Professional Documents
Culture Documents
Metodologija - Skripta
Metodologija - Skripta
ISTRAŽIVANJE I TEORIJA
U razvoju nauke, kao i u svim drugim oblicima ljudskog stvaralaštva, postoji mnogo
diskontinuiteta. Pošto se naučna misao dugo, ponekad vekovima kretala u jednom pravcu,
nova originalna teorijska dostignuća menjaju njen osnovni smer, prikazujući u novom
svetlu smisao ranijih saznanja i verovanja. Ali ovaj diskontinuitet nije apsolutan, a sem
toga on nastaje u razvoju naučnog saznanja koji je izrazito kumulativan, tj. u kome se
nova saznanja oslanjaju na ranija i nalaze s njima u nekoj smisaonoj vezi bilo da ih
proširuju, usavršavaju, ispravljaju ili odbacuju. Kontinuitet i diskontinuitet u razvoju
nauke ne mogu se potpunije sagledati ako se posmatraju samo u sklopu pojedinačnih
istraživanja, pošto se šira podloga njihovog međusobnog odnosa nalazi u
institucionalizaciji nauke. U ovom svom širem, naučnoistorijskom vidu, kontinuitet se
izražava u postojanju naučnih pravaca i škola. Diskontinuitet se u naučnom razvoju, opet,
ogleda u postojanju različitih pravaca i škola, njihovom sukobljavanju u kojem se
napuštaju jedna a usvajaju druga teorijska i metodološka stanovišta. Naučne škole
obrazuju naučne kadrove u duhu svog shvatanja nauke, prenoseći na njih ne samo
teorijske i metodološke ideje, nego i kriterijume za ocenu naučne značajnosti pojedinačnih
problema i shvatanja da li su oni naučno rešivi.
U okviru pojedinačne škole, veza između teorije i istraživanja nije formalno-metodološki,
proceduralni problem. Radi se 1)o povezivanju mnogobrojnih pojedinačnih problema sa
određenom teorijom; 2) traži se da se veza uspostavlja pomoću metodskih postupaka koji
se u školi smatraju najpodesnijim i najispravnijim, pri čemu se cenu usavršavanje tih
postupaka, pa i razvijanje novih.
Nastajanje i razvoj naučnih pravaca i škola, kao i njihovi međusobni sporovi, sukobi,
smenjivanje, ne mogu se potpunije objasniti ako se pored unutarnaučnih momenata ne
uzmu u obzir i društvenoistorijske okolnosti. Povezivanjem unutarnaučnog pristupa sa
istorijsko-sociološkim, može se izgraditi dovoljno široka osnova za proučavanje
kontinuiteta i diskontinuiteta u razvoju naučne misli.
Kumulativnost, kao opšte načelo razvoja naučnog saznanja, ogleda se u pojedinačnim
istraživanjima u težnji da se ona povežu sa postojećim naučnim znanjem, koje je u
teorijskoj nauci uopšteno i sistematizovano u naučnoj teoriji. Dosta rasprostranjena
različita shvatanja o načinu povezivanja pojedinačnog istraživanja sa teorijom ne mogu se
razumeti ako se ne uzme u obzir da na njih utiče dostignuti stepen razvijenosti neke
nauke. Povezivanje novog istraživanja sa naučnom teorijom nije jednostavno i ne
ostvaruje se spontano. Mnoga istraživanja nemaju uopšte teorijske ciljeve ili su oni
sasvim neodređeni. Zadatak mnogih istraživanja sastoji se u opisivanju nekih pojava u
konkretnim vremensko-prostornim uslovima, i u pojmovnim okvirima koje nameću
vannaučni a ne teorijski razlozi. Razumljivo je da kvantitativno gomilanje istraživanja,
čiji je zadatak konkretno opisne prirode, a idejna osnova zdravorazumska a ne teorijski
razvijena, ne može mnogo doprineti razvoju sociološke teorije. Ovakva, teorijski
irelevantna istraživanja u većini slučajeva uopšte i ne spadaju u sociologiju. Sa druge
strane, sasvim je neopravdano očekivati da će se sociološka teorija brže razvijati bez
istraživanja teorijskog karaktera.
Postojeći raskorak između sociološke teorije i istraživanja izražava se ponekad u stavu da
samo istraživanja čine nauku, dok se položaj teorije smatra dosta sumnjivim.
Ovo izdvajanje društvenih istraživanja iz sociologije kao naučne celine vrlo je vidljivo i u
metodologiji. O tome svedoči već i okolnost da se u većini najpoznatijih savremenih
metodoloških priručnika ne raspravlja o osobenostima sociološkog metoda po kojima se
on razlikuje od metoda drugih srodnih nauka, naročito psihologije, a koje proizilaze iz
sadržinski i metodološki određenog iskustvenog delokruga sociologije. Isto tako
ukazivanje na podvojenost jednog vida teorije i preovlađujuće struje u istraživanjima ne
znači da ne postoje sociološka istraživanja sa značajnim teorijskim doprinosima i pokušaji
stvaranja užih i širih teorija na osnovu raspoloživih pouzdanih iskustvenih podataka. Ipak,
niko ne smatra da pojedinačno istraživanje ne treba da bude povezano sa dostignutim
stanjem u nauci i njegovom teorijom i zbog toga se odnos istraživanja prema nauci i
naučnoj teoriji javlja u svakoj metodološkoj zamisli kao jedan od ključnih problema.
Dva dosta rasprostranjena jednostrana gledišta o načinu uspostavljanja veze sa naučnom
teorijom su dosta povezana sa različitim stupnjem teorijskog razvoja pojedinih nauka.
Prvo od njih je sakupljački empirizam, a drugo gledišta gledište tumači vezu novog
istraživanja sa teorijom na hipotetičko-deduktivan način osporavajući pri tome gotovo
svaki epistemološki značaj ostalim logičko-metodološkim pristupima i postupcima.
Sakupljački empirizam se zasniva na ideji da je u nauci najvažnije prikupiti iskustvene
činjenice, što više činjenica, a da će se zatim relativo lako izvesti teorijski zaključci iz
činjeničke građe. U sakupljačkom empirizmu dolazi do izražaja shvatanje o spontanom
povezivanju pojedinačnog istraživanja sa teorijom. Ponekad se u njemu prema teoriji
pokazuje gotovo otvorena odvratnost, jer se smatra da ona može da umanji izvornost
neposrednog posmatranja. Prosečni predstavnik sakupljačkom empirizma je naučno vrlo
neobrazovan. Obično on ne poznaje solidno nijednu opštu sociološku teoriju, kao ni
teorijska shvatanja koja se odnose na neku užu oblast društvenog života. Njegovo znanje
se sastoji u poznavanju nekog istraživačkog postupka. Nekad je u našoj nauci osnovna
parola sakupljačkog empirizma bila da treba što više ići 'na teren', bez obzira da li je
pojedini istraživač dovoljno teorijski osposobljen za takav rad. U novije vreme odlazak na
teren su zamenile ankete, koje se najčešće upotrebljavaju u vrlo uprošćenim oblicima i po
pravilu bez dobro promišljene teorijske osnove. Smisao je, međutim, ostao isti, sakupljati
podatke iako teorijski okviri i metodološki postupci prikupljanja nisu temeljno
promišljeni i razrađeni. Sakupljački empirizam ima izvesno opravdanje u ranim ili tzv.
prirodno-istorijskim fazama razvoja neke nauke. U svojoj prirodno-istorijskoj fazi nauka
još nedovoljno poznaje svoje područje. Pre pokušaja da se razvijaju šira teorijska
uopštavanja, nauka treba da upozna i na opisan način sredi činjenice u svom iskustvenom
delokrugu.
Drugi izvor sakupljačkog empirizma ne treba tražiti u stepenu razvoja određene nauke,
nego u njenom društvenom položaju. Sakupljački empirizam jeste gotovo neminovna
posledica trajnijeg preovladavanja naučnog prakticizma, u kome se svi istraživački
problemi postavljaju samo u dnevnim i prostorno usko ograničenim okvirima, usled čega
se zapostavljaju šira uopštavanja i teorijska misao uopšte.
Hipotetičko-deduktivno shvatanje odnosa istraživanja teorije koje precenjuje ulogu teorije
u istraživanju je druga krajnost. Po Poperu koji je verovatno najuticajniji zastupnik ovog
shvatanja u logici i metodologiji, uloga istraživanja se svodi na proveravanje teorijskih
hipoteza, koje su na deduktivan način izvedene iz postojeće teorije. Stvarnu ulogu teorije
u Poperovoj zamisli znatno smanjuje njegovo neprihvatanje sistematskog oblika teorije,
već samo teorijskih fragmenata koje istraživač može slobodnije stvarati, postupkom
'pokušaja i pogrešaka'.
Hipotetičko-deduktivno shvatanje uloge konkretnog istraživanja ima mnoge prednosti nad
sakupljačkim empirizmom. koje proizilaze iz jasnog uočavanja aktivne uloge teorijske
misli u svakom razvijenom naučnom istraživanju. Ipak, ono jednostrano tumači
istraživačku praksu teorijski najrazvijenijih nauka. U tim naukama zaista veliki deo
hipoteza nastaje daljom logičko-teorijskom obradom postojećih teorija. Ali i u
najrazvijenijim naukama je odnos istraživanja i teorije mnogo uzajamniji. I u tim
naukama pažljivog posmatrača čekaju u iskustvu mnoga teorijska sasvim nepredvidljiva
iznenađenja, koja mogu da usmere istraživanje u novom pravcu. Možemo navesti dva
primera, Rentgenovo otkiće zračenja i otkriće penicilina.
Merton je vrlo ubedljivo pokazao veliku heurističku ulogu pažljivog i otvorenog odnosa
prema stvarnosti u toku posmatranja i u čitavom toku konkretnog istraživanja, kao i
štetnost suviše krutog uokviravanja istraživanja polaznim teorijskim hipotezama.
Hipotetičko-deduktivno gledište o odnosu istraživanja i teorije često se vrlo isključivo
zastupa u metodologiji socioloških istraživanja. U praktičnoj primeni ovog tipa
istraživanja pojavljuju se mnogobrojne slabosti. 1) Hipotetičko-deduktivno istraživanje
može dati velike rezultate ako su hipoteze koje će se proveravati izvedene iz neke opštije
teorije i međusobno čvrsto povezane. Često su, međutim, polazni stavovi ovakvih
istraživanja skup tvrdnji i očekivanja opisnog karaktera, a ne teorijski zasnovane hipoteze.
2) Dalja vrlo česta slabost ovih istraživanja jeste izrazita parcijalnost. Iz nekog šireg
teorijskog problema izdvaja se samo jedan isečak koji se može ispitivati jednim
postupkom, na primer anketom ili analizom sadržaja, i zaključci se izvode na osnovu
nedovoljne iskustvene evidencije. 3) Za ovu metodološku struju je dosta karakteristično
da poistovećuje naučno istraživanje sa pojedinačnom akcijom prikupljanja podataka i da
pokazuje naročitu sklonost prema anketnim i sličnim statističkim ispitivanjima.
Sekvencijalna analiza je vrlo elastičan metodološki postupak kojim se teorijska misao
uključuje u dugotrajni proces prikupljanja podataka i u toku istraživanja razvija početni,
okvirni plan istraživanja. Međutim, povezivanjem ispitivanja ne iscrpljuju se svi
raznovrsni logičko-metodološki postupci koji su neophodni u širim teorijskim
istraživanjima, u kojima se na osnovu sve iscrpnijeg i određenijeg opisa naizmenično
smenjuju dedukcija i indukcija, analiza i sinteza, apstrakcija i konkretizacija.
Osnovno načelo povezivanja pojedinačnog istraživanja sa teorijom jeste da odnos prema
teoriji bude što aktivniji u svim fazama istraživanja, a ne samo prilikom stvaranja
njegovog plana i u završnoj obradi podataka. Istraživanje treba da polazi od dostignutog
stanja u proučavanju svog predmeta. Ovo se može postići samo ako se poznaju osnovna
teorijska shvatanja, najvažniji metodološki pristupi i postojeći izvori iskustvenih
podataka.
Na osnovu aktivnog proučavanja svih sastavnih delova postojećeg naučnog saznanja i
istraživačkog iskustva u kojima se ogleda stanje nekog problema u nauci, kao i
neposrednim upoznavanjem predmeta istraživanja u realnim društvenim uslovima, stvara
se idealni plan istraživanja, tj. određuje se njegov sadržaj, razmišlja se o optimalnim
izvornim podacima i o najpodesnijem iskustvenom delokrugu za proučavanje pojedinog
problema, traže se naučno najadekvatniji istraživački postupci i ispituju mogućnosti što
šire upotrebe postojećih izvornih podataka. Prilikom stvaranja plana istraživanja se, dakle,
polazi od zamisli kako bi u naučno idealnom smislu trebalo da izgleda konkretno
istraživanje, kako bi se uzimajući u obzir stvarne mogućnosti došlo do optimalno mogućih
rešenja. Ponekad se ove pripremne radnje svakog naučnog istraživanja izdvajaju u
poseban tip tzv. eksplorativnih istraživanja.
Mils je izneo nekoliko vrlo dragocenih sugestija o tome kako treba uspostavljati vezu sa
teorijom u pojedinačnom istraživanju. On na prvo mesto ističe da treba birati problem koji
istraživač oseća životno važnim, o kome ima dubljeg vlastitog iskustva ili je vrlo
zainteresovan za to da ga stekne. Ovim stavom se želi naglasiti značaj istraživačevog
primarnog iskustva u stvaralačkoj naučnoj delatnosti. Istraživač treba da što neposrednije i
potpunije poznaje opšte uslove u kojima se nalazi predmet istraživanja kao i njegove
osobenosti. Ako se proučavaju društvene pojave u savremenim uslovima, trajnije
posmatranje je nezamenjivo sredstvo za proširenje i produbljivanje primarnog iskustva. U
proučavanju društvenih pojava u prošlosti neposredno primarno iskustvo se mora
zameniti sistematskim upoznavanjem opštih istorijskih prilika. Snažno i teorijski
razvijeno primarno iskustvo je jedna od bitnih pretpostavki stvaralačkog istraživanja.
Pažljivo i kritičko proučavanje različitih teorijskih stanovišta je nezamenljivo sredstvo za
otklanjanje subjektivnosti koja se u većoj ili manjoj meti uvek krije u izvornom
primarnom iskustvu naučnika. Poznato je da se pojedinačno istraživanje ne može povezati
sa teorijom bez aktivnog proučavanja teorijske literature. Ovakvo aktivno proučavanje
postojećih teorijskih shvatanja i istraživačkih iskustava omogućuje da se teorijski plan
vlastitog istraživanja tako postavi da se pomoću njegovih rezultata može proveravati što
veći broj postojećih suprotnih ili alternativnih hipoteza. Pošto je izgrađena polazna
teorijsko-hipotetička skica istraživanja, iz toga teorijskog okvira treba da slede zaključci o
idealnom istraživačkom pristupu i idealnim iskustvenim obaveštenjima. Retko se dešava
da se u nekom stvarnom istraživanju mogu primeniti naučno najadekvatniji postupci i
prikupiti idealni podaci, jer to sprečavaju mnogobrojni činioci( finansijska sredstva,
ograničeno vreme, nedostatak kadrova, nepostojanje pojedinih važnih iskustvenih
obaveštenja, društvene teškoće u prikupljanju nekih podataka i sl.). Stoga se mora
zadovoljiti istraživačkim postupkom i izvornim podacima koji samo približno odgovaraju
idealnim epistemološkim normama.
Već u ovoj fazi pripreme za istraživanje trba stvoriti što potpuniji pregled postojećih i
upotrebljivih obaveštenja da bi se u ispitivanju prikupljali samo oni novi podaci koji su
stvarno neophodni, i da se ne bi uzalud trošilo i vreme i materijalna sredstva na
obaveštenja koja već postoje u literaturi, ali se istraživač nije potrudio da ih nađe.
Stvaranje pregleda postojećih obaveštenja je važno iz još jednog razloga. Načelo
kumulativnosti naučnog saznanja traži da se postojeći i vlastiti podaci shvate kao
jedinstvena celina. O ovome se često ne vodi računa i smatra da u tzv. istraživačkim
radovima treba iznositi i analizirati samo one podatke koje je istraživač sam prikupio.
Prilikom planiranja istraživanja treba dobro razmisliti o podesnim vremensko-prostornim
okvirima ispitivanja, u kojima se neki problem može sa manje objektivnih teškoća i bolje
ispitivati. Predmet proučavanja nije na svim tačkama društvenog prostora podjednako
izrazit i ne javlja se u svom čitavom teorijski značajnom rasponu. U zavisnosti od
objektivnih uslova nije svako vreme podesno za istraživanje u svim društvenim
sredinama. Odabiranje pogodnog vremensko-prostornog okvira za istraživanje je stoga
dosta složeno i predstavlja dobro poznavanje globalnih prilika i različitih lokalnih uslova.
Društvene pojave i procesi koji su izloženi većem uticaju godišnjeg društvenog ciklusa
treba proučavati u raznim godišnjim dobima.
Zbog toga što počinju na vrlo neizgrađenoj i nerazvijenoj teorijskoj osnovi, mnoga
sociološka istraživanja ostaju na eksperimentalno-opisnom nivou zato što njihovi planovi
nisu dovoljno promišljeni.
Aktivan odnos prema teoriji je podjednako potreban na početku, u čitavom toku
istraživanja i na kraju. Aktivan odnos prema teoriji u toku istraživanja pomaže istraživaču
da bolje razume ono što se zbiva u toku istraživanja i može bolje oceniti da li neki
postupci u prikupljanju podataka donose stvarno naučno upotrebljiva obaveštenja.
Aktivan odnos u završnom delu istraživanja sastoji se u nastojanju da se iskustveni nalazi
što svestranije objasne i protumače. Jednostrano je sučeljavati rezultate ispitivanja samo
sa polaznim hipotezama. U svakom širem ispitivanju se obično prikupi iskustvena građa
čija svestranija analiza omogućava da se izvode teorijski zaključci koji su širi od polaznih
hipoteza. Stvarno teorijski zasnovanog plana analize gotovo i da nema već se prikupljeni
podaci formalistički tabeliraju. Savremene mašine za mehaničku obradu statističkih
podataka omogućavaju vrlo brzo sređivanje i tabeliranje velikih masa statističkih
obaveštenja iz izvorne građe. Ako neki istraživač ili naučna ustanova raspolažu novčanim
sredstvima, dešava se da se izrada plana tabeliranja poveri nekom statističaru koji nije šire
upoznat sa teorijskim ciljevima istraživanja. Plan tabeliranja se u takvim slučajevima
obično svodi na ukrštanje svih elementarnih obeležja. Iz vrlo velikog broja tabela se ne
mogu videti neki bitniji teorijski odnosi, jer se oni mehaničkim putem ne otkrivaju, nego
je za to potreban teorijski zasnovan plan. Obično su slabosti ove poslednje analitičke i
sintetičke faze istraživanja samo posledica njegove opšte nedovoljne teorijske
zasnovanosti i slabe metodološke razrade.
ANALIZA SADRŽAJA
1.) zaključka da su one samo prividno istovetne, a da se iza pojavne sličnosti kriju različiti
sadržaji, ili
Utvrđena statistička korelacija jeste samo početni opis nekog iskustvenog odnosa, čiju
prirodu treba ispitati. Stabilnost korelacije treba i mora biti svestrano proverena i
sagledana u svetlu što širih raspoloživih naučnih znanja o području stvarnosti kojem
pripadaju korelisane pojave, da bi bio naučno zasnovan zaključak da korelacija izražava
neophodne i dovoljne uslove zavisne promenljive. To je osnovno načelo uzročne analize
neeksperimentalnih podataka, jer mnoge korelacije su samo prividne.
1.) Dovoljna sadržinska iscrpnost, bez koje nije mogućno analitički ispitivati
pretpostavke o uticaju pojedinih iskustvenih činilaca na predmet istraživanja.
Opisni podaci o pojedinačnim činiocima zamenjuju neizvodljivo eksperimentalno
rukovanje tim činiocima. Sa obzirom da se u neeksperimentalnoj uzročnoj analizi
obično ne može pomoću slučajnog odabiranja neutralisati delovanje nepoznatih
relevantnih činilaca, poželjno je da se u opis uključe i oni činioci i obeležja za koje
se ne može pretpostaviti da su u većoj meri relevantni za predmet istraživanja, ali
ni da su potpuno neuticajni.
2.) Uzročna analiza je po svojoj prirodi dinamična pošto je utvrađivanje vremenskog
redosleda pojava logički neophodno u otkrivanju i proučavanju uzročno
posledičnih odnosa.Sa obzirom na kumulativnosta u delovanju društvenog
determinizma , i mogućnosta da posledice ostanu duže ili kraće vreme prikrivene ,
teže je pouzdano utvrditi stvarni redosled pojava. U proučavanjju drušvenog
determinizma moraju se opisivati i istovremeni odnosi, odnosi u jednom,
trenutnom preseku, ali ono što je najbitnije jeste da samo podaci o stanju
proučavanih pojava nisu dovoljni već su neophodni i o njihovom razvoju. Idealno
je kada se pomoću dugotrajnih istrašivanja može neposredno pratiti razvoj
proučavanih pojava. Takvih istraživanja ima ali je ona zahtevaju skupu
organizaciju, zbog toga se praćenje toka proučavanog procesa nastoji zameniti
njegovom rekonsrtukcijom.
3.) Neophodnost da izvorna građa bude kolicinski dovoljno obimna, da se predmet
istraživanja nalazi u izvornoj građi u dovoljnom broju pojedinačnih slučajeva, jer
je inače otežano a često i nemogućno izvođenje dovoljno pouzdanih statističkih
zaključaka. Ispitivanje uzročnih odnosa pomoću neeksperimentalnih podataka, je
vrlo postepeno. Ono obično počinje najopštijim opisom ispitivanog iskustvenog
odnosa u određenom društvenom prostoru i zatim nastoji da početni globalni opis
što više istanča, otkrivajući značajnije kvalitativno različite oblike I intenzitete u
kojima se ispitivani odnos pojavljuje u različitim posebnijim društvenim
situacijama. Istraživački postupak kojim se početni opis nekog glkobalnog odnosa
raščlanjava da bi se videlo koliko se on razlikuje I modifikuje u pojedinim svojim
sastavnim delovima, naziva se u metodologiji obično specifikacijom.
Međutim specifikacija ima svoje granice.one su određene sadražajem raspoloživih
izvornih obaveštenja i njihovim obimom. Što se u izvornoj građi nalaze podaci o više
osobina relevantnih za ispitivani problem, specifikacija može da bude svestranije.U
izvornoj građi malog obima brzo se dođe do granica preko kojih rađčlanjivanje gubi
smisao.
Kod eksperimenta u pravom smislu reči, sve zavisi od operativnog zahvata u stvarnost, a
strogo logičan redosled svih njegovih faza čak je preduslov uspeha. U uzročnoj analizi
neeksterimentalnih podataka, kojom se proučavaju pojave na čija kretanja istraživanja
uopšte ne utiče ili je taj uticaj sporedan, čak možda za istraživanje štetan ako je
nepovoljan za dobijanje naučno upotrebljivih izvornih obaveštenja, istraživanje se mora
daleko više podešavati mnogim slučajnostima od kojih zavisi mogućnost stvaranja
njegove iskustvene evidencije . pojedinačni zadaci uzročne analize neeksperimentalnih
podataka se stoga ne pojavljuju u strogo utvrđenom vremenskom redosledu, kao što se
dešava u eksperimentu.
Problemi i postupci:
1.) otkrivanje prividnih korelacija i utvrđivanja vremenskog redosleda pojava
2.) daljeg proučavanja utvrđenih i pretpostavljanih vipestrukih determinističkih
spletova
3.) uključivanja neposredno proučavanog uzročnog odnosa u njegov širi aktuelni i
istorijski (biografski) društveni sklop.
Jedan od ključnih zadataka svake uzročne analize jeste da utvrdi vremenski redosled u
kome se javljaju činiocu nakog iskustvenog odnosa, jer uzrok po definiciji mora da
prethodi posledici ili da se pojavljuje istovremeno sa njom.
Zadaci:
1.) Ispitivanje uslova u kojima je počeo određeni proces,
2.) Kako se u njegovom toku menja osobina
Teškoće
Ali u retrospektivnim proučavanjima se često kriju ozbiljne opasnosti, one su naročito
velike kada se posledice procesa proučavaju samo na onim pojedinicama ili grupama koji
su u njemu ostali do kraja.Zatim u dušim vremenskim poređenjima javlja se još jedna
teškoća. Ne povećava se samo dužina obavljanja zanimanja npr. ili metodoloski rečeno
dužina izloženosti dejstvu pretpostavljenog uzročnog faktora, nego se nezavisno menja i
biološka starost ljudo a i istorijski uslovljeno opšze životno iskustvo različitih pokoljenja.
Kada se kao obaveštenja o ranijem toku nekog procesa retrospektivno skupljaju izjave
učesnika nastaju nove teškoće. Reč je o selektivnosti pamćenja, po pravilu se usled toga
na pročlost gleda kroz prizmu sadašnjosti. Ova teškoća se smanjuje ako se tokom procesa
rekonstruiše i pomoću podataka koji su nastali u njegovim raznim fazama.
Mek Klintok se zalaže za metod slučaja kao skupine, koji podrazumeva integraciju
atomističkog i holističkog pristupa i koji pojedinačne slučajeve tretira kao skupinu
heterogenih jedinica analize. Treba povezati osobine ankete (radi pojačavanja
pouzdanosti) sa kvalitativnom studijom slučaja (koja dopire do dubinskih informacija o
referentnom okviru i definiciji situacije samih učesnika). Kvalitativni opisi doprinose
lakšem objašnjenju odstupanja u kvantitativnoj analizi. Mek Klintok smatra da primena
ovako shvaćenog metoda podrazumeva unošenje analitičkog okvira u proučavanje što
znači i razvijanje određenog teorijskog stanovišta.
R. K. Jin smatra da se metod slučaja ne može mešati sa nezrelom upotrebom kvalitativnih
istraživanja. Ovaj metod ima značajnu primenu, a ono što ga izdvaja u odnosu na druge
metode u društvenim naukama su: stepen kontrole koji istraživač ima nad događajima i
stepen usmerenosti na sadašnje tj. prošle događaje. Tako metod slučaja ima prednost u
proučavanju događaja nad kojima istraživač ima malo ili uopšte nema kontrolu. Reč je
uvek o složenim društvenim pojavama, tj. o njihovom proučavanju u realnom društvenom
kontekstu. Prednost metoda slučaja je i to što radi sa raznolikom evidencijom:
dokumentima, podacima intervjua i posmatranja, tvorevinama kulture. Mada koristi
postojeće izvore evidencije, metod slučaja iskustvenu osnovu kompletira stavranjem
novih izvora i podataka.
Matrice
Mils i Huberman formalizaciju navedenih postupaka svode na stvaranje sumarnih tabela
(matrice, mape, kontrolni popisi), za unošenje već kodiranih podataka pretežno
kvalitativnog izraza. Tabele mogu biti složene- sažimaju visok stepen evidencije, pa
omogućavaju analizu na različitim nivoima opštosti.
Svojstva matrica – U njih se mogu unositi kategorije koje na najadekvatniji način
izražavaju predmet proučavanja (pojedinci, parovi, grupe, organizacije, oblici ponašanja,
procesi). Matrica otkriva šta se i zašto na određen način događa u proučavanom slučaju.
Izbor tipa tabele zavisi od cilja istraživanja. Može se upotrebiti za opisivanje/objašnjenje
pojedinačnog ili višestrukog slučaja (kod kog se redovi označavaju kao slučajevi). Prikaz
podataka-tabele koje su jednostavne opisne kategorije. Važan je oblik matrica koji
uključuje vremensku dimenziju- praćenje sekvenci, ciklusa, hronologija događaja-čime se
identifikuju pretpostavljeni uzroci i posledice, s obzirom na vreme njihovog javljanja.
Opšti tipovi socijalnih jedinica čine matricu sa dva ulaza i ona je najjednostavnija za
analizu. Usložnjavanje se vrši do tri, najviše četiri dimenzije. Dalje usložnjavanje zahteva
stvaranje novih matrica (izdvajanjem iz osnove), da bi se uočio i prikazao neki bitan
odnos. Imaju 5,6 redova (kolona), ali ih najviše sme biti 15-20. Moraju biti elastične radi
dodavanja novih redova, menjanja rasporeda redova itd. do konačnog oblika matrice. O
unošenju podataka odlučuje istraživač, a izbor je određen načinom kodiranja.
Pravila za unošenje podataka u matrice:
-zaključci izvedeni iz matrice ne mogu biti bolji od kvalitativno unetih podataka
-zadržati vezu između unetih podataka i baze podataka
-podacima u kvantitativnoj formi dodati sadržinsko značenje
-izvršiti precizno skaliranje
-pregled matrice radi utvrđivanja njihove korektnosti
Pravila analize matrica:
-pročišćavanje i revidiranje matrice na osnovu ,,blic pregleda“, da bi se utvrdila
odstupanja iz njenog okvira
-pregled matrica za svaki slučaj
-utvrđivanje obrazaca, zajedničkih većem broju slučajeva
-tabelarno rezimiranje velikih opisnih matrica
-izvlačenje zaključaka (neslaganje zaključaka zahteva njihovo preispitivanje)
-podaci treba da budu integralni deo teksta (sukcesivan prikaz)
Način izlaganja rezultata:
a) hronološki b) problemski pristup c) kombinacija prva dva
Jin ukazuje na 6 načina izlaganja (gde su navedeni obrasci rezultat odgovarajućih
postupaka analize):
-uporedni (sledi iz analize ,,obrasca poređenja“)
-hronološki (analiza vremenskih serija)
-obrazac građenja
-linearno-analitički (standardni oblik izlaganja)
-odgađajući (rezultat se iznosi na početku, a objašnjenje se razvija tokom istraživanja)
-problemski (nije utrđen redosled izlaganja)
BIOGRAFSKI METOD
Redfild- lični ili ljudski document je onaj u kome se ljudske I lične karakteristike autora
dokumenta izražavaju tako da čitalac dokumenta prepoznaje autora I njegova viđenja
događaja na koja se dokument odnosi.
Cilj prikupljanja ličnih dokumenata, po Angellu, je u dobijanju detaljnije evidencije o
tome kako socijalne situacije izgledaju akterima I kakva značenja imaju različiti faktori
na učesnike. Po Angellu, lični dokumenti su oni koji otkrivaju učesnikovo viđenje
iskustava kroz koje je prošao. Nije apsolutno bitno da li je pojedinac, čije se gledanje na
situaciju izlaže, lično napisao dokument. Pažljiv prepis intervjua može biti lični
dokument ako se ne meša sa tumačenjem ispitivača.
Šćepanskog ne zadovoljava ova definicija, jer je previše široka. Po Šćepanskom, lični
dokumenti su samo oni pismeni iskazi koji prikazuju učešće pisca u određenoj društvenoj
situaciji I koji daju lični stav pisca o toj situaciji; opis toka događaja I kako se pisac pri
tome držao. On se ovde oslanja na definiciju samo jednog ličnog dokumenta,
autobiografije. Šćepanski autobiografiju smatra osnovnom građom u svim istraživanjima
koja se služe biografskim metodom. Drugi dokumenti su samo pomoćni materijal.
Chalasinki- prednost autobiografije je u tome što ona prikazuje procese društvenog života
pojedinca, njihovu međusobnu povezanost, I to na način koji ne dovodi do naglog
prekida što se često viđa u pismima, dnevnicima, sećanjima.
Znanjecki- prednost autobiografije je u dobijanju celovitog uvida u subjektivno iskustvo
u kontinuitetu. Njena vrednost kao životnog dokumenta zasniva se na tome što sadrži
jedan značajan broj raznovrsnih, ali međusobno zavisnih ljudskih iskustava koja čine
celinu. Ovo daje mogućnost istraživaču da ih mnogo bolje razume I analizira.
Mnogi istraživači koji se koriste ovim metodom, upotrebljavaju nazive životna priča I
životna istorija. Berto pravi razliku između ova dva pojma. Prvi pojam ima uže značenje I
zasniva se na oralnom prikazivanju života pojedinca, uz posredstvo tumača, na osnovu
koga istraživač stvara lični dokument u vidu biografije. Životna istorija je širi pojam I on
uključuje životnu priču koja se dopunjuje I iz drugih izvora. Postupak životne priče tj.
životne istorije nastao je u antropološkim istraživanjima zbog potrebe da se putem
neformalnih razgovora dođe do obaveštavanja o životu neke zajednice.
Radin- cilj nije u dobijanju autobiografskih detalja o nekom pojedincu, nego utvrđivanje
odnosa između pojedinca I društvene zajednice.
Pored ličnih dokumenata koriste se I razni institiucionalno nastali dokumenti.U ovim
dokumentima se izražavao I stav šire zajednice prema svojim članovima.
Izvori podataka
U biografskom metodu koriste se dva velika izvora dokumenata: lični I institucionalni
dokumenti. U lična dokumenta spadaju:
- autobiografije/biografije
- dnevnici
- pisma
- memoari
- kratke beleške I poruke
- fotografije.
Osobina ličnih dokumenata- neposrednost njihovog stvaranja od strane subjekta I
spontanost njihovog nastajanja. Često se nastoje utvrditi motive njihovog nastajanja da bi
ocena njihove valjanosti bila pouzdanija. Neki od tih motivaa su osećaj besmrtnosti, da
druge poduči, da shvati sopstveni život, da opravda svoje postupke pred drugima. Neke
vrste dokumenata ne nastaju spontano, nego na zahtev istraživača (autobiografije,
biografije I dnevnici).
Dnevnik- životni dokument koji hronološki ii neposredno beleži savremeni tok privatnih
I javnih događaja važnih za pisca. On ne nastaje kao sećanje na prošlost, već na osnovu
beleženja aktuelnih zbivanja. Ali oni nisu uvek dostupni za naučnu upotrebu. Zato se
uglavnom naručuje pisanje dnevnika za potrebe nekog istraživanja. Plummer navodi 3
tipa dnevnika koji nastaju na zahtev istraživača:
1. primenjuje se u proučavanju prilagođavanja starih na treće životno doba
2. svakodnevno vođenje budžeta vremena za određeni period (prednost je što
je kratak; on obuhvata jedan dan)
3. dnevnik-dnevnički intervju metod- primenjen je u proučavanju kontra-
kulture tako što se od ispitanika tražilo da 7 dana vode detaljne dnevnike o svojim
aktivnostima. Zatim se radio intervju sa svim ispitanicima o sadržaju u dnevnicima.
Pisma- značajan tip ličnih dokumenata. Ona se dele na privatna (između članova
primarnih grupa) I javna (upućena javnim glasilima). Pisma se ne mogu naručiti za
potrebe istraživanja. Kod proučavanja pisama važan je sadržaj, stil, učestalost jer ove
osobine ukazuju na tip odnosa između pošiljaoca I primaoca.
Kratke beleške- one mogu da se odnose na situacije, događaje, ljude I razmišljanja I one
nemaju ustaljen ritam nego se stvaraju u trenucima koji su za subjekta bili značajni.
Sve vrste ličnih dokumenata međusobno se povezuju I organizuju oko autobiografije kao
centralnog dokumenta, da bi se dobila što potpunija slika predmeta istraživanja.