PODJELA PRAHISTORIJE

Prahistorija je razdoblje koje obuhvata razvoj čovjeka, od njegovog postanka do

pojave prvih pisanih izvora. Iako, u posljednjim razdobljima postoje pisani izvori
„civilizovanih naroda“ koji žive na prahistorijski način npr. Rimljani pišu o Ilirima.

Kristijan Jurgensen Tomsen je 1816. godine podijelio predmete iz Nacionalnog

muzeja Danske, na kameno, brončano i željezno doba. Ova podjela se i danas upotrebljava uz
dodatak bakarnog.

Žorž Kuvier je utemeljio školu katastrofizma, po kojoj je ljudski život bio isprekidan
nizom katastrofa. Zbog ovih stavova njegove pristalice su s otporom dočekale rad Čarsla
Darvina i francuskog arheologa amatera Bušera de Partesa.

Žan Baptist Lamark za razliku od Kuviera je smatrao da sličnost u građi fosila

dokazuje kontinuiitet.

Bušer de Partes je nedaleko od svoje kuće u Abevilu otkrio kamene izrađevine, prije
otkrića ljudskih kostiju u dolini Neander. On je zaključio da su kosti i kamene izrađevine iste
starosti, ako potiču iz istog sloja, što je naučnicima pomoglo da utvrde postojanje čovjeka na
nižem stepenu razvoja, što se tada nije prihvaćalo.

Eduard Lartet francuski paleontolog koji je 1860. godine razdijelio pleistocen na rano
i kasno mamutovo doba, te doba soba.

Džon Lubok je 1865. godine u djelu Prehistoric Times, podijelio kameno doba na
paleolitik i neolitik.

Gabrijel Mortije francuski prahistoričar je uveo eponimne nazive za različite kulture i

on prvi raspoznaje ašelejenjsku, orinjasijensku, solitrejensku i magdalenijensku kulturu. On je
također zaslužan za upotrebu oruđa pri relativnom određivanju.

Marselino Sanz de Sautola je 1879. godine otkrio slikarije u pećini Altamiri u

Kantabriji u sjevernoj Španiji. Mešutim, tek nakon 20 godina ove slikarije su priznate kao
djelo čovjeka iz paleolitika. Ove slikarije imaju veliku važnost u proučavanju duhovnosti
paleolitičkih lovaca.

Anri Brojl francuski svećenik je pravilno utvrdio sekvenciju kulturnih manifestacija u

gornjem paleolitiku. On je pronašao mnoge nalaze i utvrdio interpretacijske šeme paleolitičke
umjetnosti. Utvrdio je superpoziciju crteža, te da su se razvijali od jednostavnijih ka
složenijim i od naivnih ka realističnim.

Fransoa Bord je načinio tiplogiju donjeg i gornjeg paleolitika, primjenjujući sttistiku

pri tipologiji. Začetnik je eksperimentalne proizvodnje kamenih izrađevina u svrhu
znanstvenog istraživanja.

1
 Luis Binford vodio je rasprave s Fransoa Bordom, začetnik procesualne arheologije u
SAD-u. Koristio se egzaktnim metodama i etnoarheologijo, te je insistirao na provjeravanju
hipoteza prijašnjih arheologa.

Andre Lerua Guran je razvio strukturalističku teoriju prahistorijske umjetnosti i razvio

metodologiju iskopavanja stanišnih razina, kao i analizu kamenih izrađevina.

Najznačajniji naučnici koji su istraćivali paleolitik u Hrvatskoj su Dragutin Gorjanović

– Krambereger, Stjepan Vuković, Mirko Malez i Božidar Čečuk. U Bosni i Hercegovini
paleolitik su istraživali Đuro Basler, Zilka Kujundžić, Boris Graljuk, Anto Montet White i
Robert Whallon.

KRAPINA – istraživanje pećine Hušnjakovo kod Krapine započeo je 1899. i trajalo je sve do
1905. godine. Iskopavanja je vodio Dragutin Gornjanović – Krambereger, a asitent mu je bio
Stjepan Ostreman. On je vodio precizna istraživanja, po slojevima, prateći horizontalnu
distribuciju nalaza, te je ustanovio da ih je najviše uz stijenu pećine. Naišao je na mnoštvo
pomiješanih ljudskih i životinjskih kostiju i to je obajsnio kanibalizmom kod neanderatalaca,
što je prvo pripisivanje kanibalizma njima. On je tvrdio da nisu iskazivali nikakve počasti
svojim pokojnicima, što su demantovali nalazi s fransuskih nalazišta 1908. i 1909. godine.

LEDENA DOBA
Pleolitik se podudara s pleistocenom, koji započinje približno oko 1 800 000 godina
p.n.e. i djelimično s pliocenom, jer su najstarija oruđa stra 2,6 milona godina p.n.e. U
Pleistocenu su se dešavale velike klimatske oscilacije tj. izmjena ledenih doba (glacijala ili
oledbi) i toplih razdoblja (interglacijala). To je imalo velikog uticaja na promjenu biljnog i
životinjskog svijeta.

Albreht Penk i Eduard Brikner austrijski geolozi su 1909. godine ustanovili velike
oledbe Günz (600 000 g.p.n.e.), Mindel (400 000 g.p.n.e.), Riss (200 000 g.p.n.e.) i Würm
(100 000 g.p.n.e.).

Nakon pleistocena nastupilo je toplo razdoblje koje i danas traje i nazivamo ga

geološka sadašnjost – holocen. Prijelaz pleistocena i holocen desio se oko 10 000 godina
p.n.e., a to je istovremeno i prijelaz paleolitika u mezolitik. Općenito se smatra da paleolitik i
mezolitik obilježavaju lov i sakupljanje, a neolitik ratarstvo i stočarstvo.

Paleolitik se dijeli na stariji ili donji (2 500 000 – 200 000 g.p.n.e), srednji (200 000 –
30 000 g.p.n.e.) i mlađi ili donji (30 000 – 10 000 g.p.n.e.). Navedena razdboblja paleolotika
obilježavaju različite stadije razvoja čovječanstva, utemeljena na proizvodnji oruđa.

2
RELATIVNO DATIRANJE
Relativnim datiranjem se tipične kamene izrađevine koje su svojstvene za određenu
kulturu, stavljaju u vremenski slijed izmešu mlađih i starijih kultura. Arheološka nalazišta
često sadržavaju više slojeva, te je neophodno poznavati stratigrafiju i pratiti slijed slojeva, te
ih uredno dokumentovati, crtati i fotografisati.

Spoznaja da je donji sloj stariji od onog koji je nastao na njemu, omogućila je

relativno datiranje pomoću stratigrafije. Relativno datiranje je moguće provesti pomoću
faune i tipologije. Tipologijom je moguće utvrditi na osnovu oblika oruđa, kojoj kulturi
pripadaju i njenu starost.

Do pronalska hronometrijske metod datiranja, paleolitska nalazišta su datirana u

korelaciji s glacijalnim sekvencama. Podjelu oledbi su 1909. godine ustanovili austrijski
geolozi Albreht Penk i Eduard Brikner. Ova podjela ne odgovara za sjevernu Evropu i
sjevernu Ameriku. Tako npr. Winskonsin u Americi odgovara Würmu u Evropi.

Afrička nalazišta koja su bila udljena od ledenog pokrova, pokušana su datirati na

osnovu kišnih perioda pluvijala, koja su bila isprekidana interpluvijlima, te ih povezati s
glacijalnim sekvencama.

Unutar četiri velike oledbe klima je varirala, pa se topli peridi nazivaju

interstadijalima, a hladni stadijalima.

HRONOMETRIJSKO DATIRANJE
Primjenom metoda hronometrijskog datiranja postiže se veća preciznost u datiranju
nalazišta, odnosno njegovih stratigrafskih jedinica. Ova datiranja se obavljaju u posebnim
laboratorijama, egzaktnim najčešće radiometrijskim metodama, a uzorci su najčešće iz
arheoloških slojeva. Metoda koja će biti primijenjena zavisi od materijala koji se analizira, a
svaka od njih ima granicu do koje može mjeriti.

Stadiji izotopa kisika – do najdosljdnijih podatak o klimatskim promjenama došlo se

nalaiziranjem stadija izotopa kisika 18O i 16O, i dubokomorskih sedimenata s morskog dna iz
tzv. ljuštura mikroskopskih organizama foraminifera. Izmejna izotopa kisika u njihovim
ljušturama najbolji su pokazatelji promjene temperature mora, kda su ovi organizmi živjeli.
Donji paleolitik pripada stadiju izotopa kisika 18, srednji od kraja izotopa kisika 6 do kraja
izotopa kisika 3, a gornji stadiju izotopa kisika 2.

Za hronometrijsko datiranje nalaza iz srednjeg paleolitika koriste se radio-karbonska

metoda, elektonska-spinska rezonancija, uran-torij i termoluminscencija.

Radio - karbonska metoda temelji se na činjenici da postotak radioaktivnog izotopa

kisika C14 u nekom organizmu, odgovara postotku u atmosferi. Kada organizam ugine
apsorpcija ugljika prestaje, a atomi se raspadaju u jednakim intervalima, a starost se može
odrediti postotkom preostale količine izotopa kisika C14. Ovom metodom je moguće odrediti

3
starost uzorka više od 50 000 godina p.n.e. Datirati se mogu ostaci neanderatalaca i umjetnosti
iz gornjeg paleolitika.

Elektronska – spinska rezonancija (ESR) laboratorijska metoda kojom se mjeri broj

uhvaćenih elektrona u zubnoj caklini. Godišnja rata zračenja se može izmjeriti na nalazištu, pa
ako se pretpostavi da je ona konstantna, pa ako se pokaže da je ona konstantna, onda broj
uhvaćenih elektrona u zubnoj caklini odgovara broju godina otkako je zub ukopan.

Uran – torij temelji se na raspadanju izotopa atoma urana i torija, čije je vrijem
raspdanja različito. Pogodna je z datiranje sige (stalaktita i stalagnita), kostiju i zubi. Može
mjeriti stros od 50 000 do 500 000 godin p.n.e.

Termoluniscencija mjere se radioaktivna svojstva izgorenih posuda – keramike ili

izrađevina u kasnijim razdobljima. Kada je nalaz u prahistoriji izgorio izbubio je elektrone.
Brzim zagrijavanjem na 500 °C oslobađaju se uhvaćeni elektroni, a jačina blijeska zavisi od
vremena koje je prošlo kada je predmet izgorio.

PROIZVODNI POSTUPCI
Razdvajanje bioloških predaka čovjeka i čovjekolikih majmuna desio se između 7 i 5
milion godina p.n.e. Također, poznata činjenica je da je čovjekov predak hodao na dvije noge
prije 6 miliona p.n.e. Otkriće ovog čovjeka u Keniji desio se na prijelazu dva milenijuma, te je
prozvan Milenium Man, a u nauci se naziva Orrorion tugenensis. Milion godina je stariji
hominin iz Čada – Sahelantropus tchandesis. U Etiopiji je pronađen hominin koji je hodao na
dvije noge – Ardipithecus ramidus. Možda je promjena okoliša uticala na pojavu dvonoštva.

Najstariji nalazi hominina stari su 4 miliona godina p.n.e., a nestali su oko 1 milion
godin p.n.e. i oni su prethodnica australopitecinima, koji su bili visoki 1,5 m, teški 50 kg i
zapreminom mozga 500 cm³. Razlikujemo dva oblika gracililne (A. afarensis, A. garhi, A.
africanus, A. sediba) i robusne (A. aethophicus, A. robustus, A. boisei). Robusni su bili
biljojedi, a gracilni svejedi, osim robustusa koji su ponekada jeli meso.

Od gracilnih austropitecina prije 2,5 miliona godina p.n.e. razvio se rod Homo habilis
(spretni), za kojeg se smatra da je prvi bio spretan izrađivati oruđa. Zapremina njegovog
mozga iznosila je 630 cm³. Kasniji naučnici su smatrali da ova vrsta treba biti podijeljena na
rod Homo habilis i Homo rudolfensis. Homo rudolfensis je imao veću zapreminu mozga 751
cm³. Nalazi homo habilisa su stariji i potiču između 2,4 i 1,8 milina godina, a Homo
rudolfensisa 1,9 i 1,6 miliona godina p.n.e. Samo jedna od njih može biti predak savremenog
čovjeka. Nije nam poznato da li je samo jedan od njih ili su oba znali izrađivati oruđa.

Pošto su istovremeno živjeli robusni i dvije vrste gracilnih australopitecina (garhi i

sediba), koji su možda znali izrađivati oruđa kao i rni homo, priča o počecima tehnike nije
završena. Ako imamo u vidu velike sličnosti gracilnih australopiteka s Homo habilisom i
Homo rudolfensisom i velike razlike s Homo erectusom, možda bi prihvatljiviji nazivi bili
Australopithecus habilis i Australopithecus rudolfensis.

4
 Upotreba određenih predmeta mogla se desiti prije nego izrada oruđa npr. čimpanze
grančicom love mrave, kamenom i drevetom razbijaju orahe, a sve to uče posmatrajući. Osim
što su u Africi (kolijevci čovječanstva) pronađeni prvi ostaci čovjeka tu su pronađena i
najstarija oruđa. Uprkos tome klicu tehničkog razvoja nije lahko utvrditi.

Poznati istraživač australopiteka Rejmond Dart smatra da su upravo oni prvi počeli
izrađivati oruđa. Pošto nije pronašao kamena oruša on je uspostavio tezu o
osteodentokeratofirskoj kulturi (kosti, zubi i rogova). Ova teorija je opovrgnuta jer je
zaključeno da se radi o običnim kostima životinja. Međutim, na nalazištu Bouri u Etiopiji su
pronađene kosti koje su rezane i razbijane kamenom, stare 2,5 miliona godina, a na nalazištu
Dikika u Etiopiji su pronađeni identični tragovi na kostima od razbijanja i sječenja stari 3,39
miliona godina, što je najstarija potvrda ovakvog ponašanja. U blizini nisu pronađene
sirovine, što znači da su ih hominidi morali čuvati oruđe, što upućuje n planiranje i
razmišljanje. Na nalazištu Gona u Etiopiji utvrđeno je da su ljudi upotrebljavali kosti i rogove
kao oruđa, a pronađeni su dijelovo odbojaka i jezgara stari 2,6/2,5 miliona godina p.n.e.

OLUDVAN (2600 000 – 1700 000 godina p.n.e.)

Najpoznatija nalazišta robusnog australopiteka su Svartkrans i Sterkfontejn u južnoj
Africi, Hadar u Etiopiji, Kobi Fora u Keniji i klanac Olduvai u Tanzaniji. Prema zadnjem
nazvana je najstarija litička industrija u kamenog doba. Nlazi s ovog lokaliteta upućuju n
nepromijenjen način izrade oruđa tokom milion godina. Izradom prvih oruđa u Goni započeo
je put alatničarstva (informcijska kultura) i materijalna kultura.

U olduvanskoj kulturi najčešći su sjekači i sjeckala. Izrada je veoma jednostavna

oblutak se pri dnu udari drugim oblutkom (čekićem) 2-3 put dok se ne dobije oštar rub.
Ovakva oštrica je mogla slućiti za rezanje kostiju i vađenje koštane srži. Bolje izrađena oruđa
nazivaju se sjeckala. Prvo se odbije jedna dio pa se oblutak okrene te se odbije drugi dio, po
tragu prvog ruba, te se ponovo okrene i udari po tragu drugog ruba, a nedaleko od traga prvog
ruba.

Najčešči postupci su izravni udarac čekićem, dvostrani postupak, nakovanjski

postupak i bacanje. Kod dvostranog postupka oblutak se polaže na nakovanj a potom se
odbijaju odbojs s obje strane, kod nakovanjskog postupka oblutak se razbija o drugi kamen
koji slući kao nakovanj i bacanjem se oblutak razbija o nakovanj.

Najstarija oruđa su sjekač i oblutak odlomljeni više puta s jedne strane, te obdojci
nastali odbijanjem oblutka. Odbojak koji je obostrano obrađen naziva se sjekačem.
Eksperiment koji je proveo Nikoas Tot 1987. godine kada je raskomadao tijelo mrtvog slona
jednik ovakvim sjekačem, dokazao je da su ova oruđa bila izuzetno učinkovita.

Na osnovu sačuvanih lobanjskih jezgri dio naučnika smatra da je Homo habilis imao
razvijene centre za govor, pomoću kojeg je prenosio znanje o proizvodnji oruđa. Ostaci
velikih količina kostiju na nalazištima Kobi Fora, Gona i Olduvai, naučnici tumače kao mjesta

5
gdje su se sastajali olduvanski lovci gdje su prenosili iskustva i komunicirali, poput
savremenih lovaca.

AŠELEJEN (1700 000 – 250 000 godina p.n.e.)

Kultura koja je dobila naziv po francuskom eponimnom nalazištu Sent Ašel, koju je
definisao Gabrijel de Mortije. Na ovom nalazištu su pronašeni bifacijalno oblikovani klinovi.
Razvila se iz olduvana u Africi prije 1700 000 godina p.n.e.e i nepromijenjeno traje do 250
000 godina p.n.e. Rasprostirala se na prostoru Afrike, Evrope i zapadne Azije.

Bitna biološka promjena čovjeka desila se između 2,5 i 1,5 milion godina p.n.e. kad se
pojavljuje Homo erectus (Uspravni čovjek). Stariji nalazi iz Dmanise u Gruziji stari oko 1,7
miliona godina nazivaju se Homo ergster, i ovo je najstariji nalaz čovjeka izvan Afrike.
Zapremina mozga Homo ergastera iznosila je 900 cm³, a Homo erectusa 1000 cm³. Homo
ergaster je prvi čovjek koji je napustio Afriku i prešao današnju granicu između Egipta i
Izraela. Nalazište ovog čovjeka pronađeno je u mjestu Ubejdija u Izraelu, a starost mu je
datirana na više od 1000 000 godina p.n.e.

Homo erectus je izrađivao bifacijalno oblikovana oruđa, udarajući prvo s jedne pa s

druge strane dok ne poprimi oblik klina. Ova oruđa nazivamo šačnicima i daleko su
učinkovitija od sjekača i sjeckala.

Razlikujemo dvije faze ašelejenske kulture ranu i kasnu. U ranoj su šačnici grubli,
deblji, manje obrašeni i simetrični za razliku od kasnije faze, gdje su šačnici finiji, tanji, bolje
obrađeni i simetričniji. Kao materijal za izradu šačnika u Africi su se upotrebljavali kvarcit i
eruptiv, a u Francuskoj rožnjak. Šačnici su se izrađivali na odbojku ili jezgri koja je
prekrivena okorinom, te je obrada lakša.

Prilikom finalne oblike šačnika koristio se mehki čekić – palica od roga , čija upotreba
započinje u Africi prije 700 000 godina p.n.e. Prije udarca priprema se udarna ploha kvrcanje
i odstranjivanjem neravnina, nakon čega se udara i šačnik se sve više stanjuje i dobija
simetričniji oblik badema (amagdoloida). Naučnici različito tumače namjenu šačnika, od one
da su korišteni za komadanje mesa, do onih da je umijeće izrade šačnika bilo presudno pri
odbiru partnera, a neki ih pak vide kao višenamjenski ašelejenski švicarski nož.

Osim šačnika za ašelejenj su tipične i sjekire od eruptiva i kvarcita u obliku slova U,

koje se rjeđe nalaze. Bifacijano obrađivanje sjekira prisutno je u kasnijim fazama, a ovakav
način izrede sjekira ustanovljen je kod urođeničke hortikulturne zajednice Kim Jal iz sela
Langda u Novoj Gvineji.

Od oruđa u ašelejenu se izrađuju još udupci i strugala. Takđer u donjem paleolitiku

ima i kultura bez šačnika, a ove pojave su naučnici različito tumačili. U nauci se to tumačili
kao pojava zasebnih kultura koje su nazivane klaktonijen i tajasijen. Međutim, izostanak
šačnika se mogao desiti i usljed nedostatka materijala i pojvom aktivnosti koje nisu iziskivale
izradu šačnika.

6
KLAKTONIJEN – industrija srednjeg paleolitika bez šačnika, s oruđima na masivnim i
nepravilnim odbojcima. Nazvana po engleskom nalazištu Clacton on Sea. Ovo je jedna od
najstarije oblikovanih iveraških kultura (okresana oruđa). U klatonijenu su posebno brojni
udupci za koje se pretpostavlja da su služili za obradu drveta.

TAJASIJEN – industrija srednjeg paleolitika, nazvana po fransuskom nalazištu Lez 'Ez d

Tajak, koja je trajala od 1,8 miliona p.n.e. do 200 000 godina p.n.e. Za klaktonijen i tajasijen
su karakteristična oruđa od odbitaka i odbojaka. Obje industrije se pojavljulju gotovo
istovremeno.

Najstarija ašelejenska nalazišta u Evropis su: Sima del Elefante, Gran Dolina –
Atapuerka, Baranko Leon i Fuenta Nueva u Španiji, Valonet u Francuskoj, Isernia la Pinjeta u
Italiji, Stranska Skala i Przeletice u Češkoj, te vrlo vjerovatno Šandalja I kod Pule. Navedena
nalazišta su datirana u period izmešu 1000 000 i 500 000 godina p.n.e.

Sima del Elefante slojevi su stari do 1 200 000 godina p.n.e. Oni ne sadrže tipične
ašelejenske šačnike već njihova industrija više liči na olduvan. Neke od pretpostavki za ovu
pojavu su da nisu donijeli ašeljensku tradiciju iz Afrike, da su imali šačnike ali ih nisu
ostavili, da nisu imali pogodnu sirovinu za izradu, da su iz nekog razloga razvilu olduvansku
tradiciju kojom su se dugo koristili. Fosilni ostaci čovjeka koji su ovde pronađeni nazivaju se
Homo antecesor, a iz Kaprana u Italiji Homo caparensis. Većina antropologa smatra da su
ovo samo varijacije Homo erectusa ili Homo ergastera, ili pak rani nalazi Homo
haidelbergensisa.

Mauer kod grada Haidelberg u Njemačkoj, nalazište gdje su pronađeni ostaci Homo
haidelbergensisa ili arhaičnog Homo sapiensa, koji je izrađivao ašelejenska oruđa starosti
između 500 i 250 000 godina p.n.e. Zapremina njegovog mozga iznosila je 1200 cm³, a iz
njega su se razvili neandertalci, te moguće i rani moderni ljudi u Africi.

Najznačajnija nalazišta iz navedenog perioda su Toralba i Ambrona u Španiji, Abevil,

Sent Ašel, Arago i Tera Amata u Francuskoj, te Boksgrov u Engleskoj. U Hrvatskoj su
moguća nalazišta Ponikve kod Ivanca gdje su pronašena dva šačnika i nešto izrađevina, te
Donje Pazarište u Lici. Svi ovi nalazi su pronađeni na površini te je moguće da se radi i o
musterijanskim nalazima koje je moguće naći na povšini. U Bosni i Hercegovini nisu do sada
pronašena nalazišta iz donjeg paleolitika. U Srbiji je najpoznatije nalazište Mala Balanica kod
Niša, gdje je pronađen dio mandibule veličine 6,7 cm, starosti između 525 000 i 397 000
godina p.n.e.

LEVALOAŠKI POSTUPAK – izrade šačnika, odbojaka i sjekkira u ašeljenu, nazvan po

predgrađu pariza Levaloa. Cilj je iz jedne jezgre dobiti što više odbojaka određenog oblika.
To je ustvari prva serijska proizvodnja, koja je zahtijevala posebnu inteligenciju, planiranje,
savladavanje i primjenu različitih tehnika pri postupku lomljenja. Često je upotrebljavana u
srednjem paleolitu.

Obrada drveta je također potvrđena u donjem paleolitu, o čemu svjedoče nalazi

drvenih kopalja na engleskom nalazištu Clacton on Sea i njemačkom nalazištu Šeningen, čija

7
je starost oko 40 000 godina p.n.e. Nalazi su pronađeni uz kamene izrađenine pored
razmesarenih konja. To je pokazatelj da je čovjek pored kamena znao obrađivati i mekše
materijale poput drveta. Vatra je bila izuzetno značajna za opstanak, a njena upotreba je
datirana oko 250 000 godina p.n.e, mada se pretpostavlja da je upotrebljavana i prije za
odbranu od zvijeri i pripremu hrane.

LITIČKA ANALIZA
Arheolozi danas detaljno analiziraju prahistorijska oruđa i otpadne proizvode nastale
njihovom izradeom, što omogućava rekonstrukciju cjelovitog postupka. Pod proizvodnim
postupkom podrazumijevju se sve radnje koje su poduzete kako bi se postigao željeni cilj.

Najčešća tehnika u srednjem paleolitiku je izravni udarac tvrdim čekićem – kamenom

ili mehkim – kost ili drvo, koji se upotrebljavaju u završnoj fazi proizvodnje.

Lanac operacija (chaine operatoire) je ustanovio francuski prahistoričar Andre Lerua

Guran. Ovaj princip se primjenjuje pri objašnjavanju ekonomskog aspekta nalazišta tj. da li se
radi o radionici, kamenolomu i sl. Cjelokupan proces obuhvata sve faze od pribavljanja
sirovine do odbacivanja oruđa. Glavne faze lanca operacija su: pribavljanje sirovine, više faza
proizvodnje, upotreba, dorađivanje i ponovna upotreba, te na kraju odbacivanje. Npr. odbojak
s okorinom označava početak lanca operacija, tokom kojeg se masa materijala sve više
smanjuje.

Postupak rekonstrukcije lomljenja moguće je provesti spajanjem odbojaka, te

odbojaka i jezgre od koje su odbijeni. Analizom jezgre na osnovu njenog rotiranja spoznat
ćemo da li je majstor bio ljevk ili dešnjak.

Vanjska površina je obično prekrivena korteksom ili okorinom, a kvalitet materijala je

vidljiv nakon lomljenja prvog odbojka. Nakon lomljenja može doći do promjene boje i to
nazivamo patinom. Komad sirovine od kojeg je odlomljen odbojak nazivamo jezgrom, dok je
odbojak dio koji je čekićem odvojen od jezgre. Ako je dužina odbojka dvostruko veća od
širine i ako su mu rubovi pralelni, onda to nazivamo sječivom. Mirko Malez sječiva naziva
lamelama, a Đuro Basler lamine ili rezala. Debeli ulomak koji nije moguće klasificirati u neku
kategoriju nazivamo krhotinom. Mala krhotina veličine 1 cm i manje, nazivmo otkrhkom. Sav
materijal koji je nastao u procesu obrade nazivamo lomljevinom. Alat koji se koristi za
udaranje po jezgri nazivamo čekić.

Jezgra na njoj se nalaze tragovi odbojaka i udarna ploha. Po udarnoj plohi se udaralo
direktno čekićem ili indirektno preko dlijeta – kost ili rog. Dio udarne plohe koji je nastao na
odbojku ili sječivu nazivamo plohkom ili talonom.

Dorzalnom nazivamo gornju stranu oruđa, a ventralnom donju. Ventralna je prije

lomljenja bila spojena s jezgrom. Na njoj se nalazi bulbus ili izbočina, a ispod nje se šire
kolobari. Ponekad je na izbočini uočljiva i brazgotina koju nazivamo otprslinom. Ako je na
rubu uočljiva obrada ili je izrađevina korištena, onda se radi o alatu. Odbojak, sječivo ili

8
pločica imaju dva bočna lateralna ruba i dva poprečna – lateralna ruba. Dalji se naziva
sistalni, a bliži proksimalni rub.

Nekad je teško razlikovati je li kamen odbijen ljudskom rukom ili je popucao usljed
promjene temperature ili pritiska. Pri mjerenju i crtanju dorzalna strana se okrene prema sebi,
a ventralna leći na podlozi. Nekada se može crtati i i ventralna strana, ako se na njoj nalazi
obrada. Pri crtanju proksimalni dio se se okrene prema dole. Šiljak načinjen na plohku,
grebalo načinjeno na plohku, prilikom scrtanja se okreću prem gore.

Odbojak ili sječivo se dodatno obrade krvcanjem manjih odbojaka na radnom ruku i
kao takva su spremna za izradu.

Tip obrade bitna je odrednica pri analizi materijala i većinom zavisi od tehnike
lomljenja. Upotrebom tvrdog čekića postiže se dublja i žljebasta obrada, a mehkog plića i i
pravilnija obrada. Obrada se može podijeliti prema obliku, rasprostiranju, smještaju i uglu.

Po obliku dijeli se na: ljuskastu – široka je i kratka, liči na riblje ljuske, postiže se
direktnim udarcem kamenim ili drvenim čekićem, usporedna – uska, plitka i izdužena, postiže
se indirektnim odbijanjem mehkim čekićem preko dlijeta, suusporedna – manje je pravilna od
usporedne, stepeničasta – ima izgled kao stepenice, postiže se upotrebom čekića od kosti ili
drveta, udarcom čekića koji je udaljen od vrha.

Bitno je analizirati plohak, tako ćemo znati kako je pripremana udarna ploha. Fransoa
Bordes navodi sljedeće tipove u musterijenu: glatki, višeplošni, dvopovršinski i plohak u
onliku žandarova šešira. U gornjem paleolitu imamo još tačkaste i usnate plohe, koje su
nastale udarcima mehkog čekića.

Posljedni dio litičke analize se odnosi na određivanje namjene oruđa, ali to svakako
nije zdnja faza jer su mnoga oruđa dorađivana i nakon toga odbačena.

Tipološkom analizom određujemo starost i kulturnu pripadnost. Tako imamo sljedeća

oruđa pomoću kojih određujemo ove činjenice:

Sjekač – grubo oruđe i jezgra, nastalo odbijanjem većih dijelova s jedne strane ruba,
tipično za oldovan ali se pojavljuje i kasnije.

Sjeckalo – grubo oruđe i jezgra, nastalo odbijanjem većih odbojaka s obje strane istog
ruba, tipično za olduvan, ali se pojavljuje i kasnije.

Šačnik – obostrano (bifacijalno) oblikovano oruđe bademstog oblika. Prvo se odbija

tvrdim čekićem, a u finalnoj fazi mehkim čekićem. Tipičan za ašelejen a u starijoj literaturi se
naziva klin.

Šiljak – izduženo tanko oruđe oštrog vrha, bočni rubovi se primiču i spajaju u vrhu,
tvoreći oštr ugao. Velike su razlike izmešu šiljaka srednje i gornjeg paleolitik.
Gornjepaleolitički su manji, tanji i izrađeni strmom obradom npr. gravetijenski šiljak.

9
 Strugalo – oruđe načinjeno na odbojku ili sječivu, na jednom ili više radnih rubova
koji su obično izbočeni, s ravnom ili udubljenom poluoštricom. Karakrerističan je za
musterijen iko su neki tipovi musterijena siromašni strugalima. Pojavljuju se u ašelejenu,
arijetko se susreću u gornjem paleolitiku i neolitiku.

Udubak – odbojak ili sječivo s urezom (udubljenjem) na rubu koji može biti različito
oblikovan. Razlikujemo pravi udubak na kojem je vidljiva obrada, od udubka koji je nastao
struganjem okruglog predmeta. Klaktonijenski udubak je nastao jednim udarcom.

Nazubak – ima više udubljenja, a mogu biti izrađeni na odbojku ili sječivu. Tipičan je
za zupčasti musterijen, ali ga ima i u drugim industrijama.

Grebalo – oruđe načinjeno na odbojku ili sječivu, s jednim ili dva obrađena poprečna
ruba. Obrašeni rub je večinom zaobljen, mada može biti i ravan. Čest je u gornjem paleolitiku.

Dubilo – oruđe s obrađenim rubom u obliku dlijeta, koji može biti secište dvije ili više
obrašđenih ploha, s poprečno obrađenim bridom koji je nastao lomom.

Sječivo – izduženi odbojak s dva paralelna ruba, s obradom na jednom ili oba ruba,
ako je obrada na poprečnom rubu onda se zove zarubak.

Strugalica – tanki odbojak, rijetko sječivo s kratkom, sitnom i neprekinutom obradom,

obično strmom, koja je često izmjeničn. Postoje mustreijanske i maglanijenske strugalice.

PROIZVODNI POSTUPCI
Veoma bitno je uočiti kojim psotupcima su proizvedene izrađevine u srednjem
paleolitiku. Prije priblićno 500 000 godina p.n.e. čovjek je počeo primjenjivati levaloaški
postupak. Ovaj postupak je česti upotrebljavan u srednjem paleolitiku – musterijenu, te u
gornjem paleolitiku.

Da bi dobili jedan posebno oblikovan odbojak neophodno je posebno oblikovati

jezgru. Prvo se centripetalnim udarcima usmjerenim prema središtu oblikuju dvije izbočine,
potom se oblikuje udarna ploha. Potom se izravnim udarcima tvrdim čekićem odbijaju
odbojci – izravni postupak.

Ponavljajućim centripetalni postupkom dobijamo više manjih odbojaka.

Jednosmjernim postupkom dobijaju se odbojci u jednom smjernu, a dvosmjernim u dva
smjera.

Levaloaškim postupkom se dobija više istovjetnih odbojaka. Diskoidni postupak

podrazumijeva odbijanje odbojaka, od jezgre koja ima diskoidni izgled. Lahko ga je
zamijeniti s levaloaškim cenripetalnim postupkom. Ovim postupkom se od jezge poput
rezanja salame odbijaju odbojci od sileksnih nodula.

10
 Kombveški postupak dobio je naziv po Kombewi u Keniji, ovim postupkom dobijaju
se odbojci s dvije ventralne strane.

SIMBOLIČNO PONAŠANJE
Pronalazak Pekinškog čovjeka – Sinantropusa, koji pripda vrsti Homo erectus,
ustanovljena je teorija o kultu lobanje. Smatralo se da su povrede nastale kao posljedica
ritulnih radnji, tj. radi konzumiranja žrtvinog mozga. Ovakvi nalazi su česti u srednjem
paleolitiku, ali će se vremenom ova interpretacija pokazati pogrešnom. Kasnija proučavanja
zhokudienskih nalaza pokazat će da ova situacija nije ni najmanje jasna. Iako je više
osteoloških nalaza upućivalo na kanibalizam, te kosti nisu bile pomiješane sa životinjskim
kostima. Vrlo vjerovatno da su određen tijela bila ostavljena na određenom mjestu da istruhnu
na zaštićenom mjestu izvan pećine, a zatim su lobanje odnijeli u pečinu, koja je mogla služiti
kao sveto mjesto. Ovakav običaj su praktikovali urođenici n južnoj obali Celebesa, prije
prelaska na islam. Tokom Drugog svjetskog rata ovi nalazi su nestali tako d su onemogućene
dalje analize jer se ove teorije ne smatraju više relnim.

O mogućim posmrtnim postupcima u donjem paleolitiku upućuje lobanja iz Bodoa u

Etipoiji, stara oko 600 000 godina p.n.e. On ima anatomska obilježaja – prijelaza vrste Homo
erectus u Homo sapiens tj. obilježja Homo haidelbergensisa. Na lobanji su vidljive ogrebotine
nastale skidanjem tkiva nekim alatom.

Ovakva oštećenja utvrđena su na ostacima iz Atapuerke stari čak 800 000 godina
p.n.e., što bi mogao biti najstariji nalaz kanibalizma, mada ne treba u potpunosti isključiti
posmrtne – simbolične rituale.

Homo erectus u donjem paleolitiku imao je osjećaj za estetiku, što je posebno vidljivo
kroz izradu šačnika u kasnom ašelejenu, koje je izrađivao Homo haidelbergensis, a koji su
izuzetno simetrični. Upotreba okera, nojevih jaja, probušenih morskih spužvi, naučnici su
interpretirali kao najstariji nakit i ukrase.

Urezi na kostima iz Bilzingslebena u Njemačkoj mogli su nastati kao posljedica

rezanja. Frančesko di Eriko i Paol Vila 1998. godine su za mnoge simbolične nlaze iz gornjeg
i srednjeg paleolitika dokazali da su ih izbljuvale hijene. Vlada mišljenej da je Homo ergaster
imao razvijen govor, na osnovu položaja donjeg dijela kranija i položaja grkljana. Ho,o
haidelbergensis je imao razvijen simboličan jezim glasova i riječi.

Nalaz figure iz Berekhat Rama s Golanske visoravni star 270 000 godina p.n.e.
predstavlja jednu od najstarijih ljudskih figura, starija figurica je pronađena na obali rijeke
Dra u Maroku, starosti oko 400 000 godina p.n.e.

ODLIKE NEANDERTALACA

11
 Razvili su se iz arhaičnog Homo sapiensa tj. Homo haidelbergensisa. Njihove odlike
sadrži i hominin iz Atapuerke u Španiji star 320 000 godin p.n.e. Tipična neandertalska
morfologij pojavljuje se prije 200 000 godin p.n.e. Osim u Evropi nalazimo ih još u zapadnoj
Aziji i na Bliskom Istoku. Zadnji neandertalci su živjeli u Evropi prije 33 000 godina p.n.e.

Imali su nisku i izduženu lobanju, izražene nadočne lukove i zadebljanje na zatiljnoj

kosti, izbočen središnji dio lica sa širokom nosnom šupljinom. Donja čeljust nije imala
izbočenu bradu, a prsa su im bila bačvasta. Bili su snažno građeni, što pokazuju mišići na
kostima.

Mnogi naučnici smatraju da su bili dvostruko jači od današnjih ljudi. Iako su bili dosta
niži, zbog velike mišićne mase bili su dosta teži. Prosječna visina iznosila je 167 cm, a težili
su oko 80,8 kg. Prsti su im bili kraći nego u modernih ljudi. Volumen njihovog mozga iznosio
je 1520 cm³, što je oko 120 cm³ više nego kod modernih ljudi. Ovakav izgled su vjerovatno
imali zbog prilagođavanja klimi.

Oštećenja na zubima govore da su se prednjim zubima služili kao trećom rukom.

Vjerovatno su se koristili simboličkim jezikom koji se pojavio još u donjem paleolitiku. Zbog
položaja grkljana pretpostavljo se da nisu mogli proizvoditi sve glasove, kao moderni ljudi.
Međutim otkriće jezične kosti u Kebari u Izraelu govori o tome da oni nisu imali manjak
govornih sposobnosti.

Analizom DNK iz španjolskog El Sidrona, dokazuje mutaciju FOXP2 gena koji ima
veliku važnost u govoru. Naeandertalac iz L'Šapel o Sen patio je od odralnih bolesti i ostao je
bez zubi, tkođer je patio i od artritisa. Neandertalac iz Šranidara u Iraku nije ima jedno oko,
podlakticu desne ruke i oštećenje desne noge, a u Krapini je jedna jedinka bila u komi 7-10
dana nakon čega se oporavila, te joj je kost zacijeljenja. To pokazuje da je postojala briga za
članove zajednice, te bi katkad dođivcjeli treidesete ili četrdesete.

STANIŠTA
Neandertalci su živjeli na otvorenom, li su se često koristili pećinama i pripećcim.
Najveća koncentracija nalzišta nalazi se u jugozopadnoj Francuskoj, u pokrajini Dordonji. Tu
su klimatski uslovi bili dosta povoljniji nego na drugim mjestima, te je i sama populacija bila
veća. U srednjem paleolitiku pripećci i pećine su brojnije jer ih je lakše pronaći nego nlzišta
na otvorenom. Njih je lakše sondirati, a i nalazi su zaštićeniji. Pećina je morala biti dobro
osvijetljena, s dobrim pogledom na okolinu i blizu vode.

Od srednjepaleolitičkih nalazišta u hrvatskom Zagorju poznata su nam nalazišta na

zatvorenom – pećine, a u Dalmaciji i na otvorenom i na zatvorenom. U sjevernoj Bosni
imamo veoma značajna nalazišta na otvorenom.

Poznata pećinska nalazišta iz musterijena su Krapina, Vindija, Velika pećina,

Veternica kod Zagreba, Mujina pečina kod Kaštela. U sjevernoj Bosni su najpoznatija
nalazišta Visoko brdo, Lonđa, Kamen i Zobište.
12
 Na nekim nalazištima se živjelo dugotrajno, dok su neka posjećivana samo tokom
sezone. Na osnovu analize životinskih kostiju dolazimo do spoznaje da li su one komdane i
pripremane za hranu. Analizom litičkih nalaza dolazimo do spoznaje da li se tu nalazila
radionica ili ne. Analizom horizontalne distribucije znat ćemo kako je bio organizovan
stanišni prostor.

U sloju D1 Mujine pećine pronađen je mali broj litičkih i životinjskih nalaza, a u sloju
D2 u donjoj niši pronađen je daleko veći broj nalaza i dva vatrišta, što je razumljivo jer je ovaj
dio pećine pogodniji za boravak. Broniji nalazi su u slojevima E1, E2, E3. što znači da je
špilja bila dugotrajnije nastanjena, dok sloj D1 upućuje na povremeni boravak.

Bitno je poznavati u kojem dijelu godine su ljudi boravili tu, što zaklučujemo na
osnovu mliječnih zubi životinja i neonatalnih životinjskih kostiju. Na osnovu ovoga došlo se
do spoznaje da su ljudi sloja B dolazili u jesen, a sloja D1 u proljeće. Tokom zime nisu
boravili u njoj jer su tu borvili medvjedi. Ljetna i zimska staništa su bila bliže vodi.

Vatra se najčešće upotrebljava u srednjem id onjem paleolitu. Pronađena su vatrišta

ograđena kamenjem, što znači da ju je čovjek kontrolisao i koristio za ogrev, te za
pripremanje hrane, osvjetljavanje i odbranu od zvijeri.

Na nalazištu Moldova u Ukrajini pronađeno je vatrište među kostima mamuta, te se

pretpostavlja da su kosti pritiskale kožu koja je bila prebačena preko drvene konstrukcije. u
Dordonji je utvrđeno korištenje vatre prije 65 000 godin p.n.e., a kao loživo su koristili
lišajeve, a u Mujinoj pećini je kao loživo korištena borovica.

MUSTERIJEN (200 000 – 30 000 g. p.n.e.) I MUSTRIJENSKA ORUĐA

Kultura srednjeg paleolitika, nazvana po nalazištu La Moustier u Francuskoj, koja
približno traje od 200 000 do 30 000 godina p.n.e. Fransoa Bord je razvio tipološku i
statističku metodu razlikovanja pojedinih tipova musterijenske kulture. Na osnovu njegove
tipologije razlikujemo 63 oruđa: levaloaški - odbojak, otkrhak, šiljak, obrađeni šiljak, pašiljak,
musterijenski - šiljak, izduženi šiljak, pužnik, jednostuko strugalo - ravno, izbočeno,
udubljeno, dvostruko strugalo– ravno udubljeno, izbočeno, izbočeno udubljeno, primično
strugalo – izbočeno, udubljeno, ravno, ugaono strugalo, poprečno strugalo – ravno,
izbočeno, udubljeno, dtugalo na ravnoj ventralnoj strani, strugalo sa strmom obradom,
strugalo sa stanjenim hrptom, strugalo s obostranom obradom, izmjenično stugalo, grebalo,
grebalica, dubilo, dubilica, svrdlo, svrdlenica, nož na hrpetnjaku, hrbasti nož, prirodni nož
hrpetnjak, strugalica, zarubljeni odbojak i sječivo, zarubljeni odbojak i sječivo,musterijensko
rezalo, udubak, nazubak, izmjenično dubasti šiljak, odbojak i sječivo s obradom - na ravnoj
strani, s krupnom obradom, sa sitnom obradom na ravnoj strani, s krupnom strmom obradom,
s krupnom izmjeničnom obradom, s obostranom obradom, tajasijenski šiljak, trokut s urezom,
padubilica, urez na vrhu odbojka, bradv, blanja, petljoliki šiljak, petljoliko oruđe, sjekač,
obratni sjekač, sjeckalo razno, listoliki komadići.

13
 Bordova lista pokazuje da su neandertalci raspolagali s 63 rzličita oruđa. Neka oruđa
se dijele po načinu proizvodnje, a neka po obliku. Neki tipovi su proizvedeni levaloaškim
postupkom, često diskoidnim levaloaškim postupkom. Neki tipovi imaju dodatnu obradu, a
neki su neobrađeni. Musterijenski šiljci su oštri i spajaju se pri vrhu. Pužnike neki autori
smatraju dvostrukim šiljcima ili primičnim strugalima. Ako se obrada nalazi na jednoj strani
onda su to jednostrana ili jednostavna, dok dvostruka imaju dva ruba, a u ova strugala spadaju
i primična ili konvergentna strugala. Kod njih se rubovi primiču jedan drugom i spajaju se u
distalnom dijelu. Nekada se javi nedoumica gdje ih smjestiti u primična strugala ili
musterijenske šiljke. Ako je obrđeni rub nasuprot plohku, onda je riječ o poprečnom strugalu.

Gornje paleolitička oruđa koja se javljaju i u srednjem paleolitiku su grebal i grebalice,

dubila i dubilice, svrdla i svrdlenice, tri tipa noževa s hrptom, zarubljeni odbojci i sječiva.
Bord ovom tipu pridružuje i strugalice.

Prema učestalosti pojavljivanja razlikujemo četiri osnovna tipa i to: tipični musterijen,
Šerentijen tipa Quina i Ferrasie musterijen, zupčsti musterijen i musterijen s ašelejenskom
tradicijom.

ZUPČASTI MUSTERIJEN I MUSTERIJEN S AŠELEJENSKOM TRADICIJOM

Za razliku od tipičnom musterijena i šerentijena gdje su jako zastupljena strugala 25 –

80%, u zupčastom musterijenu su strugala rjeđe zastupljena 5 – 25%., preovladavaju udubci i
nazupci. Musterijen s ašelejnskom tradicijom dijeli se na tip A i B. U tipu A česti su šačnici 8-
40%, koji su izgledom slični velikim ašelejenskim oruđima, ali su znatno manji. Ima i
različitih oruđa na odbojcima strugala, šiljci, udubci i nazupci. Šačnici su znatno manje
zastupljeni u tipu B, gdje su česti noževi s hrptom, strugala i nazupci. Kumulativnim
krivuljama koje je uveo Bord, prikazuje se zastupljenost oruđa kod pojedinih tipova
musterijenske kulture.

Ove razlike u musterijenu neki naučnici su pokušali objasniti rezličitim plemenima

neandertalaca koji nisu imali istu kulturnu tradiciju. Neki su pak ovu raliku objašnjavali
funkcionalnim argumentima tj. da je taj set oruđa korišten za određene poslove ovisno o vrsti
staništa i godišnjem dobu kada je bilo nastanjeno. Ove razlike mogle su nastati i usljed
dorađivanja, što ne znači da se radilo o različitim tipovima.

Regionalna ograničenost veliki je problem u tipologiji. Naime, određene tipologije su

načinjene za određena područja, zbog čega nisu uvijek upotrebljive za nalazišta izvan tog
područja. Ako se striktno pridržavamo Bordove tipologije doći će do „uguravanja“ određenih
oruđa, te će se steći iluzija da taj materijal uistinu odgovara ovoj tipologiji.

Nazivi često zbunjuju jer upućuju na upotrebu, npr. strugalo, grebalo, što ne znači da
su ova oruđa uistinu korištena za struganje i grebanje.

14
 Regionalna ograničenost najbolje se vidi na primjeru Krapine i Mujine pećine. Za
analizu šerentijenskog materijala iz Krapine korišrtena je Bordesova tipologija. Međutim
pojavili su se određeni tipovi odbojaka kojih nema u njegovoj tipologiji. Ova tipologija nije
korištena za analizu gornjih slojeva Mujine pećine, gdje su uz obične odbojke s obradom,
pronđeni udupci i nazupci, dok strugala nisu mnogobrojna. Ovaj sloj je datiran u kasni
musterijen.

UKOPI
U početku je najvažnije utvrditi je li ukop namjeran ili je nastao prirodnim procesima.
Ako je grob namjeran, postavlja se pitanje svrhe i pitanja ukopa (simbolike, duhovnosti,
vjerovanja, praznovjerja i higijenskih razloga). Francuski paleontolog Bernard Vandermerš
smatra da je grob najbolji dokaz duhovnosti ljudi u srednjem paleolitiku, i neosporiva
činjenica za one koji proučavaju prahistorijska vjerovanja.

Od trenutka kad su ljudi počeli da sahranjuju svoje mrtve, smrt kao da je zadobila
novo značenje. Ona je označavala kraj života, ali ne i kraj postojanja te osobe. Moguće je da
su ljudi i prije pokopavanja imali neke oblike vjerovanja i rituale od kojih nije ostalo
nikakvog traga. Prilozi koji su pronađeni uz pokojnika obično upućuju na simboliku i
zagrobni život.

Prema shvatanjima Marselina Boula, neandertalci su opisivani kao priglupa i zaostala

bića, što su demantovali nalazi iz 1908. i 1907. godine.

L' Šapel o Sein, ovu pećinu su u avgustu 1908. godine otkrili velečasni Luis Bardon i
Žan Boujsoni. Pronašli su skelet koji je ležao na sredini špilje u musterijenskom sloku tipa
Quina, starosti između 50 - 40 000 godin p.n.e. Grob je usječen u vapnencu i orjentisan u
smejru istok-zapad. Skelet je bio u skvrčenom položaju, s glavom prema zapadu. U grobu su
pronađena lijepo obrađena kamena oruđa, oker i kosti bovida, z koje se sumnja da su prilozi
jer je samo jedna stanišna razina.

L' Mustier, 1908. godine grob je pronašao švicarski antikvar Oto Huser. Nažalost on
ga je više puta iskopavao i zakopavao, kako bi dokazao autentičnost s ciljem prodaje
berlinskom muzeju. Sloj u kojem je pronažen pripada tipičnom musterijenu, starosti oko 40
000 godina p.n.e.

L' Ferrasie, u ovoj pećini su 1909. godine Denis Peronja i Luis Kapitan pronašli 7
osoba – muškarac i žena okrenuti glavama jedno naspram drugog, djeca od 10 i 3 godine, dva
novorođenčeta i fetus od 7 mjeseci. Nije poznato da li su svi ukopani zajedno i jesu li bili u
rodbinskim vezama.

Rigordo otkrio ju je 1957. godine arheolog amater Rodžer Konstant, nedaleko od

špilje Lasko. Iskopavanja 1965. godine vodio je Eugen Bonifaj, bila su uspješna i pronađen je
kameni grob iz musterijen tipa Quina, starosti 100 000 godina p.n.e. Na ovom kosturu je

15
nedostaja lobanja, a naučnici smatraju da ova pećina nije korištena samo za stanovanje nego
za još nešto.

Amud pećina na obali Tiberijskog jezera u Izraelu koju je iskopavao japanski tim
arheologa na čelu s Hišaši Suzukijem. Pronađen je neandertalac koji je ležao na boku sa
skvrčenim nogama i rukama, te još dvije odrasle osobe i kostur djeteta, starosti između 60 i 45
000 godina p.n.e.

Tabun pećina na gori Karmel, koju je 1929. godine iskopvala Doroti Garod, a 1967.
godine Artur Jelinek. Gared je pronašla neanderatalca položenog na lijevu stranu, a na osnovu
analize litičkih nalaza ustanovljeno je da je starost sloja oko 100 000 godina p.n.e.

Skhul pećina iznad pećine Tabun koju je 1931. i 1932. godine iskopavao Teodor
Donej Mekkavn. To prilikom on je iskopao 1o kostura i više kostiju iz musterijenskog sloja.
Smatrao je da se radi o grobovima, ali to nije dokazano. U jednom grobu je pokojnik je ležao
na leđima, s povijenom desnom rukom, dok je lijeva je bila položena preko grudi, a između
njih se nalazila svinjska mandibula.

Kafzeh pećina nedaleko od Nazareta, koju su 1932. godine iskopavali Moše Stekelis i
Rene Viktor Nojvil. Tom prilikom su pronašli 25 sahranjenih anatomski modernih ljudi. U
jednom grobu su bili sahranjeni žena starosti 18-22 godine i dijete starosti 6 godina.
Vjerovatno su bili u srodstvu. Na jednom pokojniku strosti 10-13 godina pronađen je položen
cervid – jelen lopatar, vjerovatno kao grobni prilog.

Kebara pećina na gori Karmel koju je 1983. godine iskopavala Doroti Gared, i tom je
prilikom pronašla neanderatalca starog 55 000 godina p.n.e. Grob je bio dubok 25 cm i
osrjentisan u pravcu istok – zapad. Nedostaja je desna noga i gornji dio lobanje, Vjerovatno se
radilo o sekundarnom ukopu.

Šanidar pećina u iračkom dijelu Kurdistana, koju je 1951. godine iskopavao Ralf
Solecki. Ova pečina uz Tešik Taš u Uzbekistanu su izuzetno bitne za iuzčavanje kulta. On je
pronašao 9 jedinki iz musterijena, od kojih je 5 bilo namjerno ukopano, starosti oko 70 000
godina p.n.e. Tu su pronašeni tragovi cjetne peludi, te je jedan neanderatalac bio prekriven
cvijećem ili je ležao na cvjetnom odru, što ukazuje na kult i vjerovanje u zagrobni život. Ovaj
neanderatalac je vjerovatno sahranjen krajem proljeća ili početkom ljeta. Drugom
neanderatlcu je nedostajalo lijevo oko, dio desne ruke i imao je iščašenje desne noge. Uprkos
tome dočekao je duboku starost, šro pokazuje da su se članovi zajednice brinuli o njemu.

Tešik Taš pećina u Uzbekistanu, koju je 1938. godine iskopavao Aleksej Okladnikov.
Tu je pronađena glava dječaka koja je bila okružena okomiro pobodenim rogovima divokoze.

Na Bliskom Istoku su pronađeni ukopi neanderatalaca i ranih modernih ljudi, gdje su

se oni vremenski podudarali. U Africi još nisu pronađeni slični grobovi, što ne znači da ih nije
bilo. Ako bi se pronašli to bi omogućilo upoređivanje grobova srednjeg kamenog Afrike i
grobova iz Evrope.

16