravi posjetioca nekim ptičjim
klimanjem i žmirkanjem. Ti su se ljudi stalno zabavljali džepnim noževima. Major Pentland polako
krene prema Gantu. Bio je to zde-past i nabijen čovjek od svojih pedeset godina, rumena lica, pa-
trijarhalne brade i jakih samodopadnih crta svoga plemena. - To je W. O. Gant, zar ne? - upitao je
otegnutim sladunja-vim glasom. - Da - rekao je Oliver - tako je. - Sudeći prema onome što mi je
Eliza rekla o tebi - reče major dajući znak svom slušateljstvu - upravo sam htio reći da to mora biti
L. E. Gant.* Sobom odjeknu pun i zadovoljan smijeh Pentlandovih. - Igra riječi. Kad se izgovara L.
E Gant zvuči el-e-gant, dakle ele-gantan, otmjen (op. prev.). 20 - Uh! - uzvikne Eliza metnuvši ruku
na nozdrvu svog širo-kog nosa. - Svega mi, oče! Može te biti sram. Gant se nasmiješi lagano s
hinjenom veselošću. Kukavna stara hulja, pomislio je. To mi već cijeli tjedan sprema. '•>• - S
Willom si se ranije vidio - reče Eliza. a - I sprijeda i straga - reče Will i lukavo namigne. *"' Kad je
zamro njihov smijeh, Eliza reče: - A ovo je, što bi se reklo, stric Bacchus. - Da, da - reče Bacchus uz
širok osmijeh - velik kao život i dvostruko toliko drzak. - Inače ga svuda zovu Back-us - reče Will,
namignuvši svi-ma zajedno - ali mi ga u obitelji zovemo Behind-us.* - Pretpostavljam - reče major
Pentland proračunato - da si bio porotnik u mnogim sudskim dvoranama?
- Ne - reče Oliver, spreman da izdrži i najgore, sad već s le-denim smiješkom. - Zašto? - Zato što
sam mislio - reče major gledajući opet oko sebe - da si ti momče kojemu je bilo suđeno da mnogo
udvara. Tada se usred njihova smijeha otvore vrata i nekoliko pre-ostalih uđe - Elizina majka,
priprosta iscrpljena Skotkinja, pa Jim, rumen bucmast mladić, bezbradi blizanac svog oca, pa
Thaddeus, blag, rumen, smeđokos i smeđook, trom i napokon Greelev, najmlađi, dječak koji se
idiotski mljackavo cerekao puštajući čudne krikove kojima su se oni smijali. Bilo mu je je-danaest
godina; bio je izrođen, slab, škrofulozan, ali su njegove bijele vlažne ruke mogle izmamiti iz violine
glazbu koja je u sebi imala nešto nezemaljske i neučeno. I dok su oni sjedili u maloj vrućoj sobi
punoj toplog mirisa zrelih jabuka, silan je vjetar urlao s planina, čulo se hučanje u borovima, daleko
i mahnito, praskale su gole grane. I dok su gu-lili, ili obrezivali, ili rezuckali, njihov je razgovor
klizio od grube šale prema smrti i pogrebu: jednolično su rastezali sa zlobnom požudom svoje
naklapanje o sudbini, i o ljudima tek položenim u zemlju. I dok je njihov razgovor zamirao, a Gant
osluškivao sa-blasno stenjanje vjetra, on je tonuo u grob propasti i mraka, i duša mu je strmoglavo
uranjala u ponor noći, jer je vidio da mora umrijeti kao stranac, da svi - svi osim ovih pobjedničkih
Pentlandovih kojima je smrt bila gozba - moraju umrijeti. I poput čovjeka koji gine u polarnoj noći,
on je mislio na bogate livade svoje mladosti: kukuruz, šljivino stablo, i zrelo žito. Zašto ovdje? O
izgubljeniče! Podržipprilike znači »podrži nas«, »iza nas«, »pozadina«, »stražnjica« (op. prev.).
21U toku jedanaest godina rodila mu je devetero djece od ko-jih je šestero ostalo na životu. Prva
djevojčica je umrla u svom dvadesetom mjesecu od dječje kolere; još dvoje je umrlo pri po-rodu.
Ostala su preživjela prljavo i slučajno kočenje.* Najstariji dječak rodio se 1885. Dali su mu ime
Steve. Druga se rodila, pet-naest mjeseci kasnije, djevojčica - Daisy. Iduća, također djevoj-čica -
Helen - došla je tri godine kasnije. Zatim su, 1892, došli blizanci kojima je Gant, oduvijek žestok u
politici, dao imena Grovera Clevelanda i Benjamina Harrisona. A posljednji, Luke, rodio se dvije
godine kasnije, 1894. Dvaput se tijekom ovog razdoblja, u razmaku od pet go-dina, Gantovo
periodično opijanje produljilo u neprekidno pijanstvo koje je tjednima trajalo. Spašavan je kad se
već uta-pao u plimi svoje žeđi. Eliza ga je svaki put slala u Richmond da se liječi od alkoholizma.
Jednom su Eliza i četvero njezine djece u isto vrijeme oboljeli od tifusne groznice. Ali za vrije-me
mučnog ozdravljivanja ona mrko napući usne i odvede ih na Floridu. Eliza je ustrajala do pobjede.
Dok je stupala tim beskrajnim godinama ljubavi i gubitka, uprljanim jarkim bojama muke i po-nosa
i smrti, i silnim divljim blijeskom njegova tuđinskog i stra-snog života, njezine je udove spopadala
razorna klonulost, ali je ona kroz bolest i kopnjenje zadobila pobjedničku snagu. Znala je da u tome
ima veličine: iako je često bio nesmiljen i svirep, ona je pamtila strahovito bilo njegova života, i
nešto izgubljeno i skrhano u njemu što nikad neće naći. I u njoj se budio strah i nijema sućut videći
katkad da one male nemirne oči postaju ukočene i mračne od zatomljene i zabludjele gladi stare
razoča-ranosti. O izgubljeniče!
U dugom nizanju godina kroz koje se razvijala povijest Gan-tovih, malo je godina donijelo teže
breme muke, užasa i propa-sti, i nijednoj nije bilo suđeno da sa sobom donese odlučnijih događaja
nego godini koja je označila početak dvadesetog stolje-ća. Za Ganta i njegovu ženu, godina 1900, u
kojoj su se našli jed-nog dana nakon što su sazreli u prošlom stoljeću - prijelaz koji je morao
ispuniti, gdje god se dogodio, kratkom ali bolnom Kočenje, od kotiti! Ne kočenje! 24 samoćom
tisuće maštovitih ljudi - bila je podudarna, prenapad-no da ne bi bilo primijećeno, s drugim obalama
njihovih života. Te je godine Gant preturio svoj pedeseti rođendan: znao je da je napola star kao
netom umrlo stoljeće, i da ljudi ne žive često tako dugo kao stoljeća. Te je godine i Eliza noseći
svoje posljednje dijete za sva vremena, prekoračila konačni rub užasa i očaja, i dok je u bremenitoj
tami ljetne noći nauznak ležala u postelji s rukama na nabreklom trbuhu, počela je snovati svoj
život u godinama kad ne bude više bivala majka. Počela je gledati na zaljev što se već stao širiti sa
svojim odi-jeljenim žalima, na kojima su se našli njihovi životi, beskrajno pribrana, sa silnom
strpljivošću koja pola života čeka na neki događaj, ne toliko sa sigurnim predviđanjem, koliko s
proročan-skim, tajnovitim nagonom. To svojstvo, ta gotovo budistička spokojnost koju,
ukorijenjenu u temeljnoj građi svog života, ona nije mogla ni zatomiti ni prikriti, bilo je svojstvo
koje je on naj-manje mogao shvatiti, koje ga je najviše razdraživalo. Bilo mu je pedeset godina: bio
je tragično svjestan vremena - vidio je stra-stvenu punoću svog života na izmaku, pa se trzao na sve
strane kao bezumna i pobješnjela životinja. Možda je ona imala više razloga za ravnodušnost nego
on, jer je potekla iz okrutnog svitanja svog života, kroz bolest, tjelesnu nemoć, sirotinju, trajnu
smrtnu pogibelj i bijedu: bila je izgubila svoje prvo, di-jete, a ostalu djecu rodila zaklonivši ih od
uzastopnih pošasti; i sada, u svojoj četrdeset drugoj godini, dok joj se posljednje dijete micalo u
utrobi, ona je u svom škotskom praznovjerju i slijepoj porodičnoj taštini, koja predviđa tuđe a ne
vidi vlas-tito istrebljenje, bila uvjerena da se pripravlja za neku svrhu. Dok je ležala u postelji,
velika joj je zvijezda na pogled pla-nula u zapadnoj četvrtini neba; učinilo joj se da se polako penja-
la u nebesa. I premda ne bi mogla reći prema kojem se vrhuncu gibao njen život, vidjela je u
budućnosti slobodu koju nikad nije upoznala, imetak i moć i bogatstvo, žudnju što je neugasivo po-
miješana strujala njezinom krvlju. Razmišljajući o tome u tami, ona je napućila usne sa zanesenim
zadovoljstvom, trijezno vide-ći sebe kako radi u pučkom zabavištu i prilično lako otima iz ruku
lakoumnosti ono što nikad nije znala sačuvati. »Sve ću steći!« mislila je »sve ću steći. Will je uspio!
Jim je uspio. A ja sam pametnija od njih.« I sa žaljenjem, prožetim mu-kom i gorčinom, pomislila je
na Ganta: »A što! Da se nisam brinula o njemu, ni vlastitoga štapa ne bi danas imao. Ja sam se
morala boriti za ono malo što danas imamo; ne bismo imali krova nad glavom; proveli bismo
ostatak 25života u najmljenoj kući« što je za nju bila krajnja sramota nes-nalažljivih i nehajnih
ljudi.
Pa nastavi: »Za novac što ga on svake godine spiska u piću mogla bi se kupiti dobra parcela: mogli
smo sada biti imućni ljudi da smo krenuli od samog početka. Ali on je oduvijek mrzio i samu
pomisao da nešto posjeduje: to nije mogao podnijeti, re-kao mi je jednom, otkad je izgubio novac u
onom poslu u Syd-neyu. Da sam ja bila tamo, možeš se kladiti u zadnji dolar da ne bi bilo gubitka.
Ili bi ga bilo na drugoj strani«, doda mrko. I ležeći tamo dok su rani jesenski vjetrovi meli Južne
bre-gove, puneći crni zrak opalim lišćem i stvarajući u isprekidanim navalama daleku tužnu
grmljavinu u visokom drveću, ona je razmišljala o strancu koji je oživio u njoj, te o onom drugom
strancu, tvorcu tolikih jada, koji je živio s njom skoro dvadeset godina. I pomislivši na Ganta ona
opet osjeti načeto bolno ču-đenje, sjetivši se divljeg razdora među njima i zapretane velike borbe
koja je vukla korijen iz mržnje i ljubavi prema imovini, u kojoj ona nije sumnjala u svoju pobjedu,
ali joj je smetala i kvarila račune. »Svega mi!« prošaptala je. »Svega mi, nikad nisam vidjela takva
čovjeka!« Gant, suočen s gubitkom čulnih užitaka, znajući da je došlo vrijeme kad mora suspregnuti
sva svoja rableovska pretjeriva-nja u jelu, piću i ljubavi, spoznao je da nema tog dobitka koji bi mu
nadoknadio gubitak razuzdanosti; osjetio je također oštru bol kajanja, osjećajući da je imao snage
ali je propuštao prilike kao onaj ortakluk s Willom Pentlandom koji mu je mogao do-nijeti ugled i
bogatstvo. Znao je da je minulo stoljeće u kojemu je prošao najbolji dio njegova života; osjetio je
više nego ikada čudnovatost i samoću naše male pustolovine na zemlji: mislio je na svoje
djetinjstvo na nizozemskoj farmi, na baltimorske dane, na besciljnu skitnju niz kontinent, na grozno
vezivanje cijeloga života uz niz slučajnih događaja. Golema tragedija slučaja visjela je kao tmuran
oblak nad njegovim životom. Vidio je jasnije nego ikad da je stranac u stranoj zemlji među ljudima
koji će mu uvi-jek biti tuđinci. Najčudnija od svega, pomislio je, bila je ova veza u kojoj je izrodio
djecu i stvorio život ovisan o njemu sa ženom tako dalekom od svega njegova poimanja. On nije
znao da li 1900. godina za njega znači neki početak ili svršetak; ali s poznatom slabošću putena
čovjeka on odluči da sve dokonča sagorjevši zgaslu vatru u sebi do posljednjeg proplamsaja. U
prvoj polovini mjeseca siječnja, još pokornički vjeran novogodišnjoj preobrazbi, on začne dijete: u
proljeće, kad je bilo očito da je Eliza opet zatrudnjela, prepustio se orgi26 janju kojemu ni
znamenito četveromjesečno pijanstvo iz 1896. nije bilo dostojnim pretečom. Iz dana u dan bivao je
mahnito pi-jan, dok nije dospio u stanje trajnog ludila: u svibnju ga je ona opet poslala u lječilište u
Piedmont na »kuru«, koja se jedno-stavno sastojala od toga da se umjereno i jeftino hrani i čuva od
alkohola šest tjedana, na stegu koja je jednako razjazila njegovu žeđ i glad. Vratio se potkraj lipnja,
izvana očišćen, ali iznutra uzavreo kotao. Na dan uoči njegova povratka Eliza, vidljivo bre-menita
djetetom, bijela jedra lica, junačno je ušla u svaku od če-trnaest gradskih krčama, pozvala vlasnika
ili pipničara iza šanka i jasno i glasno rekla u podbuhlom društvu stalnih posjetilaca: - Slušajte
dobro: ušla sam samo zato da vam kažem da se sutra vraća gospodin Gant, i želim vam svima dati
na znanje da ću vas strpati u zatvor ako čujem da ga je itko od vas poslužio pićem.
Oni su znali da je ta prijetnja besmislena, ali bijelo sudačko lice, zamišljeno napućene usne i desna
ruka koju je držala laba-vo stisnutu, kao muškarac, s ispruženim kažiprstom što je isti-cao njezin
proglas mirnom ali nekako moćnom kretnjom, sledili su ih užasom što ga nikakva gomila žestokih
prijekora ne bi mogla izazvati. Primili su njezinu objavu u pripitom preneraženju, mrmljajući
ponajviše odobravanje u strahu dok je odlazila. - Bogami - reče jedan brđanin štrcnuvši netočno
smeđi mlaz prema pljuvačnici - ona će to i učiniti. Ta se žena ne šali. - K vragu! - reče Tim
O'Donnel smiješno izvijajući svoje majmunsko lice iznad šanka - sad ne bi W. O. od mene dobio
piće pa da je boca petnaest centa i da smo sami u nekom zaho-du. Je li otišla? Prolomi se bučan
pijan smijeh. - Tko je ona? - upita netko. - Sestra VVilla Pentlanda. - Bogami, onda će to i učiniti -
poviče nekolicina; i prosto-rija se opet potrese od njihova smijeha. Will Pentland je bio kod
Loughrana kad je ona ušla. Nije ga pozdravila. Kad je otišla, on se okrene prema čovjeku kraj sebe
najavivši svoju opasku ptičjim klimanjem i žmirkanjem: - Kla-dim se da ti to ne bi mogao - reče.
Kad se Gant vratio i bio javno odbijen u jednoj krčmi, po-divljao je od gnjeva i poniženja. Do
viskija je, naravno, vrlo lako dolazio, šaljući kočijaša ili kakva crnca unutra po nj; ali usprkos
zloglasnosti njegova ponašanja koje je postalo, on je to znao, kla-sičan mit za gradsku djecu,
ustuknuo bi na svako novo oglaša-vanje svog vladanja; godinu za godinom postajao je sve osjetlji-
viji na to, i njegov stid, njegovo drhtavo poniženje narednih ju27tara, plod uvrijeđena ponosa i
napetih živaca, izazivali su saža-ljenje. Gorko je osjetio da ga je Eliza s namjernom zlobom javno
osramotila: na povratku kući vriskao je na nju s optužbama i uvredama. Cijelo je ljeto Eliza u
nagovještajnom spokojstvu podnosila grozu - sad je već gladnjela za njom, čekajući s užasnim
mirom povratak straha u noći. Srdit zbog njezine trudnoće, Gant je go-tovo svakodnevno zalazio u
Elizabethinu kuću na Eagle Cres-centu, odakle ga je svake noći skupina iscrpljenih i zastrašenih
prostitutki predavala na brigu sinu Steveu, njegovu najstarijem djetetu, sad već drsko slobodnom sa
skoro svim ženama u oko-lini koje su ga milovale s dobroćudnom prostotom, smijale se od srca
njegovim vještim natuknicama i dopuštale mu čak da ih vruće pljusne po stražnjici, okosivši se na
nj grubo dok bi spret-no izmicao. - Sine - reče Elizabeth snažno drmajući klimavu Gantovu glavu -
nemoj nastaviti, kad odrasteš, kao ovaj stari kokot. Ali on je dobar stari dečko kada to hoće - nastavi
ona, ljubeći ga u ćelavo mjesto na glavi i vješto turajući dječaku u ruke novčanik što joj ga je u
napadu velikodušnosti dao Gant. Ona je bila pre-savjesno poštena. Dječaka su u tom poslu obično
pratili Jannadeau i Tom Flack, crnac kolar, koji su usiljena držanja strpljivo čekali pred rešetkastim
vratima javne kuće dok primicanje buke iznutra ne bi najavilo da su Ganta nagovorili da pođe. I on
bi išao, nespre-tno se rvući sa svojim molećivim zarobiteljima i grdeći ih rječi-tom vriskom, ili
razdragano popustljiv, mučući neku požudnu pjesmu iz mladosti, niz ograđene sokake i glavne
gradske ulice u tišini večeravanja.
»Gore u sobi, momci, U onoj stražnjoj sobi, Sred stjenica i buha -O žalosne li kobi.« Kod kuće bi ga
laskanjem uzveli uz visoke stube verande i namamili u postelju; ili bi, opirući se svim
navaljivanjima, izazi-vao ženu, koja se obično zatvarala u svoju sobu, urlajući grdnje i optužbe
zbog bluda, jer je u njemu tinjala mračna sumnja, plod njegove dobi i osute snage. Bojažljiva Daisy,
blijeda od straha, pobjegla bi pod susjedno okrilje Sudie Isaacs, ili ka Tar-kintonovima;
desetgodišnja Helen, i tada njegova radost, poko-rila bi ga gurajući mu žlice vrele juhe u usta i oštro
ga pljuska-jući svojom ručicom kad bi postajao neposlušan. - Popij to! Bolje ti je! To mu je silno
godilo: njih je dvoje bilo iste žice. Katkad bi prešao sve granice razbora. Pretjerano srdit, lo-žio je
hučnu vatru u dnevnoj sobi, polijevajući razbuktao oganj kantom petroleja, pljujući uzbuđeno u
odzivljiv huk i bubnja-jući do iznemoglosti neki prost napjev, udešen na nekoliko povratnih taktova
glazbe, koji je četrdeset minuta tekao ot-prilike ovako: »O-ho - bogme, Bogme, bogme, '" O-ho -
bogme, 1 Bogme - bogme.« - usvajajući obično ritam kojim zidni sat odbija ure. A vani, nanizani
kao majmuni duž debelih žica na ogradi, Sandy i Fergus Duncan, Seth Tarkinton, ponekad i Ben i
Gro-ver, pridružujući se zboru svojih prijatelja, slagali su prateći na-pjev: »Stari Gant Nakresan!
Stari Gant " Nakresan!« Daisy je iz susjedskog utočišta plakala od stida i straha. Ali se Helen, mala
krhka goropadnica, nepopustljivo držala: uskoro bi se on smirio u stolici i primao vrelu juhu i reske
ćuške s os-mijehom. Gore je ležala Eliza, bijela lica i budna. Tako je proteklo ljeto. Posljednje
grožđe visjelo je u suhim i gnjilim grozdovima s loza; vjetar je hujao u daljini; završavao je rujan.
Jedne noći suhonjavi doktor Cardiac reče: »Mislim da ćemo s ovim svršiti prije sutrašnje večeri.«
On ode ostavivši u kući jednu seljanku srednjih godina, grubu priučenu babicu. U osam sati Gant se
vratio sam. Dječak Steve stajao je kod kuće da spremno posluša kad ustreba Elizi; za trenutak
pažnja je odvraćena od gospodara. Snažno mukanje njegova glasa, pjevajući nepristojnosti, sti-zalo
je kroz susjedstvo: kad je ona začula iznenadan divlji huk plamena u dimnjaku što je potresao kuću
u svom letu, pozove Stevea k sebi i napeto prošapće: - Sine, sve će nas zapaliti! Začuše odozdo
mukao udar stolice u padu, njegovu psovku; začuše njegov težak trapav korak preko blagovaonice i
predsob-lja; začuše škripu savijanja stepenišne ograde kad se njegovo ti-jelo preko nje prevjesilo.
28 29- Dolazi! - šapne ona - Dolazi! Zaključaj vrata, sine! Dječak zaključa vrata. - Jesi li tamo? -
rikne Gant, grunuvši teško svojom velikom šakom po tankim vratima. - Gospođice Eliza: jesi li
tamo? - za-urla na nju ironičnim naslovom kojim joj se obraćao u ovakvim trenucima. I razviče se
uz prostačke prijekore protkane uvredama:
- Nisam ni slutio - otpočne padajući odjednom u zanos be-smislene retorike kojom se služio pola
gnjevno, pola smiješno -nisam ni slutio onog dana kad sam je prvi put ugledao prije osamnaest
gorkih godina, kad je došla k meni vijugajući oko ugla kao zmija na trbuhu - (stalni pridjevak koji
mu je od po-navljanja bio melem srcu) - nisam ni slutio da-da-da će do ovo-ga doći završi on
hromo. Pričeka nijemo, u grobnom muku, ne neki odgovor, znajući da ona leži u svom bljedolikom
miru iza vrata, i ispuni se starim zagušujućim gnjevom jer je znao da mu neće odgovoriti. - Jesi li
tamo? Kažem ti, jesi li tamo, ženska glavo? - urlao je guleći svoje velike članke u bijesnom
udaranju. Nije bilo ničega osim žive bijele tišine. - Jao meni! Jao meni! - uzdisao je s jakim
samosažaljenjem, zatim zapadne u usiljene unjkave jecaje što su postajali postoja-na pratnja
njegovu grđenju. Milosrdni bože! - plakao je - to je strašno, to je grozno, to je okruuu-tno. Što sam
učinio da me bog ovako pod starost kažnjava? Odgovora nije bilo. - Cvnthia! Cvnthia! - iznenada
urlikne zazivajući uspomenu svoje prve žene, mršave tuberkulozne usidjelice čiji život, kako je
rečeno, njegovo ponašanje nije produžilo, ali kojoj se sada rado utjecao, spoznavši da time
povređuje i srdi Elizu. - Cvn-thia! O Cvnthia! Pogledaj odozgo na me u času moje nevolje! Pri-teci
mi! Pomozi mi! Zaštiti me od đavla paklenoga! I on nastavi plačući kroz teško burleskno unjkanje: -
O-buu-huu-huu! Siđi i spasi me, molim te, zaklinjem te, usrdno ti se utječem, ili ću poginuti. Muk
mu je odgovorio. - Nezahvalnosti, jarosnija od divljih zvijeri - proslijedi Gant skačući na drugu
stazu, plodnu izmiješanim i pobrkanim citatima. - Vas će stići kazna, jamačno kao što je pravedan
bog na nebesima. Sve vas će stići kazna. Odgurni starca, udari ga, iz-baci ga na ulicu: više nije
dobar. On više ne može zarađivati za obitelj - pošaljite ga preko brijega u ubožnicu. Tamo mu je
mjesto. Njegovim kostima poravnajte kamenjar. Poštuj svog oca ako želiš biti dugovječan na zemlji.
Ah, Gospode! 30 »'Gle, bodež Kasijev kroz ovo mjesto prođe; Pogledaj kakav raspor jalni Kaska
stvori; Ovuda ljubljeni je Brut ga njegov probo; I, kad je svoje kleto gvožđe izvukao, Uoči kako krv
ga Cezarova slijede'« - Jeemy, - reče u taj čas gospođa Duncan svome mužu -bolje da pođeš tamo.
On je opet razularen, a ona je pred porodom. Škot odgurne stolicu i snažno istupi iz svog uređenog
život-nog obreda i toplog mirisa tek pečenog kruha. Pred Gantovim vrtnim vratima on nađe
strpljivog Janna-deaua kojega je doveo Ben. Porazgovorili su trijezno i požurili uz stepenice kad su
odozgo začuli lom i ženski plač. Eliza je u samoj spavaćici otvorila vrata: - Dođite brzo! - šaptala je.
- Dođite brzo! - Tako mi boga, ubit ću je - vrištao je Gant, strovaljujući se niza stepenice na veću
pogibelj svom vlastitom životu nego iči-jem drugom. - Sad ću je ubiti, i okončati svoju bijedu. Imao
je težak žarač u ruci. Njih dvojica ga zgrabe; kršni dra-guljar uzme mu žarač iz ruke smirenom
snagom.
- Razbio je glavu na uzglavlju postelje, mama - reče Steve silazeći. Bila je istina: Gant je krvario. -
Idi po ujaka Willa, sine. Brzo! - On jurnu kao hrt. - Mislim da se ovog puta bio odlučio - šapne ona.
Duncan zatvori vrata pred razjapljenim redom susjeda iza vrtnog ulaza. - Tako ćete se nahladiti,
gospođo Gant. - Držite ga dalje od mene! Držite ga dalje! - jaukne jako. - Hoću, hoću! - odgovori
on škotski mirno. Ona se okrene da se popne uza stube, ali već na drugoj pa-dne teško na koljena.
Babica, vraćajući se iz kupaonice kamo se bila zaključala, priskoči joj u pomoć. Zatim se ona
polako popne između te žene i Grovera. Vani Ben okretno skoči ispod niske strehe u lijehu ljiljana:
Seth Tarkinton, lupkajući po ogradnoj žici, dovikivao je pozdrave. Gant je pošao poslušno, pomalo
smeteno, između dvojice svojih čuvara: kad su se njegovi golemi udovi mlohavo svalili u stolicu za
ljuljanje, oni ga svukoše. Helen se već neko vrijeme vrzmala po kuhinji: sada se pojavila s kipućom
juhom. Gantove mrtve oči zasvijetle kad je ugleda i prepozna. - Hej mala - rukne on raskrilivši
tugaljivo ruke - kako si? - Ona odloži juhu; on žestoko privuče njezino krhko tijelo k sebi, četkajući
joj obraz i vrat svojim krutim čekinjastim brko-vima, zapahnjujući je smrdljivim zadahom raženog
viskija. 31- Oh on se posjekao! - djevojčica je mislila da će zaplakati. - Vidi što su mi učinili, mala -
pokaže on svoju ranu i za-cvili. Will Pentland, pravi sin plemena u kojemu jedan drugoga nikad ne
zaboravlja, a jedan drugoga viđa samo u vrijeme smrti, kuge i užasa, uđe. - Dobra večer, gospodine
Pentland - reče Duncan. - Tek podnošljiva - reče on svojim ptičjim klimanjem i žmirkanjem,
dobroćudno obuhvaćajući obojicu. Stao je ispred vatre zamišljeno obrezujući svoje kratke nokte
tupim nožem. To je bilo njegovo poznato držanje u društvu: nitko ne može vidjeti, osjećao je, što
mislite o bilo čemu, ako obrezujete nokte. Pogled na njega istog trena prene Ganta iz mrtvila: sjetio
se razvrgnutog ortakluka; poznato držanje VVilla Pentlanda, dok je stajao ispred vatre, prizove mu
u pamet sve značajke plemena koje je od sveg srca mrzio - drsku samodopadnost, neprekidnu
dvosmislenost, uspjeh. - Gorštačka hulja! - rikne. - Gorštačka hulja! Najniži među niskima!
Najpodliji među podlima! - Gospodine Gant! Gospodine Gant! - zaklinjao je Janna-deau. - Sto je to
s tobom, W. O? - upita Will Pentland nevino po-digavši oči sa svojih nokata. - Jesi li pojeo nešto što
ti nije pri-jalo? - namigne drsko Duncanu i vrati se prstima. - Tvog jadnog starog oca - zaurliče
Gant - bičevali su na javnom mjestu što nije plaćao dugove. - Ovo je bila potpuno iz-mišljena
uvreda koja se međutim u Gantovu mozgu utvrdila kao istina, kao i mnogi drugi ukrasni pridjevi,
jer mu je pružala za-dovoljstvo od kojeg je igralo srce. - Bičevali po njegovu javnom mjestu, je li? -
Will opet na-migne, ne mogavši se oduprijeti kušnji. - To su prilično tiho iz-veli, zar ne? - Ali iza
dobro
raspoloženog izraza na licu njegove su oči bile hladne. Zamišljeno je napućio usne dok je obrađivao
prste. - Ali ja ću ti reći nešto o njemu, W. O. - nastavio je časak zatim s hladnom ali zloslutnom
razboritošću. - On je pustio da mu žena umre prirodnom smrću u postelji. On nije poku-šao da je
ubije. - Ne, tako mi boga! - nadoda Gant. - Pustio ju je da skapa od gladi. Ako je starica ikad u svom
životu dobila pošten ručak, dobila ga je pod mojim krovom. Jedna je stvar sigurna: mogla je otići u
pakao i natrag, i to dvaput, prije nego što bi ga dobila od starog Toma Pentlanda ili kojega njegova
sina. Will Pentland sklopi svoj tupi nož i spremi ga u džep. 32 - Stari major Pentland nije radio
nijedan čestit dan u svom životu - usklikne Gant kao sretnu skrivenu misao. - Polako, gospodine
Gant! - reče Duncan prijekorno. - Pst! Pst! - šapne oštro djevojčica primaknuvši se k njemu s
juhom. Ona mu prinese pušeću kutlaču ustima, ali on okrene glavu da dobaci još jednu uvredu. Ona
ga oštro pljusne po us-tima. Popij ovo! - pisne ona. I krotko se smijuljeći, njegove se oči zadrže na
njoj, i on počne gutati juhu. VVill Pentland pozorno promotri na čas djevojčicu, zatim zirne na
Duncana i Jannadeaua uz klimanje i žmirkanje. Ne re-kavši više ni riječi, on napusti sobu i popne se
uza stube. Nje-gova je sestra ispružena na leđima mirno ležala. - Kako se osjećaš, Eliza? - Soba je
bila ispunjena bogatim mirisom zrelih krušaka; neuobičajena vatra od borovine gorjela je iza
rešetke: on zauzme svoje mjesto ispred nje i počne obre-zivati nokte. - Nitko ne zna - nitko ne zna -
počne ona udarivši naglo u bujan potok suza što sam ja propatila. - Na trenutak obriše oči okrajkom
plahte: njezin široki jaki nos, crveno usađen u bje-linu lica, izgledao je kao plamen. - Što imaš
dobro za jelo? - reče on namignuvši joj sa smi-ješnom proždrljivošću. - Ima krušaka na polici,
VVill. Metnula sam ih tamo prošlog tjedna da omekšaju. On ode u veliku ostavu i začas se vrne s
krupnom žutom kruškom; vrati se ognjištu i otvori manju oštricu svog noža. - Svega mi, VVill -
reče ona mirno trenutak kasnije. - Poku-šala sam sve što god sam mogla. Ja ne znam što je s njim.
Ali možeš se kladiti o svoj posljednji dolar da ja to neću trpjeti. Mogu se i sama snalaziti - reče
odrešito klimajući glavom. On prepozna taj glas. Skoro se zaboravio: - Vidiš, Eliza - počne - ako si
pomi-šljala da negdje gradiš, ja ću - ali se osvijesti na vrijeme - ja ću ti dati građu po najnižoj cijeni
koju možeš naći - zaključi i brzo ubaci krišku kruške u usta. Ona hitro napući usta nekoliko časaka.
- Ne - reče. - Za to još nisam spremna, VVill. Javit ću ti. -Na ognjištu se uruši rastreseno drveno
ugljevlje. - Javit ću ti - reče ona opet. On sklopi nož i ubaci ga u džep od hlača. - Laku noć, Eliza -
reče. - Mislim da će Pett doći da te vidi. Reći ću joj da ti je dobro.
33On tiho siđe niza stube i izađe napolje kroz pročelna vrata. Dok se spuštao visokim stepenicama
verande, Duncan i Janna-deau tiho priđu niz dvorište iz dnevne sobe. - Kako je W. O.? - upita on. -
Ah, sada mu je dobro - reče Duncan veselo. - Čvrsto je zaspao. - Snom pravednika? - upita Will
Pentland i namigne. Švicarac uzme za zlo prikriveno ruganje sa svojim Titanom. - Velika je šteta -
počne Jannadeau dubokim grlenim gla-som - što gospodin Gant pije. Sa svojim umom on je mogao
da-leko stići. Kad je trijezan od njega nema boljeg čovjeka. - Kad je trijezan? - reče Will
namignuvši mu u mraku. - A kakav je kad spava? - S njim je u redu čim ga se prihvati Helen -
primijeti Dun-can svojim bogatim glasom. - To je pravo čudo što ta djevojčica može s njim učiniti. -
Ah, vjerujte mi - nasmijao se Jannadeau s grlenim zado-voljstvom. - Ta curica zna postupati sa
svojim tatom. Dijete je sjedilo u velikoj stolici kraj jenjale vatre u dnevnoj sobi: čitala je dok nisu
zamrli plamičci u žeravici - zatim je tiho na nju smela pepeo. Gant je u dubokom snu ležao na
kožnatoj sofi uza zid. Ona ga je bila dobro omotala pokrivačem; sad met-ne jastuk na jednu stolicu i
na nj smjesti njegove noge. Zauda-rao je po vonju viskija; prozor se tresao od njegova hrkanja.
Tako je protekla njegova noć, potonula u zaboravu; on je spavao kad su veliki porođajni bolovi
uhvatili Elizu u dva ujut-ro; prespavao je svu strpljivu muku i brigu doktora, babice i svoje žene.
Dijete nije bilo odabralo pravo vrijeme da se rodi; ali kad se Gant napokon probudio čas poslije
deset idućeg jutra, cvileći od napetih živaca i stideći se od mutna sjećanja, začuo je, dok je pio
vruću kavu koju mu je Helen donijela, glasan i dug plućni plač odozgo. - Oh, bože moj, bože moj -
proštenje. Zatim pokaže prema zvuku. - Je li dječak ili djevojčica? - Još ga nisam vidjela, tata -
odgovori Helen. - Ne puštaju nas unutra. Ali doktor Cardiac je izašao i rekao nam da bismo mogli
dobiti dječačića ako budemo dobri. 34 Začuo se strašan topot po limenom krovu i seljački glas ba-
bice koja je psovala: Steve skoči kao mačka s krova nad trije-mom u lijehu ljiljana pred Gantovim
prozorom. - Steve, prokleti lupežu - rikne kućevlasnik kojemu se tre-nutačno vratilo zdravlje - za
ime Isusovo što to radiš? Dječak je već preskočio ogradu. - Vidio sam ga! Vidio sam ga! - doleti
njegov glas. - I ja sam ga vidio! - vikne Grover, uletjevši u sobu i izle-tjevši napolje prostodušno
zanesen. - Ako vas još jedanput uhvatim na ovom krovu, vi mangupi - kričala je seoska babica
visoko - oderat ću vam kožu. Gant se za trenutak razveselio kad je čuo da je njegov po-sljednji
baštinik muško; ali sad je koračao po sobi i beskrajno se tužio. - Oh moj bože, moj bože! Je li me
ovo moralo zadesiti pod moje stare dane? Da hranim još jedna usta! To je strašno, to je grozno, to je
okruuu-tno - i on usiljeno počne plakati. Tada, shvativši da tog časa nikoga nije bilo u blizini da
ga dirne nje-gova tuga, naglo prestane i zaleti se prema vratima, presiječe blagovaonicu i prolazeći
predsobljem glasno zajadikuje: - Eliza! Ženo! Oh, mala, reci da mi opraštaš! - I popne se uza stube
svojski jecajući. - Ne puštajte ga unutra! - krikne predmet njegove molitve oštro s prilično
izuzetnom snagom. - Recite mu da sada ne može ući - reče Cardiac suhim gla-som babici, zureći
pozorno u vagu. - I onako nemamo ništa za piće osim mlijeka - nadoda. Gant je bio pred vratima. -
Eliza, ženo! Smiluj se, molim te. Da sam znao. - Da - reče seoska babica grubo otvorivši vrata - da
se pas nije zaustavio da podigne nogu, uhvatio bi zeca! Odlazite odav-de! - I ona mu ih silovito
tresne u lice. On siđe niza stepenice pokunjena lica, ali se lukavo naceri razmišljajući o babičinu
odgovoru. I hitro lizne svoj veliki palac jezikom, - Milosrdni bože! - reče i osmijehne se. Zatim se
vrati svo-joj jadikovci u kavezu. Prekinutoj jadikovci. - Mislim da će biti dobro - reče Cardiac,
držeći nešto crve-no, Ijeskavo i smežurano za pete, pucnuvši ga naglo po trtici da ga malo oživi.
Činjenica je da je nasljednik nastupio potpuno opremljen svim prrpadnim napravicama, zavrtnjima,
pipcima, brtvama, ku-kama, rupicama, klincima koji se smatraju neophodnim za cje-lovitost pojave,
sklad dijelova i jedinstvo dojma u ovom veoma 35energičnom, zahuktalom i takmičarskom svijetu.
On je bio pravi muškarac u malom, sićušni žir iz kojeg mora izrasti moćan hrast, baštinik svih
vjekova, nasljednik neispunjene slave, dijete napretka, miljenik propupalog Zlatnog doba i, što je
važnije, Sreće i njezinih Suđenica koje ga, nezadovoljne što su ga gotovo ugušile ovim blagoslovom
vremena i obitelji, brižljivo sačuvaše dok Napredak nije prezreo od slave. - No, kako ćete ovo
nazvati? - raspita se dr Cardiac, govo-reći tako, sa sablažnjivom i medicinskom sirovošću, o ovom
pra-vom kraljevskom čedu. Eliza je bila bolje udešena za kozmičke titraje. Potpuno, iako netočno,
svjesna onoga što se nagovještavalo, ona Djetetu sreće dade naslov Eugene, ime koje predivno
znači »plemenito rođen«, ali koje, kao što će to svatko posvjedočiti, ne znači, niti je ikad značilo,
»plemenito začet«. Ova odabrana bijela užarenost kojoj je već bilo dano ime i iz čijeg se središta
mora većina događaja u ovoj kronici promat-rati, porodi se, kako rekosmo, na samom šiljku
povijesti. Ali ste možda, čitatelju, vi već razmišljali o tome? Niste? Onda osvježi-mo vaše povijesno
pamćenje. Do 1900. Oscar Wilde i James A. McNeill Whistler gotovo su dorekli sve što se priča da
su rekli i što je Eugeneu bilo suđeno da čuje dvadeset godina kasnije; većina slavnih viktorijanaca
umrla je prije početka grmljavine; William McKinlev bio je predložen po drugi put, posada
španjolske mornarice vratila se kući u tegljaču. U inozemstvu, namrgođena stara Britanija poslala
ultima-tum Južnoafrikancima 1899; lord Roberts (»Mali Bobs«, kako su ga zvali njegovi vojnici)
imenovan vrhovnim zapovjednikom na-kon nekoliko britanskih poraza; republika Transvaal
pripojena Velikoj Britaniji u rujnu 1900, a formalno
pripojena u mjesecu Eugeneova rođenja. Dvije godine kasnije održana je Mirovna konferencija. U
međuvremenu što se zbivalo u Japanu? Ja ću vam reći: prvi parlament sastao se 1891, rat s Kinom
vodio se 1894/95, Formosa prepuštena 1895. Nadalje, Warren Hastings je bio okriv-ljen i suđen;
papa Siksto V došao i prošao; Tiberije je pokorio Dal-maciju; Justinijan oslijepio Belizara;
svadbene i pogrebne sve-čanosti Wilhelmine Charlotte Caroline von Brandenburg-Ansbach i kralja
Georgea II su bile objavljene, dok su svečanosti Berengarije od Navarre i kralja Richarda I bile
jedva nešto više nego davna uspomena; Dioklecijan, Karlo V i Victor Amadeus 36 od Sardinije
odrekli se prijestolja; Henry James Pye, ovjenčani pjesnik Engleske, bio je sa svojim precima;
Kasiodor, Kvintili-jan, Juvenal, Lukrecije, Marcijal i Albert Medvjed od Branden-burga odazvali su
se na posljednju veliku prozivku; bitke kod Antietama, Smolenska, Drumcloga, Inkermana,
Marenga, Cawn-porea, Killiecrankiea, Sluvsa, Actiuma, Lepanta, Tewkesburya, Brandvvvinea,
Hohenlindena, Salamine i Wildernessa vodile su se na kopnu i na moru; Alkemonidi i
Lakedemonjani prognali Hipiju iz Atene; Simonid, Menander, Strabon, Moschus i Pindar podmirili
su svoje zemaljske račune; blaženi Euzebije, Atanasije i Zlatousti otišli su u svoje nebeske niše;
Menkaura je podigao Treću piramidu; Aspalta je predvodio pobjedničke vojske; dale-ki otoci
Bermuda, Malta i Windward bili su kolonizirani. K tome, španjolska Armada je bila poražena,
predsjednik Abra-ham Lincoln umoren, a ribolovna tvrtka iz Halifaxa dala Brita-niji 5,500.000 f za
dvanaest godina povlastica u ribarenju. Napo-kon, samo trideset ili četrdeset milijuna godina ranije
naši naj-stariji pređi ispuzali su iz prasluzi; a zatim, bez sumnje, vidjevši da je promjena neugodna,
otpuzali opet natrag. Takvo je bilo stanje povijesti kad je Eugene ušao na pozor-nicu ljudskih
događaja 1900. Rado bismo dali nešto širi prikaz svijeta što ga je njegov ži-vot dotaknuo tijekom
prvih nekoliko godina, pokazujući u sva-kom pogledu i vezi značenje života viđenog s poda ili iz
kolijev-ke, ali se ti dojmovi gube kad bi ih trebalo reći, ne zbog manj-kave inteligencije, nego zbog
nedostatka vladanja mišićima, sna-ge artikulacije i zbog uzastopnih valova samoće, dosade,
potištenosti, zastranjenja i krajnje praznine što ratuju protiv reda u ljudskom umu dok ne navrši tri
ili četiri godine. Ležeći mračno u svojoj kolijevci, opran, naprašen i nahra-njen, mirno je razmišljao
o mnogim stvarima prije nego što bi zapao u san - beskonačan san koji mu je brisao vrijeme te je
osjećao da je zauvijek propustio jedan dan blistava života. U tim trenucima srce ga je boljelo od
užasa dok je mislio o neu-dobnosti, slabosti, tupavosti i beskrajnom nesporazumu što ih mora
podnijeti prije nego što zadobije i tjelesnu slobodu. Pozlilo bi mu kad bi pomislio na tegobnu
udaljenost ispred sebe, pomanjkanje suradnje među središtima upravljanja, na nepokorni i
izgrednički mjehur, na bespomoćnu izložbu kojoj se morao podvrgavati u društvu braće i sestara što
su se smijuljili i pipkali ga dok je bio sušen, pran i prevrtan pred nji-ma. 37Zapadao je u bolnu
tjeskobu jer ga je pogodilo siromaštvo simbola: mozak mu se zapleo u mrežu jer nije imao riječi da
nji-ma radi. Nije imao čak ni imena za predmete oko sebe: on ih je vjerojatno za sebe označio
kakvim
žargonom, potaknut odlom-cima govora što se orio oko njega, a slušao je pozorno dan za danom
shvativši da njegov prvi bijeg mora doći kroz jezik. Po-kazao je što je brže mogao svoju proždrljivu
glad za slikama i tiskom: ponekad bi mu donosili velike pretjerano ilustrirane knjige, a on bi ih
očajno podmićivao gukanjem, ushićenim vri-skanjem, neobičnim grimasama i svim onim drugim
stvarima što su ih oni kod njega razumjeli. On se divlje čudio kako bi se osjećali kad bi znali što je
zapravo mislio: ponekad se morao smijati njima i cijeloj njihovoj nerazumnoj komediji grešaka dok
su se okolo šepirili da ga zabave, klimali mu glavama, grubo ga škakljali nagoneći ga na silovitu
ciku protiv njegove volje. Prizor je odjednom bio duboko dosadan i smiješan: dok je sjedio na-sred
poda i gledao kako ulaze, videći da se svakome lice izo-bličuje od blesavog pogleda i slušajući
njihove glasove što su postajali besmisleni i raznježeni kad god su se njemu obraćali, govoreći mu
riječi koje on još nije razumijevao ali je vidio da ih oni iskrivljuju u glupoj nadi da daju jasnoću
onome što je ranije iznakaženo, on se morao smijati budalama usprkos svome jadu. A dok su ga
ostavljali samog da spava u zamračenoj sobi, s debelim prugama sunčane svjetlosti na podu, njega
je obuzima-la neizmjerna samoća i tuga: pratio je svoj život niz svečan vidik šumskoga prosjeka i
znao je da će uvijek biti tužan: u kavezu te male okrugle lubanje, u tamnici tog tajanstvenog srca
koje kuca, njegov život uvijek mora stupati niz osamljena šetališta. Izgubljenik. Razumio je da su
ljudi bili zauvijek stranci jedan drugo-me, da nitko nikoga ne uspije stvarno upoznati, da utamničeni
u mračnoj utrobi svoje majke mi dolazimo u život ne videći joj lica, da nas predaju u njezine ruke
kao stranca, i da, uhvaćeni u tu nerazrešivu tamnicu postojanja, nikada iz nje ne pobjegnemo, bez
obzira kakve nas ruke grlile, kakva nas usta ljubila, kakvo nas srce grijalo. Nikad, nikad, nikad,
nikad, nikad. Vidio je da velike spodobe što su se komešale oko njega, go-leme izbuljene glave što
su se odvratno svijale u njegovu kolijev-ku, jaki glasovi što su se nesuvislo kotrljali iznad njega,
nisu me-đusobno imali mnogo više razumijevanja nego što su ga poka-zivali prema njemu: da su
čak i njihov govor, njihova sva glatko-ća i lakoća pokreta bili tek oskudni prenositelji misli i
osjećaja, a često su služili ne zato da pomognu razumijevanju, nego da prodube i prošire sukob,
gorčinu i predrasudu. 38 Mozak mu je potamnio od užasa. Vidio je sebe kao neuo-bličena stranca,
zabavnog malog klauna, kojega treba da maze i hrane ove ogromne i daleke spodobe. Bio je poslan
iz jednog ta-janstva u drugo: negdje u svojoj svijesti ili izvan nje čuo je silnu zvonjavu tiho, kao da
je odjekivala pod morem, i dok je slušao, duh sjećanja hodio je njegovim umom, i on oćuti na
trenutak da je gotovo pronašao ono što je bio izgubio. Ponekad, uzdižući se prsimice nad visoke
zidove svoje ko-lijevke, bacio bi vrtoglav pogled na šare saga daleko pod sobom; svijet je dolazio u
njegov um i odlazio plivajući poput plime i oseke, čas trenutačno utisnuvši cijelu svoju oštru sliku,
čas je-njavajući tamno i sanjivo, dok je on sastavljao slagaljku osjeća-nja komadić po komadić,
videći samo blijesak ognja kako pleše na taracu, čujući zatim vilinsko kvocanje kokoši zagrijanih na
suncu, negdje prijeko u dalekom i začaranom svijetu. Onda je čuo njihovo razbuđeno jutarnje
kokodakanje jasno i glasno, iz-nenada postavši bitan i svjestan građanin
života; ili, dolazeći i odlazeći u naizmjeničnim valovima mašte i zbilje, slušao je gla-snu, vilenjačku
grmljavinu iz Daisvne sobe za glazbu. Kad ju je mnogo godina kasnije čuo, neka su se vrata
otvorila u njegovu mozgu: ona mu je rekla da je to bio »Menuet« Paderevvskoga. Njegova je
kolijevka bila velika pletena košara, dobro nastr-ta i pojastučena iznutra; kad je ojačao, mogao je u
njoj izvoditi neobične akrobacije, prevrćući se, praveći kolutove, uspravljaju-ći se lagano i čvrsto:
strpljivim naporom mogao je ispuzati preko stranice na pod. Tamo bi bauljao po prostranim uzorci-
ma saga, upravljajući pozorno oči na velike drvene kocke neuredno razbacane po podu. Pripadale su
njegovu bratu Lu-keu: sva slova abecede bila su na njima urezana u raznim svi-jetlim bojama.
Držeći ih nespretno u svojim ručicama, satima je proučavao te simbole govora, znajući da pred
sobom ima kamenje jezičnog hrama, i očajno se boreći da pronađe ključ koji bi unio red i raz-bor u
to bezvlašće. Silni glasovi lebdjeli su se daleko nad njim, og-romni su oblici dolazili i odlazili,
dižući ga do vrtoglavih visina, po-lažući ga s neiscrpljivom snagom. Zvono je ječalo ispod mora.
Jednog dana kad se obilno južno proljeće bogato rastvorilo, kad se spužvasta crnica u dvorištu
pokrila iznenadnom mekom travom i vlažnim cvijecima što ih je velika trešnja polako sijala s
krupnim biserjem žućkastog soka, dok su joj plodovi dozrije-vali u rasipnim grozdovima, Gant ga
uzme iz košare s visokog pročelnog trijema u suncu i prođe s njim oko kuće uz lijehu lji-ljana,
noseći ga straga ispod drveća u kojem su pjevale sakrive-ne ptice do samog kraja posjeda. 39Ovdje
je zemlja bila nehladovita, suha, zgrudana od pluga. Eugene je znao po miru da je nedjelja: s visoke
žičane ograde ši-rio se težak miris kiselice. Na drugoj strani Svvainova je krava trgala svježu oštru
travu dižući s vremena na vrijeme glavu i po-jući dubokim glasom svoje nedjeljno ushićenje. U
toplom opra-nom zraku Eugene je savršeno jasno čuo odsječene zvukove iz susjednog dvorišta,
postao je oštro svjestan cijelog prizora, i kad je Swainova krava ponovo zapojala, on osjeti da se
poplavljene dveri u njemu širom otvaraju. Odgovorio je »Muuu!« sričući zvuk plašljivo ali savršeno
i ponavljajući ga povjerljivo u času kad se krava odzivala. Gantovo veselje bijaše bezgranično.
Okrenuo se i otrčao kući što su ga noge nosile. I dok je išao, gurao je svoj čekinjasti brk pod nježni
Eugeneov vrat, uporno mukao i stalno dobivao odgovor. - Smiluj se bože! - povikne Eliza gledajući
ga s kuhinjskog prozora kako trči niz dvorište u vratolomnim skokovima - još će ubiti to dijete. A
dok je jurio uz kuhinjske stepenice - sva je kuća, osim gornje strane, bila podignuta od zemlje - ona
izađe na malu ve-randu s rešetkama, brašnjavih ruku i nosa crvena od peći. - Hej, što to zaboga
radiš, gospodine Gant? - Muuu! Rekao je »Muuu!« Da, rekao je! - govorio je Gant više Eugeneu
nego Elizi. Eugene mu je smjesta odgovarao: on je osjećao da je sve to bilo prilično glupo, i vidio je
da će nekoliko dana biti zaposlen oponašajući Svvainovu kravu, ali je ipak bio strahovito uzbuđen
ćuteći sada da je zid bio srušen. I Eliza je bila ganuta, ali je ona to pokazala vraćajući se k peći,
krijući zadovoljstvo i rekavši: - Svega mi, gospodine Gant, još nisam vidjela takva luđaka s
djetetom.
Kasnije je Eugene budan ležao u svojoj košari na podu dnevne sobe gledajući zadimljena jela kako
prolaze na vrijed-nim rukama složne obitelji, jer je u to vrijeme Eliza veličanstve-no kuhala, a
nedjeljni ručak je bio nešto što se pamti. Dva sata nakon povratka iz crkve dječaci su gladno vrebali
oko kuhinje: Ben, ponosito namršten, kamuflirao se dostojanstvom, prave-ći česte izlete kroz kuću
da pripazi na napredovanje kuhanja; Grover je ulazio i promatrao s iskrenim zanimanjem dok ga ne
bi istjerali; Luke sa svojim širokim veseljačkim malim li-cem što ga je presijecao srdačno zanosan
osmijeh, jurio je po kući razdragano kričeći: 40 »Veeeni, viiidi, vilici, Veeeni, viiidi, vilici, Veeeni,
viiidi, vilici, Vili, vili, viii.« Čuo je kako Daisy i Josephine Brown zajedno uče Cezara, i ovaj mu je
napjev bio vlastita interpretacija Cezarova kratkog hvastanja: »Veni, vidi, vici.« Dok je Eugene
ležao u svojoj kolijevci, čuo je kroz otvorena vrata buku iz dnevne sobe, vrištavo dječačko
uzbuđenje, zvek oštrila i noža dok se Gant pripremao da siječe pečenje, ponav-ljanje velikog
jutrošnjeg događaja prepričanog po sto puta bez promjene, ali sa sve većim žarom. »Uskoro«,
pomislio je dok ga je težak miris hrane preplav-ljivao, »bit ću s njima tamo.« I on slasno pomisli o
tajanstvenoj i sočnoj hrani. Cijelo to poslijepodne Gant je na verandi pričao što se zbi-lo, prizivajući
susjede i šaljući po Eugenea da glumi. Eugene je jasno čuo sve što se reklo toga dana: nije bio
sposoban da od-govori, ali sada je uvidio da je govor bio na pragu. Tako je on, kasnije, vidio prve
dvije godine svog života u sjajnim i usamljenim blijescima. Svoj drugi Božić pamtio je ma-glovito
kao razdoblje velikog slavljenja: to ga je pripremilo za treći kad je stigao. S čudesnom navikom što
je djeca stječu, iz-gledalo je da on oduvijek poznaje Božić. Bio je svjestan sunčeva sjaja, kiše,
razbuktale vatre, svoje kolijevke, mrgodne zimske tamnice. Drugog proljeća, jednog toplog dana,
vidio je Daisy kako uz brijeg odlazi u školu: zavr-šavao je podnevni odmor, ona je bila kod kuće na
ručku. Otišla je u Školu za djevojčice gđice Ford; to je bila zgrada od crvene cigle na uglu uvrh
strmog brijega: gledao ju je kako sustiže Elea-nor Duncan baš u podnožju. Kosa joj je bila spletena
u dvije du-gačke pletenice niz leđa; bila je čedna, stidljiva, krotka, plašljiva i sramežljiva djevojka;
ali on se bojao njezine pažnje posvećene njemu, jer ga je bijesno kupala iskaljujući sve praskavo i
silovito ispod svoje mirnoće na njegovoj koži. Ona ga je zaista strugala do kosti. On je bolno urlao.
Dok se penjala uz brijeg, sjetio se nje. Vidio je da je to ista osoba. Svoj drugi rođendan prošao je u
sve jačem svjetlu. Rano idućeg proljeća postao je svjestan razdoblja zanemarivanja: kuća je bila
mrtvački tiha; Gantov se glas više nije prolamao oko njega, dječaci su ulazili i izlazili na prstima.
Luke, četvrti kojega je napala pošast, očajno je bolovao od tifusa: Eugene je bio go-tovo potpuno
povjeren mladoj prljavoj crnkinji. Živo se sjećao 41njezina visoka prostačkog lika, njezinih traljavih
lijenih nogu, njezinih prljavih bijelih čarapa, i njezina jakog mirisa, crnog i za-strašljivog. Jednog ga
je dana iznijela na bočni trijem da se igra: bilo je rano proljetno jutro što je vlažno izbijalo iz
okopnjele zemlje. Crnkinja je sjedila na bočnim stepenicama i zijevala, dok je on rovao u svojoj
nečistoj haljinici duž staze i po lijesi ljiljana. U tom je času ona zaspala uza stup. On je lukavo
progmizao ti-jelom kroz
široku žičanu ogradu u uličicu posutu šljakom što je straga zavijala k Svvainovima a gore k
ukrašenoj drvenoj palači Hilliardovih. Oni su spadali u najvišu gradsku aristokraciju: bili su stigli iz
Južne Caroline, »blizu Charlestona«, što im je samo po sebi u ono vrijeme davalo odlučujući ugled.
Kuća, golema orašasto smeđa građevina sa zabatom, koja je ostavljala dojam mnogo anđela i
nimalo plana, bila je podignuta na vrhu brežuljka što se spuštao prema Gantovima; zaravan na vrhu
ispred kuće zapo-sjeli su nadmoćno uzdignuti hrastovi. Niže, duž uličice posute šljakom, graničeći s
Gantovim vrtom, bili su visoki raspjevani borovi. Kuća Hilliardovih smatrala se jednim od
najljepših prebiva-lišta u gradu. Susjedstvo je bilo iz srednjeg staleža, ali je položaj bio
veličanstven, i Hilliardovi su se visoko držali, kao gospodari dvorca koji su se spuštali u selo ali se
nisu miješali sa stanovništvom. Svi njihovi prijatelji stizali su izdaleka koči-jom; svakog dana točno
u dva sata, stari livrirani crnac hitro bi se provezao uz zavojitu uličicu s dvije glatke smeđe kobile,
čekajući na ulazu^a kočije sa strane dok njegov gospodar i gospodarica ne bi izašli. Pet minuta
kasnije oni bi se izvezli i otišli na dva sata. Taj obred opčaravao je Eugenea godinama kasnije, dok
bi ga pomno slijedio s prozora očeve dnevne sobe: ljudi i život u susjedstvu bili su okrutno i
simbolički iznad njega. Osjetio je veliko zadovoljstvo toga jutra što je napokon bio u uličici
Hilliardovih: bio je to njegov prvi bijeg, i to u zabranje-no i blaženo područje. Rovao je otprilike
sredinom puta, razoča-ran kakvoćom šljake. Muklo zvono sa sudnice odbilo je jeda-naest puta.
Sada, točno tri minute nakon jedanaest svakoga jutra, tako je nepogrešiv i savršen bio red ovog
velikog domaćinstva, ogro-man sivi konj kasao je polako uz brijeg, vukući za sobom teška opskrbna
kola, prožeta, začinjena, miomirisna od finih mirisa tr-govine mješovitom robom; na njima su bile
isključivo namirnice za Hilliardove i vozač, mladi crnac koji je svakog jutra u tri 42 minute nakon
jedanaest, prema obredu, udobno spavao. Nemo-guće je bilo da išta krene na zlo: konja ne bi ni
pločnik od zobi zaveo da iznevjeri svoje sveto poslanstvo. S tim u skladu on je teško kasao uz
brijeg, glomazno skrenuo u kolotečinu uličice, i tromo napredovao dok nije, osjetivši da mu veliki
krug desne prednje noge zakrčuje neka strana čestica, pogledao dolje i po-lako maknuo kopito s
nečega što je netom bilo lice jednog dje-čačića. Zatim je pažljivo raskrečenih nogu krenuo naprijed,
odvu-kao kola dalje od Eugeneova tijela i stao. Oboje se crnaca isto-vremeno probudilo; čuli su se
krikovi iz kuće, Eliza i Gant izlet-ješe na vrata. Uplašeni crnac podigao je Eugenea, koji je bio pri-
lično nesvjestan svog iznenadnog povratka na pozornicu, i pre-dao ga u jake ruke doktora
McGuirea koji je rječito psovao vo-zača. Njegovi debeli osjetljivi prsti brzo su se micali po
krvavom malom licu i nisu našli prijeloma. On kratko kimne njihovim očajnim licima: - Spašen je
za Kongres - rekao je. Imate lošu sreću i tvrde glave, W. O. - Ti prokleti crni lupežu - vikne gazda,
okrećući se sa sil-nim olakšanjema vozaču. - Stavit ću te iza brave zbog ovoga. -On provuče svoje
velike dugačke ruke kroz ogradu i počne da-viti crnca, koji je mrmljao molitve i nije imao pojma
što se s njim događa, osim da je bio središte divlje strke.
Crna je djevojka, ridajući, pobjegla unutra. - Ovo izgleda gore nego što jest - primijeti dr McGuire,
po-lažući junaka na sofu. - Malo vruće vode, molim. - Ipak mu je trebalo dva sata da ga uredi.
Svatko je pohvalno govorio o ko-nju. - Bio je pametniji od crnčine - reče Gant liznuvši palac. Ali
sve ovo, kao što je Eliza znala u svom srcu, bio je dio plana sestara Suđenica. Crijeva su bila
spletena i prorečena već davno: krhka ljuska lubanje, koja je čuvala život i koja je mogla tako lako
pući kao što čovjek razbije jaje, ostala je netaknuta. Ali je Eugene nosio znak kentaura mnogo
godina, iako je svjetlo moralo pogodno padati da bi se otkrio. Kad je bio stariji, katkada se čudio
jesu li se Hilliardovi po-javili iz svoje uzvisine, kad je on tako nemilosno poremetio red plemićkog
posjeda. Nikada nije pitao, ali je mislio da nisu: za-mišljao ih je kako, u najboljem slučaju, uzvišeno
stoje kraj navu-čenih zastora, ne baš sigurni što se desilo, ali osjećajući da je bilo nešto neugodno, s
krvlju. Ubrzo iza toga gospodin Hilliard je dao na svom zemljištu istaknuti znak »Ulaz zabranjen«.
43Luke je ozdravio nakon što su doktor, bolničarka i obitelj psovali nekoliko tjedana: bio je to
tvrdoglav tifus. Gant je sad bio glava brojne obitelji koja se poput Ijestava dizala od djetešca do
Stevea u rastu - kojemu je bilo osamnaest godina - i curetka Daisv. Bila je u sedamnaestoj godini i
svom posljednjem razredu srednje škole. Bila je plašljiva, osjetljiva djevojka, nalik na svoje ime -
tratinčicu: marljiva i savjesna u učenju, te su njezini nastavnici za nju mislili da je bila najbolja
učenica što su je ikad upoznali. Malo je u njoj bilo vatre ili pro-tivljenja; revnosno se držala
uputstava; vraćala je ono što joj je bilo dano. Svirala je klavir bez ikakva strastvenog osjećaja za
glazbu; ali ju je izvodila pošteno s lijepim žuborastim dodirom. A vježbala je satima za redom. Bilo
je međutim očito da Steveu škola ne ide. Kad mu je bilo četrnaest godina, direktor škole ga je
pozvao u svoj mali ured da primi batine zbog izbjegavanja nastave i neposlušnosti. Ali u njemu nije
bilo duha pokoravanja: oteo je čovjeku štap iz ruke, slomio ga, udario ga čestito po oku i veselo
skočio s osam-naest stopa iznad zemlje. To je bila jedna od najboljih stvari što ih je ikad učinio: nje-
govo vladanje u drugim prilikama bilo je manje sretno. Vrlo rano, dok je njegovo izostajanje raslo i
nakon što je bio izbačen, te dok mu je život brzo otvrdnjivao u izazovnom kvarenju, su-kob između
momka i Ganta postajao je otvoren i žestok. Možda je u većini mana svoga sina Gant prepoznavao
svoje: međutim, malo je bilo njegovih svojstava koja su ga iskupljivala. Steve je imao komad
tvrdog loja gdje mu je moralo biti srce. Više nego ikoga od njih njega je bilo zapalo najgore. Od
svog djetinjstva bio je svjedok najdivljijih očevih orgija. To nije bio zaboravio. Također, kao
najstariji, bio je prepušten da se brine sam o sebi, dok je Blizina pažnja bila usmjerena na mlađu
djecu. Ona je hranila Eugenea svojim prsima dugo nakon što je Steve odnio svoja prva dva dolara
damama s Eagle Crescenta. Njega su iznutra vrijeđale grdnje što mu ih je Gant tovario; nije bio
neosjetljiv na svoje mane, ali da ga zovu »ništavna pro-palica«, »nevrijedni izrod«, »biljarska
danguba«, to je otvrdnja-valo njegovo vanjsko držanje razmetljiva izazivanja. Jeftino i na-padno
odjeven, s vretenastim žutim cipelama, upadnim
prugas-tim hlačama i slamnatim šeširom široka oboda s obojenom vrp-com, on bi šetao glavnom
ulicom, besmisleno se trzao i sa smi-ješkom napetog samopouzdanja na licu pozdravljao udvornom
srdačnošću svakoga tko bi ga primijetio. A ako ga je bogatiji 44 čovjek pozdravio, njegova
povrijeđena ali pretjerano velika taš-tina zgrabila bi mrvicu, i on bi se samilosno hvastao kod kuće:
- Svi oni znaju tko je Little Stevie! Njega poštuju svi veliki ljudi u ovom gradu, u redu, u redu!
Svatko ima neku dobru riječ za Little Steviea osim njegovih bližnjih. Znate li što mi je danas re-kao
J. T. Collins? - Što je rekao? Tko je to? Tko je to? - upita Eliza smiješno užurbano, dižući pogled sa
svog krpanja. - J. T. Collins - to je netko! Ima vrijednosti samo oko dvjes-ta tisuća. »Steve«, rekao
je, baš tako, »da je meni tvoja pamet«. - On bi ovako nastavio u hirovitom samozadovoljstvu,
ispreda-jući priču o budućem uspjehu, kad će se svi oni koji ga sada preziru okupiti pod njegov
stijeg. - Oh, da - reče - svi će oni tada žarko željeti da se Little Stevie s njima rukuje. Gant ga je u
bijesu gadno isprebijao, kad su ga istjerali iz škole. On to nije nikad zaboravio. Konačno mu je
rečeno da se prihvati posla i sam sebe izdržava: našao je nestalno zaposlenje kao prodavač sode, ili
kao raznosač jutarnjih novina. Jedanput su on i jedan pajdaš, Gus Moody, sin nekog ljevača, pošli
da vide svijet. Čađavi od skitnje spuznuli su s teretnog vlaka u Knoxvilleu, Tennessee, potrošili ono
malo novca što su imali na hranu, i u javnoj kući, pa se dva dana kasnije vratili crni kao ug-ljen ali
hvalisavi zbog svoga podviga. - Svega mi - gnjevila se Eliza - ja ne znam što će biti s tim momkom.
To je bio tragičan nedostatak njezina temperamenta da je prekasno stizala do ključne točke: pućila
je zamišljeno usne, gubila se u drugom pravcu i plakala kad je stizala nesreća. Uvijek je čekala.
Štoviše, u dubini srca ona je voljela svog najsta-rijeg sina, ako ne većom a ono barem različitom
ljubavlju nego ostalu djecu. Njegovo neiskreno razmetanje i sažalna hvalisa-vost njoj su se
dopadali: za nju su to bili znakovi njegove »bi-strine«, i ona je često znala razbjesniti svoje dvije
revne dje-vojke hvaleći ga. Tako bi, gledajući primjerak njegova rukopi-sa rekla: - Jedna stvar je
sigurna: on ljepše piše nego bilo tko od vas drugih, pokraj svega vašeg školovanja. Steve je rano
okusio radosti boce, kradući, u one dane dok je bio mladi pratilac očevih pijanki, potajne gutljaje
jakog smrd-ljiva viskija iz polupune boce: od okusa mu se povraćalo, ali se tim iskustvom jako
hvalio pred drugovima. Kad mu je bilo petnaest godina, našao je, dok je s Gušom Moodvem pušio
cigarete u susjedovoj staji, bocu koju je vrijedni građanin zamotao u zobnicu pred oštrijim
pretraživanjem svoje 45žene. Kad je čovjek nešto kasnije došao da tajno gucne i našao svoju bocu
polupraznu, mrzovoljno je ostatak pomiješao s Cro-ton-uljem: dva dječaka su bolesno povraćala
nekoliko dana. Jednog je dana Steve krivotvorio mjenicu na oca. Prošlo je nekoliko dana dok je to
Gant otkrio: iznos je bio samo tri dola-ra, ali njegova je srdžba bila strašna. U objavljenju kod kuće
što ga je izrekao dovoljno glasno da dječakov prijestup razglasi po susjedstvu, govorio je o
kaznionici, o trpanju u zatvor, o
tome kako je nesretan pod svoje stare dane - razdoblje svog života u koje još nije bio došao, ali ga
je rabio u svoju korist u doba okr-šaja. Mjenicu je platio, naravno, ali je još jedno ime - »krivotvo-
ritelj« - dodao rječniku svojih grdnji. Steve se šuljao po kući i sam jeo svoje obroke nekoliko dana.
Kad se sreo s ocem, malo je ijedan od njih rekao: iza tvrde srdite ocakline svojih očiju obojica su se
beskrajno prozirala; znali su da jedan drugome ne mogu ništa zatajiti, da se iste rane u njima gnoje,
da iste gladi i žudnje, isti jezivi prohtjevi zagađuju njihovu krv. I znajući to, nešto se u svakom od
njih odvratilo u bolnom sramu. Gant je to dodao svojim tiradama protiv Elize; sve što je bilo loše u
dječaku, to mu je majka dala. - Gorštačka krv! Gorštačka krv! - galamio je. - On je plju-nuti
Greelev Pentland. Pamti moje riječi - nastavljao je, grozni-čavo jureći po kući, mrmljajući za sebe i
napokon upadajući u kuhinju - pamti moje riječi, on će svršiti u kaznionici. A ona bi, crvena nosa od
prskanja masti, pućila usne i malo govorila, osim kad bi mu se, razdražena, htjela kako odužiti, ra-
čunajući da ga razbjesni i izazove. - No, da ga nisu slali po svim prčvarnicama u gradu da iz-vlači
svog tatu, možda bi ispao bolji. - Ti lažeš, ženo! Tako mi boga, ti lažeš! - grmio je on veli-čanstveno
ali neosnovano. Gant je manje pio: izuzev užasnog napijanja svakih šest ili osam tjedana što ih je
sve ispunjalo strahom za dva ili tri dana, Eliza se malo mogla požaliti na račun toga. Ali se njezina
silna strpljivost jako trošila zbog svakodnevnog niza grdnji. Sad su spavali u odvojenim sobama na
katu: on je ustajao u šest ili šest i pol, oblačio se i silazio da naloži vatre. Dok je potpaljivao pla-
men u štednjaku i hučnu vatru u dnevnoj sobi, stalno je mr-mljao sam sa sobom, uz povremeno
govorničko dizanje i spušta-nje glasa. Na taj je način sastavljao i dotjerivao bujicu svojih uv-reda:
kad su zahtjevi tečnosti i naglaska bili zadovoljeni, izne46 nada bi se pojavio pred njom u kuhinji i
bez najave održao pro-povijed, dok je trgovčev crnac ulazio sa svinjskim kotletima ili debelim
odreskom: - Ženo, bi li ti imala krov da se danas zakloniš da mene nije bilo? Bi li se mogla osloniti
na svog nevrijednog starog oca, Toma Pentlanda, da ti ga dade? Bi li ti ga brat Will ili brat Jim dali?
Jesi li ikad čula da su oni ikome išta dali? Jesi li ikad čula da se i o čemu oni brinu osim o vlastitoj
bijednoj koži? Jesi li? Bi li ijedan od njih gladnu prosjaku dao koru kruha? Tako mi boga, ne bi!
Čak ni kad bi pekaru držao! Jao meni! Gorak je za me bio onaj dan kad sam došao u ovu prokletu
zemlju: nisam ni slutio kamo će me to odvesti. Gorštačke hulje! Gorštačke hu-lje! - i bujica bi
dosegla vrhunac. Koji put, kad je kušala uzvratiti na njegov napad, lako bi udarila u suze. To se
njemu sviđalo: volio je vidjeti kako plače. Ali ona je obično svadljivo pružala milo za drago:
duboko dolje, između njihovih slijepih neprijateljskih duša, vodio se ružan i očajan rat. Ipak, da je
znao dokle je ovi svakodnevni napadi mogu odvesti, on bi se zaprepastio: oni su bili dio dubokog i
grozničavog nezadovoljstva njegova duha, ukorijenjeni nagon za predmetom svojih grdnji. Štoviše,
njegov osjećaj za urednost bio je toliko jak da je ću-tio strastvenu odbojnost prema svemu što je
bilo zamazano, neuredno, rasuto. Ponekad bi se
razdražio do bjesnila kad bi vi-dio s koliko pažnje ona sprema komadiće starog konopa, prazne
kante i boce, papir, otpatke svake vrste: manija pribavljanja, još nerazvijeno ludilo u Elizi, gnjevila
ga je. - Za ime božje! - vikao bi iskreno srdit. - Za ime božje! Što se ne otreseš toga smeća? I on bi
razorno krenuo prema njemu. - Ne, nemoj, gospodine Gant! - odgovorila bi ona oštro. -Nikad se ne
zna kad će te stvari dobro doći. Bilo je to, možda, suprotno običaju da nezasitan istraživački duh
pripada nekome s najvećom ljubavlju za red, s najpobožni-jim obzirom prema obredu što je čak i
njegove svakidašnje tira-de grdnji spletao u uzorak, a da je izrazita ljaga kaosa, poticana
svemoćnom željom posjedovanja, pripadala praktičnoj, svako-dnevnoj osobi. U Gantu je bilo strasti
pravog lutalice, onoga koji luta od jedne čvrste točke. Bio mu je potreban red i ovisnost o domu -bio
je naglašeno obiteljski čovjek: njihova grozdolika toplina i snaga bio je život. Nakon svoje redovite
tirade protiv Elize, išao je okolo da budi usnulu djecu. Smiješno je da nije mogao pod-nijeti osjećaj,
izjutra, da je on jedini budan i na nogama. 47Njegov poklik buđenja, izrečen u formuli sa silno
smiješ-nom osornošću s dna stepenica, bio je ovog oblika: - Steve! Ben! Grover! Luke! Prokleti
lupeži: ustajte! Za ime božje, što će biti s vama! Cijeloga svog života nikada ništa nećete postići. On
bi nastavio na njih drečati odozdo kao da su gore bili budno pažljivi. - Kad sam ja bio vaše dobi,
pomuzao sam četiri krave, oba-vio sve kućne poslove i pregazio osam milja kroz snijeg do ovog
časa. Zaista, kad je opisivao svoje rano školovanje, namicao je krajolik koji je neprekidno bio
pokriven tri stope dubokim sni-jegom i tvrdo smrznut. Izgledalo je kao da nikad nije išao u ško-lu
osim pod polarnim uvjetima. A petnaest minuta kasnije opet bi riknuo: - Nikada ništa ne-ćete
postići, vi ništavne propalice! Kad bi se jedan zid prolomio, vi biste se otkotrljali do drugoga. Sad bi
gore već nastao brz tutanj nogu, i oni bi jedan po je-dan sišli, jureći goli u dnevnu sobu s odjećom
smotanom pod rukom. Oblačili bi se kraj njegove hučne vatre. Za doručkom je, osim povremenih
jadikovki, Gant bio neš-to pristupačnijega raspoloženja. Izobilno su se hranili: on im je pretrpavao
tanjure velikim pečenim odrescima, zobenom ka-šom prženom u jajetu, vrućim dvopekom,
pekmezom, pečenim jabukama. Odlazio je u svoju radnju kad su dječaci, još gutajući u žurbi vruću
hranu i kavu, jurili od kuće na znak upozorenja posljednjeg sladunjavo brecavog školskog zvona u
devet sati. Vratio bi se za užinu - ručak, kako su to oni zvali - za krat-ko brbljiv s jutarnjim
novostima; uvečer, kad se obitelj ponovo skupljala, on se vraćao, palio svoju veliku vatru, i
izbacivao svo-ju uzvišenu porugu, ceremoniju koja je zahtijevala pola sata sla-ganja i još tri četvrti,
s ponavljanjem i dodavanjem, izlaganja. Za-tim su večeravali prilično sretno. Tako je prošla zima.
Eugene je imao tri godine; kupili su mu knjige sa slovima i slike životinja s basnama u stihovima is-
pod njih. Gant mu ih je neumorno čitao: za šest tjedana sve ih je znao naizust. Potkraj zime i u
proljeće bezbroj je puta glumio pred sus-jedima: držeći knjigu u rukama pretvarao se da čita ono što
je znao napamet. Gant je bio ushićen:
on je sudjelovao u prijevari. Svatko je smatrao izuzetnim da dijete tako mlado može čitati. U
proljeće je Gant ponovo počeo piti; međutim, njegova je žeđ svenula za dvatri tjedna, pa se
posramljen vratio svom us-taljenom životu. Ali se Eliza pripremala za promjenu. 48 Bilo je to 1904;
spremala se velika svjetska izložba u Saint Louisu: to je trebalo da bude vidljiva povijest
civilizacije, veća, bolja i znamenitija od svega što je ikad ranije bilo te vrste. Mno-gi stanovnici
Altamonta namjeravali su ići: Eliza je bila očarana mogućnošću spajanja putovanja s dobitkom. -
Znaš li što? - poče ona zamišljeno jedne noći, odlažući novine - dolazi mi da se spremim i pođem. -
Da pođeš? Kamo? - U Saint Louis - odgovori ona. - Gle, recimo da sve ispad-ne dobro, mogli
bismo se jednostavno maknuti odavde i prese-liti tamo dolje. Znala je da njega očarava nagovještaj
potpunog raskida s uhodanim životom, putovanja u nove zemlje, nove po-trage za srećom. O tome
je bilo govora kad je prije nekoliko go-dina razvrgnuo ortakluk s VVillom Pentlandom. - Što
namjeravaš tamo činiti? Što će biti s djecom u tom slučaju? - No - poče ona samodopadno,
zamišljeno pućeći usne i prepredeno se smiješeći - jednostavno ću naći dobru veliku kuću i
razbubnjati obrt među ljudima iz Altamonta koji idu. - Milosrdni bože, gospođo Gant - zaurla on
tragično - ti ne bi tako nešto nipošto učinila. Molim te, nemoj. - No, pa što, gospodine Gant, nemoj
biti budala. Nema ni-kakva zla u držanju podstanara. To rade i neki od najuglednijih ljudi u ovom
gradu. Znala je kako je osjetljiv bio njegov ponos: nije mogao podnijeti da ga smatraju
nesposobnim da uzdržava obitelj -ponajčešće se hvalisao time daje bio »dobar domaćin«. K tome,
boravak bilo koga pod njegovim krovom tko nije bio njegove krvi i mesa sijao je okolnim zrakom
prijetnju, rušio je zidove njegova zamka. Napokon, stanari su mu bili posebno odvratni: zarađivati
za život prihvaćanjem omalovažavanja, rug-la i novca od »jeftinih podstanara«, kako ih je on zvao,
bila je go-tovo nepodnošljiva sramota. Ona je to znala ali nije mogla razumjeti njegove osjećaje. Ne
samo posjedovati imovinu, nego iz nje vući korist, bilo je dio re-ligije njezine porodice, a ona ih je
sve nadmašila spremnošću da iznajmi dio svoga doma. Jedina ona, ustvari, od svih Pentlando-vih,
bila je spremna da se odrekne malog opkopanog zamka doma; posebnu tajnost i privatnost njihovih
zidova jedina ona izgleda da nije mnogo cijenila. A ona je jedina među njima no-sila suknju.
Eugene se hranio njezinim prsima sve dok nije prevršio tri godine: za vrijeme zime su ga odbili od
sise. Nešto je u njoj pre-stalo; nešto je počelo. 49Napokon je bilo na njezinu. Pokatkad bi
razgovarala s Gantom zamišljeno i uvjerljivo o pothvatu sa Svjetskom izlož-bom. Kadgod bi, za
vrijeme njegovih tirada, odapela na nj taj plan kao prijetnju. Što bi se upravo time postiglo, ona nije
znala. Ali je osjećala da je to bio njezin početak. I napokon je bilo na njezinu. Gant je podlegao
zovu novih zemalja. On je trebao ostati kod kuće: ispadne li sve dobro on bi došao kasnije. Također,
iz-gled da će neko vrijeme biti na miru
oduševljavao ga je. Prošlo ga je nešto od starih srsi mladosti. Njega su ostavili, ali je na osamljena
čovjeka vrebao svijet pun neviđenih sjena. Daisy je to bila posljednja školska godina: ona bi ostala s
njim. Ali ga je više puta probolo kad je vidio da Helen ide. Bilo joj je skoro četr-naest godina.
Početkom travnja Eliza se zaputila, vodeći svoj uzbuđeni porod oko sebe i noseći Eugenea u
naručaju. Bio je unezvijeren od tolike strke, ali nabijen radoznalošću i žustrinom. Tarkintonovi i
Duncanovi pohrle unutra: bilo je suza i po-ljubaca. Gospođa Tarkinton ju je gledala s nekim
strahopoštova-njem. Cijelo je susjedstvo bilo malo zbunjeno tim najnovijim preokretom. - No, no -
nikad se ne zna - reče Eliza smijući se kroz suze i uživajući u uzbuđenju što ga je sama izazvala. -
Ako ispadne kako treba, možda se i preselimo tamo. - Vratit ćete se vi - reče gospođa Tarkinton s
veselom oda-nošću. - Nema grada do Altamonta. Na postaju su pošli tramvajem: Ben i Grover
veselo sjedoše zajedno čuvajući veliku košaru s hranom. Helen je nervozno sti-skala svežanj paketa.
Eliza oštro pogleda njezine duge ravne noge i pomisli na pola vozne karte. - Recimo - počne ona
neodređeno se smijući preko ruke, gurkajući laktom Ganta - ona će morati da se malo pogrbi, zar
ne? Mislit će da si prevelika da budeš ispod dvanaest godina -nastavi obraćajući se izravno
djevojčici. Helen se nervozno pomakne. - To ne bismo smjeli raditi - promrmlja Gant. - Pa što! -
reče Eliza. - Nitko je neće primijetiti. On ih otprati u vlak gdje ih udobno smjesti uslužni spro-
vodnik spavaćih kola. - Pripazi na njih, George - reče i dade čovjeku novčić. Eliza to ljubomorno
uoči. On ih sve grubo poljubi svojim brkovima, ali koščata leđa svoje curice pomiluje velikom
rukom i čvrsto je zagrli. Nešto oštro probode Elizu. 50 Na trenutak nespretno su zastali. Od
neobičnosti, nerazum-nosti cijele nakane i nakaznog kvarenja cijelog života ostali su bez riječi. - No
- započne on - mislim da znaš što činiš. - No, kažem ti - reče ona napućivši usne i gledajući kroz
prozor - ne zna se što može od ovoga ispasti. On je bio neodređeno umiren. Vlak se trgne i polako
krene. Nezgrapno je poljubi. - Javi se čim stigneš tamo - reče i hitro pojuri prolazom. - Zbogom,
zbogom - dovikne Eliza mašući Eugeneovom ručicom visokoj prilici na peronu. - Djeco - reče, -
mahnite zbo-gom svom tati. - Svi se natisnu na prozor. Eliza zaplače. Eugene je promatrao kako
sunce slabi i crveni na kameni-toj rijeci i na obojenim stijenama gudura Tennesseja: začarana se
rijeka urezala u djetetovu dušu zauvijek. Godinama kasnije sjećao se nje u snovima ispunjenim
vilinskom i tajanstvenom ljepotom. Smiren u silnom čuđenju on usne uz ritmičku lupu teških
kotača. Živjeli su u bijeloj kući na uglu. U pročelju je bio mali ko-mad travnjaka, te uska traka sa
strane duž pločnika. On je ne-jasno naslutio da su bili daleko od
velike središnje gužve i ga-lame velegrada - mislio je da je čuo kako je netko rekao četiri ili pet
milja. Gdje li je bila rijeka? Dva dječačića, blizanci duge vrlo plave glave i uskog zlob-nog lica,
neprestano su se utrkivali gore-dolje pločnikom ispred kuće na triciklima. Nosili su bijela
mornarska odijelca s plavim ovratnicima, i on ih je jako mrzio. Nejasno je osjećao da je nji-hov otac
bio zao čovjek što je pao u otvor dizala i slomio noge. Kuća je imala stražnje dvorište potpuno
zatvoreno crvenom daščanom ogradom. Na kraju je bila crvena staja. Mnogo godina kasnije,
vrativši se kući Steve je rekao: »Onaj predio je sada sav izgrađen.« Gdje? Jednog su dana u golom
stražnjem dvorištu stajala dva dječja kreveta s madracima da se zrače. On raskošno leže na je-dan
od njih, udišući vrući madrac i lijeno dižući nožice. Luke leže na drugi. Jeli su breskve. Na
Eugeneovu se breskvu zalijepi muha. On je proguta. Luke zaurla od smijeha. - Progutao muhu!
Progutao muhu! Njemu strašno pozli, povraćao je i neko vrijeme nije mogao jesti. Čudio se zašto je
progutao muhu kad ju je vidio cijelo vrijeme. 51Stiglo je ljeto s vrućim dahom. Gant stigne na
nekoliko dana i dovede Daisy sa sobom. Jedne su noći pili pivo u Delmar Gardenu. U vrelom zraku,
kraj stolića, on je žedno zurio u vrč s mjehurima pjene: zagnjurio bi lice, pomisli, u tu mrzlu pjenu i
popio dubinu sreće. Eliza mu dade gutljaj; svi su vrištali zbog njegova gorko iznenađena lica.
Godinama kasnije on se sjećao Ganta i njegova brka proša-rana pjenom kad bi moćno iskapio čašu:
veličanstven užitak i prekrasna žeđ nadahnjivali su ga željom za oponašanjem, pa se pitao jesu li
sva piva gorka i postoji li razdoblje uvođenja u ra-dosti tog velikog pića. Lica iz starog, napola
zaboravljenog svijeta, znala su doplu-tati s vremena na vrijeme. Neka čeljad iz Altamonta došla su i
boravila u Elizinoj kući. Jednog dana s iznenadnim prizvanim užasom on pogleda u okrutno
obrijano lice Jima Lyde. On je bio šerif u Altamontu; živio je u podnožju brijega ispod Ganta. Jed-
nom, kad je Eugene napunio dvije godine, Eliza je bila otišla u Piedmont na sud kao svjedok. Dva
dana je nije bilo; njega su prepustili brizi gospođe Lyda. On nikad nije zaboravio razigra-nu
okrutnost Lyde prve noći. Sada, jednog dana, ta se neman opet pojavila, đavolskom moću, i Eugene
je gledao gore u tešku zloću njegova lica. Euge-ne je vidio da Eliza stoji kraj Jima; i dok je užas na
malom licu rastao, Jim učini kao da će silovito metnuti svoju ruku na nju. Na njegov krik bijesa i
straha, njih se dvoje nasmije: tog slijepog trenutka Eugene ju je po prvi put mrzio: bio je gnjevan,
nemo-ćan u ljubomori i stranu. Noću su dječaci, Steve, Ben i Grover, koje je Eliza poslala da traže
posla, vrativši se s izložbenog prostora, pripovijedali sa živim uzbuđenjem o dnevnoj vrevi. Uz
prikriveno smijuljenje uvjerljivo su spominjali hoochy-koochy: Eugene je razumio da je to bio neki
ples. Steve je zatvorenih usta pjevušio jednoličan, su-gestivan napjev i čulno se savijao. Pjevali su
pjesmu; plačljiva daleka glazba ga je progonila. Naučio ju je: »Dođi u Saint Louis, Louis, Sajam
čeka nas, Među lijepim mladim svijetom
Moj ćeš čuti glas. Plesat ćemo hoochy-koochy ...« i tako dalje. Katkad, ležeći na jorganu u suncu,
Eugene je postajao svjes-tan nježno zagledanog lica, mekog umilnog glasa, različitog od 52 svih
ostalih po vrsti i kakvoći, blage maslinaste kože, crne kose, očiju tamnih poput trnine, izuzetne,
pomalo tužne dobrote. Gu-rao je svoje meko lice k Eugeneovu, milovao ga i grlio. Na svom
smeđem vratu nosio je od rođenja znak maline: Eugene ga je s čuđenjem stalno dodirivao. To je bio
Grover najnježniji i naj-tužniji među dječacima. Eliza im je ponekad dopuštala da i njega povedu na
izlete. Jednom su putovali riječnim parobrodom. On je sišao niže i kroz bočni otvor izbliza gledao
veliku žutu zmiju kako polagano i bez otpora vijuga pokraj njih. Dječaci su radili na sajmu. Bili su
teklići u lokalu zvanom Unutrašnja krčma. Ime ga je očaravalo: stalno je sijevalo kroz njegov
mozak. Katkad su ga sestre, katkad Eliza, katkad dječaci vukli kroz uzvrpoljenu džunglu buke i lica,
bogatim obiljem i raznolikošću života na sajmu. Bio je omamljen u mašti kad su prolazili pokraj
indijske čajane, dok je gledao visoke ljude s tur-banima kako hodaju naokolo, i po prvi put osjetio,
tako da ni-kad nije zaboravio, polagani tamjan Istoka. Jednom se u gole-moj bučnoj zgradi ukipio
ispred moćne lokomotive, najveće ne-mani što ju je ikad vidio, čiji su se kotači strašno vrtjeli u
žlije-bovima, čije su razbuktale peći sipale užareni ugljen u rupu is-pod sebe, dok su ih bez
prestanka hranila dva mrka vatrom obojena ložača. Prizor je gorio u njegovu mozgu kao golem sjaj
iz pakla: on ga je stravio i zanosio. Zatim je stajao na rubu polagane strašne putanje Ferrisova
kotača, kotrljao se niz treštavu zbrku prolaza, osjećao da njegov teturav um bespomoćno srlja u
mahnitu fantazmagoriju karne-vala; čuo je Lukeovu divlju priču o gutaču zmija i kriknuo u ago-niji
kad su ga plašili da će ga uvesti. Jednom ga Daisy, popustivši skrivenoj mačjoj okrutnosti is-pod
svoje blage dobroćudnosti, povede sa sobom kroz luđačke užase željeznice straha; zaronili su iz
svjetla u ponor zaglušujuće crnine, i dok je njegov prvi krik prestajao s usporenjem vlaka, blago su
uplovili u monstruozno osvijetljen polumrak napučen golemim oslikanim groteskama, crvenim
podvoljcima avetinj-skih glava, podmuklim pojavama smrti, noćnih mora i ludila. Njegov
nespreman duh izgubio se u mahnitom strahu: vlak se spuštao iz jedne rasvijetljene spilje u drugu, i
dok se njegovo srce smanjilo kao grašak, čuo je kako se ljudi oko njega s užit-kom glasno smiju, a s
njima i njegova sestra. Njegov duh, upra-vo izranjavajući iz nestvarne divljine dječje mašte,
potpuno je pokleknuo na ovom sajmu, i on je bio paraliziran od uvjerenja, koje mu se često vraćalo
kasnijih godina, da je njegov život ba-joslovna noćna mora i da zbog prepredene urotničke spletke
on 53mora predati svu svoju nadu, vjeru i ufanje nećudorednom mu-čenju demona prerušenih u
ljudsko tijelo. Polusvjestan i zaža-ren od gušenja u užasu napokon je izašao na toplo i obično svjetlo
dana. Njegovo posljednje sjećanje sajma potječe iz jedne rane je-senske noći: ponovo s Daisy sjedio
je na vozačevu sjedalu auto-busa, slušajući prvi put čudo njegova radnog dahtanja, dok su se kroz
kišu što je lijevala kao iz kabla
vozili po rasvijetljenim cestama i kraj slapova što su točili svoju vodu dolje ispred bijele građevine
okićene draguljima deset tisuća svjetala. Ljeto je prošlo. Šuštali su jesenski vjetrovi, šaptao je dah
nestalog veselog slavlja: vašar je gotovo završio. I sad je kuća postala vrlo tiha: svoju je majku vrlo
malo vi-đao, nije napuštao kuću, o njemu su se brinule sestre i stalno su ga opominjale na tišinu.
Jednog dana dođe Gant po drugi put. Grover je obolio od tifusa. - Kaže da je pojeo jednu krušku na
sajmu -Eliza je pona-vljala priču po stoti put. - Došao je kući i potužio se da ga boli. Metnula sam
mu ruku na čelo, on je gorio. 'Ah, dijete', rekla sam, 'tako ti svega svijeta... ?' Njezine crne oči
bijesnu na bijelom licu: bojala se. Napućila je usne i govorila u nadi. - Zdravo, sine - reče Gant,
ulazeći nemarno u sobu; srce mu se zgrčilo kad je ugledao dječaka. Eliza je sve zamišljenije pućila
usne nakon svakog liječniko-va posjeta; skupljala je svaku preostalu mrvicu hrabrosti i poja-čavala
je, ali joj je srce bolovalo. Onda jedne noći, trgajući izne-nada masku s lica, dojuri iz dječakove
sobe. - Gospodine Gant - prošaptala je, napućivši usne. Tresla je svojim bijelim licem prema njemu
nijemo kao da ne može govo-riti. Zatim naglo zaključi: Njega nema, njega nema, njega nema!
Eugene je bio u dubokom ponoćnom snu. Netko ga prodr-ma, budeći ga polako iz njegove
sanjivosti. Tada se nađe na He-leninim rukama; ona je sjedila na krevetu držeći ga, dok joj se
bolesno ražalošćeno lice priljubljivalo uza nj. Govorila mu je razgovijetno i polako prigušenim
glasom koji je nekako bio na-bijen strašnom gorljivošću: - Hoćeš li vidjeti Grovera? - šaptala je. -
Leži na odru. On se pitao što je odar; kuća je bila puna prijetnje. Iznijela ga je u sumračan hodnik i
odvela do soba u pročelju kuće. Iza vrata čuo je tihe glasove. Ona ih pomnjivo otvori; svjetlo je pa-
dalo u snopu na krevet. Eugene pogleda i užas prostruji poput 54 otrova njegovom krvlju. Iza male
odbačene ljuske što je tamo le-žala on se iznenada prisjetio toplog smeđeg lica, mekih očiju što su
jednom piljile u njega: kao što netko poludi pa se iznenada vrati k razumu, on se sjeti tog
zaboravljenog lica što ga nije vi-dio tjednima, te čudne svijetle osame što se neće vratiti. O iz-
gubljeniče, i vjetrom oplakani duše, vrati se opet. Eliza je tronuto sjedila na stolici, lica nagnuta na
stranu i oslonjena na ruke. Plakala je, dok joj se lice grčilo komičnom i ružnom grimasom koja je
mnogo užasnija nego bilo kakvo smi-reno blaženstvo tuge. Gant ju je nespretno tješio ali,
pogledavajući s vremena na vrijeme dječaka, izlazio je u hodnik i ispružao ruke u ago-niji, u
pomutnji. Pogrebnici su stavili tijelo u kovčeg i odnijeli ga. - Imao je samo dvanaest godina i
dvadeset dana - govorila je stalno iznova Eliza, i činilo se da je ta činjenica boli više nego išta
drugo. - Vi djeco sada idite i malo spavajte - naredi ona iznenada i, dok je govorila, oko joj se
zaustavi na Benu koji je stajao zbu-njen i mrk, gledajući unutra ispitivačkim staračkim pogledom.
Pomisli o razdvojenju blizanaca; u život su bili ušli dvadeset mi-nuta jedan poslije drugoga; srce joj
se steglo od žalosti na
pomi-sao o samoći tog dječaka. Nanovo je zaplakala. Djeca su pošla spavati. Neko su vrijeme Eliza
i Gant nastavili da sami sjede u sobi. Gant zaroni lice u svoje snažne šake. - Najbolji dečko što sam
ga imao - promumlja. - Tako mi boga, bio je najbolji od svih. I u napetom muku oni ga prizovu u
svijest, i oboma je u srcu bio strah i grižnja, jer on je bio miran dječak, a bilo ih je mnogo, pa je i
otišao neprimijećen. - Nikad neću zaboraviti njegov znak na rođenju - prošapće Eliza. - Nikad,
nikad. Zatim časkom pomisle jedno o drugome; iznenada osjete užas i čudnovatost svoje okoline.
Mislili su o kući obrasloj lo-zom u dalekim planinama, o hučnim vatrama, svađi, kletvi, muci, o
svojim slijepim i zamršenim životima, i o glupoj sudbini koja ih je sada ovamo donijela u ovaj
daleki grad, sa smrću, na-kon što je vašar završio. Eliza se pitala zašto je dolazila: tumarala je
vrućim i očaj-nim labirintima tražeći odgovor: - Da sam znala - otpočne tog časa - da sam znala što
će se dogoditi. - Pusti to - reče on i nespretno je potapša. - Tako mi boga - doda tupo malo kasnije -
prilično je sve to čudno kad čovjek razmisli. 55I dok su sada tamo sjedili još tiše, obuze ih samilost
- ne prema njima samima, nego jednog prema drugome i prema ra-sipanju, zbrci i slučajnom tijeku
života. Gant kratko pomisli na svoje pedeset četiri godine, iščezlu mladost, oronulu snagu, ružnoću i
zlo tolikih stvari; i njega pro-žme vrlo miran očaj čovjeka koji zna da iskovan lanac ne može biti
razvrgnut, otkan uzorak raspleten, učinjeno raščinjeno. - Da sam znala, da sam znala - reče Eliza. Pa
zatim: - Žao mi je. Ali on je znao da njezina žalost toga časa nije bila zbog njega ili zbog sebe, čak
ni zbog dječaka kojega je suluda sreća bacila na put kugi, nego da je ona, s iznenadnim unutarnjim
proplamsajem svoje vidovite škotske duše, čisto gledala, po prvi put bez uobražavanja, na
neumoljivu plimu Nužnosti, i da joj je bilo žao zbog svih koji su živjeli, koji žive ili koji će živjeti,
pot-pirujući svojim molitvama nekoristan oltarski oganj, utječući se svojim nadama nesvjesnom
duhu, izbacujući sitne rakete svog vjerovanja prema dalekoj vječnosti, i nadajući se milosti, vođe-
nju i otkupu na zavrćenoj i zaboravljenoj šljaci ove zemlje. O iz-gubljenici. Odmah su pošli kući.
Na svakoj postaji Gant i Eliza neu-morno su obilazili vagon s prtljagom. Bio je sivi jesenski mjesec
studeni: planinske šume bile su pokrivene suhim smeđim liš-ćem. Ono je letjelo ulicama Altamonta,
skupljalo se u prolazima i žlijebovima, bježalo suho pred vjetrom. Kola su bučno škripnula na okuci
podno brijega. Gantovi siđoše: tijelo je već ranije bilo poslano s postaje. Dok je Eliza po-lako
silazila niz brijeg, gospođa Tarkinton potrči iz kuće jecaju-ći. Njezina najstarija kći umrla je mjesec
dana ranije. Dvije žene glasno kriknuše kad su se vidjele i potrčaše jedna drugoj. U velikoj
Gantovoj sobi lijes je već bio postavljen na nogare, a susjedi, uz šapat i pogrebna lica, okupljeni da
ih pozdrave. To je bilo sve. Groverova smrt zadala je Elizi najstrašniju ranu u životu: njezina je
hrabrost klonula, njezina spora ali moćna pustolovina prema slobodi naglo stala. Kao da
joj se tijelo raspadalo kad je mislila o dalekom velegradu i sajmu: strahovala je pred skrive-nim
protivnikom koji ju je oborio. 56 Sa svojom očajnom žalosti ona se učahurila unutar kuće i obitelji,
vratila se onom životu kojega se bila spremna odreći, provodila dane u stalnom radu i pokušavala, u
trudu ispiti za-borav. Ali je tamno izgubljeno lice sjalo kao neočekivan i neo-pipljiv faun u guštari
pamćenja: mislila je na znak s njegova smeđeg vrata i plakala. Tijekom crne zime sjene su se polako
razišle. Gant je povra-tio hučne vatre, stol što se svija pod teretom sočnosti, prebogat i obredan
svakodnevni život. Stari užici ponovo su bujali u nji-hovim životima. I kako je zima prolazila,
mjestimična tama u Eugeneovu mozgu polako se raspršivala, dani, tjedni, mjeseci počeše izbijati
sve većom jasnoćom; njegov se duh izvukao iz zbrke sajma: ot-vorio se obićan život. Zaštićen i
svjestan obilja i nadzora kućne snage, on je ležao puna trbuha pred raspaljenom životnošću vatre,
nezasitno zure-ći u velike sveske na polici s knjigama, uzbuđujući se pljesnivim mirisom listova i
oštrim vonjem ugrijane kože. Knjige koje su ga najviše oduševljavale bila su tri zamašna sveska u
telećoj koži zvana Ridpathova povijest svijeta. Njihove bezbrojne stranice bile su ilustrirane
stotinama crteža, gravura, drvoreza: on je slijedio tijek stoljeća u slikama prije nego što je znao
čitati. Najviše od svega radovale su ga slike bitaka. Kličući od veselja u fijuku po-tučena vjetra oko
kuće, u grmljavini velikog drveća, on se pre-davao mračnoj oluji, oslobađajući ludu vražju glad što
je svi ljudi nose u sebi, koja žudi za tamom, vjetrom i nemjerljivom brzi-nom. Prošlost se njemu
odmotavala u zasebnim i golemim pre-dodžbama; stvarao je beskonačne legende o egipatskim
kraljevi-ma kako ih voze lebdeći konji u bojnim kolima, a nešto beskraj-no staro i dozvano
izgledalo je da se budi u njemu dok je pro-matrao bajoslovna čudovišta, kovrčave brade i golema
životinj-ska tijela asirskih kraljeva, babilonske zidove. U njegovu su se mozgu rojile slike: Kir dok
zapovijeda napad, šuma kopalja ma-kedonske falange, razmrskana vesla, gužva bezbrojnih brodova
kod Salamine, Aleksandrove gozbe, strahovito kreševo vitezova, slomljena koplja, sjekira i mač,
gomile kopljanika, opsjednuti bedemf, natrag odgurnute ljestve teško načičkane ljudima što se
penju, Švicarac što se tijelom bacio na sulice, navala konjice i pješadije, mrke galske šume i
Cezarova osvajanja. Gant je sjedio podalje iza njega, njišući se žestoko natrag-naprijed u teškoj sto-
lici za ljuljanje, pljujući uredne i jake mlazove duhanskoga soka iznad sinove glave u psik vatre. Ili
bi mu pak Gant zvučnom i kićenom retorikom čitao od-lomke iz Shakespearea, među kojima je
najčešće slušao pogreb57ni govor Marka Antonija, Hamletov monolog, prizor gozbe u Macbethu, te
prizor između Desdemone i Othella prije nego što je on zadavi. Ili bi mu recitirao i čitao pjesme što
ih je mnogo i dobro pamtio. Najdraže su mu bile: »O zašto da se duh smrt-nički gordi«
(»Lincolnova omiljena poema«, volio je reći); »'Ah izgibosmo,' povika kapetan, I niza stube silovito
sjuri«; »Sjećam se, sjećam kuće gdje majka rodi mene«; »Njih devedeset devet, Dušmanske trage
prati, Sivom se zorom devet, Od devedeset vrati«; »Dječak u ognju na palubi staja«; i »Dvije milje,
dvije mi-lje, dvije milje naprijed«.
Katkad bi Helen natjerao da recitira »Još stoji škola kraj puta, na suncu prosjak se grije, Oko nje
šikara raste i kupina se vije«. I nakon što bi kazala kako već četrdeset godina trava raste nad glavom
djevojke, i kako je sjedokosi čovjek otkrio u surovoj školi života da je malo kome bilo mrsko da se
izdigne nada nj, jer, znate, oni ga vole, Gant bi teško uzdahnuo i tresući glavom rekao: - Jao! To je
najveća istina što je ikada izrečena. Obitelj je dosegla srž i zrelost zajedničkog života. Gant ju je
obasipao grdnjama, ljubavlju i rasipničkim zalihama hrane. S veseljem su jedva čekali da stigne, jer
je sa sobom donosio veliki užitak življenja, obreda. Gledali bi ga uvečer dok se vraćao iza donjeg
ugla odlučnim koracima, pažljivo bi slijedili tok njegovih kretnji od časa kad bi tresnuo
namirnicama po kuhinjskom sto-lu dok ne bi potpalio svoju vatru, s kojom bi uvijek bio u svađi čim
bi ušao i na koju je obilato trpao drvo, ugljen i petrolej. Na-kon toga skinuo bi kaput i žestoko se
umivao u lavoru, trljajući velikim rukama obrijano lice jake brade uz reski i muški zvuk smirkova
papira. Zatim bi tijelom polegao uz dovratnik i snažno češao leđa mičući ih silovito tamo-amo.
Nakon toga ispraznio bi drugu polovicu kante petroleja na praskavu vatru, pljuskajući divlje po njoj
i mrmljajući sam sa sobom. Onda bi, odgriznuvši dobar komad jakog duhana za žvaka-nje što je
spreman ležao na polici iznad kamina, strelovito ko-račao naprijed-natrag po sobi, zaboravljajući
nasmiješenu obi-telj koja je te ceremonije pratila s veselim uzbuđenjem, dok je slagao svoju tiradu.
Napokon bi planuo na Elizu u kuhinji žaro-nivši u srce optužbe uz ludi urlik. Njegova burna i
nesputana retorika dobila je redovitom upotrebom nešto od gipkosti i neposrednosti klasičnog
epiteta: njegove su usporedbe bile neumjesne, načinjene zaista u duhu vulgarnog veselja, pa je
velika porodična prijemljivost za komi-čno - sve do najmlađeg - svakodnevno njima bila uzbibana.
58 Djeca su se navikla da njegov večernji dolazak očekuju s nekom vrstom vedrine. Zapravo, i
sama je Eliza, liječeći polako i bolno svoju veliku ranu, u tome nalazila određeni poticaj; ali je u
njoj još uvijek živio strah od povremenog pijanstva i prikriveno tvr-doglavo i neoprostivo prizivanje
prošlosti. Ali za vrijeme te zime, dok je smrt, napadana brzom i zdra-vom veselošću djece, tim
apsolutnim malim božanstvima tre-nutka, polako hlapila iz njihovih srdaca, njoj se povratilo nešto
poput nadanja. Oni su sami sebi bili život - nisu ni znali koliko su bili osamljeni, ali ih je svatko
poznavao, a gotovo nitko im nije bio prijatelj. Njihov je položaj bio jedinstven - da su se mo-gli
razlikovati po staležu, spadali bi vjerojatno u srednju klasu, ali Duncanovi, Tarkintonovi, svi susjedi
i svi njihovi znanci di-ljem grada, nikada nisu k njima zalazili, nikad nisu prodirali u šarolikost
njihovih života, jer su oni bili izokrenuli uzorak sre-đenog života, jer je u njima prebivalo ludo,
izvorno, uznemiru-juće svojstvo o kojemu nisu ni slutili. A druženje s odabranima - s onima poput
Hilliardovih - bilo je jednako nemoguće, čak da su imali dara ili želje za to. A nisu imali. Gant je
bio velik čovjek, a nije bio izuzetan, jer izuzetnost ne temelji život na tvrdoglavoj privrženosti
njemu.
Dok je bjesnio po kući driješeći nakupljenu grmljavinu, dje-ca su ga veselo pratila, oduševljeno
vrišteći kad bi Elizi rekao kako ju je prvi put vidio »gdje vijuga oko ugla kao zmija na tr-buhu«, ili
kad bi, došavši izvana za ledena vremena, optuživao nju i sve Pentlandove za zlonamjerno
upravljanje elementima. - Smrznut ćemo se - vikao je - smrznut ćemo se u ovom paklenskom,
prokletom, okrutnom i od boga zaboravljenom podneblju. Je li bratu Willu do toga stalo? Je li bratu
Willu do toga stalo? Je li starom žderonji, tvom kukavnom starom ocu, bilo stalo? Milosrdni bože!
Pao sam u ruke utjelovljenim zlodu-sima, divljijim, svirepijim, groznijim nego što su poljske
zvijeri. Paklenski psi kakvi jesu, oni će sjediti i pakosno buljiti u moju muku dok me ne snađe smrt.
Hitro je stupao prostranom kupaonicom koji čas, mrmljaju-ći sam sa sobom, dok je nacereni Luke
pozorno stajao u blizini. - Ali oni mogu da jedu! - zaviče zaletjevši se iznenada na kuhinjska vrata.
Oni mogu da jedu - ako ih netko drugi hrani. Nikad neću zaboraviti starog žderonju dok sam živ.
Mljac, mljac, mljac - svi su pucali od smijeha dok je njegovo lice po-primalo izraz bolesne
proždrljivosti, i dok je nastavljao polaga-nim cvilećim glasom kojim je pokušavao dočarati govor
pokoj-nog majora: - »Eliza, ako nemaš ništa protiv toga, ja bih još 59 malo onog pileta« - i stari bi
ga lupež tako brzo oborio niz grlo da smo ga morali nositi od stola. Kad bi optužba dosegla kakvu
krajnju pretjeranost, dječaci bi vrištali kroz smijeh, a Gant, razdragan u sebi, pogledao bi lu-kavo
oko sebe uz lako svijanje kutova svojih tankih usta. I Eliza bi se kratko nasmijala, a zatim bi grubo
uzviknula: - Izlazi oda-vde! Dosta mi je tvojih čudaštava za večeras. Ponekad je u ovakvim
prilikama njegovo dobro raspolože-nje tako pobjednički raslo da bi je nespretno pokušao pomilo-
vati, hvatajući je rukom čvrsto oko pasa, dok bi se ona zbunila, zabacila glavu i neodlučno izmicala
govoreći: Bježi! Bježi od mene! Sad je prekasno za to. - Njezin bijeli zbunjeni osmijeh od-jednom
bi bio mučan i komičan: uskoro bi zatim grunule suze. U tim rijetkim, neprirodnim iskazivanjima
ljubavi, djeca bi se usiljeno smijala, neprestano vrpoljila i govorila: - O, tata, nemoj. Kad je Eugene
prvi put primijetio zgodu te vrste, navršavao je petu godinu: u njemu se skupio sram u zamršenim
grudicama i grlo ga je zaboljele; grčevito je izvijao vrat i očajno se smješkao kao što je kasnije činio
kad bi u kazalištu gledao jadne lakrdi-jaše ili bljutave prizore. I nikad poslije toga nije mogao
podnijeti da ih vidi kako jedno drugo diraju s ljubavlju, gušilo ga je nedo-vršeno poniženje: toliko
su se bili svikli na psovku, graju i gru-bost, da je svaka promjena u nježnost dolazila kao okrutno
pre-tvaranje. Ali kako su polagani mjeseci zamagljeni tugom postajali svjetliji, jaki zapretani nagon
za posjedovanjem i slobodom po-čeo se buditi u Elizi, i stara zatomljena borba među njihovim
naravima opet otpoče. Djeca su rasla - Eugene je bio našao dru-gove u igri - Harrva Tarkintona i
Maxa Isaacsa. Njezin je spolni život bio zgasli ugljen. Godinu za godinom otpočinjale su stare bitke
vlasništva i poreza. Vraćajući se kući s poreznikovim izvještajem u ruci, Gant bi iskreno bio obuzet
divljim bijesom.
- Za ime božje, ženo, na što smo spali? Neće se navršiti ni godina, a svi ćemo u ubožnicu. Ah,
gospode! Vidim ja vrlo dobro gdje će sve to završiti. Doći ću uza zid. Svaka para što smo je za-
radili otići će u džep onim prokletim varalicama, a ostalo će oti-ći na dražbi. Proklinjem dan kad
sam bio tolika budala da ku-pim prvu žlicu. Pamti moje riječi, hranit ćemo se u kuhinji za
postradale prije nego što ova stravična, ova grozna, ova paklen-ska i prokleta zima prođe. Ona bi
zamišljeno pučila usne pregledavajući listu dok ju je on gledao s licem napetim u agoniji. 60 - Da,
to prilično loše izgleda - primijetila bi. A zatim: - Šte-ta što me nisi poslušao prošlog ljeta,
gospodine Gant, kad smo imali priliku da zamijenimo nevrijednu zemlju Owenby za one dvije kuće
u ulici Čarter. Mogli srno odonda dobivati četrdeset dolara mjesečno najma na njima. - Ne želim
više posjedovati ni stopu zemlje dok sam živ - vik-ne on. - Zbog nje sam bio siromah cijeloga
života, i kad umrem morat će mi dati šest stopa zemlje na groblju ubogara. I počeo bi zanijet u misli
filozofirati, govoreći o ispraznosti ljudskih napora, o posljednjem počivalištu bogatih i siromašnih u
zemlji, o značajnoj činjenici da ne možemo »ništa ponijeti sa sobom«, završavajući možda sa »Jao!
Na koncu sve dolazi na isto, svejedno.« Ili bi naveo nekoliko kitica Gravove Elegije, koristeći tu en-
ciklopediju uzorne melankolije s prilično neodređenom primje-nom: »Jednako čekaju neizbježnu
uru, Putovi slave vode tek do groba.« Ali je Eliza nepopustljivo zasjela na ono što su imali. Kraj sve
svoje mržnje prema zemljoposjedništvu, Gant se ponosio time da živi pod svojim krovom, i zaista
se ponosio vlasništvom nad bilo čime što je bilo posvećeno njegovim upot-rebljavanjem, i što mu je
pružalo udobnost. On bi volio gotovo i nezaduženo obilje - velike svote novca u banci i u džepu,
slo-bodu da otmjeno putuje, da se razmeće pred svijetom. Volio je nositi veće svote novca u džepu,
navika s kojom se Eliza nije sla-gala i zbog koje ga je učestalo oštro prekoravala. Jedanput ili
dvaput su ga okrali, kad je bio pijan: on bi vitlao smotkom nov-čanica pod utjecajem viskija i dijelio
velike svote svojoj djeci -deset, dvadeset, pedeset dolara svakome uz tugaljivu napome-nu: -
Uzmite sve! Uzmite sve, boga mu! Ali je sutra jednako bio uporan u zahtjevima da vrate novac:
obično ga je Helen skup-ljala iz katkad nesklonih dječačkih prstiju. Ona bi mu ga predala idućeg
dana. Imala je petnaest ili šesnaest godina, izrasla skoro šest stopa: visoka tanka djevojka, velikih
ruku i nogu, koščata, plemenitih crta iza kojih je vrebala histerija trajne razdraže-nosti. Veza između
djevojke i njezina oca jačala je svakog dana: bila je nervozna, napeta, razdražljiva i podrugljiva
poput njega. Obožavala ga je. On je počeo podozrijevati da su ta odanost i njegovo uzvraćanje sve
više smetali Elizi, te je naginjao tome da ih pretjeruje i naglašava, osobito kad je bio pijan, kad je
svoju bijesnu odurnost prema ženi, svoju bestidnu pritužbu protiv nje, svirepo uravnoteživao
tugaljivom poslušnošću djevojci. 61A Blizina je bol bila još dublja, jer je znala da se u to vrije-me,
kad ga je njezina i najmanja kretnja dražila, u njemu otkri-valo ono što je u biti bilo najsurovije.
Morala mu se sklanjati s puta, zaključavati u svoju sobu, dok ga je njena mlada kći pobje-dnički
svladavala.
Sukob između Helen i Elize često je bivao žestok: govorile su oštro i otresito jedna s drugom i
bolno su osjećale međusob-nu prisutnost u tijesnom prebivalištu. K tome, pored neizreče-nog
suparništva zbog Ganta, djevojku je na isti način, jednako, vrijeđala razlika Blizina temperamenta -
do bjesnila ju je kad-god dovodio njezin polagani govor napućenih usta, njezino spokoj-stvo,
intonacija glasa, duboko usadjena strpljivost njene naravi. Hranili su se prebogato. Eugene je počeo
zapažati hranu i godišnja doba. U jesen su spremali pune bačve krupnih mrzlih jabuka u podrum.
Gant je kupovao čitave svinje u mesara, rano se vraćao kući da ih soli, noseći dugačku radnu
pregaču i zasu-kujući rukave do pola vitkih dlakavih ruku. Dimljena je slanina visjela u smočnici,
velike kante bile su pune brašna, mračne po-lice u zidnim udubinama svijale su se pod teretom
ukuhanih trešanja, bresaka, šljiva, dunja, jabuka, krušaka. Čega god se do-takao bujalo je bogatim
reskim životom: njegov proljetni vrt, obrađen u vlažnoj crnici ispod voćaka, cvao je od goleme
kovr-čave zelene salate koja se lako čupala iz ilovasta tla noseći na svojim smežuranim stabljikama
njegove crne grudice; od krup-ne crvene rotkvice; od teških rajčica. Bogate šljive ležale su na-prsle
po travi; njegova ogromna trešnjina stabla curila su teškim smolastim biserjem; jabukova su mu se
stabla savijala od nabi-jenih zelenih grozdova. Oplođivao je zemlju kao veliku ženu. Proljeće je bilo
puno hladnih rosnih jutara, mlazovitih vje-trova i oluja pijanog cvata, i u tom caru Eugene je prvi
put osje-tio mješavinu samotne boli i obećanja godišnjih doba. Ujutro su ustajali u kući koja je
mirisala po doručku i sje-dali za zadimljen stol nakrcan mozgom s jajima, butom, vrućim
dvopekom, pečenim jabukama što su cvrčale u žitkom sirupu, medom, zlatnim maslacem, prženim
odrescima, vrelom kavom. Ili su bile hrpe palačinki, kreme boje ruma, mirišljive smeđe koba-sice,
zdjela vlažnih trešanja, šljive, debela mrsna slanina, pekmez. Za ručak su zaista mnogo jeli: veliko
goveđe pečenje, krupan grah na maslacu, mlad zadimljen kukuruz u klipu, debele crvene kriške
izrezanih rajčica, zreo tečan špinat, vruć žuti kukuruzni kruh, lis-nat dvopek, pun vrč soka od
bresaka i jabuka s cimetom, mladi kupus, duboke staklenke ukuhana voća - trešanja, krušaka, bresa-
ka. Uvečer su jeli pržene odreske, vruću zobenu kašu prženu s ja-jima i maslacem, svinjske kotlete,
ribu, pečene piliće. 62 Za Dan zahvalnosti i božične blagdane kupovali su četiri teška purana i
tjednima ih šopali: Eugene ih je hranio kantama oljuštena kukuruza nekoliko puta na dan, ali nije
mogao izdržati da gleda kako ih kolju, jer je dotle njihovo veselo uzbuđeno ćur-likanje odjekivalo u
njegovu srcu. Eliza je pekla tjednima una-prijed: svi su obiteljski napori bili usredotočeni na veliki
obred svetkovine. Dan ili dva ranije dodatni su slatkiši stizali u gomili kutija iz dućana - tajanstvo
čudnovate hrane i voća dodavalo se uobičajenom jelovniku: bilo je tu caklastih ljepljivih datulja,
hladnih punih smokava složenih trbušasto jedna za drugom u male kutije, suhog groždja, mješavine
oraha, badema, pekana, kikirikija, vrećica raznovrsnih bombona, hrpe žutih naranči s Floride,
mandarina, oštrih, trpkih, nostalgičnih mirisa. Sjedeći pred pečenjem ili peradi, Gant je započinjao
težak zveket oštrila i kuhinjskog noža, dijeleći zatim gargantuovske komade po tanjurima. Eugene
je blagovao s visoke stolice kraj oca, punio svoj rastezljivi trbuh dok se ne bi
napeo kao bubanj, a budni mu je roditelj dopuštao da prestane jesti tek kad mu se želudac ne bi
uganuo pod teškim ubodom Gantova velikog pr-sta. - Tu je još meko - uzviknuo bi on i osvjetlani
tanjur svog sinčića prekrio još jednim debelim komadom govedine. Njihovo se ustrojstvo moglo
oduprijeti tom razornom postupku zahva-ljujući svojoj vitalnosti i Elizinoj kuharskoj vještini. Gant
je jeo proždrljivo i neoprezno. Neumjereno je volio ribu i neizostavno se gušio košću dok bi je jeo.
To se događalo stotinama puta, ali bi on svaki put iznenada zakolutao očima uz urlik samrti i užasa,
stenjući i žestoko vrišteći dok bi ga šest-se-dam ruku silovito lupalo po leđima. - Milosrdni bože! -
napokon bi odahnuo - mislio sam da sam gotov ovog puta. - Svega mi, gospodine Gant - srdila se
Eliza - zašto do bijesa ne gledaš što činiš? Da ne jedeš tako brzo, ne bi se sva-ki put gušio.
Zagledana djeca s olakšanjem su polako sjedala na svoja mjesta. U njemu je bilo nizozemske
ljubavi prema izobilju: uvijek je nanovo opisivao prepune velike suše, silno bogatstvo stanovni-ka
Pennsvlvanije. Na putu u Californiju očarao ga je New Orleans jeftinoćom i preobiljem voća: jedan
mu je piljar ponudio velik grozd bana-na za dvadeset pet centa i Gant ih je smjesta uzeo, ali se
kasnije očajno pitao, dok su prolazili kontinentom, zašto, i što da s nji-ma čini. 63Taj izlet u
Californiju bio je posljednje Gantovo veliko pu-tovanje. Poduzeo ga je dvije godine nakon Blizina
povratka iz Saint Louisa, kad mu je bilo pedeset šest godina. U velikom okviru već se zakuhavala
kemija bolesti i smrti. Neizrečeno i neodređeno u njemu je postojalo saznanje da je napokon bio
uhvaćen u zamku života i stalnosti, da je podlegao u toj bici pro-tiv strašne želje koja je htjela više
posjedovati nego istraživati zemlju. To je bio posljednji proplamsaj stare gladi što se nekoć tamnila
u malim sivim očima, vodeći dječaka u nove zemlje i prema blagom kamenom osmijehu anđela. I
on se vratio s devet tisuća milja lutanja u tmurnu golu tamnicu u planinama jednog sivog dana
koncem zime. Tijekom više od osam tisuća dana i noći svog življenja s Eli-zom, koliko je puta
budno, trijezno i peripatetički bio svjestan svijeta izvan sebe u satima između jedan i pet ujutro? U
svemu tek oko devetnaest noći - jednu o rođenju Leslie, Blizine prve kćeri; jednu o njezinoj smrti
dvadeset šest mjeseci kasnije, dječ-ja kolera; jednu o smrti majora Toma Pentlanda, Blizina oca, u
svibnju 1902; jednu kad se rodio Luke; jednu u vlaku na putu u Saint Louis, kad je umro Grover;
jednu u kazalištu (1893) kad je umro čiča Thaddeus Evans, vjerni crnac u poodmaklim godina-ma;
jednu s Blizom, u ožujku 1897, čuvajući posmrtnu stražu nad tijelom starog majora Isaacsa; tri pod
konac srpnja 1897, kad su mislili da će Bliza, svela do bijele kože slijepljene uz kos-ti, umrijeti od
tifusa; opet početkom travnja 1903, kad je Luke zamalo umro od tifusa; jednu o smrti Greeleya
Pentlanda u dobi od dvadeset šest godina, rođenog škrofuloznog sušičavca, violi-nista,
pentlandskog mudrijaša, sitnog krivotvoritelja mjenica, šestotjednog zatvorenika; tri noći, od
jedanaestog do četrnaes-tog siječnja 1905, zbog reumatičnog razapinjanja na desnoj stra-ni,
sudionik vlastite muke, optužujući sebe i svog boga; jednom u veljači 1896, na posmrtnoj straži uz
ostatke Sandy Duncan od jedanaest godina; jednom u rujnu 1895, pokajnički tronut i po-sramljen u
gradskoj »buhari«; u sobi Keeleveva zavoda u Pied-montu, Sjeverna Carolina, sedmog srpnja 1896;
sedamnaestog ožujka 1906, između Knoxvillea (Tennessee) i Altamonta, na za-vršetku
sedmotjednog izleta u Californiju. Kako je tada domaća zemlja izgledala Gantu Velikom Lu-taocu?
Svjetlo je sivo puzilo, gubeći se na stjenovitoj rijeci, dim 64 parostroja sukljao je u zoru poput
hladna daha, planine su bile velike, ali bliže, bliže nego što je mislio. A Altamont je ležao siv i uveo
u planinama, sitna tamna zimska mrlja. Pažljivo je sišao u zapuštenom Tovtovvnu, opazivši da je
sve bilo nisko, blizo i stisnuto dok je on guliverski ulazio. Sve ga se dojmilo veoma skučeno;
brižljivo utisnutih lakata vozio se zagrijanim tramva-jem kroz Toytown, gledajući mučno prljavu
Ijepenku Pisgah ho-tela, jeftina skladišta od cigle i drva u ulici Depot, zarđalu bijedu dasaka na
željezničarskom Florence hotelu što se potresao od govedinom hranjenog bludničenja. Tako sitno,
tako sitno, tako sitno, mislio je. Nikad to nisam vjerovao. Čak iz ove planine. Uskoro ću navršiti
šezdesetu. Njegovo bljedunjavo usko lice bilo je snuždeno i uplašeno. Buljio je sjetnomrzovoljno u
sjedalo od španjolske trske kad su kola zacvilila u skretnici kraj usjeka i stala; vozač, promukao od
pušenja, otvori klizna stražnja vrata i uđe s ručkom. Zatvori vra-ta i sjedne zijevajući. - Gdje ste bili,
gospodine Gant? - U Californiji - reče Gant. - Znam da vas nisam viđao - reče vozač. Osjećao se
topao električni miris i vrelina užarenog čelika. Tek dva mjeseca prošla! Tek dva mjeseca prošla!
Ah, gospo-de! Do toga je došlo. Milosrdni bože, ova strahovita, grozna i prokleta klima. Smrt, smrt!
Je li prekasno? Zemlja života, cvjet-na zemlja. Kako je bistro bilo zeleno bistro more. I sve ribe što
plivaju onuda. Santa Catalina. Svi s Istoka morali bi uvijek ići na Zapad. Kako sam došao ovamo?
Dolje, dolje - stalno dolje, je-sam li znao kamo? Baltimore, Sydney - za ime božje, zašto? Čamčić
sa staklenim dnom da možeš gledati dolje. Ona je po-digla suknju dok je silazila. Gdje li je sada?
Dobre noge. - Jim Bowles je umro dok vas nije bilo, mislim - reče vo-zač. - Što! - krikne Gant. -
Milosrdni bože! - procijedi tužno. -Od čega je umro? upita. - Upala pluća - reče vozač. - Umro je
četvrti dan nakon što ga je oborilo. - Ta bio je krupan zdrav čovjek u naponu snage - reče Gant. -
Razgovarao sam s njim dan prije polaska - slagao je, uvjerivši sebe zauvijek da je to bila istina. -
Izgledao je kao da nijednog dana u životu nije bolovao. - Vratio se kući jednog petka uvečer
nahlađen - reče vozač - a idućeg utorka je preminuo. Čuo se sve jači tutanj tračnica. Debelim
prstom rukavice on zgrebe malo ledene prhuti što je zaodijevala prozor i zadimljeno 65pogleda na
nedovršene crvene strane usjeka. Druga se kola na-glo pojave na kraju usjeka, zaviju niz skretnicu i
cvileći stanu. - O ne - reče vozač otvarajući opet klizna vrata - nikad se ne zna tko je idući na redu.
Danas ovdje a sutra ga nema. Kat-kad veliki odlaze prije. On za sobom zatvori vrata i trzajući otvori
tri ureza struje. Kola naglo jurnu kao navijena igračka.
U naponu snage, pomisli Gant. I ja ću tako jednog dana. Ne, to je za druge. Majci je skoro
osamdeset šest. Jede kao konj, piše Augusta. Moram joj poslati dvadeset dolara. Sad u hladnoj glini,
smrznut. Održat će se do proljeća. Kiša, trulež, kiša. Tko je do-bio posao? Brock ili Saul Gudger?
Kruh iz mojih usta. Opet sam prevaren - stranac. Mramor iz Georgije, postolje od pješčenjaka,
četrdeset dolara. »Ode nam jedan prijatelj divni, Odletje jedan voljeni glas, Ali on nije umro, on živi
: Vjera i spomen potiču nas.« Četiri centa jedno slovo. Prilično malo, bog mi je svjedok, za posao
koji napraviš. Moja su slova najbolja. Mogao sam biti pi-sac. Volio sam i crtati. I svi moji! Čuo bih
da ima nešto - on bi mi rekao. Meni se to neće desiti. Iznad pasa je u redu. Ako se išta dogodi to će
biti dolje niže. Izjeden. Viski ti nagrize crijeva. U Cardiacovoj ordinaciji slike čovjeka koji ima rak.
Ali nekoliko se liječnika u tome mora složiti. Kažnjiv prijestup u protivnom. Ali u najgorem slučaju
sve će to napolje. Zgrabi ga dok nije zgra-bilo tebe. I dalje živi. Starac Haight imao je gnjil komad u
trbu-hu. Zagrabio mu ga kao kutlačom. McGuire prokleti mesar. Ali može učiniti svašta. Odsiječe
komadić ovdje, prišije ga tamo. Čovjeku iz Hominva načinio nos od komada goljenice. Nitko ne bi
rekao. Valjda je moguće. Presiječe sve konce i opet ih spoji. Dok trepneš okom. Pravi posao za
McGuirea - oštar i spreman. Jednog će dana i to raditi. Kad mene više ne bude. Stvari ovako stoje,
nepoznate - ali možda smrtonosne. Rez je prevelik. Usko-ro će proljeće. Umrijet ćeš. Premalen. U
njezinu mozgu sve kr-vavo. Zdenci puni bičjeg mlijeka. Jupiter i kako-se-ono-zvala. Ali sad prema
zapadu on spazi Pisgah i zapadni lanac. Tamo je bilo prostranije. Planine su se visile k suncu. Bilo
je širine oku, zadimljena daljina u sunčanoj omaglici, svijet koji se uvijao i otvarao u svijet planina i
nizina, u zapad. Zapad za žudnju, is66 tok za dom. Na istoku su se kratke, milju daleke planine
zaštit-nički isparavale nad gradom. Birdseve, Sunset. Uspravna perja-nica dima gusto je izbijala iz
prljavo bijele drvene vile suca Buc-ka Seviera na doličnoj strani avenije Pisgah, tanki pramenovi
dima dizali su se iz crnačkih brvnara dolje u guduri. Doručak. Prženi mozak i jaja s prugastim
tankim narezima meke slanine. Probudite se, probudite se, probudite se, vi gorštačke hulje! Ona još
spava, prljavo umotana u tri stara ogrtača u ustajaloj, bezrač-noj žuto-zasjenjenoj hladnoći. Ispucale
ruke bolesno-slatko na-mazane glicerinom. Boce s gumenim čepovima, ukosnice i ko-madi
konopca. Nitko sad ne. može ući. Srami se. Raznosač novina, broj 7, završavao je svoj obilazak na
uglu ulice Vine, kad su se kola zaustavila i okrenula na istok od ave-nije Pisgah prema jezgri grada.
Dječak je vješto dvostručio, sa-vijao i tanjio svježe listine bacajući smotak trideset koraka uko-so na
trijem draguljara Shieldsa; on udari u rub i odskoči uz novi šuman pad. Zatim dječak odšeta s
utruđenim olakšanjem u vrijeme prema dvadesetom stoljeću, zahvalno osjećajući sa-blasni poljubac
odsutne težine na svom sada slobodnom ali još nakrivljenom desnom ramenu. Oko četrnaest
godina, pomisli Gant. Bilo bi to proljeće 1864. Logor mazgi kraj Harrisburga. Trideset mjesečno i
opskrba. Lju-di su zaudarali gore nego mazge. Ja sam bio u trećem ugrađe-nom ležaju na vrhu. Gil
u drugom. Makni to prokleto prljavo kopito iz mojih usta. Veće je nego u mazge. To je bio onaj čov-
jek. Ako te ikad nagazi, mislit ćeš, kopile, da je mazga, reče Gil. Onda su
se dohvatili. Majka nas je nagnala da idemo. Dosta ste veliki da radite, rekla je. Rođen u srcu
svijeta, zašto ovdje? Dva-naest milja od Gettvsburga. Došli su s juga. Cilindre su bili ukrali. Bez
cipela. Daj mi da pijem, sine. To je bio Fitzhugh Lee. Nakon trećega smo dana navalili. ðavolska
jazbina. Grobno polje. Smrd-ljive gomile ruku i nogu. Neke od njih odsječene mesarskim pila-ma.
Je li zemlja sada plodnija? Goleme staje veće nego kuće. Pro-ždrljivci, svi mi. Sakrio sam stoku u
guštik. Belle Boyd, lijepa od-metnička uhoda. Osuđena na strijeljanje četiri puta. Uzela mu pis-ma
iz džepa dok su plesali. Vjerojatno kurvica. Pečena prasetina i vruć hrskav kruh. Moram malo
dobiti. Cijelo prase ili ništa. Uvijek sam bio dobar domaćin. Malo su ikad drugi učinili za mene.
Stalno se penjući kola uzađu uz neurednu sivo-smeđu pr-Ijavštinu od jeftine daske avenije Skyland.
Američka Švicarska. Lijepa zemlja neba. Kriste bože! Stari Bovvman reče da će jednog dana biti
bogat čovjek. Reklame sve do Pasadene. Izlazi. Sad je prekasno. Pomisli da ju je volio. Nije
67važno. Prestara. Želi je izbaciti. Ne nalik na budalu - Bijeli riblji trbusi. Neki izvor negdje da me
svega opere. Čist kao dijete još jedanput. New Orleans, noć kad je Jim Corbett nokautirao Joh-na L.
Sullivana. Čovjek koji me pokušao okrasti. Moje odijelo i sat. Pet blokova niz ulicu Canal u noćnoj
košulji. Dva ujutro. Sve je bacio na hrpu - sat je pao na vrh. Tuča u mojoj sobi. Grad pun lupeža i
džepara za borbu prvaka. Priča za novine. Policajac pola sata kasnije. One izlaze i mole vas da
uđete. Francuskinje. Kreolke. Lijepa baštinica Kreolka. Trka parobroda. Kapetane, sustižu nas.
Neće me pobijediti. Nestalo drva. Posluži se slani-nom, rekla je ponosno. Bila je strašna eksplozija.
On je zgrabi kad je potonula treći put i otpliva do obale. Naprahuju se pred prozorom i na vas
cmaču usnama. Možda bolje za starije ljude. Tko to radi tamo? Sve ih pokapaju iznad zemlje. Dvije
stope niže voda. Nagriza ih. Zašto ne? Sve veliki poslovi. Italija. Carrara i Rim. Al Brut je častan
čovjek. Što je Kreolka? Francuskinja i Španjolka. Ima li u njoj crnačke krvi? Da pitam Cardiaca?
Kola se kratko zaustave kraj remize, na pogled svoje spra-ćene braće. Zatim nevoljko prođu kraj
dinamične atmosfere društva Struja i svjetlo, tupo se kotrljajući u sivu smrznutu vrpcu avenije
Hatton, jureći nježno uz brijeg na njezinom kraju do le-đne tišine Trga. Ah, gospode! Dobro se
sjećam. Stari mi je ponudio sve za-jedno za tisuću dolara tri dana nakon što sam stigao. Milijunaš
danas, da sam ... Kola prođu kraj Tuskegeea na svom usponu od stotinjak koraka prema Trgu.
Glomazne dopadljive stolice od izlizane kože, poredane između svježe uglačanih sjajnih nizova
mjedenih pljuvačnica, masivno su ležale s obje strane ulaznih vrata, pred plohama debelog stakla
što su se protezale skoro do pločnika na nepristojnoj blizini. Stražnjice mnogih debelih ljudi na
koži. Kao ribe u akvari-ju. Putnikova vlažna nagrizena cigara, pljuvačka na njegovoj masnoj usni.
Bulji u svaku ženu. Ne može dugo uzvraćati po-gled. To daje prednost. Hotelski paž, crnac,
pospano vuče sivu krpu za brisanje prašine po koži. Unutra, pred pucketavim plesom potaknute
vatre, noćni službenik izvaljen na duboko utonulom trbuhu ko-žnog divana. Kola stignu na Trg,
poskoče preko spleta pruga sjever-jug i zaustave se na sjevernoj strani, licem prema istoku.
Oljuštivši krpicu s ocakljenog prozora
Gant pogleda napolje. U blijedosi-vom sleđenom jutru Trg ga je obziđivao neprirodnom sleđe-nom
malenošću. On iznenada osjeti malu zgrčenu određenost 68 Trga: to je bila ona jedna čvrsta točka u
svijetu koja se savijala, razvijala i stalno mijenjala u njegovoj viziji, i on osjeti bolestan zeleni strah,
sleđeno stezanje oko srca jer je središte njegova ži-vota sada izgledalo tako stisnuto. Stekao je
veoma određen do-jam da bi njegove ruke, kad bi ih ispružio, udarile u zidove ni-skih trokatnih i
četverokatnih zgrada od opeka što su poderano tvorile pobočje Trga. Kad se napokon usidrio na
zemlji, odjednom ga je grunula cijela hrpa viđenja i kretanja, jela, pića i postupaka što su se u
njemu skupljali dva mjeseca. Neograničena zemlja, šuma, polje, brijeg, prerija, pustinja, planina,
obala što mu juri ispod očiju, tlo što mu je plivalo pred očima na postajama, nezaboravna pri-
viđenja gumbo juhe, kamenica, ogromnih odrezaka u Friscu i tropskog voća gdje se roji beskrajan
život, neprestano klijanje mora. Samo ovdje, u njegovoj nestvarnoj stvarnosti, u ovoj ne-prirodnoj
viziji onoga što je dvadeset godina poznavao, život je izgubio kretnju, mijenu, boju. Trg je imao
stravičnu predmetnost sna. Na dalekom jugoi-stočnom rubu vidio je svoju radnju: svoje ime golemo
bojeno prljavo Ijuskavo bijelo preko opeka blizu krova: W. O. Gant -Mramor, nadgrobni spomenici,
oprema grobova. To je bilo kao pakleni san, kad čovjek nađe svoje ime kako na nj zuri iz đav-love
crne knjige; kao samrtni san, kad čovjek koji dodje kao ža-lobnik nadje sebe u kovčegu, ili kao
svjedok vješanja vidi sebe osuđena na stratištu. Pospan crnac zaposlen u hotelu Manor teško se
uzverao i usjeo u jedno od sjedala rezerviranih za njegovu rasu straga. Za-čas je počeo blago hrkati
kroz debele usne. Na istočnom kraju Trga veliki Bili Messler, s napola raskop-čanim prslukom svrh
opasane trbušine, polako je sišao niza ste-penice Gradske vijećnice i seoski tromo i zvučno krenuo
niz hladno metalan pločnik. Vodoskok, prstenovan debelom naru-' kvicom od leda, izbacivao je s
četvrtinom snage sjajno obilje le-deno plave vode. Tramvaji su odvojeno dozujali u svoj žarišni
položaj; vozači su pocupkivali i zadimljeno razgovarali; ćutio se dah života u za-četku. Kraj
Gradske vijećnice vatrogasci su spavali nad svojim kolima: iza zasunjenih vrata velika su kopita
drveno bubnjala. Teretna kola kloparala su preko istočnog kraja Trga ispred Gradske vijećnice, stari
konj se oprezno naginjao natrag dok se spuštao na teretnu tržnicu kosim pošljunčenim prolazom na
ju-goistoku što je Gantovu radnju odsijecao od tržnice i »buhare«. Kad je tramvaj ponovo krenuo na
istok, Gant je pod kutom ug-ledao Crnačku četvrt preko toga prolaza. Naselje je bilo ukusno
okićeno "stotinom nježnih perjanica od dima. 69Kola su sada brzala niz ulicu Academy, okrenula u
ulicu Ivy, gdje se gornji rub crnačkog naselja iz doline oštro sudarao s bjelačkim, i nastavila na
sjever duž ulice omeđene s jedne stra-ne čađavim daščarama, a s druge strane gajem divovskih hras-
tova u kojemu se nejasno očajno ocrtavala velika drhtava ožbu-kana hrpa napuštene Škole za mlade
dame starog profesora Bovvmana, zakrećući i zastajkujući na uglu, na vrhu brijega ulice VVoodson,
kraj velike zimske, drvene i napuštene konjušnice ho-tela Ivy. Nije se isplatila.
Gant gurne koljenom težak kovčeg ispred sebe niz prolaz, odloživši ga na trenutak uz ivičnjak prije
nego što siđe niz bri-jeg. Nepopločana smrznuta glina padala je strmo i grudasto. Bilo je strmije,
kraće, bliže nego što je mislio. Samo su stabla iz-gledala velika. Vidio je Duncana kako izlazi na
trijem u košulji i podiže jutarnje novine. S njim će kasnije govoriti. Sad bi bilo predugo. Kao što je
očekivao, debelo uže dima dizalo se iz Sko-tova dimnjaka, ali iz njegova ništa. Siđe niz brijeg,
pomnjivo otvori svoju željeznu kapiju i ode okolo do bočnog ulaza kroz dvorište, radije nego da se
penje uz visoke stepenice na verandu. Kruta i gola loza ovijala se oko kuće kao žilav konop. On tiho
uđe u dnevnu sobu. Tu se osjećao jak miris hladne kože. Hladan pepeo nježno posuo rešetku. On
spusti kovčeg i vrati se kroz kupaonicu u kuhinju. Eliza, noseći jedan od njegovih starih kaputa i par
vunenih rukavica bez pr-sta, potpirivala je puzavu vatricu u žeravici. - Eto, ja sam se vratio - reče
Gant. - Oh, svega mi na svijetu! - uskliknula je kao što je on znao •' da hoće, postajući smetena i
neodređeno mašući rukama. On i nespretno položi ruku na njezino rame za trenutak. Stajali su j
nelagodno i nisu se micali. Tada on zgrabi kantu od nafte i na-topi drvo petrolejem. Plamen bukne
iz peći. - Zaboga, gospodine Gant - krikne Eliza - zapalit ćeš nas! Ali zgrabivši pregršt iscjepkanih
prutova i kantu od nafte on bijesno jurne u dnevnu sobu. Dok je plamen pucketao hučeći s polivena
borova pruća, a on osjećao da ždrijelo dimnjaka puno ognja drhti, vrati mu se radost. Donio je sa
sobom širinu pustinje; golemu žutu zmiju ri-jeke s naplavinama rudarskog kopa na kontinentu;
bogato viđe-nje natovarenih brodova, osovljenih iznad lukobrana, brodove čežnje za svijetom,
noseći oko sebe pročišćene i zgusnute mirise zemlje, puteni crnački rum i sirup, smolu, zrele guave,
banane, mandarine, ananas u toplim štivama tropskih čamaca, jeftino, rodno i obilno kao lijena
ekvatorijalna zemlja i sve njene žene; velika imena Louisiane, Texasa, Arizone, Colorada,
Californije; 70 sažgan pustinjski svijet zloduha i strašna debla drveća s izbuše-nim tunelom za
prolaz kočije; vodu što pada s planinskog vrha pušeći se u bešumnom oblaku, podzemna uzavrela
jezera što ih redovito disanje zemlje hita u nebesa, mnogostruka mučenja u obliku granitnih oceana,
što ih bezdano žlijebe kanjoni i oblije-vaju dugom svakodnevne kameleonske promjene strašnih
boja, iznad ljudskog dosega, iznad prirode, ispod ne-ljudskog nebe-skog prelijevanja duge. Još
uzbudjena, povrativši dar govora, Eliza je za njim pošla u dnevnu sobu, držeći svoje ispucale ruke u
rukavicama sklop-ljene pred trbuhom dok je govorila. - Sinoć sam Steveu rekla, 'Ne bih se
iznenadila da tvoj tata svakog trena bane u kuću'... upravo sam nešto osjećala, ne znam kako bi se to
nazvalo - reče i lice joj se uvuče u se od iz-nenadnog izmišljanja priče - ali je prilično čudno kad o
svemu dobro razmisliš. Bila sam nekidan kod Garreta naručujući neke stvari, malo ekstrakta
vanilije, sodu i funtu kave, kad mi pristu-pi Aleck Čarter. 'Eliza', reče on, 'kad se vraća gospodin
Gant -mislim da bih mogao imati posla za njega?' 'Pa, Aleck', rekoh ja, 'ne očekujem ga prije prvog
travnja.' No, nikad se ne zna - ni-sam još ni izašla na ulicu - pretpostavljam da sam mislila na
nešto drugo, jer se sjećam da je Emma Aldrich prošla mimo i mahnula mi, a ja joj nisam odgovorila,
i već je odmakla kad sam je zovnula koliko me grlo nosi, 'Emma!'... sinulo mi je sasvim iznenada...
bila sam sigurna u to kao što me sada vidiš ... 'što kažete? Gospodin Gant se vraća kući.' Kriste
bože! pomisli Gant. Opet je počelo. Njezino se pamćenje gibalo oceanskim dnom događaja kao
velika hobotnica, slijepo ali s punim osjećanjem svog puta u sva-ku morsku spilju, potočić, ušće,
usredotočeno na sve što je či-nila, osjećala i mislila, s dosadnom postojanošću Pentlandovih zbog
kojih je sjalo sunce ili se mračilo, padala kiša, i čovječan-stvo dolazilo, govorilo i umiralo,
pomicalo se za trenutak u vre-menu iz svoje praznine u pentlandsku srž, obrazac i srce svrhe. Za to
vrijeme, dok je nalagao svjetlucave grumene ugljena na drva, on je mrmljao sam sa sobom, a mozak
mu je sklapao u uzlaznom slijedu, od odvagnutih i stupnjevanih rečenica, nje-gov brižljivo
odmjereni govor. Da, pljesniv pamuk, u balama na gomilama ispod dugih streha na sporednim
željezničkim kolosijecima; i mirišljive bo-rove šume ravnog juga, zasićene smeđom vilinskom
svjetlošću, prosječene visokim ravnim bezlisnim stupovima drveća; ženska noga ispod elegantno
podignute suknje pri penjanju u kočiju u ulici Canal (vjerojatno Francuskinja ili Kreolka); izvita
bijela 71ruka koja poseže za prozorskim kapkom, francusko-maslinasta lica što trepere u prozoru,
žena doktora iz Georgije što je spa-vala iznad njega dok je izlazio, neugasivo obilje ribe neograHe-
nog, modrog, polaganog mačji lijenog Pacifika; i rijeka što sve pije, žuta, zmija sporog gmizanja što
cijedi kontinent. Njegov je ži-vot bio kao ta rijeka, bogat vlastitim ugrušcima što ih sam taloži i nosi
naprijed, plodan taložnim priplodom, neiscrpljivo punjen ži-votom da bi bogatiji bio i sam, i taj
život, s velikom svrhom rijeke, on je praznio sada u luci svoje kuće, dostatnom pristaništu sebe
samog zbog kojega su se čvornate loze triput oko njega plele, zem-lja pupala obilnim voćem i
cvatom, vatra luđački gorjela. - Što imaš za doručak? - reče Elizi. - Pa - reče ona zamišljeno pućeći
usne - bi li htio jaja? - Da - reče on - s nekoliko narezaka slanine i parom svinj-skih kobasica. On
prijeđe blagovaonicu i uđe u hodnik. - Steve! Ben! Luke! Prokleti lupeži! - vikne. - Ustajte! Njihove
su noge skoro istovremeno zabubnjale podom. - Tata se vratio! - vrištali su. Gospodin Duncan je
promatrao kako maslac probija kroz tek pečenu zemičku. Pogleda kroz zastor koso dolje i vidje gust
jedak dim kako suklja u zrak iznad Gantove kuće. - Vratio se, - reče sa zadovoljstvom. Isto tako,
gledajući na trenutak, ličilac Tarkinton reče: - W. O. se vratio. Tako dođe doma on koji se bio
zaputio kopnom na zapad, Gant Veliki Lutalac. Eugene sada bijaše slobodan na bezgraničnim
livadama osjećanja: njegova ćutilna oprema bila je tako potpuna da se u času zamjedbe jedne jedine
stvari cijela pozadina boje, topline, mirisa, zvuka, opipa stvarala sama po sebi, tako da je kasnije
dah vrela maslačka vraćao toplu travu proljetnih sprudova, dan, mjesto, šum mlada lišća, ili stranice
u knjizi, nježan egzotičan miris mandarine, zimski zagriz velikih jabuka; ili, kao s Gullive-rovim
putovanjima, jasan zimski
dan u ožujku, mlazovite trenut-ke topline, kapanje i isparavanje okopnjele zemlje, osjet vatre. 72
Zadobio je prvo dopuštenje izvan ograda doma - nije mu bilo još ni šest godina kad je, na vlastito
navaljivanje, pošao u školu. Eliza nije htjela da ide, ali je njegov jedini blizak prijatelj, Max Isaacs,
godinu dana stariji, pošao, pa se u njegovu srcu ja-vio tjeskoban užas da će ostati sam. Ona mu je
rekla da ne može ići: nekako je osjećala da je škola započela lagano, konačno la-bavljenje niti koje
su ih držale zajedno, ali kad ga je jednog ru-janskog jutra vidjela kako se iskrada kroz kapiju i juri
svom br-zinom prema uglu gdje ga je drugi dječačić čekao, nije ništa poduzela da ga vrati. Nešto
napeto puče u njoj; zapamtila je nje-gov kradomičan pogled natrag, i zaplakala. A nije plakala zbog
sebe, nego zbog njega: sat nakon njegova rođenja pogledala mu je u tamne oči i vidjela nešto što će
tamo vječno tinjati, to je zna-la, neizmjerive izvore daleke i nedodirljive samoće: znala je da je u
njenoj tamnoj i tugaljivoj utrobi jedan stranac zadobio ži-vot, hranjen izgubljenim vezama s
vječnošću, svoj vlastiti duh, sablast svoje kuće, osamljen sebi i svijetu. O izgubljeniče. Obuzeti
tegobama vlastitog mučnog rasta, njegova braća i sestre malo su imali vremena za nj: bio je skoro
šest godina mladji od Lukea, najmlađeg među njima, ali su ga kadgod kinjili malim okrutnostima,
tričavim mučenjem starije djece prema mlađem, jer ih je zanimalo i uzbuđivalo kratko vrištavo
mahni-tanje njegove ćudi kad bi, razdražen i razdrman iz kakva dubo-ka maštanja, zgrabio
kuhinjski nož i ganjao ih, ili udarao glavom 0 zidove. Osjećali su da je bio »čudak« - drugi su
dječaci propovije-dali uskogrudni kukavičluk dječjeg jata i branili se, kad bi nji-hovi progoni bili
otkriveni, govoreći da žele od njega napraviti »pravog momka«. Ali u njemu je rasla duboka ljubav
prema Benu koji je povremeno ponosno i meko stupao kućom, štiteći 1 tada mrkim očima i osornim
govorom svoj tajni život. Ben je bio stranac: neki duboki nagon privukao ga je k njegovu malom
bratu, dio svoje male zarade od raznošenja novina trošio je na Eugeneovu zabavu i darove,
mrzovoljno ga je korio, prigodice i pljusnuo, ali ga je branio od ostalih. Gledajući njegovo lice
obuzeto teškim mislima, satima nad vatrom osvijetljenim slikovnicama, Gant je zaključio da dječak
voli knjige, neodređenije, da će od njega napraviti pravnika, uvesti ga u politiku, dočekati da bude
izabran za guvernera, se-natora, predsjednika. Pa mu je po sto puta opširno prikazivao priprostu
američku legendu o dječacima sa sela koji su postali veliki ljudi zato što su bili dječaci sa sela,
siromašni dječaci, dje-čaci koji su teško radili na farmama. Ali Eliza je o njemu razmi-šljala kao o
znanstveniku, učenu čovjeku, profesoru, i uronjena 73 u tu pogodnu misao što je toliko duboko
smetala Gantu a tako čvrsto uvjeravala nju samu, ona je u ovom ljubitelju knjiga vi-djela plod svog
hotimičnog plana. - Čitala sam koliko god sam mogla cijelog ljeta prije nego što se rodio - rekla je.
A onda sa samodopadnim i povjerljivim osmijehom koji je, Gant je to znao,
prethodio nekom pozivanju na njenu porodicu, reče: - Znaš li što: sve to može izaći u trećem
koljenu. - Dođavola i to treće koljeno! - bijesno odgovori Gant. - Moram ti reći sada - nastavi ona
zamišljeno, govoreći svojim kažiprstom ljudi su uvijek govorili da je njegov djed mogao postati
pravi učenjak da je ... - Milosrdni bože! - reče Gant naglo ustajući i šetajući po sobi uz posprdan
smijeh. - Znao sam da će do toga doći! Možeš biti sigurna - uzvikne krajnje uzbuđen, hitro liznuvši
jezikom palac - ako u tome ima ikakve moje zasluge, da mi to nitko neće priznati. Ti svakako nećeš!
Prije bi umrla nego priznala! Ne, ali ja ću tebi reći što ti hoćeš učiniti! Hvalisat ćeš se s tom jadnom
starom nakazom koji nijedan dan nije radio u svom životu. - Sad, ja u to ne bih bila sigurna da sam
na tvom mjestu -poče Eliza mičući brzo usnama. - Kriste bože! - poviče on, skačući po sobi sa
svojom uobi-čajenom nebrigom za razumnu raspravu. - Kriste bože! Kakva izobličenost!
Izobličenost prirode! Nema u paklu bijesa kakva je podrugljiva žena! - klicao je, neodređeno ali
silovito, a zatim bi koračajući udario u glasan, zajedljiv, usiljen smijeh. Tako zaklonjen u svoju
mračnu dušu, Eugene je zaneseno sjedio nad vatrom osvijetljenom knjigom kao stranac u bučnoj
krčmi. Dveri njegova života zatvarale su se pred njihovim upo-znavanjem, prostran zračan svijet
mašte podizao je svoje maglo-vito i bestjelesno tkivo. Uznosio se dušom u žurnim maštanjima,
preturajući police s knjigama zbog slika i nalazeći takva blaga kao što je bilo Sa Stanleyem u Africi,
bogato tajanstvom prašume, oživljeno borbom, crnom bitkom, zavitlanim kopljem, prostra-nim
zmijogojnim šumama, slamnatim selima, zlatom i bjelokos-ti; ili Stoddardova Štiva, na čijim su
sjajnim teškim stranicama bili tiskani najposjećeniji prizori iz Evrope i Azije; jedna Knjiga čuda s
čarobnim crtežima svih čudesa toga doba - Santos Dumont u svom balonu, tekući zrak što curi iz
lonca, sve morna-rice svijeta bačene u zrak dvije stope iznad vode s pomoću jed-ne unce radija
(William Crookes), građevina Eiffelova tornja, zgrada Flatiron, upravljiv automobil, podmornica.
Poslije potre74 sa u San Franciscu bila je knjiga s njegovim opisom, jeftinih ze-lenih korica sa
sablasno nagnutim tornjevima, srušenim šiljci-ma, napuklim višekatnicama što rone u vatrene ralje
zemlje. Jedna se knjiga zvala Palače grijeha, ili ðavao u društvu, koju je navodno napisao neki
pobožni milijunaš što je potrošio svoje veliko bogatstvo otkrivajući premazane rane što nagrđuju
naiz-gled besprijekornu kožu visokog staleža, te je u njoj bilo zavod-ljivih slika koje su pokazivale
pisca kako sa svilenim klobukom seta ulicom punom veličanstvenih palača grijeha. Iz ove čudne
zbrkane galerije slika širio se mozaičan svijet pod snagom njegove ustreptale mašte: poraženi crni
anđeli iz Doreova »Miltona« sunovraćeni u pećine pakla iznad ove gornje zemlje uzdignutih ili
porušenih šiljaka, tehničkog čuda, okloplje-ne romantike s buzdovanom. I dok je razmišljao o svom
budu- . ćem oslobođenju u ovom epskom svijetu, gdje su sve životne boje najsjajnije plamtjele
daleko od doma, iz srca mu je more krvi poplavljivalo lice. Već je bio čuo jecanje dalekih crkvenih
zvona iz okolice nedjeljom uvečer; slušao zemlju natopljenu bremenitom tamom i tisućama
zvukova malih noćnih
stvari; i čuo tako utihnuće da-lekog zvižduka u nedostupnoj dolini, i slabašnu grmljavinu tra-čnica; i
on osjeti beskrajnu dubinu i širinu zlatnog svijeta u krat-kom mamljenju tisuća mnogostrukih i
smiješanih tajnovitih mirisa i osjeta, isprepletenih u slijepoj međuigri i slušnim rasprsnućima. Još se
sjećao indijske čajane na sajmu, sandalova drveta, turbana, haljina, hladne unutrašnjosti i mirisa
indijskog čaja; i sad je osjećao nostalgičan drhtaj rosnih jutara u proljeće, miris trešnje, hladno
buđenje zemlje, vlažnu ilovaču vrta, jetke mirise doručka i lepršav snijeg cvata. Poznavao je
nedorečeno oštro uz-buđenje vrelih maslačaka u mladoj proljetnoj travi o podne; vonj podruma,
paučine i uzdignute tajne zemlje; i miomiris sr-panjskih lubenica položenih u slatko sijeno na
pokrivenim far-merovim kolima, i dinja i bresaka u pletenim košarama; i slado-gorak mirluh
narančine kore pred vatrom ugljena. Poznavao je jak muški miris očeve dnevne sobe; izlizane kožne
sofe sa zja-lom raspukline i konjskom grivom; mjehurasto lakiranog drveta iznad ognjišta;
zagrijanih poveza od teleće kože; vlažnog komada stiješnjenog jabučnog duhana, oblijepljenog
crvenom zastavom; šumskog dima i spaljenog lišća u listopadu; mrke umorne jesen-ske zemlje;
kozje krvi noću; toplih potočarki; čistog oporog far-mera koji dolazi svakog tjedna s tvorenim
maslacem, jajima i mlijekom; debelog komada pripržene slanine i kave; pećnice na vjetru; velikih
šarenih dozrelih mahuna što se vrelo puše na 75maslacu i soli; sobe od starih borovih dasaka u koju
su spremali knjige i sagove, dugo zaključane; grožđa krupna zrna u dugač-kim bijelim košaricama.
Da, i uzbudljiv miris krede i lakiranih klupa; miris jedrih sendviča s hladnim pečenim mesom i
maslacem; miris nove kože u sedlarnici, ili tople kožne stolice: meda i nesamljevene kave; bačava
slatkih krastavaca i sira i sve mirisave gužve u du-ćanu; miris složenih jabuka u podrumu, i jabuka
iz vrta, i tije-štene kaše za jabukovaču; krušaka što dozrijevaju na polici u suncu, i zrelih trešanja
što se ukuhavaju sa šećerom na peći pri-je konzerviranja; miris rezana drveta, svježe drvene građe,
pilo-vine i blanjevine; bresaka s klinčićem u rakiji; borova soka i ze-lenih borovih iglica; obrezanog
konjskog kopita; pečenog keste-, nja, zdjele oraha i suhog grožđa; vruće pržene svinjske kožice, i
pečenog praseta; maslaca i cimeta dok mekšaju na vrućem slat-kom krumpiru. Da, i ustajale spore
rijeke, i rajčica sagnjilih na vriježi; miris šljiva mokrih od kiše i kuhanih dunja; trulih stručaka
ljiljana; i štetna korova što se raspada u zelenoj močvarnoj pjeni; i pose-ban miris juga, čista ali
rodna poput krupne žene; natopljena drveća i zemlje poslije teške kiše. Da, i miris vrućih polja
tratinčice izjutra; rastopljenog lijeva-nog željeza u ljevaonici; zimski miris staja toplih od konja i
gno-ja što se puši; starog hrasta i oraha; i mesarski miris mesa, žila-vog zaklanog janjeta, punašne
jetre, mliva za kobasice i crvene govedine; i smeđeg šećera rastopljenog s pločicama žuhke čoko-
lade; i zgnječenog lista metvice, i mokrog grma jorgovana; mag-nolije pod punim mjesecom, svibe i
lovora; stare otvrdle lule, i burbonske raži nasute u bačvice od paljene hrastovine da odle-ži; jedak
miris duhana; karbolne i dušične kiseline; neugodan pravi miris psa; starih zabačenih knjiga; i
hladan miris paprati kraj izvora; vanilije u tijestu za kolače; i teških raskoljenih sireva. Da, i
trgovine željeznom robom, ali najviše prijatan miris ča-vala; razvijača u fotografovoj zamračenoj
sobi; i mladenački mi-ris boje i terpentina; heljdine
kaše i crnog sijerka; i crnca i nje-gova konja, zajedno; proključalog karamela; miris rasola u bad-
njevima za kiseljenje; i bujan miris grmlja južnih bregova; ljigave konzerve kamenica, smrznute
ribe bez utrobe; vruće crnkinje kuharice; petroleja i linoleuma; sasaparine i guave; zrelih jesen-skih
persimona* i miris vjetra i kiše; i ljute grmljavine; hladnog zvjezdanog sjaja, i krhkih mačeva
zaleđene trave; magle i pomu-ćenog zimskog sunca; sjetve, cvata i zrele povijene žetve. *
Persimona, datuljna šljiva (Diaspyros virginiana). 76 I sada, neumjereno izoštren onim što je već
bio osjetio, on noče u školi, u onoj plodnoj romantici zemljopisa, udisati izmi-ješane mirise zemlje,
naslućujući u svakoj šćućurenoj bačvici na kraju mola blago zlatnog ruma, bogatog portugisca,
gustog bur-eundca; mirišući rast prašume u tropima, težak vonj plantaža, miris soljene ribe po
lukama, putovanja u prostrani svijet koji očarava ali ne zbunjuje. Sad je bezbrojan arhipelag bio
prebrođen, i on je čvrsto sta-jao na nepoznatom kontinentu koji čeka. Naučio je čitati gotovo
odjednom, upijajući smjesta oblike riječi jakom vizualnom memorijom; ali su prošli tjedni dok je
naučio pisati ili čak prepisivati riječi. Iskidana pjena i morska trava mašte i izgubljeni svijet još su
plutali s vremena na vrije-me kroz njegov bistri mozak jutrom školskog dana, te iako je pomno
slijedio sva druga učiteljičina objašnjenja, kad su učili slova on je bio zazidan u svom starom
nesvjesnom svijetu. Djeca su pisala svoju raskrečenu abecedu ispod reda uzoraka, ali sve što je on
postizao bio je niz nazupčanih i krivudavih šiljaka na listu, a beskrajno i zanosno ih je ponavljao
nesposoban da uoči li razumije razliku. - Naučio sam pisati - mislio je. Onda jednog dana Mas
Isaacs slučajno pogleda sa svoje vježbe na Eugeneov list i spazi nazupčani niz. - Tako se ne piše -
reče. I stišćući olovku bradavičastom prljavom rukom on načr-čka istu vježbu preko stranice. Crta
života, ona lijepa razvojna građa jezika što ju je gledao kako teče iz olovke njegova druga, presiječe
u njemu čvor što svoj poduči nije uspjelo, te on istog časa zgrabi olovku i napiše riječi ljepšim i
skladnijim slovima od prijateljevih. Pa okrene iduću stranicu s plačem u grlu, i prepiše je bez
oklijevanja, pa iduću, iduću. Pogledali su jedan drugoga s onim jasnim snebiva-njem kojim djeca
prihvaćaju čuda, i nikad više nisu o tome go-vorili. - Tako se piše - reče Max. Ali su oni čuvali tu
tajnu među sobom. Eugene je o jednom događaju kasnije mislio; stalno je mo-gao osjetiti ono
otvaranje brane u sebi, navalu plime, bijeg; ali to se ovako desilo odjednom jednog dana. Još
patuljasto blizu žive neučinjene zemljine kože, on je vidio mnoge stvari što ih je čuvao u plašljivoj
tajnosti, znajući da bi otkrivanje bilo kažnjeno porugom. Jedne proljetne subote zaustavio se s
Maxom Isaac77som iznad duboke jame u glavnoj ulici gdje su gradski radnici popravljali
vodovodnu cijev. Glineni zidovi jame bili su znatno viši nego njihove glave; iza njihovih natiskanih
leđa bila je širo-ka napuklina, prozor u zemlji koji je gledao na neki tamni pod-zemni prolaz. I dok
su dječaci promatrali, iznenada se uhvate je-dan za drugoga, jer je iza napukline kliznula pljosnata
glava go-leme
zmije; prošla je, a za njom Ijuskavo tijelo debelo kao ljud-sko; neman je beskrajno klizila u duboku
zemlju i nestala iza lju-di koji su radili i ništa nisu slutili. Oni su prestravljeni otišli, po-katkad o
tome šaptom razgovarali, ali nikada to nisu otkrili. On se sad lako uklopio u obred prije škole: gušio
se doru-čkom s braćom svakog jutra, gutao vrelu kavu i jurio na prije-teće upozorenje posljednjeg
zvona, grabeći vruću vrećicu s hra-nom, već gladno poprskanu masnim mrljama. Batio je za bra-
ćom, srce mu je uzbuđeno lupalo u grlu i kad bi utrčao u udo-linu na podnožju brijega ulice Central,
onemoćao bi od nervoze čujući zvono koje samo sebe uspavljuje trzajući uzvitlani konop uz
zamiruću jeku. Ben, zlobno naceren i namrgođen, rukom bi ga upirao u slabine i požurivao, a on bi
vrištao, nemoćan da se odupre sili koja ga je gurala uzbrdo. Boreći se s dahom on bi pjevao jutarnju
pjesmu, ulazeći za-sopljen na posljednju kiticu što ju je ulogoren razred preuzimao u razmacima:
»Veselo, veselo, veselo, veselo. Život je tek san.« Ili u mrzla jesenska jutra: »Budite se dobri ljudi,
Iza gore zora rudi.« Ili Svađu zapadnog i južnog vjetra. Ili Mlinarevu pjesmu: »Ni na koga nisam
jalan, Nit je itko na me.« Čitao je brzo i lagano; pisao je točno. Dobro je i računao. Ali je mrzio
satove crtanja, iako su ga kutije s drvenim i vodenim bojama veselile. Katkad bi razred išao u šumu
i vraćao se s pri-mjercima cvijeća i lišća - smeđim borovim ;šljem, nagrizenim javorovim plamenim
crvenilom, suhim hrastu Jm listom. Njih bi slikali; ili kitu trešnjina cvijeta, tulipan, u proljeće.
Sjedio je pun 78 poštovanja prema autoritetu zdepaste žene koja ga je prva učila: strahovao je da ne
bi učinio nešto prosto ili podlo u njezinim očima. Razred je bio nemiran: dječaci su izmišljali
mučenja i črčka-li nepristojne stvari djevojčicama. A divljiji i nehajniji koristili su svaku priliku da
napuste sobu, kao: - Učiteljice, je li slobodno? - Pa bi išli u zahod i tamo se neumorno cerekali i
ljenčarili. On to nikad nije mogao izreći, jer bi joj otkrio prirodnu sra-motu. Jedanput, na smrt
bolestan ali povučen u šutnju i nijemu mučninu, na koncu je povratio u pregršt svojih ruku. Bojao
se odmora i mrzio ih, drhtao je pred bučnom gužvom gomile i igrališta, ali mu je ponos zabranjivao
da se skriva unu-tra ili da se od njih odvaja. Eliza je pustila da mu naraste duga kosa; svakog jutra
ju je ovijala oko prsta u debele fauntlerovev-ske kovrče; to mu je uzrokovalo užasne muke i
poniženja, ali ona to nije mogla ili nije htjela razumjeti, i zamišljeno napuće-nih usana tvrdoglavo
se opirala svim molbama da je odreže. Imala je zbirku uvojaka Bena, Grovera i Lukea, spremljenih
u kutijice: katkad je plakala gledajući Eugeneove prame, oni su joj bili znak njegova najranijeg
djetinjstva, i njezino žalosno srce, koje je tako oštro zapažalo odlaske, nije ih se htjelo odreći. Čak
ni kad su njegovi gusti čuperci postali bujna naseobina ušiju Harryja Tarkintona, nije ih htjela
podrezati: držala je njegovo uzvrpoljeno tijelo dvaput dnevno među koljenima i preoravala mu
skalp češljem gustih zubaca.
Kad bi je on drhteći žestoko zaklinjao, ona bi se smiješila usiljenim nadmoćnim humorom,
podrugljivo grleno gunđala i rekla: - Sto, kaži - pa ti ne možeš još odrasli. Ti si moje čedo. Iznenada
smeten nepopustljivošću njezine prirode koja se mog-la navesti na čin samo nakon neprekidnog
napastovanja do lu-dila, Eugene bi, vrišteći od nemoćnog bijesa, shvatio razlog Gan-tova
mahnitanja. U školi je bio očajna i progonjena zvjerčica. Krdo je svojim nepogrešivim nagonom
gomile odmah znalo da je u nj upao stranac, pa je bilo nemilosrdno u hajci. Kad bi došlo vrijeme
podnevnog odmora, Eugene bi zgrabio svoju zamašćenu vrećicu i pojurio na igralište gonjen
razlajanim čoporom. Vođe, dva ili tri klipana starijeg godišta i duševno zaostali, natisnuli bi se za
njim molećivo uzvikujući »Ti znaš mene, Gene, ti znaš mene«; tr-čeći i dalje prema najdaljem kraju
on bi otvorio vrećicu i bacio im jedan velik sendvič koji bi ih na čas zaustavio dok bi se bacili na
onoga koji ga je uhvatio i razdrobili ga na mrvice, ali su čas kasnije opet bili za njim s istom
lajavom upornošću, tjerajući ga 79u ugao ograde i pritiskujući ispruženih šapa i divljeg zahtijeva-
nja. Dao bi im što je imao, katkad s trenutačnom navalom bije-sa, trgajući iz lakome ruke pola
sendviča i proždirući ga. Kad bi vidjeli da više nema što dati, odlazili bi. Još je bio odan velikom
maštanju o Božiću. Gant mu je u tome bio neumoran drug; noć za noći u kasnu jesen i ranu zimu on
bi črčkao pisma Djedu Mrazu beskrajno nabrajajući darove koje je najviše želio, predajući svako uz
puko povjerenje hu-čnom dimnjaku. Kad bi plamen oteo papir iz njegove ruke i za-vijajući uznio
mu pougljenio duh, Gant bi s njim odjurio do pro-zora, pokazao na olujno sjeverno nebo i rekao: -
Eno ga, ode! Vi-diš li? On je vidio. Vidio je svoju molitvu na krilima pouzdanog vjetra, nošenu na
sjever, preko slikovitih krovišta Zemlje igrača-ka posutih injem, u ledenu veselu Vilinsku zemlju:
čuo je zvuko-ve srebrnih nakovnjića, dubok grleni smijeh patuljaka, rzanje vi-lenjačkih sobova. I
Gant ih je vidio i čuo. Na Božić su mu obilno darivali šarolike tričarije; od srca je mrzio one koji su
zastupali »korisne« darove. Gant mu je kupo-vao kolica, sanjke, bubnjeve, rogove - a najbolja od
svega bila su mala vatrogasna kola s Ijestvama: izazvala su čuđenje, a na kon-cu psovke, u
susjedstvu. On je mjesecima provodio slobodno vrijeme s Harrvjem Tarkintonom i Maxom
Isaacsom u podru-mu: ljestve su objesili žicom iznad kola tako da bi na dodir pale na odredjeno
mjesto. Pravili bi se da drijemaju u domu, kao što to vatrogasci čine, pa iznenada skočili u akciju,
dok bi jedan od njih oponašao zvono: Kling-i-ling-i-ling. Tada bi se, skoro van sebe, Harry i Max
zapregli a Eugene popeo na vozačevo sjedalo, te bi izjurili kroz uska vrata, pogibeljno galopirali do
susjedove kuće, uzbacili ljestve, otvorili prozore, upali unutra, ugasili zamišljenu vatru i vratili ne
obzirući se na vrištavo proklinja-nje domaćice. Mjesecima su živjeli prepušteni ovom maštanju,
oponašaju-ći u svojim radnjama gradske vatrogasce i Jannadeaua, koji je bio zamjenik kapetana i
time se dječji ponosio: viđali su ga kako na zvuk uzbune juri kao luđak od svog prozora u Gantovoj
rad-nji, ostavljajući rasute komadiće sata na stolu i stižući na duž-nost upravo kad bi velika kola
punom brzinom banula na Trg. Vatrogasci su voljeli izvoditi najsmjelije prizore pred zapanje-nim
građanstvom; pod veličanstvenim šljemovima oni su visjeli s kola u gimnastičkim položajima:
jedan je čovjek pridržavao drugoga što se u jurnjavi
naginjao, a taj drugi hvatao u zraku teško tijelo Švicarca koji je hotimično izvrgavao opasnosti svoj
80 vrat dok se zaskakivao na prečku. Tako su oni stajali ura-vnoteženi u trokutu jedan zanosan
trenutak u vratolomnoj brzi-ni: kralješnica grada ledila se od ushićenja. A kad bi se zvona probila
kroz noćnu poplavu vjetrova, nje-gov mu je demon obuzimao srce, kidajući sve spone što su ga
držale za zemlju, obećavajući mu osamu i vlast nad morem i kopnom, stan u tami; gledao je niz
vrtložnu ploču mračne šume i polja što se spuštala preko raspjevanih borova iznad zbijena grada, i
gurao njegove vatre zaštićene rešetkama protiv njegovih krovova, vitlajući i bacajući svoju
obuzdavanu oluju na osuđene krovove u plamenu, urlajući tankim smijehom iznad pogođenih glava,
dozivajući glasom nečastivoga metak vjetra. Ili, držeći u podaništvu oluju i mrak i sve crne moći
čarob-njaštva, licem demona što ždere ljudske lešine zuriti kroz olu-jom bičevano prozorsko staklo
u strelovito sijanje neizrecivog užasa u okupljenom i zaklonjenom životu; ili, ništa više nego
čovjek, ali noseći u svom više nego smrtničkom srcu demonski ushit, puzati do usamljene olujom
šibane kuće, ukoso motriti kroz zalijevano staklo neku ženu, ili svog neprijatelja, i dok se još
zanosiš svojom pobjedničkom odvojenošću što sve vidi iz mraka, osjetiti dodir na ramenu, i
pogledati kao prestravljeni stravitelj, progonjeni progonitelj u zeleno raspalo paklensko lice
zloćudne smrti. Da, i svijet žena u postelji, divno treperenje u zadahtaloj tami, dok vjetrovi tresu
kuću, a on dolazi preko svijeta između mirišljivih stupova uživanja. Velika tajna njihovih tjelesa
slijepo je tumarala u njemu, ali on je tamo, u školi, našao podučavatelje u žudnji - dlakave klipane
iz Doubledava. Usađivali su strah i čuđenje u srca manjih, nježnijih dječaka, jer Doubledav je bio
pokvaren kraj gorštaka odraslih u gradu, koji su podmuklo vre-bali noću i uoči Svih svetih dolazili
da razbijaju lubanje drugim bandama u ratovanju kamenicama. Postojao je dječak po imenu Otto
Krause, ljubičasta nosa, dlakava lica, Nijemac palac debelih obrva, vitak i brz na noga-ma,
promukla glasa i pun idiotskog smijeha, koji mu je pokazao vrt užitka. Postojala je djevojčica po
imenu Bessie Barnes, crno-kosa, visoka, razvijena curica od trinaest godina koja je posluži-la kao
uzorak. Otto Krause je imao četrnaest godina, Eugene osam: bili su u trećem razredu. Nijemac je
sjedio do njega, crtao nepristojne slike po svojim knjigama i dodavao kriomice načr-čkane prostote
preko prolaza Bessie. 81 A nimfa bi odgovarala nećudorednim licem i prezirnim udarcem po svojoj
skladno podignutoj stražnjici; taj je pokret Otto smatrao pravim obećanjem pa ga je nagonio na
promuklo smijuljenje. Bessie mu se zabila u mozak. U svojim tajnovitim trenucima u školi on i Otto
su se zaba-vljali crtajući besramnosti po zemljopisima, udjeljujući primjer-cima tropskih urođenika
obješene grudi i goleme organe. I na komadićima papira slagali su prostačke pjesmice o učiteljima i
direktoru. Njihova je učiteljica bila mršava usidjelica
crvena lica i oštrih sjajnih očiju: Eugene je svaki put pomislio na vojnika i kresivo i pse kraj kojih je
morao proći, s očima poput tanjura, mlinskog kamenja, mjeseca. Zvala se gospođica Groodv, i Otto,
s idiotskim prostaklukom malih dječaka, napiše o njoj: »Stara teta Groody Ima dobre grudi.« I
Eugene je, usmjerivši svoju vatru protiv direktora, zdepa-sta, meka, mlada kicoša koji se zvao
Armstrong, koji je uvijek nosio u zapučku karanfil što ga je, nakon šibanja dječaka pre-stupnika,
obično pažljivo držao među prstima, mirišući ga osjet-ljivim nozdrvama, dremljivih očiju, proizveo
dvadesetine stiho-va u prvoj bogatoj radosti stvaranja, sve na račun Armstronga, njegove rodbine i
njegovih odnosa s gospođicom Groodv. Bio je opsjednut; provodio je čitav dan u slaganju pjesama -
svih nepristojnih varijacija neke teme. I nije se mogao odlučiti da ih uništi. Njegova školska klupa
bila je nabijena zgužvanim lopticama napisanoga: jednog dana, za vrijeme sata zemljopisa, ta žena
ga je uhvatila. Kosti su mu se smekšale kao da su od gume kad se na nj okomila bijesna pogleda i
uzela iz skrovišta stranica u knjizi papir na kojemu je pisao. Preko odmora oči-stila mu je klupu,
pročitala sve ostalo i sa zloslutnom mirnoćom naredila mu da se javi direktoru poslije škole. - Što to
znači? Što misliš ti da to znači? - prošaptao je suho Ottu Krauseu. - Oh, sad ćeš dobiti svoje! - reče
Otto Krause promuklo se smijući. A razred ga je podmuklo mučio, trljajući stražnjicu kad bi mu
uhvatili pogled i praveći grimase strašne patnje. Od muke mu se grčila utroba. Gnušao se na fizičko
poniža-vanje, ne od straha, i nikad se toga nije oslobodio. Zavidio je dje82 čacima na drskom
neosjetljivom duhu, ali ih nije mogao opona-šati" oni bi glasno urlali podnoseći kaznu, da bi je
ublažili, a de-set minuta kasnije oholo su je zaboravljali. Nije mogao ni zami-sliti da bi podnio da
ga išiba onaj debeli mladi čovjek sa cvije-tom: u tri sata, bez kapi krvi u licu, otišao je u njegovu
sobu. Armstrong, žmiravih očiju i tankih usana, počeo je uzmahivati šibom u ruci po zraku dok je
Eugene ulazio. Iza njega, izravnana i stiješnjena na stolu, stajala je otegotna hrpa uvrede u rimama.
- Jesi li ti ovo pisao? - upita suzivši oči na točkice da zapla-ši svoju žrtvu. - Da, - reče Eugene.
Direktor opet rasiječe zrak šibom. On je nekoliko puta po-sjetio Daisv, jeo je za preobilnim
Gantovim stolom. Vrlo dobro se sjećao toga. - Što sam ti učinio, sinko, da se tako osjećaš? - reče s
izne-nadnom promjenom cmizdrave velikodušnosti. - N-n-ništa, - reče Eugene. - Hoćeš li ikad više
to učiniti? - reče on opet zloslutno. - N-ne, gospodine, - odgovori Eugene mrtvačkim glasom. - U
redu, - reče bog moćno odbacivši šibu. - Možeš ići. Postao je svjestan svojih nogu tek kad je stigao
na igralište. Ali, ah, vrla jesen i pjesme koje su pjevali; žetva i bojenje lista; i »danas slobodno
popodne«; i »visoko gore u zraku«; i ona druga o vlaku - »prolaze kraj nas postaje zviždeć«; blagi
dani, otvaranje vrata žudnje, zamagljeno sunce, škrapanje mrtva lišća u padu. - Svaka snježna
pahuljica različita je po obliku od bilo koje druge.
- Bože dragi! Baš svaka, gospođice Pratt? - Svaka koja je ikad postojala. Priroda se nikad ne
ponavlja. - O! Benu je rasla brada: već se brijao. Prevrtao je Eugenea na kožnatu sofu, satima se s
njim igrao, trljao strn svoje brade o meko bratovo lice. Eugene je vrištao. - Kad to budeš mogao
učiniti bit ćeš čovjek, - reče Ben. I blago zapjeva tihim mumljavim nezemaljskim glasom: »Kljucao
djetlić po vratima u školi, Kljucao, kljucao, al poče kljun da boli. •t Kljucao djetlić po školskome
zvoncu, Kljucao, kljucao i ozdravi na koncu.« 83Smijali su se - Eugene bučno i grleno, Ben tiho i
prigušeno. Imao je vodenaste sive oči i bljedunjavu neravnu kožu. Glava mu je bila skladna, čelo
visoko i koščato. Kosa mu je bila kovr-časta, smeđe javorove boje. Pod vječnom namrštenošću lice
mu je bilo malo, težeći prema točki: izvanredno osjetljiva usta smi-jala su se kratko, trzavo, zastrto -
poput blijeska svjetla na oštri-ci. I uvijek je lagano udarao umjesto da pomiluje: bio je pun po-nosa i
nježnosti. Da, i onoga mjeseca kad se Prozerpina vraća, a Cererino mrtvo srce opet plane, kad su
sve šume nježne maglene mrlje, a ptice ni malo veće od lisnih pupova prostreljuju raspjevana
stabla, i kad katran postaje spužvast na ulicama, a dječaci od njega jezicima valjaju kuglice, puni
zvrkova i ahatnih špekula; a noću sve se prolama od grmljavine i namače kišom s bezbroj nogu, i
čovjek sjutra gleda olujno nebo, istrgane krpe oblaka; i kad dječak u planini nosi vodu rođaku što
diže ogradu, i dok vjetar gmiže kroz trave sluša daleko u daljini dugo zamiranje zvižduka i blagu
jeku zvona; a plavi veliki planinski pehar izgle-da prisniji, bliži, jer on je bio čuo neizrečeno
obećanje: bilo ga je probolo proljeće, taj oštri nož. I život Ijušti svoju zarđalu i načetu neučinjenu
kožu, i iz zemlje izbijaju vrela nježne neiscrpljive snage, i čaša čovjekova srca prelijeva se vječnim
iščekivanjem, nijemim obećanjem, neodredivom željom. Nešto se skuplja u grlu, nešto mu zaslje-
pljuje oči, a tihi junački rogovi ječe zemljom. Djevojčice kratkih pletenica ukočeno kaskaju na
svom re-vnom putu u školu; ali mladi bogovi postajkuju: oni čuju trsku, zobenu stupu, trku kozjih
papaka u raskvašenoj šumi, ovdje, tamo, svuda; oni dangube, osluškuju, najžustriji kad čekaju, lu-
taju prema svom jednom stalnom domu, jer zemlja je puna drevnih glasova pa ne mogu naći puta.
Svi su se bogovi izgubili na putu. Ali su čuvali ono što su imali od barbara. Eugene, Max i Harry
vladali su svojim malim susjedstvom: vodili su ratove protiv crnaca i Židova koji su ih zabavljali, i
protiv žitelja ulice Pigtail koje su mrzili i prezirali. Mačji su se okolo šuljali u mrač84 nom obećanju
noći, sjedeći katkad na zidu u uzbudljivom sjaju svjetiljke s ugla što je plinovito blistala šumno
namigujući s vre-mena na vrijeme. Ili su, šćućureni u zaklonu grmlja u Gantovu dvorištu, čeka-li
romantični crnački par što se penjao kući, potežući konopči-ćem, kad bi im žrtve došle na pravo
mjesto, napunjenu crnu ča-rapu nalik zmiji. I mrak bi se prolamao do smijeha kad bi jaki komični
glasovi zamucali, zastali i zakričali.
Ili su gađali kamenjem crnog trgovačkog šegrta na biciklu, kad bi dražesno zakrenuo u uličicu. Ali
ih nisu mrzili: klauni su crni. Naučili su isto tako da je te ljude trebalo blago udarati, ve-selo
psovati, velikodušno hraniti. Ljudi su dobri prema vjernom psu što maše repom, ali on obično ne
smije hodati na dvije noge. Znali su da ne smiju »ništa uzeti od jednog crnca«, i da bi se početak
rasprave najbolje riješio toljagom i razbijenom gla-vom. Samo, crncu ne možeš razbiti glavu.
Veselo su pljuvali na Židove. Utopi Židova i prebij crnca. Dječaci bi čekali Židove, pratili ih kući
vičući »Guščja mast! Guščja mast!« koja je, u to su bili uvjereni, bila okosnica semit-ske dijete; ili
bi sa slijepim dječačkim prihvaćanjem nekih tradi-cionalnih ili iskvarenih ili izmišljenih poštapalica
vikali za svo-jom nezadovoljnom i uznemirenom žrtvom: »Sramvasje! Sram-vasje!« sigurni da su
izgovorili najneizrecivije uvrede za židov-ske uši. Eugeneu nije bilo do pogroma, ali su oni Maxu
bili fetiš. Glavni predmet njihova mučenja bio je mali dječak plašljiva lica, po imenu Isaac Lipinski.
Bacili bi se na nj mačji kad bi se pojavio, vijali ga niz uličice, preko ograda, kroz dvorišta, u suše,
staje i njegov vlastiti dom; on se kretao i skrivao čudesno brzo, neshvatljivo umicao, dražio ih da ga
progone praveći im dugi nos, stalno naceren sa širokim čifutskim podsmijehom. Ili, poput mačaka
utonuli u zloću tame, besciljno nošeni u bujno obećanje susjedstva, nanizali bi se tiho ispod doma
kojeg Židova, skupljeni u smijuckavo vijeće dok bi slušali mnoštvo uz-buđenih glasova, grleno
naglašavanje žena; ili upleteni u histe-rične svađe što su potresale židovske zidove skoro svake
noći. Jedanput, vrišteći od smijeha, pratili su borbu u trku kroz ulice između nekog mladog Židova i
njegova tasta, u kojoj je svaki bio progonjen i udaran, ili je progonio i udarao; a onog dana kad je
Louis Greenberg, blijedi Židov koji se vratio iz ko-ledža, počinio samoubojstvo popivši karbolnu
kiselinu, radozna-lo su stajali ispred tmurne tugujuće kuće, potreseni iznenad-nom veselošću kad su
mu vidjeli oca, starog bradatog pravovjer85nog Zidova, obučenog u izlizanu masnu crninu sa
zgužvanim po-lucilindrom, kako se primiče svome domu trčeći uz brijeg, tre-sući rukama po zraku i
ritmički jadikujući: »Oj, joj joj joj joj, Pj J°J J°J J°J J°J' Qj joj joj joj joj.« Ali bjeloglavu djecu iz
uličice Pigtail mrzili su bez šale, bez ikakva ublaživanja najljuće i najbolesnije mržnje. Uličica
Pigtail bila je blatnjava kolotečina što se spuštala niz brijeg iza donjeg kraja ulice VVoodson,
završavajući neodređeno u pljesnivom smradu močvarnog dna zelene pjene. S jedne strane ovog
jad-nog puta bio je istrgan niz okrečenih koliba gdje je stanovala bjelačka sirotinja, čija su djeca
gotovo uvijek bila bjelokosa, i čiji su ljudi punih usta duhana i bezube žene glupo ležali u sunča-
nom smradu svojih grubo ograđenih daščanih trijemova. Noću je zadimljena svijeća nujno gorjela u
mračnim prostorijama, os-jećao se miris pržene hrane i neopranih tijela, prodorni krikovi
čangrizavih goropadnica, pijano manijakalno planinsko otezanje ljudi: krik i psovka. Jednom u
vrijeme trešanja, kad je velika Gantova voćka bi-jela ploda bila krcata grozdovima, a savijene i
otporne grane gusto načičkane djecom iz susjedstva, kako Židovima tako i po-ganima, koja su se
bila sjatila pod zapovjedništvom Lukea, a brala su svaku četvrtu mjericu za sebe, jedno je od te
bjeloglave djece nepovjerljivo i tugaljivo pristupilo dvorištu.
- U redu, sinko, - zovne ga Luke, kojemu je bilo petnaest godina, svojim srdačnim glasom. - Uzmi
košaru i penji se. Dijete se popne uz smolasto deblo kao mačka: Eugene se njihao na najvišoj tankoj
uvijenoj grani, ushićujući svojom lako-ćom pruživost drveta i mirisan dvorišni svijet divnog jutra.
Pig-tail je nabrao košaricu čudesnom brzinom, žustro se spustio na tlo i iskrenuo je na hrpu u vjedru
i bio već na pola debla kad se njegova mršava majka zaleti preko dvorišta prema njemu. - Ti, Reese,
- vrisne, - što radiš ovdje? - Grubo ga strgne na zemlju i osine šibom po opaljenim nogama. On
urlikne. - Odmah da si pošao kući, - zapovjedi ona i opet ga osine. Išla je za njim koreći ga
drečavim glasom i oštro šibajući od časa do časa kad je on, očajan zbog ponosa i poniženja, uspora-
vao svoj uzmak do polaganog hoda ili zastajao kao mazga, urla-jući ponovo i brzajući nekoliko
koraka na kratkim nogama kad bi ga ošinula šiba. 86 Dječaci su se na drvetu smijuljili, ali je
Eugene, koji je vidio muku na prostom mršavom licu te žene i bijesno sažaljenje u njenim
usplamtjelim očima, osjetio da se u njemu nešto otvorilo i puklo bolno kao čir. - Ostavio je trešnje, -
rekao je bratu. Ili su svašta dobacivali za Loney Shvtle koja je za sobom os-tavljala oštar bljutav
miris u prolazu, kojoj je prljava mrka kosa bila pokrivena širokim šeširom s perjem, a pete ispale iz
prlja-vih bijelih čarapa. Ona je bila prouzročila rodoskvrniteljsko su-parništvo između svog oca i
brata, nosila je ožiljak od majčine britve na vratu i hodala u iznošenim cipelama bolesno hramlju-ći
na ukočenim nogama. Kad su jednog dana opkolili zaskočenog dječaka iz uličice koji je polako
uzmicao, pun straha i og9rčenja, prema zidu iz kojeg je izbijala para, Willie Isaacs, mlađi Maxov
brat, pokazu-jući na nj kroz podrugljiv smijeh reče: - Njegova majka uzima na pranje. I zatim,
gotovo presavijen od sve jače navale smijeha, doda: - Njegova majka uzima na pranje od starog
crnčine. Harry Tarkinton se promuklo smijao. Eugene se neodređe-no okrenuo, zbunjeno izvijao
vratom, naglo podigao jedno sto-palo od zemlje. - Ne uzima! - iznenada im je zavikao u
preneražena lica. -Ne uzima! Roditelji Harrya Tarkintona bili su Englezi. On je bio tri ili četiri
godine stariji od Eugenea, nespretan, trom, mišićav dje-čak, uvijek je mirisao na očeve boje i ulja,
gruba lica, mesnate obješene čeljusti i napadnog kataralnog izgleda oko nosa i usta. Bio je kvaritelj
iluzija; predlagač nepravdi. Jednoga predvečerja, dok su razgovarajući ležali u gustoj hladnoj travi
Gantova dvo-rišta, on je zauvijek uništio čar Božića; ali je umjesto toga donio miris boje, smrad
plina, golu, znojnu i bezličnu strast za vulgar-nim. Eugene nije mogao sudjelovati u njegovoj
stajskoj strasti: jaki kokošji vonj, tarkintonski miris boje, pljesnivo blatan miris granja što je izbijalo
pod prljavim geganjem stražnjim dvori-štem, zaustavljali su ga. Jednog pustog poslijepodneva, dok
su on i Harry haračili praznim gornjim katom Gantove kuće, našli su polupunu bocu ulja za rast
kose. - Imaš li dlaka na trbuhu? - reče Harry. 87 ik.si
Eugene je oklijevao; stidljivo je natucao o dlakavosti; pri-znao je. Raskopčali su se, nauljenim
rukama istrljali trbuhe i da-nima uzbudljivo čekali zlatno runo. - Dlake te čine čovjekom, - rekao je
Harry. Kako je proljeće odmicalo, on je sve češće odlazio u Ganto-vu radnju na Trgu. Volio je taj
prizor: svijetlo svježe sunce s pla-nine, oblak kapljica s vodoskoka, brbljavi vatrogasci na izlazu iz
zime, lijeno izvaljeni teretni kočijaši na drvenim očevim stepeni-cama, koji vješto vijugaju
bičevima po pločniku i rvu se u gruboj igri, Jannadeau u svom prozoru prljavom od upljuvaka muha
istražujući s napetom pozornošću monokla utrobu neke ure, is-paravanje mahovine s fantastične
Gantove kućetine od opeke, silna unutarnja zaprašenost glavne prednje prostorije koja se uvijala
pod nadgrobnim kamenjem - male uglačane ploče iz Georgije, neotesane ružne gromade granita iz
Vermonta, skrom-ni spomenici s urnom, likom kerubina ili polegla janjeta, teški muhama
popljuvani anđeli iz Carrare u Italiji što ih je kupio po visokoj cijeni, a nikad ih nije prodao - svemu
se tome radovalo njegovo srce. Iza drvene pregrade bilo mu je skladište, pokriveno slojem kamene
prašine grubi drveni nogari na kojima je urezivao nat-pise, police za alat krcate dlijetima, svrdlima,
batovima, smirko-vo kolo s pedalom što ga je Eugene satima bijesno vrtio uživa-jući u njegovu
uzlaznom pisku, naslagana postolja od pješčenja-ka, mala progorjela peć za staro željezo, rasuta
gomila ugljena i drva. Između radne sobe i skladišta, slijeva kad se uđe, bio je Gantov ured, sobica
ogrezla u dvadesetogodišnjoj prašini, sa staromodnim stolom, svežnjevima nečista papira svezana
vrpca-ma, kožnom sofom i manjim stolom na kojem su ležali okrugli i četvrtasti uzorci mramora i
granita. Prljav prozor koji se nika-da nije otvarao gledao je na nagnutu tržnicu što je izgledala kao
kosi džep glavnog Trga, a bila je prepuna kola s kočijašima i pu-tujućim trgovcima, i na nekoliko
kuća bjelačke sirotinje s donje strane, i na trgovinu i ured VVilla Pentlanda. Eugene bi nalazio oca
pogibeljno nagnuta na Jannadeauov prljavi izlog ili na škripavu ogradicu koja ga je omeđivala,
razgovarajući o politici, ratovima, smrti i gladi, optužujući demokrate zbog loša vremena, poreza i
sirotinjskih kuhinja koje su očekivale njihovu upravu, a dižući do neba sve zakone, govo-re i
stavove Theodorea Roosevelta. Jannadeau bi, grlen, sudački razuman, statistički sklon dokazima, u
svim spornim područjima konsultirao svoju biblioteku - masno izdanje Svjetskog almanaha, tri
godine starog, izričući pobjedonosno nakon trenutačnog r ul listanja nečistim palcem: - Ah - baš
kako sam i mislio: općinski porez u MiKvaukeeu pod demokratskom upravom u godini 1905. bio je
2,25 dolara na svakih sto, najniži posljednjih godina. Ne znam zbog čega nisu dali ukupan prihod. -
I on bi strastveno raspravljao, kopajući po nosu svojim tupim crnim prstima, a njegovo se široko
žuto lice raspadalo na mlohave nabore dok bi se grleno smijao Gantovoj nerazboritosti. - I
zapamtite moje riječi, - nastavljao je Gant, kao da nije bio prekidan i kao da nije čuo protivnoga
suda, - dobiju li oni opet, svi ćemo na sirotinjske kuhinje, banke će propasti, a cri-jeva će vam se
prilijepiti uz kralješnicu prije nego što prođe idu-ća zima.
Ili bi našao oca u radionici, nagnuta nad nogarima, kako teškim drvenim batom rukuje s krajnjom
pažnjom dok vodi dli-jeto kroz labirint natpisa. Nikada nije nosio radno odijelo; radio je obučen u
dobro iščetkanu crnu odjeću, bez kaputa, s dugom prugastom pregačom koja mu je pokrivala cijelu
prednju stra-nu. Dok ga je Eugene gledao, razmišljao je kako to nije bio obi-čan zanatlija, nego
majstor koji uzima alat da na brzinu načini remek-djelo. »On to bolje radi nego itko na svijetu«,
mislio je Eugene i njegova mračna vizija gorjela je u njemu na trenutak, dok je promišljao kako rad
njegova oca neće nikad, dok se broje godi-ne, iščeznuti, nego će, kad se taj veliki kostur pretvori u
prah u zemlji, u mnogom zamršenom grmu u dračnoj pustoši zaborav-ljenih grobalja trajati ova
slova. I on je sažalno pomišljao na sve trgovce i pivare i suknare koji su došli i prošli sa svojim
pokvarljivim radom u zaboravlje-nom izmetu ili sagnjilom tkivu; ili o limarima, kao Maxov otac
čiji rad rđa pod zemljom, ili o ličiocima, kao Harrvev čiji se rad Ijuštio s godišnjim dobima ili se
prekrivao novom svjetlijom bo-jom; i silan strah od smrti i zaborava, rastvaranja života, spome-na,
želje u golemom ukopištu zemlje prostrijeli mu srce. Tugo-vao je za svim ljudima koji su umrli zato
što nisu ubilježili ime na kamenu, zasjekli svoj znak na hridi, potražili najnepokvarlji-vije stvari na
svijetu i u njima urezali neki znamen, neki simbol da kasnije ne bi bili zaboravljeni. Odnosno,
Eugene bi nalazio Ganta kako pognut korača du-binom zgrade, ljutilo jureći između mramorja na
straži u prola-zu kroz skladište, mrmljajući, ruku stisnutih na leđima, sa zlo-slutnom osekom i
plimom. Eugene je čekao. Odjednom, nakon što je tako prokrstario radnjom svojih osamdeset puta,
s bijes-nim urlikom bi skočio na pročelna vrata, izjurio na trijem i sa-suo jeremijadu na bezobrazne
kočijaše teških kola: 89- Vi ste najniži od niskih, najpodliji od podlih. Vi ušljive propalice: doveli
ste me do ruba skapavanja, uništili ste mi ono malo posla kojim sam zarađivao kruh svagdanji i
odgonio vuka od svojih vrata. Tako mi boga, ja vas mrzim, jer vi na milju smr-dite. Vi niski izrodi,
prokleti pokvarenjaci; ukrali biste novčić mrtvacu s očiju, kao što ste meni, strašni, grozni,
krvožedni gor-ski lupeži kakvi jeste! Odjurio bi natrag u radnju mrmljajući, da bi se gotovo smjesta
vratio s usiljenom namjerom da bude miran što bi opet završilo urlikom: - A sad vam želim reći:
lijepo vas upozoravam jednom i za-uvijek. Ako vas ponovo nađem na svojim stepenicama, sve ću
vas strpati u zatvor. Oni bi se kukavički raspršili k svojim kolima, pucketajući besciljno bičevima
po pločniku. - Bogami, stari se zbog nečega ljuti. Sat kasnije, kao muhe zunzare, oni bi se niotkuda
vratili na široke stepenice. Kad bi se on iz radnje pojavio na Trgu, veselo su ga po-zdravljali s
izvjesnom privrženošću. - Dobar dan, gospodine Gant. - Dobar dan, momci, - odgovarao je on
ljubazno, odsutno. I odlazio je svojim mršavim proždrljivim koracima. Kad je Eugene ulazio, Gant
bi, ako je obrađivao kamen, osorno rekao - Zdravo, sine — i nastavljao svoj posao, dok ne bi
uglačao površinu mramora kamenom plovučcem i vodom. Za-tim bi skinuo pregaču, obukao kaput i
rekao besposlenom dje-čaku što je čekao: - Idemo. Čini mi se da si žedan.
Pa bi pošli preko Trga u hladan i dubok drugstore, stali is-pred sjaja fontane od oniksa ispod drvenih
ventilatora što se vrte, i pili mrzla gazirana pića, limunadu tako ledenu da zaboli glava, ili pjenušavu
sladolednu sodu što se vraćala u oštrim ugodnim podrizima niz njegove osjetljive nozdrve. Zatim bi
Eugene, bogatiji za dvadeset pet centa, ostavio Ganta i ostatak dana proveo u knjižnici na Trgu. Sad
je čitao brzo i lako. Čitao je romantične i pustolovne romane s nezasit-nom gladi. Kod kuće je gutao
Lukeove police pretrpane petpa-račkim romanima: zagazio je u tjedne pustolovine Mladog Div-ljeg
zapada, noćima maštao u postelji o kreposnim i junačkim odnosima lijepe Ariette koju prati Nick
Čarter kroz svu zamrše-nost velegradskog zločina, o sportskim uspjesima Franka Merri-vvella, o
Fredu Fearnotu i beskrajnim pobjedama Momaka slobo-de'76 nad omraženim Redcoatsima. 90
Isprva mu nije bilo toliko stalo do ljubavi koliko do mate-rijalnog uspjeha: slamnati likovi žena u
dječačkim knjigama, nešto s kosom, nemirnih očiju i kreposnih misli, bezgrešno do-bro i nezauzeto,
potpuno ga je zadovoljavalo: one su bile nagra-de za junaštvo, nešto što treba osloboditi od nasilja
na vratu udarcem ili pucnjem, a zatim u tom uživati zajedno s bogatim prihodom. U knjižnici je
harao policama s dječjim knjigama neumorno prolazeći kroz beskonačnu jednoličnost izdanja
Algers - Dobitak i sreća, Potoni ili plivaj, Odvažnost, Jackovo skrbništvo, Jed - dječak iz sirotišta i
desetine drugih. Uživao je u zgrtanju novca u tim knjigama (motiv u dječjim knjigama koji nikada
nije bio dovolj-no osvijetljen); sve zamke sreće, rasklimane tračnice, propušteni vlak, velika
nagrada za junaštvo; ili pun novčanik nađen i vraćen vlasniku; ili vrijednost navodno bezvrijednih
obveznica; ili ot-kriće bogata zaštitnika u gradu, toliko su duboko prodrli u nje-gove želje da ih
nikada poslije nije mogao ugasiti. A svaka novčana pojedinost - vrijednost imovine koju su
prisvojili huljski čuvar i njegov podlački sin - veselila ga je, te je procjenjivao iznos prihoda ako
nije bio naveden, a ako jest di-jelio je godišnju svotu na mjesečne i tjedne obroke, maštajući o
njenoj kupovnoj moći. Njegove želje nisu bile skromne - nije ga zadovoljavalo bogatstvo ispod
250.000 dolara: dohodak od 100.000 dolara uz šest posto lišilo bi čovjeka, to je osjećao, ras-koši; a
ako je nagrada za vrlinu bila samo dvadeset tisuća dola-ra, ćutio je gorku tugu, smatrajući život
nesigurnim, a udobnost tek trenutačnom toplinom. Ustanovio je trajno izmjenjivanje knjiga s
drugovima, uzaj-mljujući i posuđujući u zamršenoj mreži od Maxa Isaacsa, od »Nosonje«
Schmidta, mesarova sina, koji je imao sve bogate pustolovine Roverovih momaka; prekopao je
Gantove police kod kuće, čitajući prijevode Ilijade i Odiseje u isto vrijeme kad i Dia-mond Dicka,
Buffalo Billa, izdanja Algers, i zbog istog razloga; po-slije, kad su prve godine uvenule i erotska
nagađanja postala razaberivija, strasno se prihvatio romantičnih legendi, tražeći žene u kojima je
tekla vruća krv, čiji je dah bio med, čiji je nje-žni dodir pratio mlaz vatre. I u tom porobljavanju
pretrpanih polica on je otkrio da je zapao u groteskan obrazac protestantske književnosti koja se
odriče Dionizijevih nagrada u korist vjernih učenika Ivana Cal-vina koji zasopljeni mole, čuvajući
šljivino stablo oltarskim va-trama, nadjačavajući pogansku bludnicu posvećenom namigušom.
91Da, mislio je, i on će imati svoj kolač i pojesti ga - ali $p će biti svadbeni kolač. Bio je odan želji
da bude dobar čovjek; on ne bi podario viteštvo svoje ljubavi nikome osim Djevici; ne bi se ni s kim
vjenčao osim s Prečistom Ženom. To ne bi prouzro-čilo odricanje užitaka, jer on je iz knjiga vidio
da su dobre žene bile tjelesno najprivlačnije. Ne znajući naučio je ono što izuzetan razbludnik,
nakon mukotrpna truda, otkriva mnogo kasnije - da nikakvi životni uvjeti nisu tako pogodni
njegovu uživanju kao oni što su strogo konvencionalni. Bio je pun strastvene dječje vjernosti
zakonima društva: sve ono procijeđeno taloženje prezbiterijanizma nedje-ljom ujutro činilo je svoje.
On se sahranio u tijelu tisuće izmišljenih junaka, dajući svo-jim ljubimcima produženje života preko
njihovih knjiga, noseći njihove stijegove u sivilo stvarnosti, videći sebe sad kao mladog borbenog
svećenika koji u svom ratu s položajem sirotinjskih četvrti udara na novčano neprijateljstvo svoje
raskošne crkve; pomaže mu u tom času najvećeg napora ljupka kći milijunaša, vlasnika stambenog
bloka, te on napokon odnosi pobjedu za boga, za sirotinju i za se. ... Zastali su na trenutak bez riječi
u prostranoj pustoj lađi sv. Tome. U dubini goleme crkve vitke ruke staroga Michaela nježno su
pritisnule tipke orgulja. Posljednje zrake zalazećeg sunca slijevale su se kao zlaćane strijele kroz
zapadne prozore, padajući toga časa u oblaku slave kao blagoslov na Mainvvarin-govo umorno lice.
- Ja odlazim - reče on pribrano. - Odlazite? - prošapta ona. - Kamo? Glazba orgulja postade tiša. -
Onamo, - on pokaže žustro prema zapadu. - Onamo -među Njegov narod. - Odlazite? - Ona nije
mogla prikriti drhtanje svoga glasa. - Odlazite? Sami? On se tužno nasmiješi. Sunce je bilo zašlo.
Nadolazeći mra-čak skrije sumnjivu vlagu u njegovim sivim očima. - Da, sam, - reče. - Zar nije
Netko veći nego ja prije devet-naest stoljeća pošao sam? - Sam? Sam? - Njoj se ote jecaj iz grla i
zaguši je. - Ali prije nego što odem, - reče on časak kasnije glasom kojemu je uzalud pokušavao dati
čvrstoću, - želim vam reći... - Zastane na trenutak boreći se da obuzda svoje osjećaje. - Da? -
prošapta ona. 92 _____da te neću zaboraviti, djevojčice, dok sam živ. Nikad. I naglo se okrene da
pođe. - Ne, ne sam! Ti nećeš poći sam! - zaustavi ga ona iznenad-nim usklikom. On se zanjiše kao
da je bio pogođen. - Što želiš reći? Što želiš reći? - izusti promuklo. - Oh, zar ne vidiš? Zar ne vidiš!
- Ona ispruži svoje male ruke preklinjući, a glas je izda. - Grace! Grace! Oh nebesa, je li to istina! -
Ti ludo! Oh, ti dragi slijepi glupi dječače! Zar nisi oduvijek znao - od onog dana kad sam prvi put
čula tvoju propovijed puku u ulici Murphv? On je privuče k sebi žestokim zagrljajem; njeno se
vitko ti-jelo povije na njegov dodir kad se nagnuo nad nju; a njezine oble ruke blago su se pripijale
uz njegova široka pleća, oko nje-gova vrata, vukući njegovu tamnoputu glavu
k sebi, dok je on gladnim poljupcima obasipao njene sklopljene oči, mramoran vrat i rastvorene
latice sočnih mladih usana. - Zauvijek - odgovori on svečano. - Tako mi pomogao bog. Glazba
orgulja već je bujala u slavljeničkom peanu, ispunja-vajući svojom zanosnom melodijom beskrajnu
crkvenu tamu. I dok je stari Michael unosio srce u glazbu, suze su tekle niz nje-gove uvele obraze;
ali on se sretno smiješio kroz suze, dok su njegove stare oči mutno gledale dvije mlade osobe koje
su po-novo izvodile drevnu priču o mladosti i ljubavi, te promrmlja: - Ja sam uskrsnuće i život, alfa
i omega, prvi i posljednji, početak i svršetak ... Eugene okrene svoje ovlažene oči k svjetlu što je
dopiralo kroz prozore knjižnice, brzo zatrepće, zagrcne se i snažno ose-kne nos. Ah, da! Ah, da! ...
Okupljeni domoroci, videći sada da se više nemaju čega bojati, divlji od bijesa zbog gubitaka što su
ih pretrpjeli, počnu polako napredovati prema podnožju klisure. Predvodio ih je Taomi, grozno
namazan ratničkim bojama, plešući gnjevno i po-tičući ih prodornim vriskovima. Glendenning tiho
opsuje sebi u bradu pogledavši još je-dnom prazan redenik, zatim mrko, promatrajući hordu što je
dolje kričala, gurne dva preostala metka u revolver. - Za nas? - reče ona mirno. On kimne. - To je
svršetak? - prošapće ona, ali bez trunka straha. 93On ponovo kimne i odvrati glavu na trenutak.
Zatim podi-gne svoje blijedo lice k njoj. - To je smrt, Veronica, - reče, - i sada mogu govoriti. - Da,
Bruce, - odgovori ona blago. To je bilo prvi put da je čuje kako izgovara njegovo ime, i srce mu
zatrepti. - Volim te, Veronica, - reče. - Volim te od onog časa kad sam te jedva živu našao na obali,
volio sam te sve one noći što sam proležao kraj tvog šatora slušajući kako unutra mirno di-šeš, a
najviše te volim sada u času smrti kad me više ne spreča-va dužnost da šutim. - Ljubljeni, ljubljeni,
- prošapće ona, i on vidje da joj je lice vlažno od suza. Zašto mi nisi rekao? I ja tebe volim od
samog početka. Ona ispruži ruke k njemu, poluotvorenih i uzdrhtalih usta, ubrzana i neodlučna
daha, i dok su je njegove gole ruke snažno obuhvaćale, njihove se usne sretnu u dugačkom času
zanosa, u posljednjem času života i ushita, u kojem se sva potiskivana čež-nja njihovih bića
oslobađala i gorjela u ovom pobjedničkom času smrti. Daleka grmljavina potrese zrak. Glendenning
brzo podigne pogled i s čuđenjem protrlja oči. U maloj draži otoka polako su se okretali vitki
bokovi razarača, i dok je gledao opet se pojavi oblačak plamena i dima, a topovsko zrno od pet
palaca sa zvi-ždukom se rasprsne četrdesetak koraka od mjesta gdje su zasta-li urođenici. Uz krike
pomiješana straha i izjalovljena bijesa oni se okrenu i pobjegnu prema svojim kanuima, A već se
čamac, tjeran snažnim rukama posade u modrim košuljama, otisnuo od boka razarača i uputio
prema obali. - Spašeni! Mi smo spašeni! - klikne Glendenning i skočivši na noge dade znak čamcu
koji se približavao. Iznenada zastane. - Prokletstvo! - promrmlja gorko. - Oh, prokletstvo! - Što je,
Bruce? - upita ona. On joj odgovori hladnim oporim glasom.
- Razarač je upravo ušao u dragu. Spašeni smo, gospođice Mullins. Spašeni! I gorko se nasmije. -
Bruce! Ljubljeni ! Što je? Zar ti nije drago? Zašto se tako čudno ponašaš? Provest ćemo čitav život
zajedno. - Zajedno? - reče on i suho se nasmije. - Oh, ne, gospođice Mullins. Ja znam svoje mjesto.
Zar mislite da bi stari J. T. Mul-lins dopustio da mu se kći uda za Brucea Glendenninga, među-
narodnog skitnicu, momka koji poznaje stotinu zanata, a nije dobar ni u jednom? Oh, ne. S tim je
sad gotovo, došao je rasta-nak. Pretpostavljam, - nastavi s kiselim smiješkom, - da ću čuti 94 kako
ste se udali za nekog vojvodu ili lorda jednog dana, ili za nekog od onih stranaca. Pa onda, zbogom,
gospođice Mullins. Sretno. Mislim da svatko mora krenuti svojim putem. - On se okrene. - Ti ludi
dječače! Ti mili glupi zloćko! - Ona mu se objesi rukama o -vratu, čvrsto ga pritisne uza se i nježno
udari. - Zar misliš da ću dopustiti da me ikad više ostaviš? - Veronica, - uzdahne on. - Je li to istina?
Ona pokuša da mu pogleda u obožavane oči, ali nije mogla; val jakog ružičastog crvenila udari joj u
obraze kad je on zanos-no privuče k sebi, i po drugi put, ali ovaj put s proročanstvom vječnog i
ispunjenog života pred sobom, njihove se usne spoje u sladak zaborav ... Ah, jao! Ah, jao!
Eugeneovo srce bilo je ispunjeno veseljem i tugom ... žalošću zbog toga što je knjiga završila.
Izvuče šaren rupčić iz džepa i u nj ispuhne sadržaj svog prepuna srca moć-nom, pobjedničkom i
uzvišenom eksplozijom slave i osjećaja. Ah, jao! Dobri stari Bruce-Eugene. Visoko uznijet maštom
u svom unutarnjem svijetu, on je lako i potpuno pobjeđivao sve blatne mrlje u životu: postojao je
plemenito u junačkom svijetu s ljupkim i kreposnim stvorenji-ma. Vidio je sebe u zanosnom
položaju s Bessie Barnes, čije su čiste oči zamućene suzama, a slatke usne zadrhtale od želje: os-
jećao je jak stisak čestitoga Jacka, njezina brata, ćutio je njegovu vjernost iskrena srca, duboku
vječnu sponu njihovih hrabrih duša, dok su se nijemo gledali zamagljenih očiju, i mislili o pri-sezi u
opasnosti, o hodu rame uz rame kroz smrt i užas gdje su se neprimjetno ali nepokolebljivo prekalili.
Eugene je želio one dvije stvari što ih svi ljudi žele: želio je da bude voljen, i želio je da bude
slavan. Njegova se slava kame-leonski mijenjala, ali su joj plodovi i trijumf ležali kod kuće, među
stanovnicima Altamonta. Njemu je taj planinski grad bio beskrajan autoritet: u dječjem egoizmu on
mu je bio središte zemlje, mala ali dinamična srž svega života. Vidio je sebe kako odnosi
napoleonske pobjede u bitkama, bacajući se sa svojim ljutim kopljanicima kao udar groma na
neprijateljski bok, da bi iznenadio, opkolio i uništio. Vidio je sebe kao mladog industri-jalca,
uspješna, nadmoćna, bogata; kao velikog odvjetnika, bra-nitelja zločinca, dok svojom rječitošću
slama očarani sud... ali 95se uvijek vidio u povratku s putovanja noseći veliku svjetsku krunu na
svom skromnom čelu. Svijet je bio varava vilinska zemlja iza maglovitog obruba planina, zemlja
silne grmljavine, vrtova što ih duhovi čuvaju, mora crnih poput vina, bezdanih i fantastičnih
gradova iz kojih bi se on vraćao u ovo bitno srce života, u svoj rodni gradić, sa zlatnim plijenom.
U iskušenjima je zanosno treperio ... polaskana čast mu je bila postojana i nakon podvrgavanja
najupornijem zavođenju: njegovana ljepota bogataševe žene koju je okrutan muž javno ponizio a
Bruce-Eugene obranio, rastapala se prema njemu u čistom žaru svoga usamljenog ženskog srca,
izlijevajući čašu žuči svog života u njegovo sućutno uho preko vinskih čaša nje-zina bogata ali
intimna stola sa svijećama. I dok bi mu se ona u zasjenjenom svjetlu čeznutljivo bližila, zaodjenuta
u tijesnu ve-černju haljinu od bogata baršuna, on bi nježno rastavljao oble ruke što su mu se vješale
o vrat i odmicao uvijeno tijelo što se pripijalo uza nj. Ili plava princeza s čarobnog Balkana, carica
za-bačenog Tovlanda, husarska dragana... on bi u velikom prizo-ru na granici odbijao njezino
priznanje samoprijegora, pijući vječni zbogom s njenih crvenih usta uz obećanje da će je uzeti i
pružiti joj građanstvo slobode kad revolucija izjednači njihove sudbine. Ali zaranjajući u drevne
mitove, gdje se na želju i djelo nije gledalo mračno, sav se podavao poganoj ljubavi u ložnici zlaća-
nih livada ili zelenom svjetlu šuma. Oh, biti kralj, i vidjeti plod-nu Židovku jakih bedara kako se
kupa na krovu, i imati je; ili barun u vrletnom zamku, pa provoditi le droit de seigneur nad
izabranim ženama i curama s vlastelinstva, u prostranoj sobi što ječi od urlika vjetrova i sjaji ludim
plesom plamena s velikih cje-panica! Ali još češće, kad bi mu ljuska ćudoređa prsla na komadiće od
želje, on bi dočaravao bludne učeničke priče i zamišljao sebe u vrelini romanse s lijepom
učiteljicom. Njegova učiteljica u če-tvrtom razredu bila je mlada, neiskusna, ali dobro građena žena,
s kosom boje mrkve, uvijek bezbrižno nasmijana. Vidio je sebe doraslog do momaštva - jak,
junačan, vrstan, jedina svijetla točka u zabačenoj školi koju pohađaju krezuba djeca i dlakave hulje.
I kako bi zrela jesen odmicala, raslo bi nje-zino zanimanje za nj, zadržavala bi ga »poslije nastave«
zbog 96 izmišljenih prijestupa, zadavala mu na pomalo zbunjen način neke zadatke i uporno ga
promatrala čeznutljivim očima kad bi mislila da on ne gleda. On bi se pretvarao da je zadubljen u
zadaću: ona bi hrlo do-šla i sjela pokraj njega, naginjući se tako da bi mu nekoliko kra-snih uvojaka
kose boje mrkve dodirivalo nosnice i da bi mogao osjetiti toplinu njene bjelopute ruke i micanje
bedara u tijesno priljubljenoj suknji. Objašnjavala bi mu stvari nadugo i naširo-ko, vodeći njegove
prste svojom toplom, pomalo vlažnom ru-kom, kad bi se on pravio da ne može naći mjesto; onda bi
ga blago prekorila govoreći nježno: - Zašto si ti tako zločest momak? - ili meko: - Misliš li da ćeš se
poslije ovoga popraviti? A on bi, oponašajući dječačku, nedorečenu stidljivost, re-kao: - Ovaj,
gospođice Edith, nisam namjerno ... Kasnije, dok zlatno sunce zapada u crvenilo, a u sobi nema
ničega osim mirisa krede i teškog zujanja kasnih listopadskih muha, oni bi se spremali da krenu.
Kad bi on nemarno obukao ogrtač, ona bi ga ukorila, pozvala k sebi, popravljala mu ovrat-nik i
kravatu, ravnala raskuštranu kosu i rekla: - Ti si zgodan dečko. Kladim se da su sve djevojke lude za
tobom. On bi pocrvenio kao curica, a ona bi ga gonjena radoznalo-šću pritisnula: - Hajde, hajde.
Koja ti je djevojka? - Ja nemam djevojke, časna riječ, gospođice Edith.
- Ti ne želiš nijednu od ovih glupih djevojčica, Eugene, -rekla bi ona laskavo. Ti si predobar za njih
- ti si daleko stariji od svojih vršnjaka. Tebi treba razumijevanje koje ti može pružiti zrela žena. I
oni bi odšetali u zalaz sunca, obilazeći rubom svježeg borika, prolazeći stazom crvenom od
javorova lišća, kraj veli-kih zrelih tikava po poljima, u zlatnom jesenskom mirisu per-simona. Ona
bi živjela sama s majkom, gluhom staricom, u kućici sklonjenoj s puta pod okrilje samotnih
raspjevanih borova, s ne-koliko veličajnih hrastova i javorova u lišćem posutom dvorištu. Prije nego
što bi došli do kuće preko polja, valjalo bi prijeći povišenu živicu; on bi prešao prvi i pomagao njoj
da siđe, va-treno gledajući obline njezine duge, namjerno izložene noge u svilenoj čarapi. Kako su
dani kraćali, oni bi dolazili po mraku, ili pod teš-kim nisko obješenim mjesecom. Ona bi se pravila
da se boji dok bi prolazili šumom, stiskala bi se uza nj i hvatala mu ruku na 97izmišljene zvukove,
dok ne bi jedne noći, prelazeći živicu, odluč-na da sve privede kraju, glumila da ne može sići, pa bi
je on snio na rukama. Ona bi prošaptala: - Kako si jak, Eugene. - Držeći je i dalje, njegova bi joj se
ruka zavukla ispod koljena. I dok bi je polagao na smrznutu blatnu zemlju, ona bi ga strastveno
ljubila i ljubila, pritiskujući ga na sebe, milujući ga, popuštajući pod mraznim stablom persi-mona i
predajući se njegovoj djevičanskoj i nezreloj žudnji. - Taj je dječak pročitao stotine knjiga - hvalisao
se Gant po gradu. - Pročitao je sve što ima u knjižnici. - Bogami, W.O., morat ćete od njega načiniti
odvjetnika. Za to je kao stvoren. - Major Liddell pljune visokim napuklim gla-som točno preko
pločnika, i opet se smjesti u stolicu ispod pro-zora knjižnice, gladeći svoju bijelu umrljanu šiljastu
bradu dr-htavom rukom. Bio je veteran. 10 Ali ta sloboda, to zagnjurivanje u štivo, to sanjanje i
neogra-ničeno vrijeme maštanja moralo se prekinuti. I Gant i Eliza re-vno su zastupali ekonomsku
nezavisnost: sve su dječake u najra-nijoj dobi slali da zarađuju novac. - Tako se dječak uči da bude
samostalan i nezavisan, - re-kao je Gant osjećajući da je to negdje ranije čuo. - Pa što! - rekla je
Eliza. - To im neće nimalo škoditi. Ako to sada ne nauče, kasnije neće ni prstom maknuti. Osim
toga, mogu zaraditi svoj džeparac. Ovaj je razlog, bez sum-nje, bio najvažniji. Tako su dječaci
odlazili da rade poslije škole ili za vrijeme praznika od malih nogu. Na nesreću, ni Elizu ni Ganta
ništa nije ponukalo da ispitaju koju vrstu posla njihova djeca obavljaju, maglovito se
zadovoljavajući lagodnim uvjerenjem da je svaki posao kojim se zarađuje novac pošten,
preporučljiv i odgojan. U to se vrijeme namršteni, šutljivi i usamljeni Ben više nego ikada povukao
u svoje srce: dolazio je u bučnu kuću i odlazio, a u njoj su ga pamtili kao prikazu. Svakoga jutra u
tri, dok je njegovo krhko neojačalo tijelo trebalo duboki san, ustajao je još za zvijezda, tiho
napuštao usnulu kuću i odlazio do zahuktalih tiskarskih strojeva i dragog mirisa boje, da otpočne
raznošenje na
svojoj dionici. Gotovo bez dogovora s Gantom i Elizom on je mirno napustio školu poslije osmog
razreda, preuzeo neke do98 datne poslove u novinskoj kući i s dosta gorkog ponosa živio od svoje
zarade. Spavao je kod kuće i jeo možda jedan obrok dne-vno, grabeći mršav doma po noći očevim
koracima, uskih viso-kih ramena, prerano povijen od teške torbe s novinama, patetič-no, gantovski
gladno. U njemu se učahurilo očitovanje njihove tragične krivnje: hodio je sam u tami, dok smrt i
anđeli mraka lebde, i nitko ga nije vidio. U tri i pol izjutra, s napunjenom torbom kraj sebe, sjedio je
s drugim raznosačima u blagovaonici, sa šalicom kave u jednoj ruci i cigaretom u drugoj, i blago se
smijao, gotovo be-šumno, svojim drhtavim izvanredno osjetljivim ustima i prije-kornim sivim
očima. Kod kuće je sate provodio mirno zanijet u svoj život s Eu-geneom, igrajući se s njim,
udarajući ga svojim grubim bijelim rukama s vremena na vrijeme, uspostavivši s njim tajnu vezu u
koju nije mogao prodrijeti obiteljski život niti je razumjeti. Od svoje male plaće on je dječaku davao
svotice za sitne troškove, kupovao mu skupe darove za rođendan, za Božić ili neke po-sebne
prigode, a diralo ga je i sviđalo mu se kad je vidio da Eugeneu izgleda kao mecena, da su njegove
mršave zalihe mlađem dječaku bile tako duboke i neiscrpive. Koliko je za-rađivao i svu povijest
svog života izvan kuće čuvao je u ljubo-mornoj tajnosti. - To se tiče samo mene i nikoga više. Bože,
ja ni od koga od vas ništa ne tražim, - rekao je namrgođeno i ljutilo, kad je na nj Eliza radoznalo
navalila. A sve ih je duboko volio svojom mrgodnom ljubavlju: nikad im nije zaboravljao
rođendane, uvi-jek je stavljao na mjesta gdje je lako naći kakav dar, malen, jef-tin, odabran s vrlo
istančanim ukusom. Kad su oni u svom žar-kom pretjerivanju prolazili kroz duge ushite divljenja,
kiteći svoje zahvaljivanje bujnim ukrasima, on bi zabacio glavu na stranu prema nekom
izmišljenom slušatelju, meko i razdražljivo se nasmijao i rekao: - Oh, za boga miloga! Čuješ li ti
ovo, čuješ! Možda je, dok je Ben pačjega hoda, dobro uglačan, iščet-kan, bijela ovratnika, grabio
ulicama ili se tiho i neumorno šu-ljao kućom, njegov anđeo mraka plakao, ali nitko drugi nije vi-dio
i nitko nije znao. On je bio stranac i dok je pretraživao kuću, uvijek je bio pripravan da nađe neki
ulaz u život, neka tajna neotkrivena vrata - stijenu, list - koja bi ga privela svjetlosti i drugarstvu.
Nosio je ukorijenjenu strast za domom, u tom svad-Ijivom i bučnom domaćinstvu njegov mrk i
suzdržan mir djelo-vao je poput kakva blagog opojnog sredstva na njihove živce: sa spokojnim
dostojanstvom i vještim bijelim rukama pronalazio je 99i popravljao stare kvarove, sa stolarskim
umijećem slagao slom-ljene stvari, pribrano tragao za kratko spojenom žicom ili neis-pravnim
utikačem. - Taj je momak rođeni elektroinženjer, - govorio je Gant. -Moram ga poslati u školu. - I
dočarao bi romantičnu sliku na-pretka Charlesa Liddella, majorova vrijednog sina, koji je svojim
čarobnjaštvom zarađivao na tisuće i pomagao oca. Pa bi im oštro predbacio, ističući svoje zasluge i
nevrijednost svojih sinova: - Tuđi sinovi potpomažu roditelje pod starost - moji ne! Moji ne! Ah,
gospode gorak će meni biti onaj dan kad budem ovisio o jednome od svojih. Nekidan mi
reče Tarkinton da mu Rafe daje pet dolara tjedno za hranu od svoje šesnaeste godine. Mislite li da se
ja mogu nadati nečemu takvom od kojeg svoga sina? Mislite li? Da, kad se pakao smrzne - čak ni
tada! - Pa bi se pozvao na teškoće u svojoj mladosti, kad je bio izbačen, tako je govorio, da sam
zarađuje za život, u dobi koja se mijenjala, prema njegovu raspoloženju, od šest do jedanaest
godina, sup-rotstavljajući svoju oskudicu s raskoši u kojoj su plivala njegova djeca. - Nikada nitko
ništa nije učinio za me, - urlao je. - A za vas je sve učinjeno. I kakva mi je za to zahvalnost? Da li vi
ikada po-mislite na starca koji tamo robuje u svojoj ledenoj radnji da bi vama pružio hranu i
utočište? Je li? Nezahvalnosti, jarosnija od divljih zvijeri! - Pokajnička hrana osvetnički zapne u
Eugeneovu grlu. Eugene se upućivao u etiku uspjeha. Nije bilo dovoljno da čovjek radi, iako je rad
bio osnovan; važnije je bilo da stječe no-vac ... poprilično mnogo da bi to bio veliki uspjeh, a
najmanje toliko da »sam sebe uzdržava«. To je bio temelj vrijednosti i za Ganta i za Elizu. Za tog i
tog znali su reći: - Nije vrijedan metka da ga ubije. Nikad nije bio sposoban da sam sebe uzdržava, -
čemu je mogla Eliza, ali ne Gant, dodati: - Nema ni truna imovine na svoje ime. - Ovo ga je krunilo
sramotom. Sad je u svježa slatka proljetna jutra Gant istjerivao Euge-nea iz postelje u šest i pol;
silazio je u hladan vrt i tamo, uz Gan-tovu pomoć, punio košarice od jagoda krupnom zelenom sala-
tom, rotkvicom, šljivama i zelenim jabukama nešto kasnije i trešnjama. Zatim bi ih sve složio u
veliku pletenu košaru i u nji-ma nudio svoju robu po susjedstvu, prodajući lako i veselo, u svijetu
mirisne jutarnje hrane, po pet ili deset centa košaricu. Kući bi se radosno vratio s praznom košarom
za doručak: volio je rad, miris vrtova i svježa rosna povrća; volio je romantičnu građu zemlje koja
je njegove džepove punila zvečećim novčićima. 100 r Bilo mu je dopušteno da zadrži novac od
svoje prodaje, iako je Eliza uporno dosađivala da ne bi trebalo da ga rasipa, nego da otvori račun u
banci s kojim bi se jednog dana sam mo-gao upustiti u posao ili pak kupiti dobar komad zemljišta. I
ona mu kupi kašicu u koju su njegovi neskloni prsti ubacivali dio za-rade i od koje je s vremena na
vrijeme imao jadno zadovoljstvo da je trese pokraj uha i gladno zamišlja sva ona veselja koja bi se
mogla kupiti tom malom teškom riznicom u kojoj su bile za-ključane zlatne poluge. Ključ je
postojao, ali ga je Eliza čuvala. Ali kako su mjeseci prolazili, i snažno dječje tijelo počelo da se
izdužuje zbog neke unutarnje kemijske ekspanzije, a on po-stajao krhak, mršav, blijed, ali veoma
visok za svoju dob, Eliza je stala govoriti: Taj je dječak dovoljno velik da nešto radi. Odsad su ga
svakog četvrtka za vrijeme školskih mjeseci, a kasnije sve do subote, slali da po ulicama prodaje
The Saturday Evening Post čije je lokalno zastupništvo držao Luke. Eugene je mrzio taj posao iz
dubine duše; s bolesnim užasom je promatrao kako se bliži četvrtak. Luke je bio zastupnik od svoje
dvanaeste godine: glas o nje-govoj trgovačkoj vještini pukao po cijelom gradu; pristupao je sa
širokim osmijehom, pršteći od životne snage, nezaustavljiva i duhovita jezika, izbacujući svu svoju
nabujalu
energiju u boles-nom vanjskom isticanju. On se potpuno predavao zbivanju: nije u njemu bilo
tajnog mjesta, ništa nije zadržavao ili čuvao - na-gonski se užasavao svake usamljenosti. Želio je
iznad svega da ga cijeni i voli svijet, a potreba za lju-bavlju i poštovanjem svoje obitelji bila mu je
očajno bitna. Pre-tjerana pohvala, srdačnost ruke i jezika, slobodno iskazivanje osjećaja bili su mu
životna nužnost: bio je nadmoćno uporan u p;aćanju pića u drugstoreu, kući je donosio kutije
sladoleda za Elizu i cigare za Ganta, i kad je Gant razglasio njegovu pleme-nitost, u dječaku je
porasla potreba za njom - izgradio je sliku o sebi kao o Dobru Drugu, pametnu, nesebičnu, kojemu
se svi smiju ali ga svi vole kao o Dobrodušnom Nesebičnom Lukeu. A to su mišljenje o njemu ljudi
i imali. Mnogo je puta u narednim godinama, kad su Eugeneovi džepovi bivali prazni, Luke grubo i
nestrpljivo u njih gurnuo no-vac, ali koliko god je bila teška nevolja mlađega dječaka, prizor je
uvijek bio nespretan - mučni prosvjedi u neprilici, bolna po-metnja, jer je Eugene podsvjesno i
točno ocijenio bratovu glad za zahvalnošću i poštovanjem, pa je jetko osjećao da se odriče svoje
nezavisnosti pred nasrtljivom željom. On nikad nije oćutio ni najmanjeg srama zbog Benove da-
režljivosti: njegovo izvanredno osjetljivo opažanje odavno mu je 101reklo da se može nadati psovci
kad mu dojadi, pljusci kad ga na-ljuti, ali od brata mu nije prijetilo zahtijevanje zahvalnosti, jer je i
sama pomisao da je nekome udijelio dar u Benu pobuđivala stid. U tome je on bio nalik Benu:
pomisao da je nekome nešto darovao bolno ga je dirala svojom samozahvalnošću. Tako je
Eugeneov duh bio upleten u mrežu istine i privida prije nego što je navršio deset godina. Nije
mogao naći riječi ni odgovora na zagonetke koje su mu smetale i srdile ga: sam je otkrio da je
grozno bilo ono što je nosilo žig vrline, i bolesno od dosade i užasa ono što se smatralo plemenitim.
Bio je izložen, sa osam godina, mučnim paradoksima neplemenit-plemenit, se-bičannesebičan,
uzvišen-podao, i nesposoban da pronikne ili odredi ta duboka vrela želje u ljudskom duhu što traži
javnu za-hvalnost kreposnim nakanama, on se uništavao uvjerenjem o vlastitoj grešnosti. U njemu
je bilo divljeg poštenja koje je njime neobuzdano vladalo kad je bio duboko umiješan srcem ili
glavom. Tako bi ga na pogrebu kakva dalekog rođaka ili nekog obiteljskog znanca, prema kojima
nije gajio nikakve značajne naklonosti, obuzeo žestok sram, ako bi osjetio da njegovo lice poprima
izraz nedo-življene i hinjene žalosti, dok bi slušao svečano mrmljanje sve-ćenika ili žalobno pojanje
pjevača; zbog toga bi se važno muvao unaokolo, prekriživao noge, ravnodušno zurio u strop ili sa
smi-ješkom gledao kroz prozor, dok ne bi postao svjestan da je nje-govo ponašanje izazvalo pažnju
drugih, i da su ga oni gledali s neodobravanjem. Tada bi oćutio neko mračno zadovoljstvo kao da je
njegov život ostavio traga, iako je izgubio ugled. Ali je Luke strašno cvao u svim besmislenim
seoskim ceremo-nijama: on je pridavao prekomjernu važnost svakom hinjenju lju-bavi, tuge, sućuti,
dobre volje i skromnosti... nije bilo ispada što ga on nije silno isticao, a glupa javnost ga je naklono
primala. Svim svojim bićem bio je otvoren i neprekidno pripravan: u sve se iskreno i od sveg srca
upletao. U njemu nije bilo zaštit-ne mreže koja bi ga nadzirala, niti
utega za ravnotežu ili ograni-čenje ... imao je golemu energiju, glad za društvenošću, strast da
sjedinjuje svoj život. U obitelji, gdje je jednostavna okrutna naljepnica bila do-voljna da umiri sve
tankoćutne savjesti, Ben je naprosto bio »onaj mirni«, Luke velikodušan i nesebičan, Eugen
»školarac«. To je koristilo. Velikodušni, koji nikad u cijelom svom životu nije imao snage da veže
duh uz stranice neke knjige ili logiku brojeva jedan jedini sat, uzimao je za zlo, dok se smiješno pre-
mještao s noge na nogu, neobično mucao i zviždao za riječju koja mu zapne u grlu, bujnu
zanesenost najmlađeg brata. 102 - Hajde, nije vrijeme za sanjarenje - promucao bi ironično. - Tko
rano rani sreću grabi... u ovo smo vrijeme već morali biti na ulici. I premda je ovo spominjanje
sanjarenja bilo samo dio ak-siomatskog mozaika njegova govora, Eugene je bio zbunjen i smeten,
osjećajući da je njegov tajni svijet, tako bojažljivo čuvan, bio izvrgnut ruglu. I stariji se dječak,
također, opametivši se na vlastitom neveselom iskustvu u školi, uvjerio da duboko povla-čenje duha
u sebe, nastrano uzmicanje na skrito mjesto koje je prepoznavao u tajanstvenoj hipnotičkoj moći
jezika nad Euge-neom, nije bilo samo neka vrsta nehaja ... jer jedini rad što ga je on priznavao bio
je onaj u kojem se iscrpljivao zbog težine ili znojio od spretnog blebetanja ... nego da je to čak bilo
podava-nje užicima »sebičnog« duha koji zaboravlja obitelj. Bio je odlu-čio da sam zasjedne na
prijestolje dobrote. Tako je Eugene maglovito ali bolno slušao kako su drugi dječaci njegove dobi
ne samo uzdržavali sami sebe, nego su go-dinama pružali raskoš svojim oronulim roditeljima
zarađujući kao elektroinženjeri, predsjednici banaka ili članovi Kongresa. Ustvari nije bilo nijedne
pretjerane pripomene a da je Gant nije upotrijebio protiv svoga najmlađega sina - a on je odavno
osje-tio da mali instrument s milijun nota titra na svaki drhat osje-ćaja, i volio je gledati kako dijete
cepti i guta pljuvačku, mučeno grižnjom. Tako je, dok bi dječakov tanjur tovario sočnim me-som,
znao tronuto kazati: - Reći ću ti nešto: nema mnogo dječaka koji imaju ono što ti imaš. Što će biti s
tobom kad tvoj stari otac umre i ne bude ga više? - Pa bi dočaravao sablasnu sliku samog sebe kako
leži mrtav i hladan, zauvijek položen u vlažnu gnjilu zemlju, poko-pan, zaboravljen... a taj događaj,
natuknuo bi tužno, nije bio daleko. - Sjetit ćete se vi starca tada, - rekao bi. - Ah, gospode! Čo-vjeku
nije stalo do vode dok bunar ne presuši, - primjećujući s velikim zadovoljstvom unutarnje stiskanje
dječjeg grla, žmirka-nje očiju i lice napeto u grču. - Svega mi, gospodine Gant, - korila ga je Eliza,
također za-dovoljna - ne bi to smio činiti djetetu. Ili bi žalosno govorio o »Malom Jimmvju«,
dječačiću bez noge kojega je često isticao pred Eugeneom, koji je živio preko ri-jeke, iza zabavnog
parka Riverside, i oko kojega je on ispleo pa-tetičnu bajku o siromaštvu i sirotanstvu što je postala
očajno stvarna njegovu sinu. Kad se Eugeneu bilo šest godina, Gant mu je bezbrižno obećao ponija
za Božić, bez ikakve namjere da is-puni svoje obećanje. Kako se Božić primicao, on je počeo
dirlji103vo pričati o »Malom Jimmyju«, o bezbrojnim prednostima Eu-geneove sudbine, te se
nakon silne borbe u načrčkanoj poruci za Vilinsku zemlju dječak
odrekao ponija u korist hromog siro-četa. Nikada to Eugene nije zaboravio: čak kad je stigao u mu-
ževno doba, vraćala mu se obmana »Malog Jimmvja«, bez gor-čine, bez ružnoće, samo s boli zbog
nepromišljene zlobe, glupog krivokletstva, bezobzirne sramote i ubojite podmukle prevare. Luke je
ponavljao kao papiga sve očeve prodike, ali iskreno i bez duha, bez Gantova humora, bez njegovih
trikova, tek sa svojom sentimentalnošću. On je živio u velikom, sirovom i kri-čavo obojenom
svijetu simbola koji su se zvali »Otac«, »Majka«, »Dom«, »Obitelj«, »Velikodušnost«, »Čast«,
»Nesebičnost«, nači-njeni od šećera i melase i ljepljivo obloženi suzolikim sirupom. - On je dobar
dečko, - govorili su susjedi. - On je pravo zlato, - govorile su dame, očarane njegovim mucanjem,
duhovitošću, dobrodušnošću i odanom udvornošću. - Taj momak je prodoran. On će se probiti, -
govorili su svi ljudi u gradu. A on je upravo htio da bude poznat kao nasmijana prodor-na osoba.
Pobožno je čitao sve okružnice što ih je Izdavačko društvo Curtis slalo svojim zastupnicima:
poprimao je različita opisana držanja za koja se smatralo da promiču posao ... pravi način
»pristupa«, najuvjerljiviji način izvlačenja novina iz torbe, živ opis njihova sadržaja koji je trebalo
temeljito poznavati rev-nim čitanjem. »Dobar prodavač«, pisalo je u okružnici, »mora savršeno
poznavati ono što prodaje«. Luke nije imao toga zna-nja, ali ga je nadomještao vlastitim rječitim
izmišljanjem. Doslovno prihvaćanje ovih uputa urodilo je jednim od naj-fantastičnijih prizora
prodaje što je ikad viđen: oboružan obra-zom nevjerojatno tvrde kože i pobožnim aksiomima
naputaka da »dobar trgovac nikad ne prihvaća 'ne' kao odgovor«, da se mora »držati svog cilja«
makar bio odbijen na prečac, da treba »prodrijeti u psihologiju kupca«, dječak bi pošao u korak s
ne-kim pješakom koji ništa ne bi slutio, širom rastvorio listove The. Posta čovjeku pred nosom i u
žestokoj bujici mucava govora, la-krdijanja i ulagivanja, otočenoj takvom brzinom da čovjek nije
mogao ni prihvatiti ni odbiti novine, progonio ga niz ulicu pred nasmijanom publikom, tjerao ga da
se povuče k zidu i uzimao žrtvi iz škrtih prstiju pet centa za kupljenu slobodu. - Da, da, gospodine, -
počeo bi zvonkim glasom, upadajući raskrečeno u trku prema »cilju«. - Posljednje izdanje
Subotnjeg večernjeg glasnika, pet centa, samo jedan petparac, tjedno ga kup-p-pe d-d-dva milijuna
čitatelja. U ovom izdanju imate osam-deset šest stranica događaja i zabave, a da i ne govorim o
ogla104 sima. Ako n-n-ne znate čitati, više ćete dobiti iz samih slika nego što vaš n-nnovac vrijedi.
Na trinaestoj strani im-m-mate krasan članak što ga je napisao slavni p-p-putnik i p-p-politički p-p-
pi-sac Isaac F. Marcosson; na dvadeset devetoj strani imate priču Irvina S. Cobba, najvećeg živućeg
humorista, i novu p-p-priču vrhunske vrijednosti od Jacka Londona. Ako je kup-p-pite kao knjigu,
stajat će vas dolar i po. Osim ovih slučajnih žrtava imao je širok krug mušterija medu građanstvom.
Klizeći hitro i veselo niz ulicu, pun pozdra-va i vještih odgovora, pristupio bi svakom
nasmiješenom čovje-ku s novom titulom, žestoko zamuckujući visokim glasom: - Kako ste,
pukovniče! Izvolite, majore - štivo za cijeli tje-dan, još toplo iz tiskare. Kapetane, kako zdravlje?
- Kako si ti, sinko? - Ne može biti bolje, generale - kao bubreg u loju! I oni bi urlali zasopljenim
južnjačkim smijehom, crvena lica: - Bogami, dobar je. Evo, sinko, daj i meni jedne. Ta mi glu-post
ne treba, ali ću kupiti samo zato da čujem kako govoriš. Bio je pun oštre i jedre prostote: imao je
više nego itko u obitelji rableovske veze sa zemljom koja je u njemu izbijala s beskrajnom
energijom, nabijajući mu jezik nepromišljenim po-redbama, gargantuovskim metaforama. Napokon,
on je svake noći mokrio u krevet usprkos Elizinim zlovoljnim pritužbama: to je bilo posljednje
obilježje njegove mucave, piskave, vesele, ži-vahne i smiješne ličnosti - on je bio jedinstveni Luke,
neuspo-redivi Luke; on je bio, usprkos brbljivoj i nametljivoj razdražljivosti vrlo draga osoba - a u
sebi je zaista nosio nepre-sušan izvor ljubavi. Zahtijevao je obilne pohvale za svoja djela, ali je bio
iskreno i duboko ljubazan i nježan. Svakoga bi četvrtka u malom Gantovu uredu skupio veselu
družinu dječačića koji su od njega preuzimali Glasnik i držao im vatren govor prije nego što bi ih
razaslao na dužnost: - No, jeste li već razmislili što ćete im reći? Znate, ne mo-žete sjediti podvita
repa i čekati da vas oni potraže. Jeste li spre-mili svoj govor? Kako ćeš im pristupiti, a? - reče i
strogo se ob-rati zabezeknutom dječačiću. - Govori, govori, d-d-do vraga, ne-moj tu stajati i blenuti
u mene. Haaa - iznenada se nasmije lu-đački divlje - pogledajte to lice, pogledajte! Gant je izdaleka
nadzirao što se zbiva cereći se s Janna-deauom. - U redu, Kristofe Kolumbo, - nastavljao je Luke
dobro raspoložen, - što ćeš im reći, sinko? 105Dječak stidljivo pročisti grlo: - Gospodine, hoćete li
kupiti Subotnji večernji glasnik? - O, bla-bla, - reče Luke izvještačeno, dok su se dječaci smi-juljili,
- preslatko bla-bla! Zar s takvim govorom misliš da će oni kupiti? Bože, gdje ti je mozak? Zaleti se
među njih. Pritisni ih, nemoj prihvatiti 'ne' kao odgovor. Ne pitaj ih da li hoće kupiti. Zabij se u njih:
'Izvolite, gospodine, još toplo iz tiskare.' - Isuse Kriste, - klikne pogledavši na daleki sat na sudnici
pa se naglo uzvrpolji, morali smo biti napolju već jedan sat. Dolazi, nemoj stajati tamo: izvoli svoje
novine. Koliko ih uzimaš, ti mali Čifute? - jer je zapošljavao i nekoliko Zidova: oni su ga obožavali
i on ih je jako volio bila mu je draga njihova toplina, bistrina, šala. - Dvadeset. - Dvadeset? -
usklikne. - Ti mala dangubo! Uzet ćeš p-p-pe-deset. Drži, možeš ih sve p-p-prodati danas popodne.
Tako mi boga, tata, - reče pokazujući na Židove, dok je Gant ulazio u ured, - ovo izgleda kao P-p-
posljednja večera, zar ne? U redu! -reče lupnuvši po stražnjici dječaka koji se prignuo da uzme svo-
ju normu. - Nemoj mi je gurati pod nos. - Pucali su od smijeha. - Sad navali na njih i ne daj da ti
pobjegnu. - I nasmijan i uz-buđen on bi ih razaslao po ulicama. U tu se vrstu posla i taj način zarade
sada upućivao Eugene. On je mrzio rad smrtonosnom, neobjašnjivom mržnjom. Ali ga je nešto
duboko peklo u duši na pomisao da mora utrapiti svoju robu na taj način da dotle dosađuje svojim
navaljivanjem, dok ga se ne oslobode uz cijenu novina. Drhtao je od srama i poni-ženja, ali se
očajno prihvatio zadatka, čudno zaneseno kovrčavo malo
stvorenje, potrkujući uz iznenađenog zarobljenika, dok je orkan riječi provaljivao iz njegova
tamnog upornog lica. A ljudi su, nekako očarani tom neobičnom rječitošću dječačića, kupo-vali.
Ponekad bi ga debeli trbušasti federalni sudac, ponekad ka-kav pravnik ili bankar odvodili kući,
nagovarali da to izvodi pred njihovim ženama i članovima porodice, dajući mu dvade-set pet centa
kad bi završio i otpuštajući ga. - Što mislite o tome?, - rekli bi. Kad bi obavio prvu i najbližu
prodaju u gradu, učinio bi ve-liki krug po bregovima i šumama duž predgrađa, posjećujući tu-
berkulozna lječilišta, prodajući novine lako i brzo - »kao vruće kolače« što bi rekao Luke
doktorima, bolničarkama, bijelim neobrijanim Židovima osjetljiva lica, sjeni nekog bećara što plju-
je svoja sagnjila pluća u čašu, zgodnim mladini ženama koje su lagano kašljale s vremena na
vrijeme, ali su mu se smijale iz svo106 jih naslonjača i neznatno ga dodirivale toplim mekim
rukama dok bi mu plaćale. Jedanput su ga u lječilištu na padini brijega dva mlada Ži-dova iz New
Vorka odvela u sobu, zatvorili vrata za njim, nava-lili na nj, svalili na krevet, dok je jedan od njih
izvadio džepni nož i obavijestio ga da će nad njim izvršiti operaciju škopljenja. Tim su mladićima
dojadili bregovi, grad, strogi režim liječenja, i on je tek nakon mnogo godina shvatio da su mu oni
kuhali po-paru danima prije toga u svom tupom životu, živeći za uzbuđe-nje i užas koji će u njemu
izazvati. Njegov otpor bio je silovitiji nego što su računali: pobjesnio je od straha, vriskao i luđački
se borio. Oni su bili slabi i iznemogli, pa im se oteo iz ruku i skli-znuo s kreveta, udarao i grebao
kao tigar, mlateći ih rukama i nogama u slijepom i sve jačem gnjevu. Oslobodila ga je bolni-čarka
koja je otključala vrata i pustila ga na svjetlo dana, a dva mlada sušičavca, iscrpljeni i uplašeni,
ostadoše u svojoj sobi. Os-jećao je mučninu od straha i dodira svojih šaka s njihovim gu-bavim
tijelima. Ali je hrpa novčića od pet, deset i dvadeset pet centa ugod-no zveckala u džepu: spao s
nogu i izmoren stao bi pred blje-štavu fontanu zaranjajući vrelo lice u ledeno piće. Ponekad bi
mučen savješću ukrao koji sat od zamornih ulica i zašao u knjiž-nicu da se prepusti čarolijama i
zaboravu: tu bi ga često otkrio budni i užurbani brat koji bi ga izvukao natrag k poslu, bocka-jući ga
i potičući na djelatnost. - Probudi se! Nisi u Vilinskoj zemlji. Navali na njih. Eugeneu lice nije
moglo poslužiti kao maska: bilo je to tam-no jezerce na kojem je svaki kamenčić misli ili osjećaja
ostavljao svoj krug ... njegov sram i nesklonost poslu bili su očiti, iako se on trudio da ih prikrije:
optužen je za lažni ponos, rečeno mu je da se »boji malo poštenog rada« i podsjetili su ga na velika
do-bročinstva koja je uživao od svojih roditelja velikog srca. On se u očaju priklonio Benu. Katkad
ga je Ben, grabeći gradskim ulicama, susretao zajapurena, umorna, prljava, s te-škom platnenom
torbom, mrko pogledao, prekorio zbog neu-redna izgleda i odveo u neki restoran da nešto pojede -
mlijeko s vrhnjem, vrući grah, debelu pitu od jabuka. I Ben i Eugene bili su po prirodi aristokrati.
Eugene je up-ravo počeo osjećati svoj društveni položaj - odnosno pomanjka-nje nekog položaja;
Ben je to već godinama osjećao. To se osje-ćanje moglo u osnovi jednostavno riješiti kao želja za
društvom elegantnih i dražesnih žena: niti je bio sposoban, niti bi se
usu-dio da to prizna, a Eugene nije mogao priznati da na nj djeluje društveno odbacivanje i da ga
boli klasna potčinjenost: svaki 107l'l spomen da je društvo otmjena svijeta imalo prednosti nad dru-
ženjem sa svijetom Tarkintonovih i njihovih musavih kćeri, bio bi pozdravljen s teškim
ismijavanjem u obitelji kao još jedan znak lažnog i nedemokratskog ponosa. Nazvali bi ga »Mr.
Van-derbilt« ili »Princ od VValesa«. Ali Bena ipak nije moglo zastrašiti njihovo licemjerje niti za-
vesti njihovo blebetanje. On ih je potpuno prozirao, na njihove je zahtjeve odgovarao mekim
posprdnim smijehom i kratkim klimanjem gore i na stranu prema drugaru kojemu je priopća-vao
sve svoje izazovne primjedbe - svom satiričnom anđelu mraka: - Oh, za boga miloga! Čuješ li ti
ovo, čuješ? Iza njegovih namrštenih mirnih očiju bilo je nešto neobično i žestoko i nedvosmisleno
što ih je plašilo: osim toga, on je sebi pribavio onu vrstu slobode koju su oni najviše cijenili - eko-
nomsku slobodu - pa je govorio kako je osjećao, uzvraćajući na njihove kreposne prijekore
strastvenim mirnim prezirom. Jednog je dana stajao kraj vatre, mirišući po nikotinu i mračno se
mrgodeći na Eugenea koji je zabacio tešku torbu na leđa i spremao se, prljav i raskuštran, da krene.
- Dođi amo, ti mala protuho - rekao je. - Kad si posljednji put oprao ruke? Strašno namrgođen
zamahnuo je kao da će udariti dječaka, ali mu je umjesto toga na koncu svojim tvrdim tankim
rukama popravio kravatu. - Za ime božje, mama - Ijutito se otrese na Elizu, - zar ne-maš čiste
košulje da mu je dadeš? Znaš, trebalo bi da dobije je-dnu na mjesec ili tako nešto. - Što želiš reći?
Sto želiš reći? - reče Eliza smiješno užur-bano, dignuvši pogled s košare čarapa što ih je krpala. - Tu
sam mu dala prošlog utorka. - Ti mali razbojnice! - zareži on, gledajući Eugenea s ljutom boli u
očima. Mama, zaboga, zašto ga ne pošalješ brijaču da mu podreže tu ušljivu kosu? Bogami, ja ću
platiti, ako ti ne želiš trošiti novac. Ona srdito napući usne i nastavi krpati. Eugene ga pogleda
nijemo, zahvalno. Kad je Eugene otišao, Ben je zlovoljno pušio neko vrijeme, uvlačeći mirišljivi
dim dugačkim udisajima u sla-bašna pluća. Eliza, pribrana i pogođena onim što je čula, radila je
dalje. - Što to pokušavaš učiniti s djetetom, mama? - reče on tvr-dim mirnim glasom, nakon kraćeg
muka. - Želiš li da postane skitnica? - Što želiš reći? Što želiš reći? - Misliš li da je pravo da ga
šalješ na ulice među sve male lupeže u gradu? 108 - Hej, ja ne znam o čemu ti to govoriš, mladiću -
reče ona nestrpljivo. - Nije nečasno za dječaka da obavlja malo poštenog posla, i nitko ne misli
tako. - Oh, za boga miloga - reče on anđelu mraka. - Čuješ li ti ovo! Eliza napući usne i zašuti neko
vrijeme. - I oholost će doći prije pada - reče trenutak kasnije. - I oholost će doći prije pada. - Ja ne
vidim zbog čega bi to nama smetalo - reče on. - Mi nemamo kamo pasti. - Ja smatram da sam
vrijedna kao bilo tko drugi - reče ona dostojanstveno. Ja svakoga susrećem uzdignuta čela.
- Oh, za boga miloga - reče Ben svome anđelu. - Ti nikoga ne susrećeš. Nisam primijetio da te itko
od tvoje krasne braće ili njihovih žena posjećuje. To je bilo točno i bolno. Ona napući usne. - Ne
mama - nastavi on nakon kratke stanke - ti i stari ni-kad niste marili što mi radimo, samo ako ste
mislili da time mo-žete uštedjeti pet centa. - Hej, ja ne znam o čemu ti to govoriš, mladiću -
odgovori ona. - Govoriš kao da misliš da smo bogataši. Tko prosi ne može birati. - Oh, za boga
miloga - on se gorko nasmije. - Ti i stari vo-lite izigravati ubogare, a u čarapu spremate novac. - Ne
znam što želiš time reći - reče ona srdito. - Ne - reče on nakon mučne šutnje, počinjući po običaju
niječno - u ovom gradu ima ljudi koji nemaju ni petinu onoga što mi imamo, a iz toga izvlače
dvostruko više. Mi ostali nikada ništa nismo imali, ali ja ne želim gledati kako od maloga pravite
skitnicu. Nastupio je dugi muk. Ona je s gorčinom krpala, sve češće pućila usne i kolebala se
između mirnoće i suza. - Nikad nisam pomislila - počela je nakon duge stanke, dok su joj usta
drhtala od gorkog osmijeha, - da ću doživjeti da te riječi čujem od svog sina. Bolje ti je da pripaziš -
natukne mračno - jer sudnji dan se bliži. Tako mi života, tako mi života. Bit će ti trostruko plaćeno
za tvoje neprirodno - njezin glas se utopi u suznom šapatu - tvoje neprirodno ponašanje! Ona je lako
udarala u plač. - Oh, za boga miloga - odgovori Ben, okrećući svoje dugo, sivo, kiselo, naborano
lice prema svom anđelu koji ga je odozgo slušao. - Čuješ li ti ovo, čuješ? 10911 Eliza nije vidjela
Altamont kao skupinu brežuljaka, zgrada, ljudi; vidjela ga je u obliku divovske kopije plana. Znala
je po-vijest svakog komada imovine koji je imao neku vrijednost: tko gaje kupio, tko gaje prodao,
tko gaje posjedovao 1893, koliko je sada vrijedio. Lukavo je promatrala nadolazak prometa; znala
je kraj kojih je uglova nekog dana ili sata prošao najveći broj lju-di; osjećala je svaku porođajnu
muku mladoga grada, mjereći iz godine u godinu njegov rast u svim pravcima i zaključujući koji će
biti vjerojatan smjer njegova budućeg širenja. Kritički je pro-suđivala udaljenosti, uviđala
odjednom gdje je probijeni put prema važnom centru bio glupo zavojit, te je gledajući u ravnoj crti
kroz kuće i parcele govorila: - Ovuda će prolaziti ulica jednog dana. Njezino viđenje zemlje i
stanovništva bilo je jasno, surovo, žarišno - nije u njemu bilo ničega tehničkoga: bilo je izvanredno
zbog svoje neposredne jakosti. Imala je instinkt da jeftino kupi tamo gdje će ljudi dolaziti; čuvala se
zabačenih džepova i ćorso-kaka, kupovala u ulicama koje su vodile k središtu i koje bi se mogle
širiti. Tako je počela razmišljati o Dixielandu. Bila je to velika jef-tino sagrađena kuća, pet minuta
od glavnog trga, smještena među malim kućama i prenoćištima u ugodnoj strmoj ulici srednje klase.
Imala je osamnaest ili dvadeset razbacanih soba visoka stropa, izgledala neplanirano dograđivana i
bila prljavo žuto obojena. Sprijeda je bilo ugodno zeleno dvorište, plitko ali , široko, obrubljeno
nizom mladih razraslih javorova; kuća je imala po dubini sto devedeset stopa, u pročelju sto
dvadeset. I Eliza, gledajući prema gradu, reče: - Tamo će straga probiti uli-cu jednog dana.
Zimi je vjetar zavijao i potpuhivao ispod Dixielanda: stražnji dio bio je sagrađen iznad tla na
vlažnim stupovima od opeka koje su se osipale. Prostrane je sobe zagrijavala mala peć cen-tralnog
grijanja koja je gore slala, kad je bila naložena, zamoran suhi vrući zrak u prvi kat, a plinsko ali
hladno zračenje u gornje sobe. Zgrada se prodavala. Vlasnik je bio gospodin srednjih godi-na i
konjskog lica koji se zvao velečasni Wellington Hodge: on je bio započeo uspješan život u
Altamontu kao metodistički pa-stor, ali je zapao u velike neprilike kad je započeo da vrši dvo-
struku službu - Gospodinu Bogu nad vojskama i Johnu Barlev-cornu-Whiskyu. Njegova
evanđeoska karijera naglo je skončala 110 jedne zimske noći dok je padao snijeg po pustim
ulicama: Wel-lington, odjeven samo u zimske debele gaće, divlje je izletio iz Dixielanda u dva
ujutro, objavljujući kraljevstvo božje i progon-stvo sotone, u ludom maratonu kroz ulice koji ga je
doveo za-sopljeno ali pobjednički pred Poštanski ured. Otada je uz po-moć svoje žene sastavljao
kraj s krajem držeći prenoćište. Sad je već bio klonuo, osramoćen i sit ovog grada. Osim toga,
utočište među zidovima Dixielanda ispunjavalo ga je užasom - on je osjećao da je pogubni utjecaj te
kuće upravljao njegovim rasulom. Bio je osjetljiv čovjek i na njego-vim šetnjama po svom posjedu
smetala su mu sporna mjesta: vi-jenac dugačkog okvirnog trijema o koji se objesio neki stanar
jednog dana u zoru, mjesto u hodniku gdje se jedan sušičavac krvareći srušio, soba u kojoj se starac
ztiklao. Htio se vratiti u svoj kraj, u zemlju brzih konja, trave povijene na vjetru i dobra viskija - u
Kentuckv. Bio je spreman da proda Dixieland. Eliza je zamišljeno sve više i više pućila usne i sve
češće i češće odlazila u grad kroz ulicu Spring. - To će biti dobar komad imovine jednog dana -
govorila je Gantu. On se nije tužio. Odjednom je shvatio uzaludnost opiranja neumoljivoj i
neutaživoj želji. - Da li je želiš? - rekao je. Ona je nekoliko puta napućila usne. - To je dobar posao -
rekla je. - Nećete nikad zažaliti dok ste živi, W. O. - rekao je Dick Gudger, posrednik. - To je
njezina kuća, Dick, - rekao je Gant umorno. - Na-pravite isprave na njezino ime. Ona ga je
pogledala. - Ne želim više posjedovati ni trunka imovine dok sam živ - rekao je Gant. To je samo
prokletstvo i briga, a poreznik na koncu odnese sve što imate. Eliza je napućila usne i kimnula.
Kupila je kuću za sedam i pol tisuća dolara. Imala je dovolj-no novca da plati prvi obrok od tisuću
petsto. Ostatak je trebalo platiti godišnjim ratama od tisuću petsto dolara. Znala je da je to morala
isplatiti uglavnom od zarade na kući. U ranu jesen dok su javorovi još bili puni i zeleni, a lasta-vice
selice potajno napunjale stabla žamorom da bi se jedne ve-čeri zaputile s crnim vihorom, nošene
njegovim Ijevkastim kra-jem, poput mrtva lišća, k svom odabranom ognjištu, Eliza se
111preselila u Dixieland. Bilo je buke, uzbuđenja, sveopće radozna-losti u obitelji oko te kupnje, ali
nitko nije jasno shvatio što se zapravo zbilo. Gant i Eliza, premda su nijemo osjećali da su stig-li do
odlučnih međa u životu, neodređeno su govorili o svojim nakanama, Dixieland su nerado
spominjali kao »dobro uložen novac«, i ništa jasno nisu rekli. Ustvari oni su nagonski osjetili svoju
blisku rastavu: Elizin je život vukla poluslijepa ali neiz-bježiva sila prema središtu njegove želje -
ona ne bi mogla od-rediti točno značenje ovog smionog pothvata, ali je bila duboko uvjerena da ju
je sada ona mračna pobuda, koja ju je onako sli-jepo odvela u smrt i bijedu Saint Louisa, tjerala u
pravom smje-ru. Srce joj je bilo na mjestu. I kako god su se neodređeno, smušeno i slučajno bližili
ovom potpunom rascjepu zajedničkog života i rasturanju svog bučnog doma, kad je došao čas
rastanka, stvari su se riješile same od sebe nepromjenljivo i bez oklijevanja. Eliza je uzela Eugenea
sa sobom. On je bio posljednja spona koja ju je vezala za sav tegobni život dojenja i kolijevke; noću
je još spavao s njom; bila je nalik plivaču koji se osmjelio na mrač-no i očajno more, ne vjerujući
potpuno svojoj snazi i sudbini, nego je vezan tankom uzicom što se još proteže do kopna. Gotovo
bez ijedne izgovorene riječi, kao da je to bilo oda-vno i zauvijek poznato, Helen je ostala s Gantom.
Primicalo se vrijeme da se Daisy uda: prosio ju je visoki obrijani zastupnik životnog osiguranja
srednjih godina, koji je nosio gamaše i pet palaca visok savršeno uškrobljen ovratnik, a govorio s
unjkavim i nezdravim zapjevanjem, smijuckajući se blago iz grla kad uopće nije imao razloga za to.
Zvao se Mr. Mc-Kissem, a ona je smogla dovoljno hrabrosti da ga nakon uporna salijetanja odbije
izgovarajući se na slabo zdravlje. Bila se obećala mladiću iz Južne Caroline koji je prilično
neodređeno bio povezan s trgovinom mješovite robe. Kosa mu je bila razdijeljena po sredini niska
čela, glas mu je bio mek, otegnut i ugodan, držanje srdačno i nametljivo, navike slobodne i
plemenite. Prilikom posjeta donosio je Gantu cigare, dječaci-ma velike kutije probranih slatkiša. Svi
su osjećali da je imao dobre izglede. Što se tiče ostalih - odnosno Bena i Lukea - njih su ostavili da
lebde u limbu; a Steve je od svoje osamnaeste godine najveći dio života proveo izvan doma,
životareći mjesecima od skitnje, ništavnih zaposlenja i sitnih krivotvorenja na račun oca u New
Orleansu, Jacksonvilleu, Memphisu, i javljajući se zabrinutoj obitelji nakon dugih razdoblja
telegramom da je očajno boles-tan, ili, posredstvom pajdaša koji bi za tu priliku posudio naslov 112
t '• »doktora«, da umire i da će doma stići u sanduku ako ne poša-lju po njegovo izmršavjelo tijelo.
Tako je Eugene, prije nego što je navršio osam godina, ste-kao drugi krov i zauvijek izgubio burno,
nesretno, toplo središte svoga doma. Iz dana u dan njemu nije bilo jasno odakle će mu stići
svagdašnja hrana, zaklon i postelja, iako je bio prilično si-guran da će sve to dobiti: jeo je gdje god
se zatekao, kod Ganta ili kod majke; pokatkad, premda rijetko, spavao je s Lukeom u nagnutoj
stražnjoj sobi kosa stropa, koja je bila grubo okrečena, povezana visokim izlizanim stepenicama s
kuhinjskim trijemom i puna vonja starih knjiga
složenih u kutije i slatkih mirisa voć-njaka. U njoj su bila dva kreveta; bio je ushićen time što neuo-
bičajeno zauzima cio madrac, sanjajući o danu muške slobode. Ali mu to Eliza nije često dopuštala:
bio je dio nje same. Zaboravljala ga je za vrijeme dnevne žurbe, ali ga je noću zvala telefonom,
zahtijevala da se vrati i korila Helen što ga zadržava. Postojala je potisnuta bitka za nj između Elize
i nje-ne kćeri: danima zaokupljena vođenjem Dixielanda, iznenada bi se sjetila da ga nema na
obrocima, pa bi ga ljutilo pozvala na telefon. - Zaboga, mama, - odgovorila bi ljutilo Helen. - On je
tvoje dijete, nije moje. Ali ne želim gledati kako skapava od gladi. - Šio hoćeš reći? Šio hoćeš reći?
Olrčao je kad je ručak bio na slolu. Pripremila sam mu ovdje nešlo dobro za jelo. Hm! Ne-što dobro
za jelo. Helen pokrije rukom slušalicu i iskrevelji se prema njemu oponašajući pentlandsko držanje,
glas i izgovaranje, dok je on mačji podmuklo stajao i smijuljio se. - Hm! Što, jao meni, dijele, da -
čeka le dobra juha. On je zbunjeno šulio. A žalim glasno: - No, lo je tvoje gledišle, a ne moje. Ako
on ne želi lamo bili, ja ne mogu pomoći. Kad bi se vralio u Dixieland, Eliza bi ga ispitivala
uzdrhtalih usana od gorčine; povrijedila bi njegov osjetljivi ponos Irudeći se da ga zadrži uza se. -
Šio znači to tvoje bježanje k tali? Da sam ja na Ivom mjes-lu, meni lo ponos ne bi dopuslio. Ja bih
se sra-mi-la! - Lice joj se razvlačilo u gorak uvrijeđen osmijeh. - Helen le ne može podnijeti. Ona ne
želi da lamo dolaziš. Ali silne draži Ganlove kuće, sve one povješane i nadodane silnice,
muški'miris, gusle povijuše, velika smolasla slabla, buč-na odijeljenosl od svijeta, mjehurasli lak,
vruća teleća koža, 113udobnost i obilje, lako su ga odvlačili iz velikog hladnog groba Dixielanda,
osobito zimi, jer je Eliza pretjerano štedjela ugljen. Gant mu je već dao ime »Stala«. Sada bi se
jutrom, nakon obilna doručka, zaputio u grad niz ulicu Spring, slažući usput napad što ga je ranije
čuvao za dnevnu sobu. Jurnuo bi kroz ši-roki hladni hodnik Dixielanda, okomivši se na Elizu i
dvije-tri crnkinje, zaposlene oko spremanja doručka za gladne stanare koji su se žestoko ljuljali na
trijemu. Sad je istresao sve prigovo-re, sve uvrede što ih nije bio izgovorio kad je kupila kuću. -
Ženo, ti si otišla od mog stola i moje postelje, mene si iz-vrgla ruglu cijelog svijeta i ostavila svoju
djecu da pomru. Kakva si sotona, nema te stvari koju ne bi učinila da me izmučiš, po-niziš i
osramotiš. Pobjegla si od mene pod moju starost; ostavila si me da umrem sam. Ah, gospode! Gorak
je bio onaj dan za sve nas kad su tvoje pohlepne oči prvi put pale na ovu prokletu, ovu groznu, ovu
ubilačku i krvavu štalu. Nema te gnusobe koju ti ne bi podnijela samo ako misliš da će ti od nje
zazvoniti pet centa u džepu. Pala si tako nisko da ti se ni tvoja braća ne pri-miču. 'Ni zvijer ni
čovjek ne pade tako strašno'. A u smočnici, iznad peći i po blagovaonici zvonki su glasovi crnkinja
prštali od smijeha. - Taj čovjek zna kako se govori! Eliza je loše postupala s crncima. Nosila je u
sebi svu odboj-nost i nepovjerenje gorštaka prema njima. Osim toga, nikada nije imala posluge, pa
nije znala kako da ih prihvaća i kako da im blago naređuje. Stalno je grdila i korila
prljave crne djevojke, mučena mišlju da joj kradu namirnice i opremu i dangube vri-jeme za koje ih
ona plaća. Plaćala ih je preko volje, ustežući im od male plaće novčić ili dva svaki put, predbacujući
im njihovu lijenost i glupost. - Sto si radila sve ovo vrijeme? Jesi li pospremila gore one stražnje
sobe? - Ne, gospođo, - reče crnkinja aljkavo, vukući za sobom noge niz kuhinju. - Svega mi -
gnjavila je Eliza - nikad još u životu nisam vidjela tako nevaljalu i tromu crnčugu. Ne misliš valjda
da ću te plaćati za traćenje vremena. Tako bi išlo po cijeli dan. Zbog toga je Eliza često započinja-la
dan bez ijedne sluškinje: djevojke bi otišle uvečer mrzovoljno mrmljajući, a idućega se jutra ne bi
pojavile. Štoviše, glas o nje-zinoj svadljivoj sitničavosti pukao je uzduž i poprijeko crnačke četvrti.
Postajalo joj je sve teže naći bilo koga tko bi za nju radio. Kad bi se probudila i uvidjela da je sama
bez ikakve pomoći, potpuno bi se zbunila i smjesta pozvala Helen na telefon, siplju114 11 H fl 'A l1
ci svoju čangrizavu priču djevojci u uho i preklinjući je za pri-pomoć: - Kažem ti, dijete, ne znam
što da radim. Zavrnula bih im nevrijednu crnačku šiju. Ostala sam sama samcata s punom ku-ćom
ljudi. - Mama, zaboga, što se dogodilo? Zar ne možeš zadržati jednog crnca u kući. Drugi ljudi
mogu. Sto s njima zapravo ra-diš? Ali, srdita i bijesna, ona bi napustila Gantovu kuću i otišla k
materi, poslužujući oko stolova srdačna i dobro raspoložena. Svi su je stanari veoma voljeli:
govorili su da je krasna djevojka. Svi su to govorili. U njoj je bilo izdašne i neštedljive velikodu-
šnosti, naglašene iscrpljujuće živosti, a to je izjedalo njeno jadno zdravlje i tanke zalihe snage, te je
zbog oslabljenih živaca često zapadala u histeriju a katkada se i fizički slamala. Bila je visoka
gotovo šest stopa: imala je velike ruke i stopala, tanke ravne noge, koščato plemenito lice, dugu
jaku bradu pomalo obješe-nu, otkrivajući velike pozlaćene gornje zube. Ali usprkos mrša-vosti nije
izgledala odbojno niti je bila kost i koža. Lice joj je bilo puno srdačnosti i privrženosti, osjetljivo,
duševno, uvrijeđeno, kiselo, histerično, ali ponekad prozirno blistavo i lijepo. Imala je duševnu i
tjelesnu potrebu da se iscrpljuje čineći drugima usluge, i trebalo je da bude obasuta teškim
zahvalama za te usluge, a još je više trebalo da osjeti kako se do njezinih napora ne drži. Već u
početku gotovo bi se zanijela nabrajajući svoje pritužbe, pričajući kako radi za Elizu glasom koji je
posta-jao opor i histeričan: - Ako i najmanja sitnica pođe naopako, već je na telefonu. To nije moja
dužnost da idem gore i radim kao crnac za gomilu starih jeftinih stanara. Ti to znaš, je li tako? Je li
tako? - Da - reče Eugene krotko služeći kao slušateljstvo. - Ali ona bi prije umrla nego to priznala.
Da li je ikad čuješ da rekne ijednu riječ zahvalnosti? Dobijem li ja, - reče ona s iz-nenadnim
smijehom, presjekavši načas histeriju svojom veli-kom vedrinom - dobijem li ja za to koliko je crno
ispod nokta? - Ne - zaskiči Eugene prsnuvši u luđački smijeh. - Sto, jao meni, dijete. Hm! Da. Čeka
te dobra juha - reče ona potaknuta svojim darom za burlesku.
On razdrlji ovratnik, otkopča hlače i svali se na pod u straš-nom napadu smijeha. - Dosta! Dosta!
Ugušit ćeš me! - Hm! Sto, jao meni! Da - nastavi ona cereći se prema nje-mu kao da se nada da će
joj to uspjeti. 115Ipak, bez obzira na to da li je Eliza bila bez sluškinja ili nije, ona je dolazila svaki
dan za ručak da pomogne kod stola, a često i uvečer kad bi Gant i dječaci jeli kod Elize umjesto
doma. Dolazila je zbog svoje (juboke želje da služi, zbog zado-voljenja potrebe da više daje nego
što prima za uzvrat, i zbog toga što su je, usprkos šalama što ih je s Gantom zbijala na ra-čun
»Štale« i »jeftinih stanara«, uskomešanost oko hranjenja, zveket tanjura i prigušeni žamor njihova
razgovora poticali i uz-buđivali. Trebalo joj je, kao Gantu. kao Lukeu, oduška u životu, giba-nja,
uzbuđenja: htjela je vladati, zabavljati, biti središte pažnje. Čim bi je zamolili, pjevala je stanarima,
udarajući po jeftinom klaviru svojim teškim točnim dodirima, pjevajući jakim, trepera-vim, pomalo
tvrdim sopranom izbor klasičnih, sentimentalnih i šaljivih pjesama. Eugene je pamtio blage
prohladne ljetne noći, okupljene stanare i »Pitam se tko je sada ljubi« koju je Gant za-htijevao po
sto puta; »Ljubi me i cijeli svijet je moj«; »U pustinji kad ohladi se pijesak«; »Crvendać nad tobom
pjeva, djevo«; »Konac savršenog dana«; i »Alexander's Rag-Time Band« koju je Luke tjednima
vježbao mučeći cijelu kuću i s gromkim uspje-hom pjevao u školskom zboru. Nakon toga bi u
studenoj tami nastavio Gant na trijemu, za-valjen u stolicu za ljuljanje; njegov snažni glas razlijegao
se mir-nim susjedstvom, dok je očaravao stanare svojom govorničkom bujicom, rješenjima
državnih problema i mišljenjem o tekućim novostima koje je bilo puno predrasuda ali smjelo. - A
što smo mi učinili, gospodo? Potopili smo im mornari-cu u akciji koja je trajala samo dvadeset
minuta, obasuvši je olu-jom zrna i granata, Teddy i njegova konjica zauzeli su brežuljak kod
Santiaga - sve je bilo gotovo, kao što znate, za nekoliko mje-seci. Objavili smo rat ne misleći da iz
njega kasnije izvučemo do-bitak; došli smo jer se gnjev velikoga naroda probudio zbog ne-pravde
prema manjemu, a zatim, s velikodušnošću dostojnom najvećeg naroda na licu zemlje, platili smo
svom poraženom ne-prijatelju dvadeset milijuna dolara. Ah, gospode! To je uistinu bila
velikodušnost! Mislite li da bi ijedan drugi narod to učinio, je li? - Ne bi - rekli bi stanari zanosno.
Nisu se oni uvijek slagali s njegovim političkim nazorima -Roosevelt je bio nepogrešivi potomak
Julija Cezara, Napoleona Bonaparte i Abrahama Lincolna ali su osjećali da je bio pa-metna glava i
da bi daleko dogurao u politici. - Taj je čovjek trebao biti pravnik - govorili su oni. 116 Međutim je
među ove odabrane planine prodirao jak zapuh svijeta, poput poljupca plime koja lijeno nadolazi s
obilnim za-pljuskivanjem vode i odbija se u vrelo svoje rastuće snage da bi se ponovo bacila
naprijed još dalje. U svom primitivnom i usredotočenom zaključivanju Eliza je znala da će ljudi i
žene koji venu u pustinji tražiti oazu, da će oni koji su žedni tražiti vode, i da će oni koji jedva dišu
u rav-nicama gledati u planine da tamo nađu utjehe i odmora. To nje-zino pogađanje bilo je tako
točno da su ga, nakon što bi se obi-stinilo, svi slavili pod imenom »vidovitosti«.
Ulice koje su prije deset godina bile gola ilovača sad su po-pločavali; Ganta je hvatao bijes zbog
prireza za popločenje, kleo je zemlju, dan svog rođenja, smicalice sotonine djece. Ali je Eu-gene
išao za bačvama vrelog katrana na kotačima; promatrao kako veliki valjak, neman što ga je gnječila
u noćnim morama, drobi u prah sloj kamenja; osjećao silan ushit dok bi gledao kako se produljuje
istanjeni mirišljivi jezik pločnika. S vremena na vrijeme jedan napadan cadillac cilindrično je
stenjao uz brijeg pokraj Dixielanda: kad je zapinjao, Eugene mu je držao palce da uspije - Jim
Sawyer, mlada krv, dolazio je po Miss Cutler, ljepoticu iz Pittsburgha: on je otvarao vrata na iz-
bočenom crvenom trbuhu. Ulazili su unutra. Ponekad, kad se Eliza znala probuditi i vidjeti da joj je
po-sluga nestala, slala ga je u crnačku četvrt da pribavi novu: u tom gradu rahitisa on se zavlačio u
njihove smrdljive kolibe, prola-zio kroz ustajali smrad potočića gliba i otpadnih voda, kroz smradne
podrume, kroz cio usmrđeni labirint naselja razastrtog po brijegu. Ulazio je u vruće zatvorene
jazbine njihovih soba da im upozna divlju dražest tijela izvaljenih na ležaju, bučan smijeh i miris
tropske prašume pomiješane s prženjem jela i iskuhava-njem rublja. - Želite li posla? - Čiji si ti mali
dečko? - Gospođe Elize Gant. Tišina. Odjednom: - Ima tamo gore jedna djevojka kod Miss
Corpening koja traži posla. Ti je potraži. Eliza ih je jastrebovim okom nadzirala da ne kradu. Je-
dnom je s detektivom pretražila u crnačkoj četvrti sobu djevoj-ke koja ju je napustila i našla plahte,
ručnike i žlice koje su joj bile ukradene. Djevojka je dobila dvije godine zatvora. Eliza je voljela
gužvu oko zakona, miris i napetost sudnica. Kad god se mogla obratiti zakonu, ona je to i činila:
uživala je kad bi pod-nosila protiv nekoga tužbu ili kad bi tužba bila podignuta protiv nje. Uvijek je
dobivala parnice. 117Kad joj stanari nisu podmirivali dugovanja, ona je pobjed-nički prisvajala
njihove stvari, a osobito se veselila hvatanju na željezničkoj postaji u jedanaest sati uz pomoć
poslušnog redar-stva, okružena radoznalim gradskim ološem. Eugene se sramio Dixielanda. Ali se
bojao da pokaže taj sram. Osjećao se kao u slučaju s The Post - izigran, sputan, ulov-ljen u zamku.
Mrzio je nedoličnost svog života, gubitak dosto-janstva i izdvojenosti, pokoravanje bučnoj rulji
unutar četiri zida koji nas od nje štite. Više je osjećao nego razumijevao za-ludnost, zbrku i slijepu
okrutnost njihovih života — njegov su duh razapinjale muke očaja i zbunjenosti kako je sve više i
više spoznavao da njihovi životi nisu mogli biti beznadnije izvitope-reni, uvrnuti, osakaćeni i otpali
od svake jednostavne udobnos-ti, smirenosti i sreće, kao da su sami namjerno zauzlavali čvor,
izobličavali uzor. Gušio se od bijesa: pomislio bi na Elizin pola-gani govor, beskrajna prisjećanja,
razdražujuće pućenje usana i poblijedio od suzdržanog gnjeva. U to je vrijeme jasno vidio njihovu
bijedu, opasnost od ubožnice, sablasno spominjanje ubogarskog groblja, odanost su-ludoj mitologiji
zgrtanja blaga; u njemu je tinjala srdžba kao že-ravica zbog njihove žalosne pohlepe. Nije bilo
mjesta posveće-nog njima samima, mjesta određenog za vlastito boravište, mje-sta zaklonjenog od
provale stanara.
Kako se kuća punila, tako su se oni selili iz sobe u sobicu, spuštajući se postupno niz jadne
stepenice svog života. Osjećao je da će ih to raniti, ogrubiti: čak i tada je čvrsto vjerovao u hra-nu,
stanovanje i udobnost osjećao je da civiliziran čovjek mora s time početi; gdje god je duh usahnuo,
znao je da nije usahnuo zbog ishrane i vodovoda. < Kako se kuća punila, u ljetnoj sezoni, trebalo je
čekati da sta-nari jedu prije nego što bi se našlo mjesto za nj, pa je mrzovoljno lunjao ispod
podignutog stražnjeg trijema Dixielanda, divljački istražujući mračni podrum ili dvije vlažne ledene
sobe bez pro-zora što ih je Eliza, kad god je mogla, iznajmljivala crnkinjama. Sad je poznavao
sitničavu svirepost seoskog staleža. Neko-liko godina se nedjeljom kupao, četkao, oblačio svoje
pomazano tijelo u čisto rublje i košulju i odlazio, u ugodnoj vrevi nedjelj-nog jutra, u
prezbiterijansku nedjeljnu školu. U ovo vrijeme već je bio prošao poduku nekoliko usidjelica koje
su njegovo dje-tinjstvo uputile u vjeru i katekizam, božju dobrotu i osnovne pojmove nebeskog
ustrojstva. Ranije se nerado odricao pet cen-ta, misleći na kolače i slatku sodu, ali sad se već lakše s
tim mi-rio, jer mu je obično dovoljno preostajalo za mrzle gazirane gut-ljaje kraj fontane s
napicima. 118 Hitao je kroz svježi jutarnji nedjeljni zrak sa željnim uzbu-đenjem da obavi dužnost
pred oltarima, zastajkujući blizu crkve pred kojom su bili postrojeni redovi dječačke vojne škole,
jasno razbijeni na svrstane baptiste, metodiste i prezbiterijance. Djeca su se skupljala u velikoj
prostoriji pokraj crkve i ula-zila, nakon što bi uvodna služba završila, u male razrede koji su se
slijeva i zdesna nizali poput pčelinjeg saća. S povišene govor-nice nadzirao ih je nadstojnik, Škot,
zubar crno-sive brade, sti-ješnjen u malo balsamirane kože, kome kao da su stanice, tkiva i kemijski
sokovi bili zastali u stanju vanvremenskog lebdjenja, i koji iz desetljeća u desetljeće nije nimalo
starije izgledao. On je čitao propovijed ili parabolu koju su toga dana pro-učavali, objašnjavao je
cezarski suho i sažeto, i predavao službu svom pomoćniku, obrijanom čovjeku s naočalama
wilsonskog izgleda, također Škotu, koji im se s hladnom blagošću smiješio iznad visokog sjajnog
ovratnika i vodio ih kroz stihove hvalo-spjeva, uzdižući ruke i buljeći u njih s ohrabrenjem, kad su
se primicali zboru. Debela usidjelica snažno je lupala po klaviru koji se tresao kao list. Eugene je
volio visoke kristalne dječje glasove, kojima su okosnica bili stariji dječaci i djevojčice, a temelj
jaka grla učeni-ka i učenica srednje škole. Pjevali su: »Dobaci uže, dobaci uže, Netko se danas
utapa« ... onih jutara kad su milodari odlazili za misionarski rad. Pjevali su također: »Mi ćemo se
zbrat na rijeci, Onoj divnoj, divnoj rijeci.« Ovu je veoma volio. I plemenit zanos pjesme »Naprijed,
kr-šćanska vojsko«. Zatim je odlazio u jednu od sobica sa svojim razredom. Klizna vrata treskala su
svuda uokolo; uskoro je tihi šum ispu-njavao cijelu zgradu. U njegovu sadašnjem razredu bili su
sami dječaci. Učitelj mu je bio visok bljedolik mlad čovjek, poguren i tanak, koji je svim drugim
dječacima bio poznat kao tajnik YMCA*. Bolovao je od tuberkuloze, ali dječaci su mu se divili kao
bivšem vrsnom
* Voung Men's Christian Association (Omladinsko kršćansko dru-štvo); veoma raširena američka
ustanova koja okuplja mladež, ponajviše sportskorekreativnom djelatnošću. 119igraču baseballa i
košarke. Govorio je tužnim, sladunjavim, cvi-lećim glasom; napadno je sličio na Krista; prisno im
je izlagao lekcije, pitajući ih gdje bi im one mogle koristiti u svakodnev-nom životu, u poslušnosti i
ljubavi prema roditeljima i prijate-ljima, u dužnostima, ljubaznosti i kršćanskom milosrđu. I rekao
im je da se upitaju, kad su u sumnji kako da se vladaju, što bi kazao Krist; često je on u svojoj
melankoliji govorio o Kristu, pomalo nezadovoljnim glasom - dok je govorio, Eugene se bi-jedno
osjećao, nejasno misleći o nečem mekom, dlakavom, s vlažnim jezikom. Bio je nervozan i zatvoren:
drugi su se dječaci prisno pozna-vali - živjeli su u aveniji Montgomery, najotmjenijoj ulici u gra-du,
ili u njezinu susjedstvu. Ponekad mu je neki od njih cereći se znao reći: - Hoćete li kupiti Subotnji
večernji glasnik, gospo-dine? U toku tjedna Eugene nikad nije zadirao u njihov život, čak ni
izdaleka. Strašno je pretjerivao sudeći o njihovoj osobitosti; zaostalo selo brzo se razvijalo pravi
grad - malo je u njemu bilo starih porodica poput Pentlandovih, a staleški sustav, kao u svim
gradovima za odmor, stalno se mijenjao, oviseći uglavnom o bogatstvu, ambiciji i smjelosti. Harrv
Tarkinton i Max Isaacs su bili baptisti, kao što je bila većina ljudi, osim Škota, u Gantovu
susjedstvu. U društvenim razmjerima baptisti su bili najbrojniji i smatrali su ih najobični-jima:
njihov pastor bio je krupan zdepast čovjek crvena lica i bi-jele halje, koji je ostavljao veliki
govornički dojam, ričući na njih poput lava, gućući im kao grlica, uvlačeći često svoju ženu u
propovijed da bi postigao prisnost i izazvao smijeh, u pristupu što su ga anglikanci, koji su bili
najodličniji u društvu, i prezbi-terijanci, manje sjajni ali duboko ćudoredni, jedva smatrali kre-
posnim. Metodisti su zauzimali sredinu između svjetine i viso-kog društva. Ovaj uškrobljeni i dobro
očetkani svijet prezbiterijanizma nedjeljom ujutro, sa svojom trijeznom doličnošću, osjećajem
umjerenosti, natruhom mirnog blagostanja, čvrstim položajem, sređenim obredom i zatvorenim
krugom duboko ga se dojmio svojom smirenošću. On je tvrdo osjećao da ne spada u taj svijet;
ulazio je u nj iz zaglušnog nereda svoga života jednom tjedno, gledao ga i odlazio iz njega,
godinama, s ojađenim srcem stranca. A žitki polumrak crkve, bogate daleke orgulje, tihi unjkavi
glas škotskog pastora, beskrajne molitve i mnoštvo sličica iz kršćanske mitologije što ih je po
nagovoru usidjelica skupljao kao dijete, os-tavili su u njemu nešto od muke, tajanstva i ćutilne
ljepote vjere, nešto dublje i veće nego što je bila ta stroga doličnost. 120 12 On je u Dixielandu
najviše mrzio zimu i mrku jesen na sa-mrti - mutna svjetla s upljuvcima muha, nujno tumaranje ku-
ćom u potrazi za toplinom. Eliza neuredno umotana u star džemper, prljav šal i iznošen muški
kaput. Mazala je glicerinom ruke ispucale od hladnoće. Mrzli zidovi trunuli su od vlage i upijali
smrt iz okoline: jedna je žena umrla od tifusa, njezin muž je brzo izašao u hodnik i objesio ruke.
Bili su iz Ohioa.
Gore, na usnulom trijemu, Židov uska lica kašljao je cijelu bogovetnu noć. - Zaboga, mama -
bjesnila je Helen - zašto si ga primila? Zar ne vidiš da ima sušicu? - Što, ne-e - rekla je Eliza
napućivši usne. - Rekao je da ima nekih poteškoća s dušnikom. Ja sam ga upitala, i on se smi-jao od
sveg srca: 'Što, gospođo Gant,' - rekao je ... i tu bi usli-jedila beskrajna pripovijest, ukrašena s
mnogo krivudavih prito-ka. Djevojku je hvatao bijes: jedna od osnovnih Elizinih crta bila je da
slijepo brani ono što joj je donosilo novac. Židov je bio ljubazan čovjek. Nježno je kašljao u svoje
bijele ruke i jeo kruh pržen s izmućkanim jajima na maslacu. Eugene ga se nije mogao nasititi:
nevino ga je zvao »Židovljev kruh« i još pitao. Lichenfels se nježno smijao i kašljucao, njegova
crnoma-njasta žena pucala je od zdrava smijeha. Dječak mu je činio male usluge, on mu je od
tjedna do tjedna davao po novčić. Bio je suknar iz grada New Jerseva. U proljeće je otišao u
lječilište; tamo je kasnije umro. Zimi su rijetki smrznuti stanari, ona lica, one osobe što po-staju
obične od ponavljanja, satima sjedili kraj ugljena na ognjiš-tu u salonu, beskrajno se ljuljajući,
otupjela glasa i kretnje, i Di-xieland im je, bez sumnje, bio jednako grozno dosadan, kao što su oni
bili Eugeneu. On je više volio ljeta. Tada su dolazile trome žene s vrućeg bogatog Juga, crnokose
bjelopute djevojke iz Nevv Orleansa, ri-đokose plavuše iz Georgije, žudnja iz Južne Caroline koja
crna-čki oteže u govoru. A bila je tu i malarična klonulost iz Missis-sippija, s neznatnim preljevom
žutila, ali s bijelim zubima što grizu. Jedan iz Južne Caroline, crvena lica i nikotinskih prstiju,
svakodnevno ga je vodio na utakmice baseballa; vitak i žut vlas-nik plantaže, malaričar iz
Mississippija, planinario je i s njime lutao po mirisnim gorskim dolinama; noću je čuo glasan ženski
smijeh, nježan i okrutan, s mračnih trijemova, čuo je bujne gr-lene glasove muškaraca; vidio je
popustljivi potajni blud Juga 121tamno odvajanje njihovih ponoćnih tijela i jutarnju nevinost.
Žudnja je krvavim kljunom kidala njegovo srce kao ljubomorna krepost: bio je moralan u onome
što se njemu nijekalo. Izjutra je boravio kod Ganta s Helen, loptajući se s Buste-rom Isaacsom,
Maxovim rođakom, bucmastim veselim dječači-ćem koji je živio u susjednoj kući, dok ga ne bi
odmamio bogat miris Helenine vruće pite. Ona ga je slala do malog židovskog dućana na dnu ulice
po jake začine koje je toliko voljela: sjeli bi za stol u kasno jutro i jeli ukiseljeno povrće, debele
kriške zrelih rajčica obilno premazane majonezom, žućkastu procijeđenu kavu, hrskavice i uštipke,
vruću pitu posutu orasima i mirišljivo polivenu maslacem, sendviče s mekom slaninom i
krastavcima, i pili ledene sokove sa sodom. Njegovo povjerenje u gantovsko blagostanje bilo je
neogra-ničeno: ta bogata riznica užitaka dolazila je iz neiscrpivih izvora. Živahne kokoši veselo su
kokodakale cijelog jutra; snažni crnci nosili su željeznim kukama kapljiv led iz zapušenih kola; on
je stajao ispod njihovih zujavih pila i hvatao leteću ledenu kašu u ruke; upijao je mješavinu mirisa
njihovih tjelesa zajedno s ras-košnom mraznom smjesom i oštru nauljenost linoleuma u bla-
govaonici; a u salonu obloženom orahovinom boje konjske dla-ke, prožetom sladunjavim mirisom
klavira i pljesniva lakirana drveta, ona mu je u podne svirala i tjerala ga da pjeva pjesme »VVilhelm
Teli«, »Kad mi srce čuje tvoj slatki glas«, »Pjesma bez
riječi«, »Celeste Aida«, »Izgubljena struna« - njezin se dugi i vitki vrat napinjao dok je iz njeg
zvonio treperav glas. Pružalo joj je nezasitno veselje da ga pretrpava kiselim i slatkim zakuskama,
da ga u slučajnom nastupu neumorne živos-ti prevrće po Gantovoj sofi i da ga, uvrćući mu ruke,
oštro pljus-ka velikom rukom po iskrivljenom licu. Katkada, pobjesnivši od nekog naglog hira
živaca, pakosno bi ga napala, mrzeći ga zbog tamnog zanesenjačkog lica, pune is-pucale donje
usne, dubokog poniranja u sanje. Poput Lukea i Ganta, ona je u svijetu tražila neprestanu zabavu za
svoju neu-mornu žiuotnost: razgnjevljivala bi se videći da drugi teže za-dubljivanju u sebe - njega
je mrzila kad je vidjela da mu se tam-no zanesenjačko lice gubi nad knjigom ili nekim prizorom.
Istr-gla bi mu knjigu iz ruku, udarala ga i peckala svojim okrutnim divljim jezikom. Naprćila bi
usnu, glupo kreveljila lice na klima-vu vratu, poprimala izraz smušenog idiotizma i sipala na nj
užasnu bujicu otrova. - Ti mala nakazo što okolo lunjaš s tim čudačkim opijenim licem. Pravi si
mali Pentland, ti smiješna mala nakazo, ti. Svi ti se smiju. Zar to ne znaš? Zar ne znaš? Obući ćemo
te kao dje122 vojčicu, pa hodaj okolo tako. Nemaš ni kapi gantovske krvi u sebi - i tata je baš tako
rekao - ti si pljunuti Greelev; ti si čudak. Ti sav smrdiš po pentlandskom čudaštvu. Katkada ju je
unutarnji bijes toliko tištio da ga je bacala na pod i gazila. On nije toliko mario za tjelesno
zlostavljanje koliko joj je za-mjerao otrovnu mržnju jezika s kojom je mahnito mudro obli-kovala
najljuće žalce. Bivao je izvan sebe od užasa, neočekivano je padao iz Vilinske zemlje u pakao,
gledao kako mu se blago-darni anđeo za tren oka mijenja u zmijokosu furiju mahnito ur-lao, gubio
svu svoju uzvišenu vjeru u ljubav i dobrotu. Srljao je k zidu kao ludo kozle, vrišteći udarao
uzastopce glavom i očajno želio da mu stiješnjeno i prenapunjeno srce pukne, da se u nje-mu nešto
slomi, ne bi li kako, krvavo, umakao iz zagušljive tam-nice svoga života. To joj je tažilo želju;
upravo to je duboko žudjela - nalazila je odušak očišćenja u svom divljačkom navaljivanju na nj, da
bi se zatim mogla sva rastopiti od neobuzdanog izljeva ljubavi. Dok bi se on borio i vriskao,
zgrabila bi ga svojim dugim rukama i obasula poljupcima cijelo gnjevno crveno lice, smirujući ga
sr-dačnim laskanjem upravljenim u trećem licu: - Hej, pa on nije mislio da ja to ozbiljno, je li da
nije? Zar nije znao da se ja samo šalim? Gle, on je jak kao mali bik, vidi. On je pravi mali div, eto to
je on. Hej, strašan je, strašan! Oči će mu iskočiti iz glave. Mislila sam da će probiti rupu u zidu. -
Da, gospođo. Što, jao meni, da, dijete. Čeka te dobra juha pribje-gavajući svojoj snažnoj mimici da
ga nasmije. I on bi se protiv volje smijao između jecaja, podnoseći veću muku zbog ove ago-nije
ljubavi i pomirenja nego zbog uvrede. Čim bi se primirio, ona bi ga slala u dućan po krastavce, ko-
lače, hladno piće u bocama; on bi pošao crvenih očiju, prljavo izbrazdana lica od suza, očajno se
čudio, dok je silazio niz ulicu, zašto se to dogodilo, podižući naglo nogu od zemlje i smeteno
zasukujući vratom od srama koji je u njemu buktio. Helen je bila obuzeta mržnjom prema mrtvilu i
malogra-đanskom ugledu. Ali je u srcu bila strogo konvencionalna osoba, usprkos svojoj
povremenoj prostoti koja je bila puki izraz njene neumorne energije - naivna dječji nevina osoba
čak i kad se radilo o jednostavnoj seljačkoj opakosti. Na po-pisu je imala nekoliko privrženih
mladića: jedan ju je oboža-vao - mještanin, vitak, rumen, pijanica, gradska skitnica; dru-gi je bio
kršan, plavokos, rodom iz Tennesseeja, s nalazišta ugljena; treći pak iz Južne Čaroline, sugrađanin
zaručnika njezine starije sestre. 123Ti su joj mladići - Hugh Parker, Jim Phelps i Joe Cathcart - bili
bezazleno vjerni; voljeli su njenu nepresušnu i nadmoćnu energiju, nestrpljiv monopol jezika, silnu
iskrenost i duboku lju-baznost. Svirala im je i pjevala - ulagala je svu snagu da ih za-bavi. Oni su joj
donosili kutije bombona, male darove, međuso-bno se ljubomorno razilazili, ali složno tvrdili da je
ona »krasna djevojka«. A ona bi nagovorila Jima Phelpsa i Hugha Parkera da joj donesu i gutljaj
viskija: bila je počela pomalo ovisiti o alkohol-nim napicima zbog poticaja što su ga oni davali
njezinu grozni-čavu tijelu - bila je dovoljna kap pića da joj naelektrizira krv: to ju je obnavljalo,
jačalo i davalo privremenu i ustreptalu vital-nost. Tako je ona, iako nikad nije pila mnogo odjednom
niti po-kazivala ikakva znaka pijanstva, osim obnovljene vitalnosti i ve-selja, znala omirisati bocu. -
Ja popijem, kad god mi se pruži prilika - govorila je. Voljela je, gotovo bez iznimke, mlade lake
žene. Voljela je m zanosne užitke njihova života, osjećaj opasnosti, njihov humor i l širokogrudnost.
Magnetično ju je privlačio svaki bračni blud fj koji je, bježeći od nedjeljne stege južnog sela i
subotnje puteno- f sti pijanih muževa, veselo stizao ljeti u Altamont. Voljela je sve one koji su, kako
je govorila, »rado pijuckali tu i tamo«. Dopadala joj se Mary Thomas, visoka zgodna mlada bludni-
ca koja je došla iz Kentuckva: bila je manikerka u hotelu Alta-mont. - Samo dvije stvari želim
vidjeti - govorila je Mary - pijet-lov zna-se-što i kokošju onu stvar. Bila je puna glasnog zaraznog
smijeha. Imala je sobicu sa zatvorenom verandom, gore na kuć-nom pročelju. Jednom joj je Eugene
donio cigarete: stajala je pred prozorom u tankoj suknji, široko rastavljenih dugih čulnih nogu koje
su se ocrtavale prema svjetlu. Helen je nosila njezine haljine, šešire i svilene čarape. Kat-kad su
zajedno pile. I ona ju je sa šaljivom osjećajnošću branila. - No, ona nije licemjer. To je sigurno. Njoj
nije briga tko sve zna. - Ili, - Ona nije ništa gora od većine vaših svetica, kad bi se is-tina saznala.
Ona je samo u tome otvorenija. Ili bi pak, rasrđena natuknutim spočitavanjem zbog svog
prijateljevanja s tom djevojkom, ljutite rekla: - Što znate vi o njoj? Bolje bi bilo da pripazite kako o
dru-gima govorite. Jednoga ćete dana zbog toga upasti u neprilike. Ipak je savjesno pazila da
djevojku javno izbjegava, pa bi u trenutku bezrazložnog uzrujavanja nelogično napala Elizu: 124 -
Zašto držiš takvu čeljad u svojoj kući, mama? Svi u gradu znaju za nju. Tvoje svratiste izlazi na glas
kao prava javna kuća po cijelom gradu. Eliza je ljutilo pućila usne:
- Ja na njih ne obraćam pažnju - rekla bi. - Smatram da sam vrijedna kao bilo tko drugi. Ja hodam
uzdignuta čela i oče-kujem to od svakog drugog. Nećeš me uhvatiti da se s njima družim. To je bio
dio njenog zaštitnog sistema. Pravila se kao da je ponosno zaboravljala sve neugodne okolnosti koje
su joj dono-sile novac. Kao ishod onog čudnog neopipljivog oglašavanja koje postoji među lakim
ženama, Dbdeland je postao poznat među polujavnim, potajnim bludnicama turističkog grada, te su
one povremeno u nj pritjecale. Helen se odstranila od većine svojih prijateljica iz školskih dana -
dobrodušne bubalice Genevieve Pratt, učiteljeve kćeri, »Teenev« Duncan, Gertrude Brovvn.
Njezine su sada drugarice bile živahnije, iako prostije, mlade žene - Grace Deshave, kći jednog
limara, rasna plavuša; Pearl Hines, kći sedlara baptista: bila je krupna tijela i lica, ali je imala silan
glas za pjevanje rag--timea. Ipak joj je najbolja drugarica bila djevojka koja se zvala Nan Gudger:
bila je žustra, vitka, živahna djevojka, a pas joj je bio tako utegnut steznikom da ga je čovjek mogao
pedljima obuhva-titi. Bila je povjerljiva, točna, nepogrešiva knjigovotkinja u jed-noj trgovini
mješovite robe. Pružala je veliku potporu svojoj obi-telji: imala je majku od koje bi se Eugeneu
smučilo kad bi je po-gledao, jer joj je na labavu vratu visjela teška guša, hromu se-stru koja se po
kući kretala s pomoću štaka i pogonske snage ja-kih ramena, te dva brata, dva kršna mlada razbijača
od dvade-set i osamnaest godina koji su na čarobnim tijelima uvijek nosili svježe rane od noža,
modrice i otekline i druge znakove tuča po biljarnicama i javnim kućama. Živjeli su u dvokatnoj
klimavoj daščari u ulici Clingman: žene su bez pogovora radile da bi iz-državale mladiće. Eugene je
k njima često odlazio s Helen: ona je voljela prostotu, šale, uzbudljivost njihova života, a osobito ju
je zabavljalo da sluša grube nepristojne razgovore što ih je vo-dila Mary. Nakon prvoga u svakom
mjesecu Nan i Mary davale su momcima dio svoje zarade za džeparac i mjesečni posjet žena-ma s
Eagle Crescenta. - Oh, ta nije valjda, Mary? Zaboga! - rekla je Helen s veli-kom nevjericom. 125-
Što, da do đavola, srce - rekla je Mary uz otegnut promu-kao smijeh, vadeći burmutni štapić iz
smeđeg ugla usta i držeći ga u svojoj jakoj ruci. Stalno momcima dajemo novac za žen-sku jedanput
mjesečno. - Oh, ne! Ti se šališ, - reče Helen kroz smijeh. - Bože, bože, dijete, zar ti to ne znaš? -
reče Mary pljunuvši netočno u vatru. To je dobro za njihovo zdravlje. Inače bi se razboljeli. Eugene
poče bespomoćno kliziti na pod. Pred njim je tre-nutačno pukla panorama cijelog zapanjujućeg
prizora šaljivosti i svečanog praznovjerja - žene daju novčani prilog za orgije dva-ju nacerenih
kosmatih mladih lupeža koji smrde po nikotinu, sve u ime higijene i zdravlja. - Čemu se ti smiješ,
sine? - reče Mary maznuvši ga čestito pod rebra, dok je on ležao ničice hvatajući dah - Tek si izašao
iz pelena. U njoj je bilo mnogo divlje gorštačke strasti; živjela je, hro-ma, u surovoj žestini pohotne
braće. Oni su bili sirovi, prijazni, neuki i krvoločni. Nan je bila savjesno čestita i uglađena: imala je
debele izvraćene crnačke usne i srdačan tropski smijeh. Za-mijenila je priprosti kućni namještaj
novim sjajnim stolicama i stolovima iz Grand Rapidsa. Imali su i lakiranu vitrinu za knjige, vječno
zaključanu, napunjenu tvrdoukoričenim nepročitanim kompletima Harvardskih klasika i jeftine
enciklopedije.
Kad je gospođa Selborne prvi put došla u Dixieland s to-plog Juga, imala je samo dvadeset tri
godine ali je izgledala sta-rije. Bila je oličenje zrelosti: visoka dobro građena plavuša, nje-govana i
otmjena. Hodala je lijeno uz puteno njihanje raskošnog tijela: osmijeh joj je bio nježan i pun
neodređenog mamljenja, glas plemenit, iznenadni smijeh što se prosipao ponoćnom tajnovitošću
zdrav i bogat. Bila je jedna od nekoliko lijepih i ras-kalašenih kćeri nekog siromaha iz dobre
porodice u Južnoj Ca-rolini; u šesnaestoj godini udala se za rumena krupna čovjeka koji se kratko
zadržavao kraj njezina neusporediva stola, jedući brzo i prostodušno, mrmljajući dvije-tri
mrzovoljne riječi kad se žurio, i odlazeći u zatvoreni miris kože i konja svog malog ureda bio je
vlasnik štale u kojoj se drže konji na hrani. S njmuje"" imala dvoje djece, obje djevojčice,
provlačila se kriomice kroz tiha ogovaranja industrijskog grada u Južnoj Carolini i pažljivo počinila
preljub s jednim tvorničarem, jednim bankarom i jed-nim trgovcem drvetom. Po danu se napadno
šetala sa svojim blagim smiješkom plavuše kraj podmuklih osmijeha uprave i tr126 eovine, znajući
da pod njezinom nogom puca zemlja i da je nje-no ime činovniku i trgovcu bilo povod za tajni
smijeh. Mještani, posebice muškarci, iskazivali su joj čak i više pažljivog poštova-nja nego što se to
obično pridaje ženi u nekom južnom gradu, ali su njihove oči iza maske pristojne sladunjavosti
blistale od pozivanja. Kad ju je Eugene prvi put vidio i saznao o njoj, osjetio je da će se o njoj
uvijek znati, ali da je nikad neće uhvatiti. I očajno se u nju zaljubio. Bila je živi simbol njegove
žudnje: mutna go-lema slika ljubavi i materinstva, vanvremenska i jesenska, zlato-kosa, prsata
plavuša koja čeka u zrelim poljima žetve Demetra, Helena, zrela neiscrpiva i obnavljana energija,
njegovateljica utruđenosti i razočaranja. Ispod proljetnog mlaza, oštrog noža, glasova mladih
djevojaka u tami, britkog unutarnjeg iščekivanja mladosti, gorjela je neugasivo njegova duboka
žudnja: nešto ga je uvijek vuklo k starijim ženama. Kad je gospođa Selborne prvi put došla u
Dixieland, starija joj je kći imala sedam, a mlađa pet godina. Od muža je svakog tjedna primala
mali ček, a od trgovca drvetom veći. Sa sobom je dovela svoju crnkinju; bila je darežljiva prema
njoj i prema svojoj djeci; ta rastrošnost i zdrav zavodljiv smijeh očarali su Helen i privukli je k ženi
starijoj od nje. I dok je noću Eugene slušao njen duboki slatki glas žene, čuo puteni prasak njena
bogata smijeha, dok je sjedila na tam-nom trijemu s nekim trgovačkim putnikom ili trgovcem iz
gra-da, krv mu se trovala ćudorednom ljubomorom: venuo je sa svojom ranom, razmišljao o
njezinoj usnuloj dječici i, sa strast-venim osjećajem bratstva, o njezinu namagarčenom mužu. Maš-
tao je o sebi kao o junaku osloboditelju koji je spašava iz velike opasnosti, goneći je na kajanje
teškim prijekorima, prihvaćajući u čistoći ljubav koju mu nudi. Ujutro je udisao plodan miris
njezina svježe okupanog tijela dok je kraj njega prolazila, očajno zureći u nježnu putenost nje-na
lica, pitajući se - s osjećajem nestvarnosti - kakvu je promje-nu izazvala tama na tom licu koje ne
zbori. Nakon godinu dana skitnje vratio se Steve iz Nevv Orleansa. Čim je osjetio da se opet ustalio
u sigurnosti doma, ponovo se javilo njegovo staro nerazborito razmetanje, s istim onim neka-
dašnjim cviležom.
- Stevie ne mora raditi - govorio je. - On je dovoljno pame-tan da navede druge da rade za nj. Time
je prkosio govorkanju o sitnim krivotvorinama što ih je počinio na račun Ganta: zamiš-ljao je da je
vješt varalica, iako nikad nije imao hrabrosti da iko-ga prevari osim svoga oca. Ljudi su tada čitali
VVallingfordove 127 "mpriče »Obogati se na brzinu« i neizmjerno se divili tom roman-tičnom
kriminalu. Steve je sad bio mladić u ranim dvadesetim godinama. Bio je nešto iznad srednje visine,
hrapava lica, blijedožute kože i svi-jetla ugodna tenorskog glasa. Eugene je osjećao mučninu i užas
kad god se njegov najstariji brat vraćao: znao je da će oni koji su fizički najnesposobniji da se
brane, a to su bili Eliza i on, podnositi svu težinu njegova jadikovanja, hirovitog gnjavljenja i pijane
nepristojnosti. Nije mu bilo stalo do fizičkog napastova-nja, koliko su ga mučili kukavičko
skrivanje, slaboća i slinava pomirenja. Jedanput ga je Gant, čineći povremene napore da sinu nađe
stalan posao, poslao na neko seosko groblje da postavi mali spo-menik. I Eugenea je s njim
spremio. Steve je neprekidno radio jedan sat na vrelom suncu, postajući sve razdražljiviji zbog vru-
ćine, ustajalog grobišnog smrada po korovu i svoje duboke nesklonosti prema radu. Eugene je
napeto očekivao napad zna-jući da se bliži. - Zašto ti tamo stojiš? - izderao se napokon Veliki Brat
po-gledavši ga izbezumljen od bezočnosti. Oštro je udario dječaka po golijeni teškim odvrtačem što
ga je držao u ruci, oborivši ga na tlo i onesposobivši ga na trenutak. Istog se časa skamenio, ali ne
od kajanja, nego od straha da ga je gadno povrijedio i da će biti otkriven. - Nisi ranjen, je li da nisi,
stari? Nisi ranjen? - počeo je drh-tavim glasom polažući svoje nečiste žute ruke na Eugenea. I tako
je prestravljen i cmizdrav nastojao da se pomiri s Euge-neom, zapahnjujući svojim smrdljivim
zadahom bratovo skutre-no tijelo i zaklinjući ga da o tom događaju ne rekne ništa kad se vrati kući.
Eugenea je hvatala strašna mučnina: pljesniv vonj Steveova tijela, vlažan i ljepljiv nezdrav znoj što
je zaudarao po nikotinu, dodir njegova kužna mesa ispunjavali su ga užasom. Ipak je još nešto
ostalo od njegova uništena dječaštva u po-ložaju i držanju glave, u razmetljivu hodu: to je ponekad
privla-čilo žene. Torne ima zahvaliti sreću što mu je gospođa Selborne postala ljubavnica prvoga
ljeta kad je došla u Dixieland. Noću je njezin zamaman smijeh izvirao iz mračnog trijema, šetali su
mir-nim lisnatim ulicama, odlazili su zajedno u Riverside, zalazeći iza svjetala zabavišta na mračne
pješčane staze duž rijeke. Ali kako je sazrijevalo njezino prijateljstvo s Helen, kako je uviđala
zgražanje Gantovih nad njihovim bratom i kako je poči-njala shvaćati kakvo je već zlo sebi nanijela
svojom vezom s tim hvalisavcem koji se razbacivao njenim imenom u svakoj grad-skoj biljarnici
kao dankom svojoj vlasti, odbacila ga je mirno, 128 neumoljivo i nježno. Kad se sada vraćala, ljeto
za ljetom, prima-la je s nevinim i prostodušnim osmijehom sve njegove nepristoj-ne aluzije, teške
grožnje upozorenja i ljuta očitovanja iza leđa. Ona je voljela Helen iskreno, ali je u isto vrijeme, to
je osjećala, ta privrženost bila strategijska i korisna. Djevojka ju je
upozna-vala s lijepim mladim muškarcima, priređivala je za nju zabave kod Ganta i Elize, bila joj
pravi ortak u spletkama jamčeći za taj-nost, tišinu i mrak, i žestoko je branila kad bi počelo zlobno
ša-putanje. - Što vi znate o njoj? Vi ne znate što ona radi. Bolje bi bilo da pripazite kako o njoj
govorite. Ona ima muža da je brani, znate. Jednog će vam dana raskoliti glavu. Ili, s više sumnje: -
Pa što, nije me briga što o njoj govore, ja je volim. Strašno je slatka. Na koncu konca, što se o njoj
sa sigurnošću može reći? Nitko joj ništa ne može dokazati. l sad je ona zimi na kratko posjećivala
onaj grad u Južnoj Carolini u kojem je živjela gospođa Selborne, pa se vraćala s oduševljenim
opisima dočeka, zabava »u njezinu čast«, hrane i silnog provođenja. Gospođa Selborne živjela je u
istom gradu kao i Joe Gambell, mladi službenik s kojim se bila zaručila Daisy. Bio je pun podlih
natucanja o toj ženi, ali je pred njom njegovo ponašanje bilo puzavo, smušeno i prožeto
poštovanjem, i bez pogovora je prihvatio sve darove u hrani i odjeći što mu ih je ona poslala nakon
ženidbe. Daisy se udala u lipnju nakon što je Eliza kupila Dbdeland. Vjenčanje je bilo bogato i
raskošno, a održalo se u velikoj bla-govaonici nove kuće. Gant i njegova dva starija sina priglupo su
se smješkali, nenaviknuti na večernja odijela, a Pentlandovi, vjerni svojoj nazočnosti na pirovima i
pogrebima, poslaše daro-ve i dođoše. WU1 i Pett dali su tešku garnituru kuhinjskih nože-va od
čelika. - Nadam se da ćete uvijek imati na čemu da ih upotreblja-vate - rekao je Will uređujući ruku
i namigujući Joeu Gambellu. Eugene se sjećao tjedana bjesomučnih priprema, udešava-nja odjeće,
pokusa, Daisyne histerije koja je buljila u svoje nokte dok ne poplave, i završnog sjaja dvaju
posljednjih dana dolas-ka darova, neprirodno raspoložene kuće s mnogo bogatih sago-va i cvijeća,
opasnog trenutka kad su im se združili životi, velike pretrpane blagovaonice, beskrajnog zujanja
škotskog glasa pre-zbiterijanskog pastora, zaglušnog slavlja muzike kad je trgovački službenik
dobio nevjestu. Poslije toga nastala je pometnja, čes-titanje, ženska vriska. Pa Daisy koja
nekontrolirano jeca u zagr-ljaju daleke rođake, Beth Pentland, koja je došla sa svojim sr-dačnim
rumenim suprugom, vlasnikom lanca malih dućana po 129gradovima Južne Caroline, donoseći
darove i divovsku lubeni-cu, i čija je žalost bila pregolema kad je nakon vjenčanja otkrila da je
haljinu, na kojoj je tjednima unaprijed radila, ona u uzbu-đenju naopako bila obukla Tako je Daisy
manje ili više zauvijek otišla iz Eugeneova ži-vota, iako ju je on idućih godina na kratko posjećivao,
ali sve rjeđe i rjeđe. Trgovački službenik povlačio je smion potez u svom životu: prekidao je veze s
gradom pamuka u kojem je pro-veo sve dotadašnje godine i s dugim lijenim satima trgovačkih
službenika što mlitavo teku u naklapanju s mršavim uzgajivači-ma pamuka i sugrađanima na koje
se bio navikao. Našao je za-poslenje kao trgovački putnik kompanije prehrambenih proiz-voda:
sjedište je trebalo biti u Augusti, Georgia, ali on je morao putovati na daleki Jug. Promjena
dotadašnjeg života, ova pustolovina u nove zem-lje, napor da poboljša imetak i položaj - to je bio
njegov vjen-čani dar ženi: smion, ali već ugrožen nevjericom, strahom i nje-govom seljačkom
sumnjom u nove prizore,
nova lica, nove od-laske, u bilo kakav život koji se razlikovao od onog u njegovu selu. - Nema
mjesta kao što je Henderson - govorio je sa samo-dopadnom i nametljivom vjernošću, misleći na tu
luku učmalos-ti, crvene gline, neukosti, klevetanja i praznovjerja u čijim je protočnim rukavcima
bio odrastao. Ali je otišao u Augustu i počeo nov život s Daisy u iznajmlje-nom stanu. Ona je bila
vitka, dvadesetjednogodišnja djevojka, koja se crvenjela i lijepo, točno, akademski svirala klavir, sa
žu-borastim dodirom ali bez mašte. Eugene se nikad nije mogao dobro sjetiti kako je izgledala. U
ranu jesen nakon njezine udaje Gant je krenuo na puto-vanje u Augustu i poveo Eugenea sa sobom.
Obojica su bili snažno uzbuđeni: žednim pustolovnim očima upijali su vrelo če- ; kanje na usnuloj
raskrsnici kod Spartanburga, dnevnu vožnju u rasklimanim kočijama po ogranku ceste prema
Augusti, vruću spečenu jesensku zemlju, valovite pribrežne borike i svaku po-jedinost krajolika.
Gantov lutalački duh sasušio se bez putova-nja; za Eugenea Saint Louis je bio nestvaran, ali je u
njemu gor-jela vizija Juga u izobilju, čudnije čak nego strastvena zimska nostalgija za snijegom
zametenim Sjeverom koju su u njemu bu-dili naneseni ali kratkotrajni snjegovi u Altamontu,
pružajući mu nenavikle trenutke sanjkanja i klizanja na strmim brežuljci-ma, zajedno sa sjevernom
željom, željom za mrakom, olujom, vjetrovima što zavijaju zemljom i pobjedničkom udobnošću
top-lih zidova što je samo Južnjaci možda mogu poznavati. 130 I on isprva nije vidio grad Augustu
u sumornim bojama stvarnosti, nego kao netko tko razbije prozor u vilinsku sveča-nost svijeta, kao
netko tko je živio u tamnici pa se vrati životu i zemlji u ružičastu zoru, kao netko tko je stalno živio
u bajnoj mašti knjiga pa na svom putovanju nađe samo produženje i obistinjenje svega toga - tako je
on vidio Augustu, svježe opranim dječjim očima, u slavi i čarobnosti. Ostali su dva tjedna. On se
uglavnom sjećao smeđih tragova nedavne poplave koja se razlila gradom i potopila donje katove,
široke glavne ulice, mirišljivog i blještavog drugstorea koji mu je mirisao po svim mirodijama
njegove mašte, brežuljaka i polja Aikena u Južnoj Carolini gdje je uzalud tražio Johna D. Rockfel-
lera, legendarnog princa koji je tamo, kako je čuo, dolazio radi sporta, sjećao se čuđenja kako se
dvije države mogu neprimjet-no spajati bez vidljivih oznaka, i stroja za čišćenje pamuka i ve-likog
tijeska koji je goleme sirove bale smanjivao u čvrste zavež-ljaje upola manje veličine. Jednom su
mu se neka djeca rugala na ulici zbog duge kose, i on je bijesno psovao; jednom se u gnjevu nakon
neke svađe sa sestrom otisnuo u bijeli svijet, hodajući satima mahnito niz poljske putove uz rijeku i
pamučišta, dok ga napokon nije ulovio Gant koji ga je tražio u iznajmljenom fijakeru. Otišli su u
kazalište: to je bio jedan od prvih komada što ih je vidio. Komad je bio biblijski, zasnovan na priči
o Šaulu i Jo-natanu, i on je od prizora do prizora šaptao Gantu slijed idućih događaja; ta se drskost
njegovu ocu silno dopala i on je o njoj mjesecima pričao. Upravo pred njihov polazak kući, Joe
Gambell je u napadu smišljene razdraženosti dao ostavku na svoj položaj i najavio po-vratak u
Henderson. Njegova je pustolovina trajala tri mjeseca. 13
Idućih godina, sve dok nije napunio jedanaestu ili dvana-estu, kad više nije mogao putovati uz pola
cijene, Eugene je iz go-dine u godinu putovao na bogati tajanstveni Jug. Elizu je za vri-jeme prve
zime u Dixielandu pokosilo nekoliko jakih napada reumatizma, djelomično izazvanih nezgodom s
bubrezima, od čega joj je svo tijelo nateklo i što je po liječnikovoj dijagnozi bila Brightova bolest,
pa je počela poduzimati duga, irko štedljiva, 131putovanja u Floridu i Arkansas u potrazi za
zdravljem i, prilično neodređeno, u potrazi za bogatstvom. Uvijek je puna nade govorila o
mogućnosti otvaranja svra-tišta u nekom tropskom zimskom odmaralištu, i dok je tamo bi-vala u
sezoni i u Altamontu. Sada je zimi iznajmljivala Dixieland na par mjeseci, ponekad na cijelu
godinu, iako ustvari nije imala namjeru dopustiti da joj kuća izmakne iz ruku za vrijeme unos-ne
ljetne sezone; obično je prepuštala kuću, više ili manje na-mjerno, nekoj bezobzirnoj pustolovki
koja je bila dobra da uzme svratiste u najam na mjesec ili dva, ali nesposobna za traj-ne napore
kojim bi ga održavala dulje vrijeme. Nakon povratka s putovanja, ako je kasnila isplata najamnine
ili je kako druga-čije bio prekršen ugovor, Eliza bi se poput klina pobjedonosno zarila u bitku,
ulazeći ria silu s policijom, detektivima, jamcima, sudskim pozivima, nalozima, zabranama i
drugim topništvom zakonskog ratovanja, zaposjedajući silovito, s osvetničkim zado-voljstvom,
svoju imovinu. Ali se uvijek vraćala na Jug - Sjever je za nju bio zemlja ko-joj se često grozila da će
je istražiti, ali je potajno u nju sumnja-la: nije u njoj bilo duboke mržnje zbog staroga rata, više je
osjećala nekakav strah, nepovjerenje, otuđenost Jenki o ko-jem je šaljivo natucala bio je za nju
daleki stranac. Tako se ona uvijek vraćala na Jug, na Jug koji je buktio u Eugeneovoj krvi kao Crna
Helena, i uvijek je njega uzimala sa sobom. Još su spavali zajedno. Njegovo osjećanje Juga nije bilo
toliko povijesno koliko je potjecalo iz srži i žudnje za crnom romantikom - tim beskonač-nim i
neobjašnjivim pijanstvom, magnetizmom u krvi nekih lju-di što ih vuče u srce žarkog pojasa, i
dalje, u polarnu i smaragd-nu studen Juga, onom brzinom kojom je obuzelo srce neuspo-redivog
romantika koji je napisao Pjesme staroga mornara, gdje dalje ničeg nema. Tu njegovu želju
nesumnjivo je pojačalo sve ono što je čitao i zamišljao, jer je njegova školska povijest ovjen-čala taj
kraj romantičnom aureolom i fantastično iskrivila cijelo razdoblje, gdje je izgledalo da su svi ljudi
živjeli u palačama, gdje je ropstvo bilo dobrotvorna ustanova s neprestanom svir-kom banjoa,
rasipnom širokogrudnošću pukovnika i lijenim ple-som njegovih sretnih podanika, gdje su sve žene
bile kreposne, plemenite i lijepe, svi muškarci viteški i hrabri, a horde Odmet-nika tek društvo
hvalisavih udvarača koji se rugaju sa smrću. Mnogo godina kasnije, kad nije više mogao ni misliti o
golom duhovnom divljaštvu, o neprijateljskom i krvoločnom opiranju svemu novom životu - kad
mu se gadila njihova jeftina mitolo-gija, legenda o čarima njihova ponašanja, aristokratska kultura
132 njihova života, neobična sladunjavost njihova otezanja u govoru - kad je mogao pomisliti da se
neće vratiti njihovu životu i buj-nom praznovjerju bez tjeskobe i užasa, toliki je bio njegov strah od
legende, strah od njihove protivštine, da se i dalje pretvarao kao da im je fanatično odan,
opravdavajući svoj boravak na Sje-veru više razlozima potrebe nego želje.
Napokon mu je sinulo da mu taj narod ništa nije dao, da ga ni njihova ljubav ni njihova mržnja nisu
mogle uvrijediti, da im ništa nije bio dužan, te je odlučio da će to izreći, i platiti im nji-hovu
bezobraznost psovkom. Tako je i učinio. Tako su se njegove granice proširile u čarobnost - u bas-
noslovno i jedinstveno čudo narušeno tek Blizinom škrtom praktičnošću, njenim pomanjkanjem
veličanstvenosti u veličan-stvenom svijetu, obrocima od slatkih zemički i mlijeka i maslaca u
neurednoj sobi, kutijama od cipela s ručkom nošenim po vla-kovima i otvaranim u kolima za
ručanje nakon duga proučava-nja jelovnika koje je vodilo naručivanju kave, beskrajnim pre-
pirkama oko cijene i troškova u gotovo svakom mjestu gdje su bili, njezinim zapovijedima da se
»zguri« dok bi kondukter pro-lazio i pregledavao karte, jer on je bio visok mršav dječak i nje-gov
uzrast za vožnju uz pola cijene mogao bi doći u pitanje. Povela ga je u Floridu kasno zimi nakon što
se Gant vratio iz Auguste: prvo su pošli u Tampu, a nekoliko dana kasnije u Sa-int Petersburg.
Burljao je po rahlom dubokom pijesku na ulica-ma, beskonačno pecao s veselim starcima na kraju
duga mola, gutao pun ormar jeftinih romana što ih je našao u sobama koje je ona iznajmila u
privatnoj kući. Otputovali su naglo nakon scrahovite svađe sa starim Crackerom koji je držao
svratiste i mislio da je bio prevaren za najbolji dio najma u sezoni, pa su pohitali u Južnu Carolinu
nakon što su primili histeričnu poru-ku od Daisy koja je nalagala majci da »smjesta dođe«. Stigli su
u prljav gradić, koji je bio ljepljiv od mokre gline i vlažan od kiše, koncem ožujka: dan ranije Daisy
je rodila svoje prvo dijete, dječaka. Eliza se srdila zbog onoga što je smatrala nepotrebnim
prekidanjem odmora, žestoko se svađala s kćeri dva ili tri dana nakon dolaska i otputovala u
Altamont s izjavom, kojoj je Daisy ironično pljeskala, da se nikad više neće vratiti. Ali se vratila.
Iduće zime pošla je u New Orleans u vrijeme karnevala, vo-deći i svog najmlađeg sa sobom.
Eugene se sjfćao velikih cister-ni za kišnicu iza kuće Tete Mary, teškog hrkanja Tete Mary od kojeg
su se noću tresli prozori, i silne povorke karnevala u ulici Canal: platformi na katove, nasmijanih
ljepotica, trupa u maršu, 133\l L grotesknih i fantastičnih maski. I opet je vidio brodove na sidru na
dnu ulice Canal; i njihove kobilice gledale su na ulice preko lukobrana; a na grobljima svi su
grobovi bili podignuti iznad tla - jer - rekao je Oll, Gantov nećak - voda ih nagrize. I sjećao se
mirisa Francuske tržnice, jakog mirisa kave koju je tamo pio, i čudne nedjeljne veselosti
velegradskog života - ot-vorenih kazališta, zvuka čekića i pile, razdraganog svetkovanja gomile.
Posjetio je obitelj Boyle, stare goste Dixielanda, koji su živjeli u staroj francuskoj četvrti, spavajući
noću s Frankom Bovleom u prostranoj mračnoj sobi mutno osvijetljenoj vošta-nicama; njihova je
kuharica bila stara crnkinja koja je govorila samo francuski i koja se ranim jutrom vraćala s tržnice
noseći košaru natovarenu povrćem, tropskim voćem, peradi, mesom. Kuhala je neobično slasnu
hranu kakvu on nikad dotada nije kušao - teški gumbo, obložene odreske, perad u umaku. I gledao
je golemu žutu zmiju rijeke, sanjajući o njenim da-lekim obalama, o mirijadi ušća s bujnim
tropskim raslinjem što ga je hranila, o romantičnom životu plantaža i trščaka što ih je derala, o
mjesečini, o crnkinjama što plešu
na nasipima, o pola-ganim svjetlima na urešenim riječnim čamcima, i o mirišljavom mesu
crnokosih žena, muzičkim utvarama ispod fantomski klo-nula drveća. Tek su se bili vratili s
karnevala, kad se jedne vijave zimske noći, dok je spavao kod Ganta, sva kuća probudila od jezivih
krikova njegova oca. Gant je strašno pio, svaki dan sve žešće. Eugenea su popodne slali u njegovu
radnju da ga dovede kući, pa ga je u zalaz sunca, uz Jannadeauovu pomoć, tovario na kola koja je
vukao crnčev konj bolestan od karakuša, dok je on pija-no urlao. Slijedilo je redovito hranjenje
juhom, svlačenje i obuz-davanje dok ne stigne doktor McGuire, duboko zabode iglu u Gantovu
žilavu ruku, ostavi prašak za spavanje i ode. Djevojka je bila iscrpljena; i Gant je uništio svoju
snagu, a dva ili tri puta su ga oborili bolni napadaji reumatizma. Sada se probudio u mraku, obuzet
užasom i agonijom, jer mu se cijela desna strana tijela oduzela uz takve muke kakve nije znao da
postoje. Naizmjenično je psovao i molio boga u bo-lovima i grozoti. Danima su se liječnik i
bolničarka trudili oko njega, nadajući se da mu sve jača upala neće zahvatiti srce. On se grčio,
motao i savijao od divljeg napada akutnog reumatizma.''^ Čim se dovoljno oporavio da može
putovati, krenuo je pod He-leninim nadzorom u toplice Hot Springs. Gotovo divljački ona je od
njega odstranila svu tuđu pomoć i cijeli dan posvetila nje-govoj njezi: ostali su šest tjedana -
povremeno su razglednice i pisma, opisujući život u hotelima, mineralne kupke, bolest i hro134
most, i zabavu bogataša plemenite krvi, stizale da dodaju nove boje Eugeneovim vidicima. Kad su
se vratili, Gant je ponovo mogao hodati, reumatizam je iskuhao iz njegovih udova, ali mu je desna
ruka, zgrčena i ukočena, ostala trajno sakata. Nikad je više nije mogao stisnuti, a bilo je nečega
čudno smekšanoga u njegovu vladanju i tračka jeze i užasa u očima. Ali je veza između Ganta i
njegove kćeri napokon postala savršena. Prije nego što je Gant krenuo napola prorečenim pu-tem
muke i užasa što je vodio u smrt, dok se njegova snaga gu-bila, osipala i lomila duž toga puta, ona
je išla s njim, palac po palac, učvršćujući onkraj života, onkraj smrti, onkraj spomena vezu koja ih
je spajala. - Umro bih da nije bilo te djevojke - govorio je po tko zna koji put. - Ona mi je spasila
život. Bez nje ne bih izdržao. Pa se neprestano hvalisao njenom odanošću i privrženošću, troškovi-
ma putovanja, hotelima, bogatstvom i životom što su ga vidjeli njih dvoje. A kako je legenda o
Heleninoj dobroti i žrtvi rasla, i njegova ovisnost o njoj dobivala sve širu reklamu, Eliza je sve
zamišlje-nije pućila usne, katkad plakala nad prštavom masti s tave i smiješila se drhtavim, gorkim,
jezivo bolnim osmijehom ispod širokog crvenog nosa. - Pokazat ću ja njima - plakala je. - Pokazat
ću ja njima. I zamišljeno se češala po crvenoj svrbljivoj krpici što joj se tije-skom godine pojavila
na nadlanici lijeve ruke. U toplice Hot Springs pošla je naredne zime. Zaustavili su se u Memphisu
na dan-dva: tu je Steve radio u trgovini bojama; dok je Eugeneu pokazivao grad, brzo je zalazio u
krčme i iz njih izlazio, ostavljajući dječaka napolju za trenutak dok on ode »unutra da vidi nekog
čovjeka« - »čovjeka« koji ga je stalno slao dalje, pomisli Eugene, uz pojačano hvalisanje.
Vrtoglavo su prešli rijeku: noću je vidio male zadimljene brvnare razbacane po malaričnim poljima
Arkansasa. Eliza ga je poslala u jednu državnu školu u Hot Springsu: duboko je zagazio u novi
svijet koji ga je zbunjivao - izvrsno se pokazao i stekao naklonost mlade žene koja ga je učila, ali je
plaćao kaznu stranca svim neprijateljskim i složnim malim stvo-renjima u razredu. Prije nego što
mu je istekao prvi mjesec, očajno je ispaštao nepoznavanje njihovih navika. Eliza se iskuhavala u
kupkama svakog dana; katkad je išao s njom, napuštajući je s osjećajem pijane nezavisnosti dok je
od-lazio u odjel za muškarce, svlačeći se u hladnoj sobi, ulazeći za-tim u vruću, punu ležaja,
zatvarajući se u parnu kupelj gdje je časovito osjećao da se ćurkom otapa u lokvicu znoja ispod
135nogu, da bi uskoro stao na drhtave noge dok ga je prevrtao i ve-ličanstveno tro u velikoj kadi
snažni nasmiješeni crnac. Potom je, mlitav ali s osjećajem da je duboko očišćen, ležao na jednom
od onih ležajeva, pobjednički sam svoj čovjek u svijetu muška-raca. Razgovarali su s ležaja na
ležaj, ili okolo šetali s trbušina-ma, stidljivo umotani ručnicima - malarični lužnjaci s malarič-nim
izgovorom, buljavi alkoholičari, kockari ružičaste kože i propali profesionalni boksači. Volio je
miris pare i znojnih muš-karaca. Smjesta ga je Eliza poslala na ulice sa The Saturday Evening
Postom. - Neće ti škoditi da malo radiš poslije škole - rekla je. I dok je klipsao s torbom obješenom
o vratu, dovikivala bi mu: - Dotjeraj se, dječače! Dotjeraj se! Zabaci ramena. Nek ljudi misle da si
netko. I dala bi mu pun džep tiskanih posjetnica na kojima je pisalo: PROVEDITE SVOJE LJETO
U DIXIELANDU u lijepom Altamontu, u Američkoj Švicarskoj. Cijene pristupačne - za prolazne
goste i turiste. Obratiti se Eliza E. Gant, VI. - Moraš mi pomoći da malo razbubnjam posao, ako
misli-mo živjeti, dječače dodala bi na kraju, napućenih usana, s ko-lebljivom šaljivošću koja ga je
duboko ranjavala, jer je osjećao da je to bila očita maska za još očitiju neiskrenost. Lecnuo se kad je
vidio da je napokon postao žilav debelo-kožac u Blizinu svijetu, dok se samosvjesno dotjerivao,
ponosno zabacivao ramena, navodio ljude »da misle da je netko« srdačno se predstavljajući i vadeći
posjetnicu koja obećava radosti živo-ta u Altamontu i Dixielandu; koristio je svaku zgodu u dodiru s
ljudima da »razbubnja posao«. Mrzio je taj profesionalni žargon što ga je ona negdje davno
pokupila i stalno koristila s tolikim zadovoljstvom cmoknula bi usnama dok je govorila o »prolaz-
nim gostima« i »razbubnjavanju posla«. U njemu je, kao u Gan-tu, bilo nijemog užasa zbog prodaje
za novac kruha s nečijeg stola, zaklona između nečijih zidova, gostu, strancu, nepozna-tom
prijatelju iz bijelog svijeta; bolesniku, umornome, propalo-me, usamljeniku, lupežu, bludnici i
luđaku. Tako je, izgubljen u dalekim planinama Ozark, tumarao sre-dišnjom avenijom koju su, zbog
njega, s obje strane obrubljivali / 136 strmeniti bregovi, granice čarobnosti, sama glavna vrata bes-
krajne i vječne vilinske zemlje. Neprestano je pio vodu što je u pari izbijala iz zemlje, nadajući se
da će nekako sa sebe sprati svu nečist, počinjući svoje vječito maštanje o čudotvornom izvo-ru ili
kupelji u ljekovitom blatu do vrata što će iz čovjekovih
žila izvući svaku kap zgrušane krvi, sasušiti u njemu bujanje raka, prosuti i upiti cistu, ukloniti sve
skorbutne mrlje, istrići, isukati i rasplesti sluzavo tkivo svake boleštine i ponovo mu podariti
savršeno životinjske tijelo. I satima je motrio ulaze otmjenih hotela, zurio u ženske noge na
verandama, gledao zemaljske velikane na odmoru i mislio s bolnim čuđenjem da su tu bili likovi
Chambersovih i Phillipsovih romana, vodeći svoj božanski utjelovljeni život pre-ma njihovim
pripovijestima. Bio je pun dubokog poštovanja prema visokom stilu ovih knjiga, osobito prema
visokom stilu engleskih knjiga: tu su se ljudi voljeli, ali ne kao drugi ljudi, nego otmjeno; njihov je
govor bio istančan, nježan, izuzetan; čak ni u njihovim strastima nije bilo surove požude ili jakog
čeznu-ća - bili su nesposobni za prostačke misli ili čulne želje običnih ljudi. Dok je gledao pristala
bedra mladih žena na konjima, oča-ran što vidi njihove skladne noge raširene nad jakim ugodnim
mirisom konja, pitao se da li ih je uzbuđivalo toplo valovito po-drhtavanje pri jahanju, i kako su
vodile ljubav. Strašila ga je neumjesna otmjenost njihova držanja u knjigama: za njega je sa-
vršenstvo zavođenja bilo uvijeno, u rukavicama, uz pratnju du-hovita peckanja. Takve su ga misli,
kad bi ga spopale, ispunja-vale sramom zbog vlastite nevrijednosti - zamišljao je da ti ljudi vode
ljubav mimo svih prirodnih zakona, postižući zanos životi-nja ili običnih ljudi električnim dodirom
prsta, treptajem oka, intonacijom rečenice - izuzetno i nepokvarivo. Pa kad su pogledali njegovo
zanesenjačko bajno lice, sad još čudnije kad su mu bile ostrižene guste kovrčice, kupovali su od
njega, mnogostruko preplaćujući cijenu s lijenom pokornošću rastrošnika. Velike su ribe plivale u
staklenim bunarima po prozorima restorana; jegulje su zmijski vijugale, bjelotrb šaran isplivavao i
tonuo: on je sanjao o neobičnoj bogatoj hrani unutra. A katkad su se muškarci vraćali kočijama s
daleke rijeke, natovareni velikim ribama, i on se pitao da li će ikad vidjeti tu rijeku. Sve što je ležalo
oko njega, blisko ali neistraženo, ispu-njavalo ga je željom i čežnjom. A kasnije, ponovo s Blizom
na pješčanoj obali Floride, lutao je uskim uličicama Saint Augustinea, trčao duž pretrpane plaže u
Davtoni, jurio zelenim travnjacima Palm Beacha ispred hotela 137zbog kokosovih oraha što ih je
Eliza željela za uspomenu, pune-ći njima smeđu vreću i šećući, s torbom o ramenu, niz beskraj-ne
prolaze Royal Poinciane ili Breakersa, gdje se stjecaše svačiji rug, skandal i zabava, od roba do
princa; ili je u sjeni palmi pro-lazio širokim stazama koje su presijecale poluotok, da vidi svi-lene
ženske noge, izvaljene na puteno rahlom pijesku, opaljena vitka muška tijela, dugačke vodene
prodore u bezbrojnim arabeskama smaragdnog i neizmjernog mora, koje mu je kucalo u mozgu iz
očevih školjki, koje je igralo u njegovu gorštačkom srcu, ali koje nikada dotad nije vidio. Kroz
pjegavo palmino sun-ce vozile su se princeze u blagim šetnjama; u rešetkastim baro-vima,
ispunjenim zujanjem ventilatora, ljudi su pili iz blistavih visokih čaša. Ili su pak stigli u
Jacksonville i tamo živjeli nekoliko tjeda-na, blizu Greeleva i Pett; on je učio pod paskom hromog
čovje-čuljka s Harvarda, idući sa svojim učiteljem na ručak u buffet, gdje je čovjek uzimao pivo i
perece. Eliza se prepirala kad je pla-ćala poduku na polasku: hromi je slegnuo ramenima i uzeo što
mu je ponudila. Eugene je izvijao vrat i podizao nogu od zemlje.
Tako je on, koga su vezale gore i pasalo nebo, kome su pla-nine bile gospodari, prvi put vidio
čarobni Jug. Slika blještavih polja, šuma i bregova ostala mu je zauvijek u srcu: izgubljen u mračnoj
zemlji, cijelu se noć prevrtao na ležaju, gledao kako promiče sjenovit i sablastan Jug, napokon
zaspao, i naglo se probudio da u zoru vidi kako hladna jezera na Floridi mirno stoje kao da su cijelu
vječnost čekala na ovaj susret; ili je čuo, dok je vlak u sumračnim jutarnjim satima klizio u
Savannah, čudne spokojne glasove ljudi na peronu, nagovještajne tihe jeke postaja; ili je nazreo u
blijedo praskozorje avetinjske šume, ko-lotečinu na stazi, kravu, dječaka, djevojčuru tupa pogleda
na kućnom dovratniku, što su u tom času žurnog vremena, kojemu se sav život zavjerio, sinuli u
prozoru i nestali. Sjećao se običnosti svih stvari na zemlji s čudnovatom pri-snošću - sanjao je o
mirnim putovima i šumama na mjesečini, i mislio kako će jednog dana k njima doći pješice, i naći
ih ne-promijenjene s velikim čuđenjem prepoznavanja. Oni su za nje-ga postojali od davnina i
navijeke. Eugene je imao skoro dvanaest godina. 138 DRUGI DIO 14 Šljivino stablo, crno i krhko,
ukočeno se njiše na zimskom vjetru. Tisuće njegovih grančica smrznute u ledenim šiljcima. Ali u
proljeće, gipko i bremenito, savit će se pod teškim teretom ploda i cvata. Opet će se pomladiti. Crne
šljive će sazreti; očajno će se tresti na tanahnim peteljkama. Past će raspuknute na top-lu ilovastu
vlažnu zemlju; kad vjetar puhne voćnjakom, zrak će se ispuniti šljivama što padaju; noć će se
ispuniti njihovim opa-danjem, a veliko će drvo puno ptica pjevati, pupati i bogato cvasti,
ispunjavajući također zrak ptičjim notama koje poput šljiva padaju iz toplih grla. Hrapava se brdska
zemlja vlažno smekšala i okopnjela, pada gusta kiša i natapa, nježni mačevi trave, kao meka kosa,
rastući narijetko isprugali tlo. Lice moga brata Bena je kao komad žućkaste slonove kosti, mislio je
Eugene; njegovo je visoko bijelo čelo jako naborano očevom mrgodnošću; usta su mu poput noža,
osmijeh blijesak svjetla na oštrici. Njegovo je lice kao oštrica i nož i blijesak svjet-la: ono je
istančano i žestoko, i mršti se lijepo zauvijek, i kad on svoje tvrde bijele prste i mrke oči usmjeri na
nešto, želi da to ustali; on šmrče s oštrom i povučenom pribranošću na dugi ši-ljasti nos. Tako žene,
gledajući ga, osjećaju vrelo nježnosti pre-ma njegovu šiljastom neravnom, uvijek namrštenom licu:
njego-va je kosa kao u dječarca - valovita i kovrčava kao salata. U travanjske noćne i jutarnje ulice
odlazi Ben. Noć je svijet-lo isprobadana hladnim i nježnim zvijezdama. Vrt se lisnato po-vija na
zapuhu svježa vjetra. Ben se meko izvlači iz zaspale kuće. Njegovo usko svijetlo lice u voćnjaku je
tamno. Pod mladim cva-tom osjeća se miris nikotina i kožne obuće. Njegove žućkasto-smeđe cipele
muzikalno zvone pačjim hodom kroz prazne ulice. 141Lijeno pljuska voda u vodoskoku na Trgu;
svi vatrogasci spavaju - ali veliki Bili Merrick, hrabri policajac, obješene čeljusti i ru-men, svinjski
se naginje nad pitom od mljevena mesa i kavom u Uneeda Lunchu. Topao jak miris tiskarske boje u
gustim va-lovima zapljuskuje ulice; vlak zviždi i buci prema proljetnom Jugu.
Raznosači novina prolaze u tami kraj hladnih voćnjaka. Bakrene noge crnkinja miču se u njihovim
mračnim jazbinama. Bistar potok šumi. Jedan novi, Šestica, čuo je momke kako govore o Foxyu: -
Tko je Foxy? - upita Šestica. - Foxy je kopile, Šestico. Ne daj da te zgrabi. - To kopile je mene
zgrabilo triput prošlog tjedna. Kod Grka svaki put. Zašto nam ne daju jesti? Trica pomisli na petak
ujutro - imao je crnačku četvrt. - Koliko, Trico? - Sto šezdeset dva. - Koliko mrtvaca ti imaš,
mladiću? - reče Mr. Randall ci-nično. - Jesi li ikad od njih pokušao naplatiti? - doda listajući knjigu.
- On to izvodi u Poon-Tangu - reče Foxy kiselo. - Tjedna pretplata za jedan ubod. - Sto se ti javljaš?
- upita Trica ratoborno. - Ti po njima udaraš već šest godina. - Možeš ih sve zgrčiti ako ti se sviđa -
reče Randall - ali iz-vuci novac. Ben, ti pođi s njim okolo u subotu. Ben se tiho i zajedljivo nasmije
u zrak: - Oh, gospode! - reče. - Zar misliš da ću ja nadzirati tu malu skitnicu? On te povlači za nos
već šest mjeseci. - U redu! U redu! - reče Randall nestrpljivo. - Baš to želim ispitati. - Oh, za boga
miloga, Randall - reče Ben drsko - on u toj knjizi ima crnce koji su mrtvi već pet godina. Eto što ti
se do-gađa kad primaš svaku bitangu koja naiđe. - Ako ne kreneš, Trico, tvoje ću područje dati
drugome -reče Randall. - K vragu, uzmi drugoga. Baš me briga - reče Trica oštro. - Oh, za boga
miloga! Čuješ li ti ovo, čuješ? - reče Ben i tiho se nasmije kimajući svom anđelu, dok je
mrzovoljnim trza-jem glave pokazivao na Tricu. - Da, možeš čuti, možeš! Tako sam rekao -
odgovori Trica svadljivo. \-^__ 142 - U redu, mali. Trči i raznesi svoje novine, dok još nisi do-bio -
reče Ben okrećući se mrgodno prema njemu i gledajući ga odsutno na trenutak. - Ah, ti mali lopove
- reče s dubokim ga-đenjem - ja imam mlađeg brata koji vrijedi kao šest takvih. Proljeće se razastrlo
zemljom lagano kao mirisav proziran veo; noć je bila studen pehar ljubičastog mraka, prožeta
svježim mirisima voćnjaka. Gant je spavao dubokim snom, potresajući prozorske kap-ke hrapavim
hrkanjem. Parajući ljubičasti mrak kratkim prasci-ma grmljavine, tramvaj 36 počne se uspinjali
Saludom. Bespo-moćno se propinjao kao koza, kotači su mu se bijesno klizali po tračnicama, a Tom
Clihe je ozbiljno promatrao mliječno uza-vreo potok i čekao. Tramvaj je puzao, klizio, hvatao,
polako plu-žio uzbrdo, poput iscrpljene mazge, u mrak. On se zadovoljan nagne iz kabine i pogleda:
zvjezdana svjetlost slabašno je trepe-rila na tračnicama. Počne jesti debeo sendvič od hladnog prže-
nog mesa s maslacem, kidajući ga neravno i gnječeći ga ljepljivo svojim velikim crnim prstima.
Mirisalo je po svibi i lovoru to hladno polagano protjecanje svijeta. Kola su drndavo lupala preko
prečaga;
skretničar, tmurno okupan jarko žutim svjetlom iz svoje kolibe što se pogibeljno smjestila na rubu
ponora, tupo je stajao kraj skretnice. Raširivši ruke na pragu kabine i zamišljeno žvačući, Tom ga
pažljivo pogleda izbuljenih očiju. Nikada nisu progovorili. Zatim se u tišini okrene i dohvati bocu
od mlijeka, do pola napunjenu hladnom kavom kojom ga je vatrogasac ponudio, pa spere hranu
velikim polaganim grgoljavim biskupskim gutljajima. Na broju 18 ulice Valley crveni daščani
trijem, muljevito mastan od melema žutog crnačkog gliba, trulo se strese. Četvr-tasto previjenim,
svježe tiskanim novinama Trica pljoštimice udari u vrata; one kruto padnu rubom na trijem kao
lagana cje-panica. Unutra se gola May čorpening promeškolji, mrmljajući kao da je omamljena i
protežući svoje teške bakrene noge po smrdljivoj toplini kreveta uz lak šuštaj svile. Harry Tugman
pripali Camel cigaretu duboko uvlačeći dim u svoja jaka pluća zasićena tiskarskom bojom dok je
gledao kako radi stroj. Ruke su mu bile mišićave i jake kao preše. Udobno se svali u škripavu
preklopivu stolicu i nasloni, povre143meno pregledavajući topao papir oštra mirisa. Raskošan dim
pomalo je izbijao iz njegovih nozdrva. Odbaci papir. - Kriste! - reče. - Kakav prijelom! Ben siđe
niza stepenice, zlovoljan i mrk, i nagne se prema frižideru. - Za ime božje, Mac - srdito zovne
metera, dok je zavirivao ispod podignutog poklopca - zar nikad nemaš ništa drugo osim piva i
kiselog mlijeka? - A što bi ti htio, za ime Kristovo? - Htio bih ponekad popiti koka-kolu. Znaš - reče
zajedljivo - stari Candler iz Atlante još je proizvodi. Harry Tugman baci cigaretu. - Ovdje se o tome
još ništa ne zna, Ben - reče. - Morat ćeš pričekati dok se stiša uzbuđenje zbog Leeove predaje.
Hajde -reče naglo ustajući - idemo prijeko kod »Masne žlice«. Pa spusti svoju veliku glavu duboko
u umivaonik i pusti da mu se mlaka voda razlijeva širokim vratom i plavo-bijelim blje-dunjavim
licem noćne smjene, koje je bilo jako, odlučno i duho-vito. Dok je obilno sapunao ruke, mišići su
mu se polako uvijali kao zmije. Pjevao je jakim kvartetnim baritonom: »Pozor! Pozor! Pozor!
Mnogo hrabro srce spava u dubini, Zato pozor! Poo-zor!« Udobno su se odmarali u potpunom
iscrpljenju tople i tihe štamparije: gore su se pružali uredi, okupani zelenožutom svjet-lošću, kao
ljudi opušteni poslije rada. Dječaci su pošli na obila-zak. Izgledalo je da kuća polako i umorno diše.
Zora im je slat-kim zrakom hladno prala lica. Nebo se osipalo biserjem na ob-zorju. Čudnovato, u
oštro razbijenim ulomcima, život se budio u ljubičastom mraku. Polagano kloparajući zvonkom
ulicom, snažna smeđa kobila gospođe Goulderbilt, broj 6, vukla je svoja redovita žućkasta kola,
zveckajući bocama neobrana punomas-na najskupljeg mlijeka što su bile naslagane do vrha. Vozač
je bio mladolik seljak koji je zaudarao po znoju i svježem mlijeku. Osam su milja prešli do grada,
kroz rosna polja i šume Biltbur-na pod sjajem zvijezda, ispod visokih vrata od opeka kraj en-
gleskog ljetnikovca.
144 U hotelu Pisgah, nasuprot kolodvoru, posljednja su vrata la-gano škljocnula; zamirao je
kradomičan noćni bat; gospođica Bernice Redmond dade vrataru crncu osam novčanica od jed-nog
dolara i napokon ode na spavanje sa zahtjevom da je ne uz-nemiruju do jedan; manevarka je bučno
brektala stanicom; kraj raskršća Biltburn Tom Cline zazviždi jednolikim tugaljivim izdisa-jem. Do
ovog vremena Trica je razdijelio 142 komada novina; još mu je ostalo da se popne uz klimave stube
na kosu Eagle Crescen-ta da dovrši posljednjih osam kuća. Zabrinuto je pogledao preko
brežuljkastog crnačkog naselja na istočni lanac: iza Birdseve klan-ca nebo je bilo biserno sivo,
zvijezde su izgledale utopljeno. Malo je vremena ostalo, pomisli. Lice mu je bilo svijetlo
debeljuškasto, blijede boje, a kosa gusta i plava; donja čeljust duga i mesnata, na-krivljena. On
obliže jezikom punu ispucalu donju usnu. Četverocilindrični Hudson za sedam osoba, model 1910,
sa stalnom sve jačom bukom pijano izleti iz kolodvorskog stajali-šta, zaleti se u usnuli crnački
produžetak krajnje južne avenije, gdje su vatrogasci održavali natjecanja, i odjuri prema gradu sa
skoro pedeset na sat. Stanica se mirno micala u snu: čula se sla-bašna treperava buka ispod
nadstrešnica, reski udarci čekića po kotačima vagona, metalni zveket potpetica u popločanoj čekao-
nici. Jedna crnkinja pospano izlije vodu na pločice i mlitavim tupim kretnjama počne gurati sivu
natopljenu krpu po podu. Sad je bilo pet i trideset. Ben je izašao iz kuće u voćnjak u tri i dvadeset
pet. U idućih četrdeset minuta Gant će se probu-diti, obući i naložiti jutarnje vatre. - Ben, - reče
Harry Tugman, dok su izlazili iz utihla ureda -ako Jimmy Dean još jednom dođe da stvara nered po
mojoj štam-pariji, mogu potražiti nekog drugog da im štampa ušljive novine. Ja mogu dobiti posao
u Atlanta Constitution kad god hoću. - Je li noćas dolazio? - upita Ben. - Da - reče Harrv Tugman -
došao i otišao. Ja sam mu re-kao da se može pokupiti gore. - Oh, za boga miloga! - reče Ben. - Što
je na to rekao? - Rekao je, »Ja sam urednik! Ja sam urednik ovih novina!« »Što se mene tiče«, rekao
sam, »možete biti i predsjednikov sli-novnik. Ako danas želite novine, gubite se iz štamparije.« I
vje-ruj ti meni, otišao je! U hladnom plavičastom mraku zaobišli su ugao Glavne po-šte i
dijagonalno presjekli ulicu prema Uneeda Lunchu No. 3. 145Bila je to mala prčvarnica, široka
dvanaest stopa, stiješnjena iz-među jedne optičke radnje i grčkog salona za čišćenje obuće. Unutra
je sjedio dr Hugh McGuire strpljivo nabadajući grah, zrno po zrno, na šiljke viljuške. Oko njega je
zrak bio na-topljen mirisom viskija. Njegove debele vješte mesarske ruke, dlakave s gornje strane,
ukočeno su stezale viljušku. Njegovo lice s jakim podvoljkom bilo je prekrito velikim smeđim
mrlja-ma. Kad je Ben ušao, on se okrenuo i poput sove buljio dok na-pokon nije lelujav pogled
svojih drečavih zakrvavljenih očiju za-ustavio na njemu. - Zdravo, sinko - reče svojim prijaznim
lajavim glasom -čime te mogu poslužiti? - Oh, za boga miloga - reče Ben uz izazovan smijeh,
trgnuv-ši glavu prema Tugmanu. - Čuješ li ti ovo, čuješ?
Sjeli su u donji kraj. U taj čas uđe Horse Hines, pogrebnik, ostavivši dojam kostura obučenog u crni
dugi kaput, iako nije bio slabašan. Njegova se široka usta konjski rašire u profesiona-lan smijeh
izlažući velike konjske zube na bijelom jako ukoče-nom licu. - Gospodo, gospodo - reče on bez
vidljiva razloga, trljajući hitro ruke kao da je bilo studeno. Njegovi su dlanovi škripali kao stare
kosti. Coker, specijalist za pluća, koji je neprestano promatrao McGuireov lov na grah sa
sardoničkim zanimanjem, sad izvadi dugačku cigaru iz svoje đavolje glave i zadrži je među požutje-
lim prstima dok se javljao svom prijatelju. - Idemo napolje - tiho se osmijehne kimajući Horseu
Hine-su. - Ružno će izgledati ako nas ovdje vide zajedno. - Dobro jutro, Ben - reče Horse Hines
sjedajući kraj njega. - Je li kod kuće sve u redu? - dodade meko. Ben ga postrance mrko pogleda,
zatim trgne glavom prema šanku pucnuvši kiselo usnama. - Doktore - reče Harry Tugman s
pokornim poštovanjem prema medicinaru koliko naplaćujete operaciju? - Kakvu operaciju? - zalaje
McGuire nabovši istog trena zrno graha. - Pa - slijepo crijevo - reče Harry Tugman, jer se samo toga
mogao sjetiti. - Tri stotine dolara ako zalazimo u trbuh - reče McGuire i hripavo zakašlje na stranu. -
Gušiš se u vlastitim izlučinama - reče Coker sa žutim os-mijehom. - Kao stara gospođa Sladen. - O
bože! - reče Harry Tugman, pomislivši ljubomorno na propalu vijest. - Kad je umrla? 146 - Noćas -
reče Coker. - Bože, žao mi je što čujem - reče Harrv Tugman s velikim olakšanjem. - Upravo sam
opremio staricu - reče Hores Hines blago. -Gomila kostiju i kože. - On žalosno uzdahne i za
trenutak mu se oči ovlaže. Ben okrene namrštenu glavu na drugu stranu s izrazom mučnine. - Joe -
reče Horse Hines s profesionalnom veselošću - daj mi vrč te tekućine za balsamiranje. - On pokaže
svojom konj-skom glavom prema loncu s kavom. - O za boga miloga - promrmlja Ben odbojno. -
Opereš li ti ikad te grozne ruke prije nego uđeš ovamo? - istrese ljutilo. Benu je bilo dvadeset
godina, ali ostali nisu razmišljali ko-liko je star. - Bi li htio malo hladne svinjetine, momče? - reče
Coker uz podmuklo žuto cerenje. Benu se iz grla ote zvuk kao da mu dolazi na povraćanje, pa
rukom pritisne želudac. - Što je, Ben? - Harrv Tugman se srdačno nasmije i lupi ga po leđima. Ben
ustane sa stolice, uzme šalicu kave i zagorjeli komad pite s mljevenim mesom što ga je bio naručio,
pa se pomakne s druge strane Harrva Tugmana. Svi se nasmijaše. On trgne gla-vom prema Me
Guireu s kratkim mrgođenjem. - Bogami, Tug - reče. - Doveli su nas u nepriliku. - Slušaj ga - reče
McGuire Cokeru. - Uvrgao se u oca, zar ne? Ja sam ga na svijet izveo, proveo ga kroz tifus, oca mu
spa-šavao od preko sedam stotina
pijanstava, a za sve te moje muke oduvijek me zovu kučkinim sinom na osamnaest različitih nači-
na. Ali čim kojeg od njih 7aboli trbuh - doda ponosno - da vidiš kako lete po mene. Zar nije tako,
Ben? - reče okrećući se k nje-mu. - Oh, čuješ li ti ovo! - reče Ben ljutilo se smijući i zavlačeći svoje
šiljasto lice u šalicu kave. Njegovo gnušanje ispuni prosto-riju životom, nježnošću, ljepotom.
Gledali su ga pijanim ljubaz-nim očima - njegovo mrgodno sivo lice i samotan demonski bli-jesak
osmijeha. - A reći ću ti još nešto - reče McGuire teško se okrećući prema Cokeru - ako koga treba
rezati, gledaj komu se obraćaju. Sto ti na to kažeš, Ben? - upita. - Bogami, ako me ikad budete
rezali, McGuire - reče Ben .T prvo ću provjeriti da li se možete držati na nogama prije nego što
započnete. 147- Hajde, Hugh - reče Coker munuvši McGuirea pod rebra. - Prestani loviti taj grah po
tanjuru. Otpuži ili se svali s te pro-klete stolice - meni je svejedno. McGuire je bezumno zurio u
tanjur graha i uzdisao, zanijet u pijano sanjarenje. - Idemo, ludo prokleta - reče Coker ustajući -
čeka te ope-racija za četrdeset pet minuta. - Oh za boga miloga, - reče Ben podižući lice iz prljave
ša-lice - tko je žrtva? Poslat ću cvijeće. - ... svi ćemo prije ili kasnije - mrmljao je McGuire stenju-ći
kroz natekle usne. - Kako bogat tako siromah. Danas jesmo, sutra nismo. Nije važno... nije uopće
važno. - Do vraga - izdere se Ben na Cokera. - Zar ćeš ga pustiti da operira u tom stanju? Zašto ih
radije ne postrijeljaš? Coker istrgne cigaru iz svog dugog malaričnog nacerenog lica: - Pa on se
upravo zagrijao, mladiću - reče. Sedefasto biserna svjetlost lagano je plivala oko obruba lju-
bičastog mraka; rubovi svjetlosti i mraka bili su zašiveni za pla-nine. Jutro se gibalo kao biserno
siva plima preko polja i uz pri-brežje, slijevajući se brzo u topljivu tamu. Mladi dr Jefferson Spaugh
zaustavi svoj otvoreni dvosjed Buick uz rub pločnika i izađe kicoški skidajući rukavice i otre-sajući
svilene suvratke večernjeg kaputa. Njegovo duguljasto li-jepo lice bilo je crveno od viskija; usta su
mu bila tanka, okrut-na i pohotna. Naslijeđen dašak znoja s planinskog kukuruzišta izbijao je
bezmirisno ali telepatski iz njega; bio je školovani gor-štak osvjetlan članstvom country-cluba i
diplomom sveučilišta Pennsvlvania. Četiri godine studija promijene čovjeka. On nemarno gurne
rukavice u kaput i uđe. McGuire med-vjeđi klizne sa stolice i uperi pogled na nj. Zatim razmahne
svojim debelim rukama. - Pogledajte ovo, pogledajte - reče. - Da li itko zna što je to? - To je Percy -
reče Coker. - Znaš Percy Van der Gould, je li? - Cijelu sam noć plesao kod Hilliardovih - reče
Spaugh otmjeno. - K vragu! Ove nove salonke od umjetne kože uništile su mi noge. On sjedne na
stolac i otmjeno izloži svoje velike se-ljačke noge, nepristojno široko i nabijene u cipele. - Što je
radio? - reče McGuire sumnjičavo okrećući se Co-keru da mu objasni. 148 - Cijelu noć je plesao
kod Hilliardovih - reče Coker sladu-njavim glasom. McGuire sramežljivo pokrije svoje naduto lice
rukama.
- O, držite me! - reče - gotov sam! Plesao kod Hilliardovih, ti plesao, prokleta gorštačka hulja! Bio
si ti na zabavi u Poon--Tangu u crnačkoj četvrti. Te nam blezgarije nećeš prodati. Njihov
gromoglasni smijeh ispuni sedefastu zoru. - Salonke od umjetne kože! - reče McGuire. - Uništile
mu noge. Bogami, Coker, kad je prije deset godina prvi put sišao u grad, morali su ga povaliti na
zemlju da mu obuju cipele. Ben se tiho nasmije svom anđelu. - Dvije kriške prženog kruha s
maslacem, molim, srednje hrskave - reče Spaugh pristojno šankistu. - Misliš - kašu od čvaraka i
sijerka, momče. Odrastao si na usoljenoj svinjetini i kukuruznici. - Mi smo preniski i preprosti za
njega, Hugh - reče Coker. Otkad mu je glavom zavrtjela jedna bolja obitelj, na velikoj je društvenoj
cijeni. Toliko ga cijene da je postao službena babica svih zatrudnjelih djevica. - Da - reče McGuire -
on im je prijatelj. Pomaže im da sne-su. Ne samo da im pomaže da snesu, on im čak pomaže da opet
zanesu. - Što to smeta? - reče Spaugh. - Treba da sve ostane u po-rodici, zar ne? Njihov se smijeh
prolomi kroz blagu zoru. - Ovaj razgovor postaje pregrub za mene - reče Horse Hi-nes podrugljivo,
ustajući sa stolice. - Rukuj se s Cokerom prije nego što odeš, Horse - reče Mc-Guire. - On ti je
najbolji prijatelj što si ga ikad imao. Morao bi mu prepustiti neki postotak. Svjetlost koja je sada
ispunjavala svijet bila je meka i neze-maljska poput one svjetlosti što ispunja morsko dno u Catalini
gdje plivaju velike ribe. Pozornik Leslie Roberts mlitavo se vu-kao, sav raskopčan, ravnih tabana i
kostobolan, kroz podmor-nički bisernu svjetlost; lagano njišući palicom iza leđa, zaustavi se i
okrene bolesno upalo lice prema otvorenim vratima. - Evo tvoga pacijenta - reče Coker tiho. -
Začepljeni poli-cajac. A glasno i vrlo srdačno svi rekoše: - Kako je, Les? - O, ide, ide - reče
policajac žalobno. Zatim produži, obje-šeno kao i njegovi brkovi, ispljunuvši sluzavu hrakotinu u
jarak. - Pa onda, doviđenja, gospodo - reče Horse Hines, sprema-jući se da pođe. 149- Pamti što
sam ti rekao, Horse. Budi dobar prema Cokeru, svom najboljem prijatelju. - McGuire upre palcem u
Cokera. Hores Hines je lakom veselošću prikrivao da se uvrijedio. - Pamtim - reče pogrebnik
ozbiljno. - Obojica pripadamo časnom staležu: u času smrti kad burom nošen brod stigne u luku
počinka, mi smo povjerenici Svemogućega. - Hej, Horse! - klikne Coker - to se zove rječitost! -
Posvećeni obredi zatvaranja očiju, namještanja udova i pripremanja beživotnog staništa odletjele
duše za pogreb naše je sveto poslanstvo; mi koji živimo moramo izlijevati balsam u slomljeno srce
Tuge, blažiti udovičku bol, otirali siročadi suze; mi koji živimo moramo uzvišeno birati. - Narodnu
vladu, iz naroda i za narod - reče Hugh McGuire. - Da, Horse - reče Coker - imaš pravo. Ja sam
dirnut. I što-više, sve to činimo badava. Barem - doda kreposno - ja nikad ne naplaćujem kad blažim
udovičke jade. - A što je s balsamiranjem slomljenog srca Tuge? - upita McGuire.
- Ja sam rekao balsam - primijeti Horse Hines hladno. - Reci, Horse - reče Harry Tugman koji je sve
to slušao s velikom pažnjom zar nisi ti održao takav govor prošlog ljeta na Skupštini pogrebnika? -
Što je bilo istina onda istina je i sada - reče Horse Hines oporo i napusti prostoriju. - Kriste! - reče
Harry Tugman - gadno smo ga sredili. Mis-lio sam da će mi puknuti crijeva kad si, doktore, potegao
ono o balsamiranju slomljenog srca Tuge. U taj tren dr Ravenel zaustavi svoj Hudson preko puta, is-
pred Glavne pošte, i hitro presiječe ulicu, skidajući rukavice. Bio je gologlav, srebrna aristokratska
kosa bila je lagano ras-kuštrana; sive kirurške oči neumorno su istraživale iza debelih leća naočala.
Lice mu je bilo slavno, mirno, duboko zabrinuto, obrijano, pepeljasto mršavo i tu i tamo sumorno
obasjano hu-morom. - O Kriste! - reče Coker. - Dolazi Učitelj! - Dobro jutro, Hugh - reče on na
ulazu. - Jesi li opet počeo vježbati za ludnicu? - Gledajte tko je došao! - vikne McGuire
gostoljubivo. - Sli-jepi Dick, glasoviti mesar koji ima najveću privatnu zbirku žuč-nog kamenca na
svijetu. Kad si se vratio, momče? - Izgleda u pravi čas - reče Ravenel držeći vješto cigaretu među
dugim kirurškim prstima. Pogleda na sat. - Mislim da imaš neki sitni posao u Ravenelovoj bolnici
za otprilike pola sata. Je li tako? 150 - Bogami, Dick, tako je kako kažeš - klikne McGuire odu-
ševljeno. - Što si rekao onima gore, momče? - Rekao sam im - reče Dick Ravenel čija je ljubav bila
kao cvijet koji raste iza zida - da je najbolji kirurg u Americi, kad je trijezan, neka ušljiva propalica
po imenu Hugh McGuire koji je uvijek pijan. - Hej, čekaj, čekaj. Stani malo! - reče McGuire
podižući svoju debelu ruku. Protestiram, Dick. Dobro si mislio, momče, ali si se zbunio. Hoćeš reći
najbolji kirurg u Americi kad nije tri-jezan. - Jeste li čitali koji od svojih radova? - upita Coker. - Da
- reče Dick Ravenel. - Pročitao sam onaj o raku jetre. - A onaj o pioreji nožnih nokata? - reče Me
Guire. - Jesi li njega pročitao? Harry Tugman se grohotom nasmije ne znajući zapravo za-što.
McGuire glasno podrigne u tišini i zanese se na trenutak. - Literatura, literatura, Dick - povrati se
zloslutno. - Ona je uništila mnoge dobre kirurge. Previše čitaš. Dick. Taj Kasije je mršav i gladno
izgleda. Ti previše znaš. Slovo ubija duh, znaš. Ja, Dick, - jesi li ikad čuo da sam nešto izvadio, a da
to nisam vratio natrag? Uostalom, zar im uvijek ne ostavim nešto da s tim pro-duže? Ja nisam
učenjak, Dick. Nikad nisam imao tvojih odlika. Ja sam samouk mesar. Ja sam stolar, Dick. Ja sam
unutrašnji de-korater. Ja sam mehaničar, limar, električar, mesar, krojač, dra-guljar. Ja sam dragulj,
dragi kamen, neizbrušeni dijamant, Dick. Ja sam praktičan čovjek. Ja im vadim dijelove, pljujem po
njima, srežem prljave rubove i šaljem ih dalje. Ja štedim, Dick; odbacu-jem sve što ne mogu
iskoristiti, a koristim sve što bacam. Tko je papi napravio trtičnu kost od članka? Tko je psa natjerao
da laje? Aha - zato guverner izgleda tako mlad. Mi smo prezasićeni nepotrebnim strojevima, Dick.
Djelotvornost, štedljivost, moć! Imaš li kod kuće vilu? Nemaš! Neka onda rade »Zlaćani blizan-
ci!«* Pitaj Bena - on zna! - O moj bože! - tiho se nasmije Ben. - Čuješ li ti ovo, čuješ? Dvoja vrata
niže, upravo pred Glavnom poštom, Pete Mas-cari gromoglasno podigne rolete na svojoj voćarnici.
Biserna svjetlost hladno padne na voćnu arhitekturu, na piramidalno ziđe svijetlo točkastih zimskih
jabuka, jarko žutilo floridskih na-ranči, grimizan tokajac u pilovini. Iz radnje se širio ustajao miris
dozrijevanja banana, jabuka u košarama, jetka plijesan brašna; prozori puni rimskih svijeća,
ukrštenih raketa, zelenih patuljči-ća, svakojakih lutaka, crvenih praskavih žabica i paketića
iskriPrašak za pranje suda. 151čavih prskalica. Svjetlost časkom pade na mrtvačko bljedilo nje-gova
lica i tekući sicilijanski otrov njegovih očiju. - Nemoj pipati grožđe! Pipaj banane! Zeleni tramvaj,
nanovo proljetno obojen, prođe prema Trgu. - Dick - reče McGuire treznije - ti preuzmi slučaj, ako
ho-ćeš. Ravenel odmahne glavom. - Ja ću asistirati - reče. - Ne želim operirati. Bojim se tak-vih
slučajeva. To je tvoj posao, bio pijan ili trijezan. - Odstranjujete tumor iz neke žene, je li? - reče
Coker. - Ne - reče Dick Ravenel - odstranjujemo ženu iz nekog tu-mora. - Kladim se da je pedeset
puta veći nego što se čini - reče McGuire s iznenadnim profesionalnim interesom. Dick Ravenel se
lagano lecne. Njime prostruji hladan zapuh lahora. McGuire krepko potrese jakim ramenima kao da
je poliven mrzlom vodom. Izgledalo je da se budi. - Želio bih se okupati - reče Dicku Ravenelu - i
obrijati. Pa rukom protrlja neuredno dlakavo lice. - Možete se poslužiti mojom sobom, Hugh, u
hotelu - reče Jeff Spaugh gledajući nekako čeznutljivo Ravenela. - Ja ću se poslužiti u bolnici -
doda. - Baš na vrijeme - reče Ravenel. - Za ime božje, krenimo - vikne nestrpljivo. - Jesi li gledao
kako je Kellv to obavio u Hopkinsu? - upita McGuire. - Da - reče Dick Ravenel - poslije veoma
duge molitve. To radi da bi mu ojačali lakti. Pacijent je umro. - K vragu i molitve! - reče McGuire. -
One neće mnogo po-moći u ovom slučaju. Nazvala me prošle noći podlim zalizanim zvekanom,
pijanicom: ako još tako misli dobro će proći. - Te gorštakinje tako lako ne umiru - reče Jeff Spaugh
mudro. - Hoćeš li poći s nama? - upita McGuire Cokera. - Ne, hvala. Moram na spavanje - odgovori
on. - Staroj je trebala cijela vječnost. Mislio sam da nikad neće umrijeti. Oni krenu. - Ben - reče
McGuire poprimivši raniji izraz - reci starome da ću ubiti boga u njemu ako ne pusti Helen da se
odmori. Je li i dalje trijezan? 152 - Zaboga, McGuire, otkud ja to mogu znati? - Ijutito prasne Ben. -
Mislite li da nemam drugog posla nego da pazim na vaše krasuljke?
- To je krasna djevojka, mladiću - reče McGuire osjećajno. - Jedna od milijun. - Hugh, tako ti boga,
hajde - poviče Dick Ravenel. Četiri medicinara izađu u bisernu svjetlost. Grad je izranjao iz
ljubičastog mraka preporođen, opran i čist. Sav je svijet izgle-dao mlado kao proljeće. McGuire
odšeta do Ravenelova auta i udobno utone u hladnu kožu s osjećajem krepčine. Jeff Spaugh jurne
uz prodoran prasak motora i kavalirsko mahanje rukom. Lice Harrya Tugmana s divljenjem se
okrene prema poto-nuloj snažnoj figuri Hugha McGuirea. - Tako mi boga! - reče razmetljivo, -
kladim se da će mu ovo biti najuspjelija operacija do sada. - No, k vragu - reče šankist pouzdano -
on ne vrijedi ni prebite pare dok ne strusi bocu viskija. Plati mu nekoliko pića pa će ti odrezati glavu
i opet je nasaditi a da nećeš ni primijetiti. Dok je Jeff Spaugh gromko odlazio, Harry Tugman reče
za-vidno: - Pogledajte tu svinju. Gospodin Vanderbilt. Misli da je boga uhvatio za bradu, vol jedan.
Ben, misliš li ti da je zaista no-ćas bio kod Hilliardovih? - O za boga miloga - reče Ben Ijutito -
otkud ja to mogu znati! I zbog čega je to sad važno? - doda bijesno. - Mislim da će Mala Maudie
sutra ispuniti svoj stupac tim smećem - reče Harry Tugman. - Ona to zove 'Mlađe društvo'! Kriste!
A tu spada svaka kučkica koja je dovoljno izrasla da nosi gaće, pa sve tako do starog Redmonda.
Ako i Saul Gudger pri-pada tom 'Mlađem društvu', onda smo, Ben, ti i ja još u trećem razredu. Pa
da, k vragu - reče on s uvjerljivim izrazom lica na-cerenom šankistu - on je bio ćelav kao svinjski
papak kad je buknuo Španjolskoamerički rat. Šankist se nasmije. Sipajući izvanredno šaljive
improvizacije Harry Tugman po-čne deklamirati: - Članovi 'Mlađeg društva' sinoć su se čarobno
zabavljali na plesu koji je bio priređen u Snotvvoodu, krasnoj rezidenciji gospodina i gospođe
Clarence Firkins u čast njihove najmlađe kćeri Gladvs kojoj je to bio prvi društveni nastup.
Gospodin i gospođa Firkins u pratnji svoje kćeri pozdravili su svakog gosta na pragu, oživljavajući
duh najljepših starih tradicija aristokra-cije Juga, dok je neusporediva sestra gospođe Firkins,
gospođi-ca Catherine Hipkiss, od milja poznata članovima lokalnog 'Mla153đeg društva' kao
Glasna Kate, nadgledala provjeravanje ogrtača, večernjih šalova, pojaseva i dragocjenosti. Večera je
servirana točno u osam, a nakon toga kava i Pluto voda u osam i četrdeset pet. Slasnu gozbu od
devet jela pripre-mio je Artaxerxes Papadopolos, poznati slastičar i kuhar, vlasnik Cafea Bijou za
dame i gospodu. Nakon prve pomoći i općeg liječničkog pregleda kod dr Jef-fersona Reginalda
Alfonsa Spaugha, popularnog gin-ekologista, gosti su pripušteni u sobi za ples gdje se za glazbu
pobrinuo Gu-dački kvartet Zekea Bucknera iz Gornjeg Hominva, u kojem je sam gospodin Buckner
udarao po bubnju i defu. Među onima koji su plesali bile su gospođice Aline Tit-sworth, Lena
Ginster, Ophelia Legg, Gladvs Firkins, Beatrice Slutskv, Mary \Vhitesides, Helen Shockett i Lofta
Barnes. Također i gospoda I. C. Boltom, U. B. Freelv, R. U. Reddy, O. I. Lovett, Cummings Strong,
Šansom Hornev, Preston Updy-ke, Dows VVicket, Pettigrevv Biggs, Otis Goode i J. Broad Stern.*
Ben se bezglasno smijao i ponovo
zagnjurio šiljasto lice u šalicu. Zatim ispruži tanke ruke, produžujući puteno svoje tijelo uvis i
širokim zijevanjem istjera iz sebe nakupinu umora, dosa-de i zgražanja noćne smjene. - Oh-h-h-h
bože! Djevičansko svjetlo prodirale je mladim tracima bez truna prašine u ulice. U taj čas se Gant
probudio. Ležao je trenutak mirno na leđima u ugodnoj žuto-zamrače-noj polutami dnevne sobe
slušajući žuboreće zviždukanje živah-nog cvrkuta ptičjeg jutra. Glasno zijevne i počeše se desnom
ru-kom po gusto dlakavim prsima. Brzo kokodakanje osjetljivih kokošiju. Dođite i pokradite nas.
Cijelu noć za tebe, gospodaru. Uskomešanost pobunjenih glasova Židovki. Hajde, nemoj. Razbijte
jaja u njima. Rasanjen, ukočen, budan slušao je pobunjeno kokošje pozi-vanje, dok mu se prekrivač
uvijao oko mršavih nogu. One protestiraju ali zadovoljno ustaju i teturaju iz tople prašine, stresajući
debelim pernatim tijelom. Za mene. Isto tako zemlja i loza. Vlažna nova zemlja puca od pluga kao
rasječena svinjetina. Ili kao voda od broda. Rahla ledina uredno narezana lopatom i prevrnuta kao
meso. Ili rastresena i pažljivo okopana zemlja oko korijenja trešanja. Zemlja prima moje sjeme.
Moja je velika salata. Spužvasta i puna soka kao žena. Gusti čokoti - u * U izgovoru svih ovih
imena kriju se brojne aluzije lascivnog ka-raktera koje se ne mogu prevesti. (Op. prev.) 154
kolovozu obilje grožđa - otkuda tamo? Kao mlijeko iz dojke. Ili krv u žili. Tovi ih i deblja. Cijele
noći opadanje cvijetaka. Uskoro će bijele trešnje. Ze-lene jabuke koncem svibnja. Pola Isaacsove
lipanjske jabuke visi -na mojoj strani. Slanina i pečene zelene jabuke. Pomisli na doručak i osjeti
oštru razdražljivu glad. Odgrne uredno plahtu, kružnom kretnjom savije se u sjedeći položaj i stupi
bijelim pomalo sušičavim nogama na pod. Ustane pažljivo, ode do kožnatog naslonjača i obuje par
čistih čarapa s bijelim popletima. Zatim preko glave svuče noćnu košulju, pogledavši na trenutak
svoj veliki koščati stas u ogledalu na ormaru - du-gačke žilave mišiće na rukama i upale dlakave
prsi. Trbuh mu je kuljavo visio. Provuče bijele mlitave nožne listove kroz nabra-ne nogavice
jednodijelnog donjeg rublja, rastegne ga lagodnim širenjem ramena i zakopča. Zatim zagazi u
prostrane spomeni-čki teške hlače i navuče meke kožnate cipele bez vezica. Prekriži naramenice na
leđima, zađe u kuhinju i polivši petrolejem bo-rovinu naloži rasplamsalu vatru koja je za tri minute
pucketala u štednjaku. I osjeti životni poticaj u punoj svježoj razbuđenosti proljetnog jutra. Za
Birdseve klancem u rosnom bogatstvu Lunnove drage sudac Webster Tayloe, ugledan, uspješan
odvjetnik aristokrat-skog dioničkog društva (umirovljen uz povremene konsultacije), ustane u
bogatom polumraku svoje ložnice i s odobravanjem primijeti, kroz tamne leće crnih naočala koje su
njegovu dugom, osjetljivom i prezirnom licu davale konačnu prednost nad svje-tinom, da je jedan
od njegovih seoskih prostaka dolazio s treće paše s oblivenim vedrom svježeg mlijeka, daje drugi
oštrio kosu na blijesku mladog sunca i da je treći, oponašajući svog inteli-gentnijeg druga, konja,
polako gurao jednopreg pod kolsku nad-strešnicu.
S odobravanjem je promatrao i svog mladog sina mulatske kože kako stiže preko travnjaka lijenim
mačjim gibom, uočivši sa zadovoljstvom otmjenost i brzinu njegovih pokreta, vitku snagu njegova
trupa i pruživost tankih kostiju. Također skladnu inteli-gentnu glavu, vatrene crne oči, osjećajno
oblo lice i lijepu masli-nastu kožu. Veoma je nalikovao Španjolcu iz boljeg staleža. Ouod potui
perfeci.* Zbog ovakvog stapanja, možda, ljudi vole ljude. Uz rijeku svirale trščaka, hram muza,
opet sveta šuma. Za-što ne? Kao u draži. I ja sam živio u Arkadiji. * Latinski: Što sam mogao,
učinio sam. (Op. prev.) 155Na trenutak skine naočale i pogleda zlobu spuštenog lijevogi kapka i
veliku harlekinsku bradavicu na obrazu ispod njega. Šl tamnim je naočalama ostavljao dojam da je
napola maskiran;! one su pojačavale neistraživu tajnu istančane, osjetljive i nela-I godne
inteligencije njegova lica. U taj se čas pojavi crnac i reče da je kupelj spremna. On svuče dugu
tanku noćnu košulju preko glave pjegava fitzsimmonskog tijela i žustro zagazi u mla-ku vodu.
Zatim su ga na dugom stolu deset minuta spužvale, strugale i gnječile snažne podatne crnćeve ruke.
Obuče svježe oprano rublje i tek izglačano crno odijelo. Nemarno sveže crnu vrpcu ispod široke
trake uškrobljenog ovratnika i zakopča duž uspravne dugačke pojave kaput koji mu je sezao do
koljena. Uzme cigaretu iz kutije na stolu i zapali je. Limeno poskakujući niz krivudav put što je iz
grada vodio kroz klanac, neka krntija na trenutak bljesne kroz drveće. U njoj su bila dva čovjeka.
Njegovo se lice uozbilji dok je gledao kako prolazi putem kraj kapije uz oblak prašine. Nejasno je
vidio nji-hova podmukla gorštačka rumena lica upotpunjujući sliku zno-jem i samtom. I njihovim
velegradskim rođacima u gradu. Cigla, štukatura, mali bijeli ekcem predgrađa. Ujedinjeni mješanci
ci-jelog svijeta. U susjednu dolinu s kosilicama i travnjacima u pročelju, po-misli. On ugasi život u
cigareti na pepeljari i počne brzo raču-nati uz prozor koliko ima konja, magaraca, krava, svinja i
koko-šiju; pa spremljeno obilje u velikim stajama, bogata plodnost po-lja i voćnjaka. Pred kuću
dođe čovjek s košarom jaja u jednoj ruci i košarom maslaca u drugoj; svaki je komad nosio žig
snopa žita i bio labavo umotan u čistu bijelu krpu. Mrzovoljno se na-smije: ako napadnu, on može
izdržati dugačku opsadu. U Dixielandu Eliza je spavala u maloj mračnoj sobi s prozo-rom što gleda
na neodređeno svjetlo stražnjega trijema. Njezina je soba bila ukrašena vijencima izobješene
divljine uzica i kono-pa; stogovi starih novina i magazina bili su naslagani po uglovi-" ma; a svaka
polica bila je krcata polupraznih boca od lijekova, s etiketama i tragovima izlijevanja. U zraku se
osjećao miris mentola, Vickova melema za pluća, sladunjavog glicerina. Crnki-nja stigne pod svod
izdignute kuće i lijeno se uspne strmim tu-nelom stražnjih stepenica. Zatim pokuca na vrata. - Tko
je? - vikne Eliza, smjesta se probudivši i pošavši pre-ma vratima. Nosila je sivu noćnu košulju od
flanela preko debe-le vunene potkošulje koju je Ben prestao nositi: obješeni konop blago se njihao
tamo-amo poput neke čudne morske mahovine 156 koia lebdi ispod površine, dok je ona otvarala
vrata. Na katu, u maloj pročelnoj sobi sa slijepim trijemom spavala je gospođica Billie Edvvards iz
Missourija, dvadesetčetverogodišnja smjela i vješta krotiteljica lavova iz Mješovitog
zabavišta Johnnva L. Jo-nesa koje je izvodilo predstave na livadama iza škole u ulici Plum, na
brežuljku. Do nje je, u velikoj zračnoj sobi na uglu, le-žala gospođa Marie Pert,
četrdesetjednogodišnja žena trgovca li-jekovima koji je dosta putovao i obično bio odsutan; ona je
spa-vala tvrdim snom alkoholičarke. Na svakom kraju okvira nad kaminom bila je fotografija u
srebrnom okviru - jedna je pred-stavljala njezinu odsutnu osamnaestogodišnju kćer Louise, a druga
Benjamina Ganta kako leži na travnjaku ispred kuće na-slonjen na lakat, sa širokim slamnatim
šeširom koji mu je zasje-njivao cijelo lice osim usta. U ostalim sobama, sprijeda i straga, bili su još
gospodin Conway Richards, zakupnik bombonijere u Mješovitom zabavištu Johnnva L. Jonesa,
gospođica Lily Man-gum, dvadesetšestogodišnja školovana bolničarka, gospodin William H.
Baskett, pedesetogodišnji uzgajač pamuka, bankar i malaričar iz Hattiesburga, Mississippi, sa
ženom; u velikoj sobi prema stubama bile su gospođica Annie Mitchell, devetnaesto-godišnjakinja
iz Valdoste, Georgia, gospođica Thelma Cheshire, dvadesetjednogodišnjakinja iz Florence, Južna
Carolina, i dvadesetosmogodišnja gospođa Rose Levin iz Chicaga, Illi-nois, sve članice zbora
»Molasses Evans i njegove ljepotice Broadwaya«, što ih je agencija Piedmont Amusement dovela iz
Atlante, Georgia. - O, djevojke! Dolaze nam vojvoda od Gorgonzole i grof od Limburgera. Želim
da sve budete s njima ljubazne i da im uljep-šate život kad stignu ovamo. - Hoćemo, bez brige. -
Osobito pripazite na manjega - u njega je novac. - Obećavamo da hoćemo. Hura, hura, hura! »Mi
smo cure što se zabavljamo, Tek za radost i veselje znamo; Za pjesmu divan glas, Za ples još ljepši
stas, Pa kažu svi za nas ...« Iza daščane ograde oblijepljene plakatima na vrhu ulice Valley, nasuprot
Y.M.I. (za crnce), u samom srcu trgovačkog i zabavnog središta crnačkog stanovništva Altamonta,
spavao je Moses Andrews, dvadesetšestogodišnji crnac, svoj veliki san, jednak za bijele i crne.
Njegovi džepovi, koji su još prošle noći 157bili puni novca što mu ga je dao Saul Stein, vlasnik
zalagaonice, u zamjenu za neke predmete koje je on bio odnio iz kuće gos-podina Georgea Rollinsa,
odvjetnika (kao 18-karatni zlatni sat marke Waltham s teškim zlatnim lancem, zaručnički prsten
gos-pođe Rollins s dijamantom, tri para najfinijih svilenih čarapa i dva para muških gaća), sada su
bili prazni, a pola boce Clover-leaf Bonded Kentuckv Rye viskija s kojom se bio povukao iza
dasaka da spava, neometano mu je ležalo u mlitavo stisnutoj li-jevoj ruci, dok je njegov široki crni
grkljan zijevao otvoren od uha do uha kao posljedica vještog poteza britvom njegova om-raženog
suparnika puna mržnje, Jeffersona Flacka, dvadesetos-mogodišnjaka što je sada mirno ležao,
neosumnjičen i netražen, s njihovom zajedničkom ljubavnicom, gospođicom Molly Fiske, u njezinu
apartmanu na istočnom dijelu ulice Pine. Moses je bio umoren na mjesečini. Izgladnjela mačka tiho
se šuljala uz daske gornjim dijelom ulice Valley; dok je zvono sa sudnice odbijalo šest odsječenih
udaraca, osam radnika crnaca u radnim odijelima oroženih no-gavica od stvrdnutog cementa vuklo
se klinovito kao jedna jedi-, na životinja, i svaki je nosio svoj ručak u kantici za mast. U
međuvremenu su se naredni događaji istovremeno zbiva-li po susjedstvu.
Nakon što je oprao svoje vitko škotsko tijelo, odjenuo se u ukočenu crninu i iskuhanu bijelu košulju
i obrijao svoje čisto lice koje nije starilo, dr H. M. McRae, pedesetosmogodišnji pas-tor Prve
prezbiterijanske crkve, sišao je iz sobe u svojoj vili na aveniji Cumberland da doručkuje zobenu
kašu, prženi kruh i vrelo mlijeko. Srce mu je bilo čisto, um bistar, vjera i život kao daska oribana
pješčenjakom. Molio je nenametljivo trideset mi-nuta za sve ljude i za uspjeh svih poštenih
pothvata. Bio je sja-jan neugasiv plamen koji je blistao kroz ljubav i smrt; njegov je glas
ravnomjerno strasno odzvanjao kao čelik. U »Sanatoriju i turskoj kupelji« doktora Franka Engela u
ulici Liberty gospodin J.H. Brown, bogati sportaš i izdavač lista Altamont Citizen, zapao je u
drijemež bez snova, nakon što je proveo pet minuta u pari, deset u kadi i trideset u sauni gdje se bio
prepustio, od tabana svojih kozjih nogu do venozno svilenog sjaja lagano grimiznog lica, stručnjaku
za kostobolju »Pukovni-ku« Andrevvsu (kako su od milja zvali vještog Engelovog masera crnca).
Preko puta, na uglu ulica Liberty i Federal, u podnožju bri-jega Battery, jedan crnac u bijelom
kaputu slagao je u kutije ra158 šute žetone za poker što su pokrivali središnji stol u središnjoj
gornjoj sobi altamontskog City Cluba. Gosti su upravo bili otišli - gospoda Gilbert VVoodcook,
Reeves Stikeleather, Henry Pen-tland mlađi, Sidney Nevvbeck iz Clevelanda, Ohio (umirovlje-nik),
i već spomenuti J. H. Brovvn. - O Kriste! Ben, - reče Harry Tugman izlazeći u taj čas iz Uneeda
broj 3 mislio sam da će me udariti kap kad su Staroga izvukli iz zidnog ormara. I to nakon što je
toliko toga napisao o čišćenju grada. - Ne bih se iznenadio da je sudac Sevier naredio da mu iz-vrše
pretres - reče Ben. - Da, svakako, Ben - reče Harry Tugman nestrpljivo - nije isključeno, ali iza
svega toga stajala je »Kraljica« Elizabeth. Ne misliš valjda da ona sve ne dozna? Tako mi Isus
pomogao, cio tjedan nisi od njega čuo ni da je zakašljao. Toliko je bio uplašen da nosa nije
promolio iz ureda. U samostanskoj školi svete Katarine na putu svetog Kle-menta, časna majka
sestra Theresa meko je hodala spavaoni-com podižući prozorske kapke iza svakog kreveta,
puštajući da mirluh trešanja i jabuka iz voćnjaka nježno pokrije dugi sjeno-viti proplanak usnulih
djevojaka nalik ružinim laticama. Dah im je nježno strujio kroz rosna poluotvorena usta, svjetlost je
ruži-často padala na jastučaste obline njihovih ruku, na vitke mlade bokove, na jedre rumene
pupoljke njihovih grudi. Na drugom kraju sobe jedna debela djevojka ležala je nauznak raširenih
ruku i nogu i glasno hrkala kroz brbotave usne. Imale su još je-dan sat spavanja. S jednog od bijelih
stolića između kreveta Theresa digne ot-vorenu knjigu koja je tu neoprezno bila ostavljena prošle
noći, pročita u svoj sivi brk sa suzdržanim osmijehom na koščatom licu naslov - Običajno pravo od
Roberta W. Chambersa - i zgra-bivši olovku širokom rukom, prljavom od zemlje, brzo načrčka
šiljastim muškim slovima: »Smeće, Elizabeth - ali uvidi sama.« Zatim mekim ali odrešitim hodom
siđe u prizemlje u svoju radnu sobu, gdje su sestra Louise (francuski jezik), sestra Mary (povijest) i
sestra Bernice (klasični jezici) čekale na jutarnji do-govor. Kad su otišle, ona je sjela za stol i radila
jedan sat
na ru-kopisu knjige, skromno namijenjene školskoj djeci, koja joj je proslavila ime gdje god se
cijeni plemenita arhitektura proze -velike Biologije. 159Zatim je u spavaonici odjeknulo zvono.
Ona je čula hihotav djevojački smijeh, a kad je ustala, vidjela je mladu redovnicu, sestru Agnes,
koja je dolazila od šljivina stabla kraj zida s naru-čajem cvijeća. Odozdo, iz podnožja Biltburna,
dopirala je grmljavina trač-nica sakrivena drvećem i zamirući krik zvižduka. Ispod Gradske
vijećnice bile su otvorene radnje na tržnici. U prostranom kosom podrumu mesari s pregačama
mlatili su teškim noževima po svježim hladnim zglobovima, bacali debele odreske na tvrde listove
šarena papira, grubo ih vezali i gurali crnim dječacima što su čekali da ih isporuče. J. H. Jackson,
crnac pun samopoštovanja, stajao je u svom četvrtastom pregratku za povrće, a pomagali su mu dva
sina oz-biljna lica i poslovna kći s naočalama. Bio je okružen širokim nagnutim policama s voćem i
povrćem u mirisu zemlje i jutra -krupna smežurana salata, pune rotkvice još uprljane crnicom, mlad
luk sa zapercima tek iščupan iz vrta, kasni celer, proljetni krumpir i južno voće tanke kore s Floride.
Iznad njega je Sorrell, trgovac ribom i kamenicama, vadio iz emajliranog lonca punog leda pune
kutlače ostriga i izasipao ih u debele kartonske kutije. Teške pljosnate ribe - šarani, pastrve, lubini,
lojke - ležale su na ledu izvađene utrobe. Gospodin Michael Walter Creech, mesar, završi svoj
obilni doručak od teleće jetre, jaja sa slaninom, vrućeg dvopeka i kave, pa dade znak jednom od
redova crnih dječaka koji su čekali. Niz jurne naprijed poput pasa; on ih zaustavi psovkom i
podignutim nožem. Sretni mladac koji je bio izabran istupi i uzme poslužav-nik na kojemu je bilo
još dosta zalogaja hrane i pola lončića kave. Budući da je tog trena morao krenuti na isporuku, stavi
ga na pilovinu na kraju klupe i obilno popljuje da bi ga zaštitio od drugova strvinara. Zatim odjuri
na biciklu pucajući od smi-jeha i pobjedničke zlobe. Gospodin Creech tmurno pogleda svo-je crnce.
Grad je bio toliko zaboravio afričku krv gospodina Creecha (jedna osmina po očevoj lozi koju je
stari VValter Creech vukao od neke mulatkinje), da je bio gotovo spreman da mu ponudi političko
imenovanje; ali on sam je nije zaboravljao. Kivno po-gleda brata Java koji je oduševljeno rasijecao
lažna rebra na go-lemom panju svoga stola, blaženo nesvjestan mržnje, tog zmij-skog otrova što
može okužiti i bratsko srce, pjevajući dotle mi-lozvučnim tenorom uvodne taktove »Sive kućice na
zapadu«: » ... tu plavo oko sja čim pogledam ga ja ...« 160 Gospodin Creech otrovno pogleda
Javove žute obraze, po-drhtavanje njegova debela žutičava grla, sitne kovrčice osmuđene kose.
Tako mi boga, pomisli pun duševne tjeskobe, čovjek bi re-kao da je Meksikanac. Jayov zlatni glas
bližio se trijumfu, puknuvši s istančanom suzdržanošću na posljednjoj noti u visok sladak falset koji
je iz-držao više od dvadeset sekunda. Svi su mesari prestali raditi, dok ih je nekoliko, sve kršne
ljudine s odraslom djecom, brisalo suze iz očiju.
Veliko slušateljstvo bilo je očarano. Nijedna se duša nije mi-cala. Čak se nijedan pas ni konj nije
pomakao. Kad se posljednja slatka nota rastopila u paučinastom tremolu, tišina duboka kao u grobu,
ne, kao u samoj smrti, bila je izraz najvišeg trijumfa što ga je umjetniku suđeno spoznati na ovoj
zemlji. Negdje u gomili jedna je žena zajecala i onesvijestila se. Odmah su je iznijela dva mlada
skauta što su se slučajno tu našla; pružili su joj prvu po-moć u zahodu - jedan je na brzinu upalio
praskavu vatru od bo-rovih grančica kresnuvši s dva komada kremena, dok je drugi napravio
podvez učinivši nekoliko čvorova na svom džepnom rupčiću. Tada se prolomi buka. Žene su skidale
nakit s prstiju i biserje s vratova, krizanteme, zumbule, tulipane i tratinčice sa skupocjenih haljina,
dok su otmjeno obučeni muškarci s obliž-njih tezgi neprekidno bombardirali rajčicama, salatom,
mladim krumpirom, goveđim lojem, svinjskim papcima, ribljim glava-ma, školjkama,
bubrežnjacima i kobasicama. Između tezgi na tržnici šetale su vlasnice svratišta u Alta-montu,
uhodarskih očiju što traže plijen i radoznala nosa. Bile su različite veličine i dobi, ali su sve nosile
žig spremnosti na cjenkanje i ratoborno stisnutih usta. Zabadale su nos u ribu i povrće, gnječile
kupus, vagale luk, Ijuštile glavice salate. Morate narod držati na oku ili će vam oderali kožu. A ako
stvar prepus-tite lijenoj traljavoj crnkinji, više će baciti nego skuhati. Među-sobno su se gledale
bešćutna lica gospođa Barrelt s Grosve-nora gospođu Neville s Glen Vievva; gospođa Ambler s
Coloniala gospođicu Mamie Featherstone s Ravencresta; gospođa Ledbet-ter s Belvederea ... -
Čujem da ste puni, gospođo Coleman - reče ona upitno. - O, ja sam puna cijelo vrijeme - reče
gospođa Coleman. -Moji su stalni, ja se ne želim zavaravati s prolaznim gostima -reče ona oholo. -
Pa - reče gospođa Ledbetter zajedljivo - i ja bih svoju kuću mogla u svako doba napuniti
sušičavcima koji sebe druga-čije zovu, ali oni meni ne trebaju. Baš nekidan rekoh ... II - Pogledaj
dom svoj, anđele 161Gospođa Michalove s Oakvvooda gospođu Jarvis s Waverle-ya; gospođa
Covvan s Ridgmonta ... Grad je sjajno opremljen da zadovolji veliku i stalno sve veću gomilu
turista što pune Planinsku prijestolnicu za vrijeme prometnih mjeseci lipnja, srpnja i kolovoza.
Pored osam raskoš-nih hotela najviše kvalitete, u trgovačkoj komori bilo je 1911. re-gistrirano
preko 250 privatnih hotela, svratišta i lječilišta koji su stajali na usluzi onima što dolaze zbog posla,
zabave ili zdravlja. Zadržite im prtljag na kolodvoru. U tom času Trica, nakon što je završio svoj
obilazak, pažlji-vo stupi na blatnjav trijem kuće u ulici Valley, nježno zakuca na vrata, tiho ih otvori
i napipa put kroz crni kužni zrak do kreveta u kojemu je ležala May Corpening. Na njegov dodir
ona promr-mlja kao da je omamljena, okrene se k njemu i pospano budna privuče ga otežalim i
putenim milovanjem pod jaram svojih ja-kih bakrenih ruku. Tom Cline je mlitavo koračao uza stube
svog stana u ulici Bartlett i ljuljao limeni kablić; Ben se vratio u no-vinsko uredništvo s Harryem
Tugmanom; a Eugene, probudivši se iznenada u stražnjoj sobi u ulici Woodson od gromke Ganto-ve
zapovijedi s dna stepenica, zagnjuri lice u trenutačno priviđe-nje ružičasto prošaranog modrog neba
i nježnog cvata što se po-lako spuštao na zemlju.
15 Planine su bile njegovi gospodari. One su uokvirivale život. Bile su pehar stvarnosti, onkraj
rasta, onkraj borbe i smrti. One su mu bile apsolutno jedinstvo usred vječne mijene. U sjećanju su
mu bljeskala stara lica avetinjskih očiju. Pomišljao je na Svvainovu kravu, Saint Louis, smrt, na
sebe u kolijevci. Bio je progonitelj samog sebe, pokušavajući na trenutak obnoviti ono čega je bio
dijelom. Nije razumio promjenu, nije razumio rast. Zurio je u svoju djetinju sliku u salonu i okretao
se s mučninom od straha i napora da takne, zadrži i zgrabi sebe na jedan jedini tren. A te bestjelesne
utvare njegova života javljale su se sa straš-nom točnošću, sa svom luđačkom blizinom viđenja.
Ono što je bilo prošlo prije pet godina dolazilo je na dohvat ruke, i on je na čas prestajao vjerovati u
svoje postojanje. Očekivao je neko-ga da ga probudi; slušao bi Gantov jaki glas ispod otežalih loza,
zurio bi pospano s trijema u pun nizak mjesec i poslušno odla162 zio u postelju. Ali bi i dalje
ostajalo ono čega se sjećao ranije, i što bi bilo ako ... Uzrok se neprestano pretakao u uzrok. Slušao
je nadstvarno kucanje svog života; njegova moćna vi-dovitost, divlja škotska Blizina nadarenost,
gorjela je u njemu unatrag preko sablasnih godina, ubirući milijun tračaka svjet-losti iz nestvarnih
sjena - mala postaja kraj tračnica u zoru, put prosječen kroz borike viđen u sumrak, zadimljeno
svjetlo koliba ispod mosnog nadsvođa, dječak što trči među sputanom teladi, kuštrava djevojčura u
okviru vrata, brašnjavi crnci što iskrcava-ju vreće s teretnog vagona pod nadstrešnicom, čovjek koji
je vo-zio autobus na izložbenom prostoru u Saint Louisu, hladno je-zero u praskozorje. Njegov je
život vijugao natrag u smeđu tminu prošlosti po-put zasukanog vlakna električne žice; on je davao
život, oblik i kretnju tim milijunima podražaja što su ih sreća, gubitak ili do-bitak trenutka, okretaj
glave, golem i besciljan poriv slučaja hit-nuli u njegovu usplamtjelu vrućinu. Njegov je um u bijeloj
živoj sjajnosti brao te vrške od iglica iskustva i nestvarnost svega dru-goga postajala je groznija
zbog njih. Toliko mnogo dojmova što su se vraćali u otvorene sablasne vidike mašte i predodžbe
bilo je uhvaćeno u vrtložnom krajoliku kroz prozore vlaka. I to ga je stravilo - čudnovat spoj
stalnosti i mijene, užasan trenutak nepomičnosti žigosan vječnošću u kojoj motritelj i ono što se
motri izgledaju sleđeni u vremenu, dok život protječe ve-likom brzinom. Postojao je trenutak
bezvremenskog zastanka kad se zemlja nije gibala, vlak se nije gibao, djevojčura se na pragu nije
gibala, on se nije gibao. Bilo je kao da je Bog oštro podigao štapić iznad beskrajnog orkestra mora,
pa je vječno gi-banje stalo, lebdeći u vanvremenskoj arhitekturi apsolutnoga. Ili nali < na one
pokretne filmske slike što prikazuju gibanje ska-kača u vodu, ili konja što preskače živicu - kretnja
je iznenada okamenjena u zraku, neizbježno dovršenje čina je zaustavljeno. Zatim, dopunjujući
svoju parabolu, zadržano tijelo pljusne u ba-zen. Samo što su one slike što su u njemu gorjele
postojale bez počinjanja ili završavanja, bez bitne vremenske građe. Nepomič-na u ne-vremenu,
djevojčura je iščezavala, nepomična, bez ijed-nog prijelaznog trenutka. Njegov osjećaj nestvarnosti
javljao se zbog vremena i giba-nja, zbog zamišljanja žene, nakon što je vlak bio prošao, kako se .
vraća u kuću, kako
podiže lonac sa žeravice na ognjištu. Tako se život pretvarao u sjenu, živa svjetla opet postajala
duhovima. Dječak među teladi. Gdje je bio kasnije? Gdje je sada? Ja sam, mislio je, dio svega što
sam taknuo i što je laknulo mene; a to je, nemajući za me drugog življenja osim onog što 163 sam
mu ga ja dao, postalo različito od samog sebe zbog miješanja s onim što sam ja tada bio, a sad je
opet drugačije jer se spojilo s onim što sam ja sada, što je opet za sebe nakupina onog što sam
postajao. Zašto ovdje? Zašto tamo? Zašto sada? Zašto onda? Spoj dvaju jakih egoizama, Elizinog
koji je bio sav zatvoren u sebe i Gantovog koji se širio van njega, stvorio je od njega fa-natičnog
sljedbenika vjere u Slučaj. Nepokolebljiva nužnost sta-jala je iza svake nepravde, gubitka, boli,
tragedije, smrti, pomet-nje; ni vrabac nije padao kroz zrak, a da se to nije odrazilo u nje-govu
životu; samotno svjetlo što je palo na žitko i beskrajno more u zoru budilo je u njemu život opran
morskom mijenom. Riba je uspravno plivala iz dubine. Sjeme našeg uništenja procvjeta! će u
pustinji, aleksin na-šeg lijeka raste na planinskoj hridi, a naše živote stalno posjeću-je djevojčura iz
Georgije, jer londonski džepar nije bio obješen. Kroz Slučaj svatko je od nas utvara drugima i
svojoj vlastitoj stvarnosti; kroz Slučaj, golema os svijeta, i zrnce praha; kamen što pokreće lavinu,
oblutak čiji se koncentrični krugovi šire morima. Vjerovao je tako da je on središte svijeta; vjerovao
je da su planine uokvirivale srce svijeta; vjerovao je da je iz cijelog kaosa slučajnosti neizbježan
događaj došao u neumoljiv trenutak da dade sažetak njegovu životu. Druge skrivene bokove
nepromjenjivih gora svijet je plakao kao prostrano i sjenovito more, oživljeno velikim ribama iz
nje-gove mašte. U tom neposjećenom svijetu raznolikost je bila bes-krajna, ali su red i svrha bili
zajamčeni: u pustolovini ne bi bilo gubitaka - hrabrost bi bila nagrađena ljepotom, darovitost us-
pjehom, sve zasluge onim što im zaista pripada. Bilo bi pogibe-lji, bilo bi muke, bilo bi borbe. Ali
ne bi bilo pometnje ni zagub-Ijenja. Ne bi bilo tapanja u mraku. Jer bi sakupljena Sudbina u svom
odabranom trenutku pala kao šljiva. U čaroliji nije bilo ne-reda. Proljeće se razlilo svim vrtovima
ovog svijeta. Iza gora zem-lja se udoljivala do drugih gora, do zlatnih gradova, do bogatih livada,
do gustih šuma, do mora. Navijeke i zavijeke. Iza gora bili su rudnici kralja Salamona, minijaturne
repub-like Srednje Amerike, tih žubor vodoskoka na dvoru; krovovi 164 Bagdada obasjani
mjesečinom, mali rešetkasti zastori Samar-kanda, deve na mjesečini u Bitiniji, španjolska kuća na
rancu Trostrukog Z, i J. B. Montgomerv s ljupkom kćeri što silaze iz svog privatnog vagona na
zapadnoj pruzi; i litice Graustarka na-lik dvorcu duhova; casino u Monte Carlu što nudi bogatstvo; i
plavi vječni Mediteran, majka carstava. I trenutačno blagostanje otipkano na traci, i prvi kat
Eiffelova tornja na kojemu je resto-ran, i Francuzi što lože vatru svojim starcima, i farma u Devonu,
bijelo vrhnje, tamno pivo, veselje zimskog dimnjaka i Loma Do-one; i viseći vrtovi Babilona, i
večera s kraljicama u zalaz
sunca, i teglenica što polako klizi Nilom, ili mudrost raskošnih tijela Egipćanki na ležaljkama vrh
balustrada oblivenih mjesečinom, i grmljavina kraljevskih bojnih kola, i ponoćno traganje za grob-
nim blagom, i vinorodna zemlja dvoraca u Francuskoj, i pamuč-ne tople noge u sijenu. Kraljica
Helena je ležala na tračkom polju, dok joj ljupko ti-jelo bilo preplanulo od sunca. Međutim posao je
išao prilično dobro. Prvih nekoliko godi-na u Dixielandu bolest je smanjivala Elizinu zaradu. Sad se
opo-ravila i otplatila i posljednje dugovanje za kuću. Bila je u cijelos-ti njezina. Zgrada je u to
vrijeme vrijedila možda 12.000 $. Osim toga ona je uzela zajam od 3500 $ na dvadesetgodišnju
policu osiguranja života od 5000 $ koja je istjecala za dvije godine, pa je izvršila znatne preinake:
gore je dogradila velik zatvoreni tri-jem, s dvije sobe, kupaonicom i hodnikom s jedne strane, te
produžila hodnik i dodala tri spavaće sobe, dvije kupaonice i za-hod s vodom s druge strane. Dolje
je proširila verandu, načinila osunčan salon ispod zatvorenog trijema, izbacila lukovlje iz bla-
govaonice koju je kanila koristiti za veliku spavaonicu van sezo-ne, ugradila kuhinjicu u kojoj će
jesti obitelj i dodala sobičak kraj kuhinje za vlastitu upotrebu. Gradilo se prema njenim planovima i
od najjeftinijeg mate-rijala: nikad se nije izgubio miris sirova drveta, jeftina laka i sla-be grube
žbuke, ali ona je bila dodala osam ili deset prostorija potrošivši samo 3000 $. Prethodne je godine
uložila u banku go-tovo 2000 $ - na njezinu računu bilo je blizu 5000 %. Nadalje, ona je bila
suvlasnik Gantove radnje na Trgu koja je imala pročelje široko trideset stopa, a cijenili su je na
20.000 $; Gant je iz nje izvlačio 65 $ najma mjesečno: 20 $ od Jannadeaua, 25 $ od Mc-Leanova
limarskog društva u podrumu i 20 $ od tiskare J. N. Gillespiea koja je zauzimala cijeli kat. 165Osim
toga tu su bila tri dobra gradilišta na aveniji Merrion, svako vrijedno 2000 $, ili sva tri zajedno 5500
$; kuća u ulici \Voodson vrijedna 5000 $; 110 akara šumovitog proplanka s polj-skom kućom,
nekoliko stotina bresaka, jabuka i trešanja i neš-to obradive zemlje - za to je Gant dobivao 120 $
godišnjeg za-kupa, a procjenjivao je svaki akar 50 $, svega 5500 $; dvije kuće, jedna u ulici Čarter,
druga u ulici Duncan, iznajmljene željezni-čarima, za koje su primali po 25 $ mjesečno, a zajedno
su vrije-dile 4500 $; četrdeset osam akara zemlje dvije milje iznad Bilt-burna, četiri daleko od
Altamonta, na važnom putu za Revnolds-ville, koje su procjenjivali na 210 $ po akru, odnosno
10.000 $; tri kuće u crnačkoj četvrti -jedna na donjem kraju ulice Vallev, jedna na Beaumont
Crescentu, upravo ispod velike kuće crnca Johnsona, jedna na Short Oaku, vrijedne pojedinačno
600 $, 900 $ odnosno 1600 $, donoseći mjesečno 8 $, 12 $ odnosno 17 $ od iznajmljivanja soba
(svega: vrijednost 3100 $, najamnina 37 $); dvije kuće s druge strane rijeke, četiri milje daleko u
West Al-tamontu, vrijedne 2750 $ i 3500 $, donoseći mjesečno 22 $ i 30 $ najamnine; tri parcele u
pustoši zabrđa, milju daleko od glav-ne ceste kroz West Altamont, 500 $; i nenastanjena kuća, pred-
met Gantova proklinjanja, na dnu avenije Hatton, 4500 $. Nadalje, Gant je bio vlasnik deset dionica
novoosnovane banke Fidelitv i svaka je već vrijedila 200 $ (2000 $); njegove za-lihe kamena,
spomenika i muhama upljuvanih anđela predstav-ljale su ulog od 2700 $ iako ih ne bi smjesta
mogao prodati za toliko; a imao je uloženo oko 3000 $ u bankama Fidelitv, Mer-chants i Batterv
Hill.
Tako je na početku 1912, uoči brzog i snažnog razvitka juž-ne industrije koji je izazvao
potrostručenje stanovništva Alta-monta i pomnogostručenje vrijednosti njegova zemljišta, imetak
Ganta i Elize dosegao oko 100.000 $, od kojega je velika većina bila solidno utemeljena na
vrijednim nekretninama po Elizinu izboru ; to im je donosilo više od 200 $ mjesečne najamnine što
je zajedno sa zaradom od radnje i Dixielanda davalo godišnji prihod od 8000 $ do 10.000 $. Iako se
Gant često gorko žalio na svoj posao i izjavljivao, kad nije napadao vlasništvo, da ni za goli život
nije zarađivao na svojim spomenicima, on je rijetko bio bez gotovine: obično je imao jednu ili dvije
male narudžbe od seljaka, a uza se je uvijek nosio nabijen novčanik sa 150 $ ili 200 $ u
novčanicama od pet i deset dolara i dopuštao Eugeneu da ih često prebrojava, uživajući u sinovu
veselju i osjećaju izobilja. U svojim ulaganjima Eliza je pretrpjela jedan ili dva gubit-ka, zavedena
strujom divlje romantike koja je za trenutak nadvla-dala njezin razborit oprez. Uložila je 1200 $ u
utopiju nekog ko166 lonizatora iz Missourija i za svoj novac dobivala tjedne novine toga čovjeka,
više krasnih prospekata kako bi izgledale stvari kad bi se dovršile i glineni kipić, visok osam palaca,
koji je pred-stavljao Velikog brata i sestrice Jenny i Kate, posljednju s pal-cem u ustima. -- Bogami
- govorio je Gant koji je od toga slučaja pravio neslane šale - trebalo bi da ga drži na nosu. Ben se
smiješio, trzao glavom prema njemu i govorio: - Tu je njenih 1200 $. Ali Eliza se spremala da
produži sama. Vidjela je da surad-nja s Gantom oko kupnje zemlje svake godine postaje sve teža. I s
nekom vrstom boli, s nekom nesumnjivom gladi, ona je gle-dala kako različita dobra lovina pada u
tuđe ruke ili ostaje ne-kupljena. Shvatila je da će za vrlo kratko vrijeme cijena zemlje daleko
nadmašiti svoju sadašnju vrijednost, l ona odluči da bude pri ruci kad se kolač bude rezao. Preko
puta Dixielandu bio je Brunsvvick, čvrsto građena kuća od crvene cigle s dvadeset soba. Mramorno
pročelje nači-nio je sam Gant prije dvadeset godina, a podove od tvrdog bje-logoričnog drveta i
hrastovih greda Will Pentland. Bila je to ruž-na viktorijanska kuća sa zabatom, vjenčani dar nekog
bogataša sa Sjevera kćeri koja je umrla od tuberkuloze. - Bolja kuća nije sagrađena u gradu -
govorio je Gant. Ipak je odbio da je kupi s Elizom, a ona je ožalošćena srca gledala kako je uzima
St. Greenberg, bogati trgovac starim želje-zom, za 8500 $. Za godinu dana on je rasprodao pet
stražnjih gradilišta, na strani ulice Yancy, svako za 1000 $, a kuću je cije-nio 20.000 $. - Dosad smo
mogli trostruko povratiti svoj 'novac - prigo-varala je Eliza. U to vrijeme ona nije imala dovoljno
novca za bilo kakvo važno ulaganje. Štedjela je i čekala. Bogatstvo Willa Pentlanda u to se vrijeme
neodređeno pro-cjenjivalo između 500.000 f i 700.000 $. Bile su to uglavnom nek-retnine, velikim
dijelom smještene - skladišta i kuće - uz put-ničku željezničku stanicu. Katkada su stanovnici
Altamonta, osobito mladići koji su dangubili oko Collisterova drugstorea i trošili duge sate pune
maštanja procjenjujući imovno stanje domaće plutokracije, na-zivali VVilla Pentlanda milijunašem.
U to je vrijeme u američkom životu mnogo značilo biti milijunaš. Bilo ih je samo šest
do osam tisuća. Ali Will Pentland nije bio među njima. On je stvar-no posjedovao samo pola
milijuna. 167Gospodin Goulderbilt je bio milijunaš. Po gradu se vozio u velikom Packardu, ali je
izlazio i šetao ulicama kao i drugi ljudi. Jednom ga je Gant pokazao Eugeneu. Upravo je ulazio u
banku. - Eno ga - šapnuo je Gant. - Vidiš li ga? Eugene kimne i mehanički spusti glavu. Nije mogao
progo-voriti. Gospodin Goulderbilt je bio malen žustar čovjek, crne kose, crna odijela i crna brka.
Ruke su mu i noge bile male. - Taj ima preko 50,000.000 $ - reče Gant. - Kad ga pogle-daš, ne bi
nikad pomislio, je li? A Eugene je maštao o tim prinčevima novca koji prinčevski žive. Želio je da
ih vidi kako se ulicom voze kočijom sa grbom oko koje jaše blještava straža livriranih jahača. Želio
je da njiho-vi prsti budu ukrašeni teškim dragim kamenjem, odjeća opšive-na hermelinom, žene
okrunjene blistavim mozaicima od ametis-ta, berila, rubina, topaza, safira, opala, smaragda, opasane
debe-lim niskama bisera. I želio je da ih vidi kako žive u palačama na alabastrenim stupovima, da
jedu u prostranim dvoranama s du-gačkih stolova iz posuđa od starog srebra; da jedu čudnu bajos-
lovnu hranu - natekle sočne sise debele suprasne krmače, za-uljene gljive, oderana lososa, zeca u
loncu, brkove mrena u ukusnom i pikantnom umaku, šaranov jezik, puhove šapice i de-vine papke,
žlicama od jantara optočenim dijamantima i grana-tima i peharima od aha t a s umetnutim
smaragdima, jaspisima i rubinima - ustvari, sve ono za čim je Epikur Mamon žudio. Eugene je
susreo samo jednog milijunaša čije ga je ponaša-nje u javnosti zadovoljilo, ali je on, nažalost, bio
lud. Zvao se Si-mon. Kad ga je Eugene prvi put vidio, Simonu je bilo skoro pe-deset godina. Bio je
jak, prilično težak, srednje visine; imao je mršavo smeđe lice sa sjenovitim rupama na obrazima,
uvijek glatko izbrijano ali katkad gadno izgrebeno noktima, i duga tan-ka usta što su se lagano
svijala naniže, istančana, osjetljiva, oba-sjavajući kadgod cijelo lice vatrenim demonskim veseljem.
Kosa mu je bila gusta i glatka, već posve siva; nju je pažljivo četkao i zaglađivao sa strana. Odjeća
mu je bila široka i dobro krojena: nosio je taman kaput iznad vrećastih hlača od flanela, svilenu
košulju sa širokim prugama, odgovarajući ovratnik i veliku laba-vo svezanu maramu. Prsluci su mu
bili crvenkasto-smeđe kari-rani. Njegova je pojava ostavljala izvanredan dojam. Simon i njegova
dva čuvara prvi put su došli u Dixieland kad su ih teškoće s nekoliko altamontskih hotela prisilile da
po-traže privatan smještaj. Ljudi su uzeli dvije sobe sa zatvorenim trijemom i darežljivo plaćali. 168
- No, pa što? - rekla je Eliza uvjerljivo Heleni. - Mislim da je s njim sve u redu. On je miran i
pristojan po miloj volji. U taj se čas odozgo začuje prodoran krik, a za njim orljava đavolskog
smijeha. Eugene je oduševljeno poskakivao gore-do-Ije po hodniku od veselja, puštajući vriskave
grlene glasove. Na-mršteni Ben trgne usnama i zamahne tvrdom bijelom rukom brzo kao da će
pljusnuti brata. Umjesto toga okrene glavu pre-ma Elizi i reče kroz mek, prijekoran smijeh: -
Zaboga, mama, nije mi jasno zašto ih moraš držati. Takvih već imaš dosta u obi-telji.
- Mama, za ime božje - poče Helen bijesno. U taj tren upa-de unutra Gant iz sumraka, noseći
zamašćen zamotak svinjskih odrezaka i govornički mrmljajući sam sa sobom. Odozgo se još
jedanput prolomi dug smijeh. On se naglo zaustavi, smete i po-digne glavu. Luke, koji je pozorno
slušao s dna stepenica, pras-ne u silan grohot, a djevojka, čija se zlovolja odjednom promi-jenila u
srdito zabavljanje, pristupi očevu upitnom licu i neko-liko ga puta grune pod rebra. - Hej? - reče on
zbunjeno. - Što je to? - Eliza ima luđaka gore - zasmijucka se ona uživajući u nje-govu čuđenju. -
Kriste bože! - klikne Gant žestoko, hitro lizne palac jezi-kom, i pogleda uvis prema Tvorcu s
izrazom pretjeranog zakli-njanja u svojim sivim očicama i dizanju velikog šiljastog nosa. Zatim,
pustivši da mu ruke teško klonu niz bokove, kao da se predaje, on započe brzo koračati naprijed-
natrag glasno gunđa-jući svoje negodovanje. Eliza je nepomično stajala gledajući čas jedno čas
drugo, dok su joj usne drhtale a lice se bijelilo od uv-rede i gorčine. Opet odjekne dug urlik veselja
odozgo. Gant počeka, uhvati Helenin pogled i počne se nenadno na nehotično plah način smiješiti. -
Neka nam se smiluje bog - smijuljio se. - Idući put ćemo čuti da je kuću napunila svim
Barnumovim nakazama. U taj čas se Simon, pribran, izniman i ozbiljan na svoj način, spuštao niza
stube s gospodom Gilroyem i Flannaganom, svojim družbenicima. Dva su čuvara bila crvena u licu
i hroptavo su di-sali kao da su netom bili izloženi kakvu naporu. Simon je me-đutim sačuvao svoju
običnu pojavu besprijekorne i dotjerane uglađenosti. - Dobra večer - primijetio je umiljato. - Nadam
se da me niste dugo čekali. Uhvatio je Eugeneov pogled. - Dođi ovamo, dječače - reče veoma
ljubazno. 169- Slobodno - primijeti gospodin Gilroy ohrabrujuće. - On ne bi ni mrava zgazio.
Eugene mu pristupi. - A kako se zoveš, mladiću? - upita Simon svojim lijepim đavolskim
osmijehom. - Eugene. - To je krasno ime - reče Simon. - Uvijek nastoj živjeti u skladu s njim. - On
nemarno i veličanstveno gurne ruku u džep od kaputa i pred zapanjenim dječakovim očima izvuče
pregršt sjajnih novčića od pet i deset centa. - Uvijek budi dobar prema pticama, dječače - reče
Simon \ iskrene novac u skupljene Eugeneove ruke. Svi su sumnjičavo pogledali gospodina
Gilrova. - Oh, to je u redu! - reče gospodin Gilrov veselo. - On to nikad ne propušta. Ima ih mnogo
više tamo odakle stižu. - On je multimilijunaš - objasni gospodin Flannagan po-nosno. - Mi mu
dajemo četiri-pet dolara sitniša svakog jutra samo zato da ih razaspe. Simon po prvi put uhvati
Gantov pogled. - Čuvaj se žutulje, - povikne. - Sjeti se Maine. - Znaš što - reče Eliza kroz smijeh. -
On nije tako lud kako vi mislite. - Tako je - reče gospodin Gilrov primijetivši Gantov smije-šak. -
Žutulja je riba. Ima je na Floridi.
- Ne zaboravite ptice, prijatelji - reče Simon odlazeći sa svojim pratiocima. Budite dobri s pticama.
Svi su ga zavoljeli. On je nekako pristajao u tijek njihova ži-vota. Nikome od njih nije smetala
prisutnost ludila. Njegov so-tonski smijeh, utamničen u sobi, iznenada se prolamao rascvje-talim
proljetnim mrakom: Eugene je slušao, drhtao i usnivao, ne mogavši zaboraviti smiješak tamnog
cvatućeg zla i širok džep što zvoni prepun novčića. Noć, bezbroj šumova sićušnih krila. Čuje se
pljuskanje .vode kopnenih mora. A zrak će se napuniti ptičjih nota što im padaju iz topla grla kao
šljive. Bilo mu je skoro dvanaest godina. Njegovo je djetinj-stvo prošlo. Kako je odmicalo ovo
proljeće, on po prvi put pot-puno osjeti punu radost samoće. Obučen u tanku noćnu košulju stajao je
u tami kraj prozora što je gledao na voćnjak iz stražnje Gantove sobe, upijao sladak zrak, zanosio se
svojom odijeljenošću u tmini i slušao čudan lelek zvižduka što se gu-bio na zapadu. 170 Zidovi
vlastite tamnice potpuno su se zatvorili oko njega; bio je posvema obzidan prilagodljivom moći
mašte - do sada je naučio da pred svijetom mehanički pokazuje prihvatljivu krivo-tvorinu sama sebe
da se zaštiti od nametljivosti. Više nije pod-nosio muke uzmicanja u bijegu i progona. Sad je bio u
jednom od nižih razreda klasične gimnazije, bio je jedan od velikih mo-maka. Kosa mu je ostrižena
kad je imao devet godina, nakon že-stokog opsjedanja Elizine tvrdoglavosti. Više nije patio zbog
uvojaka. Ali je izrastao kao korov, već je nadvisivao majku za pa-lac-dva; tijelo mu je bilo košćato,
ali nježno i krhko, bez truna mesa; noge su mu bile apsurdno duge, tanke i ravne, dajući mu
čudnovat izgled škara dok je hodao dugačkim poskokljivim ko-racima. Na tankom nerazvijenom
vratu, ispod širokih obrva čela pokrivenog gustom kovrčavom kosom koja se mijenjala, u dje-
tinjstvu, od svijetle javorove do tamno smeđe i crne boje, bilo je lice tako malo i tako fino
oblikovano da je izgledalo kao da ne pripada svom tijelu. Čudnovatost, neznatna odlika ovog lica,
bila je naglašena zanesenjačkom bajoslovnom zadubljenošću, strastvenom tamnom napetošću:
preko njega je svaki titraj misli ili osjećaja bljeskao kao snop svjetlosti preko mirne vode. Usta su
bila puna, čulna, izvanredno pokretljiva, donja usna duboko urezana i naprćena. Od zanosa
sanjalačke napetosti njegovo je lice obično dobivalo izgled gotovo tupe zadubljenosti u misli;
suzdržano se smiješio, češće nego smijao, nekim pretjeranim iz-mišljotinama ili besmislenim
uspomenama koje je sada po prvi put cijenio. Nije otvarao usne kad se smiješio - samo mu je preko
usta prelijetao brz titraj. Guste obrve u jakom luku ras-le su mu ravno preko korijena nosa. Toga je
proljeća bio usamljeniji nego ikad. Elizin odlazak u Dixieland tri-četiri godine ranije i prekid
ustaljenog života kod Ganta počeli su labaviti njegova prva prijateljstva s dječacima iz susjedstva,
Harrvem Tarkintonom, Maxom Isaacsom i drugima, te ih je gotovo sasvim zanemario. Ponekad je
opet viđao te dje-čake, ponekad je opet povremeno obnavljao svoju vezu s njima, ali stalnog
drugarstva više ni s kim nije gajio; imao je samo niz veza s djecom čiji su roditelji neko vrijeme
stanovali u Dixielan-du, s Tomom O'Dovleom čija je majka držala Brunsvvick i tu i tamo s djecom
koja su kratkotrajno budila njegovo zanimanje. Ali je njemu s njima bilo užasno dosadno, nakon
nekog
vre-mena zapadao je u kužnu močvaru groze i mučnine zbog tupos-ti i ružnoće njihova života, duha
i zabave. Glupi su ga ljudi ispu-njavali užasom: nikada se nije plašio jednoličnosti u svom životu
koliko u životu drugih. Njegova rana nesklonost prema Pett 171Pentland i njenim mrzovoljnim
zapuštenim tetkama dolazila je od potonulih sjećanja na staru kuću u ulici Central, na miris zrelih
jabuka i lijekova u vrućoj sobi, na obrušavanje vanjskog vjetra s urlikom, na beskrajnu jednoličnost
njihova razgovora o bolesti, smrti i bijedi. Bio je prožet užasom i srditošću na njih što su bili
sposobni živjeti i uspijevati u tom groznom mrtvilu od kojega je njega hvatala mučnina. Tako je
sada sva okolina, cijela fizička pozadina njegova ži-vota, bila prošarana jakim predrasudama
sviđanja i nenaklono-sti koje su nastajale sam bog zna kako ili kakvim nedodirljivim privlačenjem
misli, osjeta i podrazumijevanja. Tako bi mu jedna ulica izgledala kao »dobra ulica« koja živi u
bogatom svjetlu ve-sela, raskošna i srdačna života; druga bi neobjašnjivo bila »loša ulica« koja ga je
nekako dirala beznađem, mlitavilom i strahom. Možda je hladno crveno svjetlo nekog
nezaboravljenog zim-skog popodneva što blijedo vene iznad igrališta sa svim svojim oponašanjem
proljeća, dok zadimljene svijeće žmirkaju iz kuća, prljava krda djece stižu na večeru i ljudi se
vraćaju sumornoj ali toploj tamnici doma, petrolejki (koje je mrzio) i doba lijeganja, u njemu
zasijalo mržnju prema nekom mjestu koja je ostajala čak i kad su pobude koje su je izazvale bile
davno zaboravljene. Ili vraćajući se s kakve šetnje prirodom u kasnu jesen, do-lazio bi iz Covea ili
Valleva orošena nosa, blatnjavih čizama, s mirisom zgnječena persimona na koljenu i vlažne zemlje
i trave na dlanovima, i s tvrdoglavom odbojnošću i podozrivošću pre-ma prizorima koje je vidio, i
sa stranom od ljudi koji su tamo živjeli. Izvanredno je volio blještavu svjetlost. Mrzio je prigušena
svjetla, zadimljena svjetla, blaga ili tmurna svjetla. Noću je želio biti u sobama blistavo
osvijetljenim lijepim, blještavim, oštrim, jakim svjetlima. Nakon toga - mrak. Bio je slab u igrama,
iako se žestoko zanimao sportom. Max Isaacs ga je i dalje zanimao kao sportaš kad mu već dugo
nije bio zanimljiv kao osoba. Max Isaacs je blistao u igri baseballa. Obično je igrao na mjestu
vanjskog igrača, pokrivajući s lako-ćom svoje područje, a kad je lopta letjela prema njemu, brzinom
pantera izvodio je nemoguća hvatanja, skladno i bez muke. Bio je strašan udarac; stajao je opušteno
ali pozorno na ploči i loptu je dočekivao pod pravim kutom zasukujući snažnim ramenima
vodoravno. Eugene je uzalud pokušavao oponašati točnost i snagu ovog pokreta koji je u prašnom
luku izbacivao loptu iz-van igrališta, ali nikada nije uspijevao: lupao je nespretno i na172 sumce,
odbijajući izgubljenu loptu prema kojem spretnom pro-tivniku. U polju je bio jednako nekoristan:
nikada nija naučio ig-rati u momčadi, postati udom one jedinstvene životinje što se telepatski
ujedinjuje u usklađenom gibanju. U momčadskoj je igri postajao nervozan, veoma uzbuđen i
razdražljiv, ali je pro-vodio sate sam s drugim dječakom ili s Benom, poslije ručka, dodajući loptu
naprijed-natrag. Razvijao je vrtoglavu brzinu upinjući svu mladu gipkost svog dugog tankog tijela
za loptom, likujući kad bi kliznula u ru-kavicu s glasnim praskom ili bi jurnula uvis po strmoj
krivulji. Bena bi iznenadila ta hitrost, pa bi divljački
psovao i bijesno za-vitlavao loptu natrag u njegovu ruku s rukavicom. U proljeće i ljeto odlazio je
kad god je mogao, ili kad bi ga pozvali, na utak-mice baseballa u pokrajinskom savezu; bio je
fanatičan navijač gradskog kluba i njegovih najboljih igrača, neprestano zamišlja-jući sebe u
junačkoj ulozi spasioca utakmice. Ali on nipošto nije bio sposoban da se podvrgne disciplini,
teškom radu, prihvaćanju poraza i promašaja što krasi dobra sportaša; uvijek je želio pobjeđivati,
uvijek je želio biti general, junački predvodnik pobjede. A zatim je želio biti voljen. Pobjeda i
ljubav. U svim svojim uskovitlanim maštanjima Eugene je tako sebe vidio - nepobjediva i
obljubljena. Ali su mu se vratili tre-nuci spoznaje kad su sav poraz i bijeda njegova života bili ot-
kriveni. Vidio je svoju klimavu i apsurdnu spodobu, svoje odsut-no nepraktično sanjarsko lice,
previše nalik čudnom tamnom cvijetu da bi pobudio ikakvo osjećanje među drugovima i rođa-cima
- pomišljao je - nego nelagodnost, gorčinu i porugu; sjećao se s bolom u srcu bezbrojnih poniženja,
od udaraca i riječi, što ih je podnio u školi i obitelji, pred svijetom, a rogovi pobjede -mislio je -
zamrli su u šumama, ratni bubnjevi trijumfa zamukli, gordi zvek gongova titrajući nestao u tišini.
Njegovi su orlovi odlet-jeli; u času pribranosti vidio je sebe kao bezumnika koji izigrava Cezara.
Glava mu klone na stranu, i on prekrije lice rukom. 4 16 N Proljeće je sazrijevalo. U podne se
javljala blaga pospanost na suncu. Topli razmetljivi zapuši vjetra slabašno su šumorili pod
strehama; mlada se trava povijala; tratinčice su se caklile. On je svojim visokim koljenima
neudobno pritiskivao dno klupe i nostalgično se prepuštao sanjarenju. Bessie Barnes silo173vito je
škrabala dva reda dalje, izlažući dugačke punašne svilene noge. Otvori mi dveri uživanja. Iza nje je
sjedila djevojka po ime-nu Ruth, tamna, mliječno-bijele kože, očiju nježnih poput svog imena i
guste crne kose, razdijeljene po sredini. On je razmišljao o divljem životu s Bessie i o kasnijem
uskrsnuću čistog svetog življenja s Ruth. Jednog dana, poslije odmora u podne, učitelji su ih postro-
jili - svu djecu iz tri viša razreda - i odveli gore u veliku dvora-nu. Bili su uzbuđeni i tiho su šaputali
dok su se uspinjali. Nikad ih nisu zvali gore u to vrijeme. Inače su se često zvona čula po
hodnicima: oni su hitro skakali u vrste i izlazili dvoredno. To je bila požarna vježba. Jednom su
ispraznili zgradu za če-tiri minute. Ovo je bilo nešto novo. Ušli su u veliku prostoriju i posje-dali u
skupine sjedalica određenih za svaki razred: sjedili su tako da je među njima bilo jedno sjedalo. U
jednom času na di-rektorovi' uredu slijeva - gdje su dječaci dobivali batine - tjtvo-re se vrata, i izađe
direktor. On obiđe veliku prostoriju i pažljivo stupi na govornicu. Zatim počne govoriti. Bio je to
novi direktor. Mladi Armstrong, koji je tako istan-čano mirisao cvijet, koji je posjećivao Daisy i koji
zamalo da jed-nom nije išibao Eugenea zbog nepristojnih stihova, bio je otišao. Novi je direktor bio
stariji. Imao je oko trideset osam godina. Bio je jak i prilično krupan čovjek malo niži od šest stopa;
od-rastao je u velikoj porodici na farmi u Tennesseeu. Otac mu je bio siromah, ali je pomogao da
mu se školuju djeca. Sve je to Eugene već znao, jer im je direktor držao duge jutarnje govore i
isticao da mu nije bilo lako kao
njima. Pokazivao je na sebe s nekim ponosom. I opominjao je dječarce, šaljivo ali ozbiljno, da ne
budu »ko gonjena glupa stoka, već u boju svi junaci«. To je bilo pjesništvo, Longfellow. Direktor je
bio širokih snažnih ramena, nespretnih bijelih ruku, čvornatih od neokretnih seljačkih mišića.
Eugene ga je jednom vidio kako kopa u školskom dvorištu; svakome su bili dali sadnicu da je
posadi. One je mišiće stekao na farmi. Dječaci su rekli da vrlo jako tuče. Hodao je nezgrapnim
hodom kao da se prikrada - dosta traljavo i smiješno, to je istina, ali je mogao zgrabiti dječaka s
leđa prije nego postaneš svjestan toga. Otto Krause ga je prozvao Gmizavim Isusom. Ime je
pristajalo, gruba ga je gomila prihvatila. Eugenea je malo zgranulo. Direktor je imao bijelo lice
voštane prozirnosti s duboko upalim obrazima kao Pentlandovi, blijed nos, trunak dublje boje nego
lice, i tanka lagano povijena usta. Kosa mu je bila gruba, crna i gusta, ali nikad nije puštao da
preduga naraste. Ruke su mu bile suhe, jake i uvijek presvučene slojem krede. Kad je pro-lazio
pokraj njega, Eugene je osjećao miris krede i školske zgra-de: srce mu se ledilo od uzbuđenja i
straha. Svetost krede i ško-le lebdjela je oko tijela toga čovjeka. On je bio jedan od onih koji mogu
dotaći, a da ne budu taknuti, istući a da ne budu is-tučeni. Eugene je strašno maštao o opiranju, ali
se tresao od užasa kad bi pomislio na strahovite posljedice uzvraćanja uda-raca: nešto poput božje
pesti u munji. Zatim bi se oprezno og-ledavao da vidi je li tko primijetio. Direktoru je bilo ime
Leonard. Držao je dugačke govore djeci svakog jutra nakon desetminutne molitve. Imao je visok
zvučan poseljaćen glas koji je često prelazio u komično otezanje; vrlo lako se gubio u sanjarenju,
zastao bi usred rečenice, odsut-no bi zurio s poluotvorenim ustima i izrazom čuđenja na licu, pa bi
se opet vratio svom poslu uz priglup rastresen smijeh, dok mu je duh još lutao. Svakoga je jutra
dvadeset minuta govorio djeci besciljno, vi-sokoparno i glupavo: učitelji su pažljivo rukama
prikrivali zije-vanje, učenici su kradomice pravili crteže i doturivali papiriće. Govorio im je o
»višem životu« i »duhovnim stvarima«. On im je jamčio da su oni vođe sutrašnjice i nada svijeta.
Zatim je ci-tirao Longfellowa. Bio je dobar čovjek, glup čovjek, častan čovjek. U njemu je bila jaka
crta grube iskonske okrutnosti. Farmu je volio više nego išta na svijetu osim škole. Iznajmio je
veliku trošnu kuću u gaju silnih hrastova na rubu grada: u njoj je živio sa ženom i dvoje djece. Imao
je kravu - nikada on nije bio bez krave: išao bi uvečer i izjutra da je muze, smijući se svojim šupljim
blesa-vim smijehom i udarajući je nogom u trbuh da se okrene u pra-vi položaj. Bio je gospodar
čvrste ruke. Pobunu je gušio grubim nasi-ljem. Ako je koji dječak bio bezobrazan prema njemu,
istrgnuo bi ga silom iz klupe, odvukao njegovu koprcavu figuru u svoj ured, hroptavo dišući dok je
gazio svojim nespretnim brzim ho-dom i govoreći odrešito s prizvukom uvredljiva omalovažavanja:
- No, ti mali buntovnice, baš da vidimo tko je gazda ovdje. Po-kazat ću ti, mladiću, može li meni
zanovijetati svaki balavac koii se sjeti. A kad bi se našli u uredu iza zatvorenih glaziranih vrata,
objavljivao je strogo opominjanje svoje pravde glasnim disa-njem, reskim fijukom španjolske trske
i urlicima od boli i užasa što ih je izgonio iz svog zatočenika.
Toga je dana skupio cijelu školu da im zapovijedi da napisu jedan sastav. Djeca su sjedila i tupo ga
gledala dok je on nepo-vezano objašnjavao što želi. Napokon je objavio nagradu. Dat će 174 175pet
dolara iz vlastitog džepa učeniku koji napiše najbolju zada-ću. To ih je razbudilo. Nastao je žamor.
Trebalo je da napisu sastav o značenju francuske slike zva-ne »Ševin pjev«. Predstavljala je
francusku seljančicu, bosono-gu, sa srpom u jednoj ruci, uzdignuta lica u jutarnjem svjetlu polja
dok sluša ptičji poj. Od njih se tražilo da opišu što vide u izrazu djevojčina lica. Od njih se tražilo da
reknu što im znači slika. Bila je reproducirana u jednom njihovom štivu. Veća je reprodukcija sada
visjela na govornici da je mogu dobro vidjeti. Oni su zurili zamišljeno žvačući olovke. Napokon
prostorija se utišala osim što se čulo lako škripanje po papiru. Topao vjetar šumorio je pod
strehama; trava se povijala, blago zviždeći. Eugene je napisao: »Djevojka sluša pjev prve ševe. Ona
zna da to znači da je stiglo proljeće. Ona ima oko sedamnaest ili osamnaest godina. Njezini su
roditelji veoma siromašni, nikada nigdje nije bila. Zimi nosi drvenu obuću. Sprema se kao da će
zazviždati. Ali ne želi odati ptici da ju je čula. Ostali njezini uku-ćani idu za njom, dolaze niz polje,
ali mi ih ne vidimo. Ima oca, majku i dva brata. Oni su teško radili cijelog života. Djevojka je
najmlađe dijete. Ona misli da bi voljela otići nekamo i vidjeti svijeta. Katkada ona čuje zvižduk
vlaka što odlazi za Pariz. Nika-da se nije vozila vlakom u svom životu. Voljela bi otići u Pariz.
Voljela bi imati lijepe haljine, voljela bi putovati. Možda bi vo-ljela započeti novi život u Americi, u
Zemlji mogućnosti. Djevoj-ka je iskušala nevolju. Njezini je roditelji ne razumiju. Da je vide kako
sluša ševu narugali bi joj se. Nikad nije upoznala prednosti dobra odgoja, njezini su tako siromašni,
ali ona bi iskoristila svoju priliku kad bi joj se pružila, više nego neki kojima se pru-ža. Na njoj se
vidi da je bistra.« To je bilo početkom svibnja; ispiti su dolazili za dva tjedna. On je o njima
razmišljao s uzbuđenjem i zadovoljstvom - volio je razdoblje teškog bubanja, duga ponavljanja,
veselje pražnje-nja svog obilno pohranjenog znanja na papir. Velika dvorana je u to doba mirisala na
završetak, na oštru nervoznu ushićenost. Cijelog će ljeta biti pospano toplo; jedino kad bi ovdje,
sami, s velikim gipsanim odljevom Minerve, on i Bessie Barnes, ili go-spođica ... gospođica... -
Ovaj nam dječak treba - reče Margaret Leonard. - Ona pruži Eugeneov sastav svom mužu. Osnivali
su privatnu školu za dječake. Zbog toga su i pisali sastav. Leonard uzme sastav, napravi se kao da je
pročitao pola 'stranice, pogleda odsutno u vječnost i počne zamišljeno trljati bradu ostavljajući
tanak sloj praha od krede na svom licu. Za176 tim, uhvativši njezin pogled, idiotski se nasmije i
reče: - Gle, taj mali lupež! A? Misliš li ti...? Osjećajući se radosno nepribran, on se nagne uz
dugačak cvilež smijeha dok je udisao i lupi se po koljenu ostavljajući na njemu trag krede; iz usta
mu se čuo slinav zvuk. - Neka nam se smiluje bog! - protisne.
- Evo! I nemoj se brinuti, - reče ona smijući se nježno i za-bavno. - Saberi se i posjeti dječakove
roditelje. - Ona je duboko voljela toga čovjeka, i on je volio nju. Nekoliko dana kasnije Leonard je
po drugi put skupio dje-cu. Održao je uopćen govor kojemu je bila svrha da ih obavijesti da je jedan
od njih dobio nagradu, ali da zataji pobjednikovo ime. Zatim, nakon nekoliko zastranjenja u kojima
je potpuno uživao, on pročita Eugeneov sastav, objavi njegovo ime i pozove ga naprijed. Lice od
krede prihvati ruku od krede. Dječakovo je srce tuklo o rebra. Odjeknule su trublje ponosa, okusio
je slavu. Cijeloga ljeta Leonard je strpljivo opsjedao Ganta i Elizu. Gant se vrpoljio, prevrtljivo
govorio i na koncu rekao: - Morat ćete vidjeti njegovu majku. - Privatno je bio veoma ogorčen,
urlao je o zaslugama državne škole kao leglu građan-stva. Obitelj je bila drska. Privatna škola!
Gospodin Vanderbilt! Da ga zauvijek upropasti! Od toga se Eliza zamislila. U njoj je bilo dosta
snobizma. Gospodin Vanderbilt? Ona je vrijedila kao bilo tko drugi. Vidjet će oni. - Koga ćete još
imati? - upita ona. - Jeste li kod koga već razbubnjali? Leonard spomene sinove nekoliko otmjenih i
bogatih ljudi? - doktora Kitchena, specijalista za oko, uho, nos i grlo, gospodi-na Arthura, advokata
jedne tvrtke, i biskupa Rapera iz angli-kanske dijeceze. Eliza se još više zamislila. Sjetila se Pett.
Nije se morala pre-navljati. - Koliko tražite? - upita. On joj reče da će školarina iznositi sto dolara
godišnje. Ona napući usne oklijevajući prije odgovora. - Hm-hm! - otpoče s podrugljivim
smiješkom dok je gleda-la Eugenea. - To je mnogo novca. Znate - nastavi ona uz drhtav osmijeh -
kao što tamnoputi vele, mi smo uboga čeljad. Eugene se uzvrpolji. - No, što kažeš ti, sine? - upita
Eliza peckavo. - Misliš li ti da vrijediš toliko novca? 177Gospodin Leonard položi svoju bijelu suhu
ruku na Euge-neova ramena i prisno njome klizne niz njegova leđa i preko sla-bina ostavljajući
posvuda tragove krede. Zatim svojim mesnatim dlanom čvrsto stisne tanku dječakovu nadlakticu. -
Taj dječak to zaslužuje - reče drmajući ga nježno napri-jed-natrag. - Da, moj gospodine! Eugene se
mučno smiješio. Eliza je i dalje pućila usne. Os-jećala je jaku psihičku vezu s Leonardom. Oboma
je trebalo vre-mena. - Recimo - reče ona trljajući široki crveni nos i lukavo se smiješeći - i ja sam
nekad bila učiteljica. To niste znali, je li tako? Ali ni izdaleka nisam tražila toliku plaću kao vi -
doda. -Smatrala sam da sam imala vrašku sreću kad sam dobila stan i hranu i dvadeset dolara
mjesečno. - Zaista, gospođo Gant? - reče gospodin Leonard s velikim zanimanjem. - No, moj
gospodine! - On se poče smijati neodre-đenim cviležom, potežući sve jače Eugenea i umrtvljujući
mu ruku svojim strašnim stiskom. - Da - reče Eliza - sjećam se svog oca - to je bilo davno pri-je
nego što si se ti rodio, dijete - reče Eugeneu - jer još nisam ni vidjela tvoga oca - što neki kažu,
ti si tada bio samo oblačak paučine obješen u nebesima - smijala bi se svakome tko bi mi u to doba
spomenuo udaju. - No, znate što (ona strese glavom i žalobno napući usne), bili smo strašno
siromašni u to doba, ja vam kažem. - O tome sam nekidan razmišljala - često nismo imali u kući
hrane za idući obrok. - No, kao što rekoh, tvoj djed (obraćajući se Eugeneu) dođe kući jedne noći i
reče: - Pazi amo, što će ovo reći? Što mislite koga sam danas vidio? - Sjećam ga se tako dobro kao
da ga sad vidim ispred sebe - imala sam predosjećaj - (obraćajući se Leonardu sa sumnjivim osmije-
hom) ne znam što ćete vi na to reći, ali ispada prilično čudno kad čovjek o svemu razmisli, zar ne? -
Upravo sam bila pomogla tetki Jane da postavi stol - bila je došla čak iz kotara Yancey da pohodi
tvoju baku - kad mi je iznenada sinulo - zamislite (pre-ma Leonardu) nisam uopće pogledala kroz
prozor niti sam išta uradila, ali sam znala kao što znam da sam živa da on dolazi -zaboga, povikala
sam dolazi - o čemu to govoriš tako ti svega, Eliza? rekla je tvoja baka - sjećam se da je pošla k
vratima i po-gledala niz stazu - nema nikoga - on dolazi, rekla sam - čekaj i vidjet ćeš - koga? reče
tvoja baka - Pa, oca, rekoh ja - nosi neš-to na leđima - o tome nema sumnje - I još nisam ni izrekla
te riječi, a on se pojavio onakav kakav je bio na stazi, s punom vre-ćom jabuka na leđima - po
načinu hoda moglo se vidjeti da nosi neke vijesti - no - nema sumnje - nije stao ni da rekne 178
kako-ste - Sjećam se počeo je govoriti skoro prije nego što je ušao u kuću - O oče, kliknula sam ja -
donio si jabuke - bilo je to godinu dana nakon što sam jedva preživjela upalu pluća -stalno sam
otada bacala krv i imala krvarenja pa sam ga mo-lila da mi donese jabuka - No, rekla je majka
njemu, a izgledala je strašno uznemirena, ja vam kažem - to je najčudnija stvar što sam je ikada čula
- i ona mu pripovjedi što se zbilo - No, on je izgledao prilično ozbiljan i rekao - Da, nikad neću
zaboraviti kako je to rekao - Mislim da me je vidjela. Ja nisam tamo bio toga časa, ali sam mislio da
sam tamo i da se penjem stazom baš toga časa - Imam vijest za tebe, rekao je - što misliš koga sam
danas vidio - što, pa nemam pojma, rekla sam - pa starog pro-fesora Trumana - dotrčao je k meni u
gradu i rekao, hej čujte: gdje je Eliza - imam posao za nju ako želi, da bude ove zime uči-teljica u
Beaverdamu - pa, ovaj, rekao je tvoj djed, ona nikad nije radila u školi - a profesor Truman se
smijao koliko god ho-ćete i rekao - ne berite brige zbog toga, Eliza može učiniti sve što joj padne na
pamet - eto, gospodine, tako se to dogodilo. -Žalosna i tužna zastala je na trenutak, zanesena, dok
joj je lice odlutalo za ranijim životom kroz drvored godina. - No - reče gospodin Leonard
neodređeno, trljajući bradu, - ti vragoljane, ti! reče trgnuvši Eugenea još jednom i počevši . da se
smije s narcisoidnim zadovoljstvom. Eliza polako napući usne. - Pa dobro - reče - poslat ću vam ga
na jednu godinu. -Tako je ona sklapala posao. Duboko teku struje u Sargaškom moru. Tako se na
tankoj dlaci milijuna duševnih poticaja sudbina još jednom poigrala njegovim životom. Gospodin
Leonard unajmio je staru predratnu kuću na bri-jegu obraslom veličanstvenim drvećem. Bila je
okrenuta preipa zapadu i jugu, gledajući prema Biltburnu, niz strmi južni dio grada i na crnačko
naselje što se protezalo
do kolodvora. Jed-nog dana početkom rujna poveo je Eugenea tamo. Išli su kroz grad, razgovarali
ozbiljno o politici, preko Trga, niz aveniju Hat-ton, na jug u Church, te jugozapadno sporednim
putem koji je završavao pred školskom zgradom što se naslanjala na brijeg. Kad su ušli u dvorište
golema su stabla šumila tužnom je-senskom glazbom. U širokom hodniku niske razbacane stare
kuće Eugene je prvi put vidio Margaret Leonard. Držala je me-tlu u rukama i nosila pregaču. Ali se
najprije doimala njena grozna krhkost. 179U to je vrijeme Margaret Leonard imala trideset četiri
godi-ne. Rodila je dvoje djece, sina kojemu je sada bilo šest godina i kćer koja je imala dvije
godine. Dok je tamo stajala iskrenuvši svoje dugačke tanke prste oko drška metle, on je s
trenutačnom hladnom mučninom primijetio da je vršak njezina desnog kaži-prsta bio stanjen kao da
ga je neizlječivo zgnječio čekić. A prošle su godine dok je saznao da tuberkulozni ljudi katkad
imaju tak-; ve prste. Margaret Leonard je bila srednje visine, možda pet stopa i j šest palaca. Kad se
smušenost njegove nelagodnosti polako iz-j gubila, primijetio je da ona nije mogla težiti više od
osamdeset i do devedeset funti. Znao je da imaju djecu. Sada se sjetio njih ; i Leonardove mišićave
gromade, i osjetio užas. Njegova brza mašta odmah je prešla na spolne odnose, i nešto se u njemu
izvilo na stranu od nevjerice i straha. Nosila je haljinu od sive nabrane pamučne tkanine koja nije
bila ni široka ni tijesna oko njezina trošna tijela, ali mu je sakri-vala svaki trag, kao da je bio
umotan štap. Dok se njegov um nespretno izvlačio iz mučnog dojma za-čuo je njezin glas, pa
osjećajući još čudan smeten sram, on po-digne oči k njenom licu. Bilo je to najmirnije i
najushićenije lice što ga je ikad vidio. Koža je bila blijeda s primjesom mrtvačke pepeljavosti; ispod
nje se jasno ocrtavao fini koštani reljef lica i lubanje: smrtno blijeda napetost onih kojima se bliži
smrt bila je već provjerena. Uspjela se odrvati tek toliko da pažljivo odr-žava ravnotežu između
stupnja bolesti i oporavljanja. Morala je mjeriti sve što je činila. Ravna crta nosa i lijepo oblikovana
duga brada davale su njezinu licu izraz pronicavosti i odlučnosti. Ispod blijede tanke upale kože na
obrazima i oko usta s vremena na vrijeme drhtalo je nekoliko istrošenih živčanih središta i lagano
potresalo kožu ne smućujući i ne narušavajući ushićenu mirnu ljepotu što ju je nepresušno hranila
iznutra. To je lice bilo polje trajnog sukoba, gotovo uvijek mirno, ali stalno odraz neprestane bitke i
pobjede goleme energije koja je u njoj prebivala, nadjačavši tisuću za-glušnih vragova rasapa i
glodanja koji su je pokušavali rastrgnu-ti. Na njoj je postojano bila ispisana epska pjesma ljepote i
po-činka nakon boja - on nikad nije prestao osjećati da je njezina ruka držala uzde svoga srca, da su
u njezinom stisku bile skup-ljene sve nesložne žile i tetive razdora koje bi joj razbile i razglo-bile
udove, kad bi im jednom popustila. On je doslovno fizički osjećao da bi se smjesta raspala na
komadiće čim bi iz nje otek-la velika plima srčanosti. 180 Bila je nalik nekom velikom, slavnom,
smirenom, smrtno ranjenom vojskovođi koji prstima stišće smrskanu žilu kucavi-cu, zaustavlja
oseku svog života na jedan sat - i dalje zapovijeda bitkom.
Kosa joj je bila gruba i tamnosmeđa, lagano prošarana sje-dinama: bila je ravnomjerno začešljana
po sredini i zategnuta u čvor na zatiljku. Sve je na njoj bilo vrlo čisto, kao izribana ku-hinjska
daska: kad se s njim rukovala, on osjeti čvrstu nervoznu životnost njenih prstiju i primijeti kako su
čiste i uredne bile njezine tanke pomalo radom istrošene ruke. Ako je sada zamje-ćivao ikakvu
njenu klonulost, bilo je to samo s osjećanjem nje-zina očišćenja: ćutio je da je u dodiru ne s bolešću,
nego s naj-većim zdravljem što ga je ikad upoznao. Ona je u njemu pobu-dila uzvišenu glazbu. Srce
mu je raslo. - Ovo je - reče Leonard udarivši ga blago po leđima, - gos-podin Eugene Gant. - No -
reče ona tihim glasom u kojemu je treperila drhtava žica - drago mi je da sam te upoznala. - Glas je
u sebi nosio ono svojstvo mirnog čuđenja što ga je on katkad slušao u glasovima ljudi koji su vidjeli
ili čuli neki čudan događaj ili slučaj, nešto što se čini kao da zadire onkraj života, onkraj prirode -
prizvuk prihvaćanja; i on odjednom spozna da je toj ženi cio život izgle-dao vječno neobičan, da je
ona izravno gledala u ljepotu i tajan-stvo i tragediju u ljudskim srcima, i da je on njoj izgledao lijep.
Njezino se lice mračilo od čudnovate strastvene životnosti koja nije ostavljala traga, koja je na
njemu živjela bestjelesno po-put života; njezine su se smeđe oči mračile do crnine, kao da je kroz
njih proletjela ptica i ostavila sjenu svojih krila. Ona je vi-djela njegovo malo zaneseno lice koje je
čudno gorjelo na kraju dugog mršavog tijela, vidjela je njegove ravne tanke krakove, ve-lika stopala
nespretno zavrnuta unutra, prašnjave mrlje na čara-pama ispod koljena, i tanka zapešća ruku što su
mučno stršila ispod jeftina slabo skrojena kaputa; vidjela je uzak pogrbljen ob-ris njegovih ramena,
čupavu hrpu kose - i nije se smijala. On podigne lice k njoj kao sužanj koji izlazi na svjetlo dana,
kao čovjek što se dugo patio u tami pa se kupa u velikom jezeru zore, kao slijepac koji osjeti u
očima bijelu srž i bit nepromjen-ljive jasnoće. Tijelo mu je upijalo njenu silnu svjetlost kao iz-
gladnjeli prognanik kišu: sklopio je oči i pustio da ga kupa ta sil-na svjetlost, a kad ih je ponovo
otvorio vidio je da su i njezine bile blistave i vlažne. Tada se ona počne smijati. - Hej, gospodine
Leonard - reče - što je to! Ta on je visok skoro kao ti. Dođi, dječače. Stani tu da vas izmjerim. -
Spretnim ih prstima ona sastavi leđa uz leđa. 181Gospodin Leonard bio je dva-tri palca viši nego
Eugene. On se počne smijati svojim cviležom. - O, lupežu - reče. - Žutokljunac jedan. - Koliko ti je
godina? - upita ona - Idućeg mjeseca navršavam dvanaestu - reče on. - No, tko bi to rekao! - reče
ona u čudu. - Ipak ću ti nešto reći - nastavi. Moramo nabaciti malo mesa na te kosti. Ne možeš
nastaviti tako. Ne sviđa mi se kako izgledaš. - Ona zatre-se glavom. On se osjećao neugodno,
uznemireno; bio je neodređeno uvrijeđen. Zbunjivalo ga je i plašilo kad bi mu se reklo da je
»slabašan«; to mu je oštro ranjavalo ponos. Uvela ga je u veliku prostoriju slijeva koja je bila
uređena kao dnevna soba i knjižnica. Gledala je kako mu je lice zasjalo od zanosa kad je vidio
tisuću petsto ili dvije tisuće knjiga slože-nih na policama na raznim mjestima. Nespretno je sjeo na
ple-tenu stolicu kraj stola i čekao dok se ona nije vratila
noseći ta-njur sa sendvičima i visoku čašu punu graševine koju nikada dotad nije okusio. Kad je to
pojeo, ona privuče stolicu k njegovoj i sjedne. Pri-je toga poslala je Leonarda u stajsko dvorište da
posvršava neke poslove; moglo se čuti s vremena na vrijeme kako zapovjednim seljačkim glasom
viče na svoju stoku. - Pa onda, kaži mi, dječače - reče ona - što si čitao? On lukavo krene kroz
pustošnu zemlju tiskarstva, spomi-njući kao svoje omiljeno štivo one knjige za koje je osjećao da će
naići na njezino odobravanje. Budući da je pročitao sve, do-bro i loše, što se našlo u gradskoj
knjižnici, mogao je iznijeti doj-mljiv izbor. Katkad ga je ona zaustavljala da priupita o nekoj knjizi -
on je opširno obnavljao sadržaj s vatrenom upornošću i pojedinostima, te ju je potpuno zadovoljio.
Bila je uzbuđena i gorljiva - odmah je uvidjela kako bi obilno mogla hraniti tu proždrljivu glad za
znanjem, iskustvom, mudrosti. A on je izne-nada spoznao radost posluha: sada će divlje tapanje u
neznanju, slijepo traganje, očajna sputavana žudnja dobiti kormilo, vod-stvo, nadzor. Put kroz
tjesnac prema Indiji, koji nikad nije mo-gao pronaći, sada će mu biti ucrtan. Na polasku mu je dala
de-beli svezak od devet stotina stranica, ukrašen nadahnutim gra-vurama ljubavi i bitaka, razdoblja
koje je najviše volio. On je duboko u noć ponirao u sudbinu čovjeka koji je ubio medvjeda, spalio
vjetrenjače i kaznio odmetnike, u čitav život druma i krčme srednjeg vijeka, u hrabrog i lijepog
Gerarda, bo-žanskog sjemena, oca Erasmusova. Eugene je mislio da je Sa-mostan i ognjište bila
najbolja pripovijest što ju je ikad pročitao. 182 Privatna škola u Altamontu bila je najveća
pustolovina u njihovu životu. Leonard se nadao da će sada ostvariti sve odga-đane uspjehe o kojima
je sanjao dok je bio mlađi. Za njega je škola bila nezavisnost, služba, moć i, nadao se, blagostanje.
Za nju je podučavanje bilo nenadmašna velika nagrada - lirska glazba, život, svijet u kojemu je ona
sve što je bilo dobro umjet-nički pretvarala u ljepotu, gospodar duše koji joj je dao duhovni život
kad joj je razarao tijelo. U okrutnom vulkanu dječakova duha mali dlakavi noćni leptiri njegova
obožavanja oblijetali su oko njihova čudnog bra-ka i sagorijevali. Nemilosrdne godine obarale su
jednog po jed-nog njegove bogove i glavare. Što je preživjelo da se nada? Što je izdržalo bič rasta i
pamćenja? Zašto je zlato tako potamnjelo? Činilo se kao da je cijeloga života njegova vatrena
privrženost počinjala s ljudima a završavala s prikazama; pod njegovom se težinom otapao život na
koji se oslanjao, i gledajući dolje on je vidio da steže neki kip; ali je nepokolebljivo, kao
pobjednička stvarnost sred njegova srca koje su pohodile sjeni, ostala ona koja je prva takla njegove
slijepe oči svjetlošću, koja je pružila gnijezdo njegovoj zakukuljenoj beskućničkoj duši. Ona je
ostala. O smrti u životu što u stijene pretvaraš naše ljude! O mijeno što poravnavaš naše bogove!
Ako bar jedan još živi nad pepelom zgaslih godina, neće li se ovaj prah probuditi, neće li mrtva vje-
ra oživjeti, nećemo li ponovo vidjeti Boga, kao nekoć izjutra, na planini? Tko to stupa s nama po
gorama? 17 Eugene je proveo četiri iduće godine svog života u Leonar-dovoj školi. Nasuprot golom
užasu Dixielanda, nasuprot mrač-nom putu boli i smrti niz koji
su se veliki Gantovi udovi već po-čeli naginjati, nasuprot svemu onom zatočeništvu i osami njego-
va vlastitoga života što su ga nagrizali kao glad, ove godine kod Leonarda cvale su kao zlatne
jabuke. Od Leonarda je malo dobio - suh pohod preko neplodne pustoši latinske proze: prvo, grubi,
ukočeni, tupi okršaji s gra-matičkim pravilima koji su ga nepotrebno plašili i zbunjivali, i godinama
ga ispunjavali nezdravom nesklonošću prema sintak-si i nerazumnom predrasudom protiv zakona
na kojima je sa183građen jezik; zatim, godina proučavanja škrte, jasne Cezarove toč-nosti,
veličanstvene strukture stila - jezgrovitost, najnužnija izvjes-nost, umrtvljena nepovezanim dnevnim
podjelama, dosadna reče-nična analiza, nespretan obrazac pedantnog prevođenja: »Nakon što je
učinio sve stvari koje su bile potrebne, a go-dišnje doba je bilo prikladno za vođenje rata, Cezar
poče svr-stavati svoje legije u bojni poredak.« Svi mračni raskošni prizori rata u Galiji, proboj
rimskog koplja kroz štit od kože, barbarskog natezanja po šumama i po-nosnog zveketa trijumfa -
sve ono što se moglo dodati povijesti velikoga realista dodirom preobražajne strasti kojom velik
uči-telj vrši svoj posao, nedostajalo je. Umjesto toga kotači su vješto upali u tegobnu kolotečinu
metode i memoriranja. Dvanaestog ožujka prošle godine - tri dana zakašnjenja. Cogitata. Množina
srednjeg roda participa upotrebljena kao imenica. Quo upotrebljeno umjesto ut da se iz-razi svrha
kad slijedi komparativ. Osamdeset redaka za sutra. Utrošili su cijelu vječnost, dvije godine, na onog
dosadnog psa Cicerona. De senectute. De amicitia.' Izbjegli su Vergilija jer je John Dorsev Leonard
bio slab mornar - nije bio posve siguran u vergilijevskoj navigaciji. Mrzio je istraživanja. Nije se
pouzdavao u putovanja. Iduće godine, rekao je. A velika imena Ovidija, gospo-dara vilenjaka i
gnoma, Bakhova svirača u zbirci Amores,2 ui Luk-recija, punog ritma onih vremena? Nox est
perpetua.3 - An? - otezao je gospodin Leonard počinjući da se šuplje smije. Po njemu su prsti
ostavljali trag krede od brade do pupka. Stephen (»Pap«) Rheinhart blago se nagne naprijed i
šiljkom olov-ke ubode Eugenea Ganta u lijevi guz. Eugene bolno zagunđa. - Ovaj, ne - reče
gospodin Leonard isturivši bradu. - To je druga vrsta latinskoga. - Kakva vrsta? - navaljivao je Tom
Daviš. - Teža od Cice-rona? - Pa - reče gospodin Leonard sumnjičavo - druga vrsta. Malo ispred
vašeg sadašnjeg znanja. »- est perpetua. Una dormienda. Luna dies et nox.«4 - Je li latinsko
pjesništvo teško čitati? - reče Eugene. - Pa - reče gospodin Leonard potresavši glavom. - Nije lako.
Horacije ... otpoče pažljivo. - On je napisao Odeš i Epodes5 - reče Tom Daviš. - Što je epoda,
gospodine Leonard? 1 O starosti. O prijateljstvu. (Marcus Tullius Cicero, 106-43 god.) 2 Ljubavi.
(Publius Ovidius Naso, 43. god. pr. n. e. - 18 god. n. e.) 3 i 4 Noć nam je vječnu spavati. Mjesec,
dan i noć. 6 Ode. Epode. (Ouintus Horatius Flaccus, 65-8 god. pr. n. e.) 184
- Ovaj - reče gospodin Leonard razmišljajući - to je vrsta pjesme! - Do vraga! - reče »Pap«
Rheinhart neugodnim šaptom Eu-geneu. - To sam znao prije nego što sam platio školarinu. Slatko
se smijući i lupkajući se nježnim prstima gospodin Leonard se vrati na lekciju. - Sada da vidimo -
započne. - Tko je bio Katul? - povikne Eugene glasno. Kao bačeno koplje u mozak, ime. - Bio je
pjesnik - odgovori gospodin Leonard bez razmi-šljanja, na brzinu, zbunjeno. Požalio je. - Koju vrstu
pjesama je pisao? - upita Eugene. Nije bilo odgovora. - Je li pisao kao Horacije? - Ne-e - reče
gospodin Leonard promišljeno. - Ne baš sa-svim kao Horacije. - O čemu je pisao? - reče Tom
Daviš. - O dupetu tvoje bake - žestoko prošapće »Pap« Rheinhart. - Pa... pisao je o stvarima koje su
u njegovo vrijeme sva-koga zanimale - reče gospodin Leonard s olakšanjem. - Je li pisao o
ljubavnim osjećajima? - reče Eugene drhta-vim glasom. Tom Daviš okrene iznenađeno lice prema
njemu. - Bože sveti! - klikne trenutak kasnije. Zatim se počne smijati. - On je pisao o ljubavnim
osjećajima - vikne Eugene s iz-nenadnom određenom strašću. - Pisao je o svojoj ljubavi prema
gospođi Lesbiji. Pitaj gospodina Leonarda ako ne vjeruješ meni. Oni okrenu žedna lica k njemu. -
Ovaj... ne ... da ... ne znam ja sve te stvari - reče gos-podin Leonard izazivački, zbunjeno. - Gdje si
to čuo, momče? - Pročitao sam u nekoj knjizi - reče Eugene pitajući se gdje. Kao bačeno koplje,
ime. ... čiji je jezik bio poput zuba otrovnice, bačeno koplje za-nosa i strasti. Odi et amo: quare id
faciam... - Odnosno, ne sve u potpunosti - reče gospodin Leonard. - Neke od njih dopusti on. ..
.fortasse requiris. Nescio, sed fieri sentio et excruciorS - Tko je bila ona? - reče Tom Daviš. 1
Mrzim i ljubim: zašto li to činim... možda ćeš upitati. Ne znam, ali osjećam da jest tako i mučim se.
(Katul, prijevod T. Ladan) 185- Oh, to je bio običaj u ono vrijeme - reče gospodin Lep/ nard
nemarno. Kao Dante i Beatrice. To je bio način kako je pjesnik udvarao. Zmija psikne. U njegovoj
je krvi bilo iscjetka divljeg likova-nja. Poderotine poslušnosti, pokornosti i strahopoštovanja po-
padale su u krugu oko njega. - Ona je bila tuđa žena! - reče on naglas. - Eto što je bila. Grozna
tišina. - Ovaj . . . sad . . . tko ti je to rekao? - reče gospodin Leo-nard zbunjeno, ali smatrajući njezin
brak divljim i možda opas-nim mitom. - Tko ti je rekao, momče? - Što je onda ona bila? - reče
izravno Tom Daviš. - Ovaj . . . zapravo ne - promrmlja gospodin Leonard trlja-jući bradu. - Bila je
pokvarena žena - reče Eugene. Zatim posve očaj-no doda: - Bila je kurva. »Pap« Rheinhart zadrži
dah.
- Što to, što to, što to? - povikne gospodin Leonard kad je smogao riječi. U njemu je sve kipjelo od
bijesa. Skočio je sa sto-lice. - Što si to rekao, momče? Ali je pomislio na Margaret i s iznenadnim
osjećajem uze-tosti pogledao na bijelu razvalinu dječačkoga lica. Previše je za-stranio. Daleko s onu
stranu. Ponovo je sjeo sav slomljen. . . . čiji je najpodliji plač bio prostrijeljen njegovom strašću,
čija je najsnažnija glazba cvjetala iz kala . . . f 1 »Nulla potest mulier tantum se dicere amatatn '} i
Vere, guantutn a me Lesbia amata mea es.«^ reče - Morao bi malo više pripaziti na svoj govor,
Eugene -gospodin Leonard blago. - Eto vidite! - poviče on iznenada, vraćajući se silovito svo-joj
knjizi. - Tako se zanemaruje posao. Idemo sada! - reče srdač-no, pljujući u svoje intelektualne ruke.
- Vi lupeži! - reče primj-jetivši smiješak Toma Davisa. - Znam ja što je vama - želite da izgubimo
cijeli sat. Smijeh Toma Davisa prasne i pomiješa se s njegovim cvile-žom. - U redu, Tom - reče
gospodin Leonard odsječeno - strana 43, odjeljak 6, redak 15. Odatle započni. 1 Ni jedna žena
zaista nije toliko voljena Koliko je moja Lesbia voljena od mene. fKatlll nrii»i^ T l-J —^ .__ j_
...~j« M-A*WU* vujjen« (Katul, prijevod T. Ladan) 186 U taj čas zazvoni zvono, a smijeh Toma
Davisa ispuni razred. Ipak su njegova predavanja, prema ustaljenim navikama, bila dovoljno
stručna. Možda bi imao poteškoća u sastavljanju jedne stranice latinske proze ili stiha s kojima se
nije potpuno sprijateljio ni nakon dugogodišnjih ponavljanja. U grčkom bi, svakako, njegova
manjkavost bila još očitija, ali bi znao drugi ao-rist ili optativ u pola noći (ako se ikad ranije s njim
sreo). Imali su dvije završne godine dragocjenog grčkog: čitali su Anabasis. - Kakva nam je korist
od svega toga? - reče Tom Daviš pri-jeporno. Tu je gospodin Leonard osjećao tlo pod nogama. On
je ra-zumijevao vrijednost klasika. - Time se čovjek uči da cijeni uzvišene stvari. To mu daje temelj
slobodnog odgoja. Time se vježba um. - Kakva mu je korist od toga kad počne raditi? - reče »Pap«
Rheinhart. - Od toga neće naučiti kako da uzgoji više žita. - Pa... nisam baš uvjeren u to - reče
gospodin Leonard uz protestni smijeh. Ja mislim da hoće. »Pap« Rheinhart ga pogleda s komično
naherenom glavom. Imao je nakrivljen vrat koji je njegovom duhovitom blagom licu sa strane
davao izraz smiješne zrelosti. Imao je osoran glas; bio je prepun grubog dobroćudnog hu-mora i
neprekidno je žvakao duhan. Otac mu je bio bogat. Živio je na velikoj farmi u Coveu, držao
mljekaru i imao ljevaonicu u gradu. Bili su nenametljivi ljudi njemačkog podrijetla. - Zar ćete vi,
gospodine Leonard - reče »Pap« Rheinhart -sa svojim radnicima na farmi govoriti latinski?
- Menibus trebibus vrećibus žitibus - reče Tom Daviš kroz bučan smijeh. Gospodin Leonard se
smijao uz rastreseno odo-bravanje. To je bila njegova šala. - Time se vježba um da se hvata u koštac
sa svim vrstama zadataka - reče on. - Prema ovome što vi kažete - reče Tom Daviš - čovjek koji je
učio grčki bolji je limar od onoga koji nije učio. - Da - reče gospodin Leonard tresući mudro
glavom -znaš, ja mislim da jest. On se zadovoljno pridruži njihovu smi-jehu svojim slinavim
cerekanjem. Bio je na utrtom putu. Oni su ga uvlačili u duge rasprave: dok je jeo ručak, mahao je
vrućim dvopekom okolo, uvjerljiv, sladunjavo razborit, iscrpno pažljiv u naporu da dokaže vezu iz-
među grčkog i trgovine mješovitom robom. Veliki vjetar iz Ate187ne nije ga uopće dotaknuo. Ništa
nije rekao o istančanoj i osjet-ljivoj inteligenciji Grka, o njihovoj ženskoj ljupkosti, o graditelj-skoj
moći i dubini njihova uma, o nestalnosti njihova karaktera, 0 građi, ograničenosti i savršenstvu
njihovih oblika. On je u jednom američkom koledžu letimično upoznao ve-liku strukturu
najizgrađenijega jezika: osjetio je skulpturno sa-vršenstvo riječi kao što je Y"v*l*eS1 ali je njegovo
mišljenje mi-risalo na kredu, razred i slabo osvjetljenje - grčki je bio dobar jer je bio drevan,
klasičan i akademski. Miris Istoka, tamna pli-ma Orijenta koja je ispod njega tekla i prožimala
živote pjesnika 1 vojnika nečim nastranim, zlim, raskošnim, bila je od njegova ži-vota daleka kao
Lesbos. On je bio samo glasnogovornik formule u koju se pouzdavao bez prave vjere. Kat nara
Y»JV x«i xar& 6aXarcav.2 Matematiku i povijest predavala je Amy, sestra Johna Dor-seya. Bila je
krupna žena, visoka pet stopa i deset palaca, teška 185 funti. Imala je vrlo bujnu crnu kosu, ravnu i
nauljenu, i vrlo crne oči koje su njezinu licu davale tešku sjetilnost. Jake su joj podlaktice bile
lagano dlakave. Nije bila debela, ali se tijesno utezala, pa su joj se isticale snažne ruke i široka
ramena iz čiste bjeline njezina struka. Kad je bilo toplo veoma se znojila: košu-lje su joj bile ispod
pazuha prošarane velikim mrljama znoja; zimi, dok bi se grijala uz vatru, oko nje se širio uzbudljiv
miris krede i jak vonj zdrave životinje. Prolazeći vjetrovitim stražnjim dvorištem jednog zimskog
dana, Eugene je pogledao u njezinu sobu baš kad joj je krhka nećakinja otvorila vrata da izađe. Ona
je sjedila pred rasplamsalom vatrom od ugljena nakon kupelji i obuvala čarape. On je očarano zurio
u njena široka rumena ra-mena i veliko tijelo koje se pušilo čisto kao zvijer. Voljela je vatru i
zračenje topline: pospano pozorna sjedila je kraj peći raširenih nogu, srčući toplinu svojom širokom
sna-gom zemlje koja je bila osjećajnija nego u njezina brata. Zaru-menivši se od ognja, ona se svim
dječacima polagano smiješila s ravnodušnom naklonošću. Muškarci je nisu posjećivali: bila je
žedna usana kao izvor. Nikoga nije tražila. Smiješila se cijelom svijetu lijenom mačjom toplinom.
Bila je dobar nastavnik matematike: brojevi su joj ležali u krvi. Lijeno je uzimala njihove pločice za
pisanje, lijeno tražila rješenja i dobroćudno se
smijala s omalovažavanjem. Iza nje je u klupi Durand Jarvis strastveno stenjao prema Eugeneu i
ero-tično se uvijao žestoko stišćući poklopac svoje klupe. 1 Grčki, žčne (genitiv singulara). 2 Grčka
izreka: i po kopnu i po moru. 188 Sestra Sheba stigla je sa svojim sušičavim mužem na koncu druge
godine - bio je lešina s krvavim mrljama na usnama, star sedamdeset tri godine. Rekli su da ima
samo četrdeset devet -bolest ga je postarala. Bio je visok šest stopa i tri palca, dugih ravnih brkova,
voštan i mršav kao mandarin. Pravio je impresio-nističke slike - ovce na brijegu obraslu borovicom,
ribarske čamce na molu s toplom crvenom gomilom ciglenih zgrada u pozadini. Stari grad
Gloucester, Marblehead, žitelji rta Cod, smioni kapetani - bogata slana imena izranjala su u mirisu
katranjena konopa, i suhe glave bakalara što se raspadaju na suncu, uzbi-bani laki čamci do koljena
puni očišćene ribe, i jak čeznutljiv miris mora u lukama, i mirna zanesenjačka tupost mornarova
lica, znak njegove ženidbe s oceanom. Kako izgledaju mora zo-rom u proljeće? Hladni galebovi
spavaju na vjetru. Ali nebesa su ružičasta. Voštanog su mandarina vidjeli kako triput odlazi putem i
kako se vraća. Bilo je proljeće, južni je vjetar prebivao visoko u razraslim stablima. On je lepršao na
štapu što ga je zabadao is-pred sebe modrom tuberkuloznom rukom. Oči su mu bile mod-re i blijede
kao u utopljenika. Izrodio je dvoje djece sa Shebom - dvije djevojčice. Bile su egzotični nježni
cvjetovi: sve crno i mliječno bijelo, čudno i ljup-ko kao proljeće. Dječaci su radoznalo nagađali. -
On mora biti bolji čovjek nego što izgleda - reče Tom Da-viš. - Manjoj su tek dvije ili tri godine. -
On nije star kao što izgleda - reče Eugene. - Izgleda star jer je bolestan. Ima svega četrdeset devet
godina. - Kako znaš? - reče Tom Daviš. - Tako kaže gospođica Amy - reče Eugene nevino. »Pap«
Rheinhart nagne glavu prema Eugeneu i vrškom je-zika vješto prebaci komad duhana na drugu
stranu usta. - Četrdeset devet! - reče - ti bi se trebao obratiti liječniku, mladiću. On je star kao
biblija. - Tako je rekla ona - tvrdoglavo ustraja Eugene. - Pa naravno da je rekla! - odvrati »Pap«
Rheinhart. - Ne misliš valjda da će to obznaniti? Oni ovdje vode školu. - Sinko, ti mora da si glup! -
reče Jack Candler koji o tome nije dotad razmišljao. - Do vraga, ti si im ljubimac. Oni znaju da ćeš
povjerovati što god ti reknu reče Julius Arthur. »Pap« Rheinhart ga pozor-no pogleda, zatim
odmahne glavom kao da je izlječenje bilo ne-moguće. Smijali su se njegovu vjerovanju. 189- Pa,
ako je toliko star - reče Eugene - zašto se gospođa Lattimer udala za njega? - Zato što nije mogla
naći nikoga drugoga, naravno - reče »Pap« Rheinhart, izgubivši strpljenje zbog te gluposti. - Što
mislite da li ga je morala buditi? - reče Tom Daviš ra-doznalo. Oni su se šutke domišljali. A Eugene,
koji je vidio da je dvoje krasne djece otpalo poput latica od majčinih bujnih grudi, koji je vidio da
voštani umjetnik oklijevajući
korača prema smr-ti, i čuo jaki Shebin glas što u samom početku gospodari razgo-vorom izlažući
sva svoja mišljenja u žestokoj burleski, bio je po-novo zbunjen pred neistraživom ruljom - iz smrti,
života i grube gnjile zemlje, jedan cvijet. Njegova je vjera bila iznad uvjerenja. Tako je često
nailazilo razočaranje da je u njemu probudilo struju gorke sumnje, po-vremeno razdražljivo, grubo,
okrutno i istančano ruganje, koje je sve ljuće peklo zbog vlastite muke. Nesvjesno je u sebi počeo
graditi opsežnu mitologiju do koje mu je bilo sve dublje stalo, jer je primijetio njezinu neistinu.
Slomljeno i mračno počinjao je osjećati da ljudi ne žive za istinu - ljudi stvaraoci - nego za laž.
Pokatkad se njegov proždrljiv i nezasitan mozak činio kao da je izmakao njegovu nadzoru: bila je to
strahovita ptica čiji se kljun zario u njegovo srce, čije su pandže neprestano derale nje-govu utrobu.
I taj nezaspali demon koturao je, obarao i prevrtao stvar, i iznenada se vraćao, kad bi ona već
odletjela, s pobjednič-kom zlobom, ostavljajući golo, osrednje i obično sve ono što je on zaodijevao
čuđenjem. Ali pun nade on je uviđao da nikada nije shvaćao - da su ostajali samo lažan sjaj i zlato.
Jezik mu je bio tako jedak zato što je njegovo srce toliko vjerovalo. Nemilosrdni mozak ležao je
sklupčan i budan kao zmija: vi-dio je svaku kretnju, svaki brzi pogled iznad njegove glave, tra-ljave
skele svake prijevare. Ali te su osobe za njega postojale u svijetu dalekom od ljudskog grijeha. On
je otvorio jedan prozor svoga srca za Margaret i zajedno su ušli u sveti lug poezije; ali je svu
mračnu žudnju, san o lijepim oblicima, i svu bijedu, pijan-stvo i nered svog života u obitelji
plašljivo zaključavao. Bojao se da će čuti. Pitao se očajnički koliko je dječaka već čulo. I sve či-
njenice koje su spuštale Margaret u život, koje su je uvlačile u kalnu struju života, bile su nestvarne
i užasne kao noćna mora. To što je ona bila na pragu smrti od tuberkuloze, što se že-stoka i brbljiva
Sheba udala za starca koji je s njom začeo dvoje djece i čekao smrt, što je cijela ta mala porodica,
moćna u prianljivoj vjernosti, blažila svoje velike boli u tajnosti, gradeći 190 pred dječačkim oštrini
očima i klepetavim jezicima branu lom-nog pretvaranja i izlike, njega je omamljivalo osjećajem
nestvar-nosti. Eugene je vjerovao u slavu i zlato. Sad je više živio u Dixielandu. Tješnje se vezao uz
Elizu ot-kad je počeo ići kod Leonarda. Gant, Helen i Luke rugali su se s privatnom školom. Djeca
su bila uvrijeđena - pomalo ljubo-morna. U njihovoj je ćudi nikao novi trn; rekli bi: - Potpuno si ga
uništila otkad si ga poslala u privatnu ško-lu. - Hi - On je sada previsoko da bi prljao ruke otkad je
napus-tio državnu školu. Eliza ga je pak stalno podsjećala na obaveze. Često je govo-rila o svojoj
sirotinji i naporima kojima se mora izlagati da bi platila školarinu. Govorila mu je da mora marljivo
raditi i po-magati joj koliko god može u svoje slobodno vrijeme. Trebalo je također da joj pomaže
ljeti i da »razbubnjava posao« među pri-došlim turistima na kolodvoru. - Za ime božje! Sto je tebi?
- rugao se Luke. - Ta valjda se ne stidiš malo poštena posla? Ovuda, gospodine, za Dixieland.
Gospođa Eliza E. Gant, vlasnica. Neposredno do Trga, kapetane. Sve udobnosti moder-ne tamnice.
Dvopek i domaća pita upravo kao što bi ih majka morala peći, ali ne peče.
Taj će dečko uspjeti. Na koncu prve Eugeneove godine kod Leonarda Eliza je re-kla Johnu Dorsevu
da više ne može plaćati školarinu. On se po-savjetovao s Margaret, vratio se i pristao da uzme
dječaka uz pola cijene. - On vam može pomoći da razbubnjate posao kod novih polaznika - reče
Eliza. - Da - složi se Leonard - to je ona prava stvar. Ben je kupio novi par cipela. Bile su smeđe.
Platio ih je šest dolara. Uvijek je kupovao dobre stvari. Ali su mu nažuljale taba-ne. Namršten i
bijesan dojurio je u sobu i skinuo ih. - Do vraga! - viknuo je i zavitlao ih u zid. Eliza dođe do vrata.
- Nikad nećeš imati ni penija, momče, sve dok tako razba-cuješ novac. Znaš što, to je prilično zlo
kad čovjek dobro razmi-sli. - Ona žalosno potrese glavom i napući usne. 191- O za boga miloga! -
izdere se on. - Čuješ li ti ovo! Tako mi boga od tebe nikad ništa ne tražim, je li tako? - plane
gnjevno. Ona uzme cipele i dade ih Eugeneu. - Bilo bi šteta baciti dobar par cipela - reče. - Pokušaj
ih obuti, sine. On ih obuje. Njegove su noge već bile veće nego Benove. Učinio je nekoliko
pažljivih i bolnih koraka. - Kako ti stoje? - upitah Eliza. - Mislim da je u redu - reče on sumnjičavo.
- Malo su ti-jesne. Volio je njihovu čvrstoću, pravi miris kože. Bile su to najbo-lje cipele što ih je
ikad imao. Ben uđe u kuhinju. - Ti zvjerčice! - reče. - U tebe je noga kao u mazge. - On se
namršteno prigne i dotakne nategnutu kožu na prstima. Eu-gene se lecne. - Mama, za ljubav božju -
vikne Ben srdito - ne goni ma-loga da ih nosi ako su premalene. Ja ću mu kupiti jedan par, ako si ti
toliko škrta da trošiš svoj novac. - A zašto ove ne valjaju? - reče Eliza. Ona ih pritisne prsti-ma. -
No, pa što! reče. - One su sasvim u redu. Sve su cipele malo tijesne u početku. Neće mu naškoditi.
Ali je morao odustati nakon šest tjedana. Tvrda se koža nije rastegla, noge su ga boljele svaki dan
sve više. Hramao je sve bolnije i bolnije dok mu svaki korak nije odrvenio kao da hoda na
panjevima. Stopala su mu bila utrnjena i umrtvljena, tabani izranjeni. Jednoga dana Ben ga obori u
bijesu i skine mu ih. Prošlo je nekoliko dana dok je ponovo prohodao s lakoćom. Ali njegovi nožni
prsti, koji su mu u djetinjstvu izrasli ravni i jaki, bili su zgnječeni u kašu, kosti savijene i iskrivljene,
nokti debeli i mrtvi. - Ipak je prava šteta baciti te dobre cipele - uzdahnula je Eliza. Ali je ona imala
čudne napadaje darežljivosti. On to nije mogao shvatiti. Jedna je djevojka sa Zapada došla u
Altamont. Bila je iz pla-ninskoga grada Seviera, rekla je. Imala je krupno smeđe tijelo i crne kose i
oči Cherokee Indijanaca. - Pamti moje riječi - rekao je Gant. - U toj djevojci ima negdje Cherokee
krvi. Uzela je sobu i danima se ljuljala u stolici kraj vatre u salo-nu. Bila je sramežljiva, uplašena,
pomalo tupa - kretnje su joj 192 bile seljačke i izvještačene. Nikada nije govorila, osim kad bi je
pitali.
Ponekad je bila bolesna i ostajala u postelji. Eliza joj je tada donosila hranu i bila vrlo ljubazna
prema njoj. Dan za danom djevojka se ljuljala cijelu vjetrovitu jesen. Eu-cene je mogao čuti kako
joj velike noge ritmički udaraju o pod i neprestano pokreću Ijuljaljku. Zvala se gospođa Morgan.
Jednog dana dok je polagao debele cjepanice na hrpu goru-ćeg ugljena, Eliza uđe u sobu. Gospođa
Morgan se i dalje upor-no ljuljala. Eliza zastane na čas ispred vatre, zamišljeno napući usne i mirno
sklopi ruke na trbuhu. Pogleda kroz prozor na olujno nebo i vjetrom pometenu pustu ulicu. - Znaš
što - reče ona - izgleda da će biti crna zima za siro-tinju. - Da, gospođo - reče gospođa Morgan tupo.
I dalje se lju-ljala. Eliza je zamukla malo dulje. - Gdje ti je muž? - upita naglo. - U Sevieru - reče
gospođa Morgan. - On je željezničar. - Što to, što to? - zabrza Eliza komično. - Željezničar, ka-žeš?
- upita oštro. - Da, gospođo. - No, strašno mi je smiješno da još nije došao da te vidi -reče Eliza s
mirnoćom koja je snažno optuživala. - Ja bih rekla da je jadan muž koji se tako ponaša. Gospođa
Morgan ne reče ništa. Njezine oči crne kao katran svjetlucale su na plamenu. - Imaš li novca? - reče
Eliza. - Ne, gospođo - reče gospođa Morgan. Eliza se ustoboči uživajući u ognju i pućeći usne. -
Kad mi-sliš da ćeš roditi dijete? - reče Eliza iznenada. Gospođa Morgan ne reče ništa neko vrijeme.
I dalje se lju-ljala. - Za manje od mjesec dana, mislim - odgovori zatim. Svakoga je tjedna postajala
sve jedrija. Eliza se prigne, podigne suknju i otkrije noge do koljena na kojima su bile pamučne
čarape i dosta donjeg rublja od flanela. - Uh! - usklikne sramežljivo primijetivši da Eugene gleda.
-Okreni glavu, momče - naredi smijuljeći se i trljajući prstom nos. Tamno zelenilo smotanih
novčanica bljesne kroz čarape. Ona ih izvuče. - No, mislim da će ti trebati malo novca - reče Eliza
odmo-tavši dvije desetice i pruživši ih gospođi Morgan. - Hvala, gospođo - reče gospođa Morgan i
uze novac. 13 - Pogledaj dom svoj, anđele 193 - Možeš ostati ovdje dok ne budeš mogla opet raditi
- reče Eliza. - Ja poznajem jednog dobrog doktora. - Mama, za ime božje - siktala je Helen. - Gdje
samo nala-ziš te ljude? - Milosrdni bože! - urlao je Gant - imala si ih svake vrste - slijepce, bogalje,
luđake, kurve i kopilad. Svi oni dolaze amo. Ipak, kad bi sada ugledao gospođu Morgan, uvijek bi
se du-boko naklonio i rekao s najkićenijom udvornošću: - Kako ste, gospođo? - A na stranu prema
Helen: - Znaš li što - to je lijepa djevojka. - Hahahaha - reče ona kroz ironičan smijeh u falsetu gur-
kajući ga - ne bi ti bilo krivo da je tvoja, je li?
- Bogami - reče on šaljivo ovlaživši prst i podmuklo se smi-ješeći na Elizu ima dobre dvije nožice.
Eliza se kiselo nasmije u prštavu mast. - Hm! - reče prezirno. - Nije mi briga s kolikima ide. Nema
budale kao što je stara budala. Bolje bi bilo da ne mudruješ. Mogla bih ti vratiti milo za drago. -
Hahahahaha! - smijala se tiho Helen - sad je bijesna. Helen je često odvodila gospođu Morgan u
Gantovu kuću i kuhala joj slasna jela. Iz grada joj je također donosila bombona i mirisavog sapuna.
O rođenju djeteta pozvali su McGuirea. Eugene je odozdo čuo tihu uskomešanost u gornjoj sobi,
prigušeno stenjanje žene i napokon drečav plač. Eliza je u velikom uzbuđenju stalno dr-žala lonce
vrele vode na plameniku štednjaka. Od vremena do vremena trčala je gore s provrelim loncem, i
trenutak kasnije polaganije silazila, zaustavljala se na svakoj stepenici i pažljivo osluškivala
zvukove u sobi. - Na koncu konca - reče Helen neumorno lupajući lonci-ma po kuhinji - što znamo
mi o njoj? Nitko ne može reći da nema muža, je li tako? Bilo bi bolje da oni pripaze! Ljudi ne smi-
ju to govoriti - povikne ona srdito na nepoznate klevetnike. Bila je noć. Eugene izađe na verandu.
Zrak je bio mrazovit, jasan, prohladan. U velikoj nebeskoj zdjeli iznad crne gromade istočnih
planina daleke sjajne zvijezde blistale su kao dragulji. Svjetlo je jasno gorjelo u susjednim kućama,
tako jasno i tako bešćutno kao da je bilo izbrušeno od hladnog dragog kamena Preko širokih
dvorišta plivao je topao miris kosana odreska i pržena luka. Ben je stajao kraj ograde na verandi i,
naginjući se na krivim nogama, pušio uvlačeći dim do dna pluća. Eugene priđe i stane kraj njega.
Odozgo se začuje plač. Eugene se na-smije gledajući tanku bjelokosnu masku. Ben naglo trgne bije-
lom rukom da ga udari, ali je spusti s prezirnim gunđanjem uz 194 primjetan osmijeh. Daleko pred
njima, na vrhu Birdseve, tre-"erila su slabašna svjetla u dvorcu bogatoga Židova. Iz susjed-stva se
dizala laka magla večere i zamrznutih glasova. Duboka utroba, taman cvijet. Skriveno. Tajan plod,
rumen kao srce, hranjen krepkom indijanskom krvlju. Iz noći utrobe sanjarska tama tajno
procvjetava u život. Gospođa Morgan je otišla dva tjedna nakon rođenja djeteta. Bio je to djetić
smeđe kože, s čuperkom vilinske crne kose i vrlo crnim svijetlim očima. Bio je kao mali Indijanac.
Prije nego što je otišla Eliza joj je dala dvadeset dolara. - Kamo ideš? - pitala je. - Imam roditelje u
Sevieru, - rekla je gospođa Morgan. Otišla je uz ulicu noseći jeftin kovčeg od lažne krokodilske
kože. Na ramenu joj je čedo klimalo glavom i veselo gledalo na-trag svojim sjajnim crnim očima.
Eliza mu je mahnula i uzdrhta-k> se osmjehnula; zatim se šmrcajući vratila u kuću suznih očiju.
Pitam se zašto je došla u Dbueland, pomisli Eugene. Eliza je bila dobra i prema sitnom čovjeku s
brkovima. Imao je ženu i djevojčicu od devet godina. Bio je hotelski kono-bar; bio je nezaposlen i
ostao je u Dixielandu dok joj nije dugo-vao više od sto dolara. Ali je pomnjivo
sjeckao potpalu i donosio ugljen; obavljao je sitne stolarske poslove i bojio zapuštena mjesta po
kući. Ona ga je iako voljela; bio je ono što je ona nazivala »čovjek iz dobre obitelji«. Voljela je
dobre domaćine; voljela je ljude koji znaju živjeti u kući. Sitni čovjek je bio vrlo ljubazan i vrlo
pitom. Eugene ga je volio jer je pravio dobru kavu. Eliza mu nikad nije spominjala novac. Napokon
je dobio posao u hotelu Inn, zajed-no sa stanom. Platio je Elizi sve dugovanje. Eugene je dugo
ostajao u školi; vraćao se poslije podne oko tri ili četiri sata. Katkad je skoro bio mrak kad bi stigao
u Dbde-land. Eliza mu je prigovarala zbog tih ostajanja i donosila jelo koje se stvrdnuto i osušilo od
duga grijanja u pećnici. Bila bi to gusta juha od povrća s pomiješanim kupusom, grahom i rajćica-
fna, s velikim otocima masti na površini. Bilo je također podgri-jane govedine, svinjetine ili
piletine, tanjur hladnog graha, dvo-peka, salate od kupusa i kave. Ali škola je postala središte
njegova srca i života, a Margaret š-eonard njegova duhovna majka. Najdraže mu je tamo bilo po-
slije podne, kad bi gomila dječaka otišla, pa bi bio slobodan da 195luta starom kućom i ispod
šumora veličanstvenog drveća, ushi-ćen gordom osamom tog krasnog brijega, čistom vjetrovitom
ki-šom žira i mirisom spaljena lišća. Čitao je s vučjom gladi dok ga Margaret ne bi otkrila i odvukla
među drveće ili prema ravnom dvorištu iza rezidencije biskupa Rapera, kraj ulaza, koje je slu-žilo
za košarku. Dok se zapadno nebo crvenjelo, on je ovdje ju-rio prema košu, dodajući loptu suigraču,
oduševljavajući se svo-jom sve većom brzinom, spretnošću i vještinom gađanja kroz obruč.
Margaret je ljubomorno, gotovo nezdravo, pazila na njego-vo zdravlje i stalno ga upozoravala na
strašne posljedice koje prate tjelesno iscrpljenje, na godine koje su potrebne da se ob-novi ono što
se jednom nemarno rasturilo. - Pazi, momče! - počela bi ona zaustavljajući ga mirnim gla-som
punim nagovještaja. - Dođi amo na trenutak. Želim govoriti s tobom. On bi sjeo kraj nje, pomalo
uplašen i silno nervozan. - Koliko sati spavaš? - upitala bi. Pun nade on bi rekao devet sati na noć.
Toliko bi trebalo. - No, neka bude deset - naredi ona strogo. - Vidiš, Gene, ti jednostavno ne smiješ
riskirati svoje zdravlje. Gospode, ja znam o čemu govorim. Ja sam morala platiti cijenu, vjeruj mi.
Ne možeš ništa na svijetu raditi ako nemaš zdravlja, momče. - Ali ja sam zdrav - bunio se on
očajno, uplašeno. - Sa mnom je sve u redu. - Nisi jak, momče. Moraš malo nabaciti mesa na kosti.
Znaš što, ja sam zabrinuta zbog kolobara ispod tvojih očiju. Držiš li se ti reda? Nije se držao: on je
mrzio redovitost. Uzbuđenje, gužva i stalni krizni časovi kod Ganta i Elize uvjetovali su i njegove
po-bude. Red i ustaljenost kućnog života nikada nije upoznao. On se očajno bojao pravilnosti. Ona
je za njega značila tupost i pra-zninu. Volio je ponoćne sate. Ali joj je poslušno obećao da će biti
redovit - redovit u jelu, spavanju, učenju i vježbanju. Ali se još nije bio naučio igrati u gužvi. Još ih
se bojao, bili su mu odbojni i nije im vjerovao. Prezao je pred fizičkim kreševom dječaštva, ali
znajući da ga prati njezino oko, on se očajno bacao u njihove igre; dok je u strci jakih nogu i teškom
gloženju
jakih tijela njegova krhka snaga podnosila udarce, on se pun modrica i bolna srca podizao da
nastavi i da se opet uključi u žrvanj snažna čopora. Iz dana u dan bolu njegova tijela dodavao se bol
i sram njegova duha, ali on je ustrajavao s blijedim osmijehom na usnama i zavišću 196 i strahom u
srcu zbog njihove snage. Vjerno je ponavljao sve no što je John Dorsey govorio o »viteškom duhu
igre«, »sport-skom nadmetanju«, »igranju igre radi igre«, »prihvaćanju po-aza ili pobjede s
osmijehom« i tako dalje, ali on u to nije is-kreno vjerovao niti je razumio. Te su rečenice kolale
među svim momcima u školi, postali su nekako previše svjesni njih i pone-kad, dok ih je slušao,
stari neobjašnjivi stid se vraćao - izvijao je vrat i naglo podizao jednu nogu od zemlje. I dok je
samosvjesno, snažno, bučno i nasilno dječaštvo za-uzimalo tu jeftinu pozu, Eugene je uz stari
smeteni strah opet primijetio da je u Leonardovoj školi, usprkos svemu razmetanju frazama i
žargonu o viteštvu i nadmetanju, slabiji bio zakonitim plijenom jačega. Kad bi neki dječak
pobijedio Leonarda u nad-mudrivanju ili raspravi o pravdi, on bi ispravnost svog stava do-kazivao
tjelesnim zlostavljanjem. Takvi su prizori bili ružni i odvratni: Eugene ih je promatrao s bolesnom
očaranošću. Leonard nije bio loš čovjek - bio je čovjek čestita karaktera, prijaznosti i časnih
namjera. Volio je svoju porodicu, hrabro se opirao vjerskoj zaslijepljenosti u metodističkoj crkvi
gdje je bio đakon, i na koncu se morao povući zbog nekih primjedbi o Dar-vvinovoj teoriji. Tako je
on bio primjer onog žalosnog seoskog li-beralizma - napredan mislilac među metodistima, nosilac
buk-tinje u podne, zagovornik trpeljivosti prema idejama koje su pri-je pedeset godina bile
utvrđene. Kao nastavnik vjerno je nasto-jao ispunjavati svoju dužnost. Ali je pripadao zemlji - čak
je i njegovo nasilje teške ruke pripadalo zemlji; iz zemlje je potjeca-la nesvjesna okrutnost njegove
naravi. Iako je tvrdio da ga zani-maju »duhovne stvari«, njegovo zanimanje za tlo bilo je mnogo
veće, i malo je proširivao svoje zalihe podataka otkako je napus-tio koledž. Bio je troma duha i
prilično mu je nedostajalo osjet-ljive Margaretine intuicije, ali ga je ona ipak voljela strastvenom
vjernošću i branila sve njegove postupke pred svijetom. Eugene ju je čak čuo kako je vrištala
drhtavim glasom na učenika koji je bio bezobrazan prema njezinu mužu: - Što, ja bih mu smrs-kala
glavu! Eto što bih učinila! - I dječak je drhtao od straha i mučnine što je vidi takvu. Ali je znao da
ljubav tako može neko-ga promijeniti. Leonard je svoje postupke smatrao mudrim i do-brim:
odrastao je u tradiciji koja je zahtijevala slijepu poslušnost gospodaru i nije podnosila opiranja
njegovoj vladavini. Učio je od svog oca, patrijarha u Tennesseeu, koji je upravljao far-mom,
nedjeljom držao propovijedi i pobune u porodici gušio bičem i pobožnim molitvama prednostima
božanskog polo-žaja! Smatrao je da dječaci koji mu se opiru moraju biti išibam. 197Leonard je
pazio da ne kažnjava sinove najbogatijih i naj-uglednijih roditelja, kao ni svoju djecu, pa su ti
mladići, naduto svjesni svoje nepovredivosti, hotimično bili bezobrazni i nepo-slušni. Biskupov sin
Justin Raper, visok mršav trinaestogodiš-njak crne kose, sitna tamna naborana lica i bezumno
razdražlji-vih usnica, tipkao je kopije nepristojne balade i prodavao ih među učenicima po pet centa
komad.
'' »Gospo, vaša kći je krasna, A-haaa! Gospo, vaša kći je krasna, A-haaa!« Osim toga Leonard je
iznenadio toga mladca jednog proljet-nog popodneva na istočnoj padini brijega u gustoj travi ispod
rascvjetale svibe u spolnom odnosu s gospođicom Hazel Brad-ley, kćeri nekog trgovca, koja je
živjela ispod avenije Biltburn i čija je raskalašenost već bila razglašena po gradu. Kad je dobro
razmislio, Leonard nije otišao k biskupu. Otišao je ka trgovcu. - No - reče gospodin Bradlev
četkajući zamišljeno brkove na stranu - trebalo bi da postavite znak da je zabranjen pristup. Žrtva
njihovih usredotočenih pogrda, kako dječačkih tako i Johna Dorseva, bio je sin jednog Židova.
Dječaku je bilo ime Ed-ward Michalove. Otac mu je bio draguljar, crnomanjast čovjek plemenita
držanja i lica. Imao je fine bijele prste. Tezga mu je bila prepuna starih broševa, kopči s draguljima,
starinskih sato-va s umetnutim ukrasima. Dječak je imao dvije sestre - dvije stasite lijepe žene.
Majka mu je umrla. Nitko od njih nije izgle-dao židovski: svi su zračili mekoćom tamnopute
pojave. U dvanaestoj godini bio je visok mršav momčić, tamnog jan-tarnog lica i izvještačene
ženstvenosti stare djevice. Kad je bivao u društvu ostalih dječaka užasno se bojao, i sve što je bilo
jetko, usidjeličko i otrovno izlazilo je na površinu da ga zaštiti od is-mijavanja i zaplašivanja, pa bi
prasnuo u vrištav neugodan smi-jeh ili histeričan plač. Njegovo prenemaganje u hodu uz stalnu
djevojačku kretnju hvatanja ruba kaputa dok je prolazio, njegov visok promukao glas s pohotnim i
ženskastim prizvukom što je u njem odzvanjao, odmah su na nj navukli strašan juriš njihove
odbojnosti. Zvali su ga »gospođica« Michalove; toliko su ga proganjali da je bio u stanju trajne
histerije, sve dok nije postao nemila na-kostriješena mačka, držeći podignute svoje male nokate
ruke da ih ogrebe dugim pandžama kad god mu se primaknu; zbog njih je postao odvratan, kako
zbog učenika tako zbog učitelja, a oni su ga mrzili što je takav kakvim su ga učinili. 198 Jecajući
jednog dana kad je bio zadržan u školi poslije na-tave iznenada je skočio i pojurio prema vratima.
Leonard je nespretno potrčao za njim i hroptavo dišući za čas dovukao vrištava dječaka za ovratnik.
- Sjedi! - dreknuo je John Dorsey i zbio ga u klupu. Zatim dodade nelogično, zbunjen od straha da u
kažnjavanju ne ozli-jedi dječaka, jer mu se uzavreli bijes još nije bio stišao: - Ustani! Pa ga opet
posadi na noge. - Ti mladi buntovnice! - siktao je. - Balavce jedan bezobra-zni! Baš da vidimo,
mladiću, da li će mi zapovijedati takvi kao što si ti. - Da me niste dotakli! - vrisne Edward u agoniji
od tjeles-nog gnušanja. - Reći ću svom ocu sve o vama, Leonard; on će doći amo da vas izudara
nogama u tu debelu stražnjicu uzduž i poprijeko. Samo pokušajte, pa ćete vidjeti. Eugene sklopi oči
jer nije bio sposoban da bude svjedokom uništenja jednog mladog života. Oko srca mu je bilo
hladno i mučno. Ali kad je ponovo otvorio oči, Edward je u vatri i jeca-jima stajao gdje i prije. Ništa
se nije dogodilo. Eugene je očekivao da će Bog pohoditi nesretnog hulitelja. Iz očite paralize, koja
je sledila lica Johna Dorseva i sestre mu Amy, zaključio je da su i oni isto očekivali. Edvvard je
preživio. Ništa se nije desilo poslije toga - ništa.
Eugene je razmišljao godinama kasnije o tom mladom Žido-vu, osjećajući onaj bolni sram, onu
prodornu muku u čovjeku kad se spominje neopozivih trenutaka nekog kukavičkog ili ne-časnog
djela. Jer se on nije samo pridružio hajci na dječaka, nego mu je u srcu bilo drago da postoji netko
slabiji od njega, netko prema kome se mogla usmjeriti poplava izrugivanja. Mnogo godina kasnije
shvatio je da je na uskim ramenima toga Židova ležao teret koji bi inače on nosio, da je to
preopterećeno srce bilo nabreklo od jada koji je mogao pripasti njemu. »Ljudi sutrašnjice«
gospodina Leonarda krasno su napre-dovali. Duh pravednosti i tjelesne časti bio im je gotovo nepo-
znat, ali su im usta bila puna razmetljivosti. Svaki je ponaosob živio u strahu da će biti otkriven:
koji god je mogao, izgrađivao je oko sebe utvrdu hvalisavosti, šepirenja i glasne drskosti ve-liki
muški cvijet plemenitosti, hrabrosti i časti umro je u zaga-đenoj guštari. Iz mladih dječaka izranjao
je jaki klan prodornih ljudi - moćnih na jeziku, nasilnih u prijetnji, uvelih i blijedih u srcu; stasali su
»pravi muškarci«. 199A Eugene, potpuno začahuren iza bedema svoje mašte, sva-kodnevno je
izlagao svoje fizičko tijelo porazu, oponašao što je bolje mogao govor, kretnje i držanje svojih
drugova, pridruživao se djelom i dušom napadima na slabije od sebe, i ponekad bivao nagrađen za
modrice kad bi čuo kako Margaret kaže da je on »dječak krasna duha«. Ona je to često govorila. Na
svu sreću, zahvaljujući Gantu i Elizi, bio je stvorenje u čijem je spolu prevladavala muškost, ali u
cijelom svom životu, bilo kod kuće bilo u školi, on je rijetko znao za pobjedu. Ali je znao za strah.
Kasnije mu se činilo da je tako neprestana bila ta tiranija snage, da mu je u ranim divljim
dvadesetim godinama, kad mu se veliki kostur napokon snažno popunio mesom, čim bi oko sebe
čuo povišene glasove, nasilnu drskost, isprazne pri-jetnje, sjećanje na nju pobuđivalo mahnitu
srdžbu, te bi bezo-brazna nezvana razmetljivca uklanjao s puta, suzbijao one što se guraju, suludo
zurio u iznenađena lica puna straha i psovao ih. Nikada nije zaboravio Židova; uvijek ga se sjećao
sa stidom. Ali je prošlo mnogo godina prije nego što je mogao razumjeti da ta osjetljiva i ženstvena
osoba, vezana uza nj tajnim i užasnim sponama vlastite sramote, nije u sebi imala ništa nastrano,
ništa neprirodno, ništa nakazno. Bio je podjednako muškarac i žena. To je bilo sve. Nema mjesta
među Mladim izviđačima za her-mafrodita - on spada na Parnas. 18 U godinama koje su slijedile
nakon Elizina preseljenja u Di-xieland dogodile su se duboke promjene u odnosima Gantovih zbog
polaganih ali neumoljivih tijekova privlačenja i odbijanja. Eugene je prešao ispod Helenine skrbi
pod Benovo okrilje. Taj je rastanak bio neizbježan. Velika ljubav koju mu je pokazivala dok je bio
malo dijete nije se temeljila ni na kakvoj dubokoj srodnosti naravi, tijela ili duha, nego na njezinom
jakom osjeća-ju materinstva koje se iz nje izlijevalo u slapovima nježnosti i okrutnosti na mladi,
nejaki, podatni život. Bilo je prošlo ono vrijeme, kad ga je mogla povaliti na kre-vet u kiši pljusaka
i poljubaca, lomeći ga, udarajući ga, grizući i ljubeći njegovo mlado tijelo. Više nije bio fizički
privlačan - iz-gubio je oble djetinje obrise, izrastao je kao korov, udovi su mu bili dugački i
klepetavi, stopala velika, ramena košćata, a glava prevelika i preteška za mršav vrat na kojemu je
visjela naprijed. 200
Osim toga iz godine u godinu sve je dublje tonuo u tajanstven život, neka mu je čudna divljina
tamno evala na licu, i dok je s njim razgovarala, njegove su oči bile ispunjene sjenama velikih lađa i
gradova. Zbog toga tajanstvenog života koji nikad nije mogla dotak-nuti ni razumjeti, ona se gušila
od bijesa. Njoj je trebalo da život zgrabi svojim velikim rukama crvenih članaka, da ga bije i mi-
luje, da ga mazi, voli i podjarmljuje. Njena uzavrela energija us-tremljivala se na sve živo pod
suncem. Ona je morala vladati i pokoravati, sve njezine vrline - strast da služi, da daje, da nje-guje,
da zabavlja - potjecale su od neophodne potrebe da go-spodari skoro svime čega se doticala. Njome
se nije moglo upravljati; mrzila je sve što se nije po-koravalo njezinu upravljanju. U svojoj
usamljenosti on bi drago-voljno prepustio duh okovima da je mogao za uzvrat dobiti nje-nu ljubav
koju je tako čudno bio proigrao, ali joj nije mogao ot-kriti cvjetne zanose, mračna i nepriopćiva
maštanja kojima je bio sapet njegov život. Ona je mrzila tajnost; zagonetno držanje, lukavo ali
svjesno prešućivanje ili nemjerljive nezemaljske dubi-ne razdraživali su je do bjesnila. Obuzeta
trenutačnom navalom bijesa ona bi karikirala nje-gove naprćene usne, obješenu glavu, skakutav
klokanski hod. - Ti mala nakazo. Ti dosadna nakazo. Ti čak ni ne znaš tko si - kopile. Ti nisi Gant.
To svatko može vidjeti. U tebi nema kapi tatine krvi. Čudak! Čudak! Ti si pljunuti Greeley
Pentland. Stalno se na to vraćala - bila je fanatičan pristaša dijeljenja, i njezino histerično
praznovjerje već je bilo razvrstalo obitelj u zaraćene strane onih koji su bili Gantovi i onih koji su
bili Pent-landovi. Na pentlandsku stranu smjestila je Stevea, Daisv i Eu-genea; po njezinu mišljenju
oni su bili »hladni i sebični«, a ve-zivanje starije sestre i mlađeg brata s kriminalnim članom obite-
lji pružalo joj je posebno zadovoljstvo. Njezin savez s Lukeom bio je sada neraskidiv. To je bilo
neizbježno. Oni su bili Gantovi, to jest oni koji su plemeniti, dobri i časni. Luke i Helen su se voljeli
epskom ljubavlju. Nalazili su jed-no u drugome stalno uzbuđenje, beskrajnu otvorenost, bogat-stvo,
glasnost, očajnu potrebu da daju i služe koja im je značila život. Oni su jedno drugome pili krv, ali
je njihova ljubav bila iz-nad jadanja, a njihove pjesme pohvalnice pretjerane. - Ja ću ga pokuditi ako
me je volja, govorila je borbeno. -Ja imam na to pravo. Ali ne želim čuti da ga itko od vas kudi. On
je krasan plemenit momak najkrasniji u ovoj obitelji. To je barem sigurno. 201Ben je izgleda jedini
bio izvan stranaka. Kretao se među nji-ma kao sjena bio je daleko od njihovog strastvenog punokrv-
nog izdvajanja. Ali ga je ona smatrala »plemenitim« i zaključila da spada među Gantove. Usprkos
ovoj silovitoj odbojnosti prema Pentlandovima i Helen i Luke naslijedili su sve Gantovo društveno
licemjerje. Iz-nad svega voljeli su dobro izgledati pred svijetom, biti omiljeni i imati mnogo
prijatelja. Bili su obilati u zahvaljivanju, pretjera-ni u hvaljenju, sladunjavi u laskanju. Time su se
razbacivali. Svoju zlovolju, svoju nervozu i svoju razdražljivost čuvali su za predstave kod kuće. A
u prisutnosti bilo kojeg člana obitelji Jima ili VVilla Pentlanda njihovo vladanje nije bilo samo
prija-teljstvo, bilo je čak pomiješano s puzavošću. Novac ih se duboko doimao. Bilo je to razdoblje
kad se neprestano nešto događalo u obi-telji. Godinu ili dvije ranije Steve se oženio u nekom
gradiću u donjoj Indiani. Ženi mu je bilo
trideset sedam godina, dvanaest godina više nego njemu; bila je zdepasta troma Njemica, velika
nosa i strpljiva i ružna lica. Bila je došla u Dixieland jednog ljeta s još jednom ženom, usidjelicom
koju je poznavala cijelog živo-ta, i dopustila mu da je zavede prije nego što je otputovala. Idu-će je
zime njezin otac, sitni proizvođač cigara, umro i ostavio joj 9000 $ životnog osiguranja, kuću, nešto
novca u banci i četvrti-nu udjela u poslu koji je ostavio dvojici sinova da ga vode. U rano proljeće ta
se žena, zvala se Margaret Lutz, vratila u y~ Dixieland. Jednog pospanog popodneva Eugene ih je
zatekao kod Ganta. U kući nije bilo nikoga osim njih. Ležali su izvaljeni potrbuške na Gantovu
krevetu prebacivši jedno drugome ruke preko bokova. Ležali su šutke, a on je u njih zurio u nekoj
ruž-noj omamljenosti. Steveov žuti vonj ispunjavao je sobu. Eugene se počeo tresti od luđačkog
gnjeva. Proljeće je bilo toplo i divno, zrak je lagano zanosio rascvjetalim lahorom, osjećao se miris
razmekšana katrana. Došao je u praznu kuću pun ushita, da uži-va u njenoj slasnoj tišini, hladnoj
pljesnivosti zatvorena prostora i samotničkom popodnevu s velikim svescima u telećoj koži. U
jednom hipu svijet se pretvorio u grdobu. Čega god se Steve dotaknuo, sve je oskvrnuo. Eugene ga
je mrzio jer je zaudarao, jer je zaudaralo sve čega bi se taknuo, jer je donosio strah, sramotu i
gnušanje gdje god je dopirao; jer su njegovi poljupci bili podliji nego kletve, a nje-govo cviljenje
nesnosnije nego grožnje. On opazi da je kosa te žene nježno treperila od brbotavih izdisaja
smrdljivog daha nje-gova brata. - Što radite tamo na tatinu krevetu? - zaviknuo je. 202 r Steve glupo
ustane i zgrabi ga za ruku. Žena sjedne i omam-ljeno se zagleda; njezine kratke noge bile su
raširene. - Ja mislim da ćeš se ti sada razbrbljati - reče Steve nava-ljujući na nj naduto. - Ti ćeš
smjesta otrčati i sve reći mami, je li tako? - reče on. Njegovi žuti prsti stisnu Eugeneovu ruku. -
Silazite s tatina kreveta - reče Eugene očajno i istrgne ruku. - Ti nas nećeš izdati, drugaru, je li da
nećeš? - laskao je Steve zagađujući mu lice. Njemu se smuči. - Pusti me da odem - promrmlja. - Ne.
Steve i Margaret vjenčali su se uskoro zatim. Sa starim os-jećajem fizičkog srama Eugene je gledao
kako svakog jutra u Di-xielandu silaze niza stube na doručak. Steve se nerazumno hva-lisao,
ljubazno se smijao i naklapao o velikom bogatstvu po gra-du. Govorkalo se o četvrtini milijuna. -
Evo ruke, Steve — reče Harry Tugman pljusnuvši ga snaž-no po plećima. Tako mi boga, ja sam
znao da će tebi upaliti. Eliza se smiješila na razmetanje i hvastanje, to joj je godilo ponosu.
Prvorođenac. - Little Stevie ne mora više brinuti - govorio je on. - Nje-mu je osvanulo. Gdje su sada
svi oni pametnjakovići koji su go-vorili 'Jesam li rekao' ? Sad su svi sretni da se mogu nasmiješiti
Little Stevieu i pružiti mu ruku kad prolazi ulicom. Svaki zve-kan je sada mudrac, u redu, u redu. -
Znate što - reče Eliza s ponosnim osmijehom - on nije budala. On je bistar kao bilo tko drugi kad to
želi. - Bistriji, mis-lila je.
Steve je kupio novo odijelo, kožnate cipele, isprugane svile-ne košulje i veliki slamnati šešir s
crveno-bijelo-plavom vrpcom. Njihao je ramenima u širokom luku dok je hodao, bezbrižno
pucketao prstima i snishodljivo se smiješio onima koji su ga po-zdravljali. Heleni je sve to veoma
smetalo, ali se zabavljala; mog-la se smijati njegovu nerazumnom šepirenju i obasipati osjeća-jima
Margaret Lutz. Zvala ju je »zlato« i osjećala da joj se oči magle od nebrojenih suza dok je gledala
strpljivo, zbunjeno i pomalo uplašeno lice te Njemice. Grlila ju je i milovala. - Sve je u redu, zlato -
rekla je - samo nam reci ako s to-bom ne postupa dobro. Mi ćemo ga srediti. - Steve je dobar dečko
- rekla je Margaret, - kad ne pije. Nemam mu što prigovoriti kad je trijezan. - Pa brižne u plač. - To
strašno, to strašno prokletstvo - reče Eliza tužno tre-sući glavom prokletstvo pića. Ono je
upropastilo više domova nego išta drugo. 203- No, nagradu za ljepotu neće dobiti, to je barem
sigurno -reče Helen nasamo Elizi. - Svega mi! - reče Eliza. - Što je zaboga mislio kad je to učinio! -
nastavi ona. - Ona je najmanje deset godina starija od njega. - Ja mislim da je prilično dobro uradio,
ako mene pitaš -reče Helen nestrpljivo. - Za ime božje, mama! Ti govoriš kao da je on neka vrsta
nagrade za nju. Svatko u gradu znade što je Ste-ve. - Ona se ironično i Ijutito nasmije. - Ne, ne,
zaista! On je iz toga izvukao korist. Margaret je pristojna djevojka. - No - reče Eliza puna nade -
možda će se sada pribrati i početi iznova. Obećao je da će pokušati. - I ja se nadam da hoće - reče
Helen odsječeno. - I ja se nadam. Bilo bi i vrijeme. Ona ga nije mogla podnijeti. Svrstala ga je u
pleme Pentlan-dovih. Ali ustvari on je više nalikovao Gantu nego itko drugi. Bio je kao Gant u svim
svojim slabostima, a nije imao ništa od njegove određenosti, žilavosti i grižnje savjesti. Ona je to u
srcu znala pa ga zato još više nije mogla podnijeti. I u njoj je bilo onog žestokog neprijateljstva što
ga je Gant osjećao prema sinu. Ali je njezin osjećaj bio narušen, kao i svi njeni osjećaji, trenu-cima
prijateljstva, milosrđa i opraštanja. - Što ćeš sada raditi, Steve - pitala je. - Sad imaš obitelj, znaš. -
Little Stevie ne mora više brinuti - rekao je on sa zado-voljnim smiješkom. Za njega drugi brinu. -
Primaknuo je žute prste k ustima i duboko povukao dim iz cigarete. - Tako ti boga, Steve - prasne
ona srdito. - Saberi se i po-kušaj jedanput biti čovjek. Margaret je žena. Valjda ne očekuješ da će te
ona uzdržavati? - Što se to tebe tiče, za ime Kristovo? - reče on piskutavim ružnim glasom. Nitko te
nije pitao za savjet, je li tako? Svi ste protiv mene. Nitko od vas nije našao lijepe riječi za mene kad
sam bio u nevolji, a sad vam je svima krivo kad vidite da mi je dobro. - On je godinama vjerovao da
ga progone - svoje neus-pjehe kod kuće pripisivao je zlobi, zavisti i nevjeri u obitelji, a neuspjehe u
društvu zlobi i zavisti neke protivne sile koju je na-zivao »svijetom«. - Ne - reče on, potegnuvši još
jedan dug usrk iz vlažne ci-garete, - ti ne brini za Steviea. Njemu ni od koga od vas ništa ne treba, i
nećeš ga čuti da išta traži. Vidiš li ovo, a? - reče iz-vukavši smotak novčanica iz džepa i odmotavši
nekoliko dvade-setica. - No, ima ih još mnogo tamo odakle su došle. A reći ću ti još nešto: Little
Stevie će uskoro biti među glavnima. On je 204 sklopio neke poslove koji će pokazati sitnim
dušama ovoga gra-da kako se radi. To ti je jasno, zar ne? - reče. Ben je cijelo to vrijeme sjedio na
stolcu za klavirom, divlje se mrštio na tipke i mumljao za sebe neki poznati napjev dok ga je lovio
jednim prstom; sad se okrene prema Helen s oštrim smiješkom na ustima i trgne glavom na stranu. -
Čujem da je Mr. Vanderbilt postao ljubomoran - reče on. Helen se ironično i glasno nasmije. - Ti
misliš da si jako pametan, a? - reče Steve smrknuto. -Ali nisam primijetio da od toga imaš ikakve
koristi. Ben ga pogleda namršteno i naglo nesvjesno smrkne. - Pa, nadam se da nećeš zaboraviti
svoje stare prijatelje, gospodine Rockefeller - reče prigušenim maznim glasom pu-nim slutnje. - Ja
bih želio biti potpredsjednik, ako je mjesto još slobodno. - Pa se okrene prema klavijaturi i počne je
prebirati skvrčenim prstom. - U redu, u redu - reče Steve. - Izvolite se smijati, oboje vas, ako mislite
da je smiješno. Ali znajte da Little Stevie nije no-vinski službenik s plaćom od petnaest dolara! I da
ne mora pje-vati po kinima - dodade. Helenino suhonjavo lice pocrveni od Ijutine. Ona je bila po-
čela javno pjevati sa sedlarevom kćeri. - Bilo bi bolje da ne govoriš, Steve, dok se ne zaposliš i ne
prestaneš se skitati okolo, - reče ona. - Ti si dobar za naklapa-nje po biljarnicama i drugstoreima
cijeli božji dan sa ženinim novcem. Pa to je besmisleno! - reče ona bijesno. - Oh, za boga miloga! -
vikne Ben Ijutito, vrteći se. - Zbog čega ga slušaš? Zar ne vidiš da je lud? Kako se ljeto
produžavalo, tako je Steve sve jače pio. Njego-vi gnjili zubi, godinama zapušteni, počeli su ga u isto
vrijeme bo-ljeti: divljao je od boli i jeftinog viskija. Osjećao je da su Eliza i Margaret na neki način
bile odgovorne za njegovu nevolju - iz dana u dan tražio ih je kad su bile same i vikao na njih.
Nazivao ih je pogrdnim imenima i govorio da su mu zatrovale organi-zam. U rane jutarnje sate, oko
dva ili tri, probudio bi se i šetao po kući plačući i istući olakšanje. Eliza bi ga slala Spaughu u ho-tel
ili McGuireu doma, a Eugene ga je pratio. Mrzovoljni i polu-budni doktori zasukivali su mu rukave
od košulje i duboko mu zabadali iglu s morfijem u nadlakticu. Poslije toga bi se smirio i opet
zaspao. Jedne se noći u doba večere vratio u Dixieland držeći se za bolnu čeljust. Našao je Elizu
nagnutu nad prštavom masti kraj užarene peći. Počeo ju je proklinjati što ga je rodila, što je
205dopustila da mu izrastu zubi, što prema njemu ne osjeća naklonosti, majčinske ljubavi i
čovječne dobrote. Njezino se lice nijemo stezalo nad vatrom. - Izlazi odavde - rekla je. - Ti ne znaš
što govoriš. To te to prokleto piće navodi na takve misli. - Počela je plakati brišući široki crveni nos
rukom. - Nikad se nisam nadala da ću tako nešto čuti od svoga sina - rekla je. Podigla je kažiprst
starom moćnom kretnjom.
- A sad, da ti kažem - reče ona - ja se ne želim s tobom prepirati. Ako smjesta ne izađeš odavde,
pozvat ću 38 da te oni odvedu. - To je bila policijska stanica. On je u dva slična slučaja proveo po
jedan dan u zatvoru i to mu je razbudilo neugodne uspomene. Postao je nasilniji nego prije, nazivao
je pogrdnim imenima i učinio kretnju kao da će je udariti. U taj je čas ušao Luke; bio se uputio ka
Gantu. Između dječaka i njegova starijeg brata vladala je duboka i smrtna odbojnost. Trajala je
godinama. Sad je Luke, tresući se od srdžbe, stupio u majčinu obranu. - Ti k-k-kukavički izrode -
promucao je nesvjesno zapada-jući u vai gantovske retorike. - Tebe bi trebalo bičevati. Bio je
razvijen i mišićav momak od devetnaest godina, ali preosjetljiv na sve tabue bratstva da bi bio
spreman da se brani od Steveova napada. Steve je na njega navalio podmuklo, uda-rivši ga pijano s
obje šake. Zateturao je bez daha i zaslijepljen preko kuhinje. Vfečna nepravda na prijestolju. Kroz
strah i bijes Eugene je negdje čuo Benov ravnodušan mumljav glas i polagano lupkanje melodije po
klaviru. - Ben! - vrisne on poskakujući okolo i dohvaćajući čekić. Ben uđe kao mačka. Lukeu je
toplo krvario nos. - Dođi. dođi, svinjo jedna - reče Steve ponesen uspjehom, zauzevši smiješan
boksački stav. - Ti si na redu sada. Nemaš nikak-vih izgleda, Ben - nastavi s izvještačenim
sažaljenjem. - Nemaš ni-kakvih izgleda, mladiću. Smrskat ću ti giavu kad se sjetim. Ben se mirno
na njega mrštio jedan tren, dok je on okolo gipko poskakivao držeći šake u položaju sa slika iz
Police Gatet-ie. Zatim, pianuvši odjednom mahnitim gnjevom, mirni se čo-vjek baci na boksača
amatera u skoku i obori ga jednim udar-cem šake. Steveova je glava Jjosnuia o pod na najutješljiviji
na-čin. Eugene je glasno vriskao od ushićenja i plesao lud od vese-lja, dok ie Ben grleno režao,
jurnuo na povaljeno bratovo tijelo i natučenom mu glavom udarao o daske. Bile je divne temelji-
tosti u njegovoj probuđenoj srdžbi - o njoj se uvijek tek kasnije govorilo. .x: A 206 - Bravo Ben -
kliktao je-Eugene urlajući kroz sulud smijeh. _ Bravo Ben. Eliza, koja je glasno zvala u pomoć
policiju i javnost da se umiješa, sad je uz Lukeovu pomoć suzbijala Benov napad odvla-čeći ga od
ošamućene žrtve. Gorko je plakala i srce joj se kidalo od muke i tuge, dok je Luke, zaboravivši svoj
krvav nos, rastu-žen i posramljen samo zato što je brat brata udario, pomagao Steveu da ustane i
brisao ga. U svakom od njih javio se užasan sram - nisu mogli jedan drugome pogledati u oči.
Benovo usko lice bilo je posve bijelo; žestoko se tresao i, uhvativši na trenutak pogled Steveovih
kr-meljivih očiju, iz grla mu se ote zvuk na povraćanje, pa ode do sudopera i popije čašu hladne
vode. - Nesložna kuća ne može opstojati - plakala je Eliza. Helen dođe iz grada s torbom topla
kruha i kolača. - Što se dogodilo? - reče ona, primijetivši sve u isti tren. - Ja ne znam - reče Eliza
uzdrhtala lica, tresući glavom ne-koliko časaka prije nego što je progovorila. - Izgleda da je božja
kletva pala na nas. Cijeli moj
život bio je samo tuga i nevolja. Ja želim samo malo mira. - Plakala je blago i brisala zamućene oči
nadlanicom. - Dobro, pustimo sada to - reče Helen smireno. Glas joj je bio neprirodan, napuknut,
tužan. - Kako ti je, Steve? - upita. - Ja ne bih nikome nanio zla, Helen - reče on cmizdravo. - Ne!
Ne! - nastavi plačljivim glasom. - Steveu se nikad nije pru-žila prilika. Svi navale na njega! Skočili
su na mene, Helen. Moja rođena braća skočila su na mene bolesna i prebila me. U redu. Ja odlazim i
nastojat ću da zaboravim. Stevie nije ni na koga ki-van. On nije takav. Daj amo ruku, drugaru - reče
okrećući se prema Benu s ogavnom osjećajnošću i pruži mu svoje žute pr-ste. - Spreman sam da se
s tobom rukujem. Večeras si me uda-rio, ali Steve je spreman da oprosti. - Oh, moj bože - reče Ben
hvatajući se za želudac. On se klonulo nagne preko sudopera i popije još jednu čašu vode. - Ne. Ne.
- Steve opet započne. - Stevie nije takav... On bi u tom raspoloženju nastavio u beskraj, ali ga Helen
zaustavi s umornom riješenošću. - No, zaboravite što je bilo - reče ona - svi vi. Život je pre-kratak.
Zaista je bio kratak. U ovakvim trenucima, nakon borbe, na-kon što bi sva pomutnja, neslaganje i
nered njihovih života pr-snuli u času okršaja, slijedio je sat počinka, kad su gledali sami sebe s
tužnom smirenošću. Bili su poput ljudi koji očajno srljaju naprijed za nekim priviđenjem, pa se na
tren okrenu da vide 207 *»« svoje tragove što se beskonačno otežu preko neplodne pustinj-ske
zemlje; ili bih rekao, nalikovali su onima koji su bili ludi i koji će opet biti ludi, ali se jednog časa
pogledaju mirno i zdra-vo, promatrajući se nekog jutra tužnim nepomućenim očima u zrcalu. Lica
su im bila žalosna. Na njima se slutila velika starost. Iz-nenada su osjetili koliku su razdaljinu prešli
i koliko su već ži-vjeli. Proživljavali su trenutak zbližavanja, trenutak tragične lju-bavi i veze što su
ih ujedinjavale kao male proplamsaje plamena protiv svega besmislenog ništavila života. Margaret
je ušla prestrašena. Oči su joj bile crvene, široko njemačko lice blijedo i suzno. Skupina uzbuđenih
stanara šap-tala je u hodniku. - Sve ću ih izgubiti - gnjavila je Eliza. - Posljednji su put trojica otišla.
Preko dvadeset dolara tjedno, i to novca koji se teško zarađuje. Ja ne znam što će biti sa svima
nama. - Opet je zaplakala. - O, za ime božje - reče Helen nestrpljivo. - Zaboravi na stanare bar
jedanput. Steve je glupo utonuo u naslonjač kraj duga stola. S vreme-na na vrijeme bolećivo je
mrmljao sam sa sobom. Lukeovo lice je bilo osjećajno, ranjeno i posramljeno oko usta; stajao je po-
zorno kraj njega, nježno s njim govorio i donio mu čašu vode. - Daj mu šalicu kave, mama - vikne
Helen srdito. - Za ime božje, mogla bi mu malo pomoći. - Što, evo, evo - reče Eliza i nespretno
požuri k plinskom štednjaku da užeže plamenik. - Nisam se sjetila - bit će za mi-nutu gotova.
Margaret sjedne na stolicu s druge strane stola u neredu, zarije lice u ruke i zarida. Suze su joj
jaružile sitne vododerine kroz debele naslage crvenila i praška kojim je oblagala svoju hrapavu
kožu.
- Razveseli se, zlato - reče Helen počinjući da se smije. -Primiče se Božić. - I utješljivo potapša
široka njemačka leđa. Ben otvori razbijena rešetkasta vrata i izađe na stražnji tri-jem. Bila je hladna
noć raskošnoga kolovoza; nebo je bilo dubo-ko probodeno krupnim zvijezdama. On zapali cigaretu
držeći ši-bicu drhtavim bijelim prstima. Čuli su se lomni ljetni zvuči s tri-jemova, ženski smijeh i
daleko bubnjanje plesne muzike. Euge-ne izađe i stane kraj njega: pogleda ga s divljenjem,
zanosom i tugom. Pa ga gurne napola sa strahom, napola s veseljem. Ben na nj zareži i naglo
zamahne da ga udari, ali se zausta-vi. Tračak svjetla preleti mu preko usta. Nastavi pušiti. 208 Steve
je otputovao s Njemicom u Indianu, odakle su u po-četku stizale vijesti o obilju, pretilosti,
udobnosti i krznima (s fo-tografijama), a kasnije o sukobima s njenom poštenom braćom i razgovori
o rastavi, ponovnoj slozi i preporodu. On se kolebao između dvaju polova svog oslonca, između
Margaret i Elize, te se svakog ljeta vraćao u Altamont da bi se prepuštao omamlje-nosti i pijanstvu
što je završavalo porodičnom tučom, zatvorom i bolničkom njegom. - Čim se on vrati kući - urlao je
Gant - počinje pakao. On je prokletstvo i pokora, najniži od niskih, najpodliji od podlih. Ženo, ti si
rodila neman koja se neće smiriti dok mene ne po-šalje u grob, kakav je grozan, okrutan i
prokletnički okorio greš-nik! Ali je Eliza svome najstarijem sinu redovito pisala, s vreme-na na
vrijeme prilagala nešto novca i neprekidno oživljavala svoje nade, usprkos prirodi, usprkos razumu,
usprkos ustroj-stvu života. Ona se nije usuđivala da ga otvoreno brani, da iskre-no otkrije mjesto
koje je zauzimao u srži njena srca, ali bi poka-zivala svako pismo u kojemu je razmetljivo govorio o
svojim uspjesima ili najavljivao svoja mjesečna uskrsnuća, i čitala ga netronutoj obitelji. Ta su
pisma bila kićena i glupa, puna navod-nih znakova i pisana krupnim napirlitanim rukopisom. Njoj
su godila sva njihova pretjerivanja i njima se ponosila; njegova ki-ćena nepismenost bila joj je još
jedan dokaz njegove nadmoćne inteligencije. Draga mama, Tvoje od jedanaestoga držim u ruci i
moram reći da mi je drago čuti da si opet u »zemlji života« jer sam osjećao da je bilo »predugo
između gutljaja« od tvoga posljednjega. (- Znaš što -reče Eliza dižući pogled i smijuljeći se sa
zadovoljstvom - on nije budala. - S napola podrugljivim i napola mučnim smiješkom oko velikih
usta, Helen se iskrevelji Lukeu, i strpljivo podigne oči pre-ma bogu kad Eliza nastavi. Gant se
napeto nagne naprijed po-dignute glave, pažljivo slušajući s jedva primjetnim zadovoljnim
osmijehom.) No, mama, otkad sam ti posljednji put pisao stvari su mi išle na ruku i kako sada
izgleda »razbludni sin« će jednog dana doći sa svojim vlastitim autom. (- Hej, što reče? - upita
Gant, i ona mu još jednom pročita. On lizne palac i zadovoljno na-smiješen pogleda oko sebe. - P-p-
pa što onda? - reče Luke. - Je li k-k kupio željeznicu? - Helen se promuklo nasmije. - Ja sam iz
Missourija - reče.) Dugo mi je trebalo da počnem, mama, ali se uvijek okretalo protiv mene, a sve
što je ikad Little Stevie tražio od ikoga u ovoj »dolini suza« bilo je da mu se pruži prilika. (He209
len se ironično nasmije grubim falsetom. - S-s-sve što je ikad Lit-J tle S-SStevie tražio - reče Luke
pocrvenjevši od uzrujavanja - bio' je cijeli vražji s-ssvijet s nekoliko rudnika zlata.) Ali sad kad sam
konačno stao na svoje noge, mama, ja ću pokazati svijetu da ni-sam zaboravio one koji su bili uz
mene u mom »času nevolje«, i da je najbolji prijatelj što ga je ikad neki čovjek imao njegova maj-
ka. (- Gdje je lopata? - reče Ben mirno se smiješeći.) - Taj momak piše dobra pisma - reče Gant
pohvalno. -Neka sam proklet ako nije pametniji od svih zajedno, samo kad hoće. i - Da - reče Luke
srdito - on je toliko p-p-pametan da vjeJ ruješ u svaku b-bbajku koju ti ispriča. A onaj tko je s tobom
biol u d-d-dobru i u zlu, taj nema nikakvih zasluga. - On značajno! zirne prema Helen. - To je p-p-
prava sramota. - Pusti to - reče ona umorno. - No - reče Eliza zamišljeno, držeći pismo u skrštenim
ru-kama i zureći na stranu - možda će sada sve početi iznova. Ni-kad se ne zna. - I napući usne
izgubivši se u lijepim snovima, gledajući u prazno. - Nadajmo se! - reče Helen umorno. - Ali ne
vjerujem dok ne vidim. Nasamo je rekla Lukeu: - Vidiš kako se radi - i zapala u hi-steriju. - Tko
meni išta priznaje? Tko? Mogu izderati prste do kosti radeći za njih, a dobijem li za to koliko je
crno ispod nok-ta? A? Tih je godina Helen često odlazila na Jug s Pearl Hines, se-dlarovom kćeri.
Zajedno su pjevale po kinima u provincijskim gradovima. Surađivale su s umjetničkom agencijom u
Atlanti. Pearl Hines je bila snažno građena djevojka mesnata lica i crnačkih usana. Bila je vesela i
živahna. Pjevala je ragtime i cr-načke pjesme s prirodnom strašću, uvijajući usnama i erotično
tresući grudima. - Gle, stiže tata moj, O pop, O pop, O-o pop. Zarađivale su kadšto do 100 $ tjedno.
Nastupale su u grado-vima kao što su Waycross, Georgia; Greenville, Južna Carolina; Hattiesburg,
Mississippi i Baton Rouge, Louisiana. Sa sobom su nosile čvrst oklop nevinosti. Bile su revne i
pristojne djevojke. Katkad su ih ljudi sa sela istraživački opre210 o vrijeđali, oslanjajući se na
vjerovanje koje u malim gradovi-ma vlada o »glumicama«. Ali općenito svi su s njima lijepo po-
stupaliZa njih su ova otiskivanja u nove krajeve bila puna obeća-nja Nisu ih vrijeđali idiotski šupalj
smijeh ni prostački zanos s kojima su seljaci iz Južne Caroline ili Georgie, ispunjajući dvo-ranu
jakim mirisom blata i znoja, pozdravljali Pearline pjesme; čak su im se dopadali i poticali ih.
Uzbuđivalo ih je saznanje da su bile članice profesije; redovito su kupovale Varietv i vidjele sebe na
koncu među najslavnijim i najbolje plaćenim zabavlja-čima u velegradovima. Pearl je pjevala
popularne pjesme i »iz-vodila« ragtime melodije živahnim ritmom svoje dinamične pu-našnosti.
Helen je programu davala operno dostojanstvo. U tiši-ni punoj poštovanja, oblivena ružičastim
osvjetljenjem, ona je pjevala napjeve najviše kvalitete - Tostijev »Zbogom«, »Konac savršena
dana« i »Krunicu«. Imala je jak, pun, ponešto metalan glas: išla je na poduku kod tetke Louise,
prekrasne plavuše koja je nekoliko godina živjela u Altamontu
nakon što se rastala s Elme-rom Pentiandom. Louise je davala satove glazbe i provodila ocvalu
mladost s lijepim mladićima. Bila je jedna od onih zrelih, bogatih i opasnih žena koje je Helen
voljela. Imala je djevojčicu i s tim je djetetom otišla u Ne\v York kad su jezici postali otrovni. Aii je
rekla: - Helen, taj glas se mora školovati za veliku CDeru. lieien to nije zaboravljala. Maštaia je o
Italiji i Francuskoj: uzvišene crkvene pjesme u njoj su zvonile velikim nedotjeranim sjajem onoga
što je nazivala »opernom karijerom«, kićenom glazbom, amfiteatralnim galerijama s kojih bljeskaju
dragulji, burnim pljeskom upućenim čistokrvnim, nadmoćnim, neprispo-dobivim pjevačicama. Ona
je držala da joj je suđeno zasjati na pozornici. I kako se duet Gant-Hines (»The Dixie Melody
Tvvins«) kretao Jugom u izlomljenom krugu, izgleda da se ta svi-jetla, žarka i bezoblična želja
bližila ostvarenju. Često je pisala kući, obično Gantu. U njezinim je pismima kucalo jako bilo; bila
su puna uzbuđenja novih gradova i pred-osjećaja raskošna života. U svakom su gradu upoznavale
»ljupke ljude« - ustvari, ove dvije čedne, sretne i zanesene djevojke po-svuda su privlačile
gostoljubive dobre supruge i majke i pristoj-ne mladiće. Helen je zračila silnom doličnošću i
izrazitom život-nošću čime je podjarmljivala dobre ljude i pobjeđivala loše. Pod njezinom je vlašću
bilo dvadesetak momaka - muževnih, stidlji-vih, pijanica i plašljivaca. Njezin odnos prema njima
bio je ma-terinski i sudački; dolazili su da slušaju i da se pokoravaju. Obo-žavali su je, ali je malo
koji pokušao da je poljubi. 211Eugene se čudio tim lavovima u janjećoj koži i bojao ih se. Među
muškarcima su bili žestoki, smjeli i borbeni; s njom ne-spretni i bojažljivi. Jedan od njih, općinski
nadzornik, mršav i koščat alkoholičar, stalno je bio umiješan u okršaje s policijom i sudom; drugi,
željezničarski detektiv, krupan i lijep mladić, razbijao je crncima glave kad je bio pijan, ustrijelio
nekoliko lju-di i napokon sam bio ubijen u jednoj pucnjavi u Tennesseeju. Nikad joj nije nedostajalo
zaštitnika i prijatelja, kamo god je išla. Kadgod je Pearl svojom sretnom i živahnom putenošću, ne-
vinom nasladom svog preklinjanja »Gospodin star i otmjen Nek dođe da mi laska« navodila seoske
bećare na pogrešan zaključak. Neugodni ljudi sa slinavim cigarama predlagali bi im da prijateljski
popiju čašu viskija, zvali bi ih »curama« i predlagali hotelsku sobu ili auto za mjesto sastanka. Kad
se to događalo, Pearl bi zanijemila; bes-pomoćna i posramljena zvala bi u pomoć Helen. A ona bi
odgovorila, dok bi joj velika labava usta bila stis-nuta i povrijeđena u kutovima, a oči malo sjajnije:
- Ne znam što vam znači ta primjedba. Mislim da ste se za-bunili. - Ovo je neizostavno izazivalo
mucave isprike i opravda-vanja. Bila je bolesno nevina, po ćudi nesposobna da i o kome potpuno
povjeruje ono najgore. Živjela je u uzbuđenju govorka-nja i nagovještaja: nikad joj zapravo nije
izgledalo moguće da su lake mlade žene koje su je uzbuđivale, kako je sama znala reći, »prelazile
granicu«. Bila je vješta u ogovaranju i pohlepno ga je slušala, ali o složenoj odvratnosti seoskog
života malo je stvarno znala. Tako je ona s Pearl Hines povjerljivo i razdragano hodala vulkanskom
korom osjećajući samo miris slobode, promjene i pustolovine.
Ali je ovo drugovanje došlo kraju. Pearl Hines je imala .u ži-votu određen i stalan cilj. Ona se
željela udati, oduvijek se želje-la udati prije svoje dvadeset i pete godine. Za Helen su drugo-vanje
uz pjesmu i istraživanje novih zemalja bila kretanja prema slobodi, nagonsko pipanje u mraku
prema središtu života i svrsi uz koju bi mogla vezati svoju energiju, slijepa glad za raznolikoš-ću,
ljepotom i nezavisnošću. Ona nije znala što je željela u živo-tu; bilo je vjerojatno da nikad neće čak
ni djelomično obuzda-vati svoju sudbinu: nju će susprezati, kad dođe vrijeme, velika nužnost koja
je u njoj prebivala. To je bila nužnost da podjarm-Ijuje i da robuje. 212 Dvije ili tri godine Helen i
Pearl su se uzdržavale tim turne-jama, napuštajući Altamont u vrijeme njegova tupog zimskog
mrtvila i vraćajući se u nj u proljeće ili ljeto s dovoljno novca da im dotekne do iduće sezone. Pearl
je vješto izmicala prosidbama nekoliko mladića u tom razdoblju. Najdraži joj je bio igrač baseballa,
drugi u postavi i vođa momčadi Altamonta. Bio je prgava lijepa -mlada zvijer, vječno je bacao
rukavicu na tlo u očajnom bijesu za vrijeme utakmice i svadljivo navaljivao na suca. Voljela je
njegovu oporu sigurnost, brz unjkav govor i preplanulo vitko tijelo. Ali ni prema jednome nije
osjećala ljubavi - nikad i neće -a oprez joj je govorio da je životni rizik s igračem baseballa u divljoj
ligi bio vrlo velik. Na koncu se udala za mlada čovjeka iz Jersey Citya, teške ruke, noge i glasa,
vlasnika mladog ali uspješ-nog poduzeća s teretnim kolima i konjima. Tako se raspao duet The
Dixie Melody Tvvins. Kad je ostala sama, Helen se okanila turobne jednoličnosti gradića i odala se
veselosti, šarenilu i utaživanju svojih želja, nadajući se da će nji-hovo ispunjenje naći u
velegradovima. Strašno joj je nedostajao Luke. Bez njega se osjećala nepot-punom, neoklopljenom.
On se bio upisao u tehničku školu u At-lanti na dvije godine. Bio je na odjelu elektrike; tako je cio
nje-gov životni put bio određen, već godinama unaprijed, Gantovim hvalospjevima mladom
električnom stručnjaku Liddellu. Ali je slabo uspijevao - njegov um se nikad dotada nije
podvrgavao disciplini učenja. Tisuću podražaja ometalo je svaki njegov naum: mozak mu je mucao
kao i jezik, i dok je nestrpljivo i raz-dražljivo listao logaritamske tablice, mrmljao je broj stranice s
idiotskim ponavljanjem, uz neprestano divlje podrhtavanje noge na jagodici palca. On je bio
neobično nadaren da bude trgovački putnik; kra-silo ga je ono svojstvo što ga američki glumci i
poslovni ljudi zovu »ličnošću« - divlja energija, rableovska prostota, urođen instinkt za brz i
duhovit odgovor, hipnotička moć neobuzdana, besmislena, luda, propovjedničkog govora. Mogao je
prodati bilo što, jer je prema trgovačkom žargonu mogao prodati sama sebe; u njemu je ležalo blago
u fantastično rastezljivoj američkoj trgovini, u tom društvu svih nadrizanata i divljih prodora, gdje
je on, pomamljen u revnosnom bjesnilu, mogao očarati proste ljude do zanosa, operušati ih i izvarati
sve i svakoga i na koncu samog sebe. On nije bio elektrotehničar, on je bio elektroener-, gija. Nije
imao dara za učenje - pribirao je nekako svoj nepove-zani duh i u očaju svladavao zapreke, ali je
stenjao pod težinom i naponom matematičke i mehaničke znanosti. 213Iz njega je tekao nepresušan
humor kao izvorna svjetlost. Ljudi koji ga nisu poznavali kipjeli su od čudnog unutarnjeg smijeha
kad su ga vidjeli, a bespomoćno su urlali kad bi počeo govoriti. Ali je zapanjivala njegova fizička
ljepota. Imao je glavu-divljeg anđela - uvojci i kovrčice žive zlatne kose blistale su mu na čelu, crte
lica bile su pravilne, plemenite i muževne, obasjane \ neobičnim skrivenim osmijehom idiotskog
ushićenja. Njegova široka usta bila su uvijek pripravna, čak i kad je; ljutilo mucao i nervozno mrštio
lice, za smijeh - nadzemaljski, ushićeni, idiotski smijeh. U njemu je bilo demonskog obilja, div-lje
inteligencije koja nije dolazila iz mozga. Taj ga je demon, ne-nadmašan u ulagivanju i željan
pohvale i javnog ugleda, pre-komjerno opsjedao u najneočekivanijem trenutku, u najprobra-nijem
društvu, kad je on sam činio sve što je mogao da sačuva dobro mišljenje koje je vladalo o njemu. i
Tako bi se, slušajući neku staru bogomoljku koja mu je] svom svojom moći uvjeravanja i ozbiljnosti
razjašnjavala postav-1 ke prezbiterijanizma, nagnuo naprijed u položaj pretjeranog što-1 vanja i
pažnje, obuhvativši širokom rukom koljeno i mrmljajući blago slaganje s onim što je ona govorila: -
Da?... Da-a-a?... Da-a-a-a? ... Da-a?... Zaista?... Da-a? Iznenada iz njega bi provalila demonska
snaga. Nezdravo nadraženo modulacijom njegova slaganja, ozbiljnom smirenoš-ću i zanosom
starice, i pretjeranom izvještačenošću cijele situa-cije, njegovo se lice oblijevalo divljini ushićenjem
i on bi zapje-vuckao slatkim zvučnim nepristojno pobudljivim glasom: - Je-e-e li? ... Je-e-e li?... Je-
e-e li? ... Je-e-e li? I kad bi ona napokon prekasno postala svjesna ovog utapa-nja u demonskom
besmislu i stala, okrećući prema njemu izne-nađeno i zbunjeno lice, on bi prasnuo u divljački »Ha-
ha-ha-ha« , smijeh, bez ikakva razloga, grleno režeći i gurkajući je grubo i pod rebra. I Često bi
Bliza usred dugog pomnjivo obnavljanog razmišlja-1 nja, za vrijeme sanjarenja s napućenim
usnama, postala svjesna ovog rušilačkog izrugivanja, pa bi ga ljutilo udarila po ruci ko-jom ju je
podbadao, zatresla napućenim izazvanim licem i uz le-žak prijekor - koji bi iz njeg izmamio novi
»ha-ha-ha« rekla: »Moram li reći, dijele, da se ponašaš kao pravi idiol« a zatim s namještenom
sažalnošću, tužno potresajući glavom: »Ja bih se sramila! Srami-la!« Njegova je darovitost bila
izvanredna; imao je nešto što je bilo mnogo bolje nego najvrsnija inteligencija; on je vidio svijet
kao lakrdiju, i njegov prigodni odgovor na patvorinu, licemjerje 214 . spietku bila je razornost
luđačkoga »ha-ha-ha.« Ali on nije vla-dao svojim demonom; demon je vladao njime s vremena na
vri-ieme. Da je bio opsjednut potpuno i stalno, njegov bi život pred-stavljao zapanjujuće poštenje i
točnost. Ali kad je razmišljao, bio je dijete - sa svim dječjim licemjerjem, nepoštenim pretvara-njem
i bolećivošću. Njegovo je lice bilo crkva u kojoj su se vjenčali ljepota i hu-mor; u njemu su se
čudnovalo i obično slili u jedno. Gledajući Lukea ljudi su osjećali razaznavanje nečega šio nikad
nisu čuli, ali šio su oduvijek znali. Jednom ili dvapul, za vrijeme zime i proljeća, Helen se svra-lila
u Allanlu da ga vidi, dok je putovala s Pearl Hines. U pro-ljeće su prisuslvovali tjednu Velike opere.
On bi se jedne noći zaposlio kao kopljanik u Aidi i ostatak tjedna prolazio kraj vra-tara s tvrdnjom
da je bio »član trupe - Lukio Gantio«.
Dok se kočoperio iza kulisa oslanjajući se komično na kop-lje, velika su mu stopala ispadala iz
sandala, dlakave se goljenice nespretno nazirale iza štilnika, guši pramen kose virio ispod ruba
limenog šljema, a lice sjalo od ushićenja. Čekajući na svoj naslup Čaruso ga je s vremena na
vrijeme gledao sa širokim osmijehom »digića«. - Kako se zoveš, e? - upita Čaruso primaknuvši se i
pažlji-vo ga gledajući. - Š-š-što - reče on - zar vi ne prepoznajele svog vojnika kad ga vidite? - Ti si
mi krasan vojnik - reče Čaruso. - Ha-ha-ha! - odgovori Luke. Jedva se suzdržao da ga ne gurne pod
rebra. Sada se ljeti vraćao u Altamonl i zapošljavao kod jedne tvrt-ke dražbovatelja zemlje,
pomažući im pri prodaji gradilišta i parcela. Kružio je iznad gomile u košu teretnih kola potičući ih,
s rukom na ustima, huškačkom mješavinom zanosa, straslvena zaklinjanja i proslole. Rad ga je
opijao. Oko žbica kolača tiskali su se ljudi sa širokim osmijehom iščekivanja, dok ih je on pozi-vao
visokim grlenim lenorom: - Izvolile, samo naprijed, gospodo, parcela broj 17, u pre-krasnom
šumarku Homewood-šuma naša, kuća vaša. Onda, gos-podo, ovo lijepo gradilišle široko je 179
slopa, ostaje došla pro-slora za vrt i gospodarsku zgradu (uzgajajte svoj vlastiti kukuruz u
prekrasnom Homevvoodu), a pročelje iznosi 114 stopa, na ve-ličanstvenom novom makadamskom
pulu. 215- Gdje je taj put? - uzvikne netko. - Na planu grada, naravno, pukovniče. Imate sve crno na
bijelom. Onda, gospodo, vaša životna prilika lupka vas odostrag. Jeste li dalekovidni? Pomislite što
bi u ovoj zgodi učinili Ford, Edison, Napoleon Bonaparte i Julije Cezar. Poslušajte taj poriv. Ne
možete izgubiti. Grad se širi u ovom pravcu. Slušajte pažlji-vo. Da li me čujete? Odlično. Nova
sudska zgrada će se podig-nuti na onom brežuljku, a pogrebni zavod i mjesna pekara za-uzet će ove
divne zgrade od tiještene opeke upravo iznad vas. O da, da, da. Koliko nudite? Koliko nudite?
Budite vlasnici vlasti-tog doma na puškomet od veze sa željeznicom, autobusom i avionom. Tekuće
vode u izobilju, daleko koliko se u VVashingtonu dobaci kamenom, i to u svim cijevima. Naši
uvjeti su svima prihvatljivi. Gospodo, evo vam prilike da se obogatite. Tlo obilu-je rudnim blagom -
ispod korijena svakoga stabla naći ćete zla-to, srebro, bakar, željezo, bitumenski ugljen i naftu u
velikim ko-ličinama. - A ispod grma, Luke? - dobaci Mr. Halloran, magnat mli-ječnih restorana. -
Ispod grma - tek se drma - odgovori Luke u općoj graji. - U redu, majore. Vi s licem. Koliko nudite?
Koliko nudite? Kad nije bilo prodaje, pozdravljao je turiste na dolasku is-pred kolodvora rječitim
pozivima u Dixieland, nadmašujući uvjerljivošću i bogatstvom svu gungulu vozača, crnih hotelskih
vratara i muževa iz svratišta. - Dat ću ti dolar po glavi za svakoga kod kojeg razbubnjaš - rekla je
Eliza. - O, to je u redu. - O, skromno. Velikodušno. - On bi ti dao košulju sa sebe - rekao je Gant.
Krasan dečko. Dok se ona odmarala od poslova u ljetnoj noći, on joj je iz grada donosio kutijice
sladoleda. Bio je prodoran: prodavao je patentirane daske za pranje, sprave za guljenje krumpira i
otrov za žohare u prahu, od kuće do kuće. Crncima je prodavao garantirano ulje za ravnanje ko-
vrćave kose i svete sličice prepune krilatih
anđela, crnih i bije-lih, i letećih kerubina, crnih i bijelih, koji lebde oko koljena pra-vednog i
razapetog Spasitelja, s potpisom »Bog voli jedne i dru-ge.« Prodavale su se kao vrući kolači. Inače
je vozio Gantova kola - Ford iz 1913. s pet sjedala, kupljen u nadahnutom času ludila, koji je sada
zauzimao pola Gantova razgovora i postao predmet grdnji, razmetanja i pro-kletstva. Bilo je to prije
nego što je svatko imao kola. Gant se užasavao i strašio svoga brzopletog čina, oduševljavao se
sjajem 216 svoje kočije, grozio se nad troškovima. Svaki račun za benzin, popravak ili opremu
izvlačio je tjeskoban urlik iz njega; zbog probušene gume, kvara ili neznatne smetnje on je hodao
naoko-lo luđačkim koracima i psovao, molio, plakao. - Nisam imao ni trenutka mira otkad sam ih
kupio - rikao :e _ Prokleta i krvava nakaza kakva jesu, neće imati zadovolj-stva dok mi ne ispiju
krv, prodaju mi krov iznad glave, a mene pošalju da zginem na ubogarskom groblju. Milosrdni bože
- pla-kao je - to je strašno, to je grozno, to je okrutno da budem ova-ko ožalošćen pod svoju starost.
- Okrećući se naglo zbunjenom i poniznom sinu on upita: - Koliki je račun? Hej? - Oči su mu divlje
igrale u glavi. - N-n-ne uzbuđuj se, tata - odgovori Luke utješljivo, pre-mještajući se s noge na nogu
- samo 8,92 $. - Kriste bože! - vrisne Gant. - Uništen sam. - Uzdišući kroz lakrdijaški glasno
šmrcanje on poče unezvijereno koračati. Ali je bilo ugodno u sumrak ili svježu ljetnu noć zavaliti
svo-je dugo tijelo u stražnje sjedalo i s Blizom ili jednom od svojih kćeri kraj sebe, s mirisavom
cigarom u blijedim ustima, voziti se mirisnom okolicom ili dugim mračnim gradskim ulicama. Kad
su im dolazila druga kola u susret, Gant je dizao glasnu uzbunu, a na okukama je psovao i zaklinjao
sina da pazi. Luke je vozio nervozno, razdražljivo, divlje - njegove mucave ruke i nestrplji-va
koljena neujednačeno su prenosili svoje vrpoljenje na krnti-ju. Ljutilo je psovao, sav izvan sebe od
bijesa pritiskivao kočnicu i mučno pištao »tu-tu-tu-tu« kad bi kola zatajila. Kako su odmicali sati i
ulice se stišavale, tako je njegovo mahnitanje raslo. Stigavši na početak duge bregovite ulice, tera-
sasto nadsvođene drvećem i posute lišćem, on bi iznenada pras-nuo u sulud smijeh, nagnuo se nad
upravljač, otvorio ventil za sagorijevanje i svojim idiotskim »ha-ha-ha« ispunjavao tamu, dok ga je
Gant obasipao psovkama. Spuštali su se kroz noć ubo-jitom brzinom, a momak se jednako smijao
na kletve i molitve, dok su na slijepo šišali kroz grožnje uličnih križanja. - Prokleta huljo! - krikne
Gant. - Stani, gorštački lupežu, ili ću te strpati u zatvor. - Ha-ha-ha. - Njegov smijeh pukne u
luđački falset. Daisy, koja je dolazila na nekoliko tjedana ljetne svježine, sva pomodrela od užasa,
melodramatično bi stiskala posljednju godišnju prinovu na grudi i stenjala: - Molim te, zbog moje
obitelji, zbog moje nevine dječice bez majke... - Ha-ha-ha-ha! 217- On je paklena sotona - jekne
Gant počinjući plakati. -Okrutna i zločinačka nakaza kakav jest, prosut će nam mozak o neko drvo
prije nego što
prestane. - Uto prohuje pogibeljno kri-vudajući kraj kola koja su uz zbunjeno cviljenje kočnica
zastala na uglu kao uplašen konj. - Prokleta propalice! - zaurliče Gant sunuvši naprijed i ste-žući
Lukeovo grlo svojim velikim rukama. - Hoćeš li stati! Luke još malo poveća vrtoglavu brzinu. Gant
padne nauz-nak uz užasan krik. Nedjeljom su pravili velike izlete u okolicu. Često su se zna-li
odvesti u Revnoldsville, dvadeset dvije milje daleko. Bilo je to ružno malo odmaralište, bučno od
kola koja su dolazila i odla-zila, s toplim smradom nafte i benzina koji je pritiskivao široku glavnu
ulicu. Ali je narod iz nekoliko država dolazio i odlazio: s Juga su dolazili iz Južne Caroline i
Georgie - uzgajivači pamuka, sitni trgovci s obiteljima u oštećenim automobilima pokrivenim
slojem crvene prašine. Tu su obično jeli poslije podne obilan obrok od pečenih pilića, kukuruzna
kruha, graha i narezanih rajčica u jednom od velikih drvenih svratišta, provodili još pola sata u
drugstoreu zbog sladoleda prelivenog čokoladom i orasi-ma, promatrali ljetnu gužvu imućnih turista
i zrelih bjeloputih djevica kako protječe širokim pločnikom u gustom naviranju, pa se poslije kratke
vožnje gradom vraćali u neposredno zavo-jito spuštanje prema toplom Jugu. Nove zemlje. Unjkave
djevice s Juga, obdarene zrelim oblinama, stajale su po ljetnim trijemovima. Luke je bio srce. Bio
je.drag, krasan dečko, plemenit mo-mak velika srca, upravo sladak. Ženama je bio drag, smijale su
mu se, potezale ga ljupko za guste zlatne čuperke kose. On je bio bolećivo nježan prema djeci
djevojčicama od četrnaest go-dina. Gajio je duboke romantične osjećaje prema Deliji Selbor-ne,
starijoj kćeri gospođe Selborne. Kupovao joj je poklone i bio naizmjenično blag i srdit. Jedanput ju
je kod Ganta, dok je He-len pjevala u salonu, pomilovao pod kolovoskim mjesecom u mirisu
dozrelog grožđa. Pomilovao ju je nježno, nagnuo glavu nada nju i rekao da bi želio da je položi na
njezine g-g-grudi. Eu-gene ih je ogorčeno promatrao s palac debelim jedom oko srca. On je
djevojku priželjkivao za sebe: bila je glupa, ali je imala pa-metno tijelo i lak treperav majčin
osmijeh. Još je želio gospođu Selborne, već je o njoj strastveno maštao, ali je njena slika opet
živjela u Deliji. Zbog toga je svega bio ohol, hladan, prijekoran i glupav pred njima. One ga nisu
voljele. Zavidna i slomljena srca primjećivao je Lukeovu uslužnost prema gospođi Selborne.
Njegova je služba bila tako odana i 218 pretjerana da je zgodimice i Helen bila kivna i ljubomorna.
A noću je iz zabačena kuta Blizina ili Gantova doma, ili iz parki-rana automobila ispred kuće,
slušao provalu bogata smijeha, puna nježnosti, podavanja i tajanstva. Ponekad, čekajući u ne-
prozirnoj tami na Elizinim stubama, u jedan ili dva izjutra, os-jetio bi je kako prolazi. Kad bi ga
dotakla u tami, tiho bi ciknula od strana; neuljudnim gunđanjem on bi je primirio i lijegao u postelju
uznemirena srca i zapaljena lica. Ah, da, mislio je s nezrelim ćudoređem, videći brata ustoli-čena u
smijehu i naklonosti, ti velika budalo, ti si - ti si jedan klipan! Razmećeš se i praviš važan, trošiš
novac da im doneseš sladoled - a što dobivaš time? Kako se osjećaš kad ona izađe iz auta u dva
ujutro nakon što je slinila s nekim blesavim trgovač-kim putnikom, ili s Poxyem Loganom koji je
godinama živio s
jednom crnkinjom? »Mogu li p-p-položiti glavu na tvoje grudi?« Od tebe mi se smuči, glupane
jedan! Ona nije ništa bolja, samo ti ne znaš tko ti glavu nosi. Pustit će te da na nju potrošiš sav svoj
novac, a onda će pobjeći s nekim svodnikom u automobilu da provede ostatak noći. Da, tako je to.
Hoćeš li ti od toga išta izvući? Varalice. Dođi straga, iza kuće ... ja ću ti pokazati... evo ti... evo ti...
evo ti... Izmahujući divlje šakama pobjeđivao je svog fantoma i sebe morio do iznemoglosti. Kad je
pošao u školu, Luke je imao nekoliko stotina dolara ušteđevine iz vremena The Saturday Evening
Posta. Uzeo je vrlo malo novca od Ganta. Radio je kao konobar, napravio molbu za studentski dom,
zastupao krojača koji je izrađivao odjeću s oz-nakama njihova koledža. Gant se hvalio tim
naporima. Grad je prebacivao duhan za žvakanje po ustima, drsko kimao, pljuvao i govorio: - Za
toga će se momka čuti. Luke je teško radio da bi se školovao kao svaki čovjek koji se sam podiže na
noge. Podnosio je svaku žrtvu. Radio je sve samo nije učio. Postigao je strašan uspjeh u društvu, bio
je tako izuzetan, tako osobito nalik sebi. U školi su se otimali za nj i obožavali ga. Dvaput se poslije
nogometnih utakmica penjao na mrtvačka kola i držao pogrebne govore nad sveučilištem Georgia.
Ali usprkos svim naporima on je pod konac treće godine još bio na drugoj sa svim izgledima da na
njoj i ostane. Jednog proljetnog dana napisao je slijedeće pismo Gantu: 219»S-s-svinje koje
upravljaju ovom ustanovom imaju nešto protiv mene. P-pprevarili su me na pravdi božjoj. Uzeli su
mi teško zarađeni n-n-novac i žele mi oderali k-k-kožu. Otići ću ja u p-p-pravu školu.« Otišao je u
Pittsburgh i zaposlio se u tvrtki Westinghouse Electric. Triput tjedno pohađao je večernji tečaj u
tehnološkom institutu Carnegie. Stjecao je prijatelje. Došao je u rat. Poslije petnaest mjeseci
provedenih u Pitts-burghu preselio se u Dayton gdje je dobio posao u tvornici kot-lova koja se
prebacila na izradu ratnog materijala. S vremena na vrijeme, ljeti na nekoliko tjedana, o Božiću na
nekoliko dana, vraćao se da provede praznike sa svojom poro-dicom. Gantu je uvijek donosio pun
kovčeg piva i viskija. Taj je dečko bio »dobar prema svome ocu«. 19 Jednoga se poslijepodneva u
rano ljeto Gant naginjao preko ograde i razgovarao s Jannaueauom. Bio je ušao u šezdeset petu,
uspravno mu se tijelo opustilo, pomalo se i pogurilo. Često je govorio o starosti i jadikovao kroz
tirade o ukočenoj ruci. Obuzet samosažaljenjem o sebi je govorio kao o »jadnom sta-rom bogalju
koji za sve njih mora zarađivati«. Obrvavao ga je nemar grohle dobi i rasula. Ustajao je pun sat
kasnije, dolazio u radnju na vrijeme, ali je najveći dio dana provodio ispružen na izlizanoj kožnoj
sofi u svom uredu, ili u čavrljanju s Jannadeauom, s jezičavim starim Liddellom, Cardia-com, i s
Faggom Sluderom koji je uložio svoje bogatstvo u dvije velike zgrade na Trgu i ovog časa bio
udobno zavaljen u stolicu ispred vatrogasnog doma, gorljivo brbljajući s članovima base-ball kluba
kojemu je on bio glavni oslonac. Bilo je prošlo pet sati, utakmica je već završila.
Crnački radnici, prljavi od bijelih naslaga cementa, prođoše kraj radnje nizbrdo vraćajući se
kućama. Kočijaši teretnih kola pomalo se raspršiše, pogrbljen policajac sjuri niza stepenice gradske
vijećnice da podigne zubalo, a od tržnice, iza visokih prozora s rešetkama, dopiraše povremena
vriska pijane crnki-nje. Život je polako zujao kao muha. Sunce je lagano pocrvenjelo, s bregova je
pirkao prohladan zapuh donoseći osvježavajuće opuštanje umornoj zemlji, a zra-ku nadu i zanos
večeri. Vodoskok je šikljao sporim debelim mlazom, koji je padao sam na sebe i pljuskao po bazenu
u lije-nom ritmu. Neka teretna kola resko zakloparaju po kolniku; iza vatrogasaca trgovac Bradlev
smota platneni krov laganim škri-pavim obrtajima. Na drugoj strani Trga mlade djevice iz istočnog
dijela grada polako su išle kući u brbljavim skupinama. Došle su u grad u četiri poslije podne,
prošetale malom avenijom gore-dolje neko-liko puta, ušle u neku radnju da kupe sitna opravdanja, i
napo-kon otišle u glavni drugstore gdje su gradski mangupi dangubili i naklapali u lijenim pažljivim
skupinama. Tu je bio njihov klub, njihova kavana, njihovo sastajalište spolova. Sa samopouzdanim
osmijehom mladići su se odvajali od skupina i pristupali k ogra-đenim stolovima. - Zdravo! Odakle
ste? - Pomaknite se malo, gospođice. Želim s vama razgovarati. Oči plave kao južno nebo nestašno
pogledaju u nasmijane sive, dražesne se jamice na obrazima prodube, i najljepša povla-ka u starom
dobrom Dixieu nježno klizne po uglačanoj dasci. Gant je sada provodio sate pune uživanja u
razgovorima sa starim pokvarenjacima - njihove nagruvane prostote odzvanjale su Trgom u
visokom napuklom hripanju. Uvečer se vraćao kući krcat uličnih govorkanja, pa je lizao palac i
podmuklo se smije-šeći ispitivao Helen, pun nade: - Ona nije ništa bolja od obične kurve - a? - Ha-
ha-ha-ha - smijala se ona podrugljivo. - Kako bi ti bilo drago da si to znao! Njegova je dob donijela
i neke plodove, plaću za dugu službu. Kad je ona uvečer dolazila kući s kojom prijateljicom, revno
je tjerala djevojku u njegov zagrljaj. A on je, očinski vi-čući, »Zaboga, srce! Dođi, poljubi starca«,
oštrim brkom utis-kivao poljupce na njihove bijele vratove, sočne usne, hvataju-ći tvrdo meso
nježno svojom zdravom rukom i blago ih njišu-ći. One su v'rištale grlenom cikom od zadovoljstva,
jer to je tako š-š-š-škakljalo. - Uuuh! Gospodine Gant! Ha-ha-ha-ha! - Tvoj je otac tako divan
čovjek - govorile su. - Tako ljuba-zan u ophođenju. Helen se halapljivo napajala na njima. Smijala
se s jakim promuklim uzbuđenjem. - Hah-ha-ha! Njemu se to sviđa, je li? Nažalost, stari moj, je li
tako? Nema više ševrdanja. Razgovarao je s Jannadeauom, dok su mu oči vrludale is-točnim krajem
Trga. Ispred radnje su prolazile pristale starije 220 221gospođe vraćajući se s tržnice. Od vremena
do vremena su se smiješile kad bi ga vidjele, a on se duboko klanjao. Tako ljuba-zan u ophođenju. -
Engleski je kralj - primijeti on - samo figura. On ni izda-leka nema toliko moći koliko je ima
predsjednik Sjedinjenih dr-žava.
- Njegova je vlast strogo ograničena - reče Jannadeau grle-no - ali običajnim pravom, a ne ustavom.
Danas je on još uvijek jedan od najmoćnijih vladara na svijetu. - Njegovi debeli crni prsti pomnjivo
su zadirali u utrobu jednog sata. - Pokojni je kraj Edvvard, pored svih svojih mana - reče Gant
liznuvši palac bio mudar čovjek. A ovaj prijan što ga sada imaju nije nitko i ništa. - On se oprezno i
lukavo iskesi od za-dovoljstva zbog velikih riječi pogledavši kriomice na Švicarca da vidi jesu li
ostavile dojam. Njegove nemirne oči pozorno su pratile hod »kraljice« Eli-zabeth dok je pristalo
odjevena prošla mimo radnje. Prijazno se nasmiješila i na trenutak bacila nepomućen pogled na
glatke mramorne ploče smrti, na isklesanu janjad i na kerubina. Gant se nakloni s mnogo pažnje. -
Dobra večer, gospođo - reče on. Ona nestane. Trenutak kasnije odlučno se vrati i popne uza široke
stube. On je promatrao njezino približavanje s pojačanim bilom. Dvanaest godina. - Kako je
gospođa? - reče udvorno. - Elizabeth, upravo sam kazao Jannadeauu da ste najotmjenija žena u
gradu. - No, to je vrlo ljubazno od vas, gospodine Gant - reče ona hladnim odmjerenim glasom. - U
vas se uvijek nađe dobra riječ za svakoga. Ona vrlo prijazno kimne Jannadeauu koji temeljito
zanjiše svojom velikom namrštenom glavom i nešto joj promrmlja. - Ej, Elizabeth - reče Gant - u
ovih petnaest godina nisi se ni za dlaku promijenila. Ne vjerujem da si i dana starija. Njoj je bilo
trideset osam godina i bila je ugodno svjesna toga. - O, da - reče ona kroz smijeh. - Ti to veiiš samo
da mi po-laskaš. Nisam više ni ja pilence. Imala je jasnu blijedu kožu, ugodno osutu pjegama, kosu
mrkvine boje i tanke usne pune veselosti. Stas joj je bio vitak i jak - u njem više nije bilo mladosti.
Iz njezina držanja izbijala je odlučnost, otmjenost i izuzetnost. - Kako su djevojke, Elizabeth? -
upita on ljubazno. Njezino se iice ožalosti. Počne skidati rukavice. 222 - Zbog toga sam došla da te
vidim - reče. - Prošloga sam tjedna jednu izgubila. - Da - reče Gant snuždeno - bilo mi je žao kad
sam čuo. - Bila mi je najbolja djevojka od svih - reče Elizabeth. -Učinila bih sve na svijetu za nju.
Uradili smo sve što smo mogli - doda. - Zbog toga se ne mogu prekoravati. Cijelo sam vrijeme uz
nju imala liječnika i dvije bolničarke. Ona otvori crnu kožnu ručnu torbicu, ubaci u nju rukavice,
izvuče plavo obrubljeni rupčić i počne tiho plakati. - Hu-hu-hu-hu-hu - reče Gant tresući glavom. -
Šteta, šteta, šteta. Dođi u moj ured - reče. Oni uđu i sjednu. Elizabeth otare oči. - Kako se zvala? -
upita on. - Zvali smo je Lily - puno joj je ime bilo Lillian Reed. - Hej, pa ja sam znao tu djevojku -
klikne on. - Govorio sam s njom nema ni dva tjedna tome. - Da - reče Elizabeth - umrla je tako
naglo - jedno krvare-nje za drugim, ovdje dolje. - Dotakne svoju trbušnu šupljinu. -»Nitko nije ni
znao da je bila bolesna do prošle srijede. U petak je više nije bilo. - Pa opet zaplače.
- T-t-t-t-t-t - zakvoca on žalostivo. - Šteta, šteta. Bila je lije-pa kao slika. - Voljela sam je od sveg
srca, gospodine Gant - reče Eliza-beth - kao da mi je bila kćerka. - Koliko joj je bilo godina? - upita
on. - Dvadeset i dvije - reče Elizabeth, briznuvši ponovo u plač. - Kakva žalost! Kakva žalost! -
složi se on. - Je li imala koga od roda? - Nikoga kome bi bilo stalo do nje - reče Elizabeth. - Maj-ka
joj je umrla kad je imala trinaest godina - rodila se vani u Beetree Forku - a otac - doda ona
ozlojeđeno - je obična stara svinja i nikad ništa nije učinio za nju ni za bilo koga drugoga. Nije joj
čak došao ni na pogreb. - Bit će kažnjen - reče Gant zloslutno. - Ako ima boga na nebesima -
potvrdi Elizabeth - dopast će paklenih muka. Stara svinja! - nastavi ona kreposne. - Na-dam se da će
trunuti! - U to možeš biti sigurna - reče on mrko - da će trunuti. Ah, gospode. - On tužno potrese
glavom i utihne na trenutak. - Šteta, šteta - promrmlja. - Tako mlada. - Pa osjeti časo-vito slavlje što
ga svi ljudi osjećaju kad čuju da je netko umro. Također i časovit jezovit strah. Šezdeset četiri. 223-
Voljela sam je od sveg srca - reče Elizabeth - kao da je bila moje dijete. Tako mlada djevojka, cijeli
je život bio pred njom. - To je prilično tužno kad čovjek dobro razmisli - reče on - jest, tako mi
boga. - A bila je tako krasna djevojka, gospodine Gant - reče Eli-zabeth meko plačući. - Imala je
pred sobom sjajnu budućnost. Imala je više mogućnosti nego ja, a pretpostavljam da znaš - iz-rekne
ona skromno - što sam ja postigla. - Hej - klikne on smeteno - ti si bogata žena, Elizabeth -do vraga
ako misliš da nisi. Imaš nekretnina po cijelom gradu. - Ja ne bih baš tako rekla - odgovori ona - ali
imam dovolj-no da cijeli život više ništa ne radim. Morala sam cijeloga života teško raditi. Od sada
sam odlučila da ni prstom više ne mak-nem. Ona ga prijazno pogleda sa sramežljivim osmijehom i
takne čuperak svoje fine kose malom vještom rukom. On ju je pozor-no promatrao, primjećujući sa
zadovoljstvom njezine čvrste bo-kove bez steznika u tijesno skrojenoj haljini i skladne dugačke
noge koje su nestajale u lijepim papučicama od stavljene kože. Bila je čvrsta, jaka, oprana i pristala
- oko nje je lebdio blag mi-ris jorgovana; on joj pogleda u blistave svijetlosive oči i vidje da je ona
prava velika dama. - Tako mi boga, Elizabeth - reče - ti si krasna žena. - Imala sam uredan život -
reče ona. - Pazila sam na sebe. Oni su se oduvijek poznavali - od prvog susreta. Nije među njima
bilo isprika, pitanja, odgovora. Svijet je oko njih nestajao. U tišini su slušali šum vodoskoka i
vrištav prostački smijeh s Trga. On uze knjigu modela sa stola i počne listati dopadljivo opremljene
stranice. Na njima su bili prikazani skromni blokovi mramora iz Georgije i granita iz Vermonta. -
Ne želim ništa od toga - reče ona nestrpljivo. - Već sam se odlučila. Ta znam što želim. On je
iznenađeno pogleda. - A što to? - Želim onog anđela vani.
Njegovo je lice bilo preneraženo i nesklono. Kutak njegovih tankih usana se zgrči. Nitko nije znao
koliko je on volio tog an-đela. Javno ga je zvao svojim bijelim slonom. Proklinjao ga je i govorio da
je bio budala kad ga je naručio. Šest je godina stajao na trijemu, izložen vjetru i kiši. Sad je već bio
smeđ i upljuvan od muha. Ali je stigao iz Italije iz Carrare i krhko držao kameni ljiljan u ruci. Druga
je ruka bila podignuta na blagoslov, ne-spretno se oslanjao na prste jedne sušičave noge, a glupo
lice se smiješilo nježnim kamenitim idiotizmom. 224 U provalama bijesa Gant je ponekad
usmjeravao vrhunac grda na anđela. Sotono paklena! - urlao je. - Ti si me osi-t rio ti si me uništio, ti
si prokleo moje nemoćne dane, a sad hoćeš da me zgnječiš do smrti, strašno, grozno i nenaravno ču-
dovište kakvo jesi. Ali bi ponekad u pijanstvu plačući pao na koljena pred njim, dozivao Cvnthiu, i
molio njegovu ljubav, oprost i blagoslov za grešnog ali pokajničkog dječaka. S Trga se čuo smijeh. -
Što je? - reče Elizabeth. - Zar ga nećeš prodati? - Mnogo će te stajati, Elizabeth - reče on
neodređeno. - Nije važno - odgovori ona potvrdno. - Ja imam novca. Koliko pitaš? On je šutio
razmišljajući na trenutak o mjestu na kojemu je anđel stajao. Znao je da nema ništa čime bi pokrio
ili zaklonio to mjesto - ono je ostavljalo golo grotlo u njegovu srcu. - U redu - reče. - Dat ću ti ga za
onoliko koliko sam ga ja platio - 420 $. Ona uze debeo snop novčanica iz torbice i izbroji mu no-
vac. On ga gurne natrag. - Ne. Plati mi kad završim posao i kad ga postavim. Ti želiš i neki natpis,
je li tako? - Da. Tu je njezino puno ime, godine, mjesto rođenja i sve ostalo - reče ona dajući mu
ispisanu omotnicu. - Htjela bih i neku pjesmicu - nešto što priliči mladoj djevojci ovako pokoše-noj.
On izvuče išaranu knjižicu iz zidne udubine i počne listati stranice s natpisima, čitajući joj tu i tamo
poneki četverostih. Na svaki je ona odmahivala glavom. Napokon on reče: - Što misliš o ovome,
Elizabeth? - Pa pročita: U cvijetu svenu njena ljepota, Ni mladost svoju još ne prođe; Ne spozna
ljubavi ni života, Zovnu je bog i ona pođe. Al šapće vjera kroz lahor pusti: Nemojte za njom ronit
suze. Tu ona vašu ljubav pusti. Ali na nebu veću uze. - O, to je divno - divno - reče ona. - Neka
bude to. - Da - potvrdi on - ja mislim da je ovo najbolje. Oni ustanu u hladnom pljesnivom mirisu
njegova ureda. Njezin otmjeni stas dopirao je njemu do ramena. Ona zakopča rukavice od jareće
kože na ružičastim jastučićima svojih dlano225va i osvrne se oko sebe. Njegova izlizana sofa
naslanjala se na je-dan zid: na koži se poznavao trag njegova duga tijela. Ona ga po-gleda. Lice mu
je bilo tužno i ozbiljno. Sjećali su se.
- Davno je to bilo, Elizabeth - reče on. Polako su pošli prema izlazu kroz redove mramora. Straža-
reći iza drvenih vrata anđeo je odsutno buljio ispred sebe. Jan-nadeau uvuče svoju veliku glavu kao
kornjača još dublje u za-štitni oklop širokih ramena. Oni izađu na trijem. Mjesec je već visio, kao
svoja vlastita utvara, na čistom opranom večernjem nebu. Dječačić s praznom torbom za razno-
šenje novina žustro promakne, zadovoljno šireći pjegave nozdr-ve od gladi i zamišljena mirisa
večere. On minu, i na trenutak, dok su oni stajali na rubu trijema, kao da se sav život sledio u slici:
vatrogasci i Fagg Sluder vidjeli su Ganta, prošaputali i sada gledali prema njemu; jedan se policajac
na visokom trijemu po-licijske stanice nagnuo preko ograde i zurio; na bližem kraju središnjeg
travnjaka ispod vodoskoka jedan se farmer sagnuo da pije ispod grgoljava mlaza, uspravio se mokar
i motrio; iz po-reznog ureda na katu Gradske vijećnice gledao je Yancey, go-lem, debeo, u košulji. I
za sekundu lako bilo vodoskoka stade, život se zaustavi kao zadržana kretnja u neizvjesnosti
fotografije, a Gant osjeti da se sam giba prema smrti u svijet priviđenja, kao što čovjek 1910. godine
može naći sebe u slici snimljenoj na tlu izložbe u Chicagu, kad je imao trideset godina i crne
brkove, i sjetiti se, primijetivši užurbane žene i muškarce s polucilindri-ma, uhvaćene u klijanju
jedne sekunde, mrtvog hipa, i tražiti iz-van granica slike ono što je tamo bilo (on je znao da je bilo);
ili kao što stari ratnik nađe sebe nalakćena pokraj Ulvssesa Gran-ta, na slikama iz Građanskog rata,
prije marša, pa vidi nekog po-kojnika na konju; ili bi trebalo da kažem, kao što neki promo-virani
profesor ponovo nađe sebe u mladosti pred šatorom u Škotskoj, i primijeti davno izgubljeni i davno
zaboravljeni štap za kriket, i lice pjesnika koji je umro, i neke mladiće i učitelja onako kako su
izgledali onih dugih praznika kad su učili po de-vet sati dnevno za »diplomski«. Gdje su sada? Gdje
će zatim? Gdje nakon toga? 20 Gant je tijekom ovih godina, kad su Helen i Luke, prema kojima je
gajio najdublju ljubav, velik dio vremena bili odsutni, 226 "vio naizmjenično boraveći kod kuće i
kod Elize. Mrzio je sa-motan život i strahovao od njega, ali je duboko u njemu bila ukorijenjena
navika i nije mu se mililo mijenjati poznatu lagod-nost vlastitog doma za golu zimomoru Blizina
svratišta. Njoj nije bilo drago da dolazi. Hranila ga je prilično rado. ali su joj nje-gova zanovijetanja
i noćivanja, sve dulja i sve češća otkad mu niie bilo kćeri, smetala više nego ikada ranije. - Ti imaš
svoju kuću - vikala je čangrizavo. - Zašto u njoj ne stojiš? Ja ne želim da mi ovdje stvaraš neprilike.
- Otresi ga se - stenjao je on gorko. - Otresi ga se. Nek lomi kosti naokolo, prosjak koji nikamo ne
spada. Ah, gospode! Stari vučni konj je prošao svoje. Njegova je trka završila. Izbacite ga: stari
bogalj više ne može pribavljati namirnice, pa će ga sada iz-baciti na smetište, nemila i nakazna
čudovišta kakva jesu. Ali je ostajao u Dixielandu dokle god je nekoga tamo bilo da ga sluša; on ie
iadnoj skupini zimskih stanara dočaravao divote. Gladno su gutali sav onaj dramatični užitak s
kojim je on, njišu-ći se u velikoj stolici za ijuijanje kraj rasplamsale vatre u salonu, pričao i
prepričavao legende koje je doživio;
uzimao je neki ro-mantični događaj i pred njihovim ga očaranim očima uljepša-vao, raspredao,
nadopunjavao. Cijela je mitologija nastajala dok su oni razrogačenih očiju slušali: General Fitzhugh
Lee zategao je uzde pred dječakom s far-me i pitao da se napije vode; kad je iskapio cijelo hrastovo
ved-ro, potanko ga je ispitao o najboljim putovima prema Gettvs-burgu, zanimao se da ii je vidio
neprijateljske odrede, zapisao mu ime u knjižicu i otišao govoreći svome štabu: »Taj će se dje-čak
istaknuti. Nemoguće je pobijediti neprijatelja koji rađa tak-ve sinove.« Indijanci, kraj kojih je
prijateljski prošao dok je jahao u pustinju \'ew Mexica na magarcu tražeći neku starinsku tvrđa-vu,
sad su za njim podboli konje s ratničkim poklikom i zlom nakanom da ga skaipiraju. On je bijesno
projahao kroz urnebes crvenokožačkih seia i u zadnji čas se sklonio kod dvojice sto-čara. Lopova,
koji je u gluho doba noći ušao u njegovu sobu u New Orleansu i pokupio mu odjeću, s kojim se
očajno borio na podu, sad je gol gonio sedamnaest (ne pet) blokova niz uli-cu Canal. Nekoliko puta
tjedno išao je na kino predstave, vodio Euge-nea i sjedio u dvorani, pognut naprijed i potpuno
zgrbijen, dok se cio film ne bi dvaput prikazao. Izlazili su u deset i poi ili je227danaest na hladan
zvonak pločnik, u pust i smrznut svijet - u mrtav grad zatvorenih radnji, uređenih izloga, krojačkih i
kitni-čarskih lutaka što voštanom radošću poziraju u sleđenoj tišini. Na Trgu mlitav vodoskok
pljusne tupim mlazom mrzle vode po svom sve debljem ledenom okviru. Ljeti se oštar mlaz
rasprskava u oblake kapljica. Kad ga zavrnu, on klone - i to je nalik vodoskoku. Nije puhao vjetar.
Pogleda uprta u čisti cementni pločnik Gant je koračao i dramatično mrmljao sastavljajući opis
slike. Hladan čelik novih šivaćih strojeva blistao je u tmurnu svjetlu. Zgrada Singer. Naj-viša na
svijetu. Zujanje Blizina stroja dok šije. Igla ti prošije prst dok nisi ni trepnuo. On se trgne. Prošli su
kraj Sluderove zgrade na uglu Trga i okrenuli lijevo. Samo od ove dobiva 700 $ mje-sečno
najamnine za urede. Izlog na uglu bio je pun gumenih štr-caljki i termos-boca. Pijte cocacolu. Kažu
da je recept ukrao od neke stare brđanke. Sada 50,000.000 $. Same spirine. Bolje loka-ti kod
Wooda. Ovdje je preslabo. Njemu se nedavno dopao okus pića, popije četiri do pet čaša dnevno. D.
Stern je na tom uglu prije dvadeset godina imao brvnaru dok je Fagg nije kupio. Pripadala je tvrtki
Paston. Mogao ju je kupiti za bagatelu. Danas bogat čovjek. Sad se D. preselio u North Main. Židov
je bogat. Zgrnuo blago na kobasicama. Vru-će, svježe, iz lonca bježe. Da nije zima, bilo bi rima.
Trinaestero djece - svake je godine rodila jedno. Bila je šira nego duža. Sva postanu debela. Svi
rade. Sinovi plaćaju ocu za hranu. Moj ni-jedan, možeš biti siguran. Hoće Židovi. Grbavac - kako
su ga ono zvali? Neslana šala prirode. Ah, gospode! Gdje li je sada stari John Bunny? Nekad su mi
se do-padali njegovi filmovi. Oh, da. Umro je. Onaj čisti njihov pogled na kraju, kad je on ljubi,
sanjario je Eugene. Kasnije topliji krajevi. Njene duge trepavice povijene niz vlažne oči - nije
mogla izdržati njegov pogled. Slatke su joj usne drhtale od želje, dok se on, držeći je čeličnim
stiskom, na-gnuo nad ono podatno tijelo i gladnim poljupcima cjelivao nje-na usta. Zrake sunca na
pomolu trgale su purpuran nebeski svod praskozorja.
Stranac. Ne bi vrijedilo da se kaže idućeg jut-ra. Imaju debeo sloj žute boje preko cijelog lica. U
međuvreme-nu, Stara Engleska. Da mi je znati što reknu jedno drugome. Mislim da su prilično
naprašiti. Nije se uznemirio zbog munjevitog uvjerenja. Drugi je bio bolji. Razmišljao je o Strancu.
Čelično-sive oči. Mirno lice. Osmi-nu sekunde brže poteže nego itko drugi. Bili Hart s dva revol-
vera. Anderson iz Essanava. Jaki šutljivi ljudi. 228 On lupi rukom po stražnjici, oštro cmokne i
okine ubojitim kažiprstom na kantu za smeće, rasvjetni stup, brijačev znak tr-jući zapešćem. Gant se
pomete u sastavljanju i zabrinuto ga pogleda. Pa nastave hodati. Došao je dan kad proljeće ponovo
kiti zemlju cvijećem. Ne, ne - to ne. Tada je sve potamnjelo. Slika zgažena ljiljana na zem-lji To
znači da ju je napunio. Umjetnost. Napunio si je sobom, slatkim čedom. Sad ne možeš otići. Zašto?
Zato što - zato što -ona sramežljivo obori oči, obrazi joj se polako zacrvene. On je blenuto pogleda
jedan tren, zatim njegov začuđen pogled padne - (Dobro je!) - na neku stvarcu koju je nervozno
preturala po rukama i njemu svane pred očima. Ona se zarumeni i pokuša sakriti kaputić iza sebe. O
bože! Njega ozari svjetlost. Zaista mi-sliš? Ona mu priđe u plaču, napola smijući se, napola jecajući
i zarije mu pod vrat svoje vrelo lice. Ti ludi dječače! Naravno da mislim (svinjo jedna!). Mala
plesačica. Uz razbludnički osmijeh i premještanje vla-žne cigare Faro Jim je lagano miješao snop
karata i u nju upirao svoj grabežljivi pogled. U ulaštenim čizmama nož, u zavrnutom rukavu mali
revolver i tri asa, u srcu umiljato umorstvo. Ali hladnim sivim očima Stranca ništa nije izmaklo.
Neuznemireno je pio svoj viski i okrenuo se od ogledala s razlajanim koltom upravo jednu šestinu
sekunde prije nego što je kockar mogao opaliti. Faro zakašlje i lagano se ovali naprijed na pod. Nije
se čulo zvuka u pretrpanoj prostoriji Triple Y. Ljudi su stajali kao skamenjeni. Lica Bad Billa i
dvojice Meksikanaca pr-ljavo blijeda. Napokon progovori šerif, okrećući se s užasom od nepomična
tijela na pilovini poda. - Tako ti boga, strance - izbaci on - nisam ni u snu pomi-šljao da postoji
čovjek koji bi bio brži od Faroa. Kako se zoveš? - U obiteljskoj bibliji doma, prijane - otegne
Stranac - piše Eugene Gant, ali me ovdje čeljad obično zove Južni duh. Iz gomile se začuje lak šapat
čuđenja. - Bože! - netko protisne. - To je Duh! Kad se Duh okrenuo da mirno ispije svoje ranije
piće, nađe se licem u lice s malom plesačicom. Dvije krupne kaplje navru iz prozirnih dubina njenih
bistrih očiju i toplo kanu na njegovu preplanulu ruku. - Kako da ti se zahvalim! - plakala je. - Spasio
si me od sudbine koja je gora od smrti. Ali Duh, koji se mnogo puta suočio sa smrću a da nije trep-
nuo trepavicom, nije se mogao sada suočiti s nečim što je vidio u paru velikih smeđih očiju. Skine
sombrero i stidljivo ga počne gužvati svojim krupnim rukama. 229l. - Ovaj, sve je u redu, gospođo -
promuca nespretno. - Sa ! zadovoljstvom stojim na usluzi svakoj dami. Dotle su dva barmena
prebacili stolnjak preko Faroa Jima, odnijeli njegovo mlohavo tijelo u stražnju sobu i vratili se na
svoje mjesto iza šanka. Gomila se
okupljala u malim skupinama, smijali su se i uzbuđeno govorili; u jednom času klavirist počne
lupati neki napjev po izlizanom klaviru, glazba odjekne u taktu valcera. U to su vrijeme na Divljem
zapadu strasti bile primitivne, osveta nagla i nagrada neposredna. Uz dvije jamice pojavi se niz
mliječno bijelih zuba. - Želite li plesati sa mnom, gospodine Duše? - mazila se ona. Mučile su ga
teške misli o ljubavnoj tajni. Čisto ali strastve-no. Sve je naizgled protiv nje, to je istina. Zadah
klevete. Radila je u kući grijeha, ali je njezino srce bilo čisto. Što se može, osim ovoga, reći protiv
nje? Sa zadovoljstvom je razmišljao o uboj-stvu. Dječjim je očima gledao svoje istrijebljene
neprijatelje. Lju-di su u filmovima umirali nasilno, ali lijepo. Bum-bum, zbogom, momci, sa mnom
je svršeno. Kroz glavu ili srce - rupa je čista, nema krvi. Ostao je nevin. Da li im crijeva ili mozak
cure napo-lje? Žitka kaša na mjestu gdje je bilo lice, brada raznesena. Ili onaj drugi dolje - ruka mu
zaleprša zrakom kao krilo: zgrozio se. Ako izgubiš i to? Gotovo je, umri. Grlo mu se stegne od tjes-
kobe. Savili su istočno duž ulice Academv, nakon što su skrenuli desno s kratkog repnog dodatka
što je izlazio na sjeveroistočni ugao Trga. Dječakov je mozak gorio od svijetlih tekućih slika, oštrih
poput dragulja, promjenljivih poput kameleona. Njegov je život bio sjena sjene, igra u igri. Postajao
je junakglumac-zvi-jezda, gospodar filma, ljubavnih lijepih filmskih kraljica, juna-čan kao njegove
uloge, s nadmoćnom stvarnošću svega tobože izmišljenoga. On je bio Duh i onaj što je igrao Duha,
zbog čega se legenda prekivala u činjenicu. On je bio svaki od onih junaka kojima se divio i
pobjednik u ljepoti, plemenitosti i pravoj snazi nad onima koje je prezirao jer su stalno bili
nadmoćni i zauvijek lijepi i dobri i dragi žena-ma. Njega je odabralo i voljelo jato međunarodnih
poznatih lje-potica, vampova i neokaljanih slatkih djevojaka, na čelu s ra-snim plavušama: sve su se
natjecale za njegovu naklonost, a neke bezobzirnije služile su se i nedopuštenim sredstvima da ga
zadobiju. Njihove bistre oči podizale su se k njemu u vječnom 230 klapanju: on se kreposno gostio
njihovim ponuđenim usnama • nakon što je sukob bio završen, ubojstvo posvećeno i krepost
'krunjena, odlazio je sa svojom sirenom u prikladan žar stalno zalazećeg sunca. Zažarena lica on
hitro pogleda Ganta sa strane izvijajući svojim ukočenim vratom. Preko puta kalcijeva svjetlost iz
svjetiljke s ugla hladno je kupala novo pročelje od opeka kazališta Orpheum. Cijelog ovog tjedna
Gus Nolan i njegove Breskve iz Georgie. Također Četiri komičara i gospođica Bobbie Dukane iz
Piedmonta. Kazalište je bilo mračno. Druga predstava je bila završila. Gledali su radoznalo na
plakate preko puta. Gdje su bile Bres-kve u ovoj tišini? Sad su u Athensu, navrh Trga. Tamo su
uvijek poslije išle. Gant pogleda na svoj sat. Jedanaest i dvanaest. Ve-liki Bili Messler vani vrti
palicu i promatra ih. Na stolicama kraj šanka desetak momaka i bećara što očijukaju. Imam auto
napo-lju. Otežano ljubakanje. Kasnije, Genoveva na ulici Libertv. Sve su one tamo. Šaputanja. Bat
koraka. Racija. Djevojke iz dobrih porodica; neke od njih, pretpostavljam, pomisli Gant.
Nasuprot baptističkoj crkvi mrtvačka su kola bila dovučena ispred Gorhamova pogrebnog zavoda.
Jedno svjetlo je tmurno gorjelo kroz paprat. Tko bi to mogao biti? čudio se on. Gospo-đica Annie
Patton teško bolesna. Prošla osamdesetu. Neki suši-čavac iz New Vorka. Mali Židov šiljasta lica.
Stalno netko. Jed-nako čekaju neizbježnu uru. Ah, gospode! Zaboravivši na glad razmišljao je o
pogrebništvu i pogreb-nicima, osobito o gospodinu Gorhamu. On je bio čovjek žute kose i bijelih
obrva. Čekao je da se njome oženi dok nije umro onaj bogati Ku-banac; tako su mogli na svadbeno
putovanje u Havanu. Kraj baptističke crkve skrenu niz ulicu Spring. Ovo je zaista kao grad mrtvaca,
pomisli Eugene. Posut ledenim injem smr-znuti grad je ležao obamro u transu ispod zvijezda. Život
je leb-dio u neizvjesnosti. Ništa nije starilo, ništa se nije raspadalo, ni-šta nije umiralo. Bila je to
pobjeda nad vremenom. Kad bi veliki demon zapucketao prstima i cio život na zemlji zaustavio za
je-dan trenutak koji bi trajao sto godina, tko bi primijetio razliku? Svi do jednoga Uspavane
ljepotice. Ako se probudiš, zovi me ra-nije, zovi me ranije, majko draga. Pokušavao je nazreti život
i gibanje iza zidova, i nije uspio. Sve što je živjelo bili su Gant i on. Jer kuća ništa ne otkriva: iza
231njezina mirna lica može se zbiti umorstvo. Mislio je da je Troja morala ovakva biti - savršena,
neistrula, kao na dan kad je Hek-tor poginuo. Samo nju su zapalili. Njega je očaravala slika - na-
laziti stare gradove kakvi su bili, neporušene. Izgubljena Atlan-tida. Grad Ys. Stari izgubljeni
gradovi, potonuli u more. Velike puste neurušene ulice odjekivale su pod njegovim usamljenim
nogama; obilazio je prostrane arkade, stupao predvorjima, cipe-le su mu zvonile po pločama hrama.
Ili da ga ostave sama, bujno je sanjario, sa skupinom lijepih žena u gradu odakle su svi pobjegli od
užasa pred kugom, po-tresom, vulkanom ili kojom drugom prijetnjom na koju je on, prilično sretno,
bio imun. Palucajući istančano jezikom vidio je sebe kako sladostrasno dangubi po slastičarnicama i
trgovina-ma živeža, gutajući kao anakonda uvezene poslastice: prvoraz-redne ribice iz Rusije,
Francuske i Sardinije; butovi crni kao ug-ljen iz Engleske; zrele masline, breskve u rakiji, čokoladni
likeri. Opljačkao bi stare podrume zbog burgundca, razbijao bi zlatna grla boca Pola Rogera
ohlađenih u zemlji o zid, a podnevnu bi žeđ gasio uz pjenušav pucanj velikog čepa Miinchener
dunklesa. Kad mu se zaprlja rublje oblačio bi novo svileno i najbolje ko-šulje; imao bi nov šešir
svakog dana u tjednu i novo odijelo kad god bi ga bilo volja. Svaki dan bi prebivao u novoj kući i
spavao u različitom krevetu svake noći, odabraši napokon najraskošniji stan za traj-no boravište; u
nj bi donio sva najveća blaga iz svake poznatije knjižnice u gradu. Konačno, kad bi zaželio ženu iz
one male sku-pine što je ostala i provodila vrijeme pletući protiv njega nove zavodljivosti, pozvao
bi je otkucavši njezin broj, koji joj je ranije dao, na zvonu sa sudnice. On je žudio bujnu osamu.
Njegovo mračno viđenje gorjelo je za kraljevstvima ispod mora, za vjetrovitim liticama dvoraca, za
dubokim vilinskim carstvima u srcu zemlje. Pipao je u mraku vilenjačku zemlju bez vrata, tu
beskrajno posjećivanu krajinu koja se otvara negdje ispod nekog lista ili kamena. I ne pjevaju ptice.
Ili jednostavnije, zamišljao je za sebe veliku palaču u zemlji, izrovane spilje duboko u srcu brijega,
prostrane sobe od smeđe zemlje, raskošno opremljene
plijenom. Iz hladnih skrivenih bu-nara dopirao bi mu zrak; iz osmatračnice na padini brijega mo-
gao bi gledati niz zavojit put i vidjeti naoružane ljude kako ga traže, ili čuti njihovo besciljno
koračanje iznad glave. Vadio bi ribu iz podzemnih bazena, veliki zemljani podrumi bili bi krcati
starog vina, mogao bi svijetu opljačkati sva blaga, uključujući i najljepše žene, i nikad ga ne bi
uhvatili. 2.32 Rudnici kralja Salamuna. Ona. Prozerpina. Ali Baba. Orfej i Euridika. Gol sam došao
iz majčine utrobe. Gol ću se i vratiti. Neka me proguta majčinska utroba zemlje. Prostrani smeđi uđi
progutaše dah gola i srčana čovjeka. Bližili su se uglu iznad Dixielanda. Po prvi put dječak pri-
mijeti da im je korak postao brži, te da je skoro počeo kaskati da bi sustizao Ganta koji je grabio
nespretnim dugim koraci-ma. Njegov je otac tiho stenjao kroz duge treperave izdisaje i jednom je
rukom pritiskivao mjesto gdje ga je boljelo. Dječak idiotski prasne u smijeh. Gant okrene prema
njemu pogled pun prijekora i tjelesne muke. - Oh-h-h-h! Milosrdni bože - zastenje - boli me.
Iznenada Eugene osjeti ganuće. Po prvi put jasno uvidje da je Gant ostario. Bljedunjavo lice je
požutjelo i izgubilo žilavost. Tanka su usta bila razdražljiva. Proces raspadanja ostavio je svoj znak.
Ne, poslije ovoga nije bilo povratka. Eugene sad spozna da je Gant veoma polako umirao. Silna
gipkost i neograničena sna-ga ranijih vremena iščezle su. Veliki okvir lomio se pred njim kao
nasukan brod. Gant je bio bolestan. Bio je star. Patio je od bolesti koja je vrlo raširena među starijim
ljudi-ma koji su nemarno i razbludno živjeli - od proširenja prostat-ne žlijezde. Ona često nije bila
sama po sebi sudbonosna - češće je bila jedan od znakova starosti i smrti, ali je bila ružna i neu-
godna. Općenito se s uspjehom liječila kirurškim zahvatom operacija nije bila beznadna. Ali je Gant
mrzio nož i bojao ga se: revno je slušao sva uvjeravanja protiv njega. On nije imao dara za
filozofiranje. Nije mogao gledati s hladnim užitkom zamiranje osjećaja, iščezavanje želje, jačanje
tjelesne nemoći. On je s gladnom pohotom gutao sve što se pri-čalo o zavođenju: u tome su ležale
pomamne oči njegove nasla-de i vreo dah žudnje. Njemu je bila nedostupna šaljiva ironija s kojom
se filozofski duh ruga onim ludostima u kojima više ne može uživati. Gant se nije mogao ni pomiriti
sa sudbinom. U njemu je još gorjela najjača strast - strast sjećanja, proždrljiva strast želje koja
pokušava probuditi ono što je bilo mrtvo. Zašao je u doba kad je pohlepno čitao novine da sazna
vijesti o smrti. Kad su mu umirali prijatelji i znanci, tresao je glavom uz melankolično staračko
licemjerje i govorio: »Svi odlaze, jedan po jedan. Ah, gospode! Vaš stari će biti idući.« Ali u to nije
vjerovao. Smrt je još bila za druge, ne za njega. 233\ Stario je vrlo brzo. Počeo je umirati pred
njihovim očima \ začas je ostario, a onda je stizala polagana, nemoćna, razorna i , užasna smrt, jer
se njegov život toliko poistovjećivao s tjelesnim ' prekomjernostima - teškim opijanjem, teškim
prejedanjem, te-škim bludničenjem. Bilo je fantastično i strašno gledati kako mu se osipa golemo
tijelo. Počeli su promatrati napredovanje njegove bolesti osjećajući nešto kao užas kojim se
prati gibanje psa sa slomljenom nogom prije nego što ga dokrajče - taj užas je veći od onog što se
osjeti kad je čovjek slično ranjen, jer čov-jek može živjeti i bez nogu. A pas sav mora biti u svojoj
koži. Njegovo divlje razmetanje sad je bilo ublaženo senilnom mušičavošću. Naizmjenično je
proklinjao i cvilio. U gluho doba noći on bi ustao od boli i užasa, i u jednom trenutku grozno hu-lio
protiv boga, a čas kasnije zaneseno ga zaklinjao da mu opro-sti. Kroz svu tu tiradu provlačio se
visok prizvuk drhtava uzdi-sanja od stvarne i neporecive tjelesne boli. - Oh-h-h-h-h! Proklet bio dan
kad sam rođen!... Proklet bio dan kad mi je ona krvožedna nakaza odozgo dala život... Oh-h-h-h!
Isuse! Zaklinjem te. Znam da sam bio grešnik. Oprosti mi. Smiluj se i sažali se na me! Daj mi još
jednu priliku, u ime Krista... Oh-h-h-h! Zbog ovakvih očitovanja Eugenea je obuzimala bijesna sr-
džba. Bio je srdit što je Gant, nakon što je pojeo svoj kolač, sada urlao od trbobolje, a u isto vrijeme
molio da mu se još da. S gor-činom je razmišljao kako je život njegova oca proždro sve što mu se
htjelo, kako se malo kome pružilo toliko užitaka i kako je malo tko bio toliko nemilosrdan u svojim
zahtjevima prema drugima. Njemu je ovo sablažnjivo ponašanje, ovo divlje odava-nje i kukavičko
puzanje pred bogom za kojeg nijedno od njih nije hajalo dok je teklo zdravlja, bilo ružno i odvratno.
Njihovo neprestano razmišljanje, kako Gantovo tako i Blizino, o smrti drugih ljudi; njihovo bolesno
prekapanje po vijestima u potrazi za smrću neke osobe koju su poznavali; njihovo sablasno ura-
njanje u smrt neke bezube babe koja je, sva u ranama od leža-nja, napokon našla smirenje nakon
svoje osamdesete; njihovo nastrano praznovjerje o onom što je bilo lokalno i nevažno, gdje su
vidjeli prst božji u smrti nekog seljaka i odgodu božanskog zakona i prirodnog reda u svojoj smrti,
dok su kraj njih nezapa-ženo promicali vatra, glad i pokolj u drugim dijelovima svijeta - sve to
ispunjavalo ga je gnjevom od kojega se gušio. Ali Eliza je sada bila u sjajnom položaju da razglaba
o tuđoj smrti. Njezino je zdravlje bilo savršeno. Bila je u svojim najbo-ljim pedesetim godinama:
pobjednički je ojačala nakon bolesti ranijih godina. Bila je bijela, čvrsta i mnogo teža nego ikada
pri234 • a svakodnevno je toliko kulučila na održavanju Dixielanda, da bi takav zadatak i snažnog
crnca oborio s nogu. Jedva je ikad l'ieeala prije dva ujutro, a ponovo je ustajala prije sedam. Teška
srca je priznavala da je zdrava. Silno se žalila na sva-ku boljku, a kad bi joj se Gant potužio,
razbjesnila bi ga uspo-redbama s vlastitim poremećajima. Kad joj je Helen dodijavaia da navodno
zanemaruje bolesna muža ili u njoj budila ljubomo-ru prevelikom pažnjom prema onemoćalome,
smiješila se bije-lom drhtavom gorčinom i sumorno napominjala: - Možda on nije prvi na redu.
Imala sam predosjećaj - ne znam kako bi ti to inače nazvala - prije nekoliko dana. Znaš što - možda
nije daleko čas ... - Oči su joj se mutile od žalosti, usta su joj se naprćeno tresla i ona je oplakivala
vlastiti pogreb. - Za ime božje, mama! - Helen prasne bijesno. - S tobom je sve u redu. Tata je
bolesnik! Zar ti to nije jasno? Nije joj bilo jasno.
- Pa što! - rekla je. - Ni on nije teško bolestan. McGuire mi je rekao da to imaju dva od tri muškarca
kad prijeđu pedesetu. Kako je obolijevalo, njegovo je tijelo cijedilo zelenu žuč mr-žnje prema
njezinu sve čvršćem zdravlju. Pobijesnio bi videći je kako je jaka. Zbog ubilačke nemoći i
bezizlaznosti, mahnita ljut-nja na nju tražila je oduška u njemu, te je kadgod provaljivala divljim
unutarnjim krikom. Slabašno se prepuštao onemoćalosti, tiranski zahtijevao pažnju, postajao kivan
na poslugu. Njezina ravnodušnost prema njegovu zdravlju tjerala ga je u ludilo, izazivala u njemu
bolesnu glad za sažaljenjem i suzama. Ponekad se suludo opijao i poku-šavao je zaplašiti hineći
smrt, jednom tako uspjelo da je Ben, nagnut nad njegovim ukočenim likom u hodniku, problijedio
od uvjerenja. - Ja mu ne osjećam srce, mama - rekao je i nervozno trznuo usnom. - No - rekla je ona
posebno biranim riječima - vrč' ide na vodu dok se ne razbije. Znala sam da će se to prije ili kasnije
do-goditi. On ju je kroz naškiljeno oko krvoločno gledao. Ona ga je, spokojno sklopljenih ruku,
kritično proučavala. Njezino mirno oko zamijetilo je lako micanje zbog kriomičnog udisanja. -
Izvadi mu novčanik, sine, i sve dokumente koje ima - na-redila je. - Ja ću pozvati pogrebni zavod. S
bijesnim vriskom mrtvac se probudi. - Mislila sam da će te to osvijestiti - reče ona zadovoljno. On
nekako ustane. 235- Paklensko pseto! - dobaci. - Krvi bi mi se iz srca napila. U tebe nema milosti ni
sažaljenja - nečovječno i krvavo čudovi-šte kakvo jesi. - Jednoga dana - primijeti Eliza - ta tvoja
uzbuna neće biti lažna. Triput tjedno odlazio je u Cardiacovu ordinaciju na liječe-nje. Suhi doktor je
bio ostario; iza njegove prašnjave suzdrža-nosti, ukočene službenosti njegova ponašanja, bilo je sve
dublje vrelo prostote. Imao je prilično bogatstvo i malo mu je bilo stalo do smanjene prakse. I sad je
bio izvrstan bakteriolog: provodio je sate nad stakalcima s cvjetnim uzorcima bacila i primao obo-
ljele prostitutke kojima je pružao mjerodavnu uslugu. On je Ganta odvraćao od kirurgije.
Ljubomorno je bio zani-jet liječenjem Gantove bolesti, rugao se operacijama i tvrdio da će mu
pružiti odgovarajuće olakšanje masiranjem zahvaćenih organa i upotrebom cijevi za mokrenje. Njih
dvojica postadoše prisni prijatelji. Doktor je cijela pri-jepodneva posvećivao liječenju Gantove
bolesti. Ordinacija se prolamala od njihova prepredenog smijeha, dok su skrofulozni brđani u
predsoblju tupo buljili u stranice Lifea. Nakon što bi maser obavio svoj posao, Gant bi se pohotno
izvalio na stolu i pozorno slušao tajne o lakim ženama ili poslastice iz knjiga pseudoznanstvene
pornografije kojih je bio velik broj u doktora. - Kažete - pitao je revno - da su redovnici poslali
molbu nadbiskupu? - Da - rekao je doktor. - Patili su se na vrućini. On je na-pisao 'odobreno' preko
molbe. Tu je slika tog dokumenta. - Dr-žao je otvorenu knjigu svojim čistim podrezanim prstima. -
Milosrdni bože! - rekao je Gant gledajući. - Čini mi se da je prilično gadno u tim vrućim krajevima.
On lizne palac i razbludno se nasmije sam sebi. Pokojni Os-car VVilde, na primjer. 21
U prvim godinama svoje bolesti Gant je pokazivao smanje-nu energiju, koja međutim nije bila
ozbiljno ugrožena. Isprva je čak bilo razdoblja smirenja, kad je, pod liječničkom paskom, skoro
vjerovao da je ozdravio. Bilo je također dana kad je preko noći postajao cmizdravi podjetinjeli
starac, kad je danima ležao u postelji i mlitavo se mirio sa svojom nevoljom. Ti su vrhunci 236
bično dolazili nakon razuzdane pijanke. Krčme su bile godina-ma zatvorene: grad je bio među
prvima koji su izglasali »lokalni slobodni izbor«. Gant je pobožno dao svoj glas za krepost. Eugene
se sjećao dana kad je, prije mnogo godina, ponosno otišao s ocem na bi-ralište. Borbeni trezvenjaci
složili su se da svoj glas istaknu no-šenjem komadića bijele svile u zapučku. To je bilo u znak kre-
posti. Izazovna »mokra braća« nosila su crveni znak. Najavljivan žestokim trubljenjem po
protestantskim crkva-ma, svanuo je dan okajanja dobro uvježbanoj vojsci zrelih trez-venjaka. Oni
»mokri« koji su pobjednički izdržali pritisak ognjiš-ta i propovjedaonice - njihov je broj (joj, joj)
bio mali - pošli su u smrt s viteškim hvalisanjem i sjajem otete časti ljudi koji su osuđeni da poginu
u očajnoj borbi protiv nadmoćne rulje koja ih guta. Nisu ni znali koliko je viteško bilo njihovo
načelo: znali su samo da se moraju oduprijeti općinstvu koje su podboli sveće-nici - najrazornijoj
sili u selu. Nitko im nije rekao da su se za-lagali za slobodu; zalagali su se tvrdoglavi i rumeni, s
jakim mr-kim mirisom srama u nozdrvama, za krvlju podlivenog, zapje-njenog Demona ruma,
crvena nosa i razjapljenih usta. Tako su došli s lišćem vinove loze u kosi i parama viskija u dahu i
junač-kim osmijesima oko odlučnih usta. Kad su se približili biralištu gledajući, poput opkoljenih
vi-tezova, za još kojim naoružanim bratom, gradske bogomoljke, prignute poput lovaca nad
uzicama, izdadoše zapovijed revnoj djeci nedjeljnih škola. Obučeni svi u bijelo i čvrsto stežući ruči-
cama tanka koplja američkih zastava, ti pigmejci, čudovišni kao što samo djeca mogu biti kad
postanu bezumna usta bojnih kri-kova i križarskih ratova, gladno navale na svog Gullivera, uzvi-
kujući piskutave poklike. - Eno ga, djeco. Držite ga. Zaigravši oko označenog čovjeka divlji
vilenjački ples, pje-vali su isprazno ali nasilno: »Danas majci smo veselje, Sutra već smo ljudi zreli;
^ Zar zbog jedne grešne želje Jadite nam život cijeli? Mislite na sestre, žene, Na siročad pokraj
druma; Mislite na ojađene I glasajte protiv ruma.« 237Eugene protrne i pogleda na Gantov bijeli
znak s bojažlji- f. vim ponosom. Prolazili su sretni kraj nesretnih alkoholičara koji su bili opkoljeni
zapjenjenim vrtlogom nevinosti i koji su se ubojito smiješili na neko divno materino zlato. Da su
moji, dobili bi malo po repu, mislili su - za sebe. Ispred naboranih zidova robne kuće Gant se
zaustavi na trenutak da odgovori na gorljive pozdrave nekolicine gospođa iz Prve baptističke crkve:
to su bile gospođa Tarkinton, gospođa Fagga Sludera, gospođa C. M. McDonneia i Pett, gospođa W.
H. Pentlanda, koja se otmjeno smiješila preko ovratnika od uši dok je, žestoko naprahana,
pridržavala dugačku povlaku suknje od sive svile uz starinski šuštaj. Njoj je Gant bio veoma drag.
- Gdje je Wiil? - upita on. - Puni džepove trgovcima pića, kad bi morao biti ovdje na njivi
gospodnjoj odgovori ona s kršćanskim ogorčenjem. - Nit-ko osim tebe ne zna što sam ja morala
podnijeti, gospodine j Gant. l ti si morao u svojoj kući podnositi naopaku pentlandsku | ćud - doda
ona sa značajnom jasnoćom. On potrese glavom i tužno se zagleda u slivnik. - Ah, gospode, Pett!
Mi smo prošli kroz sito i rešeto - i ti i ja! Miris sušena korijenja sasafrasa prodre u oštroj spirali iz
skladišta u uske proreze njegovih nozdrva. - Kad dođe vrijeme da se progovori za pravicu - objavi
Pett nekolicini dama uvijek ćete VVilla Ganta zateći spremna da ispuni svoju zadaću. S
dalekovidnim državničkim pogledom on se okrenuo na zapad prema Pisgahu. - Alkohol je - reče on
- prokletstvo i nevolja. Zbog njega je patilo miiijun neznanih. - Amen, amen - pojala je tiho gospođa
Tarkinton ritmički njišući širokim bokovima. -... donosio je bijedu, bolest i patnju u stotine tisuća
do-mova, slamao je srca supruga i majki, otimao je kruh iz usta rnale siročadi. - Amen, brate. - On
je bio - započe Gant, ali u taj čas njegovo nemirno oko spazi široko rumeno iice Tiraa O'Doviea i
čupave zaliske majora Ambrosea Nethersolea, dvojice istaknutih krčmara, koji su stajali kraj ulaza,
niti šest stopa daleko, i pozorno slušali. - Nastavi! - potakne ga major Nethersole dubokim žabljim
kreketom. Nastavi, W. 0.: ali za ime božje nemoj podrignuti! - Bogrne! - reče Tim O*Boyle brišući
tanak curak duhan-skog soka iz ugla majmunskih usta - gledao sam ga kako polazi 238 vrata a
izlazi na prozor. Kad smo vidjeli da dolazi, zapošlja-li smo dva dodatna otvarača boca. On je
šankistu davao na-gradu da ranije ustane. - Ne obraćajte pažnju na njih, gospođe, zaklinjem vas,
-reče Gant povrijeđeno. - Oni su najpodliji od podlih, viskijem omamljeni talog čovječanstva, koji
ne zaslužuju da nose ime čovjeka, toliko su se nisko srozali. Uz dostojanstven pozdrav šeširom
klapava oboda on uđe u skladište. - Tako mi boga - reče Ambrose Nethersole - samo je W. O.
sposoban da govori ovakvim engleskim jezikom. Uvijek je i bio. Ali već nakon dva mjeseca on je
stenjao od negašene žeđi. Nekoliko je godina naručivao, s vremena na vrijeme, dopuštenu količinu -
galon viskija svaka dva tjedna - iz Baltimorea. Bilo je to vrijeme tajnih točionica. U gradu ih je bilo
na svakom koraku. Glavno je piće bio slab viski kriomice ispečen od raži i kukuru-za. On je stario,
pobolijevao i dalje pio. Sporo kapanje požude bolno je gmizalo niz izgorjeli grkljan želje i slabašno
završavalo u šeprtljavoj razbludnosti. Lijepim mladim ljetnim udovicama u Dixielandu poklanjao je
darove u novcu, rublju i svilenim čarapama koje im je sam navlačio na skladne noge u prašnjavom
polumraku svog malog ureda. Smi-ješeći se s ravnodušnom nježnošću gospođa Selborne bi polako
obnažila svoje jake noge da vrućim sočnim pljeskom napnu da-rovane podvezice od
zelene svile s cvjetićima. Tako je on pričao, ližući palac uz lukav suzdržljiv smiješak. Jedna
slamnata udovica od četrdeset devet godina, s pla-stom kose obojene kanom, utegnutih grudi i
bokova, arhitektonski izbečenih u oštroj dijagonali, prošaranih mesnatih ruku i izbrazdana lica
olovne mlohavosti koje je učvršćivala svi-jetlim kozmetičkim kitom, iznajmila je gornje prostorije u
ulici Woodson dok je Helen bila odsutna. - Sliči mi na pustolovku, hej? - rekao je Gant pun nade.
Imala je sina. Bilo mu je četrnaest godina, lice mu je bilo okruglo i maslinasto, tijelo meko i bijelo,
noge tanke. Stalno je grizao nokte. Kosa i oči bile su mu crne, lice tajanstveno tužno. Bio je
pametan i nenametljivo je nestajao u pravi čas. Gant se ranije vraćao kući. Udovica se veselo
ljuljala na tri-jemu. Otmjeno joj se klanjao i nazivao je madame. Razgovarala je odozgo s njim
mačji bojažljivo i snažno se naslanjala na škri-pavu stepenišnu ogradu. Lijepo ga je gledala.
Slobodno je pro-lazila kroz njegovu dnevnu sobu u kojoj je sada spavao. Jedne 239večeri, upravo
kad je ušao, dođe ona iz kupaonice, namirisana najboljim sapunom i glomazno umotana u jarko
crveni kimono. Još je lijepa žena, pomisli on. Dobra večer, madame. f, On ustane s Ijuljaljke, odloži
šuštave večernje (republikan- f ske) novine i skine naočale s čeličnim okvirom s velike ploštice i
svog nosa. Ona poskokljivo prođe do prazna ognjišta stežući omotač ti-jesno svojim venoznim
rukama. Odjednom, veselo gledajući, ona se raskrije i pokaže tanke noge u svilenim čarapama i
široke bokove u kričavim gaćama od nabrane plave svile. - Zar nisu lijepe? - zacvrkuće ona
zamamno ali nejasno. Za-tim, kad on odlučno zakorači naprijed, ona umakne kao omašna menada
koja izaziva Bakha da je ganja. - Kao dvije jabuke ranke - složi se on naknadno. Nakon toga ona mu
je pripremala doručak. Eliza ih je kiv-nim okom nadzirala iz Dixielanda. On nije bio nadaren da
nešto taji. Njegovi su jutarnji i večernji posjeti bili kraći, a jezik dobro-hotniji. - Znam ja što vi tamo
radite - rekla je. - Nemoj misliti da ne znam. On se plaho naceri i lizne palac. Njezina su usta
nijemo ra-dila na pripremanom govoru. Nabode odrezak koji je pekla i prevrne ga na sirovu stranu
osvetnički se smiješeći kroz dizanje modrog stupa masne pare. On je nespretno dotakne ukočenim
prstima; ona protestno vrisne od srdžbe i dragosti, pa se nepri-lično izmakne van njegova dosega i
zabaci glavu. - Bježi! Ne želim da me diraš! Prekasno je za to. - Pa se na-smije sa zagrižljivom
porugom. - A bilo bi ti drago da možeš, je li? - nastavi ona trljajući usne nekoliko sekundi da bi
mogla izgovoriti. - Svega mi, ja bih se sramila. Svatko ti se smije iza leđa. - Lažeš! Tako mi boga, ti
lažeš! - zagrmi on veličanstveno, dirnut. Thor što vitla čekićem. Ali ga je nova ljubav vrlo brzo
zamorila. Bio je klonuo, i pla-šila ga je iscrpljenost. Neko je vrijeme udovici davao manje svo-te
novca i zaboravljao stanarinu. Na nju je prenio svoje olujne grdnje i prijeteći mrmljao sam sa
sobom za vrijeme dugih kora-čanja po prolazu u radnji, kad je uvidio da je
izgubio staru slo-bodu svoje kuće i osedlao se tirankom vješticom. Jedne se ve-čeri vratio luđački
pijan, istjerao je iz sobe i jurio za njom neo-bučenom, bez zubi, bez šminke, s lepršavim dugačkim
kimonom u obamrloj ruci i napokon je dognao u dvorište pod veliko tre-šnjino stablo oko kojeg je
kružio, urlao i pomamno na nju na240 rtao dok je ona cvokotala od straha, bacajući unezvijerene
po-elede po cijelom susjedstvu koje je slušalo, oblačila zgužvani ogrtač, djelomično sakrivala
nepristojnu trešnju dojki i dozivala u pomoć. Nitko joj nije pritekao. - Kučko! - vrištao je. - Ubit ću
te. Popila si mi krv iz srca, dovela si me do ruba propasti i naslađuješ se mojom nevoljom slušajući
s đavolskim veseljem moj samrtni hropac, krvavo i neprirodno čudovište kakva jesi. Ona je vješto
uspijevala održavati stablo između sebe i nje-ga i, kad je njegova pažnja na trenutak popustila u
poplavi pro-klinjanja, jurnula je velikom brzinom od straha prema ulici i spa-sonosnoj luci
Tarkintonove kuće. Dok se ona smirivala u utješ-Ijivom zagrljaju gospođe Tarkinton i histerično
plakala stvaraju-ći jarke na svom jadnom obojenom licu, iz Gantove su se kuće čuli kaotični koraci,
teška lomljava pokućstva i grozne psovke kad je pao. - Ubit će se! Ubit će se! - kričala je. - On ne
zna što čini. O, moj bože! zaplače. - Nitko sa mnom nije tako razgovarao cije-log mog života! Gant
teško pade u kući. Nastao je mir. Ona ustade puna straha. - On nije loš čovjek - prošapće. Jednog
jutra u rano ljeto, nakon što se Helen vratila, Euge-ne se probudi od toptanja nogu i uzbuđenih
krikova duž male drvene staze što je opasivala kuću s gornje strane i vodila u dječju kućicu,
pljesnivu malu građevinu od borova drveta s jed-nom velikom sobom, koju je on gotovo mogao
dodirnuti s kosog krova što je okruživao njegov zabačeni prozor stražnje sobe. Dječja kućica je bila
još jedna čudnovatost gantovske mašte: sa-gradili su je za djecu dok su bila mala. Bila je godinama
zatvo-rena, bila je utočište veselja; njezin utamničeni ustajali i hladni zrak trajno je bio prožet
mirisom starih borovih dasaka, sprem-ljenih knjiga i prašnjavih časopisa. Već nekoliko tjedana u
njoj je boravila kuharica gospođe Selborne iz Južne Caroline, Annie, zgodna debeljuškasta crnki-nja
od trideset pet godina, fine preplanule kože. Žena je bila do-šla da provede ljeto u planinama: bila je
dobra kuharica i na-dala se poslu u hotelima ili svratištima. Helen ju je uzela za pet dolara tjedno.
Bilo je to pitanje ponosa. Toga se jutra Gant probudio ranije i zamišljeno zurio u strop. Ustao je,
obukao se i noseći kožnate papuče tiho se odše-tao straga, duž dasaka, do kućice. Helen se trgnula
kad se Annie 16 - Pogledaj dom svoj, anđele 241počela glasno opirati. Puna zle slutnje ona siđe
niza stube i nađe Ganta kako krši ruke i stenje hodajući gore-dolje po praonici. Kroz otvorena vrata
čula je crnkinju kako se sama sebi tuži mla-teći ladicama i bučno skupljajući svoje stvari. - Ja nisam
navikla na ovakve stvari. Ja sam udata žena, je-sam. Ne ostajem u ovoj kući ni minute više. Helen
se bijesno okrene prema Gantu i prodrma ga. - Ti stara krepalino! - vikne. - Kako se usuđuješ!
- Milosrdni bože! - zacvili on baleći nogama kao dijete dok je koračao goredolje. - Zašto me je ovo
moralo snaći pod sta-rost! - On počne usiljeno šmrcati. - Bu-hu-hu! O Isuse, to je strašno, to je
grozno, to je okrutno što si me izložio ovoj kušnji. - On je parnaski omalovažavao razum.
Optuživao je boga što ga j je izložio; a plakao je što je bio uhvaćen. \ Helen otrči u dječju kućicu i
stane mnogim kretnjama i za- '•• klinjanjem iz srca smirivati razjarenu Annie. - Hajde, Annie -
umiljavala se. - Dat ću ti dolar više na tje-dan ako ostaneš. Zaboravi ono! - Ne - reče Annie
nepopustljivo. - Ne mogu više ovdje os-tati. Ja se toga čovjeka bojim. Gant se u svom
izbezumljenom koračanju zaustavljao s vre-mana na vrijeme upravo toliko da pomno napne uho.
Kad god je Annie ponovila svoje uporno odbijanje, on je duboko zaste-njao i nastavio svoju
jadikovku. Luke je dotle sišao, vrpoljio se uokolo i nervozno poskaki-vao s jedne bose noge na
drugu. Onda ode do vrata, pogleda na-polje i naglo prasne u grohotan ha-ha-ha videći tupu
dostojan-stvenost crnkinjina izraza lica. Helen se vrati u kuću ljuta i uz-nemirena. - Ona će ispričati
cijelom gradu - objavi. Gant zastenje kroz otegnut izdisaj, Eugene, u početku zgra-nut i preplašen,
sad je ludo poskakivao po kuhinjskom linoleu-mu uvijenim skokovima, padajući kao mačka na gole
tabane. On ushićeno zaskiči prema Benu koji je upao i počne se smijuckati u kratkim drskim
prekidima. - I, naravno, reći sve što se dogodilo gospođi Selborne, čim se vrati u Henderson -
nastavi Helen. - O moj bože - zacvili Gant - zašto me je ovo snašlo... - Idi k vragu! Idi k vragu! -
reče ona komično, a srdžba joj se odjednom obrati u prostački i razdražljiv smijeh. Svi su urlali. - Ja
ću umrije-e-eti. Eugene se gušio od štucavice i počeo lagano kliziti niz do-vratnik između kuhinje i
praonice. 242 - Ah, glupane mali! - okosi se Ben podignuvši naglo bijelu u Zatim se okrene i brzo
ode s trzavim smiješkom. U taj se čas na stazi pred vratima pojavi Annie s licem pu-nim namještene
boli. Luke je nervozno i ozbiljno gledao čas oca čas crnkinju i vr-poljio se s jedne velike noge na
drugu. - Ja sam udata žena - reče Annie. - Ja nisam navikla na ovako nešto. Dajte mi moj novac.
Luke se rasprsne od navale divljeg smijeha, - Ha-ha-ha! -1 gurne je pod salasta rebra ispruženim
prsti-ma. Ona se odmakne, ijutito gunđajući. Eugene se nemoćno valjao po podu, ritajući se blago
no-gom kao da mu je upravo bila odrubljena glava, šeprtljeći nasli-jepo s ovratnikom noćne košulje.
Slab kvocav zvuk povremeno je izlazio iz njegovih razjapljenih usta. Smijali su se pomamno i
bespomoćno, cijedeći kroz mahnit bijes svu navrelu i zgrušanu histeriju koja se u njima nakupila,
ispirući u času gorde predaje sav strah i kob svojih života, muku starosti i smrti.
Umirući, on je šetao između njih, cvileći svoju tužaljku pro-tiv božjeg pogleda koji nema vjeđa,
ispitujući njihov smijeh op-rezno nemirnim uhodarskim očima, dok mu je slabašan osmi-jeh lukavo
poigravao oko tugaljivih usta. Održavajući se na visokim plimama i njišući se u njihovu zagrljaju,
Elizin se život sargaški ljuljao, kao kad bi jutrom dašak kuhinjskog zraka pirnuo kroz njezino
pomnjivo škripanje vrata i vjetrio viseće grozdove stare špage u ritmu plutanja. Nježno je istrljavala
san iz malih slabih očiju i tmurno se smiješila, nepro-buđena, misleći na davne gubitke. Njeni
istrošeni prsti još su meko pipali po krevetu, i kad bi spoznala da je prazan, budila se. Sjećala se.
Moje najmlađe, moje najstarije, posljednji gorak plod, o taroo duše, o daljino i samoćo, kamo?
Sjećala se, o, nje-gova lica! Sine smrti, druže moje pogibije, posljednji izdanče ti-jeia moga, koji si
grijao moja bedra, koji si se gnijezdio na mojim leđima. Nestade? Isječen iz mene? Kada? Gdje?
Vanjska vrata tresnuše, dječak s tržnice iskrenu mljevene kobasice na stol, crnkinja zaronda oko
peći. Sada je bila budna. Tiho, ali ne kradom, Ben se okolo vrzmao i ništa nije pri-znavao ni
nijekao. Njegov tanak smijeh meko je probadao tamu iznad promukla škripanja drvene njihaljke na
trijemu. Gospođa 243Pert se nježno i ugodno smijala. Imala je četrdeset tri godine: bila je krupna
žena otmjenih navika i dosta je pila. Kad je bila pijana, glas joj je postajao mek, dubok i nejasan,
smijala se ne-sigurno i blago, a hodala s opreznom alkoholičarskom težinom. Dobro se oblačila:
bila je skladno građena, ali nije izgledala po-žudno. Lice joj je bilo pravilno, meka kosa hrastove
boje, modre oči pomalo mutne. Smijuljila se smireno i sretno. Svi su je vo-ljeli. Helen ju je zvala
»Debeljkom«. Muž joj je bio trgovac lijekovima: putovao je kroz Tennes-see, Arkansas i
Mississippi, a u Altamont se vraćao svaka četiri mjeseca na petnaest dana. Njihova kći Catherine,
koja je bila go-tovo Benova vršnjakinja, dolazila je u Dixieland svakog ljeta na nekoliko tjedana.
Bila je učiteljica u državnoj školi u jednom selu u Tennesseeju. Ben je objema udvarao. Gospođa
Pert se smješkala kad je s njim govorila i zvala ga »starim Benom«. On je mirno sjedio u mraku,
malo govorio, malo mrmljao, katkad se smijao u svom tihom molu, držao ci-garetu među rašljastim
bjelokosnim prstima i duboko uvlačio. Kupio bi pljosku viskija i oni bi je vrlo mirno popili. Možda
su malo više razgovarali. Ali nikada nisu galamili. Ponekad bi u po-noći ustali s njihaljke i izašli na
ulicu odlazeći ispod lisnata dr-veća. Ne bi se vratili cijele noći. Eliza bi glačala veliku gomilu
nabacana rublja u kuhinji i slušala. Naglo bi se popela uza ste-penice, pažljivo provirila u sobu
gospođe Pert i vratila se zami-šljeno zategnutih usana. Morala je te stvari reći Heleni. Među njima
je postojalo pr-kosno zajedništvo. Smijale su se i'srdile uzajamno. - Pa naravno - reče Helen
nestrpljivo - ja sam za to znala od početka. - Ali je radoznalo gledala kroz vrata, dok su joj se iz
otvorenih usta vidjeli pozlaćeni zubi, u pogledu dječja vjera, čuđenje i sumnja, a na velikom
koščatom licu ranjena nevinost. - Misliš li zaista da on to čini? Nipošto, mama. Ona bi mu po
godinama mogla biti majkom.
Preko Blizina bijelog naprćenog lica, punog misli i prijeko-ra, preleti lukav smiješak. Ona se počeše
prstom ispod širokih krila svog nosa da ga prikrije i naceri se. - Znaš što - reče. - On je pljunuti otac,
od glave do pete -prošapće. - To je u krvi. Helen se promuklo nasmije, cupkajući se neodređeno po
bradi i zureći preko vrta obrasla korovom. - Jadni stari Ben! - reče, a oči joj se, ni sama nije znala
zašto, zastru suzama. - No, Debeljka je dama. Meni je draga. I nije mi bri-ga tko će doznati - doda
izazovno. - To je njihova stvar u svakom slučaju. Oni o tom šute. To je sve što o njima možeš reći.
244 Na trenutak je utihnula. Žene su lude za njim - reče. - Njima se sviđaju mirni, je H tako? On je
pravi gospodin. Eliza zloslutno odmahne nekoliko puta glavom. - Što kažeš na to? - prošapće i
ponovo joj zadrhte usne. -Uvijek barem deset godina stariju. - Jadni stari Ben! - reče Helen ponovo.
- Miran čovjek, tužan čovjek. Ja ti kažem! - Eliza potrese glavom, nije mogla govoriti. I njezine su
oči bile vlažne. Razmišljale su o sinovima i ljubavnicima: zbližavale su se u svom zajedništvu, pile
su čašu blizanačkog ropstva, dok su mi-slile na muške Gante koji će uvijek ćutjeti glad, stranci na
zem-lji, nepoznati putnici koji su izgubili svoj put. O izgubljenici! Ženske su ruke gladovale za
njegovom kovrčavom kosom. Kad su dolazile u uredništvo da predaju oglase, njega su tražile. On
se namršten naginjao preko stola prekriženih nogu i ponešto nepismeno jednoličnim glasom čitao
što su napisale. Njegova tan-ka dlakava zapešća mršavo su izvirivala iz bijelih uškrobljenih ru-kava,
a jaki nervozni prsti, koji su od nikotina dobili boju slonova-če, izglađivali su nezgrapnosti.
Pomnjivo namrgođen naginjao je skladnu glavu, brisao i dotjerivao, dok su se ženski prsti uzbuđeno
trzali. »Kako vam se čini?« Odgovarali su željni glasovi, a oči se ple-le u kudravu kosu. »Oh,
mnogo bolje, hvala vam.« Traži se: namrštena dječačko-muževna glava za suosjećajne prste zrele i
simpatične žene. Nesretno udate. Adresa: Gospođa B. J. X., pretinac 74. Osam centa svaka riječ za
jedno uvrštenje. »Oh, (nježno) hvala vam, Ben.« - Ben - reče Jack Eaton, šef oglasnog odjela,
provirivši svo-jim zaobljenim licem u ured gradske rubrike - tu je jedna iz tvog harema. Htjela me
je ubiti kad sam pokušao preuzeti. Vidi ima li prijateljicu. - O, čuješ li ti ovo, čuješ? - isceri se resko
Ben prema ured-niku gradske rubrike. - Promašio si zvanje, Eaton. Ti si za za-bavljački posao s
Honeyboy Evansom. Mršteći se on baci cigaretu iz bjelokosne ruke i odjuri u svoj ured. Eaton se
zadrži na trenutak da se nasmije s uredni-kom. O, taj izuzetni Ben Gant! Ponekad je, vraćajući se
kasno noću za vrijeme pune sezone u ulicu Woodson, spavao gore s Eugeneom u pročelnoj sobi
gdje su se svi rodili. Podmetnuvši visoko jastuke u staroj požu-tjeloj postelji, veselo oslikanoj na
uzglavlju i
podnožju okruglim medaljonima kitasta voća, spotičući se u izgovoru on je glasno 245čitao mirnim
začuđenim glasom priče Ringa Lardnera o base-ballu. Ti me pomaješ, M. Odmah uz prozore niski
krov verande još je bio topao od dnevnih isparavanja pokatranjena lima. Soč-no je grožđe visjelo
kao paučina u zbijenim grozdovima među širokim lišćem. Ja nisam odgojio dječaka da bude ljevak.
Namjera-vao sam Gleasona mamuti po oku. Ben je tegobno čitao i tren kasnije se zaustavljao da se
na-smije. Tako je on, namršteno zadubljen kao dijete, pažljivo tra-gao za svim značenjima. Žene su
voljele da ga vide kako se ova-ko mršti i zadubljuje. On je bio nagao samo u srdžbi i u brzom
općenju sa svojim anđelom. 22 Na pragu četrnaeste Eugeneove godine, kad je već dvije go-dine bio
učenik u Leonardovoj školi, Ben mu je našao posao raznosača novina. Eliza se tužila na dječakovu
lijenost. Gunđala je da ga jedva navede da išta uradi za nju. Ustvari, on nije bio lijen, ali je mrzio
sivilo ustaljenog rada u svratištu. Ona mu nije nalagala teške zadaće, ali su bile česte i neočekivane.
Tištila ga je beskorisnost napora u Dixielandu i uzaludnost cjelodnevnog rada. Da mu je odredila
službu, svakodnevnu odgovornost za određenu dužnost, on bi je ispunjavao s revnošću. Ali je
njezina metoda bila previše slučajna: željela je da joj bude pri ruci za povremena potrkivanja, a u
njemu nije bilo njezina žara. Dixieland je bio srce njezina života. Ona je pripadala njemu. A
Eugenea je od njega spopadala groza. Kad ga je slala u dućan po kruh, on je sumorno osjećao da će
taj kruh pojesti stranci, da od svih tih napora njihovih života ništa nije postajalo mlađe, bolje, ljepše,
nego se sve brisalo dnevnim spiranjem u slivnik. Poslala ga je u smradnu guštaru vrta da isplijevi
bujan korov što je gušio njeno povrće koje je uspijevalo, kao i sva zemlja, pod njezinom nemarnom
rukom. Dok je kopao u mučnini, znao je da će korov ponovo izrasti u vreloj omarini, da će povrće -
op-lijevljeno ili ne - sočno rasti za ishranu stanara, i da će njezin život, samo njezin, do nečega
dogurati. Dok ju je gledao, osjećao je ništavnost i užas vremena: sve osim nje mora umrijeti u bez-
dnu Sargaškog mora. Tako bi, pijano kalajući ljepljivu zemlju, iz-nenada bio prizvan svijesti njenim
prodornim krikom s visokog stražnjeg trijema, te bi uvidio da je potpuno uništio jedan red mladog
olistalog kukuruza. 246 - Hej, što je s tobom, dijete! - gnjavila je ljutilo zureći na nj dolje kroz
zbrku starih kada, prozirnih čarapa što se suše, pra-znih boca od mlijeka na policama, masnih i
neopranih, i zarđa-lih kanti od masti. - Svega mi - reče okrećući se gospodinu Ba-skettu, trgovcu
pamukom iz Hattiesburga koji se malarično ce-rio kroz rijetke brkove, - što da radim s njim?
Posjekao je svaki struk kukuruza u cijelom redu. - Da - reče gospodin Baskett nadvirivši se - i
promašio svaku vlat korova. Mladiću - reče presudno - tebi trebaju dva mjeseca na farmi. Kruh koji
donesem pojest će stranci. Donosim ugljen i cije-pam drva da njih grije vatra. Dim. Fuimus fumus.*
Sav naš život odlazi u dim. Nema u njemu građe, nema stvaranja, nema čak ni maglene mreže
snova. Spusti se niže, anđele; šapni nam na uho. Mi odlazimo u dimu, i danas nemamo ništa osim
umora da nam plati jučerašnji trud. Kako se možemo spasiti?
Dali su mu područje crnačke četvrti - najteže i najneuno-snije. Plaćali su mu dva centa po komadu
za tjednu isporuku, dobivao je deset posto od tjedne naplate i deset centa za sva-kog novog
pretplatnika. Tako je mogao zaraditi četiri do pet do-lara tjedno. Njegovo nježno nerazvijeno tijelo
upijalo je san s neutaživom žeđu, ali se sada morao dizati u tri i pol ujutro, dok su mrak i tišina
nestvarno zujali u njegovim omamljenim ušima. Čudna vilinska glazba s frule svirala mu je iz tame,
ili su mu osjetila koja su se sporo budila zapljuskivali veliki valovi simfo-nijske orkestracije. Glas
zloduha, lijep i sneno glasan, mamio ga je kroz tminu i svjetlost ispredajući nit drevnih uspomena.
Posrćući slijepo u prebijeloj sjajnosti, njegove sanjive oči su se polako otvarale kao da je iznova bio
rođen i pupčano razdvo-jen od mraka. Probudi se, dječače sablasnih ušiju, ali u tamu. Probudi se,
utvaro, o, u nas. Pokušaj, pokušaj, o, pokušaj ovim putem. Otvo-ri zid svjetlosti. Duše, duše, tko je
duh? O, izgubljeniče! Duše, duše, tko je duh? O, prošaptani smijehu. Eugene! Eugene! Ova-mo, o,
ovamo, Eugene. Ovamo, Eugene. Ovdje je put, Eugene. Zar si zaboravio? List, stijena, zid
svjetlosti. Podigni stijenu, Eu-gene, list, kamen, nepronađena vrata. Vrati se, vrati se. Neki je glas,
sneno čudan i glasan, zauvijek blisko dalek, govorio. Eugene! * Latinski: Bili smo dim.
247Govorio, zamuknuo, nastavio bez govora - da govori. U nje-mu je govorio. Gdje je tmina, sine,
svjetlost. Pokušaj, dječače, ri-ječ koju znaš, sjeti se. U početku bješe riječ. Preko granice bez-
granična zemlja zelenih šuma. Jučer, sjećaš li se? Daleko šumovito izvi se jek roga. Morski
šumovito, vodeno daleko, pećinasti koralj - morski daleko jek roga. Gospe na sa-pima vještičjeg
lica u staklenasto zelenim haljinama sedlasto se njišu. Oljuštene i dražesne sirene u stupovlju
morskog dna. Skrita zemlja ispod hridi. Nestalne šumske djeve prerastaju u koru drveća. Daljinski
slabašno, dok se budio, one su ga snubile sve sporijim lepetom. Zatim dublji poj, iz grla zloduha, na
krili-ma vjetra. Brate, o brate! One su porušile rub mraka i iščezle na vjetru kao tanad. O izgubljeni
i vjetrom oplakani duše, vrati se opet. Obukao se i pažljivo sišao niza stepenice na stražnji trijem.
Hladan zrak nabijen plavom zvjezdanom svjetlošću prodrma mu tijelo do budnosti, ali kad je
krenuo prema gradu niz tihe ulice, čudna se zvonjava u njegovim ušima nastavila. Slušao je bat
svojih koraka kao da je svoj vlastiti duh, čuo je iz daleka praskavo namigivanje uličnih svjetala,
vidio je iz očiju potonulih u more grad. U njegovu je srcu odjekivala svečana glazba. Ispunjala je
zemlju, zrak, svemir; nije bila glasna, ali je bila sveprisutna, i go-vorila mu je o smrti i tmini, i o
žarišnom hodu svih koji žive ili su živjeli, o sutoku na ravnini. Svijet je bio ispunjen tihim ljudi-ma
u hodu: nijedna riječ nije izrečena, ali je u svačijem srcu pre-bivala zajednička spoznaja, riječ koju
su svi ljudi znali i zabora-vili, izgubljeni ključ što otvara tamnička vrata, slijepa ulica u ne-besa, i
dok je glazba rasla i ispunjavala ga, on krikne: »Zapamtit ću. Kad stignem na to mjesto, znat ću.«
Vrele trake svjetla tmurno su tekle na vrata i prozore ure-da. Odozdo iz tiskare dopirala je sve jača
rika velike preše pod punim opterećenjem. Kad je ušao u ured i napio se tople plime čelika i crnila
kojom je bio natopljen zrak, iznenada se probudio i njegovi lako omamljeni udovi se ukrutiše od
nagla udara, kao što
bi se lebdeće tijelo nekog zračnog duha materijaliziralo čim bi dotaklo zemlju. Raznosači su čekali
u bučnom redu, nizali se prema stolu šefa prometa i polagali svoj utržak - hladne pregr-šti masnih
novčića. Sjedeći pod zeleno zasjenjenim svjetlom, on im je hitro pregledavao knjige, zbrajao iznose
i brojio kovani no248 E ,.1 Od pet, deset i jednog centa u zdjelice jedne ladice. Zatim je vakom
davao načrčkanu narudžbu .njegove jutarnje količine. Trčali su dolje, željni kao hrtovi da krenu,
turajući svoje pa-niriće mrzovoljnom brojaču čiji su crni prsti nepogrešivo skaku-tali po tvrdom
hrptu velikoga snopa. Dopuštao im je dva koma-da prida. Ako raznosač nije imao obzira,
povećavao je broj do-datnih komada vodeći u knjizi imena nekolicine odustalih pret-platnika. Taj je
višak uvijek dobro dolazio za kavu i pitu kod ko-nobara, ili kao daća omiljenu policajcu, vatrogascu
ili vozaču. U štampariji je Harry Tugman ugodno dangubio pod njiho-vim pogledima, dok mu se
debeli mlaz cigaretnog dima izvijao iz usta. On profesionalno nemarno osmotri prešu, pokazujući
snažno grudi i guste čekinje koje su tvorile tamnu mrlju ispod majice mokre od znoja. Štamparski
pomoćnik okretno se popne među zahuktale brtve i cilindre s kantom ulja i starom krpom u ruci.
Široka rijeka bijelog papira neprekidno je jurila odozgo iz cilindra i skakala u zbrku postrojenja
odakle je sekundu kas-nije izlazio obrezan, tiskan, previjen i stisnut primjerak, kližući se duž trake
sa stotinom drugih u sve deblji snop. Čarobni stroj! Zašto ne bi i ljude tako? Liječnik, kirurg, pje-
snik, svećenik stisnuti, previjeni, tiskani. Harry Tugman odbaci vlažan opušak s raskošnom grima-
som. Raznosači su ga s poštovanjem promatrali. Jednom je obo-rio pomoćnika što mu je sjedio na
stolici. On je bio šef. Dobivao je 55 $ tjedno. Ako mu se nije sviđalo, mogao je u svako doba naći
posla - New Orleans Times-Picavune, Louisville Courier Jour-nal, Atlanta Constitution, Knoxville
Sentinel, Norfolk Pilot. Mogao je putovati. Čas kasnije već su bili na ulicama, šepajući žurno pod
uo-bičajenom težinom nabijenih platnenih torbi. On se prekomjerno bojao da neće uspjeti. Napeta
lica slu-šao je Elizino upozorenje. - Ispravi se, momče! Ispravi se! Neka svi pomisle da si netko!
Malo se on pouzdavao u sebe; unaprijed je prezao od poni-ženja i otkaza. Bojao se jezika oštrog
poput sablje, uzmicao je pred vlastitim ponosom i bilo ga je strah. Tri je jutra pratio raznosača koji
odlazi, sakupljao misli u žarišnu napetost dok je pokušavao upamtiti svaki otrcani po-kret pri
predaji, slijedeći bez prestanka labirintsku mrežu cr-načke četvrti i stvarajući svoj vlastiti plan u
kaosu ilovače i mu-lja, gdje su mu se isticale bjelinom one kuće pred kojima su 249ostavljane
novine, dok je ostale zaboravljao. Godinama kasnije sam u mraku, kad je već bio zaboravio taj
ispremiješani sustav još se sjećao ugla na kojemu je ostavljao torbu da bi se ispeo na vrh brijega,
strminu niz koju se verao da bi stigao do tri trule straćare, kuću s visokim trijemom na koji je
nepogrešivo uba-civao savijenu hrpu vijesti.
Prethodni raznosač bio je snažan momak sa sela, sedam-naestogodišnjak, koji je kod novina dobio
bolji posao. Zvao se Jennings Ware. Bio je oštar, dobrodušan, pomalo cinićan i pu-šio je mnogo
cigareta. Zračio je živahnošću i lagodnošću. Podu-čavao je učenika gdje i kada može očekivati
lukavo lice »Foxya«, kako se izbjegava otkrivanje pod šankom u restoranu i kako se savijaju i
bacaju novine brzo i točno kao lopta. Počeli su obilazak u svježe nerođeno jutro, krenuvši niz str-mi
brijeg ulice Vallev u tropsko snivanje, kraj stajskog vonja cr-nih spavača, kraj nedopuštenih ljubavi,
kraj običajnih i nebroje-nih preljuba crnačke četvrti. Kad je tvrd smotak novina oštro bubnuo na
nečist trijem daščare ili lupio o raskliman okvir vra-ta, odgovaralo im je dugačko tupo mumljanje
nezadovoljstva. Oni su se cerekali. - Ovu otpisi - reče Jennings Ware - ako ti idući put ne pla-ti.
Dužna je već šest tjedana. - Ovi uredno plaćaju - reče on polažući nečujno novine na otirač ispred
vrata. - Oni su dobri crnci. Dobit ćeš novac svakog četvrtka. - Ovdje ima jedna meka srca - reče i
zavitla novine u vrata uz resko cmokanje i đavolski smiješak, dok se iznutra čuo mlad mesnat
ženski uzvik negodovanja. - Možeš je imati ako hoćeš. Usiljen plašljiv smiješak preleti preko
Eugeneovih usta. Jen-nings Ware ga pogleda prodorno, ali nije navalio na nj. Jennings Ware je bio
srdačan momak. - Ona je lijepa stara cura - reče. - Imaš pravo na nekoliko pokojnika. Daj ih u
zamjenu. Išli su niz mračnu nepopločenu ulicu i brzo previjali novine u stankama između isporuka.
- Ovo je grozno područje - reče Jennings Ware. Kad pada kiša strašno je. Upadat ćeš u blato do
koljena. A ne možeš na-platiti od pola lupeža. - On podmuklo zavitla novine. - Ali, prijatelju - reče
malo kasnije. - Ako želiš tople pite, došao si na pravo mjesto. Ozbiljno ti kažem! - Sa - sa
crnkinjama? - prošapće Eugene vlažeći suhe usne. Jennings Ware okrene svoje crveno zajedljivo
lice prema njemu. 250 Teško da ćeš ovdje vidjeti koju ljepoticu iz visokog dru-štva - rece on. Jesu li
crnkinje dobre? - upita Eugene slabim suhim glaJoš pitaš! - izleti iz usta Jenningsa Warea kao
prasak, pa zamukne na trenutak. - Boljih od njih nema - reče zatim. Isprva ga je platnena uzica
novinske torbe ljuto rezala po mršavim ramenima. Povijao se pod žuljanjem težine koja ga je vukla
k zemlji. Prvi su mu tjedni bili kao noćna ratna mora: iz dana u dan on se borio za slobodu. Spoznao
je svu tugu onih koji nose terete; spoznap je, iz jutra u jutro, prozračni ushit olakšanja. Kako je
brenle lakšalo s napredovanjem obilaska, tako je njegovo nakrivljeno rame raslo s krilatom
bodrošću, a is-crpljeni udovi postajali laganiji: po završetku posla njegovo je ti-jelo, osjetno
zamoreno, vedro poskakivalo od zemlje. Bio je Merkur sapet bremenom, Ariel zgrbljen pod trhom:
kad se oslobodio, lakokrila su mu stopala stupala sjajem. Plovio je zrakom. Sabljaste zvijezde
svjetlucale su nad njegovim rop-stvom; zora se crvenjela nad oslobođenjem. Bio je nalik mor-naru
koji se potopio u
potpalublju pa srlja kroz otvor prema životu i jutru; nalik roniocu očajno zapletenom u polipove
krakove koji se isijeca iz smrti i polako uzlazi s morskog dna na svjetlo. Nakon jednog mjeseca na
ramenu mu se stvrdla gruda mi-šića: on je slavodobitnički prionuo k poslu. Više se nije strašio da
neće uspjeti. Srce mu se propinjalo kao ponosit kukmast pi-jetao. Ubacili su ga među ostale bez
povlastica, a on ih je nad-mašio. Bio je gospodar mraka; likovao je u samotničkoj dovolj-nosti
svoga rada. Gazio je u raštrkanu zbrku naselja da novo-stima strijelja usnule ljude. Njegove su brze
šake motale škripa-ve listove, a vitkim je rukama uzmahivao kao bičem. Gledao je kako se utapaju
blijede zvijezde i kako poderana svjetlost puca s planina. Osamljen i jedini živi čovjek ljudima je
započinjao dan dok je prolazio kraj zastrtih prozora i slušao otegnuto hrkanje tropa iz jazbina.
Hodao je tim bliskim dubokim snom slušajući ponovo zvon svojih nogu i široku orkestralnu muziku
mraka. Kad je siva jutarnja plima nadirala na zapad, on se budio. I motrio je Eugene sporo
miješanje godišnjih doba; vidio je kraljevsku povorku mjeseci; vidio je kako ljetno svjetlo poput ri-
jeke guta mrak; vidio je i ponovni trijumf mraka; i vidio je tre-nutačne pobjednike dane kako, poput
muha, zuje u smrt. 251 Ljeti se razdanjivalo prije nego što je on završio ophodnju-doma se vraćao u
svijetu buđenja. Prvi su se tramvaji okupljali na Trgu kad je prolazio: nova zelena boja davala im je
ugodan izgled novih igračaka. Goleme otučene mljekarove kante čisto su blistale na suncu. Svjetlo
nade padalo je na garavu masnoću Georgea Chakalesa, noćnog poslužitelja u kavani Athens. Staro-
grčka zora. A u Uneeda No l, na Trgu, Eugene je spirao sendvič s jajem dugim gutljajima mirisne
kave, sjedeći na visoku stolcu u prijateljskom društvu vozača, policajaca, šofera, štukatera i zi-dara.
Bilo je ugodno, osjećao je, završiti svoj posao kad ga je ci-jeli svijet tek počinjao. Odlazio je kući
ispod raspjevanih stabala punih ptica. U jesen kasni crveni mjesec jahao je nisko nebom sve do
jutra. Zrak je bio prepun opalog lišća i svečane grmljavine viso-ka drveća s planina; tužan avetinjski
šapat i prostrana katedral-na glazba duboko su ječali u njegovu srcu. Zimi je radosno silazio u
mračni vijavi vjetar, naslanjajući se svom težinom na njegov prodorni zid dok je meo uzbrdo; a kad
je u rano proljeće sipila hladna kišica sa zadimljena neba, on je bio zadovoljan. Bio je sam. Svoje
neuredne pretplatnike s divljom je upornošću salije-tao da plate. Njihova laka obećanja primao je
bez pogovora; lo-vio ih je po njihovim sobama ili u sobama kod susjeda i tako tvrdoglavo na njih
navaljivao da su oni napokon, mrzovoljni ili raspoloženi, plaćali dio duga. To je bilo više nego što
je ijedan njegov prethodnik učinio, ali je on i dalje nervozno rovao po svojim računima, dok se nije
uvjerio da je za šefa prometa po-stao uzor nehajnim dječacima. Kad bi bubnuo očajnički sakup-
ljenom hrpom »pileće hrane« po šefovu stolu, njegov bi se po-slodavac okrenuo okrivljenom
dječaku i rekao: - Pogledaj ovo! Svakoga tjedna ovako! I to od crnaca! Njegovo bi blijedo lice
planulo od veselja i ponosa. Kad je razgovarao s tim velikim čovjekom glas mu je drhtao. Jedva je
mogao govoriti.
Dok je vjetar zavijao kroz tamu, on je luđački pucao od smi-jeha. Skakao je uvis kričeći od mahnita
zanosa, vrskao iz grla idiotske zvjerske urlike i užasno udarao novinama o prljave da-ske koliba.
Bio je slobodan. Bio je sam. Slušao je riku zvižduka vlaka, i nije bio onako daleko. U mraku je
pružao ruke čovjeku na tračnicama, svom buljavom bratu s čeličnim očima vezanim za tračnice.
J<H f :? i«sjs 252 Više se nije toliko uvijao pod prijetnjom obiteljske pesti. Bio je još sretnije
nesvjestan svoje nevrijednosti. Sjedeći s tri ili četiri raznosača u blagovaonici naučio je pu-"iti- dok
je kroz slađahni proljetni modri zrak silazio na svoju ophodnju, spoznao je ljepotu nikotina -
zamamne utvare koja mu se zavlačila u mozak, ostavljala jedak zadah u njegovim mla-dim
nozdrvama i jedak poljubac na ustima. Bio je britka oštrica. Proljeće mu je zabolo trn u srce i
izmamilo divlji krik s usa-na. Za proljeće nije imao riječi. Upoznao je glad. Upoznao je žeđ. Velik
je plamen buknuo u njemu. Noću je hladio svoje vrelo čelo u žuboru vodenih mlazo-va. Katkad je u
samoći plakao od boli i zanosa. Kod kuće je za-plašena tišina njegovi djetinjstva sad bila taknuta
podivljalim suzdržavanjem. Bio je usplahiren kao trkaći konj. U njemu bi bi-jeli atom unutarnjeg
bijesa prsnuo kao raketa te bi on začas psovao kao lud. - Što mu je? Izlazi li to luda pentlandska
žica iz njega? - pi-tala je Helen sjedeći u Elizinoj kuhinji. Eliza neko vrijeme nakrivi usne tresući
polako glavom. - No - reče s lukavim smijehom - zar ne znaš, dijete? Njegova potreba za crncima
postala je pretjerana. Provodio je cijelo poslijepodne nakon škole neumorno pročešljavajući košnice
crnačke četvrti. Ustajao smrad rukavca na čijem dnu od izlizanih oblutaka teče gusta smeđa otpadna
voda, miris dima od zapaljena drveta i rublja što se iskuhava u crnim željeznim loncima, tihi šumovi
prašume u sumrak, obrisi što klize, propa-daju i nestaju pod zvonkom orkestracijom prigušenih
zvukova. Debeli zauzlani jezici u predvečerje, cvrčanje slanine na pečenoj ribi, tužno brenčanje
banjoa i tutanj teških nogu u daljini; nilski glasovi, riječna žalopojka i uljasta svjetlost četiri tisuće
zadim-ljenih svijeća u kolibama i nastambama. S vrha ogoljelog središnjeg brežuljka oko kojeg se
narojilo naselje uzdizali su se unjkavi glasovi iz kalvarijske baptisičke cr-kve od sedam uvečer do
dva ujutro, u iscrpljujućoj i nepre-stanoj zanesenosti, u divljoj prašumskoj tužaljci grijeha i ljubavi i
smrti. Mrak je bio prenapučen mesom i tajanstvom. Bogati iz-vori smijeha posvuda su romonili.
Mačji su obrisi promicali. Sve je bilo samostojno. Sve je bilo daleko. Ništa se nije moglo dotaći. U
ovom starom čarobnjačkom tajanstvu mraka počeo je spoznavati groznu nevinost zla, užasnu
mladost drevnog plemena; usne su mu se razvlačile preko zubi, vrebao je u tami labavim gip-kim
rukama, oči su mu se krijesile. Neustanovljiv užas i sram suk-ljali su kroza nj. U srcu se nije mogao
suočiti s pitanjem. 253Na popisu njegovih pretplatnika dobar su dio činili čestiti i marljivi crnci
brijači, krojači, prodavači, ljekarnici i domaćice u jeftinim pamučnim haljinama, koji su mu
redovito plaćali sva-kog tjedna na urečeni dan, pozdravljajući ga
srdačnim osmijesi-ma punim zubi i nastranim ali prijaznim naslovima: »gospodi-ne«, »pukovniče«,
»generale«, »šefe« i tako dalje. Svi su oni po-znavali Ganta. Ali drugi dio - onaj dio gdje su se
susretali njegova žudnja i čuđenje - bili su »leteći«, mladi ljudi i žene nepouzdanih sred-stava i
nestalna života, koji su tajanstveno izmicali od sobička do sobička, koji su napučivali noć svojim
kradomičnim seljaka-njem. Tjednima je utaman tražio te utvare, dok nije saznao da ih može naći
samo nedjeljom ujutro u smrdljivom mraku neke iznajmljene sobe, po nekoliko mladih ljudi i žena,
nabačene po-put teških vreća jedno preko drugoga, u zahrkanoj iznemoglosti, otupjele od viskija i
iscrpljene od parenja. Jedne subote uvečer, dok je venulo crvenilo ljetnog sumra-ka, on Se vratio do
jednog od tih konačišta - trošne trokatne straćare koja se s dva donja kata spuštala niz visoku
ilovastu pa-dinu zapadnog kuka, blizu bijelaca. Tu je živjeio preko dvadeset {judi i žena. Tražio je
ženu koja se zvaia Ella Corpening. Nikad je nije mogao naći: tjednima je dugovala pretplatu. Ali su
te večeri njezina vrata bila otvorena: do njega je dopro topao zapah zraka i kuhanja hrane. Sišao je
niz trule stepenice i popeo se uz padinu. Ella Corpening je sjedila prema vratima u Ijuljaljki i
kunjala u crvenom svjetlu malog kuhinjskog štednjaka, ispruživši svoje velike noge udobno na pod.
Bila je mulatkinja od dvadeset šest godina, lijepa žena amazonskih razmjera i glatke žutosmeđe
kože. Bila je obučena u odjeću neke ranije gospodarice: nosila je smeđu vunenu suknju, kožne
cipeie s gornjim dijelom od anti-lopa sa sedefastim kopčama i sive svilene duge čarape. Njezine
dugačke teške ruke tamno su sjale kroz lagano tkivo svježe op-rane bijele košulje. Jeftina plava
vrpca blistala je stežući njezine nabrekle grudi. Na peći je grgoljao lonac kupusa i narezane slanine.
- Raznosač novina - reče Eugene. - Došao sam po novac. - Ti si taj dečko? - otegne Ella Corpening i
lijeno pomakne ruku. - Koliko sam dužna? - 1,20 $ - odgovori on. Zatim značajno pogleda jednu
ispru-ženu nogu gdje je ispod koljena tamno svjetlucala smotana nov-čanica. - To mi je novac za
stanarinu - reče ona. - To ti ne mogu H ti Jedan i dvadeset! - Ona se zamisli. - Uh! Uh! - promrsi za-
dovoljno. - Nije mi izgledalo da bi moglo toliko biti. - Ali je toliko - reče on otvarajući knjigu
računa. - Onda je - složi se ona - ako knjiga tako kaže. Ona se s užitkom zamisli jedan trenutak. -
Skupljaš li nedjeljom ujutro? upita ga. - Da - reče on. - Dođi amo ujutro - reče ona puna nade. - Imat
ću nešto za tebe, sigurno. Sad čekam jednog bijelog gospodina. On će mi dati dolar. Ona polako
pokrene svoje velike udove i nasmiješi mu se. Njemu pred očima zakuca rascijepljeno bilo. Proguta
pljuvačku: noge mu se oduzele od uzbuđenja. - Zašto - zašto će vam dati dolar? - promrmlja on
jedva čujno.
- Za toplu pitu - reče Ella Corpening. On dvaput otvori usta, ali ne mogne ništa reći. Ona ustane sa
stolice. - Što želiš? - upita onako meko. - Toplu pitu? - Želim vidjeti - vidjeti! - istisne on. Ona
zatvori vrata prema padini i zaključa ih. Kroz otvoreni pepeonik peći padala je rešetkasta svjetlost.
Toga je časa sipila crvena kišica ugljevlja kroz otvor. Ella Corpening otvori vrata iza peći koja su
vodila u drugu prostoriju. Tu su bila dva neuređena kreveta; jedini je prozor bio zasunjen i zastrt
starim zelenim kapkom. Ona upali malu za-dimljenu svijeću i uvuče nisko stijenj. S oštećenog
malog ormara sa šarenim staklom Ijuštio se mjehurasti lak. Iznad prekrivenog kamina, na niskom
okviru, bila je lutka omotana modrom vrpcom, vaza žljebastih rubova s pozlaćenim cvijećem,
dobijenim na nekom vašaru, i kutijica pri-badača. Također kalendar, dar tvrtke »Ugljen i led« iz
Altamon-ta, na kojemu je mlada Indijanka veslala u kanuu niz stazu po-sutu mjesečinom, te vjerska
izreka u arabeski cvijeća, uokvirena u orahovinu: Bog voli jedne i druge. - Što želiš? - prošapće ona
gledajući ga u oči. Iz velike daljine on je slušao duh svoga glasa. - Svući se. Njezina suknja pade u
krug oko nogu. Ona skine škrobljenu košulju. Za tren je stajala pred njim gola, osim što je imala ča-
rape. Ona počne ubrzano disati i punim jezikom lizati usne. - Pleši! - krikne on. - Pleši! 254 255Ona
počne nježno stenjati, dok je valovit drhtaj plovio kroz njeno veliko žuto tijelo; njezina bedra i
okrugle teške dojke po-čnu se polako njihati u razbludnom ritmu. Ravna nauljena kosa padala joj je
po vratu u debelim pra-movima. Ruke su joj bile pružene radi ravnoteže, a kapci spu-šteni preko
krupnih žutih očnih jabučica. On osjeti njen dah na licu i poplavu grudi koje guše. Divlja bujica
njene strasti vitlala ga je kao triješčicu. Njezine snažne žute ruke stisnu se oko nje-govih vitkih
mišica kao narukvice. Drmala ga je tamo-amo i čvr-sto stezala uz svoju kožu. On očajno počne
uzmicati prema vratima daveći se u njenu zagrljaju. - Bježi, crna! Bježi - promuklo zasopće. Ona ga
polako pusti: ne otvarajući oči, stenjući, ona se od-makne natrag kao da je on bio mlado drvo. Pa
zapjeva u žalo-bnom molu, neprekidno ponavljajući: »Topla pita! To-o-opla pita!« Glas joj je svaki
put propadao u duboko stenjanje. Njezino lice, jaki stup vrata i bujno poprsje kupali su se u znoju.
On slijepo srne na vrata, projuri kroz vanjsku sobu i daš-ćući stigne na zrak. Njen poj, neprekinut i
neometen njegovim odlaskom, pratio ga je uz prljave stepenice. Nije se zaustavio da" predahne dok
nije stigao do ruba tržnice. Pod njim u dolini, oko brežuljka, svjetlucale su zadimljene svijeće
crnačke četvrti u sumraku. Prigušen smijeh izvirao je iz mračne košnice, bogat i prašumski divlji.
Čuo je izgubljene drndave note, taktove dale-kog bata nogu. A gore, iznad svega, tiše i ponajdalje,
poletna ja-dikovka grešnika u crkvi.
23 'Łv:eu6sv e^e7.«'jvŁi eT«8(xbv; tpeis icapas«fyT*S ravrexa(8exa lici TOV E'uupaT7)v ICOT«|
XOV.* On nije rekao Leonardovima da radi rano izjutra. Znao je da bi se oni usprotivili tom poslu, i
da se njihovo protivljenje očitovalo u pobjedničkom dokazu nižih ocjena. Također je znao * »Odatle
prevali put od tri konačišta, nekih petnaest parasanga do rijeke Eufrata.« (Iz Ksenofonta, prijevod T.
Ladan) 256 bi Margaret Leonard zloslutno govorila o ugroženom zdrav-i'u o uništenom obećanju
budućih godina, o izgubljenim slat-kim satima jutarnjega sna koji se ne mogu nadoknaditi. On je
zapravo sada bio jači nego ikad ranije. Bio je teži i jači. Ali je katkad osjećao grčevitu glad za snom:
malaksavao je o podne, oživljavao poslije podne, ali je teško mogao vezivati svoj drem-Ijiv mozak
uz knjigu poslije osam sati uvečer. Malo je učio školsku gradnju. Pod skrbništvom Leonardo-vih
čak ju je počeo romantično prezirati. Margaret Leonard imala je čudesnu sposobnost velikih ljudi da
vidi bit. Uvijek je vidjela glavnu boju, ali nije uvijek zapažala preljeve. Bila je na-dahnuti
sentimentalist. Mislila je da »zna dečke«: ponosila se time kako ih poznaje. Međutim, malo je
zapravo znala o njima. Ona bi se sledila od užasa da je mogla spoznati divlju zbrku adolescencije,
seksualne more puberteta, bol, strah i sram u ko-jima jedan momčić lebdi kroz mračni svijet svoje
žudnje. Ona nije znala da je svaki od njih, zatvoren u kavez straha od ispo-vijedi, sam sebi
čudovište. Nije imala znanja. Ali je imala mudrosti. Odmah je otkrivala svačije osobine. Dječaci su
bili njezini junaci, njezina mala bo-žanstva. Ona je vjerovala da jedan od njih mora spasiti svijet i
otkupiti život. Vidjela je plamen koji je gorio u svakom od njih i čuvala ga je. Pokušavala je nekako
proniknuti u mračno luta-nje prema svjetlosti i razgovijetnosti svih zbunjenih, tupavih i
sramežljivih. Izgovorila bi blagu tihu riječ trkaćem konju i on bi se umirio. Tako se on nije povjerio.
Još je bio utamničen. Ali se uvijek okretao prema Margaret Leonard kao prema svjetlosti: ona je
vidjela poganske vatre što su izvodile svoj ples sabalja na njego-vu licu, ona je vidjela glad i muku,
i hranila ga je - o veličanstve-ni zločine! - pjesništvom. Kakav god ih je strah ili sram zaključavao u
pomnjivu šut-nju, kakva god im je blještava izlika običaja sputavala jezike, oni su se oslobađali u
rječitim simbolima stiha. Zigosana tim zna-kom Margaret je bila izgubljena za sve dobre anđele. Jer
što je stalo sotoninim poslanicima za sve sitne vjernosti pismu i riječi, ako iz raspjevanog zbora
zemnog metodizma možemo ukrasti jedno jedino srce, podignuti jednu veliku izgubljenu dušu, za-
hvaćenu plamenom, u visoku grešnost pjesništva? Vino s loze nikad joj nije kapnulo na usnu, ali joj
je vino pjesništva bilo neugasivo pomiješano s krvlju, razlito u mesu. Ulazeći u petnaestu godinu
Eugene je znao skoro svaku glavniju pjesmu na engleskom jeziku. Vladao je njima do same srži, ne
kroz pregršt rasutih citata, nego gotovo od retka do ret257ka. Njegova je žeđ bila pomamljena,
neutaživa: svome nagornil l nom blagu dodavao je čitave prizore iz Schillerova Wilhelma Tel la
kojega je sam
čitao na njemačkom; Heineove pjesme i neko-liko narodnih. Znao je napamet cio odlomak
Anabasisa, uzvišeni i trijumfalni grčki koji opisuje trenutak kad su izgladnjeli ostaci deset tisuća
napokon došli do mora i ispustili silan krik zovući ga po imenu. Osim toga pamtio je neke sonorne
Ciceronove glu-posti, zbog zvukova, i malo Cezara - zbitog i jezgrovitog. Velike pjesme Burnsa
naučio je iz napjeva, iz knjiga i sluša-jući Ganta kako ih recitira. Ali mu je pjesmu »Tam O'Shanter«
čitala Margaret Leonard, i oči su joj iskrile u smijehu kad bi iz-govorila: »U paklu će te peći kao
sleđa.« Kraće Wordsworthove stvari pročitao je u nižim razredima. Godinama je već znao »Srce mi
tuče«, »Ko oblak samotan sam luto« i »Gle, ona sama usred polja«; ali mu je Margaret čitala sonete
i natjerala ga da naizust nauči »Svijet je previše s nama«. Kad ga je čitala, glas joj je podrhtavao i
slabio od strasti. Znao je sve pjesme iz Shakespearovih komada, ali su ga dvi-je najviše ganule: »O
gospo moja, kamo bludiš sama?« koja mu je u srcu jecala kao dalek rog, i velika pjesma iz
Cymbelinea »Ne boj se više sunčeve vreline«. Pokušao je pročitati sve sonete, ali nije uspio, jer je
njihova isprepletena gustoća bila previše za nje-govo iskustvo, ali ih je pročitao, i zaboravio, možda
polovinu, a sjećao se ponekih koji su mu gorjeli na stranicama čudno i ne-posredno - kao svijeće.
Poznavao je ove: »U ljetopisu prohujalog doba«, »Ne možeš star mi, prijatelju biti«, »Ne daj mi da
vjenčanje pravih duša«, »Traćenje duha rasipanjem sramnim«, »Kada na sijelo slatkih ti-hih misli«,
»Hoću l'te s ljetnim usporedit danom«, »Kraj tebe ni-sam u proljeće bio« i »U meni možeš vidjet
ono doba«, najveći od svih što mu ih je Margaret približila i koji ga je tresao takvim električnim
ushitom kad je dolazio do »Gol pusti kor gdje dotad ptice pjehu«, da je jedva mogao bez zastajanja
dočitati ostatak. Pročitao je sve komade osim Timona, Tita Andronika, Peri-kla, Koriolana i Kralja
Ivana, ali jedini komad koji ga je zanimao i prije i poslije bio je Kralj Lear. Godinama je bio
upoznat s ve-ćinom slavnih mjesta koja je Gant recitirao, ali su mu sada bila dosadna. I sve rječite
klaunske doskočice, kojima se Margaret smjerno smijala i isticala ih kao uzor majstorske vještine
duha, njemu su se neodređeno činile glupim. Nikad nije imao povje-renja u Shakespeareov humor -
njegova mjerila nisu bile vje-tropiraste lude, nego glupani. 258 »Što se mene tiče ja bih vas radije
podnosio nego nosio; • k ne bi trebalo da nosim križ ako sam nosio vas, jer mislim da*u vašoj kesi
nema novca.« Ovo ga je neugodno podsjećalo na Pentlandove. Jedino je Ludu u »Learu« smatrao
dostojnim divljenja - tužnu, tragičnu, tajanstvenu ludu. O ostalima je sastavljao parodije govoreći
sam sebi s đavolskim cerenjem da će zbog njih potomstvo pucati od smijeha. Na primjer: »Je,
striče, ako pokladni utorak bude pro-šle srijede, ja ću od tvog pijetla napravit kapuna, kako Tom
O'Ludgate reče čobaninu kad je vidio da su povenuli jaglaci. La-ješ li ti na dva ždrijela, Cerbere?
Lezi, mali, lezi!« Cesto su ga zamarale proslavljene ljepote, možda zato što ih je tako često slušao, a
osim toga njemu se činilo da je Shakes-peare često govorio apsurdno i kićeno, kad se bolje mogao
iz-raziti jednostavno, kao u prizoru kad Laert, nakon što mu je Kraljica priopćila da mu se sestra
utopila, kaže:
»Previše vode imaš, jadna Ofelijo, Zato ja svoje suzdržavam suze.« Od toga ne možeš bolje, zaista
(pomisli on). Da, Ben! Bi li ih on prolio stotinu! Tisuću! Ali je duboko ponirao u druga mjesta koja
su izmicala uči-teljima govorništva, kao što je strašno i epsko zazivanje Edmun-da, u Kralju Learu,
kad ogrezne u zloću, koje počinje: a završava, »Ti, prirodo, si moja boginja«, »Sad, bozi, kopilad
podržite.« To je bilo mračno kao noć, grešno kao crnačka četvrt, pro-strano kao stihijski vjetrovi što
huje niz planine: to je pojao u pomrčini dok je radio, u mrak i u vjetar. Razumio je; on se za-nosio u
svom zlu - koje je bilo zlo zemlje i zabranjene prirode. Bio je to poziv nesvrstanima; bio je to krik
onima iza ograde, po-bunjenim anđelima, i svim ljudima koji su previsoki. Ništa nije znao o
elizabetinskoj drami osim Shakespearovih komada. Ali je vrlo rano upoznao malo poezije Bena
Jonsona, kojega je Margaret smatrala književnim Falstaffom, gledajući mu kroz prste, s poznatom
slabošću učiteljice, gargantuovske is-pade kao oprostive mušice genija. Ona se nekako akademski
veselila književnim bakanalija-ma, kao što se neki profesor u baptističkom koledžu oblaporno
259oblizuje i široko smije slušateljima dok zarumenjen čita o bije-lom i crnom vinu i zapjenjenim
vrčevima ustajalog tamnog i svi-jetlog piva. Sve je to dio liberalne tradicije. Svjetski su ljudi ši-
rokih nazora. Na primjer profesor Albert Thorndvke Firkins sa sveučilišta u Chicagu kod »Sokola«
u Sohou. Junačno se smije-šeći sjedi nad pola vrča gorkog piva u društvu varalice na konj-skim
trkama, grbave konobarice, široke krme i umjetnih zubi, i triju druželjubivih drolja iz ulice Ušle
koje izvlače sve što mogu iz dviju boca jakog pića. Sa silnom nestrpljivošću on čeka dola-zak G. K.
Chestertona i E. V. Lucasa. - Oh što je divan Ben Jonson! - uzdahne Margaret Leonard kroz nježan
smijeh. - Ah, gospode! - O, bože! - riknu Sheba hvatajući predmet razgovora u zraku i bučno ližući
maslac s prstiju dok je jurila u okršaj. - Bog budi s njim! Njezino dlakavo lice crvenjelo se kao
djetelina, a ži-licama prošarane oči bile suzno sjajne. - Bog budi s njim, Gene! Bio je pravi Englez,
kao goveđi odrezak i vrč ustajalog piva! - Ah, gospode! - uzdahne Margaret. - Ako je ikad itko bio
genij, on je to bio. Zamagljenih očiju ona pogleda u daljinu s tračkom smijeha na ustima. - Heee! -
nasmije se blago. - Stari Ben! - A reci, Gene! - nastavi Sheba i nagne se naprijed držeći se debelom
rukom za koljeno. - Znaš li da najveća pohvala Sha-kespeareovu geniju potječe iz njegova pera? -
Ah, kažem ti, momče! - reče Margaret potamnjelih očiju. Glas joj je bio opor. On se za nju bojao da
će zaplakati. - A tek budale! - dobaci Sheba. - Osrednje priglupe kuka-vičke budale što loču ... -
Hiii! - proštenje blago Margaret. John Dorsev okrene lice bijelo od krede prema dječaku i prazno
zacvili da se slaže, drsko klimajući glavom. Ah, odsutnosti! ... jer svi su oni takvi, imali su obraza
da kažu da je bio za-vidan. - Pa što! - reče Margaret nestrpljivo. - To ne znači ništa.
- Hej, oni ne znaju o čemu govore! - Sheba iznenada okre-ne iscereno lice prema njemu. - Kukavni
samozvanci! Na nama je red da im pokažemo, Gene reče. On poče kliziti prema podu iz pletene
stolice. John Dorsev se lupi po mesnatom bedru, nagne naprijed s unutarnjim cvile-žom, slineći
polako na usta. - Bože budi milostiv! - propišti gušeći se. 260 Nekidan sam razgovarala s jednim -
reče Sheba - s nek'm advokatom za kojeg misliš da bi mogao nešto znati, pa sam noslužila navodom
iz Mletačkog trgovca koji svaki učenik zna ^»Milosrđe se ne vrši na silu.« - Taj je čovjek gledao u
mene kao da sam luda! - O, bože moj! - reče Margaret mirnim glasom. - Rekla sam, 'Vidite,
gospodine taj-i-taj, možete biti pame-tan advokat, možete imati milijun dolara kao što kažu da
imate, ali ima još mnogo stvari koje ne znate. Ima mnogo stvari koje se ne mogu kupiti novcem, a
jedna od tih stvari je društvo kul-turnih ljudi i žena.' - Hej, pa što! - reče gospodin Leonard. - Što
ovi mali ba-lavci znaju o uzvišenim stvarima? To je isto kao da očekuješ da neki neuki crnac s njive
protumači neki odlomak iz Homera. -On zgrabi pola čaše gruševine sa stola, pomnjivo je nagne
prsti-ma bijelim od krede, izvuče žlicom velik grumen ugruška i uba-ci ga u usta. - Ne, ne! - smijao
se. - Oni mogu biti netko i nešto u porezničkim knjigama, ali kad pokušaju da razgovaraju sa
školovanim ljudima, štono se kaže 'oni... oni..." on počne cvi-liti, - 'no, oni su nitko i ništa'. - I kakva
je korist čovjeku - reče Sheba - ako cio svijet za-dobije, a dušu svoju ... - Ah, gospode! - uzdahne
Margaret, mičući zadimljeno mračnim očima. - Što sam ti rekla! A rekla mu je. Rekla mu je o
dubokom Labudovu* pozna-vanju ljudskog srca, o njegovim sveopćim i zaokruženim ocjena-ma, o
silnoj duhovitosti. - Dugo se borio kraj javnog sata u Shrewsburyu! - Ona se nasmije. - Debeli
lupež! Zamisli čovjeka koji je zaustavio vrije-me! Zatim pažljivo: - Takvi su bili običaji u to
vrijeme, Gene. Ustvari, kad čitaš neki komad njegovih suvremenika, onda vidiš koliko je on mnogo
čišći nego oni. Ali je preskakala poneku ri-ječ, poneki redak, tu i tamo. Kod lagano uprskanog
Labuda -malo okaljanog po običaju. Zatim, i u Bibliji. Zadimljeni ugarci svijeća vremena. Parnas
viđen s gore Si-naja: predavanje s projekcijama profesora McTavisha (doktora teologije) sa
prezbiterijanskog koledža. - I gledaj, Eugene - reče ona - u njega porok nikad nije pri-vlačan. -
Kako da nije? - upita on. - A Falstaff? Labud (Svvan) je Shakespearov nadimak - Labud s Avona.
(Op. prev.) 261- Da - odgovori ona - ali ti znaš što mu se na kraju dogo-dilo. - Što - prihvati on -
umro je! - Eto vidiš! - zaključi ona s pobjedonosnim upozorenjem Eto vidim! Plaća za grijeh. A koja
je onda plaća za vrlinu? Tko je dobar umire mlad. Bu-hu! Bu-hu! Bu-hu! U meni se tuga javlja;
Poginuh od huda svijeta, Pokošen u cvijetu zdravlja S osamdeset i dva ljeta.
- Zatim, uoči - reče ona - kako nijedan njegov junak ne os-taje isti. Možeš ih pratiti kako izrastaju
od početka do svršetka. Nijedan nije isti na kraju kakav je bio na početku. U početku bijaše riječ. Ja
sam alfa i omega. -Learovo izra-stanje. Ostario je i poludio. To je za vas izrastanje. Tu vrstu kritike
ona je pokupila na nekoliko tečajeva u ko-ledžu i kroz čitanje. To je onda spadalo - a možda još
spada -u žargon vještih cjepidlaka. Ali njoj nije nanijelo nikakve štete. Bile su to jednostavno stvari
koje su ljudi govorili. Ona je s os-jećajem krivnje znala da svoja predavanja mora spašavati ovak-
vim jeftinim prijevarama: bojala se da nije bilo dovoljno ono što je mogla ponuditi. Ono što je
pružala bilo je samo osjećanje koje je bilo tako duboko ispravno, tako nepogrešivo, da nije mogla
veliki stih izgovoriti osrednje, niti osrednji stih dobro. Bila je glas što bog ga traži. Bila je svirala
demonskog ushićenja. Bila je op-sjednuta - nije znala kako, ali je znala trenutak opsjednutosti. Ras-
pjevani jezici cijelog svijeta budili su se opet u život pod začara-nošću njezina glasa. U njoj je nešto
boravilo. Bila je zgasla. Prošla je kroz njihov dječački život pun zapreka i zasuna ravnim korakom
duha. Otvorila im je srca kao da su bili meda-ljoni. Oni su govorili: »Gospođa Leonard je divna
žena.« On je znao neke pjesme Bena Jonsona, uključivši i krasnu himnu Dijani, »Boginji i lovkinji,
čistoj i lijepoj«, i veliku pohva-lu Shakespeareu od koje mu se dizala kosa na mjestu: » ... Već treba
Eshila što gromom mlati, Sofokla i Euripida nam zvati...« 262 t zastajalo u grlu kod: »On zauvijek u
sva vremena spada! I svaka muza još je bila mlada ...« Elegija malom Salathielu Pavvju, djetetu
glumcu, bila je med iz lavljih usta. Ali je bila predugačka. O Herricku, koji je nosio žig Benova
plemena, znao je mno-go više. Pjesme su se pjevale same od sebe. To je bio, mislio je kasnije,
najsavršeniji i nepogrešivo liričan glas u engleskom -čista, slatka, sitna, nekolebljiva glazba.
Stvorena je neusporedi-vom lakoćom nadahnuta djeteta. Mladići i djevojke našeg stolje-ća
pokušavali su da je oponašaju, kao što su kušali oponašati Blakea i, malo uspješnije, Donnea. »Ja
sam malo dijete koje Sklapam obje ruke svoje; Da se ovdje smrzle ne bi, Ja ih smjerno dižem k
Tebi: Svoj blagoslov prospi na nas, Smiluj nam se, Bože, danas. Amen.« Ništa nije bilo iznad ovoga
- ništa ga nije nadmašivalo u točnosti, istančanosti i cjelovitosti. Njihova su imena muzikalno
padala kao cvrkut debelih pti-čica kroz pjegastu sunčanu svjetlost mladog svijeta: on se pro-
ročanski zanosio slatkim izgubljenim ptičjim kliktajima njihovih imena, znajući da se nikada neće
vratiti. Herrick, Crashavv, Ca-revv, Suckling, Campion, Lovelace, Dekker. O slatko zadovolj-stvo, o
slatko, o slatko zadovoljstvo! Pročitao je police romana: sve od Thackerava, sve priče od Poea i
Hawthornea, i Melvilleove Omoo i Typee koje je našao kod Ganta. Pročitao je više knjiga od
Coopera i sve od Marka Twaina, ali nije uspio dočitati nijednu knjigu Hovvellsa ili Ja-me sa.
Pročitao je desetak Scottovih romana, a najdraži mu je bio Quentin Dunvard, jer su opisi hrane bili
tako obilni i sladokusni kako nikada dotad nigdje nije vidio.' Kad je imao četrnaest godina, Eliza je
ponovo otišla na Flo-ridu i ostavila ga da stanuje kćd Leonardovih. Helen se potuca-la, sa sve
većom nelagodom i strahom, po gradovima Istoka i 263srednjeg Zapada. Pjevala je nekoliko
tjedana u nekom malom kabareu u Baltimoreu, zatim prešla u Philadelphiu i lupala po-pularne
napjeve po neugođenom klaviru u jeftinim lokalima, sa studiozno isplaženim jezikom dok je
odgonetavala nove parti-ture. Gant joj je vjerno pisao dvaput tjedno - tužan ali opširan iz-vještaj o
življenju. Ponekad je prilagao i male čekove koje je ona čuvala neunovčene. »Tvoja je majka -
pisao je - još jednom otputovala u lov na divlje guske na Floridu, ostavljajući mene ovdje sama da
slušam glazbu, da se mrznem i skapavam. Sam bog zna kamo ćemo do-spjeti prije nego što prođe
ova strašna, paklenska i prokleta zima, ali ja proričem ubožnicu i sirotinjsku kuhinju kao što je bilo
za Clevelandove uprave. Kad su demokrati na vlasti, možeš odmah početi brojiti rebra. Banke
nemaju novca, narod neza-poslen. Pamti moje riječi, sve će pokupiti poreznici ili će otići na bubanj
prije nego skončamo. Temperatura je bila plus sedam kad sam jutros pogledao, a ugljen je poskupio
sedamdeset pet centa po toni. Sunčani Jug. Ne gazi po travi, govorio je Bili Nye. Kriste Bože! Jučer
sam prošao pokraj tvrtke »Južno gorivo« i vi-dio starog Wagnera na prozoru s đavolskim
osmijehom na licu dok je pasao oči nad patnjama udovica i siročadi. Baš je njemu briga ako se svi
oni posmrzavaju. Bob Grady je u utorak ujutro pao na mjestu mrtav dok je izlazio iz banke Citizen.
Poznavao sam ga dvadeset pet godina. Nijednog dana nije bolovao u živo-tu. Sva, sva poznata lica
su otišla. Stari Gant će biti idući. Jedem kod gospođe Sales otkad je otišla tvoja majka. Nisi u životu
vid-jela takav stol kakav je njezin - obilje voća naslaganog u pirami-de, ukuhane šljive i breskve,
velika pečenja svinjetine, govedine, janjetine, hladni naresci buta i jezika i pola tuceta povrća u to-
likim količinama da se ne da opisati. Kako pod milim Bogom sve to uspijeva za trideset pet centa -
nije mi jasno. Eugene sta-nuje kod Leonardovih otkad ti nema majke. Ja ga odvedem je-danput ili
dvaput tjedno do Salesovih na pošten obrok. Svi se strašno uozbilje kad vide njegove dugačke noge
kako se primi-ču. Bog zna kamo meće svu tu hranu može pojesti više nego tri čovjeka koja sam
ikad vidio. Čini mi se da ga zapadaju samo mrvice u školi. Dobio je izgled mršavog i gladnog
Ganta. Jadno dijete. Nema više majke. Ja ću učiniti sve što mogu za nj dok mi ne odzvoni. Leonard
dolazi i hvali se njime svakog tjedna. Kaže da mu nigdje nema premca. Svatko je u gradu čuo za nj.
Preston Carr (koji će sigurno biti slijedeći guverner) nekidan mi je go-vorio o njemu. On želi da ga
pošaljem na pravo na Državno sveučilište gdje će sklopiti doživotna prijateljstva s ljudima iz 264
Pat ću mu • države, a zatim bi ga uveo u politiku. To bi trebalo i da s\. • dobro obrazovanje. Ostalo
ovisi o njemu. Možda će nam osvjetlati ime. Ti ga nisi vidjela otkad je počeo nositi dugačke hlače.
Majka mu je izabrala lijepo odijelo na bo-žičnom sajmu. Za Božić je otišao k Daisy i obukao ga. Ja
sam mu kupio par jeftinih hlača u dućanu Racket za svaki dan. One do-bre može čuvati za nedjelju.
Majka ti je prepustila Staru Štalu gospođi Revell dok se ne vrati.
Nekidan sam se tamo svratio i našao je toplu prvi put u životu. Ona potpali veliku peć i ne boji se
ložiti ugljen. Bena jedva viđam od tjedna do tjedna. Dolazi i vrzma se po kuhinji oko jedan ili dva
ujutro, a ja ustajem i od-lazim prije nego što se on probudi. Iz njega se ništa ne može iz-vući - nikad
ne progovori pet riječi, a ako ga nešto pristojno upitaš, na brzinu te presiječe. Viđam ga kasno noću
po gradu s gospođom P. Postali su prst i nokat. Meni se čini da je ona mu-ćak. To je sve za ovaj put.
Johna Dukea je nastrijelio i ubio kuć-ni detektiv u hotelu Whitstone u nedjelju uvečer. Bio je pijan i
svima prijetio da će ih poubijati. Jadna njegova žena. Ostavio je iza sebe troje djece. Danas me je
posjetila. Svatko ga je volio, ali je bio užasan kad se napije. Dirnula me je u srce. To je lijepa že-
nica. Piće je prouzročilo više nevolje nego sva druga zla na svi-jetu zajedno. Proklinjem dan kad su
ga izmislili. Prilazem ti mali ček da sebi kupiš kakav dar. Sam Bog zna što nas čeka. Voli te tvoj
otac, W. O. Gant.« Pažljivo je čuvala sva njegova pisma - pisana na dopadlji-vom debelom
poslovnom papiru velikim gotičkim škrabanjem njegove ukočene desne ruke. Na Floridi je dotle
Eliza pretraživala svu obalu gore-dolje, za-mišljeno zurila u neizrasli grad Miami, smatrala da su
previsoke ci-jene u Palm Beachu, preskupe stanarine u Davtoni, i napokon se vratila u Orlando, u
unutrašnjost, gdje su, okruženi povezanim je-zercima i šumarcima limuna, čekali njezin dolazak
Pentlandovi: Pett s hladnom željom na licu da se bori, Will s grimasom svrbljive nervoze dok je
tupo Ijuštio Ijuskavu prhut s ruke. 24 Debelim prstima bijelim od krede John Dorsey se zamišlje-no
češao po trupu od slabina do brade. - A sada, da vidimo - procvili on s učenim otezanjem - što će on
reći na ovo. Tražio je zabilješke. 265Tom Daviš okrene rumene obraze prema prozoru, dok mu je
slab izdanak smijeha izmicao iz uvrnutih usana. Guy Doak je svečano zurio u Eugenea povlačeći
rašljastirn prstima po ozbiljnom blijedom licu. - Entgegen* - reče Eugene tihim prigušenim glasom
- j(je iza svoga objekta. John Dorsey se nesigurno nasmije i potrese glavom, pretra-žujući još svoje
bilješke. - Nisam baš siguran u to, - reče on. Njihov divlji smijeh izleti poput oslobođenih pasa. Tom
Da-viš se bacio žestoko na klupu. John Dorsey pogleda, dodajući nesigurno svoje odsutno veselje u
falsetu. S vremena na vrijeme, protiv njegove volje, oni su ga učili malo njemački, jezik o kojem
prilično sretno ništa nije znao. Predavanje je za njih postalo dnevna glad: obrađivali su lekciju s
luđačkom napetošću, ubrzavajući i dotjeravajući prijevod da bi uživali u njegovoj smetenosti.
Ponekad su namjerno znali za-činiti stranice lažnim izvještačenim čitanjem, ponekad su ume-tali
odlomke divlje nesuvislosti, čekajući s ushitom njegovo op-rezno ispravljanje riječi koja nije
postojala. - Polako je mjesečina gmizala stolicom u kojoj je sjedio sta-rac, dosegla mu koljena,
grudi i napokon - Guy Doak lukavo po-gleda svog skrbnika - žestoko ga maznula po oku.
- Ne-e - reče John Dorsey trljajući bradu - ne baš tako. 'Pala mu okomito na oko' bolje odgovara
izrazu, čini mi se. Tom Daviš izbaci puna usta čudnog grgoljanja u klupu oče-kujući provalu
razreda. Ona odmah uslijedi. - Da vidimo, - reče John Dorsey okrećući stranice, - što će on reći na
ovo. Guy Doak našara kratku poruku na zgužvanom papiriću i hitne je na Eugeneovu klupu. Eugene
pročita: - Gebe mir ein Stiick Papier,' Ako želiš imat mir. On otrgne dva lista iz bilježnice i napiše
mu odgovor: - Du bist vvie eine june.2 Čitali su slatke sentimentalne priče, njemačke izvore suza i
uzdisaja: Immensee, Hoher als die Kirche, Der zerbrochene Krug.3 * Njemački: protiv, nasuprot
(op. prev.) 1 Njemački: Daj mi komad papira. 2 Sala na Heineovu pjesmu »Du bist vvie eine
Blume« (11 si kao cvijet). 3 Njemački: »Iznad crkve«, »Razbijeni vrč«. 266 • Wilhelma Telia. Fin
lirski takt uvodne pjesme, nezemaljska sma sirena ribaru-dječaku opsjedala ih je svojom vilinskom
PJC 'kom. Teška melodrama nekih prizora njima nije bila otrca-na" revno su se prihvaćali prizora
gađanja jabuke i bijega u čam-A što se tiče ostaloga, priznavali su, zamoreni, da je spadalo u veliku
literaturu. Vidjeli su da je Schiller bio religiozno zani-iet kao Patrick Henry, George Washington i
Paul Revere, ljepo-tama Slobode. Njegov pobijeđeni Švicarac skakao je od klisure do klisure
zazivajući je u vjetrovitim govorima. - Planine su - primijeti John Dorsey u jednom sretnom tre-
nutku, dirnut uzvišenošću mjesta - uvijek bile sijelo Slobode. Eugene okrene lice prema zapadnom
lancu. Čuo je u daljini zvižduk i davnu grmljavinu tračnica. Za vrijeme Elizine odsutnosti dijelio je
sobu s Guyom Doakom. Guy Doak je bio pet godina stariji od njega. Bio je rodom iz Nevvarka,
Nevv Jersey: u govoru mu se osjećala nazalnost jen-kija, držanje mu je bilo jenkijevski odrešito.
Njegova je majka bila vlasnica svratišta, a u Altamont je došla godinu-dvije ranije da poboljša
zdravlje: bila je grudobolna i provodila je dio zime na Floridi. Guy Doak je bio vitka drska stasa
srednje visine, crne kose, sjajnih crnih očiju, blijeda vrlo glatka duguljasta lica koje je ne-kako
podsjećalo, mislio je Eugene, na riblji trbuh, sa ponešto nesretno jakim čeljustima zbog kojih mu je
donji dio lica izgle-dao širi nego gornji. Bio je kicoški uredan u odijevanju. Ljudi su ga zvali »lijepi
dečko«. Irnao je malo prijatelja. U Leonardovoj školi momcima je ovaj Jenki bio mnogo dalji nego
bogati Kubanac Manuel Queva-do čiji su debeli tamni smijeh i nepravilan jezik bili puni djevo-jaka.
On je pripadao bogatijem Jugu, ali su ga oni poznavali. U Guyu Doaku nije bilo ništa od njihove
raskošnosti. Ne-dostajalo mu je njihovo srdačno nasilje. Nije se smijao glasno. Imao je oštar, bistar i
plitak mozak, nesavitljivo dogmatičan. Njegovi su drugovi bili slabi južnjački romantici, a on je bio
laž-ni jenkijevski realist. Tako su na različite načine stigli
do zajedničkog cilja u praznovjerju. Guy Doak je već bio otvrdnuo u mješavini infantilnog cinizma
američkog gradskog stanovnika. Povremeno je bio veseo s drugim momcima u klasičnom odno-su
čovjeka iz grada i seljaka. Bio je mudar. Iznad svega, bio je mudar. Moglo se slobodno
pretpostaviti, osjećao je, da je Istina oduvijek bila na stratištu, a Laž zauvijek na prijestolju. Daleko
od toga da bi ga pokolj nevinih ganuo, prizor mu je pružao do-sta gorke zabave. 267Ne računajući
ovo, Guy Doak je bio vrlo dobar drug - oštar uporan, neistančan i zadovoljan svojom pameću.
Stanovali su na prvom katu kod Leonarda: noću, uz razbuktalu vatru, slušali su pažljivo silnu
grmljavinu drveća i škripave učiteljeve korake kad se kradom tiho spuštao niza stube i zastajao kraj
njihovih vrata. Jeli su za stolom s Margaret, Johnom Dorsevem, gospođi-com Amy, s dvoje djece,
Johnom Dorsevom mlađim, devetgodišnjakom, i Margaret od pet godina, te s dva Leonardova
sinovca iz Tennesseeja - Tvsonom Leonardom, osamnaestogodišnjim podmuklim momkom
štakorskog lica i pogana jezika, i Dirkom Barnardom, visokim sedamnaestogodišnjim momkom
zgužvana lica, veselih smeđih očiju i plahe ćudi. Za stolom su bili u taj-nom dosluhu aluzija i
kretnji, boli gunđavog susjeda dok je John Dorsey izgovarao blagoslov i gušili se od navale
smijeha. Noću su otkucavali poruke kroz podove i stropove, šuljali se na cere-kave sastanke po
vjetrovitim mračnim hodnicima i jurili u svoje nevine krevete kad bi se John Dorsey na njih oborio.
Leonard se žestoko borio da održi svoju malu školu na ži-votu. Prve je godine imao manje od
dvadeset učenika, druge skoro trideset. Od dohotka koji nije prelazio 3000 $ morao je da-vati
gospođici Amy, koja je napustila visok položaj u školi da bi mu pomogla, skromnu plaću. Stara
kuća na krasnom šumovi-tom brežuljku bila je puna zastarjelih cijevi i promajnih hodni-ka:
iznajmio ju je za malu svotu, ali nepažnja trideset dječaka za-htijevala je poprilične godišnje
popravke. Leonardovi su se vrlo tvrdoglavo i hrabro borili za život. Hrana je bila oskudna i slaba:
za doručak tanjur plave raz-vodnjene zobene kaše, jaja i dvopek; za ručak blaga juha, vruć gorak
kukuruzni kruh i povrće kuhano s komadom slanine; za večeru vrući biskviti, komadić mesa i
kuhani ili pečeni krumpir. Nikome nije bila dopuštena kava ili čaj, ali je bilo u izobilju svje-žeg
masnog mlijeka. John Dorsey je uvijek držao i muzao svoju vlastitu kravu. Ponekad je bilo debele
hrskave pite, vrućih žu-manačnih kolačića ili začinjenog Margaretina paprenjaka. Ona je bila
izvrsna kuharica. Često je noću Guy Doak tiho klisnuo kroz prozor na postra-ni trijem, a odatle
zamicao niz cestu pod okriljem šuma stabala. Vratio bi se iz grada nakon dva sata s punom torbom
sendviča s kobasicama debelo premazanim senfom, s isjeckanim lukom i žestokim meksičkim
umakom. S lukavim je smiješkom odvijao dvije cigare od pet centa koje su veličanstveno pušili s
oštrim okusom smjelosti, ispuhujući dim u dimnjak da bi osujetili mo-guću gazdinu provalu. A Guy
bi iz vjetra i noći donosio papreni 268 , razgOVora na ulici i u lokalu, novosti iz grada i junačko raz-
metanje zavodnika po drugstoreima. Dok su pušili i trpali velike zalogaje sendviča u usta, gledali vr
' dan drugoga uz zadovoljno smijuljenje, izvodeći ovakvu su-ludu simfoniju smijeha: - Zder, žder,
žder! - smijeh žderoproždiranja. Hi-ho, hi-ho, hi-ho! - smijeh hihotarenja. Po-ho, po-ho, po-ho! -
smijeh pohotohlepnosti. Krepka toplina
zapaljena drveta ugodno je napunjala njiho-vu sobu: iznad njihovih zaklonjenih glava hujao je
divovski vje-tar zemljom. O zaklonjena ljubavi, u toplom kutku protiv zimske noći. O tople lijepe
žene, bile vi u šumskoj kolibi ili u gradu što se propeo na liticama iznad hučnog mora, nošen silnim
vjetrom, ja dolazim. Guy Doak se nježno češkao po trbuhu desnom rukom, a li-jevom lagano
lupkao po okrugloj bradi. - A sada, da vidimo - procvili - što će on reći na ovo. Njihov smijeh
zazvoni kroz zidove. Prekasno su čuli užurba-ne korake učitelja koji se prikrada niz škripav hodnik.
Kasnije - tišina, mrak, vjetar. Gospođica Amy zatvori svoj mali lijepo čuvani imenik s ocjenama,
ispruži velike ruke uvis i zijevne. Pun nade Eugene pogleda u nju i vani na igralište koje se
crvenjelo od kasnog sunca. On je bio divlji, nesuzdržljiv, razdražljiv. Njegov ludi jezik uvijek je
iskakao u razredu. Nikada nije mogao izdržati u miru cio dan. Zaprepašćivao ih je. Voljeli su ga i
kažnjavali - pobožno i s ljubavlju. Nikad nije izlazio kad završi nastava. Uvijek je ostajao »u
zatvoru«. John Dorsey je zapisivao svaku sitnicu nereda, svaku nespremnost pažljivim bilješkama u
posebnoj knjizi. Svakoga je poslijepodneva čitao imena krivaca usred tihog mrmljanja tu-pog
prosvjeda i određivao im kazne. Jednom je Eugene prošao čitav dan bez opaske. Stao je pobjednički
pred Leonarda dok je učitelj pregledavao zapis. John Dorsey se počeo glupavo smijati;
blagonaklono je ru-kom stegao dječakovu nadlakticu. - No - rekao je - tu mora da je greška. Zapisat
ću te zbog općega načela. I on se previje od duga slinava smijeha. Eugenove divlje oči zalile su se
suzama od ljutnje i iznenađenja. Nikad to nije zabo-ravio. 269Gospođica Amy zijevne i nasmiješi
mu se polaganim jakim blagonaklonim omalovažavanjem. - Idi! - reče svojim širokim lijenim
naglaskom. - Ne želim s tobom tratiti vrijeme. Ti nisi vrijedan ni baruta da te raznese Uto uđe
Margaret. Uče joj je bilo duboko izbrazdano oko za-dimljeno tamnih očiju punih nježne strogosti i
skrivena smijeha. - Što je skrivio ovaj lupež? - upita ona. - Zar ne može na-učiti algebru? - Može
naučiti! - otegne gospođica Amy. - Može on naučiti što god želiš. Samo je lijen - eto što je. Prava
lijenčina. Ona ga oštro lupi ravnalom po stražnjici. - Voljela bih da te malo ovim zagrijem - nasmije
se polaga-no i punim glasom. - Tada bi naučio. - Pazi! - reče Margaret, klimajući glavom u znak
protivlje-nja. - Ostavi tog dečka na miru. Ne zaviruj faunu iza uha. Zabo-ravi algebru u ovom
slučaju. To je za sirotinju. Nema potrebe za algebrom tamo gdje su dva i dva pet. Gospođica Amy
svrne svoje lijepe ciganske oči na Eugenea. - Idi. Dosta sam te gledala. - I ona načini jaku umornu
kretnju otpuštanja. S luđačkim urlikom ali bez mržnje on proleti kroz vrata i preskoči ogradu
trijema. - Hej, momče! - pozove ga Margaret. - Gdje ti je šešir? On se nasmijan vrati u trku, uzme
izblijedjelu podrtinu od prljavog zelenog pusta i nabije je na svoju kuštravu kosu. Kovr-čavi čuperci
provire kroz zinule rupe na pregibima.
- Dođi amo! - reče Margaret ozbiljno. Njezini mu nervozni prsti dovuku izlizanu kravatu naprijed,
nategnu džemper i preko toga zakopčaju tijesan kaput, dok je on u nju zurio s čud-nim đavolskim
osmijehom. Ona se iznenada potrese od smijeha. - Za boga miloga, Amy - reče ona. - Pogledaj taj
šešir. Gospođica Amy ga pogleda ravnodušnom pospanom ma-čjom toplinom. - Ti se trebaš
dotjerati, Gene - reče ona - pa će te djevojke početi primjećivati. On začuje neobičan poj
Margaretina smijeha. - Zar ga ne možeš zamisliti kako udvara? - reče ona. - Jad-na djevojka bi
sigurno pomislila da ima demonskoga ljubavnika. »Ko što je ikad lovila pod mlađem Demonsku
ljubav ucviljena žena.« Oči su mu gorjele na njenu licu iz kojeg se izlijevala mračna tajna ljepota.
270 _ Odlazi, mangupe! - naredi ona. On se okrene i žestoko klikćući iz grla otisne se niz. cestu u
velikim skokovima...... Sav se sumrak mutio u njenim očima. - Pusti ga na miru! - prošapće ona -
nikome. - Pusti ga na miru! Lak travanjski vjetar pirkao je iznad planine. Osjećao se mi-ris
spaljenoga lišća i smeća oko škole. Na gorskoj kosi iza kuće jedan je orač tjerao velikog konja po
njivi ostavljajući uz jak zve-ket tragove oko sve manjeg komadića suhe ugarne zemlje. Dži, ha-a!
Njegove su jake noge išle za njim. Velik lemeš glatko je upadao urezujući duboku plodnu brazdu u
vlažnoj mladoj zem-lji duž svoje staze. John Dorsey Leonard je opčinjeno gledao kroz prozor to
godišnje pomlađivanje zemlje. Pred njegovim je očima osovljena nimfa Ijuštila svoju tvrdu hrskavu
vještičju kožu. Zlatno se doba vratilo. Borbena povorka dječaka sva je bila otišla niz cestu u svijet
svjetlosti. Mokar od poštenoga znoja orač zastane na okretištu i modrim rukavom košulje obriše
orošeno čelo. Dotle se njego-va pametna životinja okoristi zastankom, polako i veličanstveno
podigne gordi lelujavi rep i doda svoju mrvicu plodnosti tla s tri vlažne zobene balege. Promatrajući
to John Dorsey progunđa s odobravanjem. I one su korisne onome tko stoji i čeka. - Molim vas,
gospodine Leonard - reče Eugene u pažljivo odabranom trenutku - mogu li ići? John Dorsey
Leonard se odsutno počeše po bradi i obnevi-dio zagleda u knjigu. Naš spor nek drugi riješe,
slobodan si. - Ah? - zaunjka neodređeno. Zatim se kroz piskutavo smi-juljenje okrene i rekne: -
Lupežu jedan! Idi vidi da li te treba gospođa Leonard. -On zarije svoj okrutan stisak s požudnom
gladi u tanku dječako-vu mišicu. Travanj je najokrutniji mjesec. Eugene ustukne, odmakne se i
mirno zastane, sjećajući se stare pobune protiv strahopoštovanja. Margaret je našao u knjižnici kako
djeci čita Vodenu djecu. - Gospodin Leonard kaže da vas pitam mogu li ići - reče. A njezine oči
potpuno potamne.
- Da, mangupe. Idi - reče ona. - Ali mi reci, momče - umili se tiho - možeš li ti biti malo bolji? - Da,
gospođo - olako obeća on. - Trudit ću se. - Ne zbori da tjeskoba ne pomaže. 271Ona se nasmiješi
zbog njegova neizdrživa nemira. - U paklu će te peći kao sleđa - reće blago. - Izlazi odavde On
izleti iz samostana neokaljanih grudi i smirena duha Dok je đipao niza stube čuo je Dirka Barnarda
kako po. mamno pjeva praćakajući se u kadi. Tiho teci draga Temzo dok ne svršim svoju pjesmu.
Tvson Leonard, koji se u svaki prljavi kutak prirode zavlačio sa zadovoljnim osmijehom, pojavi se
iz staje s punom kapom svježih jaja. Žestoko kokodakanje pratilo ga je kao prosvjed - srdite kokoši
prekasno su otkrile ljudsku prijevaru. Kraj staje, pod kolskom nadstrešnicom, »Pap« Rhein-hart
pritegne kolan svojoj osedlanoj smeđoj kobili, vine se snaž-no u sedlo i uz tvrd tutanj kopita uspne
se uz brdo, skrene iza kuće i natjera kraj Eugenea. - Zaskoči se, Gene - pozove ga lupkajući široke
kobiline sapi. - Odvest ću te kući. Eugene ga pogleda smiješeći se. - Nećeš ti mene nikamo odvesti -
reče. - Prošli put nisam mogao tjedan dana sjesti. »Pap« pukne od smijeha. - Hej, što, mladiću moj!
- reče. - To nije bilo ništa, tek la-gano pseće kaskanje. - Pseće kaskanje tvoje bake - reče Eugene. -
Pokušao si me ubiti. »Pap« Rheinhart nakrivi vrat prema njemu s ozbiljnim hladnim humorom. -
Hajde - reče osorno. - Neću ti ništa učiniti. Učit ću te ja-hati. - Jako sam ti zahvalan, Pap - reče
Eugene ironično. - Ali ja namjeravam upotrebljavati svoju stražnjicu sve do duboke sta-rosti. Ne bih
htio da mi se izliže dok sam još mlad. »Pap« Rheinhart se glasno i grleno nasmije zadovoljan nji-me
i samim sobom, ispljune smeđu ogrizinu duhana preko konjskog podrepnjaka, oštro zarije petama i
odjuri upropanj oko kuće na cestu. Konj se bijesno prihvati posla, kao poskok-Ijiv pas.
Grmljavinom četvorih kopita bubnjao je tutnjavom zemljom. Ouadrupedante putrem sonitu quatit
ungula campum.' Kod dvaju ulaznih stupova, na granici biskupova imanja, učenici se na odlasku
okrenu, brzo se razdvoje ustranu i obodre konjanika prodornom vriskom. »Pap« se nisko povije,
olabavi uzdu u rukama iznad konjske grive i projuri kroz kapiju kao 1 Glasovita onomatopeja iz
Vergilijeve Eneide (VIII, 596) koja u pri-jevodu B. Klaića glasi: »Klopoću kopita konjska i kotlinu
kopkaju kro-kom«. (op. prev.) 272 dapet s luka. Zatim trgne kobilu da se propne u stegnima uz
prašnjavo paočenje kopitima, pa pričeka da ga momci sustignu. Hej! - Eugene je velikim skokovima
uzbuđeno jurio da im e pridruži. Ne okrećući se tromi Van Veats nestrpljivo podigne ruku da
neviđenoga pozdravi klicanjem. Ostali se okrenu i do-čekaju s ironičnim čestitanjem. - Visosti -
reče »Doktor« Hines komično naprćivši svoje sitno nabrušeno lice kako to da si uspio izaći na
vrijeme? - On je izvještačeno i pretjerano crnački
otezao. Dok je govorio držao je jednu ruku u džepu i stiskao kožnati bič otežan krupnom sa-čmom.
- J. D. je morao obaviti proljetno oranje - reče Eugene. - Gle, to je stari Ljepotan - reče Julius
Arthur. On se kra-domično naceri otkrivajući puna usta kvarnih zubi pritegnutih žicanim sponama.
Lice mu je bilo prekriveno sitnim žutim pri-stavim ranama. Kako začet, kako othranjen? - Hoćemo
li otpjevati pjesmicu našem Ljepotanu? - reče Ralph Rolls svom pajdašu Juliusu. Nosio je
polucilindar nabijen na drsko pjegavo lice. Dok je govorio izvukao je istrgan smotak duhana iz
džepa i odgrizao velik komad s grubim izrazom uži-vanja. - Hoćeš li žvakati, Jule? - reče. Julius
uzme smotak, obriše usta nemarnom muškom kret-njom i nabije velik zalogaj pod obraz. Donese
korijen slatkog mi užitka. - Hoćeš li malo, Visosti? - upita Eugenea keseći se. Ja mrzim onog koji bi
me rastezao na mučilima ovog bez-obzirnog svijeta. - Do vraga - reče Ralph Rolls. - Ljepotan bi se
zgrčio i umro čim bi zagrizao. U proljeće se kao guje ljutice bude dušmani moji. Na uglu ulice
Church, nasuprot anglikanskoj novoj crkvi sa-građenoj u Tudorstilu, oni zastadoše. Na brijegu iznad
njih di-zali su se zidovi metodističke i prezbiterijanske crkve. Prastari šiljci, daleki tornji! - Tko ide
na moju stranu? - reče Julius Arthur. - Hajde, Gene. Kola su mi tu dolje. Odvest ću te kući. - Hvala,
ali ne mogu - reče Eugene. - Idem u grad. - Nji-hove Ijubopitne oči na Dixielandu kad budem
izlazio. - Ti ideš doma, Villa? - Ne - reče George Graves. - Pa onda pazi na Ljepotana - reče Ralph
Rolls. 273Julius Arthur se grubo nasmije i proturi ruku kroz Euge-neovu kosu. - Stari Krasnokosi
Ljepotan - reče. - Koljač iz Kre-zubog klanca! - Ne daj im da te nasamare, sinko - reče Van Veats
okre-ćući svoje mirno ugodno lice prema Eugeneu. - Ako ti ustreba pomoć, zovi me. - Doviđenja,
momci. - Doviđenja. Oni presijeku ulicu preplećući se u vještom lakrdijanju i skrenu iza crkve niz
strmenitu ulicu koja je vodila do garaža. George Graves i Eugene nastave uzbrdo. - Julius je dobar
momak - reče George Graves. - Njegov otac zgrće više novca nego bilo koji drugi advokat u gradu.
- Da - reče Eugene još uvijek sanjajući o Dixielandu i svo-jim traljavim obmanama. Čistač ulica
polako je išao uzbrdo uz svoja duboka klinasta kola. S vremena na vrijeme zaustavljao je velikog
sporog konja, meo otpatke po ulici i jarku metlom dugačka drška na lopaticu i ubacivao obirke u
kola. Nek Slavičnost ne prezre trud im va-ljan. Tri su vrapca vješto skakutala oko tri svježe lopte
konjskog izmeta u pari, kljucajući iz njih zalogaje poput izbirljivih slado-kusaca. Kad ih rastjeraju
kola, oni hitro prhnu na -usjek uz jasan cvrkut negodovanja. Brz, gord i zadrt, odveć nalik tebi.
George Graves se uspinjao polaganim teškim ritmom gleda-jući smrknuto u zemlju. - Sto kažeš,
Gene! - reče napokon. - Ja ne vjerujem da on toliko skupi godišnje. Eugene se ozbiljno zamisli na
trenutak. S Georgeom Grave-som je bilo potrebno nastavljati raspravu tamo gdje je bila pre-kinuta
prije tri dana. - Tko? - reče - John Dorsev? Da, mislim da skupi - doda smiješeći se. - Ali nikako
preko 2500 $, - reče George Graves tmurno. - Ne - tri tisuće, tri tisuće! - reče Eugene prigušeno.
George Graves se okrene k njemu s mrkim zbunjenim os-mijehom. - Što ti je? - upita ga. - O
glupane! Glupane jedan! - protisne Eugene. - Ti si o tome mislio cijelo ovo vrijeme. George Graves
se od nelagodnosti sramežljivo nasmije pu-nim ustima. Slijeva, s vrha brežuljka, dopiralo je bujno
pomazanje meto-dističkih orgulja dalekoga kora uz pratnju zrelog kontraalta koji se mnogo traži na
pogrebima. Budi mi u pomoći. 274 Proplači opet, pjevni žalobniče! George Graves se okrene i
promotri četiri velike crne kuće što su se izdizale na zaravni do crkve. - Ovo je dobar komad
nekretnine, Gene - reče on. - Pripa-da firmi Paston. Brzo se spušta večer. Bludnici gordoj nadimlju
se grudi, dok mučno poje zamršenu pjesmu. - Sve će ovo jednog dana pripasti Gilu Pastonu - reče
George Graves s kreposnim žaljenjem. - A nije zavrijedio ni pi-šljiva boba. Popeli su se na vrh
brežuljka. Ulica Church završavala je ravno iza idućih kuća, u uskom prosjeku avenije. Uzbuđeno
su promatrali gradsku vrevu. Jedan je crnac spokojno kopao u okruglom ilovastom cvjet-njaku
prezbiterijanske crkve naginjući se tu i tamo da nježno gurne prste među korijenje. Stara crkva sa
šiljastim zvonikom polako je trulila; njezine su vlažne opeke, pokrivene lišajem, propadale otmjeno
i sretno kao život čovjeka pravednika. Euge-ne zahvalno pogleda na njezine tamne ukrase i
temeljito škot-sko držanje osjetivši trenutačan ponos. - Ja sam prezbiterijanac - reče. - Sto si ti? -
Anglikanac, kad idem u crkvu - reče George Graves kroz bezbožan smijeh. - K vragu i ovi
metodisti! - reče Eugene otmjena i prezirna lica. - Oni su za nas previše priprosti. - Bog u tri osobe -
pre-sveto Trojstvo. - Brate Graves nastavi on debelim pjevnim gla-som - nisam te vidio na molitvi u
srijedu navečer. Gdje si bio u ime Krista? Pa otvorenim dlanom žestoko osine Georgea Gravesa
među mesnate lopatice. George Graves pijano zatetura uz grohotan smijeh. - Ovaj, brate Gant - reče
- imao sam sastančić s jednom časnom sestrom, tamo u staji. Eugene divlje zagrli telefonski stup i
erotično zabaci jednu nogu na drugi klin. George Graves se nasloni jakim plećima opustivši od
smijeha duge ruke.
Iz praonice Appalachian s druge strane ulice snažno sukne vrela para. Kad su se otvorila vrata,
mogli su načas vidjeti crnki-nje kako zamaču mokre ruke u potopljeno rublje. George Graves obriše
oči. Umorni od smijeha prijeđu pre-ko ceste. - Ne bismo smjeli tako govoriti, Gene - reče
prijekorno George Graves. Nikako! Nije pravo. 275Postao je naglo ozbiljan i smrknut. - Najbolji
ljudi u ovom gradu članovi su crkve - reče iskreno. - To je lijepo. - Zašto? - zapita Eugene s
nepotrebnom radoznalošću. - Zato - reče George Graves - što upoznaš sve ljude koji nekog vraga
vrijede. Vrag je vrijedan, pomisli on. Nisam imao pojma. - Pomaže u poslovnom smislu. Ljudi te
upoznaju i poštuju. Bez njih nećeš daleko dogurati u ovom gradu, Gene. Isplati se, - doda smjerno -
biti kršćanin. - Da - potvrdi Eugene ozbiljno - imaš pravo. - Odšetati do crkve u poštenu društvu.
On tužno pomisli na svoju izgubljenu umjerenost i na to kako je jednom, osamljen, stupao čednim
stazama božjeg škot-skog grada. Opet su nezvani došli da mu bude uspomene trgov-ci obrijanih
lica, i svaki je privodio dobro oprano kraljevstvo svog doma poslušnom obredu, uz tihe šaputave
osmijehe štova-nja i krotku strast poklonstva dok su svoje djevičanske kćeri iz-ručivali svetoj
nagodbi braka. A iz još dubljih kripti njegova mozga isplivavale su polako na sprudove njegove
stare gladi ve-like ribe kojima je jedva znao imena - imena koja su se napa-birčila kroz slijepi trud
iz tisuće knjiga; od Augustina koji je sam za sebe bio ime, do Jeremvja Tavlora, engleskog
metafizičara, munjevito se javljala vrela, električna, fosforescentna svjetlost koja je svojim
tajnovitim natruhama obasjavala prostrane dubi-ne obreda i vjere. Stizali su Bartolomej, Hilarije,
Zlatousti, Po-likarp, Antun, Jeronim i četrdeset mučenika iz Kapadocije koji su hodali po valovima
- titrajući na trenutak kao vlastite zelene sjene i nestajali. - Osim toga - reče George Graves - čovjek
svakako mora ići. Poštenje je najbolje životno načelo. Preko puta, na drugom katu male ciglene
trokatnice u kojoj je radilo nekoliko pripadnika pravničkog, liječničkog i zubar-skog zvanja, dr H.
M. Smathers je snažno pumpao desnom no-gom, uzeo grudicu vate od asistentice, gospođice Lole
Bruce, čvrsto je utisnuo u čeljust nevidljivog pacijenta i pomnjivo po-gnuo svoju pristalu ćelavu
glavu. Lak povjetarac puhnuo je iza tankih zastora i otkrio ga u bijelom ogrtaču, sposobna, s bušili-
com u ruci. - Da li vas boli? - rekao je nježno. - Grogd grg o-o-o! - Ispljunite! - Kad s tobom
pričam, zaboravljam vrijeme. - Mislim - reče George Graves zamišljeno - da zlato što ga
upotrebljavaju za zube vrijedi dosta novaca. 276 - Da - reče Eugene smatrajući tu ideju zanimljivom
- ako aka deseta osoba u Sjedinjenim državama ima zlatni zub, to bi ih već bilo deset milijuna. A
svaki možeš pomnožiti s pet dolara, ie li tako? - Polako! - reče George Graves. - Više od toga. - On
se strastveno zanese na trenutak. - To je mnogo novca - reče.
U uredu pogrebnog poduzeća Rogers-Malone ožalošćena se porodica skupila u smrti. »Horse«
Hines se nagnuo natrag u ok-retnoj stolici, digao noge na široki prozorski okvir i lijeno br-bljao s
gospodinom C. M. Povvellom, ugodnim tihim ortakom. Kako spe hrabri kad na počin klonu. Ne
zaboravite ih još. - I pogrebništvo je unosno - reče George Graves. - Gospo-din Povvell dobro stoji.
Eugeneove se oči zalijepe za dugo mršavo lice Hinesa. Za-tim zalepeta zgrčenom rukom po zraku i
zarije prste u grlo. - Što ti je? - povikne George Graves. - Oni me neće ukopati živa - reče on. - To
se ne može reći - reče George Graves mrko. - Znalo se dogoditi. Kasnije su ih otkopavali i nalazili
okrenute na lice. Eugene protrne. - Ja mislim - doda mučno - da ti prvo mo-raju izvaditi utrobu dok
te balsamiraju. - Da - reče George Graves s više nade - a ona tekućina koju upotrebljavaju svakako
će te ubiti. Svega te napune njome. Stisnuta srca Eugene se zamisli. Duh starog straha koji je
mirovao godinama opet ga je opsjeo. U svojim nekadašnjim maštanjima o smrti on je promatrao
svoj živi pogreb, predviđao je buđenje svog života u smrti, svoje polagane sputane napore da
odgurne poplavu zemlje koja ga guši dok ne bi, kao što plivač koji se utapa dopre do zraka, nje-govi
nijemi i ukočeni prsti šiknuli iz tla poziv ruci spasa. Opčarano su gledali kroz ostakljena vrata niz
taman sredi-šnji hodnik u kojemu su sa strane stajale vaze s plačnom pap-rati. Sladak pogrebni
miris karanfila i cedrovine plovio je hlad-nim teškim zrakom. Nejasno su vidjeli iza središnje
pregrade te-žak kovčeg na nogarama s kotačima, s bogatim srebrnim ručka-ma i pokrivačima od
baršuna. Gusto je svjetlo venulo u mraku. - Izlažu ih u onoj prostoriji straga - reče George Graves
spustivši glas. Sagnjiti u cvijet, pretopiti se u drvo s tjelesima nepokopa-nih ljudi koja nemaju
prijatelja. U taj čas, nakon što je tuzi dao sve što je imao (jednu suzu), veoma štovani otac James
O'Halev, sluga Božji, među bezvjerci-ma vjeran jedini on, bucmasto izroni nepotresen, nezaveden,
neustrašen iz kapelice, prijeđe mekim sagom u prolazu odreši277tim koracima kratkih nogu i stiže
na svjetlost. Njegove su blije-doplave oči časovito zatreptale, njegovo bucmasto nenaborano lice
poprimilo čvrst smiješak tihe dobrostivosti; zatim se on po-krije malim dobro očuvanim šeširom od
crnog baršuna i zaputi se prema aveniji. Eugene se ljubazno ugne dok je taj čovječuljak prolazio
pokraj njega: ta mala svećenička osoba u crnom nosila je na sebi strašan znak viteštva svoje velike
Gospodarice, to glat-ko lice čulo je neizrecivo, vidjelo nespoznatljivo. U ovoj udalje-noj ispostavi
moćne crkve on je bio barjaktar jedine prave vjere, posvećeno tijelo božje. - Oni ne primaju plaću -
reče George Graves žalosno. - Kako onda žive? - upita Eugene. - Bez brige! - reče George Graves s
osmijehom znalca. -Dobiju oni sve što im pripada. Ovaj ne izgleda kao da skapava, zar ne? - Ne -
reče Eugene - ne izgleda. - On živi kao bubreg u loju - reče George Graves. - Vino za svakim
obrokom. U ovom gradu ima bogatih katolika.
- Da - reče Eugene. - Frank Moriartv je zgrnuo punu vreću novca prodajući piće. - Nemoj da te čuju
- reče George Graves i mrzovoljno se nasmije. - Oni već imaju porodično stablo i grb. - Bocu piva
propetu na stražnje noge na polju crvenog lim-burškog sira - reče Eugene. - Pokušavaju uvesti
princezu Madeleine u visoko društvo -reče George Graves. - Do bijesa! - vikne Eugene i naceri se. -
Neka je uvedu, ako joj je stalo do toga. Mi pripadamo Mlađem društvu, je li tako? - Ti možeš - reče
George Graves previjajući se od smijeha - ali ja neću. Ne bih ni mrtav bio s tim pederima. -
Gospodin Eugene Gant bio je sinoć domaćin na primanju s vrućim pečenim hrenovkama u čast
članova ovdašnjeg Mlađeg društva u Dixielandu, lijepoj staroj pradjedovskoj palači njegove majke,
gospođe Elize Gant. George Graves posrne. - Ne bi smio tako govoriti, Gene -izusti. - Zatim
prijekorno potrese glavom. - Tvoja je majka kras-na žena. - Tijekom večeri veleuvaženi George
Graves, nadareni iz-danak jedne od naših najstarijih i najimućnijih obitelji, Gravesa iz Chesterfielda
(od 10 $ tjedno na više), izveo je prigodni pro-gram na drombuljama. George Graves se namjerno
zaustavi, obriše suze iz očiju i osekne se. U izlogu kitničarske radnje Bain jedna voštana nimfa 278
'l je busen namještena perja nad lažnim pletenicama i ot-mleno pružala smiješne prste zbog
protuteže. Šeširi za gospođe. O kad bi zborile te usne. U tom trenutku mrtvačka kola Rogers-
Malone uz glatko trenje stražnjica u kasu skrenu iz avenije i otkotrljaju se na zvonkim kopitima.
Oni se radoznalo okrenu i isprate ih pogle-dom dok ne stanu uz rub. - Još jedan crvenokožac
zagrebao noktom - reče George Graves. O dođi, divna smrti, vedro pristižući, pristižući. »Horse«
Hines izađe brzajući na dugim klecavim nogama i otvori stražnja vrata. Čas kasnije, uz pomoć
dvojice ljudi s voza-čeva sjedala, on nježno spusti dugačku pletenu košaru i tiho, tronuto nestane u
mirisavoj sumornosti svoje zgrade. Dok je Eugene gledao, opet mu se vrati stara sudbonosnost ovog
mjesta. Svakoga dana, pomisli, prolazimo kraj tog mjesta gdje jednog dana moramo umrijeti; ili će i
mene mrtva voziti u neku sivu još nepoznatu kuću? Hoće li svijetla glina ovog pri-brežja jednog
dana umrijeti u još neizgrađenim stanovima? Hoće li ove oči, iskapale od još neviđenih prizora,
ispunjene ljepljivim i beskrajnim morima u zoru i tužnim ugođajem neo-stvarenih Arkadija,
zapečatiti svoje leđne mrtve snove na kucaj vremena, kao što je ovaj, u nekom vrućem selu u
ravnici? On zgrabi i zadrži taj hip. Telegrafski teklić dojuri iz avenije snažno gurajući nogama,
široko zavije u pokrajnu desnu uličicu, trgne oštro biciklom da se popne na pločnik i pristane uz
ulaz za poslugu. Kopnom i morem bez predaha hitaj. Miltone, sad bi trebalo da živiš. Silazeći
polako niz mračne stube bolničke zgrade, gospođa Hevvitt, naočita supruga uglednog odvjetnika
(Arthur, Hevvitt i Grey), izađe na svjetlo i polako se zaputi prema aveniji. Nju po-zdrave
naglašenim podizanjem šešira Henry T. Merriman (Mer-riman i Merriman) i sudac Robert C. Allan,
profesionalne
kole-ge njezina muža. Ona se osmijehne i svakoga prostrijeli brzim pogledom. Divno je ovo tijelo.
Kad je prošla, gledali su jedan tren za njom. Zatim su nastavili svoju sudsku raspravu. Na prvom
katu zgrade Prve nacionalne banke na uglu zde-sna, pedesetšestogodišnji Fergus Paston, tankih
pohotnih usta između željeznosivih zalizaka, nahero je naslonio nogu na otvo-ren prozor i pratio
pokrete dvadesetdvogodišnje gospođice Ber-nie Powers koja je prelazila ulicu. I našim prahom žeže
njina vatra. Na suprotnom uglu, gospođa Ravvls, čiji je muž bio direktor Peerless Pulp Company
(Pogon br. 3) a otac vlasnik firme, iza279 đe iz bogate osame draguljara Arthura N. VVrighta. Ona
zaklopi svilenu mrežastu torbicu i uđe u Packard koji ju je čekao. Bila je visoka \ridesettrogodisnja
crnka vitka stasa: lice joj je bilo tupo, spljošteno, srednjozapadnjačko. - Ta ima novca - reče George
Graves. - On nema ni prebi-jene pare. Sve je na njezinu imenu. Ona želi postati operna pje-vačica. -
Zna li pjevati? - Nema pojma - reče George Graves. - Čuo sam je. Tu se tebi pruža prilika, Gene.
Ima kćer tvojih godina. - Sto ona radi? - upita Eugene. - Ona želi postati glumica - reče George
Graves i grleno se nasmije. - Čovjek se mora vraški namučiti da zaradi novac - reče Eugene. Oni
stignu do banke na uglu i neodlučno zastanu proma-trajući popodnevnu vrevu. Ulica je veselo
zujala od lakog kome-šanja besposličara: djevička su lica cvjetala na sve strane kao la-tice na grani.
Tri koraka daleko Eugene ugleda kako prema nje-mu mili, palac na sekundu, teško uzeto tijelo
starog gospodina Averva. Bio je silno obrazovan, gluh kao top i sedamdeset osam godina star. Živio
je sam u sobi iznad gradske knjižnice. Nije imao ni prijatelja ni znanaca. Bio je mit. - O, bože! -
reče Eugene. - Evo njega! Bilo je prekasno za bijeg. Otpuhujući pozdrav gospodin Avery se sruči na
njega uz šumno povlačenje nogu i kljenutno bubnjanje teškog štapa ko-jima se prebacio preko
razdaljine od tri koraka za četrdeset se-kunda. - Onda, mladiću - procijedi s mukom - kako ide
latinski? - Dobro - vikne mu Eugene u ružičasto uho. - Poeta nascitur, non /»,' - reče gospodin Avery
i zaplovi u nečujan zvižduk smijeha koji izazove napad zagušujućeg kašlja. Oči mu iskoče, nježna
ružičasta koža postane grimizna i on hrip-ne svoj užas kroz čegrtavu hrakotinu, dok mu se guščji
bijela ruka strahovito tresla za rupčićem. Skupe se prolaznici. Eugene brzo izvuče prljav rupčić iz
starčeva džepa i turi mu ga u ruke. On otrgne trulež iz svojih grčevitih organa i ubrzano zasopće.
Skupina se nekako pokunjeno raspe. George Graves se tmurno iskesi. - Ovo je gadno - reče. - Ne bi
se trebao smijati, Gene. - Pa se okrene i zareži. Latinska izreka: Pjesnik se rađa, ne postaje, (op.
prev.) 280 _ Zna§ n sprezati glagole? - dahne gospodin Avery. - Evo kako sam ja to učio:
Paro, paraš, parat, Nemoj djevu varat. Paratnus, paratis, parant,2 Postat ćeš prevarant. Cepteći od
nadražaja smijeha on se ponovo zaputi. Budući da ih je mogao napustiti tek palac po palac, oni se
maknu ne-koliko koraka k rubu pločnika. Ostari zajedno sa mnom! - To je prava pokora - reče
George Graves gledajući za njim i klimajući glavom. - Kamo li ide? - Na večeru - reče Eugene. - Na
večeru! - reče George Graves. - Pa tek su četiri sata. Gdje li jede? Ne gdje li jede, već gdje li ga
jedu. - U Uneedi - reče Eugene i počne se gušiti. - Trebaju mu dva sata da tamo stigne. - Ide li svaki
dan? - reče George Graves počinjući da se smije. - Triput dnevno - vrisne Eugene. - Cijelo
prijepodne po-troši odlazeći na ručak, a cijelo poslijepodne odlazeći na ve-čeru. Šapat smijeha
prospe se iz njihovih umornih čeljusti. Šumo-rili su kao šaš. Uto kraj njih prođe, hitro krivudajući
kroz vrevu, s glasnom i veselom riječju za svakoga, Joseph Bailey, tajnik trgovačke ko-more u
Altamontu, nizak, plećat i rumen čovjek koji im srdačno mahne rukom: - Zdravo, momci! - klikne. -
Kako je, kako je? - I prije nego što je ijedan od njih mogao odgovoriti, on zamače uz ohrabru-juće
klimanje glavom i duboko odobravanje - To je dobro. - Sto je dobro? - reče Eugene. Ali prije nego
što je George Graves mogao na to odgovoriti, veliki specijalist za plućne bolesti, dr Fairfax Grinder,
odvjetak jedne od najstarijih i najponosnijih porodica Virginije, pakosno dojuri iz ulice Church,
nabivši svu svoju žilavu visinu od preko šest stopa u dubok naslonjač svog otvorenog dvosjeda
Buicka. Proklinjući općenito svu gamad Konfederacije i jenkijevsko po-slijeratno smeće, s nekoliko
posebnih dodataka za Židove i crnce, on pod punim gasom naleti na nisku debelu spodobu Joea 2
Sadašnje vrijeme latinske prve konjugacije (spremam, spre-maš ... (Op. prev.) 281Zamschnicka,
vlasnika radnje s muškom opremom (»Kraj sa-mog Trga«). Dva koraka daleko od zakonske
sigurnosti, Joseph se s div-ljim vriskom naglavce baci na pločnik. Dočekao se na ruke i ko-ljena, ali
na vlastiti pogon. - Prokletstvo! - reče Eugene. - Opet je izmakao. Istina bješe! Tanka čekinjasta
gornja usna doktora Fairfaxa Grindera razvuče se iznad jakih žutih zubi. On pritisne kočnice i
potpunim okretajem dugih ruku zanese vozilo. Zatim odgrmi kroz razrijeđen promet u plavom
masnom oblaku benzina i spa-ljene gume. Joe Zamschnick uzbuđeno obriše sjajnu ćelavu glavu
svile-nim rupčićem i glasno pozove javnost za svjedoka. - Što se to s njim događa? - reče George
Graves razočara-no. - Obično ih ganja po pločniku kad ih ne može namamiti na ulicu. Na drugoj
strani ulice, privlačeći tek bezvoljne poglede do-maćih danguba, poslanik William Jennings Brvan
dobrostivo za-stade pred izlogom knjižare H. Martina Grimesa, dopuštajući ži-vahnom lahoru da se
ugodno poigra njegovim slavnim uvojci-ma. Zamršene Neerine kose.
Pučanin je pozorno zurio u sadržaj izloga gdje je bilo i ne-koliko primjeraka knjige Jacka Londona
Prije Adama. Zatim uđe i probere desetak razglednica Altamonta i okolnih planina. - Možda će doći
da ovdje živi - reče George Graves. - Dr Doak mu je ponudio kuću i parcelu u Doak Parku. - Zašto?
- reče Eugene. - Zato što bi to bilo veoma korisno gradu kao reklama -reče George Graves. Malo
dalje od njih neustrašiva kći žudnje, gospođica Eliza-beth Scragg, izađe iz veletrgovine Woolworth i
zaokrene prema Trgu. Ona sa smiješkom prihvati napadan pozdrav Jeffa Whitea, divovskog
suvlasnika hotela Whitstone, čije je bogaćenje zapo-čelo kad je odbio da svom starom drugu,
Dicksonu Reeseu, bla-gajniku pronevjeritelju, vrati devedeset tisuća dolara povjerene pljačke. Pas
ždere psa. Lupež lupeža hvata. Čovjek ko samac dub ne stoji, u društvu on se bolje goji. Njegova
sjena od šest i po stopa polako proklizi ispred njih. I prođe u škripavim cipelama broja dvanaest
masivan čovjek glatka lica i velike trbušine opasane širokim remenom. Preko puta, pred izlozima
trgovine cipelama Van W. Veatsa, velečasni J. Brooks Gali, Amherst koledž (klasa 1861) i najvatre-
niji član bratstva što je ikada postojao, koji je izgledao kao da ima samo šezdeset od svojih
sedamdeset i pet godina, zaustavi 282 om žustrom hodu i iskričavim monologom zahvati svoja SC "
lađa izviđača sedamnaestogodišnjeg Levvisa Monka, tri-"\stogodisnjeg Brucea Rogersa i
četrnaestogodišnjeg Malcol-113 Hodgesa. Nitko nije tako dobro poznavao dječačko srce kao ma
Izgleda da je i on sam jednom bio dječak. Tako su se oni, dok se jedna sjajna anegdota produžavala
u nekoliko drugih koje je izazvala, pokorno i s pozornim štovanjem smiješili u blis-tav niz lažnih
zubi ispod podignute brane njegova naježena bi-jela brka. I s grubim ali prisnim drugarstvom, on bi
se s vreme-na na vrijeme zaustavio da reče »Stari Male!« ili »Stari Bruce!« stišćući čvrsto mišicu
svog slušatelja i blago ga drmajući. Oni su se blijedo osmjehivali na nemirnim nogama i zvjerkajući
krado-mice očima kovali bijeg. Gospodin Buše, trgovac istočnjačkim sagovima, dođe ispod njih iza
ugla ulice Liberty. Njegovo široko tamno lice bilo je ovjenčano perzijanskim osmijesima. Putnika
sretoh iz starinske zemlje. U Bijouu, kavani za dame i gospodu, šankist Mike nasloni svoje dlakave
ruke na mramornu ploču i povije palac debele na-borane obrve nad tjedan dana starim primjerkom
Atlantisa. Da-nas pečeni pilići sa slatkim krumpirom. O zdravo, bodri duše, ti nikad ne bje ptica.
Jedna samotna muha letjela je kao strijela oko masnog poklopca staklenog kredenca u kojem je
ležala ži-lava četvrtina debele pite i puštala sok. Proljeće je došlo. U međuvremenu, nakon što su
završile dvostruki mimohod ulicom od Trga do pošte i natrag, gospođice Christine Bali, Vio-la
Powell, Aline Rollins i Dorothy Hazzard zastadoše pred drug-storeotn Wood gdje su ih oslovili
sedamnaestogodišnji Tom French, devetnaestogodišnji Roy Duncan i osamnaestogodišnji Čari
Jones. - Kamo vi to mislite da ste pošle? - reče Tom French uvredljivo. - A, je li!
- A jeli smo malo prije - reče Roy Duncan i odmah prasne u zagrcnut smijeh, a svi mu se drugi
veselo pridruže. - Ti si lu-u-ud! - reče Viola Povvell nježno. Koje se biće, tr-govačke kćeri,
mudrošću s njome i ljepotom mjeri? - Gospodine Duncan - reče Tom French okrećući svoje oholo
zloslutno lice prema svom najboljem prijatelju - želim da se upoznaš s mojom prijateljicom,
gospođicom Rollins. - Mislim da sam ovog čovjeka negdje ranije srela - reče Ali-ne Rollins. Još
jedan sjaj na njegva usta pade. - Da - reče Roy Duncan - ja tamo često zalazim. 283Njegovo malo
odlučno pjegavo lice zloduha opet se zapal' od grcanja. Ne mogoh biti sve. Oni uđu u drugstore,
gdje žedan susjed susjeda svog sretne, i prođu kroz besposlenu skupinu za vodnika kraj fontane.
Henry Sorrell (»Sve se može učiniti«) i John T. Hovvland (»Mi prodajemo zemlju i sve na zemlji«)
pojaviše se iza dragu-ljara Arthura N. Wrighta iz sumorne polutame zgrade Gruner Gledali su jedan
drugome u tajne komorice srca; u očima im je bdjelo veliko viđenje zatajenog uspona čim su
zakrenuli u ulicu Church gdje je bio parkiran Sorrellov Hudson. U bijelom prsluku, pomalo
trbušast, s velikim širokim sto-palima, obrijanim crvenim licem poput mjeseca i bujnom ko-som
boje karamela, velečasni John Smallvvood, pastor prve bap-tističke crkve, teško je išao uz ulicu,
toplo pozdravljajući svoje župljane i nadajući se da će susresti licem u lice svog crkvenja-ka.
Međutim, umjesto njega susreo je uvaženog VVilliama Jen-ningsa Brvana koji je polako izlazio iz
knjižare. Dva se prisna prijatelja srdačno pozdraviše i čvrstim prijateljskim polaganjem ruku pružiše
jedan drugom kršćansku pomoć dobrohotnog is-tjerivanja nečistoga duha. - Upravo čovjek kojega
sam tražio - reče brat Smallvvood. U tišini, polako, oni se rukovaše nekoliko sekundi. Tišini je to
bilo drago. - To mi je, mislim - reče pučki poslanik s teškim humorom - veliki američki narod u tri
prigode rekao. - Bila je to omiljena šala - sazrela u mudrosti, omekšala s godinama, ali uza sve to
tako karakteristično njegova. Duboke brazde njegovih usta raši-re se u smiješak. Naš je gospodar
slavan, tih i mrtav. Iz dugačke mračne knjižare, gumenim mačjim korakom, kraj njih prođe profesor
L. B. Dunn, direktor Srednje škole br. 3 u aveniji Montgomerv. On im se hladno nasmije očima koje
su mu se ispod naočala sužavale kao svrdlo. Izdajnička naslovna strana Nove republike virila mu je
iz džepa. Pod dugom i pjega-vom rukom stiskao je nove primjerke za biblioteku - Veliku ilu-ziju
Normana Angella i Drevnu zavist Ovvena VVistera. Doživotni zagovornik ujedinjenja dvaju velikih
naroda što govore engle-skim jezikom da bi zajednički postali neodoljivi pregaoci mira, istine i
pravde u dobrostivoj ali čvrstoj vlasti nad manje odgo-vornim elementima civilizacije, katolik,
ugodno posvećen srča-noj pustolovini duha i spašavanju čovječanstva - prođe. Ah, da! - I kako vi i
blaga žena provodite svoj boravak u zemlji neba? - reče velečasni John Smalhvood. - Jedino nam je
žao - reče pučanin - što se ovaj naš posjet mjeri danima a ne mjesecima. Ne, godinama. 284
Richard Gorman, dvadesetšestogodišnji gradski reporter brzo je koračao uz ulicu ponosno dignuta
hladnog no-inzeia- nosa. Njegov susretljiv osmijeh tvrdih usana razmek4a se u puzavost. _ Ah tu je
Dick - reče John Smallvvood stišćući mu srdač-o ruku i stežući mu mišicu. - Upravo čovjek kojega
sam tražio. Joznaješ li gospodina Brvana? - Kao kolege novinari - reče pučanin - Dick i ja smo bih
bliski prijatelji - koliko je to bilo godina, mladiću moj? Tri, čini mi se - reče Richard Gorman i
Ijepuškasto pocrveni. . - Bilo bi mi drago da si bio ovdje, Dick - reče velečasni Smallvvood - da
čuješ što je gospodin Bryan rekao o nama. Do-bri ljudi oyog grada silno bi se ponosili da to čuju. -
Htio bih da mi dadete još jednu izjavu prije nego što ode-te, gospodine Bryan - reče Richard
Gorman. - Okolo se priča da ćete možda kod nas zasnovati svoj dom u budućnosti. Kad ga je upitao
reporter Citizena, gospodin Bryan je odbio bilo da potvrdi bilo da zaniječe glasine: - Možda ću
kasnije dati izjavu - primijeti sa značajnim smi-ješkom - ali zasada se moram zadovoljiti time da
kažem: da sam mogao birati mjesto svog rođenja, ne bih mogao naći krasnijeg kraja od ovog
prirodnog čuda na zemlji. Raj zemaljski, pomisli pučanin. - Daleko sam putovao u svom vijeku -
nastavi čovjek koje-ga je velika stranka triput birala da se natječe za najveću počast što mu je može
podati narod. Putovao sam od šuma u Maine do valima plakanih sprudova Floride, od Hatterasa do
Halifaxa, i od vrhunca Stijenjaka do mjesta gdje Missouri bujan potop va-lja, ali sam malo kutaka
vidio koji su premci, a nijedan koji nadmašuje ljepotu ovog planinskoga raja. Reporter je žustro
pravio bilješke. Njega ozare godine slave kroz nadolazeću plimu retorike -veliki nestali dani prvog
križarskog pohoda, kad su novčani moćnici drhtali od sjene Zlatnog križa, a Bryan! Bryan! Bryan!
Bryan! buknulo zemljom kao komet. Prije nego ostarjeh. 1896. Ah, bolno prije, koje mi veli:
mladosti već nije. Predviđa zoru novog doba. Kad ga je reporter potanje upitao o budućim
planovima, gospodin Bryan je odgovorio: - Moj program cjelovito je ispunjen, za narednih nekoliko
mjeseci, nizom govora koji će me voditi s jednog kraja zemlje na drugi u borbi što je vodim za
smanjenje strahovitog naoružanja koje tvori glavnu smetnju vladavini mira na zemlji i dobre volje
285među ljudima. Poslije toga, tko zna? - rekao je, bljesnuvši svo jim slavnim osmijehom. - Možda
ću se vratiti u ovaj divni pr dio i zasnovati život među svojim dobrim prijateljima kao netko tko
zaslužuje, nakon što se junački borio, da provede nemoćne godine svog života ne samo na vidiku,
nego unutar stvarnih gra-nica, sretne zemlje Kanaana. Upitan da li bi mogao proreci vjerojatan dan
svog povlače-nja, pučanin je karakteristično odgovorio slijedećim lijepim na-vodom Longfellovva:
»Kad umuknu ratni bubnji, I bojni se stijezi sviju U jedinstvu svega svijeta, U saboru ljudi sviju.«
Čarobna muzička kutija - električni piano u neukusno po-pločenom predvorju najpopularnijega kina
u Altamontu, Ajaxa, s odrešitom limenom naglošću prestane svirati, zlokobno zakrči jedan trenutak,
pa bez upozorenja nanovo počne. Dug je put do Tipperarva. Strese se svijet od bata ljudskih nogu.
Gospođica Margaret Blanchard i gospođa C. M. McReadv, Ijekarnikova drogirana žena koja se,
sudeći po bijelom rohavom tkivu lica i širokoj bistroj snenosti očiju, prečesto napajala me-dovinom,
izađu iz kina i okrenu dolje prema apoteci Wood. Danas: Maurice Costello i Edith M. Storev u Hitni
uže za spa-šavanje, proizvodnja Vitagraph. Škiljeći i treskajući umobolnom glavom na mršavu
vratu, noseći slamnati šešir široka oboda kojim se pokrivao zimi i ljeti, proklima prodavač olovaka,
Willie Goff, trzajući unutra svojom hromom desnom nogom. Prsti uvele ruke ukočeno su pokaziva-
li prema njemu, domahivali mu i dirali ga, dok je hodao uz dr-veno povlačenje potpetica u strašnoj
parodiji taštine. Kričav rupčić s plavim, žutim i grimiznim šarama visio je kao neuredna mrlja iz
džepa na grudima preko kicoški opasanog sivog Nor-folk kaputa, a širok labav ovratnik od svile,
isprugan crvenim i narančastim crtama, lepršao mu je oko uskih ramena. U zapuč-ku velik crven
karanfil. Sitno lice na golemoj glavi stalno se ce-rilo opterećujući svoje crte širokim, isturenim,
suzbijenim, po-vratnim, blesavim osmijesima. Da pozivi tisuć ljeta, presahle mu ne bi šale.
Ushićeno je mrmljao prema prolaznicima koji su mu se ljubazno smiješili i produžio do drugstorea
Wood gdje ga je glasnim povicima i smijehom pozdravila skupina mladića koji su dangubili uz
fontanu. Oni se oko njega razigrano sjate, lupa-jući ga po leđima i vukući ga k fontani. On ih je,
zadovoljan, gle-dao toplo i zahvalno. Bio je ganut i sretan. 286 _ Što želite, VVillie? - reče Tobias
Pottle. _ Da:te mi koka-kolu - reče VVillie Goff iscerenom posluži-telju - koka-kolu s limunom.
Političarev sin Pudge Carr radosno se zasmije. - Hoćete koka-kolu s limunom, je li tako, Willie? -
reče i snažno ga pljus-ne po plećima. Njegovo se glupo lice smiri samo od sebe. Izvolite cigaretu,
VVillie, - reče ponudivši kutiju VVillieu Goffu. ,.,.-, „ , Što ćete vi? - reče poslužitelj Tobyu Pottleu.
- Dajte i meni koka-kolu. - Ja neću ništa - reče Pudge Carr. Od tog se pića divlja a ne ludi. Pudge
Carr primakne zapaljenu šibicu k VVillievoj cigareti, polako namigujući Bradyu Chalmersu,
visokom lijepom momku crne kose i duguljasta tamnoputa lica. VVillie Goff počne povla-čiti
dimove paleći cigaretu suhim cmokanjem usana: zakašlje, očisti trunje i nespretno je zadrži između
palca i kažiprsta, gle-dajući je radoznalo. Obaviti oblacima dima, izgubljeni u silnom lokanju,
seljak, sluga i konjušar pucali su od smijeha.
Brady Chalmers nježno izvuče šareni VVilliejev rupčić iz džepa i podigne ga da ga svi vide. Zatim
ga pažljivo složi i vrati. - Zbog čega ste se tako obukli, VVillie - reče on. - Mora biti da ste pošli u
posjet svojoj djevojci. VVillie Goff se lukavo nasmiješi. Toby Pottle ispuhne raskošan mlaz dima
kroz nozdrve. Imao je dvadeset četiri godine, ravnu plavu kosu, ružičasto ma-sirano lice i pristalu
vanjštinu. - Hajte, VVillie - reče laskavo i tiho - vi imate djevojku, zar ne? VVillie Goff se znalački
smijuljio. Na kraju šanka Tim Mc-Call, dvadesetosmogodišnjak koji je polako ubacivao škripav led
iz čaše u ruci u nadute snažne čeljusti, odjednom Se skljoka na mramorni rub ispuštajući čegrtav
jasan štropot. - Imam ih nekoliko - reče VVillie Goff. - Čovjek mora imati svoj mali PoonTang, je li
tako? Zapljusnuti zvonkom cikom smijeha, oni se počeše smiješiti i uljudno govoriti, otkrivši glave
pred gospođicama Tot Web-ster, Mary McGravv i Marthom Cotton, starijim pripadnicama Mlađeg
društva. Glasnije vino, jaču glazbu zovnu. - Kako ste? - Aha! Aha! - reče Brady Chalmers gospođici
Mary Mc-Gravv. - Gdje ste vi bili onaj put? 287- Vi nikad nećete saznati - odazove se ona. Med
njima bješe njina mala tajna. Nasmijaše se radosni što znaju. - Dođi ovamo straga, Pudge - reče
Euston Phipps, njihov pratilac. - I ti, Brady. - On otprati dame straga - visok i smion hvalisavac,
mladi alkoholičar s jednim zdravim plućem. Bio je dobar igrač golfa. Nekoliko drskih momaka
dojuri iza stolova i prepunih od-jeljaka do fontane kližući se po podu. Grubo su izvikivali naru-džbe
i jezičavo dosađivali okretnim poslužiteljima. - U redu, stari. Dvije ljute koka-kole i žestoku
limunadu. Požuri. - Radiš li ti ovdje, momče? Poslužitelji su se kretali u ritmu ragtimea, nalijevali
pića, bacali loptice sladoleda u zrak i hvatali ih u čaše udarajući brze taktove žlicom. Sjedeći sama,
s tamnosmeđim očima iznad slamke, gospođa Thelma Jarvis, modistica, povuče zviždavim dugim
usrkom po-sljednji mjehurasti lanac slasti s dna svoje čaše. Popij me samo okom svojim. Ona
polako ustane gledajući se u ogledalu svoje otvorene torbice. Zatim pažljivo zaplovi između
popunjenih sto-lova s tihim mrmljanjem isprika, dok joj je zrelo tijelo sjalo u svilenoj haljini. Glas
joj je bio zvučan, tih i nježan - a to je vrsna odlika u žene. Veselo brbljanje oko stolova zamukne
dok je ona prolazila. Suspregni jezik i daj da te volim! Koračala je jantar-nim oblinama udova
polako kroz prolaz pokraj parfema, ured-skih potrepština, gumenih proizvoda i opreme za zahode,
zaustavivši se kod duhanskih prerađevina da plati račun. Njezine okrugle grudi, teške poput
lubenica, klimale su glavama u pola-ganom ali okretnom plesu. Pjesnik se mora radovati, kad ga
ovakva obijest prati. Ali na ulazu, stojeći u udubini kraj police s novinama, go-spodin Paul
Goodson, službenik osiguravajućeg društva Depen-dable Life, naglo smiri svoje tanjurasto lice i
prestane govoriti. On neupadljivo podigne šešir, kao i njegov
sugovornik Coston Smathers, trgovac pokućstvom (»Vi se pobrinite za djevojku, mi se brinemo za
kuću«). Obojica su bili baptisti. Gospođa Thelma Jarvis baci svoj topli bjelokosni pogled na njih,
namjesti punašna usta u tračak osmijeha i prođe njišući se. Kad je ona otišla, oni se okrenu jedan
drugome i mirno nasmi-ješe. Čekat ćemo pokraj rijeke. Hitro pogledaše oko sebe. Nitko nije vidio.
Pokroviteljica svih umjetnosti, a posebno naklonjena muzi-ci, nebeska djeva, supruga Franza
Wilhelma Von Zecka, pozna-tog specijalista za pluća i pronalazača Von Zeckova seruma, car288 • '
ašla iz modnog salona Fashion Mart i smjestila se u skliJC -Ltnke svog Cadillaca uz pomoć nježne
ruke gospodina 1 _i... »-n f* K G lAM"*-*-^ '-'o .. • Rosalskva. Ona mu se blagonaklono ali s visine
nasmtje-" pergament njegova tvrdog poljskog lica napukne od iieška okrutne puzavosti što se
izvijao oko golema siva nosa. Frau Von Zeck namjesti snažnu bradu i podvoljak na neotmjenu nu
policu svojih wagnerijanskih grudi, i dok su joj se pred biljnim pogledom prisnivala daleka
dobročinstva, odani je trgo-vac pažljivo odveze. Nur wer die Sehnsucht kennt, weiss was ich leide.*
Gospodin Rosalsky se vrati u svoj salon. Po treći se put gospođice Mildred Shuford, Helen Pender-
gast i Mary Catherine Bruce provezu, nanizane zajedno kao neubrane trešnje na prednjem sjedalu
Reoa gospođice Shuford. Istražujući pločnik napetim i bahatim očima, one prođu zado-voljne
svojim gordim izgledom. U svom četvrtom krugu skrenu uz ulicu Libertv. Još jedan valcer, Willie. -
Znaš li plesati, George? - upita Eugene. Srce mu proze gorki strah i ponos. - Da - reče George
Graves odsutno - malo. Ne sviđa mi se. - On podigne zanesene oči. - Reci mi, Gene - doda on - što
misliš koliko je bogatstvo doktora Von Zecka? Na Eugeneov smijeh on se zbunjeno namršti. -
Idemo - reče Eugene. - Zovem te na piće. Oni spretno prokrče put preko uske ulice kroz sve gušći
poslijepodnevni promet. - Ovo postaje svakim danom sve gore - reče George Gra-ves. - Ljudi koji
su planirali ovaj grad nisu bili dalekovidni. Što li će tek biti za desetak godina? - Mogli bi proširiti
ulice - reče Eugene. - Ne. Sada više ne. Morale bi se sve ove zgrade pomaknuti natrag. Zamisli
koliko bi to stajalo! - reče George Graves zamiš-ljeno. - A ne budemo li - jasni glas profesora L. B.
Dunna objavi svoje hladno upozorenje - njihov će idući potez biti usmjeren protiv nas. Možda ćete
još doživjeti dan da vidite željeznu mili-tarističku čizmu za vratom, kad naoružane Kaiserove snage
budu paradirale ovim ulicama. Kad dođe taj dan ... - Ja ne vjerujem u te priče - reče Bob Webster
grubo i be-zobzirno. Bio je malen čovjek sivog prosječnog lica, nasilan i zaSamo tko poznaje
čežnju, znade što ja trpim. (Goethe, »Wilhelm Meister«)
289jedljiv. Izgleda da je kronična probavna kiselina ostavila traga na njegovu izgledu. - Po mom
mišljenju, sve je to propaganda Nijemci su za njih prejaki, to je sve. Sad počinju zvati da ih za-
uzdamo. - Kad dođe taj dan - neumoljivo nastavi profesor Dunn -sjetite se što sam vam rekao.
Njemačka vlada kuje imperijalistič-ke planove za cijeli svijet. Ona priželjkuje onaj dan kad će cijelo
čovječanstvo biti pod njezinim jarmom Kruppa i germanske kulture. Sudbina civilizacije visi o
koncu. Čovječanstvo je na raskrižju. Ja molim boga da se za nas nikad ne rekne da smo u nevolji. Ja
molim boga da ovaj slobodni narod nikad ne pre-trpi ono što je pretrpjela mala Belgija, da naše
žene i kćeri ne budu vođene u ropstvo i sramotu, da naša djeca ne budu saka-ćena i ubijana. - To
nije naš rat - reče Bob VVebster. - Ja ne želim slati svoje momke tri tisuće milja preko mora da ginu
za te strance. Ako dođu amo, ja ću prvi metnuti pušku na rame, ali dok mogu neka se bore između
sebe. Zar nije tako pravo, suce? - reče on okrećući se predstavniku treće stranke, sucu VValteru C.
Jeteru iz saveznog pravosuđa, koji je imao sreću da bude blizak prija-telj Grovera Clevelanda.
Glasovi pređa proriču nam vojnu. - Jesi li poznavao Wheelerove? - upita Eugene Georgea Gravesa.
- Paula i Cliftona? - Da - reče George Graves. - Otputovali su i stupili u fran-cusku vojsku. Sad su u
Legiji stranaca. - Da, u zrakoplovnom rodu - reče Eugene. - U eskadrili La-fayette. Clifton \Vheeler
je oborio najmanje šest Nijemaca. - Ovdašnji ga momci nisu voljeli, reče George Graves. -Smatrali
su da je curica. - Koliko je imao godina? - upita Eugene. - Bio je zreo čovjek - reče George. -
Dvadeset dvije ili tri. Eugene je razočarano ispitivao svoje mogućnosti da se pro-slavi. (Ich bin ja
noch ein Kind.)* - ... ali na sreću - nastavi sudac VValter C. Jeter promišlje-no - imamo u Bijeloj
kući čovjeka na čiju se državničku daleko-vidnost možemo pouzdano osloniti. Vjerujmo u mudrost
vođa, poštujući riječju i duhom načela potpune neutralnosti, prihva-ćajući samo kao posljednje
utočište stav koji bi opet ovaj veliki narod odveo u patnje i tragediju rata, od kojega - njegov glas
potone u šapat - neka nas čuva bog! Razmišljajući o jednom ranijem ratu u kojemu se junački držao,
pukovnik James Buchanan Pettigrevv, pročelnik vojne * Njemački: Ja sam još dijete. 290 j mije
Pettigrevv (utemeljene 1789), proveze se u svojoj otvokobile. - viktorijanskoj kočiji iza starog crnca
kočijaša i dvije uhra-renoj Osjetio se zdrav miris konja i znojem stavi *v 11nipnC Sliltuc; iw . v .v r
e kože. Stari crnac nježno je šarao bićem po glatkim sapima u^asu i tiho gunđao. Pukovnik
Pettigrevv bio je do pasa omotan debelim vune-. pokrivačem, a ramena mu je pokrivala siva
konfederacij-ska pelerina. Nagnuo se naprijed i svu svoju staračku težinu os-lonio na debeo uglađen
štap stežući mu pjegavim
rukama sre-brn držak. Njegova ponosna moćna stara glava drhtavo se okre-tala s jedne strane na
drugu, dok je oštrim pogledom strijeljao uskomešanu gomilu i mrmljao. Bio je pravi plemeniti
vitez. Mrmljao je i dalje. - Gospodine? - reče crnac, zategne uzde i okrene se. - Produži! Produži,
lupežu! - reče pukovnik Pettigrevv. - Da, gospodine - reče crnac. Oni produže vožnju. U metežu
besposlenih mladića što su stajali kraj praga apo-teke Wood, pukovnik Pettigrevv strelovitim
pogledom spazi dva svoja kadeta. Bili su to bubuljičavi momci mlohavih čeljusti i traljava držanja.
On promrmlja uz negodovanje. Nije isto! Nije isto! Ništa nije isto! U svojoj gordoj mladosti, u
jedinom pravom ratu, pukovnik Pettigrevv je stupao na čelu svojih kadeta. Bilo ih je 117, gospo-
dine, svi ispod devetnaest godina. Svi do jednog dobrovoljci... dok je bilo ijednog rezervnog
oficira... 36 ih se vratilo... od 1789... moramo izdržati!... 19, gospodine - svi ispod stotinu i
sedamnaest... moramo... izdržati! Njegovi se obješeni obrazi nježno potresu. Konji otkasaju s
pogleda iza ugla uz prigušenu tutnjavu gumenih kotača. George Graves i Eugene uđu u drugstore
Wood i stanu kraj šanka. Postariji poslužitelj je mrgodno povlačio mokru krpu preko lokvice
bezalkoholna pića na mramornoj ploči. - Što želite? - reče Ijutito. - Ja želim čokoladno mlijeko -
reče Eugene. - Neka budu dva - doda George Graves. Ah da mi je onog rujnog vina, što se hladom
hladi od dav-nina, u duboko iskrčenoj zemlji! 25 Da. Veliki je zločin bio počinjen. A skoro cijelu
godinu Eu-gene je očajno bio neutralan. Njegovo srce, međutim, nije bilo neutralno. Činilo se da je
sudbina civilizacije visjela o koncu. 291 Rat je započeo usred ljetne sezone. Dixieland je bio pun
Njegova najprisnija prijateljica u to vrijeme bila je stara usidje lica tanahnih živaca koja je trideset
godina predavala engleski u jednoj državnoj školi u New Vorku. Iz dana u dan, nakon uboj-stva
Nadvojvode, oni gledali kako raste plima krvi i pustošenja po svijetu. Tanke crvene nosnice
gospođice Crane drhtale su od gnušanja. Sive su joj stare oči sijevale gnjevom. Zamisli! Zamisli!
Jer od svih Engleza nitko ne pokazuje veće i nadahnutije ljubavi prema otoku Albionu nego
američke žene koje predaju njegov plemeniti jezik. I Eugene je bio odan. S gospođicom Crane
njegovo je lice poprimalo izgled tužnog žaljenja, ali mu je srce ratnički bubnja-lo bojni zov o rebra.
Zar je bio pun svirala i truba; on je čuo sa-blasni tutanj velikih topova. - Moramo se držati pošteno!
- rekla je Margaret Leonard. - Moramo se držati pošteno! - Ali su joj se oči smutile kad je pročitala
vijest o ulasku Engleske, i grlo joj je drhtalo kao u pti-ce. Kad ju je pogledao, njezine su oči bile
vlažne. - Ah, gospode! - rekla je. - Sad ćemo tek vidjeti. - Mali Bobs! - zaurlala je Sheba. - Bog ga
blagoslovio! Jeste li vidjeli gdje će se utaboriti? John Dorsev Leonard je odložio novine i savio se
od glasna
slinava smijeha. - Bože smiluj se! - izustio je. - Neka razbojnici sada dođu! Ah, no - došli su.
Cijelog tog ljeta Eugene je zanosno jurio iz škole u Dixie-land, ne mogavši u omami obećane slave
smiriti svoje krakate noge. Gutao je svaku ništavnu novost i hitao da je podijeli s Leo-nardovima i
gospođicom Crane. Čitao je sve novine do kojih je mogao doći, likujući zbog poraza koji su
prisiljavali Nijemce da uzmiču na svakom koraku. Jer on je iz ove divljine po novinama razabrao da
stvari loše stoje za Hune. Na tisuću mjesta oni su skičeći bježali pred engleskim mačem kod Monsa,
klečeći molili za milost pred francuskom paljbom duž Marne; povlačili se ov-dje, uzmicali ondje,
bježali tamo. Tada, jednog jutra, kad su već morali biti kod Kolna, postrojili su se pod zidinama
Pariza. Bje-žali su u krivom smjeru. Svijet je potamnio. On je očajno poku-šavao razumjeti. Ali nije
mogao. Izvanrednom strategijom stal-nog povlačenja, njemačka je vojska stigla pod Pariz. To je
bilo nešto novo u načinu ratovanja. Prošlo je zaista nekoliko godina prije nego što je Eugene mogao
shvatiti da se ponetko u njemač-koj vojsci i borio. John Dorsev Leonard se nije uznemirio. 292 -
Pričekaj! - rekao je povjerljivo. - Samo pričekaj, sinko. . - cfj.e ma gto hoće. On je upravo ovo
čekao. Sad su mu do- ' sli tamo gdje je htio. . Eugene se čudio zbog kojega bi oštroumnog razloga
jedan francuski general poželio njemačku vojsku u Parizu. Margaret podigne smućene oči s novina.
- Ovo izgleda strašno ozbiljno - reče. - Ja vam kažem. - Po-šutjela je jedan trenutak, dok joj je
bujica strasti navirala u grlo. Zatim doda tihim drhtavim glasom: - Ako Engleska propadne, svi
ćemo propasti. - Bog je blagoslovio! - usklikne Sheba. - Bog je blagoslovio, Gene - nastavi
Margaret lupkajući ga po koljenu. - Kad sam zakoračila na njezino drago staro tlo, ni-sam se
jednostavno mogla suzdržati. Nije mi bilo stalo što će lju-di misliti. Klekla sam pravo dolje u blato i
pravila se kao da ve-žem cipelu, ali znaš - njezine mutne oči bijesnu kroz suze - bog je blagoslovio,
nisam se mogla suzdržati. Znaš li što sam učinila? Nagnula sam se i poljubila njenu zemlju. -
Krupne ljepljive suze kotrljale su se niz njezine rumene obraze. Plakala je glasno, ali je nastavila. -
Rekla sam: Ovo je zemlja Shakespearea i Miltona i Johna Keatsa i, tako mi boga, što je još važnije,
isto tako i moja! Bog je blagoslovio! Bog je blagoslovio! Suze su mirno tekle iz očiju Margaret
Leonard. Lice joj je bilo mokro. Nije mogla govoriti. Svi su bili duboko tronuti. - Ona neće propasti
- reče John Dorsev Leonard. - I mi imamo o tome nešto reći! Neće propasti! Pričekajte! U
Eugeneovoj je mašti gorjela čvrsta vizija velikih ruku koje obujmljuju more, cvjetanje zelenih polja
i vrtložnu ispreplete-nost vilinskog Londona - moćnog, začaranog, starog, romanti-čnog labirinta
drevnih prenatrpanih putova, visokih nagnutih kuća, lukulovske hrane i pića i ludih kraljevskih
očiju genija što plamte u gomili osebujne izvornosti. Kako se rat razvijao i književnost o čarima rata
počela da se pojavljuje, Margaret Leonard mu je davala knjigu za knjigom da čita. Bile su to knjige
o mladim ljudima - o mladim ljudima koji su se borili da unište zlo na svijetu
svojom krvlju. Drhtavim mu je glasom pročitala sonet Ruperta Brookea »Zginem li, misli jedino o
meni« - i gurnula mu u ruke knjigu Donalda Hankeva Student pod oružjem, govoreći: - Pročitaj to.
Ganut će te kao što te ništa dosada nije ganu-lo. Ti su momci doživjeli viđenje. Pročitao ju je.
Pročitao je i mnoge druge. Doživio je viđenje. Postao je članom viteške legije - mladi Galahad-
Eugene - pre-nositeljem pravde. Počeo je vojevali za sveti Gral. Sastavio je na 293desetke osobnih
sjećanja u kojima je pribrano, duhovito, s urn jerenom engleskom suzdržljivošću izlijevao cijelu
sadržinu svoe čistog križarskog srca. Katkada se vraćao u vrijeme gajdi mira bez noge, ruke ili oka,
smanjen ali oplemenjen; katkada su nje-gove posljednje riječi bile zapisane uvečer uoči juriša u
kojem gubi život. Zacakljenih očiju čitao je vlastiti nadgrobni govor uživao u posmrtnoj slavi, dok
je njegove zadnje riječi zabilježio i objasnio njegov izdavač. Zatim je kao svjedok vlastitog muče-
ništva ispustio dvije vruće suze na svoje mlado umoreno tijelo Dulce et decorum est pro patria
mori* Namršteni Ben je velikim koracima prolazio kraj drugsto-rea Wood. Prošavši kraj besposlene
skupine blizu popločana ulaza, on na njih baci nagao pogled divljeg prezira. Zatim se tiho i okrutno
nasmije. - Oh, bože! - reče. Na uglu namršteno pričeka gospođu Pert da prijeđe preko ulice iz
Glavne pošte. Ona prijeđe polako, teturajući. Budući da su se bili dogovorili da će se kasnije sastati
u drugstoreu, on prijeđe na drugu stranu i skrene niz ulicu Fede-ral iza pošte. Kraj drugog ulaza u
Liječnički dom on skrene u zgradu i počne se penjati škripavim stubištem. Negdje je s ne-
pogrešivom jednoličnošću jedna kap vode padala u mokri crni umivaonik. On se zaustavi u širokom
hodniku na prvom katu da smiri nervozno lupanje srca. Zatim produži do pola hodnika i uđe u
čekaonicu doktora J. H. Cokera. Bila je prazna. Mrgodeći se on onjuši zrak. Cijela je zgrada oštro
vonjala po čistom raz-dražljivom mirisu antiseptika. Hrpa magazina - Life, Judge, The Literaij
Digest i The American - na okruglom stoliću pričali su o umornom i rastresenom listanju.
Unutrašnja se vrata otvore i li-ječnikova pomoćnica, gospođica Ray, izađe. Nosila je šešir. Spremala
se da ode. - Želite li vidjeti doktora? - upita ona. - Da - reče Ben - je li zauzet? - Izvoli unutra, Ben -
reče Coker pojavivši se na vratima i izvadi dugu vlažnu cigaru iz usta. - To je sve za danas, Laura.
Možete ići. - Doviđenja - reče Laura Ray na odlasku. Ben uđe u Cokerovu ordinaciju. Coker zatvori
vrata i sjed-ne iza svog neurednog stola. - Bit će ti mnogo ugodnije ako legneš na taj ležaj - reče
Co-ker smiješeći se. Ben baci pogled pun mučnine na liječnikov ležaj. Latinski: Slatko je i dično
umrijeti za domovinu. (Horacije) 294 - Koliko ih je umrlo na njemu? - upita. Zatim nervozno • H e
na stolicu kraj stola, zapali cigaretu i plamen primakne SJC lienjelom kraju cigare koju je Coker
isturio naprijed. P *_ Onda, čime te mogu poslužiti, momče? - upita Coker.
I Umorio sam se od dangubljenja ovdje - reče Ben. - Htio bih malo dangubiti na nekom drugom
mjestu. - Ne razumijem te, Ben. - Pretpostavljam da si čuo, Coker - reče Ben mirno i uvredljivo - da
se u Evropi ratuje. To jest, ako si učio čitati novine. ,.-.,, - Ne, to nisam čuo, momče - reče Coker
otpuhujući polako i duboko. - A čitam jedne novine - one koje izlaze ujutro. Mis-lim da još nisu
donijele tu vijest. On se zlobno isceri. - Što že-liš, Ben? - Mislim otići u Canadu i javiti se u vojsku
- reče Ben. - Od tebe želim čuti da li mogu upasti. Coker umukne na trenutak. Iz usta izvuče dug
komadić du-hana i zamišljeno ga pogleda. - Zbog čega želiš to učiniti, Ben? - reče. - Ben iznenada
ustane i ode do prozora. Odbaci cigaretu u dvorište. Ona padne u malu lokvicu na betonu i jedva
čujno bučne. Kad se okrenuo, njegovo je bljedunjavo lice bilo bijelo i zaneseno. - Za ime Kristovo,
Coker - reče - čemu sve to? Jesi li spo-soban da mi kažeš? Zbog čega smo inače ovdje? Ti si liječnik
-morao bi nešto znati. Coker je i dalje gledao svoju cigaru. Opet mu se ugasila. - Zašto? - reče
promišljeno. - Zašto bih ja išta morao znati? - Odakle dolazimo? Kamo idemo? Zašto smo ovdje? O
če-mu se do vraga radi? - usklikne bijesno Ben podignuvši glas. On se okrene ogorčeno prema
starijem čovjeku, optužujući ga. - Za ime božje, Coker, govori. Nemoj tu sjediti kao prokleta
krojačka lutka. Reci nešto, reci! - Što želiš da ti rečem? - procijedi Coker. - Što sam ja? Či-tač
misli? Spiritist? Ja sam tvoj liječnik, a ne svećenik. Vidio sam kako se ljudi rađaju, vidio sam kako
umiru. A što se s njima do-gađa prije toga ili poslije toga - to ne bih znao reći. - K vragu i to! - reče
Ben. - Što se s njima događa između toga? - Ti si u tom ništa manji stručnjak od mene, Ben - reče
Co-ker. Ono što tebi treba, momče, nije doktor nego prorok. - Oni dolaze k tebi kad su bolesni, zar
ne? - reče Ben. - Svi oni žele ozdraviti, zar ne? l ti dadeš sve od sebe da ih izliječiš, je li tako? 295-
Nije - reče Coker. - Nije uvijek. Ali se slažem da mi je to dužnost. I što onda? - Ti moraš uvijek
pomisliti da to činiš zbog nečega - reče Ben - inače ne bi to činio. - Čovjek mora živjeti, zar ne? -
naceri se Coker. - To te upravo pitam, Coker. Zašto mora? - Pa - reče Coker - da bi radio devet sati
dnevno u novin-skom uredništvu, spavao devet sati, a ostalih šest uživao u pra-nju, brijanju,
oblačenju, jelu kod 'Masne žlice', dangubljenju is-pred Wooda i povremenom vođenju Vesele
udovice da vidi šumskog čovjeka. Zar to nije dovoljan razlog za bilo kojeg čo-vjeka? Ako je čovjek
marljiv na poslu i čestit, i ulaže svoj novac svakog tjedna u banku umjesto da ga rasipa na cigarete,
koka-kolu i odjeću Kuppenheimer, jednoga dana može imati svoj mali dom. - Cokerov glas potone
u šaptanje puno poštovanja. -Može čak imati i vlastiti auto, Ben. Razmisli o tome! Može sjesti u nj i
voziti se, voziti se, voziti se. Može se voziti preko svih
ovih prokletih planina. Može biti vrlo vrlo sretan. Može redovito ići na vježbe u Y. M. C. A. i misliti
samo o pristojnim stvarima. Može se oženiti dobrom nevinom ženom i imati koliko hoće si-nova i
kćeri i sve ih odgojiti u baptističkoj, metodističkoj ili pre-zbiterijanskoj vjeri i upisati ih da slušaju
sjajna predavanja iz ekonomije, trgovačkog prava i umjetnosti na državnom sveuči-lištu. Ima
mnogo toga zbog čega valja živjeti, Ben. Ima nešto što će te obuzimati svakog trenutka. - Jako si mi
pametan, Coker - reče Ben namršteno. - Baš si smiješan. - On ispravi zgrčena ramena i napuni pluća
zrakom. - Pa dobro, što je onda? - upita Ben nervozno. - Jesam li sposoban da idem? - Da vidimo -
reče Coker sabrano, počinjući da ga proma-tra. - Stopala pačja, ali luk je dobar. - On izbliza pogleda
Be-nove kožne cipele. - Što ti je Coker? - reče Ben. - Zar ti trebaju nožni prsti da bi pucao iz puške?
- Kakvi su ti zubi, momče? Ben razvuče tanke usne i pokaže dva reda tvrdih bijelih kutnjaka. U
istom času Coker ga vješto i brzo probode jakim žu-tim prstom u trbušni živčani splet. Njegov se
napuhani grudni koš slegne; on se previje od smijeha i zakašlje suho. Coker se vrati stolu i uzme
svoju cigaru. - Što je, Coker? - reče Ben. - U čemu je stvar? - To je sve, momče. Završio sam - reče
Coker. - No, o čemu se radi? - reče Ben nervozno. - Na što misliš? 296 _ jesam li zdrav. Sigurno da
si zdrav - reče Coker. On se okrene s upalje-nonTšibicom. - Tko ti je rekao da nisi? Ben ga
namršteno pogleda očima koje su svijetlile od stra- Prestani se šaliti, Coker - reče. - Meni je
dvadeset i jedna godina, znaš. Jesam li sposoban? - Čemu ta žurba? - reče Coker. - Rat još nije
završio. I mi uskoro možemo upasti u nj. Zašto ne bi malo počekao? - To znači da nisam sposoban -
reče Ben. - Što nije u redu sa mnom Coker? - Ništa - reče Coker oprezno. - Malo si mršav. Malo
iscr-pljen, je li tako, Ben? Treba ti malo mesa na tim kostima, mom-če. Ne možeš sjediti na stolcu
kod 'Masne žlice' sa cigaretom u jednoj ruci a šalicom kave u drugoj i nadebljati se. - Jesam li zdrav
ili nisam, Coker? Cokerova velika mrtvačka glava raširi se u žutu grimasu. - Da - reče. - Zdrav si,
Ben. Ti si jedan od najzdravijih ljudi što ih poznajem. Ben pročita istinit odgovor u Cokerovim
umornim zakrvav-ljenim očima. A njegove su bile bolesne od straha. Ali je rekao zajedljivo: -
Hvala, Coker. Mnogo si mi pomogao. Zahvalan sam ti za sve što si učinio. Za jednog liječnika ti si
odličan igrač baseballa. Coker se nasmiješi. Ben napusti ordinaciju. Kad je izašao na ulicu, susretne
Harrva Tugmana koji je išao u novinsku redakciju. - Što ti je, Ben? - reče Harry Tugman. - Slabo se
osjećaš? - Da - reče Ben mršteći se na nj. - Upravo sam dobio injek-ciju salvarzana. Pa polako krene
uz ulicu da se sastane s gospođom Pert. 26
Ujesen, kad je ušao u petnaestu godinu - svoju posljednju godinu u Leonardovoj školi - Eugene je
krenuo na kratak izlet u Charleston. Za raznošenje novina našao je zamjenika. - Idemo! - rekao je
Max Isaacs s kojim se još povremeno viđao. - Lijepo će nam biti. 297- Nego što! - rekao je Malvin
Bowden čija je majka bil voda izleta. - U Charlestonu se još može popiti pivo - dodao j uz
raskalašen pogled. - Možeš plivati u oceanu na Otoku palmi - reče Max Isaacs. Zatim s puno
poštovanja doda: - Možeš poći i do mor-naričkog brodogradilišta i vidjeti brodove. On je čekao da
napuni starosnu dob kad se može javiti u mornaricu. Pohlepno je čitao plakate. Znao je sve
mornaričke službenike u uredu za regrutiranje. Pročitao je sve knjižice - du-boko je zagazio u
mornaričku nauku. Znao je u dolar plaće va-trogasaca, mornara, radista i svih nižih časnika. Otac
mu je bio limar. On nije želio postati limar. Htio je stu-piti u mornaricu i vidjeti svijet. U mornarici
čovjek ima dobru plaću i dobije dobru naobrazbu. Nauči zanat. Ima dobru hranu i dobru odjeću. Sve
to dobiva badava, ni za što. - Hm! - reče Eliza s podrugljivim smiješkom. - Ovaj, reci mi, dijete,
zašto želiš poći na taj izlet? Ti si moje čedo! Prošle su godine odonda kad je to bio. Ona se
drhturavo nasmiješi. - Da, mama - reče Eugene. - Mogu li poći? To je samo pet dana. Ja imam
novac. - On gurne ruku u džep i opipa ga. - Znaš što ću ti reći! - reče Eliza, mičući usnama kroz
smi-ješak. - Možda ćeš zaželjeli da imaš taj novac prije nego što pro-đe zima. Trebat će ti nove
cipele i topao ogrtač kad stisne hlad-noća. Ti si, izgleda, strašno bogat. I ja bih željela da se mogu
upustiti u takve izlete. - Oh, bože! - reče Ben i kratko se nasmije, bacivši cigaretu u jednu od prvih
vatara te godine. - Želim ti reći, sine - uozbilji se Eliza - da moraš shvatiti vri-jednost dolara ili
nikad nećeš imati vlastitoga krova nad glavom. Ja želim da se ti provedeš, ali opet ne smiješ rasipati
novac. - Da - reče Eugene. - Za boga miloga! - vikne Ben. - To je njegov novac. Pusti ga da s njim
radi što ga je volja. Ako želi da ga baci kroz vražji prozor, to je njegov posao. Ona sklopi ruke na
pasu i zamišljeno se zagleda na stranu, napućivši usne. - No, mislim da će sve biti u redu - reče. -
Gospođa Bovv-den će paziti na vas. To je bilo prvi put da putuje u tuđe mjesto sam. Eliza je pom-
njivo napunila stari kovčeg i kriomice dodala kutiju sendviča i jaja. Otputovao je noću. Dok je
okupan, očetkan i uzbuđen sta-jao kraj kovčega, ona je proplakala. Osjetila je da joj je sad još malo
dalji. Na njegovu je licu bila glad za putovanjima. 298 _ Bu(ji dobar dečko - reče ona. - Nemoj se
uvaliti u kakvu iliku tamo. - Ona se trenutak pozorno zamisli gledajući u neP zatim se maši u čarapu
i izvuče novčanicu od pet dolara. sr Nemoj se razbacivati novcem - reče. - Evo ti još malo. Možda
će ti ustrebati. - Dođi ovamo, skitnice! - reče Ben i namršten uposli spret-ne ruke namještajući
dječakovu kravatu. Zatim zarije ruku u svoi prsluk i gurne
zgužvanu novčanicu od deset dolara u Euge-neov džep. - Pazi kako se ponašaš - reče - ili ću te
isprebijati na mrtvo ime. Max Isaacs zazviždi s ulice. On izađe da im se pridruži. Bilo ih je šestero s
gospođom Bovvden: Max Isaacs, Malvin Bovvden, Eugene i dvije djevojke po imenu Josie i
Louise. Josie je bila nećakinja gospođe Bovvden i živjela je s njom. Bila je vi-soka i mršava
djevojka isturene čeljusti i zubi su joj stršali. Bilo joj je dvadeset godina. Druga djevojka, Louise,
bila je konobari-ca. Bila je mala, punašna, privlačna, kestenjasta. Gospođa Bow-den je bila
bljedunjava ženica mrke nakostriješene kose. Imala je istrošene smeđe oči. Bila je krojačica. Njezin
muž, stolar, umro je u proljeće. Ostalo je nešto novca od osiguranja. Tako je krenula na ovaj izlet.
On se još jednom noću vozio na Jug. U vagonu je bilo vruće i mirisalo na stari izlizani crveni samt.
Putnici su tegobno kunja-li, smetalo im je žalobno brecanje zvona i škripa kočnica. Jedno je dijete
cvililo. Njegova majka, mršava raskuštrana brđanka, prevrne sjedalo ispred sebe i polegne dijete na
prostrte novine. Njegovo naborano lišće prljavo je virilo iz neudobnih pelena i pomokrena kaputića
s ružičastom vrpcom. Cvililo je i zaspalo. U prednjem dijelu vagona mlad gorštak koščata i rumena
lica, obučen u samt i kožnate gamaše, stalno je Ijuštio kikiriki i bacao ljuske u prolaz. Ljudi su po
njima gazili i čulo se kako se hrska-vo drobe. Dječacima je bilo dosadno pa su stalno odlazili na
kraj vagona da piju vodu. Tamo je na podu bilo smeće od raz-bijenih higijenskih čaša za piće, a iz
zahoda je ustajalo zaudara-lo. Dvije su djevojke tvrdo spavale na prevrnutim sjedalima. Ma-nja je
toplo i ljupko disala kroz vlažne otvorene usne. Noćni zamor pritiskivao je njihove utruđene živce i
lijegao im na suhe i vrele očne jabučice. Spljoštavali su nosove na pr-ljavim prozorima i promatrali
sastav prostrane zemlje što je prelijetala - zbijene šumarke, valovito steranje polja, dugačko nizanje
brda i dolina, naizmjenično presijecanje neobične ame-ričke zemlje - opore, neizmjerne, bezoblične,
silne. Um mu je bio sputan tužnom uspavljujućom čarolijom že-ljezničkih kotača. Klaketi-klak.
Klaketi-klak. Klaketi-klak. Klake299 ti-klak. Razmišljao je o svom životu kao o nečemu što se
davno dogodilo. Napokon je pronašao dveri izgubljenog svijeta. Ali - ;e li on ležao ispred ili iza
njega? Da li ga je napuštao ili pohodio? Kroz ritam kotača premišljao je o Blizinu smijehu zbog
drevnih stvari. Vidio je njenu kratku zaboravljenu kretnju, široko bijelo čelo i sjenu stare tuge u
očima. Ben, pa Gant - njihovi čudnovati izgubljeni glasovi. Njihov žalostan smijeh. Plivali su prema
nje-mu kroz zelene zidove mašte. Zgrabili su ga za srce i sukali. Ze-leno sablasno svjetlucanje
njihovih lica vijugavo iščezne. Izgub-Ijenici. Izgubljenici. - Idemo popušiti jednu - reče Max Isaacs.
Otišli su straga i uklinili se postojano na zatvorenoj platfor-mi vagona. Zapalili su cigarete. Na
istoku se pomoli svjetlost u tmurnom rubu. Daleki mrak je potpuno iščezavao. Nebo na obzorju
isprugalo se oštrim tra-cima svjetla. Oni su još bili zaronjeni u noći; gledali su prijeko u
nezaustavljivu plohu dana. Gledali su ispod podignuta zastora u sjaj. A bili su oštro odsječeni od
njega. Zatim se svjetlost blago razlila zemljom kao rosa. Svijet je bio siv.
Istok se otvori u istrganim plamenovima. U vagonu je mala konobarica duboko udahnula,
uzdahnula i otvorila bistre oči. Max Isaacs je nespretno prtljao s cigaretom, gledao u Eugenea i
sramežljivo se smiješio od veselja, uvijajući vratom duž ovratnika i iskrivljujući svoje lice
prekriveno dlačicama. Kosa mu je bila gus-ta, ravna i smeđa. Imao je žute obrve. Bilo je mnogo
prijaznosti u njemu. Gledali su se s nespretnom nježnošću. Sjećali su se davnih godina ulice
VVoodson. S pristojnim čuđenjem uviđali su neskla-pan teret svog puberteta. Gorda kapija godina
otvorila se pred nji-ma. Osjetili su samotničku slavu. Oprostili su se. Charleston, bujan korov što se
ukorijenio na sprudu Lete, živio je u drugom vremenu. Sati su bili dani, dani tjedni. Stigli su izjutra.
Do podne je već prošlo nekoliko tjedana i on je čeznuo za skončanjem dana. Smjestili su se u
malom ho-telu u ulici King - u velikim sobama stare građevine iznad du-ćana. Poslije ručka su
izašli da razgledaju grad. Max Isaacs i Malvin Bovvden smjesta krenu prema mornaričkom
brodogra-dilištu. Gospođa Bowden pođe s njima. Eugeneu se spavalo. Obećao je da će im se kasnije
pridružiti. Kad su otišli, on izuje cipele i svuče kaput i košulju, pa le-gne da spava u velikoj
zamračenoj sobi u koju je prodirale toplo sunce kroz spuštene kapke. Vrijeme je zunzaralo kao
pospana listopadska muha. 300 U pet je sati Louise, mala konobarica, došla da ga probudi. a ie bila
htjela spavati. Lagano je pokucala na vrata. Kad on -"odgovorio, tiho ih je otvorila i ušla, pa ih opet
zatvorila iza "ebe Primakla se krevetu i promatrala ga jedan čas. '- Eugene! - prošaptala je. -
Eugene! On je sneno promrmljao i pomaknuo se. Mala se konobari-ca nasmijala i sjela na krevet.
Nagnula se nada nj i nježno ga po-škakljala ispod rebara, smijuljeći se njegovu vrpoljenju. Onda mu
je poškakljala tabane. On se polako budio, zijevajući i otirući san iz očiju. - Što je to? - rekao je. -
Vrijeme je da se pođe - rekla je ona. - Kamo da se pođe? - U mornaričko brodogradilište. Obećali
smo im da ćemo se tamo sastati. - O, k vragu i mornaričko brodogradilište! - progunđa on. - Ja bih
radije spavao. - I ja bih! - složi se ona. Raskošno je zijevnula istežući svoje debeljuškaste ruke iznad
glave. - Tako mi se spava. Mogla bih se pružiti bilo gdje. - Ona značajno pogleda na krevet. On se
odjednom probudi puteno uzbunjen. Nalakti se: vrela bujica krvi prostruji mu obrazima. Bilo mu
snažno zakuca. - Sami smo ovdje gore - reče Louise uz osmijeh. - Imamo cijeli kat za sebe. - Zašto
ne legneš i malo prodrijemaš, ako ti se još spava? - upita on. - Ja ću te probuditi - doda s nježnom
udvornošću. - Dobila sam tako malu sobu. U njoj je vruće i zagušljivo. Zato sam i ustala reče
Louise. - A kakvu ti krasnu veliku sobu imaš! - Da - reče on. - I krevet je krasno širok. - Pa umuknu
na trenutak.
- Zašto ne legneš ovdje, Louise? - reče on dubokim nesi-gurnim glasom. - Ja ću ustati - doda na
brzinu, sjedajući. - Pro-budit ću te. - Oh, ne - reče ona. - To ne bi bilo pravedno. Opet su ušutjeli.
Ona s udivljenjem pogleda njegove mlade ruke. - Oho! - reče ona. - Kladim se da si snažan. On
muški napne duge isprepletene mišiće i nadme prsni koš. - Oho! - reče ona. - Koliko ti je godina,
Gene? Upravo je bio krenuo u petnaestu. - Još sam u šesnaestoj - reče on. - A koliko je tebi, Louise?
301- Ja imam osamnaest - reče ona. - Kladim se da si pravi za vodnik Gene. Koliko imaš djevojaka?
- Oh... ne znam. Ne previše - reče on prilično istinito Htio je govoriti, htio je govoriti ludo,
zavodljivo, pokvareno. Uz budio bi je pripovijedanjem najerotičnijih nagovještaja - iskre-no,
trijezno, sabranim glasom punim poštovanja. - Pretpostavljam da ti se sviđaju visoke - reče Louise.
- Vi-sok momak ne bi htio nešto maleno poput mene, je li tako? Iako - reče ona brzo - nikad se ne
zna. Kažu da se suprotnosti pri-vlače. - Ja ne volim visoke djevojke - reče Eugene. - One su pre-
mršave. Meni se dopadaju djevojke tvoje veličine, ako su dobro građene. - Jesam li ja dobro
građena, Gene? - reče Louise podižući ruke i smiješeći se. - Da, ti si lijepo građena, Louise - lijepo
građena - reče Eu-gene staloženo. Baš po mom ukusu. - Ali nemam lijepo lice. Moje lice je ružno -
reče ona iza-zovno. — Tvoje lice nije ružno. Imaš lijepo lice - reče Eugene od-lučno. - Uostalom,
meni nije ni važno lice - doda on znalački. - Što ti se najviše sviđa, Gene? - upita Louise. On
pomnjivo i važno promisli. - Pa - reče - žena mora imati lijepe noge. Katkad žena ima ružno lice ali
lijepe noge. Najljepše noge što sam ih ikad vidio imala je jedna mulatkinja. - Jesu li joj bile ljepše
nego moje? - reče konobarica s la-godnim smijehom. Ona polako prekriži noge i pokaže gležanj u
svilenoj čarapi. - Ne znam, Louise - reče on dok je ispitivački zurio. - Ne vidim dovoljno. - Je li
dosta ovoliko? - reče ona i podigne usku suknju iz-nad listova. - Ne - reče Eugene. - A sad? - Ona
zadigne suknju iznad koljena i pokaže puna bedra podvezana nabranom vrpcom od svile s crvenim
zvjezdi-cama. Zatim izbaci malo stopalo sa stidljivo podvijenim prstima. - Gospode! - reče Eugene
buljeći s velikim zanimanjem u podvezicu. - Ovako nešto još nikad nisam vidio. To je divno. - On
glasno proguta pljuvačku. - Zar te te stvari ne žuljaju, Louise? - Uh-uh - reče ona kao da je zbunjena
- zašto? - Mislim da su ti se usjekle u kožu - reče on. - Ja znam da se moje usijeku, ako ih previše
zategnem. Vidiš. 302 On zadigne nogavicu i pokaže mladu goljenicu lagano osutu ° Louise pogleda
i ozbiljno opipa podvezicu punom rukom. - Mene moje ne žuljaju - reče ona i zategne elastik uz tihi
orašak - Vidiš! - Daj da vidim - reče on i obazrivo položi drhtave prste na
nienu podvezicu. - Da - reče kolebljivo. - Vidim. Njezino se okruglo mlado tijelo teško spusti na
njega, njezi-no se toplo mlado lice slijepo okrene prema njegovu. Njemu se mozak uskovitla kao da
je pijan, on nespretno spusti usta na njene poluotvorene usne. Ona nauznak potone u jastuke. On je
suhim i nezgrapnim poljupcima obasipao njena usta i oči, i pra-vio male krugove po njenu vratu i
licu. Napipao je kopču ispod vrata na njenoj bluzi, ali su mu se prsti tako žestoko tresli da je nije
mogao otkopčati. Ona podigne svoje glatke ruke kao da je u dubokoj nesvjestici i otkopča je
umjesto njega. Tada on podiže lice crveno kao cikla i drhtavo prošapće ne znajući što govori: - Ti si
krasna djevojka, Louise. Lijepa djevojka. Ona mu polako provuče ružičaste prste kroz kosu, povuče
mu ponovo lice u svoje grudi, nježno zastenje na njegove poljup-ce i zgrabi mu kosu bolnim
stiskom. On je obuhvati rukama i privuče k sebi. Nezasitno i nesretno su proždirali jedno drugo
mladim vlažnim poljupcima, pokušavajući da srastu u zagrljaju, da izvuku i posljednju kap žudnje u
jednom jedinom poljupcu. On je ležao ispružen, rasut i nesvjestan od strasti, nesposo-ban da prikupi
i usredotoči svoju vrelinu. Čuo je divlje nijeme krikove želje, unutarnju ekstazu koja ne poznaje
vrata spasa. Ali je ćutio strah - ne strah od drugih, nego strah od neznanja, od otkrivenja. Bojao se
za svoju moć. Govorio joj je obilato, divlje, ne čujući sama sebe. - Da li me želiš? Da li me želiš,
Louise? Ona pritegne njegovo lice mrmljajući: - Ti mi nećeš nanijeti bol, Gene? Ti ne bi ništa učinio
što bi mi nanijelo bol, zlato? Ako se išta desi... - reče ona dremljivo. On se uhvati za slamku njezina
nagovještaja. - Ja neću biti prvi. Ja ne želim da ti budem prvi. Ja nikad nisam načeo neku djevojku -
blebetao je on neodređeno svjes-tan da izriče poznata viteška pravila. - Pazi, Louise! - on je prorma
~ °na je bila naizgled omamljena. - Moraš mi unaprijed reći. - Ja neću učiniti ono! Možda sam i
pokvaren, ali mi nitko ne može reći da sam to ikad učinio. Čuješ li? - Glas mu postade vrištav; lice
mu se poče divlje trzati; jedva je mogao govoriti. 303- Pitam te da li me čuješ? Jesam li ti ja prvi ili
nisam? Mo-raš mi odgovoriti! Jesi li ikad - prije? Ona ga lijeno pogleda i nasmiješi se. - Ne - rekla
je. - Možda sam zao, ali to neću učiniti. - Govorio je nesuvislo Glas mu se izgubio u nijemom
buncanju. Iskrivljena i grčevita lica on se dašćući i mucajući borio s govorom. Ona se naglo
podigne i obujmi ga svojim toplim rukama Smirujući ga i milujući ona ga privuče na grudi. Pogladi
mu gla-vu i mirno reče: - Znala sam ja da ti nećeš, zlato. Znala sam ja Nemoj govoriti Nemoj ništa
reći. Hej, pa ti si sav uzbuđen, dragi. Hej, ti drhtiš kao prut. Ti si prenapet, zlato. Eto to je. Ti si
klupko živaca. On joj je nečujno plakao na rukama. Smirivao se. Ona mu se nasmiješi i sočno ga
poljubi. - Obuci se - reče Louise. - Moramo krenuti ako mislimo otići tamo.
U svojoj zbunjenosti on je pokušao obuti salonke gospođe Bovvden. Louise se slatko smijala i
provlačila mu prste kroz kosu. U mornaričkom brodogradilištu nisu mogli pronaći ni Bovvde-nove
ni Maxa Isaacsa. Jedan ih je mladi mornar poveo na razarač. Louise se popela uz željezne stepenice
s ogradom uz naglašeno nji-hanje svojih skladnih bokova. Vidjele su joj se noge. Nepristojno je
zurila u sliku plesačice, izrezanu iz Police Gazelte. Mladi je mornar prevrtao očima s izrazom
nevine razvratnosti. Zatim je značajno namignuo Eugeneu. Paluba »Oregona«. - Što je to? - reče
Louise pokazujući obris noge admirala De-weya obilježen čavlima - Tu je stajao za vrijeme bitke -
reče mornar. Louise stavi svoju malu nogu na trag veće. Mornar namigne Eugeneu. Možeš pucati
kad budeš spreman, Gridlev. - Ona je krasna djevojka - rekao je Eugene. - Da - rekao je Max Isaacs.
- Ona je krasna dama. - Pa za-suče nespretno vratom i zaškilji. - Koliko je otprilike stara? - Ima
osamnaest godina - reče Eugene. Malvin Bovvden se zagleda u njega. - Ti si lud! - reče. - Njoj je
dvadeset i prva. - Ne - reče Eugene - nego osamnaesta. Tako mi je ona rekla. 304 - Vrlo važno - reče
Malvin Bovvden - što je rekla. Ona ima j jlcpt i iednu godinu. Mislim da bih ja mogao znati. Moji je
aV&flCod l j *-* t. , i . j.. oditelji poznaju već pet godina. Imala je dijete sa osamnaest. _ O! - reče
Max Isaacs. - Da - reče Malvin Bovvden - neki ju je trgovački putnik is-koristio. Zatim je pobjegao.
_...,,.., - O! - reče Max Isaacs. - Bez ženidbe, bez ičega? - Ni prstom nije maknuo za nju. Pobjegao
je - reče Malvin Bovvden. - Njezini roditelji sada goje dijete. - O bože! - reče Max Isaacs polako.
Zatim mrko doda: -Takvoga bi čovjeka trebalo strijeljati. - Tako je! - reče Malvin Bovvden.
Koračali su duž Batterva i granica porušenog Camelota. - To su krasna stara mjesta - reče Max
Isaacs. - Bile su to dobre kuće u svoje vrijeme. Zavidno je promatrao kapije od kovana željeza;
probudila mu se stara žudnja iz djetinjstva za starim željezom. - To su stare južnjačke palače - reče
Eugene s poštova-njem. Zaljev je bio tih; osjećao se zeleni smrad tople ustajale vode. - Zapustili su
mjesto - reče Malvin. - Sad nije ništa veće nego što je bilo prije Građanskog rata. Ne, gospodine,
tako nam neba, dok bude živjelo ijedno pravo južnjačke srce i pamtilo Appomattox, obnovu i Crni
parlament, mi ćemo svojom krvlju braniti ugrožene ali svete tradicije. - Njima treba nešto kapitala
sa Sjevera - reče Max Isaacs. Svima ga je trebalo.
Jednu staricu s kapicom na glavi pažljiva crnkinja izvede na visoku verandu neke kuće. Starica
sjedne na Ijuljašku na trije-mu i slijepo se zagleda u sunce. Eugene ju je sućutno proma-trao. Njoj
vjerojatno nisu rekla odana djeca da je rat neuspješno završio. Ujedinjeni u svojoj junačkoj varci,
oni su svakodnevno na sebi škrtarili i obuzdavali svoje ponosne želuce da bi ona mogla uživati svu
raskoš na koju se bila navikla. Što li je jela? Pileće krilo, bez sumnje, i čašu suhog serija. U
međuvremenu sve je nasljedno blago bilo založeno ili prodano. Na sreću ona je bila slijepa pa nije
mogla vidjeti propadanje njihova bogatstva. To je bilo tužno. Ali, nije li ona kadgod pomišljala na
stara vre-mena vina i ruža? Dok je još cvjetalo viteštvo? - Pogledaj onu staru gospođu - prošapće
Malvin Bovvden. - Možeš s pravom reći da je gospođa - reče Max Isaacs. -Kladim se da nikad nije
maknula prstom. 20 - Pogledaj dom svoj, anđele 305- Stara porodica - reče Eugene plemenito. -
Južnjačka aris-tokracija. Pokraj njih prođe star crnac uokviren dobroćudnim sije-dim zaliscima.
Stara dobričina - predratni crnac. Bože mili, nji-hov broj se smanjio u ova nesretna vremena,
Eugene je razmišljao o divnom poretku ljudskog ropstva, za koji su se njegovi preci po majci, iako
nisu imali robova, tako ju-nački borili da ga sačuvaju. Bože sačuvaj, gospodaru! Stari Mose ne želi
biti slobodnjak. Kako će živjeti bez gospodara? On ne želi gladovati sa slobodnim crncima. Ha, ha,
ha! Čovjekoljublje. Čisto čovjekoljublje. On obriše suzu s trepavice. Krenuli su preko luke na Otok
palmi. Kad je čamac zapje-njeno prolazio kraj crvenog ciglenog valjka tvrđave Sumter, Malvin
Bovvden reče: - Oni su imali više ljudstva. Da smo bili brojčano jednaki, mi bismo ih tukli. - Oni
nas nisu potukli - reče Max Isaacs. - Mi smo se sami istrošili tukući njih. - Mi smo bili poraženi -
reče Eugene mirno - nismo potu-čeni. Max Isaacs se nijemo zagleda u njega. - O! - reče. Napustili
su čamčić i odvezli se tramvajem prema plaži. Zemlja se osušila i požutjela, izmoždena od ljeta.
Lišće je bilo obloženo prašinom. Drndali su kraj jeftinih kuća, ispečenih i oljuštenih u sivilu pijeska.
Bile su male i prljave, nalik mnogo-brojnoj gamadi, i svaka je imala drveni natpis o izdavanju soba.
»Zlatni rt«, »Pogled na more«, »Luka odmora«, »Atlantsko svra-tiste« - Eugene ih je promatrao i s
dosadom čitao izblijedjeli i umorni humor njihovih imena. - Na svijetu ima mnogo svratišta - reče
on. Vruć ranojesenji vjetar suho je šumio u dugom sprženom lišću zakržljalih palmi. Pred njima su
se uzdizale goleme zarđale žbice Ferrisova kotača. Saint Louis. Stigli su na plažu. Malvin Bowden
veselo skoči iz tramvaja. - Tko bude posljednji, taj je magarac! - vikne on i jurne prema kupališnoj
zgradi. - Spas za mene! - klikne Max Isaacs i podigne prekrižene prste. Plaža je bila pusta: dvije-tri
radnje stajale su besposleno otvorene. Iznad njih se vijugalo nebo kao bezoblačni plavi ulaš-teni
pehar. Morska je pučina bila brušeni smaragd: valovi su 306 tromo na
d jahivali i mrgodno se obarali sa sunčanom svjetlošću i planinama na žutilo žala u .... ,. cPolako su
koračali niz plažu prema kupališnoj zgradi. Smi-a i neprekidna morska grmljavina izazivala je u
njima samot-re glazbu. Oči su im pronicale u ustalasan sjaj gledajući niz nu more. . _ - Ja ću poći u
mornaricu, Gene reče Max Isaacs. - Pođi i ti sa mnom. _ Još sam premlad - reče Lugene. - l ti si. -
Napunit ću šesnaest u studenom - reče Max Isaacs bra-neći se. - To nije dosta. - Ja ću im slagati da
me prime - reče Max Isaacs. - Neće ti praviti neprilike. Možeš se prijaviti. Hajde. - Ne - reče
Eugene. - Ja ne mogu. - Zašto ne možeš? - reče Max Isaacs. - Što ćeš raditi? - Idem u koledž - reče
Eugene. - Školovat ću se i studirati pravo. - Imat ćeš dosta vremena - reče Max Isaacs. - U koledž
možeš ići kad izađeš. U mornarici se mnogo nauči. Čovjek dobi-je dobru naobrazbu. I posvuda
putuje. - Ne - reče Eugene. - Ne mogu. Ali mu je bilo udaralo dok je slušao samotnu morsku
grmljavinu. Vidio je čudnovata tamna lica, palmin guštik, čuo je tihi zvon azijskih zvukova. Ta on je
vjerovao u luke. Nećakinja gospođe Bovvden i konobarica stigle su idućim kolima. Nakon što se
smočio, on je ležao na žalu i lagano drhtao pod zapusima vjetra. Na usnama je osjećao ugodan okus
soli. Oblizivao je svoje mlado meso. Louise je stizala iz kupališne zgrade i polako prilazila nje-mu.
Dolazila je ponosno: tople su joj obline bile utegnute kupa-ćim kostimom, a noge pokrivene
čarapama od zelene svile. Daleko napolju, iza konopa, Max Isaacs je podigao bijele jake ruke i hitro
kliznuo kroz rastući zid zelene vode. Tijelo mu je časovito bljesnulo zelenim svjetlom; stajao je
uspravan brišu-ći oči i istresajući vodu iz ušiju. Eugene je uzeo konobaricu za ruku i odveo je u
vodu. Ona je polako išla i cvrkutavo vriskala. Valovit zapljus podmuklo se dovalja i naglo joj se
digne do brade popivši joj dah. Ona zada-šće i klone na njega. Potaknuti, oni su se zanosno
propinjali kroz hučni vodeni zid i, dok su njene oči još bile sklopljene, on je ospe mladalačkim
slanim poljupcima. Onda su izašli, prešli preko vlažne trake žala do toplog rah-log pijeska i
zahvalno uvalili mokra tijela u njegovu toplinu. Ko307nobarica je drhtala: on joj na noge i bedra
počne sipati pijesak dok je nije napola zakopao. Ljubio ju je i cijedio drhturave usn na njena usta. -
Ti mi se sviđaš! Strašno mi se sviđaš! - rekao je. - Što su ti oni rekli o meni? - rekla je ona. - Jesu li
govori!' o meni? - Nije me briga - rekao je on. - Nije mi briga za njih. Meni se sviđaš ti.
- Nećeš me se ni sjetiti, zlato, kad počneš ići s djevojkama Zaboravit ćeš me. Jednog ćeš me dana
vidjeti, a nećeš me pri-mijetiti. Nećeš me prepoznati. Proći ćeš bez riječi. - Ne - rekao je on. - Nikad
te neću zaboraviti, Louise. Sve dok sam živ. Njihova su srca bila ispunjena samotnom morskom
grmlja-vinom. Ona ga poljubi. Bili su gorštaci. Vratio se potkraj rujna. U listopadu su Ben i Helen
otputovali s Gantom u Baltimo-re. Predugo odgađana operacija sad je bila neizbježna. Bolest mu se
stalno pogoršavala. Prošao je kroz razdoblje neprekidnih muka. Bio je slab. Bio je uplašen. Noću bi
ustajao i krikovima dizao zaspalu kuću na noge si-jući užas svojom starom veličanstvenošću. -
Vidim ga! Vidim ga! Nož! Nož!... Vidite li njegovu sje-nu? ... Tamo! Tamo! Tamo! Uzmicao je s
boothovskim* oduševljenjem i upirao prstom u neranjivo ništavilo. - Vidite li je kako stoji tamo
među sjenama? Tako si napo-kon došla da odvedeš starca sa sobom? ... Ona tamo stoji -Grozna
žetelica - kao što sam oduvijek znao da hoće. Isuse, smi-luj se mojoj duši! Gant je ležao na
dugačkom željeznom krevetu u Urološkom institutu sveučilišta Johns Hopkins. Svakog je dana
veseo sitan čovjek hitro ulazio i gledao mu temperaturni list. Bio je jedan od najvećih kirurga u
zemlji. - Nemojte brinuti - rekla je ohrabrujuće bolničarka -smrtnost je samo četiri posto. - Prije je
bila trideset. On ju je snizio. Gant zastenje i gurne veliku ruku u životni stisak svoje kćeri. VVilliam
Booth (1869-1912), propovjednik, osnivač Vojske spasa. 308 _ Ne brini, stari moj - rekla je ona -
poslije ovoga ćeš biti zdrav kao što si nekad bio. Hranila ga je svojim životom, svojom nadom,
svojom Ijubav-l'u Bio je skoro miran kad su ga odvezli na operaciju. Ali je sitan sjedokos čovjek
pogledao, tužno zaklimao gla-vom i vješto zarezao. ........ ... - U redu! - rekao je svom asistentu cetin
minute kasnije. Zašijte ranu. Gant je umirao od raka. Gant je sjedio u kolicima na verandi petog
kata i kroz jasni listopadski zrak gledao velegrad što se pred njim pružao do da-leke omaglice.
Izgledao je veoma čisto, skoro krhko. Oko tankih mu je usta lebdio slabašan osmijeh sreće i
olakšanja. Pušio je veliku cigaru s nanovo probuđenim osjetilima. - Eno, tamo sam - rekao je
upirući prstom - proveo dio djetinjstva. Hotel starog Jeffa Streetera stajao je tamo negdje -pokazao
je. - Pričaj! - rekla je Helen smiješeći se. Gant je razmišljao o proteklim godinama i mučnoj zakoni-
tosti sudbine. Vlastiti mu je život izgledao kao tuđi. - Kad izađeš odavde, posjetit ćemo sva ta
mjesta. Prekosut-ra će te pustiti odavde. Jesi li to znao? Jesi li znao da si gotovo ozdravio? - klikne
ona kroz glasan smijeh.
- Poslije ovoga bit ću zdrav čovjek - rekao je Gant. - Osje-ćam se kao da sam dvadeset godina
mlađi! - Jadni stari tata! - rekla je ona. - Jadni stari tata! Oči su joj bile vlažne. Položila mu je svoje
velike ruke na lice i privukla mu glavu k sebi. 27 Moj Shakespeare, ustani! Ustao je. Bard je ustao s
kraja na kraj svog novog junačkog svijeta. On zauvijek u sva vremena spada. Osim toga, i njegova
se tristota obljetnica događa samo jedanput - nakon tri stotine godina. I pobožno se proslavila od
Marvlanda do Oregona. Kad su novinari jednog književnog lista pitali poslanike koji su im stihovi
najdraži, osamdeset i jedan član parlamenta smjesta je odgovorio navodeći Polonijeve riječi: 309
»To iznad svega: budi vjeran sebi.« Avonskog su labuda izvodil' veličali i o njemu pisali u svakoj
školi diljem zemlje. Eugene je istrgnuo Chandosov portret sa stranica Indepen denta i pribio ga na
ožbukani zid stražnje sobe. Zatim je, još pre pun ječećeg peana Bena Jonsona, ispod njega napisao
velikim nesigurnim slovima: »Moj Shakespeare, ustani!« Veliko bucmas-to lice »najgluplje što sam
ga ikad vidio« - ćelavo ga je gledalo izbuljenih očiju, s kozjom bradicom i priglupom taštinom. Ali
nadahnut trenutkom, Eugene je zaronio u pisanje razasuto sto-lom. Bio je otkriven. Za vrijeme
neoprezne odsutnosti ostavio je Barda na zidu. Dok se vratio, Ben i Helen već su pročitali što je
našarao. Od tada su ga pjesnički pozivali k stolu, na telefon, da negdje skokne. - Moj Shakespeare,
ustani! On je ustajao crvena uvrijeđena lica. - Bi li mi moj Shakespeare dodao dvopek? - ili -
Smijem li zamoliti mog Shakespearea da mi gurne maslac? - govorio je Ben mršteći se na njega. -
Moj Shakespeare! Moj Shakespeare! Želiš li još jedan ko-mad pite? govorila je Helen. Zatim je,
puna pokajničkog smije-ha, dodavala: - To je sramota! Ne bismo smjeli tako postupati s jadnim
dečkom. - Ona se smijala, cupkala po velikoj ravnoj bra-di, gledala kroz prozor i smijala se, smijala
- odsutno i pokajni-čki. Ali... »njegova je umjetnost bila sveobuhvatna. On je jasno vidio život,
vidio ga je u cijelosti. Bio je ocean intelekta čiji su valovi dotakli sve žale misli. On je bio sve u
jednom: pravnik, tr-govac, vojnik, liječnik, državnik. Učenjaci su bili zapanjeni dubi-nom njegova
znanja. U Mletačkom trgovcu on se bavi najzamrše-nijim pravnim pitanjima vještinom odvjetnika.
U Kralju Lea.ru smiono propisuje san kao lijek Learovom ludilu. 'San koji krpa podrt rukav brige.'
Tako je predvidio posljednja otkrića znano-sti skoro tri stoljeća ranije. U svom blagonaklonom i
zaokruže-nom osjećaju karakteriziranja likova, on se ne smije njima, nego s njima.« Eugene je
osvojio medalju - od bronce ili neke druge, traj-nije kovine. Tamno utisnut Bardov profil. W. S.
1616-1916. Dug i koristan život. Ustrojstvo proslave bilo je lijepo i jednostavno. Za to se po-brinuo
dr George B. Rockham - nekadašnji, govorkalo se, član glumačke družine Bena Greeta. Sve je riječi
napisao dr George 310
R Rockham, i prema tome sve su riječi bile napisane za dr Georgea B. Rockhama. Dr George B.
Rockham bio je Glas po-•• ti Nevina djeca iz altamontskih škola bila su nijema ilu-stracija toga
glasa. Eugene je bio Princ Hal. Na dan uoči proslave njegov je kostim stigao iz Philadelphije. On ga
je obukao pod ravnanjem Johna Dorseva Leonarda. Zatim je pred Johnom Dorsevem stid-ljivo
izašao na školsku verandu držeći mjedeni mač i nekako sumnjičavo gledajući svoje ružičaste
svilene čarape koje su se-zale do tri četvrtine njegovih listova, te je ispod haljetka zijevalo šest
palaca golog bedra. John Dorsev se ozbiljno držao. - Čekaj malo - rekao je. - Da vidim! - On snažno
nategne vrh prekratke čarape, ali uspije samo da pretrgne nekoliko žica. Tada se John Dorsev
Leonard počne smijati. On je nemoćno klonuo na ogradu verande i previo se preko nje, ukočen od
bezglasna smijeha iz kojeg odjednom sune piskav cvilež pun pljuvačke. - O-oh moj bože! - grcao je.
- Oprosti! - izusti videći dje-čakovo Ijutito lice. To je najsmješnija stvar koju sam ikad ... - i u tom
mu času zamre glas od uzetosti. - Ja ću te urediti - rekla je gospođica Amy. - Imam nešto upravo za
tebe. Dala mu je cijelo klaunsko odijelo od zelena platna. Bilo je ostalo od zabave uoči Svih svetih:
njegove su mu široke nabore podvezali oko gležanja. Okrenuo se prema gospođici Amy s tužnim i
zbunjenim licem. - Ovo ne valja, je li tako? - pitao je. - On nikada nije nosio nešto slično, zar ne?
Gospođica Amy ga je gledala. Njezine se bujne grudi podi-gnu od bučna smijeha u kontraaltu. - Da,
valja! Lijepo je! - dobacila je. - Takav je bio, u svakom slučaju. Nitko neće ni primijetiti. - Ona se
teško skljoka u ple-tenu stolicu koja se proširi uz protestno škripanje. - Oh, bože! - zastenjala je
vlažnih obraza. - Mislim da nikad još nisam vidjela... Proslava se održavala na natkrivenim
travnjacima palače Manor. Dr George B. Rockham stajao je u zelenoj udolini usred prirodnog
amfiteatra. Njegovo je slušateljstvo sjedilo po okol-nim padinama. Dok je sablasna kavalkada
poezije i drame viju-gala prema njemu, dr George B. Rockham vješto se oslobađao •••••• 311svakog
lika opisnim pentametarskim stihovima. Bio je obučen u stilu Restauracije - razdoblja za kojim je
čeznuo jer je ono ra zumijevalo čari mišićavih listova. Njegove su teške noge bile kvrgavo nabrekle
ispod čednih resa nabranih hlača. Eugene je stajao čekajući na gornjem putu iza tamnog zida od
stabala. Bio je početak raskošnog svibnja. »Doc« Hines (Fal-staff) stajao je kraj njega. Njegovo se
malo oštro lice majmunski smiješilo iznad opreme nabijene gomilama vate. Smješkajući se on se
snažno udari po trbušini: udarac je ostavio vodeno-bole-snu udubinu. On se okrenuo prema
Eugeneu komično žmirkajući: - Hal - rekao je - strašan si mi ti princ. - Ni ti nisi neka ljepota, Jack -
rekao je Eugene. Iza njega Julius Arthur (Macbeth) izvuče mač i zavitla nji-me. - Izazivam te, Hal -
rekao je.
Njihovi mjedeni mačevi hitro zveknu na Ijeskavoj svjetlosti mlađa. Sve Bardove personae, rasute
po padinama i sedlima, za-cvrkutale su mladim ptičjim smijehom. Julius Arthur hitro na-padne,
ustukne i zatim, obješena lica, zarije nenadno mač u omašnu trbušinu »Doca« Hinesa.
Besmrtnikova družina veselo vrisne. Gospođica Ida Nelson, redateljeva pomoćnica, srdito dojuri
među njih. - Pst! - prosiktala je glasno. - Ps-s-st! - Bila je strašno ljuta. Cijelo je poslijepodne glasno
siktala. Nježno se njišući u ženskom sedlu, Rosalind, mala zrela lje-potica iz samostana, toplo mu
se smijala s konja. Gledajući nju on je zaboravio sve drugo. Ispod njih na putu pritisak gomile
polako je jenjavao - ra-spadala se na manje dijelove i nestajala u skrivenom ždrijelu glasa dr George
B. Rockhama što ih je prihvaćao. On im je iz-ricao dobrodošlicu debelom butnom zvučnošću. Ali
još nije stigao do Shakespearea. Proslava se otvorila gla-sovima Prošlosti i Sadašnjosti - glasovima
koji su mrvicu odu-darali od svečanosti događaja, ali su bili neophodni zbog poslov-nog uspjeha
pothvata. Ti su sada glasovi bezglasno promicali -četiri uplašene prodavačice iz trgovine
Schwartzberg, pristojno odjevene u gustu gazu i sandale, došle su noseći stijeg svoje tvrt-ke.
Odnosno, dok su zvonili rječitiji doktorovi jambi: »Trgovino, ti sestro umjetnosti, Na sceni mjesto
zakonito uzmi,« 312 dolazile i prolazile: Ginsbergovo »moderno staklo iz ka-!• »kad tek Pomona
rog obilja uze« trgovca Bradleya; »ko-čiiez Oxa i Inda« predstavništva Buicka. Dolazile, prolazile -
kao povorka magle na jesenskoj rijeci. Za njima zbijeni redovi kerubina, postrojene legije alta-
montskih nedjeljnih škola, sve svrstane u bijelom, stežući mr-eodno ručicama dvije tisuće zastavica
slobode, Božji anđelčići, tu zbog bogzna kakvog neslućenog događaja, počeše da se giba-ju prema
sredini. Njihovi su ih učitelji nježno poticali da požure, lupkajući nogama i dlanovima. - Je'n, dva,
tri, čet'ri. Je'n, dva, tri, čet'ri. Brzo, djeco! Skriveni orkestar, glazba u drveću, pozdravi ih svetim
napjevima dok su se približavali: baptisti jednostavnim naukom »Ovo je starinska vjera«; metodisti
pjesmom »Ja ću čekat pokraj rijeke«; prezbiterijanci »Vječnom stijenom«; anglikanci zvucima
»Isus, blago moje duše«; a mali Židovi, stremeći u vrhunce lir-ske strasti, plemenitom glazbom
koračnice. »Naprijed, kršćan-ska vojsko.« Oni su prošli bez smijeha. Bila je stanka. - Dobro je,
hvala bogu na svemu! - rekao je promuklo Ralph Rolls u svečanoj tišini. Bardova rasuta se vojska
smijala i bučno svrstavala u red. - Ps-st! Ps-st! - siktala je gospođica Ida Nelson. - Do vraga, što
misli da je ona? - reče Julius Arthur. - Parni ventil? Eugene je pozorno promatrao skladne noge paža
Viole. - Jao! - reče Ralph Rolls s uobičajenom čujnošću. - Vidi tko je ovdje! Ona ih je sve gledala s
drskim nepristranim smiješkom. Ali nikada nije odala svoje ljubavi. Gospođica Ida Nelson
primijetila je prikriveni doktorov znak. Polako, dva po dva, pažljivo mu ih je slala dolje.
Venecijanski Crnac (gospodin George Graves) okrenuo je široka leđa njihovim sprdnjama i odšuljao
se dolje sa stidljivo--tupim osmijehom, nesposoban da zataška strašnu nelagodnost svojih goljenica.
- Pokaži mu tko si, Villa - rekao je Doc Hines. - Izgledaš kao Jack Johnson. Gradsko je stanovništvo
u prvim bijelim proljetnim košulja-ma sjedilo na tratinastim padinama i ozbiljno gledalo dolje na
malu komediju grešaka u šumarku. Okolne planine gledale su odozdo na nešto veće kazalište grada.
A preneseno, s planina koje su odozgo gledale na ove planine, posljednju tvrđavu filo-zofije, pisac
ove kronike gledao je sve to zajedno. 313- Idemo, Hal - rekao je Doc Hines gurkajući Eugenea -
Pokaži im, momče - rekao je Julius Arthur. - Ti si obuč da ih smoždiš. - Već je smožden, hoćeš reći -
rekao je Ralph Rolls. - Mja diću, zbog tebe će pasti na dupe - dodao je s bezobraznim srni jehom.
Sišli su na čistinu praćeni tihim ali sve jačim žamorom iz-nenađenog gledališta. Prije njih je doktor
upravo otpustio Des-demonu koja je otišla s dražesnim naklonom. Sad je bio zauzet Othellom koji
je kruto i sramežljivo stajao dok se ne završi nje-gova velika kušnja. U jednom trenu on izmače, a
doktor se okre-ne Falstaffu čitajući hitro i s olakšanjem iz svog pojastučenog tr-buha: »Sad,
Tragedijo, u dolinu našu Dovedi Radost s kapicom i zvoncem: Falstaffe, prinče luda, bludni starce,
Što kraljskog princa zasiti veseljem I divljim žalcem zdrma kraljevinu ,..« Zbunjen sve jačim
žamorom susprezanog smijeha, Doc Hi-nes se obazre uokolo napregnuta lica, komično se lupi po
pod-stavljenoj opremi i promuklo šapne Eugeneu: - Čuješ li ti ovo, Hal? Izgleda da sam vraški
zanimljiv, a? Eugene ga je vidio kako zamiče u zelenkastu sumaglicu i odjednom postao svjestan da
se neprirodna tišina spustila na doktora Georgea B. Rockhama. Zanijemio je na trenutak Glas
povijesti. Zapravo, njegove su dugačke čeljusti razjapile. Dr George B. Rockham divlji se osvrtao
tražeći pomoć. Za-klinjući prevrtao je očima gore prema gospođici Idi Nelson. Ona je okrenula
glavu na stranu. - Tko si ti? - rekao je promuklo, držeći pažljivo dlakavu ruku na ustima. - Princ Hal
- rekao je Eugene, isto tako promuklo i kroz ruku. Dr George B. Rockham malo je zateturao. Njihov
je razgo-vor već počeo privlačiti pažnju. Ali prije sputavanog grohotnog smijeha on nepokolebljivo
započne: »Prijatelj slabih, drugar divljih, koga Ko mudrost štuje mahnit, hrabri Hal...« Smijeh,
odriješen i uskovitlan smijeh, poplava za poplavom nabujalog smijeha, divlji, zemljotresni,
gromoglasni smijeh poto-pio je doktora Georgea B. Rockhama i sve što je morao reći. Smijeh!
Smijeh! Smijeh! 314 Helen se udala u lipnju - u mjesecu koji je, kažu, posvećen Himeneju, ali se
toliko koristi za svadbe da božji blagoslov vje-rojatno više nije nepogrešiv. U Altamont se vratila u
svibnju sa svog posljednjeg pjevač-kog ugovora. Bila je u Atlanti za vrijeme tjedna opere i krenula
preko Hendersona gdje je posjetila Daisy i gospođu Selborne. Tamo je našla supružnika. Nije joj bio
nepoznat. Srela ga je nekoliko godina ranije u Altamontu gdje je kratko vrijeme živio kao
pokrajinski predstav-nik velikog i humanog udruženja koje gaje zaposlilo - federalna tvrtka za
proizvodnju registar-kasa. Otada je obišao mnoge kra-jeve u zemlji po nalogu poslodavca, noseći sa
sobom veliku
po-ruku napretka i štednje. U ovo je vrijeme živio sa sestrom i os-tarjelom majkom, kojoj teška
bolest udova nije naškodila apeti-tu, u jednom gradu u Južnoj Carolini. Bio je objema odan i do-bar.
A tvrtka za proizvodnju registarkasa, ganuta njegovom odanošću poslu, nagradila ga je dobrom
plaćom. Zvao se Bar-ton. Bartonovi su dobro živjeli. Helen se vratila s onom nenadanošću u kojoj
su uživali svi Gantovi kad su se vraćali. Jednog je poslijepodneva uletjela među članove svoje
obitelji u kuhinji u Dixielandu. - Zdravo svima! - rekla je. - Hej, za ime b-b-božje - rekao je Luke
tren kasnije. - Vidi-te tko je došao! Srdačno su se zagrlili.^ - Što, tako ti svega! - kliknula je Eliza
stavljajući glačalo na dasku, kolebajući se na nogama u nastojanju da krene u dva pravca odjednom.
Poljubile su se. - Upravo sam sama sa sobom razmišljala - rekla je Eliza mirnije - da se nimalo ne
bih iznenadila da dođeš. Imala sam predosjećaj, ne znam kako bi ti to drugačije nazvala... - Oh,
bože! - proštenje djevojka u dobru raspoloženju ali s tračkom dosade. Nemoj opet početi s
pentlandskim sablasti-ma! Od toga me podilaze srsi. Ona izmijeni s Lukeom burleskan pogled
usrdne molbe. On joj namigne, naglo se okrene i s idiotskim smijehom oštro po-škaklje Elizu. -
Bježi! - krikne ona. On je luđački grcao. - Zaklela bih se, momče - reče ona rogoborno - da si lud.
Zaista mislim da jesi! Helen se bučno smijala. - No - reče Eliza - kako su Daisy i djeca? 315- U
redu su, pretpostavljam - reče Helen mučno. - O bože' Spasi me! nasmije se. - Takvu kugu još niste
vidjeli! Potrošila sam pedeset dolara samo na njihove igračke i darove! Ali to mi ne biste vjerovali
sudeći po zahvalnosti koju su mi iskazali Daisy smatra da je to moja dužnost. Sebična! Sebična!
Sebična! - Za ime b-b-božje! - reče Luke suosjećajno. Ona je bila krasna djevojka. - Platila sam sve
što sam dobila kod Daisy, vjerujte mi! -reče ona oštro, izazovno. - Tamo sam provela samo onoliko
vre-mena koliko sam morala. Skoro sve vrijeme bila sam kod go-spođe Selborne. Tamo sam
praktički pojela sve obroke. Njena potreba za nezavisnošću porasla je; njena glad za za-visnima
bolna. Njeno nijekanje obaveza prema drugima bilo je ratoborno. Davala je više nego primala. -
Eto, i ja sam unutra - rekla je pribrano, pokušavajući da prikrije jaku nestrpljivost. - U čemu? -
upitao je Luke. - Pošla sam i napokon i to svršila - rekla je ona. - Bože! - vrisnula je Eliza. - Nisi se
valjda udala? - Nisam još - rekla je Helen - ali uskoro hoću. Zatim im je ispričala sve o gospodinu
Hughu T. Bartonu, trgovačkom zastupniku registar-kasa. Govorila je odano i ljuba-zno o njemu, bez
velike ljubavi. - Stariji je deset godina od mene - rekla je.
- Pa - rekla je Eliza zamišljeno, uvijajući usnama. - Takvi su katkad najbolji muževi. - Trenutak
kasnije upitala je: - Ima li kakvih nekretnina? - Ne - rekla je Helen - oni potroše na život sve što
zaradi. Ali žive otmjeno, ja vam kažem. Imaju dvoje slugu u kući cijelo vrijeme. Stara gospođa ne
makne ni prstom. - Gdje ćete živjeti? - reče Eliza oštro. - S njegovima? - Ovaj, ne bih rekla! Ne bih
rekla! - reče Helen polako i na-glašeno. - Zaboga, mama! - nastavi srdito. - Ja želim svoj dom. Zar
to ne možeš shvatiti? Cijeli sam život radila za druge. Sada neka drugi rade za mene. Ne želim
nikakve svojte u blizini. Ah, ne! - reče nedvosmisleno. Luke je nervozno griskao nokte. - No, taj je
našao p-p-pravu d-d-djevojku - rekao je. - Na-dam se da je toliko pametan da to uviđa. Ona se
glasno i ironično nasmijala od ganuća. - Dobila sam zagovornika, a? - rekla je. Gledala ga je ozbilj-
no bistrim zaljubljenim očima. - Hvala ti, Luke. Ti si jedini koji na srcu uvijek ima obiteljski
probitak. 316 Njeno veliko lice bilo je časkom mirno i čeznutljivo. Veliki • mir počivao na njemu:
zračilo je čednom ljepotom zore i kiš-nice Oči su joj bile sjajne i pune vjere kao u djeteta. Ni truna
zloće u njima. Ništa nije naučila. - Jesi li rekla ocu? - rekla je Eliza sabrano. _ Ne - rekla je ona
nakon stanke nisam. Razmišljali su o Gantu u tišini i pitali se. Njezin je odlazak bio čudo. - Ja imam
pravo na svoj život - rekla je Helen srdito, kao da joj je netko osporavao to pravo - jednako kao bilo
tko drugi. Zaboga, mama! Ti i tata preživjeli ste svoj život, zar to ne znaš? Misliš li da je pravo da
se zauvijek brinem za njega? Misliš li? -Glas joj se povisio u napadu histerije. - Što, ne-e. Nisam ni
rekla - počela je Eliza zbunjeno i po-mirljivo. - Provela si život misleći na druge a ne na sebe -
rekao je Luke. - To je nevolja. Oni to ne cijene. - U redu, ali neću više. To je sigurno! Ne, zaista
neću! Ja že-lim dom i djecu. To ću i imati! - rekla je izazovno. Čas kasnije dodala je nježno: - Jadni
stari tata! Pitam se što će on reći? On je rekao vrlo malo. Gantovi su nakon početnog iznena-đenja
vrlo brzo upletali nove događaje u tkivo svog života. Neo-čekivane promjene rasplinjavale su im
duše do zanesenjačke nesvjesnosti. Gospodin Hugh Barton došao je u planine da pohodi rod svoje
zaručnice. Na njihovo veliko veselje stigao je zavaljen u dugačku trkaću šasiju prašnjavog smeđeg
otvorenog Buicka iz 1911. Stigao je s bukom ispušnih plinova i grmljavinom velikoga stroja. Sišao
je visok, otmjena lika, zlovoljan, vitak skoro do mrša-vosti, u rublju i odijelu kicoškoga kroja.
Polako je kritički pre-gledao kola, gurnuo dugu cigaru u kut sjetnih usta i izvještačeno skinuo
rukavice. Zatim je na isti spori način skinuo s glave sivi sombrero od deset galona jedini
iznenađujući dio svoje inače neprijeporne opreme - i istančano stresao jednom i drugom tankom
nogom da ispravi nabore. Ali njih nije bilo. Zatim je sa-mosvjesno pošao prema Dixielandu gdje su
se bili okupili Gan-tovi. Kad je pristupio, bez žurbe, mirno je izvadio cigaru iz usta i držao je
prstima svoje
vitke, dlakave i veoma uzdrhtale ruke. Njegovu rijetku crnu, dobro začešljanu kosu lagano je
uznemi-ravao nasrtljiv lahor i narušavao joj otmjenost. Uvrebao je svojuzaručnicu i dostojanstveno
se nasmiješio, sardonički pokazav" veliko grumenje zlata na zubima. Pozdravili su se i poljubili -
Ovo je moja majka, Hugh - rekla je Helen. Hugh Barton se polagano i uljudno savio u tankom pasu
U Elizu je upro oštar prodoran pogled koji ju je smeo. Usne su mu se ponovo savile u dojmljiv
sardoničan osmijeh. Svi su osjećali da će reći nešto vrlo, vrlo važno. - Kako ste? - upitao je i
prihvatio njenu ruku. Svi su osjetili da je Hugh Barton rekao nešto vrlo, vrlo važno. S jednakom
polaganom težinom pozdravio je sve po redu. Oni su se pomalo pribojavali njegova gospodstva.
Ipak je Luke bezobzirno prasnuo: - Zapala vas je k-k-krasna djevojka, gospodine B-B-Barton. Hugh
Barton se polako okrene prema njemu i u nj upre svoj prodoran pogled. - Mislim da jest - rekao je
ozbiljno. Glas mu je bio dubok, promišljen i dojmljivo hrapav. Prodavao je sam sebe. U nelagodnoj
tišini on se okrenuo Eugeneu uz Ijubak osmi-jeh. - I/voli cigaru? - rekao je upitno vadeći tri
dugačke jake ci-gare iz gornjeg džepa od prsluka i držeći ih čistim grčevitim pr-stima. - Hvala -
rekao je Eugene uz raskalašeno smijuljenje - za-palit ću Camel. Izvadio je paket cigareta iz džepa.
Hugh Barton mu je oz-biljno pridržao šibicu. - Zašto nosiš taj veliki šešir? - upitao je Eugene. -
Psihologija - rekao je on. - To ih navodi na razgovor. - Znaš što ću ti reći - rekla je Eliza i počela se
smijati. - To je prilično pametno, zar ne? - Svakako! - rekao je Luke. - To je reklama. Reklama se
isplati! - Da - rekao je gospodin Barton polako - morate se prila-goditi psihologiji drugih. Rečenica
je izgledala kao da opisuje djelovanje umjerenog napada i ograničene pljačke. Svima se jako svidio.
Svi su pošli u kuću. Majka Hugha Bartona imala je sedamdeset četiri godine, ali je imala snagu
zdrave žene od pedeset, a apetit dviju od četrde-set godina. Bila je to kršna starica, visoka šest
stopa, s velikim muškim kostima, krupno lice jakih čeljusti, sjetilno i samodo318 . j izvrsno
opremljeno mljackavim mlinom jakih žutih iTniskih zubi. Bila je prava milina pogledati je kad se
prihvati Hipa kukuruza. Lagana joj je paraliza usporila jezik i donekle debljala govor, pa je govorila
otegnuto i temeljito artikulirala svaku riječ. Ovo iskrivljavanje, koje je ona pozorno skrivala, pri-.
povećavalo nego umanjivalo papsku težinu njezina mišlje-nja- bila je zagrižena republikanka - u
spomen svom pokojnom suprugu - i žestoko joj se zamjerao svatko tko se suprotstavljao njezinu
političkom prosuđivanju. Kad bi se pomela ili bilo kako uznemirila, ozbiljnu dobrohotnost njezina
lica zamjenji-vao je mrk oblak čangrizljivosti, a široka naprćena donja usna odmotavala se kao
navijena prozorska roleta. Ali kad je pola-ko klipsala stišćući velikom rukom težak štap na koji je
nasla-njala svoju zamašitu težinu, ostavljala je snažan dojam časne udovice.
- Ona je dama - prava dama - rekla je Helen ponosno. - To svatko vidi. Ona zalazi samo u najbolja
društva. Sestra Hugha Bartona, gospođa Genevieve Watson, bila je blijeda žena od trideset osam
godina, visoka, lepršava i mršava poput brata; imala je probavne smetnje i vrlo otmjeno se držala.
Njezin rastavljeni muž Watson upadao je u oči time što se nije spominjao ni u jednom razgovoru:
jedanput ili dvaput bilo je meteža oko njegova imena, sumornog šaputanja i mrmljava natucanja o
istočnjačkoj razbludnosti. - Bio je životinja - rekao je Hugh Barton - podmukli pas. Vrlo loše je
postupao sa sestrom. Gospođa Barton klimala je velikom glavom uz polagano ali naglašeno
odobravanje kojim se slagala sa svakim mišljenjem svoga sina. - O-o-h! - rekla je. - On je bi-o u-ža-
san čo-vjek. On se bio odao, pričali su, paklenskoj raboti. Jurio je »za drugim ženama«. Sestra Veve
imala je usko nezadovoljno lice, ali je bila ži-vahna i nesuzdržljivo srdačna. Uvijek se veoma
pametno oblači-la. Imala je neke neodređene veze s trgovinom nekretnina; ve-ličanstveno je
govorila o mračnim poslovima; uvijek je bila na rubu nekog maglovitog »velikog pothvata«. - Stala
sam im na rep, brate - rekla bi s veselom povjerlji-vošću. - Stvari teku meni u prilog. Jučer mi dođe
J. D. i reče: Veve, ti si jedina žena na svijetu koja može riješiti ovaj slučaj. Prihvati ga se. Tu te
bogatstvo čeka.' - I tako dalje. Njezini se razgovori, mislio je Eugene, nisu mnogo razliko-vali od
razgovora njegova brata Stevea. Ali je bila lijepa njihova međusobna ljubav i odanost. Ta neobična
vjernost, ta trajna 319mirnoća zbunjivala je i uznemiravala Gantove. Zbog nje su bT neodredivo
ganuti, i pomalo ozlojeđeni. Bartonovi su stigli u ulicu VVoodson dva tjedna prije svadbe. Već treći
dan nakon njihova dolaska sukobile Helen i stara gospođa Barton. To je bilo neizbježno. Žar
djevojčine ljubavi prema Bartonovoj porodici vrlo brzo su se prve se ugasio: potvrdio se njezin
prisvojni nagon - ona neće raspo-lavljati ničiju ljubav, ona ni s kim neće dijeliti mjesto u ne-kom
srcu. Ona će posjedovati, ona će potpuno prisvajati. Bit će plemenita, ali bit će gospodarica. Ona će
davati. To je bio zakon njezine prirode. Smjesta je počela, gonjena ovom temeljnom nuždom, doka-
zivati da ima pravo veće nego starica. I gospođa Barton je osjećala veličinu svog gubitka. Htjela je
biti sigurna da Helen shvaća veličinu svog dobitka - jednog od današnjih svetaca. Glomazno se
njišući u mraku Gantove verande, starica bi rekla: - Do-bi-la si do-bra mom-ka, He-len. - Zaklimala
bi silnom glavom s jedne strane na drugu s naglašenom ratobornošću. -Iako to ja kažem, ipak si do-
bila do-bra mom-ka, He-len. Bolji momak od Hugha ne po-sto-ji. - Oh, što ja znam - rekla bi Helen
nestrpljivo. - Mislim da ni on nije loše prošao, znate. Ja imam prilično dobro mišljenje o sebi,
također. - Pa bi se glasno i od srca smijala nastojeći smi-jehom sakriti svoju povrijeđenost, ali se
očito, za svačije oko osim gospođe Barton, ljutila.
Trenutak kasnije bi se pod nekom izlikom povukla u kuću, gdje bi izobličena lica od histerije
prasnula na Lukea, Eugenea ili bilo kojeg suosjećajnog slušatelja: - Jesi li čuo ovo? Jesi li čuo?
Vidiš li s čim se moram rvati, je li? Vidiš li? Da li mi zamjeravaš što ne želim tu prokletu babu
pokraj sebe? Je li? Ti vidiš kamo ona smjera, zar ne? Vidiš li kako me podbada kad god joj se pruži
prilika? Ona ne može podnijeti da ga se odrekne. Pa naravno! On joj je hranitelj. One su ga na smrt
isisale. Čak i sada, kad bi došlo do toga da bira između nas... - lice joj se snažno trzalo. Nije mogla
nastaviti. Za čas se umirila i odlučno rekla: Mislim da sada znaš zašto nećemo s njima živjeti. Ti
vidiš, je li tako? Da li mi zamjeraš? - Ne - rekao je Eugene, poslušan nakon uvjeravanja. - To je p-p-
prava sramota! - rekao je Luke odano. U taj čas gospođa Barton zovne s verande, ljubazno ali za-
povijedno: - He-len! Gdje si, He-len? 320 _ Icjj s vragom! Idi s vragom! - reče Helen komično
ispod g aS J Da? Što je? - odazove se odrešito. Ti vidiš, je li tako? Vjenčala se u Dixielandu, jer je
imala velike svatove. Pozna-vala je strašno mnogo svijeta. <• Kako se približavao vjenčani dan,
tako je njezina obuzdava-na histerija rasla. Njezin osjećaj za otmjeno ophođenje postao je borben:
ogorčeno je napala Elizu što u kući drži neke sumnjive ljude. - Mama, za ime božje! Kako možeš
dopustiti da se takvo nešto događa pred licem Hugha i njegove majke i sestre? Sto misliš kako oni
na to gledaju? Zar ne poštuješ moje osjećaje? Za-boga, zar ćeš kurvama napuniti kuću u mojoj
svadbenoj noći? -Glas joj se povisio i puknuo. Bila je na rubu plača. - Što, dijete? - rekla je Eliza
smućena lica. - Što hoćeš reći? Ja nisam ništa primijetila. - Jesi li slijepa? Svi o tome govore! Oni
praktički zajedno žive! - Ovo posljednje odnosilo se na stanje koje je postojalo iz-među razuzdanog
mladog alkoholičara i lijepe crne djevojke, pomalo sušičave. Eugeneu je bila dodijeljena dužnost da
taj par istjera iz br-loga. On je ozbiljno čekao ispred djevojčine sobe gledajući ples sjena kroz
pukotinu u vratima. Na koncu šestoga sata opsjednu-ti su se predali - momak je izašao. Dječak je
blijed ali ponosan na povjereni zadatak - oskvrnitelju kuće rekao da mora otići. Mladić se složio s
alkoholičarskom veselošću. Smjesta je otišao. U tom čišćenju kuće poštedjeli su gospođu Pert. -
Konačno - rekla je Helen - što mi znamo o njoj? Mogu pričati što god žele o Debeljki, ali ona se
meni sviđa. Paprat, cvijeće, sadnice u loncima, darovi i gosti koji stižu. Dugo unjkanje
prezbiterijanskog svećenika. Zbijena gomila. Po-bjedonosni jek »Svadbene koračnice«. Blijesak
magnezijeva svjetla: Hugh Barton i njegova mlada mlitavo zure uplašeni; Gant, Ben, Luke i Eugene
široko i stid-ljivo nasmiješeni; Eliza
ožalošćena i tužna; gospođa Selborne sa smiješkom krhkog tajanstva; drske djeveruše; sretan smijeh
Pearl Hines. Kad je prošlo, Eliza i njezina kći pale su jedna drugoj u za-grljaj i rasplakale se. 21
Eliza je po sto puta ponavljala, od gosta do gosta: 321»Sin je sin dok ne otme ga žena, a kći je kći
za sva vremena.« Tako se utješila. Napokon su umakli, klonuli od napastovanja dobronamjer nih
svatova. Bijela lica i priglupo uplašeni, gospodin i gospođa Barton upali su u zatvoren automobil.
Bilo je gotovo! Noć će provesti na brijegu Batterv. Ben je iznajmio apartman za mla-dence. Sutra,
medeni mjesec na Niagari. Prije nego što su pošli djevojka je poljubila Eugenea s ostat-kom
nekadašnje ljubavi. - Vidjet ćemo se u jesen, zlato. Dođi čim se smjestiš. Jer Hugh Barton je
počinjao život sa svojom nevjestom u novoj kući. Išao je u glavni grad države. A već je bilo
odlučeno, uglavnom Gantovom voljom, da Eugene pođe na državno sveu-čilište. Ali Hugh i Helen
nisu idućega jutra pošli na medeni mjesec kako su kanili. U tijeku noći, dok je ležala u Dixielandu,
gospođa Barton je oboljela i strašno povraćala. Po prvi put njezin čvrsti probavni mehanizam nije
izdržao veliku kušnju u koju ga je do-vela za vrijeme predsvadbenog gošćenja. Bila je na rubu
smrti. Hugh i Helen naglo su se vratili idućeg jutra i našli neveseo prizor šarenih ukrasa i uvelih
ljiljana. Helen je svu svoju život-nost posvetila njezi bolesnice; nadmoćno, bijesno, gospodarski
opet je zatajila svoj život. Nakon tri dana gospođa Barton bila je izvan opasnosti: ali je njeno
potpuno ozdravljenje bilo polagano, ružno i bolno. Kako su se dani turobno produžavali, tako je
dje-vojka bivala sve ogorčenija zbog izjalovljena medenog mjeseca. Izletjevši iz bolesničke sobe,
ona bi ušla u Blizinu kuhinju bolno zgrčena lica, i ne bi mogla svladati srdžbu: - Prokleta baba!
Ponekad pomislim da je sve namjerno uči-nila. Bože, zar mi je suđeno da ne okusim sreću u životu?
Zar me nikada neće ostaviti na miru? U-uh! U-uh! - Grub bakhovski smiješak nejasno je poigravao
na njenom velikom nesretnom licu. - Mama, za ime božje, odakle sve to izlazi - rekla je kroz suze. -
Ne radim ništa, samo za njom čistim! Hoćeš li mi, molim te, reći koliko će to još trajati? Eliza se
lukavo smijala i prstom trljala široku nosnicu. - Pa, dijete! - rekla je. - Tako mi svega svijeta, nikad
nisam vidjela tako nešto! Mora da je sve to prikupljala posljednjih šest mjeseci. - Da, da - rekla je
Helen gledajući neodređeno na stranu, dok joj je pogan osmijeh treperio na ustima - baš bih željela
znati odakle joj, k vragu, sve to izlazi. Svašta sam vidjela - reče 322 k oz grub i srdit smijeh - sad
svakog trena očekujem jedan od njezinih bubrega. J _ jju.u-u! - klikne Eliza potresena smijehom.
He-len! O, He-len! - do njih dopre slab glas gospođe
- O, idi s vragom! - reče djevojka ispod glasa. - U-uh! U-uh! Zatim iznenada brižne u plač: - Hoće li
uvijek ovako biti! Pone-kad vjerujem da je na nas pala kazna božja. Tata je imao pravo. - No, što! -
rekla je Eliza vlažeći prste i uvlačeći konac u iglu pred svjetlom. Ja bih pošla i ne bih više na nju
obraćala pažnju. S njom je sve u redu. Sve je to umišljeno! - Eliza je bila duboko uvjerena da su sve
ljudske bolesti, osim njezinih, puki umišljaji. - He-len! - U redu! Dolazim! - povikne djevojka
veselo, okrenuvši se prema Elizi ljuta lica dok je odlazila. Bilo je smiješno. Bilo je ružno. Bilo je
užasno. Izgledalo je doista da je tata imao pravo i da se glavni ne-beski pokretač oblaka, kojemu se
često poju himne i kojega ogorčeni suvremenici kadgod zovu »starim šaljivčinom«, namr-štio na
njihovu sreću. Okišilo se - neprestana, mlazovita, nabujala kiša padala je po zadimljenim
planinama, ostavljala potopljenu travu i lišće na padinama, pokretala tekuće lavine zemlje na
naselja, pretvarala uske stjenovite gorske potoke u zapjenjeno talasanje žutog po-topa. Odnosila je
žute sprudove uz nečuveno urvanje; podrivala je brdske kose; ispijala je strme zemljane nasipe
ispod tračnica ostavljajući ih da svojim zračnim sponama nadsvođuju oglodani kanjon. U
Altamontu je bila poplava. Mela je odozgo s planina, su-žavajući se, puneći rječicu i pjeneći se
preko obala u široki pusti Mississippi. Opustošila je donji tok rijeke; nosila je željezne i dr-vene
mostove s postolja kao što nosi lišće; uništila je željezničar-sko naselje i sve one koji su u njemu
prebivali. Grad je bio odsječen od svake veze sa svijetom. Na koncu trećeg tjedna, kad su se vode
povukle u svoje tokove, Hugh Bar-ton i njegova nevjesta tmurno su se zavukli u veliku šupljinu
Buicka, vozili se poplavljenim putovima, očajno puzali ošteće-nim mosnim konstrukcijama i
izazivali neodoljivu srdžbu vode da bi ostvarili svoj uveli antiklimatski medeni mjesec. 323- Ići će
tamo kamo ga ja šaljem ili neće ići nikamo - Gam je izrekao svoju posljednju riječ, tiho. Tako je
bilo odlučeno da Eugene mora ići na državno sveu-čilište. Eugene nije želio ići na državno
sveučilište. Dvije je godine sanjario s Margaret Leonard o svom budu-ćem školovanju. Bilo je
predloženo da zbog svoje mladosti po-hađa Vanderbilt (ili Virginiju) dvije godine, da ode na
Harvard iduće dvije godine, a zatim, nakon što je postupno stigao do raja, da »zaključi stvar«
jednom ili dvjema godinama u Oxfordu - Onda - rekao je John Dorsev Leonard, koji je očarano
razgovarao o tome, između dva gutljaja gruševine - onda se, sin-ko, zaista može početi govoriti da
si obrazovan. Nakon toga, na-ravno - nastavljao je s nemarnim zastajkivanjem - možeš puto-vati
godinu dana ili tako nešto. Ali Leonardovi još nisu bili spremni da se s njim rastanu. - Ti si premlad
- rekla je Margaret Leonard. - Zar ne mo-žeš nagovoriti oca da pričekate još jednu godinu? Ti si po
godi-nama još dijete, Eugene. Ti imaš vremena koliko hoćeš. - Oči su joj tamnjele dok je govorila
Gant se nije dao nagovoriti. - Dovoljno je star - rekao je. - Kad sam ja bio njegove dobi, već sam
godinama zarađivao za život. Ja starim. Neću zadugo. Htio bih da počne bivati netko prije nego
umrem.
Tvrdoglavo je odbijao da razmotri bilo kakvo odgađanje. U svom najmlađem sinu vidio je
posljednju nadu da mu ime pre-živi u lovorikama - u političkim lovorikama koje je toliko cije-nio.
Želio je da mu sin bude veliki dalekovidni državnik i član republikanske ili demokratske stranke.
Njegov izbor sveučilišta bio je dakle mjera političke svrsishodnosti, zasnovan na prosud-bi pravnih
i političkih prijatelja. - On je spreman da ide - rekao je Gant - a ići će na držav-no sveučilište ili
nikamo drugdje. Tamo će dobiti jednako dobro obrazovanje kao bilo gdje. Osim toga, tamo će steći
prijatelje koji će ostati uza nj za cijeli život. - Pa baci na sina pogled pun gorkog predbacivanja. -
Malo je dječaka imalo prilike kao ti -rekao je - i morao bi biti zahvalan umjesto što si podigao nos.
Pamti moje riječi, doći će dan kad ćeš mi se zahvaljivati što sam te tamo poslao. A sad ti dajem
svoju posljednju riječ: ili ćeš ići tamo kamo te ja šaljem, ili nećeš uopće nikamo ići. 324 TREĆI
DIO28 Eugene nije imao ni punih šesnaest godina kad su ga posla-li na sveučilište. U to je vrijeme
bio visok preko šest stopa i tri palca, a težak možda 130 funti. Vrlo malo je bolovao u životu, ali mu
je brzi rast opasno nagrizao snagu: bio je pun divlje energije duha i tijela što ga je proždirala i
iscrpljivala. Umarao se vrlo brzo. Bio je dijete kad je otišao: bio je dijete koje je vidjelo mnogo
muke i zla, i ostalo zanesenjak ideala. Zazidan u svom velikom gradu vizija naučio je da mu se jezik
ruga, da se usne smijulje, ali gruba turpija svijeta nije ostavila tragova u njegovu tajnom životu.
Stalno je iznova propadao u sivu močvaru činjenica. Nje-govim okrutnim očima nije izmicalo
značenje nijedne kretnje, njegovo stisnuto i ogorčeno srce žeglo je u njemu kao komad iz-livene
kovine, ali se sva njegova tvrda mudrost otapala u zama-hu mašte. Dok je razmišljao nije bio dijete,
ali kad je sanjario bio je dijete; sanjar i dijete upravljali su njegovim vjerovanjem. Možda je
pripadao starijoj i jednostavnijoj ljudskoj rasi: pripa-dao je tvorcima mitova. Za njega je sunce bilo
božanska svijeća da mu svijetli u velikoj pustolovini. On je vjerovao u hrabre ju-načke živote.
Vjerovao je u krhko cvijeće nježnosti i plemenitos-ti koje je malo upoznao. Vjerovao je u ljepotu i
red, i da će nji-hove moćne oblike primijeniti na žalostan kaos svog života. Vje-rovao je u ljubav, u
žensku dobrotu i slavu. Vjerovao je u srča-nost i nadao se da ne bi učinio ništa osrednje ili obično u
času opasnosti, poput Sokrata. Zanosio se svojom mladošću i vjero-vao da nikada neće umrijeti.
Četiri godine kasnije, kad je diplomirao, prošao je svoje doba mladenaštva, poljubac ljubavi i smrti
opekao mu je usne, a »n je još bio dijete. 327i Kad je napokon bilo jasno da je Gantova želja bila
nepok lebljiva, Margaret Leonard je rekla tiho: - Pa onda, kreni svojim putem, dječače. Kreni
svojim pn tem. Bog te blagoslovio. Gledala je časak njegovu dugu tanku figuru pa se okrenula
Johnu Dorsevu Leonardu suznih očiju: - Sjećaš li se onog balavca koji nam je došao u kratkim hla-
čama prije četiri godine? Možeš li to vjerovati? John Dorsey Leonard se mirno smijao s umornom
blagom opuštenošću.
- Tko bi to rekao? - primijeti on. Kad se Margaret ponovo okrenula prema njemu, njezin tih i nježan
glas bio je prožet najvećom strašću što ju je ikad u nje-mu čuo. - Ti odnosiš i dio našeg srca sa
sobom, dječače. Znaš li to? Uzela je njegovu drhtavu ruku nježno među svoje vitke pr-ste. On je
pognuo glavu i čvrsto stisnuo vjeđe. - Eugene - nastavila je - mi te ne bismo mogli više voljeti da si
bio naše vlastito dijete. Htjeli smo te zadržati još jednu go-dinu, ali kad to ne može biti, šaljemo te s
našim nadama. O, dje-čače, ti si divan. Nema atoma u tebi koji nije divan. Slava i po-mast jasnog
genija počivaju u tebi. Bog te blagoslovio: svijet je tvoj. Gorde riječi ljubavi i slave potonule su u
njegovo srce kao muzika, budeći svoje sjajne slike slavlja i probadajući ga gorkim sramom zbog
prikrivenih želja. Ljubav ga je zvala da uđe, ali se njegova duša povukla, kriva zbog pohote i
grijeha. Istrgnuo je ruku iz njezina stiska, hvatajući se za grčevit gr-kljan uz životinjski krik
davljenja. - Ne mogu! - gušio se. - Ne smijete misliti... - Nije mogao nastaviti; njegov je život
slijepo srljao prema priznanju. Kasnije, kad ju je napustio, njezin lagan poljubac na njego-vu
obrazu, prvi što mu ga je dala, gorio je kao vatreni obruč. Toga se ljeta zbližio s Benom više nego
ikada ranije. Spavali su u istoj sobi u ulici VVoodson. Luke se vratio u tvornicu Wes-tmghouse u
Pittsburgh nakon što se Helen udala. Gant je još zauzimao svoju dnevnu sobu, ali je ostatak kuće
iznajmio jednoj veseloj sjedokosoj udovici od četrdeset godina. Ona se lijepo o njima starala, ali je
Bena posluživala s osobitom nježnošću. Noću bi ih Eugene nalazio na svježoj verandi ispod zrelih
grozdova, slušao miran zvuk bratova glasa i smijeha, gle-dao spori crveni luk njegove cigarete u
mraku. Šutljivi je bio šutljiviji i mrzovoljniji nego ikad prije: lutao je , Zvjerski namršten. Sav
njegov razgovor s Elizom svodio kratke i zajedljive prijekore; s Gantom gotovo i nije govoS^ "oni
nikada nisu razgovarali. Njihove se oči nikad nisu srele n° tišao ih je veliki sram, sram oca i sina,
ono tajanstvo što seže "nkraj majčinstva i života, onaj tajanstveni sram što zapečaćuje usne svim
ljudima i živi u njihovim srcima. Ali ie Ben s Eugenom razgovarao slobodnije nego ikad ra-iie Dok
su noću sjedili na krevetima čitajući i pušeći prije spa-vanja, sva životna muka i gorčina Benjamina
Ganta izlijevala se u silovitim pokudama. Počinjao je govoriti sporo i s teškoćama, zaustavljao se na
riječima kao kad je čitao, ali je govorio sve brže što mu je mirni glas postajao strastveniji. -
Pretpostavljam da su ti već rekli kako su siromašni? - po-čeo je odbacivši cigaretu. - Pa - reče
Eugene - moram pripaziti. Ne smijem razbaci-vati novac. - Ah-h! - reče Ben s ružnom grimasom na
licu. Nijemo se nasmije s neznatnim ali gorkim grčenjem usana. - Tata kaže da mnogi momci sami
plaćaju školarinu tako da poslužuju u blagovaonici i slično. Možda i ja mogu tako ura-diti.
Ben se okrene na stranu dok ne dođe licem u lice s bratom, oslanjajući se na tanku dlakavu
podlakticu. - Slušaj me, Gene - reče ozbiljno - nemoj biti glupan, jesi li me čuo? Uzmi svaki cent
što ga možeš od njih izvući - doda divlje. - Pa, ja poštujem ono što oni čine za me. Dobivam mnogo
više nego što ste vi ostali imali. Oni se žrtvuju za mene - reče dječak. - Za, tebe, budalo! - reče Ben
mršteći se na nj prezirno. -Sve to oni čine za sebe. Oni misle da ćeš se ti obogatiti i vratiti im sve to
jednog dana. Guraju te tamo dvije godine prerano. Ne, uzmi im sve što možeš. Mi ostali nikad ništa
nismo dobili, ali ja želim vidjeti da ti dadu ono što ti spada. Bože! - krikne bijesno. - Njihov novac
nikome ne koristi trunući u prokletoj banci, je ti t&ko? Ne, Gene, zgrabi sve što možeš. Kad budeš
tamo, pa vi-diš da ti treba više da bi bio kao ostali momci, natjeraj staroga da ti dade. U svom
vlastitom gradu nikad nisi mogao ići podig-nute glave, zato nastoj što više učiniti kad odeš odavde.
On zapali cigaretu i počne puški u mučnoj tišini. - Nek ide k vragu sve zajedno! - reče časak
kasnije. - Zbog čega za ime božje uopće živimo! 328 329Prva Eugeneova godina na sveučilištu bila
je ispunje usamljenošću, mukama i promašajima. U prva tri tjedna nak upisa nasamaren je na
nekoliko klasičnih šala, njegovo nepozn vanje sveučilišnog života i tradicije stalno je iskorištavano,
nje gova lakovjernost postala je poslovična. Bio je najnaivniji od svih, prošlih i tadašnjih, naivnih
brucoša: pažljivo je slušao pro povijed studenta druge godine s lažnim zaliscima u kapeli; mar-ljivo
se pripremio za ispit o sadržaju kataloga koledža; i počinio je neoprostivu grešku što je održao
govor kad je, zajedno s pe-deset drugih, bio primljen u literarno društvo. A te su lakrdije - pomalo
okrutne, ali samo s okrutnošću šupljeg smijeha, kao dio cijelog niza oštrog humora u svakom
američkom koledžu, neslane, pretjerane i nacionalne, otvorile u njemu duboke rane koje njegovi
drugovi nisu ni naslućivali. On je smjesta postao upadan, ne samo zbog glupih pogrešaka, nego i
zbog njegova divljeg dječjeg lica, dugačkog tijela i poskokljivih nogu nalik škarama. Stariji su
studenti kraj njega prolazili u nacerenim skupinama: on ih je poslušno pozdravljao, ali mu se srce
kidalo. I samodopadna lica njegovih razrednih kolega, pa-metnijih brucoša, spokojno čista od
njegovih grešaka, na maho-ve su ga ispunjavala mahnitim bijesom. - Smiješite se, smiješite se i
smiješite se - vrag vas odnio! - proklinjao je kroz škripu zubi. Prvi put u životu počeo je osje-ćati
odbojnost prema svemu što predobro pristaje u umjere-nost. Počeo je osjećati odbojnost i zavist
prema neprimjetljivom kalupu zajedničke prirode - prema mnoštvu ruku, nogu, šaka, stopala i
stasova što su udobno bili oblikovani za konfekcijsku upotrebu. I mrzio je sve što je bilo sasvim
obično, gdje god se s tim sreo - glupo lijepe momke, sjajne kose, jednako razdijeljene po sredini,
jakih prosječnih udova namijenjenih da dražesno gaze plesnim podijima. Čeznuo je da ih vidi kako
prave neku nespretnu glupost - kako posrću i padaju, kako se naduto zbu-njuju, kako gube bitno
dugme u mješovitom društvu, kako nisu svjesni da im viri košulja iz hlača dok su s lijepom
djevojkom. Ali oni nisu zapadali u greške.
Dok je prolazio sveučilišnim krugom, čuo je kako ga pod-rugljivo zovu po imenu s desetine
neosjetljivih prozora, čuo je skriven smijeh i škrgutao zubima. A noću se kočio od srama u svom
mračnom krevetu, parajući prstima plahtu, dok mu je, kroz neuravnoteženu viziju i nabujali
egoizam samoponiranja, u mozgu gorjela slika prenatrpane studentske sobe, pune iscere-nih
pripovjedača njegovih podviga. Nokatom rukom prigušivao je strašan krik. Želio je izbrisati
sramotni trenutak, rasplesti klupko. Činilo mu se da je njegovo uništenje konačno, da je po330 k
svog života na sveučilištu žigosao glupošću koja se nikad ceta boraviti i da je najbolje što je mogao
učiniti bilo sakriva-11606 tami iduće četiri godine. Vidio je sebe uhvaćena u klaun-"ke stupice i
razmišljao o svojim ranijim predodžbama uspjeha i* počasti s bolnim preziranjem samog sebe.
Nikom se nije mogao obratiti: nije imao prijatelja. Njegovo mišlianje sveučilišnog života bilo je
romatično naslućivanje, teklo iz knjiga koje je čitao i razblaženo Stoverovim uspome-nama iz
Valea, mladog Freda Fearnota* i razdragane mladeži što drugarski spojenih ruku urlaju vesele
pjesme. Nitko mu nije pružio ni osnovne podatke o donekle zakržljalom životu jednog američkog
sveučilišta. Nitko ga nije upozorio na opće tabue. Tako je zelen i nepripravan ušao u novi život, kao
što je poslije toga ulazio u svaki novi život, osim u svoja omamljena viđenja samog sebe kao
stranca u Arkadijama. Bio je sam. Bio je očajno usamljen. Ali je sveučilište bilo čarobno,
nezaboravno mjesto. Nalazilo se u malom selu na Pulpit Hillu, u sredini velike države. Studen-ti su
stizali vozilima iz sivog duhanskog grada Exetera, dvanaest milja daleko. Okolica je bila surova,
silna i ružna - valovita po-lja, šume i doline. Ali je samo sveučilište bilo uronjeno u pasto-ralnu
divljinu na dugoj visoravni što se strmo dizala nad okoli-nom. Čovjek se naglo pojavljivao pred
vrhom brijega, na kraju isprekidane seoske ulice koja je između fakultetskih zgrada kri-vudala
jednu milju do gradskog središta i sveučilišta. Središnji sveučilišni krug pružao se preko širokog
područja pokrivenog jakom ledinom i veličanstvenim drevnim drvećem. Pravokutne zgrade .od
izblijedjelih opeka, podignute nakon Revolucije, ogra-ničavale su gornju stranu; druge, manje
zgrade, podignute u modernom ružnom (pedagoško-novogrčkom) stilu, bile su rasu-te oko
središnjeg dijela; straga je bila gusta šumska divljina. To je mjesto još mirisalo na divljinu čovjek je
osjećao njegovu za-bačenost, njegovu samotničku čar. Eugeneu je izgledalo kao po-krajinska
ispostava velikoga Rima: divljina je oko njega gmizala kao životinja. Velika oskudica i stoljetna
bitka u šumi dale su sveučilištu onu ljupkost i ljepotu koja se kasnije morala patvoriti. Ono je
ulijevalo strahopoštovanje provincijalizma - provincijalizma sta-rijega Juga. Ništa nije bilo važno
osim države: država je bilo moćno carstvo, bogata kraljevina - izvan nje je bio daleki polu-barbarski
svijet. Lik iz romana za omladinu. Prezime »Fearnot« znači neboiša, neustrašiv, (op. prev.)
331Malo se sinova ovog sveučilišta istaklo u životu cijele naći' - postojao je neki skromni
predsjednik Sjedinjenih država i ^ koliko članova kabineta, ali malo tko je i tražio takvo istican' bilo
je dovoljno slavno biti velik čovjek u svojoj državi. Izvan nf ništa nije bilo osobito važno.
U ovom pastoralnom okolišu mlad je čovjek mogao udobno i zabavno potratiti četiri raskošne i
nehajne godine. Bilo je, isti-nabog, dovoljno samotnosti za samostanske školovanje, ali neo-bično
romantična obilježja atmosfere, razbludno obilje proljeća osutog cvijećem i prožetog mirisnom
toplinom zelenog trepera-vog svjetla, gasili su prilično temeljito svaki začetak knjiškog svrbeža.
Umjesto toga oni su dangubili i posvećivali duše ili s još većom energijom i oduševljenjem
promicali rad pjevačkih zbo-rova, sportskih društava, razredne politike, bratstava, debatnih
udruženja i dramskih sekcija. I govorili - uvijek su govorili; is-pod drveća, kraj zidova obraslih
bršljanom, skupljeni u sobama vodili su - mlitavo izvaljeni - neprestane, divne, prazne ju-žnjačke
razgovore; govorili su s velikom i rječitom lakoćom o Bogu, o vragu i filozofiji, o djevojkama,
politici, sportu, bratstvi-ma i djevojkama - bože, kako su govorili! - Primijetite - šušljao je gospodin
Torrington, stari stipen-dist zaklade Rhodes (Pulpit Hill i Merton, klasa 74) - pogledajte kako on
vješto zadržava napetost do samog konca. Primijetite s kakvom savršenom umjetnošću izgrađuje
vrhunac, skrivajući ono što misli do posljednje riječi. - I još dalje, zapravo. Napokon, mislio je
Eugene, počinjem se obrazovati. Ovo mora da je dobro napisano, budući da tako nezanimljivo
izgle-da. Kad boli, kažu zubari, to ti koristi. Demokracija mora biti stvarna, budući da je tako
ozbiljna. Ona mora biti izvjesna, bu-dući da je tako otmjeno balsamirana u ovom mramornom mau-
zoleju jezika. Eseji za studente - Woodrow Wilson, Lord Bryce i Dean Briggs. Ali ovdje nije bilo ni
riječi o snažnom promuklom glasu Amerike, o političkim zborovima i limenoj glazbi, o Tvveedu i
Tammanvu, o velikoj toljazi, linčovanju i crnim zabavama s pe-čenjem, o bostonskim Ircima i
prokletim papinskim smicalica-ma, kao što je izloženo u Babilonskoj šupljoj trubi (demokrati!), o
silovanju belgijskih djevica, o rumu, nafti, Wall streetu i Me-xicu.*' Sve je to, rekao bi gospodin
Torrington, privremeno i slu-čajno. I nezdravo. * Riječ je o američkim političkim prilikama za
vrijeme Prvog svjet-skog rata (op. prev.) 332 Gospodin Torrington se vlažno nasmiješi Eugeneu i
nježno ožuri da sjedne na stolicu što ju je prisno privukao k svom i St° U- Gospodin...?
Gospodin...?... - reče preturajući abe-cedne kartone. - Gant - reče Eugene. - Ah, da - gospodin Gant
- skrušeno se nasmiješi. - Pa onda - o vašem vanjskom čitanju? - otpoče. A što je, pomisli Eugene, s
mojim unutarnjim čitanjem? Da H voli čitati? Ah - to je dobro. Tako mu je drago da to čuje. Pravo
današnje sveučilište, rekao je Carlyle (on se nada da Eugene voli starog britkog Thomasa), samo je
zbirka knjiga. - Da - reče Eugene. To je bilo, čini mu se, po oxfordskom programu. Oh, da -bio je
tamo, zapravo, tri godine. Njegovo blago oko sine. Da ljen-čari duž Higha za toplog proljetnog
dana, da se zaustavi i pogle-da blago u knjižarskim izlozima koje se moglo dobiti za tako malo.
Zatim do Buola ili do prijateljeve sobe na čaj, ili na šetnju kroz livade ili vrt Magdalen; ili pogledati
na dvorište, dolje, na veselu povorku
mladosti. Ah - ah! Divno mjesto? No - jedva da bi se složio. Sve ovisi o tome što netko razumijeva
pod divnim mjestom. Pola nesuvislih misli - nažalost mnogo više među američkom nego među
engleskom omladinom - dolazi zbog beskrajne poplave loše definiranih izreka. - Da - reče Eugene.
Divno mjesto? No, teško bi se s tim složio. Izraz je tipično američki. On upravi prema dječaku
smiješak meke neprijazno-sti s laskavih usana: - To ubija - primijeti - čovjekovo isprazno
oduševljenje. Eugene malo problijedi. - Tako je - reče Sada - da on vidi. Da li mu se dopadaju
komadi - moderna drama? Izvrsno. U tim modernim dramama obrađuju se neke vrlo zanimljive
stvari. Barrie - oh, krasan momak! Što to? Shaw! - Da - reče Eugene. - Pročitao sam i sve druge.
Izašla je nova knjiga. - Oh, zaista! Bravo, mladiću! - reče gospodin Torrington s plemenitim
začuđenjem. Slegne ramenima i postane pristojno ravnodušan. Vrlo dobro, ako mu se sviđa.
Naravno, on misli da je šteta gubiti vrijeme na taj način, kad ima onih što prave pr-voklasne stvari.
Ipak, upravo u tome leži nevolja. Taj se čovjek uglavnom obraća neoblikovanom ukusu,
nekritičkom sudu. Blještavo privlači nezrele. Oh, da! Zabavan momak, bez sumnje. Pametan - da,
ali nipošto značajan. I - zar nije pomislio - malo 333bučan? Ili je to primijetio? Da - tu sigurno ima
keltske žice, ni' lišen draži, ali je manjkav. Nije ravnopravan s najjačim mode C nim mislima. - Uzet
ću Barrija - reče Eugene. Da, rekao bi da je to svakako bolje. - Pa onda, doviđenja. Gospodine...
gospodine ...? p _ on se nasmiješi ponovo preturajući po kartonima. - Gant. Oh, da, da bude siguran,
... Gant. Pružio je svoju debelu nespretnu ruku. Nada se da će ga gospodin Gant još posjetiti Možda
bi mu mogao pomoći savjetom u nekim sitnim nevolja-ma koje, to je znao, stalno niču u toku prve
godine. A iznad sve-ga, ne smije se obeshrabriti. - Da - reče Eugene, grozničavo uzmičući prema
vratima. Kad je osjetio prazan prostor iza sebe, upao je u nj i iščeznuo. Svejedno, mislio je
mrzovoljno, i tako sam pročitao cijelog prokletog Barrija. Napisat ću prokleti sastavak o njemu, i
čitati što se meni, do đavola, sviđa. Bože pozivi kralja i kraljicu! Osim toga imao je kolegije iz
kemije, matematike, grčkog i latinskog jezika. S velikim trudom i zanimanjem učio je latinski.
Nastavnik mu je bio visok obrijan čovjek, žuta sjetna lica. Svoju rijetku kosu tako je pametno
razdijeljivao da je podsjećala na rogove. Usne su mu uvijek bile iskrivljene u đavolski osmijeh, oči
su mu postrance bljeskale s teškim zlobnim humorom. Eugene je u njega polagao velike nade. Kad
je dječak dolazio zadihan i bez doručka, trenutak nakon što se razred smirio, đavolski profesor bi ga
pozdravio s namještenom ironijom: - Ah, tu ste, brate Gant! Baš na vrijeme za odlazak u crkvu.
Jeste li dobro spavali? Razred je s urlanjem odobravao ovu oštroumnost. A kasni-je, za vrijeme
napete stanke, zloslutno bi namrštio čeoni luk, podrugljivo gledao ispod čekinjastih obrva svoje
radoznale slu-šatelje i rekao dubokim sardoničkim glasom:
- A sada, zamolit ću brata Ganta da nam iskaže čast s jed-nim od svojih dotjeranih i učenih
prijevoda. Ove okrutne šale teško je bilo podnositi, jer je u cijelom raz-redu, od njih
dvadesetpetorice, jedini brat Gant pripremao svoj rad bez pomoći tiskanog prijevoda. On je
marljivo radio na Li-viju i Tacitu, ponavljajući lekciju nekoliko puta dok ne bi posti-gao svoje
vlastito glatko i stručno tumačenje. A bio je dovoljno glup da to izrekne gotovo naizust, bez
oklijevanja ili vješto glum334 r ne mjestimične sumnje. Za njegovu muku i poštenje lijepo ga •
ađivao đavolski ljubimac. Dok je dječak čitao, tanak bi se građivao . "lieh produbljivao, čovjek bi
značajno podignuo oči na iske-SerTrazred i, kad bi bilo gotovo, rekao: Bravo, brate Gant! Izvrsno!
Sjajno! Dobro ste to preveli -predobro i preglatko da biste mene preveli žedna preko vode. Razred
se grozno cerekao. Kad to više nije mogao podnositi, obratio se tom čovjeku jednog dana poslije
nastave. - Molim vas, gospodine! Molim vas! - počeo je glasom koji se gušio od bijesa i očaja. -
Uvjeravam vas - pomislio je na sve nacerene majmune u razredu koji korisno poturaju ukradene
prijevode i nije mogao nastaviti. ðavolov učenik nije bio loš čovjek; samo je bio, kao većina ljudi
koji se ponose svojom lukavošću, glupan. - Besmislica, gospodine Gant - rekao je ljubazno. - Ne
mis-lite valjda da me možete zavarati s prijevodom? Ali to meni ne smeta, znate - nastavio je
smiješeći se. - Ako želite i dalje pre-pisivati prijevode umjesto da se sami potrudite, ja ću vam dati
prolaznu ocjenu - ali samo dotle dok to dobro izvodite. - Ali - započe Eugene raspaljivo. - Ali ja
mislim da je žalosno, gospodine Gant - reče profe-sor ozbiljno - da i dalje želite u tome ustrajati.
Vidite, mladiću, vi ste sposobni da time prvorazredno vladate. Ja to vidim. Zašto se ne potrudite?
Zašto ne zagrijete stolicu i zaista naučite, posli-je svega? Eugene je zurio u tog čovjeka sa suzama
od bijesa u očima. Promucao je ali nije mogao govoriti. No iznenada, dok je gledao dolje u
sveznajući pogled, nadjača ga savršena i besmislena ne-pravda cijelog slučaja - kao karikatura: on
prasne u grohotan smijeh od gnjeva i naslade koji je učitelj bez sumnje primio kao priznanje. - No,
što kažete? - upitao je. - Hoćete li pokušati? - U redu! Da! - lanuo je dječak. - Pokušat ću. Smjesta je
kupio kopiju prijevoda koji se koristio u razredu. Kad je poslije toga čitao, čestito zamuckujući tu i
tamo u reče-nici, dok mu nastavnik ne bi priskočio u pomoć, sotonski pro-fesor je ozbiljno i
pozorno slušao, s vremena na vrijeme klimao glavom u znak odobravanja i govorio s velikim
zadovoljstvom, kad bi završio: - Dobro je, gospodine Gant. Vrlo dobro. Sad se vidi što se može
postići s malo pravog rada.
A nasamu bi mu rekao: - Vidite razliku, zar ne? Odmah sam znao kad ste se prestali služiti
nedopuštenim prijevodima. Vaš 335prijevod nije tako gladak, ali je sada vaš. Na dobrom ste putu
mladiću, i od toga imate koristi. To je vrijedilo truda, je li tako' - Da - rekao je Eugene zahvalno -
svakako... Kudikamo najodličniji među njegovim učiteljima na prvoj godini bio je gospodin
Edvvard Pettigrevv (»Jarac«) Benson, pro-fesor grčkog jezika. Jarac Benson je bio malen čovjek
četrdese-tih godina, neoženjen, pomalo kicoški, ali staromodno, odjeven. Nosio je visoke ovratnike,
velike nabrane kravate i cipele od an-tilopa. Kosa mu je bila gusta, vrlo sijeda i divno njegovana.
Lice mu je bilo ljubazno borbeno i oštro, s velikim žutim izbuljenim očnim jabučicama i nekoliko
bora oko usta kao u buldoga. U ci-jelosti bila je to lijepa ružnoća. Govorio je tiho, lijeno, ugodno, s
nehajnim otezanjem, ali je bez mijenjanja ritma ili intonacije mogao oderali kožu sa žrtve tako
okrutnim jezikom kakav je ikad siktao, a već idućeg trena izbrisati neprijateljstvo, obnoviti
naklonost i iscijeliti rane istim sredstvom. Njegov je šarm bio ogroman. Među studentima on je bio
predmet komičnih domišljanja - u svojim mitovima od nje-ga su stvarali strastvenog i rafiniranog
ljubavnika, a od njegova patuljastog automobila na tri kotača, koji je po sveučilišnom krugu
poskakivao kao prerasla igračka, pozornicu mnogih ro-mantičnih zavođenja. Bio je dobar grecist -
otmjeno nehajan učenjak. Pod njego-vim je uputstvima Eugene počeo čitati Homera. Dječak je
malo znao gramatike - malo je naučio kod Leonarda - ali budući da se neoprezno zaletio i počeo
učiti grčki s nekim drugim a ne s Jarcem Bensonom, Jarac Benson je mislio da on zna manje nego
što je znao. Očajno je učio, ali mrki zlovoljni pogled malog otmjenog čovjeka plašio ga je te su mu
odgovori bili šepavi, bo-jažljivi i nespretni. I dok je produžavao ustreptala srca i drhtava glasa, Jarac
Benson bi postajao sve nestrpljiviji, dok napokon ne bi, ispustivši svoju knjigu, otegao: - Gospodine
Gant, vi me tako vraški razbjesnite da bih vas mogao baciti kroz prozor. Ali se na ispitu izvrsno
pokazao i divno preveo bez pripra-ve. Bio je spašen. Jarac Benson je javno pohvalio njegovu zada-
ću s lijenim čuđenjem i dao mu dobru ocjenu. Poslije toga brzo su uspostavili snošljiviji odnos: on
je u proljeće već čitao Eun-pida prilično pouzdano. Ali mu je kasnije, u potonulim godinama koje
prekriju tako mnogo ljepote, najživlje ostalo ono silno Homerovo izranjanje iz mora, koje je kucalo
u njegovu mozgu, krvi, bilu, poput zvuka mora u školjkama iz Gantova salona, kad ga je prvi put
osluh336 u laganom koračanju nogu i heksametarskom otezanju Jar-"U Bensona, posljednjeg
izgubljenog i umornog sina Helade. 03 Deine de klange genet, argireoio bioio* - iznad piska zviž-
daljke hrapave škripe kotača, bubnjanja čekića, traje prostrana dueačka glazba, i zauvijek će trajati.
Kakvo je nesuglasje može mišiti? Kakvo je treštavo nasilje može poremetiti ili nadjačati, kad se
zakopala u naše tijelo dok smo bili mladi, kad nam je u spomenu ostala kao »jabučno stablo, pjesma
i zlato«? 29
Prije nego što mu je završila prva godina, dječak je promi-jenio četiri ili pet puta mjesto stanovanja.
Godinu je dana zavr-šio živeći sam u velikoj goloj sobi bez prostirača; to se rijetko dešavalo u
Pulpit Hillu gdje su studenti, uz malo koju iznimku, živjeli po dvojica ili trojica u jednoj sobi. U toj
je sobi započela fizička izolacija koja se u početku teško podnosila, ali mu je ka-snije postala
prijeko potrebna, duševno i tjelesno. U Pulpit Hill je došao s Hughom Bartonom koji ga je čekao u
Exeteru i odvezao ga gore u svom velikom otvorenom dvosjedu. Poslije upisa brzo je našao stan u
kući jedne udovice iz Altamonta čiji je sin bio student. Hugh Barton je odahnuo i otputovao,
nadajući se da će stići kući i svojoj mladenki prije noći. Oduševljeno ali nepromišljeno Eugene je
udovici platio dva mjeseca unaprijed. Zvala se Bradlev: bila je mlitava i razdražlji-va žena s bijelim
licem i srčanom manom. Ali joj je hrana bila izvrsna. Sin gospođe Bradlev, student, odzivao se na
početna slova svojih imena - »G. T«. G. T. Bradlev, student druge godine, bio je neprijazan i
mrzovoljan mladić od devetnaest godina -mješavina puzavosti i drskosti. Glavna ali neostvarena
želja mu je bila da ga izaberu u članstvo nekog bratstva. Nakon što nije uspio zadobiti priznanje
pokazivanjem prirodne nadarenosti, spopala ga je nastrana misao da će postići glas i slavu ako se o
njemu pročuje da je mučitelj nekolicine brucoša. Ali je taj postupak, okušan na Eugeneu, odjednom
proizveo prkošenje i ogorčenost. Njihovo je neprijateljstvo bilo zakleto: G- T- se dao na to da
osujeti i uništi početak dječakova života na sveučilištu. Namamljivao ga je u zamke javne bruke i
dovodio srebrni strašno.« (Ilijada I, 49, prijevod T. 337 * »I njegov Maretić) gledaoce da budu
svjedoci njegova poniženja; laskanjem je pri-dobio njegovo povjerenje i iznevjerio ga. Ali postoji
konačno ruglo, posljednje vjerolomstvo koje nas izvrgava sramoti; naša sposobnost da budemo
podli, kao i sve ostale naše sposobnosti tako je mala. Došao je dan kad se Eugene oslobodio spona.
Bio je slobodan da napusti udovičinu kuću tuge. G. T. mu se pri-maknuo namršten i potuljen. -
Čujem da nas ostavljaš, Gene - rekao je. - Da - rekao je Eugene. - To je zbog moga ponašanja? - Da
- rekao je Eugene. - Ti preozbiljno shvaćaš stvari, Gene - rekao je on. - Da - rekao je Eugene. - Ne
želim da odeš uvrijeđen, Gene. Hajde da se rukujemo i budemo prijatelji. Ukočeno je pružio ruku.
Eugene je pogledao neprijazno sla-bo lice i nemirne nesretne oči koje su zvjerale tražeći nešto što bi
mogle nazvati svojim. Gusta crna kosa bila je tvrdo slijepljena od masnoće; vidjele su se bijele
točke peruti pri korijenu. Osje-ćao se miris talkova praha. Začeo se i hranio u tijelu svoje bje-lolike
majke - zbog čega? Da liže službene prste što ga prezirno glade, da bijedno gmiže pred nekim
simbolom. Eugenea je hva-tala mučnina. - Rukujmo se, Gene - rekao je mladić još jednom, tresući
ispruženim prstima. - Ne - rekao je Eugene. - Ti me ne mrziš, zar ne? - cvilio je G. T. - Ne - rekao je
Eugene.
Na trenutak je osjetio samilost, slabost. Opraštao je jer je bilo potrebno da se zaboravi. Eugene je
živio u malom svijetu, ali njegove su ruševine za njega bile stvarnost. Njegove su nevolje bile
sitnice, ali im je uči-nak na njegov duh bio dubok i zlokoban. Povukao se duboko i prezirno u svoju
ćeliju. Bio je bez prijatelja, pod bičem prezira i ponosa. Slijepo se suprotstavljao svemu običnom
ujedinjenom životu oko sebe. U toku te gorke i očajne jeseni Eugene je prvi put sreo Jima Trivetta.
Jim Trivett, sin bogatog uzgajivača duhana iz istočnog dijela države, bio je dobroćudan mlad
vragoljan od dvadeset godina. Bio je jak momak, prilično podmukla izgleda, grubih isturenih usta
koja su bila mesnata i malo otvorena, stalno ozarena lakim opuštenim smiješkom i zamrljana u kutu
smeđim duhanskim sokom. Imao je pokvarene zube. Kosa mu je bila svijetlosmeđa, 338 , .
nepokorna: stršala je u velikim neurednim čupercima. Oblačio se po posljednjem jeftinom kriku
užasne mode toga mena: uske priljubljene hlače koje su završavale jedan palac VIiiad oksfordskih
cipela i tako otkrivale palac zategnutih čara-pa podrezan kaput s pojasom preko slabina, veliki
prugasti ratnik od svile. Ispod kaputa nosio je širok džemper s ozna-kama srednje škole. ,,-,,.,, Jim
Trivett živio je s nekoliko drugih studenata iz svog za-vičaja u jednoj privatnoj kući blizu gospođe
Bradley, do zapad-nih ulaznih vrata sveučilišta. Četiri su se mladića radi sigurnosti i drugarstva
zajedno zbili u dvije neprikladne sobe s lijevanim pećima koje su ih pretjerano suho zagrijavale.
Oni su stalno vr-šili pripreme za učenje, ali nikada nisu učili: jedan bi ozbiljno ušao objavljujući da
ga »sutra čeka pakleni dan«, te bi započeo vrlo pažljive priprave za dugo takmičenje s knjigama:
pomnjivo bi i sporo šiljio olovke, namještao svjetiljku, punio užarenu peć, micao stolicu, stavljao
sjenilo, čistio lulu, brižljivo je nabijao du-hanom, palio, ponovo palio i praznio, i na kraju, s izrazom
du-bokog olakšanja, začuo kucanje na vratima. - Uđi u kuću, vrag je odnio! - riknuo bi gostoljubivo.
- Zdravo, Gene! Uzmi stolicu i sjedi - reče Tom Grant. Bio je snažno građen momak, neukusno
obučen; imao je nisko čelo, crnu kosu i ljubaznu, glupu, nemarnu narav. - Vi ste radili? - Da, k
vragu! - vikne Jim Trivett. - Ja sam radio kao kučkin sin. - Bože! - reče Tom Grant okrećući se
polako da ga pogle-da. - Mladiću ti ćeš se jednog dana ugušiti jednom od tih laži. - On polako i
tužno strese glavom, a zatim nastavi kroz grub smijeh: - Kad bi stari Trivett znao što radiš s
njegovim novcem, pao bi na dupe. - Gene! - reče Jim Trivett - koga đavola znaš o ovom pro-kletom
engleskom? - Sto on ne zna o tome - reče Tom Grant - to bi mogao na-pisati na poleđini poštanske
marke. Stari Sanford misli da si ga-dan, Gene. - Mislio sam da imaš Torringtona - reče Jim Trivett. -
Ne - reče Eugene - nisam bio dovoljno dobar Englez. Mlad i sirov. Promijenio sam ga, hvala bogu!
Što zapravo želiš, Jim? - pita on. - Dobio sam da napišem nekakav sastav. Ne znam o čemu da
pišem - reče Jim Trivett.
- Sto želiš da ja činim? Da ga napišem umjesto tebe? - Da - reče Jim Trivett. 339- Piši sam svoj
prokleti sastav - reče Eugene s izrazom žes-tine. - Ja ti ga neću napisati. Pomoći ću ako mogu. - Kad
ćeš dopustiti da te Žilavi povede u Exeter? - reče Tom Grant namigujući Jimu Trivettu. Eugene
pocrveni i obrambeno odgovori. - Ja sam spreman poći kad god hoće - reče nerado. - Slušaj,
Dugonja! - reče Jim Trivett uz opušten smiješak. -Da li ti zaista želiš sa mnom poći ili se samo
praviš važan? - Poći ću s tobom! Rekao sam ti da ću poći s tobom! - reče Eugene ljutilo. Malo je
drhtao. Tom Grant lukavo migne Jimu Trivettu. - Od toga ćeš postati muškarac, Gene - reče on. -
Od toga će ti sigurno odlakavjeti grudi. - On se nasmije, ne glasno ali ne-suspregljivo, tresući
glavom kao da nešto potajno misli. Opušteni smijeh Jima Trivetta se proširi. On pljune u san-duk za
drva. - Bože! - reče. - Mislit će da je stiglo proljeće kad ugledaju Dugonju. Trebat će im ljestve da
dopru do njega. Tom Grant se previjao od žestoka smijeha. - Bogami, trebat će im! - reče. - Onda,
na čemu smo, Gene? - iznenada upita Jim Trivett. - Jesi li za pokret? Subota? - Meni odgovara! -
reče Eugene. Kad je otišao, oni su se žedno smijali jedan drugome koji trenutak - zadovoljni
oskvrnitelji čistoće. - Hej! - reče Tom Grant. - Ti to ne bi smio činiti, Žilavi. Za-vodiš dečka na
stranputicu. - Neće mu škoditi - reče Jim Trivett. - Dobro će mu doći. On obriše usta nadlanicom i
naceri se. - Čekaj malo! - šapne Jim Trivett. - Mislim da je ovdje. Skrenuli su iz središta sivog
duhanskog grada. Četvrt sata su hitro išli sumornim jesenskim ulicama i napokon se spustili dugim
strmenitim kolotečinama koje su ih gotovo odvele do predgrađa kroz bijedu trošnih kuća. Bilo je to
tri tjedna prije Božića: maglovit zrak bio je ispunjen ledenom prijetnjom. Vla-dala je turobna tišina,
poremećena tek tihim dalekim zvucima. Zašli su u malu blatnjavu ulicu bez pločnika, u kojoj su s
obje strane bile razbacane crnačke kolibe i prebivališta siromašnih bijelaca. Bio je to svijet straćara.
Ulica je bila neosvijetljena. Noge su im suho šuškale po opalom lišću. 340 Zaustavili su se pred
jednokatnom drvenom kućom. Iza spuštenih žutih zavjesa gorjela je mutna svijeća bacajući mrk
nelud po maglovitu zraku. - Čekaj malo - reče Jim Trivett tihim glasom - provjerit ću. Ćuli su se
traljavi koraci po lišću. Čas kasnije pojavi se je-dan crnac. - Hej, John - reče Jim Trivett skoro
nečujno. - 'Braveće, gazda! - odgovori crnac umorno ali istim to- Tražimo kuću Lily Jones - reče
Jim Trivett. - Je li to ta? - Da - reče crnac - to je.
Eugene se nasloni na drvo slušajući tihi urotnički razgovor. Gluha i napeta noć omota ga zlom
pažljive svjesnosti. Usne su mu bile hladne i drhtale su. On gurne među njih cigaretu i drh-teći
podigne debeli ovratnik ogrtača. - Zna li gospođica Lily da ćete doći? - upita crnac. - Ne - reče Jim
Trivett. - Poznaješ li je? - Da - reče crnac. - Ja ću poći gore s vama. Eugene je čekao u sjeni drveća
dok su njih dvojica otišla gore u kuću. Izbjegli su verandu s pročelja i pošli okolo na bo-čnu. Crnac
blago pokuca na rešetkasta vrata. Uvijek su bivala rešetkasta vrata. Zašto? On je čekao opraštajući
se sam sa sobom. Stajao je nad svo-jim životom, osjećao je, s izmahnutom oštricom ubojice. Neraz-
mrsivo je do vrata tonuo u zapletaje. Spasa nije bilo. Iz kuće se čula slaba zatvorena buka: glasovi i
smijeh, i škri-pav promukao zvuk starog gramofona. Zvuk je naglo prestao kad je crnac pokucao:
pohabana kuća izgledala je kao da sluša. Tren kasnije šarka je kriomice zacvilila: ulovio je tih
smeten šum ženskog glasa. Tko je to? Tko? Poslije toga Jim Trivett se vrati k njemu i mirno reče: -
U redu je, Gene. Dođi. Pa gurne nešto sitniša crncu u ruku i zahvali mu se. Eugene časkom pogleda
crnu široku prijaznost lica toga čovjeka. Njego-ve hladne udove prožme bljesak topline. Crni je
svodnik obavio svoj posao revno i ljubazno: iznad njihovih kupljenih neljupkih ljubavi ležala je
topla sjena njegove naklonosti. Oni se tiho popnu puteljkom, zakorače dvije ili tri stepenice i uđu
kroz rešetkasta vrata. Kraj njih je stajala jedna žena i pri-državala ih da budu otvorena. Kad su ušli,
čvrsto ih je zatvorila. Zatim su presijekli mali trijem i ušli u kuću. Našli su se u tijesnom hodniku
koji je prepolavljao kuću po širini. Zadimljena svijeća s uvrnutim stijenjem bacala je prigu-šen krug
u tamu. Stube bez prostirke vodile su na kat. Bila su 341po dvoja vrata lijevo i desno, te rasklopljiva
vješalica na kojoj je visio izlizan muški šešir od pusta. Jim Trivett odmah zagrli ženu, cereći se i
hvatajući je za grudi. - Zdravo, Lily - reče on. - Bože! - Ona se surovo smijala i dalje buljila u
Eugenea čudeći se što je to sirište noći ubacilo u njenu kuću. A zatim se okrene Jimu Trivettu i kroz
promukao smijeh reče: - Smiluj mi se bože! Koja god ga žena dobije, morat će mu malo podrezati
te noge. - Meni bi bilo drago da ga vidim s Thelmom - reče Jim Tri-vett smiješeći se. Lily Jones se
promuklo smijala Desna se vrata otvore i Thelma, mala žena krhke građe, izađe praćena šupljim
prosta-čkim hihotom. Jim Trivett je srdačno zagrli. - O moj bože! - reče Thelma tankim glasom. -
Što je ovo? - Ona isturi oštro ptičje lice i bezobrazno počne proučavati Eu-genea. - Doveo sam ti
novog ljepotana, Thelma - reče Jim Tri-vett. - Zar to nije najtanji momak što si ga ikad vidjela? -
reče Lily Jones bezlično. Koliko si visok, sine? - doda obraćajući se njemu prijaznim otezanjem. On
malo ustukne. - Ne znam - reče. - Mislim šest i tri.
- Viši je! - reče Thelma uvjereno. - Visok je sedam stopa ili sam ja lažljivica. - Nije se mjerio od
prošlog tjedna - reče Jim Trivett. - Ne može zato jamčiti. - On je i mlad - reče Lily pozorno ga
motreći. - Koliko ti je godina, sine? Eugene okrene blijedo lice u stranu, neodređeno. - Pa, zagrakće
- otprilike ... - Sad je u osamnaestoj - reče Jim Trivett odano. - Ne brini za njega. Dugonja poznaje
sve čvorove, u redu je. Pravi je me-dvjed. Ne bih se s vama šalio. Prošao je on to. - Ne izgleda mi
toliko star - reče Lily sumnjičavo. - Kad mu pogledam lice, ne bih mu dala više od petnaest. Zar
nema malo lice, a? - upita tihim začuđenim glasom. - To mi je jedino koje imam - reče Eugene
ljutilo. - Zao mi je što ga ne mogu zamijeniti za veće. - Izgleda tako smiješno kad strši čak gore
iznad tebe - na-stavi ona strpljivo. Thelma je oštro gurne laktom. 342 Tn ie zato što ima velik kostur
- reče ona. - Dugonja je j TŁA oočne ispunjavati te kosti i slagati meso, bit će kr-u redu. N*" H B.t
će, vdiki zavodnik( to je sigurno, Dugonja -san muškara . ^ Wadnu mku stežući je v njemu c,
žalosno okrene na stranu. O bože! Ovo se uu>" "j-f . .. cu pamtiti, pomisli )amtiti, pomiri.. - Pa onda
- reče Jim Trivett - da krenemo. - On ponovo za-erli Thelmu. Ljubavnički su šeprtljili. - Ti pođi
gore, sine - reče Lily. - Ja ću začas doći. Vrata su otvorena. - Vidimo se kasnije, Gene - reče Jim
Trivett. - Pokaži im, mladiću. ... , ,.. On dječaka grubo prigrli jednom rukom i uđe u sobu slije-va s
Thelmom. Eugene se polako popne uza škripave stube i uđe u sobu s otvorenim vratima. Užarena
hrpa ugljena gorjela je u kaminu bez plamena. On skine šešir i svuče ogrtač i baci ih preko drve-ne
postelje. Zatim napeto sjedne u Ijuljaljku i nagne se naprijed izlažući drhtave prste toplini. Nije bilo
svjetla osim s ugljena, ali je pri tom nejasnom stalnom tinjanju mogao zamijetiti ružne zidne tapete
s velikim mrljama od prokišnjavanja koje su se tu i tamo Ijuštile u suhim poderanim svicima. Sjedio
je mirno po-gnut, ali je s vremena na vrijeme žestoko drhtao kao u groznici. Zašto sam ovdje? Ovo
nisam ja, mislio je. Tada začuje polagani teški ženski korak na stubama: ušla je u poplavi svjetla
noseći svijeću ispred sebe. Ona metne svijeću na stol i uvrne stijenj. Sad ju je mogao jasnije vidjeti.
Lily je bila seljanka srednjih godina, široka, teška i nezdravo meka. Njeno glatko seljačko lice bilo
je prošarano finim čipkama bora oko usta i očiju kao da je mnogo radila na suncu. Imala je bujnu
crnu i grubu kosu. Bila je bijelo naprahana talkom. Nosila je be-zobličnu odjeću od pamučne
tkanine, široku i bez pojasa. Bila je obučena kao domaćica, ali je udovoljila svom zvanju crvenim
svilenim čarapama i crvenim pustenim papučama opšivenim krznom, u kojima je klipsala ravnih
tabana. Žena zabravi vrata i okrene se ka kaminu gdje je sada dje-čak stajao. On je zagrli s
grozničavom željom milujući je dugim nervoznim rukama. Neodlučno
sjedne u Ijuljaljku i nespretno je privine k svojim koljenima. Udijelila mu je poljupce sa stidlji-vom
i hladnom čednošću provincijalne kurve odvraćajući usta u stranu. Zadrhtala je kad su je takle
njegove hladne ruke. - Hladan si kao led, sine - reče ona. - Što ti je? Počela ga je trti s grubom
profesionalnom nelagodnošću. Čas kasnije ona nestrpljivo ustane. 343- Počnimo - rekla je. - Gdje je
moj novac? On joj gurne dvije zgužvane novčanice u ruku. Zatim legne kraj nje. Drhtao je, mlitav i
nemoćan. Iz njega je bila iščezla strast. U kaminu se urušavao nabacani ugljen. Umiralo je izgublje-
no svijetlo čudo. Kad je sišao niza stube, u hodniku je našao Jima Trivetta kako ga čeka držeći
Thelmu za ruku. Lily ih je tiho izvela, nakon što je virila kroz rešetke u maglu i osluškivala koji
časak. - Tiho - prošaptala je - preko puta je neki čovjek. U po-sljednje nas vrijeme nadgledaju. -
Dođite opet, mangupi - mrmljala je Thelma stišćući mu ruku. Izašli su tiho i nježno gazili dok se
nisu dokopali ceste. Mag-la je bila gušća: zrak je bio zasićen ujedljivom vlagom. Pod sjajem ulične
svjetiljke na uglu Jim Trivett odahne s glasnim olakšanjem i odvažno krene dalje. - K vragu! - reče.
- Mislio sam da nikad nećeš doći. Što si to pokušavao učiniti s jadnom ženom, Dugonja? - Zatim,
primi-jetivši dječakovo lice, brzo doda s toplim zanimanjem: - Što je Gene? Ne osjećaš se dobro? -
Čekaj malo! - reče Eugene muklo. - Bit će dobro! On se primakne rubu ceste i pobljuje u jarak.
Zatim se uspravi brišući usta rupčićem. - Kako se osjećaš? - upita Jim Trivett. - Bolje? - Da - reče
Eugene - sad je sve u redu. - Zašto mi nisi rekao da ti je zlo? - reče Jim Trivett prije-korno. -
Iznenada me uhvatilo - reče Eugene. Pa odmah doda: -Mislim da je nešto bilo u hrani što sam je
večeras jeo kod pro-kletog Grka. - Ja sam se dobro osjećao - reče Jim. Trivett. - Šalica kave će te
smiriti - doda on s veselim uvjerenjem. Polako su se penjali uz brijeg. Svjetlost iz žmirkavih
svjetilj-ki na uglovima padala je s blijedim zurenjem po pročeljima sa-blasnih kuća. - Jim - reče
Eugene nakon časovite stanke. - Da. Što je? - Nemoj pričati da mi je pozlilo - reče on nespretno.
Jim Trivett se začuđeno zagleda u njega. - Zašto ne? To nije ništa - reče. - Pa što, svakome može
lako pozliti. 344 _ Da znam. Ali bi mi draže bilo da ne pričaš. I Oh u redu. Neću. I zašto bih? - reče
Jim Trivett. Eugenea je progonio vlastiti izgubljeni duh: znao je da ga •se neće vratiti. Tri dana je
izbjegavao svakoga: osjećao je da je !? erijeha bio na njemu. Odavala ga je svaka kretnja, svaka ri-
ZJ Ponašanje mu je postalo izazovnije, pozdrav životu neprija-'ii Još tješnje se spleo s Jimom
Trivettom izvlačeći tužno za-dovoljstvo iz njegova odanog grubog hvaljenja. Njegova nezado-
voljena želja počela je iznova buktati: nadvladala je njegovo tje-lesno gnušanje i
dočarala nove slike. Na kraju tjedna ponovo je otišao u Exeter, ali sam. Osjećao je da više nije imao
što izgubiti. Ovoga je puta potražio Thelmu. Kad je za Božić pošao kući, prepone su mu bile crne
od šuge. Velika se država protezala kao gol div ispod olovnih ispa-rina s neba. Vlak je grmio preko
visokog uspona na Piedmont: dok je on noću ležao u teškom bolesnom snu, vlak je puzao u veliku
planinsku tvrđavu. Kroz maglu je slutio njezinu vjetrovi-tu gromadu i sive šume. Ispod mostova je
vijugala bijela nit vode između smrznutih obala, tiha kao san. Srce mu je oživjelo u sablasnoj
planinskoj vječnosti. On je bio gorštak. Ali kad je u zoru izašao iz vagona s gomilom studenata,
ponovo mu je oživ-jela potištenost. Skupina trošnih zgrada kraj kolodvora izgledala je jadno,
jadnije nego ikad prije. Iznad stanične zaravni, bregovi s jeftinim nanizanim kućama bili su
neprirodno blizi kao privi-đenje. Mirni Trg izgledao je kao da se zbio za vrijeme njegova iz-bivanja,
a kad je sišao iz tramvaja i spuštao se ulicom prema Di-xielandu, činilo mu se da je divovskim
koracima svladavao uda-ljenosti u gradu-igrački. Božić je bio siv i studen. Nije bilo Helen da mu
pruži to-pline. Gant i Eliza osjećali su tegobu njezine odsutnosti. Ben je dolazio i odlazio kao
utvara. Luke nije došao kući. A on je bio bolestan, osramoćen i izgubljen. Nije znao kamo bi se
djeo. Noću je koračao po hladnoj sobi i mrmljao, dok se zabrinuto Elizino lice ne bi pojavilo iznad
nje-zina ogrtača. Otac mu je bio nježniji i stariji nego ikada; vratile su mu se patnje. Bio je odsutan i
žalostan. Površno je razgova-rao sa sinom o koledžu. Eugeneu je zastajao govor u grlu. Pro-mucao
je nekoliko odgovora i pobjegao od kuće i golog straha u Gantovim očima. Danju i noću neumorno
je hodao trudeći se da zagospodari svojim strahom. Mislio je da se raspada od gube. I ništa se nije
moglo učiniti nego istrunuti. Lijeka nije bilo. Jer tako su ga naučili moralisti u mladosti. 345Lutao
je u besciljnom očaju, nesposoban da i na trenut k smiri nespokojne udove. Popeo se na istočne
bregove što su s dizali iznad crnačke četvrti. Zimsko se sunce probijalo kro maglu. Dolje na
livadama i gore na planinama sunčevo je svjetlo padalo na zemlju kao mlijeko. Stajao je i
promatrao. Tračak nade probio se kroz crninu njegova duha. Poći ću bratu, pomislio je. Bena je
našao u krevetu u ulici Woodson kako puši. Zatvo-rio je vrata i zatim se divlje obazreo kao da je u
kavezu. - Za ime božje! - kriknuo je Ben ljutilo. - Jesi li poludio? Sto te je spopalo? - Ja sam - ja
sam bolestan! - promucao je. - Sto se dogodilo? Gdje si bio? - upitao je oštro Ben. Pri-dignuo se i
sjeo u krevetu. - Bio sam s jednom ženskom - reče Eugene. - Sjedi, Gene - reče Ben mirno, trenutak
kasnije. - Nemoj biti budala. Od toga nećeš umrijeti, znaš. Kad se to dogodilo? Dječak istrabunja
svoju ispovijed. Ben ustane i obuče se. - Idemo - reče - posjetit ćemo Me Guirea. Dok su išli u grad,
on je pokušao razgovarati, izražavajući se u tepavim i nesuvislim naletima. - Ovako je bilo - počeo
je - da sam znao, ali u to vrijeme nisam znao naravno, znam da je moja greška jer ... - O, za boga
miloga! - reče Ben nestrpljivo. - Zaveži! Ne že-lim o tome slušati. Nisam ja tvoj anđeo čuvar, do
đavola!
Vijest je bila utješljiva. Toliko mnogo ljudi, nakon što pad-nemo u nemilost, to jesu. Popeli su se u
široki mračni hodnik Liječničkog doma koji je oštro uzbudivo mirisom lijekova. McGuireovo
predsoblje bilo je prazno. Ben zakuca na unutarnja vrata. McGuire ih otvori: on smakne vlažnu
cigaretu koja mu se zalijepila na debelu usnu da ih pozdravi. - Zdravo, Ben. Zdravo, mali! - zareži
on ugledavši Eugenea. - Kad si se vratio? - On misli da umire od nezaustavljive sušice, McGuire
-reče Ben zabacivši glavu. - Vi mu možda možete nekako produ-ljiti život. - Što je, mali? - reče
McGuire. Eugene proguta pljuvačku uvijajući pomodrelo lice. - Ako nemate ništa protiv - zakriješti
- pogledajte sami. -Zatim se očajnički okrene bratu. - Ti ostani ovdje. Ne želim da budeš sa mnom.
346 J ne bih ni pošao s tobom - reče Ben mrko. - Imam i svojih nevolja dosta. Fueene krene za
krupnom spodobom McGuirea u ordina•• McGuire zatvori vrata i tromo sjedne za svoj neuredan
stol. '_ sjedi, mali - naredi on - i reci mi o čemu se radi. - On nali cigaretu i vješto je zalijepi za
obješenu vlažnu usnu. Zatim pozorno pogleda dječaka i primijeti njegovo zgrčeno lice. - Ne moraš
žuriti, mali - reče ljubazno - i saberi se. Bilo što bilo, vjerojatno nije tako strašno kako ti misliš. -
Ovako je bilo - poče Eugene tihim glasom. - Napravio sam grešku. Ja to znam. Rado ću se podvrći
liječenju. Ja se ne opravdavam zbog onoga što se desilo - glas mu je naglo rastao; pridigao se iz
stolice i počeo oštro udarati po neurednom stolu. - Ja nikoga ne krivim. Da li to razumijete?
McGuire polako okrene zbunjeno pjegavo lice prema svom pacijentu. Vlažna mu je cigareta
smiješno visjela iz poluotvore-nih usta. - Da li razumijem - što? - reče on. - Slušaj, Gene: koga to
vraga trabunjaš? Ja nisam Sherlock Holmes, znaš. Ja sam tvoj li-ječnik. Istresi što imaš! - Ono što
sam ja učinio - reče on dramatično - učinile su tisuće drugih. Oh, ja znam da se mnogi prave da
nisu. Ali jesu! Vi ste liječnik - vi to znate. I ljudi iz visokog društva. Ja sam je-dan od onih koji
nemaju sreće. Mene su uhvatili. Zašto sam ja lošiji nego oni? Zašto - nastavi on govornički. -
Mislim da sam shvatio na što ciljaš - reče McGuire suho. - Daj da vidim, mali. Eugene grozničavo
posluša i nastavi deklamirati. - Zašto bih ja nosio žig zbog onoga što drugi nekažnjeno čine?
Licemjeri gomila prokletih, prljavih, cmizdravih licemje-ra, eto što su oni. Dvostruki moral! Ha!
Gdje je tu pravda, gdje je tu čast? Zašto da mene optužuju za ono što ljudi iz visokog društva...
McGuire podigne glavu nakon kritičkog ispitivanja i komi-čno zareži. - Tko te optužuje? Ti misliš
da si prvi koji je ikad upao u ovu vrstu nevolje, zar ne? Uostalom, s tobom je sve u redu. - Vi me -
vi me možete izliječiti? - upita Eugene. - Ne. Ti si neizlječiv, mali! - reče McGuire. On načrčka ne-
koliko hijeroglifa na receptnom bloku. - Daj to ljekarniku - reče - i odsad malo pripazi s kim se
družiš. Ljudi iz visokog društva, a? - iskesi se on. - Dakle tamo si bio?
Veliki teret krvi i suza potpuno je pao s dječakova srca; bio je omamljeno veseo, polusvjestan samo
bujice svojih riječi. 347Otvorio je vrata i izašao u predsoblje. Ben brzo i nervozn ustade. - Onda -
reče on - koliko mu je još ostalo života? - Pa doda ozbiljno, tihim glasom: - S njim je sve u redu, je
li? — Ne - reće McGuire - ja mislim da je malo udaren. Ali -svi ste vi udareni. Kad su izašli na
ulicu, Ben reče: - Jesi li išta jeo? - Ne - reče Eugene. — Kad si zadnji put jeo? - Jučer u neko doba -
reče Eugene. Ne sjećam se. - Budalo blesava! - promrmlja Ben. - Hajde - idemo jesti. Zamisao je
bila vrlo privlačna. Svijet je bio ugodno okupan mlječnom svjetlošću zimskog sunca. Grad se začas
probudio iz zimskog mrtvila potaknut blagdanima i dolaskom studenata: pločnicima su ključale
tople hitre struje života. Hodao je uz Bena dugačkim koracima nemoćan da suzbije navalu veselja
koje je u njemu raslo kao kvasac. Napokon, kad je ušao u pro-metnu aveniju, nije se više mogao
suzdržati: visoko je poskočio u zrak i ushićeno vrisnuo: - Ju-huuuu! - Glupane jedan! - vikne Ben
oštro. - Jesi li poludio? On se žestoko namršti, a zatim se okrene bučnim prolazni-cima s laganim
smiješkom. - Drži ga, Ben! - dobaci Jim Pollock. Bio je strašno malen čovjek, blijed i nasmiješen,
crna brka, glavni slagar i socijalist. - Da mu odsiječeš ta vražja velika stopala - reče Ben - od-letio
bio kao balon. Ušli su u veliki novi restoran i sjeli za jedan stol. - Što želite? - upita konobar. -
Šalicu kave i komad pite s mesom'- reče Ben. - I meni isto to - reče Eugene. - Jedi! - reće Ben
strogo. - Jedi! Eugene zamišljeno stane proučavati jelovnik. - Donesite mi pohani teleći odrezak s
umakom od rajčica, - reče - i posebno pržene krumpire, tanjur mrkve i graha s vrh-njem i vrući
dvopek. I šalicu kave. Eugeneu se opet vratilo srce. Vratilo mu se silovito i nemamo, s vilenjačkom
divljinom. Ostatak blagdana proveo je u smionom poniranju u živahnu gužvu gdje je odvažno ali
pristojno gledao žene i djevojke. One su iznenada nikle iz sumorne i puste zime kao divni cvjetovi.
Bio je čeznutljiv i sam. Strah je zmaj koji živi u go-milama i to hrpimice. Teško da on živi među
ljudima koji samuju. Osjećao se slobodan, od očajanja nije ostalo ni najmanjeg traga. 348 vo i
hođen i sam promatrao je oko sebe s naslućenom od-Vsve čime se vlada na svijetu i čime vlada
svijet. Život jenoscu ^ ^^ ^^ ^ čudan . gorak plod Qni _ vdiko h ieno iza ograde da se zgrije i zaštiti
- mogli su ga jednog & i usmrtiti: on je pomislio da će oni to i učinit AH on se sada nije bojao - bio
je zadovoljan, samo kad bi . itkf moda donijeti ploda. Zurio je u gomilu
pogledom koji je nosio znak njegove opasnosti, tražeći onoga koga bi mogao po-željeti i uzeti. Na
sveučilište se vratio otporan na momačko podrugivanje: u vrućim zelenim spavaćim kolima sjatili
su se oko njega s bu-čnim peckanjem, ali su smjesta ustuknuli kad ih je on prezirno dočekao. Došao
je i kraj njega sjeo Tom French kojemu se lijepo lice zaodjelo u tvrdu drskost novca. Pratio ga je
njegov dvorski lakr-dijaš, Roy Duncan, rob koji je piskutavo grubo kokodakao. - Zdravo, Gant -
reče Tom French hrapavo. - Jesi li bio u Exeteru u posljednje vrijeme? - Mršteći se on namigne
nacerenom Royu. - Da - reče Eugene - bio sam tamo nedavno i sad opet idem tamo. A što se to tebe
tiče, French? Poražen ovim jakim izazovom, bogatašev sin uzmakne. - Mi smo čuli da zalaziš među
njih, Gene - reče Roy Dun-can kokodačući. - Tko su to mi? - reče Eugene. - Tko su to oni? - Kažu -
reče Tom French - da si čist kao kanalizacija. - Bude li mi trebalo čišćenje - reče Eugene - uvijek
mogu upotrijebiti 'Zlatne blizance', zar ne? French i Duncan, 'Zlatni blizanci' - koji nikad ništa ne
rade. Skupina nasmijanih studenata, mladih nepristranih drznika što su se iznad njih okupili na
sjedalima sprijeda i straga, glasno se cerila. - Tako je! Tako je! Reci im, Gene! - reče Ženo Cochran
meko. Bio je to visok dvadesetogodišnjak, vitak i snažan, stasit kao trkaći konj. Prenio je loptu
osamdeset jarda protiv vjetra za pehar Vale. Bio je lijep momak, ljupka i meka glasa, s neustra-
šivom plemenitošću sportaša. Zbunjen i ljut, Tom French reče razmetljivo i tupo: - Nitko meni ne
može ništa reći. Ja sam neuhvatljiv. Nitko o meni ništa ne zna. - Hoćeš reći - reče Eugene - svatko o
tebi znade sve, ali nitko ne želi da išta zna o tebi. 349Gomila se smijala. - O-hooo! - klikne Jimmy
Revell. - Što kažeš na to, Tom? - upita on izazivački. Bio je vrlo ni-zak i bucmast, sin stolara,
napadno marljiv probijajući se kroz koledž na različite načine. Volio je zadirkivati i gnjaviti,
nalazeći opravdanja za prostotu i zlobu u lažnim i glasnim šalama. Eugene se mirno okrene Tomu
Frenchu. - Prestani! - reče - Nemoj dalje, jer drugi slušaju. Mislim da nije smiješno. Ne svi-đa mi se
to. Ni ti mi se ne sviđaš. Želim da me sada ostaviš na miru. Jesi li me čuo? - Idemo - reče Roy
Duncan ustajući - ostavi ga na miru, Tom. On ne može shvatiti šalu. On stvari uzima previše
ozbiljno. Oni ga napuste. Neuznemiren i s olakšanjem on okrene lice prema prostranoj pustoj
zemlji, koja je bila siva i ostarjela u že-ljeznom stisku zime. Zima je završavala. Smrznuta
susnježna zemlja počela mek-šati od jugovine i kiše. Gradske i sveučilišne staze postale prljavi jarci
blata i bljuzgavice. Padala je studena kiša: izbila je trava u zelenim mokrim busenima. On je srljao
puteljcima skačući kao klokan, zaskakujući se visoko do donjih grana da zubima odgrize propupale
hvoje. Glasno je kliktao iz grla, njištao kentaurskim
kri-kom čovjeka ili životinje, pokušavajući rasteretiti obremenjeno srce jednim praskom muke i
veselja i strasti. Drugi bi put guravo hodio pritisnut nebrojivim tegovima utruđenosti i klonuća.
Poremetio mu se tijek sati, izgubio je osjećaj za vrijeme, nije imao redovita razdoblja spavanja, rada
i zabave, iako je vjerno pohađao predavanja i jeo prilično redovno, jer su ga na to silile satnice u
blagovalištu i svratištu. Hrana je bila izobilna i pripro-sta, masna i loše kuhana. Bila je vrlo jeftina:
u sveučilišnoj men-zi dvanaest dolara mjesečno, u svratištu petnaest. U menzi je jeo jedan mjesec:
njegovo poimanje hrane bilo je preduboko i pre-inteligentno da bi dulje izdržao. Menza je bila u
velikoj sivoj kući od bijelih opeka. Službeno se zvala Stiggins Hali, ali su joj studenti dali opisniji
pridjevak - Svinjac. Nekoliko je puta pohodio Helen i Hugha Bartona. Živjeli su trideset pet milja
daleko, u glavnom gradu države Sydneyu. To je bio pospan grad od trideset tisuća stanovnika, s
tihim lisna-tim pločnicima i okruglim Trgom u središtu sa zrakastim ulica-ma. Na početku glavne
ulice, nasuprot vijećnici, u smeđoj izblijedjeloj zgradi od kamena pokrivenoj lišajem, bio je jeftin
hotel - najveći i najozloglašeniji bordel u gradu. Bila su također tri pripremna koledža za djevojke.
350 Bartonovi su iznajmili stan u jednoj staroj kući u ulici iznad r vernerove palače. Živjeli su u tri
ili četiri sobe u prizemlju. U taj Sydney je Gant bio došao kao mladić iz Baltimorea na svom
sporom potucanju Jugom. U Sydneyu je on počeo prvi po-sao i zbog gubitka svog prvog uloga
zauvijek zamrzip/ imovinu. U Svdneyu se sreo i pženio posvećenom Cynthijom, sušičavom
usidjelicom koja je umrla dvije godine nakon njihova vjenčanja. Progonio ih je veliki duh njihova
oca: lebdio je iznad grada, iznad zaborava godina koji otplahnjuje i briše sve naše tragove. Zajedno
su tumarali sporednim ulicama dok napokon nisu stali ispred napuštene radnje na rubu crnačke
četvrti. - To mora biti - rekla je ona. - Njegova je radnja ovdje sta-jala. Sad je više nema. Bila je tiha
jedan časak. - Jadni stari tata. - Okrenula je su-zne oči na stranu. Nije bilo znaka njegove velike
ruke u ovom bezličnom svi-jetu. Povijuše nisu rasle oko kuće. Njegov dio koji je živio ovdje bio je
pokopan - pokopan zajedno s mrtvom ženom pod dugom sivom plimom godina. Stajali su mirni,
uplašeni, na tom čud-nom mjestu, očekujući da čuju proklinjanje njegova glasa, s na-dom u
nevjerici, kao što netko traži boga u Brooklynu. U travnju je nacija objavila Njemačkoj rat. Prije
isteka mje-seca, svi momci s Pulpit Hilla koji su bili sposobni - s navrše-nom dvadeset jednom
godinom pozvani su u vojsku. Proma-trao je kako ih doktori pregledavaju u gimnastičkoj dvorani i
za-vidio im na nemarnoj nevinosti s kojom su se svlačili goli. Ba-cali su odjeću na neuredne hrpe i
stajali pred liječnicima, na-smijani i samosvjesni. Imali su izrazite udove, zdrave i bijele zube,
dražesne i brze kretnje. Prvi su se javili članovi bratstva -oni veseli i nastrani snobovi koje nikada
nije upoznao, ali su sada za njega predstavljali najviši doseg gradskog i aristokrat-skog života.
Viđao ih je sretne i besposlene na širokim veranda-ma kuća njihova udruženja - onih hramova gdje
su se obavljali posljednji i grozni obredi inicijacije. Viđao ih je uvijek zajedno, uvijek odijeljene od
krda koje nije spadalo k njima, kako se smi-ju kad primaju pisma u poštanskom uredu ili se igraju
»crne krave« u drugstoreu. l s trnom promašenosti, sa žaljenjem, s boli
zbog svoje društvene ništavnosti, gledao je njihove žestoke bor-be za naklonost nekog poželjnog
brucoša - nekoga tko je bio da-leko otmjeniji od njega, nekoga tko se dičio krvlju i novcem. Oni su
bih samo sinovi malih bogatih ljudi, gospodara sela i ko-tareva, ali dok ih je gledao kako tako
sigurno nastupaju, uz 351 nesuzdržan smijeh, u dobro krojenim odijelima, uređeni, očet-kani, u
gomili skromnijih studenata koji su se nespretno' drve-nili sa seljačkim neprijateljstvom i
sputanošću, - oni su bili cvi-jet viteštva, sinovi palača. Oni su bili Sydney, Raleigh, Nash I sad su
oni, kao gospoda, odlazili u rat. Dvorana je bila puna mirisa pare i znojnih ljudi koji su s igrališta
dolazili pod tuševe. Raskopčane košulje i opran, Euge-ne je polako odlazio u zelenu propupalu
hladovinu okoliša; pra-tio ga je jedan znanac, Ralph Hendrix. - Pogledaj! - reče Ralph Hendrix
tihim Ijutitim glasom. -Pogledaj ovo, molim te! - On kimne prema skupini studenata ispred njih. -
Taj mali tikvan kaska za ovim kicošima po cijelom krugu. Eugene pogleda, pa se okrene da
promotri ogorčeno lice pučanina pokraj sebe. Svake subote uvečer, nakon sastanka li-terarnog
društva, Ralph Hendrix je odlazio u drugstore i kupo-vao dvije jeftine cigare. Imao je uska povijena
ramena, bijelo kvrgavo lice i nisko čelo. U govoru je jednolično i mučno otezao. Otac mu je bio
predradnik u predionici pamuka. - Svi su oni tikvani - reče on. - Prije će ih vrag odnijeti nego što
bih im se ja ulizivao da me prime. - Da - reče Eugene. Ali on je želio da ga prime. 2elio je da
izgleda gradski i ne-marno. Želio je da nosi dobro krojena odijela. Želio je biti gos-podin. Želio je
ići u rat. Na središnjem trgu nekoliko je studenata, koje je prihvatila regrutaciona komisija, silazilo
iz starih spavaonica noseći spremljene kovčege. S vremena na vrijeme dizali su ruku na po-zdrav. -
Doviđenja, momci! Vidjet ćemo se u Berlinu. - Blistavo ispriječeno more bilo je bliže i nije bilo
tako široko. Mnogo je čitao, ali nasumce - za zabavu. Defoe, Smollet, Sterne i Fielding čitao je
najodabranije izgubljenike engleskog romana pod oceanom sladunjavosti za vrijeme vladavine
Udove od VVindsora. Čitao je Boccacciove priče i sve su ga podsjećale na otrcani primjerak
Heptamerona. Po nagovoru Jarca Bensona pročitao je Murraveva Euripida (u to je vrijeme čitao
grčki tekst Alkestide - najplemenitiji i najljupkiji od svih mitova o Ljubavi i Smrti). Spoznao je
veličinu priče Prometeja - ali ga je više ganula priča nego Eshilov komad. Zapravo, Eshila je
smatrao uzvišenim -i dosadnim: nije mogao shvatiti njegovu veliku slavu. Odnosno -mogao je. On
je bio Književnost - pisac remek djela. Bio je 352 jednako velik gnjavator kao Ciceron - onaj stari
vjetropi-S /"moralist koji je tako odvažno istupio u ime Starosti i Pri-^telistva Sofoklo je bio carski
pjesnik - govorio je kao bog kroz siievanje i munju: Kralj Edip nije samo jedan od najvećih koma-
da na svijetu, on je i jedna od najvećih priča. Ta priča savrše-na neizbježna i bajoslevna - opčinila
ga je grozomornom po-dudarnošću Sudbine. Držala ga je kao pticu pred svojim zmij-skim okom
mudrosti i užasa,
A Euripida je smatrao (usprkos omalovažavanju pedantnost^) jednim od najvećih lirskih pjevača u
svem pjesništvu. Volio je sve čudnovate priče i divlje izmišljotine, u prozi i stihu, od Zlatnog
magarca do Samuela Tavlora Coleridgea, veli-kog kneza mjesečine i tajanstva. Ali je volio
bajoslovnost, gdje god se nalazila, čemu god služila. Najbolji izmišljači često su bili najveći
satiričari: satira -kakva je u Aristofana, Voltairea i Svvifta - visoka je i istančana umjetnost koja
daleko nadmašuje lovljenje po stajskom dvorištu i klanje gusaka na veliko u današnjem izrađenom
dobu. Velika satira treba oslonac velike bajke. Swiftova moć izmišljanja je neusporediva: nema
većeg pisca bajki na svijetu. Pročitao je Poeove priče, Frankensteina, komade Lorda Dunsanva.
Pročitao je knjigu Sir Gawayne i Zeleni vitez i Knjigu o Tobitu. Nije želio da mu se objašnjavaju
njegove utvare i čude-sa. Tajanstvo je tajanstvo. Želio je stare utvare - ne indijanske utvare, nego
utvare u oklopima, duhove starih kraljeva i utegnu-tih gospa s visokim stožastim šeširima. Zatim je
po prvi put raz-mišljao o samotnoj zemlji na kojoj je živio. Iznenada mu se uči-nilo čudno da čita
Euripida u onoj divljini. Oko njega je ležalo selo; malo dalje, ružna valovita zemlja posuta bijednim
farmama; poslije toga, Amerika - opet zemlja, opet drvene kuće, opet gradovi, sve oporo i surovo i
ružno. On je čitao Euripida, a svud oko njega jedan svijet bijelaca i crnaca jeo je prženu hranu. On
je čitao o drevnom vračanju i starim utvarama, a je li ikada ikakva utvara došla da posjeti ovu zem-
lju? Duh Hamletova oca u Connecticutu. » .... Ja duh sam oca tvoga, Proklet da lutam noću neko
vrijeme Od Bloomingtona k Portlandu, u Maine.« On iznenada osjeti rušilačku prolaznost nacije.
Samo je zemlja ostajala - divovska američka zemlja, noseći na svojim groznim grudima svijet
ogavne truleži. Samo je zemlja ostajala ta prostrana strašna zemlja koja nije imala utvara da je
posjel 353ćuju. U njoj nije bilo oštećena lika Menkaure, u njoj nije bilo AV natonove glave od
alabastra, rasutih među stupovima pronal v, hramova, napola slomljenih i prevrnutih, zavijanih u
pustin' Ništa nije bilo učinjeno od kamena. Samo je ostala ova zen/' na čijim je grudima on čitao
Euripida. Među njezinim je plani nama bio zarobljenik; po njezinoj je ravni hodao, samac, stranac.
O, bože! O, bože! Bili smo došljaci u tuđoj zemlji i stranci u svojoj zemlji. Planine su bile naši
gospodari: udomaćile su se u našim očima i našem srcu prije nego što smo navršili petu. Što god
učinimo ili rečemo zauvijek mora biti vezano uz planine. Naša su osjetila zadojena ovom užasnom
zemljom; naša se krv svikla da teče silovitim bilom Amerike koju ne možemo, kad je napustimo,
nikada izgubiti i nikada zaboraviti. Hodali smo pu-tem u Cumberlandu i priginjali se, jer je nebo
tako nisko visjelo; a kad smo pobjegli iz Londona, malim smo rijekama stigli u up-ravo dovoljno
veliku zemlju. I kamo god smo otišli nije bilo daleko: zemlja i nebo bili su blizu i na dohvat. I
vratila se sta-ra glad - užasna i mračna glad koja Amerikance progoni i boli, zbog koje smo
prognanici u svojoj zemlji i stranci kamo god idemo.
Eliza je pohodila Helen u Sydneyu u proljeće. Djevojka je bila šutljivija, tužnija i zamišljenija nego
ikad prije. Novi ju je ži-vot pokorio, njena ju je mračnost očistila. Nedostajao joj je Gant više nego
što bi priznala. Nedostajao joj je planinski grad. - Koliko plaćate za ovaj stan? - reče Eliza gledajući
kritički oko sebe. - Pedeset dolara mjesečno - reče Helen. - S namještajem? - Ne, namještaj smo
morali mi kupiti. - Znaš što, to je prilično mnogo - reče Eliza - samo za pri-zemlje. Mislim da su
kod nas stanarine niže. - Da, znam da je mnogo - reče Helen. - Ali zaboga, mama! Shvaćaš li da je
ovo najotmjeniji dio grada? Dva bloka od Gu-vernerove palače, znaš. Gospođa Mathevvs nije
obična vlasnica svratišta, možeš mi vjerovati! A, ne! - uzvikne ona kroz smijeh. - Ona je zaista
otmjena - odlazi na sve velike prijemove i stalno se pojavljuje u novinama. Ti znaš da Hugh i ja
moramo držati do vanjskog izgleda. On je mlad čovjek koji upravo ovdje kreće u život. - Da. Znam
- Eliza se složi zamišljeno. - Kako mu ide? 354 _ O Toole kaže da mu je on najbolji predstavnik -
reče He-- Hugh je u redu. Mi bismo zajedno mogli uspjeti bilo gdje, 'en' . t ^ uz nas nije prokleta
rodbina. Ponekad se razbjesnim iTdga vidim kako O'Tooleu nabija džepove. Radi kao konj. 7 v
O'Toole dobiva proviziju na sve što on proda. A gospođa OToole i one dvije curice voze se okolo u
velikim kolima i ni-k da ni prstom ne maknu. Oni su katolici, znaš, ali svakamo mo-raju dospjeti.
Znaš što - reče Eliza uz stidljiv poluozbiljan smiješak -možda ne bi bila loša zamisao kad bi Hugh
postao sam svoj ga-zda. Nema koristi sve to raditi za nekoga^drugoga. Reci, dijete -usklikne ona -
zar ne bi bila dobra zamisao kad bi pokušao do-biti predstavništvo u Altamontu? Sumnjam da im
onaj čovjek što je tamo mnogo vrijedi. To bi on mogao dobiti kao od šale. Nastala je stanka. -
Razmišljali smo o tome - dopusti djevojka polako. -Hugh je pisao u glavnu direkciju. U svakom
slučaju - reče ona trenutak kasnije - bio bi sam svoj gazda. A to je nešto. - Onda - reče Eliza polako
- ne znam zašto to ne bi bilo do-bro. Ako se zaista trudi, nema razloga da mu ne krene posao kako
treba. Tata ti se u posljednje vrijeme tuži na svoju bolest. Bilo bi mu drago da se vratiš. - Ona na
tren polako zaklima gla-vom. - Dijete! Nisu mu ni truna pomogli oni gore. Sve mu se vratilo. Za
Uskrs su se odvezli na Pulpit Hill u dvodnevnu posjetu. Eliza ga je odvela u Exeter i kupila mu
odijelo. - Ne dopadaju mi se te tijesne hlače - rekla je prodavaču. - Ja bih htjela nešto u čemu će
više sličiti na čovjeka. Kad se ponovio, ona je naprćila usne, nasmiješila se i rekla: - Ispravi se,
momče! Zabaci ramena! Ugledaj se u oca - drži se uspravno kao svijeća. Nastaviš li hodati ovako
zgrbljeno, obo-lit ćeš na pluća prije nego napuniš dvadeset petu. - Htio bih vas upoznati s mojom
majkom - rekao je on nespretno gospodinu Josephu Ballantvneu, glatkom rumenom mladom
čovjeku koji je bio izabran za predsjednika brucoškog razreda.
..~vX'.ste mi na izgled dobar i pametan čovjek - reče Eliza smiješeći se - s vama ću se nagoditi. Ako
među svojim prijate-ljima u ovom dijelu države razbubnjate moj posao i pribavite mi neke goste,
vama ću dati besplatan boravak. Izvolite nekoliko mojih posjetnica - doda ona otvarajući torbicu.
Mogli biste Poneku razdijeliti, ako vam se pruži prilika, i reći koju dobru ri-jec za Dixieland u
Zemlji neba. 355- Da gospođo - reče gospodin Ballantyne polaganim izne-nađenim glasom - hoću,
svakako. Eugene okrene zažareno očajno lice prema Helen. Ona se glasno i ironično nasmije, a
zatim se okrene dječaku i reče- Dobro nam došli u bilo koje vrijeme, gospodine Ballantv-ne, bilo
gostiju ili ne. Uvijek ćemo naći mjesta za vas. Kad su ostali sami, kao odgovor na njegovo mucavo i
zbr-kano prosvjedovanje, ona je rekla s izrazom dosade: - Da, znam. Prilično je gadno. Ali ti si
najveći dio vremena izvan toga. Ti si sretan. Vidiš što sam ja sve morala slušati prošli tjedan, zar
ne? Sad vidiš, je li? Kad je na koncu godine, potkraj mjeseca svibnja, došao kući, vidio je da su ga
Helen i Hugh Barton pretekli. Živjeli su s Gantom u ulici VVoodson. Hugh Barton je dobio
predstavni-štvo u Altamontu. Grad i nacija ključali su od domovinskog zanosa - žestoko i kaotično
uskomešani, bez neke koristi. Sinovi slobode moraju smrviti (»istrijebiti«, rekao je velečasni
Smallvvood) Atilin okot. Raspisivali su se zajmovi, izdavale se obveznice, držali se govori,
naklapalo se o novačenju i slabom pritjecanju Jenkija u Fran-cusku. Pershing je stigao u Pariz i
rekao, »Lafavette, evo nas!«, ali su Francuzi još promatrali. Ben se pojavio pred komisijom za
regrutiranje, ali su ga odbili. »Pluća - slaba!« rekli su prilično neopozivo. »Ne, nije tuberkuloza.
Mogućnost. Neishranje-nost.« On je psovao. Lice mu je još više sličilo oštrici - tanje, sivlje.
Njegove namrgođene bore bile su dublje. Izgledao je još usamljeniji. Eugene je opet došao na
planine i našao ih u njihovoj bo-gatoj mladoj ljetnoj slavi. Dixieland je bio djelomično ispunjen
gostima platišama. Još ih je dolazilo. Eugeneu je bilo šesnaest godina. Bio je sveučilištarac. Ho-dao
je kroz veselu poslijepodnevnu gužvu s osjećajem ushita, odgovarajući na srdačne pozdrave s
veseljem, upijajući njihovu nepromišljenu rječitost. - Kažu mi da si ih tisuću pretekao tamo dolje,
momče, -dobaci gospodin Wood, mladi bucmasti vlasnik drugstorea koje-mu nitko ništa nije kazao.
Tako je, mladiću! Pokaži im. - I čo-vjek prođe radosno naprijed prema unosnoj hladovini svoje
radnje. Ventilatori su zujali. Na koncu konca, pomisli Eugene, nije se loše ponio. Osjetio je prve
rane. Nije se slomio. Upoznao je gorku ljubavnu tajnu. Živio je sam. 356 30 U Dbcielandu je bila
djevojka po imenu Laura James. Imala • dvadeset jednu godinu. Izgledala je mlađa. Tamo je bila
kad se on vratio. • Laura je bila vitka djevojka, srednje visine, ah je izgledala viša nego što je bila.
Bila je vrlo čvrsto građena: djelovala je svježe i oprano i čisto. Imala je gustu, vrlo ravnu i plavu
kosu; češljala ju je u grivnu priljubljenu oko male
glave. Lice joj je bilo bijelo, osuto sitnim pjegama. Oči su joj bile meke, čiste, mačji zelene. Nos joj
je bio malo prevelik za lice: bio je prćast. Nije bila lijepa. Oblačila se vrlo jednostavno i otmjeno u
kratke suk-nje i košulje od tkane svile. Ona je bila jedino mlado čeljade u Dbdelandu. Eugene je s
njom razgovarao bojažljivo bahato. Mislio je da je priprosta i dosadna. Ali počeo je s njom sjediti
noću na trijemu. Počeo ju je nekako voljeti. On nije znao da je voli. S njom je razgovarao nabusito i
hva-lisavo dok su sjedili u drvenoj ljuljački na trijemu. Ali je udisao čisti miris njezina divnog
mladog tijela. Ulovio se u zamku njež-ne okrutnosti njenih jasnih zelenih očiju, zapleo se u finu
mrežu njena osmijeha. Laura James je živjela u istočnom dijelu države, čak istoč-nije od Pulpit
Hilla, u gradiću sagrađenom na slanoj rijeci velike priobalne ravnice. Otac joj je bio bogat trgovac -
dobavljač na veliko. Djevojka je bila jedinica: pretjerano je trošila. Jedne je večeri Eugene sjedio na
ogradi trijema i razgova-rao s njom. Prije je samo kimao ili ukočeno izgovarao riječ ili dvije. Počeli
su suzdržano, bolno svjesni praznina u svom razgo-voru. - Ti si iz Little Richmonda, zar ne? - rekao
je on. - Da - rekla je Laura James - poznaješ li nekoga otamo? - Da - rekao je on - poznajem Johna
Bvnuma i momka po imenu Ficklen. Oni su iz Little Richmonda, zar ne? - Oh, Dave Ficklen! Ti ga
poznaješ? Da. Obojica idu u Pulpit Hill. Da li ti ideš tamo? - Da - rekao je on - otamo ih poznajem.
- Znaš li dva Barlovva? Oba su u bratstvu Sigma Nus - reče Laura James. Viđao ih je. Bili su veliki
kicoši, igrači ragbija. - Da, znam ih - reče on - Roy Barlovv i Jack Barlovv. - A znaš li 'Snjofa'
VVarrena? On spada u Kappa Sig. - Da. Zovu ih Ispičuture - reče Eugene. 357- U kojem si bratstvu
ti? - reče Laura James. - Nisam ni u jednom - reče on mučno. - Ja sam ove godin bio tek brucoš. -
Neki od mojih najboljih prijatelja nikad nisu pristupili ni jednom bratstvu reče Laura James.
Sastajali su se sve češće, bez dogovora, dok se nijemim pri-stankom nisu počeli nalaziti na trijemu
svake noći. Ponekad su se šetali prohladnim mračnim ulicama. Ponekad ju je nespretno pratio kroz
grad, do kina, i kasnije, s nelagodnim mladenačkim ustručavanjem, pokraj besposlene gomile u
Woodu. Često ju je vodio u ulicu Woodson, gdje mu je Helen pružala svježi zaklon na verandi. Njoj
se Laura James veoma sviđala. Ona je krasna djevojka. Divna djevojka. Sviđa mi se. Nagra-du za
ljepotu neće dobiti, zar ne? - Ona se smijala s tračkom do-broćudnog podrugivanja. On se uvrijedio.
- Ona dobro izgleda - rekao je. - Nije tako ružna kako je ti prikazuješ. Ali ona je bila ružna - s
izrazitom ljupkom ružnoćom. Lice joj je bilo neznatno pjegavo, po nosu i ustima; crte su joj bile
jake, bezazlene, okrenute gore u nepravilnoj drskosti. Ali je bila izvanredno građena i izvanredno
njegovana: imala je čvrsti mla-di stas proljeća - propupao, vitak, djevičanski. Bila je kao
nešto hitro, krilato, što lebdi šumom, naslućeno među lisnatim drve-ćem, ali neuhvaćeno, neviđeno.
Pokušao je pred njom živjeti u oklopu. Glumio je pred njom. Ako bude dovoljno sjajan, mislio je,
možda ona neće pri-mijetiti ružni nered i sivilo života u kojem je prebivao. Preko puta, na širokom
travnjaku Brunsvvicka - velike ci-glene kuće sa zabatom koju je Eliza nekoć žudjela - gospodin
Pratt, koji je gmizao u onom jadnom svijetu u kojem samo muž vlasnice svratišta može živjeti,
cijevlju je zalijevao široke zelene površine travnjaka. Blistava vodena prašina bljeskala je u crve-
nom sjaju sunčeva zalaza. Crveno svjetlo padalo je preko obri-janog izmoždenog lica. Ono je
svjetlucalo na kopčama poveza povrh rukava. S druge strane staze, na drugom režnju trave, ne-
koliko muškaraca i žena igrali su kroket. S lozom pokrivenog trijema dopirao je smijeh. U susjednoj
kući, kod Beltona, stanari su se okupili na dugačkom trijemu u veselom kućnom brblja-nju.
Komičar grupe Dixie Ramblers doputovao je s dvije plesa-čice. Bio je sitan čovjek s vidrinim licem
i bez gornjih zubi. No• -e slamnati šešir s ispruganom vrpcom i bijelu košulju i S1° \nik Stanari su
se okupili oko njega. Začas je odjeknuo vrištav j ijus Arthur brzo projuri nizbrdo, vozeći oca kući.
Hitro je ,. nuo j podigao ruku u znak nehajnog pozdrava. Ugledni dvokat radoznalo okrene
bucmasto van dykeovsko lice na kri-vom vratu. On prođe bez osmijeha. Crnkinja u Brunsvvicku
udari po zvoncima japanskog gon-Čula se žurba nogu na trijemu; igrači kroketa odbacili su ba-fove
i brzo krenuli prema kući. Pratt namota cijev na drveni ka-lem, l 1 r, l 11. Polagano brenčanje zvona
kod Beltona slalo je goste u užurbanoj hitnji prema vratima. Časak zatim čulo se zveckanje teških
tanjura i glasna buka oko jela. Gosti na trijemu Dixielan-da počeše se brže njihati uz tiho
nezadovoljno mrmljanje. Eugene je razgovarao s Laurom u sve gušćem sumraku za-odijevajući
svoju muku u ponos i nehaj. Iza stakla pojavi se Bli-zino lice kao bijela mrlja u mraku. - Dođite
amo, gospođo Gant, da udahnete malo svježeg zra-ka - reče Laura James. - Oh, ne, dijete. Ne mogu
sada. Tko je to s tobom? - krikne ona očito zbunjena. Zatim otvori vrata. - Hu-hu? Hej? Jesi li vi-
djela Genea? Je li to Gene? - Da - reče on. - Što se dogodilo? - Dođi amo jedan čas, momče - reče
ona. On izađe u hodnik. - Što je? - upita. - O, sine, svega mi na svijetu! Ne znam. Morat ćeš nešto
učiniti - prošapće ona kršeći ruke. - Što je, mama? O čemu to govoriš? - vikne on razdražljivo. - Pa
- Jannadeau je upravo zvao. Otac ti je ponovo pobje-snio. Krenuo je ovamo. Dijete, svašta će
učiniti. A toliki su mi ljudi u kući. Uništit će nas. - Ona zaplače. - Hajde i pokušaj ga zaustaviti.
Spriječi ga ako možeš. Odvedi ga u ulicu Woodson. On brzo zgrabi šešir i otrči kroz vrata. - Kamo
ideš? - upita Laura James. - Odlaziš li bez večere?
- Moram poći u grad - reče on. - Neću se dugo zadržati. Hoćeš li me čekati? - Da - reče ona. Jurnuo
je niz put upravo kad mu se otac šuljao iz ulice uz visoku zaštitnu živicu koja je ograđivala kuću od
prostranog dvorišta odvjetničke komore. Gant je rušilački gazio preko međe ljiljana na travnjaku i
kročio prema verandi. On se uz Psovku spotakne na donjoj stepenici i tresne koliko je dug i ši358
359rok na trijem. Dječak priskoči k njemu i pola vukući pola dižući uspravi njegovo veliko pijano
tijelo. Gosti se stisnu u gomilu uz brzo razmicanje stolica: on ih pozdravi smijehom uz posprdn
urlanje. - Jeste li tu? Rekoh, jeste li tu? Najpodliji od podlih - svinje iz svratišta! Milosrdni bože!
Kakva travestija! Travestija prirode! Zar je do toga došlo! On zapadne u dugačak kovitlac
mahnitoga smijeha. - Tata! Idemo! - reče Eugene tihim glasom i oprezno uhvati oca za rukav. Gant
ga odbaci do pola trijema zamahom ruke Kad mu se ponovo brzo primaknuo, otac prema njemu
zamlati rukom. On bez poteškoća izbjegne veliku šaku koja je kosila i na ruke dočeka njegovo tijelo
u padu, izbačeno iz ravnoteže. Zatim ga brzo pogura prema vratima, držeći ga straga, prije nego što
se Gant mogao oporaviti. Gosti se razbježaše kao vrapci. Ali je Laura bila kraj vanjskih vrata ispred
njega: ona ih rastvori ši-rom. - Bježi! Bježi! - vikne on obuzet sramom i srdžbom. - Ti se ne miješaj
u ovo. Tog ju je časa prezirao što je vidjela njegovu ranu. - O, daj da ti pomognem, dragi - šapne
Laura James. Oči su joj bile suzne, ali se nije bojala. Otac i sin se bezglavo strovale niz široki tamni
hodnik, dok je Eliza išla neposredno pred njima, plačući i lomatajući ruka-ma. - Uvedi ga ovamo,
momče. Uvedi ga ovamo - šapne ona po-kazujući na veliku spavaću sobu u gornjem dijelu kuće.
Eugene progura oca kroz slijepi prolaz kupaonice i polegne ga po širini škripava željeznog kreveta.
- Prokleti lupežu! - dobaci Gant ponovo pokušavajući da ga pokosi dugom rukom. - Pusti me da
ustanem ili ću te ubiti! - Za boga miloga, tata - zaklinjao ga je on srdito - pokušaj se smiriti. Cijeli
grad te čuje. - Neka ih đavo nosi! - rikne Gant. - Gorštačke hulje, svi po redu, popili su mi krv iz
srca. Doveli su me na smrtnu postelju, tako mi istinoga boga na nebesima. Eliza se pojavi na
vratima zgrčena lica od plača. - Sine, možeš li išta učiniti da ga zaustaviš? - reče ona. -Sve će nas
uništiti. Sve će ih otjerati. Gant se upne da ustane kad je primijeti. Njezino ga je bijelo lice
razdraživalo do ludila. - A, tu je! Tu! Tu! Vidite li? Dobro ja poznajem to vampir-sko lice što se
naslađuje mojom bijedom. Pogledajte to! Pogle360 ! vidite li osmijeh pakosne lukavosti? Greeley,
Will, Zdero-stari major! Poreznik će sve pokupiti, a ja ću umrijeti kraj P - Da nije bilo mene - poče
Eliza, spremna na odmazdu - ti bi već davno umro.
- Mama, za ime .božje! - krikne dječak. - Nemoj s njim raz-ovarati! Zar ne vidiš što mu time radiš?
Učini nešto, tako ti boga! Zovi Helen! Gdje je ona? Ja ću svemu tome učiniti kraj! - vikne Gant
uspravlja-jući se. - Učinit ću to za nas oboje. Eliza iščezne. - Da, tata. Sve će biti u redu - počne
Eugene da ga smiruje, gurajući ga ponovo na krevet. On se brzo spusti na koljena i po-čne izuvati
jednu meku Gantovu cipelu bez jezika, mrmljavo ga uvjeravajući cijelo vrijeme: - Da, da. Spremit
ćemo ti dobru vre-lu juhu i položit ćemo te u postelju u tren oka. Sve će biti u naj-boljem redu, -
cipela mu ostane u ruci, a on, potpomognut bi-jesnim ritanjem očeve noge, padne nauznak. Gant
ponovo sune na noge i pozdravivši udarcem svog pa-log sina nagne prema vratima. Eugene se brzo
osovi i skoči za njim. Njih dvojica muklo tresnu o grubu zrnatu žbuku zida. Gant je psovao i
nespretno mlatio oko sebe po svom mučitelju. Uto uđe Helen. - Mala! - zaplače Gant. - Ovi me
pokušavaju ubiti. O Isuse, učini nešto da me spasiš ili ću poginuti. - Brzo natrag u taj krevet -
zapovjedi ona oštro - ili ću ti otkinuti glavu. On je vrlo poslušno podnio odvođenje u postelju i
svlače-nje. Za nekoliko časaka ona je sjedila kraj njega sa zdjelom vrele juhe. On se bojažljivo
smijuljio kad ju je žlicom slijevala u otvo-rena usta. Ona se smijala - skoro sretno - misleći na
izgubljene i nepovratne godine. Iznenada, prije nego što je zaspao, on se snažno podigne s jastuka
kojima su ga poduprli i izbuljenih oči-ju zazove u divljem užasu: - Je li to rak? Rekoh, je li to rak? -
Pst! vikne ona. - Nije. Naravno da nije. Nemoj biti lud. Pao je na leđa iscrpljen i sklopio oči. Ali oni
su znali da je rak. Njemu nikada nisu rekli. Užasno ime njegove boljke nitko nije izgovarao osim
njega. A on je u srcu znao - kao što su svi znah i nikad nisu pred njim govorili - da ima, da ima rak.
Po-vazdan je sjedio Gant, očiju ukočenih od straha, kao slomljen Kip među svojim mramorjem i
pio. Bolovao je od raka. 361Dječakova je desna ruka teško krvarila iz zapešća koje m je očeva
težina pritisnula uza zid. - Idi i isperi - rekla je Helen. - Ja ću ti je zavili. On ode u mračnu
kupaonicu i gurne ruku pod mlaz mlake vode. U srcu mu je bio vrlo smiren očaj, umoran mir koji je
vla-dao i ovom kućom smrti i pomutnje, koji je kao blag prodiran vjetar lebdio u njenim mračnim
hodnicima i sve stvari tiho ku-pao mirom i umorom. Gosti su kao glupe ovce pobjegli u dvije kuće
preko puta: tamo su jeli, tamo su se jatili po trijemovirna i šaputali. A njemu je njihov odlazak donio
mir i slobodu, kao da su mu s udova bili skinuti teški lanci. U lagano zaparenoj ku-hinji Eliza je
mirnije plakala iznad propale večere; on primijeti crnu tugaljivu smirenost crnkinjina lica. Zatim
polako krene mračnim hodnikom s labavo svezanim rupčićem oko rane. Izne-nada osjeti mir koji
dolazi s očajem. Mač koji duboko probada prošao je kroz nabore jadnog oklopa njegova ponosa.
Čelik mu je rasjekao bok, ugrizao ga za srce. Ali je ispod oklopa našao sama sebe. Mogao je
spoznati samo ono što je bio. Mogao je dati samo ono što je bio. A bio je ono što je bio: bježanje i
pretvara-nje nije se moglo dodati njegovu zbroju. Obradovao se od sveg srca. U mraku pokraj vrata
našao je Lauru James.
- Mislio sam da si otišla s ostalima, - rekao je on. - Nisam - rekla je Laura James. - Kako je tvom
ocu? - Sad je sve u redu. Zaspao je - odgovorio je on. - Jesi li išta jela? - Ne - rekla je ona - nisam
htjela. - Ja ću ti donijeti nešto iz kuhinje - rekao je on. - Ima sve-ga i previše. - Malo zatim doda: -
Žao mi je, Laura. - Zbog čega ti je žao? - upita ona. On se mlitavo nasloni na zid izgubivši snagu od
njezina do-dira. - Eugene. Dragi - reče ona, privuče njegovu klonulu glavu k svojim usnama i
poljubi ga. - Mili moj, dragi moj, nemoj mi tako izgledati. U njemu se otopi svaki otpor. Posegne za
njenim malim ru-kama, stisne ih vrelim prstima i obaspe poljupcima. - Draga moja Laura! Draga
moja Laura! - reče prigušenim glasom. - Slatka moja, lijepa moja Laura! Moja ljupka Laura! Ja te
volim, ja te volim. - Iz njegova su srca navirale nesuvisle riječi bez srama i pjenile se kroz
provaljene nasipe ponosa i tišine. Oni se pripiju jedno uz drugo u mraku suznih lica i spojenih usta.
Njezin mu miris opojno prodre u mozak; od njezina mu dodira kroz udove prostruji žar tajanstva;
on osjeti na sebi pri362 • ih čeznutljivih i nabubrelih malih grudi i oćuti strah -tisak njeni obeščast,0
_ uz bolesno sjećanje na svoju okalja-(cao da ju je m Držao je u rukama njezinu otmjenu glavicu,
tako slavno ovi-ti debelom pletenicom .meke plave kose, i govorio riječi koje 'kad nije izrekao -
riječi priznanja, pune ljubavi i poniznosti. - Nemoj otići! Nemoj otići! Molim te nemoj otići! -
prosio je - Nemoj me ostavljati, draga. Molim te! - Pst! - šapnula je ona. - Neću otići! Ja te volim,
mili moj. Ona spazi njegovu ruku umotanu u krvav zavoj: pregleda-la ju je blago s mekim kricima
tihe nježnosti. Donijela je bo-čicu joda iz svoje sobe i četkicom obojila posjekotinu koja je pekla.
Zavila ju je čistim trakama od meke bijele tkanine, otr-gnutih od stare košulje, koje su bile prožete
lakim i profinje-nim mirisom. Zatim su sjeli na drvenu ljuljačku. Kuća je izgledala kao da spava u
mraku. Uto Helen i Eliza izrone iz njezine mirne dubine. - Kako tvoja ruka, Gene? - upita Helen. -
U redu je - reče on. - Daj da vidim! O-ho, sad imaš njegovateljicu, zar ne? - reče ona s prijaznim
smijehom. - Što to? Što to? Povrijedio je ruku? Kako to? Ovaj, čekaj, pa ja imam za to nešto jako
dobro, sine - reče Eliza nastojeći da se razleti na sve strane. - O, sad je sve u redu, mama. Gotovo je
- reče on s dosa-dom, pomislivši kako je ona uvijek prekasno imala nešto jako dobro. Zatim pogleda
Helen smijuljeći se: - Bože blagoslovi naš sretni dom! - reče. - Jadna Laura! - nasmije se ona i
grubo grune djevojku jed-nom rukom. Šteta što si ti u ovo upletena. - Ne smeta - reče Laura. - Ja se
i onako sada osjećam kao član porodice.
- Neka ne misli da može ovako nastaviti - reče Eliza uvri-jeđeno. - Ja to više ne mogu podnositi. -
O, ne spominji to! - reče Helen nestrpljivo. - Zaboga, mama! Tata je bolestan čovjek. Zar ne možeš
to shvatiti? - Pa što! - reče Eliza prijekorno. - Ja mislim da njemu ništa na ovom svijetu ne smeta
osim prokletog pića. Odatle dolazi sva njegova nevolja. - Oh, kako je to smiješno! Kako je to
smiješno! I ti to meni kažeš! - uzvikne Helen srdito. Razgovarajmo o vremenu - reče Eugene.
363Zatim su svi mirno sjedili puštajući da se u njih useli tama Napokon se Helen i Eliza vrate u
kuću: Eliza je pošla nerado n kćerino navaljivanje, oblivši sumnjičavim treperenjem svoga lica
momka i djevojku. Izjedeni mjesečev srp jahao je nebom iznad planinske gro-made. Osjećao se
miris vlažne trave i jorgovana, a golema zano-sna simfonija milijuna nota malih noćnih stvarci,
rastući i pada-jući u stalnom žuborenju, napučivala je srce trajnom podsvje-snom stalnošću.
Zvijezde su se utapale u blijedoj svjetlosti koja je poput tišine pritisnula zemlju, sipila kroz lisnatu
mrežu mla-dih javorova i risala po zemlji vrevu leptira u vilinskom svjetlu Eugene i Laura sjedili su
držeći se za ruke u ljuljački koja je polako cvilila. Njezin ga je dodir prostrijelio kao proplamsaj
vatre: dok joj je rukom obgrljivao ramena i privlačio je k sebi, prsti su mu takli živi tvrdi pehar
njenih grudi. On trgne ruku kao da se ubo, promrmljavši izvinjenje. Kad god ga se ona do-takla,
njegovo je tijelo postajalo ukočeno i slabo. Ona je bila dje-vica, prhka kao celer - srce mu se stezalo
da je ne okalja svojim dodirom. Njemu se činilo da je bio mnogo stariji, iako mu je bilo šesnaest
godina, a njoj dvadeset jedna. On je osjetio starost svoje osame i svog mračnog poimanja. Osjetio je
sijedu mudrost grijeha - gole pustinje, ali viđene i upoznate. Kad joj je držao ruku, osjećao se kao
da ju je već zaveo. Ona podiže prema nje-mu svoje ljupko lice, drsko i ružno kao u dječaka; na
njemu je bdjela istinita i nepokolebljiva čednost, a njegove su oči bile suzne. Sva mlada ljepota na
svijetu za njega je prebivala u tom licu koje je sačuvalo čuđenje, koje je sačuvalo nevinost, koje je
živjelo u takvoj besmrtnoj sljepoći za užas i pokvarenost svijeta. Došao je k njoj, kao stvorenje koje
je sav svoj život putovalo kroz mračan svemir, po jedan trenutak mira i vjere na neki usamljeni
planet, gdje je sada stajao, u prostranoj začaranoj rav-nici mjesečine, dok mjesečina pada na
noćurak njezina lica. Jer kad bi čovjek sanjao o raju i probudivši se našao u ruci cvijet kao zalog da
je u njemu zaista bio - što onda, što onda? - Eugene - reče ona naglo - koliko ti je godina? Njemu se
pogled zgusne od bola. Malo zatim odgovori s užasnom teškoćom. - Točno šesnaest. - Oh, dijete! -
klikne ona. - Mislila sam da si stariji! - Ja sam - star za svoju dob - promrmlja on. - Koliko ti imaš
godina? - Dvadeset jednu - reče ona. - Zar to nije žalosno? - Razlika nije velika - reče on. - Ne
vidim zašto bi to sme-talo. O dragi - reče ona. - To smeta. To toliko smeta! \ T on je znao da smeta -
ali nije znao koliko. Ali je nastupio trenutak. On se nije plašio muke, nije se plašio
gubitka. nJ-8° bilo stalo do praktičnih potreba svijeta. Usudio se izreći j^Jf _™ j aivnu stvar'koja je
tako mračno evala u njemu. - Laura - reče on, slušajući svoj tihi glas kako zvoni preko , mjesečeve
ravnice - volimo se uvijek kao što se sada vor ^Nemojmo se nikad vjenčati. Želim da me čekaš i da
me voTzauvijek Ja obilazim svijetom. Ponekad ću odlaziti na cijele odine- postat ću slavan, ali ću
se uvijek vraćati tebi. Ti ćeš ži-'eti u kući zabačenoj u planinama, čekat ćeš me i čuvat ćeš se
VJCmene Hoćeš li? - reče on, istući njezin život tako mirno kao Ha ie zaiskao jedan sat njezina
vremena. - Da, dragi - reče Laura na mjesečini - ja ću te zauvijek čeOna je prožimala njegovo tijelo.
Ona je udarala u kucaju njegova bila. Ona je bila vino u njegovoj krvi, glazba u njegovu srcu. - On
nema nimalo obzira prema tebi ni prema bilo kome drugom - gunđao je Hugh Barton. Bio se kasno
vratio s posla u uredu da odvede Helen kući. - Ako se ne može popraviti, naći ćemo sami za sebe
kuću u gradu. Ja ne želim da ti oboliš zbog njega. - Pusti to - reče Helen. - On stari. Oni izađu na
verandu. - Dođi sutra dolje, zlato - reče ona Eugeneu. - Prigotovit ću ti pravu hranu. Laura, dođi i ti.
Nije uvijek ovako, znaš. - Ona se nasmije milujući djevojku velikom rukom. Oni se odvezu niz
brijeg. - Što je krasna djevojka tvoja sestra - reče Laura James. -Zar jednostavno nisi lud za njom?
Eugene ne odgovori jedan tren. - Da - reče zatim. - Ona te mazi. To se vidi - reče Laura. On se u
tami uhvati za grlo. - Da - reče on. Mjesec je nježno putovao nebom. Eliza opet izađe, stidljivo, s
oklijevanjem. - Tko je tamo? Tko je tamo? - rekla je u tamu. - Gdje je ene? On! Nisam znala! Jesi li
tamo, sine? - Znala je vrlo dobro. - Da - reče on. 364 365- Zašto ne sjednete, gospođo Gant? - upita
Laura. - Nije m jasno kako možete izdržati cio dan u onoj vrućoj kuhinji. Mo ' da ste iscrpljeni. -
Znaš što? - reče Eliza gledajući mutno u nebo. - Noć i divna, zar ne? Što bi se reklo - noć za
ljubavnike. - Ona se ne sigurno nasmije, zatim trenutak ostane zamišljena. - Sine - reče smućenim
glasom - zašto ne pođeš u krevet i malo zaspiš? Nije dobro za tebe da bdiješ do ove dobi. - I ja bih
tamo već morala biti - reče Laura James ustajući - Da, dijete - reče Eliza. - Odmori svoju ljepotu.
Kao što kaže poslovica, rano u postelju, rano na noge. - Idemo onda svi. Idemo svi! - reče Eugene
nestrpljivo i sr-dito, pitajući se da li baš uvijek ona mora biti posljednja budna u toj kući. - Ali kako!
- reče Eliza. - Ja ne mogu, dijete. Moram još to-liko stvari izglačati. Laura lagano stisne njegovu
ruku i ustane kraj njega. On je ogorčeno promatrao svoj gubitak.
- Laku noć svima. Laku noć, gospođo Gant. - Laku noć, dijete. Kad je ona otišla, Eliza sjedne kraj
njega s uzdahom umora. - Znaš što - reče ona. - Ovako je lijepo. Željela bih da i ja imam toliko
vremena kao neki ljudi, da sjedim ovdje i uživam na zraku. - On je znao da se njezine napućene
usne pokušavaju nasmiješiti u mraku. - Hm! - reče ona i dotakne mu ruku grubim dlanom. - Je li
moje čedo našlo sebi djevojku? - Pa što onda? Pa što ako bi to bilo istina? - reče on ljutilo. - Zar ja
nemam prava kao i svi drugi? - Hej! - reče Eliza. - Ti si još premlad da na njih misliš. Da sam ja na
tvom mjestu, ne bih se na njih obazirala. Većina njih nema nikakvih drugih misli nego da idu na
zabave i da se pro-vode. Ja ne želim da moj sin troši vrijeme na njih. On osjeti ozbiljnost ispod
njezina nespretnog peckanja. Bo-rio se u kaosu zbrkanog gnjeva, pokušavajući da šuti. Napokon
progovori tihim glasom, punim strasti: - Moramo nešto imati, mama. Moramo nešto imati, znaš. Ne
možemo uvijek biti sami - sami. Bilo je mračno. Nitko nije mogao vidjeti. On širom otvori ustave.
Zaplače. - Znam! - Žurno se složi Eliza. - Ja ne kažem... - Bože moj, bože moj, kamo mi to idemo?
Što je sve ovo? On umire - zar to ne vidiš? Zar to ne znaš? Pogledaj njegov ži366 , . svo; Bez
svjetlosti, bez ljubavi, bez utjehe - bez vot. Pegle" J ^^ se zaneseno povisio: on se udarao po
rebrima ičega. - Glas ^ Mama, mama, za ime božje, što je ovo? Što ti kao po t>u J • nas udaviš j
utopiš sve zajedno? Zar nisi do-že^l!Ł!a?Hoćeš li još konopa? Hoćeš li još boca? Tako mi .' nucta
"J--— —------1-------------j boga ja ću poći okolo i skupljati ih ako samo rečeš. - Njegov se las
povisio gotovo do vriska. - Ali reci mi što hoćeš. Zar nemaš dovoljno? Želiš li cio grad? Što je to? -
Ja ne znam o čemu ti govoriš, sine - reče Eliza ljutilo. -Da se nisam trudila da zaradim mali imetak,
nitko od vas ne bi imao krova nad glavom, jer bi vam tata, vjeruj ti meni, sve rasuo. Krova nad
glavom? - dobaci on kroz sulud smijeh. - Bože dragi, mi nemamo ni svoje postelje. Mi nemamo
svoje sobe. Mi nemamo svoga pokrivača koji nam ne bi mogao biti uzet da gri-je ovu rulju što se
ljulja na trijemu i prigovara. - Ti se sad možeš rugati s gostima koliko god želiš - poče Eliza
uozbiljeno. - Ne - reče on. - Ne mogu. U meni nema dovoljno daha ni snage da im se rugam koliko
bih htio. Eliza počne plakati. - Učinila sam sve što sam mogla! - reče ona. - Dala bih ti dom kad bih
mogla. Svega bih se odrekla poslije Groverove smrti, ali on me ni trenutka nije ostavljao na miru.
Nitko ne zna što sam ja prošla. Nitko ne zna, dijete. Nitko ne zna.
On joj ugleda lice na mjesečini, izobličeno ružnom grima-som tuge. Znao je da je bilo iskreno i
pošteno sve što je rekla. Bio je duboko ganut. - Sve je u redu, mama - reče on mučno. - Ne spominji
to! Ja znam. Ona mu skoro zahvalno zgrabi ruku i položi svoje bijelo lice, još iskrivljeno od žalosti,
na njegovo rame. Bila je to dječja kretnja: kretnja koja je molila ljubav, smilovanje i nježnost. Ona
mu je krvavo kidala utrobu. - Nemoj! - reče on. - Nemoj, mama! Molim te! - Nitko ne zna - reče
Eliza. - Nitko ne zna. I ja nekoga tre-bam. Moj je život bio, sine, pun boli i muke. - Polako i opet
dje-čji ona obriše slabe suzne oči nadlanicom. Ah, pomisli on dok mu se srce grčilo od divlje boli i
žalje-nja, ona će jednog dana umrijeti, a ja ću se uvijek ovoga sjećati. Uvijek ovoga. Ovoga. Umukli
su na časak. On joj grubo i čvrsto stisne ruku i po-'jubi. 367- No - poče Eliza puna veselog
proročanstva - reći ću t' nešto: ja neću provesti sav svoj život ovdje robujući za gornil stanara. To
neka izbiju iz glave. Ostavit ću sve i uživati kao bil tko od njih. - Ona mu znalački namigne. - Kad
idući put dođeš kući, možda ćeš me naći kako živim u velikoj kući u Doak Par ku. Gradilište imam,
najbolje koje tamo postoji što se tiče pogle-da i položaja, daleko bolje nego što ga ima W. J. Bryan.
Napra-vila sam posao s doktorom Doakom glavom, prije nekoliko dana. Pazi sada! Sto kažeš? -
Ona se nasmije. - Rekao mi je 'Gospođo Gant, kad ste vi u pitanju, ne mogu se pouzdati ni u jednog
svog zastupnika. Moram dobro pripaziti, ako želim išta zaraditi u ovom poslu. Vi s'te najvještiji
trgovac u gradu.' 'Hej, doktore,' rekla sam ja (nisam pokazala da mu vjerujem ili bilo što drugo),
'sve što želim to je da mi se isplati moj ulog. Držim da je pošteno da svatko zaradi i da pruži priliku
i drugome. Neka se lopta kotrlja!' Rekla sam smijući se do mile volje. 'Pa, gospođo Gant!' rekao je
on ... - Ona se upustila u dugačka za-stranjivanja, sjećajući se s upitim užitkom beskrajnih
pojedinos-ti svog trgovanja s bogatim kraljem kinina sa svim popratnim pojavama što su se u to
vrijeme ticale ptica, pčela, cvijeća, sunca, oblaka, pasa, krava , i ljudi. Bila je zadovoljna. Bila je
sretna. Nenadno, zamislivši se naglo, ona reče: - No, možda ću to učiniti. Želim imati kuću gdje me
mogu posjećivati moja djeca i dovoditi svoje prijatelje, kad se vrate doma. - Da - reče on - da. To bi
bilo lijepo. Ne smiješ raditi cijeli svoj život. I njemu se svidjela njena sretna bajka: na trenutak je
skoro povjerovao u čudo spasenja, iako je to njemu bila stara priča. - Nadam se da ćeš tako učiniti -
reče on. - To bi bilo lije-po... Idi sad u krevet, zašto ne ideš, mama? Već je kasno. - On ustane. - Ja
sad idem. - Da, sine - reče ona ustajući. - Treba da ideš. Pa, laku noć. - Oni se poljube s ljubavlju,
oprani i čisti od gorčine za neko vri-jeme. Eliza pođe ispred njega u mračnu kuću. Ali prije nego što
je legao, on siđe u kuhinju po šibice. Ona je još bila tamo, kraj daske za glačanje iza dugačkog
neurednog stola s dvije velike hrpe rublja sa strana. Na njegov prijekorni pogled ona y žurbi reče: -
Idem. Odmah idem. Samo sam htjela dovršiti ove ruč-nike. Prije nego što je otišao, on obiđe stol da
je ponovo poljubi. Ona pročeprka po kutiji za dugmad na šivaćem stroju i izvadi okrajak olovke.
Držeći je čvrsto nad starom omotnicom, ona na368
l a grub plan na dasci za glačanje. Njezin se um još uspavljivao cvoiom nakanom. _ Evo vidiš -
poče ona - tu je avenija bunset, dolazi odo, Qvo je Doakovo zemljište, teče odavde pod pravim
kutom, n oarcela na uglu pripada Dicku Websteru; a upravo ovdje iz-nad toga, na samom vrhu
nalazi se... Nalazi se, pomisli on gledajući s tupim zanimanjem, mjesto dje leži zakopano blago.
Deset koraka na sjever-sjeveroistok od Velike stijene, pod korijenjem starog hrasta. Dok je ona
govorila on se zanio u svoje radosno maštanje. A što ako je na Elizinoj parceli bilo zakopano blago?
Nastavi li kupovati, zaista bi moglo biti. Ili zašto ne izvor nafte? Ili rudnik ugljena? Ove glasovite
planine pune su (kažu) minerala. 150 barela dnevno u svom dvorištu. Koliko bi to bilo? Ako je
jedan barel 3,00 $, to bi bilo preko 50,00 $ dnevno na svakog člana porodice. Svijet je naš! - Vidiš,
je li? - nasmiješi se ona pobjednički. - A upravo ovdje ću graditi. Za pet godina parcela će postići
dvostruku vrijednost. - Da - reče on poljubivši je. - Laku noć, mama. Za boga mi-loga, idi u postelju
i naspavaj se. - Laku noć, sine - reče Eliza. On izađe i počne se penjati uz mračne stube. Ulazeći u
taj čas, Benjamin Gant posrne preko teške stolice u hodniku. On žestoko opsuje i raspali rukom po
stolici. Do đavola! O, do đa-vola! Gospođa Pert ga šaptom upozori i otvoreno se nasmije. Eugene
zastane i zatim se mekano popne uz stubište pokriveno prostirkom da ga ne bi čuli, te uđe u slijepi
trijem na gornjem stubišnom odmorištu, gdje je spavao. Nije upalio svjetlo, jer nije volio vidjeti
grubi lak pun mje-hura na ormaru i savijeno željezo kreveta. Krevet je bio ulegnut, a svjetlo nejasno
- on je mrzio nejasna svjetla i velike noćne lep-tire koji su uokolo slijepo lomatali prašnim krilima.
Svukao se pri mjesecu. Mjesečina je padala na zemlju kao tajanstvena nad-naravna zora. Ona je
poravnavala svu hrapavost, skrivala sve rane. Ona je davala svim običnim i poznatim stvarima -
zbitoj gromadi suše, gruboj građevini mljekare, bujnoj zaoblienosti ad-vokatovih divljih jabuka -
ujednačen čudesan cvat. On zapali ci-garetu promatrajući njezin crveni žar u ogledalu, i nagne se
preko ograde svoga trijema, gledajući napolje. Odjednom posta-ne svjestan da ga je s udaljenosti od
osam stopa promatrala Laura James. Mjesečina je padala po njima, kupala im tijela ze-enom
bljedoćom i prožimala ih tišinom. Lica su im bila ukoče-na u čudotvornoj tmini, samo su im živjele
sjajne oči, koje vide a nisu viđene. Zurili su jedno u drugo u toj vilinskoj svjetlosti 24 - p, 369bez
riječi. U sobi ispod njih svjetlost je puzala ka krevetu njego-va oca, plivala pokrivačem i otkrivala
mu lice koje je bilo izba čeno oštro uvis. Noćni zrak, planinski zrak, padao je na dječako vo golo
tijelo kao mlaz bistre vode. Nožni su mu se prsti grčih da grabe vlažnu travu.
Na odmorištu je čuo gospođu Pert kako tiho ide na spava-nje, pipajući po zidovima sa slijepom
pažnjom. Vrata su škrip-nula i škljocnula. Kuća utone u dubok mir kao stijena pod mje-secom. Oni
su gledali i čekali čaroliju da pokore vrijeme. Onda je ona progovorila - njen šapat njegova imena
samo se mogao na-slutiti kao zvuk. On prebaci nogu preko ograde i prebaci tijelo preko razmaka do
praga njena prozora, pruživši se kao mačka Ona naglo zadrži dah i tiho krikne - Ne! Ne! - ali ga
uhvati za ruke na okviru prozora i stisne se uza nj kad se provukao unutra. Zatim su se čvrsto stezali
hladnim mladim rukama i mnogo se puta poljubili mladim usnama i licima. Sva joj je kosa pala kao
gusta kukuruzna svila u slatkoj opuštenoj žudnji. Njezine ravne skladne noge bile su zaklonjene
zelenim dugim gaćama koje je elastik nabirao iznad koljena. Udovi su im se isprepleli: on je ljubio
glatki sjaj njenih ruku i ramena - strašću od koje su mu mlitavjeli udovi upravljao je vjerski zanos.
Želio ju je zadržati i otići sam i misliti o njoj. On se nagne, podvuče joj ruku ispod koljena i
ushićeno je digne. Ona ga zaplašeno pogleda i još čvršće se pripije uza nj. - Što radiš? - prošapće
ona. - Nemoj me povrijediti. - Neću te povrijediti, draga - reče on. - Položit ću te u kre-vet. Da.
Položit ću te u krevet. Čuješ li me? - Osjećao je da mora kriknuti iz grla od veselja. Prenio ju je do
kreveta i položio je na nj. Zatim je kleknuo kraj nje, zavukao ruku ispod nje i privukao je k sebi. -
Laku noć, draga moja. Poljubi me za laku noć. Voliš li me? - Da. - Ona ga poljubi. - Laku noć, dragi
moj. Nemoj se vra-ćati kroz prozor. Možeš pasti. Ali on je otišao kao što je i došao, pružajući se
ushićeno na mjesečini kao mačka. Dugo je ležao budan, u tihom bunilu, dok mu je srce žestoko
udaralo o rebra. San se ušuljao u njegova os-jetila s toplinom paperja: šumilo je mlado javorovo
lišće, pijetao je pojao svoj daleki vilenjački napjev, zavijala je utvara nekog psa. On je zaspao.
Probudilo ga je vrelo sunce koje mu je udaralo u lice kroz platneni zaslon na trijemu. Mrzio je
buđenje na suncu. Jednoga , na Spavati u velikoj sobi koja će uvijek biti hladna i mra-ĆC Oko
njegovih će prozora biti drveće i povijuše, ili nauzgo-• vis planine. Dok se oblačio odjeća mu je bila
vlažna od noć-renl » Kad ie sišao, našao je Ganta kako se jadno njiše na tri-ne rose. r^a« j ^ jemu
stišćući rukama stap. _ Dobro jutro - rekao je - kako se osjećaš? Otac mu dobaci nelagodan treptav
pogled i zastenje. - Milosrdni bože! Stigla me je kazna za moje grijehe. - Uskoro ćeš se bolje
osjećati - reč Eugene. - Jesi li išta icO? Zapinje mi u grlu - reče Gant koji se već halapljivo najeo. -
Nisam mogao progutati ni zalogaja. Kako je tvoja ruka, sine? - upita vrlo ponizno. - Oh, dobro je -
reče Eugene brzo. - Tko ti je rekao za moju ruku? - Ona kaže da sam ti povrijedio ruku - reče Gant
žalosno.
- Ah-h! - reče dječak Ijutito. - Ne. Nisam bio povrijeđen. Gant se nagne u stranu i nespretno, ne
gledajući, potapše nepovrijeđenu sinovu ruku. - Zao mi je što sam učinio - reče on. - Ja sam
bolestan čo-vjek. Treba li ti novca? - Ne - reče Eugene u neprilici. - Imam sve što mi treba. - Dođi u
radnju danas, dat ću ti nešto - reče Gant. - Jadno dijete, čini mi se da si u škripcu. Ali umjesto toga
on je čekao dok se Laura James vratila sa svog jutarnjeg odlaska u gradsko kupalište. Došla je
noseći ku-paći kostim u jednoj ruci, a nekoliko paketića u drugoj. Druge su donijeli crnci raznosači.
Ona je platila i potpisala se. - Ti mora da imaš mnogo novca, Laura - reče on: - Ovako radiš svaki
dan, zar ne? - Tata me zbog ovoga kori - priznade ona - ali ja volim ku-povati odjeću. Na odjeću
trošim sav svoj novac. - Što ćeš sada činiti? - Ništa - što god ti hoćeš. Dan je krasan da se nešto radi,
zar ne? . - Dan je krasan da se ništa ne radi. Bi li htjela da nekamo odemo, Laura? - Voljela bih
nekamo otići s tobom - reče Laura James. - O tome se radi, djevojko. O tome se radi - reče on ushi-
ćeno, s pretjeranim grlenim lakrdijanjem. - Otići ćemo nekamo sami - ponijet ćemo i nešto za jelo -
reče on pohlepno. Laura ode u svoju sobu i obuje par tvrdih malih papuča. Eugene ode u kuhinju. -
Imaš li neku kutiju od cipela? - upita Elizu.- Za što ti treba? - reče ona podozrivo. - Idem u banku -
reče on ironično. - Htio sam nešto n čemu ću donijeti novac - Ali smjesta grubo doda: - Idem na
piknik. - A? E? Sto si rekao? - upita Eliza. - Na piknik? S kim ideš? S onom djevojkom? - Ne - reče
on ozbiljno - s predsjednikom \Vilsonom, s en-gleskim kraljem i s doktorom Doakom. Pit ćemo
limunadu -obećao sam da ću donijeti limune. - Svega mi, momče - reče Eliza nametljivo - ne sviđa
mi se - da tako bježiš kad mi trebaš. Htjela sam da mi odeš uplatiti neki novac, jer oni iz telefonske
centrale će me isključiti ako im danas ne pošaljem novac. - O mama! Za ime božje! - vikne on
ojađeno. - Ti me uvijek trebaš kad želim nekamo otići. Neka čekaju! Mogu valjda čekati jedan dan.
- Rok je prošao - reče ona. - No, izvoli. I ja bih željela da imam vremena da odlazim na piknike. -
Ona izvuče kutiju od ci-pela iz hrpe magazina i novina koji su neuredno ležali na ni-skom ormariću.
- Imaš li što za jelo? - Nabavit ćemo - reče on i ode. Sišli su niz brijeg i zaustavili se u malom
pljesnivom duća-nu iza ugla u ulici Woodson, gdje su kupili hrskavih keksa, ma-slaca od kikirikija,
želatine od ribiza, kiselih krastavaca i velik komad izvrsnog žutog sira. Trgovac je bio stari Židov
koji je u žargonu mrmljao kroz rabinsku bradu kao da baca uroke na vu-kodlaka. Dječak je pozorno
gledao da li se njegove ruke dotiču hrane. Nisu bile čiste.
Na svom putu uz brijeg zaustavili su se nekoliko trenutaka kod Ganta. Našli su Helen i Bena u
blagovaonici. Ben je doruč-kovao, nagnut kao i obično, s namrštenom pažnjom, nad kavom,
okrećući se skoro s gađenjem od jaja sa slaninom. Helen je na-valjivala da njihovim zalihama doda
jaja i sendviče: dvije su žene pošle straga u kuhinju. Eugene je sjeo za stol s Benom i pio kavu. - O-
oh, moj bože! - reče napokon Ben i umorno zijevnu. Zatim zapali cigaretu. - Kako je starome
jutros? - Mislim da mu je dobro. Rekao mi je da nije mogao doruč-kovati. - Je li što rekao
stanarima? - 'Prokleti lupeži! Gorštačke hulje! Hiii..!' To je bilo sve. Ben se tiho smješkao. - Je li ti
ozlijedio ruku? Daj da vidim. 372 - Ne Nemaš što vidjeti. Nema rane - reče Eugene podižući iienu
podlakticu. _ Nije te udario, je li! - upita Ben ozbiljno. _ O ne. Naravno da nije. Samo je bio pijan.
Bilo mu je žao zbog ovoga jutros. ..... . _ Da - reče Ben - njemu je uvijek zao - nakon što napravi l
m na sve strane. Duboko je ispijao cigaretu udišući dim kao da je omamljen jakom drogom. - Kako
ti je bilo u koledžu ove godine, Gene? - upita izne-nada. . . - Prošao sam. Dobio sam lijepe ocjene -
ako si na to mislio. U proljeće je bilo bolje - doda s malom nelagodom. - Bilo je te-ško krenuti - u
početku. - Misliš na prošlu jesen? Eugene kinine, - Što je bilo? - reče Ben mršteći se na njega. - Jesu
li ti se drugi momci rugali? - Da - reče Eugene tihim glasom. - Sto su ti radili? Smatraš li da su
mislili da im nisi dora-stao? Jesu li na te gledali s visoka? Je li to bilo? - reče Ben divlje. - Ne - reče
Eugene vrlo crvena lica. - Ne. To nema veze s tim. Ja mislim da smiješno izgledam. Bio sam im
smiješan. - Kako to misliš da smiješno izgledaš? - reče Ben nasrtlji-vo. - S tobom je sve u redu,
mladiću, tako da znaš; osim ako nisi okolo hodao kao propalica. Za ime božje - uzvikne on srdito
-kad si posljednji put ostrigao tu kosu? Sto misliš da si ti: divlji čovjek sa Bornea? - Ne volim
brijače! - plane Eugene bijesno. - Zato je to! Ne želim da mi guraju svoje prljave prste u usta. Sto se
to koga tiče, ako uopće ne strižem kosu? - Danas se ljudi prosuđuju po izgledu - reče Ben senten-
ciozno. - Nekidan sam čitao članak jednog velikog poslovnog čovjeka u Postu. On kaže da uvijek
pogleda čovjeku u cipele pri-je nego što mu dade posao. Govorio je ozbiljno i polagano, kao što je i
čitao, bez pravog uvjerenja. Eugene je bio bolno dirnut čuvši svog neustrašivog kondora kako
blebeće ovu bljutavu kašu prepredenih milijuna-ša kao bilo koja poslušna papiga u činovničkom
kavezu. Benov je glas bio glupo šupalj dok je izgovarao te divne misli: izgledalo je kao da on iza
svega toga grozničavo traži neki odgovor, sa za-gonetnom mukom u očima. Dok je tako namršten i
napet zastaj-ivao kroz govor koji vodi k uspjehu, u njegovu se naporu nešto vo micalo: bio je to
napor njegova čudnog i samotničkog ži373Hl
vota da nađe neki ulaz u život - da nađe uspjeh, položaj, drugar stvo. A to je bilo kao da u Bronxu
neki doseljenik iz plodne Lombardije slovka riječ po riječ i nastoji dokučiti novi svijet od6
gonetavajući Svjetski almanah; ili kao da neki drvosječa, kojega je zarobila zima i obrvala
podmukla i užasna bolest, pokušava utvrditi simptome i naći lijeka u knjizi Kućni liječnik. - Je li ti
stari slao dovoljno novca da možeš pristojno ži-vjeti? - upita Ben. Jesi li mogao držati korak s
drugim mom-cima? On ima dovoljno, to znaš. Ne daj mu da ti išta ustegne Natjeraj ga da ti dade,
Gene. - Imao sam dosta - reče Eugene. - Koliko mi je trebalo. - Sada ti treba, sad je vrijeme - ne
kasnije - reče Ben. -Neka ti pomogne da završiš koledž. Ovo je doba specijalizacije. Svi traže
visoko obrazovane ljude. - Da - reče Eugene. Govorio je pokorno i nemarno, tvrdi sjajni oklop
njegova duha nije se ugibao pod tim ćaskanjem: iz-nutra je gledao netko drugi, netko nijem. - Zato
završi školu - reče Ben i neodređeno se namršti. -Svi veliki ljudi - Ford, Edison, Rockefeller - imali
je oni ili ne, kažu da je škola dobra stvar. - Zašto ti nisi išao dalje? - upita Eugene radoznalo. - Nije
mi imao tko reći - reče Ben. - Osim toga, valjda ne misliš da bi mi stari išta dao? - On se cinično
nasmije. - Sad je prekasno. Ušutio je na trenutak i pušio. - Ti nisi znao da ja polazim tečaj
oglašavanja, je li? - upita on nasmiješivši se. - Ne. Gdje? - Kroz dopisnu školu - reče Ben. - Svakog
tjedna dobi-vam gradivo. Ne znam izazovno se nasmije - ali mora da mi dobro ide. Postižem
najbole rezultate - 98 ili 100 svaki put. Ako završim tečaj, dobit ću diplomu. Zasljepljujuća magla
oblije oči mlađem bratu. On nije znao zašto. Zapleten čvor mu se skupi u grlu. On hitro prigne
glavu i počne tražiti cigarete. Malo zatim reče: - Drago mi je da to radiš, Ben. Nadam se da ćeš
završiti. - Znaš - reče Ben ozbiljno - oni su otkrili neke velike ljude. Jedanput ću ti pokazati što o
tome piše. Ljudi koji su počeli od nule: sada obavljaju važne poslove. - Nadam se da ćeš uspjeti -
reče Eugene. - Tako. Sad vidiš da nisi jedini školovani čovjek u okolici -reče Ben kroz osmijeh. Čas
kasnije nastavi ozbiljno: - Ti si nam posljednja nada, Gene. Idi i završi to, pa makar morao krasti
no-vac. Nitko drugi od nas nikad neće ništa postići. Pokušaj ti nešto 374 . Dienj glavu! Nijedan nije
bolji od tebe - ti više vrijediš P° ijedan od ovih pedera po gradu. - Postao je vrlo žestok, " -N
zbudio. Naglo je ustao iza stola. - Ne daj da ti se smiju! ,„. boga, nismo lošiji od njih. Ako ti se
ijedan od njih po-o naruga, zgrabi prvu stvar koja ti padne pod ruku i obori Tako mi boga, nismo
lošiji od njih. Ako^tijse Uedan^od njih po-"Cujel li me? U žestokom uzbuđenju on dohvati tekiož
za komadanje pečenja sa stola i uzmahne njime. Da - reče Eugene nespretno. - Mislim da će sada
biti sve u redu. U početku nisam znao kako da se ponašam.
- Nadam se da si se dovoljno opametio da se okaniš onih starih drolja? - reče Ben vrlo strogo.
Eugene ne odgovori. - Ne možeš k njima zalaziti i nešto očekivati, to znaš. I mogao bi sva-šta
uloviti. Ova mi izgleda kao krasna djevojka - reče on tiho na-kon stanke. - Za ime božje, uredi se i
nastoj da budeš pristojno čist Žene to primjećuju, znaš. Pazi na nokte i neka ti odijelo uvi-jek bude
izglačano. Imaš li novca? - Imam dovoljno - reče Eugene gledajući nervozno prema kuhinji. -
Nemoj, za boga miloga! - Metni to u džep, glupane - reče Ben ljutilo gurajući mu novčanicu u ruku.
Moraš imati nešto novca. Čuvaj ga dok ti ne ustreba. Dok su odlazili Helen ih otprati do visoke
pročelne veran-de. Kao i obično dodala je dvostruko više nego što su trebali. Tu je bila i druga
kutija za cipele nabijena sendvičima, kuhanim ja-jima i slatkišima. Stajala je na gornjem stepeniku s
maramom na glavi, pod-bočivši se mršavim rukama na kojima su se vidjeli stari ožiljci. Topao
sunčan miris potočarke, ilovače i kozje krvi oblijevao ih je vrućim rodnim valovima. - O-ho! A-ha!
- namigne ona komično. - Ja nešto znam! Ni-sam ja tako slijepa kako vi mislite, znate ... Ona
značajno zakli-ma u šali, dok joj se nasmijano lice kupalo u čudnovatom sjaju i čistoći koja je na
njemu katkad tako lijepo prebivala. Kad god ju je ovakvu vidio, uvijek je pomišljao na oprano nebo
poslije kiše, na kristalne daljine, hladne i čiste. Uz grubo smijuljenje ona ga grune pod rebra: - Zar
nije ljubav lijepa! Ha-ha-ha-ha! Pogledaj mu lice, Lau-ra'~ Ona plemenito prigrli djevojku i privuče
je k sebi, u smi-jehu oh, u sažalnom smijehu, i dok su se oni penjali uz brijeg, s ajala je tamo, na
suncu, lagano otvorenih usta, nasmiješena, °D"ta sjajem, ljepotom, i čuđenjem. 375Penjali su se
polako prema istočnom rubu grada dugim us ponom ulice Academy koja je obrubljivala crnačko
naselje što se protezalo ispod nje. Na kraju ulice Academy naglo se dizala planina; dobro popločan
zavojit put vijugao je duž planinske kose na desno. Oni skrenu na taj put, penjući se sada istočnim
rubom crnačke četvrti. Naselje se otočilo oštro ispod njih, nižu-ći se oko reda dugih ulica od gline.
Kraj puta je bilo nekoliko drvenjara u kojima su živjeli crnci ili siromašni bijelci, ali su bi-vale sve
rjeđe što su se više uspinjali. Hodali su lijeno uz hlado-vit put koji je bio prošaran krpicama svjetla
što su plešući pro-dirale kroz granati svod, a s lijeve strane zasjenjen gustim kroš-njama što su
prekrivale brijeg. Iz ove zelene miline dizao se gru-bi cementni toranj za vodu: bio je isprugan i
hladno obilježen vodenim znacima. Eugene osjeti žeđ. Malo dalje iz manjeg spre-mišta bučno je
istjecao kao višak zadimljen mlaz, debeo kao ljudsko tijelo. Penjali su se uz oštru strminu po
kamenitoj stazi, izbjegavši posljednju dugačku okuku, i zastali na prijevoju, na najvišoj toč-ki puta.
Bili su tek nekoliko stotina stopa iznad grada: ležao je pred njima s oštrom blizinom sijenske slike,
u isto vrijeme blizu i daleko. Na najvišoj zaravni on ugleda zbite građevine Trga koje su se jasno
isticale u svijetlu i sjeni: klizeća igračka bila su tram-vajska kola, a ljudi nisu bili veći od vrabaca.
Oko Trga prostirala se poslovna ciglena džungla bez drveća - jeftina, otrcana i ruž-na, a iza nje, u
nejasnim krpicama, kuće u kojima su živjeli svi ti ljudi, te mali svijetli čirevi udaljenih predgrađa i
lijepa gusta stabla koja su ih milosrdno liječila i zaklanjala. A ispod njega, iz-virući iz rupe duž
strana i zaleđa brijega, bila je
crnačka četvrt. Izgledalo je da je Trg neka vrsta središta, gdje su svi tramvaji miljeli i čekali, ali ni u
čemu nije bilo nikakva smisla. Međutim u planinama je bilo gospodstva i reda. Prema za-padu su se
širile k suncu, uzdižući se s poduprtih kosa. Grad je bio nabačen na visoravan kao taborište: ispod
njega nije bilo ni-čega što bi moglo odoljeti vremenu. Nije bilo misli vodilje. Os-jećao je pod
sobom, u tom peharu, da je čitav život bio zaustav-ljen: gledao ga je kao što bi to učinio jedan od
starih školnika pišući redovničkom latinštinom Prizorište ljudskog života; ih kao Petar Breughel u
vrevi jedne od svojih slika. Odjednom mu se činilo da nije došao na planinu iz grada, nego da je
izašao iz divljine kao zvijer, i sad ukočenim zvjerskim okom zuri u tu sit-nu zbrku drveta i žbuke
koju divljina mora jednog dana preote-ti, progutati i pokriti. Troja je bila sedma odozgo - ali u njoj
je živjela Helena; i zato ju je onaj Nijemac iskopao. 376 Povrativši dah, oni su skrenuli s ograđena
puta i prošli prei'evoja ispod velikog nadsvođenog mosta Philipa RoseberPSliieva, ha vrhu, bogati
je Židov imao dvorac, staje, konje, k^ve i kćeri. Dok su prolazili ispod mosta Eugene podigne glaV
ritne Niesov se glas odbije od luka kao kamen. Prošli su v\\ l Vlltll*-1 J & .. . i j • '• i ji* zastali na
drugoj strani prijevoja, gledajući s ruba puta dolje u dragu Ali još nisu mogli vidjeti dragu, osim
zelenog svjetluca-nia Gorska je kosa bila gusto pošumljena, put je po njoj vijugao dolje u
neprekidnim bijelim serpentinama. Ali oni su mogli gle-dati prijeko na divne divlje planine s druge
strane drage, koje su na pola visine bile ispresijecane čistinama polja i ograđenim li-vadama, a
iznad toga pokrivene ustalasanim šumskim morem zelenila. Dan je bio nalik zlatu i safirima: preko
cijele zemlje bilo je brzog bljeskanja i iskrenja, nedodirljivog i mnogovrsnog, nalik sunčanoj
svjetlosti nad uzburkanom vodom. Puhao je topao mi-risan vjetar, okrećući svaki list na isti način i
stvarajući meku muziku na svim žicama lutnji cvijeća i trave i plodova. Vjetar je stenjao, ali ne
luđačkim glasom zloduha u krhkim zimskim gra-nama, nego kao plodna žena, bujnih grudi, velika,
puna ljubavi i mudrosti; kao Demetra što neviđena lovi svijetom. U draži je lajao pas, a lavež mu se
gušio i kidao na vjetru. Na mahove je brecalo kravlje zvono. U gustoj šumi ispod njih bogate ptičje
note padale su im iz grla, pravo dolje, kao grumeni zlata. Djetlić je udarao po suhoj neoguljenoj
šupljini zgromljena kestena. Modri nebeski zaljev bio je osut svijetlim gomilama oblaka: oni su
plovili kao brze galije, koseći preko planina ispred vjetra i za-tamnjujući drveće ispod sebe svojim
lebdećim sjenama. Dječak je bio slijep od ljubavi i žudnje: čaša njegova srca bila je prepunjena
svim ovim divotama. Prelila se i smekšala ga. Zgrabio je hladne djevojčine prste. Stajali su
priljubljeni noga-ma, zariveni jedno drugome u tijelo. Zatim su napustili put i presijecali mu
nizbrdo petlje duž strmih šumovitih staza. Šuma je bila prostrana zelena crkva; ptičji su kliktaji
padali kao šljive. Velik je leptir, plavih baršunastih krila sa zlatnim i grimiznim biljezirna, mučno
prolepršao ispred njih kroz prošarano sunča-no svjetlo, da bi se napokon teturavo spustio
na svibin grmić. Lulo se lako lepršavo šuškanje u gustom grmlju s obiju strana i strelovit fijuk ptica.
Jedna zmija, zelenija od mokre mahovine, uga kao vezica za cipele i tanja od ženskog malog prsta,
jurne Preko staze; sitne su joj oči bile sjajne od užasa, a rašljasti jezik Palucao iz usta kao električna
iskra. Laura krikne i naglo ustuk-ne prestravljena; na njezin krik on zgrabi kamen u divljoj požu-a
ubije to malo stvorenje što ih je u svom vijuganju prostri377jelilo starim strahom od zmije, taknuvši
ih ljepotom, jezom i n čim nadnaravnim. Ali zmija otpuže u grmlje, a on s jakim osje-ćajem srama
odbaci kamen. - Takve ti ne mogu naškoditi -reče. reče. Napokon su stigli iznad drage gdje se
račvao put. Pošli su lijevo, na sjever, prema višem i kraćem kraju. Prema jugu draga se širila u
bogati mali raj farmi i pašnjaka. Zemljom su bile raz-bacane kućice, vidjele su se zelene livade i
blistava voda. Polja mladog žita ritmički su se povijala pod vjetrom; mlad kukuruz sezao je do
pojasa - s laganim šušketavim listovima. Dimnjaci Rheinhartove kuće pokazaše se iznad zaprečnog
javorova gaja-debele krave muzare polako su pasle na širokim pašnjacima. A daleko dolje ležale su
bogate njive suca \Vebstera Tavloea, napola skrivene drvećem i džbunjem. Na putu je ležao debeo
sloj pra-šine; put se spuštao sve niže i presijecao potočić. Oni ga prijeđu po bijelom kamenju
položenom preko njegova korita. Nekoliko pataka, jedva uznemirene njihovim prijelazom,
dogegaju se iz bistre vode gledajući ih ozbiljno kao djeca u bijelim korskim ha-Ijama. Mlad seljak
zaklopara kraj njih u lakim kolima punim praznih kanti od mlijeka. On im se nasmije srdačnim
rumenim licem, pozdravi ih sporom kretnjom i ostavi iza sebe miris mli-jeka i znoja i maslaca.
Jedna je žena stajala na njivi iznad njih i radoznalo ih gledala zasjenivši oči. Na polju je čovjek
kosio ko-som, zalazeći u travu kao bog među neprijatelje, sa žetvenim sr-pom svjetlosti. Oni sađu s
puta tamo gdje je počinjala draga, napredujući preko polja na tlu koje je raslo prema šumovitom
planinskom vijencu. Osjećao se snažan muški zapah širokog lišća kiselice i vrući zadah korova.
Hodili su preko neugažena polja po suhoj strni koja je sezala do koljena, kupeći svojom odjećom
grozdove smeđih čičaka. Čitavo je polje bilo zasijano vrelim mirisavim tratinčicama. Zatim su opet
ušli u šumu i penjali se sve dok nisu stigli do otoka meke trave kraj potočića što je u blistavim ka-
skadama padao iz zelene planine niz kamenito korito obraslo papraću. - Stanimo ovdje - reče
Eugene. Trava je bila puna maslača-ka: njihov oštar i nijem miris prožimao je zemlju žutom čaroli-
jom. Bili su kao patuljci i vilenjaci, tanano čarobnjaštvo među cvijećem i žirima. Laura i Eugene
legnu nauznak gledajući kroz visoko Ijeska-nje lišća na Karipsko nebo i brodovlje oblaka. Voda u
potočiću šumila je kao tišina. Grad iza planine ležao je u drugom neza-mislivom svijetu. Zaboravili
su njegove muke i sukobe. 378 - Hej! - povikn Ali on ju je jedva čuo. _ gto me se tiče koliko je sati!
- reče promuklo, uhvati njedražesnu ruku sa svilenim remenom sata i poljubi je. Njeni se dugi
hladni prsti uviju oko njegovih; ona privuče njegovo lice dolje k svojim ustima. .....
Ležali su stisnuti, na čarobnom sagu, u raju. Njezine sive oči bile su dublje i jasnije nego zdenac
vode; on je ljubio pjegice na njenoj divnoj koži; s poštovanjem je gledao njen prćasti krivi nos;
promatrao je zrcalni ples iskričave vode po njenu licu. Sve iz tog čarobnog svijeta - cvijet i polje i
nebo i planina, i svi šum-ski krici i zvuči i prizori i mirisi - prerastalo je u njemu, s je-dnim glasom
u srcu i jednim jezikom u mozgu, u skladan, blje-štav, cjelovit, jedinstven, strastven lirski žubor. -
Draga moja! Mila! Sjećaš li se prošle noći? - upita on umi-ljato kao da se sjeća nekog događaja iz
njezina djetinjstva. - Da - ona mu ovije ruke čvrsto oko vrata - zašto misliš da bih je mogla
zaboraviti? - Sjećaš li se što sam rekao - što sam zahtijevao da učiniš? - revno je nastavljao on. - Oh,
što da radimo? Što da radimo? - proštenje ona okre-ćući glavu na stranu i pokrivši oči rukom. - Što
je? Što se dogodilo? Draga? - Eugene - mili moj, ti si tek dijete. A ja sam stara - odrasla žena. - Imaš
tek dvadeset jednu godinu - reče on. - Razlika je samo pet godina. To nije ništa. - Oh! - reče ona. -
Ti ne znaš što govoriš. To je neizmjerno velika razlika. - Kad meni bude dvadeset godina, tebi će
biti dvadeset pet. Kad meni bude dvadeset šest, tebi će biti trideset jedna. Kad meni bude četrdeset
osam, tebi će biti pedeset tri. I što je to? - reče on drsko. - Ništa. Sve - reče ona. - Sve. Kad bih ja
imala šesnaest godina, a ti dvadeset jednu, tada ne bi bilo ništa. Ali ti si dječak, a ja sam žena. Kad ti
budeš mlad momak, ja ću biti stara cura; dok ti os-tanš, ja ću umrijeti. Kako znaš gdje ćeš biti i što
ćeš raditi za pet godina? - nastavi ona malo kasnije. - Ti si tek dječak - tek si se upisao na
sveučilište. Još nemaš nikakvih planova. Ne znaš ni sto ćeš raditi. - Da, znam! - dobaci on bijesno. -
Bit ću pravnik. Zato su me i poslali. Bit ću pravnik i bavit ću se politikom. - Možda 379dodade on s
potištenim zadovoljstvom - jednog dana i zažališ kad se proslavim. S gorkim veseljem on je nazirao
svoju sarnot-ničku slavu. Guvernerova palača. Četrdeset soba. Sam. Sam - Ti ćeš postati pravnik -
reče Laura - i ići ćeš posvuda po svijetu, a ja treba da te čekam i da se nikad ne udam. Jadno di-jete!
- ona se meko nasmije. - Ti ne znaš što ćeš raditi. On okrene svoje bijedno lice k njoj; sunce je
pomrčalo. - Tebi nije briga? - promuca. - Tebi nije briga? - On svije glavu da sakrije suzne oči. - Oh,
mili moj - reče ona - briga mi je. Ali ljudi ne žive tako. To je kao u priči. Zar ne znaš da sam ja
odrasla žena? U mojim godinama, dragi, većina djevojaka već počinje misliti na udaju. A što - što
ako sam i ja počela na to misliti? - Na udaju! - Iz njega su potekle riječi s golemim užasom kao da
je ona spomenula nešto grozno, kao da je predložila ne-što neizrecivo. Zatim, čuvši nakazni
nagovještaj, on ga smjesta prihvati kao činjenicu. Takav je bio.
- A, tako! Tu smo! - reče razjareno. - Ti se udaješ, je li? Imaš svoje momke, zar ne? Izlaziš s njima,
a? To si znala sve ovo vrijeme, a mene si pokušala praviti budalom. On se bičevao, izloživši gole
grudi užasu, spoznavši u trenu da okrutnost more života ne leži u dalekom i fantastičnom, nego u
vjerojatnom - u užasu ljubavi, gubitka, udaje u devedeset se-kunda izdaje u mraku. - Ti imaš
momke - ti dopuštaš da te pipaju. Pipaju ti noge, igraju ti se grudima. - Njemu se stisne u grlu i glas
mu postane nečujan. - Ne. Ne, mili moj. Nisam to rekla - ona se hitro pridigne u sjedeći položaj
uzimajući ga za ruke. - Ali nema ničega neobič-noga u udaji, znaš. Većina tako čini. Oh, mili moj!
Nemoj tako gledati! Ništa se nije desilo. Ništa! Ništa! On je žestoko zgrabi, nemoćan da progovori.
Zatim zarije lice u njezin vrat. - Laura! Draga! Slatka moja! Nemoj me ostaviti samog. Bio sam
sam! Uvijek sam bio sam! - Pa ti to želiš, dragi. To si uvijek želio. Drugo ništa ne bi mogao
podnijeti. Ja bih ti tako dosadila. Zaboravit ćeš da se ovo ikad desilo. Zaboravit ćeš i mene.
Zaboravit ćeš - zaboraviti. - Zaboraviti! Nikada neću zaboraviti! Toliko dugo neću ži-vjeti. - A ja
nikad neću nikoga drugog voljeti! Nikad te neću osta-viti! Zauvijek ću te čekati! Oh, dijete moje,
dijete moje! Oni se pripiju u tom sjajnom trenutku čuda, tamo na čaro-bnom otoku, gdje je svijet
bio tih, vjerujući u sve što su rekli. A 380 ci - kakvo god razočaranje slijedilo - da ikad zaborav-l^°
Ce"aroliju, ili da ikad možemo na ovoj olovnoj zemlji izdati ^a?n° 0 stablo, pjesmu i zlato? Daleko
izvan ove bezvremene !f rne na putu -za Istok, vlak je jadikovao svojim avetinjskim k'konr život je
protjecao kao pramen obojena dima, kao krpa razderana oblaka. Njihov je svijet opet bio raspjevani
glas: bili su mladi i nikada neće umrijeti. Ovo će potrajati. On je poljubi u blistave oči; urastao je u
njeno tijelo mlade menade, srce mu je nježno klonulo pod pritiskom njenih malih grudi. Bila je
gipka i podatna pod potpornjem njegove ruke kao vrbov prut - bila je brza kao ptica, neuhvatljivima
u počin-ku nego uzbibane vodene kapljice na njenu licu. On ju je čvr-sto držao da ponovo ne
preraste u drvo ili ne iščezne u šumi kao dim. Popni se u planine, o moja mlada ljubavi. Vrati se! O
izgu-bljena i vjetrom oplakana utvaro, vrati se opet, onakva kakvu sam te prvi put upoznao u
bezvremenoj dolini, gdje ćemo se opet ćutjeti, polegli u čaroliji mjeseca lipnja. Tamo je bilo mjes-to
gdje se svo sunce prelijevalo u tvojoj kosi, a s planine smo mogli prstom dotaći zvijezdu. Gdje je
onaj dan što sav se istopio u bogati žubor? Gdje je glazba tvoga tijela, slik tvojih zubi, sklad-na
klonulost tvojih nogu, tvoje male čvrste ruke, tvoji vitki prsti da ih grizem kao jabuku, i male
bradavice tvojih bijelih grudi kao trešnje? I gdje su sve one tanane niti začešljane djevojačke kose?
Brza su usta zemlje, i brzi su zubi koji su se nahranili ovom Ijupkošću. Ti koja si bila stvorena za
glazbu, glazbe više nećeš čuti: u tvojoj mračnoj kući vjetrovi su mukli. Utvaro, ut-varo, vrati se iz te
udaje koju nismo predvidjeli, vrati se ne u ži-vot, nego u čaroliju, gdje nikad nismo umrli, u
začaranu šumu gdje još ležimo, zavaljeni u travi. Popni se u
planine, o moja mla-da ljubavi. Vrati se! O izgubljena i vjetrom oplakana utvaro, vra-ti se opet. 31
Jednoga dana, kad se lipanj primicao koncu, Laura James mu reče: Idućeg tjedna moram poći kući.
- Zatim videći njegovo zaprepašteno lice doda: - Ali samo na nekoliko dana, najviše je-dan tjedan. -
Ali zašto? Ljeto je tek počelo. Izgorjet ćeš tamo dolje. 381I - Da. Glupo je, znam. Ali roditelji me
očekuju za Četvrti srpnja. Znaš, imamo golemu porodicu - stotinu tetaka, rođaka i svojte. Svake
godine imamo porodični sastanak - veliki piknik s roštiljem. Meni je odvratan. Ali kad ne bih došla,
nikad mi ne bi oprostili. On je uplašeno pogleda jedan tren. - Laura! Ti se vraćaš, je li tako? - reče
on tiho. - Da, naravno - reče ona. - Umiri se. On je žestoko drhtao; bojao se da je išta pobliže pita. -
Umiri se - prošapće ona - umiri se! - I zagrli ga. Pošao je s njom na kolodvor po popodnevnoj žezi.
Ulice su mirisale po rastopljenom katranu. Ona ga je držala za ruku kraj sebe u tandrkavu tramvaju,
stiskala mu prste da ga utješi i šap-tala mu s vremena na vrijeme: - Za jedan tjedan! Samo jedan
tjedan, dragi. - Ne vidim svrhe - promrmlja on. - To je preko 400 milja. Samo za nekoliko dana.
Lako je prošao pokraj jednonogog vratara na ulazu u peron noseći njezinu prtljagu. Zatim je sjedio
kraj nje u zatvorenoj ze-lenoj vrućini vagona do polaska vlaka. Mali električni ventilator nekorisno
je zujao iznad hodnika. Jedna ukočena djevojka koju je poznavao smještala se sa svojim sjajnim
novim kožnim kovče-zima. Otmjeno je uzvratila na njegov pozdrav, s tračkom istan-čane nadmoći,
a zatim je pogledala kroz prozor i davala rječite znakove roditeljima koji su je zaneseno promatrali s
perona. Ne-koliko uspješnih trgovaca prošlo je hodnikom u skupim žutim cipelama koje su škripile
kroz zujanje ventilatora. - Nećete nas valjda ostaviti, gospodine Morris? - Zdravo, Jim. Trčim u
Richmond na nekoliko dana. - Ali čak ni sivilo njihovih života nije moglo umrtviti uzbuđenje tog
vrućeg vagona za Istok. - Polazak! On ustane drhteći. - Za nekoliko dana, dragi. - Ona pogleda uvis
i prihvati mu ruku svojim malim dlanovima u rukavicama. - Pisat ćeš mi čim stigneš tamo? Molim
te! - Da. Sutra - smjesta. On se naglo sagne i prošapće: - Laura, ti ćeš se vratiti. Ti ćeš se vratiti! -
Ona okrene lice u stranu i gorko zaplače. On još jednom kraj nje sjedne; ona ga čvrsto zagrli kao da
je bio dijete. - Mili moj, mili moj! Nemoj me nikad zaboraviti! 382 _ Nikada. Vrati se. Vrati se. M"
zini su mu poljupci ostavili slane tragove na ustima, na
na očima. Bilo je to, on je znao, posljednje cijeđenje voska • krajak svijeće vremena. Vlak se počeo
kretati. On slijepo skoči kroz hodnik s krikom u grlu. _ Vrati se! Ali on je znao. Pratio ga je njezin
krik, kao da joj je nešto otrgnuo iz naručaja. Nakon tri dana dobio je pismo. Na četiri lista papira,
obrub-ljena pobjedničkim američkim zastavicama, pisalo je: »Mili moj: Kući sam stigla u jedan i
pol, toliko umorna da se nisam mogla micati. Prošle noći nisam mogla zaspati u vlaku, iz-gledalo je
da je bivalo sve vruće što je dan više odmicao. Bila sam tako tužna kad sam stigla ovamo, da sam
skoro plakala. Little Richmond je toliko grozan da se ne da opisati - sve je spaljeno i svi su otišli u
planine ili na more. Kako ću ovdje izdržati i jedan tjedan!« (Dobro je, pomisli on. Potraje li ovakvo
vrijeme, vratit će se ranije.) »Bilo bi božanstveno sada udahnuti malo planinskog zraka. Da li bi
mogao opet pronaći onaj put do našeg mjesta u do-lini?« (Da, čak i kad bih bio slijep, pomisli on.)
»Hoćeš li mi obe-ćati da ćeš paziti na ruku dok ne ozdravi? Tako sam se brinula kad si otišao, jer
sam jučer zaboravila da ti promijenim zavoj. Tata mi se obradovao kad me je vidio: rekao je da me
više neće pustiti natrag, ali nemoj brinuti, na koncu će biti po mome. Uvi-jek je tako. Više ne
poznajem nikoga ovdje - svi su momci otišli u vojsku ili na rad u brodogradilište u Norfolku. Većina
djevojaka koje poznajem sprema se na udaju, ili su već udate. Ostala su samo djeca« (On se lecne.
Mojih godina, možda starija.) »Pozdra-vi mi gospođu Barton, a svojoj majci reci da sam joj poručila
da ne smije onoliko raditi u vrućoj kuhinji. A svi ovi križići na dnu pisma su tvoji. Pokušaj pogoditi
što znače. LAURA.« Čitao je njeno prozaično pismo ukočena lica, gutajući riječi gladnije nego da
su bile lirska pjesma. Ona će se vratiti! Ona će se vratiti! Uskoro. Bila je još jedna stranica. Klonuo
i opušten od uzbuđenja on je pogleda. Tu je našao, gotovo nečitljivo napisanu, ali napo-°n nJenim
vlastitim govorom, kao da iskače iz pomnjive bes-ciljnosti pisma, ovu bilješku383. srpnja - Jučer je
došao Richard. Ima dvadeset pet godina i radi u Norfolku. S njim sam zaručena već skoro godinu.
Sutra tiho od lazimo u Norfolk da se vjenčamo. Mili moj! Mili moj! Nisam ti mogla reći! Pokušala
sam, ali nisam mogla. Nisam ti htjela lagati Sve ostalo je bilo istina. Sve što sam rekla bilo je
iskreno. Da nisi bio tako mlad - ali kakva je korist što to kažem? Pokušaj mi op-rostiti, ali molim te
nemoj me zaboraviti. Zbogom i neka te boe blagoslovi. O mili moj, ono je bio raj! Nikada te neću
zaboraviti Kad je dovršio pismo, ponovo ga je pročitao, polako i pa-žljivo. Zatim ga je presavio,
metnuo u unutrašnji džep kaputa, napustio Dixieland i hodao četrdeset minuta, dok nije opet sti-gao
do onog prijevoja iznad grada. Zalazilo je sunce. Njegova ve-lika krvavo-crvena ploha smirivala se
na zapadnoj zemlji, u širo-kom polju peluda. Potonulo je iza zapadnih lanaca. Bistri svježi zrak bio
je opran zlatom i biserom. Goleme planine otapale su se u grimiznu samoću: bile su kao Kanaan i
sočno grožđe. Au-tomobili stanovnika drage mučili su se na potkovama puta. Sti-zao je sumrak.
Palila su se jasna žmirkava svjetla u gradu. Mrak se izlijevao na grad kao rosa: ispirao je svu
dnevnu bijedu, svu bučnu zbrku. Iz crnačke su četvrti dopirali tihi tugaljivi glasovi. A iznad njega
blistale su gorde zvijezde na nebesima: jedna je bila tako zrela i niska, da bi je
mogao ubrati kad bi se popeo na planinu iza velike Židovljeve kuće. Jedna je nisko visjela iz-nad
glava ljudi koji su se vraćali kući, kao svjetiljka. (O večernja-čo, ti nam dobro nosiš.) Jedna je sjala
svjetlošću koja je treperila one noći kad je Ruta ležala do nogu Boozu; a jedna je svijetlila kraljici
Izoldi; a jedna Korintu i Troji. Bila je noć, prostrana za-nosna noć, majka samoće koja pere naše
ljage. On se kupao u velikoj noćnoj rijeci, u Gangesovim strujama otkupljenja. Njego-va je ljuta
rana na trenutak zacijelila: on podigne lice k nježnim i gordim zvijezdama koje su ga činile bogom i
zrncem prašine, bratom vječne ljepote i sinom smrti - usamljena, usamljena. - Ha-ha-ha-ha! -
promuklo se smijala Helen i gurkala ga pod rebra. - Tvoja djevojka otišla i udala se, je li? Prevarila
te. Ostavila te. - Što-o-o-o? - rekla je Eliza podrugljivo. - Zar je moj sinak - štono se kaže (ona se
nasmijuljila preko ruke) - zar je moj sinak nekome udvarao? - Napućila je usne u šaljivom predba-
civanju. - Oh, za ime božje - promrmljao je on srdito - štono se kaže! 384 Njegovo je mrštenje
prešlo u gnjevnu grimasu kad je uhva-tio sestrin pogled. One su se nasmijale. - No, Gene - rekla je
djevojka ozbiljno - ne misli više o tome. Ti si još dječak. Laura je zrela žena. - Hej sine - rekla je
Eliza s trunom zlobe - ta te je cura za-varavala cijelo vrijeme. Samo te je zavodila. - Oh, prestanite,
molim vas. - Razvedri se! - rekla je Helen srdačno. - Tvoje vrijeme do-lazi. Zaboravit ćeš je za
tjedan dana. Ima ih još mnogo, znaš. To je mladenačka ljubav. Pokaži joj da si pravi vitez. Treba da
joj napišeš pismo i čestitaš. - Pa da - rekla je Eliza - ja bih od svega toga napravila ve-liku šalu. Ne
bih joj pokazala da je to na mene djelovalo. Raspi-sala bih se do mile volje i cijelu stvar ismijala.
Pokazala bih ja njima! To bih ja ... - Oh, za ime božje - zastenjao je on, ustajući. - Ostavite me na
miru, čujete li? Otišao je iz kuće. Ali je napisao pismo. I onog časa kad je za njim lupnuo po-klopac
poštanskog sandučića, njega je oblio sram. Jer pismo je bilo ponosno i razmetljivo, začinjeno
razbacanim grčkim, latin-skim i engleskim stihovima, poznatim ulomcima, usukanim u tekst bez
opravdanja, bez prikladnosti, bez ičega osim čemerne i očite želje da joj pokaže težinu svoje
mudrosti i dubinu svoga znanja. Bilo bi joj žao kad bi znala što je izgubila. Ali je u jed-nom
trenutku na kraju provalilo žestoko kucanje njegova srca: - ... i nadam se da je vrijedan da budeš
njegova - on te ne može zaslužiti, Laura; nitko to ne može. Ali ako zna što ima, to je već mnogo.
Kako je sretan on! Imaš pravo što se tiče mene -ja sam premlad. Sad bih odsjekao ruku za osam ili
deset godina više. Neka te bog blagoslovi i čuva, moja mila, mila Laura. Nešto u meni želi
prepuknuti. Pokušava ustrajno, ali neće, nikad i nije prepuklo. O bože, kad bi samo htjelo! Nikad te
neću zaboraviti. Izgubljen sam sada i nikada više neću naći puta. Tako ti boga, napiši mi koji redak
kad dobiješ ovo. Reci mi kako se sada zoveš - nisi mi dosad rekla. Reci mi gdje ćeš živjeti. Ne-moj
me posve napustiti, molim te, ne ostavljaj me samog.
Pismo je poslao na adresu koju mu je dala - na kuću njena oca. Zaredali su tjedni: iz dana u dan on
je živio u užasnoj napetosti do isporuke pošte, izjutra i popodne, a kad ni riječ nije gla zapadao je u
kužnu močvaru. Prošao je srpanj. Ljeto je umiralo. Ona nije pisala.

385Dok se hvatao mrak, stanari su se ljuljali na trijemu ček jući večeru, oh, ljuljali su se sa
smijehom. Govorili su: - Eugene je izgubio djevojku. On ne zna što da radi, izgubio je djevojku. -
No, no, zar je naš momak izgubio djevojku? Debela djevojčica, kći jedne od dviju debelih sestara
čiji su muževi bili hotelski službenici u Charlestonu, skakutala je oko njega u polaganom
svibanjskom plesu, dok su joj debele noge kestenjasto bljeskale iznad kratkih čarapa. - Izgubio
djevojku! Izgubio djevojku! Eugene, Eugene, izgu-bio djevojku! Debela je djevojčica skakutala do
svoje majke po odobrava-nje: promatrale su se sa samodopadnim osmijesima što su im se labavo
mreškali oko mesnatih usta. - Ne daj da s tobom zbijaju šale, mladiću. Što se desilo: da li ti je netko
preoteo djevojku? - upitao je gospodin Hake, trgo-vac brašnom. Bio je zdepast mlad čovjek od
dvadeset šest godi-na i pušio je velike cigare; njegovo se lice sužavalo prema vrhu, glava mu je bila
duguljasta i ćelava na tjemenu, plava kosa rije-tka i kovrčava. Njegova majka, krupna slamnata
udovica pede-setih godina, kršna i jaka indijanskog lica, bujne obojene žute kose, i gruba osmijeha,
puna zlata i srdačnosti, junački se ljulja-la i suosjećajno promuklo smijala: - Nađi drugu djevojku,
Gene. Ta idite! Ja se zbog toga ne bih uznemiravala ni dvije minute. - On je uvijek očekivao da će
ona u zanosu s užitkom pljunuti nakon govora. - Nemoj se uzrujavati, mladiću. Nemoj se
uzrujavati! - re-kao je gospodin Farrel, učitelj plesa iz Miamija. - Žene su kao tramvaji: ako ti
pobjegne jedan, za petnaest minuta dolazi drugi. Zar nije tako, gospo? - rekao je drsko okrenuvši se
gospođici Clark iz Valdoste, Georgia, zbog koje je to bilo izgovoreno. Ona je odgovorila zbunjenim
grlenim cerekanjem. - Oh, muškarci su najužasniji... Naslanjajući se na ogradu trijema u sve
gušćem sumraku, gospodin Jake Clapp, imućan udovac iz Old Hominvja, nasta-vljao je svoje
potajno udvaranje gospođici Florrv Mangle, izuče-noj bolničarki. Njezino mlohavo lice naziralo se
kao bijela mrlja u tami: govorila je umornim cviležom: - Mislila sam da je prestara za njega, čim
sam je vidjela. Gene je još dijete. Njemu je to teško palo, to se vidi čim pogle-daš kako jadno
izgleda. On će oboljeti, ako ovako nastavi. Sama je kost i koža. Jedva da išta okusi. Ljudi tako
oslabe i uhvate prvu bolest koja naiđe... 386 If Nj« Niezino se tugaljivo cviljenje nije prekidalo kad
se Jake . Jice bokom naslonio na nju. Držala je pažljivo prekrižene Ske preko obješenih grudi.
U sivom mraku dječak okrene svoje izgladnjelo lice prema " a- prljava je odjeća na njemu visjela
kao na strašilu za ptice, oc'fsu mu u tami gorjele poput mačjih, raskuštrana kosa mu je pala na čelo
kao mreža. Proći će ga - rekao je Jake Clapp odmjerenim seljačkim otezanjem iz kojega je probijala
crta prostakluka. - Svaki mo-mak mora proći kroz vatru prve ljubavi. Kad sam ja bio Euge-neovih
godina... - On svoje tvrdo bedro nježno pritisne uz Flo-rrv keseći se široko a tanko s nekoliko
zlatnih zubi. Bio je visok čvrst muškarac, s izrazitim grubim licem koje je krasila pohota i kosim
mongolskim očima. Glava mu je bila ćelava i kvrgava. - Bolje bi bilo da pripazi - zacvilila je Florry
tužno. - Ja znam o čemu govorim. Taj momak nije jak - nema smisla da se šulja okolo u svako doba
kao što sada čini. On je na rubu ... Eugene se lagano njihao na nogama i zurio u goste s posto-janom
mržnjom. Iznenada je riknuo kao divlja zvijer i sunuo niz trijem, teturao je i nije mogao zboriti, ali
je rikao i rikao gušeći se od luđačkog bjesnila. Dotle je »gospođica Brovvn« ukočeno sjedila na
drugom kraju trijema, malo podalje od ostalih. Iz mračnog zimskog sa-lona sa strane naglo dođe
visotca elegantna figura dvadeseto-smogodišnje gospođice Irene Mallard iz Tampe na Floridi. Uh-
vatila ga je na rubu stepenica i oštro ga okrenula, stegnuvši mu lagano ruke svojim hladnim dugim
prstima. - Kamo si pošao, Gene? - reče ona tiho. Njezine svijetlolju-bičaste oči bile su malo
umorne. Osjećao se slab istančan miris ružine vode. - Pustite me na miru! - promrmlja on. - Ne
možeš ovako nastaviti - reče ona sniženim glasom. -Ona nije vrijedna toga - nijedna nije. Osvijesti
se. - Pustite me na miru! - reče on bijesno. Ja znam što činim! - Pa se žestoko otrgne, skoči u
dvorište i nestane iza kuće u te-turavu trku. - Ben! - izreče oštro Irene Mallard. Ben ustane s mračne
trijemne Ijuljaljke na kojoj je sjedio s gospođom Pert. JJJJ M if M°Žda li mozeš nešto učiniti da ga
smiriš - reče Irene - On je lud - promrmlja Ben. - Kuda je otišao? Onuda - iza kuće. Požuri! 387Ben
hitro sjuri niz niske stepenice i zamakne preko travnja ka. Dvorište se oštro spuštalo: sumorno
začelje Dixielanda ležalo je na desetak trulih stupova od okrečene cigle visokih četrnaest stopa.
Kraj jednog od tih vitkih stupova, podrovanog smrv Ijenim ulomcima vlažne cigle, čučalo je ono
strašilo za ptice u nejasnom svjetlu, upinjući se tankom vinovom lozom svojih ruku da sruši hram. -
Ubit ću te, kućo - dahtao je. - Podmukla i kleta kućo, ja ću te sravniti sa zemljom. Srušit ću te na
kurve i stanare. Uništit ću te, kućo. Novi trzaj njegovih ramena strese prskavu kišu prašine i gruha. -
Natjerat ću te da padneš na svu čeljad koja je u tebi, kućo - govorio je. - Budalo! - vikne Ben i skoči
na njega. - Što to želiš učiniti? On otraga uhvati dječaka za ruke i povuče ga. - Misliš li da je možeš
vratiti ako uništiš ovu kuću? Zar nema drugih žena na svijetu, pa dopuštaš da jedna toliko ovlada
tobom? - Pusti me! Pusti me! - reče Eugene. - Što se to tebe tiče? - Nemoj misliti, budalo, da mi je
stalo - reče Ben silovito.
- Time samo sebi škodiš. Misliš li da ćeš nauditi stanarima ako srušiš kuću sebi na glavu? Zar
misliš, glupane, da je ikome stalo što ćeš se ubiti? - On prodrma dječaka. - Ne, ne. Nije mi briga što
činiš, znaš. Jednostavno želim poštedjeti obitelj nevolje i troška oko tvoga pogreba. Eugene pokuša
da se oslobodi uz silan krik od bijesa i izja-lovljenja. Ali je stariji brat očajnički ustrajao kao Morski
starac iz priče. Tada s velikim naporom ruku i ramena dječak podigne zarobitelja s tla i njime tresne
o bijeli cigleni zid podruma. Ben klone i pusti ga, držeći ruku na upalim grudima u napadu suha
kašlja. - Ne budi lud - protisne on. - Jesam li te povrijedio? - reče Eugene tupo. - Nisi. Idi u kuću i
operi se. Morao bi, znaš, počešljati tu kosu jednom ili dvaput tjedno. Ne možeš okolo ići kao
divljak. Pojedi nešto. Imaš li novca? - Da ... imam dovoljno. - Jesi li se smirio? - Da... ne govori o
tome, molim te. - Ja i ne želim o tome govoriti, budalo. Želim samo da se dozoveš k pameti reče
Ben. On se uspravi i otrese pobijeljeh kaput. Trenutak kasnije nastavi tiho: - Pusti ih s vragom,
Gene. Pusti ih s vragom sve. Ne daj im da te uznemiravaju. Uzmi sve što možeš. Ni na što se nemoj
obazirati. Nitko se na te ne oba388 ide k vragu sve! Nek ide k vragu sve! Ima mnogo ru-j Ima
mnogo lijepih dana. Zaboravit ćeš. Ima mnogo dana^Neka voda .nosi. u _ pa - reče Eugene umorno
- neka voda nosi. Sad je sve u , preumoran sam. Kad si umoran, nije ti stalo, je li tako? Ja rC previše
umoran da bi mi bilo stalo. Nikad mi više neće biti stalo Ja Sam preumoran. U Francuskoj se vojnici
umore i nije . Stai0. Kad bi na mene sada netko uperio revolver, ne bih se uplašio. Preumoran sam. -
On se počne opušteno smijati s os-jećajem divnog olakšanja. - Nije mi stalo ni do koga i ni do čega.
Uvijek sam se svega plašio, ali kad sam bio umoran, nije mi više bilo briga. Tako ću se svega
rješavati. Umarat ću se. Ben zapali cigaretu. - To je bolje - reče. - Idemo nešto pojesti. - On se tanko
os-mijehne. - Idemo, Samsone. Oni polako obiđu kuću. On se oprao i najeo do grla. Gosti su
večerali i odlutali u mrak kojekuda - neki na koncert na Trgu, neki u kino, neki na šetnju po gradu.
Kad se nasitio, izašao je na trijem. Bio je mra-čan i gotovo prazan, samo je sa strane gospođa
Selborne sjedila na Ijuljaljki s bogatim trgovcem drvetom iz Tennesseeja. Njezin stišani sočni
smijeh meko je navirao iz badnja mraka. »Gospo-đica Brown« ljuljala se mirno i dostojanstveno
sama. Bila je krupna i skromno odjevena žena od trideset devet godina, pro-žeta onom pomalo
smiješnom ukočenošću - onom pomnjivom otmjenošću - koja prati ponašanje bludnice kad želi
ostati ne-poznata. Bila je vrlo uglađena. Bila je savršena dama i ona bi branila tu činjenicu, da je
bila izazvana. »Gospođica Brovvn« je rekla da živi u Indianapolisu. Nije bila ružna: lice joj je
jednostavno bilo žigosano neumoljivom tu-ppšću žitelja srednjeg Zapada. Usprkos razvratnosti
njenih širo-kih tankih usta, pristojno se doimala. Imala je
prilično bujnu kestenjastu kosu, dosta sitne smeđe oči i glatku crvenkastosmeđu kožu. Ih! - rekla je
Eliza. - Mislim da se ona zove »gospođica Brovvn« isto koliko i ja. ku ' ć ' će N°Ć Je bila hladna
[ crna; cvjetnjak ispred je mokar, širio se miris geranija i pokislih maćuhica. se lj Caretu sjednuvši
na ogradu. »Gospođica Brovvn« 389- Postalo je svježe - reče ona. - Ova nam je kišica dobr došla,
zar ne? "uor_ - Da, bilo je vruće - reče on. - Ja mrzim vrućinu - Ni ja je ne mogu podnijeti - reče
ona. - Zato i odlazim kuće svakog ljeta. Mi dolje nadrljamo. Vi ljudi ovdje ni ne znat što je vrućina.
e - Vi ste iz Milvvaukeeja, je li tako? - Indianapolis. - Znao sam da ste otamo negdje. Je li to veliko
mjesto? -upita on radoznalo. - Da. Mogli biste Altamont strpati u jedan njegov kut i za-boraviti na
nj. - Koliko je veliko? - upita on čeznutljivo. - Koliko ljudi u njemu živi? - Ne znam točno - preko
tri stotine tisuća, zajedno s pred-građima. On se zamisli s pohlepnim zadovoljstvom. - Je li grad
lijep? Ima li mnogo lijepih kuća i krasnih gra-đevina? - Da... mislim da ima - reče ona promišljeno.
- To je kra-sno pitomo mjesto. - Kakvi su ljudi? Čime se bave? Jesu li bogati? - Pa... da. To je
trgovačko i industrijsko mjesto. Ima mno-go bogatih ljudi. - Pretpostavljam da žive u velikim
kućama i da se okolo voze u velikim kolima, a? - upita on. Zatim nastavi ne čekajući odgovora: -
Jedu li biranu hranu? Što jedu? Ona se nespretno nasmije, začuđena i zbunjena. - Pa, da. Prevladava
njemačka kuhinja. Volite li njemačku kuhinju? - Pivo! - promrmlja on požudno. - Pivo, a? Vi ga
tamo pravite? - Da. - Ona se nasmije s prizvukom putenosti u glasu. - Ja mislim da ste vi zločest
dječak, Eugene. - A kazališta i knjižnice? Imate mnogo priredaba, zar ne? - Da. Mnoge dobre
predstave dolaze u Indianapolis. Svi ve-liki uspjesi iz New Vorka i Chicaga. - A knjižnica - imate
veliku knjižnicu, je li tako? - Da. Imamo krasnu knjižnicu. - Koliko u njoj ima knjiga? - Oh, to ne
bih znala reći. Ali knjižnica je dosta velika. - Preko 100.000 knjiga, što mislite? Pola milijuna ne
mogu imati, zar ne? Odgovora nije čekao, govorio je sam sa sobom. - Ne, naravno. Koliko se knjiga
može posuditi odjednom? Sto. Velika sjena njegove gladi nadvila se nad nju; pojurio je iz-tphe
proždirući je pitanjima. Kakve su djevojke? Jesu li plave ili kestenjaste? Sto? ~ Pa jma jednih i
drugih više tamnih nego svijetlih, rekla bih " Oria ga pogleda kroz mrak i osmijehne se.
1 '_ Jesu li lijepe? ..... - No ne znam što da kažem. Morat ćete sami doći do za-kliučka Eugene.
Znate, ja sam jedna od njih. - Ona ga pogleda krotkom razbludnošću nudeći se na pregled. Zatim
mu reče sa smijehom prijekorna zadirkivanja: - Ja mislim da ste vi zločest dječak, Eugene. Ja
mislim da ste vi zločest dječak. On grozničavo zapali novu cigaretu. - Sve bih dala za jedan dim -
promrmlja »gospođica Brovvn«. - Mislim da ne bih ovdje mogla? - ona se obazre oko sebe. - Zašto
ne? - reče on nestrpljivo. - Nitko vas neće vidjeti. Mračno je. Uostalom, što vas briga? Uz njegovu
kralješnicu poteku male električne struje uzbuđenja. - Mislim da ću zapaliti - šapne ona. - Imate li
cigaretu? On joj pruži kutiju; ona ustane da pripali na plamenu što ga je on štitio skupljenim
dlanovima. Oslonila se svojim teškim ti-jelom na njega dok je, naprćena lica i sklopljenih očiju,
prinosila cigaretu vatri. Zgrabila je njegove drhtave ruke da smiri oganj i zadržala ih još koji
trenutak. - A što - reče »gospođica Brovvn« s lukavim smiješkom - a što bi bilo da nas vaša majka
vidi? Dobili biste svoje! - Neće nas vidjeti - reče on. - Osim toga - doda velikoduš-no - zašto žene
ne bi pušile kao i muškarci? U tome nema zla. - Da - reče »gospođica Brovvn« - i ja sam za više
razumi-jevanja u tim stvarima. Ali se on cerio u mraku, jer se ta žena otkrila cigaretom. To je bio
znak - znak provincije, nepogrešiv znak bluda. Kad je zatim položio na nju ruke, ona mu je vrlo
pokorno došla u zagrljaj dok je ispred nje sjedio na ogradi. - Eugene! Eugene! - rekla mu je s
porugljivim predbaciva-njem. - Koja je tvoja soba? - upita on. Ona mu rekne. Poslije toga EHza
iznenada i tiho pristupi k njima, na jednoj od svojih brzih ophodnji iz kuhinje. Tko je tamo? Tko je
tamo? - reče ona sumnjičavo gleda-jući u tamu. - Uh? Ah? Gdje je Eugene? Je li tko vidio Eugenea?
Je vrlo dobro znala da je on tamo. 190 391- Da, tu sam - reče on. - Što želiš? - Oh, tko je s tobom?
A? - Sa mnom je »gospođica Brown«. - Izvolite izaći i malo sjesti, gospođo Gant - reče »gospođi-ča
Brown.« - Mora da ste se umorili i ugrijali. - Oh - reče Eliza nespretno - jeste li to vi, »gospođice
Brown«? Nisam mogla vidjeti tko je. - Ona upali mutno svjetlo na trijemu. - Tu je strašno mračno.
Netko bi uz ove stepenice mogao pasti i slomiti nogu. Znate što - nastavi ona razgovorljivo - ovaj
zrak prija. Voljela bih kad bih i ja mogla sve pustiti i samo uživati. Ona nastavi u prijaznom
monologu još pola sata, dok su joj oči cijelo vrijeme hitro ispitivale one dvije mrke prilike ispred
nje. Zatim je oklijevajući opet ušla u kuću, uz nespretna zastaj-kivanja u razgovoru.
- Sine - rekla je zabrinuto prije odlaska - već je kasno. Tre-ba da pođeš na spavanje. Svi bismo
morali poći. »Gospođica Brovvn« dražesno pristane i krene prema vratima. - Ja idem odmah.
Umorno se osjećam. Laku noć svima. On je mirno sjedio na ogradi i pušio, slušajući šumove u kući.
Kuća je zaspala. On se vrati i nađe Elizu kako se sprema da se povuče u svoju malu ćeliju. - Sine -
reče ona tihim glasom nakon što je časak prijekor-no tresla naprćenim licem - znaš što - ne sviđa mi
se to. To nije u redu - da ti sjediš nasamo s tom ženom. Dovoljno je stara da bi ti mogla biti majka. -
Ona je tvoj gost, zar ne? - reče on grubo. - Moj nije. Ja je nisam doveo. - Jedna je stvar sigurna -
reče Eliza povrijeđeno. - Mene nećeš uhvatiti da se s njima družim. Ja mogu ponosno dignuti čelo
pred bilo kime. - Ona se gorko osmijehne na njega. - Onda, laku noć, mama - reče on, posramljen i
pogođen. - Ne govorimo o njima neko vrijeme. Što to smeta? - Budi dobar dječak - reče Eliza
plašljivo. - Ja želim da bu-deš dobar dječak, sine. U njezinu se držanju osjećala krivnja, primjesa
žaljenja i ka-janja. - Ne brini! - reče on i naglo se okrene, gorko ranjen uvijek istom spoznajom
djetinje bezazlenosti i upornosti koje su ležale u biti njezina života. - Ako nisam dobar, to nije tvoja
krivica. Neću te okrivljavati. Laku noć. 392 Kuhinjsko se svjetlo ugasi; čuo je kako su blago
škljocnula njegove majke. Kroz mračnu kuću puhne svjež nalet 1"k Dok mu je srce gruvalo, on se
polako počne uspinjali stubama. Ali dok su mu na tim mračnim stubama koraci zamirali u debelom
sagu, naletio je pravo na tijelo neke žene za koje je po mirisu magnolije znao da pripada gospođi
Selborne. Zadržali su dah i čvrsto se prihvatili za ruke, otkriveni. Ona se nagnula k njemu: nekoliko
pramova njene plave kose dodirne njegovo lice i ostavi ga u plamenu. - Pst! - šapnula je ona. Tako
su zastali tamo i držali se, prsa u prsa, jedini put što su se uopće dodirnuli. Zatim, potvrdivši svoje
mračno međuso-bno saznanje, odijelili su se kao sudionici u tuđem životu, da bi se otada sastajali
pred svijetom spokojnih očiju koje ne govore. On je tiho tapao duž mračnog hodnika dok nije stigao
do vrata »gospođice Brovvn«. Bila su lagano odškrinuta. Ušao je. Ona mu je uzela sva odličja, sva
što ih je dobio u Leonar-dovoj školi - kolajnu za raspravu, za deklamiranje i onu bron-čanu za
VVilliama Shakespearea. W. S. 1616-1916. Vrijedila je zlatnik! Nije imao novca da joj da; ona nije
tražila mnogo - svaki put novčić-dva. Rekla mu je da joj nije bilo do novca, nego do načela. On je
shvatio opravdanost njezina razloga. - Jer - rekla je - da mi je do novca, ne bih s tobom tratila
vrijeme. Mene svaki dan netko pokušava izvesti. Jedan od naj-bogatijih ljudi u gradu (stari Tyson)
juri za mnom otkad sam do-šla. Ponudio mi je deset dolara da se s njim izvezem u kolima. Tvoj mi
novac nije potreban. Ali mi moraš nešto dati. Svejedno mi je koliko malo. Inače bih se nečasno
osjećala. Ja nisam jedna od
tvojih droljica iz boljeg društva što ih svaki dan viđaš po gra-du. Imam i previše samopoštovanja da
bih bila takva. Tako joj je on umjesto novca davao svoje kolajne u zalog. - Ako ih ne otkupiš - rekla
je - »gospođica Brovvn« - dat ću ih svom sinu kad se vratim kući. - Ti imaš sina? - Da. Osamnaest
mu je godina. Visok je skoro kao ti, a dvostruko je širi. Sve su djevojke lude za njim. On oštro
okrene glavu i pobijeli od mučnine i užasa, osje-ćajući u sebi neku rodoskvrnu okaljanost. u «A-~Je
dosta ~ reče »gospođica Brovvn« zapovijedno. - Idi svoju sobu i naspavaj se. 393\ Ali ga nikad nije
zvala »sine«, za razliku od one nrve „ du duhana. prve u gra»Jadna Butterflv, srce joj se paralo
Jadna Butterfly, tako ga je ljubila ...« Gospođica Irene Mallard promijeni iglu na malom gramo-fonu
u zimskom salonu i okrene izlizanu ploču. Zatim je s nagla-šenim dostojanstvom, dok su udarali
uvodni taktovi »Katinke« čekala njega - uspravna, nasmiješena, vitka, lijepa - podignuvši dražesne
ruke kao krila u susret njegovu zagrljaju. Učila ga je plesati. Laura James je divno plesala: ludio je
kad ju je vidio oslonjenu u naručju jednog momka s kojim je plesala. Sad je on nespretno i svjesno
micao lijevu nogu brojeći u sebi. Je-dan, dva, tri, četiri! Irene Mallard je klizila i uvijala se pod
njegovim nezgrapnim pritiskom, bestjelesna kao pramen dima. Njezina mu je lijeva ruka počivala
na koščatom ramenu lako kao ptica: njezini hladni prsti utkivali su se u njegov vre-li razmahani
dlan. Njezina gusta kosa hrastove boje bila je sukladno razdijelje-na po sredini; koža joj je bila
biserno bijela i prozirno nježna; če-ljust duga, puna i putena, lice kao u jedne od onih prerafaelit-
skih žena. Njezino visoko dražesno tijelo držalo se krasno us-pravno, ali s nekom umornom
osjećajnošću krhkosti i istroše-nosti: ljupke su joj oči bile ljubičaste, uvijek malo posustale, ali pune
spore iznenađenosti i blagosti. Bila je kao Luinijeva mado-na, načinjena od svetosti i zavodljivosti,
svijeta i nebesa. On ju je brižljivo držao pun poštovanja, kao netko tko se ne usuđuje primaknuti,
tko ne želi razbiti svetu sliku. Njezin birani i tanani miris prokradao se kroza nj kao neobičan šapat,
poganski a bo-žanski. Bojao se da je dodirne - a njegov se vreli dlan znojio od njenih prstiju.
Ponekad je ona nježno kašljala, smiješeći se, držeći zgužvani rupčić s modrim obrubom na ustima.
U planine je bila došla ne zbog svoga zdravlja, nego zbog zdravlja svoje majke, žene od šezdeset
pet godina s obješenim li-cem, čangrizljivim od starosti i bolesti. Starica je patila od zadu-he i
srčane bolesti. Došle su s Floride. Irene Mallard bila je vrlo sposobna poslovna žena; bila je glavna
knjigovotkinja jedne banke u Altamontu. Predsjednik banke Randolph Gudger tele-fonirao joj je
svake večeri. Irene Mallard pritiskivala je telefonski mikrofon dlanom, ironično se smiješila
Eugeneu i preklinjući prevrtala očima. 394 nekad je Randolph Gudger prolazio kolima onuda i zvao
pođe s njim. Dječak se zlovoljno udaljavao dok bogataš ne M odšao: za njim je bankar ogorčeno
gledao. D _ Qn želi da se udam za njega, Gene - rekla je Irene Mal-lard - Sto da radim? - Toliko je
star da bi vam mogao biti djed - rekao je Euge-- Nema kose na glavi, umjetni su mu zubi i tko zna
što još! - rekao je uvrijeđeno. - Ali je bogat čovjek, Gene - rekla je Irene kroz smiješak. _ Ne
zaboravi to. , ,. ^ . - Onda izvolite! Izvolite! - viknuo je bijesno. - Da - napri-jed. Udajte se za njega.
To vam odgovara. Prodajte se. On je sta-rac! - rekao je melodramatično. Randolphu Gudgeru je bilo
sko-ro četrdeset pet godina. Ali oni su tamo polagano plesali u sivkastoj svjetlosti sutona koja je
bila poput muke i ljepote; poput izgubljene podmorske svjetlosti u kojoj je njegov život, izgubljeni
vodenjak, plivao sje-ćajući se progonstva. I dok su plesali, ona koju nije imao hra-brosti dodirnuti
prepuštala mu je svoje tijelo, meko mu šaptala na uho i vitkim prstima stezala njegovu vrelu ruku. I
ona koje se neće dotaći ležala je tamo, kao snop žita na pregibu njegove ruke, zalog sveopćeg lijeka
utočište od onog jednog izgublje-nog lica među svim licima, melem na ranu koja se zvala Laura -
tisuću treperavih obličja ljepote da mu donesu utjehu i vese-lje. Velika povorka boli i ponosa i smrti
kitila je sumrak svojim strašnim priviđenjima, dodirujući njegovu tugu samotnom ra-došću. Bio je
izgubio; ali svako je hodočašće diljem svijeta bilo gubitak: trenutak kidanja, trenutak otimanja,
tisuću avetinjskih prilika što se krijese i visoka strastvena žalost zvijezda. Bilo je mračno. Irene
Mallard uzme ga za ruku i izvede na trijem. . . . ~ Sjedi malo ovdje, Gene. Želim s tobom
razgovarati. - Glas jpj je bio ozbiljan i prigušen. On poslušno sjedne kraj nje na Iju-Ijaljku
naslućujući da ga čeka propovijed. - Promatrala sam te posljednjih nekoliko dana - reče Irene
Mallard. - Znam što se dešavalo. - Sto time želite reći? - reče on dok mu je grmjelo bilo. 7V Ti znaš
što želim reći - reče Irene Mallard strogo. - Ti si 86 • m.ladić' Gene- da bi se g"13'0 s tom ženom.
Svatko vldJeti što je ona. Razgovarala sam sa svojom majkom o 395tome. Takva žena može
upropastiti mladića kao što si ti. Mora" s tim prestati. s - Kako ste za to saznali? - promrmlja on. Bio
je uplašen i posramljen. Uzela je njegovu drhtavu ruku i držala je među hladnim dlanovima dok se
nije smirio. Ali joj se nije približio' ustuknuo je, uplašen, pred njezinom dražesti. Kao i Laura Ja-
mes, ona mu se činila previsoko za njegovu strast. Bojao se nje-zina tijela; tijela »gospođice
Brown« nije se bojao. Ali mu je već bila dosadila ta žena, a nije znao kako da je plati. Imala je sve
njegove kolajne. Cijelog tog kasnog ljeta šetao je s Irene Mallard. Noću su še-tali prohladnim
ulicama punim šušnja umornoga lišća. Zajedno su odlazili na terasu hotela i plesali; kasnije je
»Pap« Rheinhart, uljudan i nespretan i stidljiv, mirišući po svom konju, dolazio za njihov mali stol,
sjedio i pio s njima. Sve godine nakon Leonar-dove škole proveo je u nekoj vojnoj akademiji
pokušavajući is-praviti iskrivljeni vrat. Ali je ostao uvijek isti - podrugljiv, suho-paran i šaljiv.
Eugene je promatrao to dobro sramežljivo lice sje-ćajući se izgubljenih godina,
izgubljenih lica. I bio je žalostan u srcu zbog onoga što se više neće vratiti. Završio je kolovoz.
Došao je rujan, pun odlazećih krila. Svijet je bio pun odla-zaka; čuo je bubnjeve. Mladi su ljudi
odlazili u rat. Ben je opet bio odbijen kod novačenja. Sad se spremao da se otisne u po-tragu za
poslom po drugim gradovima. Luke je bio napustio po-sao u nekoj tvornici ratne opreme u
Davtonu, Ohio, i stupio u ratnu mornaricu. Došao je kući na kratak dopust prije odlaska u školu za
obuku u Nevvportu, Rhode Island. Ulica je urlala dok je prolazio široko razbacujući prostačke
korake u lepetavim modrim hlačama, iscerena lica, nepokorne guste kovrčave kose koja je virila
ispod trake na kapi. Bio je karikatura mornara. - Luke! - povikne gospodin Favvcett, posrednik u
trgovini zemljištem, povukavši ga s ulice u VVoodov drugstore. - Bogme, sinko, ti si dao svoj
prilog. Počastit ću te. Što želiš? - Neka bude koka-kola - reče Luke. - U zdravlje, pukovni-če! -
Digao je zamagljenu čašu žestoko drhtavom rukom i usto-bočio se pred iscerenim šankom. - P-p-
prije četrdeset godina -počeo je promuklim glasom - možda bih i odbio, ali sada ne mogu, t-t-tako
mi bog pomogao! N-n-ne mogu. Gantova se bolest vratila s povećanom razornošću. Lice mu je bilo
upalo i žuto: u njegove se udove uvukla neka drhturava slabost Odlučeno je da ponovo mora ići u
Baltimore. S njim će poći Helen. -"Gospodine Gant - uvjeravala ga je Eliza - zašto se jednos-e
ostaviš svega i središ stvari da u miru proživiš ostatak "više nisi u stanju voditi posao; ja bih se
povukla da sam štaviš svega i središ stvari da u miru proživiš ostatak tavno ne osi"«13 => . ,.
._____. L:1________,_,_ j_____ ŽiVwo?me1 mjestu. Mogfi bismo za tvoju radnju bez po muke
uhna • ->n nm $ - kad bih ja imala toliko novca na raspolaganju, Vatltl iU.UV" * J i .,_ /-v__
J__l__l.:_________U:.__ P°ig^Mogia bih ga prometnuti dva-tri puta u toku dvije godine. Dkazala
bih im kako se posluje. - Ona drsko kimne uz hitar •a - Mogla bih ga prometnuti dva-tri puta u toku
dvije goc1'— Mora se brzo trgovati da se lopta kotrlja. Tako se to radi. - Milosrdni bože! - zastenje
on. - To mi je posljednje uto-čište na zemlji. Ženo, zar ti ne znaš za milost? Molim te, pusti me da
umrem na miru: neću još dugo. Kad mene više ne bude, možeš s tim činiti što te bude volja, ali sad
mi daj malo mira. Za ime Isusovo, ja to zahtijevam! - I ganutljivo zašmrče. - Ih! - reče Eliza s
nesumnjivom namjerom da ga ohrabri. - S tobom je sve u redu. Pola toga si umislio. On zastenje i
odvrati glavu. Na planinama je umrlo ljeto. Na lišću se pojavila jedva pri-mjetljiva natruha crvene
rđe. Noću su ulice bile ispunjene tuž-nim šušketanjem: on je po cijele noći slušao s trijema, kao u
bu-nilu, čudnovato glasanje jeseni. A svi ljudi što su gradu davali laku veselost vreve prekonoć su
čudno iščezli. Opet su se vratili na prostrani Jug. Naciju je obuzela svečana ratna napetost. Oko
njega,
iznad njega lebdio je neki sumorni sumrak napora. Osje-ćao je umiranje veselja; ali i vrenje
divljenja i slavlja u sebi. Go-lemi zamah prvog oduševljenja nacije počeo je oblikovati ratnu mašinu
- mašinu koja će samljeti i prokazati mržnju i laž, ma-šinu koja će uzveličati slavu, mašinu koja će
okovati i smrviti ot-por, mašinu koja će obučiti i svrstati vojnike. Ali je nešto zaista divno obuzelo
zemlju - bljesci i rakete s bojišta obasjali su i ravnice. Mladići iz Kansasa odlazili su da umru u
Pikardiji. U nekoj tuđinskoj zemlji ležalo je željezo, još neizliveno, koje ih je trebalo ubiti.
Čudnovatost smrti i sudbine mogla se pročitati na životima i licima koji nisu nosili nikakve ti u sebi.
Jer divljenje nastaje kad se spoje obično i Luke je otišao u školu za obuku u Nevvport. Ben je otišao
u Baltimore s Helen i Gantom koji se, prije nego što je stupio olnicu radi zračenja radijem,
prepustio žestokom i neobuz-n pijančevanju, koje ih je prisililo da brzo mijenjaju jedan za drugim, i
napokon strpalo Ganta u krevet; on je stenju396 397ci na boga bacao sve anateme koje je trebalo da
budu sačuvane za silna orgijanja sa sirovim kamenicama što se u neredu spira-ju pivom i viskijem.
Svi su mnogo pili: ali su Gantovi ispadi do-veli djevojku u stanje srdite pomame, a Bena u stanje
mrzovolje i gađenja punog psovki. - Prokleti starce! - vikala je Helen zgrabivši ga za neotpor-na
ramena dok je kužan i pijan ležao na neurednu krevetu. -Prije ću ja skončati! Ti nisi bolestan;
uništila sam život njegujući tebe, a bolesnija sam od tebe! Ti ćeš još dugo živjeti nakon mene,
sebični starce! Bijes me hvata od toga! - Ali, mala - riknuo je Gant raširivši ruke - bog te blagos-
lovio, bez tebe ja ne bih izdržao. - Ne zovi me mala! - viknula je ona. Ali mu je idućeg dana držala
ruku dok su se vozili u bolni-cu, držala ju je dok se, tresući se, okrenuo na trenutak i tužno pogledao
grad što se širio iza njega i ispod njega. - Ovdje sam bio kao dječak - promrmljao je. - Ne brini -
rekla je ona - izliječit ćemo mi tebe opet. Pa da! Ponovo ćeš biti dječak! Držeći se za ruke ušli su u
predvorje gdje je - okružen smr-ću i užasom i marljivom ozbiljnošću bolničarki i stotinama žu-strih
prilika onih tihih ljudi siva lica i prodornih očiju što tako pouzdano stupaju između skršenih života -
s rukama načinje-nim u položaju golemog milosrđa, mnogo puta krupniji od naj-većeg Gantova
anđela, stajao lik blagog Isusa. Eugene je nekoliko puta pohodio Leonardove. Margaret je izgledala
tanka i bolesna, ali kao da je na račun toga njezina ve-lika svjetlost još jasnije gorjela. Nikada ranije
nije bio tako svje-stan njene goleme smirene strpljivosti i velikog zdravlja njezina duha. U tom
dubokom sjaju sprao se sav njegov grijeh, sva nje-gova bol, sva mučna utruđenost njegove duše:
metež i zloća ži-vota skinuli su s njega svoj gnusni i raspali plašt. Činilo mu se da je bio nanovo
odjeven u haljine od svjetlosti bez šavova. Ali je malo mogao ispovjediti onoga što mu je ležalo na
srcu: govorio je nevezano o svom radu na sveučilištu, govorio je o malo čemu. Srce mu je bilo
obremenjeno za ispovijed, ali je znao da ne može govoriti, da ga ona neće razumjeti. Ona je bila
premudra za bilo što osim vjere. Jednom joj je u očaju
pokušao spomenuti Lauru: nespretno je izbrbljao priznanje u nekoliko riječi. Ali prije nego što je
završio, ona se počela smijati. — Gospodine Leonard! - pozvala je. - Zamisli ovog lupeža s
djevojkom! Hej, dječače! Ti ne znaš što je ljubav. Ta idi, molim 398 te Bit će vremena da o tome
misliš za deset godina od danas. - Ona se nježno smijala za sebe sa zanijetim zamagljenim pogle-
dom. j. Gene s djevojkom! Jadna djevojka! Ah, gospode! Momče, to je još daleko od tebe. I zahvali
se zvijezdama! On je oštro sagnuo glavu i sklopio oči. O moja ljupka sve-tice, pomislio je. Ako mi
je itko bio blizak, ti si to bila. Kako sam ti rasjekao svoj mozak da ga vidiš, a da sam se usudio
rasjekao bih i svoje srce; i kako sam sam, i kako sam uvijek bio sam. Noću je šetao ulicama s Irene
Mallard; grad je bio prorije-đen i ožalošćen odlascima. Prolazili su žurno neki ljudi, kao da jh nose
kratki zapuši vjetra u naletu. Držala ga je čar njene ta-nane sustalosti: pružala mu je utjehu, a nikad
je nije dirnuo. Ali je oslobodio uzdrhtalog i strastvenog bremena na srcu. Ona je sjedila kraj njega i
milovala mu ruku. Činilo mu se da je nije upoznao dok je se nije sjetio nakon mnogo godina. Kuća
je bila skoro prazna. Eliza mu je uvečer brižno spre-mila kovčeg, brojeći izglačane košulje i
okrpane čarape sa zado-voljstvom. - Sad imaš, sine, dosta dobre tople odjeće. Nastoj da na nju
pripaziš. - U unutrašnji mu je džep stavila Gantovu mjenicu i za-pela sponku. - Pazi na novac
budnim okom, momče. Nikad ne znaš na koga možeš naletjeti u vlaku. On se nervozno vrzmao oko
vrata, želeći da nestane, da se ne pozdravlja na rastanku. - Čini mi se da bi mogao provesti jednu
večer kod kuće s majkom - rekla je svadljivo. Oči su joj se odjednom zamaglile, usne počele
podrhtavati u gorkom smiješku samosažaljenja. -Znaš što! Izgleda jako smiješno, zar ne? Ti više ne
možeš sa mnom ostati ni pet minuta a da ne poželiš ustati i otići s prvom ženom koja naiđe. U redu,
u redu! Ja se ne tužim. Izgleda da sam bila dobra samo za to da kuham, da šijem i da te spremam za
put. - Ona brbljavo brižne u plač. - Izgleda da sam ti samo za to potrebna. Jedva sam te mogla i
pogledati cijelog ljeta. - Ne - reče on gorko - previše si bila zauzeta brigom oko gostiju. Nemoj
misliti, mama, da možeš ganuti moje osjećaje u zadnji čas - vikne on, već duboko ganut. - Lako je
plakati. Ali da si ti imala vremena za mene, ja sam bio tu cijelo vrijeme. Oh, za ime božje!
Prestanimo s tim! Zar i bez toga nema dosta zla? 399 Zašto se moraš ovako ponašati kad god ja
odlazim? Želiš li H me razjadiš što je moguće više? - No, velim ti - reče Eliza puna nade i oči joj se
odjednom osuše - ako obavim nekoliko poslova i sve dobro prođe, možda ćeš me naći kako te
čekam u velikoj lijepoj kući, kad se na pro-ljeće vratiš. Gradilište sam već odabrala. Nekidan sam o
tome razmišljala - nastavi ona kimnuvši mu znalački i vedro. - Ah-h! - zastenje on iz grla kao da se
guši i olabavi ovra-tnik. - Za boga miloga! Molim te! - Nastala je tišina.
- No - reče Eliza ozbiljno cupkajući se po bradi - želim da budeš dobar i da marljivo učiš. Pripazi na
novac - želim da imaš dovoljno dobre hrane i tople odjeće - ali ne smiješ se razbaci-vati, momče.
Ova tatina bolest dosta nas je novca stajala. Sve sami rashodi a nikakvih prihoda. Tko zna odakle
ćemo pribaviti idući dolar. I zato moraš paziti. Opet je zapala tišina. Rekla je što je imala; približila
se ko-liko je mogla, ali joj je iznenada ponestalo riječi, zašutjela je, isključena iz gorke i samotne
tajnovitosti njegova života. - Teško mi je kad vidim da odlaziš, sine - reče ona tiho s dubokom i
neodredivom tugom. On iznenada zabaci ruke s izmučenom nepotpunom kret-njom. - Pa što onda!
O bože, pa što onda! Blizine se oči zaliju suzama prave boli. Ona mu zgrabi ruku i zadrži je. -
Nastoj da budeš sretan, sine - zaplače - nastoj da budeš malo sretniji. Jadno dijete! Jadno dijete!
Nikad te nitko nije upo-znao. Prije nego što si se rodio ona polako zatrese glavom, go-voreći
glasom koji se promuklo utapao u suzama. Zatim pročisti grlo i muklo ponovi: - Prije nego što si se
rodio... 32 Kad se Eugene vratio na sveučilište na svoju drugu godinu, ono je bilo trezveno
prilagođeno ratu. Izgledalo je tiše, tužnije -bilo je manje studenata i bili su mlađi. Stariji su bili otišli
u rat. Ostali su bili u stanju divljeg, ali obuzdanog nemira. Nije im bilo stalo do koledža, karijere,
uspjeha - rat ih je bio uzbudio svojim pobjedničkim Sada. Kakva je korist od Sutra? Kakva je korist
od svega truda za Sutra! Veliki su topovi raznijeli sve iskovane planove u komadiće: pozdravljali su
konac svakog planiranog , bijesnim i tajnim veseljem. Obrazovni se proces nasta-^ 'bezvoljno,
odsutna pogleda: u učionici su njihove oči lu-VIC\ no knjizi, ali su im uši bile pozorno naćuljene za
uzbune i ispade izvana. Eugene je marljivo započeo godinu stanujući s mladićem koji je bio najbolji
učenik gimnazije u Altamontu. On se zvao Bob Sterling. Bobu Sterlingu je bilo devetnaest godina,
bio je sin udovice. Bio je srednje visine, uvijek vrlo uredno i dolično odjeven; ni po čemu nije bio
upadljiv. Zbog toga se mogao do-broćudno i pomalo oholo smijati svemu što je bilo upadljivo. Bio
je pametan - bistar, pozoran, marljiv, bez originalnosti i domišljatosti. Imao je predviđeno vrijeme
za sve: određivao je stanovito vrijeme za pripremanje svake lekcije i triput ju je pre-lazio
mumljajući brzo za sebe. Svakog je ponedjeljka davao rub-lje na pranje. Kad bi se našao u veselom
društvu, od srca se smijao i uživao, ali je uvijek vodio računa o vremenu. Nenadno bi pogledao na
sat i rekao: - No, sve je ovo krasno, ali rad se za-postavlja - pa bi otišao. Svi su govorili da ga čeka
blistava budućnost. S dobroćud-nom je ozbiljnošću korio Eugenea zbog njegovih navika. Ne bi
smio bacati odjeću naokolo. Ne bi smio dopustiti da mu se na-kupe prljave hrpe košulja i gaća.
Morao bi imati redovito vrije-me za obradu svake lekcije; morao bi uredno živjeti. Živjeli su u
privatnoj kući na rubu sveučilišnog kruga, u ve-likoj svijetloj sobi ukrašenoj mnogobrojnim
zastavicama kole-dža koje su listom pripadale Bobu Sterlingu. Bob Sterling je imao srčanu manu.
Kad se penjao stubi-štem, zastajao je na odmorištu i hvatao dah. Eugene mu je otva-rao vrata.
Prijazno lice Boba
Sterlinga bilo je mrtvački bijelo, osuto blijedim pjegama. Usne su mu drhtale i pomodrele. - Sto je,
Bob? Kako se osjećaš? - rekao je Eugene. - Dođi - rekao je Bob Sterling iscerivši se. - Spusti glavu
amo dolje. - Uzeo je Eugeneovu glavu i naslonio je na svoje srce. Velika je crpka udarala polako i
nepravilno uz šištavo disanje. - Bože dragi! - uzviknuo je Eugene. - Čuješ li ga? - upitao je Bob
Sterling počinjući da se smije. Łatim je ušao u sobu žustro trljajući suhe ruke. A. Je obolio i nije
mogao pohađati nastavu. Odveden je u sveučilišnu ambulantu gdje je ležao nekoliko tjedana i nije
izglerao teško bolestan, ali su mu usne stalno bile modre, bilo uspoeno a temperatura niža od
normalne. Tu se ništa nije moglo 400 401Došla mu je majka i odvela ga kući. Eugene mu ie r^H •
pisao dvaput tjedno i dobivao kratke ali bodre vijest ?a „ °V'tO Onda je Bob jednog dana umro. J *
UZVratDva tjedna kasnije udovica se vratila da pokupi sinove stva n. Šutke je uzela odjeću koju
nitko više neće nositi. Bila je krunn žena četrdesetih godina. Eugene je skinuo sve zastavice s3
savio ih. Ona ih je spremila u kovčeg i okrenula se da ode ' - Evo još jedne - rekao je Eugene. Ona
naglo udari u plač i uhvati ga za ruku - Bio je tako hrabar - rekla je - tako hrabar. Onih posljed njih
dana - nisam htjela plakati - vaša su ga pisma tako usrećila Ona je sada sama, pomislio je Eugene.
Ne mogu ovdje ostati, razmišljao je, gdje je on bio. Ovdje smo bili zajedno. Uvijek bih ga vidio na
odmorištu s pištavim ventilom i modrim usnama, ili bih ga čuo kako mumlja lekcije. Zatim, noću bi
drugi krevet bio prazan. Mislim da ću odsada sam stanovati. Ali je do kraja semestra stanovao u
jednom od studentskih domova. Sobu je dijelio s dvojicom kolega - jedan je bio mladić iz
Altamonta po imenu L. K. Duncan (ono »L« je značilo Law-rence, ali njega je svatko zvao »Elk«,*)
a drugi je bio Harold Gay, sin anglikanskog pastora. Oba su bila nekoliko godina starija od
Eugenea: Elk Duncan je imao dvadeset četiri godine, a Harold Gay dvadeset dvije. Ali je pitanje da
li se ikad ranije okupilo neprirodnije jato čudaka u dvije male prostorije, od kojih su jednu koristili
kao »radnu sobu«. Elk Duncan bio je sin nekog odvjetnika iz Altamonta, sitnog političara
demokrata, moćnog u kotarskim poslovima. Elk Dun-can je bio visok - palacdva iznad šest stopa -
nevjerojatno ta-nak ili bolje reći uzak. Već je bio malo ćelav, imao je visoko is-tureno čelo i krupne
izbuljene blijede oči: od te je točke njegovo duguljasto bljedunjavo lice koso padalo natrag do
brade. Rame-na su mu bila malenkost povijena i vrlo uska; ostatak njegova ti-jela bio je sukladan
kao olovka. Uvijek se vrlo kicoški oblačio u tijesna odijela od modrog sukna, s visokim krutim
ovratnicima, debelim svilenim kravatama i šarenim svilenim rupčićima. Stu-dirao je pravo, ali je
revno trošio velik dio svog vremena na iz-bjegavanje studija.
Mlađi su se studenti - osobito brucoši - jatili oko njega po-slije jela i poluotvorenih usta gutali
njegove riječi kao manu, a Na engleskom »elk« znači jednu vrstu jelena. 402 • ie njegova bajka bila
bjesnija, to su je oni gladno više iskali. Mvaov životni stav mnogo je sličio stavu izvikivača na
vašarkim predstavama: brbljiv, pokroviteljski, ciničan. S Drugi sustanar, Harold Gay, bio je dobra
duša, nimalo zre-.... ocj Djeteta. Nosio je naočale koje su davale jedini sjaj tupom s'ivilu njegova
lica; bio je priprost i ružan bez ikakve značajke: redugo su ga zbunjivale barem četiri petine
iznimnosti posto-janja, te se više nije ni trudio da ih shvati. Umjesto toga prikri-vao je stidljivost i
smetenost njačućim smijehom koji je stalno ječao na krivim mjestima, i glupim cerenjem punim
besmislene i đavolske mudrolije. Njegovo druženje s Elkom Duncanom bilo je jedno od gordih
uzdignuća njegova života: kaljao se u grimiz-nom vapnu koje je zapljuskivalo toga krasnika, pušio
cigarete s razvratničkim piljenjem i psovao glasno i nemirno s naglaskom svrzimantije. - Harold!
Harold! - reče Elk Duncan prijekorno. - K vragu, sinko! Ti se kvariš! Nastaviš li ovako, počet ćeš
žvakati gumu i razbacivati na kino novac koji dobivaš za nedjeljni milodar. Mo-lim te, poštedi nas
ostale. Gene je još mladac, čist kao seoski za-hod, a što se mene tiče, ja sam se oduvijek kretao u
najboljim krugovima i družio se samo s najvišom klasom pipničara i ot-mjenih uličarki. Što bi ti
rekao otac da te čuje? Zar ne znaš da bi se zapanjio? Ukinuo bi ti novac za cigarete, sine. - Fućka se
meni što bi on učinio, Elk, ili ti! - odvrati Harold nabusito, cereći se. - Pa što onda! - rikne on što je
jače mogao. S prozora cijelog doma odgovori im urlik - povici - Idite do đa-vola! - Dosta toga! - i
podrugljivo klicanje - a to mu je godilo. Raspršena obitelj ponovo se okupila za Božić. Vratio ih je
predosjećaj skorog rasula, gubitka i smrti. Kirurg u Baltimoreu nije pružio nikakve nade. Dapače,
potvrdio je Gantovu smrtnu osudu. - Koliko onda može još živjeti? - upitala je Helen. On je slegnuo
ramenima. - Draga djevojko! - rekao je. - Ne-rnam pojma. Taj je čovjek pravo čudo. Znate li da je
on ovdje predmet općeg čuđenja? Pregledali su ga svi kirurzi u bolnici. Koliko može poživjeti? Ne
bih se ni na što zakleo - više ne-mam pojma. Kad je vaš otac odavde otišao prvi put, nakon ope-
racije, nisam se nadao da ću ga više vidjeti. Sumnjao sam da ce Preživjeti zimu. Ali on se opet
vratio. Možda će se još mnogo Puta vraćati. - Možete li mu uopće pomoći? Mislite li da od tog
radija «na neke koristi? 403- Mogu mu olakšati muke neko vrijeme. Mogu čak z staviti širenje
bolesti neko vrijeme. Dalje od toga, ništa ne mom učiniti. Ali je njegova životna snaga ogromna. On
je kao škripa«! vrata koja vise o jednoj šarki - ali koja usprkos svemu vise Tako ga je ona dovela
kući, dok je sjena njegove smrti leb-djela nad njima poput Damoklova mača. Kroz njihov se mozak
meko šuljao strah na leopardovim šapama. Djevojka je živjela u stanju potiskivane histerije, koja je
svakodnevno provaljivala kod Elize ili u njenom vlastitom domu. Hugh Barton je bio ku-pio kuću i
odveo je tamo.
- Ti nećeš imati mira - rekao je - dokle god budeš blizu njih. Zbog toga si sada tako boležljiva.
Često je pobolijevala. Stalno je odlazila k liječnicima na li-ječenje i savjetovanje. Katkad je odlazila
u bolnicu na nekoliko dana. Bolest joj se očitovala na razne načine - ponekad kao uža-sna bol u
nastavku sljepoočica, ponekad kao nervna iscrplje-nost, ponekad kao histeričan slom, kad se
naizmjenično smijala i plakala, dijelom zbog Gantove bolesti, a dijelom zbog boleći-vog očajanja
što nije uspjela zatrudnjeti. Kriomice je pila u sva-ko doba - pila je tek poneki gutljaj za obodrenje,
nikad toliko da bi bila pijana. Pila je slaba pića - tražila je samo djelovanje al-kohola i dolazila do
njega na čudne načine miješajući desetine grozota zvanih »tonik« i »ekstrakt«. Gotovo hotimično je
uništa-vala svoj ukus za bolje vrste napitaka, skrivajući od same sebe onu ružnu gmizavu glad u
krvi pod pogodnom naljepnicom li-jeka. Njoj je bilo svojstveno ovo samozavaravanje. Njezin se ži-
vot očitovao u nizu varki, "simbola: njezine odbojnosti, naklono-sti, pritužbe prokazivale su svaki
uzrok osim onog pravog. Ali nikada se nije udaljavala od oca na duže vrijeme, ako nije doista ležala
u postelji. Sjena njegove smrti nadvila se nad njihove živote. Strepili su pod njezinom strahotom;
njena dugo-trajna prijetnja, njena nedokučiva zagonetka lišavala ih je dosto-janstva i hrabrosti.
Njima je gospodarila tegobna i ponižavajuća sebičnost života koja je dobrostivo mudrovanje nad
smrću tuđi-na, ali u svome vidi izopačenost prirodnog zakona. Njima je bilo teško pomisliti na
Gantovu smrt kao na Božju smrt: zapravo bilo je još teže, jer on im je bio stvarniji od Boga, bio je
besmrt-niji od Boga, bio je Bog. Taj jezoviti sumrak u koji su zašli njihovi životi sledio je Eu-genea
svojim užasom i gušio ga bjesnilom. Obuzeo bi ga gnjev na-kon čitanja pisma od kuće, te bi udarao
po zrnatoj žbuci dom-skih zidova dok ne bi raskrvario članke. Oni su mu oteli nra404 t! mislio je.
Oni su od njega napravili slinavu kukavicu! Ne, • H°Sumirem, neću proklete obitelji u blizini. Da ti
prljavo zapah-1 'u lice! Da u te šmrču iz prljavih noseva! Da se skupljaju uo-klo sve dok ne možeš
više disati. Da ti uz srdačne osmijehe go-ore kako dobro izgledaš, a iza leđa ti cmizdre. O prljava,
prlja-V orljava smrti! Zar nikad nećemo biti sami? Zar nikad neće-^o živjeti sami, misliti sami,
živjeti u kući sami za sebe? Ah! Ali te hoću! Ja hoću! Sam, sam, i daleko, s mlazovima kiše. Zatim
je nenada uletio u radnu sobu i našao Elka Duncana s nenavik-nutim okom tupo oborenim na
stranicu Tortsa, bezbrižnu pticu opčinjenu pogledom te hipnotičke zmije, prava. - Hoćemo li
pocrkati kao štakori? - rekao je. - Hoćemo li se ugušiti u nekoj rupi? - Do vraga! - rekao je Elk
Duncan zaklopivši veliku knjigu u telećoj koži i skutrivši se obrambeno iza nje. - Da, tako je, tako
je! Smiri se. Ti si Napoleon Bonaparte, a ja sam tvoj stari prijatelj Oliver Cromvvell. Harold! -
povikne on. - U pomoć! Ubio je čuvara i pobjegao. - Gene! - vikne Harold Gay odbacivši neki
debeli svezak pod urokom velikih Bikovih imena. - Što znaš o povijesti? Mag-na Charta - tko ju je
potpisao? - Nije bila potpisana - reče Eugene. - Kralj je bio nepi-smen, pa su je izvukli na ciklostilu.
- Točno! - rikne Harold Gay. - Tko je bio Aethelred Ne-spremni? - Bio je sin Cynexvulfa Blesavoga
i Undine Neoprane - reče Eugene. - A preko ujaka Jaspera - reče Elk Duncan - bio je u rodu s
Faulom Kozičavim i Genevieveom Tvrdicom. - Bio je izopćen iz crkve papinom bulom iz 903.
godine, ali se nije htio pokoriti - reče Eugene. - Umjesto toga sazvao je sve mjesno svećenstvo,
uključivši i nadbiskupa od Canterburya, doktora Gaya, koji je bio izabran za papu - reče Elk
Duncan. - To je dovelo do velikog crkvenog raskola. - Ali kao i obično bog je bio na strani većeg
broja topova - reče Eugene. Kasnije se porodica odselila u Californiju i zgr-nula bogatstvo u zlatnoj
groznici 1849. - Vi ste, momci, prejaki za mene! - vikne Harold Gay i na-glo ustane. - Idemo! Tko
je za kino? Kino je bilo jedina zabava koja se stalno mogla dobiti za no-> c u selu. Bila je to
dvorana koju je svake noći napučivalo bum°kvme-StUdenata Št° su navalJivali niz prolaze posute
Ijuska-a klklnkija, kroz šrapnelsku vatru letećih arahida, posvećujući 405se revno kroz ostatak
večeri nesretnim glavama i vratovi™ brucoša, a malo nemarnije, ali s grmljavinom pljeska,
gnušanja ili savjeta, jadnom treperavom plesu lutaka koje su nečitljivo ti trale preko izlizanog i
naboranog platna. Jedna umorna ali mar ljiva djevojka mršava vrata gotovo neprekidno je udarala
po do trajalom glasoviru. Ako bi besposličila pet minuta, cijeli bi čo-por podrugljivo zaurlao
zahtijevajući: - Muzika, Mirto! Muzika! Bilo je neophodno razgovarati sa svima. Ako si sa svima
razgovarao, bio si »demokrat«; ako nisi, bio si snob i dobivao si malo glasova. Procjena ličnosti,
kao i svaka druga njihova pro-cjena, bila je gruba i površna. Bili su sumnjičavi prema svemu
izuzetnom. Osjećali su teško seljačko neprijateljstvo prema neo-bičnom. Neki je čovjek blistav? U
njemu je sjajna iskra? Loše, loše! Nije siguran, nije pouzdan. Sveučilište je bilo demokratski
mikrokozam - uzavreo od političkih probitaka nacije, pokrajine, koledža. Krug je imao svoje
kandidate, vodstvo, šefove, aparat, kao i država. U koledžu je mlad čovjek stjecao političku vještinu
koju će kasnije primjenjivati u stranačkim okršajima. Sin nekog političara prolazio je kroz školu
svog lukavog roditelja prije nego što bi mu opale prve malje s obraza: već sa šesnaest godi-na
njegov je život bio usmjeren prema položaju guvernera ili prema gordom dostojanstvu člana
kongresa. Dječak je svjesno dolazio na sveučilište da polaže meke i postavlja svoje prve stu-pice:
svjesno je sklapao ona prijateljstva koja će mu najvjerojat-nije kasnije koristiti. Ako je bio uspješan,
već je u trećoj godini imao političkog voditelja koji je ostvarivao njegove ambicije u sveučilišnom
krugu; kretao se oprezno i govorio s primjesom visokoparnosti koja je bila potkrijepljena
srdačnošću: - Ah, zdravo, gospodo. - Gospodo, kako ste? - Lijepo vrije-me, gospodo. Prostrana
poljana svijeta pružala se u svojoj bezgraničnoj čudesnosti, ali ih je malo bilo zavedeno iz tvrđave
države, malo ih je ikad čulo daleki odjek neke ideje. Najveću slavu koju su mogli postići bilo je
mjesto u senatu, a put do te slave - put do svake moći, veličine i ugleda uopće - vodio je kroz pravo,
vrpcu oko vra-ta i šešir. Odatle politička znanost, pravni fakulteti, debatna dru-štva i govorništvo.
Za poslušan pljesak pozornih senatora.
Razumije se, prostaci su držali uzde - oni su činili devet de-setina studentskog skupa: oni su
raspolagali gordim naslovima i dobro su pazili da njihov svijet ostane zajamčeno sijelo pro-staštva i
neuglađenosti. Obično su se te počasti predsjedništvo 406 kih skupova, godišta, društva Y. M. C. A.
i vodstvo studen momčadi _ davale nekom čestitom kmetu koji je stetP° eličinu za plugom prije
nego što je počeo raditi u studentk- blagovaonici, ili nekom predanom bubalu koji je pokazao •
rliivu osrednjost u svakom pogledu.Takvo se predano buba-rivalo »svestran čovjek«. On je bio
pouzdan i siguran, na njega moglo osloniti. On se nikad ne bi zanosio glupostima. Bio je krasuljak
sveučilišnog obrazovanja. Bio je rezerva u ragbi mom-•adi i vrstan student u svim predmetima. Bio
je općenito »vrlo dobar« U svemu je uvijek dobivao vrlo dobre ocjene, osim u li-iepom ponašanju,
gdje je blistao s najvišom odlikom. Ako nije išao na pravo ili bogoslovlje, dobivao je stipendiju
Rhodes. .Na ovom čudnom mjestu Eugene je izvanredno napredo-vao. Bio je izvan područja
omiljenih ljubomora: bilo je prilično očito da on nije bio pouzdan, da nije bio siguran, da je nedvoj-
beno bio neobična osoba. On nikad ne bi mogao postati sve-stran čovjek. Očito, on nikad neće biti
guverner. Očito, on nikad neće biti političar, jer govori čudne stvari. On nije bio čovjek koji bi
vodio godište ili čitao molitvu; on je bio čovjek za čud-novate podvige. No, mislili su oni
dobrohotno, treba nam i tak-vih. Nismo svi stvoreni za odgovorne poslove. On je bio sretniji nego
ikad u životu, i nehajniji. Njegova tje-lesna usamljenost bila je potpunija i radosnija. Bijeg od golog
užasa bolesti i histerije i skore smrti, koji je visio nad njegovom zgurenom obitelji, donio mu je
osjećaj prozračnog poleta, opoj-ne slobode. Ovamo je bio došao sam, bez drugova. Nije održa-vao
nikakve veze. Čak ni sada nije imao nijednog prisnog prija-telja. I ta mu je izdvojenost bila u prilog.
Svatko ga je poznavao iz viđenja: svatko ga je zvao po imenu i ljubazno s njim razgo-varao.
Nikome nije bio mrzak. Bio je sretan, pun nabujalog ve-selja, svakoga je pozdravljao s
oduševljenim užitkom. U njemu je bilo neke silne nježnosti, ljubavi prema cijeloj predivnoj i ne-
pohođenoj zemlji koja mu je zasljepljivala oči. Bio je bliži osje-ćanju bratimljenja nego ikad, a
usamljeniji. Bio je ispunjen ne-kom božanstvenom ravnodušnošću prema svemu pojavnom. Radost
je strujila njegovim mladim razbujalim udovima kao do-k°vVi,no; P°skakivao je stazama s divljim
grlenim kricima, za-skačući se za životom kao za jabukom, pokušavajući usredoto-čiti slijepu
žudnju koja ga je razdirala, pretopiti u tane svu svoju Bezobličnu strast i tako umoriti smrt, umoriti
ljubav. Počeo se učlanjivati. U sve se učlanjivao. Nikada ranije nije »pripadao« nijednom
udruženju, ali sada su ga sva udruženja 407pozivala. Bez mnogo muke zadobio je mjesto u
uredništvu sveu čilišnog lista i časopisa. Malo početno kapanje počasti širilo se u mlaz. Počelo je
roskati, a zatim se otočilo daždom. Bio je uve den u književna društva, dramska društva, kazališna
društva govornička društva, novinarska društva, a na proljeće i u jedno istaknutije bratstvo.
Pristupao je oduševljeno, s fanatičnom ve-selošću se podvrgavao mučnom obredu uvođenja, hodao
naoko lo šepav i natučen, zadovoljniji nego dijete ili divljak, sa šarenim vrpcama na
suvratku kaputa, s prslukom načičkanim obilježji-ma, značkama, grbovima i grčkim slovima. Ali
njegovi naslovi nisu došli bez truda. Rana je jesen bila mutna i mlitava: nije se mogao otresti
Laurine sjene. Progonila ga je. Kad je za Božić otišao kući, dočekale su ga gole i stisnute planine, a
grad kukavan i stiješnjen u mrkoj škrtosti zime. U obi-telji je vladala neka besmislena, neka
očajnička veselost. - Pa onda - reče Eliza tužno, gledajući preko štednjaka -pokušajmo ovog puta
svi zajedno biti sretni, da svetkujemo Bo-žić u miru. Nikad se ne zna! - Ona zavrti glavom,
nemoćna da nastavi. Oči su joj bile suzne. - Možda je ovo posljednji put da smo svi na okupu. Stara
nevolja! Ona stara nevolja! - reče ona promuklo okrećući se k njemu. - Koja stara nevolja? - reče on
ljutilo. - Bože dragi, zašto si tako tajanstvena? - Moje srce! - prošapće Eliza s hrabrim smiješkom.
Niko-me nisam ništa govorila. Ali prošlog tjedna - mislila sam da ću umrijeti. - Ovo je bilo
izgovoreno šapatom slutnje. - O, bože! - jaukne on. - Ti ćeš živjeti kad svi mi ostali već sagnjijemo.
Helen prasne u hrapav srdit smijeh, gledajući njegovo pr-kosno lice i gurkajući ga grubo velikim
prstima. - K-k-k-k! Jesi li je ikad vidio da je zatajila? Jesi li? Da joj dođeš bez jednog bubrega, u nje
bi uvijek bilo nešto gore od toga. Ne, ne! Ne sjećam se da je ikad zatajila! - Možeš se smijati!
Možeš se smijati! - reče Eliza s osmije-hom razvodnjene gorčine. - Ali možda ja neću još dugo biti
iz-vrgnuta smijehu. - Zaboga, mama! - vikne djevojka razdražljivo. - S tobom je sve u redu. Nisi ti
bolesna! Tata je bolestan. Njemu je potrebna pažnja. Zar ti ne možeš shvatiti da - on umire. Možda
ni zimu neće preživjeti. I ja sam bolesna! Ti ćeš još dugo živjeti nakon što nas dvoje više ne bude.
408 Nikad se ne zna - reče Eliza tajanstveno. - Nikad se ne tko će biti prvi na redu. Eto prošlog
tjedna, gospodin Cos-Save, čovjek koji je tako dobro izgledao... - Počeli su! - vrisne Eugene s
luđačkim smijehom i mahni-to zatopće goredolje po kuhinji. - Bogami, počeli su! U taj čas jedna od
ostarjelih harpija, kakve su se uvijek dvi--e-tri sklanjale u kuću za vrijeme crne zime, nagne se iz
hodnika kroz otvor vrata. Bila je to krupna koštunjava babuskara, okor-jela uživateljica droga, koja
se kretala naglim i neusklađenim tr-zajima svojih uvelih udova, grebući iznenada čvorugavom ru-
kom po zraku. - Gospođo Gant - reče ona jezivo kriveći svoje mlitave usne prije nego što je
progovorila. - Jesam li dobila pismo? Je-ste li vidjeli njega? - Vidjela koga? Idite! - reče Eliza
zlovoljno. - Ne znam o čemu govorite, a sumnjam da i vi znate. Osmjehnuvši se svima njima i
zagrebavši po zraku, čudovi-šte se opet zaputi, nestajući kao kakva stara kola rasklimanih kotača.
Helen se počne promuklo smijati, jer se Eugeneovo lice isturilo poluotvorenih usta s izrazom
neprijaznog zaprepaštenja. I Eliza se smijala, lukavo, trljajući prstom nozdrvu. - Svega mi, reče ona
- ja mislim da je ova luda. Uzima ne-kakve droge - to je sigurno. Koža mi se naježi kad se ona
pojavi.
- Zašto je onda držiš u kući? - reče Helen ogorčeno. - Za-boga, mama! Kad bi htjela ti bi je se
mogla otresti. Jadni Gene! - reče ona i opet se počne smijati. Ti uvijek naletiš, zar ne? - Primiče se
vrijeme Kristova rođenja - reče on pobožno. Ona se nasmije; zatim se neodređeno čupne za bradu,
zane-senih očiju. Njegov je otac veći dio dana provodio prazno zureći u vatru u salonu. Gospođica
Florry Mangle, bolničarka, pružala mu je sumornu utjehu svoje šutnje: ona se neprekidno ljuljala
kraj vat-re, trideset udaraca petom na minutu, čvrsto prekriženih ruku na obješenim grudima.
Pokatkad je pričala o bolesti i smrti. Gant je bio užasno ostario i propao. Debela mu se odjeća mo-
tala oko slabih nogu: lice mu je bilo voštano i prozirno - sličilo je velikom kljunu. On je izgledao
čisto i krhko. U njemu je cvje-tao rak, pomisli Eugene, kao kakva strašna ali lijepa biljka. Um mu je
bio vrlo bistar, nimalo izvjetrio, samo tužan i star. Malo Je govorio, gotovo šaljivo blago, ali je
prestajao slušati gotovo odmah čim bi mu netko počeo odgovarati. - Kako ti je bilo, sine? - upitao
je. - Ide li ti sve u redu? 409- Da. Sad sam suradnik u listu; možda ću iduće godine biti i urednik.
Izabran sam u nekoliko udruženja - nastavi on revno obradovan rijetkom prilikom da nekome od
njih govori o svom' životu. Ali kad ga je ponovo pogledao, očeve su oči tužno zurile u vatru. Dječak
se zbunjeno zaustavio, proboden ljutom boli - Dobro je - reče Gant čuvši da on više ne govori. -
Budi dobar mladić, sine. Mi se tobom ponosimo. Ben je stigao kući dva dana prije Božića: šuljao se
po kući kao porodična sablast. Iz grada je bio otišao početkom jeseni nakon povratka iz Baltimorea.
Tri je mjeseca sam lutao Jugom, prodajući trgovcima po malim gradovima prostor za oglase na
priznanicama praonica rublja. Kako je prolazio u tom čudnova-tom poslu, nije rekao: bio je do
tančina uredan, ali istanjen i mr-šav, a tajanstveniji nego ikad. Napokon je našao mjesto u novi-
nama nekog bogatog duhanskog grada u Piedmontu. Tamo je odlazio po Božiću. Kao i uvijek,
došao je noseći im darove. Luke je došao iz mornaričke škole u Nevvportu na Badnju večer. Čuli su
njegov zvučni tenor kako dovikuje pozdrave lju-dima na ulici; u kuću je ušao s vihorom. Svi su se
počeli ceriti. - Evo nas, dakle! Admiral se vratio! Tata, momče, kako si! No, za boga miloga! -
povikne on grleći Ganta i lupkajući ga po leđima. - Mislio sam da dolazim u "pohode bolesniku! Ti
izgledaš kao cvijeće koje cvate u proljeće. - Dosta dobro, sine. Kako si ti? - reče Gant sa
zadovoljnim smiješkom. - Bolje ne može biti, pukovniče. Gene, kako si ti, stari izvi-đaču? Dobro! -
reče on ne čekajući odgovora. - Vidi, vidi, ako to nije naš ćelavac - klikne on drmajući Benovu
ruku. - Nisam znao hoćeš li doći ili nećeš. Mama, stara curice - reče on i zagrli je - kako ide? Sve u
šesnaest. Krasno! - istrese on prije nego što mu je itko išta mogao odgovoriti. - Hej, sine - tako ti
svega! krikne Eliza odstupivši da ga po-gleda. - Što si to od sebe učinio? Hodaš kao da si šepav. On
se glupavo nasmije videći njeno smućeno lice i bočne je. - Ha-ha! Torpedirala me podmornica -
reče. - Oh, nije to ništa - doda skromno. - Dao sam malo kože da pomognem jed-nom drugu iz
električarske škole.
- Što? - vrisne Eliza. - Koliko si dao? - Oh, samo traku od šest palaca - reče on nehajno. - Mo-mak
se gadno opekao: skupilo se nas nekoliko i priložilo malo kožice. 410 _ smuj nam se bože! - reče
Eliza. - Ostat ćeš šepav za ci-• H život. Pravo je čudo da možeš hodati. JC - On uvijek misli na
druge - taj momak! - reče Gant pono-sno. - Da° bi U krvi iz obraza Mornar je bio pribavio dodatni
kovčeg i napunio ga na putu kući najrazličitijim pićima za oca. Bilo je nekoliko boca vis-kija od
ječma i raži, dvije boce džina, jedna boca ruma i po jed-na boca porta i serija. Svi su se malo
razveselili prije večere. - Dajmo i jadnom malom jednu čašicu - reče Helen. - To mu neće škoditi. -
Što! Moje čedo! Hej, sine, pa ne bi ti valjda pio? - Valjda ne bi! - reče Helen gurkajući ga. - Ho!
Ho! Ho! Ona mu nalije dobar gutljaj viskija. - Evo! - reče veselo. - Ovo mu neće naškoditi. - Sine -
reče Eliza ozbiljno, poigravajući se vjnskom čašom - ne bih željela da se ikad na to navikneš. - Ona
je još bila oda-na učenju pokojnog majora. - Ne - reče Gant. - To će te uništiti brže nego išta na svi-
jetu, ako mu podlegneš. - Gotov si, momče, ako to zagospodari tobom - reče Luke. - Poslušaj jedan
glup savjet. Obasipali su ga iskrenim upozorenjima dok je dizao čašu. Kad mu je vatreno piće
zahvatilo mladi grkljan, počeo se gušiti, jer mu je zaustavilo dah na trenutak i natjeralo suze. Pio je i
prije nekoliko puta - neznatne količine što mu ih je sestra davala u ulici Wood-son. Jedanput je s
Jimom Trivettom pomislio da je pripit. Kad su večerali, opet su pili. Njemu su dopustili jednu ča-
šicu. Zatim su svi otišli u grad da dovrše zakašnjele kupovine. Njega su ostavili samog kod kuće.
Ono što je popio ugodno je strujilo njegovim žilama u top-lim kucajima, kupalo vrške poderanih
živaca i davalo mu osjećaj snage i smirenosti kakve nikad nije upoznao. Smjesta je otišao u
smočnicu gdje je bio spremljen alkohol. Uzeo je čašu za vodu i za pokus napunio je jednakim
dijelovima viskija, džina i ruma. Zatim je sjeo za kuhinjski stol i polako počeo piti tu mješavinu.
Strašno ga je piće pokosilo brzinom i snagom čovječje šake. Istog je časa bio pijan, i istog je časa
shvatio zašto ljudi piju. Znao je da je to bio jedan od velikih trenutaka u njegovu životu legao je i
požudno pazio kako napitak ovladava njegovim dje-vičanskim tijelom, poput djevojke koja je prvi
put u zagrljaju svoga ljubavnika. I iznenada je spoznao kako je potpuno bio sin 411svoga oca - kako
je potpuno i s nešto uvećanom snagom i izvan-rednom istančanošću osjećaja bio Gant. Ushićivao se
velikom duljinom svojih udova i svoga tijela, kroz koje je moćni alkohol mogao bolje izvoditi svoje
čarolije. Na cijeloj zemlji nitko drugi nije bio kao on, nikome nije tako uzvišeno i veličanstveno pri-
stajalo da bude pijan. To je bilo veće od sve glazbe koju je ikad čuo; bilo je po veličini ravno
najvišoj poeziji. Zašto mu to nikad nisu rekli? Zašto nikad nitko nije o tome primjereno pisao? Za-
što nisu ljudi vječno pijani,
kad se može kupiti božanstvo u boci kad ga čovjek može popiti i sam postati božanstvom? Proživio
je trenutak velikog čuđenja - veličanstvenog čuđe-nja kojim otkrivamo jednostavne i neizrecive
stvari koje leže u nama, zakopane i poznate, ali nepriznate. Tako bi se možda čo-vjek osjećao da se
probudi poslije smrti i nađe u raju. Zatim mu je neka božanstvena uzetost pomiljela kroz tijelo.
Udovi su mu klonuli; jezik mu je toliko nadebljao da nije mogao njime izvijati prepredene zvukove
riječi. Govorio je naglas, po-navljajući bez prestanka teške rečenice, pun divljeg smijeha i veselja
zbog svoga napora. Iza njegova pijana tijela lebdio mu je mozak kao sokol, gledajući ga s prezirom
i nježnošću, gledajući sav taj smijeh s tugom i sažaljenjem. U njemu je ležalo nešto što se nije
moglo vidjeti ni dotaći, što je bilo iznad njega i izvan nje-ga - neko oko u oku, neki mozak iznad
mozga, onaj stranac što je prebivao u njemu i bio on, a on ga nije poznavao. Ali, pomi-slio je, ja
sam sad sam u ovoj kući; ako se mognem upoznati s njim, upoznat ću se. Ustao je i oteturao iz tuđe
nazočnosti kuhinjskog svjetla i topline; izašao je u hodnik gdje je gorjelo mutno svjetlo, a visoki
zidovi vlažili grobnom hladnoćom. Ovo je ta kuća, pomislio je. Sjeo je na tvrdu klupu i slušao
hladno kapanje tišine^. Ovo je kuća u kojoj sam prognanik. Ima neki stranac u ovoj kući, i ima neki
stranac u meni. O kućo Admetova, u kojoj sam (premda sam bio božanstvo) toliko mnogo pretrpio.
Sad se ne bojim, kućo. Nijedna se utvara ne treba plašiti da mi priđe. Ako postoje vrata u tišini,
neka se otvore. Moja šutnja može biti veća nego tvoja. A ti koji si u meni, i koji sam ja, izađi iz ove
tihe ljuske tijela koja te i ne nastoji za-nijekati. Nema nas tko vidjeti: O dođi, brate moj i gospodaru
moj, neponiknuta lica. Da imam 40.000 godina, sve bih ih dao osim posljednjih devedeset šutnji.
Prirastao bih za zemlju kao brijeg ili kao stijena. Raspleti tkivo noći i dana; odvij mi život natrag do
rođenja; svedi me opet do nagosti, pa me snova izgra-di sa svim zbrojevima koje nisam računao. Ili
mi daj da zavirim u živo lice mraka; daj mi da čujem strašnu osudu tvog glasa. 412 Niie bilo ničega
osim žive šutnje kuće: nikakva se vrata nisu otvorila. Odjednom je ustao i napustio kuću. Bio je bez
šešira i ka-puta' nije ih mogao naći. Noć je bila umotana u gustu paru ma-gle- zvukovi su dopirali
tiho i veselo. Zemlja je već bila puna Bo-ca Sjetio se da nije kupio nikakvih darova. Imao je
nekoliko dolara u džepu; prije nego što se zatvore dućani morao je uzeti poklone za obitelj. Uputio
se gologlav u grad. Znao je da je pijan i da posrče; ali je vjerovao da pomnjom i nadzorom može
pri-kriti svoje stanje pred bilo kime tko ga vidi. Raskoračio se iznad crte koja je tekla sredinom
betonskog pločnika, uperio u nju oči i brzo joj se vraćao kad bi se zanio u stranu. Kad je stigao u
grad, ulice su vrvjele okašnjelim kupcima. Na svemu se naziralo dovršavanje. Ljudi su se slijevali
kućama da božićuju. On skrene s Trga niz usku aveniju, zašavši među prolaznike koji su zurili u
njega. On je uporno držao na oku crtu ispod sebe. Nije znao kamo da pođe. Nije znao što da kupi.
Kad je dopro do ulaza u Woodov drugstore, odjekne smijeh besposlenih gizdelina. Idućeg trenutka
on je zurio u prijateljski iscerena lica Juliusa Arthura i Vana Veatsa.
- Kamo misliš da si, do vraga, krenuo? - reče Julius Arthur. Pokušao je objasniti; iz usta mu navale
nerazumljive riječi. - Pijan je kao zemlja - reče Van Veats. - Pripazi na njega, Van - reče Julius. -
Odvedi ga u neku vežu da ga ne vidi nitko od njegovih. Ja idem po kola. Van Veats ga pažljivo
nasloni uza zid; Julius Arthur brzo otrči u ulicu Church i začas se zaustavi uz pločnik. Eugene je bio
silno sklon da se nehajno skljoka na najbliži oslonac. Položio je ruke oko njihovih ramena i klonuo.
Oni ga urinu između sebe na prednjem sjedištu; negdje su zvonila zvona. - Din-don! - reče on vrlo
razdragano. - Bo-žić! Oni mu odgovore divljim grohotom. Kad su stigli do kuće, još je bila prazna.
Izvukli su ga iz kola i ispentrali se s njim uza stepenice. Njemu je bilo dosta žao što se njihovo
drugarstvo prekinulo. - Gdje ti je soba, Gene? - reče Julius Arthur dašćući, dok su ulazili u hodnik. -
I ova mu je dobra - reče Van Veats. Vrata pročelne spavaće sobe, nasuprot salonu, bila su otvo-rena^
Uveli su ga unutra i položili na krevet. - Skinimo mu cipele - reče Julius Arthur. Oni mu ih razve-zu
i izuju. 413- Želiš li još nešto, momče? - reče Julius. On im je pokušao reći da ga svuku, da ga
pokriju i da za-tvore vrata, kako bi pred obitelji sakrio svoj prijestup, ali je bio izgubio dar govora.
Nakon što su ga još malo gledali i cerili se, otišli su ne zatvorivši vrata. Kad su oni otišli, Eugene je
ležao na krevetu nemoćan da se pomakne. Izgubio je osjećaj za vrijeme, ali mu je um bio vrlo
bistar. Znao je da bi morao ustati, zaključati vrata i svući se. Ali je bio uzet. Uskoro su Gantovi
stigli kući. Eliza je sama ostala u gradu mozgajući o darovima. Bilo je prošlo jedanaest sati. Gant,
njego-va kći i dva sina ušli su u sobu i buljili u njega. Kad su mu se obratili, on je bespomoćno
grcao. - Govori! Govori! - viknuo je Luke, jurnuo na njega i počeo ga žestoko gušiti. Jesi li
zanijemio, glupane? Ovo ću zapamtiti, pomislio je on. - Zar nemaš ponosa? Zar nemaš časti? Zar je
dotle došlo? 3 rikao je mornar dramatično, ushodavši se po sobi. On misli da je strašan, pomisli
Eugene. Nije mogao obliko-vati riječi, ali mogao je puštati podrugljive zvukove, u ritmu bra-tove
propovijedi. - Tu-tu-tu-tu! Tutu-tu-tu! Tu-tu-tu-tu! - izrekao je s točnim oponašanjem. Helen se
nagnula nad njega u smije-hu, labaveći mu ovratnik. Ben se hitro osmjehnuo ispod rasko: Ijena
mrgođenja. Zar nemaš ovoga? Zar nemaš onoga? Zar nemaš ovoga? Zar nemaš onoga? uljuljkivao
se u tom ritmu. Ne, gospođo. Pones-talo nam je časti danas, ali imamo dovoljno krasnog svježeg sa-
mopoštovanja. - Ah, umukni - promrmlja Ben. - Nitko nije umro, znaš. - Zagrijte malo vode - reče
Gant stručno - mora to izbaciti iz želuca. - Više nije izgledao star. U čudesnom trenutku njegov
život izroni iz pogubne sjene i poprimi čilu krepčinu zdravlja i rada. - Dosta vatrometa - reče Helen
Lukeu, izlazeći iz sobe. -Zatvori vrata. Zaboga, gledaj da to sakriješ pred mamom, ako možeš. Ovo
je veliko moralno pitanje, pomisli Eugene. Počeo je osjećati mučninu.
Helen se vrlo brzo vratila s loncem vruće vode, čašom i ku-tijom sode bikarbone. Gant ga je
nemilosrdno pojio tom otopi-nom dok nije počeo povraćati. Na vrhuncu njegova grčenja po-javila
se Eliza. On je nijemo podigao nemoćnu glavu sa zdjele i 414 vidio njezino bijelo lice na vratima, i
njene slabe smeđe oči koje su znale postati toliko oštre i iskričave kad se u njoj probudila sumnja. -
A? A? Što je to? - reče Eliza. Ali je, naravno, istog trena znala što je. - Što ste rekli? - upita oštro.
Nitko nije bio ništa rekao. Eu-gene joj se slabašno nasmiješi, povrh sve svoje mučnine i jada,
podraškan opipljivim poprimanjem izraza slijepe nevinosti koji je uvijek najavljivao njezina otkrića.
Videći je takvu, svi su se na-smijali. - O, gospode! - reče Helen. - Evo je. Nadali smo se da ne-ćeš
stići dok sve ne bude gotovo. Dođi da vidiš svoje čedo - reče ona s dobrodušnim hihotom, držeći
mu glavu udobno naslonje-nu na svom dlanu. - Kako se sada osjećaš, sine - upita Gant ljubazno. -
Bolje - promuca on, otkrivši s nekim ushitom da njegova glasovna uzetost nije bila trajna. - Eto
vidite! - poče Helen dosta ljubazno, ali s nekim mrač-nim zadovoljstvom. - To samo pokazuje da
smo svi isti. Svi mi to volimo. To nam je u krvi. - To strašno prokletstvo! - reče Eliza. - Nadala sam
se da ću imati bar jednog sina koji će mu izbjeći. Izgleda - reče briz-nuvši u plač - da nas je stigla
božja kazna. Grijesi otački... - Oh, za boga miloga! - vikne Helen ljutilo. - Prestani! Od toga neće
umrijeti: to će ga naučiti pameti. Gant je griskao tanku usnu i lizao veliki palac kao nekada. - Valjda
znate - reče on - da će za to pasti krivica na mene. - Da - da je koji od njih nogu slomio, isto bi bilo.
- Jedno je sigurno! - reče Eliza. - Nijedno od njih nije to dobilo od moje strane. Reci što hoćeš, ali
njegov djed, major Pentland, nikad u životu nije dopustio ni jednu kap u svojoj kući. - Neka đavo
nosi majora Pentlanda! - reče Gant. - Da si i u čemu ovisila o njemu, bila bi gladna. Nedvojbeno,
pomisli Eugene, bila bi žedna. - Ne spominjite to više! - reče Helen. - Božić je. Pokušajmo bar
jedanput godišnje imati malo mira i tišine. Kad su ga ostavili, dječak ih pokuša zamisliti uljuljane u
to slađahno spokojstvo koje su tako često zazivali. Njegove poslje-dice, pomisli, bile bi strasnije
nego bilo koliko ratovanje. U mraku, sve je oko njega i u njemu jezivo plivalo. Ali je ubrzo spuznuo
u jamu nemirna sna. Svi su pristali na ugovoreno oproštenje. S nametljivom su pažnjom zaobilazili
njegov prijestup, ugodno ispunjeni Božićem 415i milosrđem. Ben se na nj sasvim prirodno mrštio,
Helen se ce-rila i gurkala ga, Eliza i Luke pokorili se milovidnosti, tuzi i šut-nji. Njihovo opraštanje
glasno je hučalo u njegovim ušima. U toku jutra otac ga pozove na šetnju. Gant je bio smeten i
pokunjen; njega je zapala dužnost blagog ukora - po savjetima Helen i Elize. Istina, u svoje
vrijeme nitko se nije mogao mjeriti s Gantom u uzvišenom načinu popovanja, ali nitko nije bio ni
neprikladniji da prosipa cvijeće blagosti i prosvjećenja. Njegov je gnjev bio nagao, njegove su
grdnje provaljivale trenutačno, ali za ovu priliku u njegovu tobolcu nije bilo strijela munje, niti je
uživao u poslu koji ga je čekao. Osjećao se nekako osobno kri-vim; osjećao se kao sudac koji zbog
pijanstva globi krivca s ko-jim je prethodne noći sam bančio. Osim toga što ako je njego-va
bakantska žica prešla na sina? Prolazili su šutke preko Trga, pokraj obrubljenog vodosko-ka. Gant
je nekoliko puta nervozno pročišćavao grlo. - Sine - reče odjednom - nadam se da ćeš prošlu noć
shva-titi kao upozorenje. Bilo bi strašno kad bi podlegao viskiju. Neću te sada grditi zbog toga:
nadam se da ćeš se od toga opa-metiti. Bilo bi ti bolje da umreš nego da postaneš pijanica. Eto! Bilo
mu je drago da je sve prošlo. - Obećavani! - reče Eugene. Bio je ispunjen zahvalnošću i olakšanjem.
Kako je svatko bio dobar. Htio je položiti strastve-ne zakletve, velika obećanja. Pokušao je govoriti.
Ali nije mogao. Previše je toga trebalo reći. Svetkovali su svoj Božić koji je tako počeo roditeljskim
sa-vjetom i nastavio se kroz djela kajanja, ljubavi i doličnosti. Preko svojih divljačkih života obukli
su društveno ruho, poštu-jući revno sva pravila primjerenosti i uljudnosti i misleći »sad smo i mi
kao druge obitelji«; ali su bili bojažljivi, sramežljivi i ukočeni kao seljaci obučeni u večernja
odijela. Ali nisu mogli šutjeti. Oni nisu bili pokvareni ili zlobni: jed-nostavno se nisu naučili
suzdržavati. Helen se okretala prema vjetru histerije i snažnim nestalnim strujama svog
temperamen-ta. Kad bi joj ponekad pred vlastitim ognjištem životna snaga usahla, i kad bi čula
dugačko zavijanje vjetra napolju, skoro je mrzila Eugenea. - To je smiješno! - rekla je Lukeu. -
Ovakvo njegovo pona-šanje. On je još dijete - imao je sve, mi nismo imali ništa! Ti vi-diš do čega je
to dovelo, zar ne? - Upropastilo ga je školovanje u koledžu - rekao je mornar, sretan što će možda
njegova svijeća još blistavije zasjali u jed-nom nemilom svijetu. 416 Zašto ne razgovaraš s njom? -
rekla je ona razdražljivo. -Možda će tebe poslušati - mene neće! Reci joj tako! Vidio si kako je sve
to stavila na nos jadnom starom tati, je li? Misliš li ti da na tom starcu - onako bolesnom - leži
krivica? Gene i ona-ko nije Gant. On je od njezine loze. Čudak - kao i svi oni! Mi smo Gantovi! -
naglasi ona s gorčinom. - Za tatu je uvijek postojalo neko opravdanje - reče mor-nar. - On je mnogo
toga morao preturiti. - Sva su njegova uvje-renja u obiteljskim pitanjima bila ranije potvrđena
njezinim odobravanjem. - Voljela bih da njoj to kažeš. Kraj svega njegova zadublji-vanja u knjige,
nije on ništa bolji od nas. Ako misli da će se na moj račun praviti gospodinom, onda se vara. Dječak
je činio mnogostruku pokoru - počinio je svoj prvi veliki grijeh time što je u isto vrijeme bio tako
daleko od njih i tako blizu njima. Sadašnja mu je nevolja bila otežana unakrsnim zapletom Elizinih
napadaja na oca i pritajenom ali trajno bud-nom odbojnošću između majke i kćeri. K tome, on je
neposred-no podnio Elizin čangrižljivi i gnjavatorski juriš. On je na sve ovo bio
spreman - takva je bila narav njegove majke (voljela ga je kao bilo koga od njih, mislio je), a
neprijateljstvo Helene i Lu-kea bilo je nešto neutaživo, nesvjesno, osnovno, što je izbijalo iz građe
njihovih života. Spadao je među njih, bio je raspoznatljivo obilježen, ali nije bio s njima, nije bio
poput njih. Godinama ga je mučila strastvena zagonetka njihove netrpeljivosti - kad su se javljali
izljevi njihove topline i ljubavi, njemu su bili čudni: pri-hvaćao ih je zahvalno i s nekim
iznenađenjem koje nije potpuno prikrivao. Inače je bio urastao u oklop neprijaznosti i šutnje: malo
je govorio kod kuće. Nagrizao ga je onaj događaj i njegove posljedice. Osjećao je da se s njim
nepravedno postupa, ali kad se napastovanje pro-dužilo, on je pognuo glavu poput bika i obuzdavao
jezik, bro-jeći sate kad će završiti raspust. Šutke se okrenuo Benu - nije trebalo da se ikamo okreće.
Jer se taj pouzdani brat, podro-van i ogorčen zbog svoga jada, žučljivo namrštio na njega i grubo ga
pritisnuo svom težinom svoga jezika. Ovo je na kon-cu bilo neizdržljivo. Osjećao se izdan - do
krajnosti iznevje-ren i napadnut. Sukob je izbio tri večeri prije njegova odlaska, dok je nape-to i
bešćutno stajao u salonu. Skoro čitav sat, Ben ga je bezduš-no jednoličnim glasom pokušavao
hotimično, činilo se, razdra-žiti da ih napadne. On je slušao bez riječi, gušeći se od boli i gnjeva, i
razjarujući šutnjom starijeg brata koji je našao oduška za svoja neznana razočaranja. 417- ... i nemoj
tamo stajati i mrštiti se na mene, skitnice jed-na. Govorim ti za tvoje dobro. Pokušavam te samo
spasiti da ne završiš na robiji, znaš. - S tobom je nevolja - reče Luke - što ne znaš cijeniti ono što je
učinjeno za tebe. Sve je za tebe učinjeno, a ti nemaš ni to-liko obzira da to cijeniš. Upropastilo te je
školovanje na sveuči-lištu. Dječak se polako okrenuo Benu. - U redu, Ben - promrmljao je. - Sad je
već dosta. Nije mi briga što on kaže, ali mi je od tebe svega dosta. To je bilo priznanje koje je stariji
brat želio. Svi su bili svad-Ijivo i neprijateljski raspoloženi. - Nemoj mi odgovarati, glupane mali,
jer ću ti prosuti mo-zak. Dječak je skočio na brata kao mačka uz mukli krik. Srušio ga je nauznak na
pod kao da je dijete, polažući ga pažljivo i klek-nuvši iznad njega, jer je istog trena bio preneražen
krhkošću protivnika i lakoćom svog uspjeha. Rvao se s onom mješavinom bijesa i srama što je
osjeti onaj tko mirno pokušava podnijeti hi-rove nasrtljiva derišta. Dok je klečao nad Benom
sapevši mu ruke, Luke mu se svom težinom baci na leđa ispuštajući uzbu-đene krikove, daveći ga
jednom rukom i nespretno udarajući drugom. - U redu, B-B-ben - mucao je - zgrabi ga za noge.
Nastalo je takvo navlačenje po podu, s takvom lomljavom prevrnutih kanti za ugljen, žarača i
stolica, da je Eliza u brzom trku dojurila iz kuhinje. - Smiluj nam se bože! - vrisnula je kad se
domogla vrata. - Ubit će ga. Ali iako je bio svladan - na gordom jeziku starijeg Juga »po-ražen,
gospodine, ali nikad potučen« - Eugene se vrlo dobro dr-žao za svoje godine, i nastavio je tjerati
srsi uz kralješnicu svojih neprijatelja čudnim zvukovima iz dušnika, čak i kad su se svi za-dahtani
nekako podigli na noge.
- Ja mislim da je on polud-d-dio - reče Luke. - Skočio je na nas b-b-bez riječi upozorenja. Junak je
na to odgovorio pijanim klimatanjem glave, bijes-nim širenjem nozdrva i još jednim jezivim
grlenim urlikom. - Što će biti s nama! - plakala je Eliza. - Kad brat udari brata, to znači da je došla
propast. - Podigla je podstavljeni na-slonjač i ponovo ga postavila na noge. Kad mu se vratio govor,
Eugene je tiho rekao, da bi svladao drhtanje glasa: 418 r - Žao mi je što sam na tebe skočio, Ben. Ti
si - rekao je u/.-rujanom mornaru - meni skočio na leda kao kukavica. Ali meni ie žao zbog svega
što se desilo. Žao mi je zbog onoga što sam neke večeri učinio i sada. Rekao sam i prije to, ali ti me
nisi htio ostaviti na miru. Pokušao si me izbezumiti svojim govorom. I ni-sam - on se gušio - nisam
ni pomislio da bi se ti onako okrenuo protiv mene. znam kakvi su ostali - oni me mrze! - Tebe mrze!
- krikne Luke uzrujano. - Za ime b-b-božje! Ti govoriš kao luđak. Mi ti samo pokušavamo pomoći,
za tvoje do-bro. Zašto bismo te mrzili? - Da, ti me mrziš - reče Eugene - i sramiš se da to priznaš.
Ne znam zašto bi trebalo da me mrziš, ali ti me mrziš. Nikada ne bi takvo nešto priznao, ali to je
istina. Ti se bojiš pravih riječi. Ali s tobom je bilo drugačije - reče on okrećući se Benu. - Mi smo
bili kao braća - a sada, i ti si se odmetnuo protiv mene. - Ah! - promrmlja Ben okrećući se nervozno
u stranu. - Ti si lud. Ja ne znam o čemu govoriš! - On zapali cigaretu, držeći šibicu u ruci koja je
drhtala. Ali iako se dječak poslužio djetinjim govorom jadanja i kiv-nosti, znali su da je u srži onoga
što je rekao bila istina. - Djeco! Djeco! - reče Eliza tužno. - Moramo nastojati da se međusobno
volimo. Nastojmo se složiti još ovo malo dok traje Božić. Možda je ovo posljednji koji provodimo
zajedno. - Ona počne plakati: - Imala sam tako težak život - reče - stalni suko-bi i svađe. Čini mi se
da sad zaslužujem malo mira i sreće. Osjetili su stari gorki sram: nisu se usudili pogledati jedan
drugoga. Ali ih je zastravila i stišala ona golema zagonetka boli i pometnje koja im je ostavila
ožiljak u životu. - Gene - poče Luke tiho - nitko se nije okrenuo protiv tebe. Mi ti želimo pomoći -
da vidimo da si nešto postigao. Ti si nam posljednja nada - ako te ulovi piće kao što je nas ostale
ulovilo, s tobom je gotovo. Dječak se osjećao veoma umoran; glas mu je bio bezvučan i mukao.
Počeo je govoriti s otvorenim očajanjem: ono što je re-kao bilo je neopozivo konačno. - A kako ćeš
spriječiti da me ne ulovi piće, Luke? - rekao je. - Tako da mi skočiš na leđa i pokušaš me udaviti?
To je u skladu sa svim naporima što si ih ikad učinio da me upoznaš. - Oh - reče Luke ironično - ti
misliš da te mi ne razumije-mo? - Da - reče Eugene mirno. - Mislim da me ne razumijete. Ti baš
ništa ne znaš o meni. Ja ne znam ništa o tebi - ni o bilo kome od vas. Živio sam s vama ovdje
sedamnaest godina i ostao stranac. Jesi li ikad za to vrijeme sa mnom razgovarao kao s bra419tom?
Jesi li mi ikad išta rekao o sebi? Jesi li ikad pokušao da mi budeš prijatelj ili drug?
- Ja ne znam što ti hoćeš - odgovori Luke - ali smatrao sam da postupam kako je najbolje. A što se
tiče pričanja o sebi što želiš saznati? - Pa - reče Eugene polako - stariji si od mene šest godina-radio
si u velikim gradovima, tamo si išao u školu, sad si stupio u mornaricu Sjedinjenih država. Zašto se
stalno ponašaš kao svemogući bog - nastavi on s bolnom gorčinom. Ja znam što rade mornari! Nisi
ti ništa bolji od mene! Što je s alkoholom? Što je sa ženama? - Tako se ne govori pred svojom
majkom r reče Luke oz-biljno. - Ne, sine - reče Eliza smućena glasa. - Ne volim takvu vr-stu
razgovora. - Onda neću o tome govoriti - reče Eugene. - Ali sam oče-kivao da ćete vi govoriti. Mi
ne želimo da nam se reče ono što znamo. Mi ne želimo zvati stvari njihovim imenima, iako smo
skloni jedni druge nazvati ružnim imenima. Mi podlost zovemo plemenitošću i mržnju čašću. Ti ćeš
postati junak tako da mene prikažeš kao hulju. Ni to vi nećete priznati, ali je istina. No, onda
nećemo govoriti, Luke, o damama, crnim ili bijelim, koje možda poznaješ ili ne poznaješ, jer bi se
nelagodno osjećao. Umjesto toga možeš i dalje biti bog, a ja ću slušati tvoj savjet, kao dječa-čić u
nedjeljnoj crkvenoj školi. Ali bih ipak radije pročitao deset zapovijedi božjih gdje je sve to kraće i
bolje napisano. - Sine - reče opet Eliza sa svojim drevnim smućenim i razočaranim pogledom -
moramo pokušati da se složimo. - Ne - reče on. - Sam. Sedamnaest sam godina bio kod vas šegrt,
ali to se bliži kraju. Sad znam da ću se osloboditi; znam da vam nisam nanio nikakav veliki zločin, i
više vas se ne bojim. - Ali, dijete! - reče Eliza. - Učinili smo za tebe sve što smo mogli. Za kakav
smo te zločin optužili? - Da dišem vaš zrak, da jedem vašu hranu, da živim pod va-šim krovom, da
imam vaš život i vašu krv u svojim žilama, da prihvaćam vaše žrtve i odricanja, i da sam
nezahvalan za sve to. - Svi moramo biti zahvalni za ono što imamo - reče Luke poslovično. - Mnogi
bi dao svoje desno oko za priliku koja se tebi pružila. - Ništa se meni nije pružilo! - reče Eugene
glasom koji je rastao s promuklim plamenom strasti. - Više neću pogrbljen hodati po ovoj kući. Ako
mi se pruža prilika, sam sam je stvorio usprkos svima vama, usprkos vašem opiranju. Poslali ste me
na sveučilište kad drugo niste mogli, kad bi to bila vapijuća sramo420 za vas među ljudima ovoga
grada da me niste poslali. Poslali me nakon što su me Leonardovi na sva usta hvalili tri godi-ne a
onda ste me poslali jednu godinu prerano - prije nego što sam navršio šesnaestu - s kutijom
sendviča, dva para odijela i napomenom da budem dobar. - Slali su ti i nešto novca - reče Luke. -
Nemoj zaboraviti - Ako i zaboravim, bit ću jedini koji će to zaboraviti - od-govori dječak. - Jer to se
zapravo iza svega krije, zar ne? Moj zlo-čin one večeri nije bio što sam se opio, nego što sam se
opio a nisam imao novca. Kad bih propao na sveučilištu sa svojim vlas-titim novcem, ne biste mi se
usudili ništa reći, ali ako napre-dujem s novcem što mi ga vi dajete, morate me još podsjećati na
svoju dobrotu i moju nevrijednost. - Ali, sine! - reče Eliza diplomatski - nitko ti ni riječi ne kaže
protiv onoga što si tamo postigao. Mi se ponosimo tobom.
- Ne bi trebalo da se ponosite - reče on tupo. - Potratio sam mnogo vremena i nešto novca. Ali sam
imao nešto od toga - više nego većina - za svoju sam plaću obavio onoliko posla ko-liko
zaslužujete. Dao sam vam poštenu potuvrijednost za vaš no-vac; nemam vam se za što zahvaljivati.
- Što to? Što to? - reče Eliza oštro. - Rekao sam da vam se nemam za što zahvaljivati, ali to po-
vlačim. - I bolje je! — reče Luke. - Da, moram se zahvaliti za mnoge stvari - reče Eugene.
-Zahvaljujem se za svaku nečistu požudu i glad koja je gmizala zagađenom krvlju mojih plemenitih
predaka. Zahvaljujem se za-svako škrofulozno znamenje što me ikad može zadesiti. Zahva-ljujem
se za ljubav i milosrđe koje me je gnječilo nad koritom za rublje dan uoči mog rođenja.
Zahvaljujem se seoskoj djevoj-čuri koja me je povijala i dopustila da mi se zbog prljavog po-veza
zagnoji pupak. Zahvaljujem se za svaki udarac i psovku što pretrpjeh od bilo koga od vas dok sam
bio dijete, za svaki prlja-vi sobičak gdje ste mi davali da spavam, za deset milijuna sati okrutnosti i
ravnodušnosti, i za onih trideset minuta jeftinih savjeta. - Odvratno! - šapne Eliza. - Odvratni sine!
Stići će te kazna ako ima pravednoga boga na nebesima. - Oh, ima! Siguran sam da ga ima! - krikne
Eugene. - Jer mene je stigla kazna. Tako mi boga, provest ću ostatak svog ži-vota hječeći srce,
zacjeljujući i opraštajući svaki ožiljak što ste mi ga zadali dok sam bio dijete. Prvi pokret koji sam
učinio, naon kolijevke, bilo je puzanje prema vratima, i svaki pokret koji 421sam otada učinio bio je
napor da umaknem. A sad sam vas se napokon sviju oslobodio, iako me možete zadržati još
nekoliko godina. Ako nisam slobodan, barem sam se zaključao u vlastitu tamnicu, ali ću naći neku
ljepotu, naći ću neki red u ovoj džun-gli svog života: već ću ja naći izlaz iz ovoga, makar mi još
trebalo dvadeset godina - sam. - Sam? - reče Eliza sa starom sumnjom. - Kamo ideš? - Ah - reče on
- ti nisi gledala, zar ne? Već sam otišao. 33 Tijekom nekoliko preostalih dana raspusta, on je skoro
sa-svim izbivao iz kuće, dolazeći na kratko da nešto pojede i pro-mrmlja i kasno noću da spava.
Čekao je odlazak kao sužanj puš-tanje na slobodu. Ona tugaljiva predigra putovanju vlažne pe-
ronske oči, nenadno izbijanje grozničave topline, izjave ljubavi na zvuk pištaljke - nije ga ganula
ovoga puta. Počeo je otkrivati da su suzovodi, kao i žlijezde znojnice, bili smješteni ispod kože, i da
ih je lako bilo navesti na slano cakljenje pukim pogledom na lokomotivu. Zato je pomalo izgledao
kao uzdržano sabrani gospodin koji odlazi na udoban izlet koncem tjedna i stoji u bučnoj gomili
čekajući skelu. Blagoslivljao je one riječi kojima je tako sretno odredio svoj položaj kao da je
nadničar. One su razlagale i potvrđivale stav i donekle ga štitile od stalne izdaje osjećaja. Tijekom
proljeća za-divljujuće je radio u slobodnim aktivnostima, znajući da je to bio zvuk za koji su oni
imali sluha. Savjesno je pisao o svakom događaju u kojemu se istaknuo; ime mu se više nego
jednom pojavilo u obzirnim altamontskim novinama. Gant je ponosno čuvao izreske i javno ih čitao
kad god je mogao. Dječak je dobio dva kratka nezgrapna pisma od Bena koji se sada skrasio u
duhanskom gradu udaljenom stotinu milja. Za Uskrs ga je Eugene posjetio,
stanujući u njegovu stanu gdje ga je ponovo njegova nepogrešiva sudbina bacila u gostoprimljivo
naručje neke sjedokose udovice. Nije još imala pedeset godina - lijepa luckasta žena koja ga je
gurkala i bockala kao što bi či-nila s obožavanim djetetom. Obraćala mu se - s raspuštenim hi-
hotom - kao »starom kovrčavku«, na što se on s uobičajenom molbom gnušanja utjecao svom
stvoritelju. »O bože moj! Čuješ 422 r ti ovo!« Ona se vrnula u neko zapanjujuće neozbiljno djevo-.
gtvo pa bi svoju razigranost izražavala tako da bi iznenada kočila na starog kovrčavka, oštro ga
munula pod rebra i izmi-cala s pobjedonosnim »Ha! Ovaj sam te put prevarila!« U tom se gradu
vječno osjećao miris sirovog duhana koji je grizao u nosu svojom trpkom jetkošću: zapljusnuo bi
stranca na izlazu iz vlaka, ali su ga svi stanovnici grada nijekali govoreći: »Ne, uopće se ne osjeća
miris.« A nakon jednog dana ni stranac ga više nije mogao osjetiti. Na Uskrs ujutro ustao je u
plavom svjetlu i s ostalim hodo-časnicima otišao na moravsko groblje. - To moraš vidjeti - rekao je
Ben. - To je čuveni običaj: lju-di dolaze odasvud. Ali stariji brat nije pošao. Iza zbijenih re-dova
duhača i gromkog trubljenja trombona, velike su se gomi-le slijevale na čudno ukopište gdje su sve
ploče bile položene na grobove - u znak, govorilo se, smrti koja sve poravnava. Ali dok su duhači
trubili, njemu se vrati staro priviđenje smrti koja žde-re lešine, a nadgrobne mu se ploče pričiniše
kao stolnjaci: osje-ćao se kao da sudjeluje u nekoj odvratnoj gozbi. Proljeće je opet stizalo na
zemlju kao lagano blistanje vode-nih kapljica: svi ljudi koji su bili mrtvi čudnovato i ljupko su se
vraćali u cvatu i cvijetu. Ben je šetao ulicama duhanskoga grada nalik ljiljanu. Bilo je čudno naći
utvaru u tom mjestu: njegova drevna duša klonulo se šuljala kraj jeftinih obiteljskih cigli i svih
mladih pročelja. Na uzvisini je bio neki trg; u sredini sudska zgrada. Kola su bila parkirana u
zbijenim nizovima. Mladići su dangubili u drug-storeu. Kako je to stvarno, pomisli Eugene. To je
kao nešto što smo oduvijek znali i što nam nije potrebno vidjeti. Ovaj grad ne bi čudno izgledao
Tomi Akvinskom - nego on ovom gradu. Ben se uokolo šuljao, pozdravljao trgovce ozbiljnim mrgo-
đenjem i naslanjao svoju lubanju uz njihove okrugle praktične lubanje, preko njihovih tezgi sablast
koja tihim jednoličnim glasom nudi oglase. - Ovo je moj mlađi brat, gospodine Fulton. - Zdravo,
mladiću! Bogme, tamo gore rastu visoko, Ben. Pa, ako si kao Ben, momče, nećemo se žaliti. Mi do
njega ovdje mnogo držimo. To je kao kad bi u Connecticutu mnogo držali do Baldera,* Pomisli
Eugene. U norveškoj mitologiji bog svjetlosti, mira, vrline i mudrosti, sin i Frigge. 423- Ovdje sam
tek tri mjeseca - reče Ben, nalaktivši se u kre-vetu i pušeći cigaretu. - Ali već poznajem sve vodeće
poslovne ljude. Ovdje o meni imaju dobro mišljenje. - On hitro pogleda brata i naceri se sa
sramežljivom čari rijetkog povjeravanja. Ali su njegove prodorne oči bile očajne i usamljene.
Čežnja za pla-ninama? Za domom? Pušio je. - Vidiš, ljudi imaju o tebi dobro mišljenje, kad se
jednom otisneš od svojih. Kod kuće ti se nikad neće pružiti prilika Gene. Sve će ti oni uništiti. Za
ime
božje, pobjegni kad budeš mogao. - Sto ti je! Zašto me tako gledaš? - reče on oštro, uzne-miren
ukočenim pogledom dječakova lica. Čas kasnije reče: Zagorčat će ti život. Zar je ne možeš
zaboraviti? - Ne - reče Eugene. Čas kasnije doda: - Cijelog mi se pro-ljeća stalno vraća. Zasukao je
vratom uz divlji krik. Proljeće je odmicalo uz sve jaču ratnu huku. Stariji su stu-denti tiho otpadali i
odlazili da se jave u vojsku. Mlađi su se na-peto naprezali i čekali. Rat im nije donio nikakve tuge:
osjećali su ga kao predstavu koja bi im mogla trenutačno donijeti slavu. Zemljom je tekao med i
mlijeko. Širile su se čudne glasine o zemlji Eldorado na sjeveru, u ratnoj industriji na obali
Virginije. Neki su studenti tamo bili prošle godine: donijeli su sa sobom priče o kneževskim
nadnicama. Čovjek je mogao zaraditi dva-naest dolara dnevno bez ikakva iskustva. Čovjek je
mogao dobi-ti stolarski posao sa samim čekićem, pilom i trokutom. Nije bilo nikakvih pitanja. Rat
nije smrt za mlada čovjeka; rat je život. Zemlja se nikad nije zaodjela ruhom takvih boja kao te
godine. Izgledalo je kao da rat otkriva pod zemljom ležišta ruda koja dotada nisu bila poznata
narodu: javilo se snažno razvijanje i pokazivanje bogat-stva i moći. I nekako - to carsko bogatsvo i
to izlaganje moći u ljudstvu i novcu pretapalo se u neku lirsku glazbu. U Eugeneo-vu su se duhu
bogatstvo i ljubav i slava miješali u simfonijsku buku: na svijet je opet bilo došlo doba mitova i
čudesa. Sve je bilo moguće. Otišao je kući napet kao tetiva luka i objavio svoju nakanu da ode u
Virginiju. Bilo je prosvjeda, ali nedovoljno glasnih da bi ga spriječili. Elizina je duša bila vezana uz
nekretnine i ljetno poslovanje. Gant je zurio u mrak svoga života. Helen mu se smi-jala i psovala
ga; zatim je stala odsutno cupkati bradu. - Ne možeš bez nje? Mene ne možeš prevariti! Ne, ne.
Znam ja zašto ti želiš otići - rekla je šaljivo. - Ona je sada udata 424 • a- možda ima i dijete, što
znaš. Ti nemaš pravo da ideš za njom. jji Zatim je naglo dodala: - Uostalom, pustite ga nek ide, ako
želi. Meni se to čini glu-po, ali on sam mora odlučivati za sebe. ' Od oca je dobio dvadeset pet
dolara - dovoljno da plati vlak do Norfolka i da mu ostane još nekoliko dolara. - Pamti moje riječi -
rekao je Gant. - Vratit ćeš se za tjedan dana. Ti gradiš kule u oblacima. On je otišao. Cijele se noći
primicao njoj kroz Virginiju, nalakćen na le-žaju, začarano zureći u veliku romantičnu zemlju u
hrpama usnulih šuma, bijelu kao sablasna zora pod blistavom mjeseči-nom. U rano jutro stigao je u
Richmond. Morao je promijeniti vlak; trebalo je čekati. Izašao je iz kolodvora i odšetao se uzbrdo
prema krasnoj staroj državnoj sabornici koja se jasno kupala u mladoj jutarnjoj svjetlosti.
Doručkovao je u restoranu u ulici Broad koji je već bio pun ljudi što su odlazili na posao. Taj slu-
čajni i kratki dodir s njihovim životima, koji se zbio nakon nje-gova samotnog i veličanstvenog
približavanja kroz noć, uzbudio ga je samom svojom slučajnošću. Svi oni sitni kuckavi zvuči gra-da
koji započinje svoj dan, čudnovata prisnost glasova u tuđem mjestu što se radoznalo slušaju nakon
grmljavine kotača, izgle-dali su čarobni i nestvarni. Grad nije imao drugog postojanja osim onoga
što mu ga je on donio: čudio se kako je živio prije nego što je on stigao, kako će živjeti kad on ode.
Promatrao je sve ljude i napajao oči u kojima su još prebivale mjesečeve liva-de noći i hladna
zelena širina zemlje. Bili su kao ljudi u zoološ-kom vrtu; buljio je u njih tražeći sve one male
posebne značajke grada, one tanke mreške na udovima i licima njihovog malog svijeta. I u njemu se
probudi velika glad za putovanjima - dola-ziti uvijek, kao sada u svitanje, u nepoznate gradove,
zalaziti među njih i sjediti s njima neznan, kao bog u progonstvu, pre-pun ogromnog viđenja zemlje.
Sankist zijevne i okrene šuštave stranice jutarnjih novina. To je bilo čudno. Tramvaji su zvonili u
prolazu, počinjući obilaženje gradom. Trgovci su spuštali tende; kad je njihov dan počinjao, on ih je
ostavio. oat kasnije vozio se prema moru. Osamdeset milja dalje le-2a»o je more i Laura. Ona je
spavala nesvjesna proždirućih ko425taca koji su ga nosili k njoj. Gledao je vodenasto modro nebo
obijeljeno malim oblacima i zemlju pošumljenu borovima i neodredivim znacima močvara i sjajne
soli. Vlak se zaustavio pod natkrivenim pristaništem u Nevvport Nevvsu. Strahovita lokomotiva,
lijepa kao bilo kakav brod, disala je s netegobnim umorom na dnu kolosijeka. Tamo se smirila, kraj
vode što pljuska, kao ispunjena sudbina. Mali brod je čekao kraj mola. Za nekoliko minuta on je na-
pustio vreli tmurni vonj pristaništa i isplovio na plavu vodu sid-rišta. Snažan lagodan vjetar duhao
je nad vodom, stvarajući raspjevanu buku u snasti brodića, stvarajući glazbu i slavlje u njegovu
srcu. Jurio je po malim palubama dugim koracima, pro-mičući kraj zablenuta svijeta s divljim
grlenim krikovima. Vitki razarači, ludo šarena kamuflaža teretnih brodova i transportera, lijeno
crveno vrtloženje nekog polupotonulog vijka i svijetlo vin-sko iskrenje valova stapalo se u
jedinstveni sjaj i ispunjavalo ga zanosom. Kliktao je u ždrijelo snažnom vjetru, a oči su mu bile
vlažne. Na palubama brodova micale su se male čiste prilike u bi-jelom; pod izbečenom krmom
golemog francuskog broda plivali su goli mladići. Dolaze iz Francuske, pomisli on, i čudno je kako
mogu biti ovdje. O, čudesnosti, čarobnosti i izgubljenosti! Njegov je život bio nalik velikom valu na
usamljenom moru; njegova gladna pleća nisu nalazila prepreka - udarao je svojom snagom ni o što i
gu-bio se i rasipao kao pramen magle. Ali je vjerovao da će taj uzvi-šeni zanos, koji je njime vladao
i opijao ga, jednoga dana pretočiti svoju golemu svjetlost u jedan jedini čin. Bio je Faeton sa
strašnim sunčevim konjima: vjerovao je da će njegov život moći trajno ku-cati svojim najdužim
bilom i dosegnuti neki vječni vrhunac. Vreli stanovnici Virginije kuhali su se pod žestokom pla-vom
peći neba, ali su se na sidrištu brodovi ljuljali na svježem povjetarcu rata i slave. Eugene je ostao u
pećnici Norfolka četiri dana, dok nije os-tao bez novca. Promatrao ga je bez straha kako nestaje, s
oštrim ubrzavanjem bila, kušajući jetko zadovoljstvo samoće i nepozna-tih preokreta svoga života.
Osjećao je ustreptale antene svijeta: život je zujao kao skriven dinamo, s golemim uzbuđenjem
deset tisuća slavnih prijetnji. Sve je mogao činiti, na sve se osmjeliti, sve postati. Ono daleko i
moćno bilo je pokraj njega, oko njega, iznad njega. Nije bilo nikakva velika mosta da se nadsvodi,
ni-kakva teška vrhunca da se osvoji. Iz tame, gladi i samoće mogao
je za trenutak biti uzdignut do moći, slave i ljubavi. Transporter koji se ukrcavao na molu mogao ga
je odnijeti put rata, put lju-bavi, put slave u srijedu navečer. Šetao je mrakom uz uzbibanu vodu.
Slušao je njezino plju-skanje o izlokane stupove mola: upijao je njezin jaki miris baka-lara i
promatrao utovarivanje velikih brodova oblivenih blješta-vom svjetlošću što su zaljuljani polako
tonuli u vodu. A noć je bučala štropotom golemih dizalica, iznenadnim treštanjem vita-la i
neprekidnim kloparanjem kolica lučkih radnika po molu. Njegova carska domovina po prvi put je
prikupljala udarac svoje moći. Zrak je bio nabijen ubojitim obiljem, razuzdanim i nepoštenim
razbacivanjem. Kroz vrele ulice toga grada vrvjeli su nasilnici, lupeži i skit-nice cijele nacije
gangsteri iz Chicaga, pokvareni crnci iz Texa-sa, propalice iz Boweryja, blijedi Židovi mekih
dlanova iz grad-skih trgovina, Šveđani sa srednjeg Zapada, Irci iz Nove Engles-ke, gorštaci iz
Tennesseeja i Sjeverne Caroline, kurve u jatima i krdima sa svih strana. Za njih je rat bio golema
debela guska koja ih obasipa kišom zlatnih jaja. Nije se mislilo ni vjerovalo u neku budućnost.
Postojalo je samo pobjedonosno Sada. Van toga trenutka život nije postojao. Postojala je samo neka
nezdra-va plima i oseka zarađivanja i trošenja. Mladići s farmi u Georgiji stizali su uvečer s posla u
luci, na radilištima, u brodogradilištima, da stave na se svoje paunovo perje. A noću su, tvrdi i
preplanuli, mršavih ruku i lica, stajali na pločnicima u smeđim cipelama od 18 $, u odijelima od 80
$ i svilenim košuljama sa širokim izmjeničnim crtama crvene i modre boje od 8 $. Bili su stolari,
zidari, predradnici, ili su tako govorili: bili su plaćeni deset, dvanaest, četrnaest, osamnaest dolara
dnevno. Selili su se, lutali" od radilišta do radilišta, radili mjesec dana, rastrošno ljenčarili jedan
tjedan uživajući u kratkoj kup-ljenoj ljubavi djevojaka koje su sretali na plaži ili u javnoj kući.
Kršni momci crnci, s rukama gorile i crnim šapama pante-re, zarađivali su po 60 $ tjedno kao lučki
radnici i sve to trošili na neku djevojku mulatkinju za jednu jedinu večer mahnitog bančenja. A tiše i
treznije u toj su se gužvi kretali stariji štedljiviji rad-nici: pravi stolari, pravi zidari, pravi mehaničari
- lukavi Škoti i Irci iz Sjeverne Caroline, ribari s obala Virginije, oprezni selja-ci sa srednjeg
Zapada, koji su došli da zarade, uštede i okoriste se ratom. Svuda u toj uzavreloj gužvi blještalo je
sjajno ruho krvi i sla-ve: ulicama su se gurali mornari u lepetavim modrim hlačama 426 427r i
savršeno bijelim bluzama - preplanuli, snažni i čisti. Pripadn' • ratne mornarice prolazili su u oholim
parovima, ukočeni k štapovi u upadnoj raskoši širila i hlača s prugom. Sivi i mrki za^? vjednici, niži
časnici čvrste ruke i otmjeni mladi svršeni pitornci ^ stavnici, s nekakvom pahuljastom i plavom
ženskom kraj seb prolazili su između crvenih šišaka na kapama francuskih pomor6 ča ili naduvena
držanja iskusnih moreplovaca Engleza. Kroz tu gužvu, slijepljene nepodrezane kose koja mu je pa
dala na oči, koja mu je u zavojcima izbijala kroz podrtine starog zelenog šešira, koja mu se uvijala u
debelim valjušcima oko pr ljava vrata, Eugene je jurio užagrenih proždirućih očiju - natop-ljen
znojem po danu, kužan i smrdljiv po noći.
U tom velikom logoru skitničkih potucala on je izgubio sebe: vratio se u taj svijet iz samoće. Glad
za putovanjima, glad koja progoni Amerikance, nomadsku rasu, bila je napola utaže-na ovdje u
ovom ratnom vrtlogu. Izgubio je sebe u gomili. Izgubio je račun o danima. Njego-va se mala
novčana zaliha otapala. Preselio se iz jeftinog hotela, koji je noću bučio od galame bludničenja, u
sobicu u potkrovlju nekog prenoćišta, u peć od vruće borovine i katranskog krova; preselio se iz
prenoćišta na ležaj u V.M.C.A. po cijeni od pedeset centa, gdje je, vraćajući se noć za noću, plaćao
svoju pristojbu i spavao u sobi s četrdeset zahrkalih mornara. Konačno, kad mu je ponestalo novca,
spavao je po restora-nima koji su radili cijele noći, dok ga ne bi istjerali; na skeli za Portsmouth; i
iznad nemirne vode na nekom natrulom molu. Noću se šuljao uokolo među crncima; slušao je
njihova soč-na snubljenja; išao je kamo su odlazili mornari, niz ulicu Church, gdje su bile žene.
Šuljao se kroz noć s mladom životinj-skom požudom, dok mu je mršavo dječačko tijelo zaudaralo
po znoju, a užagrene oči gorjele kroz mrak. Ogladnio je za hranom. Ostao je bez novca. Ali u njemu
je prebivala neka glad i žeđ koja se nije mogla utažiti. Nad zbrkom njegova mozga lebdjela je sjena
Laure James. Njezina je sjena lebdjela iznad grada, iznad svega života. Ona ga je dovela ova-mo;
srce mu je bilo nabreklo od boli i ponosa; on neće poći da je pronađe. Bio je opsjednut slutnjom da
će je naći u gužvi, na ulici, iza ugla. Ako je sretne, neće joj se obratiti. Proći će ponosno i rav-
nodušno. Neće je vidjeti. Ona će njega vidjeti u nekom junač-kom trenutku, baš kad mu lijepe žene
budu iskazivale ljubav i poštovanje. Ona će ga osloviti; on joj neće odgovoriti. Ona će biti
pogođena; bit će pokorena; preklinjat će ga za ljubav i mi-lost. Tako je on, nečist, nepočešljan,
odjeven u rite i glad i mah-vidio sebe pobjedničkog, junačkog i lijepog. Bio je mah--d
opsjednutosti. Mislio je na desetke puta dnevno da vidi nlt a ulici: srce mu je premiralo; nije znao
što bi učinio ili i*?TU {Jj H bježao ili stao. Satima je maštao nad njezinom adre-3°u telefonskom
imeniku; sjedeći kraj telefona drhtao je od S°buđenja jer je ta strašna čarolija mogla zazvoniti na
jedan po-kret jer je za jednu minutu mogao biti s njom, glas u glas. 'pronašao je njezinu kuću.
Živjela je u staroj kući daleko od edišta grada. Pažljivo se prikradao kroz susjedstvo, držeći se cijelo
vrijeme jedan blok dalje, kradomična pogleda i grozniča-vo uznemirena srca, ali nikad nije prošao
ispred nje, nikad nije ... došao pravo do nje. Bio je smrdljiv i prljav. Proderah su mu se potplati na
cipe-lama: žuljeviti su mu tabani udarali po vrelu pločniku. Zaudarao Napokon je pokušao naći
posla. Posla je bilo u izobilju - ali one kneževske zarade o kojima su mu govorili teško je bilo naći.
Nije se mogao zakleti da je stolar ili zidar. Bio je prljav dječak i tako je izgledao. Bojao se. Otišao je
u brodogradilište ratne mornarice u Portsmouthu, u mornaričku bazu u Norfolku, na teretnu
željezničku stanicu - posvuda je bilo posla, posla u izo-bilju, ali se teški rad plaćao četiri dolara
dnevno. To bi on bio rado prihvatio; ali je doznao da plaću ne može dobiti prije iste-ka dva tjedna,
te da mu se zarada prvog tjedna zadržava da bi prebrodio bolest, nezgodu ili odlazak. A nikakav mu
novac nije preostao.
Otišao je do nekog Zidova i založio sat koji mu je Eliza dala za rođendan. Na njega je dobio pet
dolara. Zatim je još jednom otišao brodom u Nevvport Nevvs i tramvajem uz obalu do Hamptona.
Bio je čuo, u mnoštvu glasina u Norfolku, da je bilo posla na aerodromu, i da je radnik dobivao stan
i hranu na ra-dilištu, na račun poduzeća. U maloj dašcari za prijem na početku dugačkog mosta što
je vodio prijeko na aerodrom, primili su ga za radnika, a stražar ga je pretresao i naredio mu da
otvori kovčeg. Zatim se s mukom za-putio preko mosta, udarajući koljenima o tešku prtljagu koja se
pred njim nadula od njegove nečiste i neuredne imovine. Na posljetku je doteturao u nepodesan
ured poduzeća i po-tražio upravitelja, čovjeka tridesetih godina, obrijana, blijeda, umorna, s modrim
štitnikom za oči i vezicama oko rukava, koji je govorio s mlitavom cigaretom zalijepljenom za
usnu. Eugene pruži potvrdu o zaposlenju drhtavim prstima. Ovaj Je čovjek površno pogleda. 428
429- Sveučilištarac, je li tako, momče? - reče pogledavši Euge-nea. - Da - reče Eugene. - Jesi li ikad
ranije fizički radio? - upita čovjek. - Ne - reče Eugene. - Koliko imaš godina, momče? - upita
čovjek. Eugene je šutio jedan trenutak. - Devetnaest - reče napo-kon, pitajući se zašto nije, kad je
već slagao, smogao hrabrosti da kaže dvadeset. Upravitelj se umorno osmjehne. - To je težak posao,
momče - reče čovjek. - Bit ćeš među Talijanima, Šveđanima i Balkancima. Stanovat ćeš u istoj
baraci, s njima ćeš jesti. Ne mirišu baš fino, momče. - Bez novca sam - reče Eugene. - Marljivo ću
raditi. Neću se razboljeti. Dajte mi posao. Molim vas! - Ne - reče čovjek. - Ne, to neću učiniti.
Eugene se obnevidio okrene u stranu. - Znaš što ću učiniti - reče upravitelj. - Dat ću ti posao bro-
jača. Bit ćeš s uredskim osobljem. Tamo i spadaš. Živjet ćeš s njima u posebnoj baraci. To su dobri
momci - reče otmjeno -sveučilištarci, kao i ti.« - Hvala vam - reče Eugene, stišćući prste s jakim
ganućem. - Hvala vam. - Sadašnji brojač odlazi - reče upravitelj. - Otići ćeš s njim ujutro u štalu da
dobiješ konja. - K-k-konja? - reče Eugene. - Imat ćeš konja - reče upravitelj - da okolo na njemu ja-
šeš. Eugene počne misliti o konju s jakim uzbuđenjem u trbu-hu, s veseljem, sa strahom. Okrenuo
se da ode. Nije mogao pod-nijeti razgovor o novcu. - K-k-koliko... ? - napokon promuca, osjećajući
da to mora. Posao. - Dat ću ti za početak 80 $ mjesečno - reče upravitelj s pri-zvukom
veličanstvenosti. - Budeš li vrijedan, dat ću ti stotinu. - I stan i hranu? - prošapće Eugene. -
Svakako! - reče upravitelj. - To je uključeno. Eugene odglavinja s kovčegom i glavom punom
praskavih raketa. Te mjesece, iako ispunjene užasom i glađu, valja prijeći u brzom pregledu, jedva
spomenuvši ljude i zbivanja što ih je iz-gubljeni dječak upoznao. Oni pripadaju priči o bijegu i
lutanju,
430 i ovdje su dragocjeni da pokažu početak onog putovanja što će ga ovaj život poduzeti. Oni su
predigra progonstvu, i u njihovoj groznoj zbrci ne može se nazreti nikakva druga svrha osim sli-
jepog tapkanja jedne duše prema slobodi i osami. Eugene je radio na aerodromu mjesec dana. Triput
dnevno jahao je oko radilišta da provjeri brojno stanje preko dvadeset grupa koje su radile na
nasipanju, ravnanju i miniranju oklja-štrenih panjeva drveća iz rahle zemlje i beskrajnom i
neprekid-nom zatrpavanju močvarnih zemljanih grotla koja su upijala nji-hovu muku lopatanja kao
zamoran i jalov trud u mori. Grupe su bile sastavljene od svih rasa i položaja: crnci iz portugalske
Af-rike, crni kao ebanovina, vjerni i djetinjasti, koji su ga pozdrav-ljali širokim osmijehom punim
zubi i pokazivali na svoju veliku bijelu značku na kojoj im je bio otisnut broj, izvikujući čudnim
tuđinskim glasovima »če-te-re-deset devet, še-že-deset šest«, i tako dalje; propalice iz Bovvervja u
masnom seržu i zgužvanim polucilindrima, koji su nesklono čeprkali pijucima što su im ra-njavali
prljave nenažuljene dlanove - njihova gruba zla lica ob-rasla bradom bila su kao zelenožuta trulež
što se razvija ispod bačava. A tu je bilo i ribara s obala Virginije koji otežu u govoru, velikih crnaca
poput gorila iz Georgije i s donjeg Juga, Talijana, Šveđana, Iraca - uzorak goleme američke smjese.
Upoznao je njih i njihove nadglednike - tvrdokorne bezob-zirne ljude, sjedokose i pohlepne,
prepune brza djelovanja i gru-bih šala. Nasađen kao klepetava lutka na konja kojega se plašio, jahao
je zureći u nebo, katkad skoro nesvjestan velikog stroja što se pod njim rastezao i stezao u smeđem
putenom ritmu. Ljudi-ptice ispunjavali su plavo nebo Virginije silnim zuja-njem Libertvja.
Napokon, ponovo gladan brodova i lica, napustio je posao i potrošio zaradu za jedan tjedan bučnog
bančenja po Norfolku i plažama Virginije. Ponovo, gotovo bez prebijene pare, samo s divljim
kaleidoskopom tisuće ulica i milijun svjetala, s blješta-vom zbrkom i prodornom bukom vašara, on
se vratio u New-port Nevvs u potrazi za poslom, u društvu još jednog mladića iz Altamonta, isto
tako rasipnog pustolova u ratnom zamahu, ko-jega je bio našao na plaži. Taj je krasnik, kojemu je
bilo ime Sin-ker Jordan, tri godine bio stariji od Eugenea. Bio je lijep bezob-ziran mladić, mala
rasta i hrom od povrede koju je zadobio na utakmici ragbija. Karakter mu je bio slab i nestalan -
mrzio je napor i bio uporan jedino u proklinjanju zle sudbine. Ta su dva mladića zajednički imali
nekoliko dolara. Ujedini-li su sredstva i s divljim optimizmom kupili u nekoj zalagaonici 431u
Nevvport Nevvsu osnovnu stolarsku opremu - čekiće nil • trokute. Otišli su petnaest - dvadeset
milja u unutrašnjost do tu' robnog državnog radilišta koje je skapavalo u boricima Virgini je. Tu ih
nisu primili na posao, pa su se očajno zdvojni popodne vratili u grad koji su tako puni nade ujutro
napustili. Prije sun-čeva zalaza dobili su posao u brodogradilištu, ali su otpušteni pet minuta nakon
što su se prijavili na rad, kad su iscerenom predradniku u prostoriji punoj blanjotina i tihog lepeta
remenja priznali da nisu upućeni u usko specijalizirano stolarstvo građe-nja brodova. Niti (mogli su
dodati) u bilo koje drugo. Sad su bili potpuno bez novca, a kad su se opet našli na uli-ci, Sinker
Jordan je tresnuo kobnim alatom o pločnik, divljački psujući ludost koja je sada prijetila
da ih mori glađu. Eugene je pokupio alat i odnio ga natrag ravnodušnom čiči koji ga je ot-kupio za
samo nekoliko dolara manje od svote koju su mu oni ujutro platili. Tako prođe dan. Našli su stan u
nekoj prljavoj kući gdje je, kao doličan vrhunac svoje lakoumnosti, Sinker Jordan predao sav njihov
preostali kapital u pohlepne ruke gazdarice - i jedne prave dame, dodala je ona. Ali, pošto su prije
toga jeli, vratila im se sva nada punog želuca i njihove mladosti, pa su zaspali, Sin-ker bez ikakve
brige i napora. Eugene je ustao rano u zoru, i nakon zaludnih nastojanja da probudi raskošno
usnulog Sinkera, pošao do prljavih žutih mo-lova duž pristaništa gdje je bio naslagan ratni materijal.
Poslije cijelog jutra lunjanja gore-dolje po prašnom putu oko čuvane ograde, dobio je posla za se i
za Sinkera od glavnog brojača, ne-kog nervoznog ružnog čovjeka, pravog malog tiranina. Imao je
prodorne oči koje su sjale ispod naočala i snažne mišićave če-ljusti koje su se stalno trzale. Eugene
je stupio na posao u sedam sati idućeg jutra, a Sin-ker dan-dva kasnije, tek kad je ostao i bez
posljednjeg novčića. Eugene je potisnuo ponos i posudio nekoliko dolara od jednog brojača. O tome
su Sinker i on mršavo živjeli do isplate - do koje je bilo svega nekoliko dana. Plaća je brzo
iskliznula iz^nji-hovih nemarnih prstiju. Kad su ponovo spali na nešto sitniša a iduća je isplata bila
tek za dva tjedna, Sinker je počeo kockati s brojačima, iza velike tvrđave od vreća zobi na molu -
gubio, dobivao, gubio i ustao bez prebijene pare psujući boga. Eugene klekne kraj brojača s
posljednjih pola dolara u ruci, ne mareći za Sinkerovo zajedljivo ruganje. Nikada prije toga nije
bacao kocke: naravno, dobio je - 8,50 $. Ushićeno je ustao uz njihovo bezbožno iščuđavanje i
poveo Sinkera u najbolji hotel na ve-čeru. Dan-dva kasnije ponovo je otišao iza zobi, metnuo svoj
po-sliednji dolar na kocku - i izgubio. Počeo je gladovati. Mučno su se nizah dani. Žestoko sr-'sko
oko bolo je po molu uspravnim nepodnošljivim žarom. Brodovi i vlakovi klizili su unutra i van,
nabijeni do vrha rat-ni opremom - hranom za vojnike. Vreli zrnati zrak na molu ribao mu se pred
očima poprskanim mrljama u plesu, a on je umorno zapisivao brojke na obrascu, dok su se krupni
crni luč-ki radnici s kolicima rojili oko njega. Sinker Jordan je izmamlji-vao male svote od ostalih
brojača i životario o napicima i siru u maloj trgovini preko puta pristaništa. Eugene nije mogao mo-
liti ni pozajmljivati. Djelomično zbog ponosa, a više zbog silne zanesenjačke tromosti svoje ćudi,
koja je sve više i više ovlada-vala njegovom voljom da se pokrene, shvatio je da ne može go-voriti.
Svaki dan je govorio: Danas ću govoriti s jednim od njih. Reći ću da moram jesti, a da nemam
novca. - Ali kad je po-kušao progovoriti, nije mogao. Kako su postajali sve vještiji u poslu, zvali su
ih natrag, na-kon radnog vremena, na rad noću. Ovaj dodatni rad, koji se pla-ćao jedan i pol puta
više, inače bi jedva dočekao, ali posrćući od iscrpljenosti, užasavao se zapovijedi da se vrati. Već
nekoliko dana nije dolazio na stan, u prljavu sobicu koju je dijelio sa Sin-kerom Jordanom. Po
završetku radnog vremena popeo bi se u malu oazu na golemom zidu od vreća zobi i potonuo u
iznuren san, uz klopotanje dizalica i čekrka, postojani tutanj kolica i da-leko tuljenje brodova
usidrenih pred lukom koji su se miješali u čudnu nejasnu simfoniju u njegovim ušima. I on je ležao
tamo, i svjetlucanje svijeta gasilo se oko njega, dok se rat penjao svom vrhuncu krvi i strasti tijekom
toga stra-šnog mjeseca. On je ležao tamo,
kao svoja vlastita utvara, pomiš-ljajući s boli i tugom o svim milijunima gradova i lica koje nije
poznavao. On je bio onaj atom zbog kojega se čitav život bio urotio - umro je Cezar i neka
bezimena žena iz Babilona, a negdje tu, na tom divnom umirućem tijelu, na bezbroju tog mozga,
počivao je njihov znamen, njihov duh. I razmišljao je o čudnim izgubljenim licima koja je pozna-
vao, o samotnim likovima svoje obitelji, ukletim u metežu, gdje J~. svat^° bio prikovan za sudbinu
propasti i gubitka - Gant, pali »tan, koji zuri niz goleme vidike prošlosti, ravnodušan prema svijetu
oko sebe; Eliza, glupa, zagnjurena u slijepo zgrtanje imo-vine; Eliza, bezdjetna, besputna, bijesna -
veliki val što se razbija 0 golu pustoš; i napokon, Ben, utvara, stranac, koji se ovog tre-a šulja nekim
tuđim gradom, obijajući tisuće ulica života, ne nalazeći vrata. 432 433Ali je idućega dana, u
pristaništu, Eugene bio slabiji neeo ikada. Sjedio je zavaljen na prijestolju od zdepastih vreća zobi
motreći mutnih očiju tovarenje vreća na žlijebu, bilježeći recka' vo brojeve na obrascu dok su lučki
radnici jureći ulazili i izlazili Užasna vrućina pušila se kroz zrnati pelud zraka: on je svakim udom
micao uz prethodno razmišljanje, dižući ga i spuštajući kao da je bio odjelit predmet. Na koncu
radnog vremena zahtijevali su da se vrati na noć-ni rad. On je slušao, ljuljajući se na nogama,
udaljeno zvučanje glasa glavnog brojača. Vrijeme večere stiglo je s iznenadnim šumom tišine na
vru-će pristanište. Čuli su se neznatni završni zvuči tamo-amo po og-romnom skladištu: nejasno
bubnjanje koraka radnika koji su odlazili prema izlazu, pljuskanje vode o brodski trup, neka buka s
mosta. Eugene je zašao iza gomile zobi i slijepo se penjao dok nije stigao do svoje male tvrđave na
vrhu. Svijet je oseknjivao iz nje-govih sve slabijih osjetila: svaki je zvuk postajao slabiji, dalji. Us-
koro, pomislio je, kad se ovdje odmorim, ustat ću i sići na po-sao. Bio je vruć dan. Umoran sam. Ali
kad se pokušao pokrenu-ti, nije mogao. Volja mu se borila protiv nemjerljiva olova nje-gova tijela,
ustumaravši se bespomoćno kao čovjek u kavezu. Razmišljao je mirno, s olakšanjem, sa spokojnom
radošću. Ovdje me oni neće naći. Ne mogu se pomaknuti. Gotovo je. Da sam davno ranije na ovo
pomislio, bilo bi me strah. Ali nije me strah, sada. Ovdje - na hrpi zobi - dajem svoj prinos - za
demokraciju. Počet ću zaudarati. Tada će me naći. Život je Ijeskavo iščezavao iz njegovih umornih
očiju. Ležao je ispružen na zobi, u polusvijesti. Pomislio je na konja. U tom ga je položaju našao
onaj mladi brojač koji mu je bio posudio novac. Brojač je kleknuo iznad njega, pridržao mu gla-vu
jednom rukom, a drugom prinio bocu žestokog pića njego-vim ustima. Kad je dječak malo oživio,
brojač mu je pomogao da siđe s hrpe i polako s njime krenuo duž dugačkog zaravanka u pristaništu.
Prešli su preko puta u malu trgovinu. Brojač je naručio bocu mlijeka, kutiju dvopeka i velik komad
sira. Dok je Eugene jeo, niz njegovo tmurno lice počele su teći suze, jaružeći prljave jarke na koži.
Bile su to suze gladi i slabosti: nije ih mogao su-spregnuti.
Brojač je stajao nad njim i motrio ga ljubaznim smućenim pogledom. Bio je mlad čovjek izduženih
čeljusti i mršava spljoš-tena lica: nosio je naočale intelektualca i zamišljeno pušio lulu. 434 - Zašto
mi nisi rekao, momče? Ja bih ti dao novca - reC -Ja-ne-znam - rekao je Eugene između zalogaja
sira. - NiS brojačevim zajmom od pet dolara on i Sinker Jordan ži-vieli su do dana isplate. Zatim,
pošto su za ručak zajedno pojeli vetiri funte pečenja, Sinker Jordan je otputovao za Altamont da
uživa u nekom nasljedstvu koje je dospjelo nekoliko dana rani-niegov dvadeset prvi rođendan.
Eugene je ostao dalje. na Bio je kao čovjek koji je umro, pa se nanovo rodio. Sve što je ranije prošlo
živjelo je u nekom svijetu utvara. Razmišljao je o svojoj obitelji, o Benu, o Lauri James, kao da su
bili utvare. I sam je svijet postao utvara. Kroz cijeli taj mjesec kolovoz, dok se rat primicao kraju,
on je promatrao njegov umirući vašar. Ni-šta više nije izgledalo teško ni vrelo ni sirovo ni novo.
Sve je bilo staro. Sve je umiralo. Neka prostrana prozračna glazba, zauvijek daljinski tiha, kao jezik
njegova zaboravljena svijeta, zvonila mu je u ušima. Upoznao je rađanje. Upoznao je bol i ljubav.
Upo-znao je glad. Skoro da je upoznao i smrt. Noću, kad ga nisu zvali natrag na posao, vozio se
tramvajem do jedne od virginijskih plaža. Ali jedini zvuk koji je bio stvaran, koji je bio blizak i
prisutan, bio je zvuk u njegovu srcu, u njego-vu mozgu, zvuk vječnoga mora. Okretao je lice k
njemu: iza nje-ga, milijun jeftinih zakupničkih svjetala, štropot, gužva, šarenilo, vrištav urlik
saksofona, sva ona hrapava nevesela buka njegove domovine, bila je utišana, rastužena, daleka,
sablasna. Neumor-ni vrtuljak, bučni plesni orkestar, svirao je Katy lijepa Katy, Jadni mali maslačak
i Molitva čeda u suton. I ta se jeftina glazba pretvori u vilinsku i ljupku; prelila se u čaroliju -
postala je dio romantične i divne Virginije, dizanja mora koje se valjalo iz vječnog mraka, preko
plaže, i njegove vlastite veličanstvene tuge - njegove pobjedničke samoće nakon boli i ljubavi i
gladi. Lice mu je bilo mršavo i svijetlo kao oštrica, pod velikom kovrčavom navalom njegove kose;
tijelo vitko kao u izgladnjele mačke; oči sjajne i divlje. O more! (razmišljao je) ja sam gorštak,
sužanj, utvara, stra-nac, a hodam uz tvoj bok. O more, ja sam usamljen kao ti, ja sam stran i dalek
kao ti, ja sam tužan kao ti; moj mozak, moje Ji/ dotakli su strane ž*16- Ti si kao žena na dnu. Ti si
kao neizmjerna i v\ H P odna žena prostranih bedara i velikog gustog slapa valovite 435j---- n UU
— - .. ~~„ „.V, V.UIUJCH u sremu zemlju, ti ćeš me otplaviti do slave na sjajnim lađama. Tu, kraj
mora mračne Virginije, on je razmišljao o zaborav-ljenim licima, o svih milijun obličja samog sebe,
gubljenog tijela. Dijete koje je čulo Svvainovu kr dječak u gorama Ozark, raznosač novina među
čak koji je s Jimom Trivettom ušao unutra kroz vrata s re ma. A ona konobarica, a Ben, a Laura?
Mrtvi, i oni?
Gdje? Zašto? Zašto je ta mreža ispletena? Zašto umiremo i tima? Kako sam došao ovamo kraj
mora? O i i usamljeni, kamo? Ponekad, dok bi se vraćao između plesača, kao plašilo za ptice u
traljavim ritama, gledao je i vidio sebe među njima. Či-nilo mu se da se rastavlja na dvije osobe:
stalno je vidio sebe kako mrka pognuta lica sjedi na gornjoj prečki neke ograde, promatrajući sama
sebe kako prolazi s veselim jatom mlada svi-jeta. Vidio je sebe među gomilama, nekoliko palaca
nižeg nego što je bio, kako se udobno uklapa u svijet gdje je sve bilo dovolj-no veliko za njega. I
dok je zurio i vidio sebe obljubljena i prihvaćena, čuo ih je kako se smiju: odjednom je osjetio
osorni bijeli krug njihovih lica oko sebe, i odjurio s psovkom na ustima. O slatke moje kučke! Moje
krasne jeftine drolje! Vi male šu-gave besposličarke: vi ćete se meni smijati! Meni! Meni! (Udario
se šakama po prsima.) Vi ćete se meni rugati sa svojim svodni-cima iz drugstorea, sa svojim jazz-
majmunima, sa svojim morna-rima gorilama, vi divne kurvice iz pokrajnih veža! Sto vi razumi-
jete? Pohotljivost jarca, smrad svoje vrste - to je za vas, moje cure. A još mi se smijete! Ah, ali ja ću
vam reći zašto se smijete: vi me se bojite, jer ja nisam kao drugi. Mrzite me jer ja k vama ne
spadam. Vi vidite da sam finiji i veći nego itko koga pozna-jete: ne možete me doseći i zato me
mrzite. To je to! Nedohvat-ljiva (ali muška) ljepota moga lika, moja dječačka draž (jer ja sam tek
dječak) prožeta tragičnom mudrošću mojih očiju (sta-rih kao život i ispunjenih mračnom tragedijom
vijekova), osjet-ljivo i istančano treperenje mojih usta, i moje čudesno tamno lice što cvjeta u sebe
na čudnoj ljupkosti kao cvijet - sve to vi želite ubiti jer ništa ne možete dotaknuti. Jao! (Misleći o
svojoj čudnoj ljepoti, oči mu se ovlaže od ljubavi i slave, pa je morao 436 oseknuti nos.) Ah, ali ona
će znati. Ljubav jedne gospe. Ponosno, zamagljenih očiju, vidio ju je kako stoji uz njega protiv
rulje: nje-zina otmjena mala glava, ovijena grivnom sjajne kose, naslonje-na na njegovo rame, i s
dva blistava bisera u ušima. Najdraža! Najdraža! Mi ovdje stojimo na zvijezdi. Mi smo sad izvan
njih. Gle! Oni se smanuju, venu, prolaze - mi ostajemo, pobjednička, postojana, divna ljubavi,
najdraža moja. Tako zanesen u viziju svoje ljepote, ganut svojom junačkom glazbom, zamagljenih
očiju, on bi prešao u zabranjeno naselje, gdje su budne straže mornaričke i vojne policije pazile na
svoje, i tiho se odšuljao u mračnu uličicu do prljave drvene kuće s na-vučenim zastorima, gdje je
stanovala ljubav koja se mogla za tri dolara kupiti i zaodjenuti u vlastitu bajku. Zvala se Stella
Blake. Njoj se nikada nije žurilo. S njom je živjela mlada djevojka od dvadeset godina, s ko-som
poput kukuruzne svile, čija je obitelj živjela u Pulpit Hillu. Ponekad ju je pohodio. Dvaput tjedno
prolazila je vojska; stajali su zbijeni, smeđe i umorne tisuće na pristaništu, dok je oficirsko vijeće,
sjedeći za stolovima kraj prilaznih mostića, pregledavalo njihove isprave. Zatim su, znojeći se pod
teretom ranca, preslagivani iz vruće pećnice mola u vruću tamnicu broda. Veliki brodovi, sa šare-
nim krivudavim mrljama zavaravanja, čekali su pred lukom: kli-zili su unutra i napolje u
beskrajnim eskadrama. Ponekad su vojnici bili crni - radne jedinice iz Georgije i Alabame; kršni
momci kao gorile iz Texasa. Sjali su se od znoja i gromkog sočnog smijeha: bili su poslušni kao
djeca i svoje su uspsovane oficire zvali »gazda«.
- I da me više niste nazvali 'gazda', kopiladi! - vrištao je mlad poručnik iz Tennesseeja koji je polako
ludio na putu dok je vodio ljudstvo kroz pakao. Oni su mu se smješkali veselo, s ljubavlju, kao
dobra poslušna djeca, dok je on bjesomučno batio gore-dolje po pristaništu. S vremena na vrijeme
razdraživali su ga da nanovo mahnita pritužbama o izguljenim šeširima, baju-netama, ručnom
oružju i ispravama. On im je nekako pronala-zio stvari; nekako se uz psovku probijao i držao ih u
redu. Oni su mu se zbog toga s ljubavlju smješkali i zvali ga gazdom. - A što ste, za ime Kristovo,
sada učinili? - povikne on, kad su jedan golemi crni narednik i nekoliko vojnika, što su se oku-Pili
oko stola za pregled, iznenada udarili u bučno jadikovanje. Vatreni poručnik dojuri do stola, psujući.
437 Narednik i tih nekoliko vojnika, svi crnci iz Texasa, došli su iz logora bez urednih zdravstvenih
svjedodžbi: bili su venerični bolesnici i nisu bili liječeni. - Gazda - mucao je veliki crni narednik -
mi želimo poći u Francusku. Mi ne želimo ostati u ovoj prokletoj rupi. (Ja ih nimalo ne krivim,
pomisli Eugene.) - Pobit ću vas! Tako mi bog pomogao, pobit ću vas! - vriš-tao je oficir zavitlavši
svoju urednu kapu o tle i gazeći po njoj Ali trenutak kasnije, on ih je vodio s vojnim liječnikom na
pre-gled iza velikog zida od vreća zobi. Pet minuta kasnije opet su se pojavili. Crnci su poskakivali
od veselja: tiskali su se oko svog divljeg starješine, hvatajući i ljubeći mu ruku, ulizujući mu se,
obožavajući ga. - Vidiš - reče brojač spljoštena lica, dok su ih on i Eugene promatrali - to se traži da
možeš vladati gomilom crnčina. Ne smiješ biti dobar s njima. Oni bi sve učinili za tog momka. - I
on bi za njih - reče Eugene. Ti crnci, pomisli on, što su došli iz Afrike, bili su prodani na trgu u
Louisiani, žive u Texasu, a sada su na putu za Francusku. Gospodin Finch, glavni brojač s ružnim
uskim očima, pri-makne se Eugeneu s osmijehom lažne topline. Njegove su se sive čeljusti micale. -
Imam za tebe posao, Gant, - reče on. - Dvostruko se pla-ća. Hoću da i ti zaradiš neki lak novac. - O
čemu se radi? - reče Eugene. - Ovaj brod tovare posebnom robom - reče gospodin Finch. - Izvest će
ga ispred luke da je tamo preuzme. Ja bih htio da ti pođeš s njim. Oni će te noćas vratiti tegljačem.
Kad je Eugene oduševljeno ispričao brojaču spljoštena lica kamo je poslan, on je rekao: -
Zahtijevali su da ja pođem, ali nisam htio. - Zašto ne? - reče Eugene. - Nisam u tako gadnom
škripcu s novcem. Tovarit će TNT i nitroglicerin. S tim sanducima crnčine igraju baseball. Ako im
jedan padne, donijet će te kući u vedru. - Sve spada u radno vrijeme - reče Eugene dramatično.
Radilo se o opasnosti, o ratu. Konačno je bio upleten, riski-rao je kožu za demokraciju. Bio je
uzbuđen.
Kad se veliki teretnjak otisnuo od mola, on je stajao na pramcu raširenih nogu, strijeljajući uokolo
očima oštrim orlov-skim pogledom. Od željeznih su mu paluba poprištili tabani kroz tanke potplate
na cipelama. On nije mario. Bio je kapetan. Brod se usidrio prema otvorenom moru na sidrištu, a te-
gljači su oprezno dovlačili velike teglenjake. Čitav su ga dan pod 438 užarenim suncem tovarili s
uzljuljanih teglenjaka: njegove gole-me žute tovarnice njihale su se gore-dolje; do noći je duboko
potonuo u vodu, natovaren do vrha granatama i eksplozivom i noseći na vrućim pločama palube
1200 groznih tona kopnene artiljerije. Eugene je stajao s oštrim procjenjivačkim očima, obilazeći
oko topova s osjećajem autoriteta, bilježeći brojeve, stavke, ko-made. S vremena na vrijeme
ubacivao je šaku vlažnog duhana za žvakanje u usta i mljaskao s izrazom uživanja. Pljuvao je vrele
pištave ispljuvke po željeznoj palubi. Bogme, pomislio je, ovo je muški posao. Brže, vi crni
vragovi! Ratuje se! I pljunuo. Pred noć je došao tegljač i uzeo ga. Sjeo je odvojeno od luč-kih
radnika, nastojeći zamisliti da je brodić došao samo po nje-ga. Zatreperila su svjetla duž obala
Virginije. On pljune u uzvr-tloženu vodu. Kad su vlakovi klizeći dolazili i odlazili, lučki su radnici
di-zali drvene mostove što su nadsvođivali kolosijeke. Stopu po stopu, ritmičkim potezanjem i
zastajanjem, grupe radnika, pod ravnanjem vođe, vukle su konope, pjevajući svoju pjesmu o lju-
bavi i tlaci: - Topla pi-i-ita!... Bili su krupni crni muškarci, svaki je imao ljubavnicu koju je
izdržavao. Zarađivali su pedeset do šezdeset dolara tjedno. Opet je jedanput ili dvaput, tijekom
umirućeg ljeta, Eugene otišao u Norfolk. Vidio je brata mornara, ali više nije nastojao vidjeti Lauru.
Činila se dalekom i izgubljenom. Kući nije pisao cijelog ljeta. Našao je pismo od Ganta, pisa-no
očevim gotskim vitoperenjem - bolesno i nemoćno pismo, pisano tužno i daleko. O izgubljeniče!
Eliza, u strci i bavljenju ljetnim poslovanjem, dodala je nekoliko korisnih redaka. Da šte-di novac.
Da izobilno jede. Da čuva zdravlje. Da bude dobar. Eugene je bio vitak preplanuo stup - kost i koža.
Oslabio je preko trideset funti preko ljeta: bio je visok preko šest stopa i četiri palca, a težak malo
više od sto trideset funti. Mornara je užasnula njegova mršavost, pa ga je grdio raz-metljivim
predbacivanjem: - Zašto mi nisi r-r-rekao gdje si, g-g-glupane? Ja bih ti po-slao novac. Za ime b-b-
božje! Idemo jesti! — Jeli su. Ljeto je venulo. Kad je došao rujan, Eugene je napustio po-sao i,
nakon raskošnih dan-dva u Norfolku, krenuo kući. Ali u 439Richmondu, gdje je morao čekati tri
sata zbog presjedanja n drugi vlak, naglo je promijenio naum i otišao u jedan dobar hotel. Ćutio je
ponos i pobjedu. U džepu je imao 130 $ što ih je teško zaradio vlastitim trudom. Živio je sam,
upoznao je bol i glad, održao se. Stara glad za putovanjima tažila mu se na srcu Uzbuđivala ga je
veličajnost tajnoga života. Strah od gomile, ne-povjerenje i mržnja prema zajedničkom životu, užas
od svih spona koje su ga vezivale za strašnu zemaljsku porodicu, pono-vo su
prizivali prostranu Utopiju njegove samoće. Ići sam, kao što je bio otišao, u strane gradove; lutati,
kao vlastita legenda po svijetu - njemu se činilo da nema ništa ljepše od toga. Na svoju je obitelj
pomišljao sa strahom, gotovo s mržnjom. Bože moj! Zar nikad neću biti slobodan? mislio je. Što
sam uči-nio da sam zaslužio ovo ropstvo? Pretpostavimo - pretpostavi-mo da sam u Kini, ili u
Africi, ili na Južnom polu. Uvijek bih se plašio da on ne umre u mom odsustvu. (Izvijao je vratom
dok je o tom mislio.) I kako bi mi to spočitavali kad ne bih bio tamo! Uživaš u Kini (rekli bi) dok ti
otac umire. Nakazni sine! Da, ali prokleti bili! Zašto bih morao biti tamo? Zar ne mogu umrijeti
sami? Sam! O bože, zar na ovoj zemlji nema slobode? S naglim je užasom uvidio da takva sloboda
leži u nedoseg daleko, i da se može zadobiti takvom izdržljivom hrabrošću ka-kvu malo ljudi ima.
U Richmondu je ostao nekoliko dana, raskošno živio u div-nom hotelu, jeo iz srebrnih tanjura u
restoranu i ugodno lutao širokim ulicama starog romantičnog grada u koji je jednom kao brucoš
došao o blagdanu zahvalnosti, kad je sveučilišna mom-čad igrala protiv Virginije. Tu je utrošio tri
dana nastojeći zave-sti konobaricu u slastičarnici: napokon ju je domamio u odjeljak sa zastorom
nekog kineskog restorana, da bi mu se tu izjalovili svi napori, kad je odabrano jelo, za koje se bio
dogovorio s Ki-nezom, izazvalo njezino negodovanje jer je bilo s lukom. Prije nego što je pošao
kući napisao je opširno pismo Lauri James u Norfolk, bijedno i razmetljivo pismo koje se na kraju
podiglo do bezumnog kriještanja: »Bio sam tamo cijelo ljeto, a nisam te ni potražio. Nisi bila ni
toliko pristojna da mi odgovo-riš na pisma; nisam vidio razloga zašto bih se više gnjavio to-bom.
Osim toga, svijet je pun žena; ovog me je ljeta zapao moj dio, pa i više.« Poslao je pismo s
osjećajem zlobnog likovanja. Ali u onom trenu kad je željezni poklopac kutije zveknuo za njim, lice
mu se zgrčilo od srama i kajanja: ležao je budan, trzajući se pri pomisli na tu đačku glupost. Opet ga
je pobijedila. 440 34 Eugene se vratio u Altamont dva tjedna prije početka se-mestra u Pulpit Hillu.
Grad i čitava nacija vreli su od ratnog kvasca. Zemlja se pretvarala u golem vojni logor. Koledži i
sveu-čilišta pretvoreni su u logore za obuku oficira. Svatko je »davao svoj prilog«. Turistička je
sezona bila slaba. Eugene je našao Dixieland skoro prazan, osim zlovoljne šačice stalnih ili
polustalnih stana-ra. Gospođa Pert je bila tu, slatka, blaga, malo neurednija nego obično. Gospođica
Nevvton, suha neurotična usidjelica, sa zadu-hom, koja je postepeno postala neslužbena Blizina
pomoćnica u vođenju kuće, bila je tu. Gospođica Malone, ispijena uživateljica droga mlitavih sivih
usana, bila je tu. Fovvler, građevinski inže-njer plave kose i rumena lica, koji je tiho dolazio i
odlazio, ostav-ljajući za sobom pijani vonj viskija, bio je tu. Gant, koji se sada za-stalno preselio iz
kuće u ulici VVoodson, koju je iznajmio, u veliku stražnju sobu kod Elize, bio je tu - malo voštaniji,
malo razdražlji-viji, malo nemoćniji nego što je bio prije. I Ben je bio tu. On je bio kod kuće već
tjedan ili dva kad je Eugene stigao. Ponovo su ga odbile regrutne komisije kopnene vojske i morna-
rice, odbijen je kao nesposoban na novačenju; iznenada je na-pustio posao u duhanskom gradu i
tiho i mrzovoljno
došao ku-ći. Bio je mršaviji i sličniji staroj bjelokosti nego ikada. Meko se šuljao po kući, pušio
bezbroj cigareta, psovao kroz odrešito bi-jesno rezanje, obuzet očajem i beznađem. Nestalo je
njegove sta-re zlovoljne namrgođenosti, njegovog starog srditog gunđanja; njegov meki prezirni
smijeh, prožet s toliko skrivene nježnosti, prepustio je mjesto suzdržanoj ali divljoj mahnitosti. Za
vrijeme ta dva kratka tjedna što ih je Eugene proveo kod kuće pred ponovni odlazak u Pulpit Hill,
dijelio je s Benom so-bicu i zatvoreni trijem na katu. A taj šutljivac je govorio - unosio se u govor
od prigušenog divljeg mrmljanja do urličućeg pro-kletstva gorčine i mržnje što mu je raznosilo glas,
visok i strast-ven, po svemu usnulom svijetu noći i šuštave jeseni. - Sto si to učinio od sebe, glupane
jedan? - počeo je pro-matrajući dječakova izgladnjela rebra. - Izgledaš kao strašilo. Sve je u redu sa
mnom - reče Eugene. - Neko vrijeme ni-sam jeo. Ali im nisam pisao - dodade ponosno. - Mislili su
da se neću moći sam održati. Ali sam se održao. Nisam molio po-moć. I došao sam kući svojim
vlastitim novcem. Vidiš? - On gur-e,ni u u džep, izvuče prljav smotak novčanica i hvalisavo ga 441-
Tko želi vidjeti tvoj ušljivi novac? - vikne Ben bijesno Budalo. Vraćaš se s mrtvačkim izgledom,
kao da si učinio nešto čime bi se morao ponositi. Što si učinio? Što si učinio osim što si napravio
magarca od sebe? - Živio sam o svom novcu - vikne Eugene uvrijeđeno, po-gođen i ranjen. - Eto što
sam učinio. - Ah-h, - reče Ben s ružnim podsmijehom - glupane jedan! To su oni i htjeli! Misliš li da
si im išta objasnio? Misliš li? Misliš li da je njima imalo stalo da umreš ili ostaneš živ, sve dotle dok
im ne pričinjavaš troškove? Čime se ti hvastaš? Ne razmeći se dok od njih nešto ne izvučeš.
Naslonjen na lakat, on je duboko uvlačio dim, na trenutak u bolnoj tišini. Zatim je mirnije nastavio.
- Ne, Gene. Izvuci im novac kako god možeš. Natjeraj ih da ti ga dadu. Izmoli ga, uzmi ga, ukradi
ga - samo ga se nekako dokopaj. Ne učiniš li to, oni će ga pustiti da sagnjije. Uzmi ga i bježi od
njih. Bježi i ne vraćaj se. Nek idu do vraga! - vikne on. Eliza, koja je nečujno došla gore da pogasi
svjetla i na tren zastala ispred vrata, lagano zakuca i uđe. Odjevena u poderani stari džemper i
neodredivo donje rublje, stajala je časak skršte-nih ruku, zureći u njih smućena bijela lica. - Djeco -
reče napućivši prijekorno usne i zaklimavši gla-vom - vrijeme je da se spava. Cijela je kuća budna
od vašeg raz-govora. - Ah-h - reče Ben kroz ružan smijeh - nek idu do vraga. - Svega mi, dijete -
reče ona čangrizavo. - Ti ćeš nas upro-pastiti. Gori li ono svjetlo na verandi? - Oči su joj se
sumnjičavo okretale. - Što vam pada na pamet da trošite toliku struju? - Oh, čuješ li ti ovo, čuješ? -
reče Ben, trgnuvši glavom uvis uz podrugljiv smijeh. - Ja ne mogu plaćati tolike račune - reče Eliza
ljutilo uz mudro klimanje glavom. - I nemojte misliti da mogu. To ja neću podnositi. Svi mi
moramo štedjeti. - Oh, za boga miloga! - naruga se Ben. - Štedjeti! Zašto? Zato da ti možeš sve to
dati starom Doaku za jedno od njegovih zemljišta?
- No, ti se ne bi morao praviti toliko važan - reče Eliza. -Jer ti ne plaćaš račune. Da plaćaš, drugačije
bi se smijao. Ne vo-lim razgovore te vrste. Potrošio si sve što si zaradio jer nikad nisi znao cijeniti
vrijednost novca. - Ah-h! - reče on. - Vrijednost novca! Tako mi boga ja po-znajem vrijednost novca
bolje nego ti. Ja sam od svog nešto do-bio, u svakom slučaju. Što si ti imala od svoga? To bih volio
zna442 . je vražju korist ikad itko vidio od njega? Hoćeš li mi to reći? - vikne. - Možeš se rugati
koliko hoćeš - reče Eliza ozbiljno - ali da . j tvo; tata nismo priskrbili malo imanja, ti ne bi imao ni
krova nad glavom. I to mi je hvala koju u starosti dobivam za svoje rintanje - reče ona udarivši u
plač. - Nezahvalnost! Nezahvalnost! - Nezahvalnost! - naruga se on. - Zbog čega bi se tu trebalo
zahvaljivati? Ne misliš valjda da sam ja tebi ili starom zbog bilo čega zahvalan? Što ste mi ikada
dali? Pustili ste me da idem do vraga kad mi je bilo dvanaest godina. Otada mi nitko nije dao ni
pišljivih pet centa. Pogledaj svoje najmlađe dijete. Pustila si ga da se skita okolo kao luđak. Jesi li
na njega ovog ljeta pomis-lila toliko da mu pošalješ razglednicu? Jesi li znala gdje je bio? Je li ti
bilo imalo briga, dokle god si mogla zaraditi pedeset cen-ta od svojih smrdljivih gostiju? -
Nezahvalnost! - prošaptala je muklo i zloslutno zavrtjela glavom. - Dolazi dan obračuna. - Oh, za
boga miloga! - reče on s prezirnim smijehom. Pu-šio je jedan trenutak. Zatim je tiho nastavio: - Ne,
mama, ti si vrlo malo učinila za nas da bismo ti bili zahvalni. Mi ostali smo se skitali bez nadzora, a
mali je odrastao ovdje među narkomanskim utvarama i uličarkama. Ti si stiskala svaki cent i ulagala
sve što si imala u nekretnine koje nikome nisu koristile. Zato se nemoj čuditi ako ti djeca nisu
zahvalna. - Svaki sin koji tako govori svojoj majci - reče Eliza sa žuč-Ijivom gorčinom osuđen je da
loše završi. Čekaj pa ćeš vidjeti! - Sad si nešto rekla! - naruga se on. Gledali su se nesmilje-nim
kivnim očima. On se časak kasnije okrene, namršten zbog divlje razdraženosti, ali već proboden
žestokim žaljenjem. - U redu! Nastavi, zaboga! Ostavi nas na miru! Ne želim da budeš ovdje! - On
zapali cigaretu da pokaže svoju ravnoduš-nost. Vitki bijeli prsti su drhtali, i plamen se ugasio. -
Prestanimo s tim! - reče Eugene umorno. - Prestanimo s tim! Nitko se od nas neće promijeniti!
Ništa neće biti bolje. Svi ćemo ostati isti. Sve ovo smo i ranije rekli. Zato, za ime božje, prestanimo!
Mama idi na spavanje, molim te. Idemo svi na spa-vanje i zaboravimo sve to. - On joj pristupi i
poljubi je, s jakim osjećajem stida. ~ Pa, laku noć, sine - reče Eliza polako i ozbiljno. - Da sam na
tvom mjestu, smesta bih ugasila svjetlo i legla. Dobro se na-sPavaj, momče. Ne smiješ zanemariti
svoje zdravlje. Ona ga poljubi i ode ne pogledavši više starijeg sina. Ni on mJe pogledao nju.
Rastavio ih je teški i ljuti sukob. 443"
l Malo kasnije, kad je ona već otišla, Ben reče bez ljutnje- Ja nisam imao ništa od života. Ništa
nisam postilo n tao sam s njima dok nisam propao. Pluća me izdaju S me nisu htjeli primiti. Nisu
čak ni Nijemcima tog pr liku da pucaju na mene. Ni u čemu nisam ništa posdSo mi boga! - reče on
u sve žešćem ognju strasti -Sto sve to? Možeš li ti to odgonetnuti, Gene? >J f zaista^ve se netko s
nama šali? Možda sve ovo sanjamo. Misli , - Da - reče Eugene - mislim. Ali bih volio da nas -
Ušutio je, utonuvši u misli nad svojim mršavim g načas pognutim naprijed na krevetu. - Možda -
reče polako možda - nema ničega, nikoga da se probudi ^ ~ ^^ - Nek ide sve do vraga! - reče Ben. -
Volio bih da je svršeEugene se vratio u Pulpit Hill u groznici ratnog uzbuđenja. Sveučilište je bilo
pretvoreno u oružani logor. Mladići s napu-njenih osamnaest godina primani su u oficirske jedinice
za obu-ku. Ali on još nije imao osamnaest godina. Rođendan mu je bio tek za dva tjedna. Uzalud je
preklinjao regrutnu komisiju za uvi-đavnost. Što su ta dva tjedna? Da li će ga primiti čim mu prođe
rođendan? Rekli su mu da neće. Što je onda mogao učiniti? Rekli su mu da mora čekati do idućeg
novačenja. Koliko će to potrajati? Samo dva-tri mjeseca, uvjeravali su ga. Njegova je sve-la nada
opet oživjela. Nestrpljivo se motao. Sve nije bilo izgub-ljeno. Do Božića je mogao, ako ga posluži
sreća, biti primljen da služi u kaki uniformi: do proljeća, smiluje li mu se bog, mogao je uživati sve
gorde povlastice rovovskih ušiju, iperita, prosutih moždana, izbodenih pluća, rasparanih crijeva,
gušenja, blata i gangrene. Preko ruba zemlje čuo je slavodobitan bat nogu, že-stoki milozvučni poj
truba. S blagim osmijehom ljubavi prema svojoj dragoj osobi, vidio je sebe kako nosi pukovničke
orlove na svojim mladim viteškim ramenima. Vidio je sebe kao Asa Ganta, sokola neba, sa 63
Švabe na duši u devetnaestoj godini. Vidio je sebe kako seta niz Champs-Elvsees, s krasno prošara-
nom sijedom kosom iznad sljepoočica, s lijevom podlakticom od najfinijeg pluta i zamamnom
mladom udovicom nekog francus-kog maršala pokraj sebe. Po prvi put je vidio romantičnu draž
osakaćenja. Oni savršeni i neokaljani junaci iz njegova djetinj-stva sada su mu izgledali ništavni...
prikladni samo da služe kao reklama za ovratnike i zubnu pastu. Čeznuo je za posebnom
istaknutošću, za onim izgledom čovjeka koji je živio i patio koji 444 mogao postići jedino drvenom
nogom, umjetnim nosom ili opekotinom od metka na sljepoočici. U međuvremenu je proždrljivo
jeo i pio galone vode ne bi li dobio na težini. Mjerio se pet-šest puta na dan. Čak se po-trudio da
sistematski vježba: mašući rukama, saginjući se u pasu, i tako dalje. I razgovarao je o svojoj tegobi
s profesorima. Sabrano i oz-biljno rvao se sa svojom dušom, govoreći s užitkom nadahnutim
žargonom križarskog pohoda. Za sada, rekli su mu profesori, zar njegovo mjesto nije ovdje? Je li
mu savjest naredila da mora poći? Ako jest, rekli su važno, oni o tome više neće govoriti. A da li je
razmatrao viši cilj?
- Nije li - rekao je prodekan uvjerljivo - nije li ovo vaše područje? Nije li vaša osobna fronta ovdje
na sveučilištu? Nije li ovdje mjesto gdje morate jurišati? Oh, znam - nastavio je s os-mijehom tihe
patnje - znam da bi lakše bilo poći. I ja sam mo-rao proći taj boj. Ali mi smo sada svi pripadnici
oružanih snaga; svi smo vojnici u službi slobode. Svi smo mobilizirani za istinu. I svatko mora dati
svoj prilog gdje će najviše koristiti. - Da - rekao je Eugene izmučena blijeda lica - znam. Znam da je
to pogrešno. Ali, gospodine - ali kad pomislim na one raz-bojničke zvijeri, kad pomislim kako su
ugrozili sve ono što nam je sveto, kad pomislim na malu Belgiju, pa onda na svoju majku, na svoju
sestru - Okrenuo se stišćući ruke, ludo zaljubljen u sama sebe. - Da, da - rekao je prodekan blago -
mladićima vašega duha nije lako. - Oh, gospodine, teško je! - krikne Eugene strasno. - Ka-žem vam,
teško je. - Moramo izdržati - rekao je prodekan tiho. - Moramo se prekaliti u vatri. Budućnost
čovječanstva visi o koncu. Duboko ganuti stajali su zajedno još koji trenutak, obliveni blistavom
ljepotom svojih junačkih duša. Eugene je bio zamjenik urednika studentskih novina. Ali ot-kad je
urednik otišao u vojsku, sav posao oko izdavanja pao je na Eugenea. Svatko je bio u vojsci. S
izuzetkom nekoliko dese-tina jadnih brucoša, nekoliko bogalja i njega, izgleda da su svi ili u vojsci.
Sva njegova braća iz bratstva, svi njegovi drugovi iz Koledža koji se nisu ranije javili i mnogi mladi
ljudi koji nikada anije nisu ni pomišljali na koledž, bili su u vojsci. »Pap« Rhein-nart, George
Graves, Julius Arthur - koji su okušali kratku i po-nesretnu karijeru na drugim sveučilištima, i sva
sila mla445dih stanovnika Altamonta koji nikada ranije nisu vidjeli sveuči-lišni krug, sada su bili
primljeni u studentsku vojsku. Prvih dana, u zbrci novog poretka, Eugene je mnoge od njih viđao.
Kasnije, kad su se zupčanici tog stroja počeli glatko okre-tati, i kad se sveučilište pretvorilo u veliku
vojničku ispostavu sa svojom redovitom jednoličnošću vježbanja, jela, učenja, pre-gleda, spavanja,
on se našao odvojen, sam, zauzimajući položaj jedinstvene i usamljene vlasti. On je radio dalje. On
je visoko držao baklju. On je davao svoj prilog. Bio je urednik, izvjestitelj, cenzor, sve i sva u listu.
Pisao je vijesti. Pisao je uvodnike. Žegao ih je ognjenim riječima. Uznosio je križarski pohod.
Obuzimalo ga je nadahnuće ubija-nja. Dolazio je i odlazio kako je htio. Kad su kasarne tonule u
mrak po noći, on se šuljao krugom, drzak prema blijesku dže-pnih lampi i promrmljanim
izvinjenjima dežurnih potporučni-ka. Stanovao je u domu s nekim visokim lesom, mršavim stu-
dentom medicine upalih obraza i kokošjih prsiju, koji se zvao Heston. Tri-četiri puta tjedno vozio se
izlokanom cestom u Exe-ter gdje je u maloj tiskari upijao ugodan topao miris boje i če-lika. Kasnije
se šuljao sivom glavnom gradskom ulicom kad su se palila svjetla, jeo kod Grka, očijukao s
nekoliko nemirnih za-lutali h žena dok se lokal ne bi zatvorio u deset, pa bi se vraćao mračnim
predjelom u taksiju kraj pijanog starog morža koji je vozio kao zloduh, a zvao se »Pokisli« Voung.
Počeo je listopad i doba sitne hladne kiše. Zemlja je bila gnjecavo isparavanje blata i gnjila lišća.
Drveće je umorno i ne-prestano kapalo. Došao mu je
osamnaesti rođendan i on se opet, s ustreptalom napetošću, okrenuo prema ratu. Dobio je kratko
bolesno pismo od oca; i nekoliko stranica, suhoparnih, zgusnutih njenim otvorenim jetkim izrazom,
od Elize: »Daisy je bila ovdje sa cijelim svojim plemenom. Otišla je kući prije dva dana, ostavivši
Carolinu i Richarda. Svi su bili oboljeli od gripe. Ovdje je bila prava pošast. Svatko je od nje bo-
lovao, i nikad se nije znalo tko će idući podleći. Izgleda da prvo kosi velike i jake. Gospodin Hanbv,
metodistički pastor, umro je prošlog tjedna. Upala pluća. Bio je krasan zdrav čovjek u najbo-ljim
godinama. Liječnici su od početka rekli da je s njim svrše-no. I Helen je odležala nekoliko dana.
Tuži se na staru boljku bubrega. U četvrtak uvečer zvali su McGuirea. Ali što god oni rekli, mene ne
mogu prevariti. Sine, nadam se da se ti nikad ne-ćeš odati toj groznoj strasti. Ona mi je zagorčala
život. Tvoj se 446 tata izgleda, osjećao kao i obično. Dobro jede i dosta spava. Ne mogu na njemu
primijetiti nikakve promjene od prošle godine. Možda će još dugo živjeti nakon što neki od nas odu
pod ledinu. Ben je još ovdje. Mota se cio dan po kući i tuži da nema apetita. Mislim da bi trebalo da
opet počne raditi, da odvrati misli od samog sebe. Samo mi je nekoliko gostiju ostalo u kući.
Gospođa Pert i gospođica Nevvton tu su kao i obično. Crosbvjevi su se vratili u Miami. Bude li
ovdje još hladnije, i ja ću se spremiti i otići. Čini mi se da starim. Ne mogu više onako podnositi
hlad-noću kao kad sam bila mlada. Želim da ti sebi kupiš dobar to-pao ogrtač prije nego što bane
zima. Moraš također jesti dosta dobrog hranljivog jela. Nemoj rasipati novac, ali...« Više nije
primao vijesti od kuće nekoliko tjedana. Onda je, jedne kišovite večeri u šest sati, kad se vratio u
sobu u kojoj je stanovao s Hestonom, našao telegram. U njemu je pisalo: »Dođi smjesta kući. Ben
ima upalu pluća. Majka.« 35 Nije bilo vlaka do idućega dana. Heston ga je umirivao tije-kom večeri
čašicom ljuta džina što ga je napravio od alkohola uzetog iz medicinskog laboratorija. Eugene je
šutio i na mahove nesuvislo blebetao; postavljao je studentu medicine stotinu pita-nja o
napredovanju i djelovanju te bolesti. - Da je bilo dvostruko zapaljenje pluća, ona bi to rekla. Ne čini
li se i tebi da je tako? A? - pitao je grozničavo. - I meni se čini - rekao je Heston. On je bio ljubazan
i tih momak. Idućeg je jutra Eugene otišao u Exeter da uhvati vlak. Cijelo sumorno poslijepodne
tutnjio je kroz raskvašenu državu. Onda je došlo presjedanje i užasno čekanje od nekoliko sati na
nekom željezničkom raskrižju. Napokon, kad se spustio mrak, ponovo je bio nošen prema
planinama. Ležao je na ležaju vrelih besanih očiju, gledajući crnu masu zemlje i gromadu planina.
Konačno, u sitne sate poslije ponoći, pao je u nervozan drijemež. Probudio ga je štropot kolica kad
su počeli ulaziti u altamontski kolodvor. Bunovan, poluobučen, Prenuo se od škripe zaustavljanja, a
čas kasnije gledao je kroz zastore u ozbiljna lica Lukea i Hugha Bartona. - Ben je jako bolestan -
rekao je Hugh Barton. 447Eugene obuje cipele i spusti se na pod, trpajući ovratnik i kravatu u džep
od kaputa. - Idemo - reče on. - Spreman sam.
Tiho su prošli hodnikom među otegnutim mračnim hrka-njem spavača. Dok su išli praznim
kolodvorom prema kolima Hugha Bartona, Eugene reče mornaru: - Kad si ti došao kući, Luke? -
Stigao sam sinoć - reče on. - Ovdje sam tek nekoliko sati. Bilo je tri i pol ujutro. Ružno
kolodvorsko naselje ležalo je nepomično i užasno, kao nešto u snu. Taj čudnovati i iznenadni
povratak ovamo pojačao je njegov osjećaj nestvarnosti. U jed-nim kolima parkiranim ispred
kolodvora vozač je ležao šćuću-ren ispod deke. U Grkovu restoranu sjedio je neki čovjek opru-živši
se licem nadolje uz šank. Svjetla su bila mutna i umorna: nekoliko ih je gorjelo s tromom požudom
na jeftinim kolodvor-skim hotelima. Hugh Barton, koji je uvijek bio oprezan vozač, poleti s div-ljim
škripanjem mjenjača. Grmjeli su prema gradu kroz pred-građa straćara s pedeset milja na sat. -
Strah me je da je B-B-Ben jako bolestan - poče Luke. - Kako se dogodilo? - upita Eugene. - Reci
mi. - Dobio je gripu, reknu oni Eugeneu, od jednog Daisvna dje-teta. Motao se po kući, bolestan i
grozničav, dan-dva, i nije legao. - U onoj prokletoj hladnoj štali - prasne Luke. - Ako mo-mak umre
bit će to zato što se nije mogao ogrijati. - Pusti sad to - krikne Eugene razdražljivo - nastavi.
Napokon je legao u postelju, i gospođa Pert ga je njegovala jedan ili dva dana. - Ona je jedina
učinila nekog v-v-vraga za njega - reče mor-nar. Eliza je napokon pozvala Cardiaca. - Prokleti stari
n-n-nadriliječnik - promuca Luke. - Pusti to! Pusti to! - vikne Eugene. - Čemu to sada spomi-njati?
Nastavi s pričom. Nakon dan-dva on je naoko prizdravio, i Cardiac mu je re-kao da može ustati ako
želi. Ustao je i vrzmao se po kući jedan dan, psujući bijesno, ali je idućeg dana pao u postelju s
visokom vrućicom. Napokon su pozvali Cokera, prije dva dana... - To su morali učiniti od samog
početka - promrmlja Hugh Barton preko upravljača. - Pusti to! - vrisne Eugene. - Pričaj dalje. I Ben
je bio očajno bolestan, s upalom obaju pluća, već više od jednog dana. Ta tužna proročanska priča,
kratak i užasan prikaz traćenja, sporosti i propasti njihovih života, ušutkao ih je 448 a trenutak
neumoljivom spoznajom tragedije. Nisu imali što rećiSnažna kola zagrme uz mrzli mrtvi Trg.
Dječaka obuzme os-jećaj nestvarnosti. Tražio je svoj život, svijetle izgubljene godine, u ovoj jadnoj
zbijenoj hrpi cigle i kamena. Ben i ja, ovdje kraj gradske vijećnice, banke, trgovine (pomisli). Zašto
ovdje? U Gat-hu ili Isfahanu. U Korintu ili Bizantu. Ne ovdje. To nije stvarno. Trenutak kasnije,
velika su se kola spustila i zaustavila uz rubnjak pred Dbuelandom. U hodniku je gorjelo mutno
svjetlo, budeći mu mrzle uspomene
vlage i tmurnosti. U salonu je gor-jelo toplije svjetlo, bojeći spušteni zastor visokog prozora top-
lom i mekom narančastom bojom. - Ben je u onoj sobi gore - šapne Luke - gdje je svjetlo. Hladnih
suhih usana Eugene pogleda gore na tmurnu pročelnu sobu na katu s ružnim viktorijanskim
izbočenim prozo-rom. Bila je odmah do zatvorenog trijema za spavanje gdje je, samo tri tjedna
ranije, Ben prosuo u tamu svoje divlje proklinja-nje života. U bolesničkoj je sobi svjetlo sivo
gorjelo, dočaravaju-ći mu tmurnu sliku borbe i golog užasa. Njih trojica pažljivo prijeđu prilazom i
uđu u kuću. Iz kuhi-nje je dopirao nejasan zveket i neki glasovi. - Ovdje je tata - reče Luke. Eugene
uđe u salon i nađe Ganta kako sjedi sam kraj sjajne vatre ugljena. Tupo je i rastreseno pogledao kad
mu je ušao sin. - Zdravo, tata - reče Eugene pristupajući k njemu. - Zdravo, sine - reče Gant. On
poljubi sina svojim čekinja-stim podstriženim brkovima. Njegova tanka usna počne hirovito
podrhtavati. - Jesi li čuo za brata? - zaunjka on. - Kad pomislim da me je ovo snašlo, starog i
bolesnog kakav jesam. O Isuse, to je strašno ... Iz kuhinje uđe Helen. - Zdravo, Dugi - reče ona i
srdačno ga zagrli. - Kako si, zla-to? Narastao je četiri palca otkako je otišao - naruga se ona kroz
smijuljenje. - No, Gene, razvedri se! Dok traje život, ima i nade. Znaš, on je još tu. - Ona brižne u
plač, promukla, nepribrana, histerična. - Kad pomislim da me je ovo moralo snaći - slinio je Gant,
mehanički odgovarajući na njezinu žalost, dok se naprijed-na-trag ljuljao i zurio u vatru. O bu-hu-
hu! Što sam učinio da me bog tako... - Ti šuti! - krikne ona okrećući se k njemu u izljevu gnjeva. -
Zaveži ovog trena. Ne želim više da te čujem! Tebi sam žrtvo-vala svoj život! Sve je za tebe
učinjeno, a ti ćeš živjeti kad nikog 29 - Pogledaj d, 449od nas više ne bude. Nisi ti bolestan. -
Njezini su osjećaji prema njemu na trenutak postali ogorčeni i žučljivi. - Gdje je mama? - upita
Eugene. - Straga u kuhinji - reče Helen. - Na tvom mjestu ja bih pošla i pozdravila je prije nego što
vidiš Bena. - Pa nastavi prigušenim tmurnim glasom: - No, pustimo sad. Više nema pomoći. Elizu je
našao zaposlenu oko nekoliko sjajnih uzavrelih lo-naca vode na plinskom štednjaku. Ona se
nespretno motala p0 kuhinji i izgledala iznenađena i zbunjena kad ga je ugledala - Hej, tako ti
svega, dijete! Kad si banuo? On je zagrli. Ali ispod njezine pribranosti on je vidio užas u njenu srcu:
njene tupe crne oči sijevale su sjajnim noževima straha. - Kako je Benu, mama? - upita on tiho. - Pa
- ona zamišljeno napući usne - baš sam rekla doktoru Cokeru prije nego što si ti ušao. 'Vidite' - rekla
sam. 'Znate što, ja ne vjerujem daje njemu i upola tako loše kao što izgleda. Sad! ako samo možemo
da ga održimo do jutra. Ja mislim da će na-stupiti promjena na bolje.'
- Mama, za boga miloga! - prasne Helen bijesno. - Kako možeš ovako govoriti? Zar ne znaš da je
Benovo stanje kritično? Zar se nikada nećeš probuditi? Glas joj je imao svoj stari napuknuti zvuk
histerije. - Evo, velim ti, sine - reče Eliza s bijelim drhtavim smiješ-kom - kad uđeš unutra da ga
vidiš, nemoj pokazati da si znao da je bolestan. Da sam na tvom mjestu, ja bih sve to okrenula na
šalu. Nasmijala bih se do mile volje i rekla, 'Vidi, mislio sam da dolazim u pohode bolesniku. Ali
što!' (rekla bih) s tobom je sve u redu. Pola toga je samo umišljeno!' - O mama! Za ime Krista! -
reče Eugene neobuzdano. - Za ime Krista! On se okrene, s boli u srcu, i uhvati se prstima za grlo.
Zatim tiho ode na kat s Lukeom i Helenom, približavajući se bolesničkoj sobi pretrnula srca i udova
koji su postali stude-ni i beskrvni. Zastali su trenutak, šapćući, prije nego što su ušli. Ta jadna urota
pred licem smrti ispunila ih je užasom. - Ovaj, ja bih ostao samo jednu m-m-minutu - šapne Luke. -
To bi ga moglo uzbuditi. Eugene, prikupljajući snagu, slijepo pođe za Helenom u sobu. - Gle tko je
došao da te vidi - srdačno se prospe njezin glas. - Naš mladi gospodin. Za trenutak Eugene nije
mogao ništa vidjeti od vrtoglavice i straha. Zatim u sivom zasjenjenom svjetlu razazna Bessie Gant,
450 mu se l ičarku, i dugu žutu mrtvačku glavu Cokera, koji n morno smiješio velikim požutjelim
zubima, preko dugačke naižene cigare. Onda, pod strašnim svjetlom koje je neposredno ^okrutno
padalo samo na krevet, ugleda Bena. I u tom času upečatljive spoznaje on vidje ono što su svi već
vidjeli, da Ben UmllBenovo dugačko mršavo tijelo ležalo je pokriveno postelji-nom do tri četvrtine;
njegov ispijeni obris tužno je bio iskrivljen pod pokrivačima, u položaju rvanja i muke. Izgledalo je
kao da ne pripada njemu, bilo je nekako izobličeno i odvojeno kao da pripada nekom zločincu kome
je odrubljena glava. A bljedunja-vo žutilo njegova lica postalo je sivo; iz tog granitnog preljeva
smrti, osvijetljenog dvjema crvenim zastavicama groznice, rasla je oštra crna bodljika trodnevne
brade. Brada je nekako bila užasna; podsjećala je na groznu životnost kose koja može rasti iz lešine
u raspadanju. A Benove su tanke usne bile trajno po-dignute, u grču mučenja i davljenja, iznad
njegovih bijelih i ne-kako mrtvih zubi, dok je palac po palac tegobno uvlačio tračak zraka u pluća.
A zvuk toga dahtanja - glasan, hrapav, brz, nevjerojatan, pu-neći sobu i svirajući u njoj svakog trena
- davao je prizoru ko-načnu crtu užasa Ben je ležao na postelji niže njih, obliven svjetlošću, kao ka-
kav ogromni kukac na prirodnjakovu stolu, boreći se, dok su ga oni gledali, da svojim jadnim
izmoždenim tijelom spasi život koji mu nitko rtije mogao spasiti. To je bilo čudovišno, okrutno.
Kad se Eugene primakao, Benove oči, sjajne od straha, po prvi put su se zaustavile na mlađem
bratu, i on je bestjelesno, bez oslonca, podignuo svoja izmučena pluća s jastuka, divlje zgrabio
dječakova zapešća vrelim bijelim
kolutom svojih ruku i zadahtao u silnom užasu kao dijete: - Zašto si došao? Zašto si došao doma,
Gene? Dječak je stajao bijel i nijem jedan tren, dok se u njemu ro-jilo sažaljenje i užas. - Dobili smo
raspust, Ben - reče on uskoro. - Morali su za-tvoriti zbog gripe. Zatim se iznenada okrene u crnu
tminu, bolestan od svoje bijedne laži i nemoćan da gleda strah u Benovim sivim očima. U redu,
Gene - reče Bessie Gant sa zapovjednim drža-njem. - Izlazite odavde - i ti i Helen. Jednog ludog
Ganta već "nam da se za njeg brinem. Ne želim da ih imam još dvoje ov-JC ~ .Go.vori'a Je oporo, s
neugodnim smijehom. Bila je mršava žena od trideset osam godina, udata za Gan-Va sin°vca
Gilberta. Bila je gorštačkog kova: bila je gruba, kru451ta i prosta, s malo sažaljenja u sebi, s
hladnom požudom za fe dima bolesti i smrti. Te je nečovječnosti zaodijevala u plašt svo» zvanja,
govoreći: - Kad bih popuštala svojim osjećajima, što bi bilo s bole-snikom? Kad su ponovo izašli u
hodnik, Eugene je ljutilo rekao He-leni: - Zašto ste doveli tu mrtvačku glavu amo? Kako on može
ozdraviti kraj nje? Ona mi se ne sviđa! - Reci što hoćeš - ona je dobra bolničarka. - Zatim je rekla
prigušenim glasom: - Što ti misliš? On okrene glavu u grčevitoj kretnji. Ona brižne u plač i uhvati
ga za ruku. Luke se neumorno premještao s noge na nogu, hroptavo di-sao i pušio cigaretu, a Eliza,
pućeći usne, stajala je s pažljivo na-ćuljenim uhom prema vratima bolesničke sobe. Držala je neko-
ristan lonac vrele vode. - A? E? Što kažete? - upita Eliza prije nego što je itko išta kazao. - Kako mu
je? - Oči su joj igrale po njima. - Odlazi! Odlazi! Odlazi! - promrmljao je Eugene divljački. Glas mu
se povisio. - Zar ne možeš otići? Razbjesnilo ga je mornarovo glasno nervozno disanje, nje-gove
nezgrapne velike noge. Još više ga je naljutio Elizin neko-risni lonac, njezino zaludno oblijetanje,
njezino »A?« i »E?« - Zar ne vidiš da se bori s dahom? Želiš li ga ugušiti? To je odvratno!
Odvratno! Čuješ li me? - Glas mu se opet povisio. Gušila ga je ružnoća i nelagodnost smrti; i
uzmuvana obitelj koja šapće pred vratima, nekorisno se mota po kući, utažuje svoju užasnu glad za
smrću Benovim gušenjem, izluđivala ga je naizmjeničnim provalama gnjeva i sažaljenja. Čas
kasnije oni su neodlučno sišli niza stepenice, i dalje osluškujući ima li zvukova u bolesničkoj sobi. -
No, velim vam - poče Eliza puna nade. - Imam neki osje-ćaj, ne znam kako ćete vi to nazvati - Ona
nespretno pogleda oko sebe i shvati da je napuštena. Zatim se vrati svojim uzavre-lim loncima i
tavama. Helen, izobličena lica, odvede ga u stranu i poče s njim go-voriti histeričnim šapatom, u
prednjem hodniku. - Jesi li vidio džemper koji ona nosi? Jesi li ga vidio? -Odvratan je! - Glas joj
potone u tmuran šapat. - Jesi li znao da je on ne može vidjeti? Jučer je došla u sobu, a njemu se na-
prosto smučilo. Okrenuo je glavu u stranu i rekao 'Helen, za ime božje, odvedi je odavde.' Čuo si
što ti velim? Jesi li čuo. 452
n ne može podnijeti da mu se ona približi. On ne želi da mu U Dosta! Dosta! Tako ti boga, dosta! -
reče Eugene parajući SV Djevojka je za čas bila izbezumljena od mržnje i histerije. - Možda je ovo
strašno reći, ali ako on umre ja ću je zamr-ziti Zar misliš da mogu zaboraviti kako se ponašala? Je
li? -Glas joj se povisio skoro do vriska. Ona je pustila da joj pred očima ovdje umre. Pa, još
prekjučer, dok mu je temperatura bila 40 stupnjeva, ona je sa starim doktorom Doakom razgova-
rala o nekom zemljištu. Jesi li to znao? - Ne spominji to! - reče on neobuzdano. - Ona će uvijek biti
takva! Nije ona kriva. Zar to ne možeš shvatiti? O bože, kako je to užasno! Kako je to užasno! -
Jadna mama! - reče Helen počinjući plakati. - Ovo nika-da neće preboljeti. Smrtno je uplašena! Jesi
li joj vidio oči? Ona zna, naravno, ona zna! Zatim iznenada, bezumno zanesena lica, reče: - Ponekad
pomislim da je mrzim! Zaista pomislim da je mrzim. - Ona se odsutno čupne za krupnu bradu. - No,
ne bismo smjeli ovako govoriti - reče. - To nije pravo. Razvedri se. Svi smo umorni i razdraženi.
Vjerujem da će on još ozdraviti. Dan je osvanuo siv i studen, s tmurnim isparinama mrkline i magle.
Eliza se predano muvala kućom, dirljivo zauzeta pripre-manjem doručka. Jednom je nespretno
odjurila na kat s loncem vode i stajala jedan tren pred vratima dok ih je Bessie Gant ot-varala,
zureći u onaj užasni krevet bijelim napućenim licem. Bessie Gant zapriječila joj je dalje ulaženje i
osorno zatvorila vrata. Eliza se udaljila uz smetene isprike. Jer, ono što je djevojka rekla bilo je
istina, i Eliza je to znala. Ona nije bila poželjna u bolesničkoj sobi; umirući sin nije želio da je vidi.
Vidjela ga je kako umorno odvraća glavu kad je bila ušla. Iza njezina bijela lica prebivao je užas, ali
ona se nije oda-vala, nije se žalila. Lunjala je uokolo vršeći nepotrebne stvari s revnom trezvenošću.
A Eugene se jedan čas gušio od ozlojeđe-nosti zbog njezina nesnosnog optimizma, a idućeg trena
osljep-Ijivao od sažaljenja kad bi vidio užasan strah i bol u njenim tu-Pim crnim očima. Iznenada bi
dojurio k njoj, dok je stajala kraj vruće peći, grabio je za grubu istrošenu ruku i ljubio je uz bes-
pomoćno blebetanje, r d T ° mama! Mama! Sve je u redu! Sve je u redu! Sve je u la A.Eliza> naSl0
lišena pretvaranja, hvatala se za njega, uranja-svoje bijelo lice u rukav njegova kaputa i gorko,
bespomoćno, 453čemerno plakala zbog tužnog gubitka nepovratnih godina - b smrtnih časova
ljubavi koji se nikad više neće proživjeti, veliko^ zla zaboravljanja i ravnodušnosti koja se nikad
više neće ispr 8 viti. Bila je zahvalna kao dijete za njegovo milovanje, a u njemu se srce grčilo kao
nešto divlje i slomljeno, pa je bez prestanka mrmljao: - Sve je u redu! Sve je u redu! Sve je u redu! -
znajući da nije bilo, i da nikad ne može biti u redu. - Da sam znala. Dijete moje, da sam znala -
plakala je ona kao što je nekoć davno plakala prije Groverove smrti. - Priberi se! - reče on. - Izvući
će se on. Najgore je već prošlo. - Pa, velim ti - reče Eliza i oči joj odjednom zasuše - ja vje-rujem da
jest. Ja mislim da je noćas prebrodio prekretnicu. Baš sam rekla Bessie... Svjetlost je bivala sve
jača. Došao je dan i donio nadu. Sjeli su u kuhinju da doručkuju, crpeći ohrabrenje iz svakog truna
bodrenja što bi im ga pružili
doktor ili bolničarka. Coker je oti-šao s optimizmom da neće biti najgore. Bessie Gant je sišla na
doručak i bila profesionalno ohrabrujuća. - Ako uspijem njegovu prokletu obitelj odstraniti iz sobe,
možda još ima neke izglede da ozdravi. Oni su se histerično i i zahvalno smijali, zadovoljni vrijeđa-
njem te žene. - Kako mu je jutros? - reče Eliza. - Primjećuješ li neko po-boljšanje? - Temperatura
mu je pala, ako na to misliš. Oni su znali da je niža temperatura izjutra činjenica bez ve-likog
značaja, ali su se njome okrijepili: njihovo se oboljelo čuv-stvo njome hranilo - za jedan tren su se
uznijeli do vrhunca nadanja. - A on ima snažno srce - rekla je Bessie Gant. - Ako ono izdrži, i ako
on nastavi borbu, izvući će se. - N-n-ne brini za njegovu b-b-borbu - reče Luke u navali
hvalospjeva. - Taj će se m-m-momak boriti sve do posljednjeg d-d-daha. - Pa da - poče Eliza -
sjećam se kad je bio dijete od sedam godina - znam da sam jednog dana stajala na trijemu - a razlog
da se sjećam toga bio je stari gospodin Buckner koji je upravo bio došao s nešto maslaca i jaja koje
je vaš otac... - O bože moj! - zastenje Helen i mlitavo se naceri. - Sad smo gotovi. - Ha-ha! - luđački
se nasmije Luke gurkajući Elizu pod re-bra. 454 _ Svega mi, momče - reče Eliza ljutilo - ti se
ponašaš kao budala. Ja bih se sramila! _ Ha-ha-ha! ,...,, Helen se smijuljila bockajući Eugenea. Zar
nije lud? Tu-tu-tu-tu-tu. - Zatim, vlažnih očiju, privuče Fueenea grubo u svoj veliki koščati zagrljaj.
- Jadni Gene. Vi ste se uvijek dobro slagali, je li tako? Ti ' š to osjetiti gore nego itko od nas. C - Još
nije p-p-pokopan - klikne Luke srdačno. - Taj momak "e ioš biti živ, kad svima nama kroz kosti
pronikne trava. m° - Gdje je gospođa Pert? - reče Eugene. - Zar nije u kući? Njih pritisne napeta i
gorka šutnja. - Naredila sam joj da ode - reče Eliza mrko, trenutak kas-nije. - Rekla sam joj točno
ono što jest - kurva. - Govorila je sa starom ozbiljnom strogošću, ali njezino lice začas počne drhtati
i ona brižne u plač. - Da nije bilo te žene, ja vjerujem da bi on danas bio zdrav i jak. Svega mi! -
Mama, za ime božje! - bijesno prasne Helen. - Kako se usuđuješ tako nešto reći? Ona mu je bila
jedini prijatelj: kad je obolio, ona ga je njegovala svim silama. Otkud ti ta misao? Ot-kud? - dahtala
je s gnušanjem. - Da nije bilo gospođe Pert, on bi do sada bio mrtav. Nitko drugi nije ništa učinio za
njega. Pri-mijetila sam da si je drage volje ovdje držala i uzimala joj novac dok on nije obolio. Ne,
ne! - izjavi ona naglašeno. - Meni se osobno ona sviđa. I ja neću s njom sada prekinuti. - To je p-
p'prava sramota! - reče Luke odan svojoj boginji. - Da nije bilo gospođe Pert i tebe, Ben bi bio
pokojni. Nikome ovdje nije bilo stalo. Ako umre, b-b-bit će to zato što mu nije p-p-pružena
odgovarajuća njega, kad mu je mogla koristiti. Tu se uvijek p-p-previše mislilo kako da se uštedi
vražji dolar, a pre-malo o krvi i m-m-mesu!
- Dobro, ne spominjimo to! - reče Helen umorno. - Jedno je sigurno: ja sam učinila sve što sam
mogla. Već dva dana nisam leg-la u krevet. Što god se desilo, ja sebi neću ništa moći predbaciti. -
Glas joj je bio pun zadubljenog ružnog zadovoljstva. Znam da nećeš! To znam! - Mornar se u svom
ushitu okrene Eugeneu, uzmahujući. - Ta se d-d-djevojka ubila od po-sla. Da nije bilo nje - Oči su
mu se ovlažile; okrenuo je glavu i oseknuo se. - Oh, za ime Kristovo! - vikne Eugene skočivši iza
stola. -Nestanite, prestanite! Pustimo to za kasnije. val" ,ta^ su se način odužili jutarnji sati, dok su
se oni iscrpljiU.P, šavaJući da pobjegnu iz tragične mreže izjalovljenja i Ka u k°Ju su bili uhvaćeni.
Njihove su se duše uzdizale do 455kratkih trenutaka bezumne radosti i ushićenja i uranjale u ponore
očaja i histerije. Jedino je Eliza stalno izgledala kao H se nada. Tresući se od prenapetih živaca,
mornar i Busene «! hodali po hodniku u prizemlju, neprekidno pušili cigarete m gušili se kad bi se
susreli, podrugljivo pristojni kad bi im se' do takla tijela. Gant je drijemao u salonu ili u svojoj sobi
budio se i spavao na mahove, svadljivo stenjao, odijeljen, neodređeno svjestan samo značenja
događaja, i uvrijeđen zbog iznenadne ravnodušnosti prema njemu. Helen je trajno ulazila u
bolesnič-ku sobu i izlazila, vladala mladićem na samrti svojom životnom snagom, ulijevajući mu
trenutke nade i vjere. Ali kad je izlazila njezina je srčana vedrina ustupala mjesto žestokoj pomutnji
his-terije; plakala je, smijala se, gubila se u mislima, voljela i mrzila naizmjenično. Eliza je samo
jedanput ušla u sobu. Banula je s grijalicom, stidljivo, nespretno, kao dijete, gutajući Benovo lice
svojim mut-nim crnim očima. Ali kad su mu se kroz šumni trud njegova daha sjajne oči zaustavile
na njoj, pandže njegovih bijelih prstiju još jače su stegle plahte, a on je jako zadahtao kao da se
užasava: - Izlazi! Napolje! Tebe ne želim. Eliza je napustila sobu. Malo se sapletala dok je hodala,
kao da su joj noge bile ukočene i mrtve. Njezino bijelo lice poprimi-lo je pepeljastu boju, a mutne
oči postale sjajne i nepomične. Kad su se za njom zatvorila vrata, ona se naslonila na zid i jed-nom
rukom pokrila lice. Trenutak kasnije ponovo je sišla k svo-jim loncima. Neobuzdano, Ijutito,
ustreptalih udova, zahtijevali su mirne i čvrste živce jedno od drugoga; upinjali su se da se drže
podalje od bolesničke sobe - ali, kao da ih je privlačio neki strašni mag-net, stalno su se iznova
nalazili pred vratima, slušajući na prsti-ma i zadržana daha, s neutaživom žeđi za užasom, hrapavi
zvuk njegova dahtanja, dok se rvao da prisili zrak da uđe u njegova zagušena i slijepljena pluća. I
čeznutljivo, ljubomorno, tražili su da uđu u sobu čekajući svoj red da nose vodu, ručnike, i ostalo.
Gospođa Pert je iz svog utočišta u svratištu preko puta sva-kih pola sata zvala Helen na telefon, i
djevojka je s njom razgo-varala dok je Eliza izlazila iz kuhinje u hodnik i stajala, prekri-ženih ruku,
napućenih usana, s očima koje su sijevale mržnjom. Dok su razgovarale djevojka je plakala i
smijala se. - No... sve je u redu, Debeljka... Ti znaš što ja o tom mislim... Uvijek sam govorila da si
mu jedino ti bila iskreni prijatelj na ovom svijetu... i nemoj misliti da smo svi mi neza-hvalni za sve
ono što si učinila...
Za vrijeme stanki Eugene je mogao čuti glas druge žene Bliža je rekla zlokobno: - Ako ponovo
zove, pusti mene da c niom govorim. Ja ću joj pokazati! - Zaboga, mama! - krikne Helen srdito. - Ti
si već dosta Mnila. Otjerala si je iz kuće kad je mogla više učiniti za njega U cijela njegova obitelj
zajedno. - Njezine su se krupne na-nefe crte grčevito trzale. - Pa to je smiješno! U Eugeneu, dok je
neumorno koračao gore-dolje po hodni-ku ili se šuljao kućom tražeći neki ulaz koji nikada nije
našao, vrpoljilo se nešto sjajno i ojađeno kao ptica u stupici. To nešto sjajno, njegova srž, njegov
stranac, stalno je odvraćao glavu, ne-moćan da pogleda užas, dok se napokon nije nepomično zagle-
dao, kao da je pod nekom groznom hipnozom, u oči smrti i mra-ka I njegova duša sunovrati se
dolje, utapajući se u tom ponoru: osjećao je da nikad više neće moći umaknuti od te poplave boli i
ružnoće koja guši, od užasnog pomračenja i sažaljenja nad svi-me tim. I dok je hodao, izvijao je i
sam vratom, i lepetao rukom po zraku kao krilom, kao da je primio udarac u bubrege. Osje-ćao je
da bi mogao biti čist i slobodan, ako bi samo mogao umaknuti u jednu ognjenu strast - žestoku i
vrelu i blistavu -ljubavi, mržnje, užasa ili odvratnosti. Ali on je bio uhvaćen, gušio se u mreži
uzaludnosti - nije bilo trenutka mržnje koji nije bio prožet desetinom mlazova sažaljenja: nemoćno,
on je htio da ih zgrabi, da ih tuče, da ih trese, kao što bi netko učinio s nesnosnim derištem, a u isto
vrijeme da ih miluje, da ih voli, da ih tješi. Dok je razmišljao o samrtniku na katu, prljava ružnoća
toga - dok su cmizdravo stajali sa strane a on se gušio - davila ga je gnjevom i užasom. Vratila mu
se stara mora iz djetinjstva: sjetio se svoje mržnje prema kupaonici sa zahodom, svoje prljave
nelagod-nosti dok je sjedio na školjci i zurio u kadu punu nečistog rublja koje je hladna siva
sapunasta voda musavo napuhavala i stvarala balone. O tome je razmišljao dok je Ben ležao na
samrti. Nade su im jako oživjele prije podne, kad je do njih doprla vijest da je bolesnikova
temperatura bila niža, bilo jače, rad plu-ća malo lakši. Ali u jedan sat, nakon napada kašlja, počeo je
HK0?1' temPeratura mu se povećala, sve teže mu je bilo hvatati oah_ Eugene i Luke odjurili su u
Woodovu ljekarnu kolima Huga Bartona po bocu kisika. Kad su se vratili, Ben umalo već nije umro
od gušenja. rZ° su se vratili, Ben umalo već nije Brzo su donijeli bocu u sobu i smjestili je kraj
njegove gla-ve . Bessie Gant je zgrabila lijevak i počela ga stavljati na Benova sta, naređujući mu
da udiše. On se branio kao tigar: bolničarka °go naredi Eugeneu da mu pridrži ruke. 456 457Eugene
stisne vrela Benova zapešća- srce mu Ben se divlje podiže s jastuka, otiLjuS ^Tc bod, ruke, užasno
dašćući, očiju pomahnitalih od straha »irana. - Ne! Ne! Gene! Gene! Ne! Ne! Eugene malaksa
ispusti ga i okrene se, bijela lica od om, žujuceg straha sja nih umirućih očiju. Drugi su ea nriH^ i P
nutno mu je bilo lakše. Zatim je pLio^So bSS^1 "* U četiri sata popodne bilo je očito da se bliži
smrt Ben i-prolaz.0 kroz kratke trenutke svjesnosti, nesvjesnosti i buncalia - a h je najveći d,o
vremena
buncao. Lakše je disao, mumljao T odiomke omiljenih pjesama, starih i zaboravljenih, sada prizvl
mh iz izgubljenih i tajnih hramova njegova djetinjstva ali se stalno vraćao, tihim pjevušnim glasom,
na popularnu pjesmu ratnog doba - priprostu, bolećivu, ali sada tragično dirljivu »Molitva čeda u
suton«, »... kad gasnu svjetla. Godine duge« Helen uđe u sve mračniju sobu. »Pune su tuge.« Iz
njegovih je očiju nestalo straha: kroz teško dahtanje on se u nJu ozbiljno zagleda, namršten, s onim
starim smetenim djetinjim zurenjem. Zatim, u času lepršave svjesnosti, on je pre-pozna. Divno joj
se nasmiješi onim tankim hitrim titrajem usta. - Zdravo, Helen! To je Helen! - krikne on čeznutljivo.
Ona izađe iz sobe iskrivljena i zgrčena lica, zadržavajući je-caje koji su je tresli dok nije sišla do
pola stepenica. Kad se spustio mrak na sivi vlažni dan, obitelj se okupila u salonu, na posljednji
strašni zbor prije smrti, nijema, u iščekiva-nju. Gant se mrgodno ljuljao, pljuvao u vatru i s vremena
na vri-jeme stenjao tihim cviležom. Jedno po jedno, u razmacima, na-puštali su prostoriju, meko se
penjali uza stube i osluškivali pred vratima bolesničke sobe. I čuli su Bena kako je poput dje-teta
pjevao svoju pjesmu i neprestano pjevušeći ponavljao, »Tu u sutonu je mati Sto voli znati...« Eliza
je nepokretno sjedila, prekriženih ruku, ispod vatre u salonu. Njezino mrtvački bijelo lice imalo je
neobičan isklesan izgled;- nesavitljiva čvrstina ludila. 458 je A sada vr - rekla je napokon, polako -
nikad se ne zna. Možda ' Možda - lice se ponovo stvrdnulo u granit. Više . uđe i smjesta ode u
bolesničku sobu ne progovorivši. Malo prije devet sati Bessie Gant siđe u prizemlje. - U redu - rekla
je tiho. - Sad je najbolje da svi dođete re Došao je konac. Eliza ustane i izađe iz sobe bešćutna lica.
Helen pođe za niom: drhtala je od histerije i počela kršiti svoje velike ruke. - Priberi se, Helen -
upozori je Bessie Gant. - Sad nije vri-jeme da pustiš na volju osjećajima. Eliza se popne čvrsta
koraka, ne stvarajući buke. Ali kad se približila sobi, zastala je, kao da sluša zvukove iznutra.
Slabašno, u tišini, čuli su Benovu pjesmu. I naglo, odbacivši sva pretvara-nja, Eliza se zanjiše i
padne o zid, zarivši lice u ruke, sa strašnim otrgnutim krikom: - O bože! Da sam znala! Da sam
znala! Tada, plačući s gorkom nesuzdržanošću, sa zgrčenom i ruž-nom žalosti, majka i kći se zagrle.
Čas kasnije one se priberu i tiho uđu u sobu. Eugene i Luke podignu Ganta na noge i podupru ga
uza stepenice. On se objesi o njih, stenjući kroz duge drhturave iz-disaje. - Mi-lo-srd-ni bože! Da
ovo moram podnositi pod svoje sta-re dane. Da ovo moram . . .
- Tata! Za ime božje! - Eugene vikne oštro. - Saberi se! -Ben umire - a ne mi! Pokušajmo se barem
jednom pristojno po-nijeti prema njemu. To je poslužilo da umiri Ganta na trenutak. Ali kad je ušao
u sobu i vidio Bena kako leži u polusvjesnoj obamrlosti koja prethodi smrti, savlada ga strah od
vlastite smrti, pa opet počne stenjati. Oni ga posjednu u stolicu uz podnožje kreveta, a on sta-ne da
se ljulja naprijed-natrag, plačući: - O Isuse! Ovo ne mogu podnijeti! Zašto me time opterećuje-te? Ja
sam star i bolestan, i ne znam odakle ćemo priskrbiti novac. Kako ćemo uopće podnijeti ovu strašnu
i okruu-tnu zimu? Stajat će nas tisuću dolara dok završimo s ukopom, a ja ne znam odakle ćemo
priskrbiti novac. - Plakao je usiljeno i šmrcavo jecao. - Pst! Pst! - krikne Helen jurnuvši na nj. U
bijesnoj srdžbi Łna ga zgrabi i prodrma. - Prokleti starce, mogla bih te ubiti! šest S^usuđuJeš tako
govoriti dok ti umire sin? Ja sam stratila s ov a sv°ga života njegujući tebe, a ti ćeš posljednji otići
tužu°8,svy^ta! ~ svojoj rasplamsaloj srdžbi ona se okrene op459- To si ti učinila od njega. Ti si
kriva za sve. Da nisi stiskala svaki cent, on nikad ne bi bio ovakav. Da, i Ben bi još bio tu! -Časak
se borila s dahom. Eliza nije odgovorila. Nije je ni čula. - Poslije ovoga, svega mi je dosta!
Očekivala sam da ćeš ti umrijeti - a sada Ben mora u grob. - Njezin glas dosegne raz-draženi vrisak.
Ona ponovo prodrma Ganta. - Nikad više! Čuješ li ti to, sebični starce? Sve si imao - Ben nije imao
ništa. A sada on mora u grob. Mrzim te! - Helen! Helen! - reče Bessie Gant tiho. - Sjeti se gdje si. -
Da, to nama mnogo znači - promrmlja Eugene gorko. Tada, iznad ružne buke njihova gloženja,
iznad škripanja i rezanja njihovih živaca, oni začuju prigušeni mrmor Benova iz-dišućeg daha.
Svjetlo je opet bilo zasjenjeno: on je ležao kao svo-ja vlastita sjena u svoj svojoj strasnoj sivoj
samotnoj ljepoti. A kad su pogledali i vidjeli da su mu sjajne oči već potamnjele smrću, i vidjeli
slabo podrhtavanje njegovih jadnih mršavih prsi-ju, ona neobična čudesnost,- ono mračno bogato
čudo njegova života obli ih svojom golemomn Ijupkošću. Postali su tihi i mir-ni, zaronili su pod
smrskane olupine svojih života, zbližili su se u uzvišenom sjedinjenju ljubavi i odvažnosti, onkraj
užasa i po-metnje, onkraj smrti. A Eugeneove oči oslijepiše od ljubavi i čuđenja: u njegovu je srcu
ječala golema glazba orgulja, on ih je na trenutak prisvo-jio, bio je dio njihove ljepote, njegov se
život veličanstveno uznio iz blata i boli i ružnoće. Pomislio je: - Ono nije bilo sve! Ono zaista nije
bilo sve! Helen se tiho okrenula Cokeru koji je stajao u sjeni kraj prozora griskajući svoju dugu
nezapaljenu cigaru. - Zar ništa više ne možete učiniti? Jeste li sve pokušali? Mislim - baš sve? Glas
joj je bio molećiv i prigušen. Coker se polako okrene k njoj uzevši cigaru među velike požutjele
prste. Zatim joj blago, s umornim žutim osmijehom, odgovori: - Sve. Ni sve kraljevsko blago, ni svi
liječnici i bolničarke na svijetu ne mogu mu više pomoći. - Koliko dugo to već znate? - reče ona. -
Već dva dana - odgovori on. - Od samog početka. - Ušu-tio je na trenutak. Već deset godina! -
nastavi sve snažnije. -Otkako sam ga prvi put vidio, u tri
sata ujutro, kod 'Masne žlice' s uštipkom u jednoj ruci i cigaretom u drugoj. Draga, draga dje-vojko
- reče on blago kad je ona pokušala nešto reći - ne mo-žemo vratiti dane koji su prošli. Ne možemo
vratiti život u ono doba kad su nam pluća bila zdrava, krv vrela, tijela mlada. Mi 460 smo blijesak
vatre - mozak, srce, duh. I još smo nevrijedna šaka vapnenca i željeza - koju ne možemo ponovo
zadobiti. Uzeo je svoj masni crni klapav šešir i nemarno ga nabio na glavu. Onda je potražio šibice i
zapalio ižvakanu cigaru. - Je li sve učinjeno? - reče ona ponovo. - Želim da znam! Je li išta
preostalo što vrijedi pokušati? • On umorno odmahne rukama. - Draga djevojko! - reče. - On se
utapa! Utapa! , Ona se sledi užasnuta njegovom objavom. Coker pogleda na čas sivu iskrivljenu
sjenu na krevetu. Za-tim tiho, tužno, s nježnošću i umornim čuđenjem reče: - Stari Ben. Kad ćemo
ponovo vidjeti nekoga nalik njemu? Zatim tiho izađe, čvrsto ukliještivši ustima dugačku cigaru.
Trenutak kasnije, grubo prekidajući njihovu šutnju, Bessie Gant s ružnom i svečanom poslovnošću
reče: - Pa, bit će to pra-vo olakšanje kad sve ovo završi. Radije bih da me zovu četrdeset puta kod
stranaca, nego jedanput kad se radi o nekom od ovih prokletih rođaka. Umirem od nespavanja.
Helen se tiho okrene k njoj. - Napusti sobu! - reče. - Ovo je sada naša stvar. Imamo pravo da nas
drugi ostave na miru. Iznenađena, Bessie Gant je u nju zurila jedan tren s Ijutitim, uvrijeđenim
licem. Zatim je napustila sobu. Sada je jedini zvuk u sobi bilo prigušeno hripavo krkljanje Benova
daha. Više nije dahtao; više nije davao znakove svijesti ili borbe. Oči su mu bile gotovo sklopljene;
njihovo sivo blista-nje bilo je mutno, zastrto odsjajem neosjetljivosti i smrti. Ležao je mirno
nauznak, posve ispružen, bez znakova patnje i s čudno zabačenim oštrim mršavim licem uzgor.
Usta su mu bila čvrsto stisnuta. Već je, osim slabog mrmora njegova daha, izgledalo da je mrtav
izgledalo je da je izdvojen, da nije dio ružnog ustroja onog zvuka što je do njih dopirao da ih
podsjeti na strašnu ke-miju tijela, da se naruga obmani i vjerovanju u čudnovatu seobu i nastavljanje
života. On je bio mrtav, osim toga laganog zaustavljanja istrošenog stroja, osim tog groznog
mramora u njemu gdje on više nije imao udjela. Bio je mrtav. Ali je u njihovoj ogromnoj šutnji rasla
čudesnost. Sjetili su se čudnovate neuhvatljive usamljenosti njegova života, pomišlja-li su na tisuće
zaboravljenih kretnji i trenutaka - a u njima je uvijek bilo nešto što se sada činilo nezemaljsko i
čudnovato: on je kroz njihove živote prolazio kao sjena - gledali su sada njego-vu sivu napuštenu
ljusku s grozom jezivog prepoznavanja, kao 461netko tko se sjeća zaboravljene a čarobne riječi, ili
kao što ljudi gledaju neki les i po prvi put vide preminuloga boga. Luke, koji je stajao u podnožju
kreveta, nervozno se okrene Eugeneu, mucajući u nestvarnom šapatu čuđenja i nevjerova-nja: - M-
m-mislim da je Ben umro.
Gant je postao vrlo tih: sjedio je u mraku podno nogu kre-veta, nagnut naprijed na svom štapu,
pobjegavši iz snatrenja o svojoj sve bližoj smrti u pustu zemlju prošlosti, gdje je tužno i bolno krčio
stazu kroz izgubljene godine koja je vodila do rođe-nja ovog njegovog čudnog sina. Helen je sjedila
nasuprot krevetu, u mraku pokraj prozora. Njene oči nisu ležale na Benu nego na majčinu licu. Po
neizre-čenom dogovoru svi su se povukli u sjenu i pustili Elizu da po-novo uzme tijelo kojemu je
nekad dala život. A Eliza, sad kad je se više nije mogao odreći, sad kad se nje-gove žestoke sjajne
oči više nisu mogle od nje odvratiti u boli i gnušanju, sjedila je pokraj njega, blizu glave, stežući
njegovu ruku svojim grubim istrošenim dlanovima. Činilo se kao da nije svjesna života oko sebe.
Činilo se kao da je pod jakom hipnozom: sjedila je vrlo ukočena i uspravna na stolici, bijelo joj je
lice bilo skamenjeno, mutne crne oči pri-kovane za ono sivo hladno lice. Sjedili su i čekali. Došla je
ponoć. Kukuriknuo je pijetao. Eugene je tiho prišao prozoru i stao gledajući napolje. Velika zvijer
noći meko se šuljala oko kuće. Zidovi i prozori izgledali su kao da se uvijaju pod nastrljivim
pritiskom mraka. Prigušeni šum u onom trošnom tijelu kao da je gotovo prestao. Čuo se ri-jetko,
skoro nečujno, sa slabašnim lepršavim disanjem. Helen dade znak Gantu i Lukeu. Oni ustanu i tiho
izađu. Ona zastane na vratima i domahne Eugeneu. I on joj priđe. - Ti ostani ovdje s njom - reče
ona. - Ti si najmlađi. Kad bude svršeno, dođi da nam rečeš. On kimne i zatvori za njom vrata. Kad
su oni otišli, priče-kao je osluškujući jedan tren. Zatim priđe tamo gdje je sjedila Eliza. Nagne se
iznad nje. - Mama! - prošapće. - Mama! Ona nije pokazala nikakva znaka da ga je čula. Njezino se
lice nije maklo; nije odvratila očiju koje su nepomično zurile. - Mama! - reče on glasnije. - Mama! t
Dotače je. Ona ne odgovori. - Mama! Mama! Sjedila je ukočeno i kruto kao malo dijete. 462 Njega
obuze nabujalo sažaljenje. Nježno i očajno pokušao je odvojiti njene prste od Benove ruke. Njezin
se hrapavi stisak oko hladne ruke pojača. Zatim, polako, skamenjeno, s desna na lijevo, nijemo, ona
zaklima glavom. On ustukne, poražen, uplakan, pred tom neumoljivom kret-njom. Iznenada, s
užasom, on vidje da ona promatra svoju vla-stitu smrt, da je taj nepopustljivi stisak njezine ruke na
Benovoj ruci bio čin sjedinjenja s njenim vlastitim tijelom, da za nju nije umirao Ben, nego je
umirao dio nje, njenog života, njene krvi, njenog tijela. Dio nje, onaj mlađi, onaj ljepši, onaj bolji
dio, začet u njenom tijelu, nošen i hranjen i rođen s toliko muke prije dva-deset šest godina, i
odonda zaboravljen, sad je umirao. Eugene otetura na drugu stranu kreveta i padne na koljena.
Počne moliti. On nije vjerovao u Boga, ni u raj ni u pakao, ali se bojao da su oni možda istiniti. Nije
vjerovao u anđele meka lica i sjajnih krila, ali je vjerovao u mračne duhove koji lebde iz-nad glava
usamljenih ljudi. Nije vjerovao u đavle ili anđele, ali je vjerovao u Benova sjajnog demona s kojim
ga je vidio da raz-govara toliko puta.
Eugene nije vjerovao u te stvari, ali se plašio da su one mož-da istinite. Bojao se da će se Ben opet
izgubiti. Osjećao je da ni-tko osim njega nije sada mogao moliti za Bena: ono mračno je-dinstvo
njihovih duša davalo je samo njegovoj molitvi valjanost. Sve ono što je bio pročitao u knjigama, sva
ona spokojna mud-rost koju je onako rječito zastupao na predavanjima filozofije, i velika imena
Platona i Plotina, Spinoze i Immanuela Kanta, He-gela i Descartesa, sada su ga napustila, pred
silovitom navalom njegova divljeg keltskog praznovjerja. Osjećao je da se mora mahnito moliti
dokle god bude i najmanjeg titraja daha u tijelu njegova brata. Tako je bezumno pjevušećim
ponavljanjem počeo mrmljati bez prestanka: Tko jesi da jesi Ti, budi noćas dobar Benu. Pokaži mu
put... Tko jesi da jesi Ti, budi noćas dobar Benu. Pokaži mu put... - Izgubio je račun minuta, sati:
čuo je samo slabašni mr-mor umirućeg daha i svoju divlju istodobnu molitvu. Svjetlost je
izblijedjela iz njegova mozga, i svijest. Svladao ga je umor i jaka živčana iscrpljenost. Ispružio se
na podu, s ru-kama na krevetu umjesto jastuka, i pospano mrmljao. Eliza je nepomično sjedila s
druge strane i držala Benovu ruku. Mum-ljajući, Eugene je utonuo u nemiran san. Iznenada se
probudio, svjestan da je bio zaspao, s oštrim ubodom užasa. Bojao se da je dosad malo lepršanje
daha pot-puno prestalo, da je djelovanje njegove molitve izgubljeno. Tije-lo na krevetu bilo je
gotovo ukočeno: nije se čuo nikakav zvuk. 463i Zatim se čulo nejednako, isprekidano slabašno
mrmljanje daha. Znao je da je to kraj. Brzo je ustao i otrčao do vrata. Na drugoj strani hodnika, u
hladnoj spavaćoj sobi, na dva široka kreveta, ležali su iscrpljeni Gant, Luke i Helen. - Dođite -
vikne Eugene. - Sada izdiše. Oni brzo dođu u sobu. Bliza je nepomično sjedila, nesvjesna njihove
nazočnosti. Dok su ulazili u sobu, čuli su, kao slab izdi-šući uzdah, posljednje micanje daha. Mrmor
u onom trošnom tijelu, koji kao da je satima preda-vao smrti sve od života što je vrijedno čuvanja,
sad je prestao. Izgledalo je kao da se tijelo sve više koči pred njima. Čas kasni-je, polako, Bliza je
odmakla svoje ruke. Ali iznenada, čudesno, kao da je na nj sišlo uskrsnuće i novo rođenje, Ben
uvuče zrak dugim i jakim udisajem; njegove se sive oči otvore. Ispunjen strašnim viđenjem
posvemašnjeg života u tom jednom jedinom trenu, činilo se kao da se bestjelesno, bez oslonca,
izdiže s jastu-ka - neki plamen, neka svjetlost, neko blaženstvo - napokon združen u smrti sa svojim
mračnim duhom koji je lebdio nad svakim korakom njegove usamljeničke pustolovine na zemlji; i,
bacivši oštri mač svog pogleda s potpunom i konačnom spozna-jom na sobu napučenu sivom
sablasnom povorkom ništavnih ljubavi i tromih savjesti i na sve one nestalne maske pustoši i
pometnje što su sada gasnule iz sjajnih prozora njegovih očiju, on u hipu prijeđe, preziran i
neustrašen, kao što je i živio, među sjene smrti. Možemo vjerovati u ništavilo života, možemo
vjerovati u ništavilo smrti i života poslije smrti - ali tko može vjerovati u ništavilo Bena? Poput
Apolona koji je ispaštao pokoru vrhov-nom bogu u tužnoj kući kralja Admeta, on je došao, bog s
po-lomljenim nogama, u sivu kolibu ovoga svijeta. I tu je živio kao stranac, pokušavajući da se sjeti
velikog zaboravljenog jezika, iz-gubljenih lica, kamena, lista, vrata. O Artemidore, zbogom!
36 i * „ U toj golemoj tišini, gdje su se srele bol i tmina, budile su se ptice. Bio je listopad. Bila su
skoro četiri sata izjutra. Bliza je ispravila Benove udove i prekrižila mu ruke preko tijela. Izrav-nala
je zgužvane krevetne pokrivače i ispljeskala jastuke, nači-nivši glatko udubljenje da u njemu počiva
njegova glava. Njego464 va blistava kosa, kratko podrezana pri lijepo oblikovanoj glavi, bila je
prhka i kovrčava kao u dječaka, a sjala je jasnim šiljcima svjetlosti. Ona je škarama odrezala mali
uvojak gdje se neće za-mijetiti. - Groverova je bila crna kao u gavrana bez ijedne kovrčice. Nitko ne
bi bio rekao da su bili blizanci - rekla je. Sišli su u kuhinju. - Zaista, Bliza - reče Gant zovnuvši je
po imenu prvi put u trideset godina imala si težak život. Da sam ja drugačije postu-pao, možda smo
se mogli slagati. Pokušajmo iskoristiti ovo vri-jeme što nam je preostalo. Nitko tebe ne okrivljuje.
Kad se sve uzme u obzir, većinom si dobro radila. - Ima mnogo stvari koje bih rado iznova uradila -
reče Bli-za ozbiljno. Zavrti glavom. - Nikad se ne zna. - O tome ćemo drugi put razgovarati - reče
Helen. Mislim da smo svi iznemogli. Za sebe znam da jesam. Idem da malo spavam. Tata, idi u
postelju, za ime božje! Sad više nemaš što učiniti. Mama, mislim da bi bilo bolje da i ti pođeš ... -
Ne - reče Bliza vrteći glavom. - Vi, djeco, idite. Ja i onako sad ne bih mogla zaspati. Ima još previše
stvari da se uradi. Sad ću telefonirati Johnu Hinesu. - Kaži mu - reče Gant - da ne gleda na trošak. Ja
ću pod-miriti račun. - Pa - reče Helen - koliko god stajalo, dajmo Benu doličan pogreb. To je
posljednja stvar što je možemo učiniti za njega. Ne bih željela da me zbog toga peče savjest. - Da -
reče Bliza polako kimajući. - Želim da to bude naj-bolji mogući pogreb. Ja ću sve urediti s Johnom
Hinesom kad budem s njim govorila. Sad vi, djeco, idite u krevet. - Jadni naš Gene - reče Helen
smijući se. - Izgleda kao po-sljednja ljetna ruža. Iznemogao je. Potrpaj se i malo zaspi, zlato. - Ne -
reče on - gladan sam. Nisam ništa jeo otkad sam krenuo iz koledža. - Pa, za ime b-b-božje! -
promuca Luke. - Zašto nisi govo-rio, glupane? Ja bih ti nešto donio. Dođi - reče on cereći se. -I ja
bih nešto prigrizao. Idemo u grad da jedemo. - Da - reče Eugene. - Htio bih malo izaći iz krila
obitelji. Ludo su se smijali. On se trenutak vrzmao oko štednjaka, zavirujući u pećnicu. - A? E? Što
tražiš, momče? - reče Bliza sumnjičavo. - Što imaš dobro za jelo, gospođice Bliza? - reče on, keseći
se suludo prema njoj. On pogleda mornara: obojica prasnu u blesavi smijeh, gurkajući jedan
drugoga pod rebra. Eugene 465podigne lonac od kave do pola ispunjen nekim hladnim spirinama i
pomiriše ga.
- Bogami - reče on - Ben se barem jedne stvari riješio Ne će više morati da pije maminu kavu. ' -
Ha-ha-ha-ha! - reče mornar. Gant se nasmiješi i lizne palac. - Morali biste se sramiti - reče Helen
kroz hrapavo smiiu. ljenje. - Jadni Ben! J - Ali, zbog čega ne valja ta kava? - reče Eliza uvrijeđeno
To je dobra kava. Oni zaurlaše. Eliza napući usne na trenutak. - Ne volim kad tako govoriš, momče
- reče ona. Njezine se oči naglo zamute. Eugene je uhvati za grubu ruku i poljubi je - Sve je u redu,
mama! - reče on. - Sve je u redu. Nisam tako mislio! - On je zagrli rukom. Ona zaplače, naglo i
gorko. - Nitko ga nije upoznao. Nikad nam nije govorio o sebi. Bio je šutljiv. Sad sam ih obojicu
izgubila. - Zatim, brišući oči, doda: - Vi, momci, idite da nešto pojedete. Mala će vam šetnja kori-
stiti. I, recimo - doda ona - zašto ne prođete kraj uredništva Ci-tizena? Trebalo bi im reći.
Telefonirali su svaki dan da doznaju kako mu je. - Oni su mnogo držali do tog mladića - reče Gant.
Bili su umorni, ali su svi osjećali ogromno olakšanje. Više od jednog dana svatko je znao da je smrt
bila neizbježna, i na-kon užasa onog neprekidnog zagušujućeg dahtanja, ovaj mir, ovaj konac muke
sve ih je prožeo nekom dubokom, umornom radošću. - Eto, Bena više nema - reče Helen polako.
Oči su joj bile vlažne, ali je sada plakala tiho, s nježnom tugom, s ljubavlju. -Drago mi je da je sve
svršeno. Jadni Ben! Nikad ga nisam upoz-nala do ovih nekoliko posljednjih dana. On je bio najbolji
od svih nas. Hvala bogu, sad se oslobodio svega. Eugene je sada razmišljao o smrti s ljubavlju, s
veseljem. Smrt je bila kao ljupka i nježna žena, Benova prijateljica .i lju-bavnica, koja je došla da
ga oslobodi, da ga izliječi, da ga spasi od životne muke. Stajali su tamo zajedno, ne govoreći, u
neurednoj Elizinoj kuhinji, a oči su im bile slijepe od suza, jer su razmišljali o lije-poj i nježnoj
smrti, i jer su voljeli jedni druge. Eugene i Luke meko prođu kroz hodnik i izađu u mrak. Blago
zatvore velika ulazna vrata za sobom i siđu niz stepenice trijema. U toj golemoj tišini budile su se
ptice. Bilo je malo po-slije četiri sata ujutro. Vjetar je povijao grane. Još je bilo mrač-no. Ali su
iznad njih gusti oblaci, koji su danima pokrivali zem466 tmurnim sivim pokrivačem, sada bili
razderani. Eugene po-Ida gore kroz duboki razdrti svod neba i ugleda gorde i bli-t ve zvijezde,
sjajne i netreperave. Uvelo se lišće treslo. Neki pijetao kukurijekne svoj prodorni jutarnji krik počet,
j buđenja života. Onaj pijetao što je kukurijekao u ponoć (po-' li Eugene) imao je vilinski sablasni
krik. Njegov je poj bio Omamljen snom i smrću: bio je kao daleki rog koji ječi pod mo-i to je bilo
upozorenje svim ljudima koji su na samrti, i ut-varama koje se moraju vratiti kući. Ali ovaj pijetao
što kukuriječe izjutra (pomisli on) ima pro-doran glas kako kakva svirala. On javlja da je gotovo s
našim snom. Da je gotovo sa smrću. O probudite se, probudite se u ži-vot, veli njegov glas prodoran
kao kakva svirala. U toj golemoj tišini ptice su se budile.
Čuo je jasni pijetlov lutalački poj ponovo, a pokraj rijeke u mraku potmulu grmljavinu kotača s
izbojcima, i dugački odlaze-ći jauk zviždaljke. I polako, uz prohladnu pustu ulicu, čuo je te-ški
zvonki zveket potkovanih kopita. U toj golemoj tišini život se budio. Veselje se probudi u njemu, i
zanos. Umakli su iz tamnice smrti; ponovo su se pridružili sjajnom ustrojstvu života. Život,
kormilaren život, koji neće izdati, započe bezbroj svojih ukrca-vanja. Jedan raznosač novina stiže
hitro, s ukočenim sputanim še-panjem koje je Eugene tako dobro poznavao, sredinom ulice, za-
vitlavši smotane novine točno na trijem Brunsvvicka. Kad je do-šao nasuprot Dixielanda,
primaknuo se k rubnjaku i hitnuo svježe novine s brižljivim pljeskom. Znao je da je bolest u kući.
Uvelo se lišće treslo. Eugene skoči na pločnik iz raskvašenog dvorišta. On zau-stavi raznosača. -
Kako se zoveš, dječače? - reče on. - Tyson Smathers - reče dječak, okrećući k njemu stalože-no
škotsko-irsko lice koje je bilo puno života i poslovnosti. - Ja se zovem Gene Gant. Jesi li čuo za
mene? Da ~ reče Tyson Smathers - čuo sam za tebe. Ti si imao broj 7. - To je bilo davno - reče
Eugene razmetljivo, nasmiješeno. - Bio sam još dječak. U toj golemoj tišini ptice su se budile. On
zavuče ruku u džep i nađe jedan dolar. Izvoli - reče on. - I ja sam jednom raznosio te proklete j
moga krata Bena, bio sam najbolji raznosač kojega 'mali. Sretan ti Božić, Tyson. 467' - Još nije
Božić - reče Tyson Smathers. - Imaš pravo, Tyson - reče Eugene - ali će biti Tyson Smathers uzme
novac sa zbunjenim, pjegastim smi-ješkom. Zatim krene niz ulicu, bacajući novine. Javorovi su bili
tanki i sveli. Njihovo trulo lišće pokrivalo ie tlo. Ali stabla još nisu bila ostala bez lišća. Lišće je
treperilo Neke su ptice počele brbljati na drveću. Vjetar je povijao grane uvelo se lišće treslo. Bio je
listopad. Kad su Luke i Eugene okrenuli ulicom prema gradu, neka je žena izašla iz velike ciglene
kuće preko puta, i pošla preko dvorišta prema njima. Kad se približila, vidjeli su da je to bila
gospođa Pert. Bio je listopad, ali neke su se ptice budile. - Luke - reče ona rastreseno. - Luke? Je li
to Luke? - Da - reče Luke. - I Gene? Je li to Gene? - Ona se blago nasmije, tapšući mu ruku, zureći
smiješno u nj svojim vodenastim očima hrastove boje, ljuljajući se teško natrag-naprijed, s
alkoholičarskim dosto-janstvom. Lišće, uvelo lišće, treslo se, treperilo. Bio je listopad, i lišće se
treslo. - Otjerali su staru Debeljku, Gene - reče ona. - Neće joj više nikad dati da uđe u kuću.
Otjerali su je jer je voljela Bena. Bena. Starog Bena. - Blago se njihala, neodređeno prikupljajući
misli. - Stari Ben. Kako je stari Ben. Gene? - zamoli ona. - De-beljka želi znati. - Strašno m-m-mi je
žao, gospođo P-P-Pert... - poče Luke. Vjetar je povijao grane, uvelo je lišće treperilo. - Ben je mrtav
- reče Eugene.
Ona je jedan čas zurila u njega, ljuljajući se na stopalima. - Debeljka je voljela Bena - reče blago,
trenutak kasnije. -Debeljka i stari Ben su bili prijatelji. Ona se okrene i nesigurno pođe preko ulice,
pruživši ozbilj-no jednu ruku, radi ravnoteže. U toj golemoj tišini ptice su se budile. Bio je listopad,
ali neke su se ptice budile. Zatim Luke i Eugene brzo zakoračaju prema gradu, ispunje-ni velikim
veseljem jer su čuli zvukove života i svanuća. I dok su koračali, često su govorili o Benu, sa
smijehom, sa starim ugod-nim sjećanjem, govoreći o njemu ne kao o nekome tko je umro, nego kao
o bratu koji je godinama bio odsutan i koji se vraćao kući. Govorili su o njemu s ushićenjem i
nježnošću, kao o neKo-me tko je pobijedio bol i radosno umakao. Eugeneov je um ne-spretno
tapkao u krugu. Prtljao je kao dijete, oko sitnica. 468 Osjećali su puninu duboke i spokojne ljubavi
jedan prema drugome: govorili su bez suzdržavanja, bez prenemaganja, s ti-him povjerenjem i
znanjem. - Sjećaš li se - započe Luke - onog p-p-p-puta kad je odre-zao kosu posinku tete Pett -
Marcusu? - Upotrijebio je - noćnu - posudu - da poravna - krajeve, _ vrjsne Eugene, budeći ulicu
svojim divljim smijehom. Koračali su veselo, pozdravljajući rijetke rane prolaznike s podrugljivom
poniznošću, zadovoljno se šaleći sa svijetom u bratskoj slozi. Zatim su ušli u opušteno i klonulo
uredništvo no-vina u kojima je Ben toliko godina službovao, i dali svoju pre-gršt vijesti umornom
čovjeku koji je bio tamo. Osjetilo se žaljenje, nekakvo čuđenje, u tom uredništvu gdje su prolazne
zabilješke tolikih dana umrle - neka uspomena koja neće umrijeti, uspomena na nešto čudno i
prolazno. - Do vraga! Zao mi je! Bio je krasan momak! - rekao je taj čovjek. Dok se svjetlost sivo
probijala u prazne ulice, a prvi tramvaj zakloparao prema gradu, ušli su u onu malu prčvarnicu u
kojoj je on proveo, uz dim i kavu, toliko mnogo sati svanuća. Eugene pogleda unutra i vidje ih
tamo, skupljene kao što su bili prije mnogo godina, kao mučna potvrda nekog proročan-stva:
McGuire, Coker, umorni šankist, i u donjem kraju štampar Harry Tugman. Luke i Eugene uđu i
sjednu za šank. - Gospodo, gospodo - reče Luka zvučno. - Zdravo, Luke - grmne McGuire. - Misliš
li da ćeš se ikad urazumiti? Kako si, sinko? Kako škola? - reče Eugeneu. Zurio je u njih jedan tren,
dok mu je vlažna cigareta smiješno bila zali-jepljena na punoj obješenoj usni, a vodenaste oči
prijazne i pi-jane. - Generale, kako ide? Što pijete ovih dana - terpentin ili lak? - reče mornar,
štipnuvši ga grubo za salo na rebrima. Mc-Guire zarokće. - Je li svršeno? - upita Coker tiho. - Da -
reče Eugene. Coker izvadi dugu cigaru iz usta i malarično se osmjehne dječaku. - Bolje se osjećaš,
je li, sinko? - reče. - Da - reče Eugene. - Strašno mnogo. - Onda, Eugenics - reče mornar žustro - što
ćeš jesti?
nj, ~ jto ima kod gazde? - reče Eugene zureći u mastan jelov-• ~ Je li vam preostalo mlade pečene
kitovine? - Nije - reče šankist. - Imali smo je, ali je nestalo. 469 - A što je s nasjeckanim bikovskim
jezikom? - reče Luke. -Imate li toga? - Tebi nitko ne treba da ti nasjecka jezik, sine - reče McGu-ire.
- Takav kakav jest, imaš ga i previše. Rika njihovog bikovskog smijeha odjekne prčvarnicom.
Namrštena čela Luke je mucao nad jelovnikom. - P-p-pečeno pile a la Marvland - promrmlja. - A la
Mary-land? - ponovi kao da je zbunjen. - No, zar ovo nije krasno? -reče on pogledavši uokolo s
usiljenom dražesti. - Donesite mi jedan od vaših ovotjednih odrezaka - reče Eugene - dobro pečen,
sa satarom i mesnim mlincem. - Što će ti taj mesni mlinac, sinko? - reče Coker. - Za pitu s
mljevenim mesom - reče Eugene. - I meni isto - reče Luke - i dvije šalice kavice, kakvu maj-ka sinu
peče. On se suludo okrene Eugeneu i prasne u glasan ha-ha, gur-kajući ga pod rebra. - Gdje su te
bacili na službu, Luke? - reče Harry Tugman, podignuvši kljun iz lončića kave. - Zasad sam u
Norfolku, u m-m-mornaričkoj bazi - odgovo-ri Luke - čuvam ovaj s-s-svijet za hipokriziju. - Ideš li
na more ponekad, sine - reče Coker. - Svakako! - reče Luke. - Tramvaj me za pet centa preveze
pravo na plažu. - Taj je dečko imao sve uvjete za mornara još dok je mo-krio u krevet - reče
McGuire. - Ja sam to davno prorekao. Horse Hines žustro uđe, ali se zaustavi kad ugleda dva mla-
dića. - Čuvaj se! - šapne mornar Eugeneu sa suludim cerenjem. - Ti si idući! U tebe je upro svoje
riblje oči. Već ti za početak uzi-ma mjeru. Eugene se ljutilo osvrne na Horsea Hinesa, mrmljajući.
Mornar se luđački cerekao. - Dobro jutro, gospodo - reče Horse Hines, s prizvukom is-tančane tuge.
Momci - reče on, pristupajući im žalostivo -jako mi je bilo žao kad sam čuo za vašu nesreću. Držao
sam do tog mladića kao da mi je bio rođeni brat. - Nemoj nastavljati, Horse - reče McGuire,
dignuvši četiri debela prsta u znak negodovanja. - Vidimo da ti je slomljeno srce. Ako nastaviš,
možeš postati histeričan od tuge i lako pras-nuti u smijeh. To ne bismo mogli podnijeti, Horse. Mi
smo od-rasli jaki ljudi, ali smo imali težak život. Molim te, poštedi nas, Horse. 470 Horse Hines se
pravio da ga ne primjećuje. - Sada je tamo prijeko kod mene - reče on meko. - Htio bih da danas
kasnije svratite da ga vidite. Nećete vjerovati da je ista osoba kad završim posao oko njega. - Bože!
Usavršavanje prirode - reče Coker. - Njegova će majka biti jako zahvalna. - Je li to čime se baviš
pogrebni zavod, Horse - reče McGu-ire - ili salon za uljepšavanje?
- Mi znamo da ćete vi učiniti sve n-n-najbolje, gospodine Hines - reče mornar s namještenom
ozbiljnom neiskrenošću. -Zbog toga vas je naša obitelj i uzela. - Zar nećete pojesti ostatak svog
odreska? - reče šankist Eugeneu. - Odrezak! Odrezak! To nije odrezak! - promrmlja Eugene. - Sad
ja znam što je to. - On siđe sa stolca i pristupi Cokeru. -Možete li me spasiti? Hoću li umrijeti?
Izgledam li ja bolesno, Coker? - promrmlja on promuklo. - Ne, sinko - reče Coker. - Ne bolesno -
nego ludo. Horse Hines zasjedne na drugom kraju šanka. Eugene, na-gnuvši se nad masni mramorni
šank, počne pjevati: '•$ »Hej, haj, vrani strvinaru, .,..„' Vrani, vrani, vrani strvinaru!« - Zaveži,
budalo prokleta! - reče mornar muklim šapatom, cereći se. »Strvinar na hridi stoji, Vrani, vrani,
vrani strvinar!« Napolju, u mladom sivom svjetlu, žustro se budio život. Tramvaj je polako skretao
u aveniju, vozač se nagnuo kroz pro-zor i pažljivo pomaknuo skretnicu dugom motkom, ispuhujući
toplu maglu svoga daha u prohladan zrak. Pozornik Leslie Ro-berts, bljedunjav i jetrobolan,
malokrvno se vukao, mašući pa-licom. Crnački sluga iz Woodova drugstorea žustro je ušao u po-štu
da podigne jutarnje pošiljke. J. T. Stearns, službenik putni-čkog odjela željeznice, čekao je na
rubnjaku preko puta tramvaj prema kolodvoru. Bio je crven u licu i čitao je jutarnje novine. -
Pogledaj ih! - iznenada krikne Eugene. - Kao da nisu ni čuli što se dogodilo! - Luke - reče Harry
Tugman podigavši oči s novina - zaista mi je bilo žao kad sam čuo za Bena. On je bio krasan
momak. - Pa se opet vrati listu. 471- Tako mi boga - reče Eugene - to je nešto novo! On prasne u
napad smijeha, zadahtanog i nezaustavljivog, koji je iz njega izlazio s divljačkom žestinom. Horse
Hines krio-mice baci na nj pogled. Zatim se vrati svojim novinama. Dva mladića napuste restoran i
zapute se kući kroz žustro jutro. Eugeneov je mozak i dalje prtljao sa sitnicama. Bilo je mraznog
pucketanja i životnog kloparanja po ulicama, reskog tandrkanja kotača, škripanja kapaka, a biserno
je nebo bilo hla-dno ružičaste boje. Na Trgu su vozači stajali oko svojih tramvaj-skih kola u
glasnom maglovitom ćaskanju. U Dixielandu se os-jećala iscrpljenost, nervna klonulost. Kuća je
spavala; samo je Eliza bila u pokretu, već joj je živa vatra pucketala u štednjaku i dala se na posao. -
Vi, djeco, sada idite na spavanje. Sve nas danas čeka do-sta posla. Luke i Eugene odu u veliku
blagovaonicu koju je Eliza bila pretvorila u spavaonicu. - V-v-vrag me odnio ako pođem gore na
spavanje - reče mornar ljutilo. Poslije svega ovoga! - Pa što! - reče Eliza. - To je samo praznovjerje.
Meni to ne bi nimalo smetalo. Braća su tvrdo spavala do poslije podne. Onda su opet iza-šli da
posjete Horsea Hinesa. Našli su ga s nogama udobno po-loženim na stolu u njegovu malom uredu
koji je mirisao na ža-losnu paprat i tamjan i stare karanfile. Kad su ušli on je brzo ustao, s
uškrobljenim pucketanjem tvrde iskuhane košulje i svečanim šuštanjem crne odjeće. Zatim je počeo
da im govori utišanim glasom, nagnuvši se lagano na-prijed. Kako taj čovjek sliči na smrt (pomisli
Eugene). Razmišljao je o groznim tajnama pogreba - o mračnom strvinarskom obre-du, o sramnom
sjedinjavanju s mrtvima u kojem ima neke crne i gnusne vještičje čarolije. Gdje je kanta u koju
bacaju utrobu? U blizini je neki restoran. Zatim prihvati hladnu sušičavu ruku, pjegave nadlanice,
koju je ispružio taj čovjek, osjećajući da je dotaknuo nešto balsamirano. Pogrebnikovo se ponašanje
pro-mijenilo od jutros: postalo je službeno, profesionalno. Bio je budni redatelj njihove tuge,
djelotvorni voditelj svečanosti. Vje-što ih je naveo da osjete kako u smrti postoje red i doličnost:
obred tugovanja koji se mora štovati. To ih se dojmilo. 472 - Mislili smo da prvo posjetimo v-v-vas,
gospodine Hines, bog lijesa - šapne Luke nervozno. - Treba nam vaš savjet. Žermo da nam
pomognete da nađemo nešto prikladno. Horse Hines kimne s ozbiljnim odobravanjem. Zatim ih pri-
•azno odvede straga, u veliku mračnu prostoriju s uglačanim na-voštenim podom gdje su, u
bogatom mrtvom mirisu drveta i baršuna, na stalcima s kotačima, ležali veličanstveni lijesovi u
svojoj gordoj prijetnji. - No - reče Horse Hines tiho - ja znam da obitelj ne želi ni-šta jeftino. - Ne,
ne! - reče mornar uvjerljivo. - Želimo n-n-najbolje što imate. - Meni je osobno stalo do ovog
pogreba - reče Horse Hi-nes s blagom ganutošću. - Poznajem obitelji Gant i Pentland tri-deset
godina, ako ne i više. Imao sam poslovnih odnosa s vašim ocem blizu dvadeset godina. - Treba da
znate, g-g-gospodine Hines, da obitelj cijeni v-v-vaše zauzimanje u svemu ovome - reče mornar
vrlo ozbiljno. On ovo voli, pomisli Eugene. Naklonost svijeta. On je mora imati. - Vaš je otac -
nastavi Horse Hines - jedan od najstarijih i najpoštovanijih poslovnih ljudi u našoj sredini. A obitelj
Pent-land spada među najbogatije i najuglednije. Eugenea obuzme trenutačan žar ponosa. - Vi ne
želite ništa umjetno - reče Horse Hines. - To znam. Sto vi uzmete, to mora biti ukusno i
dostojanstveno. Jesam li u pravu? Luke odlučno kimne. - Upravo tako i mislimo, gospodine Hines.
Želimo najbolje što imate. Mi ne škrtarimo k-k-kad se radi o Benu - reče on po-nosno. - Onda, evo -
reče Horse Hines - reći ću vam pošteno što mislim. Mogao bih vam dati ovaj jeftino - on položi
ruku na je-dan lijes - ali mislim da to nije ono što vi želite. Naravno - reče ~ on Je dobar za tu
cijenu. Vrijedi koliko stoji. Dobro će vam po-služiti, ne brinite. Isplatit će vam se... To je nešto
novo, pomisli Eugene. Svi su oni dobri, Luke. U mom zavodu nema nijednog ko-mada loše robe.
Ali... - Mi želimo nešto b-b-bolje - reče Luke ozbiljno, i okrene Se Eugeneu. - Je li tako, Gene? - Da
- reče Eugene. 473- Onda - reče Horse Hines - mogao bih vam prodati ovaj ovdje - i pokaže na
najraskošniji lijes u prostoriji. - Boljih od ovoga nema, Luke. To je najbolje. Vrijedan je svakog
dolara što ga za nj tražim. - U redu - reče Luke. - Vi ste stručnjak. Ako je taj najbolji što ga imate,
uzet ćemo ga. Ne, ne! - pomisli Eugene. Ne smiješ ga prekidati. Pusti ga da nastavi.
- Ali - reče Horse Hines nepopustljivo - ali ne morate vi ni taj uzeti. Ono što vi tražite, Luke, to je
dostojanstvenost i jedno-stavnost. Je li tako? -. Da - reče mornar krotko - mislim da u tome imate
pravo, gospodine Hines. Sad će nam ga tek pokazati, pomisli Eugene. Taj čovjek uži-va u svom
poslu. - Dakle, evo - reče Horse Hines odlučno - htio sam vam, momci, predložiti da uzmete ovaj
ovdje. - On s ljubavlju spusti ruku na jedan lijes pokraj sebe. - Ovaj nije ni previše priprost ni
previše kićen. Jednosta-van je i po ukusu. Srebrne ručke, vidite, i ovdje srebrna pločica za ime. S
ovim ne možete pogriješiti. To je dobra roba. S njim će vam se isplatiti svaki dolar koji u nj uložite.
Oni prošeću oko lijesa, zureći u nj ispitivački. Trenutak kasnije Luke reče nervozno: - Koliko - k-k-
koja je cijena ovoga? - Prodajemo ga po 450 $ - reče Horse Hines. - Ali - doda poslije jednog
trenutka mračnog razmišljanja - reći ci vam što ću učiniti. Vaš otac i ja smo stari prijatelji. Iz
poštovanja prema obitelji, dat ću vam ga po nabavnoj cijeni 375 $. - Što ti kažeš, Gene? - upita
mornar. - Čini li se tebi da je to u redu? Obavite rano svoje božične kupovine. - Da - reče Eugene -
uzmimo ga. Volio bih da je drugačija boja. Ja ne volim crno - dodade. - Zar nemate neku drugu
boju? Horse Hines se za trenutak zagleda u njega. - Crno je prava boja - reče on. Zatim, nakon
trenutka šutnje, nastavi: - Biste li željeli, momci, vidjeti tijelo? - Da - rekoše oni. On ih na prstima
odvede niz prolaz između lijesova i otvori vrata neke sobe na kraju. Bila je mračna. Oni uđu i stanu
su-spregnuta daha. Horse Hines upali svjetlo i zatvori vrata. 474 Ben, obučen u svoje najbolje
odijelo, u skladno odijelo tam-sivocrne boje, ležao je ukočeno spokojan na stolu. Njegove 11 ke
hladne i bijele, čistih suhih nokata, malo smežurane kao T ra jabuka, bile su mu lagano prekrižene
na želucu. Bio je Slatko obrijan: bio je savršeno dotjeran. Ukočena glava bila je g"tro zabačena
uzgor, s jezivom patvorinom osmijeha: bilo je nakapano malo voska u nozdrvama, i voštana traka
između hladnih čvrstih usana. Usta su bila zategnuta, pomalo isturena. Izgledala su punija nego što
su to ikad ranije izgledala. Osjećao se nekakav slabašan, neodredivo zagušljiv miris. Mornar je
gledao s praznovjerjem, nervozno, s natmurenim ćelom. Zatim je šapnuo Eugeneu: - M-m-mislim
da je to Ben, čini mi se. Jer, pomisli Eugene, to nije Ben, a mi smo izgubljeni. Gle-dao je u tu
hladnu sjajnu strv, taj skrpani lik koji nije imao čak ni moći dobrog voštanog kipa da dočara željenu
sliku. Tu se niš-ta od Bena nije moglo pokopati. U ovoj jadnoj punjenoj vrani, dirljivo obrijanoj, s
urednom dugmadi, ništa od vlasnika nije bilo ostalo. Sve što je bilo tu, bilo je krojačko djelo Horsea
Hi-nesa, koji je sada pozorno stajao sa strane, gladan njihove po-hvale. Ne, ovo nije Ben (pomisli
Eugene). Od njega nije ostalo ni traga u ovoj napuštenoj ljusci. Ne njoj nema njegova znaka. Kamo
je otišao? Je li ovo
njegovo sjajno jedinstveno tijelo, nači-njeno prema njegovu liku, oživljeno njegovom posebnom
kret-njom, njegovom jedinom dušom? Ne, on je nestao iz tog sjajnog tijela. Ova stvar je samo jedna
od strvi; ona će se ponovo pomi-ješati sa zemljom, Ben? Gdje je? O izgubljeniče! Mornar reče
gledajući: - Taj se momak namučio. - Odjednom, odvrativši lice po-kriveno rukom, on kratko i
bolno zajeca; njegov zbunjeni muca-vi život bio je otrgnut iz batrganja u trenutak teške tuge.
Eugene je plakao, ne zato što je tamo vidio Bena, nego zato što je Ben bio nestao, i zato što se sjetio
sve pometnje i boli. - Sad je sve svršeno - reče Horse Hines blago. - On se smi-rio. - Tako mi boga,
gospodine Hines - reče mornar ozbiljno, dok je o kaput brisao oči - on je bio v-v-velik momak.
Horse Hines zanosno pogleda ono hladno strano lice. momak - promrmlja dok mu je pogled ribljih
oči-Ju nježno padao na njegov rad. - I ja sam nastojao da ga do-stojno opremim. Šutjeli su jedan
trenutak, gledajući. 475- Divno ste to obavili - reče mornar. - Moram vam to pri-znati. Sto ti kažeš,
Gene? - Da - reče Eugene slabim zagušenim glasom. - Da. - Malo je b-b-blijed, što mislite? -
promuca mornar, jedva svjestan onoga što govori. - Jedan trenutak! - reče Horse Hines hitro,
podigavši prst 2ustro izvadi štapić crvenila iz džepa, stupi naprijed, i vješto brzo, namaze na mrtvim
sivim obrazima jezivu ružičastu sprd-nju života i zdravlja. - Evo! - reče on s dubokim
zadovoljstvom; i, s crvenilom u ruci, ispitivački nakrivljene glave, poput slikara pred svojim
platnom, on odstupi natrag u strašnu zureću tamnicu njihova užasa. - U svakom zvanju, momci,
postoje umjetnici - nastavi časak kasnije Horse Hines s mirnim ponosom -pa iako ja sam to kažem,
Luke, ponosim se svojim radom u ovom poslu. Pogledajte ga! -usklikne s iznenadnom energijom i s
trunkom boje na svom sivom licu. - Jeste li ikad vidjeli išta prirodnije u svom životu? Eugene baci
na tog čovjeka mrk i užagren pogled, primje-ćujući sa sažaljenjem, s nekom vrstom nježnosti, dok
su mu psi smijeha razdirali nategnuto grlo, ozbiljnost i ponos na njegovu dugom konjskom licu. -
Pogledajte to! - reče opet Horse Hines s polaganim čuđe-njem. - Ovo nikada neću nadmašiti! Makar
živio milijun godina! To je umjetnost, momci! Lagano gušeće grgljanje pobjegne s Eugeneovih
iskrivljenih usana. Mornar ga brzo pogleda, sa suludim suspregnutim smi-jehom. - Sto ti je? - reče s
upozorenjem. - Nemoj, glupane! - Lice mu postade labavo. Eugene zatetura podom i svali se na
stolicu, urlajući od smijeha, dok su mu se duge ruke bespomoćno klimatale sa stra-na. - Oprostite! -
protisne. - Ne mislim ... Umjet-nost! Da! Da! Tako je! - vrisne i člancima počne udarati u luđačkom
bubnja-nju po uglačanom podu. Pa nježno klizne sa stolice, polako ras-kopčavajući prsluk i
klonulom rukom labaveći kravatu. Lagašno grgljanje dopre iz njegova umorna grla, glava mu se
tromo za-klimata po podu, suze mu poteku niz naduto lice. - Sto je s tobom? Jesi li p-p-poludio? -
reče mornar, nace-ren.
Horse Hines se sućutno sagne i pomogne mladiću da ustane. - To je napetost - reče znalački
mornaru. - Jadan momak postao je histeričan. 476 37 Tako je mrtvom Benu bilo poklonjeno više
pažnje, više vre-mena, više novca nego što je ikad bilo poklonjeno živom Benu. Njegov pogreb bio
je posljednji izraz ironije i zaludnosti: poku-šaj da se strvinarskoj smrti nadoknadi neplaćena zarada
života - ljubav i milosrđe. Imao je veličanstven pogreb. Svi su Pentlan-dovi poslali vijence, i došli
odvojeno po rodovima, donoseći uz svoje žurno poprimljeno pogrebno držanje miris najnovijih po-
slova. Will Pentland je govorio sa ljudima o politici, ratu i stanju trgovine, zamišljeno obrezivao
nokte, pućio usne i klimao gla-vom na svoj radoznalo zanijet način, i povremeno zbijao šale uz
ptičje žmirkanje. Njegov samozadovoljni smijeh miješao se s Henrvjevim glasnim grohotom. Pett,
starija, ljubaznija i pažljivi-ja nego što ju je Eugene ikad vidio, kretala se po kući uz šušta-nje sive
svile i opušteno ogorčenje. I Jim je bio tu, sa ženom ko-joj je Eugene zaboravio ime, i njegove četiri
bistre punašne kće-ri kojima je on brkao imena ali koje su sve bile u koledžu i tamo žele uspjehe, i
njegov sin koji je bio u prezbiterijanskom kole-džu i otamo bio istjeran jer je zagovarao slobodnu
ljubav i so-cijalizam dok je bio urednik koledžskog lista. Sad je svirao vio-linu i volio glazbu, i
pomagao ocu u poslu: bio je ženskast i pre-nemagao se, ali njihove krvi. Bio je tu i Thaddeus
Pentland, Wil-lov knjigovođa, najmlađi i najsiromašniji od njih trojice. Bio je to čovjek preko
pedeset, ugodna rumena lica, smeđih brkova i blaga smirena držanja. Bio je pun šale i zadovoljne
dobroćud-nosti, osim kad je navodio Karla Marxa i Eugenea Debsa. Bio je socijalist i jednom je bio
dobio osam glasova za kongres. Bio je tu sa svojom brbljivom ženom (koju je Helen zvala
Lajavicom) i s dvjema kćerima, mlitavim Ijepuškastim plavušama od dvade-set i dvadeset četiri
godine. Bili su tu u svoj svojoj slavi - taj čudni bogati rod, sa svo-jom neobičnom mješavinom
uspjeha i nespretnosti, s okorjelom pohlepom za novcem, s vidovnjačkom gorljivošću. Bili su tu u
svojim zaprepašćujućim protuslovljima: poslovan čovjek bez ikakve poslovne sustavnosti, a ipak je
stvorio svoj milijun dola-ra; zadrti protivnik kapitala koji je cijelog života odano služio stvari koju
je napadao; rasipni sin s bikovskom snagom atleta, bučnim smijehom - i ničim više; sin glazbenik,
koledžski pobu-njenik, bistar, revan, nadaren za brojke; suluda škrtost prema sebi, obilna
rastrošnost prema svojoj djeci. Bili su tu, svatko s poznatim obilježjem roda - širok nos, Pune usne,
upali ravni obrazi, promišljeno napućena usta, jed477nolični otegnuti glasovi, bezbojan
samozadovoljan smijeh. Bili su tu sa svojom ogromnom životnom snagom, svojom okalja-nom
krvlju, svojim mesnatim zdravljem, svojom umnošću, svo-jom bezumnošću, svojom šaljivošću,
svojim praznovjerjem, svo-jom škrtošću, svojom darežljivošću, svojim gorljivim idealiz-mom,
svojim nepopustljivim materijalizmom. Bili su tu, mirišući na zemlju i Parnas - taj čudni rod koji se
sastajao samo na vjen-čanjima i pogrebima, ali koji je zauvijek bio vjeran sebi, nera-zdvojiv i
zauvijek odijeljen, sa svojom sjetnošću, svojom mahni-tošću, svojim veseljem: izdržljiviji od
života, jači od smrti. I dok je Eugene promatrao, opet je osjetio moru užasa sud-bine: spadao je
među njih - tu nije bilo spasa. Njihova požuda, njihova slabost, njihova
putenost, njihova gorljivost, njihova snaga, njihova bogata okaljanost, bile su ukorijenjene u srži
nje-govih kostiju. Ali Ben, s onim sitnim sivim licem (pomislio je) nije spadao među njih. Na njemu
nije nigdje bilo njihova znaka. A među njima, bolestan i star, oslonjen o svoj štap, kretao se Gant,
tuđinac, stranac. Bio je izgubljen i žalostan, ali je pone-kad, s proplamsajem svog starog
govorništva, govorio o svojoj tuzi i o smrti svoga sina. Žene su ispunile kuću svojom kuknjavom.
Eliza je gotovo neprekidno plakala; Helen u naletima, u mlitavim histeričnim klonućima. A sve su
druge žene plakale s užitkom, tješeći Elizu i njenu kćer, padajući jedna drugoj u zagrljaj, lelečući s
oštrom glađu. A muškarci su tužno stajali naokolo, obučeni u dobra odi-jela, pitajući se kad će to
završiti. Ben je ležao u salonu, poleg-nut u svoj skupi lijes. Soba je bila zagušljiva od tamjana
pogreb-nog cvijeća. Uskoro stiže škotski svećenik: njegova krotka duša prekrila je sve glasne
izljeve tuge kao svitak tvrde čiste vune. Počeo je opijelo suhim unjkavim glasom, koji je bio dalek,
jednoličan, hladan i strastven. Zatim su, predvođeni Horseom Hinesom, nosači lijesa, mla-dići iz
uredništva i iz grada, koji su pokojnika najbolje poznava-li, polako krenuli napolje, stegnuvši ručke
lijesa svojim požutje-lim prstima. U doličnom nizu slijedili su žalobnici, otegnuvši se u zatvorenim
kočijama koje su odisale pogrebnim mirisom usta-jalog zraka i stare kože. Eugeneu se opet vrati
ona stara tlapnja o žderanju leševa i hladne svinjetine, o mirisu mrtvaca i kosanog odreska - o uljep-
šanoj izopačenosti kršćanskog ukopa, o besramnom sjaju, o na-mirisanom lesu. S laganom
mučninom sjeo je u kočiju s Blizom i pokušavao misliti o večeri. 478 Povorka je žustro krenula,
vučena glatkim kasom baršuna-t'h sapi. Ožalošćene žene virile su iz zatvorenih kočija u zagle-dani
grad. Plakale su iza gustih velova i gledale da vide da li ih d promatra. Iza velike svjetovne krinke
tuge, prosijevale su žalobničke oči sa strašnom i nepristojnom gladi, s neizrecivom požudom. Bilo
je trulo listopadsko vrijeme - sivo i vlažno. Obred je bio kratak, kao mjera opreza zbog pošasti koje
je posvuda bilo. Pogrebna povorka uđe u groblje. Ono je bilo ugodno mjesto, na jednom brijegu. S
njega se lijepo vidio grad. Kad su se približila mrtvačka kola, dva čovjeka koja su kopala grob,
odmakoše se. Žene glasno zakukaše kad ugledaše svježu otvorenu raku. Lijes je polako spušten na
konope koji su ležali preko groba. Opet je Eugene čuo unjkavo zujanje prezbiterijanskog pas-tora.
Njegov se um prtljao sa sitnicama. Horse Hines se svečano \sagnuo, uz uškrobljeno pucketanje
košulje, da baci svoju šaku blata u grob. - Prah prahu... Zateturao je i pao bi unutra da ga Gilbert
Gant nije pridržao. Bio je pripit. - Ja sam uskrsnuće i život... - Helen je neprestano plakala, hrapavo
i gorko. - Onaj koji vjeruje u mene ... - Jecaji žena podigoše se do oštrih vris-kova kad je lijes na
konopima skliznuo u zemlju. Žalobnici se zatim vratiše u kočije i hitro odvezoše. U njiho-vu bijegu
bješe neke brze nepristojne žurbe. Dugačko barbar-stvo pogreba bilo je završeno. Dok su se vozili
natrag, Eugene je virio kroz malo stražnje staklo na kočiji. Dvojica grobara već su se vraćala svom
poslu. Gledao je dok prva lopata blata nije bila bačena u grob. Vidio je svježe nove grobove, suhu
dugačku tra-vu, i
zamijetio kako su žalobni vijenci brzo venuli. Zatim je po-gledao u vlažno sivo nebo. Nadao se da
te noći neće biti kiše. Bilo je svršeno. Kočije su se odvajale od povorke. Ljudi su silazili u gradu
kraj novinskog uredništva, ljekarne, prodavaoni-ce duhana. Žene su otišle kućama. Nikad više.
Nikad više. Došla je noć, gole pometene ulice, pusti vjetrovi. Helen je ležala kraj vatre u kući
Hugha Bartona. U ruci je imala bočicu kloroforma. Bolesno se udubljivala u vatru, oživljavajući
smrt po sto puta, gorko plačući i ponovo se smirujući. - Kad na to pomislim, zamrzim je. Nikad to
neću zaboravi-ti- A jesi li je čuo? Jesi li? Već je počela uobražavati koliko ju je volio. Ali mene ne
možeš prevariti! Ja znam! Nije joj dao da pri-stupi. Ti si to vidio, je li tako? Stalno je mene zvao. Ja
sam bila jedina kome je dopustio da se približi. Ti to znaš, zar ne? Ti si ona koja uvijek mora
ispaštati - reče Hugh Barton iselo. - Već mi je dosta toga. Zbog toga si iscrpljena. Ako te ne Puste na
miru, ja ću te odvesti odavde. 479Zatim se vrati svojim izvještajima i prospektima, važno se mršteći
nad cigarom črčkajući brojke po staroj omotnici koma-dićem olovke stegnutim među prstima. I
njega je već izvježbala, pomisli Eugene. Zatim, čuvši oštar jauk vjetra, ona opet zaplače. - Jadni
Ben - reče. - Ne mogu podnijeti pomisao da je no-ćas tamo napolju. Zašutjela je na trenutak, zureći
u vatru. - Poslije ovoga, dosta mi je svega - reče. - Mogu se sami snalaziti. Hugh i ja imamo pravo
na vlastiti život. Zar i ti ne mis-liš da je tako? - Da - reče Eugene. Ja sam samo kor, pomisli. - Tata
neće umrijeti - nastavi ona. - Njegovala sam ga kao robinja šest godina, a on će živjeti kad mene
više ne bude. Svi su očekivali da će tata umrijeti, ali umro je Ben. Nikad se ne zna. Poslije ovoga,
dosta mi je svega. U njezinu je glasu bilo prizvuka ogorčenja. Svi su oni osjetili groznu varku smrti,
koja je došla kroz prozor dok su je oni oče-kivali na vratima. - Tata nema prava da to očekuje od
mene! - ona prasne uvrijeđeno. - On je svoje proživio. On je starac. I mi imamo pravo na svoj život
kao i svi drugi. Za boga miloga! Zar oni to ne mogu shvatiti! Ja sam udata za Hugha Bartona! Ja
sam njegova žena! Jesi li? pomisli Eugene. Jesi li? Ali je Eliza sjedila kraj vatre u Dixielandu
prekriženih ruku, oživljujući prošlost nježnosti i ljubavi kojih nikada nije bilo. I dok je vjetar urlao
pustom ulicom, a Eliza ispredala tisuću bajki 0 onoj izgubljenoj i ojađenoj duši, nešto svijetlo i
ranjeno u dje-čaku trzalo se od užasa, gledajući da umakne iz te kuće smrti. Nikad više! Nikad više!
(govorilo je ono). Ti si sada sam. Ti si iz-gubljen. Idi da nađeš sebe, izgubljeni dječače, iza planina.
To nešto svijetlo i ranjeno uspravi se na Eugeneovu srcu i progovori mu u usta. O, ali ja sad ne
mogu poći, reče Eugene tome. (Zašto ne? šapne ono.) Jer je njezino lice tako bijelo, i njezino je čelo
tako široko i visoko, s crnom kosom zategnutom straga, i kad je sje-dila tamo na krevetu izgledala
je kao malo dijete. Ne mogu sada poći i ostaviti je ovdje samu. (Ona jest sama, reče ono, ali si i ti.)
1 kad napući usta i zagleda se, onako ozbiljno i zamišljeno, ona je kao malo dijete. (Ti si sad sam,
reče ono. Moraš pobjeći, ili ćeš umrijeti.) Sve je to kao smrt: ona me hranila na svojim gru-dima,
spavao sam s njom u istom krevetu, vodila me na svoja pu-tovanja. Sve je to sada prošlo, a svaki
put je bilo kao smrt. (I kao život, reče mu ono. Svaki put kad umreš, ponovo ćeš se roditi. 480 I
umrijet ćeš stotinu puta prije nego što postaneš čovjek.) Ne mogu! Ne mogu! Ne sada - kasnije,
polaganije. (Ne. Sada, reče ono.) Bojim se. Nemam kamo poći. (Moraš naći mjesto, reče ono.)
Izgubljen sam. (Moraš za sobom tragati, reče ono.) Ja sam sam. Gdje si ti? (Moraš me naći, reče
ono.) Zatim, dok se ono svijetlo nešto trzalo u njemu, Eugene za-čuje zavijanje pustog vjetra oko
kuće koju on mora ostaviti, i Elizin glas koji je dozivao iz prošlosti one lijepe izgubljene do-gađaje
koji se nikada nisu zbili. - ... pa sam rekla, 'Ali, tako ti svega, dječače, treba da staviš nešto toplo
oko vrata ili ćeš se smrtno nahladiti.' Eugene se uhvati za grlo i jurne prema vratima. - Hej, dječače!
Kamo si pošao? - reče Eliza hitro podigavši pogled. - Moram ići - reče on ugušenim glasom. -
Moram pobjeći odavde. Tada on ugleda u njenim očima strah, i ozbiljno smućeno djetinje zurenje.
Pojuri prema mjestu gdje je sjedila i zgrabi je za ruku. Ona ga čvrsto prihvati i položi lice na
njegovu ruku. - Nemoj još otići - reče ona. - Pred tobom je čitav život. Ostani sa mnom samo dan ili
dva. - Da, mama - reče on padnuvši na koljena. - Da, mama. -Ushićeno je pritisne uza se. - Da,
mama. Bog te blagoslovio, mama. Sve je u redu, mama. Sve je u redu. Eliza je gorko plakala. - Ja
sam stara žena - reče ona - i jedno po jedno sve sam vas izgubila. On je sad mrtav, a nikad ga nisam
upoznala. O sine, nemoj me još napustiti. Ti si mi jedini preostao: bio si moje čedo. Nemoj ići!
Nemoj ići. - Ona nasloni bijelo lice na njegov rukav. Nije teško otići (pomisli on). Ali kad možemo
zaboraviti? Bio je listopad i lišće je treperilo. Spuštao se suton. Sunce je bilo zašlo, zapadni su lanci
nestajali u prohladnoj grimiznoj omaglici, ali je zapadn o nebo još gorjelo u rastrganim trakama
narančaste boje. Bio je listopad. Eugene je brzo koračao vijugavim popločanim okukama ce-ste
Rutledge. U zraku je lebdio miris magle i večere: topla vlaž-na nejasnost na prozorskim staklima i
jetko cvrčanje kuhanja. Bilo je maglovito-dalekih glasova i toplih žutih mrlja svjetla. On skrene na
nepcpločan put kraj velikog drvenog sanato-rija. Čuo je sočan kuhinjski smijeh crnaca, slaninasto
cvrčanje hrane, suho kašljanje sušičavaca na trijemu. 31 481l Koračao je žustro neravnim putem, uz
suho šuštanje lišća. Zrak je bio hladan sumračan biser: nad njim se pomolilo neko-liko blijedih
zvijezda. Grad i dom ostali su iza njega. Čuo se pjev u velikim planinskim borovima.
Dvije žene dođu niz put i prođu pokraj njega. Vidio je da su bile seljanke. Bile su priprosto obučene
u crninu, i jedna je od njih plakala. Pomislio je na ljude koji su toga dana bili položeni u ze-mlju, i
na sve žene koje su plakale. Hoće li opet doći? pitao se. Kad je došao do vrata od groblja, našao ih
je otvorena. On brzo uđe i hitro krene uz zavojit put koji je krivudao oko brdske kose. Trava je bila
suha i sažgana; jedan uveo lovorov vijenac le-žao je na nekom grobu. Kad se primaknuo porodičnoj
parceli, bilo mu se malo ubrza. Netko se polako, staloženo kretao izme-đu nadgrobnih spomenika.
Ali kad se uspeo, vidio je da je to bila gospođa Pert. - Dobra večer, gospođo Pert - reče Eugene. -
Tko je to? - upita ona, zureći kroz mrak. Priđe mu svojim teškim nesigurnim korakom. - Ja sam,
Gene - reče on. - Oh, je li to naš Gene? - reče ona. - Kako si, Gene? - Dosta dobro - reče on. Stajao
je nespretno, na hladnoći, ne znajući kako da nastavi. Mračilo se. U veličanstvenim boro-vima čule
su se otegnute usamljene predigre zime i svirka vjetra u dugačkoj travi. Ispod njih, u jaruzi, noć je
već stigla. Tamo je bilo crnačko naselje - zvalo se Stumptown. Bogati glasovi Afrike naricali su
gore k njima svoju prašumsku tužaljku. Ali u daljini, na njihovoj razini i više, na drugim bregovima,
on je vidio grad. Polako, u treptavim jatima, javila su se gradska svjetla, i čuli su se ledenodaleki
glasovi, i glazba, i smijeh neke djevojke. - Ovo je lijepo mjesto - reče Eugene. - Odavde se može li-
jepo vidjeti grad. - Da - reče gospođa Pert. - A Ben je dobio najljepše mjesto od sviju. Baš odavde je
bolji pogled nego s bilo kojeg drugog mjesta. Bila sam ovdje prije za vidjela. - Čas kasnije ona
nastavi. - Ben će se pretvoriti u divne cvjetove. U ruže, čini mi se. - Ne - reče Eugene - u maslačke -
u velike cvjetove s mno-go trnja na sebi. Ona-je trenutak stajala gledajući oko sebe ras'reseno, s ne-
jasnim blagim smiješkom na usnama - Mrači se, gospođo Pert - reče Eugene oklijevajući. - Jeste li
ovdje sami? - Sama? Sa mnom su Gene i Ben ovdje, zar nisu? - reče ona. 482 - Možda bi bolje bilo
da se vratimo, gospođo Pert? - reče on. - Noćas će zahladnjeli. Ja ću poći s vama. - Debeljka može
ići sama - reče ona dostojanstveno. - Ne brini, Gene. Ostavit ću te samog. - Ništa ne smeta - reče
Eugene, zbunjen. - Pretpostavljam da smo oboje došli zbog istog razloga. - Da - reče gospođa Pert. -
Pitam se, tko li će ovamo doći iduće godine u ovo doba? Hoće li tada naš Gene opet doći? - Ne -
reče Eugene. - Ne, gospođo Pert. Nikada više neću ovamo doći. - Neću ni ja, Gene - reče ona. - Kad
se vraćaš u školu? - Sutra - reče on. - Onda će ti Debeljka morati reći zbogom - reče ona prije-
korno. - I ja odlazim. - Kamo vi odlazite? - upita on iznenađeno.
- Idem da živim sa svojom kćeri u Tennesseeju. Ti nisi znao da je Debeljka baka, je li? - reče ona
kroz nježni nejasni osmi-jeh. - Imam unučica od dvije godine. - Žao mi je što odlazite - reče
Eugene. Gospođa Pert ušuti na trenutak, njišući se zaneseno na nogama. - Što su rekli da je bilo kod
Bena? - upita ona. - Imao je upalu pluća, gospođo Pert - reče Eugene. - Oh, upalu pluća! Pa da! -
Ona mudro klimne glavom kao da je time zadovoljna. - Moj muž je trgovački putnik za lijekove,
znaš, ali nikad ne mogu zapamtiti od čega sve boluju ljudi. Upa-la pluća. Ponovo je zašutjela,
razmišljajući. - A kad te zatvore u sanduk i polože te u zemlju, kao što su učinili s Benom, kako to
zovu? - upita ona s mekim upitnim smiješkom. On se nije smijao. - To zovu smrt, gospođo Pert. -
Smrt! Da, tako je - reče gospođa Pert bistro, klimajući glavom u znak slaganja. - To je jedna vrsta,
Gene. Ima i drugih vrsta. Jesi li to znao? - Ona mu se nasmiješi. - Da - reče Eugene. - To znam,
gospođo Pert. Ona iznenada ispruži ruke prema njemu i stegne mu hlad-ne prste. Više se nije
smiješila. - Zbogom, dragi moj - reče ona. - Mi smo oboje poznavali Bena, je li tako? Bog te
blagoslovio. Zatim se okrene i ode niz put svojim omašnim nesigurnim hodom, i izgubi se u sve
gušćem mraku. 483Velike zvijezde gordo izjahaše na nebo. I upravo iznad nje-ga, upravo iznad
grada, činilo se, stajala je jedna tako sjajna i niska da ju je mogao dotaknuti. Benov je grob toga
dana bio svježe pokriven busenjem: tamo se osjećao oštar hladan miris zemlje. Eugene pomisli na
proljeće i jetki i nijemi vonj vilinskih maslačaka koji će biti tamo. U mraznom mraku, slabo i
daleko, čulo se odlazeće jadanje zviždaljke. I odjednom, dok je promatrao kako veselo žmirkaju
svjetla u gradu, njihova topla poruka o životu ljudi u košnici donese mu tupu glad za svim riječima i
licima. Čuo je daleke glasove i smijeh. A s udaljenog puta neka snažna kola, okrećući se na okuci,
baciše za tren preko njega i preko tog usamljenog mr-tvačkog brijega, velik snop svjetlosti i života.
U njegovu tupu mozgu, koji je već danima radoznalo šeprtljio oko sitnica, samo oko sitnica, kao što
dijete šeprtlji oko kocaka ili sitnica, javljalo se neko svjetlo. Njegov se um pribra iz olupina sitnica:
od svega što mu je svijet bio pokazao ili ga naučio, on se sada mogao sjetiti samo one velike
zvijezde iznad grada, i svjetlosti što je bila preletjela brijegom, i svježeg busenja na Benovu grobu, i
vjetra, i dalekih zvukova i glazbe, i gospođe Pert. Vjetar je povijao grane, uvelo se lišće treslo. Bio
je listopad, ali se lišće treslo. Neka je zvijezda pala. Neka je svjetlost sjala. I huka vjetra stala. Ta
zvijezda neka bješe daleka. Mračak, tra-čak. Tračak bješe nejačak. Neki napjev, neka pjesma,
polagani ples sitnica u njemu. Zvijezda iznad grada, svjetlost iznad brije-ga, busenje iznad Bena,
noć iznad svega. Njegov je um šeprtljio oko sitnica. Iznad svih nas je nešto. Zvijezda, noć, zemlja,
svjet-lost ... svjetlost... O izgubljeniče!. kamen ... list... vra-ta... O utvaro!... svjetlost... pjesma .
svjetlost... svjetlost prelijeće iznad brijega ... iznad svih nas ... zvijezda sja iznad grada... iznad svih
nas ... svjetlost. Mi više nećemo doći. Mi se nikad više nećemo vratiti. Ali iz-nad svih nas, iznad
svih nas, iznad svih nas je - nešto. Vjetar je povijao grane; uvelo se lišće treslo. Bio je listopad, ali
neko se lišće treslo. Svjetlost prelijeće iznad brijega. (Mi više nećemo doći.) A iz-nad grada
zvijezda. (Iznad svih nas, iznad svih nas što više ne-ćemo doći.) A iznad dana mrak. Ali iznad
mraka - što? Mi više nećemo doći. Mi se nikad više nećemo vratiti. Iznad zore ševa. (Koja više neće
doći.) I vjetar i daleka glaz-ba. O izgubljeniče! (To više neće doći.) A iznad tvojih usta zem-lja. O
utvaro! Ali, iznad mraka - što? Vjetar je povijao grane; uvelo se lišće treslo. 484 :Mi više nećemo
doći. Mi se nikad više nećemo vratiti. Bio istopad, ali mi se nikad više nećemo vratiti. Kad će oni
opet doći? Kad će oni opet doći? Lovor, gušter i kamen više neće doći. Žene koje su plakale j ulaza
otišle su i više neće doći. I bol i ponos i smrt će proći, i više neće doći. I svjetlost i zora će proći, i
zvijezda i ševin krik će proći, i više neće doći. I mi ćemo proći, i više nećemo doći. Sto li će opet
doći? O, proljeće, najokrutnije i najljepše od svih godišnjih doba, opet će doći. I neznani i pokopani
ljudi će opet doći, u cvijetu i listu neznani i pokopani ljudi će opet doći, a smrt i prah više nikad
neće doći, jer smrt i prah će umrijeti. I Ben će opet doći, on neće više umrijeti, u cvijetu i listu, u
vjet-ru i dalekoj glazbi, on će se vratiti. O izgubljena i vjetrom oplakana utvaro, vrati se opet!
Smračilo se. Mrazna je noć plamtjela velikim blistavim zvi-jezdama. Svjetla u gradu su sjala oštrim
sjajem. Odjednom, na-kon što je neko vrijeme ležao na hladnoj zemlji, Eugene ustane i zaputi se
prema gradu. Vjetar je povijao grane; uvelo se lišće treslo. 38 Tri tjedna nakon Eugeneova povratka
na sveučilište rat je završio. Studenti su psovali i svlačili uniforme. Ali su udarali u veliko brončano
zvono i naložili veliki kriješ u krugu, skačući oko njega kao derviši. Život se vratio u građanske
okvire. Slomio se sivi hrbat zime: probilo se proljeće. Eugene je bio velik čovjek u krugu malog
sveučilišta. On se ushićeno predao životu toga mjesta. Kliktao je iz grla s veseljem: po cijelom se
kraju život vraćao, oživljavao, budio. Mladići su se vraćali u krug. Lišće je izbijalo u nježnim
zelenim mrljama: per-jasti sunovrati šiknuli iz bogate crnice, a breskvin cvat pao po prodornim
mladim otocima trave. Posvuda se život vraćao, bu-dio, oživljavao. S pobjedničkom radošću
Eugene je razmišljao o cvijeću na Benovu grobu. Bio je mahnit od zanosa jer proljeće je bilo
pobijedilo smrt. Tuga za Benom potonula je do zaboravljenih dubina u njemu. Bio je nabijen sokom
života i gibanja. On nije hodao: skakao je. 485Učlanio se u sve u što se nije bio učlanio. Držao je
smiješne go-vore u kapeli, na zabavama, na sastancima svake vrste. Uređivao je novine, pisao je
pjesme i pripovijetke - razbacivao se bez za-ustavljanja i razmišljanja.
Ponekad bi noću jurio okolinom, pokraj nekog pijanog vo-zača, do Exetera i Sydneya, i tamo tražio
žene iza zasunjenih re-šetaka, dozivajući ih u svježem sumračnom praskozorju proljeća svojim
mladim jarčjim krikom žudnje i gladi. Lily! Louise! Ruth! Ellen! O majko ljubavi, ti kolijevko
rođe-nja i življenja, koliko god milijardi imena imala, ja dolazim, tvoj sin, tvoj ljubavnik. Stoj,
Maya, kraj svojih otvorenih vrata, u br-logu prašumske mreže u crnačkoj četvrti. Ponekad, prolazeći
tiho, čuo je mladiće kako u svojim soba-ma razgovaraju o Eugeneu Gantu. Eugene Gant je lud.
Eugene Gant je mahnit. Oh, ja sam (mislio je on) Eugene Gant. Onda je jedan glas rekao: - On nije
promijenio rublje već šest tjedana. To mi je rekao jedan iz njegova bratstva. - A drugi: - On se kupa
jedanput mjesečno, bilo mu potrebno ili ne. - Smi-jali su se; jedan je tada rekao da je on »sjajan«;
svi su se složili. On zarije pandžu svoje ruke u mršavo grlo. Oni govore o meni, o meni! Ja sam
Eugene Gant - pobjednik nad narodima, gospodar zemlje, Siva s tisuću lijepih obličja. U nagosti i
samoći duše koračao je ulicama. Nitko nije re-kao, ja te znam. Nitko nije rekao, ja sam tu. Veliki
kotač života, kojemu je on bio glavčina, vrtio se. Mi većinom mislimo da smo sila, razmišljao je
Eugene. Ja tako mislim. Ja mislim da sam sila. Onda je na mračnoj stazi kruga čuo onaj razgovor
mladića u sobama, pa se do krvi ogre-bao po licu i zarežao od mržnje prema sebi. Ja mislim da sam
sila, a oni kažu da smrdim jer se nisam okupao. Ali ja ne bih mogao smrdjeti, čak da se nikad ne
oku-pam. Samo drugi smrde. Bolja je moja prljavština nego njihova čistoća. Mreža mog tkiva je
finija; moja krv je birani eliksir; kosa na mojoj glavi, srž moje kralješnice, dovitljivi zglobovi mojih
kostiju, i sve sastavne moždine, masnoće, mesa, ulja, i tetive moga tijela, pljuvačka mojih usta, znoj
moje kože, pomiješani su s odabranijim sastojcima, i ljepši su i tananiji nego njihova pro-sta
seljačka govedina. Te mu se godine na zatiljku pojavio mali lišaj koji ga je svr-bio, znak njegova
srodstva s Pentlandovima - znamen njegova srodstva s velikom bolesti života. Grebao je po tom
mjestu mah-nitim noktima: žegao je vrat do oguljenih prišteva karbolnom 486 kiselinom - ali je
lišaj, kao da je bio hranjen neiskorjenjivom gu-bom u njegovoj krvi, ostao. Ponekad, za hladna
vremena, skoro je nestajao; ali se Ijutito vraćao čim bi otoplilo, a on se češao po vratu do crvenila
od mučnog svrbeža. Bojao se pustiti druge da hodaju iza njega. Kad god je bilo moguće, sjedio je s
leđima uza zid; bio je u smrtnoj stisci kad je silazio u gužvi niza stube i visoko je podizao ramena
da bi mu ovratnik pokrio tu strašnu pjegu. Pustio je da mu kosa izraste u dugim gustim čupercima,
dijelom da sakrije svoju ranu, a dije-lom zato što ga je obuzimao sram i užas kad bi je izlagao
pogle-du brijača. Pokatkad bi postajao mahnito svjestan savršene mladosti: plašio se bučnog dobrog
zdravlja Amerike, koje je zapravo bo-lest, jer nijedan čovjek ne želi priznati svoje rane. Uzmicao je
pred uspomenom na svoje izgubljene junačke sanjarije: pomis-lio je na Brucea-Eugenea, na tisuću
romantičnih utjelovljivanja, i nikako nije mogao podnijeti sebe sa svrbljivim lišajem na
tije-lu. Postao je bolesno svjestan svih svojih sramota, stvarnih i umišljenih: danima ne bi ništa
drugo vidio osim tuđih zubi - zu-rio bi im u usta dok bi s njima razgovarao, primjećujući plombe,
šupljine, navlake i mostove. Zagledao bi se zavidno i plašljivo u zdrave bjelokosne kutnjake
mladića, otkrivajući svoje koji su bili pravilni ali pomalo požutjeli od pušenja, po sto puta na dan.
Divljački ih je ribao oštrom četkicom dok mu desni ne prokrva-re; satima je tmurno razmišljao o
pokvarenom kutnjaku koji je jednog dana morao izvaditi, i divljajući od očaja računao je na papiru
dob u kojoj bi mogao ostati bezub. Ali, mislio je, ako svake dvije godine izgubim samo jedan zub
nakon dvadesete, još će mi ih ostati preko petnaest kad mi bude pedeset godina, budući da imamo
trideset dva zuba, uklju-čujući i umnjake. I neće izgledati tako loše, samo ako sačuvam prednje.
Zatim je s nadom u budućnost razmišljao: Ali do tog vremena možda će zubari moći da mi dadu
prave zube. Pročitao je nekoliko zubarskih časopisa da vidi ima li ikakve nade za pre-sađivanje
zdravih zubi umjesto starih. Zatim je s tmurnim zado-voljstvom proučavao svoja putena duboko
urezana usta s napu-ćenom donjom usnom, primjećujući da jedva otkriva zube čak i kad se smiješi.
Postavljao je bezbrojna pitanja studentima medicine o spre-čavanju i liječenju nasljednih krvnih
bolesti, spolnih oboljenja, raka utrobe i slabina, i o prenošenju životinjskih žlijezda u lju-de. U kino
je išao samo da ispituje zube i mišiće glavnog junaka; visio je nad reklamama za zubnu pastu i
ovratnike u časopisi-ma; odlazio je u prostorije s tuševima u vježbaonici i zurio u 487ravne
momačke nožne prste, pomišljajući s očajno mučnom boli o svojima koji su bili zgrčeni i krivi.
Stajao je gol pred zr-calom, gledajući svoje dugačko slabo tijelo, glatko i bijelo osim tih krivih
nožnih prstiju i strašne mrlje na vratu - mršavo, ali oblikovano s istančanom i snažnom
sukladnošću. Onda je polako počeo osjećati neko strašno veselje zbog svoje ljage. To nešto na vratu
što se nije dalo izgrepsti ni spaliti on je poistovjetio s tragičnom šalom svoje krvi koja ga je pone-
kad obarala u melankoliju i ludilo. Ali je vidio da u njemu ima i silnog zdravlja koje ga je moglo
pobjedonosno obratiti iz oča-janja. U pročitanim romanima, u filmovima, u oglasima za ovrat-nike,
u svih tisuću svojih maštanja o Bruceu-Eugeneu, nikad nije upoznao junaka sa zgrčenim nožnim
prstima, s pokvarenim zubom i s mrljom lišaja na vratu. Niti je ikad upoznao junakinju, bilo među
ženama visokog društva Chambersa i Phillipsa, bilo među velikim krasoticama Mereditha i Ouide,
koja bi nosila tak-vu sramotu. Ali, sad je u svim svojim maštanjima volio ženu sa svilenom kosom
mrkvine boje i očima neprimjetno umorne lju-bičaste boje, nježno namreškanim oko uglova. Zubi
su joj bili sitni, bijeli i nepravilni, i jedan joj je kutnjak bio obrubljen zla-tom koje se vidjelo kad bi
se nasmiješila. Bila je čuvstvena i po-malo umorna: dijete i majka, stara i duboka kao Azija, i mlada
kao klijavi travanj koji se uvijek vraća kao djevojka, ljubavnica, roditeljka i dadilja. Tako je, kroz
bratovu smrt i bolest koja je bila ukorijenjena u njegovu vlastitom tijelu, Eugene upoznao dublju i
mračniju mudrost nego što ju je ikad ranije poznavao. Počeo je uviđati da je ono što je čuvstveno i
lijepo u ljudskom životu načeto nekom božanstvenom bisernom bolešću. Zdravlje se moglo naći u
ne-pomičnom zurenju mačaka i pasa, ili u glatkim praznim čeljus-tima seljaka. Ali on je gledao lica
gospodara zemlje i vidio da su opustošena i izjedena lijepom bolešću misli i strasti. Njihove je slike
viđao na stranicama
tisuće knjiga: Coleridge u dvadeset petoj godini, s opuštenim putenim ustima, blesavo razjapljen,
velikih zagledanih očiju koje u svojim omamljenim dubinama nose viđenje mora opsjednutih
albatrosima, i veliko bijelo čelo glava kao smjesa Zeusa i seoskog umobolnika; mršava istroše-na
Cezarova glava, malo suhonjavih obraza; i sanjarsko mumiji-no lice Kublaj Kana, ozareno očima
koje su treperile zelenim ognjem. I vidio je lica velikog Tutmesa, i Aspalta i Mikerina, i sve glave
tajnog Egipta - ona glatka nenaborana lica koja u sebi kriju mudrost 1200 bogova. I čudna divlja
lica Gota, Franaka, Vandala koji su olujno stizali pod starim umornim očima Rima. I umornu
lukavost na licu velikog Židova, Disraelija; i strašno lubanjske cerenje Voltairea; mahnito brbljavo
divljaštvo Bena Jonsona; bolnu divlju smrtnu stisku Carlvlea; i lica Heinea, i Rousseaua, i Dantea, i
TiglathPilesera, i Cervantesa - sve su to bila lica kojima se hranio život. Bila su to lica koja je
opustošio strvinar - Misao; bila su to lica koja je opržio i izdubio plamen Ljepote. I tako, načet
strašnom kobi svoje krvi, uhvaćen u zamku sama sebe i Pentlandovih, s cvijetkom grijeha i mraka
na vratu, Eugene je zauvijek umaknuo od dobrog i dražesnog, u mračnu zemlju koja je zabranjena
obesplođenima. Bića romantične knji-ževnosti, poročna lutkasta lica filmskih glumica, nečovječno
su-luda pravilnost lica u oglasima, i lica većine mladih studenata i studentica, bila su otisnuta u
kalupu pocakljene praznine, i nje-mu su postala nečista. Nacionalni zahtjev za bijelim sjajnim
vodovodnim cijevima, zubnom pastom, opločenim restoranima, šišanjem, njegovanim zubarstvom,
rožnatim naočalama, kupaonicama, i onaj mahniti strah koji je slao glasače da šapuću ljekarniku
nakon svojih ži-votinjskih šeprtljavih razbluda - sve je to izgledalo odvratno. Njihova vanjska
čistoća postala je znak unutarnjeg raspadanja: bilo je to nešto što je blistalo, a bilo je suho, gadno i
trulo u srži. On je ćutio, bez obzira kakvu gubavu ljagu nosio na svom tijelu, da u njemu postoji
zdravlje koje je veće nego što ga oni ikad mogu upoznati - nešto žestoko i okrutno ranjeno, ali živo,
što se nije izmicalo pred strašnom potonulom rijekom života; nešto očajno i nemilosrdno što
postojano gleda u skrite i neizrecive strasti koje ujedinjuju tragičnu obitelj ove zemlje. Ipak, Eugene
nije bio buntovnik. Nije imao ništa veću po-trebu za bunom nego većina Amerikanaca, to jest
nikakvu. Bio je potpuno zadovoljan sa svakim sustavom koji mu je mogao pružiti udobnost,
sigurnost, dovoljno novca da čini što ga je vo-lja, i slobodu da misli, jede, pije, ljubi, čita i piše što
odabere. I nije mu bilo stalo pod kojim oblikom vladavine živi - republi-kanskim, demokratskim,
torijevskim, socijalističkim ili boljševi-čkim - ako mu je ona mogla sve to zajamčiti. On nije želio
preure-diti svijet ili ga poboljšati za život u njemu: cijelo je njegovo uvje-renje bilo da je svijet pun
ugodnih mjesta, čarobnih mjesta, samo kad bi mogao otići i pronaći ih. Život oko njega počinjao ga
je spu-tavati i razdraživati: želio je pobjeći od njega. Vjerovao je da bi drugdje bilo bolje. Uvijek je
vjerovao da bi drugdje bilo bolje. Nije imao osobinu kao romantik da bježi od života, nego u život.
On nije želio zemlju iz bajki: njegova su se maštanja pro488 489dužavala u stvarnosti, i on nije
vidio razloga da sumnja da je za-ista u Egiptu bilo 1200 bogova, i da se kentaur, hipogrif i krilati
bik mogu naći na
svojim određenim mjestima. Vjerovao je da su u Bizantu postojale čarolije, i duhovi začepljeni u
čarobnjačkim bocama. Štoviše, nakon Benove smrti, u njemu je raslo uvjere-nje da ljudi ne bježe iz
života zato što je život dosadan, nego da život bježi iz ljudi zato što su ljudi maleni. Osjećao je da
su stras-ti ovog komada veće nego glumci. Izgledalo mu je da nikad nije imao trenutka življenja u
kojem bi mu segnuo u svu punoću. Njegova bol o Benovoj smrti bila je veća od njega, ljubav i gu-
bitak Laure ranili su ga i smeli, a kad je grlio mlade djevojke i žene osjećao je očajnu promašenost:
htio ih je pojesti kao kolač i imati ih; sklupčati ih u loptu; sahraniti ih u svoje tijelo; posje-dovati ih
punije nego što se ikad mogu posjedovati. Nadalje, smetalo mu je i boljelo ga što ga smatraju
»čuda-kom«. On se ushićivao svojom omiljenošću među studentima, srce mu je od ponosa udaralo
pod svim onim značkama i zna-menjima, ali ga je vrijeđalo što ga smatraju nastranim, i zavidio je
onim drugovima koji su bili birani za neke službe zbog svoje temeljite zlatne osrednjosti. On se htio
pokoravati zakonima i želio je da ga poštuju: za sebe je vjerovao da je iskreno društve-no prikladna
osoba - ali netko bi ga vidio poslije ponoći kako poskakuje po stazama kruga, s jarčjim kricima na
mjesečini. Odijela su mu bila zgužvana, košulje i gaće prljave, cipele prode-rane - podlagao ih je
komadima kartona - šeširi bezoblični i prošupljeni na pregibima. Ali on nije namjerno bio neuredan
- pomi-sao da ih daje na popravak ispunjavala ga je umornim užasom. Mr-zio je čin - želio je
sanjariti nad svojom utrobom po četrnaest sati na dan. Napokon, izazvan, nagnao bi svoj veliki trup,
uljuljan u moćnu ustrajnost svojih priviđenja, u žučljivo i žestoko gibanje. Očajno se bojao ljudi u
gomili: na razrednim sastancima, ili na zabavama, ili na bilo kakvom javnom skupu, bio je
unezvije-ren i suzdržan, dok im ne bi počeo govoriti i pokoravati ih. Uvi-jek se plašio da će se netko
našaliti na njegov račun, i da će mu se smijati. Ali se nije plašio nijednog čovjeka nasamo: osjećao
je da može sa svakim izaći na kraj ako ga odvoji od njegove gomi-le. Sjećajući se svog divljeg
straha i mržnje spram gomile, on bi se nasamo s nekim čovjekom okrutno igrao, kao mačka, nježno
frkćući na njega, šuljajući se meko k njemu, držeći podignutu i šutljivu onu strašnu tigrovu šapu
svoga duha. Iz njih je kapao sav njihov škrob; izgledali su kao da ciče i pijuču, i da se osvrću za
vratima. Dokopao bi se nekog bučnog uznositog seljačine studentskog predsjednika Y. M. C. A. ili
predsjednika godišta -i obarao se na njega sa zlonamjernom blagom pribranošću. 490 »Što ti misliš«
- počeo bi s ozbiljnom pobožnošću »što ti misliš, zar ne bi trebalo da čovjek ljubi svoju ženu u
trbuh?« I skupio bi svu revnu nevinost svog lica u nepomičan po-gled. »Jer, na koncu konca, trbuh
je ponekad ljepši nego usta, i kudikamo čistiji. Ili ti možda vjeruješ u bestrbušni brak? Ja, na
primjer« - nastavio bi s ponosnom strastvenošću - »ne vjeru-jem! Ja sam za više i bolje ljubljenje u
trbuh. Naše supruge, naše majke, i naše sestre to očekuju od nas. To je čin poštovanja pre-ma sijelu
života. Ne, to je čak čin vjerskog obožavanja. Kad bis-mo mogli sve naše ugledne poslovne ljude i
sve ostale osobe koje ispravno misle za to zainteresirati, to bi vjerojatno izazvalo najveću revoluciju
za koju se ikad znalo u životu nekog naroda. Za pet go-dina to bi uklonilo razvod i ponovo
ustanovilo
ugled doma. Za dva-deset godina to bi od našeg naroda stvorilo gordo središte civiliza-cije i
umjetnosti. Zar ti ne misliš tako? Ili misliš?« Eugene je tako mislio. To je bila jedna od nekoliko
njegovih Utopija. Ponekad, kad je bio srdito i ogorčeno raspoložen, čuo bi prasak smijeha iz neke
studentske sobe, pa bi se okrenuo režeći i psujući ih, misleći da se njemu smiju. Naslijedio je očevo
po-vremeno uvjerenje da se svijet okupio u beskrajnoj uroti protiv njega: zrak oko njega bio je pun
ruganja i prijetnje, lišće je izdaj-nički šaptalo, na tisuću tajnih mjesta ljudi su se sastajali da ga
ponize, omalovaže i iznevjere. On bi sate provodio pod straš-nom neizbježnošću neke nepoznate
opasnosti: iako nije bio ni za što kriv osim za svoje mučne tlapnje, on bi ulazio na predava-nje, na
zbor, na studentski sastanak hladna stisnuta srca, očeku-jući raskrinkavanje, osudu i propast zbog
njemu nepoznata zlo-čina. Ili bi bio mahnit, nastran i nehajan, skičeći im pobjednički u lica i
poskakujući opsjednut jarčjim veseljem, dok bi život vi-dio kako visi kao šljiva njemu na dohvat. I
tako, hodajući noću stazama kruga, ispunjen snovima o slavi, čuo je mladiće kako govore o njemu
ljubazno i grubo, smi-jući se njegovim čudaštvima, i spominjući da mu je potrebno kupanje i čisto
rublje. On se pandžom hvatao za grlo dok je slu-šao. Ja mislim da sam sila, razmišljao je Eugene, a
oni kažu da smrdim zato što se nisam okupao. Ja! Ja! Bruce-Eugene, bič za Meksikance i najveći
obrambeni igrač što ga je ikad Vale imao! Maršal Gant, spasitelj svoje domovine! As Gant, sokol
neba, čo-vjek koji je oborio Richthofena! Senator Gant, guverner Gant, 491predsjednik Gant,
obnovitelj i ujedinitelj zemlje u rasulu koji se tiho povlači u privatan život usprkos plačnom
prosvjedu stotine milijuna ljudi, dok, kao Artur ili Barbarossa, ponovo ne čuje bubnjeve nevolje i
pogibli. Isus Nazarećanin Gant, ismijan, vrijeđan, popljuvan i utam-ničen za tuđe grijehe, ali
plemenito šutljiv, koji više voli smrt nego da nanese bol voljenoj ženi. Gant, neznani junak,
mučenič-ki predsjednik, umoreni bog žetve, donositelj dobrih usjeva. Vojvoda Gant od
VVestmorelanda, vikont Pondicherrv, dvanaes-ti lord Runnymede koji incognito traži pravu ljubav,
u Devonu i zrelom žitu, i nalazi pamučno bijele noge na slatkoj postelji od sijena. Da, George-
Gordon-Noel-Byron Gant koji pronosi prizor svog krvarećeg srca kroz Evropu, i Thomas-
Chatterton Gant (taj bistri dečko!), i Francois-Villon Gant, i Ahasver Gant, i Mitridat Gant, i
Artakserks Gant, i Edvvard-Crni-Princ Gant; Stilihon Gant, i Jugurta Gant, i Vercingetoriks Gant, i
Car-Ivan-Grozni Gant. I Gant, olimpijski bik; i Heraklo Gant; i Gant, labud zavod-nik; i Astarta i
Azrael Gant, Protej Gant, Anubis i Oziris i vrač Gant. Ali što, reče Eugene vrlo polagano u mrak,
ako ja nisam ge-nij? To se nije često pitao. Bio je sam: govorio je glasno, ali pri-gušeno, da bi
osjetio nestvarnost ovog huljenja. Bila je noć bez mjeseca, puna zvijezda. Nije bilo grmljavine ni
sijevanja. Da, ali što, pomisli on i sav blijed zareži, ali što ako itko dru-gi misli da nisam genij? Ah,
ali oni bi to voljeli, svinje. Oni me mrze, i ljubomorni su na mene jer ne mogu biti kao ja, zato će
me uniziti ako mogu. Oni bi to voljeli reći, kad bi se usudili, samo zato da me povrijede. Na
trenutak njegovo se lice zgrči od boli i gorčine: on izvije vrat, držeći se rukom za grlo. Zatim, po
svom običaju, kad je spalio srce, počeo je golo i ispitivački gledati na to pitanje.
No, nastavio je mirno, što ako nisam? Hoću li se priklali, ili jesti crve, ili progutati arsenik? On
polako ali odlučno zavrti gla-vom. Ne, reče, neću. Osim toga, ima dovoljno genija. U svakoj
srednjoj školi imaju najmanje jednoga, i jednoga u kino-orke-stru svakoga gradića. Katkada
gospođa Von Zeck, bogata pokro-viteljica umjetnosti, šalje jednog-dva genija u Nevv York na stu-
dij. Tako da, procijeni on, ova naša prostrana zemlja ima prema popisu stanovništva najmanje
26.400 genija i 83.752 umjetnika, ne računajući one u poslovnim i oglasnim granama. Za svoje
osobno zadovoljstvo Eugene promrmlja imena 21 genija koji 492 pišu pjesme i 37 drugih koji su se
posvetili drami i romanu. Po-slije toga osjetio je prilično olakšanje. Što drugo mogu biti, razmišljao
je, osim genija? To sam bio već dovoljno dugo. Mora postojati i nešto bolje da se radi. Iza one
konačne ograde, razmišljao je, nije smrt kao što sam nekoć vjerovao nego novi život - i nove
zemlje. Uspravan, podbočen, stajao je on, s kupolastom glavom is-turenom prema svjetlosti:
šezdesetogodišnjak, spretna i ravna ti-jela, gustih obrva, sa starim blijeskom oka sokolova, mršavih
ja-bučica, čekinjasto potkresana brka. To lice na kojem se hranio kondor misli, nadsvođeno
visokom istančanom zlobom, sofisti-čkim radovanjem. Niže, sjedeći u klupama u zanosnom
ropstvu, oni su očeki-vali njegovu prvu promuklu riječ. Eugene pogleda ona tupa oz-biljna lica,
dovabljena iz čvrstih klecala kalvinizma u sjenovitu zemlju metafizike. I sad će njegovo izrugivanje
zaigrati kao mu-nja oko njihovih glava, ali je oni neće vidjeti, niti osjetiti kad udari. Oni će jurnuti
naprijed da se rvu s njegovom sjenom, da čuju njegov demonski smijeh, da se svečano bore sa
svojim ne-rođenim dušama. Čista ruka sa zavratkom drži uglačan štap. Njihovo zurenje poslušno
prelazi njegovim sjajem. - Gospodine Willis? Bijelo, smeteno, ponizno lice strpljivog roba. -
Molim, gospodine. - Što je ovo? - Štap, gospodine. - Što je štap? - To je komad drveta, gospodine.
Stanka. Podrugljive obrve zahtijevaju njihov smijeh. Oni se samodopadno smijulje tom vuku koji će
ih požderati. - Gospodin VVillis kaže da je štap komad drveta. Njihov smijeh klepeće o zidove.
Besmislica. - To je i stablo ili telefonski stup. Ne, bojim se da to nije dovoljno. Da li se ostali slažu s
gospodinom Willisom? - Štap je komad drveta odsječen do izvjesne dužine. - Dakle slažemo se,
gospodine Ransom, da štap nije jedno-stavno drvo neograničene dužine? Osupnuto seljačko lice s
treptajem napora. - Vidim da se gospodin Gant naginje na sjedalu. Na njego-vu je licu svjetlost koju
sam i ranije tamo viđao. Gospodin Gant neće noćima spavati od razmišljanja
493- Štap - reče Eugene - nije samo drvo nego i negacija dr-veta. To je spoj drveta i ne-drveta u
prostoru. Štap je konačno i neproduženo drvo, činjenica određena svojom vlastitom nega-cijom.
Stara glava ozbiljno sluša iznad njihova podrugljivog uvla-čenja daha. On će me iznijeti i pohvaliti,
jer ja se mogu mjeriti s ovom seljačkom zemljom. On me vidi s naslovima gordog po-ložaja; a on
voli pobjedu. - Dali smo mu novo ime, profesore Weldon - reče Nick Mabley. - Zovemo ga Hegel
Gant. Slušao je njihov bučni smijeh; vidio je kako se njihova zado-voljna lica okreću prema njemu.
To je bilo dobronamjerno. Na-smiješit će se - njihov izvorni velikan, voljeni čudak, pjesnik imućnih
seljačina. - Možda je on i vrijedan toga imena - reče Vergil Weldon ozbiljno. Stari lišće, i ja se mogu
poigravati tvojim izrekama tako da me oni nikad ne uhvate. Iznad džungle njihovih umova naši nes-
putani duhovi udaraju podrugljivo i strasno. Istina? Stvarnost? Apsolutno? Univerzalno? Mudrost?
Iskustvo? Znanje? Činjeni-ca? Pojam? Smrt - ta velika negacija? Pobijaj i napadaj, Volpone! Zar
nemamo riječi? Dokazat ćemo bilo što. Ali Ben, i demonski titraj njegova smiješka? Gdje je sada?
Proljeće se vraća. Vidim ovce na brijegu. Krave s klepka-ma prolaze putem u vijencima prašine, i
kola škripe kući pod blijedom utvarom mjeseca. Ali što se miče u zakopanom srcu? Gdje su one
izgubljene riječi? I tko je vidio njegovu sje-nu na Trgu? - A da su vas pitali, gospodine Rountree? -
Rekao bih istinu - reče gospodin Rountree skidajući na-očale. - Ali oni su bili naložili dosta veliku
vatru, gospodine Roun-tree. - To nije važno - reče gospodin Rountree stavljajući opet naočale. JJ f
Kako plemenito možemo umrijeti za istinu - u razgovoru. - Bila je to vrlo vruća vatra, gospodine
Rountree. Oni bi vas bili spalili da se niste javno odrekli. - Ah, pustio bih da me spale - reče
mučenik Rountree kroz sve zamagljenije naočale. - Mislim da bi to moglo biti bolno - natukne
Vergil Wel-don. - Čak i mali mjehur peče. - Tko želi biti spaljen za bilo što? - reče Eugene. - Ja bih
učinio što i Galileo povukao bih se. - I ja bih - reče Vergil Weldon, i njihova se lica nadsvodiše
veselom zlobom nad teškim smijehom razreda. Ipak se kreće. - S jedne strane stola stajale su
združene sile Evrope; s druge je stajao Martin Luther, sin kovača. Glas promukle strasti, potresen u
duši. Ovo oni mogu za-pamtiti, i zapisati. - Tu je bila prilika, ako je ikad bila, da se stavi na kušnju
najjači duh. Ali je odgovor došao kao blijesak. Ich kann nicht an-ders - ja ne mogu drugačije. To je
bila jedna od velikih izreka povijesti. Ta rečenica, upotrebljavana već trideset godina, relikvija Valea
i Harvarda: Royce i Munsterberg. U svemu tom obmanji-vanju Teutonci su bili VVeldonovi učitelji,
ali gledajte kako raz-red to žedno lapće. On im ne dopušta da čitaju, da netko ne bi našao svaštaru
njegovih pabirčenja od Zenona do Immanuela
Kanta. Luda krparija od tri tisuće godina, prisilni brak nepomir-ljivosti, zbroj sve misli, u njegovoj
staroj glavi. Sokrat rodi Pla-tona. Platon rodi Plotina. Plotin rodi svetog Augustina... Kant rodi
Hegela. Hegel rodi Vergila Weldona. Ovdje se zaustavlja-mo. Više se nema što roditi. Odgovor na
sva pitanja u trideset lakih lekcija. Koliko su sigurni da su ga našli! A večeras će nositi svoje tupe
duše u njegovu radnu sobu, netjelesno će se ispovijedati, lomit će se u izmišljenim mučenji-ma
duha, otkrivajući borbe kojih nikad nisu vodili. - Trebalo je imati karaktera da se učini tako nešto.
Trebalo je biti čovjek koji odbija da se slomi pod pritiskom. I to je ono što ja želim da moji momci
učine! Želim da uspiju! Želim da isprave svoje mane. Želim da ostanu čisti kao suza! Eugene se
žacne i pogleda oko sebe na sva ona lica odlučno namještena da se očajno bore za jednoženstvo,
stranačku poli-tiku i volju većine. A ipak se baptisti plaše toga čovjeka! Zašto? On je skinuo zaliske
njihovu bogu, ali što se tiče ostaloga, samo ih je naučio da se slažu s naredbama. Dakle, evo Hegela
u pojasu pamuka! , TlJekom ovih godina Eugene bi odlazio s Pulpit Hilla, noću 1 danju, kad je
travanj bivao mlada zelena mrlja, ili kad je pro494 495Ijeće bivalo puno i zrelo. Ali najdraže mu je
bilo odlaziti noću jureći preko prohladnih proljetnih polja punih rose i zvjezdane svjetlosti, pod
velikim žalom mjeseca rebrasta od oblaka. Odlazio bi u Exeter i Sydney; ponekad bi otišao u
gradiće koje nikada ranije nije posjetio. U hotelima bi se upisivao kao »Robert Herrick«, »John
Donne«, »George Peele«, »William Bla-ke« i »John Milton«. Nikad mu nitko ništa nije rekao zbog
toga. U tim malim gradovima ljudi su imali takva imena. Jednom se upisao u hotelu jednog
piedmontskog gradića kao »Ben Jon-son«. Službenik je ispitivački okrenuo knjigu. - Zar nema
slovo h u tome imenu? - rekao je. - Ne - rekao je Eugene. - To je druga grana porodice. Imam strica
Samuela koji tako piše svoje prezime. Ponekad, u hotelima na zlu glasu, upisao bi se s mračnom
zakopanom radošću kao »Robert Browning«, »Alfred Tenny-son« i »William VVordsvvorth«.
Jednom se upisao kao »Henry W. Longfellovv«. - Mene ne možete prevariti - rekao je službenik s
ukoče-nim smiješkom nevjerice. - To je ime jednog pisca. Proždirala ga je golema čudna glad za
životom. Noću je slu-šao glasanje sitnih noćnih bića u milijun zvukova, veliku zane-senu simfoniju
mraka, zvonjavu dalekih crkvenih zvona kroz krajinu. I njegovo se viđenje širilo u krugovima preko
mjesecom oblitih livada, sanjarskih šuma, moćnih rijeka što proljeću u tami i deset tisuća usnulih
gradova. Vjerovao je u beskonačno bogatu šarolikosl svih gradova i lica: u bilo kojoj od milijun
stra-ćara on je vjerovao da postoji čudan zakopan živol, nježna i slomljena balada, nešto mračno i
nepoznato. U trenutku prela-ženja pokraj neke kuće, mislio je, možda je netko unutra na pra-gu
smrti, možda su ljubavnici spleteni u vrućem zagrljaju, mož-da se ubojstvo vrši. Osjećao je očajnu
osujećenost, kao da je bio odstranjen s bogate gozbe života. I usprkos svim upozorenjima, odlučio
je da razbije kalup običaja i da pogleda unutra. Gonjen tom glađu, on bi odjednom odjurio iz Pulpit
Hilla i, dok se
spušlao suton, šu-ljao se gore-dolje mirnim ulicama gradova. Napokon, uzdignut iznad svakog
suzdržavanja, brzo bi se popeo do nekih vrata i za-zvonio. Zatim, tko god izašao, on bi zateturao
prema zidu i hva-tajući se za grlo rekao: - Vode! Za ime božje, vode! Pozlilo mi je! Ponekad su to
bile žene, zavodljive i nasmiješene, svjesne njegove prijevare, ali nesklone da ga pusle da ode;
ponekad žene ganute od sažaljenja i nježnosti. Zatim, nakon šio bi se na496 pjo on bi se smiješio s
čestitim isprikama u smetena i sućutna lica, mrmljajući: - Oprostite mi. Odjednom je došlo - jedan
od mojih napa-da Nisam imao vremena da tražim pomoći. Vidio sam vaše svjetlo. Zatim bi ga one
pitale gdje su mu prijatelji. - Prijatelji! - obazreo bi se divlje i mračno. Zatim bi s gor-kim smijehom
rekao: - Prijatelji! Nemam nijednog! Ja sam ovdje stranac. Zatim bi ga one pitale čime se bavi. - Ja
sam stolar - odgovorio bi on, čudno se osmjehujući. Zatim bi ga one pitale odakle dolazi. - Iz
daleka. To je tako daleko - rekao bi muklo - da ne bis-te znali gdje je i da vam kažem. Zatim bi
ustao, gledajući oko sebe s dostojanstvom i sažalje-njem. - A sada moram poći! - rekao bi
tajanstveno. - Čeka me du-gačak put prije nego što se moje putovanje okonča. Bog vas bla-goslovio
sve! Bio sam stranac i vi mi pružiste zaklon. Sin čovječ-ji ne bješe tako dobro primljen. Ponekad bi
zazvonio s izrazom bojažljivog raspitivanja i rekao: - Je li ovo broj 26? Ja se zovem Thomas
Chatterton. Tražim jednog gospodina po imenu Coleridge - gospodina Samuela T. Coleridgea.
Stanuje li on ovdje? ... Ne? ... Oprostite ... Da, rekli su mi broj 26, siguran sam ... Hvala... Pogriješio
sam ... Pogledat ću u telefonski imenik. Ali što, mislio je Eugene, ako ga jednog dana, u milijunu
uli-ca života, zaista nađem? To su bile zlatne godine. 39 Gant i Eliza dođoše na njegovu promociju.
On im je našao stan u gradu: bio je početak lipnja - vruć, zelen, žestoko i raz-bludno južnjački.
Krug je bio zelena pećnica; bivši studenti še-tali su u nadutim parovima; svježe lijepe djevojke, koje
se nisu znojile, došle su da vide kako promoviraju njihovi momci, i da plešu; mame i tate vođeni su
nijemo i stidljivo naokolo. Koledž je bio divan, napola pust. Većina studenata, osim di-plomaca,
bila je otišla. Zrak je bio nabijen svježom putenom 497vrućinom, tamnozelenim sjajem gustog lišća,
tisućom plodnih mirisa zemlje i cvijeća. Mladići su bili obuzeti tugom, nejasnim uzbuđenjem,
ponosom. Na toj bogatoj pozornici vidio je svoga sina Eugenea Gant koji je bio napustio svoju
kosturnicu smrti na tri dana. Došao je iz svog groba, ponovo prizvan životu. Vidio je svog sina na
pri-jestolju svih cvjetnih osjećaja promocije, i cijelo mu se srce dig-lo iz prašine. Na
veličanstvenom travnjaku, u sjeni velikih
staba-la, okružen dostojanstvenim kolegama i njihovim porodicama Eugene je pročitao pjesmu
svoga godišta (»O majko naših ne-brojenih nada«). Zatim je govorio Vergil Weldon, otmjeno pro-
mukao, dubok i svečano tužan; i živa je istina bujala u njihovim ^srcima. Bio je to veliki govor.
Budite iskreni! Budite čisti! Bu-dite dobri! Budite ljudi! Svladajte mane! Svijet je potrebit! Ži-vot
nikad nije bio toliko vrijedan. Nikada u povijesti nije bilo. Nijedno drugo godište nije toliko
obećavalo kao. Među osta-lim dostignućima urednik lista podigao je moralni i intelek-tualni stupanj
države za dva palca. Sveučilišni duh! Karakter! Služba! Vodstvo! U toj ljupkoj divljini Eugenovo je
lice potamnjelo od ponosa i radosti. Nije mogao progovoriti. U svijetu je bilo slave: život je soptao
za njegovim zagrljajem. Pozorno su Eliza i Gant slušali sve pjesme i govore. Njihov je sin bio velik
čovjek u sveučilišnom krugu. Vidjeli su ga i čuli pred njegovim razredom, u krugu, i kod promocije
kad su bile objavljene njegove nagrade i počasti. I njegovi su im profesori i drugovi govorili o
njemu i rekli da će imati »sjajnu karijeru«. I Eliza i Gant bijahu pomalo dirnuti lažnim zlaćanim
sjajem mladosti. Na trenutak su povjerovali da je sve moguće. - Eto, sine - rekao je Gant - ostalo
sada ovisi o tebi. Vjeru-jem da ćeš proslaviti svoje ime. - Položio je nespretno svoju ve-liku suhu
ruku na sinovo rame i Eugene je za trenutak u onim mrtvim očima vidio stari mrak sjene i nenađene
žudnje. - Hm! - počela je Eliza s drhtavim smiješkom bockanja -pamet će ti se zavrtjeti od svega
toga što o tebi govore. - Obu-hvatila mu je ruku svojim grubim toplim stiskom. Oči su joj od-
jednom zasuzile. - Eto, sine - rekla je ozbiljno - želim da sada nastaviš i po-kušaš biti Netko. Nitko
od ostalih nije imao prilike kao ti, i ja se nadam da ćeš ti nešto postići. Tvoj tata i ja učinili smo sve
što smo mogli. Ostalo ovisi o tebi. On joj uzme ruku u času divlje odanosti i poljubi je. - Postići ću
nešto - rekao je on. - Hoću. 498 Oni su sramežljivo gledali njegovo čudno tamno lice, sa svom
njegovom strastvenom i bezazlenom gorljivošću, i osjećali su nježnost i ljubav prema njegovoj
mladosti i svemu onome što ioi je bilo nepoznato. A neka velika ljubav i sažaljenje bujali su u
njemu zbog njihove čudne i nezgrapne samoće, i zbog toga što je osjećao, nekim strašnim
pronicanjem, da je već bio ravnodu-šan prema naslovima i častima koje su mu oni željeli, i zbog
toga što je ono što on sad želi za sebe već izvan njihova mjerila vrijednosti. I pred tim priviđenjem
sažaljenja i gubitka i samoće on se okrene u stranu i zarije mršavu ruku u svoje grlo. Bilo je gotovo.
Gant, koji je podstrekom sinove promocije skoro povratio životnost svojih srednjih godina, ponovo
je klo-nuo u cmizdravo staračko zanovijetanje. Spustila se strašna žega i slomila ga. Sa strahom i
umorom očekivao je dugo vruće pu-tovanje natrag u planine. - Milosrdni bože! - cvilio je. - Zašto
sam uopće dolazio? O Isuse, kako ću ponovo podnijeti taj put! Neću izdržati. Umrijet ću prije nego
stignem tamo! To je strašno, to je grozno, to je okrutno. - I plakao je kroz slabe šmrkave jecaje.
Eugene ih je odveo u Exeter i udobno ih smjestio u spavaća kola. On je ostajao nekoliko dana da
pokupi svoje stvari - čet-verogodišnji nered, pisma, knjige,
stare bilješke, nevrijedno smeće svake vrste, jer izgleda da je bio naslijedio Elizinu mah-nitost za
slijepim gomilanjem. Rasipao je novac i nije ga mogao uštedjeti, a čuvao je sve drugo čak kad bi
mu se smučilo u duši od ustajalog i prašnog zamora prošlosti. - Pa, sine - reče Eliza u onom tihom
trenutku prije odlaska - jesi li već razmišljao što ćeš raditi? - Da - reče Gant liznuvši palac -jer
odsad se moraš sam za sebe brinuti. Dobio si najbolje moguće obrazovanje. Ostalo ovisi o tebi. -
Razgovarat ćemo za nekoliko dana kad dođem kući -reče Eugene. - Onda ću vam reći što ću. Vlak
se smilovao i počeo se kretati: on ih brzo poljubi i otr-či niz hodnik. Nije im imao što reći. Bilo mu
je devetnaest godina; završio je koledž; ali nije znao što će raditi. Plan njegova oca da bi tre-balo da
studira pravo i »uđe u politiku« bio je zaboravljen već na drugoj godini, kad je postalo očito da
nagnuće njegova života nije usmjereno k pravu. Njegova je obitelj nejasno osjećala da je on
osobenjak - »čudak«, kako su ga zvali - i nepraktičnih ili »književnih« sklonosti. Ne pitajući se
određenije za razlog, oni su osjećali da bi bilo besmisleno tu poskokljivu priliku, divljeg tamnog
lica, oblačiti u 499 frak i vezati mu tanku vrpcu: nitko njemu sličan nije postojao u poslovima,
trgovini ili pravu. Neodređenije su ga svrstavali među knjiške crve i sanjare Eliza ga je spominjala
kao »vrsnog učenjaka«, što on zapravo nikad nije bio. On je jednostavno sjaj-no svladavao sve ono
što je izazivalo njegovu glad, a tupo, nehaj-no i ravnodušno sve ono za čim nije gladnio. Nitko nije
jasno vi-dio što će on raditi - a on, sigurno, ponajmanje - ali je njegova obitelj, slijedeći natucanje
njegovih drugova, neodređeno i br-bljavo govorila o »karijeri u novinarstvu«. To je značilo rad u
novinama. I, koliko god to bilo nezadovoljavajuće, njihovo je ne-izbježno pitanje za trenutak bilo
omamljeno blijeskom uspjeha koji je okružio njegov život na sveučilištu. Ali Eugenea nije
smućivala misao o nekoj svrsi. On je bio mahnit od takvog zanosa kakav još nikad nije poznavao.
Bio je kentaur, iskolačenih očiju i divlje grive, razdiran glađu za zlat-nim svijetom. Ponekad je
skoro gubio moć suvislog govora. U razgovoru s ljudima iznenada bi zanjištao u njihova
isprepadana lica, i odskočio dok mu se lice krivilo od mahnitog veselja. Hitao bi skičeći ulicama i
stazama, obuzet ushićenjem tisuću nereče-nih želja. Svijet je ležao pred njim da ga ubere - pun
bogatih gradova, zlaćanih berbi, slavnih pobjeda, ljupkih žena, pun tisu-ću nesusretnutih i
veličanstvenih mogućnosti. Ništa nije bilo do-sadno ili okaljano. Čudnovate začarane obale bile su
nepohođe-ne. Bio je mlad i nikad nije mogao umrijeti. Vratio se u Pulpit Hill na dva-tri dana
predivne samoće u opustjelom koledžu. Šuljao se praznim krugom u ponoć pod ve-likim mjesecima
kasnog bujnog proljeća; udisao je tisuću boga-tih mirisa drveta i trave i cvijeta, obilnog i
zavodljivog Juga; i osjećao je zanosnu tugu kad je pomišljao na odlazak, a u mjese-cu je vidio
tisuću sablasnih obličja momaka koje je upoznao i koji više neće doći. A obdan je odlazio da
razgovara s Vergilom VVeldonom. Sta-rac je bio krasan, povjerljiv, pun mudre prisnosti, blaga
humora. Sjedili su pod velikim stablima
u njegovu dvorištu i pili čaj s le-dom. Eugene je razmišljao o Californiji, Peruu, Aziji, Aljasci, Evro-
pi, Africi, Kini. Ali je spomenuo Harvard. Za njega to nije bilo ime nekog sveučilišta - to je bujna
čarolija, bogatstvo, otmjenost, ra-dost, gorda samoća, bogate knjige i zlaćano paljetkovanje; to je
bilo začarano ime kao Kairo i Damask. I nekako je osjećao da je to da-valo neki razlog, neki unosan
cilj njegovu divljem ushićenju. - Da - rekao je Vergil Weldon s odobravanjem. - To je mjesto za vas,
gospodine Gant. Za ostale nije važno. Oni su već spremni. Ali duh poput vašega ne smije se zelen
ubrati. Morate mu pružiti priliku da sazre. Tamo ćete naći sebe. 500 I pričao je s očaravanjem o
dobrom slobodnom životu duha, o samostanskom učenju, o bogatoj kulturi grada, i o hrani. - Tamo
vam daju hranu koju čovjek može jesti, gospodine Gant - rekao je. - Na toj hrani vam um može
obavljati svoj posao. - Zatim je govo-rio o svojim studentskim danima provedenim tamo, i o
velikim imenima Rovcea i Everetta, i Williama Jamesa. Eugene je sa strastvenom odanošću
pogledao tu veličan-stvenu staru glavu, smirenu, mudru i utješnu. U trenutku vido-vitosti spoznao je
da je tu, za njega, posljednji od junaka, po-sljednji od onih divova kojima darujemo vjeru svoje
mladosti, ufajući se kao djeca da se zagonetka naših života može riješiti njihovim mirnim
rasuđivanjem. On je vjerovao, i znao je da ga nikad nikakvo iskustvo neće moći razuvjeriti, da se
jedan od ve-likih života njegova vremena tiho odvio u tom malom sveučiliš-nom gradu. O, stari moj
sofiste, pomislio je. Što su bile sve stare filozo-fije koje si posudio i nakitio prema svojoj mašti,
tebi, koji si bio veći od sviju njih? Što je bila znanost o mišljenju, tebi, koji si bio misao? Što ako
sva tvoja drevna igra metafizike nikada nije tak-la mračnu džunglu moje duše? Misliš li da si
zamijenio Boga moga djetinjstva svojim Apsolutom? Ne, samo si njegovu bradu zamijenio
brkovima, i blijeskom demonskih sokolovih očiju. Za mene, ti si bio iznad boga, iznad istine, iznad
pravednosti. Za mene, ti si bio dovoljna negacija svega tvoga učenja. Što god si činio, bilo je,
svojim činjenjem, pravedno. A sad te ostavljam us-toličena u sjećanju. Nećeš više vidjeti moje
tamno lice kako gori u tvojoj klupi; sjećanje na mene pobrkat će se i rasuti; novi će mladići doći da
zadobiju tvoju naklonost i hvalu. Ali ti? Zauvijek stalan, neizbljediv, sjajan, moj gospodar. Zatim,
dok je starac govorio, Eugene nenadno skoči na noge, i njegovu mršavu ruku čvrsto stegne svojom.
- Gospodine Weldon! - reče. - Gospodine Weldon! Vi ste velik čovjek! Nikad vas neću zaboraviti!
Pa se okrene i slijepo jurne niza stazu. Još je dangubio, iako mu je prtljaga već danima bila sprem-
ljena. S očajnom boli očekivao je odlazak iz arkadijske divljine gdje je upoznao tako mnogo radosti.
Noću je tumarao opustje-lim krugom, razgovarajući tiho do jutra sa šakom studenata koji su se
čudno vrzli, kao i on, među sablasnim zgradama, među ut-varama izgubljenih mladića. Nije se
mogao pomiriti s konačnim odlaskom. Rekao je da će se u ranu jesen vratiti na nekoliko dana, i
barem jedanput godišnje nakon toga. 501Onda je jednog vrućeg jutra, na iznenadan poriv, otišao
Dok je automobil koji ga je vozio u Exeter grmio niz zavojitu uli-cu, pod vrelom zelenom
lipanjskom lisnatošću, čuo je, kao iz morskih dubina sna, daleko i slabašno, meko brujanje zvona u
sveučilišnom krugu. I iznenada mu se učinilo da sve one utaba-ne staze tutnje batom koraka
izgubljenih mladića, i njega među njima, dok trče na predavanja. Zatim, dok je slušao, daleko je
zvono zamrlo, a sablasni trkači otutnjili u zaborav. Uskoro su kola progrmila kraj kuće Vergila
VVeldona, i dok je prolazio vi-dio je starca kako sjedi ispod svoga stabla. Eugene ustane u kolima i
svojom dugačkom rukom mahne u znak pozdrava na odlasku. - Zbogom - krikne. - Zbogom. Starac
ustane uz tihi pozdrav na rastanku, polagan, smiren, izrazito blag. Zatim, dok je Eugene još stajao
gledajući straga na ulicu, kola zagrme preko kose brijega i krenu strmo nadolje u vrući sprljeni
predio ispod sebe. Ali kad mu je izgubljeni svijet nestao s vidika, Eugene silno krikne od boli i tuge,
jer je znao da su se iza njega zatvorile vilinske dveri, i da se više nikada neće tamo vratiti. Vidio je
prostrani bogati trup bregova, s bujnim valovitim zelenilom, zrelo prsat, prošaran daleko-plovećim
sjenama obla-ka. Ali on je znao da je to bio kraj. Daleko šumom razlijegao se zvuk roga. Mahnitao
je od gladi za slobodom: prostrana poljana zemlje razastirala mu je svoju bezgraničnu
zavodljivost. \ To je bio kraj, kraj. To je bio početak putovanja, potrage za novim zemljama. Gant je
bio mrtav. Gant je bio živ, smrt na životu. U svojoj velikoj stražnjoj sobi kod Elize čekao je smrt,
izgubljen i skrhan u poluživotu razdražljivog sjećanja. Držao se na životu o jednom trulom končiću,
les obasjan rijetkim blijescima svijesti. Nagla smrt s čijom su se prijetnjom oni tako davno suočili
da je bila izgubila svoj značaj, nikad ga nije snašla. Stigla je tamo gdje su •joj se najmnje nadali - k
Benu. I uvjerenje koje je Eugene stekao o Benovoj smrti, prije više od godinu i pol dana, sad je bilo
utjelovljena stalnost. Veliki divlji obrazac obitelji zauvijek se bio raspao. Djelomična stega koja ih
je držala zajedno bila je uništena smrću njihova brata: mora pustoši i gubitka uništila im je nadu. S
mahnitim fatalizmom podvrgli su se divljačkom metežu života. 502 Osim Elize. Ona je imala
šezdeset godina, bila je čila tijela i uma, pobjednički zdrava. Još je vodila Dixieland, ali više nije
držala goste na hrani, nego im je samo izdavala sobe, a većinu dužnosti upravljanja povjerila je
jednoj usidjelici koja je živjela u kući. Eliza je najveći dio svoga vremena posvećivala nekretni-
nama. Tijekom posljednje godine, ona je napokon ovladala Ganto-vom imovinom. Počela ju je
odmah i nemilosrdno prodavati, us-prkos njegovu ravnodušnom mrmljanju prosvjeda. Stari dom u
ulici VVoodson prodala je za 7.000 $ - po dosta dobroj cijeni, rekla je, s obzirom na susjedstvo. Ali,
pust, gol i sirov, lišen loze koja ga je opasivala, pripojen nekom nadriliječničkom sanatori-ju za
»živčana oboljenja«, bogati trud njihova života je nestao. U tome, više nego i u čemu drugom,
Eugene je vidio konačno ra-sulo svoje obitelji. Eliza je također bila prodala neki komad zapuštenog
brd-skog obradivog zemljišta za 6.000 $, pedeset akara na putu pre-ma Revnoldsvilleu za 15.000 $,
i nekoliko manjih komada. Ko-načno je prodala Gantovu radnju na Trgu za 25.000 $ nekom društvu
za trgovinu nekretninama koje je kanilo na tom
mjestu podići prvi »neboder« u gradu. S tim novcem kao glavnicom ona je počela »trgovati«,
kupujući, prodajući,' polažući kaparu, u jednoj zamršenoj i nepojmljivoj mreži. Sam »Dixieland«
postao je silno vrijedan. Ulica koju je ona godinama ranije predvidjela, bila je prosječena iza
granice nje-zina posjeda: nedostajalo joj je trideset stopa da se spoji sa zlat-nom glavnom cestom,
ali je kupila taj međuprostor, plativši bez pogovora masnu cijenu. Otada je odbijala, s napućenim
osmije-hom, ponudu od 100.000 $ za svoje imanje. Bila je opsjednuta. Beskrajno je govorila o
nekretninama. Pola svog vremena trošila je na razgovore s ljudima koji su tr-govali nekretninama;
oni su oblijetali oko kuće kao muhe zuja-re. S njima se nekoliko puta dnevno vozila kolima da vidi
neko imanje. Dok su njezina ulaganja u zemlju rasla po svoti i broju, ona je postajala bezumno škrta
u osobnim troškovima. Glasno bi zanovijetala ako je u kući dulje gorjelo neko svjetlo, govoreći da
se nalazi pred propašću i siromaštvom. Rijetko je jela ako joj hrana nije pružena; hodala je po kući
držeći šalicu slabe kave i koru kruha. Škrt i nemaran doručak bio je jedini obrok kojemu su se Luke
i Eugene mogli nadati s nekom sigurnošću: jeli su s 'jutitim grohotom i cerenjem, nabijeni u malu
smočnicu - bla-govaonica je bila preuređena za podstanare. Ganta je hranila i njegovala Helen. Ona
se kretala tamo-amo u neprestanom izjedanju između Blizine i Bartonove kuće, 503u stalnom ritmu
divlje energije i klonuća, ljutnje, histerije, umo-ra i ravnodušnosti. Nije imala djece i činilo se da ih
neće ni ima-ti. Zbog toga su je obuzimala duga razdoblja bolesne udublje-nosti u misli, kad se
omamljivala malim gutljajima gotovih toni-kuma, lijekova s velikom količinom alkohola, domaćih
vina i vis-kija. Krupne su joj oči izgubile sjaj i otupjele, oko velikih usta urezala se crta histerije,
cupkala bi svoju dugu bradu i odjed-nom bi joj udarile suze. Govorila je neumorno, razdražljivo,
tro-šeći se i gubeći se u mreži zapletenih živaca, u beskrajnom na-klapanju, u nesuvislom brbljanju
o građanima, susjedima, boles-ti, liječnicima, bolnicama, smrti. Razborita mirnoća Hugha Bartona
katkad ju je razdraživala do bjesnila. On bi sjedio noću, nesvjestan njezina izljeva, ozbilj-no žvačući
svoju dugačku cigaru, zadubljen u izvještaje, ili u no-vije izdanje časopisa System ili The American
Magazine. Ta moć da se izgubi u samotničkoj zadubljenosti nju je izluđivala. Ona nije znala što
hoće, ali ju je njegova šutnja pred njenom očajnič-kom optužbom života dovodila do bjesnila.
Jurnula bi na nj uz razgnjevljeni jecaj, izbila mu časopis iz ruku i zgrabila mu pro-rijeđenu kosu
stiskom svojih dugih prstiju. - Odgovaraj kad ja govorim! - kričala je, histerično dašćući. - Ja neću
ovdje sjediti, večer za večeri, dok ti sjediš utonuo u neku priču. Pomisli samo! Pomisli samo! -
Udarala je u plač. -Mogla sam se isto tako udati za krojačku lutku. - Evo, ja sam voljan razgovarati
s tobom - kiselo je on pro-svjedovao - ali što god ja kažem, čini se da tebi ne odgovara. Što želiš da
ti kažem? Zaista se činilo, kad je bila ovako raspoložena, da joj se nije moglo ugoditi. Razdražila bi
se i naljutila ako su se ljudi brižlji-vo slagali sa svime što bi rekla; jednako bi je razdražilo njihovo
neslaganje ili šutnja. Primjedba o vremenu, najopreznije nepri-jeporno mišljenje, budila je u njoj
srdžbu. Ponekad bi noću histerično plakala na jastuku i žestoko se okretala svom bračnom drugu.
- Ostavi me! Odlazi! Gubi se! Mrzim te! On bi poslušno ustao i sišao u prizemlje, ali prije nego što
bi stigao u dnevnu sobu, ona bi ga uplašeno dozivala, tražeći da se vrati. Naizmjenično ga je
obasipala poljupcima i grdnjama: maj-činsku nježnost, u kojoj se utapala od čežnje za djetetom,
izlije-vala je na prljavom malom psu mješancu koji je jedne noći do-kaskao s ulice polumrtav od
gladovanja. Bio je to mali divlji stvor crno-bijele dlake, koji je režao i ružno kesio zube na sva-koga
osim na gospodara i gospodaricu, ali se gegavo udebljao 504 na biranom mesu i jetri; toplo je
spavao na baršunastom jastu-ku i s njima se vozio, režeći na prolaznike. Ona je gušila tu džu-kelu
pljuskama i poljupcima, žderala ga tepanjem i mrzila sva^ koga kome se nije dopadala njegova
mješanačka opakost. Ali ve-ćinu svog vremena, svoje ljubavi, svoje ognjene snage, posveći-vala je
njezi oca. Njezini osjećaji prema Elizi bili su ogorčeniji nego ikad: osjećala je stalnu podrugljivu
razdraženost koja je ponekad rasla do mržnje. Satima bi grdila svoju majku: - Ja vjerujem da je
poludjela. Sto ti misliš? Ponekad pomi-slim da bismo joj trebali odrediti čuvare i držati je pod
skrbni-štvom. Znaš li da ja kupujem skoro svaki zalogaj hrane koji od-lazi u tu kuću? Znaš li? Da
nema mene, ona bi ga pustila da joj umre pred očima. Zar ne znaš da bi? Postala je tako škrta da
neće ni za sebe da kupuje hranu. Ali, za boga miloga! - prasnula bi od jake ozlojeđenosti. - To nije
moja kuća pa da sve to radim. On je njezin muž, nije moj! Misliš li ti da je to pravvo? Misliš li? - I
skoro bi zaplakala od bijesa. I prasnula bi na Elizu, ovako: - Mama, za ime božje! Hoćeš li dopustiti
da taj jadni starac tamo umre zbog pomanjkanja prave njege? Ide li tebi u glavu da je tata bolestan
čovjek? On mora imati dobru hranu i pristojnu njegu. A Eliza, zbunjena i uznemirena, odgovorila
bi: - Sto, dijete? Svega ti na svijetu, što hoćeš reći? Sama sam mu odnijela veliku zdjelu juhe od
povrća za ručak: sve je pojeo na dušak. 'Pa što, gospodine Gant,' rekla sam (samo da ga razveselim),
'ne vjeru-jem da je išta onome tko ima takav tek. No, recimo,' rekla sam... - Oh, zaboga! - vikala je
Helen gnjevno. - Tata je bolestan čovjek. Hoćeš li to ikad shvatiti? Benova smrt nas je doista mog-la
nečem naučiti - glas joj je završavao u vrisku srdžbe. Gant je bio voštana žuta sablast. Njegova
bolest, koja mu se bila razgranala po svim dijelovima tijela, davala mu je izgled go-tovo prozirne
lomnosti. Njegov je um bio potonuo iz života u tmurnu zemlju sjena: slušao je umorno i ravnodušno
sav žamor svađe oko sebe, jaučući i plačući kad bi osjetio bol, hladnoću ili glad, smiješeći se kad
mu je bilo udobno i lagodno. Sad su ga dvatri puta godišnje vodili u Baltimore na zračenje radijem:
po-slije svakog posjeta u njemu je zasjao kratak proplamsaj život-nosti i olakšanja, ali su s'vi znali
da je to prizdravljenje bilo samo privremeno. Njegovo je tijelo bilo trulo tkivo koje se nekim ču-
dom dotle držalo zajedno. U međuvremenu, Eliza je neprestano govorila o nekretnina-ma,
kupljenim, prodanim, zamijenjenim. U svojim pothvatima bila je bolesno tajanstvena; lukavo bi se
nasmijala kad bi je o 505njima pitali, namignula na znalački način i stvarala neki podrug-ljivi zvuk
u grlu. - Ja ne govorim sve što znam - rekla bi.
To je izazivalo nemilu radoznalost njezine kćeri, gotovo do • neizdržljivosti, jer usprkos njenom
srditom izrugivanju, mahni-tost za imovinom zahvatila je isto tako i nju i Hugha Bartona: potajno
su oni poštovali Blizinu prepredenost i tražili njezin sa-vjet o nekretninama u koje je on ulagao sav
višak svoje zarade. Ali kad je Eliza odbijala da otkrije vlastita ulaganja, kći bi joj kriknula u histeriji
izjalovljenja: - Ona nema pravo da to čini! Ti znaš da nema! To je tatina imovina jednako kao i
njezina, to znaš. Kad bi ona sada umrla, imanje bi bilo u strašnoj zbrci. Nitko ne zna što ona radi:
koliko kupuje i prodaje. Mislim da to ni ona sama ne zna. Svoje bilješ-ke i papire drži sakrivene po
ladicama i kutijama. Njezino nepovjerenje i strah bili su tako veliki da je, na gole-mu Blizinu muku,
prije godinu-dvije nagovorila Ganta da načini oporuku: ostavio je svakom od svoje petero djece po
5.000 $, a os-tatak imovine i novca ženi. I, kako je ljeto odmicalo, opet ga je na-govorila da za
izvršitelje oporuke imenuje dva čovjeka u čije se po-štenje ona najviše pouzdavala: Hugha Bartona i
Lukea Ganta. Lukeu, koji je nakon otpuštanja iz mornarice bio trgovački putnik za električne
centrale za osvjetljavanje farmi u planin-skom predjelu, ona je rekla: - Nas dvoje smo oduvijek
imali dobro obitelji pri srcu, a za to ništa nismo dobili. Mi smo bili velikodušni, a na koncu će Eu-
gene i Steve sve dobiti. Eugene je imao sve, mi nismo imali ni-šta. On sad govori da bi išao na
Harvard. Jesi li čuo? - Njegovo v-v-v-veličanstvo! - reče Luke ironično. - Tko će p-p-plaćati
račune? Tako, dok je zamiralo ljeto, nad polaganim užasom Gantove smrti vodio se ovaj ružni rat
pohlepe i mržnje. Steve je stigao iz Indiane; za četiri dana bio je sulud od viskija i veronala. Počeo
je pratiti Eugenea po kući, zloslutno ga stjeravati u kutove i ra-toborno hvatati za ruku, dok ga je
zapahnjivao pokvarenim žu-tim zadahom i govorio s bolećivim izazivanjem. - Meni se nikad nije
pružila prilika kao tebi. Svi su bili pro-tiv Steviea. Da je on imao prilike kao neki drugi, sad bi on
bio gore među glavnima. Pa ipak, on ima više mozga nego mnogi koje poznajem što su bili u
koledžu. Ti me razumiješ, zar ne? Unosio je svoje bubuljičavo lice, gnusno i iskešeno, u Euge-
neovo. 506 - Bježi, Steve! Bježi! - mrmljao je mladić. Pokušavao je iz-maći, ali mu je brat
zabranjivao prolaz. - Kažem ti da bježiš od mene, svinjo! - odjednom je vrisnuo i odgurnuo ono
opako lice od sebe. Zatim, kad se Steve ošamućen i traljav prostro po podu, na njega skoči Luke uz
mucavo psovanje i počne ga izbezumljeno povlačiti gore-dolje. A Eugene skoči na Lukea da ga
zaustavi, i sva trojica su mucala i psovala i zaklinjala i optuživala, dok su se stanari nabili na
vratima, Eliza plakala zovući u pomoć, a Daisy, koja je bila stigla s Juga s djecom, kršila svoje
punahne ruke i stenjala: - Oh, ubit će ga! Ubit će ga. Smilujte se na mene i na moju jadnu dječicu,
molim vas. Zatim sram, gađenje, bolećivo jadanje, uplakane žene, uzbu-đeni muškarci. - B-b-
bijedni izrode! - vikao je Luke. - Došao si k-k-kući jer si m-m-mislio da će tata umrijeti i da će ti
ostaviti nešto novca. Ti ne zaslužuješ n-n-ni centa!
- Znam ja što vi namjeravate učiniti - vrištao je Steve u smrtnom strahu sumnje. - Svi ste vi protiv
mene! Urotili ste se protiv mene i pokušavate da me lišite moga dijela. Plakao je s iskrenim
gnjevom i strahom, s Ijutitom sumnji-čavošću istučena djeteta. Eugene ga je gledao sa sažaljenjem i
mučninom: bio je tako oduran, išiban i uplašen. Zatim, s osjeća-jem nestvarnog užasa i nevjerice,
slušao je kako urlaju svoje op-tužbe. Ta bolest za novcem i pohlepa kaljale su druge ljude, oso-be u
knjigama, a ne vlastitu čeljad. Režali su kao džukele oko kosti svojih sitnih udjela u novcu
nepokopana mrtvaca koji je ležao, tiho stenjući od bolesti, ni trideset stopa daleko. Obitelj se
povukla u dva tabora neprijateljske budnosti: He-len i Luke na jednoj strani, a Daisy i Steve,
pokoren ali uporan, na drugoj. Eugene, koji nije imao dara za strančarstvo, krstario je zvjezdanim
prostorom s trenutačnim usidravanjem za zemlju. Dangubio je duž avenije i besposličio kod Wooda;
brbljao je s bećarima u drugstoreu; udvarao je djevojkama na ljetovanju po svratišnim trijemovima;
pohodio Roya Brocka u visokom pla-ninskom selu i ležao s jednom lijepom djevojkom u šumi; od-
lazio je u Južnu Carolinu; u Dixielandu ga je zavela žena ne-kog zubara. Ona je bila usiljena ružna
žena od četrdeset tri godine, nosila je naočale i imala rijetku kosu. Bila je član Kćeri Konfederacije i
stalno nosila njihovu značku na uškrobljenim košuljama. On je u njoj vidio samo vrlo hladnu i
dostojanstvenu ženu. Igrao je s njom i drugim stanarima casino - jedinu igru koju je znao - i zvao je
»gospođo«. Onda ga je jedne večeri ona uzela za 507ruku i rekla da će mu pokazati kako se Ijubuje
s djevojkom Škakljala ga je po dlanu, stavila njegovu ruku sebi oko pasa podigla je do svojih grudi i
ovjesila mu se preko ramena, šumno disala na tanke nozdrve i bez prestanka ponavljala: - Bože,
mali! - On je jurio naokolo po prohladnim ulicama do tri ujutro, pi-tajući se što da s njom radi.
Zatim se vratio u zaspalu kuću, izuo cipele i odšuljao se u njezinu sobu. Smjesta su se javili strah i
gnušanje. Penjao se po bregovima da bi razgalio izmučeni duh i satima izbivao iz kuće. Ali bi ga
ona slijedila po hodnicima ili iznenada pred njim otvarala vrata, obučena u crveni kimono. Postala
je vrlo ružna i zajedljiva, optužujući ga da ju je zaveo, oskvrnuo i ostavio. Rekla je da bi tamo
odakle je ona došla - u dobroj staroj državi Južnoj Carolini - muškarac koji na taj način postupa sa
ženom dobio metak u čelo. Eugene je pomišljao na nove zemlje. Bio je u smrtnoj stisci od kajanja i
grešničke krot-kosti: sastavio je dugački utok za oproštenje i uključio ga u svo-ju večernju molitvu,
jer on je još molio, ne zbog odanog vjero-vanja, nego zbog praznovjerne navike i uzdanja u brojeve,
pa je suzdržana daha šesnaest puta mrmljao neki složeni obrazac. Još od djetinjstva on je vjerovao u
čarobnu djelotvornost određenih brojeva - nedjeljom bi činio samo drugu stvar koja bi mu pala na
pamet, a ne prvu - i robovao je tom zamršenom obredu bro-ja i molitve, ne zato da umilostivi Boga,
nego zato da ispuni neki tajanstveni harmonični odnos sa svemirom, ili da iskaže štova-nje onoj
demonskoj sili koja je lebdjela iznad njega. Noću nije mogao spavati dok to ne bi učinio. Eliza je
napokon posumnjala u tu ženu, posvađala se s njom i izbacila je. Nitko s njim nije posebno mnogo
razgovarao o njegovu od-lasku na Harvard. On sam nije imao neki sasvim jasan razlog da ide, i tek
je u rujnu, nekoliko dana prije početka školske godine, odlučio da pođe. Govorio je on o tome na
mahove tokom ljeta, ali mu je trebao, kao i cijeloj njegovoj obitelji, pritisak hitnosti da ga prisili na
odluku. Bilo mu je ponuđeno zaposlenje u ne-koliko novina u državi i nastavničko mjesto na
oronuloj vojnoj akademiji koja je bila na vrhu ugodnog brijega dvije milje od grada. Ali on je u srcu
znao da će otići. I nitko mu se nije posebno protivio. Helen ga je katkad grdila pred Lukeom, ali
samom nje-mu nabacila tek nekoliko ravnodušnih i neprijaznih primjedbi o tome. Gant je umorno
stenjao govoreći: - Pustite ga neka radi što hoće. Ja više ne mogu trošiti novac na njegovo
školovanje. Ako hoće ići, morat će ga poslati njegova majka. - Eliza je zamiš-ljeno napućila usne,
podrugljivo zamrmorila i rekla: 508 - Hm! Harvard! To krasno zvuči, momče. Odakle ćeš smoći
novac? - Smoći ću ga - reče on mračno. - Ljudi će mi ga posuditi. - Ne, sine - reče ona s
trenutačnim ozbiljnim oprezom. - Ja ne želim da tako nešto uradiš. Ne smiješ početi život gomila-
njem dugova. On je šutio, pokušavajući da protisne onu strašnu rečenicu kroz sasušene usne. - Onda
- reče napokon - zašto ne bih mogao plaćati školu svojim udjelom u tatinoj imovini? - Ali, dijete! -
reče Eliza ljutilo. - Ti govoriš kao da smo mi milijunaši. Ja čak ne znam da li će biti ikakva udjela
za bilo koga. Tvog su oca nagovorili na to protiv njegova zdrava razuma - doda čangrizavo. Eugene
se odjednom počne udarati u prsa. - Ja želim otići! - reče. - I moram imati novac sada! Sada! Bio je
mahnit od osjećaja osujećenosti. - Ne želim ga kad crknem! Hoću ga sada! Do vraga nekret-nine!
Meni ne treba tvoje blato! Mrzim ga! Pusti me da odem! -vrištao je; i u bjesnilu počeo je udarati
glavom o zid. Eliza za trenutak napući usne. - Dobro - reče na koncu - poslat ću te na jednu godinu.
Poslije ćemo vidjeti. Ali dva-tri dana prije njegova odlaska Luke, koji je idućeg dana vodio Ganta u
Baltimore, gurne mu list otkucanog papira u ruku. - Što je to? - upita on gledajući ga s mrgodnom
sumnjom. - Oh, samo jedan mali obrazac koji Hugh hoće da potpišeš, u slučaju da se nešto desi. To
je razrješnica. - Razrješnica od čega? - reče Eugene zureći u papir. Zatim, dok mu je um polako
krčio put kroz govorljivi žar-gon prava, on uvidje da je taj papir bio priznanica da je već pri-mio
iznos od pet tisuća dolara s obzirom na školarinu i troškove u koledžu. On podiže svoje namršteno
lice prema bratu. Luke ga je gledao jedan tren, a zatim prasnuo u suludi ha-ha, gurnuv-ši ga pod
rebra. Eugene se zlovoljno naceri i reče: - Daj mi svoje pero. Potpisao je papir i vratio ga bratu s
osjećajem tužne pobjede. - Ha-ha! Sad si gotov! - reče Luke uz glupi grohot. ~ Da - reče Eugene - i
ti me zbog toga smatraš budalom. Ali meni je draže da budem gotov sada nego kasnije. Ta razrješ-
nica mene razrješava, a ne vas. 509Pomislio je na ozbiljno lisičje lice Hugha Bartona Tu niie mogao
odnijeti nikakvu pobjedu, i to je znao. Na kraju krajeva mislio je, imam voznu kartu i
novac za bijeg u džepu Sad sam s tim sasvim raščistio. To je dobar završetak, na kraju krajeva Kad
je Eliza čula što se dogodilo, oštro je prosvjedovala- ' - Ali, pazi! - rekla je. - Oni nemaju pravo da
to učine Dijete je još maloljetno. Tata vam je uvijek govorio da kani da mu pru-ži naobrazbu. Zatim,
nakon zamišljene stanke, rekla je dvojbeno- - Dobro onda ćemo vidjeti. Obećala sam da ću ga
poslati na jednu godir nu. U mraku iza kuće Eugene se uhvati za grlo. Plakao je za svim onim
krasnim ljudima koji više neće doći. Eliza je stajala na trijemu, labavo sklopljenih ruku preko tr-
buha. Eugene je izlazio iz kuće i kretao put grada. Bio je dan uoči njegova odlaska; spuštao se
suton, planine su cvale u čud-nom grimiznom sumraku. Eliza ga je gledala kako ide. - Ispravi se,
momče! - viknula mu je. - Ispravi se! Zabaci ramena! On je znao da mu se ona drhturavo smiješi u
sumraku, pućeći usne. Uhvatila se za njegovo prigušeno ljutilo mrmljanje: - Pa, da - rekla je, žustro
klimajući glavom. - Ja bih im po-kazala! Ponašala bih se kao da mislim da sam Netko. Sine - rek-la
je ozbiljnije, s naglom promjenom u drhtavom peckanju - za-brinuta sam kad te vidim da ovako
hodaš. Oboljet ćeš na pluća, o tom nema sumnje, ako ideš sav zguren. U tome se možeš ug-ledati u
tatu: uvijek je hodao uspravan kao štap. Naravno, sad više nije uspravan kao što je nekad bio - štono
bi rekli - (ona se drhtavo nasmiješi) - čini mi se da svi mi naginjemo tome da se malo skupimo kad
počnemo starjeti. Ali u njegovoj mladosti nije bilo uspravnijeg čovjeka u gradu. A zatim je između
njih opet zavladala ona strašna tišina. On se bio zlovoljno okrenuo k njoj dok je govorila.
Neodlučno je stala, zagledala se dolje u njega bijela napućena lica, i u toj tiši-ni, ira beznačajnog
zastora njezina govora, on je čuo gorku pje-smu cijelog njezina života. Čudesne su planine cvale u
sumraku. Eliza je na čas zamiš-ljeno napućila usne, zatim nastavila: - Eto, kad stigneš tamo gore -
štono se kaže - u zemlju Jen-kija, valja da potražiš strica Emersona i sav svoj bostonski rod. Strina
Lucy jako te je zavoljela kad su bili ovdje - uvijek su go-vorili da bi im bilo drago da ih posjetimo
ako ikad itko od nas 510 dođe gore - kad si stranac u stranoj zemlji, ponekad je jako do-bro da imaš
nekoga koga poznaješ. I recimo - kad vidiš strica Emersona, možeš mu točno reći da se ne iznenadi
ako i mene uskoro ugleda - (Ona razmetljivo klimne glavom prema njemu) - smatram da se mogu
pravo pokupiti i dati na put kao bilo tko drugi kad budem spremna - možda ću se jednostavno
spremiti i doći - da nikom ne rečem ni riječi - neću ni ja cio život robo-vati u kuhinji - to se ne
isplati - ako mognem ovdje obaviti koji posao ove jeseni, možda ću krenuti da vidim malo svijeta
kao što sam oduvijek namjeravala - baš nekidan sam o tome razgo-varala s Cashom Rankinom -
'Što, gospođo Gant,' rekao mi je, 'da je meni vaša glava bio bih bogat čovjek u roku od pet godina
- vi ste najbolji trgovac u ovom gradu,' rekao je. 'Ne govorite mi više o trgovanju,' rekla sam ja -
'kad se riješim ovoga što sada imam, izvući ću se iz toga, i neću više ni slušati onoga tko mi
progovori o nekretninama - ništa od toga ne možemo ponijeti sa sobom, Cash,' rekoh ja - 'mrtvački
plašt nema džepova, a na koncu nam treba samo šest stopa zemlje da nas ukopaju - i zato ću se
povući i početi uživati život - ili štono se kaže - prije nego što bude prekasno' - 'Pa, ne mogu vas
osuđivati, gospođo Gant,' reče on - 'mislim da imate pravo - ne možemo ništa od toga po-nijeti sa
sobom.' reče on - 'a osim toga, čak i kad bismo mogli, čemu bi nam moglo poslužiti tamo kamo
idemo?' Sad slušaj - (obrati se ona Eugeneu s naglom promjenom, sa starom laba-vom muškom
kretnjom ruke) - evo što ću učiniti - ti znaš ono gradilište koje sam ti rekla da imam na Sunset
Crescentu ... I sad je opet između njih zavladala ona strašna tišina. Čudesne su planine cvale u
sumraku. Mi više nećemo doći. Mi se nikad više nećemo vratiti. Stajali su bez riječi licem jedno
prema drugome, znali su bez riječi jedno drugo. Čas kasnije Eliza se brzo okrenula od njega i
čudnim nesigurnim koracima kojima je izlazila iz sobe u kojoj je Ben ležao na umoru, krenula je
prema vratima. On pojuri natrag preko staze i u jednom skoku prijeđe ste-penice koje su se penjale
na trijem. Zgrabi grube ruke koje je ona držala uz tijelo i povuče ih brzo, žestoko na svoje grudi. -
Zbogom - promrmlja hrapavo. - Zbogom! Zbogom, mama! - Iz grla mu se otrže divlji, čudan krik,
kao krik neke zvi-jeri od boli. Oči su mu bile slijepe od suza; pokušao je govoriti, strpati u jednu
riječ, u jednu rečenicu, svu bol, ljepotu i čudo njihovih života - svaki korak tog strašnog putovanja
koje je nje-govo nevjerojatno pamćenje i naslućivanje odvelo natrag do prebivanja u njenoj utrobi.
Ali nikakva riječ nije došla, nikakva 511riječ nije mogla doći; on je i dalje iznova promuklo vikao -
Zbo-gom, zbogom. Ona je razumjela, ona je znala sve što je osjećao i želio reći, njene sitne slabe
oči bile su vlažne kao i njegove od suza, lice joj je bilo iskrivljeno u bolnom grčenju tuge, i ona je
stalno govo-rila: - Jadno dijete! Jadno dijete! Jadno dijete! - Onda je pro-šaptala muklo, slabašno: -
Moramo nastojati da volimo jedno drugo. Ta strašna i lijepa izreka, posljednja, konačna mudrost što
je zemlja može dati, vraća se u pamćenje na koncu, izgovara se prekasno, umorno. Ona stoji tu,
grozna i neoklevetana, iznad prašnjave buke naših života. Nema zaboravljanja, nema oprašta-nja,
nema nijekanja, nema objašnjavanja, nema mržnje. O smrtna i propadljiva ljubavi, koja si rođena s
ovim tije-lom i koja umireš s ovim mozgom, tvoja će uspomena zauvijek obilaziti ovu zemlju. A
sada to daleko putovanje. Kamo? 40 Trg je ležao na sjajnoj mjesečini. Vodoskok je izbijao ujed-
načenim mlazom bez lahora: voda je padala u bazen s redovitim pljuskom. Nitko nije dolazio na
Trg. Skladna zvonjava sata na banci odbila je četvrt nakon tri kad je Eugene stigao sa sjevernog
ruba, iz ulice Academv.
Polako je prošao kraj vatrogasnog doma i gradske vijećnice. Na Gantovu uglu Trg se oštro spuštao
prema crnačkoj četvrti, kao da je bio savijen na rubu. Eugene vidje očevo ime, izblijedjelo, na staroj
cigli na mjese-čini. Na kamenom trijemu radnje, anđeli su zauzimali svoj mra-morni stav. Izgledali
su kao da su se zamrzli, na mjesečini. Naslonjen na željeznu ogradu trijema, iznad pločnika, stajao
je neki čovjek i pušio. Uznemiren i pomalo uplašen, Eugene pri-đe. Polako se popne dugačkim
stepenicama, pažljivo gledajući lice toga čovjeka. Bilo je napola zaklonjeno u sjeni. - Ima li koga
tamo? - reče Eugene. Nitko ne odgovori. Ali, kad je Eugene stigao na vrh, vidio je da je taj čovjek
Ben. 512 Ben je trenutak zurio u njega ne govoreći. Iako Eugene nije mogao osobito dobro vidjeti
njegovo lice pod tamnom sjenom sivog pustenog šešira, znao je da se on mršti. - Ben? - reče
Eugene u sumnji, krzmajući malo na gornjoj stepenici. - Jesi li to ti, Ben? - Da - reče Ben. Čas
kasnije doda zlovoljnim glasom: - A što si mislio tko je, mali glupane? - Nisam bio siguran - reče
Eugene pomalo plašljivo. - Ni-sam ti mogao vidjeti lice. Ušutjeli su na trenutak. Zatim Eugene,
pročistivši grlo u svojoj zbunjenosti, reče: - Mislio sam da si mrtav, Ben. - Ah-h! - reče Ben
prezrivo, trgnuvši oštro glavom uvis. -Čuješ li ti ovo, čuješ? On duboko povuče dim: vijugava
isparina cigarete izvila se i raspršila u tišini sjajne mjesečine. - Ne - reče on čas kasnije, tiho. - Ne,
nisam mrtav. Eugene uzađe na trijem i sjedne na nauzgoreno postolje od vapnenca. Ben se trenutak
kasnije popne na ogradu i udobno se nagne naprijed oslonivši se na koljena. Eugene se pipao po
džepovima tražeći cigaretu, a prsti su mu bili ukočeni i drhtavi. Nije bio ustrašen: zanijemio je od
ču-đenja i jake čeznutljivosti, a bojao se da svoje misli ne izvrgne ruglu. Zapalio je cigaretu. Uskoro
je rekao, mučno, kolebljivo, kao da se ispričava: - Ben, jesi li ti utvara? Ben se nije narugao. - Ne -
rekao je. - Nisam utvara. Opet je nastala tišina, dok je Eugene bojažljivo tražio riječi. - Nadam se -
rekao je uskoro, uz mali napukli smijeh - na-dam se onda da ovo ne znači da sam ja lud? - Zašto ne?
- reče Ben s hitrim treptavim osmijehom. - Na-ravno, ti si lud. - Onda - reče Eugene polako - ja
zamišljam sve ovo? - Za ime božje! - vikne Ben ljutilo. - Otkud bih ja znao? Što ti to sve zamišljaš?
- Želim kazati - reče Eugene - da li mi ovdje razgovaramo, ili ne? - Ne pitaj mene - reče Ben. -
Otkud bih ja to znao? Sa jakim šuštanjem mramora i hladnim uzdahom umora, anđeo koji je bio
najbliži Eugeneu pomakne kamenu nogu i podigne ruku u viši položaj. Vitki stručak ljiljana kruto se
zatre-se u njegovim otmjenim hladnim prstima.
- Jesi li vidio ovo? - krikne Eugene uzbuđeno. - Jesam li vidio što? - reče Ben, naljućen. 513- On-n-
nog anđela tamo! - zacvokoće Eugene upirući drh-tavim prstom. Jesi li vidio da se pokrenuo?
Podigao je ruku - Pa što onda? - upita Ben razdražljivo. - Ima na to pravo zar ne? Znaš dodade sa
zajedljivim sarkazmom - ne postoji za-kon koji zabranjuje anđelu da podigne ruku ako želi. - Ne,
mislim da ne postoji - priznade Eugene polako, tre-nutak kasnije. Samo, oduvijek slušam ... - Ah!
Vjeruješ li ti sve što čuješ, budalo? - vikne Ben žes-toko. - Jer - doda mirnije, nakon jednog
trenutka, povlačeći dim iz cigarete - na lošem si putu ako vjeruješ. Opet je nastala tišina dok su
pušili. Onda Ben reče: - Kad odlaziš, Gene? - Sutra - odgovori Eugene. - Znaš li zašto odlaziš, ili
samo ideš da se provozaš vlakom? - Znam! Naravno - znam zašto odlazim! - reče Eugene lju-tilo,
zbunjeno. Odjednom zastane, smeten, smekšan. Ben nasta-vi da se mršti na njega. Zatim, tiho i
ponizno, Eugene reče: - Ne, Ben. Ja ne znam zašto odlazim. Možda ti imaš pravo. Možda ja samo
želim da se provozam vlakom. - Kad se vraćaš, Gene? - Pa - na koncu godine mislim - odgovori
Eugene. - Ne - reče Ben - ne vraćaš se. - Sto želiš reći, Ben? - reče Eugene, uznemiren. - Ti se ne
vraćaš, Gene - reče Ben blago. - Znaš li to? Nastala je stanka. - Da - reče Eugene - ja to znam. -
Zašto se nećeš vratiti? - reče Ben. Eugene se žestoko uhvati skvrčenom rukom za ovratnik svoje
košulje. - Ja želim otići! Čuješ li! - krikne. - Da - reče Ben. - I ja sam želio. Zašto želiš otići? -
Ovdje nema ničega za mene - promrmlja Eugene. - Otkad se tako osjećaš? - reče Ben. - Oduvijek -
reče Eugene. - Otkada znam za sebe. Ali ni-sam shvatio sve dok nisi ti... On zaslade. - Dok nisam ja
- što? - reče Ben. Nastala je stanka. - Ti si mrtav, Ben - promrmlja Eugene. - Ti mora da si mr-tav. Ja
sam te vidio kako umireš, Ben. - Glas mu se oštro podi-gne. - Velim li, vidio sam le kako umireš.
Zar se ne sjećaš? Pro-čelna soba na kalu u kojoj je sada zubareva žena? Zar se ne sje-ćaš, Ben?
Coker, Helen, Bessie Gani koja le je njegovala, gospo-đa Perl? Boca s kisikom? Ja sam li pokušao
držali zajedno ruke 514 kad su li ga davali. - Glas mu se podigne do vriska. Zar se ne sjećaš? Velim
li, li si mrtav, Ben. - Budalo - reče Ben žesloko. - Ja nisam mrtav. Nastala je tišina. - Onda - reče
Eugene vrlo polagano - pilam se, tko je od nas utvara? Ben ne odgovori.
- Je li ovo Trg, Ben? Razgovaram li ja s lobom? Jesam li ja zaisla ovdje ili nisam? I je li ovo
mjesečina na Trgu? Da li se sve ovo dogodilo? - Olkud bih ja lo znao? - reče ponovo Ben. U
Ganlovoj radnji začu se leški bal mramornih nogu. Euge-ne priskoči i proviri kroz široko staklo
Jannadeauova prljavog izloga. S njegova stola razbacani dijelovi nekog sata namigivali su s tisuću
sitnih točkica plavičaste svjetlosti. A iza draguljareva ograđenog prostora, gdje je mjesečina slrujila
u skladišle kroz visoki pokrajni prozor, anđeli su hodali tamo-amo kao goleme navijene lutke od
kamena. Dugi hladni nabori njihovih halja zvonili su krhkim zvekelom; njihove pune kreposne
grudi njiha-le su se u kamenom rilmu, a kroz mjesečinu, mramorni su ke-rubini slalno letjeli
unaokolo lupajući krilima. Hladne blejeći za ovcom, isklesana janjad ukočeno je pasla u
mjesečinom obasja-nom prolazu. - Vidiš li ti ovo? - krikne Eugene. - Vidiš li ti ovo, Ben? - Da -
reče Ben. - Pa šio onda? Oni imaju na lo pravo, zar ne? - Ne ovdje! Ne ovdje! - reče Eugene
slrastveno. - To nije pravo, ovdje! Bože moj, ovo je Trg! Evo vodoskoka! Eno gradske vijećnice!
Eno Grkova restorana! Zvonjava na banci odbije pola sala. - A lamo je banka! - vikne on. - To nije
nimalo važno - reče Ben. - Da - reče Eugene - važno je! Ja sam duh Ivoga oca, osuđen da neko
vrijeme lutam noću. - Ali ne ovdje! Ne ovdje, Ben! - reče Eugene. - Gdje? - reče Ben umorno. - U
Babilonu! U Tebi! U svim ostalim mjeslima. Ali ne ov-dje! - odgovori Eugene sa sve žešćom strasli.
- Posloji mjesto gdje se sve slvari dešavaju! Ali ne ovdje, Ben! Moji bogovi, s ptičjim kricima na
suncu, lebde na nebu. - Ne ovdje, Ben! To nije pravo! - reče opet Eugene. Mnogostruki bogovi
Babilona. Zatim, za trenutak, Eugene se zagleda u onu mračnu spodobu na ogradi, mrmljajući u
znak prosvjeda i nevjerovanja: - Utvaro! Utvaro! 515- Budalo - reče opet Ben - kažem ti da nisam
utvara. - Onda, što si? - reče Eugene s jakim uzbuđenjem. - Ti si mrtav, Ben. Čas kasnije doda tiše: -
A da li ljudi umiru? - Otkud bi ja to znao? - reče Ben. - Kažu da tata umire. Jesi li to znao, Ben? -
upita Eugene. - Da - reče Ben. - Kupili su njegovu radnju. Srušit će je i ovdje izgraditi ne-boder. -
Da - reče Ben - to znam. Mi se više nećemo vratiti. Mi se nikada više nećemo vratiti. - Sve odlazi.
Sve se mijenja i prolazi. Sutra ću i ja otići a ovo... - on zastane. - Ovo - što? - reče Ben. - Ovo će
nestati ili - o bože! Je li se sve ovo dogodilo? -krikne Eugene. - Otkud bih ja to znao, budalo? -
vikne Ben srdito. - Što se događa, Ben? Što se zaista događa? - reče Eugene. - Možeš li se ti sjetiti
nečeg istoga kao ja? Ja sam zaboravio stara lica. Gdje su ona, Ben? Kako su se zvala? Zaboravljam
imena ljudi koje sam godinama poznavao. Brkam njihova lica. Njihove glave nasađujem na tijela
drugih ljudi. Pomišljam
da je jedan čovjek rekao ono što je rekao drugi. I zaboravljam - zaborav-ljam. Ima nešto što sam
izgubio i zaboravio. Ne mogu se sjetiti, Ben. - Čega se želiš sjetiti? - reče Ben. Kamen, list,
neprohađena vrata. I ona zaboravljena lica. - Zaboravio sam imena. Zaboravio sam lica. A sjećam se
si-tnica - reče Eugene. - Sjećam se muhe koju sam progutao na breskvi, i dječačića na triciklima u
Saint Louisu, i madeža na Groverovu vratu, i teretnog vagona iz Lackavvanne, broj 16356, na
pomoćnom kolosijeku blizu Gulfporta. Jednom me je u Nor-folku neki australski vojnik na putu u
Francusku pitao za put do nekog broda; sjećam se lica toga čovjeka. Zurio je u sjenu Benova lica
istući odgovor, a zatim je okre-nuo mjesečinom obasjane oči na Trg. I za trenutak cijeli taj srebrni
prostor bio je prošaran tisu-ćom obličja njega i Bena. Tamo, na uglu ulice Academv, Eugene je
promatrao svoj vlastiti dolazak; tamo, kraj gradske vijećnice, koračao je uzdignutih koljena; tamo,
kraj rubnjaka na pločniku, stajao je napučujući noć velikom izgubljenom legijom sebe - ti-sućom
obličja koja su dolazila, koja su prolazila, koja su se pre-pletala i pomicala u beskrajnoj mijeni i
koja su ostajala nepro-mjenljivi On. 516 A Trgom, razatkana iz izgubljenog vremena, žestoka sjajna
horda Bena namatala je i odmatala svoje besmrtno tkanje. Tr-gom je hodao Ben u tisuću trenutaka:
Ben iz onih izgubljenih godina, onih zaboravljenih dana, onih nezapamćenih sati; šuljao se uz
mjesečinom obasjana pročelja; iščezavao, vraćao se, na-puštao sebe i opet se sjedinjavao, bivao
jedan i mnogi besmrt-ni Ben u potrazi za izgubljenim mrtvim požudama, za svršenim pothvatom, za
nepronađenim vratima - nepromjenljivi Ben koji se umnožavao u obličju, ulazeći i izlazeći kraj svih
onih ciglenih pročelja. I dok je Eugene promatrao tu vojsku sebe i Bena, u kojoj nisu bile utvare,
gdje nije bilo izgubljenih, vidio je sama sebe -svog sina, svog dječaka, svoje izgubljeno i
djevičansko tijelo -kako pristupa pokraj vodoskoka, kako se naginje nad natovare-nom platnenom
torbom i spušta se brzim hromim korakom kraj Gantove radnje prema crnačkoj četvrti u mladu
pretporod-nu zoru. I dok je prolazio mimo trijema na kojem je sjedio pro-matrajući ga, vidio je
izgubljeno dječje lice pod izobličenom poderanom kapom, opijeno čarobnošću nečute glazbe, kako
sluša daleki šumski zvuk roga, gotovo zarobljenu nijemu lozin-ku. Brze dječačke ruke savijale su
svježe listove, ali je ono bajos-lovno izgubljeno lice prošlo, zadubljeno u svoje čarolije. Eugene
skoči do ograde. - Ti! Ti! Sine moj! Dijete moje! Vrati se! Vrati se! Glas mu se zaguši u grlu: dječak
je otišao ostavivši spomen svog začaranog i osluškujućeg lica okrenutog k onom skrive-nom
svijetu. O izgubljeniče! I sad je Trg vrvio od njihovih izgubljenih obličja, i sve su se minute
izgubljenog vremena sabrale i smirile se. Tada, izbačen iz njih brzinom taneta, Trg kliznu niz
tračnice sudbine i nestade sa svim onim što je bilo učinjeno, sa svim zaboravljenim oblič-jima njega
i Bena. A u svom viđenju on je gledao bajoslovne izgubljene grado-ve, zakopane u nanijetom talogu
zemlje - Tebu, sedmerovratnu, i sve hramove zemlje Daulide i Fokide, i svu Enotriju do Tiren-skog
zaljeva. Vidio je iščezle kulture, potonule u pogrebnu žaru zemlje: čudnu bezizvornu slavu Inka,
ulomke izgubljenih
epova na razbijenoj rbini zemljanog lonca iz Knosa, zakopane grobni-ce memfiskih kraljeva, i
carski prah, sav ovijen zlatom i trulim platnom, mrtve s njihovih tisuću životinjskih bogova, njihove
ni-jeme neprobuđene ušaptije u njihovim završenim vječnostima. 517Vidio je milijardu živih na
zemlji, bilijun mrtvih: mora su bila ishlapila, pustinje poplavljene, planine potopljene; a bogovi i
demoni su dolazili s Juga i vladali malim raketnim blijescima stoljeća, i tonuli - stizali do svojih
polarnih svjetlosti smrti, do gromovitog smrću obasjanog sumraka dovršenih bogova. Ali usred
šeprtljavog stupanja rasa prema istrebljenju, di-vovski su ritmovi zemlje ostajali. Prolazila su
godišnja doba u svojim veličanstvenim povorkama, a proljeće klijanja vječno se vraćalo na tla -
novi usjevi, novi ljudi, nove žetve i novi bogovi. A zatim putovanja, potraga za sretnom zemljom. U
tom času strašnog viđenja ugledao je, po krivudavim putovima tisuće tu-đih mjesta, svoje osujećeno
traženje samoga sebe. I njegovo op-sjednuto lice bilo je obuzeto onom mračnom i strastvenom gla-
đu koja je tkala svojim čunkom preko mora, koja je bila objesila svoje tkanje među Nizozemcima u
Pennsvlvaniji, koja je bila po-mračivala oči njegova oca do neopipljive želje za obrađenim ka-
menom i glavom jednog anđela. Opčaran planinama, u svom vi-đenju zemlje obzidanom gorama,
ugledao je kako su oni zlatni gradovi mučni njegovu oku, kako se one obilne mračne krasote
pretvaraju u prljavo sivilo. Njegovu se mozgu smučilo od mili-jun knjiga, njegovim očima od
milijun slika, njegovo je tijelo hvatala muka od stotine kneževskih vina. I izronivši iz svog viđenja
on vikne: - Ja nisam tamo među gradovima. Tražio sam niz milijun ulica, dok jarčji krik nije za-mro
u mom grlu, i nisam našao nikakva grada u kojemu sam bio, nikakvih vrata na koja sam ušao,
nikakva mjesta gdje sam stajao. Tada, s rubova mjesečinom oblite tišine, Ben odvrati: - Bu-dalo,
zašto gledaš po ulicama? Tada Eugene reče: - Ja sam jeo i pio zemlju, ja sam bio izgu-bljen i
pobijeđen, i ja više neću ići. - Budalo - reče Ben - što želiš naći? - Sebe, i konac gladi, i sretnu
zemlju - odgovori on. - Jer ja vjerujem u luke na svršetku. O Ben, brate, utvaro i strance, ti koji
nikada nisi mogao govoriti, pruži mi odgovor sada! Tada, dok je on razmišljao, Ben reče: - Ne
postoji sretna ze-mlja. Nema konca gladi. - A kamen, list, vrata? Ben? - Govorio je, nastavio je
govo-riti, bez govora. Koji jesi, koji nikad nisi bio, Ben, prividnosti moga mozga, kao i ja tvoga,
moja utvaro, moj strance, koji si umro, koji nikad nisi živio, kao i ja? Ali ako, izgubljena privid-
nosti mog sanjalačkog mozga, ti imaš ono što ja nemam neki odgovor? 518 Tišina je govorila. (»Ja
ne mogu govoriti o putovanjima. Ja pripadam ovamo. Ja nikada nisam otputovao«, reče Ben.) -
Onda sam ja prividnost tvoga, Ben? Tvoje je tijelo mrtvo i zakopano u ovim bregovima: moja
neutamničena duša luta mi-lijunom ulica života, živeći svoju sablasnu moru gladi i žudnje. Gdje,
Ben? Gdje je svijet? - Nigdje - reče Ben. - Ti si tvoj svijet.
Neizbježno očišćenje nitima kaosa. Neminovna točnost slu-čaja. Krajnji zbroj svega učinjenoga, od
milijardu smrti moguć-nosti. - Ostavit ću jednu zemlju nepohođenu - reče Eugene. Et ego in
Arcadia. l dok je govorio, vidio je da je ostavio milijun kostiju grado-va, klupko ulica. Bio je sam s
Benom, i njihove su noge bile urasle u tamu, njihova su lica bila osvijetljena hladnim visokim
užasom zvijezda. Na rubu mraka on je stajao, samo sa snom o gradovima, na-prama milijun knjiga i
sablasnih likova ljudi koje je volio, koji su njega voljeli, koje je poznavao i izgubio. Oni više neće
doći. Oni se nikad više neće vratiti. S nogama na hridi tame, gledao je i nije vidip svjetlosti
nikakvih gradova. To je, pomislio je, taj jaki dobri lijek smrti. - Je li ovo kraj? - reče on. - Jesam li
jeo život, a nisam na-šao njega? Onda više neću putovati. - Budalo - reče Ben - ovo je život. Ti
nigdje nisi bio. - Ali u gradovima? - Nema gradova. Ima samo jedno putovanje, prvo, posljed-nje,
jedno jedino. - Na obalama čudnijim od Japana, na mjestu daljem od Feza, ja ću njega iskati, svoju
utvaru i svog opsjedatelja. Izgubio sam krv koja me je hranila; umro sam stotinom smrti koje su
vodile u život. Uz polaganu grmljavinu bubnjeva, uz blijesak umirućih gradova, došao sam na ovo
mračno mjesto. I ovo je ono pravo putovanje, ono dobro, ono najbolje. A sad se pripravi, dušo moja,
za traženje koje počinje. Ja ću izmjeriti dubine mora čudnijih od onih koja obilazi albatros. Stajao je
nag i sam u tami, daleko od izgubljenog svijeta onih ulica i lica; stajao je na zidinama svoje duše,
pred izgublje-nom zemljom samog sebe; čuo je podzemni mrmor izgubljenih mora, daleku
unutrašnju glazbu rogova. Posljednje putovanje, najdulje, najbolje. - O plahi i nedokučivi faune,
izgubljen u guštarama mene, ja ću te tražiti dok ne prestaneš opsjedati moje oči glađu. Čuo 519sam
tvoje korake u pustinji, vidio sam tvoju sjenu u starim za-kopanim gradovima, čuo sam tvoj smijeh
kako odzvanja niz mi-lijun ulica, ali te tamo nisam našao. I nikakav list ne visi za mene u šumi; ja
neću podignuti nikakav kamen u planinama; ja neću naći nikakvih vrata ni u jednom gradu. Ali u
gradu sebe samoga; na kontinentu svoje duše, ja ću naći onaj zaboravljeni jezik, izgubljeni svijet,
neka vrata na koja mogu ući, i glazbu koja je čudna kao bilo koja što je ikad zazvučala; ja ću te
tražiti, ut-varo, duž labirintskih putova sve dok - sve dok? O Ben, utvaro moja, odgovor? Ali dok je
on govorio, sablasne godine smotaše svoje viđe-nje, i samo su Benove oči strašno gorjele u tami,
bez odgovora. I dođe dan, i pjesma ptica što su se budile, i Trg okupan u mladoj bisernoj svjetlosti
jutra. I vjetar je lagano pirkao Trgom, i dok je on gledao, Ben se otopio u zoru, kao pramen dima. I
anđeli na Gantovu trijemu bjehu zamrznuti u tvrdoj mra-mornoj šutnji, a podalje se budio život, i
dopirale je tandrkanje uskih kotača i spori zveket potkovanih kopita. I on začu jauk zviždaljke duž
rijeke. Ipak, dok je posljednji put stajao kraj anđela na očevu tri-jemu, činilo se kao da je Trg već
bio dalek i izgubljen; ili, rekao bih, on je bio nalik čovjeku koji stoji na brijegu iznad grada koji je
napustio, pa ipak ne kaže »Grad je blizu«, nego okreće oči prema dalekom uzdignutom gorju.
520 POGOVOR Piscu kao što je Thomas VVolfe nije lako odrediti mjesto u američkoj književnosti
prve polovine dvadesetog stoljeća. Ali za-tim: u taj kontekst nije jednostavno smjestiti niti jednog
od pi-saca koji su tu književnost stvarali i po čijim imenima ona i po-stoji. Svi oni imaju i u svojoj
biografiji i u svojim djelima trenut-ke neprijeporno zajedničke, nešto što bi mogli nazvati generacij-
skim, ali istovremeno postoje tolike razlike u pristupu vlastitom djelu i vlastitom življenju, da je čak
i zajednički nazivnik gene-racije danas još samo uvjetan. U svakom slučaju, književno dje-lovanje
Thomasa Wolfea poklapa se uglavnom s rastom i razvo-jem velike američke međuratne plejade:
Johna Dos Passosa, Er-nesta Hemingvvava, F. S. Fitzgeralda, Williama Faulknera i dru-gih. Thomas
VVolfe ne pripada im, međutim, ni po njihovom za-jedničkom sudjelovanju u značajnim povijesnim
ili književnim zbivanjima, niti po svom odnosu prema književnosti, prema sa-mom zanatu pisanja.
Ako je zajedničko biografsko obilježje tzv. »izgubljene gene-racije« američkih književnika u tome
da su kao vojnici preživjeli prvi svjetski rat, a zatim boemski i s patosom unaprijed besmis-lene ali
plemenite individualističke pobune preživljavali u Evro-pi slom svih tradicionalnih, građanskih
evropskih pa time neizbježivo i američkih vrijednosti (osjećajući se pritom preva-reni i opljačkani
za život, pokušavajući stvoriti kakvu takvu mo-gućnost da u ništavilu oko sebe i u sebi opstanu,
beznadno, ali prema nekom autentičnom kodeksu časti čiji je smisao da se us-prkos svemu hrabro i
bez stenjanja izdrži), tada Thomas VVolfe toj generaciji ne pripada. Tada joj, međutim, ne pripadaju
ni John Dos Passos niti VVilliam Faulkner, koji su, dijeleći biograf-sku činjenicu sudjelovanja u
ratu i druženja s ekspatriranim američkim intelektualcima i umjetnicima po mondenim sastaja-
lištima poratne Evrope, ipak vrlo brzo prekinuli s tim načinom života, da bi prvi postao pravi
socijalno kritički autor i književni 521inovator međuratne Amerike, a drugi, još veći inovator,
omam-Ijujuće dubok pjesnik koji će, ispisujući sagu o tlu i pomiješanoj krvi američkog Juga,
dodirnuti ono potajno mjesto zla nepovrat-no vezanog o prošlost, rodoskvrno sapetog uza svoj
poraženi soj i zemlju. Tako se »generacija«, uz neke manje kreativne intelek-tualne i umjetničke
primjerke, po djelu i životu svodi zapravo na dva predstavnika: na Ernesta Hemingwaya i Francisa
Scotta Fitz-geralda. Obojica su se suvereno, a ipak bespomoćno, kretala iz-među dva karakteristična
pola: savršenog bjelosvjetskog snobizma s jedne i savršeno sretnog stvaralačkog trenutka s druge
strane. Sve ovo bilo je potrebno reći da bi Thomasa Wolfea smjes-tili nekako u njegovo književno
vrijeme, da bi razumjeli što se događalo jednom istinskom talentu koji je, zbog činjenice da je bio
za koju godinu premlad zakasnio u svjetski rat, zakasnio na sastanak s Gertrudom Stein i Jamesom
Jovceom u Parizu, pa ipak, književno je bio prisutan i u jednom trenutku stekao svo-jim prvim
romanom Pogledaj dom svoj, anđele (Look Homevvard, Angel, 1929) slavu ravnu onoj
Hemingvvava ili Fitzgeralda. Ro-man se pojavio tek šest dana prije crnog petka u Wall Streetu, a
dan sloma na njujorškoj burzi smatra se i danom prestanka aktivne faze izgubljenosti izgubljene
generacije. VVolfe je nakon velikog uspjeha svog prvijenca stigao u Evropu samo da još za-tekne F.
S. Fitzgeralda u njegovom otmjenom pariškom apart-manu blizu Bulonjske
šume, ali već »jalovog, nemoćnog i alko-holičara«, čovjeka s kojim se teško moglo razgovarati.
»Mislio sam da je za Wolfea najbolje da ode i otišao sam.« Ako, međutim, i bez iskustva Velikog
rata i vrenja u porat-nom Parizu, bez susreta s modernim književnim strujanjima, biti izgubljen u
Americi i postavljati nehotice skoro ista pitanja (tek s nešto više samozavaravanja i krivih nada)
znači pripasti vječito izgubljenom naraštaju svih vremena, tada tu bez sumnje treba pribrojiti i
Thomasa VVolfea, možda posljednjeg značajnog američkog književnog provincijalca, čovjeka koji
je zakasnio na sve. Prvi nacrt romana na koji se odnosi ovaj pogovor nosio je, eto, i takav naslov: O
Lost! (O Izgubljeni!). No pođimo redom, jer su život i djelo Thomasa Wolfea to-liko prepleteni da
je s naglom slavom započela svoj život i legen-da o njemu. Nije to bila legenda o ljubavniku,
ratniku, lovcu, slavnom pijanici ili besmisleno hrabrom čovjeku: ta legenda je prije svega bila
legenda o piscu i nastajanju djela, neodvojiva od djela. Njegove četiri knjige (koje su skoro
doslovno autobiograf-ske) i njegov život (dvije stvari koje na štetu i jednog i drugog nije nikada
uspio razgraničiti) stapaju se u jedan jedinstveni Bil-dungsroman, u tipično američku mitsku
situaciju pojedinca, samo s jednom razlikom: Thomas VVolfe nije znao što da počne ni s novcem u
životu ni sa slavom u književnosti, premda je ši-rokogrudni Sinclair Levvis u svom govoru prilikom
dobivanja Nobelove nagrade rekao da je Pogledaj dom svoj, anđele djelo »autentične veličine«.
Osmo dijete svoje majke, Wolfe je rođen 1900. godine, sa sa-mim stoljećem. Otac mu je bio klesar
u Ashevilleu, malom gra-diću Sjeverne Karoline, a majka kućanica sa silnim nagonom za
novčanom samostalnošću: mešetarila je zemljištima u gradiću koji se naglo razvijao u živahan
turistički centar poznat po pla-ninskoj klimi i dobrom zraku. U blizini je i čuveni milijunaš George
Vanderbilt podigao za sebe jednu od najslikovitijih ame-ričkih rezidencija. U doba Thomasovog
dječaštva grad je dobio škole, mnoge nove domove, ustanove, a između ostalog i dobru javnu
knjižnicu s preko tri tisuće svezaka. Zbog smrti neke od svoje osmero djece, majka je malog Toma
sve više vezivala uza se. Ali kuća je uvijek bila puna ljudi, rodbine i stanara (majka je iznajmljivala
i sobe) i dječak je, iako prerano sazreo, odrastao u jednoj komunikativnoj sredini, po-malo američki
luckastoj, u kojoj se i recitiralo i sviralo klavir, iz-vrsno jelo i to u rabelaisovskim količinama,
svađalo, pilo, tuklo i mirilo. VVolfe je već sa dvije godine mogao čitati jednostavne stvari, a u prvi
razred pošao je s nepunih pet godina. Obitelj kao da je osjećala da se Tom po nečem od njih
razlikuje, očekujući da on postane nešto bolje od njih, da bude »školovan čovjek«, pravnik ili
guverner. Bio je dobar učenik, usput je prodajući no-vine još i zarađivao, trajno i neumorno čitao.
Njegovi netipični književni sastavci potakli su njegove učite-lje da se založe za njega. Tom VVolfe
ušao je u »otmjenu« školu, namijenjenu sinovima bogatih skorojevića, našla mu se i stipen-dija. Tu
susreće i stanovitu gđu Roberts (»moju duhovnu maj-ku«) koja ga kao nastavnica književnosti
uvodi u Shakespearea i ostale pjesnike, ohrabrujući ga da piše. Kao pravi nadobudni i zlatni
američki mladić, dobar atletičar, dobiva medalju za svoj esej o engleskim dramatičarima, u povodu
tristote obljetnice Shakespeareove smrti, 1916. godine. To mu, uz solidne ocjene, omogućuje da se
te iste godine upiše na državni univerzitet Sje-verne Karoline. Na sveučilištu počinje pisati drame i
pomišlja na karijeru uspješnog broadwayskog pisca. Godine 1920, nakon svih
mogućih uspjeha u studiju mijenja sveučilište. Prešao je u Cambridge, Mass., na Harvard
Universitv, kod profesora Bakera kome je polazilo za rukom da od sličnih nadobudnih studenata
stvori uspješne broadwayske dramatičare: njegovi učenici bili su Philip Barry, Sidney Hovvard i
Eugene O'Neill. Poslije završe-nog studija zapošljava se kao nastavnik književnosti, piše drame bez
pravog uspjeha i naravno, putuje u Evropu. Po povratku, 1925, zaljubljuje se u ženu desetak godina
stariju od sebe, u Ali-ce Bernstein, broadwaysku scenografkinju. Ljubav je obostrana. Štedi, hoće
još jednom u Evropu. Odlazi u Englesku, 1926, i od-jednom, poput groma iz vedra neba počinje
pisati roman. Bio je to Pogledaj dom svoj, anđele, prvi od četiri obimna romana koji zapravo čine
jedan veliki autobiografski roman-rijeku, i kojemu će slijediti Of Time and the River(O vremenu i
rijeci, 1935), The and the Rock (Paučina i kamen, 1939), i posthumno, 1fou 522 523can'tgo home
again (Ne možeš više kući, 1940). Drami se više nije vraćao. Za vrijeme boravka s Alice u
Londonu, pisanje ga je zgrabilo tako bjesomučno da ga se nikad više nije oslobodio. Pruža mu se
prilika da konačno upozna i Jovcea kome se odu-vijek divio, ali koji na njega nije ni najmanje
utjecao, pa Wolfe niti ne pokušava susresti ga: stranice vlastitog rukopisa straho-vito se množe i to
je jedino što ga zaokuplja. Hoće ispričati sve, sve što je ikad vidio, saznao, osjetio, okusio. Vrativši
se u Nevv York, Alice Bernstein nagovara ga da napusti posao i do kraja se prihvati romana. Ona
mu je iznajmila i prvo od njegovih fa-moznih boravišta. Dvije su komponente stvorile legendu:
njegov strahovito ra-dišan ali nimalo građanski način života i njegov susret s jednim urednikom
izdavačke kuće Scribners, čovjekom koji mu je istin-ski i s krajnjom nesebičnošću pomogao da
objavi svoje knjige. »Pišem od jedanaest uvečer do šest ujutro, ustajem u dva poslije podne. Radim
ozbiljno, po prvi puta u životu. To je nešto ludo, opijeno, divlje ...« Rukopis romana Pogledaj dom
svoj, anđele odbili su neki po-znati izdavači, sve dok u novembru 1928. nije došlo pismo od
Scribnersa, s potpisom Maxwella Perkinsa, jednog od najboljih urednika tog vremena. Taj je u
Wolfeu osjetio veliki zamah, na-zvao ga u sebi Moby Dickom, i zaista, »jednoga dana Mobv Dick
je bio tu, stojeći na vratima moje sobe, naslonjen na dovratnik. Kad sam vidio njegovu divlju kosu i
blistavu pojavu pomislio sam na Shelleva, premda je ovaj bio fizički različit«. VVolfe je bio
gorostas, krepak, zdrav i jak, neumjerena duševnog i tjelesnog apetita. Saznao je od Perkinsa da mu
se djelo vrlo sviđa, da je dijelove rukopisa čitao i Hemingvvav, da su se složili da je to »a
masterpiece«, remek-djelo. A zatim je počeo rad. Perkins je za-htijevao da se djelo prekomponira,
da se izbaci sve što odvodi od iskustva glavnog lika, Eugenea Ganta alias Thomasa Wolfea.
Osjetljiv i smeten izbacivanjem čitavih dijelova teksta, VVolfe je ipak morao priznati da je Perkins
u pravu. I tako su izbacivali i organizirali, montirali roman, a da urednik nigdje nije dodao ni riječ,
niti nanovo oblikovao koju autorovu rečenicu. Roman je imao nesumnjiv književni uspjeh. Stvarni
pro-blem nastao je u Ashevilleu, kod kuće. Tamo su iz autobiograf-skog djela smjesta prepoznali
tko je tko i žestoko su reagirali. Male sredine ne podnose da ih se razgolićuje, osobito ne kada to
čini jedan »njihov« čovjek. Stizala su anonimna prijeteća pis-ma. Uspjeh romana počeo je
razrješavati neke odnose u njego-vom životu:
shvatio je da ne može više kući, višegodišnja veza s Alice Bernstein raspadala se, napustio je
nastavnički posao. Pre-ostao mu je samo njegov urednik i skoro manijakalno pisanje po
iznajmljenim sobama Nevv Vorka, koje bi odmah poprimile izgled o kojem su se u književnim
krugovima sad već pričale bajke: papiri, kovčezi, knjige, neoprani tanjuri, pune pepeljare, stolovi
nagorjeli od opušaka; pisao bi obično na frižideru, sto524 jećke, usred sobe stajao bi u pravilu
sanduk u koji su s frižidera letjele dovršene stranice ogromnih slova. Kavu bi kuhao u lon-cima,
pišući tjedno do dvadeset tisuća riječi. Ako radi danju, uvečer izlazi da bi pojeo gomilu odrezaka uz
pivo i priča do bes-vijesti s prvim čovjekom koji ga hoće slušati, zatim lunja pred-građima do pet
ujutro, »s neparnim čarapama koje su šuplje na petama, s dvije kravate umrljane umakom s
odrezaka za po-sljednje tri godine«. Kad je sanduk u sredini sobe pun, iznaj-mljuje se mali kamion
da rukopis odveze uredniku. Njemu se čini da još nije pravo ni počeo pisati kad mu Maxwell
Perkins javlja da iz rukopisa razabire kako je i njegov slijedeći roman dovršen. O čemu je to pisao
Thomas VVolfe? »Pogledaj dom svoj, anđele obuhvaća razdoblje od prvih dva-deset godina života
mladog Eugenea Ganta: djetinjstvo, dječa-štvo, ranu mladost. Neke izvanjske radnje, osim
obiteljske povijesti u tom određenom otsječku vremena, tu i nema. Otac klesar nadgrobnih
spomenika, majka s talentom za trgovinu nekretninama, u Altamontu koji se razvija. Oni su kobno
neslo-žan par: otac je pijanica i neostvarena umjetnička narav, majka škrtica kojoj imetak pomalo
postaje preči od obitelji. Djeca su žrtve njihova nesklada i vječitog sukobljavanja: rastući, djeca u
sebi nehotice odbacuju roditelje koji im od početka truju život. Eugene je na oca, sanjar s
umjetničkim sklonostima, pun emocio-nalne energije i ambicije, gladan iskustava, osjetljiv,
strastven, čist. Takav, on je svjedok svim sramotama i poniženjima koje vidi u obi-telji, životnim
okrutnostima koje promatra u gradiću, prodajući novine u crnačkoj četvrti. U školi ga oduševljava
poezija, odlazi na državni univerzitet. Prijatelj ga vodi u javnu kuću, ponizuju ga bo-gataška djeca
za koju je univerzitet i osnovan, doživljava prve lju-bavi, oslobađa se želje da tu, u užem zavičaju,
bilo što postigne, pa se nakon smrti oca i svog brata Bena oprašta i s majkom, te odlazi daleko,
nastavljajući studije na Harvardu. Kako izgleda - ništa, a ipak je sve, jer je iz duboke potrebe za
svojim unutarnjim otkrićima Thomas VVolfe pisao knjigu koja je i sama otkriće, puna neke
neobjašnjive svježine, jaka od svega što je navrlo, stvarana neposredno pri udarcima spoznaje, kao
kakva glazbena poema. Neki kritičari stoga i smatraju Pogledaj dom svoj, anđele najlirskijim
američkim romanom, a njegove li-kove, kako se prela'maju u očima mladog Eugenea, skoro mito-
loškim stvorenjima. Dominantni su likovi roditelja, braće i ses-tara, tih sazvježđa na dječjem nebu
prema kojima se dijete u svom rastu i određuje; lik oca, monumentalan u svojoj nesvjes-noj
razdrtosti između alkohola i javnih kuća te mržnje na ženu i citiranja Shakespearea, između
privrženosti djeci i skitalačke žudnje da zauvijek odluta u pustolovinu na kraju svijeta s kojim bi se
kad-tad trebalo uhvatiti u koštac. U tim amplitudama, iz-među psovke i ljubavi, niskosti i
eksplozivne.životnosti sve dok ga ne izgrize bolest, stari se Gant gotovo privida kao neki daleki
525frustrirani rođak Melvilleovog kapetana Ahaba, ali bez hrabros-ti da pođe za svojom nemani.
Majka Eliza također prenosi na djecu svoju nemoć i rascijepljenost, mržnju zbog promašenog braka
pomiješanu s napadajima ljubavi, te krivnju zbog raspa-danja obitelji koju dijeli s ocem. Umiranje
neke od djece i slom svih osobnih odnosa -razvit će u njoj pohlepu za novcem i zgr-tanjem imetka -
nju je život učio da ljudski odnosi ne vrijede i taj nagon postaje jaci od nje. »Uzmi im sve što
možeš«, govorit će studentu Eugeneu brat Ben, taman, unaprijed skršen a ipak hrabar karakter. On
je ni ne znajući tražio, poražen prije nego je to shvatio. Htio je naći neki ključ, neka vrata, bilo što,
prolaz kojim bi izašao. On sluti da bi mladi Eugene mogao naći taj put i čini sve da ga ohrabri za
ono u čemu sam nije uspio. Ben je kao stranac u obitelji, nije priznao usud. Benovom smrću dolazi
Eugene do potresne spoz-naje da je i sam zauvijek stranac, te odlazi. Zavitlavši ih sve u koloplet i
nakaznih i ljupkih gantovskih strasti, Thomas Wolfe im je podario neku ogromnost: oni se ne-hotice
doimlju poput svađalačkih starih bogova u nekom prvo-bitnom svijetu. Gledani očima dječaka koji
raste, oni i jesu ve-lika bića. Kritičari su, međutim, samo u obrisima ali ipak, u obi-telji Gant očitali
antički eshilovski arhetip: staroga Ganta kao Agamemnona koji je svršivši s ratovanjem došao kući
da umre, Elizu kao Klitemnestru, sestru Helen čas kao Elektru a čas kao Kasandru, dok je glavni
lik, Eugene, svojevrsni Orest. Iako je Thomas Wolfe bio književno vrlo obrazovan čovjek, ništa ne
ukazuje na to da je Pogledaj dom svoj, anđele planirao kao para-lelu Orestiji Prije će biti da su sve
prave arhetipske situacije u svom uzorku iste i da je Wolfe, idući do korijena, dodirnuo u tami
duboki zajednički nazivnik. Objašnjavajući podnaslov, »priču o zakopanom životu« (koji je posudio
od pjesnika Matthevv Arnolda), Wolfe je vrlo ilumina-tivno zapisao: »U romanu postoje dva bitna
kretanja - jedno prema van, drugo prema dolje. Kretanje na van opisuje napor djeteta, dječaka i
mladića za izbavljenjem, za slobodom i samo-ćom na novoj zemlji... Kretanje na dolje
predstavljeno je nep-restanim otkapanjem zakopanog života grupe ljudi i opisuje kri-vulju
obiteljskog života porijekla, združenja, rasapa i iščeznu-ća«. Taj zakopani život je onaj tajni,
nesaznati, kojemu niti jedan od junaka romana nije gospodar. Simboličan naslov romana Wolfe je
uzeo od Miltona, iz nje-gove »Lvcidas«, a preuzeo je i simboliku. U svojim stihovima Milton
zaziva arhandela Mihajla da svrne pogled kako bi opla-kao nesreću na domu. Po nekom unutarnjem
kemizmu simbola, taj se Miltonov anđeo stapa s pogledom kamenog anđela koji stoji na ulazu u
klesarsku radionicu staroga Ganta: on je jed-nom u mladosti vidio anđela, talijanski rad iz Carrare, i
htio je isklesati nešto slično ali mu nije pošlo za rukom. T..ii njegov an-đeo nosio je na »glupom
bijelom lic mijeh mekušne kamene 526 slaboumnosti«. Tako Gantov anđeo lebdi nad recima knjige
kao znak zakopane i zatrpane, izvitoperene stvaralačke snage. Našavši svojim prvim romanom
posve sigurno ton vlastite poezije, VVolfe će u kasnijim knjigama potražiti svojoj poeziji njezinu
veliku, \vhitmanovsku temu Ameriku. Na tom putu približit će se i ostalim, već spomenutim
piscima koji su svoju zemlju i vrijeme motrili manje zanosnim a više kritičkim očima. Približit
će im se drugim putem; i sam ne vjerujući u ono do čeg će doći, doći će do sličnih istina. Krenuvši
od ljubavi za svoju Ameriku (u vrijeme kad su drugi progledali njene socijalne me-hanizme i
ljudsku ukletost), nadahnjujući se osjećajem ogrom-ne, kontinentalne snage Amerike, Thomas
VVolfe će osjetiti ne-srazmjer svoje vizije i istine koja mu se probijala pod pero: um-jesto žuđenog
idealizma i neke humane čistoće, umjesto zajed-ničkog življenja od snage te zemlje i za tu snagu,
nije mogao a da ne vidi što nastaje iz Gantovih kad počinju prosperirati. Nije mogao a da ne
zabilježi pohlepu, surovost, iskvarenost i sitnost - ali niti da raskine sa svojim snom, kao što su to
učinili He-mingway, Dos Passos i iznad svega Faulkner. Ostao je sve osam-Ijeniji, s neutaživom
slikom američkog krajobraza kojeg je gle-dao kako promiče, s prozora mnogih vlakova ili s praga
neke sudnice: »Amerika pustinja, ispružena, ogromna, kaotična, zločina-čka Amerika. Bijaše to
ubilačka Amerika natopljena krvlju umo-renih, izmučena i besmislena Amerika, divljačna, slijepa i
luda Amerika što je prsnula kroz svoje slabašno pravo, kroz svoje otužne izlike. Bila je to Amerika
sa svim svojim skoro beznad-nim nadama, sa svojim bezvjernim vjerovanjima - Amerika s og-
romnom tjeskobom zbog svoje vlastite zablude, zbog prekrše-nog obećanja svog izgubljenog sna i
nedostignute žudnje; bila je to jednako tako Amerika neizgovorenih proročanstava, nepro-nađenog
jezika, neprozborene pjesme. Zbog svega toga bila je za sve nas naša vlastita Amerika - sa svim
užasom, ljepotom, njež-nošću i stravom - jedina koju znamo, jedina koja jest.« Priznat još za života
kao značajan pisac, VVolfe je ipak bio krajnje osjetljiv na kritiku. Kao da nije mogao biti
objektivan, stojeći i padajući s autobiografijom i svojim poetskim činom. Kritika mu je, često s
pravom, zamjerala i zamjerava neke stvari. Raspon sudova o njemu ide od potpunog odbacivanja do
neob-jektivnog ushićenja. Ako su se svi i složili da mu je prvi roman izvrstan, kasniji mu romani
nisu sasvim oduševljavali poznavao-ce književnosti. Glavni prigovor glasi da mu djelu nedostaje
svjesna volja za formom. Dok drugi pisci, njegovi suvremenici, biraju svoj predmet i način obrade
sa sigurnošću i svjesno, kod njega »teme« zapravo i nema: to nije ni neka socijalna grupacija, nije
ni lik koji bi nešto reprezentirao, nije ni filozofija niti knji-ževni artizam. On hoće obuhvatiti sve,
cjelinu izvanjskog i onog 527potajnog života - i tu možda čini vitium artis. »Dragi bog pre-biva u
pojedinosti«, rekao bi E. R. Curtius, a VVolfe se nije znao ograničiti na dio koji bi stajao za cjelinu.
Uz to je on bio tip nereflektiranog autora, njega iznutra vode emocije koje se i ne-hotice probijaju
pod pero, pa se u usporedbi sa svjesnim htije-njem jednog Hemingwaya ili Faulknera njegovi
romani često doimlju bez čvrste forme, na mahove rasplinuti od preobilja i bez sveobuhvatne
zamisli. Wolfe je donekle bio svjestan istinitosti tih prigovora. Nje-gov prekid s Maxwellom
Perkinsom, urednikom koji je do tada sređivao zamršene i nepregledne konvolute njegovih
rukopisa, prepoznavajući, probijajući se, tražeći i nalazeći nit vodilju - taj prekid došao je kao
posljedica VVolfeove povrijeđene spisatelj-ske taštine. Htio je pokazati da je i sam u stanju paziti i
misliti na zakone romana, da im je u potpunosti dorastao. To je, među-tim, rezultiralo uvođenjem
socio-ekonomskih premišljanja koja su djelovala poput stranog tijela u nadahnutom poetskom tkivu.
Prigovaralo mu se, zatim, da su likovi uslijed nedovoljne distance plošni, da je autorova
subjektivnost u njima nedopuš-teno prisutna. No to ne stoji za roman Pogledaj dom svoj, anđele,
gdje je najživlje i najbolje ostvareno baš ono prvo ozračje iz ko-jeg izrasta mladi Gant/Wolfe,
George VVebber njegovih kasnijih djela: ozračje obitelji u kojoj ćemo prepoznati skoro faulknerov-
ski južnjački fatum kojem se nitko od junaka ne može oteti. I danas se još akademska kritika spori
da li je VVolfe »veli-čanstven u obilju« svog jezika ili tek »razbrbljan«. Auden je za njegove
romane rekao da su »smeće, ali grandiozno«. Hemin-gway: »Činio se žalosnim, kao (poraženi)
Carnera«. Faulkner ga je stavljao prvog među suvremenicima, kao »najboljeg neuspje-log, jer je
odbacio stil i koherenciju htijući sve iskustvo ljudskog srca smjestiti na vršak igle«. Pa ipak, ostaje
velik po jakosti svog nadahnuća i rasponu svoje vizije. Jedna od glavnih njegovih snaga upravo je
nemo-dernost, gotovo biblijska staromodnost. Već po naravi svog dara ostao je romantični lirik, što
znači pisac jedne mladolike pjes-ničke proze. Njegova vizija kao da se iscrpla u svom razmahu, nije
mu bilo dano da u kasnijem zrenju stekne potrebnu udalje-nost, da odredi i svede svoj oblik.
Pomislilo bi se da je ispisavši u napornom grču i bez predaha sve što je imao, onako zdrav na-
mjerno obolio i umro, 1938. godine. Otuda tragičnost, otud i legenda: u okusu nikada dovršene
mladosti koja još uvijek zaustavljena prebiva među njegovim eruptivnim stranicama, izgubljena
između snage svoje prvotne svježine i jasnoće o boli, te pitanja nad neostvarenom krhoti-nom
čovjeka.