HIGIJENA I ZDRAVSTVENA ZAŠTITA 1.

RAZRED -SKRIPTA-

Higijena i zdravstvena zaštita

Higijena kao medicinska disciplina je novijeg datuma.Kao naučna disciplina i predmet, nastala je
u XIX vijeku, a početak mnogi vezuju za ime prvog profesora higijene u Minhenu Maxa
Petenkofera. Međutim,elementi higijene mogu se naći i u radovima prastarih autora iz Grčke,
Rima, Egipta, Indije, Vavilona, koji su dali svoj doprinos razvoju higijenske misli.
Mnoge ideje preventivne medicine dali su između ostalih Hipokrat, Tales, Pitagora, Heraklit,
Avicena, Flige. Od naših velikana preventivne medicine treba spomenuti dr. Andriju Štampara.

Naziv higijena je došao od imena Higije, boginje zdravlja, zaštitnice života i svih zdravstvenih
propisa, koja je prema grčkoj mitologiji bila kći Apolonovog sina. Higijenu danas trebamo
shvatati kao sintezu onih medicinskih saznanja, čija praktična primjena uslovljava očuvanje i
unapređenje zdravlja i radne sposobnosti čovjeka. Higijena je naučna disciplina, koja treba da
objasni dejstvo mnogobrojnih spoljašnjih i unutrašnjih činilaca i da ih ukoliko djeluju pozitivno
na zdravlje iskoristi, odnosno da ih ukoliko štetno djeluju odstrani, jer je njeno osnovno načelo
„bolje spriječiti, nego liječiti“. Higijena teži ne samo da spriječi nastanak bolesti, odnosno da
očuva zdravlje, već i da poboljša radnu sposobnost i da produži čovječiji život i učini ga ljepšim.
Higijena je nauka koja izučava različite faktore životne i radne sredine i njihov uticaj na zdravlje
populacije, iznalazeći puteve za jačanje zdravlja i radne sposobnosti. Na zdravlje utiču faktori
spoljne sredine (fizički, hemijski, biološki), nasljeđe i socijalno stanje. Svi ovi elementi su
međusobno povezani. Ravnoteža između agensa, sredine i domaćina (Gordonov trias) rezultira
zdravljem, a poremećaj ravnoteže dovodi do bolesti.

Prema definiciji svjetske zdravstvene organizacije, zdravlje je stanje potpunog fizičkog,

psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i oronulosti. Iz definicije
zdravlja proizilazi savremeno shvatanje o zaštiti zdravlja kao koordiniranoj akciji za
obezbjeđenje fizičkog i duševnog zdravlja čovjeka i njegovog socijalnog blagostanja, u kojoj
učestvuju ne samo zdravstveni radnici već i zajednica i društvo kao cjelina. Rad na zdravstvenoj
zaštiti čovjeka ne sastoji se samo u brizi za bolesnika.
Zdravstvena zaštita je kompleksan problem koji obuhvata brigu o čovjeku kad je zdrav, stara se o
njemu ako je obolio, stara se poslije preležane bolesti ili povrede, naročito ako je bolest praćena
teškim posljedicama.

Pod zdravstvenom zaštitom podrazumijeva se:

 Rad na unapređenju zdravlja. Ovaj rad se ostvarujemprije svega, naporima pojedinca,
zajednice, i društva u podizanju ekonomskih prilika, a u vezi sa tim i podizanje općih
životnih uslova i životnog standarda, opće prosvijećenosti što ima neposrednog odraza na
zdravlje. Uloga zdravstvenog radnika u ovom radu je značajna i sastoji se u shvatanju i
isticanju značaja mjera za unapređenje zdravlja kao i radu na zdravstvenom vaspitanju i
mobilizaciji pojedinca da sopstvenim snagama mijenja nehigijenske uslove života i svoje
loše navike. Unapređenje zdravlja je proces kojim se ljudima omogućava da povećaju
 kontrolu nad vlastitim zdravljem i da ga unaprijede. Da bi postigli stanje potpunog
fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, pojedinac ili grupa moraju biti sposobni da
identificiraju i ostvare svoje težnje, da da zadovolje potrebe i da promijene ili da se
prilagode okruženju.

 Rad na zaštiti od bolesti i suzbijanju oboljenja. Zahvaljujući razvitku imunologije,

epidemiologije i higijene, zdravstveni radnik je danas u stanju da neposredno utiče na
smanjenje obolijevanja ljudi, u stanju je da obezbijedi zaštitu zdravlja djece, omladine i
stanovništva uopšte, i to od niza bolesti koje su nekad predstavljale opasnost za život
hiljade nezaštićenih. Vakcinacijom protiv velikih boginja, difterije, žute groznice, kolere,
trbušnog tifusa i paratifusa, poliomielitisa, tuberkuloze, pertusisa, tetanusa i nekih drugih
bolesti mogu se ova oboljenja svesti na minimum ili sasvim iskorijeniti (npr. malarija).
Mjerama asanacije sredine u kojoj čovjek živi mogu se izbjeći mnoge bolesti (crijevne
parazitoze i dr.) Ovaj vid rada na zaštiti zdravlja koji spada u domen zdravstvenih
radnika zavisi i od opšte zdravstvene politike koja se vodi u jednom području.

 Rad na ranom otkrivanju bolesti. Ovaj vid zdravstvene zaštite sastoji se u pronalaženju
potencijalno oboljelih pomoću ranih znakova bolesti, i to u veoma ranom predkliničkom,
skoro asimptomatskom stadijumu, a zatim preduzimanju odgovarajućih terapeutskih i
drugih mjera u cilju sprečavanja razvoja bolesti i njenih posljedica. Osnovni metod ranog
otkrivanja bolesti, prema sadašnjem shvatanju, jeste metod depistaže. Pojam depistaže
definisao je Breslav na sljedeći način: Depistaža se sastoji u tome da se identifikuje, uz
pomoć testova, pregleda ili nekih drugih tehnika koje iziskuju veoma malo vremena neki
predpostavljeni poremećaj ili neka bolest (pregled na šećer, otkrivanje TBC, rano
otkrivanje promjena na grliću maternice).
Ranim otkrivanjem bolesti obezbjeđuje se brže i efikasnije liječenje i izliječenje bolesti,
prevencija i usporavanje bolesti ili sprečavanje komplikacija. Na taj način se zaštićuje
zdravlje čovjeka, ograničava njegova nesposobnost i obezbjeđuje dugi život. Ranim
otkrivanjem smanjuju se gubici u produktivnosti i u ekonomici uopće, skraćuje se
hospitalizacija i olakšavaju zadaci službe za rehabilitaciju čime se dobiva u ekonomici
zajednice. Korisnost ovakvog rada dokazana je brojnim primjerima u svijetu i u našoj
zemlji.

 Liječenje oboljelih. Najstariji i najrazvijeniji oblik rada na zaštiti zdravlja svakako je

briga o liječenju oboljelih. Izrazito preventivni karakter ima liječenje ako se rano
sprovede, ako se što ranije uspostavi dijagnoza, jer se time preveniraju veća oštećenja
organizma. Zaštita zdravlja na ovom nivou spada u neposredni djelokrug ljekara i drugih
zdravstvenih radnika.

 Rehabilitacija povrijeđenih i oboljelih. Uprkos svim preduzetim mjerama veoma često

određena oboljenja ostavljaju posljedice za koja se ranije mislilo da su neotklonive.
Psihička rehabilitacija potrebna je svakom koji poslije bolesti osjeća da je „manje
vrijedan“. Ljekar nije završio svoju funkciju time što je bolesnika spasio smrti. Bolesnik
treba da osjeća zadovoljstvo od života i rada, da bude aktivan član društva i da ne bude
teret svojoj porodici i društvu. Otuda ljekar mora doprinijeti njegovoj psihičkoj
rehabilitaciji. Sem fizičke rehabilitacije mora se sprovesti u određenim situacijama i
profesionalna rehabilitacija.
Etika i načela etike zdravstvenih radnika

Etika je nauka o moralu, a moral je skup običaja , navika i normi kojima se ljudi jedne zajednice
rukovode u svojim postupcima i ponošanju. Etika(grč.ethos-običaj, ethikos-moralan) kao naučna
disciplina nastala je u razvoju Grčke. Njen osnivač je bio Aristotel,a cilj joj je proučavanje
uobičajenih postupaka,duševnih osobina i odlika čovjeka,profesije i društva u cjelini. Svaki
čovjek koji živi u društvenoj zajednici kao društveno biće pita se – kakav treba da bude da bi bio
sretan i kakvi treba da budu drugi iz okruženja da bi sreća pojedinaca bila moguća. Na ovaj način
se stvara moral zajednice i prema njemu se procjenjuju ljudski postupci . Razvojem ljudske
zajednice primjenjujući metodu kompariranja, porede se nekadašnje i sadašnje norme i prati
tradicija i običaji . Na osnovu prihvaćenih,odobravanih ili neodobravanih ljudskih postupaka
dolazi se do moralno ispravnih ili nemoralnih, neprihvatljivih postupaka. Za stvaranje
društvenog moralno-etičkog vaspitanja značajna je uloga autoriteta . To se odnosi na ponašanje
roditelja, vaspitača kao i ličnosti iz javnog života.

Praktična etika na taj način formira svoje norme. Medicinska deontologija se bavi
proučavanjem i određivanjem prava i dužnosti zdravstvenog radnika. Pojmovi etike i
deontologije se djelimično podudaraju kad je riječ o moralnim aspektima ponašanja i rada
medicinskog personala. Deontologija obuhvata cjelokupni aspekt medicinskog rada , ponašanja i
znanja kao što je :
. pozitivni pravni propisi u medicinskom radu,
. psihologija ophođenja i pravila ponašanja,
. upute za učenje i proučavanje medicine.

Običajni i grđansko pravni propisi za medicinskog radnika se nadopunjuju i proširuju sa

posebnim propisima koji reguliraju :
. medicinsku praksu
. medicinsko učenje
. medicinsko istraživanje.

Razumljivo je da za medicinskog radnika vrijede sva etička i pravna načela, kojih se moraju
pridržavati ostali grđani u zajednici .Diploma srednje, više i visoke medicinske naobrazbe ne
oslobađa nikoga da se ne ponaša i postupa u društvu kao pošten građanin,niti mu daje pravni
imunitet za bilo kakvu privilegiju. Ne može se biti častan medicinski radnik , a nečastan
građanin.Kodeks ponašanja zdravstvenog radnika ne ogleda se samo na radnom mjestu već i u
široj društvenoj zajednici. Jedan od bitnih zahtjeva medicinske etike je odnos među
zdravstvenim radnicima i odnos prema pacijentu. Obaveze zdravstvenog radnika su: brižan,
svjestan i stručan rad,usklađen sa dostignućima medicine. Za učinjene greške u svom radu svaki
zdravstveni radnik je lično odgovoran za svoje postupke. Postoje važne etičke i pravne obaveze
zdravstvenog radnika , koje proizilaze iz odnosa prema zajednici . Nekad su obaveze prema
bolesniku u suprotnosti sa obavezama prema zajednici (npr. obavezna prijava bolesnika od
spolne bolesti),što dovodi do etičkih dilema .

Državna ili društvena odgovornost zdravstvenih radnika funkcionira u disciplinskom i

krivično-pravnom gonjenju . Disciplinski je zdravstveni radnik odgovoran ako se ogriješi o
dužnost koje ima kao član profesionalnih organizacija ili kao radnik zdravstvenog tima
(primjeri- zakašnjavanje,odsustvovanje,grubo ponašanje prema pacijentu i narušavanje ugleda
ustanove ili radne firme ).

Krivično pravna odgovornost zdravstvenog radnika počiva na prekršaju konkretnih propisa

krivičnog zakona.Prema našim zakonskim propisima zdravstveni radnik je najviše izložen
sljedećim krivičnim propustima i iskušenjima:
- nepružanje hitne medicinske pomoći,
- nepružanje redovne medicinske pomoći,
- kriminalni abortus ,
- eutanazija,
- neovlašteno odavanje profesionalne tajne ,
- nesvjesno liječenje ,
- proizvodnja i prodaja štetnih i opasnih sredstava za liječenje,
- prenošenje zaraznih bolesti
- nesavjesno rukovanje drogom i dr.

Najčešći motivi ovih neetičkih postupaka su :

- želja za zaradom,
- lakoumnost,
- taština,
- ljenost,
- sexsualni interes,
- naučna znatiželja za novim otkrićem,
- javno isticanje rezultata rada.

Sudska praksa priznaje da zdravstveni radnik nije odgovoran za neuspjeh svojih postupaka ako ja
postupio lege artis tj. u skladu sa svojim znanjem, a u skladu sa naučnim stavovima.
Krivnja zdravstvenog radnika može biti trostruka:
- nepridržavanje utvrđenih stručnih i naučnih spoznaja i pravila profesionalne tehnike (vicium
artis) npr. aplikacija nedozvoljene doze ili pogrešno davanje injekcije;
- povrede načela medicinske humanosti;
- nesmotrenost ili nemarnost.

Zdravstveni radnik mora stalno da misli na svoje obaveze i odgovornosti koje mu nalaže
poziv.Težinu medicinskog zvanja,sažeto je pokazao Hipokrat u svom aforizmu „Ljudski život je
kratak,a liječničko umijeće je golemo, povoljan trenutak brzo prođe, skustvo je varljivo,a odluka
teška“ Pravi prikaz etičkih načela ljekarske djelatnosti predstavlja Hipokratova zakletva.

„U času kad stupam među članove liječničke profesije svečano obećavam da ću svoj život staviti
u službu humanosti.Prema svojim učiteljima sačuvaću dužnu zahvalnost i poštovanje .Svoj poziv
ću obavljati svjesno i dostojanstveno. Najveća briga će mi biti zdravlje mog bolesnika.
Poštovaću tajne onoga ko mi se povjeri. Održaću svim svojim silama čast i plemenite tradicije
liječničkog zvanja .Moje kolege će mi biti braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na
mene uticati nikakvi obziri, vjera , nacionalnost , rasa, politička ili klasna pripadnost.Apsolutno
ću poštovati ljudski život od samoga početka.I pod prijetnjom neću popustiti da se iskoriste moja
medicinska znanja, suprotna zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano,slobodno pozivajući
sve na svoju čast“.

Zdravstveni radnici u Bosni i Hercegovini uzimaju na sebe obavezu za pridržavanje sljedećih

etičkih načela :
  Zdravstveni radnik bez obzira na vrstu rada u službi izjavljuje da će svoje umne i
tjelesne sposobnosti,stručnu i društvenu djelatnost posvetiti najvećoj vrijednosti društva
čovjeku .
 Zdravstveni radnik se bori neprekidno za što ljepše i humanije odnose među ljudima.
 Zdravstveni radnik će njegovati vrline samoprijekora, požrtvovanja, oduševljenja
naročito u teškim trenucima.
 Unapređenje i čuvanje zdravlja,liječenje oboljelih i produženje ljudskog vijeka osnovni
je zadatak zdravstvenog radnika. Aktivno učestvovanje u zdravstvenom vaspitanju
podižući nivo zdravstvene kulture.
 Pružanje stručne medicinske pomoći je podjednako za sve bez obzira na
rasu,pol,narodnost,vjersku pripadnost,političko uvjerenje i ekonomski i društveni
položaj.
 Zdravstveni radnik je obavezan uvijek pružiti hitnu medicinsku pomoć,pomoć kod
epidemija i elementarnih nepogoda.
 Liječnik je u svom radu neovisan i slobodan.
 Zdravstveni radnik vrši svoj rad savjesno,požrtvovano,humano,i po svom najboljem
znanju.
 Opasnost po svoje zdravlje i život nesmije da spriječi zdravstvenog radnika u izvršenju
svojih dužnosti i obaveza.
 Poštujući ličnost svakog čovjeka zdravstveni radnik neće nikada povrijediti ljudsko
dostojanstvo.
 Isticanje svog rada i svoje ličnosti nije etička osobina zdravstvenog radnika.
 Sa puno pažnje i obrazivosti zdravstveni radnik treba da upozna članove porodice
oboljelog sa stanjem zdravlja oboljelog.U slučaju teške i neizliječive bolesti saopćit će
se dijagnoza i prognoza oboljenja, ali uz dosta taktičan odnos, najbolje je da to obavi
liječnik koji je za to ovlašten.
 Zdravstveni radnik treba da poštuje znanje i stručnost svakog zdravstvenog radnika, da
gaji kolegijalne odnose, povjerenje,iskrenost i otvorenost u prenošenju znanja i iskustva.
 Mora se čuvati profesionalna tajna,
 Zdravstveni radnik osuđuje eutanaziju(ubistvo iz samilosti)
 Najstrožija povreda etike je prisilni eksperiment na čovjeku.
 Poštujući ljudski život od začeća zdravstveni radnik pobačaj smatra biološko-
medicinski,psihološko i socijalno štetnim.
 Zdravstveni radnik će ukazati potrebnu i neodloženu pomoć povrijeđenom i oboljelom
neovisno o nagradi za izvršeni rad.

LIČNA HIGIJENA

Pojam i značaj lične higijene, razvijanje i jačanje higijenske kulture i discipline

Pod ličnom higijenom podrazumjevamo higijenu tijela, obuće, odjeće kao i higijenske navike u
pogledu načina življenja, ličnih potreba i predmeta, a sve radi toga da se očuva fizičko i duševno
zdravlje, poveća produktivnost i produži trajanje života. Lična higijena ima svoj zdravstveni i
estetski značaj. Lična higijena kao zdravstveno vaspitanje u okviru preventivno-medicinskog
rada ima za cilj da unaprijedi kulturu održavanja čistoće tijela, odjeće, uređaja za ličnu upotrebu,
a time i da spriječi prenošenje oboljenja, koja zavise od održavanje lične higijene. Higijenske
navike koje se odnose na održavanje lične i kolektivne higijene stiču se u djetinjstvu i u velikoj
mjeri zavise od zdravstvenog i vaspitnog odnosa u porodici.

Osnov zdravstvene kulture stiče se u porodici, a sve drugo predstavlja nadogradnju koja se
odvija u drugim nivoima. Međutim bez navika iz djetinjstva proces učenja i stvaranja novih ide
veoma sporo. Iz porodice treba ponijeti naviku da se ruke peru poslije svakog posla koji prlja
ruke, prije jela, poslije upotrebe nužnika, te da se redovno održava higijena noktiju i njihvo
podsjecanje, redovno kupanje, pranje kose najmanje jednom sedmično. Održavanje lične
higijene u kasnijem periodu nije ništa drugo nego odraz navike iz djetinjstva. Tu spada i odnos
prema okolini i to sve ima uticaj na zdravlje ličnosti. Prednost zdravstveno-vaspitnog rada
pojedinca je u tome što on utiče pozitivno i na okolinu i na taj način se prenosi proces učenja
dalje. Sve ovo za pojedinca znači povećanje nivoa zdravstvene kulture koja je sastavni dio opšte
kulture. Učeći kako njegovati svoje tijelo i jačati svoj organizam, moguće je spriječiti i umanjiti
uticaj vanjskih činilaca iz okoline uključujući i uzročnike zaraznih bolesti. Osnovni uslov za
održavanje lične higijene je jaka volja koja se stiče dobrim vaspitnim odnosom, a pod sloganom
„ higijena je pola zdravlja “

Čovjekovo tijelo se prlja valstitim izlučevinama, znojnih i lojnih žlijezda, a i prašinom i

nečistoćom koja pada na čovjekovu kožu iz njegove okoline. Na ljudskom tijelu stalno je
prisutan određen broj mikroorganizama. Zanimljivo je da svi mikroorganizmi nisu uzročnici
zaraznih bolesti. Nečistoćom kože stvaraju se povoljni uslovi za razvoj mikroorganizama.
Higijenskom njegom tijela smanjuje se mogućnost djelovanja mikrooranizama.

Lična higijena tijela i sistema

Pod ličnom higijenom podrazumijeva se higijena tijela, obuće, odjeće, kao i higijenske navike u
pogledu načina življenja, ličnih potreba i predmeta a sve radi toga da se očuva fizičko i duševno
zdravlje, poveća produktivnost i produži trajanje života. Čovjekovo tijelo se prlja vlastitim
izlučevinama, znojnih i lojnih žlijezda, a i prašinom i nečistoćom koja pada na čovjekovu kožu iz
njegove okoline. Na ljudskom tijelu stalno je prisutan određen broj mikroorganizama.
Higijenskom njegom tijela smanjuje se mogućnost djelovanja mikroorganizma.

Lična higijena pranjem i kupanjem

Koža, čija je veličina oko 2 m2 igra značajnu ulogu u uklanjanju produkata raspadanja iz ljudskog
organizma, a u neposrednom je dodiru sa raznim i štetnim materijama i mikroorganizmima iz
spoljašnjeg svijeta. Higijena kožeigra značajnu ulogu u održavanju cjelokupnog zdravlja.
Kupanje je veoma važno za održavanje zdravlja ima veliku higijensku i zdravstvenu vrijednost,
te doprinosi opštem jačanju organizma. Pri kupanju sa površine kože uklanja se masnoća,
nečistoća i mikroorganizmi. Najbolji način kupanja je pod tušem, mlakom i toplom vodom i
sapunom. Zavisno od efekata koji se kupanjem želi postići, u odnosu na temperaturu vode,
razlikuje se: hladnija kupanja, kupanja u mlakoj, toploj i vrućoj vodi. Kupanje u vodi čija se
temperatura kreće od 12-20 C (hladna ili prohladna voda) dovodi do preraspodjele krvi ka
unutrašnjim organima, usporenja srčanog rada, ubrzanog i površnog disanja. Po prestanku
kupanja, nastupa hiperemija kože sa prijatnim osjećanjima toplote i osvježenja. Ovo ima za
posjedicu povećanje razmjene materija, poboljšanje apetita, smanjenje osjetljivosti kože na
temperaturne promjene. Kupanje u hladnoj vodi djeluje tonizirajuće za organizam, ali ne
ostvaruje i dovoljno uklanjanje nečistoća sa kože. Ovo kupanje ne bi smjelo da traje više od 15-
20 minuta zbog opasnosti od prevelikog gubljenja toplote. Kupanje u mlakoj vodi (25-30 C),
odnosno u toploj vodi (30-38 C) sapunom dovodi do hiperemije kože tj. Rasterećenja unutrašnjih
organa, pojačanja plućne ventilacije, djeluje umirujuće na nervni sistem i doprinosi uklanjanju
površine. Kupanje u vrućoj vodi (45-50 C), zagrijanoj pari i suhom vazduhu (60-70 C) saune
dovodi do hiperemije kože i profuznog znojenja, a time se opterećuje kardiovaskularni sistem.

Izbor načina kupanja ovisan je o polu, uzrastu, fiziološkom stanju (laktacija, trudnoća,
menstruacija). Žene u doba trudnoće i starije osobe ne bi smjele da se kupaju u hladnoj i vreloj
vodi. Upotreba samo vode i sapuna odstranjuje sa kože oko 80% prisutnih klica. Ovaj se učinak
pojačava upotrebom tople vode. Uz vodu neophodno sredstvo predstavlja sapun (10 g sapuna za
jedno kupanje). Kupanje se vrši svakodnevno, a higijenski minimum je jednom sedmično.
Neodržavana higijena kože predstavlja osnovu za razvoj infekcije.

Higijena ruku

Od svih organa našeg tijela ruke su obzirom na svoju funkciju najviše izložene prljanju. Čistoća
ruku je ogledalo lične higijene. Uloga prljavih ruku u širenju crijevnih zaraznih bolesti je toliko
važna i očita da se neke od njih nazivaju bolesti „ prljavih ruku „. Isto tako ruke imaju značajnu
ulogu u širenju crijevnih parazita, zašto je najviše odgovorna nečistoća ispod noktiju. Zato se
preporučuje obratiti naročitu pažnju na nokte. Na rukama žive otporne i prenosive klice. One se
obično nalaze na vrhovima prstiju, ispod noktiju, zanokticama, na otvorima lojnih žlijezdi, dok
se na otvorima znojnih ne nalaze. Klice se sa ruku sporo uklanjaju, tako da se za svakih 10
minuta pranja ruku u vrućoj vodi broj klica reducira na polovinu, a tek poslije pranja od dva sata
ruke su obeskličene. Ovako se ponašaju otporne klice, dok se prenosive mogu ukloniti pranjem
toplom vodom i sapunom za dva minuta. Ruke treba prati prije jela i poslije svakih radnji koje
prljaju ruke, a osobito nakon prestanka rada i upotrebe toaleta. Poslije svakog pranja ruke je
korisno umočiti u neko dezinfekciono sredstvo. Za pranje ruku upotrebljava se tekuća topla
voda, sapun i četkica. Sapun je još uvijek neizbježno sredstvo za pranje, a poslije upotrebe treba
da se cijedi na rešetki. Pri stajanju sapuna u posudama bez mogućnosti cijeđenja postoji opasnost
da se klice u većem broju zadrže na sapunu, te iz tog razloga primjena tečnog sapuna ima svoje
prednosti. Četkica pri pranju se povlači od korijena šake do vrha prstiju. Vrlo je važno prati ruke
sve dotle dok sa njih ne počne da curi potpuno bistra voda. Za sušenje ruku najbolje je topao
vazduh ili ubrus od hartije. U porodici svaki član treba da ima sopstveni ubrus. Pogrešno je ruke
prati deterdžentom ili nekim drugim agresivnim sredstvom. Nokti se sijeku na odgovarajuću
dužinu i zaobljavaju turpijom. Ruke se mogu lijepo oprati samo ako su nokti valjano podsječeni .

Oko noktiju se često nalaze zanoktice. One nastaju na taj način što se oko korijena nokta zalijepi
ivica kože, pa kad nokti rastu, oni sa sobom vuku i zalijepljenu kožu sve dotle dok ova ne pukne.
Ti dijelovi prekinute kože predstavljaju pravu malu ranu na koži. Ako polije toga prsti dođu u
dodir, npr.sa kiselinama, ljutim ili slanim tečnostima, osjeca se bol. Nažalost mnoge osobe
odstranjuju zanoktice na taj način sto ih grizu i kidaju zubima, pri čemu samo još pogoršavaju
stvar, a vrlo lako mogu i da se zaraze zaraznim klicama. Pojava zanoktica može se vrlo lako
spriječiti ako se prsti okvase toplom vodom pa se zalijepljena pokožica na korijenu nokta potisne
unazad i odlijepi od nokta. O redovnom podsjecanju noktiju, sprečavanju zanoktica i održavanju
čistoće ruku treba da vode računa svi, a naročito osoblje u zdravstvenim ustanovama.
Medicinsko osoblje treba da daje primjer drugima kako se održava čistoća ruku. Higijena ruku je
značajna i sa aspekta sprečavanja nastanka intrahospitalnih infekcija.
Higijena kose

Kosa ima sem estetske i značajnu zdravstvenu ulogu. Štiti glavu od pretjerane insolacije i niskih
temperatura. Kosa i koža glave zahtjevaju redovnu njegu jer se znoje i maste od lučenja lojnih i
znojnih žlijezda, a izloženi su i uticaju prašine, i drugim nečistoćama te parazitima. Kosa se pere
uvijek kada se zaprlja, a minimalno jednom sedmično. Energična masaža prstima, ispiranje
toplom vodom isušenje peškirom oživljava krvotok glave i više koristi nego drugi tonici. Kosu
treba redovno šišati i četkati. Suviše suhoj kosi treba dodavati kvalitetnu masnoću, a
zdravljukose pomaže svjež vazduh, sunce i pravilna ishrana. Ako ste vi zdravi bit će zdrava i
vaša kosa a time će biti zadovoljen i estetski izgled. Nečistom kosom mogu se prenijeti parazitna
oboljenja. Loša njega kose prouzrokuje svrab, perut, suhoću, masnoću i opadanje kose.

Higijena zuba

Briga za zube počinje još dok je plod u majčinoj utrobi, kroz brigu majke o ishrani. Osobita
pažnja se poklanja njezi prvih zuba malog djeteta i odraslog. Imajući u vidu da je noću smanjeno
lučenje pljuvačke pa se zubi ne ciste sami i da bakterije koje su na zubima zaostale nesmetano uz
hrane proizvode kiselinu, koja nagriza caklinu i dovodi do stvaranja karijesa, potrebno je
higijenskim tretmanom usta i zuba spriječiti tu pojavu. Može se reći da postoji epidemija pojave
ovog oboljenja. Index KEP ( kariozni, ekstrahovani i plombirani zub) je veoma visok. Masovni
karijes ima ogroman socijalno-medicinski značaj. Važno pravilo je da pranje zuba treba obaviti u
najkraćem vremenu poslije jela, najkasnije do 20 minuta. Zube prati četkicom i isprati ih vodom,
kako bi se nahvatani sloj među zubima što bolje odstranio. Oprati sve povšin jednosmjernim
pokretanjem četkice od korijena ka vrhu zuba, a četkica treba da je prilagođena anatomiji i da je
umjereno tvrda. Ovu naviku kao i ostale treba stvarati još u djetinjstvu. Kod djece treba razviti
naviku žvakanja, upotrebe čvrste hrane, koja mehanički čisti zube i sprječava fiksiranje zubnog
kamenca. Pri uzimanju šećera i slatkiša dolazi do njihove fermentacije i stvaranja mliječne i
drugih kiselina, koje utiču na pojavu karijesa. Neke namirnice koje koristimo u ishrani štete
zdravlju usta i zuba. Općenito treba manje jesti kolače, keks, čokolade, bombone, karamele i sl.
Higijena grla - za održavanje zdrave sluznice preporučuje se ispiranje ždrijela i usta, fiziološkim
rastvorom svakog jutra. U čašu vode doda se na vrhu kašičice soli i dobije se fiziološki rastvor.

Higijena nogu

Higijena nogu je izuzetno značajna, jer su noge veoma opterećen dio tijela. Pri dužem stajanju ili
hodanju, usljed povećane tjelesne težine ili nekomforne obuće, javlja se opterećenje, a time i
premor organizma. Pojačano znojenje nogu može da iritira kožu što je preduslov za gnojna i
gljivična oboljenja. Stopala se odlikuju veoma jakom sekrecijom lojnih i znojnih žlijezda.
Žuljevi na nogama i oboljenja nogu dovede do poremećaja statike tijela, a također izazivaju i
promjene u zglobovima, koljenima, kukovima i kičmi. Briga za zdravlje nogu mora početi još od
najranijih dana: kod djece prevencijom rahitisa i jačanjem nogu, slobodnim kretanjima djeteta i
trčanjem bosih nogu po zemlji.

Pravilna obuća mora da odgovara anatomskom obliku i funkciji noge. U okviru higijene nogu
one se moraju prati svakodnevno mlakom vodom i sapunom, a poslije izbrisati svakodnevno
mlakom vodom i sapunom, a poslije izbrisati namjenskim ubrusom da ne bi ostale vlažne između
prstiju. Treba ih povremeno masirati. Nokte na nogama redovno sjeći. Nositi pamučne čarape.
Sintetičke čarape su nepovoljne za isparavanje znoja sa nogu, a poslije napornog dana noge je
korisno tuširati naizmjenično toplom i hladnom vodom.

Higijena intimnih dijelova

Mnogi ljudi vode brigu o estetskom izgledu i čistoći vidljivih dijelova tijela i odjeće, A pri tome
zanemaruju čistoću dijelova tijela koji su pod odjećom. To se naročito odnosi na područje
„intimne higijene“. Ona zaslužuje posebnu pažnju kod oba spola. Polne organe treba prati
svakodnevno mlakom vodom i neutralnim sredstvom za pranje. Postupci pri pranju moraju biti
lagani i nježni da ne bi došlo do oštećenja sluznice nakoju se može nakalemiti infekcija. Pokreti
pri pranju naročito kod osoba ženskog spola su od naprijed ka čmaru, kako se infekcija ne bi
prenijela sa čmara ako bi činili pokrete u obrnutom pravcu. Mijenjanje rublja treba da bude
svakodnevno. Sav pribor koji služi za higijenu polnih organa treba da pripada samo jednoj osobi.
Posebnu pažnju treba posvetiti higijeni u toku menstruacije i trudnoće.

Higijena odjeće

Odjeća pokriva najveći dio površine našeg tijela i štiti nas od toplotnog zračenja, rashlađivanja,
nepovoljnih uticaja vezanih za posao, a mora biti tako prilagođena da ne ometa pokrete. Ljudi
svoje zahtjeve u odijevanju podređuju često modi i tradiciji. Osnovni zadatak odjeće je da
obezbijedi normalnu funkciju kože, da obezbijedi isparavanje sa površine kože, postojanost
temperature u prostoru između odjeće i tijela, pri čemu temperatura može da varira od 28 do 33
C. Dobra odjeća smanjuje odavanje tjelesne toplote tako što povećava temperaturu
međuprostornog vazduha između slojeva odjeće i tijela. Vlaženjem tkanine remete se njena
svojstva, a time i proces termoregulacije. Tkanine kvašenjem gube elastičnost, zbija se jedna uz
drugu, povećavaju specifičnu težinu i gube termoizolacione osobine. Materijali i vlakna od kojih
se izgrađuju tkanine mogu da budu prirodnog i vještačkog porijekla. Prirodna vlakna su: biljnog,
životinjskog, i mineralnog porijekla. Vlakna koja imaju dosta dobrih svojstava su: pamučne
tkanine, lanene tkanine, vunene tkanine, svilene tkanine i mineralna vlakna. Vještačka vlakna
nastaju industrijskom obradom raznih materijala. Mogu biti celulozna i sintetička. Malo se
gužvaju, laka su, lahko se peru, ne podnose visoke temperature, ne upijaju vlagu i izazivaju
potparavanje.

Higijena obuće

Obuća štiti stopala od mehaničkih oštećenja, niske i visoke temperature, infekcija i prljavštine,
mora biti udobna i ne smije biti izrađena od grubog materijala. Tijesna i kratka obuća dovode do
poremećaja u cirkulaciji krvi i pojačanog znojenja. Obuća ne smije biti ni previše široka, jer
izaziva mehanička i druga oštećenja stopala. Dobar materijal za izradu obuće jeste materijal koji
propušta vazduh, ne zadržava toplotu, elastičan je i ne propušta vodu. Ukoliko se nosi obuća sa
visokim potpeticama i uzanom površinom potpetica, tačka oslonca se prenosi na tzv.
Metatarzalne kosti . Posljedica toga je nesiguran hod i brži premor. Važnu ulogu oslonca ima
peta, kako pri stajanju, tako i za vrijeme hoda. Stoga potpetica treba da bude visoka 2-3, a
najviše 5 cm.

Zdravstveni poremećaji koji nastaju usljed nedovoljnog i nepravilnog održavanja higijene

(šuga, vašljivost)

Putem prljavih ruku mogu da se prenesu tzv. bolesti prvljavih ruku (trbušni tifus, paratifus,
dizenterija, kolera, enterokolitis, hepatitis A). Na ovaj način mogu da se prenesu i crijevna
parazitarna oboljenja, što je naročito karakteristično za sredine gdje su opće higijenske prilike
loše, gdje postoji problem snadbjevanja vodom za piće i nepravilan način otklanjanja otpadnih
materija. Šuga (scabies) uzrokovana je parazitom (šugarac) koji pravi kanale u koži i tako
izaziva svrab. Parazit se prenosi sa bolesne na zdravu osobu direktbim kontaktom, spavanjem u
istoj posteljini, korištenjem istog rublja, ubrusa i pri prisnom kontaktu u školi i domovima. Svrab
se obično javlja poslije nekoliko dana kontakta sa bolesnikom. Njaviše je izražen ispod pazuha,
oko pojasa, pupka, koljena, na unutrašnjoj strain nogu i oko genitalija, a pojačava se noću..
Usljed mehaničkog nadražaja može doći do oštećenja kože i pojave sekundarnih zagađenja
bakterijama. Osnovna prevencija šuge je dobra lična higijena tijela, te higijena odjeće i obuće.
Efikasno se liječi kremama i preparatima (Benzil benzoate 33%), poslije pranja i kupanja, pri
čemu se naročita pažnja mora posvetiti iskuhavanju i peglanju odjeće poslije završenog tretmana.

Vašljivost (pediculosis) zavisno gdje je lokalizovana i koja vrsta vaški je izaziva može biti
vašljivost glave (pediculosis capitis), vašljivost tijela (pediculosis corporis) i vašljivost pubičnog
dijela tj.iznad spoljašnjih genitalija (pediculosis pubis).Tjelesna uš (bijela uš) značajna je zbog
toga što prenosi pjegavac. Od epidemiološkog značaja danas je i vašljivost kosmtaog dijela tijela
koju izaziva uš glave (tjemena uš) koja siše krv i tako izaziva svrbež. Javljaju se oštećenja kože
sa sekundarnim infekcijama, a izuzetno i otok limfnih žlijezda na vratu. Kod vašljivosti na kosi
postoji mnoštvo jajašaca (gnjida) zaljepljenih posebnim sekretom. Za sedam dana iz jajašaca
izlegu se larve, a za 14 dana postaju zrele uši, koje se dalje odmah razmnožavaju. Kosa vašljive
osobe pokvasi se rastvorom sirćetne kiseline ili limunskog soka i kosa se išćešlja gustim češljem.
Nijedan insekticid ne uništava gnjide. Odstranjivanje gnjida glave vrši se mehanički. U novije
vrijeme se upotrebljavaju i tečna sredstva za vašljivost glave u obliku šampona. Prenošenje vaši
vrši se direktnim i indirektnim kontaktom. U slučaju vašljivosti poduzimaju se sljedeće mjere:
 Aktivno pronalaženje i depedikulacija vašljivih osoba.
 Strogo provođenje mjera lične higijene uz iskuhavavnje rublja pri pranju te peglanje
preko mokre krpe
 Profilaktičko zaprašivanje insekticidnim sredstvima.

SEKSUALNO VASPITANJE I AIDS

Anatomsko fizioloske promjene u pubertetu i predpubertetu (sekundarne
karakteristike muskih I zenskih polnih organa)

Primarne spolne karakteristike su vidljive već na rođenju djeteta jer njih čini izgled vanjskih
spolnih organa i odmah po rođenju se vidi da li je rođena muška ili ženska beba. Sekundarne
spolne karakteristike javljaju se u pubertetu, stimulirane su hormonima. Primarni ženski spolni
hormon je estrogen; muški spolni hormon je testosterone. Pod dejstvom tih hormona djevojčice
će :

- Početi menstruirati ( kao rezultat toga što jedan jajnih ispušta jaje, jednom mjesečno, u
procesu koji zovemo ovulacija.) Žene već pri rođenju imaju sva jaja koja će imati (oko
200 000 u jednom jajniku.) Jaje se ispušta iz jajnika kroz Fallopijeve tube u maternicu.
Ako naiđe na spermij u Fallopijevoj tubi te bude oplođeno, stjenke maternice se ljušte
(opuštaju) s jajem, kroz vaginu – događa se menstruacija. Upotrebljavaju se higijenski
ulošci da upiju krv. Dječaci I djevojčice treba da poznaju taj process jer je to process
kajim se žensko tijelo prprema za reprodukciju.
- Dobiti znakove PMS (predmenstualni sindrom). Osjećat ce se naduveno, mjenjati
raspoloženje, više se iritirati
- Dobiti grudi, dlake pod pazuhom, na pubičnim mjestima I na nogama
- Osjećat će da im se vaginalne usne vlaže pri seksualnim mislima I fantaziji
- Osjećati promjene oblika tijela: jači struk I širenje bokova.
- Masturbirati ( za vlastiti seksualni užitak.) To je prirodna pojava u seksualnom razvoju.
- Pokazivati veće zanimanje za dječake kao partnere u osjećajima, intimnosti I
sklonostima, ako su heteroseksualni. One čiji su seksualni osjećaji upućeni drugim
djevojčicama osjećat će prirodnu znatiženju ili početi shvaćati da su njihovi seksualni
interesi upućeni djevojčicama njihovo seksualno usmjerenje je homoseksualno, u
specifičnom slučaju lezbejsko.

Pod dejstvom hormona testosterona muškarci će:

- Dobiti dlake pod pazuhom, na pubičniom mjestu I drugim djelovima tijela, uključujući
lice.
- Otkriti da im se mjenja glas-postaje dublji, “lomi se”.
- Osjetit će da im se spolni organ povećava.
- Dobiti jače mišiće.
- Snivati “mokre snove” (noćne polucije). Sjeme se izbacuje kroz penis u snu. To je
normalno I ne treba izazivati paniku.
- Imati erekciju pri seksualnim mislima I fantazijama.
- Mastrubirati, što je prirodna pojava u seksualnom razvoju.
- Pokazivati veće zanimanje za pripadnice drugog spola kao partnerice u ljubavi,
osjećanjima, insimnoti I seksu. Neki mogu sjetiti iste osjećaje za pripadnike vlastitog
spola. To može biti prirodna znatiželja, I/ili može značiti da je njihovo seksualno
ujmerenje homoseksualno to jest, da ih seksualno provlače drugi muškarci.

POJMOVI VEZANI ZA ANATOMSKO –FIZIOLOŠKE PROMJENE U

PUBERTETU
Polucija u svom užem značenju predstavlja izraz za nehotimično ili neizazvano lučenje sperme
kod muškarca do koga najobičnije dolazi prilikom spavanja. U širem smislu se pod time
podrazumijeva i vaginalna lubrikacija kod žena; za oba fenomena se koriste izrazi noćna emisija.
Također se koristi i kolokvijalni izraz mokri snovi.

Erekcija, jest termin koji se odnosi na nabreknuće spolnog uda, a posljedica je naviranja krvi u
spužvasta i šupljikasta tijela uda, a pod nadzorom je parasimpatikusa. Ovaj termin obično se
odnosi na nabreknuće muškog spolnog uda (penisa), ali je i kod žena klitoris također erekcijsko
tijelo koje čine spletovi venskih prostora i obilato je oživčeno.

Ejakulacija je izlučivanje sperme iz penisa, uobičajeno popraćeno orgazmom. Obično je rezultat

seksualne stimulacije tijekom snošaja (ili bilo koje druge seksualne aktivnosti), koja može
uključivati stimulaciju prostate. Rijetko je posljedica oboljenja prostate. Ejakulacija se može
spontano događati tijekom sna (odnosno spavanja - takva ejakulacija naziva se polucija).

Masturbacija ili samozadovoljavanje jeste seksualna stimulacija vlastitih genitalija, obično do

tačke postizanja orgazma. Stimulacija može biti izvedena ručno, korištenjem predmeta ili sprava
ili kombinacijom ovih metoda. Masturbacija je uobičajen oblik autoeroticizma a pored
samozadovoljavanja pod masturbacijom se smatra i uzajamno zadovoljavanje s partnerom ili
partnericom.

Menstruacija ili mjesečnica je mjesečno krvarenje do kojeg dolazi pod utjecajem žlijezda s
unutarnjim lučenjem, pri čemu se sluznica maternice koja je bogata krvnim žilama svaki mjesec
priprema za primitak oplođenog jajašca i ako se to dogodi dolazi do trudnoće, u protivnom
sluznica "odumire" i izbacuje se krvarenjem. Krvarenje je posljednja faza menstrualnog ciklusa
čije je prosječno trajanje 28 dana, a prvi dan se računa od početka krvarenja. Mjesečnica je
prirodna pojava, a ne bolesno stanje.

Snošaj (lat: koitus) ili polni odnos (od latinske reči sexus — pol) označava čin između dvije ili
više osoba u kojem dolazi do stimulacije polnog organa bar jedne od osoba. Ova široka definicija
polnog odnosa obuhvata vaginalno-penilni, oralni i analni seks kao i uzajamnu masturbaciju.
Seks u najužem smislu bi bio vaginalno-penilni odnos u kojem dolazi do oplodnje i začeća.
Prokreacija, tj. produženje vrste osnovna je funkcija seksualnog nagona kod svih živih bića.
Čovjek stupa u seksualne odnose radi stvaranja potomstva i radi zadovoljstva, kada ne mora da
postoji namera začeća.

Impotencija – nemogućnost pojave erekcije.

Frigidnost je termin koji se koristi u značenju emocionalno-seksualne „hladnoće“ ili seksualnog

poremećaja koji se sastoji od nesposobnosti za seksualno uzbuđenje ili za doživljaj orgazma kod
žena. Prema današnjem shvaćanju, taj pojam je višestruko uvjetovan psihodinamičkim razlozima
te je neophodna dubinsko-psihološka terapija.

Trudnoća (drugo stanje, graviditet) nastaje usađivanjem oplođene jajne ćelije u endometrij
materice. Žena koja je po prvi put trudna naziva se primipara ili primigravida, a žena koja je više
puta rađala je multipara ili multigravida.
Faze začeća:
Oplođenje nastaje spajanjem zrele jajne ćelije i spermatozoida. Ovulacijom iz de Grafovog
folikula zrela jajna ćelija dospijeva u lumen jajovoda, gdje biva opkoljena spermatozoidima koji
nastoje prodrijeti u nju. Po probijanju spoljašnje opne jajne ćelije i ulaska spermatozoida u nju,
dolazi do zgušnjavanja opne koja na taj način sprečava ostale spermatozoide da prodru u nju. Pri
prodoru u jajnu ćeliju dolazi do mješanja sadržaja spermatozoida sa jedrom jajne ćelije.
Embrionalni razvitak započinje neposredno nakon oplodnje i odvija se u četiri faze:
-brazdanje
-formiranje zametnih listića
-osnivanje organa
-histološka diferencijacija organa.
Oplođena jajna ćelija pod djelovanjem peristaltičkih pokreta jajovoda i vodene struje koja nastaje
kretanjem treplji epitela u tubama dospijeva u šupljinu materice i tada dolazi do nidacije,
odnosno inplantacije oplođenog jajašceta. Usađena jajna ćelija naziva se začetak ili embrion. Po
završenoj organogenezi, poslije trećeg mjeseca trudnoće začetak postaje plod odnosno fetus.

Spolno prenosive bolesti

Venerične ili spolne bolesti su zarazne bolesti koje se prenose intimnim kontaktom, odnosno
seksualnim putem. Rano stupanje u spolne odnose i veći broj spolnih partnera tijekom života
povećavaju rizik od spolno prenosivih bolesti i njihovih posljedica. Preduvjeti zaštite od spolno
prenosivih bolesti su znanje, koje je dobar temelj, vještine i stav ,koji nam je neophodan. Stari
naziv za spolno prenosive bolesti su „venerične bolesti“,prema rimskoj božici ljubavi i ljepote
Veneri, koju su zvali kraljicom užitka-kult povezan sa spolnošću i prostitucijom. Kad treba
potražiti ljekarsku pomoć:
-pojačani ili promijenjeni iscjedak iz vagine, penisa ili anusa,
-osjetljivost, pečenje, žarenje ili svrbež genitalnog i analnog područja,
-pojava ranica, mjehurića, bradavica ili bilo kakvih promjena u genitalnom području, spolnim
organima ili ustima,
-bolovi ili pečenje prilikom mokrenja i
-bolovi i osjetljivost tijekom spolnog odnosa.

Ovi znakovi mogu biti vrlo slabo izraženi ili mogu potpuno izostajati. Čak i ako su slabo
izražene, ove tegobe nikada ne smijete zanemariti, već uvijek treba zatražiti liječničku pomoć!
Posljedice spolno prenosivih bolesti su:
-teški upalni procesi reproduktivnih organa,
-neplodnost i spontani pobačaji,
-izvanmaternična trudnoća,
-smrt ili teška oštećenja djeteta rođenog od inficirane majke,
-predstadij raka i rak vrata maternice,
-oštećenja ostalih organa, uključujući srce, jetru, bubrege i mozak i
-smrt oboljele osobe.
  Kolpitis. U infekciji vagine nemaju ulogu samo patogeni mikroorganizmi već i uslovno
patogeni koji kod slabljenja otpornosti organizma mogu izazvati vaginitis. Najčešći
prouzrokovači zapaljenja su: Trichomonas vaginalis, Streptococcus sp., Staphyloccus sp.,
Candida albicans (monilisia), Escherichia coli, Neisseria gonorrhoe (Gonokok). Veliku
ulogu u prevenciji kolpitisa ima primjena kontracepcije, pored podizanja zdrastvene i
higijenske svijesti. Svi uzročnici kolpitisa mogu se identifikovati pregledom vaginalnog
sekreta.
Nalazi sekreta mogu se grupisati u šest stepena čistoće.
1 stepen – mogu se naći rijetke deskvamirane ćelije i Doderleinovi bacili koji su zaslužni
za konstantno odražavanje kisele sredine u vagini.
2 stepen – pored prisutnih ćelija iz prve grupe, mogu senaći još neke saprofitne bakterije.
3 stepen – ovaj kolpitis je izazvan banalnim uzročnicima infekcije (streptokok i
stafilokok, anaerobne bakterije i sl.) i dovede do gnojne sekrecije.
4 stepen – prisutan je gonokok sa obilnom žutozelenom sekrecijom.
5 stepen – pored uobičajnih bakterija, u sekretu se nalazi i parazit Trichomonas vaginalis,
koji daje zelenožut, pjenušav sekret neprijatnog mirisa.
6 stepen – u sekretu se mogu naći gljivice iz roda Candida albicans: sekret je gušći i
bjeličaste boje. Često se javlja u toku antibiotske terapije.

 Sifilis. Ovo je infektivno oboljenje koje se uglavnom prenosi spolnim putem, ali može i
nasljedno. Bolest se često javlja i vezuje za određena zanimanja (vozači, vojnici, sezonski
radnici. Uzročnik je bakterija iz grupe spiroheta – Treponema pallidum. Ako se
neadekvatno i ne dovoljno liječi može stvoriti teške komplikacije, nervne, koštane,
trofičke i kardiovaskularne. Važno je na vrijeme postaviti dijagnozu i liječiti ga od samog
početka. U cilju prevencije zdrastveno – vaspitni rad je veoma bitan. Bolest prolazi kroz
tri stadijuma i može se liječiti pencilinom, u prvom i drugom stadijumu, ali kada se
razvije treći stadijum, onda više lijekovi ne pomažu.

 Chlamidiasis. Ovo je danas često oboljenje naročito u mladih. Često potiče bez kalo
uočljivih simptoma, a upozoravajući znak kod žena je pojava laganog krvarenja između
dvije menstruacije. Bez liječenja ove napreduje i može dovesti do steriliteta kod žene.
Obavezno je liječenje oba partnera, a izlječenja se postiže za 7-10 dana.

 Gonoreja (Kapavac). Jedna od najraširenijih polnih bolesti. Prenosi se polnim

kontakotom, a uzročnik je gonokok (Neisseria gonorrhoe). Poslije inkubacije od 2-4 dana
dolazi do pojave prvih simptoma. U akutnoj fazi kod muškaraca se javlja sekrecija iz
ušća uretre uz svrab i bolno peckanje, dok su kodžena ovi simptomi slabo izraženi. U
okviru liječenja pencilinski preparat daju povoljne rezultate.

AIDS - Epidemiološke karakteristike i kliničke manifestacije inficiranog i oboljelog

Sindrom stečene imunodeficijencije (eng. - Acquired Immunodeficiency Syndrome - AIDS)

je bolest ljudskog imunološkog sustava. Osnovna osobina te bolesti je teško oštećenje
imunološkog sustava, tj. nemogućnost da se taj sustav brani od štetnog djelovanja različitih
bolesti. Tada se smanjuje broj leukocita u krvi, smanjen je broj limfocita u limfnim čvorovima i
slezeni, smanjen je broj zrelih T limfocita te se smanjuje količina protutijela.
HIV se na čovjeka može prenijeti samo sa druge osobe.

Postoje tri načina prenosa HIV-a:

 Seksualni-polni put prenosa – naročito homoseksualnim, rizik se povećava ako je broj
partnera veći. Najčešći način prenosa HIV (70%) i nastaje prilikom seksualnog odnosa
bez zaštite (prezervativa), bez obzira da li se radi o homo ili heteroseksualnom odnosu
(vaginalni, oralni, analni) sa osobom koja je zaražena HIV-om.
 Perinatalna transmisija (14-39%) Sa zaražene majke na njen plod (tokom trudnoće ili
porođaja) ili dojenče, (najčešće tokom porođaja).
 Parenteralna transmisija (5-10%)- Nastaje preko zaražene krvi, krvnih produkata,
organa i tkiva za transplantaciju, npr direktnom transfuzijom HIV-om zaraženom krvlju
ili upotrebom instrumenata koji nisu sterilisani na odgovarajući način (igle, šprice,
skalpeli i sl.) ili kod višekratne upotrebe (narkomani), a koji su bili u kontaktu sa
zaraženom krvlju.

Da biste se zarazili HIV mora prodrijeti u vaš krvotok. Ako imate spolni odnos, te krv, sperma
(uključujući i sjemenu tekućinu) ili vaginalni sekret vašeg partnera dođu u dodir s malom
ogrebotinom u tkivu vaše vagine, penisa, anusa ili usta, postoji rizik da se zarazite. Pošto je virus
neotporan u spoljnoj sredini i brzo ugine infekcija se ne može prenijeti socijalnim kontaktom i
putem predmeta iz bolesnikove okoline (kvake, klozetske šolje, telefon), grljenjem, dodirom i
rukovanjem (izuzev kod postojanja oštećenja kože i kontakta sa
krvlju oboljelog), preko hrane i vode, u bazenima, suzama, urinom, izmetom i poljupcem (koji
isključuje kontakt istih sa krvlju oboljelih), zrakom, kašljanjem, kihanjem, pljuvanjem ili
znojenjem, ujedom komarca i drugih insekata.

Period inkubacije (od infekcije do pojave simptoma) je varijabilan. Period od infekcije do pojave
antitijela obično traje 1-3 mjeseca, a period od infekcije HIV-om do postavljanja dijagnoze
AIDS-a ima raspon od 1-10 godina i više. Infekcijom HIV virusom (putem krvi,
sperme ili drugih ekskreta zaraženih krvlju oboljelog), HIV napada T4 limfocite, što dovodi
do slabljenja ćelijskog imuniteta, razvoja oportunističkih infekcija i tumora. Vremenom HIV
narušava imunitet, čineći tijelo osjetljivim na razne bolesti. Osobi zaraženoj HIV-om postavlja se
dijagnoza AIDS-a tokom posljednje faze infekcije tim virusom (javlja se otprilike 10-11 godina
nakon početne infekcije), kad se uočava sve više simptoma i tada infekcija može dobiti naziv
AIDS.

Godine 1993. je Centar za kontrolu bolesti (CDC – Center for Disease Control and Prevention)
definirao AIDS kao postojanje HIV-infekcije dokazane pozitivnim HIV- antitijelima plus
najmanje jedno od sljedećeg:
 razvoj oportunističkih infekcija (poput PCP – Pneumocystis carinii pneumonia) i
 broj CD4 ili T4 limfocita od 200 ili manje (normalno je od 600 do 1000).

Većina ljudi nema nikakve simptome kad se zaraze sa HIV-om, no unutar mjesec ili dva od
izlaganja virusu, mogu se javiti simptomi nalik na gripu, a to su: groznica, glavobolja, umor,
povećani limfni čvorovi (na vratu i u preponama). Ovi simptomi obično nestanu unutar jedne
sedmice do mjesec dana i često ih se zamjenjuje s bilo kojom drugom virusnom infekcijom.
Tijekom ovog razdoblja, zaražene osobe su ekstremno infektivne. Ozbiljni simptomi se ne
moraju pojaviti niti unutar deset ili više godina (kod odraslih) ili dvije godine kod djece rođene s
HIV-infekcijom. Za vrijeme ove asimptomatske faze, virus se aktivno umnožava i uništava
stanice imunološkog sistema,a to se najbolje očituje padom broja tzv. CD4 ili T4 limfocita –
ćelija ključnih za normalno imunološko funkcioniranje organizma. Kako se opće stanje
organizma pogoršava, javljaju se simptomi koje većina zaraženih osoba dobije prije nego li se
razvije AIDS. To su: gubitak energije, gubitak težine, česta znojenja i groznice, česte gljivične
infekcije (oralne ili vaginalne), česti osipi i ljuskava koža, upalna bolest zdjelice kod žena koja
ne odgovara na liječenje, kratkotrajni gubitak pamćenja. Moguće su i teške herpes infekcije u
vidu herpes zostera. Djeca sporije rastu ili su često bolesna. Zaražena osoba, dakle, može biti bez
simptoma u razdoblju od osam do devet godina, ali se virus za to vrijeme replicira i registrira se
pad u broju T4 limfocita. Konačno se razviju simptomi kao: otečeni limfni čvorovi – često prvi
znak infekcije HIV-om, proljev, pad na težini, groznica, kašalj i gubitak daha. Kad se razvije
AIDS, organizam već značajno propada te ga napadaju mikroorganizmi na koje se inače ne bi
razvila infekcija. Znakovi i simptomi tih oportunističkih infekcija su: profuzna noćna znojenja,
tresavice ili groznice veće od 37,7° C tokom nekoliko sedmica, suhi kašalj i gubitak daha,
hronični proljevi, bijele mrlje ili neobične promjene na jeziku i ustima, glavobolje, zamagljen vid
i gubitak na težini. Ako je osoba zaražena HIV-om, veća je šansa razvoja pojedinih tumora –
Kaposi sarkoma, limfoma i drugih.

Mjere zaštite zdravstvenih radnika od HIV infekcije

Najsigurniji način sprječavanja profesionalne infekcije zdravstvenog radnika bilo kojom

infekcijom koja se prenosi krvlju, pa tako i HIV-om, je sprječavanje samog izlaganja krvi.
Pojam standardne mjere zaštite uveden je u cilju sprječavanja kontakta s krvi i drugim tjelesnim
tekućinama i tkivima bolesnika kako bi se spriječila mogućnost prijenosa infekcije sa zaraženog
bolesnika na nezaraženog zdravstvenog radnika. Standardne mjere zaštite pretpostavljaju da je
svaki bolesnik potencijalni nositelj patogena koji se prenose krvlju (uključujući HIV, HBV i
HCV) pa se stoga svaki bolesnik mora smatrati potencijalno zaraznim.

Sprječavanje izlaganja krvi i drugim potencijalno kontaminiranim tjelesnim tekućinama i tkivima

postiže se primjenom barijera koje štite zdravstvenog radnika od kontakta s krvlju, kao i
različitim tehničkim pomagalima i primjenom sigurni(ji)h postupaka pri radu. Tu ubrajamo:

 Pribor za ličnu zaštitu – rukavice, naočale, maske, pregače, ogrtače, kaljače, čizme,
navlake za obuću i drugo. Cilj je primjene ovih sredstava spriječiti da krv i druge tjelesne
tekućine dospiju do kože, sluznica i lične odjeće.

 Zaštitni postupci – pranje ruku, ispravno odlaganje upotrijebljenih igala i oštrih

predmeta, ispravno oduzimanje bioloških uzoraka, primjeren transport bioloških uzoraka.
Cilj je primjene i usvajanja ovih postupaka da se samom promjenom ponašanja na
radnom mjestu i usvajanjem sigurnijih postupaka i procedura smanji mogućnost kontakta
s krvi.

 Tehnička sredstva za zaštitu – čvrsti nepropusni kontejneri za otpad, laserski skalpeli,

igle sa zaštitnim mehanizmima, čijom primjenom nastojimo ukloniti odnosno smanjiti
štetnost pribora i alata koji se koristi na radnom mjestu. Prema jednoj studiji provedenoj
 u zdravstvenim ustanovama u Sjedinjenim Američkim Državama, samo je primjena
setova za vađenje krvi tipa Punctur-Guarda® smanjila broj ubodnih incidenata u
zdravstvenih radnika za 76%. To govori u prilog tomu da se, osim inzistiranja na tome da
se zdravstveni radnici pridržavaju standardnih mjera zaštite, mora na svakom radnom
mjestu omogućiti dostupnost pribora i sredstava za koje je dokazano da pružaju veću
sigurnost i zaštitu na radu.

HIGIJENA ISHRANE

Energetske, plastične i zaštitne materije, uloga minerala i vitamina

Hrana, odnosno njeni sastojci proteini, lipidi, glucidi (šećeri), mineralne supstance, vitamini ima
sljedeće fiziološke forme:

Plastičnu, tj. izgradnju ćelija i tkiva i proizvodnju tjelesnih tečnosti,

Oslobađanje toplote, tj. kalorija potrebnih za energetske rashode organizma,

Biohemijsko regulisanje metabolizma materija u organizmu.

Prve dvije uloge pretežno vrše proteini, lipidi i glucidi, dok treću uglavnom ostvaruju zaštitne
materije, tj. mineralne supstance i vitamini. Fiziološke uloge pojedinih hranjivih i zaštitnih
materija su specifične. Postoji vrlo tijesna međusobna veza i uticaj između njih, a oni se
ispoljavaju kao sinergizam, antagonizam ili međusobno uslovljene akcije. Plastičnu ulogu
obavljaju u prvom redu proteini, a ta uloga je prvorazredna u rastu kada se mnogo materijala
ugrađuje u tkiva, koja relativno brzo povećavaju svoj obim i težinu. Postoji period posebnog
intenzivnog rasta i razvoja i kada su potrebe za plastičnim materijalom največe. Kada je
organizam završio rast i razvoj, a to je sa navršene 24. godine života, pladtični materijal je i dalje
neophodan naravno u znatno manjoj količini za stalno obnavljanje ćelije koja izumiru. Plastičnu
ulogu, ali u znatno manjem obimu imaju i glicidi i lipidi. Glavni energestki materijal u
organizmu su glicidi, dok su lipidi rezervni energestki materijal.

Prvi aspekt nedovoljne ili nepravilne ishrane je teško oštećenje zdravlja pojedinca. Nedostatak
kvantiteta, tj. količine hrane dovodi do pothranjenosti ili gladovanja.

Drugi aspekt nepravilne ishrane je da pothranjen organizam nije otporan na nastanak oboljenja.

Treći aspekt hrane je kao mogući put prenosa zaraznih oboljenja, a najčešće intoksikacija i
toksiinfekcija.

Proteini
To su gradivne i manje energetske materije koje unesene u organizam sagorijevaju oslobađajući
0,016 Kj (kilodžula) (sagorijevanjem 1g bjelančevina). Uloga u organizmu je :

 Izgradnja i obnova tkiva

 Rast i razvoj
  Stvaranje hormona
 Promet vode
 Acidozna regulacija
 Stvaranje enzima
 Stvaranje antitijela
 Transport masti
 Transport raznih supstanci

U toku varenja bjelančevine bivaju razložene do osnovnih sastojaka, amino-kiselina. One se

transformišu i sintetišu sve do odgovarajuće forme koju tkiva koriste. Međutim organizam nije u
stanju da stvori 10 tzv. nezamljenljivih amino kiselina od ukupno, 20 poznatih. To znači da
amino kiseline moraju obezbijediti hranom. Najbolji izvori su namirnice životnjskog porijekla
(jaja, mlijeko, meso) .Bjelančevine prema porijeklu mogu biti biljne i životinjske.

Ugljeni hidrati
Unošenjem ugljenih hidrata i sagorijevanjem 1 g. oslobađa se 0,016 Kj. Uloga u
organizmu:

 Izgradnja potpornih tkiva

 Rezervna energija u organizmu
 Stvaranje složenih proteina

Ugljeni hidrati zadovoljavaju 55-60 % energetskih potreba organizma, a potrebe se povećavaju

srazmjerno težini fizičkog rada koji osoba obavlja, jer tad ugljeni hidrati imaju isključivu ulogu
energetskog izvora.

Mineralne materije
Mineralne materije učestvuju u izgradnji ćelija i tkiva i regulišu mnogobrojne funkcije u
organizmu. Održavaju stalan sastav krvi i drugih tjelesnih tečnosti, ulaze u sastav kostiju, zuba,
nekih hormona i enzima. Učestvuju u održavanju funkcije nervnog i mišićnog tkiva.

Vitamini
Uloga u organizmu je biokatalizatorska.

A.) Vitamini rastvorljivi u mastima

Vitamin A ili akseroftol
Učestvuje u regulacij metabolizma glucida i lipida, reguliše rast mladih organizama.
Posebno je značajna uloga u razvoju kostiju. Dobar izvor vitamina su: riblje ulje,
maslac, jetra, bubreg, masni sirevi, jaja. Kao provitamin nalazi se u
šargarepi,paradajzu, kelju, zelenoj salti, spanaću, žutoj breskvi, kajsijama.Dnevno
potrebno 750 mg.

Vitamin D ili kalciferol

Olakšava resorpciju Ca i P , te je time neophodan za pravilan rast i razvoj kostiju i
zuba, te za dobar rad mišičnog i nervnog tkiva. Dobri izvori su : riblje ulje, morska
riba, jaja, buter. Potrebe su 300-400 i.j.

Vitamin E ili tokoferol ili antisterilitetni vitamin

 Ovaj vitamin otkriven je prije 50 godina, ali ni do danas nisu utvrđene posljedice
eventualnog njegovog nedostatka. Još uvijek njegova fukncija nije sasvim jasna, sem
poznate uloge u toku trudnoće. Nalazi se u zelenom povrću, mlijeku, jajima, ulju iz
klica. Potrebe su od 10-30 mg dnevno.

Vitamin K ili filobinon

Učestvuje u koagulaciji. Ako ga nema dovoljno krvarenje duže traje i brže nastaje.
Ima ga u zelenom lisnatom povrću i jetri. Potrebe su od 70-140 mg dnevno.

B.) Vitamini rastvorljivi u vodi

Vitamin B1 ili tiamin ili aneurin
Je regulator metabolizma šećera, pospješuje celularno disanje centralnog i perifernog
nervnog sistema, neophodan je za normalni tonus muskulature, antagonista je sa
tiroksinom, D vitaminom i donekle A vitaminom.
Vitamina B1 ima dosta u žitaricama, a njegova zastupljenost zavisi od čistoće brašna.

Vitamin B2 ili riboflavin

Nazivaju ga vitamin rasta. Nedostatak izaziva angularni stomatitis i skrotalni
dermatitis. Izvor ovog vitamina su jaja, mlijeko, jetra i iznutrica.
Potrebe su 0,14 mg/ 1000KJ.

Nikotinska kiselina ili PP faktor

Služi kao koenzin u ćelijskom metabolizmu, učestvuje u stvaranju hemina i učestvuje
u metabolizmu sumpora, te u funkciji epitela. Potrebe su od 6-7 mg dnevno.

Vitamin B12 ili cijankobalamin

Specifični uslovi u kojima se može javiti nedostatak ovih vitamina su pri ekstremno
visokom korištenju šećera, masti a naročito alkoholnih pića.

Vitamin C ili askorbinska kiselina

Uloga ovog vitamina je veoma značajna za stvaranje i održavanje potpornog tkiva, za
dobro iskorišćavanje gvožđa i za podizanje opšte otpornosti organizma prema
infekcijama. Dnevno je potrebno unositi 75-100 mg.

Posljedice nepravilne ishrane

 Pothranjenost kao posljedica gladovanja nastaje kada se u organizam ne unosi dovoljeno

hrane, bilo zato što je nema dovoljno, bilo zato što se ona ne iskorištava u organizmu,
bilo zato što postoje poremećaji apetita. U svim ovim slučajevima organizmu se ne
obezbjeđuje dovoljno energetskih materija. Zato se troše sopstvene rezerve masti. Kad se
one utroše, razgrađuju se sopstvene bjelančevine. Smanjenje i pad tjelesne mase je prvi
znak gladovanja. Dugotrajno gladovanje je praćeno malksalošću, zamaranjem pri radu,
nesanicom zbog pada krvnog pritiska, preosjetljivošću na hladnoću. Mogu se javiti i otoci
zbog nakupljenja vode u organizmu. Osobe koje si podhranjene sklone su infekcijama

 Gojaznost. U zemljama razvijenog svijeta javljaju se problemi preobilne ishrane.

Karakteristična je pojava sve većeg unošenja hrane, uz sve manju zastupljenost fizičkog
rada, a time i manju energetsku potrošnju. Tako se stvara višak energije, koji u organizmu
 formira rezerve masti i povećava tjelesnu masu, odnosno vodi u gojaznost. Gojaznost
nastaje kao posljedica poremećene ravnoteže imeđu unošenje energije i energetske
potrošnje.Gojaznost se često javlja kao porodična pojava. Nije uvijek riječ o naslijeđu,
već p njegovanju kulta o „dobrom zalogaju“. Navika da se više jede razvija se još u
djetinstvu, što može biti preduslov javljanja gojaznosti u odrasloj dobi. Razlog da se više
jede može biti zabrinutost, neraspoloženje, usamljenost i dosada. Kod veoma malog broja
gojaznih riječ je o poremećenoj funkiciji žlijezde sa unutrašnjim lučenjem. Osim
estetskog problema gojaznost je praćena i deformacija stopala, zglobova. Gojaznost
stvara osnovu za pojavu oštećenja srca i krvnih sudova. Često dovodi do povišenog
krvnog pritiska i do obolijevanja jetre i žečne kese. Gojaznost osobe češće boluju i ranije
umiru.

 Anoreksija. Ovo su pojave o kojima se više počelo govoriti u novije vrijeme. One se
najčešće vezuju za malade djevojke, koje žele da imaju vrlo vitku liniju. Tako, one
započnu da sprovode različite dijete, pretjerano se uzdržavajući od unosa hrane. Uz jaku
želju da budu vitke, ovakav stil života, malo po malo, dovede do stanja kada organizam
više ne podnosi hranu, a apetit potpuno nestane. Tada je vrlo teško očuvati zdravlje i
nerijetko se dogodi smrtni ishod.

 Bulimija Kod bulimije osobe uzimaju hranu poslije obroka, vještački izazivaju
povraćanje, smatrajući da tako neće udebljati. Kod ovakvih poremećaja nužno je pomoći
osobama da pronađu pravi smisao života i da shvate kuda može odvesti njihovo stanje.
Kako se radi o psihičkom poremećaju, u liječenju je potrebna pomoć psihologa i
psihijatra. U našoj zemlji ovo nije često stanje. Javlja se tek povremeno kod mlađih
djevojaka, mada je u svijetu zabilježeno i kod muškaraca pacijenata.

Poremećaji (bolesti) zbog neispravne hrane

Do oštećenja organizma može doći i pri unošenju hrane koja nije higijenski ispravna, odnosno
koja sadrži biološke agense i njihove otrove (mikroorganizmi, paraziti, gljivice i dr.), hemijske
agense dospjele u hranu slučajno (metali i organska jedinjenja) ili namjerno (aditivi, konzervansi,
pesticidi, hormoni, antibiotici) i radioaktivne materije. Bakterijska trovanja hranom nastaju ako
je hrana zaražena bakterijama ili njihovim toksinima. Za ova oboljenja je karakteristično da brzo
počinju, da su najčešće praćena želudačno-crijevnim poremećajem i kratko traju. Mogu se javiti
pojedinačno ili u vidu epidemija . Najčešća trovanja su :

Trovanje izazvano Salmonelama. Uzročnici su razne vrste salmonela koje dospijevaju iz

nedovoljno kuhanog ili pečenog mesa, jaja, mlijeka, mliječnih proizvoda koji su inficirani od
bolesnih ljudi-kliconoša. Mjere zaštite su : redovna kontrola higijenskog stanja u objektima za
proizvodnju i čuvanje hrane, kontrola higijene osoblja koje rukuje hranom, hrana mora biti dobro
skuhana i samo se svježa koristiti, mora biti zaštićena od muha i od glodara.

Trovanje izazvano uslovno-patogenim bakterijama – Escherichia coli, Proteus vulgaris,

Streptococcus facilis i dr. Ove bakterije postaju patogene u određenim uslovima tj. kada se
znatno razmnože, kad padne otpornost organizma ili kad se desi i jedno i drugo. Trovanje je
posljedica djelovanja bakterijskog otrova koji se oslobađa pri raspadanju bakterija u hrani. U
mjerama zaštite posebno treba istaknuti mjere lične higijene.
Trovanje hranom izazvano Stafilokokama. Ove bakterije luče otrov vrlo otporan na djelovanje
toplote. Taj otrov izaziva trovanje i nalazi se u slatkišima, sosevima, kremovima. Vrlo često
dospijevaju u hranu sa gnojnih promjena na koži ili iz disajnih organa čovjeka.

Botulizam je teško trovanje hranom izazvano otrovom koji luči bakterija Clostridium botulinum,
a koji djeluje na nervno tkivo. Ove bakterije se razvijaju u konzervama ili kobasicama.
Sprečavanje ovoga postiže se pravilnim pripremanjem, a sumnjive konzerve (bombirane) ne
upotrebljavati.

Trovanje hemijskim materijama. Hemijske materije mogu dospjeti u hranu za vrijeme

tehnološkog procesa proizvodnje i prerade namiernica, kada se mnoga hemijska jedinjenja
koriste kao dodaci da poboljšavaju izgled, boju, miris i ukus proizvoda-adetivi, ili sprečavaju
kvarenje hrane-konzervansi. Hemijske materije mogu dospjeti unamirnice iz ambalaže
(olovo,bakar, cink). Vrlo često trovanje izazivaju pesticidi.

Trovanje biljnim otrovima. Mnoge biljke sadrže organska jedinjenja (alkaloide) koja mogu
izazvati trovanje različitog stepena, u zavisnosti od unijete količine. U ovu grupu spada trovanje
raženom glavicom, kukuruznom gari, grahoricom, bobom. Vrlo jake otrove proizvode i plijesni,
a među njima su često prisutni mikrotoxini. Dobro je poznato da su neke vrste gljiva otrovne.
Kako je trovanje gljivama karakteristično za naše područje zaslužuje kratki osvrt.

Gljive su omiljeno jelo mnogih osoba mada ne daju puno kilodžula (0,15 KJ na 100 gr.), ali su
dosta dobar izvor bjelančevina, te su u literaturi opisane kao „meso naših šuma“, a sadrže još
masti, fermente, vitamine i mineralne tvari. Ova hranljiva vrijednost je prisutna u svježem i
mladom stanju. Starije gljive u pravilu nisu podesene za hranu jer im je probavljivost s obzirom
na općenito vrlo otporni hitin koji se nalazi u staničnim opnama znatno smanjen. Za razliku od
jestivih gljiva postoje i otrovnice. Postoje i geografske razlike u otrovnosti nekih gljiva iste vrste.
Poznato je da toksičnost iste vrste gljiva zavisi od sastava tla kao i način pripreme za ishranu.
Jedna vrsta gljiva ima toksično djelovanje samo uz uživanje alkohola. Za neke ljude je poznato
da su urođeno preosjetljivi na mnoge i jestive gljive. Evidencije na našem području pokazuju da
su najčešća trovanja „sa ljutačom“, bijelom gljivom, „rujnicom“, „pupavkom“, jer je
karakteristično da u jednoj vrsti postoje jestive a i vrlo slične otrove (njihove bliznakinje). Da bi
se spriječilo trovanje gljivama (micetizmus), koje ima teške simptome (bolove u trbuhu,
povraćanje, proliv, oštećenje jetre, bubrega, pa i smrt) mora se pridržavati sledećih uputa :

 Samo dobar poznavalac može ih brati i pripremati (nikako djeca).

 Sa oprezom ih kupovati na pijacama.
 Gljive ubirati zrele i kada su im sve botaničke odlike izražene.
 Gljive se moraju skuhati, voda odliti i baciti.
 Samo skuhana gljiva se može jesti.
 Ovako skuhana može koristiti za pripremanje drugih specijaliteta.
 Ne koristiti je kao kompletan obrok, nego samo kao prilog jelu.
 Svježe pripremljene gljive odmah pojesti.
 Jelo od gljiva ne ostavljati od ručka do večere.
 Podgrijavanje i držanje u hladnjaku nije preporučljivo.
 Djeci kao ni starim osobama i hroničnim bolesnicima posebno onim sa bolesnom jetrom
nije preporučljivo davati gljive kao hranu.

Iz svega ovoga slijedi : Veliki oprez sa gljivama!

Značaj vode u organizmu čovjeka

Voda čini oko 60 % tjelesne mase odrasle osobe. U našem tijelu voda je smještena unutar ćelija
(intraćelijska) 60 %, i međućelijskom prostoru (krv,limfa) 40 %. Svakodnevno se održava
ravnoteža između unosa i gubitka vode u organizmu. Procesi održavanja ravnoteže su
kontrolisani od centara u nervnom sistemu i odvijaju se automatski kao i procesi održavanja
temperature, cirkulacije krvi itd. Termin koji opisuje održavanje ravnoteže tj. stalnost sastava
tjelesnih tekućina naziva se homeostaza. Voda se unosi pićem, hranom a dio se stvara
oksidacijskim procesima. Tijelo izbacuje vodu mokrenjem, disanje, znojenjem i stolicom.Voda
ima osobine univerzalnog rastvarača, tako da se u void mogu uspješno rastvoriti skoro sve vrste
hemijskih jedinjenja. Voda ne rastvara masti –lipide, što je značajno za očuvanje integriteta
ćelijskih membrane.

Dakle, za metaboličke procese koji se neprestano odvijaju u našem tijelu na nivou ćelijai
međućelijskog prostora, vodena sredina je idealna. Možemo reći da je značaj vode i njen uticaj
na zdravlje čovjeka suštinski jer bi život bez nje bio nemoguć.

U anatomskoj građi različitih struktura unutar ljudskog tijela, posebno mjesto zauzima ćelijska
membrana.Ona je funkcionalno građena, a njena osnovna uloga je selektivna propustljivost za
razne molekule. Za nju kažemo da je polupropustljiva –semipermeabilna. Na ćelijskoj membrani
postoje mjesta (pore) kroz koje je omogućen prolaz molekula vode i različitih u vodi otopljenih
(rastvorenih) molekula. Supstance rastvorljive u mastima prolaze kroz ćelijsku membranu.

Rastvor je smjesa rastvarača i rastvorene supstance. U tijelu, voda je rastvarač, a rastvorene

supstance su: proteini, saharidi,vitamini, hormoni itd.Razmjena ovih rastvorenih materija,
između unutarćelijske i međućelijske tečnosti podliježe zalonima osmoze i difuzije. Osmoza
predstavlja kretanje molekula vode,kroz polupropustljivu membranu, sa mjesta manje ka mjestu
veće koncentracije. Difuzija predstavlja kretanje molekula rastvorene supstance, kroz
polupropustljivu membranu, sa mjesta veće ka mjestu manje koncentracije.

Higijena prehrambenih objekata

Unapređenje ishrane

U metodologiji unapređenja ishrane stanovnistva razlikujemo sljedeće etape:

1. Utvrđivanje postojećeg stanja ishrane i njenog upliva na zdravstveno stanje

stanovništva
2. Borba protiv kvarenja i propadanja namirnica iz proizvodnog fonda hrane
3. Kontrola kvalitete namirnica
4. Odgoj pojedinca, porodice, grupe i čitavog stanovništva o racionalnoj ishrani

I Utvrđivanje stanja ishrane sprovodi se:

a) Dijetetskim ispitivanjem-anketiranjem ishrane

b) Biohemijskim ispitivanjem
c) Funkcionalnim ispitivanjem
d) Antropometrijskim mjerenjem
e) Kliničkim mjerenjem
 a) Anketiranje može biti u vidu nacionalne ankete, budžetske ankete,kolektivne i najčešće
porodično anketiranje ishrane. Porodično anketiranje ishrane sprovodi se u porodici u
trajanju od 7 dana u svakoj od 4 godišnje sezone.
b) Biohemijsko ispitivanje podrazumijeva hemijske i biohemijske analize.
c) Funkcionalna ispitivanja obuhvataju
-određivanje bazalnog metabolizma
-mjerenje pada krvnog pritiska
-određivanje propustljivosti kapilara
-ispitivanje fizičke izdržljivosti
-određivanje grube mišićne snage

d) Antropometrijska mjerenja podrazumijevaju mjerenje: tjelesne visine, tjelesne težine, obima

grudi, nadlaktice,mjerenje kožnog nabora itd...

e) Kliničkim ispitivanjem vrši se utvrđivanje nastalog stanja uslijed nepravilne ishrane, koja se
utvrđuje pregledima.

II Borba protiv propadanja i kvarenja hrane podrazumijeva

- Obezbjeđenje dovoljnog i higijenskog skladišnog prostora

- Obezbjeđenje rashladnog uređaja
- Podizanje manipulacije sa namirnicama na viši kulturni i higijenski nivo
- Podizanje kvaliteta industrijskih i zanatskih proizvoda

Sve je ovo neophodno da bi se spriječilo propadanje i kvarenje namirnica, čiji uzrok

mogu biti: bakteriji,paraziti,štetočine,glodari,insekti,gljivice i virusi.

III Kontrola kvaliteta namirnica

Javna kontrola kvaliteta namirnica u prometu regulisana je zakonom o sanitarnoj inspekciji,

zakonskim propisima o veterinarskoj i tržišnoj inspekciji i osnovnim zakonom o zdravstvenoj
ispravnosti životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe.

Ispitivanje higijenske ispravnosti namirnica podrazumijeva organoleptički, hemijski i biološki

predmet sirovina, finalnih proizvoda i predmeta koji dolaze u neposredni dodir sa namirnicama.

Organoleptički pregled namirnica podrazumijeva pregled namirnice našim čulima, pri čemu se
ispituje spoljašni izgled namirnice, njena boja, konzistencija, miris i eventualno ukus.

Hemijskim pregledom namirnica utvrđuje se da li namirnica po svom sastavu odgovara

proizvođačkoj specifikaciji, odnosno sastavu koji je naznačen na etiketi namirnice. U hemijske
analize spada određivanje: bjelančevina, masti, celuloze, soli, vode, pepela, suve materije,
kiselosti, pH vrijednosti, prirodnih i vještačkih boja...
Biološki pregled namirnica obuhvata ispitivanje namirnica radi otkrivanja insekata, parazita,
njihovih jajašaca, i larvi, gljivica, plijesni i bakterija.

Uzrokovanje namirnica

Svakom laboratorijskom pregledu mora prethoditi pravilno uzrokovanje. Uzorak namirnice za

hemijsku analizu treba da bude težak najmanje 300 grama. Neke namirnice lako i brzo
mijenjaju svoje osobine pod dejstvom enzima i mikroorganizama(mlijeko,meso,riba), pa zbog
toga takve uzorke treba transportovati do laboratorije u termos bocama na temperaturi od 4
stepena celzijusa u što je moguće kraćem roku.

Uzrokovanje namirnica za bakteriološku analizu vrši se u skladu sa Pravilnikom o vršenju

mikrobioloških analiza i superanaliza. Uzorak se uzima pod aseptičnm uslovima tako da se
prilikom uzimanja ne kontaminiše kllicama iz okoline. On mora uzet tako da se u namirnici ne
ubiju ili oštete klice koje se nalaze u njoj.

U skladu sa pravilnikom određeno je da namirnica ne smije sadržavati:

 Bakterije Salmonella vrste u 25.g(ml)

 Koagulaza pozitivan Staphilococcus u g(ml)
 Sulfitoredukujuće Closstridie u g(ml)
 Poteus vrste u g(ml)
 Escherichija coli u g(ml)

IV Odgoj naroda u racionalnoj ishrani

Za odgoj stanovništva o racionalnoj ishrani potrebni su specijalisti- nutriocionisti. Odgoj o

ishrani treba da počne u djetinjstvu, gdje je roditelji a kasnije i škola imaju bitnu ulogu.

Sanitarno – higijenske karakteristike objekata za proizvodnju, preradu i

promet životnih namirnica
Snabdjevanje stanovništva hranom u uslovima naše civilizacije ne može se zamisliti bez
modernih higijenskih objekata za proizvodnju, preradu i promet životnih namirnica. Jedna od
mjera za unapređenje zdravlja ljudi je i stalni napor da se obezbjedi higijenska proizvodnja
prerada i promet namirnica.

Opšti sanitarno higijenski principi- zajednički su za sve vrste objekata.

Lokacije objekata: Pri lokaciji objekata ishrane treba voditi računa da oni ne ugrožavaju
atmosferu naselja, odnosno zdravlje stanovništva u okolini, kao i da okolina ne ugrožava kvalitet
proizvodnje.

Mjesto mora biti suho,ocjedito, sa niskim nivoom podzemne vode. Važno je da lokacija
obezbjeđuje dobre komunikacije za dovoz sirovima, dovoljno higijenski ispravne vode.

Građevinske karakteristike objekata: Kod svih objekata ishrane bitno je odvajanje čistog od
nečistog dijela. U nečistom dijelu se vrši prijem i skladištenje sirovina, priprema sirovina za
tehnološki proces i tu spada dio sanitarnog bloka za zaposleno osoblje. U čistom dijelu je
tehnološka prerada polufabrikata i finalnih proizvoda, skladištenje gotovih proizvoda kao i čisti
dio sanitarnog bloka.

Snabdjevanje vodom i uklanjanje otpadnih materija: Voda mora biti bez prijekornog higijenskog
kvaliteta. Otpadne vode su obično bogate organskim materijama te mogu dovesti od opterećenja
recipienta i trošiti znatnu količinu kiseonika.

Oprema, uređaji i mašine moraju biti od materijala koji ne škodi namirnicama. Sanitarni blok za
osoblje sastoji se od garderobe, nužnika, kupatila i umivaonika.

HIGIJENA VEZANA ZA TOKSIKOLOGIJU

Alkoholizam

Alkoholizam je socijalna pojava i bolest koja se javlja još od davnina.Posljedice alkoholizma su

katastrofalne kako za pojedinca alkoholičara i njegovo zdravlje isto tako i za zajednicu koja ima
velike ekonomske,socijalne i zdravstvene štete. Alkoholizam je oboljenje koje nastaje usljed
hroničnog uživanja alkoholnih pića, praćeno simptomima oštećenja fizičkog i duševnog zdravlja
ili prodorima koji na to ukazuju.Ono što alkoholizam karakteriše kao socijalnu bolest je:
 Trošenje sredstava za alkohol smanjuju se sredstva za ishranu, stanovanje, odijevanje,
obuvanje, vaspitanje, kulturno uzdizanje i dr.
 Opijanje remeti odnose među ljudima, slogu u porodici, zanemaruju se djeca u pogledu
vaspitanja.
 Alkoholizam je uzrok saobraćajnih nesreća, nesreća na poslu i kući.
 Uzrok je malnutricije alkoholičara.

Negativna dejstva alkohola na organizam ogledaju se:

- U oštećenju sluzokože stomaka i izazivanje raznih katara, koji se teško liječe ili ne mogu
da se izliječe.
- U oštećenju jetre, cirkulatornog aparata i srca, sa posljedicama ciroze jetre, masne
degeneracije srčanog mišića.
- U oštećenju nervnog sistema sa posljedicama.
- U oštećenju psihe čovjeka sa raznim formama.

Alkoholna pića se dobivaju vrenjem (fermentacijom) šećera.Vještačka alkoholna pića dobijaju se

iz čistog alkohola koji sadrži određene dodatke. Karakteristika alkohola je da tako lako prolazi
kroz sluzokožu i prodire do nervnih ćelija.Resorpcija već počinje u želucu, a naročito je brza u
tankom crijevu, ali je usporena ako se uz alkohol uzima i rana. Resorbovani alkohol dolazi do
jetre gdje počinje njegova razgradnja zavisno od njene funkcionalne sposobnosti. Zdrava jetra je
sposobna da za sat razgradi 10 grama alkohola.Alkohol napušta organizam pošto se oko 90 %
ukupne količine razgradi na CO2 i H2O.Oko 10% se u nepromjenjenom obliku izlučuju preko
pluća i bubrega. Najčešći alkohol koji se upotrebljava u svakodnevnom životu je etil
alkohol.Teorije o hranjivoj vrijednosti alkohola do sada nisu dokazane.Ne biva upotrebljen u
mišićnom radu, ne može se upotrijebitiu borbi protiv hladnoće. Najčešće upotrebljavana
alkoholna pića su:
- Pivo, koje se pravi od ječma, hmelja i vode, a sadrži 9-18 % alkohola.Pije se u velikim
količinama.
- Vino, koje se dobija vrenjem grožđanog šećera, a sadrži 9-18 % alkohola.
- Rakija, koja se spravlja vrenjem voćnog šećera ili ugljenih hidrata iz povrća i
leguminoza, a sadrži od 35 do 75 % alkohola.

Proizvodnja alkoholnih pića u svijetu je velika, u stalnom je porastu kao i njihova potrošnja.
Jasno je da u proizvodnji alkoholnih pića značajnu ulogu ima komercijalni momenat, ali
ekonomski efekat proizvodnje i potrošnje se gubi ako se ima u vidu šteta koju zajednica ima
usljed gubitka zdravlja ljudi.Racionalnim korištenjem voća i voćnih sokova mogao bi se sigurno
obezbjediti isti toliki komercijalni efekat,a ekonomska korist bila bi sigurno mnogo veća s
obzirom na uštede u zdravlju ljudi.

Nikotinizam (pušenje)

Smatra se da je pradomovina duhana Amerika. Duhan po sastavu ima više alkaloida ,ali je među
njima najznačajniji nikotin ,veoma značajan u toksikološkom pogledu i jak otrov.
Lakoća u resorpciji je veoma izražena. Resorbuje se preko sluzokože usta, respiratornog trakta ,
želuca i crijeva. Detoksikacija nikotina vrši se u jetri.Nikotin djeluje na nervni sistem, tako da
male doze izazivaju nadražaj, a velike smanjuju nadražljivost.
Upotreba duhana ,odnosno nikotin može da dovede do trovanja. Akutno trovanje nastaje ako se u
kratkom vremenu popuši 15 cigareta. Hronično je mnogo značajnije. Incidencija karcinoma
pluća je u direktnoj vezi sa pušenjem ( 96% operisanih od karcinoma pluća su pacijenti
pušači ) . Nikotin ima uticaja na genitalne organe žene i kod radnica u fabrici duhana često
dovodi do amenoree, a trudnica koja puši rađa djecu sa manjom tjelesnom težinom, a često
dolazi i do spontanih pobačaja. Pušači spadaju u visoko rizičnu grupu za nastanak infarkta srca.
Ljudi koji puše kutiju cigareta dnevno izloženi su dvaput većoj opasnosti od srčanog udara nego
ljudi koji nisu nikad pušili. Cigareta sadrži ljepljivu tvar zvanu katran koji se lijepi na pluća i
izaziva žutilo zuba i prstiju. Dim cigarete sadrži oko 400 hemijskih tvari od kojih su mnoge
otrovne, a više od 40 uzrokuje rak te su izgledi da pušač dobije rak deset puta veći u odnosu na
nepušača. Pušač je u tjelesnoj vezi sa emfizemom i hroničnim bronhitisom.

 Srce pušača u prosjeku kuca 10-20 udaraca u minuti brže od srca nepušača.
 Pušač koji puno puši ima tri puta više izgleda za srčani udar.
 Pušači će 2,5 puta prije dobiti respiratorne infekcije.
 Pušači 3,5 puta više obolijevaju uopšte u odnosu na nepušače.
 Dijabetičarima koji puše treba 20% više insulina od dijabetičara nepušača.
 Pušači su izloženi 70% većoj smrtnoj opasnosti iz bilo kojih razloga od nepušača.
 Pušenje oštećuje osjetilo okusa i njuha, pojačava bore lica, a po nekim istraživanjima
utiče i na sluh.
 Respiratorna oboljenja su dva puta češća kod djece čiji roditelji puše nego kod djece
roditelja nepušača.

Narkomanija

Prema svjetskoj zdravstvenoj organizaciji narkomanija je sindrom koji se sastoji iz simptoma

razvijene psihičke i fizičke zavisnosti – nesavladive želje da se nastavi uzimanje droge i potrebe
da se povećavaju količine droge. Sve ih možemo podijeliti na droge koje prouzrokuju zavisnost
fizičkog tipa, kao i droge koje prouzrokuju i fizičku i psihičku zavisnost. Narkomani su, znači
osobe koje imaju potrebu da uzimaju sve veću količinu droge, odnosno narkotičnog sredstva.
Oni su fizički i psihički zavisni od droge i izloženi su hroničnom trovanju usljed njenog stalnog
uzimanja. Droga vremenom ulazi u metabolizam ćelija i bez nje se najčešće ne može živjeti.
Kako sve droge koje se danas uzimaju nemaju narkotično dejstvo, zato se naziv narkomanija
zamjenjuje nazivom toksinomija (sveobuhvatajniji izraz).
Svojstva ličnosti su veoma značajna, u nastanku narkomanije. Osobe koje su usamljene, okrenute
sebi, povodljive i psiholabilne su naročito sklone. Često se svojstva takve ličnosti ispoljavaju
teškoćama prilagođivanja, uspostavljanju kontakta i reakcijama straha. Mladi ljudi su u
određenom periodu svog razvoja najranjiviji i najpodložniji raznovrsnim uticajima. U
omladinskoj dobi života, koja se odlikuje traganjem za sopstvenim vrijednostima, uz često
kolebanje između svjesnih i nesvjesnih modela poistovjećivanja, zatim radoznalošću i skolnošću
ka novom, uz želju da se prekorače granice uspostavljenih normi iz svakodnevnog iskustva,
mladi ljudi počinju da uzimaju drogu. Poremećeni odnosi u porodici (rastava braka, smrt
roditelja, djetinjstvo provedeno kod staraoca) takođe imaju uticaja u nastanku narkomanije.
Nedostatak sigurnosti djeteta vodi do krize ličnosti. Razmaženost djeteta, prestrog odgoj,
nepostojanje čvrstog stava u odgoju djeteta mogu biti podloga za bijeg iz stvarnosti. Sve brži
razvoj tehnike, automatike, neprekidna žurba za nečim, stvara psihičku napetost, nesigurnost i
strah. Sve ovo iscrpljuje energiju ličnosti, a odbrana od tog straha može biti narkomanija

Ponašanje narkomana se razlikuje po tome da li je pod dejstvom opojne droge ili je njeno dejstvo
prestalo. Njegovo promijenjeno ponašanje (utučenost ili psihička uznemirenost, pa i
agresivnost), nastalo pod dejstvom opojne droge posledica je oštećenja centralnog nervnog
sistema. Droga odmah dovodi do oštećenja centralnog nervnog sistema što dovodi do suženja
svijesti i otežava proces učenja i pamćenja. Narkomani su izrazito mršavi, sa blijedim izgledom
kože, usporenih pokreta i naznačenom psihičkom karakteristikom- utučenosti.
Bolesti izazvane narkomanijom:
 Hepatitis B
To je bolest poznata kao upala jetre, prouzrokovana virusom hepatitisa B (HBV). HBV
direktno napada i oštećuje jetru, a u nekim slučajevima uzrokuje smrt.
Prenosi se preko tjelesnih tečnosti, seksualnim kontaktom bez zaštite, transfuzijom
zaražene krvi, upotrebom zaraženih igala, opremom za pirsing i sa zaražene trudnice na
dijete. Preventivna vakcijnacija je jedini način zaštite od Hepatitisa B.
Ostali načini za zaštitu su: upotreba kondoma pri spolnom odnosu,
upotreba sterilizovanih instrumenata (igala, šprica)
 SIDA
Infekcija HIV je humani virus koji uzrokuje sidu. Može se naći u tjelesnim tečnostima
(krvi, spermi, vaginalnom sekretu i majčinom mlijeku) zaraženih osoba. Veliki broj ljudi
zaraženih HIV-om dobiće sidu. Sida (steknuti imunodeficijentni sindrom) je stanje
izazvano infekcijom HIV-a. Manifestuje se padom imunološkog sistema. Trenutno ne
postoji lijek za sidu.

 Hepatitis C
To je bolest prouzrokovana virusom hepatitisa C (HCV). On takođe oštećuje jetru, a u
nekim slučajevima dovodi do smrti. Ranije je bio poznat pod nazivom NE-a i NE- B
hepatitis. HCV se prenosi kontaktom sa krvlju inficiranih osoba. Postoje 3 tipa terapije
koji tretiraju HCV infekciju: terapija sa interferonom, terapija sa kombinacijom
interferona i ribavirina i terapija sa biotehnološkim interferonom. Ovi tretmani se daju
intravenozno. Protiv ovoga hepatitisa nema preventivne vakcine. HCV se utvrđuje putem
krvnih testova. Oboljelima se preporučuje dobar odmor.
OPŠTA HIGIJENA

Normalni sastav atmosfere, aerozagađenja, štetne posljedice aerozagađenja

Suh vazduh u nizim slojevima atmosfere sadrzi:79,04% azota,20,93% kiseonika,0,03 do 0,04

ugljendioksida.U cifru od 79,04% uključena je i količina lakih gasova prisutnih u vazduhu,kao
što su helijum,neon,kseon,kripton,argon,vodena para,organske cestice i ozon. Azot se naziva
neutralnim gasom a njegovo prisustvo u vazduhu je neophodno.Kod povećanog atmosferskog
pritiska,azot se vezuje za tkiva,rastvara se u njima i u fazi dekompresije dovodi do oštećenja
organizma. Kiseonik je gas neophodan za zivot slozenih,a i izvjesnih jednocelijskih
organizama.Što je sadrzaj kiseonika u vazduhu manji,to je opstanak zivih bica u njemu teži.
Ugljendioksid je bezbojan gas tezi od vazduha pa se moze nakupiti u jamama,kanalima,buanrima
i zatvorenim prostorijama u skodljivim kolicinama.U koncentracijama od 10 do 12% izaziva
gubitak svijesti i smrt. Ozon je gas bez boje,vrlo karaktesristicnog mirisa na bijeli luk.Stvara se u
prirodi pod dejstvom ultraljubicastih zraka na vazduh i vodu,pri snaznim elektricnim
praznjenjima munje,elekricne varnice i kao rezultat radioaktivnih zračenja.

Aerozagađenje - označava prisustvo jendog ili više zagađivača koji količinama i trajanjem
djeluju nepovoljno na ljude,vegetaciju i materijalna dobra. Zagađen vazduh je onaj u kome se
štetne materije nalaze iznad maksimalno dozvoljene kontracije. Akutni efekti se naglo razvijaju
kada koncentracija atmosferskih onečišćenja znatno poraste naročito usljed nepovoljnih
meteroloških uslova ili industrijskih incidenata. Hronični efekti se razvijaju kao posljedica
svakodnevne ekspozicije kombinaciji niskih konecentracija atmosferskih onečišćenja negativnog
djelovanja. Izvori aerozagađenja su: ložišta, motorna vozila, industrija, te prirodni izvori.

Kućna ložišta izbacuju u atmosferu dosta neiskoristenih produkata: dima, čađi, ugljen.
monoksida, sumpor dioksida.Veći dio zagađenja otpada na domaća ložišta,naročito u zemljama u
razvoju. Do 1930 godine i u razvijenim zemljama 90% zagađenja otpadalo je na individualna
ložišta,a 10% na industriju. Od 1945. preko 50% zagađenja otpada na industriju.
 Posljednih godina zagađenje vazduha izazvano radom motornih vozila znatno se povećalo.
Otpadni gasovi motornih vozila sadrže: ugljen dioksid, ugljen monoksid sumpor dioksid, azotne
okside, vodonik peroksid.Benzinski i dizel motori proizvode različitu vrstu zagađenja.
Zgađenje industrije zavisi od vrste i broja industrijskih postrojenja ,tehnoloških postupaka, vrste
goriva koju industrija koristi visine dimnjaka.Prirodni izvori aerozagađenja odnose se na procese
koji se javljaju kao prirodna pojava usljed vulkanskih erupcija,požara,raspadanjem organskih
materija. Bakterije,virusi,spore i gljive nalaze se u vazduhu i potiči iz raznih izvora. Smog je
magla pomiješana sa prašinom i čađi. Kisela je zbog sumpor-dioksida,nastalog sagorijevanjem
goriva u industrijskim centrim. Kisela kiša je kišna voda koja je kiselija nego
normalno.Normalno ph kiše vode je između 5 i 6 zbog otopljenog ugljen-dioksida,koji daje
razblaženu ugljičnu kiselinu. Vrlo veliki broj onečišćenja rezultira u velikom broju učinaka na
čovjeka i njegovu okolinu. Glavni učinci onečišćenja atmosphere jesu: redukcija
vidljivosti,djelovanje na materije, djelovanje na bilje, na životinje, djelovanja na zdravlje ljudi.
Mjere zaštite od aerozagađenja su:pravilna lokacija naselja,pravila lokacija industrije, dovoljna
visina dimnjaka, filtri na dimnjacima upotreba uglja od sumpora, zelene površine između
industrije i grada.

HIGIJENA ZDRAVSTVENIH USTANOVA

Intrahospitalne infekcije

Svako oboljenje koje se javlja za vrijeme liječenja ili koje je nastalo poslije izlaska iz bolnice u
kojoj je nastala infekcija zove se intrahospitalna infekcija. Umjesto da se u bolnici pruži pomoć
bolesniku i da se ne ugrozi njegov život danas često bolnica postaje mjesto gdje se bolesnici mogu
zaraziti od strane drugih bolesnika, ili bolesničkog osoblja, ili posjetilaca. U bolničkim
odjeljenjima intrahospitalne infekcije danas se javljaju mnogo češće nego prije 20 godina.
Izazvane su raznim uzročnicima. Jedna iscrpna anketa rađena u bolničkim ustanovama Kanade
utvrdila je da između 1 do 15% bolesnika se zaražava dok leži u bolnici. U mnogim bolnicama 5-
20% intrahospitalnih infekcija nije rijetkost. U mnogim porodilištima preko 90% novorođenčadi
su nosioci patogenih stafilokoka u nosu ili na pupku i to naročito kad se otpuštaju kući. Kao
osnovni razlog pojavi intrahospitalnih infekcija navodi se česta upotreba antibiotika u terapijske i
profilaktičke svrhe i u stvaranju rezistantnih slojeva na ove lijekove. Kao bitan i odlučujući
momenat u nastanku infekcija igraju ulogu nehigijenski uslovi u bolničkim ustanovama.

Uzročnici intrahospitalnih infekcija

Od velikog broja uzročnika intrahospitalnih infekcija nabrojat ćemo najpoznatije:

- Streptococcus. Bakterije iz ovog roda su bile poznate kao uzročnici infekcija na akušerskim i
hirurškim odjeljenjima. Danas se streptokoke sreću kao uzročnici intrahospitalnih infekcija na
odjeljenjima za opekotine i dječijim odjeljenjima gdje uzrokuju tonzilofaringitise.
- Staphylococcus aureus danas dominira kao uzročnik intrahospitalnih infekcija na hirurškim i
akušerskim odjeljenjima. Patogeni stafilokok, kao prouzrokovač intrahospitalnih infekcija tako je
čest da se može slobodno reći da je danas u porodilištima streptokok zamjenjen stafilokokom.
- E. coli izaziva dječije enterokolitise. Ti su uzročnici vrlo česti u dijarealnim epidemijama među
novorođenom djecom, te jaslama, mada i starija djeca čak i odrasli mogu biti zahvaćeni. Letalitet
može biti vrlo visok čak do 40% osobito kod mlađe djece.
- Sallmonelae se javljaju kod intrahospitalne epidemije u porodilištima i dječijim odjeljenjima.
- Klebsielle nije čest uzročnik intrahospitalnih infekcija.
- Pyocyaneus je čest uzročnik intrahospitalnih epidemija na hirurškim i urološkim odjeljenjima.
- Shigellae su uzročnici intrahospitalnih epidemija u duševnim bolnicama.
- Pneumocystis carinii se javlja na dječijem odjeljenju u vidu pneumonija.
- Virusne infekcije: morbili, varicela, rubeola, grip, epidemični parotitis i virusni hepatitis su
najčešći. Poseban značaj ima virusni hepatitis B koji se najčešće javlja kod bolesnika na
hemodijalizi. Virusni hepatiti B često pogađa i zdravstveno osoblje.
- Gljivice Candida, Nocardia, pljesni i dr. mogu takođe biti uzročnik intrahospitalne infekcije.
Način i put prenošenja intrahospitalnih infekcija

U prenosu uzročnika intrahospitalnih infekcija mogu biti zastpuljeni skoro svi mehanizmi, putevi
i faktori koji se navode u osnovama značenja o epidemiologiji zaraznih bolesti, ali su samo neki
od njih specifični i značajni za bolničku sredinu. Aerogeni put prenosa uzročnika može biti
direktni i indirektni. Direktnim aerogenim putem infektivni agens može biti prenešen sa osobe
na osobu. Iz usta, nosa i ostalih sluznica respiratornog trakta, sa kože i inficiranih lezija, odvajaju
se kapljice i čvrste čestice pomiješane sa mikroorganizmima i putem zraka padaju na kožu
osjetljivih osoba. Indirektnim aerogenim putem uzročnici se prenose na bolenika, tako što se
prethodno talože na predmete u okolini bolesnika, a zatim se ponovo dižu u zrak i ostvaraju
aerogeni put infekcije.

Prenos putem dodira (kontakta) može se ostvariti na sljedeći način:

- Dodirom između bolesnika ili između bolničkog osoblja i bolesnika. U tom mehanizmu
prenosa uzročnika najviše učestvuju ruke kontaminirane fecesom, urinom i respiratornim
sekretom.
- Kontaktom preko drugih osoba iz bolničke sredine, odnosno preko bolničkog osoblja i drugih
bolesnika. Kao put prenosa služe kontaminirane ruke zdravstvenog osoblja koje njeguje
bolesnika, te kontakt sa kontaminiranim predmetima i površinama. U infekcijama nastalim
putem ove vrste kontakta učestvuje veliki broj predmeta, materijala i drugih objekata iz bolničke
sredine:
-bolničko rublje i posteljina
-odjeća i obuća bolesničkog osoblja
-pribor za njegu bolesnika
-aparatura i pribor za dijagnostiku i liječenje (aspiratori, inkubatori, monitori, rentgen aparati,
aparati za narkozu, vještačko disanje, dijaliza, kateteri, šprice, sistem za infuziju i dr.)
-artikli hrane i gotova jela (mlijeko, meso, majoneza, rolat itd.)
-lijekovi i rastvori za peroralnu upotrebu, kreme, masti...

Općenito je prihvaćeno mišljenje da je, u današnjim uslovima rada bolnica, najčešći kontaktni
put prenosa i da se ovim putem od bolsnika na osjetljivu osobu mogu prenositi svi uzročnici
intrahospitalnih infekcija.

Sprečavanje i suzbijanje intrahospitalnih infekcija

Kako izvori intrahospitalnih infekcija u bolnici mogu biti: bolesnici, porodilje, pratioci oboljelih,
bolničko osoblje, studenti, učenici i posjetioci do profilaksa intrahospitalnih infekcija polazi od
sprečavanja unošenja uzročnika infekcije u bolnice putem ranog otkrivanja i liječenja izvora
zaraze među nabrojanim osobama. Mjere sprečavanja i suzbijanja ogledaju se kroz niz
postupaka:
 Postupak sa bolesnikom
- Kod prijema u bolnicu uzeti detaljnu epidemiološku anamnezu i izvršiti kliničko ispitivanje u
cilju otkrivanja nekog zaraznog oboljenja.
- Pri prijemu bolesnika na odjeljenje sa visokim rizikom infekcije novoprimljenog pacijenta
ispitati na kliconoštvo. Pregled na kliconoštvo radi se pri prijemu porodilje, novorođenčadi i
djece do dvije godine.
- Kod prijema pacijenta obratiti pažnju na ušljivost glave i tijela i po potrebi sprovesti
depedikulaciju.
- Odjeća, obuća i lični predmeti primljenog bolesnika se odlažu u bolesničku garderobu.

 Postupak sa bolničkim osobljem

- Prije zaposlenja u bolnicu sve kategorije zdravstvenih radnika se podvrgavaju zdravstvenom
pregledu.
- Bolničko osoblje prije stupanja na posao treba imunizirati protiv određenih zaraznih bolesti.
- Bolničko osoblje, kao i lica zaposlena u kuhinji periodično se podvrgavaju zdravstvenim
pregledima prema zakonskim propisima.

 Postupak sa posjetiocima
- Posjete bolesnicima treba ograničiti i vremenski i brojno i vršiti samo prema određenom
programu.
- Zabranjuje se posjeta u porodilištima, infektivnim i dječijim odjelima, odjelima za intenzivnu
njegu i liječenje opekotina.
- Mogu se povremeno zabraniti posjete na svim odjeljenjima zbog nepovoljne epidemiološke
situacije.

 Postupak sa ostalim osobama

- Đake, studente i ljekare po dolasku na praksu podvrgavati zdravstvenim pregledima.
- Ljekarskom pregledu podliježu i pratioci bolenika npr. majka bolesne dojenčadi.

Sprečavanje prenošenja uzročnika infekcije putem zraka

- Dezinfekcija zraka u operacionim salama, previjalištima, odjeljenjima za intenzivnu njegu,
nedonoščad i dojenčad. - Vršiti kontrolu kretanja bolesničkog osoblja, tj. kretati se toliko koliko
je neophodno u njezi bolesnika.
- Nošenje zaštitne odjeće koja se mijenja dva puta nedjeljeno (po potrebi i češće), a osoblje na
hirurškim, porođajnim i odjelima za intenzivnu njegu mijenjaju odjeću svakodnevno.
- Nošenje zaštitne kape koja mora pokrivati cijelo vlasište.
- Adekvatno postupati sa bolesničkom posteljinom i vešom. U kruženju posteljine i rublja u
bolnici potrebno je onemogućiti ukrštenje "prljavog" sa "čistim" putem.
- Čišćenje i dezinfekcija bolesničkih prostorija vrši se jednom na dan, a po potrebi i češće.

Sprečavanje prenošenja uzročnika infekcije putem dodira (kontakta)

- Sprovoditi niz mjera koje će djelovati na prekid lanca prenošenja uzročnika kontaktnim putem.

Profilaksa intrahospitalnih infekcija je složena, jer se ova infekcija veoma razlikuje po svojoj
etiologiji, prema mehanizmu prenosa infekcije i prema imunobiološkom statusu grupe ljudi
među kojima sa javlja. Zbog toga se ne može dati niti detaljno upustvo koje bi sadržavalo
organizaciju rada i mjera koje bi se sprovodile u svakom slučaju intrahospitalnih infekcija i koje
bi bile efikasne za svaku bolničku ustanovu i za bilo koje uslove, već se one treba da odaberu za
svaki konkretan slučaj.

U svakoj bolnici treba da bude organizovana služba, koja bi se bavila svim problemima
intrahospitalnih infekcija. Službu sačinjavaju dva tima:

1. Komisija za intrahospitalne infekcije

2. Operativni tim

Komisija za intrahospitalne infekcije

Treba da bude formirana od ljudi koji su pored stručno-medicinskog poznavanja ove
problematike kompetentni za donošenje odluka, koje su obavezne za sve strukture i svakog
pojedinca u bolnici. Prema tome komisiju za intrahospitalne infekcije sačinjava 9 članova i u
njen sastav obavezno ulaze ljekari specijalista epidemiolog, specijalista mikrobiolog i specijalista
higijene. Zadaci komisije su da organizuje, sprovodi, vrši nadzor i evaluira mjere sprečavanja
nastanka, otkrivanja i suzbijanja intrahospitalnih infekcija.

Operativni tim
Glavni zadatak operativnog tima je realizacija programa kontrole intrahospitalnih infekcija, koga
je donijela komisija. Članovi operativnog tima vrše i svakodnevni nadzor nad dijagnostikom,
evidencijom i izvještavanjem o intrahospitalnim infekcijama. Zatim vrše kontrolu higijenskog
stanja na svim odjeljenjima bolnice, kontrolu sprovođenja profilaktičke dezinfekcije i
sterilizacije, kontrolu nad bolničkim osobljem u sprovođenju aseptičke njege bolesnika, kao i
kontorlu drugih djelatnosti dobijenih od komisije. Članovi Operativnog tima, a i svi radnici
klinike dužni su pri pojavi ili sumnji na pojavu infekcije odmah podnijeti prijavu rukovodiocu
odjeljenja, odnosno predsjedniku komisije.

HIGIJENA U VANREDNIM USLOVIMA

Higijena u vanrednim uslovima i ratu

Vanredna situacija je ona situacija u kojoj je značajan broj ljudi izložen velikim, važnim,
značajnim životnim događajima koji narušavaju postojeću organizaciju života i određene
društvene sredine, što dovodi do raznovrsnih i mnogobrojnih procesa i mjera koje se primjenjuju
u svrhu intervencije. U vanredne situacije ubrajaju se masovne nesreće koje nanose veliku štetu,
patnju ili smrt velikom broju ljudi na određenom području, dok se u drugim područjima ili
oblastima život i dalje odvija normalno, odnosno uobičajenim tokom. Nanesena šteta može imati
oblik materijalnog razaranja i narušavanja čovjekovog zdravlja.

U vanrednim situacijama može postojati akutna nesrazmjera između potreba za spasavanjem

zdravlja i života ljudi i postojećih mogućnosti za pružanje pomoći, i, pored narušavanja psiho-
fizičkog zdravlja pojedinaca ili većih grupa stanovništva, može doći do njihovog
onesposobljavanja za normalan život i rad. Reakcija ljudstva se može proširiti i izvan područja
nesreće, na širu okolinu, koja u času izbijanja nesreće nije bila neposredno ugrožena, a može
doći i do dugotrajnih naknadnih psihičkih reakcija i psihičkih poremećaja pojedinaca, kao i
većeg djela stanovništva. Po pravilu, velike masovne nesreće ne mogu se prevladati uobičajenim
resursima i mehanizmima socijalne podrške i pomoći, te je neophodno angažovanje i dopunskih
potencijala. SZO je pozvala zemlje članice da razrade i usvoje nacionalne programe preveniranja
ili, bar ublažavanja masovnih nesreća i njihovih posljedica.

Klasifikacija vanrednih situacija

Vanredne situacije mogu se klasifikovati prema različitim obilježjima:

1. prema broju pojedinaca, koji su im izloženi (akcident, dizaster, katastrofa)

o akcident – upotrebljava se za vanredne situacije u kojima gine ili je izloženo
smrtnoj opasnosti od 1 do 1000 osoba;

o dizaster - (velika masovna nesreća), koristi se za vanredne situacije u kojima gine

ili je izloženo smrtnoj opasnosti od 1000 do 1000000 osoba;
o katastrofa – termin rezervisan za smrt ili ugrožavanje preko 1000000 ljudi.

2. prema porijeklu se klasifikuju na:

o meteoroške (oluje, vrućine, suše,sniježne vejavice itd.);
o topološke (nanosi leda, odroni zemljišta, poplave itd.);

o kopnene ili tektonske (zemljotresi, vulkanske erupcije, velike poplave);

o zadesne (oštećenje ili havarija zgrada, brana, tunela, rudnika, eksplozije, požari,

o sudari vozova i druge saobraćajne nesreće);

o ratovi raznog uzroka, oblika i trajanja;

o terorizam (posebno njegov masovni oblik);

o masovno bježanje pred terorom (masovno izbjeglištvo);

o držanje velikog broja ljudi kao talaca.

3. prema posljedicama vanrednih situacija dijele se na.

o stradanje ljudi ili životinja,
o poremećaj ili prekid komunalnih službi,
o nanošenje štete privatnoj ili društvenoj imovini,
o širenje zaraznih bolesti,
o prekid normalne aktivnosti velikog broja ljudi iz bilo kojeg razloga.
Procjena povreda i triaža povrjeđenih

Da bi se ispravno obavio postupak triaže, mora biti sprovedena kvalitetna procjena stanja
povrijeđenih.Procjena se postiže brzim i pažljivim pregledom koji se odvija utvrđenim redom.
 Stanje svijesti- gušenje, veliki rizik za život.

 Disanje i disajni putevi-disanje ima vitalni značaj,te se prvo pregleda kvalitet disanja i
prohodnost disajnih puteva.Ukoliko se ovdje naiđe na poteškoće,treba najhitnije
reagovati,i stručnim zahvatima pokušati osposobiti ranjenu osobu da samostalno
diše.Ako to nije moguće,pokušava se sa umjetnim disanjem,ako se procijeni da ono može
biti korisno.

 Cirkulacija krvi-također je vitalna funkacija koja se mora odmah ispitati.To se postiže

palpacijom velikih arterija,najčešće na bočnoj strani vrata,ali i na drigim mjestima na
tijelu.Ukoliko imam slušalice,možemo poslušati ras srca na prednjem zidu grudnog
koša.Ako je srce pretaloda radi i nema pulsa u arterijskim sudovima,može se pokušati
izvršiti vanjska masaža srca.Ponekad se ova metoda kombinuje sa umjetnim disanjem.

 Krvarenje-detaljnim posmatranjem tijela utvrđuje se da li postoji bilo kakvo vanjsko

krvarenje na tiijelu.Kad postoji obilnije krvarenje odmah se poduzimaju mjere za
zaustavljanje krvarenja.Pojava unutrašnjeg krvarenja može se otkriti mjerenjem krvog
pritiska čime se otkrije njegov značajan pad i promjenom boje kože koja postaje vrlo
blijeda.Ako postoje znaci unutrašnjeg krvarenja pacijent se liječi hiruškim putem.

 Pregled glave-kratkim postupkom potrebno je pregledati glavu i to prvo tjeme,čelo,oči, a

zatim nos,uši,lice u snu šupljinu,te regostrovati eventualne povrede.
 Grudni koš-potrebno je ustanoviti stanje kičmenog stuba,te poduzeti neophodne mjere
ukoliko postoji povreda.Pažljivo provjeriti da li postoje prelomi rebara,kontuzije ili druge
vrste rana i povreda!

 Abdomen(trbuh)-pregledom se utvrđuje da li u tom području postoje otvorene rane i

druge povrede.Palpacijom se otkriva stanje unutrašnjih organa trbuha,a auskulatacijom se
može otkriri nedodstatak crijevne peristaltike(rad crijevne muskulature).

 Ekstremiteti-detaljnim pregledom svih ekstremiteta,traže se znaci lomova

kostiju,uganuća ili iščašenja zglobova,te ostallih rana i povreda,koje su vrlo česte u ratui
vanrednim prilikama.Na kraju se utvrdi stanje spolnih oragana i registruju eventualne
povrede.

Poslije obavljanog pažljivog pregleda stanja povrijeđene osobe,određuje se stepen hitnosti u

zbrinavanju ,odnosno,sprovede se trijaža,te se pristupa saniranju rana i povrede kod unesrećenih.
Triaža je riječ francuskog porijekla i znači razvrstavanje. U medicine se ova riječ odnosi na
razvrstavanje ranjenih –povrijeđenih, da bi se utvrdilo prvensto pružanja pomoći ili evakuacije.
Triaža je bitna ako postoji viže povrijeđenih ili ako povrijeđeni ima više različitih povreda.
Vrste povreda koje zahtijevaju najhitnije zbrinjavanje:
1. gubitak svijesti
2. začepljenje disajnih puteva
3. prestanak disanja i rada srca
4. obilno krvarenje
5. šok
6. povrede grudnog koša sa pneumotoraksom
7. opsežne opekotine 2. i 3. Stepena

Vrste povreda koje zahtijevaju brzo saniranje ali nisu najhitniji slučajevi:
-otvorene rane
-povrede oka
-povrede ekstremiteta
-povrede kičmenog stuba
-prelomi
-opektine manje površine
-manje obimna krvarenja

Znaci smrti

Znaci smrti imaju veoma važnu ulogu u prosuđivanju i utvrđivanju smrti.

Znakove smrti dijelimo na:
 Nesigurne ili rane znakove smrti
 Pozitivne ili sigurne znakove smrti

Nesigurni znakovi smrti su:

 Prestanak disanja
 Prestanak srčane akcije
 Isušivanje sluznica

Sigurni znaci smrti dijele se na rane i kasne znakove.

U rane sigurne znakove spadaju:
 Mrtvačke pjege
 Mrtvačka ukočenost (lat:rigor mortis)
 Hlađenje tijela
 Mrtvačka mlitavost
 "Mačje oko"

Kasni sigurni znaci smrti su:

 Truljenje
 Mumifikacija
  SaponifikacijA

KOMUNALNA HIGIJENA

Uklanjanje tečnih otpadnih materija

Vrši se preko kanalizacionih cijevi.Kanalizacioni sistem može biti:

-separalni,kada se posebno odvode atmosferske,a posebno kanalizacione vode i

-kombinovani sistem,kada se atmosferske i kanalizacione vode odvode jednim sistemom.

Lokalni objekt za uklanjanje fakalnih otpadnih materija su nužnici.

Higijenski nužnik u seoskim domaćim uslovima mora imati propisnu septičku jamu od materijala
koji ne propušta,građenu od 2 do 3 komore,koja mora da se prazni bar jednom sedmično.

Zdravstveni značaj čvrstih otpadnih materija i sahranjivanje umrlih

Zdravstveni značaj čvrstih otpadnih materija:

a) Smeće sadrži organske materije podložne bakterijskom uticaju,

uz stvaranje neprijatnih gasova. Neprijatni gasovi imajunegativan psihosomatski uticaj uz ostale
propratne pojave.

b) U smeću mogu da se nađu klice tifusa,paratifusa i dizenterije.

U sobnom smeću može se naći bakcil tuberkuloze,antraksastafilokoki, streptokoki i druge klice
koje luči čovjek.

c) Smeće služi kao mjesto za obilno razmnožavanje muha i

glodara, koji direktno prenose klice na životne namirnice.

d) Uloga smeća u širenju virusnih bolesti nije još dovoljno

ispitana, ali postoji vjerovatnoća da može imati ulogu u prenošenju virusa polimijelitisa i
infektivnog hepatitisa.

e) Ne sanirano đubrište povećava procenat raširenosti trihinoze

kod čovjeka i svinja. Takvo đubre sadrži i jaja helminta.

f) Đubre na drumovima povećava broj saobraćajnih udesa.

-Sahranjivanje umrlih-

Sahranjivanje umrlih ljudi vrši se na grobljima. Zavisno od tradicije umrli se mogu ukopavati,
kremirati(spaljivati) ili i jedno i drugo. Groblje je komunalni objekat svakog naselja. Ono ne smije
da je bliže od 500m ni dalje od 15km od naselja. Sa naseljem treba da je povezano dobrom
saobraćajnicom ( najviše 20min. vožnje). Treba da je postavljeno niz pravac duvanja dominantnih
vjetrova od naselja. Zemljište na kome se nalazi groblje treba da je porozno, bez previše vlage i
ravno. U pretjerano suhom i vadušastom zemljištu dolazi zbog brzog sušenja do mumifikacije
leševa.
U vlažnom zemljištu dolazi do zaustavljanja raspadanja i saponifikacije leša. Između dna groba i
najvišeg nivoa podzemnih voda mora da postoji sloj od 1m ilovače. Dubina grobnice od površine
zemljista mora da iznosi 1,8m,a u jako poroznom zemljištu 2,0m.
Savremeno groblje treba da je opremljeno mrtvačnicom sa dovoljnim brojem hladnjača, potrebnim
brojem sala za komemoracije, upravnom zgradom, ekonomskom zgradom sa
garažom, vodovodom, kanalizacijom i prostorijama za prateće sadržaje. Ove objekte treba planirati
na samom ulazu u groblje. Krematorijumi su građevine u kojima se vrši spaljivanje
umrlih. Spaljivanje se obavlja bez prisustva rodbine, u tri faze (sušenje, ugljenisanje i
sagorijevanje), poslije prethodno postavljenog sanduka sa umrlim na katafalk koji tone u pod ili
zid dvorane i tako se simbolično dočarava sahranjivanje.
Nakon spaljivanja pepeo se smješta u urnu(30x25x15cm), koja može biti od različitog materijala, a
poslije čega se može izvršitisahranjivanje urne. Uklanjanje životinjskih leševa može se obaviti
sahranjivanjem
u jamama. Jama grobnica je suh bunar četverastog ili kružnog oblika čija je dubina 10-12m, širina
2-3m,udaljena 1km od naselja. Stočno groblje je ograđeno zemljištem na kome sahranjivanje
stoka. Udaljeno je 500m od naselja i vodnih objekata. Leševi životinja se zakopavaju u jame
duboke 2-4m. Kafilerija je objekat u kome se prerađuju leševi uginulih životinja, otpaci sa
klaonice i pokvarene životinjske namirnice.

6.7. ZDRAVSTVENI I FIZIOLOŠKI ZNAČAJ VODE

Zdravstveni značaj vode davno je uočen.Još je Hipokrat preporucio kupanje kao najefikasnije
mjeru protiv mnogih bolesti.Da su još stari Rimljani dobro poznavali zdravstveni značaj vode
vidi se i po postojanju čuvenih rimskih vojvoda, javnih kupatila i banja koje su gradili širom
rimskog carstva.
Zdravstveni značaj ogleda se u činjenici da obezbjeđenje dovoljnih količina higijenski ispravne
vode poboljšava uslove života, podiže nivo zdravstvene kulture stanovništva, smanjuje
morbiditet, prije svega od zaraznih bolesti.Na taj način neposredno povećava prosječnu dužinu i
kvalitet života (Jorga, 1999).
Fiziološka uloga vode u organizmu je velika.Ona čini dvije trećine tjelesne mase, a od toga se 60
% nalazi u ćelijama, a 40 % u međućelijskim prostorima.U vodenoj sredini obavlja se
metabolička razmjena ćelija i razmjena između krvi i tkivne tečnosti.Voda predstavlja
univerzalni rastvarač za većinu organskih i neorganskih materija i sredinu u kojoj se odvijaju
hemijske i fizičko-hemijske reakcije vezane za promet materije i energije u organizmu.
Voda održava normalnu strukturu svih tkiva u organizmu i eliminiše konačne produkte
metabloizma.Ona igra značajnu ulogu u održavanju stalne tjelesne temperature.
Kod normalno razvijenih zdravih osoba, u normalnim temperaturnim uslovima i u dužem
vremenskom periodu količina unijete vode treba biti jednaka količini izlučene.
Način unošenja vode u organizam je :
• pijenjem i
• unosom putem hrane
Znatan dio vode nastaje u toku oksidacionih procesa u organizmu.
Prosječno čovjek unosi vodu u organizam u sljedećim količinama:
- voda za piće 1200 ml
- voda u hrani 1000 ml
- voda nastala oksidacijom hrane 300 ml
Ukupno 2500 ml
Izlučivanje vode iz organizma se obavlja na sljedeci način:
- preko bubrega 1400 ml
- preko respiratornog trakta i kože 900 ml
- preko digestivnog trakta 200 ml
-Što ukupno čini 2500 ml
(Jorga, 1999).
Potrebe za vodom zavise od metabolizma (1 ml za svaku Kcal energetske potrošnje). Pri
normalnom toku fizioloških funkcija, pri običnim temperaturnim uslovima i lakom fizičkom radu
odrasla osoba unosi 2-3 litra vode u organizam.Pri visokoj spoljasnjoj temperaturi i teškom
fizičkom radu potrebe se mogu povećati i do 10 litara.
Gubitak vode od 2-3 procenta tjelesne mase već izaziva potrebu za uspostavljanjem vodeno-
mineralnog balansa što zahtijeva korekciju.Ukoliko se blagovremeno ne nadoknadi izgubljena
tečnost pogoršavaju se svi parametri zdravlja.

Ako organizam izgubi 10 i 20 procenata ukupne tečnosti nastupa smrt.

Epidemiološki značaj vode

Uloga vode u prenošenju oboljenja ispoljava se u dva vida: kvalitativnom i kvantitativnom.U

prvom slučaju, higijenski neispravna voda zagađena uzročnicima zaraznih i parazitarnih bolesti
predstavlja vektor-put prenošenja uzročnika bolesti.U drugom slučaju, oskudnica vode otežava
održavanje lične i opšte higijene, što pogoduje kontaminaciji životne sredine, nastanku uzročnika
zaraznih bolesti i kontaktnom prenošenju infekcije (Jorga, 1999).
Voda predstavlja vrlo pogodnu sredinu za razmnožavanje mikroorganizama izazivača zaraznih
oboljenja, kao i izvjesnih parazita opasnih za čovjeka, pa ukoliko se veći broj ljudi snabdjeva iz
jednig nehigijenskog izvora, postoji velika mogućnost sem pojave pojedinačnih slučajeva
oboljenja da se pojave i hidrične epidemije.Za nastanak ovih epidemija potrebno je da uzročnici
dospiju u vodu, da sačuvaju svoju virulentnost i da tako kontaminirana voda dospije u organizam
čovjeka (korištenje vode za piće) ili kontakt sa čovjekom (kupanje, pranje, radovi u vodi, blatu i
mulju).
Značaj vode u prenošenju i širenju zaraznih bolesti bio je poznat još u Starom vijeku (na primjer,
Hipokratova preporuka da se koristi samo prokuhala voda).Herodot je napisao da je kralj Kserks,
nosio za potrebe svoje vojske prokuhalu vodu u buradima sa srebrnim pločama, što je prvi opis
dezinfekcije uopšte.
Vodom se naročito prenose izazivači crijevnih infekcija kao što su tifus, dizenterija,kolera.Mogu
se prenositi leptrospiroze, čiji9 uzročnici dospijevaju u vodu preko izlučevina domaćih životinja
(svinja i konja).Opisane su i hidrične epidemije tularemije, nastale zbog prodora zagađene
riječne vode u vodovodni sistem.Vodom se mogu prenositi i parazitarna oboljenja, najčešće
ascaridoza i ociuriaza (uzročnik je, Ascaris lumbricoides i Oxiuris vermicularis), Tribicus
tricbiura i Ankylostoma duodenale.U vodi se mogu nalaziti i virusi ako je riječ o enterovirusima,
izazivaju meningitis, oboljenja jetre, muskularne paralize i respiratorne i konjuktivalne
simptome.

6.8. Porijeklo vode, kvalitet vode za piće,uzorkovanje vode

Porijeklo vode
Postoji stalno kruzenje vode u prirodi.Čovjek može da koristi:atmosfersku,površinsku i
podzemnu vodu.

Atmosferska voda

U vidu padavina dospijeva na zemljinu površinu, sliva se u otvorene vodene površine -

potoke,rijeke,jezera,mora, te prolazi kroz zemlju i zadržava se u podzemnim vodama slojevima.
Sa otvorenih vodenih površina na zemlji voda se isparava stalno zavisno od klimatskih uslova.
Znatne količine vode čine atmosfersku vlagu, koja se u određenim uslovima kondenzuje i vraća
na zemlju u vidu atmosferskih padavina. Atmosferske padavine se već u prizemnim slojevima
zagađuju.

Površinska voda

Površinska voda se smatra kontaminiranom , jer je kontakt sa zemljištem i zagađivačima na

njemu uvijek realno moguć.Mineralni sastav površinskih voda zavisi od sastava tla, a organski
od karaktera i sastava ispusnih i kanalskih voda.

Podzemne vode

Podzemne vode mogu se naći na različitim dubinama kao vodonosni slojevi manjeg ili većeg
kapaciteta . Zavisno od dubine na kojoj se nalaze, vodonosni sloj može komunicirati sa
površinom ili je od nje potpuno zaštićen . Kada se podzemna voda nalazi pod hidrostatičkim
pritiskom između dva nepropusna sloja govorimo o dubinskoj arteškoj vodi.Nalazi se na većim
dubinama i pri bušenju spontano izbija na površinu.

Plitke podzemne vode

Plitke podzemne vode obično ne daju dobar kvalitet , naročito ako su pliće od 6 metara. S toga je
kao pravilo da se podzemne vode koriste za piće , tek iz 11 i dupljih vodonosnih slojeva. Vode iz
većih dubina mogu da zadrže veće koncentracije nekih mineralnih sastojaka.

Kvalitet vode za piće

Fizičke osobine vode su: temperatura, boja, mutnoća, miris, ukus.

Temperatura vode se mjeri živinim i alkoholnim termometrom.Normalne vrijednosti su od 8 do

12 C, a godišnja kolebanja u temperaturi vode veće od 4 C znači da voda dolazi u kontakt sa
površinskim vodama i postoji mogućnost njenog zagađenja.

Boja vode potiče od rastvorenih organskih i neorganskih materija, najčešće biljnog

porijekla.Higijenski ispravna voda za piće je bezbojna i ima u većoj količini plavičasto-zelenu
boju. Boja se određuje upoređivanjem sa platina kobalt skalom. Dozvoljene vrijednosti su 10
platina kobalt sklae za prečišćene i 20 za neprečišćene vode.

Mutnoća potiče od suspendovanih organskih i neorganskih materija (pijesak, glina, gvožđe..).

Mutna voda se smatra zagađenom ne smije se koristiti za piće. U organskoj mutnoći mogu se
nalaziti patogene bakterije. Mutnoća se određuje upoređivanjem uzoraka vode sa standardnim
rastvorom infuzorijske zemlje. Kvalitetna voda za piće treba da je bistra. Dozvoljava se praktična
metoda za određivajne mutnoće koristi se proba po Dračevu. Voda se naspe u menzuru u koju se
stavlja prsten pričvršćen na žici debljine 2mm, prečnika 3 cm i ako ga vidimo na dubini do 45
cm govorimo da voda nije zamućena.
Miris vode daju razne materije, mikroorganizmi, alge, planktoni, industrijske splavine, fenoli,
sumporna jedinjenja . Miris se određuje organoleptički, tj. U erlen majer tikvicu naspe se
određena količina vode, zagrije se na 45 C, otvori zapušač i pomiriše.

Ukus može da potiče od raznih organskih i neorganskih materija. Određuje se organoplektički

uzimajući gutljaj vode, ali samo pod uslovom da smo sigurni da voda nije bakteriološki
zagađena.

Uzorkovanje vode

Uzorkovanje za bakteriološku analizu

Uzorci vode za bakteriološku analizu uzimaju se u sterilne staklene boce zapremine od 250 do
300 ili 1000 ml. Boce su predhodno sterilisane na temperaturi od 160-180 C u trajanju od 15
minuta, predhodno zatvorene staklenim, plastičnim ili gumenim zatvaračem preko kojih su
stavljene kapice od aluminijske folije. U bočici prije uzimanja nalazi se mali procenat rastvora
natrijum-tio-sulfata, koji ima ulogu da veže razidualni hlor ( u bocu od 250 ml od 0,15 ml
natrium-tio-sulfata, a u bocu od 1000 ml 0,6 ml 5 % rastvora ).Uzorci vode za bakterilošku
analizu mogu se uzeti i u plastične boce za jednokratnu upotrebu, koje su predhodno sterilisane
etilen oksidom.

Postupak uzorkovanja

Pri uzorkovanju vode sa slavine, opalimo njen otvor sa plamenikom ili plamenom vate
natopljene u denaturisani alkohol i pustimo da voda teče do 5 minuta. Otvaramo bočicu tako da
uzimamo zapušač zajedno sa alu folijom koja se nalazi preko njega i to tako sto prihvatamo
zapušač između malog prsta i dlana lijeve ruke,zatim natočimo 2/3 bočice i ponovno bočicu
zapušimo.Uz propratnicu na kojoj se napiše vrsta vodnog objekta, sat uzorkovanja vode, ko je
uzorkovao vodu i neke karakteristike vodnog objekta, uzorak se šalje u laboratoriju u tkou od 6
sati i to u rashladnom uređaju.

Uzorci vode iz kopanih bunara, rezervoara i cisterni uzimaju se pomoću posebne opreme(boca za
dubinsko uzimanje uzoraka) ili bocom opterećenom tegom, a na dubini 50 cm od površine vode.

U okviru bakteriološke analize ne smiju biti prisutne bakterije fekalnog porijekla a što je
regulisano Pravilnikom o higijenskoj ispravnosti vode za piće.

Uzorkovanje vode za hemijsku analizu

Radi se u litarske flaše, koje ne moraju biti sterilne, a moraju biti hemijski čiste i bocu prije
uzorkovanja nekoliko puta isplaknemo sa vodom koju uzorkujemo.

Uzimajne uzoraka vode za radiološku analiu vršimo u količini od 3 litra.

Uzorkovanje vode za virusološku analizu vršimo u boce od 10 litara.

Bakteriološki (mikrobiološki) pregled vode

U skladu sa zakonom mikrobiološki pregled vode može biti:osnovni, prošireni, periodični, novi
zahvat vode i higijensko - epidemiološke indikacije. Bakteriološki pregled ima za cilj da:

1.Utvrdi da li je voda zagađena fealijama,

2.Da odredi stanje zaštite vodonosnog sloja od spoljašnjeg zagađenja i

3.Da ustanovi efikasnost tehnološkog procesa pročišćavanja vode.

Prvi cilj se postiže istraživanjem i brojanjem klica indikatora fekalnog zagađenja, u koje
Streptococcus faecalis i prestavnici roda Proteus, i uslovno koliformne bakterije Clostridium
perfrigens i bakterioflagi.

Drugi i treći cilj bakteriološkog pregleda vode, tj.određivanje stanja zaštite vodonosnog sloja od
spoljašnjeg zagađenja ili efikasnosti tehnološkog postupka prečišćavanja, postiže se brojanjem
svih živih klica sadržanih u vodi.

U postupku mikrobiološkog pregleda vode radi se predhodni,potvrdni i završni ogled.

6.9. Prečišćavanje vode za piće

Prečišćavanje vode za piće obavlja se u cilju poboljšanja fizičkih, hemijskih i bakterioloških

osobina vode.Metode prečišćavanja su: Sedimentacija bez koagulacije, Sedimentacija sa
koagulacijom, Taloženje, Filtracija, Dezinfekcija. *Sedimentacija bez koagulacije: -Znači
uklanjanje bakterija i suspendovanih materija iz vode putem gravitacije.Koloidne materije i boja
vode se ne uklanjaju ovim postupkom.Proces je spor. *Sedimentacija sa koagulacijom: U okviru
ovog postupka sedimentacija se postiže, dodavanjem koagulanata , najčešće AlSO,feri-sulfata,
fero.nitrata i feri hlorida. Taloženje: Vrši se u bazenima u kojima se voda zadržava 3 do 6 sati i
za to vrijeme omogućuje se da flokule povuku sa sobom bakterijske i planktonske čestice na dno.
Filtracija: Vrše se pomoću sporih i brzih pješčanih filtara. Spori: koriste se za filtriranje vode za
mali broj stanovnika (300-600). Brzi: rade 20-50 puta brže od sporih, ali njegova efikasnost nije
zadovoljavajuća. Dezinfekcija vode: Pod dezinfekcijom se podrazumijeva uništavanje patogenih
koliformnih bakterija. Može biti: Fizička i hemijska. Fizičke metode su: prokuhavanje,
ultraljubičasti zraci, ultra zvuk, pješčani i porcelanski filteri Hemijske metode su: ozonizacija,
oligodinamsko djelovanje metala i hlorincija.

6.10. ZAHVATANJE ATMOSFERSKE VODE

Vrši se cisternama ili čatranjama i služi uglavnom za individualnu vodoopskrbu. Gradi se u

krajevima gdje nema dovoljno podzemne vode, a ni druge mogućnosti za dobivanje ispravne
vode za piće, obično u krškim predjelima. Posebna pažnja obraća se na higijenske zahtjeve pri
izgradnji cisterne, jer se voda u cisterni može vemo lako zagaditi. Cisterne se dijele na kućne - za
jednu porodicu i javne - za više kuća ili čitavo naselje.

Higijenska cisterna se sastoji iz:

a) nakapne površine

b) sprovodnog sistema i uređaja za filtriranje vode

c) rezervoara za magacioniranje vode

d) uređaja za zajvatanje vode

a) Nakapna površina je najvažniji je dio cisterne. Kao nakapna površina mogu se koristiti
krovovi zgrada ako su prekriveni limom, salonitom ili crijepom. Ako je riječ o javnoj cisterni
onda se gradi posebna slivna površina, od betona ili kamena, zaklonjena od prašine i drugih
zagađivača i ograđena visokim kamenim zidom čime je spriječen pristup ljudima, domaćoj
stoci, glodarima, divljim životinjama. Njena udaljenost od prometnih puteva treba da bude
najmanje 50 m. Nakapna površina, odnosno njena veličina preračunava se potrebama korisnika.
Procjena je da za odraslu osobu u toku godine treba 15000 - 20000 lit. Vode za piće, kuhanje,
pranje i čišćenje, a za djecu 10000 - 15000 lit.

Veličina nakapne površine se izračunava po formuli:

P= 0,5 x V

P= nakapna površina cisterne u m

K= količina vode u m. Koja je potrebna za sve korisnike

V= visina vodenog taloga

0.5 = faktor isparavanja

Po nekim autorima (Jahić, 1984), u bezvodinim krajevima gdje je potrebno štedjeti vodu kod
dimenzioniranja cisterni mjerodavna je količina vode koja odgovara fiziološkim minimumu. Za
čovjeka je to 3 litre/dan, za krupnu stoku 6 l/dan, za konja 8 l /dan i za sitnu stku 0,3 l/dan.

Međutim ako u naselju nema nikakvih drugih voda ove količine treba povećati za 50-100% u
zavisnosti od raspoloživih sredstava za izradu cisterne.

U obzir treba uzeti i priraštaj stanovništva za period od 10-15 godina.

b) Filtarski uređaj se sastoji od pijeska razne krupnoće. Gornji sloj filtra u visini od 8-10 cm čini
pijesak 0,2-0,50 mm, a ostali dio filtra ukupne debljine 0,50-0,60 m sastoji se od krupnijeg

pijeska veličine zrna 0,50-1,0 mm. Ispod ovog sloja pijeska dolazi 20-30 cm čistug šljunka,
krupnoće 0,5-2,0 cm, a zatim sloj krupnijeg šljunka debljine 15-20 cm, a krupnoće zrna 3-5 cm.
Jednom godišnje treba izmijeniti gornji sloj filtra (10-15 cm) novim materijalom. Ostali dio
svake 2-4 godine isprati.

Ponekad umijesto pijeska za građu filtra upotrebljava se sloj komada cigle ili sloj uglja, koji se
prethodno ižario ili sloj strugotine od gvožđa. Cisterna treba da ima mogućnost odbacivanje prve
vode sa nakapne površine za koju se smatra da je naročito zagađena. Obično se prva kišnica pusti
da slobodno otiče, a zatim se cijevi ponovo spajaju i voda teče u rezervoar.
Vodu u cisterni obavezno moramo hlorisati.

c) Rezervoar cisterne gradi se od nepropusnog materijala. Oblik može biti kružni, pravougaoni i
kvadratni. Najbolji oblik je okrugao. Ako je u pitanju pravougaoni ili kvadratni moraju se
zaobliti uglovi. Rezervoar mora imati ventilacionu cijev zaštićenu mrežom, a funkicija cijevi je
ostranjivanje gasova stvorenih pri biološkim procesima u kišnici.Istovremeno ovom cijevi vrši se
aeracija
vode.
Rezervoar može da se gradi iznad i ispod površine zemlje pri čemu i jedna ii druga alternativa
ima prednosti i mane.Ako se izgradi iznad zemlje, promjena vanjske temperature može imati
uticaj na izmjenu temperature vode u cisterni, a manja je mogućnost zagađenja od okolnih
zagađivača a inače temperatura vode u cisterni ne smije da ima velike promjene.Ako se gradi
ispod površine zemlje promjena temperature vode nije u korelaciji sa spoljašnjom temperaturom,
ali postoji mogućnost zagađenja iz okoline.

d) Uređaj za zahvatanje vode Zbog izbjegavanja zagađenja vode treba izbjegavati da se voda
vadi

kofom ili sličnim sudom i zbog toga jedini ispravan način zahvatanja vode je pomoću pumpe
koja treba da se locira malo dalje od cisterne.

Tipovi cisterni:

Obično se koriste američki tip, venecijanski i domaći tip koji pruža veći nivo sigurnosti od
predhodna dva tipa.

Američki tip raspolaže sa odvojenom nakapnom površinom, ima dovodne cijevi, a filtarski
uređaj je iznad rezervoara, a snabdjeven je i crpkom za zahvatanje vode.

Venecijanski tip je u vidu kupe čiji je vrh okrenut nadole, a baza nagore i čini nakapnu površinu.

Domaći tip cisterni raspolaže dvostrukom filtracijom vode iz tog razlog je bezbjedniji od
prethodna dva

6.11. ZAHVATANJE POVRŠINSKE VODE

U pogledu izgradnje i održavanja građevina za zahvatanje površinske vode

navode se slijedeći principi:

a) Zahvatanje površinske vode izvodi se na vodotocima koji nisu zagađeni

(I i II kategorije),
b)Zahvatna cijev (ili zahvatni kanal) mora imati takav visinski položaj da
se ne zatrpava nanosom.
c)Otvori kroz koje voda dospijeva u zahvatnu građevinu moraju imati
rešetku koja se može lako čistiti ručno ili mašinski.
d)Pri izboru rijeke veoma je važno utvrditi promjenu nivoa vode i protoka
te njen kvalitet,
e)Ako se voda zahvata iz prirodnog ,nedovoljno dubkog vodotoka pravi se
brana.
Zahvatanje vode iz jezera

Zbog nedostatka podzemnih voda često se koristi voda iz jezera,naročito

vještačkih akumulacija.Akumulacije se najčešće koriste i za druge namjene.
Zahvat vode iz akumulacije obično se radi na više nivoa – najniži 1,5-2 m,
iznad dna,ostali otvori su na razmaku od 5 m,a najviši otvor je na 7,5 m od
površine.

Voda iz svih površinskih izvora treba da se prečišćava.

Temperatura se prihvata,kakva jeste,inače,veoma je promjenljiva.
Redovno se mora filtrirati i sterilizovati,a najčešće i tretirati drugim metodom.
Gornji tokovi rijeka su sa čišćim vodama nego srednji,a pogotovo donji dijelovi
gdje obično rijeka prelazi kroz naseljena mjesta koja je zagađuju.
Mada u površinskoj vodi rastvoreni kiseonik oksidiše razna organska jedinjenja,
ipak u jako zagađenim vodotocima proces samoprečišćavanja ide sporo,a nekad
je potpuno prekinut (slučaj rijeke Spreče).
Za vrijeme niskih vodostaja poveća se mineralizacija riječnih voda što može
negativno da se odrazi na njen kvalitet za piće.
U bakteriološkom pogledu rijeke su najčešće zagađene.
Općenito na sastav površinskih voda utiče biljni i životinjski svijet naročito
plankton,a i sam čovjek ih zagađuje raznim tečnim i čvrstim otpacima i
smanjuje njihovu upotrebnu vrijednost.

6.12. ZAHVATANJE PODZEMNE VODE, VODOVOD

Zahvatanje podzemne vode na prirodnim izvorima

Način na koji se voda pojavljuje na površinu terena odnosno tip izvorišta može biti različit.Pri
zahvatanju prirodnih izvora i izradi koptaža mora se držati nekoliko uputa:izvor se zahvata tamo
gdje se voda prvi put pojavila,kaptaža treba da je propisno građena od čvrstog
materijala,zahvaćena voda prvo ulazi u komoru odakle se voda preko zida preliva u drugu
komoru u kojoj je smještena i cijev za odvod viška vode,u trećoj komori su smješteni zatvarači
na odvodnoj i ispusnoj cijevi.Ulaz u kaptažu treba da je odignut 0.5 m od tla zbog nemogućnosti
prodiranja površinskih voda.Ventilaciona cijev sa rešetkom se obično postavi iznad
zatvarača.Vrata za ulaz u komoru moraju biti metalna.Neposredna okolina kaptaže je zagrađena.

Zahvatanje podzemne vode neposredno iz izdani

Zbog svog kvaliteta podzemne vode su veoma atraktivne kao izvorište za snabdijevanje.U
odnosu na površinske vode su bakteriološki ,imaju bolji ukus zbog konstantne i niže temperature
i prisustva mineralizacije.Činjenica je da i podzemne vode mogu biti i u hemijskom i
bakteriološkom pogledu neodgovarajuće što nalaže odgovarajući higijensko-sanitarni,uz
obaveznu dezinfekciju.

Zahvatanje podzemne vode može se vršiti pomoću:

-vertikalnih

-horizontalnih objekata.
Kopani bunari

Kopani bunar je najjednostavnij i najčešći tip vodnih objekata.Higijenski građeni kopani bunari
treba da imaju slijedeće osobine:

a)Da nisu plitki i da se zahvatanje vode radi iz sigurno zaštićenih vodonosnih slojeva,

b)Da na depresivnoj zoni bunara nema nikakvih nesaniranih zagađivača.U cilju sprečavanja bilo
kakvog mogućeg potencijalnog zagađenja bunar se uvijek locira uzvodno od zagađenja,na
udaljenosti od 20-30 m od štala i đubrišta 15m od stambenih zgrada,150m od grobljak,20 m od
perila za stoku i pojila.

c)Da su zidovi bunara građeni od nepropusnog materijala .Prostor između spoljašnjeg zida
bunara i iskopa zemlje popunjava se slojem gline debljine 0.5m,a od površine naniže do dubine
od 2m.

d)Nadzemni dio bunara mora da iznosi 1m.Okolina bunara mora biti betonirana u prečniku od
2m sa nagibom od bunara ka periferiji zbog efikasnijeg oticanja vode što dalje od bunara koja
treba da se odvodi u obližnji vodotok.

e)Gornji otvor bunara je najbolje zatvoriti i postaviti mehanički sistem za crpljenje vode jer se na
taj način moguća kontaminacija vode.

f)Ako bunar nije riješen na predhodni način obavezno treba da ima izgađenu kućicu sa
nadstrešnicom.Bunar mora biti zamračen jer ultraljubičasta svjetlos doprinosi razvoju mahovine
unutar bunara.Za crpljenje vode mora postojati uvijek ista koja se spušta do dubine 0.4 m iznad
dna.Najbolji način da se spriječi hvatanje posude rukama je postavljanje tzv. Prevrtača za
posudu.Ovi bunari se mogu koristiti i kao sabirni bunari za vodu koja se skuplja pomoću
horizontalnih drenova ili galerija.

Cijevni bunari

Ovaj tip bunara se može izvesti i pobijanjem ili bušenjem i služi za zahvatanje manjih količina
vode.Izvode se sa cijevima prečnika 25-27mm.dužine do 10m,što znači da doseže uglavnomdo
drugog vodonosnog sloja.Ovi bunari se nazivaju ABISINSKI a voda se crpi NORTONOVOM
crpkom koja se montira direktno na cijev bunara,Donji dio cijevi je zašiljen tako da se lahko
utiskuje u teren,a iznat toga ona je perforirana u visini do 2m da bi se voda iz vodonosnog sloja
usisavala u visini od 1.5 m od nivoa zemlje,a na nnju se montira pumpa sa klipom.Dio oko cijevi
se mora popločati i to sa nagibom da se onemogući vraćanje vode u cijev.

Nedostaci nortonove što se može koristiti samo za pjeskovito-šljunkovite terene,a epidemiološki

je prisutan u vrijeme kada crpka neće da povuče vodu ili u zimskom periodu kada se zaliva
nehigijenskom vodom koja treba da posluži za stvaranje vakuma.

Bušeni bunari

Služe za zahvatanje većih količina vode i sa većih dubina.Ovim bunarima se mogu dobiti
izadašnije količine kvalitetne vode.Crpljenje vode se radi automatskim ,vakum pupama i sistem
je siguran.Ako se bušenjem naiđe na vodonosni sloj pod hidrostatičkim voda spontano izlazi na
površinu zemlje,to su ARTEŠKI BUNARI.Ako se pak voda penje do određene visine i ako se
mora pumpama izvlačiti to je SUBARTEŠKA VODA.
Arteške vode su obično dobrog higijenskog kvaliteta i daju vodu bakteriološki ispravnu.Često
ove vode sadrže veće količine gvožđa i mangana od dozvoljenih soli,a ponekad i primjese
nafte.Mogu sadržati i rastvoreni CO gas,koji potiče iz tla.Ako je ovaj gas prisutan u većoj
koncentraciji onda se ne radi o običnoj pijaćoj vodi već o mineralnoj.Oko samog bunara pri
izgradnji izgrađuje se filterska ispuna posebno granulisanog pijeska i šljunkau cilju sprečavanja
unošenja okolnog materijala u bunar.Umijest šljunčanog filtra može se vršiti i ugradnja posebne
vrste filtra od metalnih mreža.Bušeni bunari se često opremaju i sa pijezometarskim cijevima za
mjerenje nivoa vode u bunaru i van filtarske cijevi.

Drenaže i galerije

Drenaže i galerije se primjenjuju u slučaju manje izdašnosti plitkih vodonosnih slojeva,u

slučaju gdje bi bio neophodan neracionalono veći broj vertikalnih buanara.

Drenažne cijevi mogu biti od raznih materijala oko njih se,formira filtarska obloga na koju se
kao zaštita postavljanja sloja nabijene gline.Galerije su drenaže većih dimenzija.

Horizontalni bunari

Izvode se u pjeskovitim i sitnijem škunkovitom tlu.Nose naziv prema pronalazaču

(Raney).Sastoje se od sabirnog bunara i horizontalnih filtarskih cijevi koje su zrakasto položene
oko okna.

VODOVOD

Izgradnji vodovoda predhode velike pripreme:programse,studijsko-istražne i projektanske.Svi ti

poslovi moraju imati i zdravstvenu komponentu tj. Moraju odgovarat sanitarnim zahtjevima.Plan
izgradnje vodovoda je dio društvenog plana određeno društveno političke zajednice.U osnovama
politike urbanizacije i prostornog uređenja preporučuje se da snabdijevnje vodom za piće treba
da ima prioritet u komunalnim investiranjima.U istorijskom pogledu vodosnabdijevanje po
principu vodova datira još iz davne prošlosti.Na ostrvu Kritu u iskopinama starim 4-5 hiljada
godina u tzv. Knosovskom dvoru nađeni su savršeno izgrađeni vodovod i kanalizacije,pri čemu
su vodovodne cijevi vezane cementnim malterom.Rim emperatorske epohe imao je nekoliko
vodovoda.Prvi podaci u gradnji centralnih vodovoda u Evropi odnosi se na XII vijek,između
ostalih vodovod u Parizu.London počinje da se snabdijeva vodom u XIII vijeku a germanski
gradovi tokom XV vijeka.Zarazne bolesti koje su harale Evropom,tokom srednjeg vijeka kao i
povećana koncentracija stanovništva po gradovima,te razvoj indusrije,najviše su uticali na
organizovan način gradnje vodovoda i kanalizacije krajem 19 i početkom 20 vijeka.Pod vodovo
se podrazimjeva sistem za snabdijevanje većeg broja potrošača vodom.

Vodovod se sastoji iz:

1.Vodozahvata

2.Rezervoara

3.Razvodne mreže

Prema kapacitetu dijeli se na manje vodovode sa kapacitetom do 10 litara u sekundi.

Šema vodosnabdijevanja može biti biti u vidu:

-lokalnog vodovoda

-grupnog vodovoda

-regionalnog vodovoda

-međuregionalnog vodovoda

Ukoliko vodovod opslužuje manju grupu korisnika nazivamo ga lokalnim ili mjesnim
vodovodom.Ako se radi o opsluživanju većeg broja korisnika na manjem prostoru čiji prečnik ne
prelazi cca 10 km nazivamo ih grupnim vodovodom,a preko ove granice kada se vodovod
proteže na šire područje od 10-30 km,pa nekad i 50km nazivamo ih regionalni,a sve iznad su
međuregionalni koji obuhvataju više opština.Po načinu dotura vode od izvorišta ka centru
razlikujemo:

-gravitacione vodovode

-vodovode sa mehaničkim dizanjem

-kombinovane vodovode

Vrlo često se u praksi koriste tlačni vodovodni sistemi.Oni se koriste kod zahvata podzemnih
voda,površinskih.U cijevovodima i razvodnoj mreži voda je uvijek pod pritiskom.Ovaj
vodovodni sistem ako je dobro održavan onemogućava sekundarno zagađenje.Pri izgradnji
vodovoda veoma je važno držati se određenih higijensko-sanitarnih principa.IZBOR
IZVORIŠTA za snabdijevanje vodom je jedan od veoma značajnih zadataka pri projektovanju
vodovoda.U vodovodnom sistemu može se koristiti istovremeno nekoliko izvorišta sa različitim
karakteristikama.Sam izbor se vrši na osnovu
hidroloških,hidrogeoloških,topografskih,higijensko-sanitarnih i drugih istraživanja te na osnovu
ocjene kvaliteta vode.U principu izvorišta treba da zadovolji sledeće zahtjeve:

1.Obezbjeđenje dovoljnih količina vode shodno potrebama,jer do sada nije poznato da se neko
žalio na prevelike kapacitete što i Doxiaolis kaže:“Ono što nije nikad sasvim zadovoljavajuće to
je snabdijevanje vodom“

2.Da je voda zadovoljavajućeg kvaliteta ili ako nije, da se jednostavnim postupcima može
dovesti u ispravno stanje .

3.Da dovođenje vode ne zahtijeva velika ulaganja.a da potrošnja ne narušava ekološki sistem.

Sem naprijed navedenog za pravilan izbor izvorišta treba uzeti u obzir izvor:režim kapaciteta i
vodorivrednih bilansa izvorišta sa prognozom za 15-20 godina,karakteristike kvaliteta vode u
izvorištu i prognozu njegove moguće promjene,kvalitativne i kvantitativne karakteristike nanose
i režim njegovog kretanja,stabilnost obala,mogućnost zamrzavanja i presušivanja izvorišta. Pri
planiranju i projektovanju vodovodnih sistema uzima se u obzir specifična ili prosječna potrošnja
koja izražava potrebe u vodi po jednom stanovniku u litrima. Pri projektovanju vodnih objekata
treba da se radi i projekat zona sanitarne zaštite u kome su izdefinisane granice pojedinih zona.
Zone sanitarne zaštite su:
-Zona strogog režima obuhvata dio gdje se nalazi izvorište i vodozahvat,
-zona ograničenja može ići u prečniku i do 50m
-zona osmatranja.

Kad smo izdefinisali izvorište gradimo vodozahvat. Najpogodnije ga je locirati na

pravolinijskom dijelu vodotoka, po mogućnosti 1000m ispod najbližeg mosta.

U cilju poboljšanja kvaliteta vode vrši se projektovanje postrojenja za prečišćavanje naročito ako
se koristi površinska voda.

REZERVOARI

Rezervoari su objekti u vodovodnom sistemu u kome se voda čuva do konačne dostave

potrošaču, i pomoću kojih se uspostavlja određeni pritisak koji je potreban da bi se voda
dopremila do potrošača. Zapremina rezervoara se sastoji od broja i sastava korisnika. Nadzemni
rezervoari imaju primjenu kod ravnog terena kad nema topografskih uslova za izgradnju
ukopanog rezervoara. Na dnu odvodno-dovodnog cjevovoda postoji zatvarač pomoću kojeg se
rezervoar isključuje iz mreže. Cijev za pražnjenje radi čišćenja kao i za višak vode ima
priključak na kanalizaciju. Ukopani rezervoari:podzemni ili ukopani rezervoar ima prednosti nad
prethodnim i najbolje odgovaraju higijenskim i tehničkim uslovima. Grade se kod gravitacionih i
crpnih sistema. Rezervoar obavezno gradimo sa dvije komore zbog centralnih kvarova, čišćenja i
dezinfekcije. Dno rezervoar gradi se u blagom padu prema cijevi za pražnjenje. Rezervoar mora
biti termo i hidro izolovan. Ukoliko se unutrašnja strana obloži nekom plastičnom masom mora
se priložiti atest od zdravstvene organizacije. Poseban dio projekta odnosi se na zone sanitarne
zaštite.

RAZVODNA MREŽA

To je skup cijevi različitog prečnika kojim se voda iz izvorišta transportuje potrošačima.

Razvodna mreža je bitan element ukupnog sistema snabdijevanja vodom a u ekonomskom
pogledu je 50-70% ukupne cijene vodovoda. Razvodnu mrežu čine dovodne cijevi , glavne cijevi
i mreže cijevi u samom mjestu potrošnje koja se zove vodovodna mreža. U okviru vodovodne
mreže, za transport osnovnih tranzitnih količina vode, postoje magistralne linije, koje se polažu
na uzvišenijim mjestima što omogućava smanjenje pritiska u cijevima. Ova mreža podliježe
hidrauličkom proračunu. Sekundarna mreža ima zadatak da od magistralnih linija dovede vodu
do potrošača. Postoje dvije vrste vodovodne mreže:prstenasta i granata. Kod prstenastog tipa
postoje mogućnosti da se kod kvara voda dovede do druge strane mreže. Granata šema je
jeftinija ali i manje pouzdana od prstenaste. Ako se vodovodna mreža slučajno nalazi ukupana
gdje i kanalizaciona, onda međusobni razmak treba da je minimalno 1,5-3m. U principu,
vodovodna mreža je uvijek iznad kanalizacione. Uz cjevovod ne smije biti zagađivača. Za
vanjsku vodovodnu mrežu koriste se cijevi od lijevanog gvožđa, čelika, asbestcementa,
armiranog betona i plastike. Kako živimo u vrijeme upotrebe novih materijala, za sve njih
moramo imati odgovarajuće ateste