SAKRAMENT POKORE

Prosudba stanja

Dvije činjenice- sve rjeđe se ispovijeda, a ipak se sve češće slave pokornička slavlja

Vjernici sve manje pristupaju sakramentu pokore. To se ne odnosi samo na nemarne i manje revne
vjernike, već i na one revne, poglavito na redovnike, redovnice… jedan od uzroka je taj da čak ni oni
koji su najrevniji ne vide koje značenje za njih ima taj sakrament. Još neki razlozi su manjkavo
poimanje Boga i grijeha, neevanđeosko shvaćanje obraćenja koje se povezuje sa samim sobom, a ne
sa Bogom, neosjetljivost prema eklezijalnoj dimenziji spasenja, odbacivanje shvaćanja da se lako
može izaći iz Božjeg prijateljstva, napredak znanosti, svećenici su sve manje na raspolaganju…

Treba razlučiti kukolj od pšenice- ne smijemo promatrati samo negativne strane, već i neke druge
znakove koji svjedoče o otkrivanju kršćanskih vrednota. Treba jasno razlučiti kukolj od pšenice.
Obnova sakramenta pokore treba zauzeti važno mjesto u obnovi današnje Crkve.

Pojava zajedničkih pokorničkih slavlja- mnogi vjernici prihvaćaju pokornička slavlja kao jedini oblik
ispovijedi. Neki smatraju da je to put obnove pokore. Ta slavlja omogućila su da se dođe do
temeljnih vrednota koje su bile zaboravljene u pojedinačnom ispovijedanju. U nekim su se zemljama
pretvorila u skupna odrješenja što je protiv izvornog shvaćanja ispovijedi.

Teološko pastoralno liturgijsko razmišljanje

Poziv na pokoru- traže se prikladna rješenja kako bi se ponovno vratila vrijednost sakramentu pokore.
Osim što treba raditi na povećanju broja ispovijedi treba raditi i na kvaliteti ispovijedanja. Taj
sakrament donosi spasenje samo ukoliko ga čovjek prihvaća, odnosno koliko je usvojen kršćanski čin,
metanoja.

Smisao grijeha- prvi pastoralni zadatak je naviještanje Gospodinove poruke – Obratite se i vjerujte
evanđelju! Treba otkriti smisao grijeha i važnost iskrenog obraćenja. Grijeh je tragično odbijanje
ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a kršćansko obraćenje bi bilo ponovno prihvaćanje služenja iz ljubavi.
Posljednji cilj obraćenja je Bog, koji neće smrt grešnika već želi da on živi.

Potrebno ispovjediti grijehe- iako treba nastojati oko unutarnjeg čina obraćenja, isto tako se to mora
očitovati u vanjskom vidljivom činu sakramentalnog slavlja. Nije dovoljno ispovjediti grije samo
Bogu kako neki misle, već je potrebno i pristupiti sakramentu pokore da bi grijeh bio oprošten.
Oproštenje grijeha po euharistiji- euharistijsko slavlje usmjeruje vjernike koji su svjesni svojih
grijehak dubljem obraćenju i čisti ih od njihovih svagdanjih prijestupa. U euharistiji se ističe ta naša
grešnost, vapi se za milosrđem i ističe se potreba bratskog pomirenja kako bismo dostojno mogli
slaviti Kristovo Otajstvo. Treba vrednovati pokajnički čin kojeg može zamijeniti i škropljenje. Misni
pokornički obredi ipak se ne zamjenjuju sa sakramentom pokore.

Priprava

Odgoj na krepost i sakrament pokore- pouka želi odgojiti iskustvo ljubavi Božje, kršćansku svijest o
pravom iskustvu grijeha, potrebu oproštenja i potrebu da se primi oproštenje od Krista.

Ispravna pouka o naravi grijeha- izgubio se osjećaj grijeha. O tome je već govorio Pio XII. Da bi se taj
osjećaj vratio moramo ići na izvore poput Svetog pisma i Predaje te nauka što ga je iznio Drugi
vatikanski koncil. Važno je i razumjeti podjelu između teških i lakih grijeha. Smrtni grijeh je grijeh
kojemu je objekt teška stvar, a učinjen slobodno i u punoj svijesti. tumačenje podjele grijeha ne smije
biti na štetu siromašnih odnosno onih koji nisu u stanju razumjeti tu distinkciju.

Ispit savjesti- treba biti iskreno i ozbiljno sučeljavanje s unutarnjim ćudorednim zakonom i s
evanđeoskim mjerilima koje predlaže crkva, Otac i sam Krist. Red pokore kaže da pokornik svoj život
treba usporediti s primjerom Kristovim i moliti Boga za oproštenje. Dobar ispit savjesti je osnovni
uvjet za valjanu ispovijed. Od pomoći mogu biti formulari ispita savjesti, ali isto tako treba upozoriti
na neke neprikladne oblike s teološkog stajališta.

Prva ispovijed djece- djecu treba poučiti što je moralno zlo i kakav odgovor moramo dati Bogu koji
nas ljubi. Bitan utjecaj ima prva ispovijed ako se dobro pripravi i prilagodi dobi djece. Bitno je da
djeca dožive iskustvo radosti u obitelji kad im roditelji oproste pogreške. Od pomoći mogu biti
evanđeoske stranice koje govore o Božjem opraštanju. Prvoj pričesti mora prethoditi ispovijed i
odrješenje.

Slavlje

Imamo tri oblika slavlja- red pomirenja pojedinih pokornika, red pomirenja više pokornika s
pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem te red pomirenja više pokornika sa općom ispovijedi i skupnim
odrješenjem. Prvi oblik je redoviti oblik ispovijedanja, osim ako se radi o fizičkoj ili moralnoj
nemogućnosti. Drugi oblik ističe zajedničarsko obilježje sakramenta, ali poštuje najvažniji dio prvog
oblika a to je pojedinačna ispovijed i odrješenje. Treći oblik je izuzetak, podložan je posebnim
propisima. Osim u smrtnom slučaju, skupno odrješenje može se podijeliti samo onima koji su obavili
opću ispovijed, ali su prikladno potaknuti na pokoru. To se radi ako je velika nužda odnosno ako je
velik broj pokornika, a nema dovoljno ispovjednika, pa bi pokornici bili lišeni sakramentalne milosti
ili svete pričesti. Da bi takvo skupno odrješenje bilo valjano pokornik mora donijeti odluku da će u
dužnom vremenu ispovjediti teške grijehe koje tada nije mogao. Ovakav način ispovijedanja ograničen
je na izuzetne slučajeve koje određuje biskupska konferencija i dijacezanski biskup.

Drugi oblik pomirenja treba vjernicima omogućiti u vrijeme korizme i adventa. Om najbolje ističe
eklezijalnu narav pokore. Red pomirenja nije dopušteno spajati sa svetom misom tako da tvore jedan
liturgijski čin.

I u pojedinačnoj ispovijedi mora biti naglasak na Božju riječ jer ona prosvjetljuje vjernika da prizna
svoje grijehe i poziva ga na obraćenje.

Pokora ili zadovoljština mora odgovarati težini i naravi ispovjeđenih grijeha, a to može biti molitva,
djelo milosrđa... što se tiče mjesta slavljenja sakramenta pokorenaša Biskupska konferencija je
odredila da se pokora može slaviti na svakom mjestu koje je pogodno za obredni čin, ali tako da svi
čimbenici obreda dođu do izražaja. To mogu biti ispovjedaonice, vjeronaučne dvorane, sakristija...

Sakrament se može slaviti svakog dana i u svako vrijeme , ipak je dobro da vjernici znaju dan i sat
ispovijedi i da bude istaknuto na vidljivom mjestu u crkvi. Bilo bi dobro da se sakrament odvija izvan
misnog slavlja jer se radi o dva različita slavlja koja se ne mogu vršiti u isto vrijeme.

Ispovijed lakih grijeha nije nužna, ali crkva je živo preporučuje.

Službenik sakramenta pokore- ispovjednik

Biskupi i svećenici vrše službu sakramenta pokore. Oni pozivaju vjernike na obraćenje i u ime
Kristovo i snagom Duha Svetoga udjeljuju im oproštenje. Svećenici djeluju u zajedništvu s biskupom.
Svećenik koji po kanonskim zakonima ima ovlast odrješivanja je opunomećeni službenik, a oni
neovlašteni mogu odrješivati u smrtnoj opasnosti.

Po službi ispovjedanja svećenik nje prije svega evangelizator i radost pokornika ovisi o Kristovu
pokorniku i načinu na koji postupa s njim. Propovjednik vrši i očinsku službu jer je on sudionik na
Božjem očinstvu. U prispodobi o rasipnom sinu otac grli svoga nezahvalnoga sina. Tako i ispovjednik
mora smirivati duše ali isto tako suočiti pokornika sa njegovim odgovornostima. Pokornik koji je
potreban milosrđa ne bi se smio osjetiti poniženim jer neki vjernici nakon neugodnih iskustava možda
i zauvijek odustanu od ovog sakramenta. Ispovjednik je i liječnik, mora poznvati bolesti duša i pružati
im prirodne lijekove. Mora blago i uljudno primati pokornike i prikladnim sredstvima ih izvući iz
grijeha. Sve to čini po uzoru na liječnika- Isusa Krista. Ispovjednik je i učitelj unutrašnjeg zakona
milosti. Za one koje pristupaju u smrtnom grijehu Isus je učitelj novog zakona, a oni koji dolaze u
stanju milosti podučava ga kako će u trajnom obraćenju napraedovati. Za dobrog kršćanina sakrament
pokore nije samo za obraćenje od grijeha nego i za rast u kršćanskim krepostima. Svaka ispovijed je
radosni događaj spasenja i za ispovjednika i za pokornika. Ispovjednik je prema kanonu i sudac, on je
služitelj Božanske pravednosti i milosrđa. Krist u sakramentu spašava sudom milosrdnog križa. Od
grijeha nas u sakramentu oslobađa sam Krist. Ljudski sud izriče osudu nad krivcem, a ispovjednik
osuđuje grijeh. Svećenikov sud nad grijesima ovisi o pokornikovoj želji da bude spašen, ali ako
pokornik ne donese konačnu odluku da će napustiti grijeh, svećenik mu daje odrješenje uvjetno. Kad
su sumnje otklonjene, svećenik izriče u ime Presvetog Trojstva presudu- odrješenje. Svećenik mora
jasno izgovarati riječi, a pokornik pažljivo slušati i zaključiti svojim zahvalnim Amen .Ispovijednik je
kao Božji službenik upoznao tajnu savjest svoga brata i dužan je obdržavati sakramentalni pečat, pa
čak i pod prijetnjom najstrožih kazni. Ta ispovijedna tajna naziva se sakramentalnim pečatom.
Ispovijednik koji povrijedi taj pečat upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj
Stolici. Ispovijednik se ne smije služiti ni znanjem o pokorniku do kojeg je došao u ispovijedi. Ta
tajna je nepovrediva , a to jamči i Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim
pitanjima. Najteže zloupotrebe s obzirom na sakrament pokore su: odrješenje vlastitog sukrivca u
grijesima protiv šeste zapovijedi, navođenje na grijehe protiv šeste zapovijedi u činu ispovijedi. Ako
dođe do toga pokornik je dužan prijaviti crkvenom poglavaru za kažnjivo djelo, a ako lažno prijavi ,
udaren je teškim kaznama. Neka se ne odrješi osim ako ne opozove lažnu orijavu i bude spreman
nadoknaditi štetu. Svećenik bi trebao slaviti ovaj sakrament obučen u roketu ili barem u svećeničkom
talaru sa štolom.

Slavlje sakramenta pokore mora hraniti duh pravog praštanja. Bilo bi dobro više puta preko crkvene
godine omogućiti vjernicima primanje ovog sakramenta , a osobito u jakim liturgijskim vremenima.