SVEUČILIŠTE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

Seminarski rad

SLIKARSTVO U BOKI KOTORSKOJ U 15. STOLJEĆU

Mentor: prof. dr. sc. Ivana Prijatelj Pavičić

Studentica: Josipa Kuzmanić

Split, 2017.

1
SADRŽAJ

Uvod…………..………………………………………………….…………………….3
Lovro Dobričević………………………...…………………….……………………….4

Slikarstvo u Boki kotorskoj od 1420. do 1450………………………...……………….5

Slikarstvo u Boki kotorskoj od 1450. do 1470…………………………………………5

Sveti Mihajlo……………………………………………………………………………6

Sveta Ana i Imago pietatis………………………………………………….……….…..8

Freske u maloj Gospinoj crkvi u Savini………………………...………………….…..10

Freske u crkvi sv. Bazilija u Mržepu………………………………..………………….11

Kodeks Bucchia…………………………………………………………………….….12

Ciklus minijatura s prizorima iz života sv. Tripuna …………………………………....13

Četiri minijature s prikazima scena iz legende o čistilištu i Raju sv. Patrika………...….15

Minijature alegorija teških grijeha i vrlina………………………………………….…..16

Gospa od Škrpjela…………………………………………………………….………..17

Zaključak…………………………………………………………………………….....18

Literatura……………………………………………………………………………….19

Slikovni prilog……………………………………………………………………….…20

2
UVOD

Boka kotorska je izduženi zaljev (Slika 1.) u južnom dijelu istočne obale Jadrana.
Glavnina zaljeva nalazi se u Crnoj Gori. Hrvatskoj pripada zapadni dio obale, od ušća
Sutorine (Topaljski zaljev) do rta Oštre. Sastoji se od vanjskoga (Hercegnovskog ili
Topaljskog), središnjeg (Tivatskog) i unutarnjeg (Risanskog, Morinjskog i Kotorskog)
zaljeva. Plovna linija ulaz – Kotor iznosi 33 km. Boka kotorska je od 1420. do 1797. pod
mletačkom upravom kao dio njezinih prekojadranskih stečevina (Mletačka Albanija, Albania
Veneta). Gradska naselja stječu status nalik ostalim mletačkim gradovima u Dalmaciji.
Bokelji s vremenom postaju vodeći posrednici u trgovačko-pomorskoj razmjeni između
Istoka i Zapada i djeluju u svim važnijim lukama Sredozemlja, a u Mlecima 1451. osnivaju
hrvatsku bratovštinu sv. Jurja i Tripuna. U vrijeme turskih provala Mlečani gube priobalje od
Herceg Novog do Risna (do 1482.) i Grbalj (1497.). Gradovi Kotor, Perast i Budva su više
puta stradavali od turskih provala.1

Pitanje definiranja stila kotorske religiozne umjetnosti usaglašava se sa umjetničkim

djelima od druge polovice 15. stoljeća, jer se postojećoj simbiozi gotike i bizantskog oblika
pridružuje renesansni stil. Renesansni oblici u likovnom stvaralaštvu pojavili su se u Kotoru
krajem 15 stoljeća, trajali su tokom 16., pa i prvih desetljeća 17. stoljeća. Najčešće se ne
mogu potpuno izdvojeno razmatrati, jer su se prvi prožimali sa kotorskom srednjovjekovnom
pictura graeca, a kasnije sa baroknim stilskim osobinama. U zidnom slikarstvu, blagi prodori
rane renesanse u bizantsko-gotičku simbiozu najranije se mogu zapaziti na freskama u crkvi
Svetog Mihajla, nastalim sredinom 15. stoljeća. Pojava usporednih drugih i latinskih natpisa u
crkvi, uz simbiozu stila, jasno govori o kotorskoj duhovnoj tradiciji, ali i o kulturnim vezama
koje je Venecija imala sa Bizantom i grčkim humanizmom.2

1
http://proleksis.lzmk.hr/12891/ (29.11.2016.)
2
Živković, 2010., ¸277.-282.

3
LOVRO DOBRIČEVIĆ

Lovro Dobričević je jedan od najvećih slikara istočnojadranskoga quattrocenta. To

razdoblje mnogi nazivaju zlatnim stoljećem dalmatinske, dubrovačke i bokeljske umjetnosti.
Rođen je u Boki Kotorskoj i stekao je slikarsko obrazovanje u Veneciji u kojoj živi trinaestak
godina (od svoje 16. do 29. godine). Pretpostavlja se da se Dobričević vratio u Kotor oko
1447. godine. Postavlja se pitanje zašto bi se mladi umjetnik vratio iz umjetničke metropole u
provinciju kojoj prijete Osmanlije. U Kotoru tada nisu zabilježeni slikari na gradskoj plaći, a
Dobričević već 1450. dobiva grobno mjesto u kotorskoj katedrali. Prostor između Dubrovnika
i Kotora tada je bio jedinstveno umjetničko tržište. Dobričević je narudžbe dobivao i s
područja bosanskoga kraljevstva. Početkom 1455., nakon smrti Junčića, za Dobričevića se
otvorio veći stvaralački prostor u Dubrovniku te se 1495. odlučio potpuno preseliti u
Dubrovnik zajedno sa obitelji. 3

Kotorska arhivska građa koja se odnosi na Dobričevića nije dovoljno istražena.

Ugovori koje je Dobričević sklapao sa naručiteljima najčešće ne obiluju podacima – nema
spomena dimenzija djela, ikonografskih odrednica ili mjesto smještaja budućega djela. Do
sada nije otkriven ni jedan pripremni crtež za oltarnu sliku (contract design) dubrovačkih i
kotorskih slikara iz 15. stoljeća. Umro je 1478. godine u Dubrovniku. Nije sačuvano ni jedno
njegovo djelo na kojemu se potpisao. 4

3
Prijatelj Pavičić, 2013., 49.-51.
4
Prijatelj Pavičić, 2013., 11.

4
SLIKARSTVO U BOKI KOTORSKOJ OD 1420. DO 1450.

O slikarstvu Boke kotorske u razdoblju od 1420. do 1450. ne znamo mnogo. Sačuvan

je mali dio slikarskih ostvarenja, a i obrađeno je malo arhivske građe o slikarima koji su tada
djelovali u Boki kotorskoj. Tada u gradu Kotoru živi oko 5000 stanovnika s do sedamdeset
plemićkih kuća. Početkom druge četvrtine 15. stoljeća u Kotoru se spominju dvojica slikara:
Andrija Kilinč (između 1423. i 1425.) te slikar Srđ (1435. g.). Najpoznatije ime tog razdoblja
je kotorski majstor štitova i škrinja Radoje Dragosalić, podrijetlom s Neretve. On je 1437. u
Kotoru imao radionicu koju kasnije seli u Dubrovnik. Imao je sina Stjepana kojeg je dao u
radionicu Matka Junčića 1453. godine na nauk. Pretpostavlja se da je Matko Junčić živio u
Kotoru od 1441. do 1446. kada je preselio u Dubrovnik. Iz tog je razdoblja sačuvano nekoliko
minijatura kotorskog podrijetla kao što je i gotička minijatura koja s prikazom sv. Ivana koji
piše Apokalipsu koja je djelo nepoznatog autora. 5

SLIKARSTVO U BOKI KOTORSKOJ OD 1450. DO 1470.

Među rijetkim sačuvanim djelima rađenima u tehnici tempere na dasci datiranima u

drugu pol. 15. st. pripisuju se Dobričeviću slika Gospe od Škrpjela u svetištu pred Perastom i
diptih iz Katedrale u Kotoru. Dobričević se prihvaća dovršetka poliptiha za Opatiju sv. Jurja
pred Perastom oko 1455., nakon Junčićeve smrti. Dobričeviću je pripisana i minijatura s
likom sv. Tripuna u prijepisu kotorskog katastika što se danas čuva u Municipalnoj biblioteci
u Roanneu i datira u 1457. Rajko Vujčić je 1985. godine Dobričeviću pripisao freske s
likovima sv. Martina i sv. Katarine Sijenske u dominikanskom ruhu u kotorskoj crkvi sv. Ane
(nekoć sv. Martina). Valentina Živković datira freske na temelju ikonografije između 1461. i
1474. i odbacuje da su rad Dobričevića.6

5
Prijatelj Pavičić, 2013., 82.-83.
6
isto, 207.

5
SVETI MIHAJLO

Crkva Svetog Mihajla nalazi se u središnjem dijelu starog Kotora. Oslikana je

najvjerojatnije sredinom 15 . stoljeća. Fragmenti zidnog ukrasa nalaze se u većem broju u
oltarnoj apsidi i na trijumfalnom luku, dok je na južnom zidu naosa djelomično sačuvan lik
svetog Đorđa na konju, predstavljenog kako ubija zmaja.7

U konhi apside (Slika 2.) dominira prikaz Deisisa, u vrhu trijumfalnog luka je
Uznesenje Kristovo, dok su u odsječcima luka predstavljene Blagovijesti. Ispod arhanđela
Gabrijela naslikan je svetac za koga se, na osnovu ikonografskih osobina i ostataka signature
početnih slova NIC, pouzdano može zaključiti da se radi o sv. Nikoli. Na južnom dijelu
istočnog zida, kao pandan sv. Nikoli, naslikan je sv. Tripun, zaštitnik Kotora koji u ruci drži
model grada. To je, sudeći prema sačuvanim prikazima sv. Tripuna iz 15. st. u crkvi sc.
Bazilija u Stolivu i na jednom srebrnom križu, bila uobičajena ikonografija ovog sveca. S
modelom grada u rukama sveti Tripun se počinje prikazivati u 15. st, najvjerojatnije pod
utjecajem prikaza sv. Vlaha s modelom grada Dubrovnika. Za razliku od ostalih figura u crkvi
sv. Mihajla, sveti Tripun obučen je kao plemić po ondašnjoj modi – nosi kratku haljinu
tamnoplave boje, opasan je pojasom i ogrnut crvenim plaštem postavljenim krznom od
hermelina. Uobičajeno je bilo da se muški i ženski ogrtači postavljaju krznom, ali se
specifično krzno od hermelina spominje tek u 15. st. U nižoj zoni ispod svetog Nikole, nalazi
se prilično oštećena figura. Riječ je o mladiću s fino uobličenom frizurom, koji a glavi ima
frigijsku kapu, te je identificiran kao prorok Danilo. Njegov pandan na južnoj strani ne može
se prepoznati zbog loše očuvanosti. Pozadine svih prikaza su dvobojne: prvo tanka zlatna
linija dijeli pozadinu fresaka po sredini – gornja polovina je tamnoplava a donja tamnozelena.
8

Na južnoj strani naosa djelomično je sačuvan prikaz svetog Jurja na konju, kako
ubija zmaja. Svetac je obučen kao vitez, u crvenu odjeću i ratnički oklop. Vijori mu se plašt
zlatnožute boje. Legeda o svetom Jurju koji ubija zmaja na zapadu je, otkako je nastala
legenda Aurea, tumačena kao simbol spasenja crkve. Sveti Juraj je bio stari patron Kotora pa

7
Živković, 2011., 279-283.
8
Isto, 285.

6
je uspomena na njega nastavila živjeti tokom cijelog srednjeg vijeka, posebno u običaju da se
na njegov dan biraju novi članovi za gradske administrativne funkcije. Prema predaji, moći
svetog Tripuna prvo su donesene do opata manastira sv. Jurja pred Perastom. Pored lokalnog
značaja koji je svetac imao u gradi, on je posebno proslavljan i kao zaštitnik oklopara i
mačara, zanata koji su veoma razvijeni u Kotoru.9

Slikana dekoracija oltarnog prostora u crkvi odlikuje se zaokruženom funeralnom i

eshatološkom simbolikom. Trodijelnom shemom s prikazima Blagovijesti, Uznesenja i
Deisisa istaknute su ideje inkarnacije, pobjede nad smrću, predstavljanje Božje prirode i
drugog dolaska Kristovog. O sepulkarnom i eshatološkom karakteru crkve svjedoče u prvom
redu posveta, potom pisani izvori i konačno, grobnice i epitafi koji se nalaze na njenom
prostoru.10

Prije završnog čišćenja, ocijenjeno je da freske u Svetom Mihajlu pripadaju

gotičkom stilu i prema tome su datirane u 14. ili početak 15. stoljeća. Nakon otkrivanja svih
sačuvanih fresaka, utvrđena je njihova ikonografska sličnost sa životom Svetog Bazilija u
Stolivu. Tada je predloženo datiranje u sredinu 15. stoljeća, kao što su pretpostavljene i
različite atribucije fresaka (Lovru Dobričeviću ili učitelju slikara koji je oslikao Svetog
Bazilija u Stolivu). Međutim, treba imati u vidu da su nesumnjivo srodna programska i
ikonografska rješenja između dva fresko-ansambla, u Svetom Baziliju u Stolivu i Svetom
Mihajlu u Kotoru, iskazana sasvim drugačijom slikarskom manirom i senzibilitetom.11

Zbog nepouzdanosti atribucije samo na osnovu pojedinih stilskih elemenata, a budući

da nisu sačuvani nikakvi pisani izvori o nastanku životopisa u Svetom Mihajlu, o stilskim
osobinama ovih fresaka može se raspravljati prvenstveno sa stajališta njihovog mjesta u
okviru sačuvanog kasnosrednjovjekovnog slikarstva u Kotoru. Freske u svetom Mihajlu
svjedoče da je specifična kotorska simbioza gotičkih i bizantskih ikonografskih i stilskih
elemenata, a koja je bila osnova slikarstva 14. stoljeća., trajala i do sredine 15. stoljeća.
Pretežno bizantska likovna i ikonografska rješenja su zastupljena na kopozicijama Deizisa i
Uznesenja. Bogorodica i arhanđeo Gabrilo (Gabrijel) iz Navještenja, a potom i figure svetog
Tripuna, svetog Nikole i proroka Danila oblikovane su na način karakterističan za prijelaz iz

9
Živković, 2011., 279.-283.
10
isto, 283.-290.

11
isto, 285.

7
kasnogotičkog u ranorenesansno slikarstvo. Posebno se u obradi draperija proroka Danila i
svetog Tripuna uočavaju likovne osobine ovih stilova. Izuzetno fino kolorističko modeliranje
draperije koja prati prirodan pokret u laktu povijene ruke proroka, ostvareno je smjenjivanjem
svijetlih i nešto tamnijih tonova jasno plave boje. Sveti Tripun je predstavljen u blago
raskoračenom stavu dok je draperija tamnoplave tunike i plašt koji je postavljen krznom od
hermelina modelirana u finim naborima.12

Način stvaranja likovnog i kompozicijskog rješenja, koje se sastoji od bizantskih i gotičkih

elemenata, jasno prezentira scena Uznesenja. To je primjer kotorske pictura graeca, koja se
odlikuje izuzetno visokom estetskom kvalitetom. U bizantsku kompoziciju i ikonografiju
uplivi likovnih rješenja kasne gotike i rane renesanse zapažaju se u obradi lica apostola i
figura dva anđela na zemlji. Na crtežu lica apostola dominiraju jasne konture krupnih
bademastih očiju, pravilnog nosa i naturalistički prikazanih obrva. Kolorističkom obradom
simbola apostola, naročito haljina i kose dva anđela, bijelom i zlatnožutom bojom postignut je
svojevrstan svjetlosni izvor koji obasjava donju polovicu kompozicije, na način kakav se
javljao u kasnogotičkom slikarstvu. Kombinacijom svijetlih i tamnih tonova plave, crvene,
jarkožute i zelene boje, slikar je stvorio jedan poseban i svjež vid kolorističke dinamike, koja
je postala aktivni element u oblikovanju kompozicije i isticanju njenog simboličkog značenja.
Freske u Sv. Mihajlu po svojoj strukturi prožimanja bizantinskih i gotičkih elemenata veoma
su bliske, više od stoljeća starijim, freskama u Kolećati (Kotorska crkva Sv. Marije).13

SVETA ANA I IMAGO PIETATIS

U drugoj polovini 15. stoljeća nastale su freske u crkvi sv. Ane i dvostrana ikona
koju je najvjerojatnije 1468. godine za bratovštinu flagelanata naslikao kotorski slikar Đurađ
Bazilj. Ova dva primjera pokazuju sličnosti na stilskom nivou, jer su dio istog procesa koji je
zahvatio kotorsku umjetničku sredinu u prvoj polovini 15. stoljeća – postepeno napuštanje
bizantskih likovnih principa u korist kasnogotičkih. Na freskama u Sv. Ani, to se primjećuje
prvenstveno u koloritu, zasnovanom na harmoniji jasnih boja: crvene, tamnoplave, zelene i
žute. Inkarnat svete Katarine Sijenske i Svetog Matina (Slika 3.) je obrađen različitim
nijansama okera i tamnih boja, dok se u crtežu lica zapaža izrazita linearnost, koja prevladava
i u crtežu draperija. Volumen figura je različito obrađen, dok se sv. Katarina odlikuje

12
Živković, 2011., 286.
13
isto, 287.-288.

8
plošnošću, sveti Martin, kao i draperije sv. Franje i Bogorodice imaju istaknutu plastičku
strukturu. Jedina sačuvana u cijelosti, figura sv. Martina, pokazuje mješavinu linearnosti,
voluminoznosti i naturalizma, što je uobičajeni postupak za kasnogotička slikarska djela, a
koji se na ovim prostorima održao i tokom cijelog 15. Stoljeća. Kada je riječ o atribuciji
fresaka sasvim sigurno se mogu prepoznati likovne osobine i maniri kotorskog slikara Lovra
Dobričevića. Međutim, to nipošto ne bi trebalo da bude nepobitni dokaz o Lovrinom
autorstvu, već prije može govoriti o prihvaćenosti Lovrinog slikarskog senzibiliteta i
raširenosti njegovog manira. Budući da u znanosti postoji sklonost da se sva sačuvana djela
15. Stoljeća u Kotoru, kao i u okolnim mjestima, pripišu Dobričeviću, mora se izraziti sumnja
da je tako nešto u povijesti umjetnosti uopće moguće, naročito ako se ima u vidu da ovaj
poznati slikar dugo nije boravio u svom rodnom kraju.14

Freske u Sv. Ani, zajedno sa dvostranom ikonom sa Imago pietatis u Bogorodice sa

Djetetom izdvajaju se iz uobičajenog stila kotorske pictura graeca. Predstavljaju primjere
snažnije manifestacije stila zrele gotike i rane talijanske renesanse u odnosu na do tada
prevladavajući bizantsko-gotičku simbiozu. Ovaj proces je nažalost predstavljao i lagano
gašenje gradske slikarske produkcije i okretanje djelima uvezenim iz Venecije.15

Kotorski slikar Đurađ Bazilj sklopio je 1468. ugovor sa bratovštinom Svetog Križa iz
Kotora i obvezao se da će napraviti veliku oltarnu palu. Vjerojatno je riječ o dvostranoj ikoni
koja se danas čuva u riznici katedrale sv. Tripuna. Ona stilski pripada slikarskom krugu
Dobričevića, kojem je pripadao i Bazilj, dok se na osnovu izbora tema i ikonografije Imago
pietatis vezuje za bratovštinu flagelanata. Na jednoj strani ikone prikaz je Bogorodice koja
sjedi ispred crvene pozadine, priklonjene glave i sklopljenih ruku (Slika 4.). Adorira malog
Krista koji leži u njenom krilu. Krist je nag, zaogrnut je prozirnim velom. Desnom rukom
blagoslivlja. Sa druge strane je Imago pietatis. Mrtav Krist, dopola u sarkofagu, prekriženih
ruku i zatvorenih očiju, stoji ispred križa, a na tamnozelenoj pozadini iza njega ističe se pusti
stjenoviti pejzaž oker boje (Slika 5.). Oko Kristove glave ispisan je akronim INRI. Prikaz
Bogorodice i djeteta na dvostranoj ikoni jasno otkriva slikara koji je pod snažnim utjecajem
Lovre Dobričevića. Kotorski slikari braća Đurađ i Pavle Bazilj bili su učenici i suradnici
Dobričevića. U Kotoru i Dubrovniku imali su svoje radionice. Od svih suradnika, Dobričeviću
je najbliži bio Đurađ Bazilj. Zabilježeno je da je radio oltarnu palu za bratovštinu.
Ikonografski elementi na dvostrukoj ikoni prikazuju osnovne postulate kotorskih flagelanata –

14
Živković, 2000.-2001., 133-138.
15
isto, 133-138.

9
proživljavanje Kristove muke i duboko poštovanje prema kultu Krvi Kristove. Ikonografski
tip Bogorodice sa Djetetom kombinira Pieta i Adoratio što predstavlja nagovještaj Kristove
muke. 16

FRESKE U MALOJ GOSPINOJ CRKVI U SAVINI

Freske su nastale u vrijeme kada su Novim vladali veliki hercegovački velikaši

Kosače. Naručitelj je bio Stjepan Vukčić Kosačam otac bosanske kraljice Katarine Kosače,
koji je nosio titulu hercega svetog Save. Pretpostavlja se da je freska nastala u vrijeme
dovršetka Drugoga konavoskog rata oko 1455. te da je njezina izradba prekinuta zbog najezde
Turaka koji su 1482. osvojili Novi. Stručnjaci (Đurić i Radojčić) smatraju da su ove freske
posljednji sačuvani odbljesak pravoslavne umjetnosti dvorskoga karaktera u trenutku
neposredno poslije pada Carigrada pod Turke. Kontekst nastanka savinskih fresaka izuzetno
je važan za razumijevanje njihove ikonografije i stila. Autor fresaka pokazuje stilske utjecaje
zapadnog slikarstva, dok su izbor i raspored prizora izraz bizantske tradicije. Gotički elementi
se prepoznaju u naborima likova, prikazu krajolika u pozadini i oblikovanju lica pojedinih
svetaca.17

Neki istraživači (Đurić i Vujičić) smatraju da je freske u Savini naslikao slikar

katolik za pravoslavne naručitelje. Nije ustanovljeno što je slikaru služilo kao izvor u
formiranju ikonografskih predložaka . Planirao je oslikati čitavu unutrašnjost crkve i tome je
prilagodio raspored i repertoar scena. Počeo je slikati od istočnog traveja, kako to preporučuju
i bizantski slikarski priručnici-erminije. U školjki apside postavio je Bogorodicu širu od
nebesa, kao simbol Kristove inkarnacije. Ispod nje su 2 scene vezane za euharistiju, Pričest
Apostola i Poklonstvo žrtvi. Na trijumfalnom luku nalaze se Navještenja iznad kojih je
kompozicija Silazak duha na apostole. Iznad stojećih figura, a iznad crkvenih praznika i
Kristove muke – Rođenje, Vizitacija, Bijeg u Egipat, Krštenje, Raspeće, Polaganje Krista u
grob (Slika 6.), Mironosnice na Kristovom grobu i silazak u Had, te Posljednja večera (Slika
7.), Pranje nogu i Judino izdajstvo. Freske u zapadnom traveju nisu završene. Teofanijska
tema u crkvi je kompletirana slikanjem Kristova silaska u had (istočna varijanta Kristova
uskrsnuća iz groba), Navještenja i Pričesti apostola, koje su u liturgijskoj vezi sa glavnim

16
Živković, 2009., 135-142

17
Prijatelj-Pavičić, 2013., 210.-211.

10
oltarom. Vujčić piše da je prikaz Bogorodice šire od nebesa, koja stoji na velikom srpu
mladog mjeseca, stran pravoslavnoj ikonografiji. Pojedini likovi na freskama ga stilizacijom
podsjećaju na likove prikazane na minijaturama s prikazima čuda sv. Tripuna iz 1466. što se
nalaze u kodeksu Bucchia (u Veneciji). Također vidi sličnosti između fizionomije u Savini i
onih na ikoni Gospa od Škrpjela. Pojava gotičkih stilskih elemenata u savinskim freskama
nije dovoljna dokaz za pripisivanje fresaka Dobričeviću. Po specifičnosti stilskog izričaja
freske u Savini su bliske onima u Crkvu sv. Bazilija u Stolivu, jednome sigurnom djelu
zografa Mihaila. Izraz autora u fresaka u Savini blizak je Dobričeviću. Ipak, likovi na
freskama iz Savine su najsličniji prikazanima na 40ak minijatura u Kodeksu Bucchia. Muški i
ženski likovi prikazani na freskama s prizorima Pranja nogu, Silaska Duha Svetoga,
Posljednje večere i Polaganja u grob podsjećaju na one što ih je minijaturist prikazao na
scenama iz života sv. Tripuna.18

Ako je isti slikar bio autor fresaka u Savini i minijatura iz Kodeksa Bucchia, onda to nipošto
nije moga biti Matko Junčić. Ivana Prijatelj Pavičić pripisuje freske i minijature, pod
upitnikom jer nema dovoljno arhivskih dokaza, Đurđu Bazilju.19

FRESKE U CRKVI SV. BAZILIJA U MRŽEPU

Zograf Mihajlo, koji se 1451. potpisao na fresci u maloj Crkvi sv. Bazilija na
lokalitetu Mržep iznad Donjeg Stoliva, bio je učenik Jove iz Debra (Makedonskog). Na
freskama su prikazani sveci zapadnog i istočnog kulta: Nikola, Franjo Asiški (Slika 8.), Petka,
Nedjelja, Tripun, Juraj, Dimitrije, Teodor i Katarina. Na zapadnom zidu prikazani su sv.
Mihovil i sv. Sebastijan. Pojava sv. Sebastijana na slikama pokazuje da su freske bile
povezane s kužnom epidemijom. Posebna zanimljivost ovoga ciklusa su likovi svetaca koje su
častili i lokalni pravoslavci, poput sv. Tripuna, Katarine i Sebastijana. U polukaloti apside
naslikan je Deisis s Kristom koji ljevicom blagoslivlja, dok u desnoj ruci drži Evanđelje.
Ispod Deisisa scena je poklonjenja žrtvi u kojoj su prikazani sv. Ivan Zlatousti i Vasilije
Veliki kako prilaze k trpezi. Na trijumfalnom luku su prikazani anđeo Gabrijel (lijevo) i
Marija (desno) u sceni Najveštenja. U tjemenu luka je Uzašaće Kristovo nad likovima Marije,

18
Prijatelj Pavičić, 2013., 212.-214.
19
Isto, 214.

11
anđela i apostola. Prema Vujičiću motiv Deisisa pojavljuje se u zagrobnim i obiteljskim
kapelama i crkvama.20

Vojislav J. Đurić i Vujičić pretpostavljaju da je zograf Mihajlo bio pod utjecajem

učitelja Jove te (usporedba sa freskama iz Stoliva koje se pripisuju Dobričeviću). Vujičić drži
da je slikar Mihajlo doslovno ponovio u Mržepu prikaze Deisisa i Uznesenja te lik Sv Tripuna
iz crkve sv. Mihajla. Đurić upozorava na sličan prikaz Deisisa u apsidi (kotorske crkve Sv.
Mihajla za koji pretpostavlja da potječe iz istog vremena kao onaj u Mržepu. U školjci apside
kotorske crkve krupan je, dominantni dopojasni Krist širokog lica, kako drži knjigu s
natpisom iz Evanđelja po Ivanu na latinskom jeziku „EGO SUM LUX MUNDI“. Njemu se
klanjaju u molitvenom položaju likovi Bogorodice i sv. Ivana Krstitelja. U gornjem dijelu
trijumfalnog luka je Navještenje. Ispod likova Gabrijela i Marije su sv. Tripun s modelom
grada Kotora u ruci i Sv. Nikola (Dominik?). Likovi svetaca su nastali pod utjecajem
kasnogotičkog slikarstva. I dalje se postavlja pitanje autora fresaka.21

Odabir svetaca u Mržepu (sv. Nikola, sv. Juraj, sv. Tripun, sv. Sebastijan, sv.
Katarina, sv. Franjo) Đurić vezuje uz naručitelja Kalođurđevića. Ukazuje na pojavu slične
ikonografije sv. Tripuna s modelom grada Kotora u ruci na fresci u kotorskoj Crkvi sv.
Mihajla i u Mržepu. Također upozorava se na osebujnu ikonografiju sv. Katarine
Aleksandrijske u Mržepu koja je na fresci odjevena u dugu haljinu i maforion (prebačen preko
glave), a u desnoj ruci drži križ ispred grudi što je određuje kao mučenicu. U spuštenoj lijevoj
ruci pridržava malen kotač s noževima na obodu s kojim se prikazuje u katoličkoj
ikonografiji. Kod pravoslavaca uz križ u ruci ona nema drugih atributa, a odjeća joj može biti
vladarska i građanska. Slikar22 se odlučio za preklapanje bizantske ikonografske tradicije s
katoličkom, i tako je stvorio posebno ikonografsko rješenje u duhu „pomirljivih ideja“
onodobne crkvene unije.23

KODEKS BUCCHIA

Minijaturama su se bavili Matko Junčić i Lovro Dobričević, kao i njihovi učenici i

sljedbenici. Pretpostavlja se da je Dobričević radio sljedeće minijature za kotorske naručitelje:

20
Isto, 215.
21
Prijatelj-Pavičić, 2013., 215.-216.
22
Upitna atribucija fresaka: Slikar Mihajlo, Lovro Dobričević ili Jovo iz Debre
23
Prijatelj-Pavičić, 2013., 217.

12
sv. Tripun u kotorskom katastiku iz 1457. i minijaturu s likom sv. Nikole u matrikuli
Bratovštine pomoraca u Kotoru iz 1463., a uz to mu se pripisuje i 40ak minijatura iz kodeksa
Bucchia datiranog 1466. 24

Kodeks je datiran u 1466. godinu prema jednom zapisu u samom kodeksu, prema
kojem bismo mogli zaključiti da ga je naručio kotorski plemić Bućo Mihovilov Buća (Buchio
fiollo de ser Michiel de Bucchia). Čuva se od kraja XIX. stoljeća u Biblioteci Marciana. Na
današnjoj prvoj stranici nalazi se barokni grb kotorske plemićke obitelji Bisanti, koji je dodan
kad je rukopis prešao u vlasništvo te obitelji. Prije prelaska u fond Marciane pripadao je
Urbanu Raffaelliju, skupljaču bokeljskih povijesnih dokumenata i rukopisa, za kojeg se drži
da je odnio kodeks iz Boke i prodao ga Marciani 1887. godine.25 Riječ je doista o
jedinstvenome umjetničkom spomeniku. Sadrži 134 stranice, a dimenzije su mu 15 x 10 cm.
Ukrašen je s 38 minijatura. Minijature koje krase rukopis, s prikazom alegorija kreposti i
mana, scene iz Čistilišta sv. Patrika i događaja iz Života sv. Tripuna pripisuju se kotorsko-
dubrovačkom slikaru Lovri Dobričeviću i njegovu krugu. 26

CIKLUS MINIJATURA S PRIZORIMA IZ ŽIVOTA SV. TRIPUNA

Kotorski ciklus minijatura iz života sv. Tripuna jedinstveni je ciklus narativne

svetačke tematike za cjelovito dalmatinsko slikarstvo druge polovine 15. st. Nije sačuvan
sličan ciklični likovni govor ni u ikonosferi dalmatinskim minijatura ni fresaka. Izvor
kotorskog prijepisa legende o sv. Tripunu je metafrast, kapitalno djelo bizantske hagiografske
literature koje se povezuje uz slavnog hagiografskog pisca Simona Metafrasta. Ciklus od 24
velike minijature koje čine ciklus života sv. Tripuna vjerno prate opise čuda u kotorskom
prijepisu. Iluminator je strip o tim čudima oblikovao tako da je pojedine prizore iz svečeva
života smjestio u krajolik, a pojedine u gradsku scenografiju. Ovaj ciklus minijatura sagledan
kao cjelina podsjeća na srednjovjekovne svetačke, hagiografske cikluse što su se tijekom 14. i
15 stoljeća prikazivali u različitim slikarskim medijima, fresko-slikarstvu, na oltarnim slikama
i kodeksima s minijaturama. Vrlo žive scene egzorcizma, iscjeljivanja i svečeva martirija

24
Prijatelj Pavičić, 2013., 218.
25
isto., 218.-219.
26
Prijatelj Pavičić, 2011., 30.

13
govore da je bokeljski iluminator sigurno imao uvida u kasnogotičko narativno slikarstvo, ali i
da je poznavao hagiografske narativne obrasce lokalnoga pravoslavnoga slikarstva.27

Legenda o svetom Tripunu započinje velikim inicijalom „I“. Naslikan je u obliku

crvenog stupa oko kojega je zeleni krilati zmaj obavio rep. Prvi prikaz iz svečeva života
prikazuje dječaka sv. Tripuna kako spašava dijete koje je ugrizla zmija. Iduća minijatura
prikazuje trgovca Azinuta koji je upravo sjahao kako bi pozdravio mladoga sveca. U društvu
je trojice jahača na konjima. Prilikom susreta sa svecem, Azinut je čuo glas s neba i kleknuo
je pred dječakom. Događaj je smješten u krajolik, a na nebu dopojasni Bog rukom pokazuje
na malog sveca. Na f. 88v jedna je od kompozicijski najsloženijih i najrazrađenijih scena u
kodeksu: u prizemlju palače sv. Tripun oslobađa klečeću djevojku od demona (Slika 9.) u
njezinoj djevojačkoj sobi uz nazočnost njenih roditelja. Četrdesetorica njezinih nekadašnjih
demona istjerana su izvan gradskih zidina. Devet kotorskih minijatura egzorcizma jedini su
sačuvani prikazi ove tematike u dalmatinskom slikarstvu u ovom stoljeću. Zadnjih 9
minijatura prikazuje suđenje svecu. njegovo mučeništvo i smrt. Na njima je Tripun prikazan
kao krhki mladić. Prva scena donosi susret Tripuna i rimskog prefekta Akvilina u Niceji.
Akvilin je dao sveca mučiti da bi ga na kraju osudio na smrt. Dramatski prizor bičevanja sv.
Tripuna prva je scena mučenja u ciklusu. Drugi prikaz je tzv. terzo tormento, jedna od
najkvalitetnijih i najdojmljivijih minijatura u kodeksu. Svečeve udove rastežu četiri konja
šarca što se propinju. Zadnjih 9 minijatura prikazuju suđenje svecu, njegovo mučeništvo i
smrt. Trenutak svečeve smrti prikazan je na f. 121. S lijeve strane su suci koji sjede. Svetac je
po sredini minijature, a njemu zdesna okupljeni vojnici. Svetac je prikazan kao vitak mladić,
valovite plave kose, pravilnog lica, u kratkoj haljinici i čarapama.28

Zanimljiva je predodžba rimskog grada i tamošnjih bogataških palača

(prefiguriranih kroz kotorske palače) kao mjesta zla i grijeha. Kodeks je nastao 1466. godine,
kada Kotor krase raskošne gotičko-renesansne palače kao manifestacija moći obogaćenog
plemstva i vlasti. U prikazima bogatih Rimljana odjevenih poput bogatih dubrovačkih i
kotorskih plemića i trgovaca toga stoljeća, koji žive u raskošnim palačama ukrašenim
triforama i kvadriforama, može se prepoznati i prikrivena osuda načina života onodobne
bogate vlastele i trgovaca. Devet scena istjerivanja demona svjedoči o onodobnome velikom
interesu za raznovrsne oblike opsjednuća, demonizam, nadnaravne priče o opsjednutima –
općenito za nadnaravne sile. Slikar je vjerojatno poznavao različite likovne predloške s

27
Prijatelj-Pavičić, 2013., 222.-223.
28
Prijatelj-Pavičić, 2013., 223.-226.

14
prikazima obreda izgonjenja zlih duhova i nadnaravnih sila, demona, nemani, vještica. Ivana
Prijatelj Pavičić upućuje na to da su ovih devet kotorskih minijatura egzorcizma jedini
sačuvani prikazi ove tematike u dalmatinskom slikarstvu 15. stoljeća. Slične demone papkare
nalazimo na Radovanovom portalu, škrinji sv. Šimuna i ciboriju kotorske katedrale. u prikazu
martirija sv. Tripuna nailazimo na okrutne i brutalne oblike kažnjavanja kršćana, sadistički
rafinirane i izopačene, kakvi su uvedeni u kasno rimsko doba, u vrijeme cara Maksimina.
Torture na sv. Tripunu mogu se klasificirati prema oruđima kojima su izvedene a crtač je
inzistirao na uvjerljivosti i prikazu intenziteta brutalnosti kao retoričkim sredstvima.
Mišićavost, snagu i virtuoznost krvnika on vješto kontrastira s nadljudskom mogućnošću
trpljenja, čak ponekad s neosjetljivošću prema bolu što je očituje mladi svetac. Povod takvoj
dramaturgiji posve je jasan: ilustrator mora pokazati kako Tripun, upravo zato što je obdaren
natprirodnim sredstvima, može bez fizičkih posljedica prelaziti iz jedne kazne u drugu, sve
okrutniju i rafiniraniju. Kao čovjek natprirodne snage, mali svetac pri svemu tome ostaje
neozlijeđen. Na temelju prikaza Tripunova lica dobiva se dojam da je izvršenje kazne za njega
„radost“. Pravilo je žanra da slikar mora svečevoj muci dati panegiričan i epski karakter. 29

ČETIRI MINIJATURE S PRIKAZIMA SCENA IZ LEGENDE O

ČISTILIŠTU I RAJU SV. PATRIKA

Izvorni tekst Čistilišta sv. Patrika u kotorskom je kodeksu podijeljen na dva dijela
koji su međusobno odijeljeni traktatom o krepostima. U prvom dijelu ilustracije dviju
čistilišnih muka što ih je opisao vitez Alviz, koji je uz pomoć sv. Patrika posjetio Čistilište
kao gost, te nije morao iskušati na vlastitoj koži mučenja namijenjena grešnicima. Na f. 42v je
jedan od najimpresivnijih načina mučenja. Usred zidinama zatvorenog prostora nalazi se velik
kotač na kojega su šiljke nabijeni nagi grešnici, a dva ga demona pokreću polugama. Na
susjednoj strani golemo je stablo na čijim su golim, bezlisnim granama obješeni nagi grešnici
i grešnice obješeni ili vezani lancima. Minijaturist je vjerno slijedio opis stabla s obješenim
grešnicima zapisan u kotorskom izvorniku. Stablo s obješenim grešnicima opće je mjesto
srednjovjekovnog imaginarija Posljednjeg suda. U drugom dijelu opisuje se boravak viteza
Alviza u Zemaljskom raju. Započinje inicijalom „O“, ukrašenim štitom s grbom Bucchia.
Prijepis teksta i Alvizovu posjetu raju zaključuje se dvjema minijaturama postavljenim jedna
nasuprot drugoj. Na f.74v prikazan je vitez Alviz kako stoji pred vratima grada utvrđenoga

29
Prijatelj-Pavičić, 2013., 225.-229.

15
visokim zidinama a koji simboliziraju Zemaljski raj. Legenda kaže da se Alviz, prešavši preko
mosta, našao pred visokim sjajnim zidom raja s vratima od čistog zlata ukrašenima
skupocjenim gemama iz kojih je dopirao zamaman miris. Trojica klerika dočekuju viteza pred
vratima zemaljskog Raja. prior odjeven u redovničku bijelu haljinu i dva biskupa, jedan sa
zelenim, a drugi s crvenim plaštem. Prior otvara vrata Zemaljskog raja obraćeniku vitezu,
čineći nad njim znak križa. Na idućoj minijaturi nacrtana je rajska planina u donjem dijelu
opasana visokim zidinama. Iz njezina podnožja izviru 4 rajske rijeke: Ganges, Eufrat, Tigris i
Nil (prema Josipu Flaviju).30

Danas je teško dokučiti kojim se sve predlošcima koristio minijaturist prikazujući

prizore čistilišta i raja sv. Patrika u Kodeksu Bucchia, posebice je li poznavao pravoslavne
prikaze Posljednjeg suda i nebeskog Jeruzalema. Međutim, ako je autor inijatura iz kodeksa
doista oslikao freskama zidove male crkve u Savini, onda je riječ o slikaru koji je doista bio
upoznat s pravoslavnom ikonografijom.31

MINIJATURE ALEGORIJA TEŠKIH GRIJEHA I VRLINA

U Kodeksu Bucchia, u središtu su interesa moralne i etičke vrijednosti trgovca i

njegove profesije. Međutim, on se razlikuje od žanra trgovačkih priručnika 15. stoljeća
kojemu pripada Kotruljevićev traktar. Kotruljevićev trgovac je kršćanin koji ne bježi od
trgovačkog utilitarizma i pragmatičnosti. Kao svjedok početka merkantilizma, tragao je za
novim životnim vrijednostima i obrascima ponašanja, dok je naručitelj Kodeksa Bucchia
prožet onostranim svjetovnim vrijednostima i kršćanskim svjetonazorom.32

Jedanaest minijatura s personifikacijama smrtnih grijeha i kreposti očituju da je

iluminator imao uvida u bogati repertoar ikonografskih obrazaca ove tematike popularan u
njegovo doba. Ta se tematika tada pojavljuje u svjetovnoj umjetnosti u likovnoj opremi
vijećnica, loža i kneževih dvorova, a u sakralnoj na svodnim freskama i raskošnim
grobnicama. Likovni repertoar personifikacija vrlina dijelom je prožet antičkim utjecajima,
kako na razini literalnih, tako i na razini likovnih predložaka. Antičke utjecaje na pojedinim
minijaturama ove tematike u kotorskom zborniku možemo okarakterizirati kao prodor
klasičnog ukusa u kotorsku sredinu tijekom toga stoljeća. Kodeks započinje tekstom

30
Prijatelj Pavičić, 2013., 229.-233.
31
isto, 233.-234.
32
isto, 234.

16
ispovjednog karaktera. Tekst je ilustriran sa 7 minijatura koje predstavljaju sedam alegorija
teških grijeha, i to: Oholost, Zavist, Srditost, Malodušnost/Lijenost,
Pohlepa/Lakomost/Gramzivost, Proždrljivost/Neumjerenost u jelu i piću i Blud/Razvrat.
Ženske alegorijske figure prate kao atributi likovi simboličnih životinja, poput svinje,
medvjeda, magarca, vuka. Za prikaze 7 teških grijeha opisanih u tekstu ispovijedi odabrani su
standardizirani alegorijski prikazi kojima su se od srednjeg vijek ado renesanse pridavala
moralna značenja. Minijaturist pokazuje karikaturističku duhovitost . Osobito je duhovito
predočena alegorija grijeha koji nazivaju proždrljivost, nezasitnost ili lakomost na hranu i piće
(Slika 10.). Vuk je još od 12. stoljeća simbol pohlepe. Prikazana je glavata sjedeća žena koja
se u društvu vuka nalijeva iz velikog bokala okrećući janjeće pečenje na ražnju. Alegorija
Pohlepe predočena je kao žena koja skriva novac u ormaru. Njezin je pratilac krtica. U 15.
stoljeću Pohlepu su prikazivali i kao redovnicu s novčanikom u ruci i vukom kao pratnjom. 33

Humanističkim etičkim idealom Virtus personificiraju u kodeksu 4 stožerne kreposti

preuzete iz Aristotelove etike: razboritost, pravednost, hrabrost i samosavlađivanje (justicia,
prudentia, fortitudo i temperantia) i tri teološke kreposti- vjera/bogobojaznost, ufanje i ljubav
orema Bogu i bližnjemu (spes, charitas i fides). U kodeksu nedostaju prikazi alegorija Nade,
Vjere i Razboritosti. Alegorija Umjerenosti prikazana je kao žena koja vino iz vrča prelijeva u
vrč s vodom. Minijatura Dobrosivosti ili Milosrđa u kotorskom kodesku okrunjena je
plavokosa žena koja sjedi na klupi. Odjevena je u Bogorodičine boje: crvenu haljinu s plavim
plaštem. Prosjaku što do nje kleči na tronošcu, daje milostinju iz novčanika. Milosrđe je
prikazano kroz exemplum caritatis.34

GOSPA OD ŠKRPJELA

Slika Gospe od Škrpjela (Slika 11.) jednočlana je kompozicija dimenzija 106,5 x 75

cm, veličine poput prosječnoga srednjeg polja poliptiha u 15. st. Takve slike Bogorodice s
Djetetom u Dalmaciji naručuju različite kategorije naručitelja, pojedinci, samostani i
bratovštine. Slika Gospe od Škrpjela ima sličnosti sa Gospom od Vrbice. Naručene su
otprilike u isto vrijeme, jedna u Boki, druga u Dubrovniku. Vojislav Đurić objašnjava
ikonografiju slike kao spoj dviju shema - Hodigitrije i Gospe od Apokalipse. Bogorodica
sjedi, a ne stoji na mladome mjesecu. Nema ucrtanih sunčevih zraka u pozadini i Gospa nema

33
Prijatelj-Pavičić, 2013., 234.-235.
34
isto, 236.-238.

17
krunu od zvijezda koja upućuje na Ženu iz Apokalipse. Marija u desnoj ruci drži Krista u
bijeloj haljini, desnom rukom Krist blagoslivlja, a u lijevoj drži svitak. Marija je odjevena u
crvenu haljinu i ogrnuta plavim plaštem. Na njezinoj aureoli ispisane su riječi molitve
Gabrijelova pozdrava iz Najveštenja (Zdravo Marijo, milosti puna). Imena Bogorodice i
Djeteta napisana su grč. kraticama. Piše također i da je slika izvedena u kasnogotičkoj maniri
držeći se klasičnog obrasca Hodigitrije, ili Putovoditeljice s djetetom Isusom na desnoj ruci.
Bogorodica sjedi na srpu polumjesecu, što predstavlja zanimljivu kombinaciju istočne i
zapadne teme, putovoditeljice i bezgrešno začete Djevice. Autora same ikone Gospe od
Škrpjela naziva se Majstorom ikone Gospe od Škrpjela. Stilske sličnosti ove ikone uočavaju
se i kod dvostruke slike s prikazima Bogorodice s Djetetom i Mrtvog Krista iz zbirke kotorske
katedrale. Ona je pripisana Dobričeviću ili njegovu učeniku Đurđu Bazilju i datirana je u
sedmo desetljeće 15. stoljeća. 35

ZAKLJUČAK

Nakon ovog sumarnog pregleda smjenjivanja stilova u kotorskoj umjetnosti krajem XIV.,
XV. i početka XVI. stoljeća, može se zaključiti da se prožimanje i smjenjivanje bizantskog,
gotičkog i ranorenesansnog stilskog pravca odvijalo u najbližoj povezanosti s društvenim,
političkim, ekonomskim i kulturnim prilikama u gradu. Njihova međusobna uvjetovanost
govori u prilog činjenici da stil u umjetnosti treba promatrati prvenstveno kao izraz kulturnih i
duhovnih zahtjeva jedne sredine. Drugi zaključak koji se može izvesti na temelju analize
religioznih umjetničkih djela koja su u ovo vrijeme nastala u Kotoru jeste da konfesionalna
pripadnost ne podvlači nužno i opredjeljivanje za "odgovarajuću" likovnu formu kojom bi se
izrazili teološki i dogmatski koncepti.36

35
Prijatelj-Pavičić, 2013., 132.-137.
36
Živković, 2010., 288.

18
LITERATURA

Prijatelj Pavičić, Ivana. „Ogledalo pravednog trgovca: ispovijed i traktat o krepostima iz

kodeksa Buća.“ Croatica christiana periodica 35(67) (2011): 29-64

Prijatelj Pavičić, Ivana. U potrazi za izgubljenim slikarstvom : o majstoru Lovru iz Kotora i

slikarstvu na prostoru od Dubrovnika do Kotora tijekom druge polovice XV. stoljeća.
Dubrovnik : Matica hrvatska, Ogranak Dubrovnik, 2013.

Živković, Valentina. „Dvostrana ikona iz Kotora - Imago pietatis i Bogorodica sa Hristom- u

svetlu religiozne prakse bratovštine flagelanata (The diptych icon from Kotor — Imago
pietatis and theVirgin with the Christ Child — in the light of the religious practice of the
brotherhood of the flagellants).“ Zograf 33 (2009): 135-142

Živković, Valentina. „Freske iz XV. veka u kotorskoj crkvi Svete Ane. Ikonografska analiza
(Frescoes from the 15th century in the Church of St. Anne in Kotor. Iconographical
Analysis).“ Zograf 28 (2000-2001): 133-138.

Živković, Valentina. Religioznost i umetnost u Kotoru (XIV.-XVI. vek). Beograd: Balkanološki

institut srpske akademije znanosti i umetnosti, 2010.

Živković, Valentina. „Zidno slikarstvo u crkvi Svetog Mihaila u Kotoru.“ U Na tragovima

Vojislava J. Đurića, ur. Dejan Medaković, Cvetan Grozdanov, 279-290. Beograd : Srpska
akademija nauka i umetnosti, 2011.

„Boka kotorska“, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, http://proleksis.lzmk.hr/12891/

(29.11.2016.)

19
SLIKOVNI PRILOG

Slika 1. Boka kotorska

Slika 2. Freske u crkvi sv. Mihajla, Kotor

20
Slika 3. Sveta Katarina i sveti Martin, crkva sv. Ane, Kotor

Slika 4. Majstor Gospe od Slika 5. Majstor Gospe od

21
Škrpjela (?), Bogorodica s Škrpjela (?), Mrtvi Krist, riznica
Djetetom, riznica kotorske kotorske katedrale
katedrale
 Slika 6. Nepoznati slikar, Polaganje Krista u
grob , mala Gospina crkva, Savina

Slika 7. Posljednja večera, mala Gospina crkva, Savina

22
Slika 8. Mihajlo iz Kotora, Sv Franjo Asiški, Crkva sv. Bazilija, Mržep.

Slika 9. Nepoznati autor, Sv. Tripun

istrjeruje demona iz djevojke, Kodeks Bucchia, f.88v

23
Slika 10. Nepoznati autor, Alegorija Proždrljivosti, Kodeks Bucchia, f. 8v

Slika 11. Majstor Gospe od Škrpjela (?), Gospa od Škrpjela, Crkva Gospe od
Škrpjela, Perast
24