Uticaj islamsko-orijentalne kulture i civilizacije na Balkanu

Uticaj islamsko-orijentalne kulture i civilizacije na Balkanu

U ranija vremena u svim južnoslavenskim zemljama, naročito u Makedoniji i Bosni i
Hercegovini, susreću se još i danas mnogi spomenici islamsko-orijentalne civilizacije. U
prijašnja vremena ta civilizacija još je mnogo jače bila prodrla među balkanske narode,
kako muslimane tako i nemuslimane. Privlačnost te kulture i civilizacije proizilazi iz
činjenice što je ona donosila jedan viši životni standard u stanovanju, opremi stanova,
nošnji, jelu (jastuk, jorgan, čaršaf, dušek, kašika, sve turske riječi), što je ta civilizacija
prilagođena potrebama čovjeka, (arhitektura na dohvat ruke), što je unosila nove
potrošačke potrebe (uživanje kahve, duhana, upotreba kozmetike i mirisa), jednu
udobnost (rahatluk), razvija estetska osjećanja, posebno po svome pozitivnom odnosu
prema prirodi (njegovanje cvijeća, zelenila, kult vode, česme, šadrvani, hamami zbog
abdesta i gusula). Nosioci ove kulture, bilo Osmanlije, bilo Bošnjaci, bili su vladajući
sloj, a u modi niži slojevi imitiraju više. U prijašnjim vremenima narodna nošnja na
Balkanu je bila sasvim orijentalna. Tako je Vuk Karadžić fes proglasio nacionalnom
nošnjom (1864. godine) Srba. Najeklatantniji dokaz o uticajima islamsko-orijentalne
kulture i civilizacije na južnoslavenske narode jeste upotreba turcizama koji su indikatori
o islamsko-turskom porijeklu stvari i pojmova na koje se turcizmi odnose. Abdullah
Škaljić je sastavio Riječnik turcizama i tu registrirao 6.878 pojmova sa 8.742 riječi
islamskog, orijentalnog porijekla i to arapskih, turskih i perzijskih riječi. Islamsko-
orijentalni uticaji su bili toliko intenzivni da su se čak osjećali i u crkvenom graditeljstvu,
crkvenom namještaju i predmetima, uređaju ikonostasa, u uvezu i ukrašavanju crkvenih
knjiga kao i u religioznom životu kršćana uopće, što temeljito proučavaju Andrej
Andrejevič i Zagorka Janc. Gotovo sve očuvane crkvene građevine pravoslavnih
manastira u Bosni nose na sebi, u arhitektonskoj plastici, fragmente karakteristične za
tursko graditeljstvo. (Npr. manastirska crkva Moštanica jugoistočno od Bosanske
Dubice). Islamski uticaji vidno su ispoljeni i kod uveza, te umjetničke opreme starih
srpskih knjiga. Posebno se to očituje na Karanskom Jevanđelju u kome je pored popa
Vuka sudjelovao i svjetovni majstor kaligraf, po svoj prilici musliman, vješt i rutiniran u
slikanju perzijske i uopće islamske ornamentike. U knjizi Praznični minej, primjećuje
Ljubinko Popović, opisujući tu knjigu, da dijelovi kompozicija, osim svetačkih likova,
kao da su prenijeti sa jednog tursko-perzijskog poveza. Balkanski su hrišćani i kršćani
bili ranije preuzeli islamsku vjersku terminologiju: kurban, ]aba (Jerusalim i Crkva
Hristova groba) hadždž, zijaret. Vatru kojom se o uskrsu pale svijeće u Crkvi groba
Hristova hrišćani su zvali nur. Oni su od muslimana također preuzeli običaj da po selima
ženskinje nosi u crkvu lijepo išarane ćilimčiće na kojima se kleči prilikom molitve -
sedžade. Ovo sve pokazuje nepobitnu činjenicu da je islamsko-orijentalana kultura i
civilizacija jedna od komponenata u kulturama južnoslavenskih naroda i poučan je
primjer da su muslimanski narodi u prijašnjim stoljećima pokazivali nezapamćen kulturni
polet, ali i otvorenost, a kasnije su se uvukli u sebe, izbjegavajući svaku kulturnu
razmjenu, što je imalo za posljedicu strašnu dekadencu. Od austrougarske okupacije
islamsko-orijentalna kultura i civilizacija sve je više uzmicala, a zapadno-evropska,
poslije Prvog i Drugog svjetskog rata obogaćena socijalističkim i srpsko-crnogorskim i
hrvatskim sadržajima, dobivala je dominirajući značaj.
Međutim, dominantnost zapadnoevropske civilizacije, posebno kod muslimana, pretežno
je vanjskog, odnosno formalnog značaja, dok su unutrašnji sadržaji kulture, prije svega
mentalne osobine, rezultat složenih i dugotrajnih procesa u toku historijskog razvoja. Tu
se prisutnost, islamsko-orijentalne komponente kod balkanskih muslimana u sferi vjere,
psihe, tradicije, etičkim vrednovanjima, folkloru, običajima i jeziku i kulturi uopće ne
može negirati. U nekim navedenim elementima to je prisutno i kod drugih naroda, ne
samo muslimana.

Način širenja islamsko-orijentalne civilizacije

Neposredni osmansko-kulturno civilizacijski upliv na Balkanu dolazio je putem
administracije, pojedinaca i grupa koje su boravile, živjele, školovale se i radile u
Stanbolu i drugim islamskim centrima (jeničari, studenti, trgovci, hadžije, ulema, kadije,
veziri). Poseban je uticaj vršila administracija, preko koje se širio osmanski službeni
jezik. U sredinama gdje je upliv pravih Osmanlija bio neposredan kao što su gradovi u
Srbiji i Makedoniji, ako se posmatra arhitektura tamo se osjeća znatno jači osmanski
uticaj nego što je slučaj sa stambenom arhitekturom u albanskim i bosanskim krajevima
gdje su evidentne i izrazitije naglašene određene karakteristike tzv. nacionalnih
arhitektura.
Drugi primjer osmanskog upliva jeste, konkretno u Ohridu, gdje je makedonski jezik
poprimio osmansko-turski naglasak. Do istog rezultata dolazi se ako se skrene pažnja na
toponomastiku (toponimi u Beogradu i Makedoniji). Mnoge tekovine islamsko-tursko-
orijentalne civilizacije sadržane su u samom islamu. Osnovna tendencija islama -
presudna za kulturu i civilizaciju svih islamskih naroda jeste njegov sveobuhvatni
karakter. U islamu je neuporedivo jače nego u kršćanstvu naglašen princip, prema kome
je religija pozvana da regulira sve manifestacije života. Zato je islam izgradio svoj sistem
propisa koji zadiru u sva područja, pa je dakle i cjelokupna kultura njegovih naroda
prožeta duhom i regulativama islama. Prema tome, većina ostvarenja ove civilizacije bila
je već apsorbirana u islamu, pa je pogrješno govoriti o bilo čijem drugom presudnom
uticaju.
Islamska civilizacija i kultura svuda, pa i na Balkanu, širila se prije svega putem
obrazovnih institucija i to: mekteba, škola, nižeg ranga - ibtidaijja i medresa, škola višeg
ranga specijaliziranih vjerskih škola kao što su hanikahi Darul-Hadis i Darul-Kuran i
škole za naobrazbu derviša. Nigdje kao u islamskoj kulturi i civilizaciji nisu razvijane
izvanškolske forme i andragogija. Islamska se prosvjeta širila putem vazova i dersova u
džamijama i tekijama, putem derviških sohbeta, dijaloga, kružoka i klubova za izučavanje
pojedinih klasičnih djela, i putem doškolavanja odraslih (tzv. mazija). Sve su to bile
efikasne metode islamske vjerske i civilizacijske indoktrinacije.
Musliman je, neovisno od etničkog porijekla, bio duboko prožet islamskom civilizacijom.
Bošnjaci su s obzirom na poznavanje jezika i prihvatanja islama bili ključni posrednički
(transmisioni) elemenat na relaciji islamsko-orijentalna civilizacija - balkanski narodi,
mada su tu kulturu i civilizaciju obogaćivali vlastitim prijašnjim kulturnim tradicijama.
Islamska kultura i civilizacija je bitna za Bošnjake. No, u njihovom kulturno-povijesnom
formiranju ima sadržaja i elemenata slavenske starine, elemenata bosansko-krstjanske
tradicije, panonskih, mediteranskih i patrijarhalnih uticaja. Ima i slučajeva najobičnijega
kulturno-civilizacijskog imitiranja, ali rijetko. To je slučaj s otvorenim dućanima i
ćefencima u bosanskim čaršijama. Primjera doslovnog oponašanja može se naći i u
folkloru.
Sintetička sažimanja u sferi folklora
Na području folklora orijentalni elementi više su prisutni u narodnoj književnosti, u prozi
i u narodnim poslovicama nego li u narodnoj poeziji. Tzv. ženske pjesme, posebno
sevdalinke, iako po dikciji, pa često i melodici, imaju istočnjački kolorit, najmanje su pod
turskim uplivom. Analiza i poređenje sevdalinke sa turskom ljubavnom pjesmom
pokazuje da ona nije nikakva kopija turske pjesme, već posebna vrsta umjetničke
tradicije koja se baš po svojim osnovnim oblicima znatno razlikuje od turske. (Cvjetko
Rihtman). Sevdalinka je najvećim dijelom kreacija bosanske muslimanske djevojke, a
ženski svijet je bio najmanje podložan vanjskim uticajima. Muslimanska djevojka, u
čežnji za dragim, sučeljavajući se sa preprekama koje je postavljalo društvo, našla je
svoje zadovoljenje u stvaranju pjesama prožetih izrazitom osjećajnošću. Sevdalinka je
predstavljala nešto iznutra doživljeno i posvjedočeno, a nikakav prijevod ili imitaciju
pjesama iz tuđe sredine.
Narodna poezija epskog tipa, također je, usprkos svome vanjskom koloritu, ponajmanje
imitacija orijentalnih uzora. To ipak potpuno ne isključuje orijentalno-islamske uticaje na
epsku poeziju južnoslavenskih naroda npr. iz turskog folklora. Tako se legendarni junak
bektašija Sejjid Batal pojavljuje kao dervišina Gazi Seidija. Još za najraniju bosansko-
muslimansku epiku, koju čini ciklus akindžijskih (akin-upad) i jeničarskih pjesama, za
pojedine pjesme raspolaže se dokazima da sadrže neku historijsku jezgru, pa su
inspiracije neposredno doživljene.
Ciklus akindžijskih i jeničarskih pjesama nastajao je u sredini gdje su se akindžije i
jeničari kretali, dakle i izvan Bosne. Akindžijski i jeničarski ciklus iznio je kao glavnog
junaka \erzeleza Aliju, gaziju, kojeg su bosanski muslimani proglasili najvećim svojim
junakom. \erzelez je historijska ličnost koji se istakao u akindžijskim pohodima na
ugarske zemlje. Po zauzeću Budima tamo je 1541. godine, po zapovijedi sultana
Sulejmana, bila podignuta tvrđava Gerz Elijas, tekija, turbe, dok je na budimskoj kapiji i
to simbolično, prema Beču, bio obješen buzdovan Gerz Elijas babe. Njegovo turbe nalazi
se kod Šipova, a kuća u Sarajevu.

Sintetička sažimanja u sferi materijalne kulture

I u sferi materijalne kulture, prije svega Bošnjaka, došlo je do kulturne simbioze. Ovdje
kao da je orijentalno-islamski upliv znatno nadjačao tradicionalne elemente. Tako je u
bosanskoj arhitekturi našla snažan izraz važna odlika islamske civilizacije, a to je
naglašeno pozitivan odnos prema prirodi i prema životu. Išlo se da se arhitektura skladno
uklopi u zelenilo pejzaža, da su stambeni i drugi objekti izloženi suncu i da se tekuća
voda do maksimuma iskoristi za praktične potrebe kao i razonodu, a nije se zapostavljao
ni tjelesni užitak u okviru dozvoljenog.
Polazeći od ovih principa, svaka kuća u gradu, gotovo bez iznimke, imala je svoju bašču
zasađenu voćem, povrćem, cvijećem i drugim zelenilom. Avlije uz kuće sa kamenim
oblutkom (naročito lijepe avlije u Mostaru) bile su zasađene cvijećem i vinovom lozom,
kojom se često obavijala zgrada, naročito kamarija (dio divanhane, predsoblja na katu,
otvorenog prema avliji), obično sa mušebecima. Nastojalo se da pojedina zgrada ne
ometa vidik drugoj, pa su se na kosom terenu zgrade postavljale tako da su jedna drugu
harmonično nadvisivale, a na ravnom terenu, jedna je drugoj izmicala tako da bi svaka
imala osiguran vidik. Stambene zgrade građene su obično na kat, pa se išlo na to da dio
na katu bude što sunčaniji te su postavljani prozori, gotovo jedan uz drugi, dok je
prizemni dio, gdje se stanovalo zimi, imao znatno manje prozora. U osunčavanju gornjeg
boja posebno mjesto pripada ćošku, doksatu, isturenom ostakljenom balkonu kao dijelu
veće sobe, odakle je sunce dopiralo na sve strane.
U bošnjačkom vezu Bosne zastupljeno je prikazivanje životinjskih likova u stilizovanom
obliku. To važi za pauka (radu), pauna, papigu, kanarinca, goluba, labuda na vodi, pa i
ribe. Dosta stiliziranih životinjskih likova sreće se i u drvorezbarstvu.
Supstitucija za plastično oblikovanje ljudskih bića nađena je u izradi nišana. Nišani u sebi
nose mnoge autohtone karakteristike i oni su zadržali kontinuitet sa srednjovjekovnim
stećcima. Dekorativni elementi islamsko-orijentalne umjetnosti, ali sigurno nigdje u
čistoj formi, zastupljeni su u bosanskom graditeljstvu: zidovi, stropovi, pokućstvo,
proizvodnja umjetnog obrta izrađena od bakra, zlata, srebra, željeza i drugih metala,
rezbarijama, keramici, opremi knjiga. Tih dekorativnih elemenata sadržano je dosta u
narodnim tekstilnim rukotvorinama, kao što su vez i kere (čipke), ćilimi, makati
(pokrivka na minderima) i sedžade. Lijepo ukrašene findžane, čaše, surahije (boce za
vodu), fini čibuci, nargile, tespihi kurantasovi (zdjele sa ugraviranim tekstovima iz
Kurana izrađenim u Egiptu hadžije su naročito donosili kao darove.
Iako je u islamu zabranjeno prikazivanje ljudskih likova, ipak je nepoznati klesar uklesao
lik Osmana kapetana Gradašćevića 1808. godine, gdje jaše na magarcu. Dva Bošnjaka su
glavni predstavnici turskog minijaturnog slikarstva. To su Visočak Nesuh Mitraki (1547.),
historičar i matematičar, i Nakaš Osman.