Ban Borić

Nada Klaić ga naziva prvim poznatim samostalnim Bosanskim vladarom. Prema

historičaru Vladmiriu Ćoroviću ban Borić se rodio 1125. godine. Među historičarima se
razvila i rasprava o njegovom porijeklu. Veliki broj historičara zastupa tvrdnju da je iz
Požege, dok historičari poput Frana Milobara i Nade Klaić zastupaju tvrdnju da je iz Bosne, a
Nedeljković tvrdi da je iz Huma. Ipak, treba imati na umu da je u prvim stoljećima nakon
njegove vladavine, zastupljen veliki broj njegovih potomaka i rođaka na prostoru Požege, čiji
su posjedi zastupljeni sve do sredine XIV stoljeća. Bana Borića historičari poput Vjekoslava
Klaića, Ferde Šišića i Nade Klaić smatraju samostalnim bosanskim vladarom i saveznikom
ugarsko – hrvatskog kralja, dok drugi poput Perojevića, Ćorovića, Babića, Dimića i
Ćirkovića, bana Borića smatraju vazalom ugarske.

Zastupnici teze da je ban Borić bio ugarski saveznik i samostalni bosanski vladar, tu
tvrdnju uzimaju iz djela bizantskog historičara Kinama, koji opisuje rat između cara Manojla
Komnena i ugarsko – hrvatskog kralja 1154. godine, u kojem ratu je sudjelovao i ban Borić, te
za njega kaže da je bio saveznik ugarskog kralja. Ipak, Ćorović upozorava da riječ saveznik
ne označava samo saveznika u državno – pravnom sislu već općenito saborca i pomoćnika.
Osim toga, Kinam za Borića kaže da je bio egzarh dalmatske zemlje Bosne, a pojam egzarh u
bizantskoj terminologiji ne označava nezavisnog vladara. Obzirom na sve navedeno mi se u
ovom članku nećemo previše uplitati u “sukobe” historičara, već ćemo navesti one činjenice o
banu Boriću koje ne izazivaju neslaganja i pretjerana razilaženja.

Idući u pomoć Srbima, ugarskim saveznicima, 1150. godine ugarska vojska prođe kroz
Bosnu. Bizantski vladar Manojlo Komnen pobijedi Srbe, a zatim ugarskom vladaru Gezi II
oduze Srijem. Ipak, 1154. godine Geza II je prekršio, od ranije, sklopljen mir te sa velikom
vojskom provali na bizantsko područje. Naime, Manojlo doznaje za zavjeru svoga ro_aka
Andronika Komnena koju je ovaj skovao protiv njega zajedno s ugarskim (peonskim)
kraljem.Glavnoj ugarskoj vojsci se pridruži i ban Borić sa svojim bosanskim četama koje su,
prešavrši rijeku Dunav, opsjedale važan grad Braničevo na desnoj obali Dunava. Čim se
bizantski car pojavio na bojnom polju, ugarska i bosanska vojska se razdvojiše tako da
ugarska udari na Beograd, a bosanska krenu uz Savu prema rijeci Drini, krećući se prema
Bosni. Bizantski car je na njega poslao svog važnog vojskovođu Vasilija, ali njegova vojska
upade u zamku glavnine ugarske vojske u blizini Beograda te bi poražena, tako da se ban
Borić uspješno uspio vratiti u Bosnu.
Nakon ovog događaja novi podatak o banu Boriću imamo tek 1163. godine, kada dolazi do
borbe za prijestolje u ugarskoj, smrću vladara Geze II. Smatrajući da u Ugarskoj vrijedi
nasljedstvo po starješinstvu, a ne po prvorođenom, ban Borić stade na stranu Gezine braće
protiv njegovo sina. Najprije je na vlast došao Ladislav II, bivši bosanski vojvoda, ali on
umire 1. februara 1163. godine. U izvoru koji spominje smrt Ladislava II imamo i novi
spomen bana Borića koji se nalazi u samoj Ugarskoj, u Ostrogonu uz kralja Stjepana IV. Ban
Borić staje na stranu Stjepana IV, ali ni njegova vlast nije dugo trajala. Vjerovatno uz pomoć
Bizanta, sa kojim se nagodio, vlast od Stjepana IV preuzima Stjepan III, sin bivšeg vladara
Geze II. Stjepan III započinje sa progonom pristalica Stjepana IV a u tom progonu stradat će i
sam ban Borić. Naročito su stradale “južne zemlje”, među kojima je i Bosna, pa je
pretpostavka da je u tim čistkama stradao ban Borić. Na bana Borića je poslan vojskovođa
Gottfried, iz Njemačke, koji je u borbi savladao Borića a zatim se vratio u Ugarsku.

Pored svih izrečenih tvrdnji, Kinam navodi da Bosna nije bila podložena velikom
županu srpskom, nego je tamnošnji narod imao svoje običaje i uredbe, a i vlastitog vladara.
Bosna je u svom posjedu imala prostor Usore i Soli (sjeveroistočni kraj današnje BiH),
dobivši ih od ugarskih kraljeva, pa je pretpostavka da su je te oblasti dovele u određeni stepen
vazalnog odnosa, jer za samu Bosnu nema parametara, koji bi je doveli u odnos podložan
kralju ugarske. Kinam navodi i da rijeka Drina razdvaja Bosnu od ostatka Srbije. Na osnovu
ovoga jasno je da tadašnja Bosna nije bila dio srpske države. Štaviše ona je starija od nje.
Daljna sudbina bana Borića nije poznata, osim činjenice da su se njegovi potomci naselili na
prostoru donjeg Vrbasa i oko Grabanja u okolici Bosanskog Broda. Bio je oženjen Lavicom,
kćerkom Stjepana od Bosne (neki ga smatraju prvim vladarom Bosne) sa kojom je imao dva
sina, Stjepana Borića i Pavla, dok su mu se unuci zvali Odola, Čelk i Borić. Godine 1167.
Bosnu su okupirali Bizantijci, čija će vlast potrajati narednih trinaest godina, sve do 1180.
kada se pojavljuje novi bosanski ban Kulin.

(source : http://bosnae.info/index.php/ban-boric-1154-1164-prvi-poznati-vladar-bosne)

+ Nada Klaić (Srednjovjekovna Bosna)

 Humska Zemlja

Hum (Humska zemlja), povijesno područje današnje BiH kojim su u srednjem vijeku
upravljale pojedine bosanske, hrvatske, crnogorske te srpske velikaške obitelji. Prvotno se
prostiralo u slijevu lijevih pritoka Neretve, a u doba najvećeg opsega obuhvaćalo je područje
današnje Hercegovine i dio jadranske obale, od Pelješca do Cetine. Najstarije vijesti o Humu
donosi bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u djelu O upravljanju carstvom (De
administrando imperio), gdje to područje naziva Zahumljem. On navodi Zahumljane kao dio
vojske koja je sudjelovala na bizantskoj strani u franačko-bizantskom ratu 871. Prema
Porfirogenetu, Zahumlje u polovici X. st. obuhvaća područje od Dubrovnika do Neretve, a u
njemu spominje pet nastanjenih gradova – među ostalima Ston (Stagnon), Hum (Khloum) i
Buna (Bona). Grad Buna nalazio se nad izvorom istoimene rijeke na mjestu današnjeg
Blagaja, središta Humske zemlje. Pod knezom Mihajlom Viševićem u prvoj polovici X. st.
Hum je bio samostalan, a knez Mihajlo spominje se među sudionicima crkvenog sabora 925.
u Splitu uz hrvatskog kralja Tomislava.

U crkvenom pogledu Hum je u prvoj polovici XI. st. potpadao pod jurisdikciju
dubrovačkoga nadbiskupa. Prvotna jezgra Humskoga kneštva bila je Neretljanska kneževina,
vladari koje su priznavali vazalni položaj prema susjednim moćnijim vladarima. Od 1040-ih
cijelim Humom vladali su dukljanski vladari, potom je priznavao vlast hrvatskih vladara do
1102. Tijekom razdoblja samostalne vladavine humskih knezova u XII. st. područje njihove
vlasti proširilo se prema zapadu, obuhvaćajući Imotski, i prema istoku, obuhvaćajući krajeve
na lijevoj obali Neretve.

Od polovice XII. st. spominju se i raški župani kao vladari cijele te oblasti. U to je
doba, prema popu Dukljaninu, Humska zemlja (Chelmania) obuhvaćala devet župa kao i neka
područja na desnoj obali donje Neretve. Miroslav, brat srpskog župana Stefana Nemanje, kao
humski knez napadao je 1184. Dubrovnik i u pomorskoj bitki kraj Poljica bio poražen. Rat je
završen 1186. mirovnim ugovorom. God. 1198. Humom je zavladao herceg Andrija II., ali je
stvarnu vlast tijekom cijeloga XIII. st. obnašala domaća dinastija.

Tako se početkom XIII. st. kao humski vladar spominje Petar, koji se naziva i »veliki
knez humski«, potom njegov nećak Toljen, a nakon njegove smrti 1239. i »veliki knez«
Andrija. Ta trojica humskih knezova bili su – ovisno o političkim prilikama – u prijateljskim
ili neprijateljskim odnosima s dalmatinskim komunama, osobito sa Splitom i Trogirom. Od
polovice XIII. st. spominje se Andrijin sin Radoslav, ali samo s titulom župana. On se 1254.
očitovao kao »vjeran kletvenik (vazal) gospodinu kralju ugarskomu« i obećao je braniti
Dubrovčane od srpskoga napada »i po moru i po suhu«. Na početku XIV. st. Humsko kneštvo
osvojio je hrvatski velikaš i ban Pavao I. Bribirski, koji je vlast nad tom zemljom predao
svojim vazalima, hrvatskoj plemićkoj obitelji Nelipčićima.

O vlasti knezova Bribirskih nad Humom govori podatak iz 1305., prema kojem se
Pavlov sin Mladin II. naziva »Hrvata i Bosne ban i vrhovni gospodin cijele humske zemlje«.
Nakon njegova pada 1322. došlo je do slabljenja bribirske moći, što je iskoristio bosanski ban
Stjepan II. Kotromanić i 1326. ovladao Humom, a 1333. naziva se »ban Bosni i Usori i Soli i
gospodin Humskoj zemlji«. I nakon vojnoga pohoda cara Dušana iz 1350.

Humska zemlja ostala je u vlasti Kotromanića sve do 1357., kada je došla pod vlast
hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Nakon Ludovikove smrti 1382. Hum je
postupno došao pod vlast bosanskog kralja Tvrtka I. Za njegove vladavine neko vrijeme
funkciju vojvode Huma obnašao je Vlatko Vuković. U prvoj polovici XV. st. Hum je bio pod
vlašću Kosača, vojvode Sandalja Hranića Kosače i njegova nasljednika hercega Stjepana
Vukčića Kosače, koji su uspjeli pokoriti humsku i trebinjsku vlastelu. O stvarnoj vlasti
Kosačâ nad Humom u tom razdoblju svjedoči podatak iz 1444. da se Stjepan Vukčić Kosača,
nećak Sandalja Hranića, naziva »gospodar Huma«. Kao posljedica uzimanja titule hercega
1448., a nakon osmanskog osvajanja u Bosni, zemlja Stjepana Vukčića Kosače počela se
nazivati Hercegovinom.

(source : http://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=26654)