HUMANA SIGURNOST

-skripta-
Globalizacija demokratije i ljudska prava

Uvodna napomena potrebna za razumijevanje teksta kojeg ću u nastavku napisati.

Originalno djelo koje se naziva Globalizacija demokratije i ljudska prava napisala je
autorica Kerol Guld. Međutim, prof. Smajić je nama u ovoj hrestomatiji dao nekakav kratki
tekst – dvije strane, autorice Fiona-e Robinson koja piše recenziju na navedeno originalno
djelo. Zbog same prirode teksta, recenzije, jasno je da tekst i neće imati nekog smisla za
čitanje, kao što i nema. Ova autorica recenzent praktično navodi u par strana šta se to sve
nalazi u knjizi originalnoj i daje svoj lični sud o uspješnosti djela. Suštinski, tekst i nema
nikakvog smisla i uzalud ga je čitati, ali ću svejedno napisati par rečenica koje sam uspio
izdvojiti iz recenzije, čisto da se može pročitati ukoliko neko želi. Ne vjerujem zaista da išta
od ovoga može doći na ispitu jer objektivno govoreći, nema smisla. Dejan Kerleta

Guldova počinje isticanjem glavnih praktičnih problema koji su motivisali njen rad –
globalni „demokratski deficit“ ili nedostatak demokratske participacije onih na koje u
velikoj mjeri utiču odluke sve većeg broja globalnih političkih i ekonomskih institucija, kao
i prekograničnih zajednica u razvoju. Sa ovim je povezano i pitanje kako ostvariti osnovna
ljudska prava – posebno ekonomska prava – pod uslovima nejednake ekonomske
globalizacije i dok opstaju socijalna i kulturalna diferencijajacija. Globalizacija demokratije
može da se tumači kao nastavak ranije knjige Guldove Ponovno razmatranje demokratije u
kojoj je predložila pogled na teoriju demokratije koja je u svojoj srži sadržala ljudska prava.
Globalizacija demokratije razvija ovaj pristup, shvatajući osnovu demokratije kao
„uzajamne i naglašene lične odnose“ sa proširenjem „kroz višestruki socijalni i kulturalni
kontekst na međunarodni i zaista globalni nivo“.

Guldova počinje ključnim teorijskim razmatranjima koja se tiču veze između demokratije i
pravosuđa. Ovdje ona pokušava da stavi malo mesa na gole kosti proceduralnih teorija
kako bi pretresla pitanje koncepcije demokratije koja „dozvoljava sigurniju osnovu za
ljudska prava od one koju obezbjeđuju teorija diskursa, deliberativna demokratija ili
rolsovska teorija“. U ovom kontekstu čitalac se upoznaje sa ključnim teoretskim obrtom
Guldove – njena ideja socijalne ontologije – koja prvenstveno daje „individuama u
odnosima“ u teoretisanju o prirodi socijalne realnosti. Iako su individue Guldove dijelom
određene svojim odnosima, one su, takoše, do određenog nivoa, i slobodni,
samoopredijeljeni pojedinci. Ovaj proces samorazvoja je krucijalan u shvatanju ljudskih
prava po Guldovoj, a građen je na ideji pozitivne slobode i zahtjeva pristup određenim
materijalnim i socijalnim uslovima. I dok je primarni materijalni uslov u načinima
opstanka, primarni socijalni uslov je, jednom riječju, demokratija.
U dva posljednja dijela knjige Guldova izlaže pronicljivu kritku dominantnih modela
kosmopolitske demokratije, te nudi svoj pristup, koji naziva „kosmopolitskom
demokratijom“, a koji teži da artikuliše ravnotežu između kosmopolitizma i obzira i
socijalnog samoodređenja.

Posljednje poglavlje, „Terorizam, empatija i demokratija“, posebno je prosvjetljavajuće u

trenutnoj globalnoj klimi. Isticanjem načina na koje nedostatak demokratskih mogućnosti
može da doprinese terorizmu, Guldova pomjera raspravu od lakog moralisanja o dobru i
zlu prema pristupu zasnovanom na stvarnim političkim uslovima savremenog svjetskog
poretka.

Novi okvir ljudskih prava posle 11.9.: alternativa ljudske bezbednosti

Uvod

Jedanaesti septembar ostavio je mnoge zagovornike ljudskih prava zabrinutim da je „era

ljudskih prava došla i prošla“. Čini se da je u bezbednosnoj sredini više zabrinutih zbog
skrivenih terorističkih mreža nego zbog ugnjetačkih režima ceo sistem ljudskih prava
ugrožen. „Rat protiv terora“ je zauzeo međunarodne planove i resurse i umanjio je osećaj
dužnosti da se zaštite građani od drugih oblika nasilja. Izgleda da je svako društvo u
opasnosti da dozvoli da kultura bezbednosti zameni našu naporno stvaranu, a još uvek
nedovršenu, kulturu prava.

Ova promena prioriteta, ako ni zbog čega drugog, učinila je više, a ne manje, hitnim
stvaranje novog globalnog konsenzusa o ljudskim pravima koji će omogućiti međunarodnoj
zajednici da se oslobodi svoje „odgovornosti da zaštiti“. Ne postoji kompromis između
efektivne akcije protiv terorizma i zaštite ljudskih prava, preklinjao je Generalni sekretar
UN: „Naprotiv ... na duge staze otkrićemo da su ljudska prava zajedno sa demokratijom i
društvenom pravdom, jedna od najboljih preventivnih mera protiv terorizma.“ To je
očigledno: svaka bezbednosna inicijativa koja ne vodi računa o ljudskim pravima ili ih
zloupotrebljava na kraju će se raspasti.

Ljudska prava u međunarodnom političkom i normativnom kontekstu

Kraj Hladnog rata je ubrzao postepenu evoluciju međunarodnih režima ljudskih prava, koja
je započela 1945. kroz premeštanje normativnih načela u zakonski obavezujuće obaveze i
stvaranje mašinerije za njihovu primenu. Iza strukturalnih promena nastalih posle 1989. u
svetu oslobođenom od lanaca ideologije i geopolitike, osećaj univerzalnijih vrednosti je
značio da potraga za pravdom izvan granica više ne izgleda kao subverzivna po
međunarodni poredak. Dok globalizacija za to vreme osnažuje lanac mišljenja koja daju
prioritet globalnim pravima nad suverenošću, ona je i produbila percepciju, i stvarnost,
idejne i materijalne međuzavisnosti.

Jedan od najjasnijih indikatora novog poretka ipak je promena prakse humanitarne

intervencije dok je Savet bezbednosti UN u 1990-tim godinama proširio svoju
interpretaciju pretnji međunarodnom miru i bezbednosti prema Poglavlju 7 od
tradicionalnih državnih napada u humanitarne razloge, kod kojih „zaštita građana od
nasilja“ sama pruža dovoljan razlog za akciju. Važnije je da je Savet proširio sopstveni
autoritet prema Povelji kojom se premošćava norma nemešanja. Kroz svoje odluke podrio
je apsolutistički koncept državne suverenosti i promenio je našu percepciju obaveza koje
države duguju svojim državljanima. Stvari koje su nekada bile zakonski zaštićene od UN-
ovskog pregleda postala su legitimno pitanje međunarodne pažnje, dok je sama suverenost
postala uslovljena poštovanjem osnovnih ljudskih prava.

Napadi koji su se odigrali 11. septembra 2001. godine tada su iskrivili čitavi „strateški
pejzaž, intelektualni diskurs, i međunarodni program delovanja (agenda)“ po kojem su
ljudska prava tumačena i sprovođena. Pošto konsenzus o ljudskim pravima koji se pojavio
u devedesetim godinama nije bio u potpunosti ukorenjen niti univerzalno rasprostranjen,
posle 11. 9. je hitnost suprotstavljanja globalnom terorizmu zamenila „luksuz izbora da li
da se spasavaju stranci“. Kontraterorizam je progutao ograničene međunarodne resurse:
sprovođenje reda u Avganistanu i Iraku napregnulo je tanke sposobnosti Amerike i njenih
saveznika da preduzmu operacije van te oblasti – na šta se kritično oslanjala prinudna
sposobnost UN da zaštiti ljudska prava.

Drugo, i važnije, pitanje nije bila vojna nesposobnost, već političko odsustvo volje da se
deluje, što je postalo očigledno posle odsustva međunarodnog delovanja od 2003. da se
zaustave užasi u Darfuru. Promena fokusa od pretnji ljudskoj bezbednosti koje su nastale
zbog unutrašnjih zloupotreba ljudskih prava prema pretnjama državnoj bezbednosti
izazvane međunarodnim terorizmom, zajedno sa usvajanjem humanitarnog jezika od
strane velikih sila da bi se opravdala invazija i promena režima, lišili su intervenisanje
međunarodne podrške.
Novi okvir za ljudska prava

Prednosti pristupa koji zastupa ljudsku bezbednost

Izazovi koje kontraterorizam postavlja pred globalne norme ljudskih prava – i pred rad
branilaca ljudskih prava – značajni su, ali ne i nepremostivi. Oni, ipak, čine potrebnim
razvoj alternativnih razloga za zaštitu ljudskih prava, što će izazvati pažnju čak i unutar
bezbednosne klime manje prijemčivom za liberalni internacionalizam. Ukratko, oni od nas
zahtevaju da pružimo novi okvir ljudskim pravima na jeziku državnog interesa i nacionalne
bezbednosti koji će vlade razumeti i prihvatiti.

Ljudska bezbednost je jedina odgovarajuća za ovaj zadatak, zato što – i pored svoje
humanitarne dimenzije – ona ostaje „isturena odbrana“ svake države. Usvojiti perspektivu
ljudske bezbednosti znači priznati da države imaju dugoročan interes da unapređuju i
primenjuju ljudska prava jer bi nepravedan svet bio i svet bez reda. Zato nacionalni interes
možda više prati liniju načela ljudske bezbednosti nego što mi to obično mislimo.
Jedanaesti septembar je snažno osvetlio ovu tačku dokazavši da propast države u bilo
kojem delu sveta može imati ogromne posledice čak i za najmoćniju državu sveta,
zahtevajući vojnu akciju i civilno angažovanje neodređenog trajanja. Zato ljudska
bezbednost – zajednički imenilac koji povezuje naizgled inkompatibilni kontraterorizam i
humanitarne planove – nudi način da se pomire zaštita ljudskih prava i briga o nacionalnoj
bezbednosti posle 11. septembra.

Ali, pojam ljudske bezbednosti vodi nas dalje prema ustanovljavanju sveobuhvatnijeg
sistema ljudskih prava dozvoljavajući nam da priznamo kako se povrede ne pojavljuju
slučajno: postoji simptom značajnijih problema – degradacije čovekove sredine, etničkog
nasilja, društvene neravnopravnosti, ili siromaštva. Veći deo mašinerije ljudskih prava ipak
ne može da se direktno uhvati u koštac sa ovim osnovnim uzrocima, čak i ako je svaki plan
delovanja koji ih zanemari na duge staze osuđen na propast.

Koncept ljudske bezbednosti, suprotno tome, prigrljuje i „slobodu od straha“ (od

neposrednog nasilja i bezakonja) i „slobodu od nedostataka“ (od siromaštva i
marginalizacije). Posle šoka izazvanog 11. septembrom usledilo je osvešćivanje na Severu
da ne-tradicionalne pretnje po bezbednost i ranjivosti orijentisanih na ljude – koje su dugo
pogađale zemlje u razvoju – mogu da utiču i na moćnije države.
Zaključak

Nove pretnje bezbednosti zahtevaju ne samo maštovite odgovore i kolektivno delovanje,

već i novu normativnu paradigmu ako međunarodna zajednica želi da osigura poštovanje
ljudskih prava i dostojanstva u periodu posle 11. septembra. Ipak, države su manje sklone
razmatranju alternative nacionalnoj bezbednosti upravo u vreme kada je svež način
razmišljanja najpotrebniji. Zato će prosto zalaganje za kosmopolitsko verovanje u jedinstvo
čovečanstva i globalnu pravdu promašiti svoju metu. Kada jednom prihvatimo da, u
proračunima vlada oko nacionalnog interesa, sprovođenje ljudskih prava češće jeste
podređeno instrumentalnim i ne-idealističkim razlozima nego što to nije, bićemo u boljoj
poziciji za formulisanje praktičnih mera koje će države biti voljne da usvoje.

S tim ciljem, ovaj članak je zastupao mišljenje da bi perspektiva ljudske bezbednosti, koja
međunarodni mir i bezbednost i zaštitu ljudskih prava smatra „neizbežno međuzavisnim“,
služila tom cilju. Ljudska bezbednost nije alternativa državnoj bezbednosti – ona je
odgovor na njene nedostatke. U međunarodnom okviru negostoljubivom za projekte
realizacije kosmopolitske ili svetske pravde ljudska bezbednost sebe predlaže kao način da
se ujedine pravda i red, da se politika nacionalne bezbednosti stopi sa poštovanjem
osnovnih ljudskih prava i da se pomire prioriteti Severa i Juga.

Kategorije ljudske sigurnosti

Ljudska sigurnost- dva prisupa

Prevladava stav da je pojedinac, odnosno ljudi referentni objekat ljudske sigurnosti.

Međutim problemi se javljaju kada se u formu ubace promjenjive prijetnje. Ovi prijepori
doveli su do pojave šireg i užeg pristupa ili škole ljudske sigurnosti.

Širi pristup – sloboda od siromaštva

Kako i sam naziv sugerira, širi pristup podrazumjeva veći broj prijetnji, uključujući nasilne i
temelji se na slobodi od siromaštva koja „uključuje sigurnost hrane, adekvatno utočište,
sigurnost od oskudice i ponekad od prijetnji ljudskom dostojanstvu“. Ovaj pristup incijalno
uspostavljen UNDP-ovim Izvještajem o ljudskom razvoju iz 1994 godine.

Največi utjecaj na razvoj ljudske sigurnosti 90-tih godina imao je Japan. Bivši premijer
Japana Keizo Obuchi postavio je temelje japanskog pristupa ljudskoj sigurnosti. Tadašnja
japanska vlada osigurala je novčana sredstva za osnivanje istoimenog UN-ovog Fonda
povjerenja.
Uz Japan, UN-ova Komislija za ljudsku sigurnost je također zagovornik slobode od
siromaštva kao i autori Nef, Thomas, Annan, Alkieri, Bajpai, Thakur i dr.

Ključni aspekti škole šireg pristupa prema Ownu su:

a) Podrućje koje se pokriva,

b) Sistemski utemeljen pristup za razumjevanje slućajnih veza i
c) fokusiranje na egzistencijalno jezgro.

U prvo slućaju radi se o 7 glavnih kategorija prijetnji:

a) ekonomska sigurnost,
b) sigurnost ishrane,
c) zdravstvena sigurnost,
d) sigurnost životnog okruženja,
e) lična sigurnost,
f) sigurnost državne zajednice,
g) politička sigurnost.

Dodatna jasnoća prema Owenu postiže se sistemski pri definiranju ljudske sigurnosti, koja
podrazumjeva široko postavljen okvir sistema koji će u slućaju nezgode, omogućiti
sagledavanje svih varijabli koje bi se mogle pojaviti.

Uži pristup- sloboda od straha

Težište užeg pristupa ljudskoj sigurnosti je na nasilnim prijetnjama tj uži koncept ljudske
sigurnosti se fokusira na slobodu od nasilja.

Ovaj pristup se naziva još i kanadski jer ga je vlada ove zemlje prva u svijetu ugradila u
svoju strategiju vanjske sigurnosti. Kanada kao jedna od zemalja „Mreže ljudske sigurnosti“
ljudsku sigurnost definira kao: „ slobodu od svepristunih prijetnji po ljudska prava,
sigurnost i živote“.

Dominacija Kanade u vanjskoj politici početkom 21 stoljeća kulminirala je identifikacijom 5

vanjskopolitičkih prioriteta kome je cilj unaprijeđenje koncepta:

a) Zaštita civila,
b) Operacije podrške miru,
c) Izvršavanje vlasti i odgovornost,
d) Prevencija sukoba i
e) Javna sigurnost.

Pored Kanade pobornica užeg pristupa je i Norveška, kao i autori Mack, MacFarlane, Krause
i drugi.
Sličnosti i razlike užeg i šireg pristupa

Prva dodirna tačka ova dva pristupa je tumačenje ljudske sigurnosti gdje je pojedinac
referentni objekat, druga je da država izmjenjenih sigurnosnih prilika, više ne može biti
glavni subjekt u međunarodnoj politici.

Dalje kada se radi o identifikaciji prijetnji u oba slućaja lista je neiscrpna i podrazumjeva
svakodnevne direktne i indirektne prijetnje.

Prestavnici škola užeg i šireg pristupa smatraju direktnim prijetnjama nasilne kriminalne
radnje, zlostavljanje djece, nasilje u porodici, zlostavljanje žena i sl.

Prijetnje koje ova ova pristupa smatraju indirektnim su nestašica vode, i nedovoljna
zdravstvena zaštita, koje rezultiraju nemogućnošću osnovnih potreba ljudskog organizma.
Tu su još razne vrste bolesti, opseg siromaštva, te ekonomska nerazvijenost zemalja u
razvoju.

Generalno razlika ova dva pristupa je u tome, da škola užeg pristupa nastoji da stvai stalnu
važnost na tradicionlano poimanje sigurnosti, kao i na organizirano unutrašnje nasilje. Dok
škola šireg pristupa naglašava da su prijetnje povezane sa nedovoljnim razvojem, koje
mogu dovesti do zanemarivanja prijetnji od nasilnog konflikta.

Ljudska sigurnost-akteri i instrumenti ljudske sigurnosti

Ljudska sigurnost treba da štiti ljude kao referentne objekte ljudske sigurnosti. Prije
identificiranja instrumenata za postizanje ljudske sigurnosti potrebno je identificirati
aktere. To su prije svega države, čija je uloga dvojaka, s jedne strane one su največi izvori
prijetnji ljudskoj sigurnosti, s druge strane države raspolažu širokim dijapazonom
sredstava za postizanje ljudske sigurnosti.

S obzirom na prijetnje pored nacionalne, javljaju se i na ostalim razinama akteri koji su

neophodni za riješavanje problema: institucije globalnog upravljanja, međunarodne
organizacije, nevladine organizacije, civilno društvo i dr.

Uži pristup naglašava važnost zaštite odnosno neposrednog intervenisanja od strane

aktera koje može biti:

a) Preventivno ili postkonfliktno- u zavisnosti od prijetnji,

b) Civilno, voljno ili civilno-vojno-u zavisnosti od vrste prijetnji na koju se odgovara,
c) Socijalno, ekonomsko, političko- u zavisnost od djelokruga države u kojoj se
intervenira.
Mjerenje ljudske sigurnosti

Največi izazov u nastojanju da se ljudska sigurnost učini analitički korisnom jeste

izbor parametara pomoću kojih se biraju relevantne prijtnje ljudskoj sigurnosti.

Owen nudi 3 riješenja ove nedoumice:

a) Pravljenje liste prijetnji koja će biti uključenja u istraživanje,

b) Korištenje parametara koji se određuju prema raspoloživosti podataka,
c) Regionalni fokus i uzimanje u obzir donje granice egzistencijalnog jezgra koje se
određuje radnom definicijom ljudske sigurnosti u nacrtun istraživanja.

Prva opcija nije prihvatljiva jer je dovedena u pitanje pristrasnost istraživača priliko
istraživanja. Druga opcija je problematična iz razloga što će stručnjaci zbog ograničenosti
mandata težiti da prioritiziraju prijetnje.Treći način je prihvatljiv zbog toga što u obzir ne
uzimaju sve prijetnje ljudskoj sigurnosti, več samo one koje su karakteristične za određene
regione i koje su identificirane uzimajući u obzir koliko je ozbiljno ugroženo unaprijed
definisano egzistencijalno jezgro.

Metode mjerenja ljudske sigurnosti

1. Generalized Poverty Index- Index općeg siromaštva- je metoda kojom King i Murray
mjere ljudsku sigurnost koju su, kako je več navedeno definisali kao broj godina
 provdenih izvan općeg siromaštva, pri čemu je siromaštvo stanje u kojem pojedinac
padne ispod unaprijed određene granice bilo koje ključne domene ljudske dobrobiti.
2. Human Security Audit-Pregled ljudske sigurnosti –je Bajpaijeva metoda koja za svrhu
ima dobijanje podataka o sigurnosti pojedinca diljem svijeta kao i podataka o načinu
borbe protiv direktnih i indirektnih prijetnji koje ih ugrožavaju.
3. Index of Human Insecurity- Index ljudske nesigurnosti – uzima u obzir širok spektar
prijetnji ljudskoj sigurnosti ali je primatni fokus na ugroženosti životne sredine
odnosno na kumulativnoj uzročnoj vezi između životne sredine i sigurnosti
pojedinca. Korištenjem ovih indikatora, ovom metodom Lonergan, Gustavson,
Carter mjere nivoe nesigurnosti u oblasti životne sredine, ekonomije, društva...
4. Human Security Report- Izvještaj o ljudskoj sigurnosti – publikacija nezvisnog
istraživačkog centra Human Security Report pri Univerzitetu Simon Fraser iz
Kanade pri kojoj je ugroženost ljudske sigurnosti u određenoj zemlji mjeri u toku
godine dana na temelju broja samoubistava i smrtnih slućajeva uzrokovanih
oružanim sukobima i kriminalnim nasiljem koji dolaze na 100 000 stanovnika.
5. Harvard School of Public Health- Harvardska škola javnog zdravstva- njeni
predstavnici Leaning i Arie na ljudsku sigurnost gledaju kao na predpostavku
ljudskog razvoja. Takva ljuudska sigurnost proizilazi iz minimuma ostvarenih
uvijeta ljudskog proživljavanja u socijalnoj, psihološkoj, ekonomskoj, i političkoj
sferi ljudskog života.
6. Rummel: Factor Analysis- Rummel: Faktorska Analiza- veoma komplicirana
matematički mjerna metoda kojom se detektuju osnovne pravilnosti i obrasci nekog
fenomena. Ovu metodu Rummel je iskoristio da na globalnoj razini izmjeri
nedostatak slobode što dovodi do ugrožavanja ljudske sigurnosti, čiji su elementi
nasilje, ljudski razvoj i ekonomski razvoj.

Ljudska sigurnost u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini

(Ne)važna ljudska sigurnost

S obzirom na godinu zvanične inaugaracije pojma ljudske sigurnosti bilo je za očekivati da

će se u UNDP-ovom godišnjem izvještaju o ljudskom razvoju iz 1995, naći i BiH kao jedna
od paradigimi ljudske nesigurnosti. No, BiH nije posvećena niti riječ. Najvjerovatnije zbog
toga što je bio rat, a pošto UNDP svoje programe razvija u miru, BiH mu je bila nedostupna.

Ne umanjujući značaj razloga zbog kojih su neke zemlje u to vrijeme zaslužile pozornost
UN-a promociji ljudske sigurnosti, za BiH je bilo normalno smatrati da ako u njoj bijesni rat,
onda je ugrožena i sigurnost ljudi. Djelatna nzainteresiranosti međunarodnih subjekata za
sigurnost u BiH,osim sigurnosti njihovih predstavnika u ulozi izvjestitelja čije je
izvješštavanje svelo na princip gluhih telefona, nije novum za konkretan period, ali je
nevjerovatno da je za domaće strukture, kako tad tako i danas,ljudska sigurnost još uvijek
terra ignota.

Zbog svoje očigledne nevažnosti u svjetskim relacijama, samoproizvedene uloge objekta

kojim se našutavaju svjetski moćnici, pomućenih umova i neutaživih apetita domaćih
nekropolitičara, za BiH nije izgledan scenario da će u skorije vrijeme postati normalna i
ozbiljna država.

Svaka zemlja na svijetu mogla bi se svrstati u neku od kategorija ljudske sigurnosti, ali
osobitost BiH je u tome što je ona jedna od rijetkih koja još uvijek ispunjava sve uslove, i
ona je u samom vrhu ugroženosti ljudske sigurnosti

Politička sigurnost

Trend demokratizacije postkomunističkih zemalja s početka 90-tih je zahvatio novonastale

samostalne države na prostoru bivše Jugoslavije, taj trend je pružio priliku da uživaju u
svim novostečenim pravima i slobodama. Usljed nepostojanja demokratske tradicije i
nenavikli da se njima ne upravlja, ljudi sa ovih prostora su, uz pseudoizgovor samima sebi
da im to prije nije bilo dozvoljeno, mogućnosti višestranačkog sistema iskoristili na najgori
način, pošto su bili zadojeni nacionalističkim ideologijamam počeli da one koji ne pripadaju
njihovoj grupi gledaju kao Druge. Takva po zlu je bila demokratizacija BiH, umjesto radosti
i življenja bez komunističkih okova njeni narodi su bili osuđeni na politiku krvi i tla koja je
rezultirala najstrašnijim ugrožavanjima ljudskih prava i sloboda-genocidom, linijama
povučenim da nas razdvoje od Drugih.

Postdejtonska BiH nije država svih ljudi koji u njoj žive i te ne na način da je ne doživljavaju
kao svoju domovinu, već tako da se velikoj većini njih namjerno onemogućava pristup i
uživanje u svim mogućnostima i potencijalima koje ona nudi.

Politička sigurnost je kategorija kojom se bavi uži pristup ljudske sigurnosti-sloboda od

straha-njen primarni je cilj da omogući ljudima da žive u društvu koja poštuje njihova
osnovna prava. Paradoks je da upravo država, koja bih trebala jamčiti, najčešće ugrožava ta
prava. Pored države grupe i pojedinci također mogu narušavati osnovna prava drugih, ali i
takvi slučajevi, često imaju političku konotaciju. Osnovna razlika je da je grupama i
pojedincima svojstve direktno fizičko nasilje ,dok se državne strukture, uz to služe
strukturalnim i kulturnim nasilje.

U uvjetima konstantne eksplotacije i represije u postdejtonskoj BiH žive osobe koje svoj
status raseljenih lica i izbjeglica odlučili zamjeniti statusom povratnika u prijeratna mjesta
življenja. Nakon stupanja mirovnog procesa na snagu, njihovu srepnju i nepovjerenje u
povratak zamjenio je entuzijazam raspiren izdašnim donacijama raznih organizacija i
naročito onih zemalja u koje su, ne svojoj voljom otišli u periodu rata. Slatkorječivost i
darežljivost bh političara u ophođenju sa strancima koji su brzo prihvatili lokalne običaje
prilikom sklapanja poslova, bili su dovoljni za okretanje glave na drugu stranu prilikom
preusmjeravanja donacija i izvođenja radova katastrofalne kvalitete.Iako je na papiru sve
izgledalo savršeno i domaće vlasti su prebacivale kvote u obnovi i povratu imovine, položaj
samih povratnika postajao je sve teži. Velikoj dozi nesigurnosti i nepovjerenja koju
povratnici imaju doprinose i česti ekcesi i otvorena neprijateljstva od strane većinskog
stanovništva. U pravilu se radi o napadima na religijske objekte i predstavnike, pisanje
grafita, ostečenju grobalja, pokazivanje simpatija i otvorenom veličanju ratnih zločinaca
itd... Povratnici u bilo kojem dijelu postdejtonske BiH su svakodnevno izloženi manje-više
istim neprilikama i poruka koja im se šalje da nisu dobrodošli. Porazno stanje u kojem se
stvara napetost i unosi dodatna nesigurnost na području cijele države. Umjesto da se radi
na pomirenju, prevenciji i poboljšanju stanja, što će nesporno povećati političku razinu a
time i ljudsku sigurnost.

U poluprotektoratu kakav je postdejtonska BiH, politička nesigurnost je zagarantovana

Ustavom kojega su, kao dio mirovnog ugovora za okončanje rata u žabokrečini Europi
sastavili svjetske demokracije. Naime radi se o narušavanju pasivnih i aktivnih biračkih
prava osoba koje se ne smatraju pripadnicima niti jedne od tri etničke grupe. ,tj
konstituivnih naroda, u postdejtonskoj BiH, već se izjašnavaju kao ostali.

Demokratičnost idejnih tvoraca nakaradne postdejtonske BiH je vidljiva i kroz

nemogućnost konstituivnih naroda da, zbog poštivanja principa nacionalne ravnopravnosti
povezane sa teritorijalnim uređenjem države, na području cijele države biraju predstavnike
i budu birani za predstavnike iz reda svog naroda za funkcije na državnom nivou.

Kao i kod nacionalnih manjina, bezbroj slučajeva ugrožavanja političke sigurnosti žena
ostaju neprimjećeni zbog potrebe za rješavanjem daleko važnijih pitanja u postdejtonskoj
BiH. Pored personalnog i različiti oblici strukturalnog nasilja nad ženama u našem društvu
duboko ukorijenjenih patrijalnih vrijednosti, nisu nepoznati od prije, ali su kulturnim
obrascima difintivno postali širenjem demokratskih obzora u BiH. Zaključak je da
podizanjem stepena političke sigurnosti svih stanovnika BiH naše velike vođe bi radile
protiv sebe jer samo proizvnodnjom nesigurnosti, nejednakosti i nepravednosti
produžavaju svoj vijek trajanja.
Lična sigurnost

Kao što je slučaj s političkom i lična sigurnost je poslije interesa užeg pristupa ljudske
sigurnosti. U okviru slobode od straha zadaća lične sigurnosti je da štiti ljude od iznenadno
i nepredvidljivog fizičkog nasilja koje je rezultat prijetnji:

-države

-drugih država

-drugih grupa ljudi

-pojedinaca ili bandi drugim pojedincima ili bandama

-protiv žena

-protiv djece temeljene na njihovoj ranjivosti i zavisnosti

-protiv vlastite osobe

Općeprihvaćeni koncept Maxa Webera da jedino država ima monopol nad legitimnom
upotrebom sile u provođenju reda, kao što je odavno trend svugdje u svijetu,
zloupotrebljava i u posdejtnoskoj BiH. Bez obzira da li se radi o njenom boljem i lošijem
dijelu, primjera narušavanja lične sigurnosti od strane instrumenata za provođenja reda ne
manjka. S obzirom na politiku relativizacije oružanih snaga BiH njihova uslovljenost
različitim aranžmanima i izloženosti svakodnevnoj skrunatizaciji od strane inozemnih
vojnih supervizora, agencije za sprovođenje zakona, a poglavito policije na svim nivoima, su
te koje prekoračenjem svojih ovlasti, vrše fizičku torturu nad onima koje identificiraju kao
prijestupnike.

Unatoč nastojanjima i, ponekad promašenim inicijativama UN-a, SAD-a i EU-a za

poboljšanje svih aspekata djelovanja agencija za sprovođenje zakona u BiH, zloupotreba
sile, kao zaostavština na prošli sistem, je prisutna i van zatvorskih i zidina policijskih
stanica, pa se tako događa da greškom lišavaju pogrešne osobe radi neznanja i
nedovoljnom informiranošću.

Primjenom direktnog nasilja u BiH tokom proteklog rata druge države su na najsvirepije
načine ugrožavale ličnu sigurnost stanovništva i to nećemo šire elaborirati, ali ćemo
konstatovati da je ugrožavanje drugačijeg intenziteta i primjenom strukturalnog nasilja od
strane barem jedne države iz našeg najbližeg susjedstva prisutno i danas.
Za razliku od ratnog perioda postdejtonski status quo ne obiluje primjerima kolektivnog
fizičkog nasilja jedne etnije nad drugom. Lična sigurnost drugih grupa ljudi, u pravilu
manjinskih grupa ugrožena je izraženim strukturalnim nasiljem većine, dok slučajevi
direktnog fizičkog nasilja za razliku od perioda neposredno nakon okončanja ratnih
dejstava, svedeni na nivo incidenata.

Statistički podaci i ocjene da je u BiH stopa kriminala niska, ali u porastu, da se sigurnosna
situacija u BiH ne razlikuje od one u drugim svjetskim gradovima, da je stanje
zadovoljavajuće i sl, u stvarnosti ne doprinose povećanju razine osobne sigurnosti. S
obzirom da je BiH malo tržište, lična sigurnost njenih stanovnika nije ugrožena samo
poslovnim aktivnostima kriminalnih grupa, već i njihovim obračunima za atraktivinije i
profitabilnije poslove.

Postdejtonski trend u BiH je također postalo i huliganstvo navijačkih grupa koje mladi ljudi
vide kao priliku da uz dozu prividne psihičke i fizičke sigurnosti koju pruža masa
saučesnika i istomišljenika, kao i uz njihovo ohrabrenje, odobravanje i pohvale kanaliziraju
svoju ogorčenost na način da uništavaju sve pred sobom,obračunavaju se sa pripadnicima
drugih navijačkih grupa, ponekad i sam smrtnim slučajevima ili napadaju slučajne
prolaznike koje im se nađu na putu.

U postratnom periodu BiH se nije pokazala u pozitivnom svijetlu ni kad se radi o nasilju
nad ženama. Procjena je, da je svaka peta žena žrtva nekog oblika nasilja, a najčešće je to
fizičko nasilje u porodici. U periodu od 2000 do 2011 god samo u RS-u 60 žena ubijeno kao
žrtve nasilja u porodici i da jednu trećinu od ukupnog broja ubijenih u tom entitetu čine
žene. Najčešće žrtve trgovine ljudima u BiH su također ženske osobe koje su onda izložene
seksualnom iskorištavanju te teškim oblicima psihičkog i fizičkog nasilja.

Od različitih oblika ugroženosti lične sigurnosti nisu pošteđena ni djeca. Uz žene i osobe sa
posebnim potrebama ona su najčešće izložena nesigurnosti još u najmanjem uzrastu.
Prvotnom zanemarivanju u ranoj životnoj dobi razvojem i jačanjem djece slijedi „ psihičko
nasilje, prijetnje fizičkim nasiljem, fizičko nasiljem fizičko nasilje upotrebom oružja i
seksualno nasilje“ kome su djeca jednako izložena kako unutar porodice, tako i u javnosti,
škola, javna mjesta, domovi, institucije za smještaj maloljetnika prijestupnika i sl. Zbog
tradicionalnog stajališta o nemiješanju u živote drugih i zaostalog shvatanja da se problemi
rješavaju unutar porodice određeni broj djece biva izložen i dugotrajnom nasilju.
Odgovarajuće državne službe pomažu djeci žrtvama nasilja, ali zbog nedovoljnih resursa
koja su uvijek alocirana na prioritetnije stavke, bilo kakva vrsta pomoći je kratkotrajna.

Pored navedenih prijetnji, lična sigurnost ljudi u postdejtonskoj BiH je ugrožena i zbog
velikog broja naoružanja, municije i minsko-eksplozivnih sredstava zaostalih iz proteklog
rata, terorističkih aktivnosti, loše prometne infrastrukture i poražavajuće kulture u
prometu, industrijskih incidenata i nesreća, te nesreća na radu.
Ekonomska sigurnost

U postdejtonskoj luđačkoj košulji, koje se BiH bezuspješno pokušava osloboditi već skoro
sedamnaest godina, i najcrnji scenariji su mogući. Dejtonska konstrukcija BiH je
eshatološku i jedina stvar koja je njome zagarantirana je valjanje države u vlastitome blatu
Tektonski rascjepi u vidu međuentitetskih i unutarentitetskih linija razdvajanja su šili i
dublji nego ikada. Posldejtonska BiH je “etnički raspolućena” država resetirane prošlosti
koja se počela odmotavati krajem 1995. godine kada je stanje rata zamijenjeno stanjem
mirovnog procesa koje još traje i ne nazire mu se kraj. lako je neizmjerno važno da se ne
puca, bar ne onoliko koliko je to bilo tokom perioda 1992. - 1995., mirovni proces, kao
“negacij(a) demokratskih principa i latentn(a) destrukcij(a) bosanske države ne
dozvoljava BiH da raširi krila. Interesna koalicija domaćih i stranih predstavnila veoma
uspješno vodi BiH prema njenom mirovnoprocesnom punoljetstvu bez da su te prije svega,
naučili da samostalno hoda. U jednoj ovakvoj sumornoj zbilji ni temeljne društvene
aktivnosti nisu pošteđene etničke ograničenosti, retrogradnosti , egoizma gramzivosti i
zlatoljublja.

Ekonomija, kao jedan od temelja razvoja svakog društva, je u postdejtonskoi BiH na

izdisaju. Pored enormnog razaranja usljed ratnih dejstava, sistematsko uništavanje
privrede i infrastrukture zemlje promašenim poslovnim politikama, nesavjesnim
upravljanjem ili jednostavno, nesposobnošču i bezidejnošću je nastavljeno u periodu
pseudo mira. Država koja je prije rata važila za industrijsku bazu bivše Jugoslavije i koja je
1990 godine ostvarivala pozitivan trgovinski bilans danas dva puta više uvozi nego što
izvozi, a industrija i privreda nisu ni blizu prijeratne razine. U postdejtonskoj BiH je preko
40% radno sposobnog stanovništva nezaposleno, odnosno preko pola miliona osoba i ta
brojka se svakodnevno povećava. Apsurd je da zbog primitivnog neslaganja oko sadržaja
popisnog formulara u BiH nije urađen popis već 21.godinu pa su i podaci koji se iznose
samo procjene jer ne postoji podloga za prikaz stvarnog stanja.

Ekonomska sigurnost za cilj ima da svakom pojedincu osigura minimalan prihod obično iz
produktivnog i korisnog rada ili, u krajnjoj instanci,iz neke javno finansirane sigurnosne
mreže,a njena prijetnja je siromaštvo.Treba nagalasiti da slaba država nije u stanu da se
bori i sa daleko benignijim problemima pa su takve mlade osobe primorane tražiti azil i
pomoć u različitim, najčešće iz nedovoljno transparetnih izvora financiranim, sutanovama
koje su pored pružanja pomoći sklone raznim vrstama indoktrinacije što i onako
ranjive,mlade iz jedne vodi u drugu krajnost.

Najmanji broj je onih koji su zavidan stepen ekonomske sigurnosti dostigli isključivo svojim
radom i zaslugama, jer su suočeni sa gomilom prepreka, predrasuda i nedostatka pomoći
države. Kao što je slučaj sa mladima, ekonomska sigurnosti nemalog broja sredovječnih
osoba, za koje se voli reći da su u naponu životne snage, je također ugrožena. Najčešće se
radi o osobama kojima je mogućnost ostvarivanja dohotka uskraćena usljed restrultuiranja
ili propadanja poduzeća i firmi u kojima su radili. U pravilu su to uspješni prijeratni
poslovni subjekti čijoj su tranziciji iz državnog u nekompetentno i brze zarade željno,
privatno vlasništvo pogodovale sve postdejtonske vladajuće strukture i time na duži period
onemoćile ekonomski oporavak zemlje. Cilj novih vlasnika nije bio revitalizacija poslovanja,
već su htjeli da ivuku preostali kapital. Ovu armiju nezaposlenih dodatno čine i desetine
hiljada demobiliziranih vojnika koji su odmah nakon stupanja na snagu postdejtonskog
režima, ostali nezaposleni. Ove osobe večinom su prinuđene da prihvate bilo kakav posao, a
on je najčešće podplaćen i privremenog je karaktera paj tako osjećaj ekonomske
nesigurnosti prisutan kak i u slučaju eventualnog zaposlenja.

Žene u postdejtonskoj BiH čine najmogobrojniju populaciju, prema zadnjim podacima pola
nezaposlenih osoba su žene. Statistika je na strani žena samo kada se radi o broju
nezaposlenih visokokvalificiranih, kvalificiranih i polukvalificiranih osoba, ali kako se radi
o največoj populaciji nezaposlenih njihov položaj nije osjetno boji. Glavni razlozi za ovakvo
stanje su izrazita patrihagalnost postdejtonskog bh društva i diskiriminacija žena prilikom
zaposlenja.

Rezime teksta

Postdejtonska BiH za većinu svog stanovništva ne predstavlja obećanu zemlju. U njoj su

ljudi svakodnevno izloženi velikom broju najraznovrsnijih prijetnji po njihovu političku,
ličnu i ekonomsku sigurnost. Te prijetnje kreću se u rasponu od nemogućnosti da
svakodnevno uživaju zdravstvene usluge u slučaju manjinskih povratnika, narušavanju
pasivnih i aktivnih biračkih prava u slučaju osoba koje se ne smatraju pripadnicima niti
jednog od tri konstutivna naroda, porodičnog nasilja i seksualnog iskorištavanja u kojemu
su žrtve žene ili dijeca, pa do slučajeva mladnih i srednovječnih osoba koje, zbog
nepotrebnih birokratskih prepreka, ne mogu naći zaposlenje, osoba sa posebnim
potrebama koje samo zbog svog hendikepa predstavljaju populaciju koja je u najvećoj mjeri
socijalno isključena, starijim osobama koje si oduzimaju život zbog straha od bolesti i
usamljenosti i sl. Selektivna tradicionalnost i do tada nepoznata sloboda mišljenja i
djelovanja stvorile su ambijent pogodan za procvat strukturalnog, direktnog i kulturnog
nasilja čemu posebno pogoduje ustroj države koji je takav da jamči neravnopravnost i
nejednakost u svakom pogledu. Bh vlasti različitih nivoa do danas vješto izbjegavaju da se
efikasno suoče sa ovim problemima. Umjesto njih to rade domaće i strane nevladine
organizacije, ali ne u mjeri u kojoj je to dovoljno da se zaustave različiti oblici narušavanja
ljudskih prava i spriječi povećanje razine nestabilnosti države koje će, kao posljedica toga,
neumitno kad-tad uslijediti.
Sigurnost i sigurnosna kultura

- Sigurnost u najširem smislu podrazumijeva odsustvo potencijalnih i stvarnih

opasnosti za pojedinca i društvo.
- Subjektivna sigurnost znači odsustvo straha da opasnosti kod pojedinca ili grupe.
- Unutarnja sigurnost odnosi se na unutarnje stanje društva ili države.
- Vanjska sigurnost znači odsustvo opasnosti ili prijetnji od strane drugih država.
- Globalnom sigurnošću, ali sve više i problemom vanjske (lokalni ratovi) i unutarnje
sigurnosti (ljudska i manjinska prava) bave se različita tijela UN-a, uključujući Vijeće
sigurnosti. U svom radu oslanjaju se na međunarosne standarde po kojima je
sigurnost shvaćena kao društveno stanje u kojem je svakom građaninu zajamčen
njegov fizički integritet, opstanak, odgoj i obrazovanje, odgovarajući životni
standard, pravna sigurnost, mirovinska sigurnost u starosti itd.

Da bi institucije, službe i organi sigurnosti mogli provoditi efikasno sigurnosne mjere,

veoma je važno raditi na razvijanju sigurnosne kulture. Sigurnosna kultura je dio opće
kulture pojedinca, određene sredine ili društva i predstavlja skup saznanja iz oblasti
sigurnosti. Sigurnosna kultura je prepoznavanje situacija koje treba izbjegavati da u datom
trenutku ne postanemo žrtvom slučajne situacije, protuzakonitog djelovanja ili više sile.
Podizanje sigurnosne kulture postiže se radom na sigurnosnom obrazovanju stanovništva.
Imajući sve ovo u vidu, prihvatljiv je pokušaj definiranja sigurnosne kulture Stajića i dr. :

SIGURNOSNA KULTURA JE skup usvojenih stavova, znanja, vještina i pravila iz oblasti

sigurnosti, ispoljenih kao ponašanje i proces, o potrebi, načinima i sredstvima zaštite ličnih,
društvenih i međunarodnih vrijednosti od različitog i sveukupnog ugrožavanja.

Prema istim autorima, BIT SIGURNOSNE KULTURE je:

a) odgovornost za sebe, druge, državu, imovinu, međunarodnu zajednicu i sve vrijednosti

koje treba štititi;

b) svijest o potrebi, načinima i sredstvima štićenja pomenutih vrijednosti, svijest o oblicima

ugrožavanja, svijest o snazi individualne i kolektivne zaštite, te svijest o vlastitim zadacima
i pravima u tome;

c) solidarnost i participacija;

d) želja za dizanjem glasa protiv ugrožavajućih pojava;

e) podsticaj;
f) inventivnost, smjelost i rizik;

g) akcija kojom se stanje dovodi do željenog nivoa.

TEMELJNE VRIJEDNOSTI su zaštita života, ustavnih prava i sloboda i lične sigurnosti

građana, zaštita neovisnosti i teritorijalnog integriteta na osnovi ravnopravnosti država i
naroda; zaštita demokratije i ljudskih prava; zaštita prava naroda, religijskih skupina i
nacionalnih manjina; zaštita civilnih i ljudskih prava; zaštita moralnih i obiteljskih
vrijednosti i kontinuirano obezbjeđivanje društvenog ambijenta za stvaranje materijalne
dobrobiti i općeg prosperiteta.

TEMELJNI INTERESI su zaštita ustavnog poretka; razvoj sigurnosnih odnosa sa drugim

državama; sprječavanje sukoba; stvaranje kooperativne sigurnosti i očuvanje svjetskog
mira; strateško participiranje u globalnom gospodarstvu; učvršćivanje međunarodnog
položaja i pristup kolektivnim sistemima sigurnosti i odbrane; uključivanje i aktivna uloga
u asocijacijama u regiji i međunarodnim organizacijama; zaštita okoliša; sigurnost čovjeka,
sigurnost porodice; sigurnost društvene zajednice i sl.

Politički režim je odnos između državnog aparata i naroda. Razlikuju se demokratki i

autokratski.

Politički sistem je sistem političkih djelatnosti, odnosa, organizacija, institucija i političke

kulture vezanih posredno ili neposredno za državu.

Globalni trendovi

Globalizacija podrazumijeva stvaranje novih i umnožavanje postojećih društvenih mreža i

aktivnosti koje sve više prevazilaze tradicionalne političke, ekonomske, kulturne i
geografske granice. Osobine globalizacije ogleda se u širenju i protezanju društvenih
odnosa, aktivnosti i međuovisnosti. Globalizacija podrazumijeva intenziviranje i ubrzavanje
društvenih promjena i djelovanja.

Ona je višedimenzionalan proces:

a) Ekonomska globalizacija odnosi se na jačanje i širenje ekonomskih međuodnosa širom

svijeta.

b) Politička dimenzija globalizacije odnosi se na jačanje i širenje političkih međuodnosa

širom planete.
c) Kulturna globalizacija doprinijela je značajnoj promjeni u svijesti ljudi. „Post-moderni“
okvir karakteriše manje stabilan osjećaj identiteta i znanja.

d) Ideološka dimenzija globalizacije. Ideologije pojedincima nude manje ili više koherentnu
sliku svijeta, ne samo onakvog kakav on jeste, već i onakvog kakav bi trebao da bude.

Globalizacija je i ugrpzila ekološko zdravlje naše planete kroz: rast stanovništva, gubitak
bio-raznolikosti, opasan otpad, industrijske nesreće, ratovanje, globalno zagrijavanje,
klimatske promjene, nezdrava hrana...

Subjekti razvoja sigurnosne kulture

1. OBITELJ

Obitelj je relativno samostalna zajednica. Nastala je na etičkim osnovama, te baštini

značajne elemente običajnosti. Postoje tri osnovne funkcije obitelji: reproduktivna,
ekonomska i odgojna funkcija. Dakle, obitelje je reproduktivno- ekonomsko- edukativna
zajednica. Tipično neprihvatljiva ponašanja, koja su odraz opće nekulture, su: obiteljsko
nasilje, alkoholizam, narkomanija, generacijski jaz sa elementima nasilja, incestualno
ponašanje, skrivanje zdravstvenih problema pojedinih članova obitelji itd.

Ne postoji znak jednakosti između obitelji i braka. Brak je običan ugovor, i to interesni
ugovor.

2. OBRAZOVNE INSTITUCIJE

Obrazovanje je kontinuirani proces prenošenja i sticanja znanja i vještina, te razvijanje

sposobnosti neophodnih za uključivanje u društvene procese, odnosno funkcionisanje
unutar opće i konkretne društvene zajednice. Obavlja se na različite načine i u različitim
insistucionalnim okvirima. U obrazovnim institucijama odvja se proces sticanja znanja i
spoznaje, šire obrazovanje, ali i vaspitanje i odgoj. Obrazovne institucije, kao i vannastavni
oblici organiziranja, treba da razvijaju humanizam u svim elementima.

3. MEDIJI

Mediji i društvo su u simbiotičkoj vezi. Mediji su ogledalo društva, a društvo je ogledalo

medija. Ako hoćete upropastiti jedno društvo, sakrivajte stvarnost o njemu samome od
njega samoga.

Ko raspolaže informacijom, taj dominira situacijom.

Mediji bi trebalo da daju objektivnu i cjelovitu sliku o pojavama, događajima i ljudima- na

makro i mikro nivou, zato da maksimalno izbjegavaju površno izvještavanje, kao i iznošenje
“istina” u ime pojedinih interesnih grupa. Glavna funkcija medija je prvenstveno
edukativna.

U BiH mediji nisu neovisni, oni su podložni manipulacijama. Senzacionaliozam je površina,

manipulacija je dubina.

Sloboda izražavanje ne znači istovremeno i slobodu vrijeđanja!

4. NEVLADIN SEKTOR

NGO (nevladina organizacija) je organizacija koja je neovisna od vlade, koja nema

lukrativne ciljeve i čije djelovanje i svrha nisu povezani sa kriminalom. NGO je dio javne
sfere, njeni ciljevi ne mogu biti politički i ona ima neprofitni karakter. Međunarodne NGO
od međunarodnih organizacija razlikuje transnacionalnost-veza sa građanima bez
posredstva vlade. Najčešće se dijele na operativne- one koje predlažu i realizuju projekte i
zastupničke- one koje brane određene interese.

Kako su NGO van državne sfere, a imaju snažan uticaj na javnu sferu (javno mnijenje), vlade
pribjegavaju osnivanju kvazi NGO, koje se finansiraju iz budžeta, a cilj im je promocija
vladine politike. Ova pojava poznata je pod imenom QUANGO ili GONGO.

5. MIROVNI POKRET

Mirovni pokreti su vrsta društvenih pokreta. Javlja se kao skup vrijednosti, argumenata,
aktivnosti i kampanja koje teže idealu „stalnog mira“.

Značajna razlika postoji između mirovnih pokreta Zapada i Istoka. Zapadni mirovni pokret
bio je usmjeren na razoružanje, posebno nuklearno. Istočni mirovni pokreti bili su više
usmjereni na sopstveno iskustvo i domaće probleme.

6. DRUŠTVENI POKRET

Društveni pokret jesu organizirane, ali neinstitucionalizirane grupe ljudi koje se okupljaju
sa ciljem ostvarenja nekih zajedničkih interesa kao što su promjena socijalnog statusa,
zaštita načina života, odbrana ideologije, politike i sl. Svojim se djelovanjem suprotsavljaju
društvenoj ili političkoj eliti.

Građanska neposlušnost je oblik nenasilnog djelovanja građana u cilju promjene vlasti,

politike, zakona i sl.

7. INSTITUCIJE I SLUŽBE SIGURNOSNE

U sistemu unutrašnje sigurnosti na nivou BiH nalaze se: Ministarstvo sigurnosti, GP, SIPA,
OSA i Uprava za indirektno oporezivanje. Suštinu sigurnosne kulture u kontekstu zadataka
institucija i službi sigurnosti situiramo u fenomene politizacije i depolitizacije, odnosno
ideologizacije i deideologizacije. Rad institucija sistema sigurnosti treba biti depolitiziran i
deideologiziran.

Prof. dr. Nebojša B. Vučinić

Ljudska prava, bezbjednost zajednice i sigurnost pojedinca

Osnovni zadatak svake savremene države je da obezbijedi normalno funkcionisanje

društvenog, pravnog i ekonomskog poretka, da bi građani mogli u miru da žive, rade,
školuju se, provode slobodno vrijeme, u skladu sa svojim željama i mogućnostima. U tom
smislu država je posebno dužna da obezbijedi svim svojim građanima, ali i drugim ljudima
koji se nađu pod njenom vlašću, puno i jednako uživanje osnovnih-prirodnih ljudskih prava i
sloboda.

Bezbjednost, red, mir, poredak, blagostanje, pravna, lična, ekonomska i socijalna sigurnost
svakog građanina i zajednice u cijelini, u velikoj mjeri zavise od toga kako i koliko država
štiti i poštuje prirodna prava pojedinaca.

Osnovna ili prirodna ljudska prava predstavljaju specifična ograničenja državne vlasti i moći
u odnosu na takve vrijednosti kao što su ljudski život, dostojanstvo, sloboda, integritet,
mišljenje, minimum ekonomskog isocijalnog blagostanja.

Prava su prirodna jer se stiču činjenicom rođenja, a ne voljom državne vlasti, jer u krajnjoj
liniji proizilaze iz osobene ljudskeprirode i prirode odnosa među ljudima kao jedinim zdravo
razumskim bićima. Pripadaju svakom ljudskom biću, bez obzira na rasu, boju kože, pol,
jezik, vjeroispovjest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovinu,
ili neki drugi status. Neotuđiva su jer niko, čak ni državna vlast, nema pravo da ih otuđi ili
oduzme od njihovih titula ljudskih bića.

- Legitimna je samo ona vlast koja poštuje ljudska prava, koja je

zasnovana na pristanku onih kojima upravlja, koja je ograničena,
kontrolisana i smjenjiva.

Kraj Drugog svjetskog rata i stvaranje Ujedinjenih Nacija označavaju početak

inernacionalizacije ljudskih prava, odnosno izgradnje međunarodnog, pravnog sistema
njihove zaštite, zbog izuzetnog značaja poštovanja ljudskih prava za međunarodni mir i
bezbjednost. Ovaj sistem znači propisivanje i usvajanje minimalnih standarda ljudskih
prava za sve države i uspostavljanje određenih mehanizama kontrole i nadzora nad
državama, od strane različitih međunarodnih organizacija i institucija. Međunarodnim
ugovorima, prirodna prava pojedinaca su kodifikovana, transformisana u međunarodno
pozitivno pravo, odnosno u međunarodne standarde o ljudskim pravima. U tom smislu ovi
dokumenti sadrže pravne obaveze između država, ali u korist pojedinaca koji se nalaze pod
njihovom vlašću. Kako praksa nedvosmisleno pokazuje, poštovanje ljudskih prava je vrlo
bitan uslov normalnog i regularnog funkcionisanja svake države i društva, faktor od koga
u velikoj mjeri zavisi njihov opšti razvoj i napredak. Osnovni problem primjene i
poštovanja ljudskih prava prizilazi iz činjenice da se ona ostvaruju, ili bi barem trebala da
se ostvaruju u jednom krajnje neravnopravnom društvenom odnosu pojedinac -državna
vlast. Drugi glavni problem tiče se realne političke prirode ljudskih prava. U pitanju su
politički zahtijevi građana protiv, nasuprot državne vlasti, u odnosu na dobra i
vrijednosti kao što su ljudski život, ljudsko dostojanstvo, integritet, mišljenje, minimum
ekonomskog i socijalnog blagostanja.

Značaj uloge policije – službe bezbednosti u savremenom društvu

Na savremenom stepenu razvoja ljudskog društva, državna vlast kao skup prinudnih
ovlašenja je nužno i potrebno zlo jer još uvijek nema savršenijih mehanizama za
upravljanje društvom. Ove službe su od vitalnog značaja za svako društvo i državu, sa
velikim ovlašenjima i još većom odgovornošću za njihovo normalno i bezbjedno
funkcionisanje. Koristeći ove službe i njihova ovlaštenja za funkcionisanje društvenog
poretka, pored ostalog i za zaštitu prirodnih prava pojedinaca, država, odnosno ove
prinudne službe posebno, mogu da ugroze i prekrše ta ista prava koja su dužne da štite.

Ove službe imaju nekoliko vitalnih zadataka: da zaštite ustavni poredak i obezbjede
njegovo normalno funkcionisanje, da obezbjede javni red, mir i društveni poredak; da
sprijeće i otkriju počinioce krivičnih dijela, odnosno akata terorizma; da zaštite ljudska
prava i slobode; da ljudima obezbjede i pruže pomoć u nevolji. U neslobodnim i
nedemokratskim društvima vladajuće elite stvaraju svemoćnu policiju i službu
bezbjednosti koje služe isključivo zaštiti političkih i ekonomskih interesa grupa ili
pojedinaca na vlasti.

U demokratskim i slobodnim društvima policija i služba bezbjednosti su sluge građana i

društva, i štite podjednako bez razlikovanja-diskriminacije sve građane i druge ljude koji
zakonito borave na teritoriji države u pitanju. Jasni, precizni i primjenljivi zakoni u skladu
sa međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima, kao i djelotvorni mehanizmi
kontrole i nadzora, unutar i van ovih službi, su osnovni preduslovi za njihovo
funkcionisanje u demokratskom društvu.
Razvoj opšte, posebno političke i demokratske kulture, uloga javnog mjenja, škole, porodice
i sličnih institucija, nesumnjivo doprinosi stabilnosti i bezbjednosti društva, odnosno
olakšava posao policiji.

Ovo je posebno značajno za tzv. preventivno djelovanje policije, kada policija samim
svojim prisustvom, bez upotrebe prinude ostvaruje osnovne zadatke i funkcije. U
demokratskim državama i društvima preventivno djelovanje policije je najvažniji segment
ukupne djelatnosti policije.

Tajna policija ili služba bezbjednosti je posebna vrsta policije koja ima specifične
zadatke: bezbjednost države i njenih institucija, borba protiv terorizma i drugih vidova
organizovanog kriminala. Zbog prirode svojih zadataka ona djeluje tajno, prikriveno, pa je
izložena manje direktnoj kontroli.

Zbog značaja policije za unutrašnju bezbjednost država i međunarodni mir i bezbjednost,

prava i obaveze policije su dodatno precizirana sa dva važna međunarodna dokumenta:
Kodeksom UN o ponašanju službenika koji primjenjuju pravo i Deklaracijom Savjeta Evrope o
policiji.

Ljudska prava koja policija najčešće ugrožava ili krši u obavljanju redovnih dužnosti

Pravo na život

Pravo na život je osnovno ljudsko pravo i pretpostavka za uživanje ostalih ljudskih prava.
Država nije dužna niti stvarno može da svakome i u svim situacijama garantuje ostvarenje
ovog prava. Država je dužna i u principu može da zaštiti građane od samovoljnog i
nezakonitog lišavanja života.

o Postoje slučajevi u kojima je lišavanje života dozvoljeno, zakonito i

pravno regulisano, a to su: smrtna kazna, nužna odbrana i krajnja
nužda i lišavanje života u zakonitim policijskim akcijama lišavanja
slobode, spriječavanja zločina, suzbijanja nereda, pobuna, akata
terorizma i nasilja .

U svim ovim slučajevima upotreba sile mora biti apsolutno neophodna, proporcionalna-
srazmjerna i selektivna. Apsolutna neophodnost upotrebe sile znači prijeku društvenu
potrebu da se upotrijebi sila da bi se zaštitile određene društvene vrijednosti, koje se u
datoj situaciji ne mogu drugačije zaštititi i čija odbrana u krajnjoj instanci opravdava
oduzimanje nečijeg života.
Proporcionalnost znači da mora postojati srazmjera, ravnoteža između upotrijebljene
sile i vrijednosti i značaja dobra koje se želi zaštititi.

Ukoliko policijske akcije rezultiraju lišavanjem života ili povredama nekog lica, neophodno
je sprovesti odgovajuću istragu kroz upravno disciplinski postupak unutar policije i sudski
postupak od strane nezavisnog i nepristrasnog suda, da bi se utvrdilo da li su policajci
poštovali ljudska prava ili su prekoračili propisana ovlaštenja i sami izvršili krivično djelo.

- Najčešći način negiranja prava na život u totalitarnim režimima jesu tzv. vansudske
likvidacije ili nestanci, obično političkih protivnika i neistomišljenika. Umjesto da uvode ili
proširuju primjenu smrtne kazne, ovi režimi jednostavno ubijaju, likvidiraju političke
protivnike pomoću tzv. eskadrona smrti.

Zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja

Deklaracija o policiji propisuje da su policajci obavezni da odbiju da izvrše ili zanemare
svako naređenje ili uputstvo koje podrazumjeva mučenje ili druge oblike nečovječnog i
ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

o Mučenje predstavlja nečovječno i svirepo ponašanje kojim se drugome

o nanose najveće fizičke i psihičke patnje. Nažalost, pored srednjovjekovnih,
o danas postoje suptilne metode zlostavljanja koje ne ostavljaju vidljive fizičke
o tragove i koje je teško dokazati na sudu.
o Nečovječno postupanje takođe predstavlja namjerno nanošenje velikih
o fizičkih i psihičkih patnji, ali je intenzitet nanešenih bolova manji nego kod
o mučenja.
o Ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje uslovno govoreći predstavlja
o najblaži oblik zlostavljanja, jer nije usmjereno na izazivanje velikih fizičkih i
o psihičkih patnji, već na izazivanje osjećaja straha i poniženosti, kako bi se
o neko ponizio pred drugima ili prisilio na nešto protiv svoje volje ili razuma.
o Policija treba da razvija i usavršava posebne tehnike i metode saslušavanja
osumnjičenih za krivična djela, tako da sazna neophodne informacije, a da sa njima
postupa korektno.
o Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je ograničena upotreba sile nužna i
opravdana, ali da mora biti proporcionalna prirodi i ozbiljnosti napada ili
prijetnje.

Evropska konvencija za spriječavanje mučenja i sličnih postupaka ustanovljava poseban

organ Komitet protiv mučenja (CPT), čiji predstavnici mogu u svako doba da posjete
policijske stanice, zatvore i druga mjesta gdje se pritvaraju osumnjičeni, odnosno gdje
borave lica na izdržavanju kazne. Predstavnici CPT imaju pravo da nasamo razgovaraju sa
licima lišenim slobode.

Zabrana nezakonitog i samovoljnog lišavanja slobode

Policija nema pravo da hapsi bilo koga i kada to želi, već samo u izuzetnim slučajevima,
kada postoje opravdani društveni razlozi i interesi za to, što je posebno precizno propisano
članom 5. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Najvažniji slučaj koji se pojavljuje u
svakodnevnoj policijskoj praksi je zakonito hapšenje lica zbog opravdane sumnje da je
izvršilo krivično dijelo, ili kada se to opravdano smatra potrebnim da bi se spriječilo
izvršenje
krivičnog dijela, ili bjekstvo po njegovom izvršenju.

Svako uhapšeno lice mora biti odmah upoznato sa razlozima hapšenja i njegovim
pravima, na jednostavnom jeziku koji razumije, a u najkraćem roku zbog čega se optužuje.
Na njegov zahtijev mora mu se omogućiti kontakt sa advokatom. Ako su u slučaj upleteni
maloljetnici, treba obavjestiti njihove roditelje ili staratelje.

U najkraćem roku mora se izvesti pred sud ili drugi organ zakonom ovlašćen na vršenje
sudske funkcije, koji će ga u razumnom roku osloboditi ili osuditi. Dužina policijskog
pritvora je različita u različitim državama i iznosi od nekoliko sati do dva dana.

Osnovna garancija koju posjeduje svako lice lišeno slobode je pravo da se obrati sudu radi
ocjene zakonitosti hapšenja i eventualnog oslobađanja, ako sud utvrdi da je pritvaranje
nezakonito. Ovo pravo je tekovina Engleske revolucije, odnosno anglosaksonske tužbe
habeas corpus čiji je osnovni cilj bio ocjena zakonitosti hapšenja.

Kako praksa, čak i pojedinih demokratskih država pokazuje, ovaj policijski predkrivični
pritvor, koji ima za cilj da obezbijedi elementarne dokaze o postojanju osnovane sumnje
da je izvršeno krivično djelo, je najkritičniji za uhapšenike. Sastavni dio pomenutih
garancija ali i posebnog ljudskog prava – prava na pravičan i zakonit sudski postupak je
predpostavka nevinosti, koja posebno obavezuje policiju u toku policijskog pritvora i
saslušanja.
Osumnjičeni kriminalci kao ljudska bića imaju pravo da budu smatrani nevinim dok se u
zakonitom i pravičnom sudskom postupku ne utvrdi njihova krivica.
Pravo na slobodu kretanja

- Sloboda kretanja je specifičan izraz slobode i bezbjednosti ličnosti.

Policija je dužna da svakome bez diskriminacije po bilo kom osnovu faktički obezbijedi ovo
pravo, na način što će odgovoriti na svaku žalbu da je nekome ovo pravo ugroženo ili
osporeno. U obavljanju svojih redovnih zadataka policija je često prinuđena da ograničava
ove slobode.
One se mogu ograničiti u skladu sa zakonom iz razloga: nacionalne i javne bezbjednosti;
očuvanja javnog poretka; spriječavanja kriminala; zaštite zdravlja i javnog morala;
zaštite prava i sloboda drugih ljudi. Od policije se zahtijeva da u konkretnim slučajevima
ograničenja ovih prava postupa u skladu sa zakonom, razumno i bez diskriminacije po bilo
kom osnovu.

Svaka država samostalno utvrđuje uslove boravka i kretanja stranaca na svojoj teritoriji.
Oni su dužni da se toga pridržavaju, uključujući i izbjeglice, jer u suprotnom rizikuju
zakonito protjerivanje. Stranci inače uživaju većinu osnovnih ljudskih prava, pa su policajci
dužni da se prema njima ophode bez diskriminacije.

Pravo na privatnost

Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma, prepiske, komunikacija takođe

može biti ograničeno usljed redovnih aktivnosti policije na planu zaštite javnog reda, mira,
poretka, spriječavanja kriminala. ograničenja ovih prava i ovlašćenja policije.
Da to radi moraju biti strogo u granicama zakona i neophodna za legitimne ciljeve obavljanja
policijskih poslova.

Prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima prismotra, pretraga, čitanje prepiske,

prisluškivanje mogu se preduzeti u skladu sa zakonom u interesu nacionaln i javne
bezbjednosti i ekonomske dobrobiti zemlje; radi spriječavanja nereda i kriminala; radi
zaštite zdravlja i morala; radi zaštite prava i sloboda drugih ljudi

Prava na imovinu

Jedan od osnovnih zadataka policije je da štiti imovinu ljudi, odnosno da im omogući uživanje
osnovnog ljudskog prava na mirno uživanje imovine.

U određenim situacijama policajci imaju ovlašćenje da konfiskuju ili zaplijene imovinu. To

se mora izvesti mirno ili uz minimalno korišćenje sile, uz popisivanje svake stvari koja se
konfiskuje ili plijeni. Takva imovina se sklanja i čuva na odgovarajućem mjestu, da bi se
mogla po potrebi vratiti zakonitom vlasniku.

U praksi ima slučajeva da policajci nezakonito konfiskuju ili zaplijene imovinu, ili prisvoje
konfiskovanu ili zaplijenjenu imovinu, što predstavlja zloupotrebu ovlašćenja i kršenje
ljudskih prava zakonitih vlasnika. S ovim u vezi se javlja pitanje korupcije, na šta su
policajci posebno ranjivi jer će uvijek i svuda postojati ljudi koji će pokušati da podmite
policajce kako bi im ovi "progledali kroz prste" i omogućili obavlajnje nezakonitih, najčešće
kriminalnih poslova

Prava na mirno okupljanje

Pravo na slobodu mirnog okupljanja je glavni dio političkog i društvenog života svake zemlje i
veoma važan dio aktivnosti političkih stranaka.

- Država je dužna da obezbijedi nediskriminatorno vršenje ovog prava, koje se takođe može
ograničiti na osnovu zakona, u interesu nacionalne i javne bezbjednosti; radi
spriječavanja nereda i kriminala; radi zaštite zdravlja i morala; radi zaštite prava i
sloboda drugih.

Nadzor nad odvijanjem skupa, pored policije vrše i predstavnici organizatora u dogovoru
sa policijom, kako bi te aktivnosti imale što "normalniji" karakter. zavisnosti od predhodno
dobijenih informacija, u pozadini se mogu tajno smjestiti bolje opremljene rezervne
jedinice.

Ako dođe do nereda, koristi se samo apsolutno nužna sila, da bi se spriječilo nasilje i
smanjile mogućnosti povrijeđivanja demonstranata i policije.

Drugo važno političko pravo, pravo na periodične, fer i poštene izbore takođe uključuje
značajne obaveze i odgovornosti policije. Policija je dužna da obezbijedi normalne i mirne
uslove, da bi građani mogli slobodno da se opredjeljuju o predloženim kandidatima i
partijama.

U nedemokratskim režimima, policija i služba bezbjednosti se često koriste za

favorizovanje partije na vlasti i zastrašivanje građana, tako da mogu odlučujuće uticati na
rezultate izbora.
Ograničenja ljudskih prava

Kao pravne kategorije, ljudska prava nijesu apsolutna i neograničena. Ograničena su

pravima i interesima drugih ljudi, i opštim interesima društvene zajednice.

Puna stabilnost i bezbjednost društva moguća je samo ako postoji odgovarajuća ravnoteža
individualne slobode i opštih društvenih interesa.

- Sloboda znači pored ostalog obavezu i obzir prema slobodi i interesima drugih
ljudskih bića i zajednici u cjelini.

Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, ova ograničenja moraju biti propisana
zakonom, neophodna u demokratskom društvu – moraju služiti zaštiti demokratskih
vrijednosti, i moraju biti proporcionalnasrazmjerna zahtjevima konkretne situacije.

Druga vrsta ograničenja ljudskih prava odnosi se na privremeno stavljanje van snage -
obustavljanje od primjene, pojedinih - ne svih -ljudskih prava u tzv. vanrednim
okolnostima, kao što su rat, vanredno stanje, pobune, neredi, terorizam, prirodne
katastrofe.
Pravo na život, zabrana mučenja i sličnih postupaka, zabrana ropstva i još neka, ne mogu se
obustaviti-suspendovati čak ni u vanrednim okolnostima.

Važan uslov primjene ljudskih prava, u normalnim i vanrednim okolnostima, a time i

stabilnosti i bezbjednosti svakog društva jeste postojanje adekvatnih i djelotvornih
pravnih lijekova, koje građani mogu da upotrijebe da bi zaštitili svoja prava.

Pomenuti međunarodni dokumenti obavezuju države da u svojim pravnim sistemima

ustanove zakonske, administrativne i sudske mjere koje mogu da upotrijebe svi ljudi koji
tvrde da su im prava povrijeđena ili uskraćena.

o Države su posebno dužne da obezbjede pravo na zakonito i pravično suđenje i

pravo na žalbu, protiv svih odluka i radnji policije i službe bezbjednosti, kao i
mehanizme da se odluke sudova i drugih organa faktički izvrše.

Da bi policija u savremenim uslovima uspješno ostvarila svoje zadatke i očuvala red,

mir, bezbjednost, poredak, ljudska prava i slobode, ona mora biti adekvatno
organizovana, osposobljena i kontrolisana. Prilikom regrutacije i izbora policajaca
mora se uzeti u obzir tip ličnosti koja se regrutuje; agresivne i plahovite ličnosti
očigledno nijesu pogodne za zaštitiu i poštovanje ljudskih prava.
 Struktura i sastav policijske službe moraju da odslikavaju društvo kome služe.

U tom smislu osnovni zadatak savremene policije i službe bezbjednosti u

demokratskoj državi zasnovanoj na vladavini prava je upravo zaštita osnovnih
ljudskih prava i sloboda, odnosno urođenog ljudskog dostojanstva kao najviših
vrijednosti na kojima počiva svaka civilizovana zajednica, njena bezbjednost,
stabilnost i socijalna kohezija.

Nesumnjivo najteži oblik osporavanja bezbjednosti i legitimiteta svake zajednice je

kršenje osnovnih – prirodnih prava pojedinaca koji je sačinjavaju i koji joj suštinski
svojom slobodno izraženom voljom daju taj isti legitimitet.

Zbog toga je uloga, mjesto, položaj i tretman ovih službi od dvostrukog značaja: one
se moraju uzdržavati od zloupotreba i kršenja ljudskih prava svih pojedinaca pod
njihovom jurisdikcijom, ali istovremeno moraju preduzeti sve neophodne pozitivne
mjere da druge organe i nedržavne entitete spriječe u vršenju takvih aktivnosti i
građane zaštite, odnosno omoguće im život u miru i sigurnosti.

Savremeni izazovi ljudskim pravima,

bezbjednost zajednice i sigurnost pojedinca

Masovna i sistematska kršenja ljudskih prava kao najtežI oblik ugrožavanja

bezbjednosti zajednice i sigurnosti pojedinaca imaju različite uzroke i razloge u
različitim djelovima svijeta.
Njih nije moguće precizno utvrditi bez detaljne analize konkretnih slučajeva i
okolnosti.
Međutim u najdubljoj socio-političkoj osnovi svih kršenja ljudskih prava nalazi se
jedan osnovni prauzrok: realna priroda ljudskih prava kao primarnih, političkih
ograničenja državne vlasti.

Zadržavanje i reprodukovanje postojećih diskriminatorskih i monopolskih odnosa

političke, ekonomske, ideološke i vjerske dominacije i moćI, čak i u demokratskim
državama i na nadnacionalnom nivou, objektivno otežava, a često i potpuno
onemogućava primjenu i ostvarenje pojedinih ili većine ljudskih prava.
U savremenim okolnostima, nesumnjivo najveći izazov poštovanju ljudskih prava, a
time i bezbjednosti svake države i društva, odnosno svakog pojedinca, predstavlja
međunarodni terorizam.
Za očekivati je da će države koje su svoj napredak i prosperitet izgradile na
slobodnom i zaštićenom pojedincu, čija su prirodna prava vrhunski cilj, ideal
ali i osnov sistema vlasti, države koje se ne bez razloga označavaju kao
svetionici slobode smoći snage da odole ovim autoritarnim izazovima i da se
na civilizovan način, svojstven vladavini prava suprostave ovom najopasnijem
savremenom anticivilizacijskom izazovu ljudskoj slobodi.

Organizovani kriminal i korupcija, koji uzimaju sve više maha, takođe predstavljaju
ozbiljnu prijetnju sigurnosti pojedinca, stabilnosti i bezbjednosti savremenih država i
društava. Iako su ove negativne pojave prisutne u čitavom svijetu, posebno su izražene
u tzv. tranzicionim državama i društvima, koja su u procesu transformacije od
nekadašnjeg realnog socijalizma prema liberalnoj- ustavnoj demokratiji i tržišnoj
ekonomiji.

-Korupcija predstavlja zloupotrebu državnih institucija, zakonskih i javnih

ovlašćenju, od strane državnih funkcionera i službenika u cilju sticanja, najčešće
enormnih, protivpravnih imovinskih koristi.
Korupcija podriva temeljne etičke vrijednosti koje su u osnovi svake ljudske
zajednice i njene kohezije, urođenu jednakost ljudi pred zakonom na primjer,
posebno povjerenje u državu i pravni sistem, čije funkcionisane mora biti u interesu
svih građana. Korupcija je u manjoj ili većoj mjeri prisutna u svim državama svijeta,
ali je u tranzicionim državama posebno podspješuje proces privatizacije, odnosno
pretvaranje nekadašnje državne svojine u privatnu.

-Organizovani kriminal, je specifičan odgovor kriminalnih struktura na

globalizaciju međunarodnih odnosa i međunarodne ekonomije. U pitanju su dobro
povezane i organizovane grupe pojedinaca i organizacija, najčešće iz različitih
država, u cilju vršenja kriminalnih aktivnosti na širim prostorima koji često
obuhvataju i različite kontinente, radi sticanja ogromnih ekonomskih koristi i
profita. Najčešći oblici su trgovina ljudskim bićima, trgovina drogom, oružjem,
cigaretama, ukradenim motornim vozilima,umjetničkim i kulturnim blagom.
Ovaj vid kriminala se vrši preko državnih granica i uz pasivnu ili aktivnu pomoć
pojedinih struktura vlasti i državnih funkcionera, najčešće iz redova policije,
službe bezbjednosti i vojske.

Kao i u slučaju terorizma, suočavanje sa korupcijom i organizovanim kriminalom

nalaže posebne mjere, službe i ovlašćenja redovnih i specijalnih policijskih,
 pravosudnih organa i snaga bezbjednosti. Posebno su važne mjere tzv. interne ili
unutrašnje kontrole ovih službi.

Organizovani kriminal je posebno aktuelan u tranzicionim državama i risutan je u

znatnoj mjeri u skoro svim državama na prostoru nekadašnjie SFRJ. Zbog toga su u
okviru Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope predviđene posebne mjere,
aktivnosti, inicijative za njegovo suzbijanje, unutar svake države pjedinačno i na
nivou regiona.
Nevoljnost nacionalističkih elita južnoslovenskih naroda da postignu dogovor o
reformi i modernizaciji zajedničke države, odnosno politika ostvarenja etničkog
samoopredjeljenja i stvaranja etnički čistih država na prostorima koji su izuzetno
etnički i konfesionalno izmješani, nažalost pod retoričkim izgovorom borbe za
ljudska prava i demokratiju, rezultirala je najtežim ratnim i zločinima protiv
čovječnosti poslije Drugog svjetskog rata u Evropi.

U ratnim ili polu-ratnim uslovima sproveden je proces privatizacije u kome su elite

na vlasti i sa njima bliski pojedinci i uže grupe, koristećI državni aparat, institucije i
ovlašćenja, često u sprezi sa organizovanim kriminalom, stekli vlasništvo nad
najvećim dijelom nekadašnje državne i društvene svojine. To je rezultiralo
drastičnim osiromašenjem najvećeg dijela stanovništva, pogoršanjem uslova života,
ugrožavanjem i narušavanjem njihovih osnovnih ekonomskih i socijalnih prava. Na
drugoj strane formirao se vrlo uzak, izuzetno bogat sloj pojedinaca, čije bogatstvo
nije rezultat rada, ulaganja, tehnoloških inovacija, bolje organizacije i ušteda, već
prije svega političkih okolnosti, zloupotreba, često i kriminalnih aktivnosti,
monopola i privilegija.

Ekonomsko socijalno i ekološko blagostanje,

bezbjednost zajednice i sigurnost pojedinca

Održanje javnog reda i mira, spriječavanje zločina, njihovo kažnjavanje i svođenje na

najmanju mjeru, spriječavanje sukoba među pojedincima i grupama, nijesu jedini
preduslovi ljudske sigurnost, stabilnog i bezbjednog društva, slobodnog, sigurnog i
od straha oslobođenog pojedinca. Kako društvena praksa pokazuje, nezaposlenost,
glad, siromaštvo, bijeda, nepismenost, loši zdravstveni i higijenski uslovi,
zagađena hrana, voda, vazduh, zemljište su činioci koji izuzetno značajno utiču na
stabilnost svake zajednice, sigurnost, prosperitet i sreću svakog pojedinca.
Ova dimenzija ljudskih prava, koja se odnosi na tzv. ekonomski, socijalni, kulturni i
ekološki integritet ličnosti, je podjednako značajna za stabilnost društva i sigurnost
pojedinca, kao i predhodna dimenzija koja se odnosi politički integritet ličnosti,
koji oličavaju građanska i politička prava.
To je logična posljedica najprirodnije osobine ljudske prirode, njenog jedinstva i
nedjeljivosti u dostojanstvu i pravima.
Ljudska prava koja se odnose na ovu dimenziju ljudske ličnosti ili prava društvenog
blagostanja su predviđena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima,
Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima,
Evropskom socijalnom poveljom, mnogobrojnim konvencijama i preporukama
Međunarodne organizacije rada i drugih specijalizovanih agencija UN...

Klasična građanska i politička prava, ili kako su ih mnogi do nedavno određivali kao
prava prve generacije, shvatala prvenstveno kao tzv.
negativne slobode, ili imuniteti od državne vlasti, jer je za njihovu primjenu bilo
dovoljno da se državna vlast uzdržava, ne miješa u pomenuta dobra i
vrijednosti.
Prvi svjetski rat i njegovi uzroci, Boljševička revolucija u Rusiji, velika
ekonomska kriza između dva svjetsk rata, razbili su u paramparčad ove
liberalne iluzije. Postalo je više nego očigledno da se državna vlast mora
aktivno angažovati u riješavanju ovih problema. Intervencija države u odnose
radnika i poslodavaca u cilju zaštite radnika od samovolje poslodavaca i
prekomjerne ekspolatacije, odnosno u cilju oduzimanja dijela imovine i
profita bogatijim građanima da bi se stvorili uslovi za zadovoljenje osnovnih
životnih potreba siromašnih građana, postala je suštinski preduslov za
bezbjednost države.
Ovo je posebno apostrofirano u politici američkog predsjednika
Franklina D. Ruzvelta, odnosno njegovom programu ekonomske i socijalne
obnove u cilju savladavanja velike ekonomske krize, tzv. nju dilu, i njegovoj
viziji novog međunarodnog poretka nakon pobjede nad silama Osovine,
zasnovanog na nedjeljivom jedinstvu četri fundamentalne slobode za svako
ljudsko biće: slobodi izražavanja, slobodi vjeroispovjesti, slobodi od straha i
slobodi od bijede.- siromaštva.
Konačno, nakon Drugog svjetskog rata u okvirima UN prava
društvenog blagostanja su stekla pravo građanstva i sta tus legalnih prava,
podjednako važnih za ljudsko dostojanstvo, bezbjednost i prosperitet
zajednice, kao što su građanska i politička. U tom smislu, u preambulama oba
međunarodna pakta – ugovora o ljudskim pravima se ističe da je oslobođenje
(eliminacija) od straha i bijede bitan preduslov uživanja svih ljudskih
prava.
 Ljudska prava su rezultat istorijskog razvitka i evolucije ljudskih i
društvenih potreba. Građanska i politička prava se formulišu u periodu u
kome se obaveze države određuju kao minimalne. Njihov nastanak i razvoj
bio je uslovljen političkom namjerom, odnosno društvenim ciljem i
konkretnim interesom da se građanin zaštiti od zloupotreba državne vlasti.
To je omogućilo formulisanje pozitivne, pojačane uloge, odnosno obaveza države
u cilju stvaranja uslova za ostvarenje društvenog blagostanja. U tom smislu
savremene, demokratske države su u veoma delikatnoj, da ne kažemo
protivrječnoj situaciji: sa jedne strane njihova vlast mora biti značajno
ograničena i kontrolisana radi zaštite građanskih i političkih prava. Sa druge
strane, ona istovremeno mora biti pojačana radi stvaranja uslova za duštveno
blagostanje.

Pri tom je vrlo značajno da stvaranje uslova društvenog

blagostanja ne rezultira ugrožavanjem i kršenjem građanskih i političkih
prava, što je posebno bilo izraženo u državama i društvima realnog
socijalizma. Kako praksa pokazuje, bezbjednost države, stabilnost društva i
sigurnost pojedinca mogu se ostvariti samo u uslovima ravnoteže principa
slobode – koga oličavaju građanska i politička prava, i principa jednakosti –
koga oličavaju prava društvenog blagostanja.
o Za razliku od građanskih i političkih prava, koja su garantovana, prava
o društvenog blagostanja su priznata.
o Država je obavezna, a to je u njenom dalekosežnom i
o suštinskom interesu, da preko mjera ekonomske, makro-ekonomske, poreske i
o socijalne politike stvara uslove i jednake mogućnosti u kojima će građani
o svojim sposobnostima biti u stanju da ostvare ova prava i tako obezbjede
o ličnu i socijalnu sigurnost, što je bitan seg ment njihovog urođenog ljudskog
o dostojanstva.
o Druga važna osobina ove dimenzije ljudskih prava je princip
o progresivne realizacije. Stvaranje objektivnih ekonomskih i socijalnih uslova
o za ostvarenje ovih prava je dugotrajan i težak proces. Države su se obavezale
o da preduzmu korake u skladu sa maksimumom raspoloživih sredstava,
o sopstvenim naporima i uz međunarodnu saradnju, na ekonomskom i
o tehničko-tehnološkom planu, u cilju postepenog obezbjeđenja uslova za
o ostvarenje prava društvenog blagostanja.

o Sistem generičke implementacije je treća važna osobina prava

o društvenog blagostanja. To znači da nema neposredne međunarodne
o kontrole-nadzora nad državama u pogledu izvršenja preuzetih obaveza, za
o razliku od građanskih i političkih prava.
o Važnu ulogu u sistemu generičke implementacije imaju različite
o specijalizovane agencije UN, posebno na planu pružanja ekonomskofinansijske,
o stručne i tehničko-tehnološke pomoći siromašnim i nerazvijenim
o državama.

o Osnovni problem u ovom kontekstu tiče se prava svojine-imovine i

o ovlašćenja državne vlasti da je ograniči. Na taj način država može doći do
o ekonomskih i materijalnih sredstava neophodnih za ekonomski razvoj,
o odnosno stvaranje objektivnih uslova za primjenu prava društvenog
o blagostanja.
o Pravo na imovinu-svojinu, odnosno mirno uživanje imovine je
o jedno od najtemeljnijih građanskih prava, garancija ličnog, ekonomskog i
o političkog integriteta ličnosti, osnov tržišne ekonomije i liberalne-ustavne
o demokratije.
o U tom smislu svojina je svojevrsna svetinja, preduslov ekonomskog razvoja i
političke demokratije.

Sa druge strane, iako temelj sistema, svojina, kao i ostala prava, nije
apsolutno pravo, odnosno ničim ograničeno posjedovanje stvari ili prihoda
od stvari. Svojina je prije svega društveni odnos između ljudi povodom
njihove vlasti nad stvarima. Kao takva svojina ima ekonomske i socijalne
funkcije. Ekonomska funkcija svojine znači ekonomski najefikasnije
korišćenje svojine, što je preduslov tržišne ekonomije i prosperiteta. Socijalna
funkcija svojine znači određenu odgovornost vlasnika za min i mum
blagostanja društva i ostalih ljudi koji nijesu vlasnici, jer se svojina i
posebno prihodi od nje ostvaruju u medusobnim odnosima vlasnika i onih
koji to nijesu.
Pravo moderne, demokratske države da interveniše u ekonomiju i u
strogo kontrolisanom obimu ograničava svojinu i prihode od nje, u cilju
stvaranja uslova za ekonomsko i socijalno blagostanje nije sporno, jer se na
taj način doprinosi stabilnosti i koheziji zajednice, odnosno ličnoj i
kolektivnoj sigurnosti svakog pojedinca.

Eliminisanje bijede i siromaštva, kako je predviđeno u uvodnim

djelovima oba međunarodna pakta o ljudskim pravima, nije samo uslov
primjene svih ljudskih prava, već u savremenim okolnostima, predstavlju
esencijalnu predpostavku ljudske sigurnosti, održanja mira i bezbjednosti u
svijetu. Zato je značaj ove dimenzije ljudskih prava izuzeta, može se reći skoro
predominantan u savremenom svijetu. Siromaštvo, bijeda, glad., nezaposlenost,
bolesti, nepismenost i slični ekonomski, socijalni i kulturni
 problemi su oduvjek bili, jesu i biće trajni izvori netolerancije, fanatizma,
mržnje, nasilja, terorizma, straha, jednom riječju svih onih okolnosti koje
onemogućavaju život u uslovima dostojnih čovjeka i njegove hu mane
prirode, afirmaciju urođenog ljudskog dostojanstva, slobode i jednskosti,
odnosno stabilnosti i mira unutar pojedinih država i regiona i na najširem
svjetskom planu.
Ekonomski razvoj, stvaranje uslova za rješavanje socijalnih problema, ali
i težnje za ostvarenjem ekstra-profita, često rezultiraju ugrožavanjem i
narušava- njem prirodne okoline, odnosno zakonitosti koje vladaju u
odnosima žive i nežive prirode.
Ova treća dimenzija ljudskih
prava, koja se prije svega odnosi na temeljno i prirodno ljudsko pravo –pravo na
zdravu i očuvanu prirodnu okolinu-sredinu, je u savremenim
okolnostima sve važniji i aktuelniji seg ment sigurnosti čovjeka pojedinca i
stabilnosti svake zajednice, odnosno čovječanstva u cijelini.

Na konferencijama UN o prirodnoj okolini i

strategijama njene zaštite u Stokholmu, početkom sedamdesetih, u Rio de
Žaneiru, početkom devedesetih i u Johanesburgu, ove godine, koncipiran je i
prihvaćen model ili strategija održivog razvoja.

- Posebno je pomenuti neo-liberalni pristup ekonomiji i tržištu

poguban po prirodnu okolinu. Sa druge strane i nerazvijene zemlje, u težnji
da prevaziđu zaostalost i siromaštvo, neracionalno, neuravnoteženo i
ubrzano troše svoje prirodne resurse, posebno floru i faunu i tako trajno
oštećuju prirodnu okolinu.

Suočavanje sa ovim pojavama i spriječavanje njihovih negativnih posljedica

nalaže prevazilaženje i zanemarivanje svih postojećih granica i barijera.
Zaštita i očuvanje okoline je jedan od najvećih izazova savremenog čovjeka i
svijeta, pitanje na kome se polaže ispit zrelosti iz predmeta zvanog opstanak
čovječanstva. ^ini se nažalost da čovjek i svijet još uvijek nijesu shvatili
težinu ovog izazova, a već sjutra to može biti kasno i uzaludno.

- Konačno, pravo na obrazovanje omogućava svakom pojedincu da se

osposobi za rad i učešće u društvenom i političkom životu, da postane
svjestan značaja koncepta ljudskih prava, da insistira, zahtijeva i po potrebi
prinuđava državnu vlast i međunarodne organizacije na njihovo poštovanje,
da shvati i adekvatno odgovori na savremene izazove svojoj slobodi i
dostojanstvu.
- Dakle više je nego očigledno da između ljudskih prava i bezbjednosti
zajednice, odnosno sigurnosti svih pojedinaca koji je čine, postoji
neraskidiva, dijalektička, uzajamno zavisna veza, kako na nacionalnom,
tako još više na globalnom, međunarodnom planu.
Što je veći stepen primjene i poštovanja ljudskih prava, svih dimenzija, veći je
nivo
bezbjednosti, stabilnosti i kohezije svake zajednice, i međunarodnog mira i
bezbjednosti. Obrnuto, ugrožavanje i kršenje ljudskih prava, rezultira
ugrožavanjem i smanjenjem, unutrašnje i međunarodne bezbjednosti i
stabilnosti.

U tom smislu savremeni koncept ljudskih prava neizostavno evoluira u širi koncept
ljudske sigurnosti – sigurnosti od svake prijetnje, Fizičke, duhovne, kulturne,
političke, ekonomske, socijalne, ekološke, sigurnost od straha, sigurnost od
neizvjesnosti, bez obzira odakle ova ugrožavanja dolaze – od države,
pojedinaca, grupa, nedržavnih entiteta, multi-nacionalnih kompanija.

Ljudska prava danas nijesu samo subjektivna javna prava pojedinaca,

odnosno politički zahtijevi građana u odnosu na državnu vlast, već prije
svega oblik političko-pravnog i društveno-ekonomskog sistema u kome su
pojedinac, njegovo dostojanstvo, integrotet, sreća i sudbina vrhovna
vrijednost i primarni cilj sistema.
Ostvarenje ljudskih prava i ljudske sigurnosti je u dugoročnom interesu svake drave
i društva. To su najvažniji uslovi njihove bezbjednosti, stabilnosti, razvoja, napretka i
sveukupnog legitimiteta. Ljudska prava su garancija da građani, u ekstremnim
slučajevima njihovih masovnih i sistematskih kršenja, ne pribjegnu posljednjem
sredstvu, prirodnom pravu na pobunu protiv tiranije i ugnjetavanja, kako se
navodi u uvodu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.