1.

Periodizacija Srednjeg vijeka

Period Srednjeg vijeka se obično koristi samo za oblast evrope.Postoji nekoliko podjela o periodizaciji. Većinom svi
uzimaju da je 476. početak srednjeg vijeka, poslije pada Zapadnog Rimskog carstva. Može se reći da je početak
srednjeg vijeka i početak Seobe naroda, Milanski edikt, početak feudalizma, pojava Kršćanstva... Kao ekvivalent padu
jednog carstva, za kraj srednjeg vijeka se uzima i pad Konstantinopolja (Carigrada) 1453. godine, kao i otkriće Amerike
1492. Srednji vijek se dalje dijeli na Rani Srednji vijek, Razvijeni Srednji vijek i Kasni Srednji vijek. Rani srednji vijek
završava Crkvenim raskolom, bitkom kod Hastingsa ili Diktatom Grgura pape.

2. Sukob papstva i carstva

Borba za investituru je bila najznačajniji sukob između Crkve i države u srednjovjekovnoj Europi. U 11. i 12. stoljeću,
niz papa iskušavao ovlasti europskih monarhija nad kontrolom imenovanjima, ili investiturom crkvenih dužnosnika
kao što su biskupi i opati. Iako je glavni sukob je počeo 1075. između pape Grgura VII i Henrika IV, cara Svetog
Rimskog Carstva, kratka, ali značajna borba oko investiture se dogodila između Henrika I., kralja Engleske i pape
Paskala II. u godinama 1103. do 1107., a to pitanje je također igralo omanju ulogu u borbi između crkve i države u
Francuskoj. Cijeli spor je konačno riješen Wormskim konkordatom iz 1122. godine. Potkopavanjem moći osnovane
careva salijske dinastije, spor je doveo do skoro 50 godina građanskog rata u Njemačkoj, te trijumfa velikih knezova i
opata, dok je carska moć ponovno uspostavljena pod dinastijom Hohenstaufena.

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva a prije borbe za investituru, postavljanje biskupa je teorijski bila zadaća Crkve,
ali u praksi su ih postavljale svjetovne vlasti (carevi, kraljevi i vojvode). S biskupskom ili opatskom službom dolazilo je
dosta zemlje i bogatstva, tako da su se crkveni položaji često kupovali, iako je to bio grijeh (simonija) . Prodaja
crkvenih položaja postaje značajan izvor prihoda svjetovnih vladara. Osim toga biskupi su bili zbog svoje pismenosti
bili često i dio svjetovnih vlada. Vladaru je bilo jako korisno na položaj dovesti biskupa ili opata koji će biti odan.[1]
Pored svega ostalog car Svetog rimskog carstva imao je mogućnost postavljati/svrgavati papu, a papa je postavljao i
krunio cara Svetog rimskog carstva.

Kriza je započela kada je jedna skupina biskupa, predložila provedbu gregorijanske reforme crkve. Osnovni razlog
reforme je prodaja crkvenih položaja (simonija) . Zato je predloženo da crkva postavlja svećenike. Gregorijanski
reformisti su znali da to neće moći izvesti, dok god car može postavljati papu. Prvi korak je stoga bio da car ne
postavlja papu. Prilika se pokazala, kad je na vlast došao 1050-ih car Henrik IV. Pošto je car bio još dijete od 6 godina
reformatori proglašavaju 1059. na crkvenom koncilu u Rimu da svjetovni vladari neće više birati pape. U tu svrhu su
formirali kolegij kardinala koji bira papu. Taj način biranja papa se održao do danas. Kad je Rim uspio kontrolirati izbor
pape, krenuo je na ukidanje prava vladara na investituru ostalih svećenika.

Sukob oko investiture u Engleskoj (1103-1107).

Vilim Osvajač je prihvatio blagoslov Grgura VII kad je izvršio invaziju Engleske. Međutim William Osvajač odbija papin
zahtjev da dođe u Rim i prihvati takozvani dokument "Donacija Konstantina", po kojima bi papa imao puna prava
postavljanja, a ne kraljevi. Biskupi i opati Engleske ostali su lojalni William Osvajaču, iako je papa 1075. tvrdio da samo
papa postavlja biskupe. Tijekom vlasti Henrika I bilo je dosta prepirki između Rima i Westminstera, pa nadbiskup
Anselmo Kenterberijski podnosi ostavku i povlači se u samostan. Bio je ekskomuniciran Henrikov ključni savjetnik, ali
papa se nije usuđivao ekskomunicirati Williama Osvajača. Papi je bila potrebna engleska podrška tijekom problema sa
Henrikom IV. Osim toga i u križarskom rat bila je potrebna engleska podrška. U Engleskoj je postignut kompromis,
1
zvan Londonski konkordat iz 1107., koji je kasnije poslužio kao uzor za Vormski konkordat u Njemačkoj. U Engleskoj su
se razlikovali sekularne i duhovne moći visokih svećenika. Engleski kralj je predao papi pravo postavljanja biskupa i
opata, ali zadržao je pravo da se biskupi njemu zakunu kao sekularni vazali, jer su posjedovali zemlju, koju im je kralj
udijelio.

Konkordat iz Wormsa

Nakon 50 godina rata sklopljen je kompromis 23. rujna 1122., poznat kao Wormski konkordat . Dogovoreno je da se
ukine investitura, tj. da kraljevi ne postavljaju biskupe. Međutim sekularni vladari su zadržali neslužbeni bitan utjecaj
na proces postavljanja. Pape su ovim dobile mnogo veću moć. Međutim sukob se nije time okončao. Ponovo će
izbijati sukobi papa i svetih rimskih careva, sve dok teritorij današnje Italije (gdje se nalazila papinska država) ne bude
izvan nadzora Svetog rimskog carstva.

3. Križarski ratovi
Krstaški ratovi su niz ratova od 1096.- 1270.god. koje je organizovala katolička crkva za oslobođenje Hristovog groba u
Jerusalimu iz ruku "nevjernika", Turaka Seldžuka i Bizantije (samo IV križarski rat). Ratovi su nazvani krstaški zbog
krsta koji su vojnici nosili na svom oklopu. Katolička crkva je u ovim ratovima vidjela priliku da uspostavi duhovnu
dominaciju nad zemljama Istočnog Rimskog Carstva, a riteri i feudalci bili su vođeni ekonomskim motivima (osvajanje
novih poseda, ratni plen).

 Prvi krstaški rat 1096.-1099. poveli su normanski, flandrijski i holandski riteri.Osvojili su Jerusalim i jos
nekoliko posjeda, pa su i stvorili nekoliko grofovija i jerusalimsku kraljevinu.

 Drugi krstaški rat 1147.-1149. pod vodstvom francuskog kralja Luja VII i njemačkog kralja Konrada III završio
se bez rezultata.

 Treći krstaški rat 1199.-1202. vode engleski kralj Ričard Lavljeg Srca, francuski kralj Filip II Avgust i nemački car
Fridrih I Barbarosa. U ovom pohodu njemački car se udavio u jednoj rječici, Filip II Avgust se posle svađe sa
engleskim kraljem vraća u Francusku. Ričard Lavljeg srca je uspeo ugovorom da obezbjedi slobodan
dolazak hodočasnika u Jerusalim.

 Četvrti krstaški rat 1202.-1204. vodili su francuski feudalci pod vodstvom Mletačke republike. U ovom pohodu
krstaši su zauzeli Carigrad, stvoreno je Latinsko Krstaško carstvo i stvorene još neke manje države.

 Peti krstaški rat 1217.-1222. vođen je protiv egipatskog sultana koji je vladao Palestinom. Zbog unutrašnjih
razdora, krstaška vojska je morala da napusti Egipat

 U Šestom krstaškom ratu 1228.-1229., Fridrih II Hohenštaufovac osvaja Jerusalim

 Francuski kralj Luj IX preduzeo je sedmi (1248.-1254.) i osmi (1270.) krstaški rat, ali bez većih uspeha.

Treba pomenuti i dva dječija krstaška rata (1212.). Po crkvenom uvjerenju Hristov grob mogli su da oslobode samo
bezgrješni dječaci. Međutim, dio djece su trgovci prodali u Egiptu, a drugi dio je stradao od zime i gladi.

Krstaški ratovi predstavljaju niz ratova koje su hrišćani zapadne i srednje Evrope pod uticajem papa vodili od kraja XI
do druge polovine XIII veka protiv Seldžuka, Fatimida i drugih islamskih dinastija i država za oslobođenje svetih mesta

2
u Palestini, posebno Hristovog groba u Jerusalimu, iz ruku muslimana. Ti su ratovi započeli u doba kada je Katolička
crkva, s papom na čelu, nastojala ostvariti duhovnu i svetovnu prevlast u hrišćanskom svetu. Na crkvenim saborima u
Pjačenci i Klermonu 1095. g. Papa Urban II pozvao je na rat protiv muslimana za oslobođenje Jerusalima, obećavši
učesnicima opraštanje svih grijeha, pri čemu će ubijanje, pljačka, osvajanje novih poseda biti u potpunosti prihvatljivi,
jer će žrtve svega toga biti nevernici koji bolje ni ne zaslužuju. Papin poziv, kao i žarko propovedanje zanesenjaka, npr.
francuskog monaha-augustinca Petra Pustinjaka, bili su dočekani s velikim poletom i oduševljenjem, i to zbog više
razloga. Premda je u XI veku u Evropi počelo razdoblje opšte demografske, državne i političke obnove, niži društveni
slojevi su proživljavali teško ekonomsko stanje i glad, a 1095-1096 evropske zemlje je zahvatila nepoznata epidemija
(verovatno kuga), pa je pokušaj bega iz takve stvarnosti bio sasvim razumljiv. Ekonomsko stanje je bilo dodatno
otežano jer su turci Seldžuci i egipatski Fatimidi kočili trgovinu maloazijskog i sjevernoafričkog prostora s hrišćanskom
Evropom. Značajnu ulogu u pokretanju ratova imala je i zamisao o zaštiti mnogobrojnih hodočasnika na putu u Svetu
zemlju od nasilja i samovolje bliskoistočnih mjesnih moćnika. Od rata protiv islamskog Istoka svi su očekivali koristi:
vjerski gorljivi pojedinci - mesto u raju, velikaši - nove velike posede, seljaci - oslobođenje od lične zavisnosti, a svi
učesnici plijen od pljačke. U raznim delovima Francuske, Njemačke i Italije na hiljade vitezova i kmetova počinju da se
okupljaju za ratni pohod, stavljaju na svoju odjeću veliki crveni krst i odlaze u rat za oslobađanje navodnog Isusovog
groba, krećući se ispred glavnine, ubijajući Jevreje, pljačkajući i izazivajući nemire kud god bi stigli.

4. I Križarski rat
Prvi krstaški rat trajao je od 1096. do 1099. godine i pokrenuo ga je papa Urban II sa ciljem oslobođenja kristovog
groba i oslobađanja svetog grada Jerusalima od vlasti nevjernika (muslimana). Krstaši su tokom pohoda osvojili
Jerusalim i još neke gradove (Edesa i Antiohija). Na temeljima vojnih uspeha stvorene su prve krstaške države, a u
samom Jerusalimu su stvoreni prvi viteški redovi. Ovo je jedini krstaški rat (a bilo ih je posle još nekoliko) koji je
ispunio zadati cilj, oslobađanje Jerusalima.

Vizantija je tokom 1071. godine zadobila dva teška udarca, Normani su zauzeli Bari(poslednji posed na Apeninskom
poluostrvu), dok su Turci Seldžuci nakon bitke kod Mancikerta zauzeli teritorije na prostoru Male Azije, pa je
vizantijski car Aleksije I Komnin(1081.- 1118.) bio prinuđen da potraži pomoć u Evropi koju nije gledao blagonaklono.
Na njegov poziv se odazvao papa Urban II koji je bio zabrinut za sveto mesto (Jerusalim). Saziva 1095. godine sabor u
Klermonu kojem prisustvuje oko 200 biskupa, kneževa i plemića.Odlučeno je da se krene u oslobađanje svetog mesta.

3
Prvi krstaški rat nije vodio nijedan kralj već vojvode.
Najznačajnije vojvode i njihovi putevi prema Carigradu
su:

 Gotfrid Bujonski, kasnije jeruzalemski kralj - sa

vojskom se kretao duž Dunava, kroz Ugarsku i
Srbiju

 Rejmond Tuluški i Igo Vermonški - preko Alpa,

kroz severnu Italiju i Dalmaciju

 Boemund Tarentski - preko Jadranskog mora

od Apulije do Drača pa kopnenim putem do
Carigrada

 Pored njih su još bili: Robert II od Normandije,

Robert II Flandrijski, brat od Gotfrida Balduin
(koji ga je naslijedio u Jerusalimu) i Tankred
Taranski

U proleće 1097. stižu u Carigrad gdje se trebaju izvršiti pripreme za dalje delovanje. Komnin je tražio da krstaši polože
zakletvu da će Vizantiji predati sve oblasti koje joj u osnovi i pripadaju. Isprva su se nećkali da bi na kraju ipak položili
tzv. “Zakletvu vernosti i odanosti”. Dugo su opsedali Nikeju a na kraju je garnizon predao ne njima nego Komninu.
Muslimani su presreli krstaše kod Dorileja i umalo uništili križarsku vojsku i jedva su uspjeli da poraze muslimane.
Uspeli su da osvoje Antiohiju 1098. (tu su se pokazale slabosti krstaša - nespremni, većina kao da je pošla u avanturu,

4
između ostalih, dezertirao je i Petar Pustinjak). Nisu dali Antiohiju Bizantiji kao što su obećali, nego su je zadržali za
sebe. Iste godine Balduin Bujonski je sam Osvojio Edesu i osnovao svoju grofoviju. 7. juna 1099. počela je opsada
Jerusalima koja je trajala do 15. jula. U pomoć sustigli Đenovljani sa spravama za opsadu. Nakon pada, u Jerusalimu je
tri dana vladao potpuni haos - pljačkanje i ubijanje na sve strane (u izvorima se pominje da je krvi bilo do članaka).
Međutim, trebalo je organizovati osvojeni dio. Krstaši su pokušali nastaviti svoje širenje, ali nisu uspjeli i pali su kod
Askalona, no uspjeli su se organizovati i utvrditi, pa su nastale sljedeće grofovije i kraljevine:

 Armensko kraljevstvo Kilkije,

 Antiohijski principat,

 Grofovija Tripoli

 Grofovija Edesa

 Jerusalimsko Kraljevstvo

5. Templari i Isusovci
Prvi vojni red, Red siromašnih vitezova Hrista i Solomonovog hrama, poznatiji kao Vitezovi Templari, je osnovan
1118., kao posledica Prvog krstaškog pohoda, da pomogne novom Jerusalimskom kraljevstvu da se održi od napada
muslimana koji su se nalazili u okolini, i da osigura bezbednost velikog broja hodočasnika iz Evrope koji su pohrlili ka
Jerusalimu nakon njegovog osvajanja. Red je osnovao Hugo de Pejens. Templari su organizovani kao manastirski red,
sljedeći pravila koja je za njih stvorio Bernar od Klervoa, osnivač Cistercijanskog reda. Templari su bili dobro povezani i
ubrzo su postali bitan faktor na međunarodnoj političkoj sceni tog vremena. U tom vremenu dobili su nekoliko
povlastica od Pape, koje su im dozvolile, između ostalog, da ubiru poreze u područjima koja su bila pod njihovom
kontrolom, proizvodeći njihov brzi uspon. Templari su bili podeljeni na nekoliko različitih bratstava:

 Vitezovi - opremljeni kao teška konjica;

 Oružnici - opremljeni kao laka konjica (pripadnici nižih klasa među vitezovima);-

 Farmer - koji su upravljali vlasništvom reda;

 Kapelani – koji su bili sveštenici i zadovoljavali duhovne potrebe pripadnika reda.

Neki pripadnici reda su bili posvećeni bankarstvu, jer su Templarskom redu Krstaši često poveravali blago na
čuvanje.Njihovo ime aludira na njihov istorijski štab u Omarovoj džamiji na Brdu hrama u Jerusalimu, koji su oni
preimenovali u Templum Domini.Predstavljen na jednom od njihovih pečata, struktura za koju se veruje da je ostatak
Jerusalimskog hrama, i model po kome su napravljeni brojni templarski hramovi u Evropi. Osim, u Palestini, red se
borio i u Španiji i u ponovnom osvajanju Portugala. Dati su im dodatni posjedi i zamkovi u graničnim područjima. U
jednom trenutku su nasledili i Kraljevinu Aragon, zajedno sa drugim vojnim redovima. Njihov uticaj u Evropi je bio
jako veliki tako da naprimer, zahvaljujući kontaktu Templara sa muslimanskim istokom,Evropljani su se vratili starom
rimskom običaju brijanja brade dok je preko hiljadu arapskih reči ušlo u evropske jezike. Po prestanku Krstaških
ratova, red Templara je prerastao u Evropi u red bankara koji su bili oličenje zelenaštva. Pa ipak, blago donijeto sa
Istoka činilo ih je vrlo moćnim: neretko su se kod ovog reda zaduživali Jovan bez Zemlje, Huan iz Navare, Šarl Anžujski,
engleski kralj Edvard I (založio čak i krunski nakit), Roberd Artoa dok je Luj VII za finansijskog savetnika imao Templara
5
blagajnika riznice. Pružali su i druge finansijske usluge, kao što su trgovina mjenicama, izdavanje vrjednosnih pisama
koja su se mogla unovčiti bilo gde u Evropi, izdavanje zajmova i drugo. Kamata na pozajmljenu sumu nije bila mala i
kretala se od 11 do 15% što je izazvalo netrpeljivost dužnika. Tako već Filip Lijepi počinje sa progonima ovog reda da
bi zvanično posljednjeg majstora ovog reda Žaka de Molea spalio kao jeretika 1314. godine. Na taj način Filip je bio
pošteđen vraćanja dugova onima od kojih je najviše zazirao, dok je svu templarsku nepokretnu imovinu poklonio redu
Sv. Jovana (Hospitalci, Malteški vitezovi). Trinaestog oktobra, 1307. godine, manji broj Templara je bio istovremeno
uhapšen od strane agenata Filipa IV (Philippe le Bel),(takođe treba znati da je prethodno Filip lijepi, Papu praktično
oteo i prebacio iz Italije u Francusku, da bi obezbedio njegovu podršku za svoj naum) da bi u zatvoru bili mučeni zbog
jeresi Reda. (Postoji verovanje da je ovaj akt poreklo verovanja u nesreću koju donosi petak 13.) Po jednom gledištu,
Filip koji je zaplenio trezor reda (po nekim istraživačima, uopšte nije uspeo da prisvoji njihovo bogatstvo, jer su par
dana prije na 17 galija isto izneli u nepoznatom pravcu) i razbio njihov bankarski sistem jednostavno želeo da ga lično
kontroliše. Videvši sudbinu Templara, Vitezovi reda sv. Jovana od Jerusalima i Rodosa i Malte su bili takođe primorani
da napuste bavljenje bankarstvom.

Sv. Ignacije Loyola, osnivač jezuitskog reda je napisao "Formulu Instituta", dokument, u kojemu je sažeto iznio njezinu
svrhu. Pavao III. je 27. rujna 1540. svečano odobrio ovu redovničku zajednicu, a Ignacije Loyolski je bio izabran za
prvoga vrhovnog poglavara, odnosno generala družbe i na toj je službi ostao sve do svoje smrti 1556. Nakon
odobrenja družbe, isusovci su se brzo proširili po Europi. Najviše su se angažirali u školstvu i prosvjetljenju europskog
pučanstva općenito. Ignacije Loyolski je osnovao "Rimski kolegij" koji je papa Pavao IV. 1556. uzdigao na razinu
sveučilišta, koje je od 1583. godine nosi ime "Gregorijansko sveučilište". Za izobrazbu mladih isusovaca osniva se u
Rimu "Collegium Germanicum", a utemeljuju i učilište "Biblicum" za promicanje biblijskih znanosti i "Institutum
Orientale" koji ima zadaću zbližiti istočnu i zapadnu Crkvu. Vode i papinsku zvjezdarnicu. U Europu su isusovački
istraživači donijeli kišobran, vaniliju i druge mirodije.

6. Pad Jerusalima 1187.

Pad Jeruzalema se desio kao odgovor Saladina u Trećem Križarskom ratu. Iako je potpisan mir kojeg su se obje strane
pridržavale 1185., jedan napad na muslimanski karavan krajem 1186. ili početkom 1187. godine od strane Renea de
Šatjona. Mir je bio narušen i Saladin je to iskoristio. Rene nije shvatio da je upravo tim potezom zapečatio sudbinu
Jeruzalemske kraljevine, jer je karavan nosio ogroman plijen. Saladin je digao vojsku ogromne veličine i smirivao je
vojnike koji su shvatali ovaj rat kao vjerski. To je uradio čisto da njegova vojska bude usmjerena na ratovanje, a ne
prema misticizmu. Dvije vojske su stale jedna pred drugu kod Hatina: vojska kralja Gaja Lizinjanskog i vojska Saladina.
Do bitke kod Hatina je došlo 5. jula 1187. blizu Galilejskog jezera. Ovo je jedna od najvećih bitaka u kojoj su se sukobili
krstaši i muslimani. Slabo vođeni i nesložni krstaši su zauzeli položaje u delovima gdje nije bilo vode, dok je Saladinova
vojska bila u mnogo boljem položaju. Žeđ je mučila krstaše. Rano ujutru počeli su napadi na krstaše. Napadi su bili
žestoki, a krstaška vojska je samo delimično uspela da se probije. Većina je ostala opkoljena. kada je konačno pao i
crveni šator jerusalimskog kralja, koji je bio postavljen na najvišem vrhu i bitka se završila. Mjesec dana poslije ove
bitke je Jeruzalem opsjedan. Opsada je trajala 12 dana (20. septembar - 2 oktobar). Svi ukrasi sa Crkve Svetog Groba
su prodani po patrijarhovom naređenju i za taj novac su plaćeni vojnici. Saladin je ponudio kraljici Sibili, ženi kralja
Gaja, da se pridruži njemu, koji je bio zatvoren u Nabluzu, te bi tako ona izbjegla neugodnosti opsade. Ona je to na
zgrožavanje svih krstaša prihvatila, mada je već prije toga izgubila uticaj zbog poraza njenog muža, tako da je ovo i
očekivano. Saladinova vojska je osjetila žestok otpor fanatika, no ipak su se križari predali. U prvom križarskom ratu,
stotinjak godina prije pada jeruzalemske kraljevine, desio se najveći pokolj muslimana (oko 40 000 ih je pobijeno) do

6
tada. Saladin je viteški spriječio bilo kakvo prolijevanje krvi i pljačkanje u samom početku. Pad Jeruzalema je znatno
razjedinio križarske države. Križari su se povukli sa nešto imetka u oblasti koje su još držali, u Tir, Tripolis i Antiohiju.

7. Treći Križarski
Treći krstaški rat trajao je od 1189. do 1192. godine i pokrenulo ga je Saladinovo osvajanje Jerusalima 1187.godine.
Krstaši nisu uspeli da osvoje Jerusalim i pohod se okončao dogovorom da Jerusalimskoj kraljevini ostane obala od Tira
do Jope i da hrišćani imaju slobodan pristup Jerusalimu.Pad Jerusalima je izazavao burne reakcije u Evropi. Papa Grgur
VIII izdaje bulu kojom poziva na krstaški pohod. Odazivaju se vladari: nemački car Fridrih Barbarosa, francuski kralj
Filip Avgust i engleski kralj Henri II. Barbarosa je sazvao sabor u Majncu gde su se dogovarali oko pohoda. Međutim,
sam Fridrih nije dočekao sukobe jer se utopio u rečici Salefu u koji je pao verovatno zbog srčanog udara. I engleski
kralj umire a nasleđuje ga njegov sin Ričard (Lavlje srce). Odnosi između Filipa i Ričarda su bili dosta zategnuti zbog
težnje Engleza da budu vladari u Francuskoj (pitanje Normandije). Krstaši uspevaju zauzeti Antiohiju, a Saladin se
povlači sa vojskom u Jerusalim. Pri opsadi su se pokazale suprotnosti između dvojice vladara jer su obojica hteli da
budu glavno komandujući. Dok je Ričard osvajao, Filip je igrao šaha. Dok Filip osvaja, Ričarda boli glava. Filip odlučuje
da napusti pohod i vrati se u Francusku tako da na istorijskoj pozornici ostaju dva vrlo sposobna vladara koja su se
međusobno izuzetno poštovali i koji su cenili viteške tradicije (kada je Ričardov konj slomio nogu, Saladin mu je poslao
novog). Njih dvojica su se sastali i postigli su sporazum 1192. po kojem krstaši mogu posećivati Sveto mesto ali bez
oružja. Ričard se vraća u Englesku jer su se
odnosi sa Francuskom znatno pogoršali.
Kada se vratio 1193. godine, Saladin umire
ali to nije kraj premoći islama.

8. Četvrti Križarski

7
Četvrti krstaški rat trajao je od 1202. do 1204. godine i pokrenut je da bi se osvojio Egipat.Krstaši su zbog nedostatka
novca pristali da prvo za Mletačku republiku zauzmu Zadar, da bi kasnije prvo za Aleksija Anđela, a potom za sebe
osvojili Carigrad i srušili Vizantiju. Na temeljima ovog pohoda nastale su nove države, a Mletačka republika je postala
najveća pomorska sila u Sredozemlju.Pozivu pape Inoćentije III nije se odazvao niko od evropskih monarha, već samo
franački, flandrijski i italijanski velikaši, tako da je na čelo pohoda postavljen Bonifacije Monferatski kao jedan od
najvećih vlastelina. Vizantijski dužd i tast Stefana Nemanjića, Enriko Dandolo, je prvo skrenuo krstaše da osvoje Zadar,
a potom su pristali da za novčanu naknadu povrate presto Isaku i Aleksiju Anželu, što im je pošlo za rukom u julu
1203. godine. Kada nisu dobili
obećani novac, krstaši su se na
Dandolov nagovor okrenuli
protiv Vizantije i 1204. Je došlo
do osvajanja i pljačkanja
Carigrada, što predstavlja
najveće pljačkanje u srednjem
veku,kao i masakriranje
domaćeg stanovništva.
Osnovana je krstaška drţava na
tlu Vizantije, tzv. Latinsko
carstvo. Ono je obuhvatalo
današnju Grčku i evropsku
Tursku, kao mali deo Male Azije
preko puta Carigrada. Vizantiji
je preostala Albanija i zapadna
Turska, ali je došlo do podele:
Albanija i dio zapadne Grčke (Epir) postao je takozvana Epirska despotovina, dok je zapadna Mala Azija (Turska) skoro
do Ankare postala Nikejsko carstvo. Treći dio je bio mali primorski dio na severu današnje Turske, sa gradom
Trapezuntom (današnji Trabzon) – tzv.Trapezuntsko carstvo.

9. Latinsko Carstvo
Papa Inocent III je 1198. propovjedao za novi krstaški pohod, četvrti po redu. On je bio usmjeren ka svetoj zemlji.
Krstaši su krenuli iz Venecije i umjesto da su krenuli prema svetoj zemlji oni su krenuli ka Istočnom Rimskom carstvu.
1202. godine križari su opljačkali grad Zaru u Dalmaciji (Zadar). 1203. su križari došli do Konstantinopolja. Napadi su
trajali jednu godinu i Bizantinci su poraženi 1204. gdje su se istakli Varjazi. Naslijedilo je užasno pljačkanje, uništavanje
i ponižavanje Carstva. Nakon ovoga, poslije sloma Carigrada 1204.godine, na tom prostoru stvoreno je nekoliko
krstaških (latinskih) država koje su de jure bile vazali Latinskog carstva, iako u stvari ta veza obično nije postojala. Te
države su bile: Solunska kraljevina (postojala od 1204. do 1224. godine); Atinsko vojvodstvo (postojalo od 1205. do
1458. godine i bilo je u vazalnim odnosima sa Solunskom kraljevinom (do 1224) i Ahajskom kneževinom, a preko njih i
sa Latinskim carstvom); Ahajska kneževina (postojala od 1205. do 1432. godine); Vojvodstvo Naksos ili Vojvodstvo
arhipelaga (postojalo od 1207. do 1579. godine); Nikejsko vojvodstvo (postojalo od 1204. do 1205. godine); Filipoljsko
vojvodstvo (postojalo od 1204. do 1205. godine). Pored ovoga su se stvorile i države koje su nasljednice
Konstantinopolja: Nikejsko carstvo, Epirska despotija i Trebizundsko carstvo. Prvi car Latinskog carstva je bio Balduin
IX Flandrijski. Vođeni pobjedama nad Nikejskim Carstvom, križari su se okrenuli ka Bugarskoj, pogotovo tokom
vladavine cara Henrika Flandrijskog (regent 1205—1206, car 1206—1216). Međutim, poslije njegove smrti, carstvo je
8
tokom vremena oslabilo uslijed stalnih borbi na svim stranama i nedostatka vojne i finansijske podrške sa Zapada, što
se najbolje vidi 1205. godine, kada su pretrpili poraz od bugarskog tsara Kalojana. Na drugoj strani, 1205. krunisan je
nikejski car Teodor I Laskaris. On se borio na dva fronta u jednoj bitci je ubijen, ali je nikejska vojska pobijedila. Ovo je
uticalo na moral vojske i odluke budućih careva, jer su svi nastojali da osvoje natrag Konstantinopolj. Udružene
nikejsko-bugarske snage probale su da 1236. godine osvoje Carigrad, ali je grad uz pomoć mletačke flote izdržao
opsadu. Do kraja 1247. godine nikejske snage su zauzele skoro celokupne posede Latinskog carstva i svele ga na
Carigrad sa neposrednom okolinom koji se održavao najviše zahvaljujući gradskim bedemima, a sam Balduin II bio je
primoran da preda Mlečanima svog sina jedinca Filipa kao zalog za novčani zajam. 1259. u bitci kod Pelagona, nikejski
car Ivan IV Laskaris je napravio ključnu pobjedu nad udruženom vojskom križara. Mikail VIII Palaeolog je iste godine
ponovo uspostavio Bizantsko carstvo. Ovo je znatno oslabilo kako i Bizant, tako i odnose sa zapadom, što će kasnije

dovesti do ponovnog pada Konstantinopolja 200 godina poslije. Faktički su se križari pobrinuli za propast Bizantskog
carstva, koje se možda moglo odbraniti od napada sa istoka 1453. godine.

10. Posljedice Križarskih ratova

Ako se za neposredni cilj Križarskih ratova smatra osvajanje novih teritorija na istoku, onda su križarski ratovi se
završili neuspjehom. Isto tako rezultati za Evropu su bili daleko od neznačajnih. Križarski ratovi su uzrokovali da
monopol nad trgovinom ispadne iz ruku Araba i Bizantinaca. Mlećani i Đenovljani postali su gospodari sredozemne
trgovine. Đenova se učvrstila na bizantskim teritorijama i podigla niz trgovačkih faktorija. Venecija je stupila u tijesne
veze sa Egiptom. Križarski ratovi su upoznali zapadnu kulturu sa istočnom kulturom i njenom tehnologijom, naročito
preko Kordobskog halifata. Primjeti se i razvitak u poljoprivredi. Počele su se saditi kajsije, riža, šećerna trska itd.
Tekstilna industrija je mnogo zavisila od istoka. Pamuk, svila i materijali za bojenje tkanine su uvoženi sa istoka.
Zabilježio se i porast higijene i smanjenje bolesti uzrokovanih nehigijenom, kao što je kuga. Značajan je i uvoz
egzotične robe, kao npr.začina.

11. Fridrih Barbarossa

Nadimak Barbarosa dobija u Italiji zbog crvenkaste brade.Fridrik je potjecao od dviju tada najjačih velikaških obitelji u
Svetom Rimskom Carstvu, usto i međusobno sukobljenih.Nakon očeve smrti godine 1147. Fridrik je postao švabskim
9
vojvodom pod imenom Fridrik III. On je par dana nakon što je postao švabski vojvoda uz kralja Kondrada III.krenuo na
pohod za oslobođenje Svete Zemlje, koji je najavio I prije nego što je postao vojvoda.Za vrijeme trajanja drugog
križarskog rata Fridrik je kao vjeran saveznik kralja Konrada bio čvrsto na njegovoj strani.Fridrik se u proljeće 1149.
vratio u Švabsku. Nakon iznenadne smrti Konrada III. 15. veljače 1152. u Bambergu, Fridrik jeiste godine u Frankfurtu
na Majni izabran za njemačkoga kralja. Nadbiskup Kelna Arnold II. von Wied ga je u Dvorskoj kapeli u Ahenu i okrunio.
Odmah po dolasku na vlast prva mu je briga bila održanje mira u državi. Uz općeniti zakon o državnom miru pokušao
je umiriti i državne velikaše. Tako je Henriku Lavu vratio Bavarsku, a Burgundiju dao bivšem protivniku vojvodi
Berchtold. Prema Crkvi Fridrik je postupao po starim državnim zakonima kao da Wormski konkordat i ne postoji.
Investituru (uvođenje u službu) zadržao je za sebe i biskupske stolice popunjavao po političkoj potrebi. Biskupi opet
postaju savjetnici, upravni činovnici, čak i kraljevi vojskovođe. 1152. Fridrik je na saboru u Würzburgu najavio da u
jesen 1154. ide u Rim da se okruni za cara. Odmah zatim započeli su pregovori s papom oko uvjeta Fridrikove
krunidbe. Rezultat je bio Ugovor u Konstanzu sklopljen 1153. u istoimenom mjestu. Tim ugovorom Fridrik se obvezao
da će ugušiti revoluciju u Rimu i grad predati pod papinu vlast; nadalje, da neće bez papina odobrenja sklapati mir s
ustaničkim Rimljanima kao ni s Normanima, da će osigurati papinu vlast nad Crkvom i da će se odupirati bizantskim
teritorijalnim pretenzijama u južnoj Italiji. Papa je sa svoje strane obećao da će Fridrika okruniti za cara i podupirati
njegovu vladavinu, da će sve njegove protivnike izopćiti iz Crkve i sudjelovati u protjerivanju Bizantinaca iz južne
Italije. Fridrik je također postigao da papa smijeni nadbiskupe koji su podupirali papine protivnike koji su bili na strani
Welfa i na njihovo mjesto imenuje njemu sklone osobe.

1154. Fridrik je s vojskom krenuo u Rim. Stanje u južnoj Italiji dotle se promijenilo jer je iste godine umro sicilski kralj
Roger II. Novi papa Hadrijan IV. nije priznao njegova sina Vilima I. za kralja, ali ovaj je ipak stupio u pregovore s papom
nastojeći da dođe do rješenja. Hadrijan se također bojao moguće bizantske invazije na Italiju te iznova podsjetio
Fridrika na uvjete ugovora u Konstanzu. Papa je bio u teškom položaju jer je također bio i u sukobu s ustaničkim
Rimljanima i njihovim Senatom. Papa i kralj susreli su se u mjestu Sutri (oko 50 km sjeverno od Rima) i zajedno krenuli
prema Rimu. Senat je zatražio od njih da priznaju ustav grada Rima koji je donio, plate 5000 funti zlata te je zastupao
gledište da budući car prima krunu od grada Rima, a ne od pape. Fridrik je odlučno odbio ove zahtjeve našto je Rim
zatvorio gradska vrata njemu i papi.

18. juni 1155. papa Hadrijan IV. okrunio je u Bazilici sv. Petra Fridrika Barbarossu za cara Svetog Rimskog Carstva.
Odmah nakon krunidbe Rimljani su podigli ustanak želeći zarobiti papu. Protiv njih su se sve do noći borile careve i
papine trupe. Nakon sklopljenog mira Fridrik nije, iako ga je Ugovor u Konstanzu na to obvezao, intervenirao protiv
gradskog stanovništva niti je papi vratio vlast nad gradom. Također je izostao i pohod protiv Normana na Siciliji, iako
su to od cara tražili i bizantski poslanici s kojima je Fridrik u Anconi pregovarao o savezu. Protiv pohoda na Normane
bili su i knezovi u carevoj pratnji. Pregovori s Bizantom o savezništvu na kraju su propali.

Zbog kršenja Ugovora u Konstanzu pogoršali su se odnosi cara i pape što je postalo povodom budućim sukobima.
Fridrikov položaj u Italiji se također pogoršao. U Apuliji je naime izbio ustanak protiv Normana kojega je potpomagao
Bizant. No, Normani su uspješno ugušili ustanak i preoteli Bizantincima grad Brindisi. Papa Hadrijan IV. je zbog takva
razvoja događaja stupio u pregovore s Normanima rezultat čega je bio Ugovor u Beneventu sklopljen 1156. Normani
su sljedećih godina bili zaštitnici papinstva prije svega u njegovom sukobu s gradom Rimom i time ugrozili carev
položaj.

1158. Fridrikova vojska potukla je grad Milano, car je sazvao sabor na Ronkalijskim poljima radi reguliranja uprave u
Italiji. Sastavio je komisiju pravnika sa Bolonjskog sveučilišta koja je sastavila tzv. Ronkalijske zakone. Kao osnova
10
uzeto je rimsko pravo, a carskom pravu dana je prednost pred pravima gradskih komuna (ius commune). One su sad
morale tražiti potvrdu svojih prava od cara što je bio povod za kasniju pobunu nekoliko gradova. Ovaj sabor označio je
početak restrukturirane Fridrikove politike prema Italiji.

Na saboru i u zimskoj pauzi koja je uslijedila sukobile su se careve i papine predodžbe o državi: Nakon što je Fridrik
upravnu strukturu Carstva u Italiji proširio i na teritorije i biskupije na koje je pravo polagao papa te započeo
pregovore s gradom Rimom, na carski je dvor u proljeće 1159. došla papinska delegacija zahtjevajući od cara da te
mjere opozove. Car je odbio s obrazloženjem da biskupi nemaju vlastiti teritorij nego se nalaze na teritoriju Carstva na
kojem car ima vrhovni suverenitet.

Počeli su sukobi ko će biti novi papa, jer je Hadrijan IV umro 1159. Izborna skupština kardinala bila je podijeljena.
„Talijanska“ struja izabrala je za papu Rolanda Bandinellija pod imenom Aleksandar III. , a „carska“ Viktora IV. .
Aleksandra je ipak podupirala većina kardinala, dok je Viktora rimski narod proglasio papom. Kad je Viktor IV. umro
1164. činilo se da je raskol okončan. Rainald od Dassela je međutim dva dana poslije bez careva znanja dao za papu
izabrati kardinala Wida von Crema pod imenom Paskal III. Mnogobrojni njemački biskupi i duhovnici, osobito u
Burgundiji, priznali su Aleksandra III. Fridrik je iskoristio stanje anarhije na Siciliji uslijed borbe oko prijestola i započeo
četvrti vojni pohod u Italiju na kojega je još 1166. na saboru u Ulmu obvezao većinu njemačkih velikaša. Rainald von
Dassel i nadbiskup Mainza Christian krenuli su s vojskom na zapadu talijanskog poluotoka protiv Rima i pobijeidli u
bitki kod Tusculuma, dok je car zauzeo Anconu i prodro do Apulije. 1167. zauzet je Rim. Protupapa Paskal III. okrunio
je u Bazilici sv. Petra Fridrikovu ženu za caricu, papa Aleksandar III. pobjegao je, preodjeven u hodočasnika, u
Benevento. U carevoj vojsci izbila je snažna epidemija (vjerojatno malarija) pokosivši mnoge velikaše i plemiće. U
Njemačku su se vratili tek ostaci nekad velike vojske. U toj situaciji pojačao je Fridrik pregovore s papom Aleksandrom
III. Pregovori su završili međusobnim priznanjem cara i pape, Fridrik je povukao Würzburšku zakletvu, a papa carevo
izopćenje iz Crkve. Car je osim toga obećao da će se povući s teritorija koje je zahtjevao papa, a papa je priznao
valjanost svih biskupskih ređenja koje su obavili protupape.

Ti dogovori nisu međutim obuhvatili ni talijanske gradove ni Siciliju. S njima je car dalje pregovarao. Caru je pritom
uspjelo da papa odustane od nekih teritorijalnih zahtjeva. Sa Lombardskim savezom i sicilijanskim kraljem sklopljen je
mir. Papa Aleksandar III. i car susreli su 1177. i osobno u Veneciji kako bi se zakleli na ugovor. Nakon isteka mirovnog
ugovora u Veneciji car je 1183. s Lombardskim savezom sklopio mir u Konstanzu. Fridrik je doduše morao pristati na
mnoge zahtjeve sjevernotalijanskih gradova, ali je istodobno čvrsto uključio Lombardski savez u strukture Carstva. U
godinama nakon sklapanja mira Toskana se počela razvijati u novi gradski centar moći. Carstvo je sada, kao
nadomjestak za pretrpljene gubitke u Lombardiji, počelo u srednjoj Italiji graditi svoju poziciju.

Godine 1189. Fridrik je iz Regensburga krenuo u treći križarski rat. 1190. trebali su ga slijediti francuski kralj Filip II.
August i engleski kralj Ričard I. Lavljeg Srca. Regentsku vlast u Carstvu preuzeo je carev sin Henrik VI.Car je s vojskom
krenuo niz Dunav preko Balkana. Fridrik je u dvjema bitkama pobijedio Seldžuke. 1190. car se kod grada Seleucije u
zapadnoj Ciliciji utopio u rijeci Saleph. Tačne okolnosti njegove smrti nisu objašnjene: izvori dijelom navode da je car
želeći se osvježiti nakon jahanja ušao u rijeku da se okupa; drugi pak izvori kažu da ga je prilikom, prelaženja preko
rijeke prestrašeni konj zbacio te ga je težina njegove opreme povukla pod vodu. Spekulira se također da je car zbog
ljetne vrućine i svojih godina kupajući se u ledenoj planinskoj rijeci pretrpio srčani udar. Carevo srce i utroba pokopani
su u gradu Tarzu, tijelo u Antiohiji, a kosti u Tiru.

11
12. Fridrih II
Prilike su navele Hohenstaufovce da Italiju sve vise pretvaraju u bazu svoje politike.Majka mu je bila
Sicilijanka,odgojen je na Siciliji,pa je i sam bio cisti Sicilijanac.Grgur IX i Inocent IV optuzili su Fridriha ne samo za
herezu,nego i za boguheljenje.On nije vjerovao u Boga,a pod tim treba ocito razumjeti,da nije vjerovao u
crkvu.Medjutim odrekao se svake kontrole nad biskupskim izvorima,svih pretenzija na posjede Svete Stolice,priznao
je Sicilijsko kraljevstvo kao papinsko leno,obavezao se da ga nikad nece ujediniti s carstvom i zakleo se da ce iduce
godine poci na krizarsku vojnu.Papa Honorije III Fridriha II je 22.studenoga 1220. U Rimu okrunio za cara.

Otada je gotovo sve vrijeme boravio u Italiji.Od Njemacke je trazio samo da mu ne zadaje brige,a 1233. Sa slavnim
statuom In favorem principum odrekao se i posljednje sjene vlasti,koje je kralj ondje jos sacuvao,pa je knezovima
prepustio punu nezavisnost pod nominalnom vladom svojih sinova,najprije Henrika,a zatim i Konrada.Njegove
postupke prema crkvi nije podsticao nikakav nacelni stav,nego iskljucivo njegovi osobni interesi.Uz uvjet da crkva ne
stoji na putu njegovoj politici,on je pripravan da joj ucini sve ustupke.Nakon sto se Grgur IX popeo na prijestolje
Sv.Petra Fridrih je primio ostru opomenu da izvrsi svoje obaveye,a u prvom redu,da ode na krizarski pohod.Fridrih je
pokusavao da dobije na vremenu te se ukrcavao,ali se vracao.. Fridrih II se oženio Jolandom Jerusalimskom,
zakonitom naslednicom Kraljevstva Križara, a potom 1227. kreće u krstaški rat, u kome je iznenada obolio ili se
pretvarao da je obolioPosjedovao je ugovor sa sultanom koji mu je omogucio da bez ijednog hica udje u
Jeruzalem.Nije se nasao nijedan svecenik koji bi pristao da ga okruni za jeruzalemskog kralja,pa je najzad morao sam
sebi staviti krunu na glavu.

Dotle je Grgur IX obnavljao savez papinstva s lombardskim gradovima i provaljivao na Siciliju.Fridrih se vratio na
Siciliju,da se ondje bori.Mir je zakljucen 28.kolovoza 1230.Fridrih je pristao na uvjete pape i pomirio se s Rimom.On se
okrenuo prema Lombardiji s kojom se sukobio 1238. Godine. I imao je uspjeha.Nakon toga htio je prosiriti sicilijansku
upravu na sjeverni dio Italije.Svog nezakonitog sina Encia ozenio je bastinicom Sicilije i dao mu naslov kralja.Od
njegovih obecanja papinstvu nije vise nista preostalo.1239. godine papa je bacio izopcenje iznova na Fridriha,a
njegovi podanici u isto vrijeme su rjeseni obaveza da mu se pokoravaju.Fridrih je na to apelirao sud koncila,koji bi
donio odluku u sporu s njegovim protivnikom.Ipak Grgur. IX umire 1241. godine,a nasljedjuje ga Inocent IV koji je
okupio koncil u Lionu i zbacio Fridriha II sa vlasti.Svi su bili podredjeni Rimu tako da je Fridrihu samo preostalo steci
suglasnost ostalih kraljeva sa svojim interesima.

Fridrihova vladavina je kao epilog one tragedije koja je pocela sa Grgurom VII a zavrsila u Bovinu.Od Otona do
Bransvajga carstvo postoji jos samo poi menu..Fridrihov pokusaj da ga pridigne uz pomoc svoga Sicilijanskog
kraljevstva mogao se zavrsiti samo katastrofom.On se iscrpio u sukobima sa Langobardima i umro je
1250.godine.Papa je pozurio da zauvijek oduzme Siciliju Hohenstaufovcima.Namijenio ju je dati Francuskoj.

13. Plantagenet
Čim je došao na vlast 1154. godine, on dijeli grofovije svojim šerifima. Ipak, on je vodio računa o tim grofovijama da se
šerifi ne osamostale i ne osile tako što su presude bile češće podnijete. Po uzoru na Henrija I on šalje putujuće sudije
koje imaju pravo presude na licu mjesta. Svi šerifi imaju obavezu da polažu finansije državnoj riznici. U ratu sa
Škotskom do godine 1157. povratio sjeverni dio Engleske. Ženidbom sa Eleonorom Akvitanijskom zadobio je kontrolu
nad Akvitanijom (većim dijelom jugozapadne Francuske). Zajedno sa normanskim i anžuvinskim nasljedstvom to ga je
pretvorilo u najmoćnijeg feudalnog vladara u Francuskoj čime je stekao neprijatelje u francuskim vladarima. Godine
1169. iskrcao se u Irskoj kod zaljeva Bannow, te do 1175. faktički i formalno postao vladar najvećeg dijela Irske. Učinio

12
je mnogo na unutarnjem razvoju Engleske. Uveo je praksu kodificiranja običajnog prava, a zakon su provodili
kraljevski putujući suci. Povećao je broj profesionalnih administratora, uveo redovito vođenje državnog arhiva, te
knjiga sa primicima državne riznice što je sve povećalo djelotvornost provođenja državne vlasti. Henrika II. ponajviše
se pamti po sukobu s Tomom Becketom. Naime, Becket je isprva bio Henrikov prijatelj, no, nakon što je imenovan za
nadbiskupa, branio je prava svećenika na održavanje suđenja pred crkvenim sudovima. U pitanju je bila također i
sloboda pritužbi i pristupa papi. Konstitucijama iz Clarendona 1164. godine znatno je ograničio sudsku vlast crkve
nakon čega je Becket pobjegao iz države. No, uvažavajući mišljenje pape Henrik je pristao na kompromis. Becket se
godine 1170. vratio iz izgnanstva, ali se nije pridržavao duha Henrikovog kompromisa sa papom. Navodni Henrikov
izljev bijesa: "Zar me nitko neće osloboditi ovog buntovnog svećenika?", doslovno su shvatila četvorica vitezova koji
su nadbiskupa Becketa 1170. ubili u njegovoj katedrali. Nadbiskup je naknadno kanoniziran, a duh kompromisa s
papom nije se promijenio pa je Henrik, zbog toga što su ga povezivali s Becketovim ubojstvom, povukao Konstitucije.
Od 1170. do 1183. je za suvladara imao Henrika Mladog, svog drugog sina. U tom vladarskom odnosu je Henrik Mladi
bio u podređenom položaju. Praksa takvog krunjenja je bila poznata francuskim Capetima, a to su kasnije usvojili i
engleski kraljevi Stjepan iz dinastije Blois i Henrik II. iz dinastije Anjou-Plantagenet. Trojica od Henrikovih pet zakonitih
sinova preminuli su prije njega, pa ga je naslijedio sin Rikard nakon njegove smrti 1189. godine. Upravo od vremena
vladavine Henrika II. pa sve do 1348., Eduarda Ispovjednika smatralo se svecem zaštitnikom Engleske. Za kraljevanja
Eduarda III., za sveca zaštitnika Engleske uzet je sveti Juraj, a Edvard Ispovjednik je ostao zaštitnikom kraljevske
obitelji.

14. Klarendonske asize

Za vrijeme vladavine Henrika II Plantageneta donesene su Klarendonske asize (1164) kojima on ograničava sudsku
vlast crkve. To je izazvalo sukob sa Kantebrejskim nadbiskupom Tomasom Beketom. Ovim odredbama donesena je
odluka da kraljevska kurija ima zadatak da rješava koja djela spadaju pod duhovno a koja pod svjetovnu jurisdikciju. U
crkvenim sudovima morao je prisustvovati kraljevski činovnik koji je pazio da sud ne prekorači svoje ovlasti. Klerik
koga bi osudio crkveni sud morao se predati svjetovnim vlastima radi kažnjavanja(crkva je blaže kažnjavala zločine
svojih članova). Kurija je također mogla brisati rješenja crkvenih sudova. Svaka apelacija papi bila je zabranjena.

15. Ričard Lavljeg Srca

Ričard I, zvani Ričard Lavljeg Srca (1157-1199), kralj Engleske (1189-1199), treći sin kralja Henrija II i Eleonore, rođen
je u Oksfordu. Još dok je bio maloljetan, zaručen je za kćerku Francuskog kralja Luja VII, i 1172 je dobio vojvodstvo
Akvitaniju u Francuskoj (nasledstvo svoje majke). Ratujući protiv svog oca da bi zaštitio svoje interese, izrastao je u
odličnog vojnika. 1189. je postao kralj Engleske i odmah nakon toga se otisnuo u Treći krstaški pohod. Sa njim je
takođe pošao i Filip II, kralj Francuske, sin Luja VII. Odmah na početku pohod se pokazao neuspješnim, uglavnom zbog
neslaganja dvojice kraljeva. Zbog izbijanja svađe između Ričarda i Filipa na Siciliji, Ričard je odbio da se oženi sa
Filipovom sestrom kao što je bilo planirano. Umesto toga, oženio se Berengerijom Navarskom na Kipru, kojeg je
osvojio 1191. Ne vraća ostrvo Isaku II. već ga daje kao feudalni posjed Gvidu Luzinjanskom koji tu postaje kralj 1192.g.
Nakon osvajanja Akre od Saracena, također 1191.g., Ričard je pogubio 2700 muslimana koje je zarobio u ratu. Ta
njegova brutalnost je u to vreme smatrana za hrabrost koja je kasnije prerasla u legendu. Konflikt oko prevlasti nad
Svetom Zemljom rezultirala je razlazom između dvojice kraljeva, tako da se Filip vratio sam u Francusku. Ričard je
proveo mjesece u neodlučnoj borbi protiv Saladina, sultana Egipta i Sirije, prije sklapanja primirja po kojem je
Jerusalim ostavljen u Saladinovim rukama. Zarobljen od strane Leopolda V, austrijskog vojvode, Ričard je predan u
ruke Svetog rimskog cara Henriha IV. Pušten je 1194 nakon plaćanja visoke otkupnine. Ričard se vratio u Englesku i
sklopio primirje sa svojim bratom, Džonom, kasnije kraljem Engleske, koji je u njegovom odsustvu skovao zaveru sa
13
Filipom da bi se dokopao engleskog prestola. Ostavivši englesku vladu na brigu sposobnom administratoru Hubertu
Valteru, kenterberijskom nadbiskupom, Ričard je otišao u Francusku 1194. da bi zaratio sa francuskim kraljem.
Kampanje za odbranu svojih poseda u Evropi su se nastavile narednih pet godina. 1199. godine Ričard je smrtonosno
pogođen strelom u jednom nevažnom dvoboju. Kao kralj, Ričard je izabrao mnoge sposobne ministre, kojima je
ostavio na vođenje većinu svoje administracije. Pod njegovom vladavinom Engleska je patila od visokih poreza koji su
ubirani da bi ispratili njegove ratne ekspedicije. Ponekad okrutan, ponekad velikodušan, ali uvek hrabar je bio opjevan
u mnogim viteškim ostvarenjima tog vremena i takođe je i sam bio pjesnik. Postao je heroj mnogih legendarnih priča.

16. Ivan Bez Zemlje

Ivan Bez Zemlje (1166. - 1216.) bio je engleski kralj. Vladao je od 1199. godine. Bio je najmlađi sin Henrika II. od
njegovih petero sinova. Prvo je ostao bez posjeda koji bi mu donosili prihode pa je prozvan John Lackland (francuski:
Sans Terre), "bez zemlje". Dok je njegov stariji brat Rikard I. Lavljeg Srca bio u Trećem križarskom ratu pokušao mu je
oteti krunu. Pokorio se bratu nakon njegova povratka, a po njegovoj smrti naslijedio ga je na prijestolju. U ratovima s
Francuskom izgubio je gotovo sve svoje francuske posjede. Slabljenje njegova položaja na kontinentu pratile su i
domaće neprilike. Godine 1205. sukobio se sa papom Inocentom III. zbog imenovanja nadbiskupa u Canterburyju.
Papa je iz toga razloga na Englesku bacio interdikt 1208. i ekskomunicirao Ivana 1209. godine. Nastali neredi, a i visoki
ratni troškovi u Walesu i Irskoj, uvjetovali su samovoljniji odnos Ivana prema velikašima i bezobzirnu poreznu politiku
prema svim podanicima. Godine 1213., bojeći se da ne izgubi prijestolje, Ivan se pokorio papi i priznao se njegovim
vazalom pristavši da Engleska postane papin feud. Protiv njegova načina vladanja podigli su se velikaši i prisilili ga da
15. lipnja 1215. godine potpiše i objavi Veliku povelju sloboda (Magna charta libertatum) koja je ograničila kraljevu
vlast i zajamčila temeljne slobode njegovim podanicima, kako velikašima, tako i slobodnjacima. Kako se nije kanio
držati potpisane obveze, Ivan se obratio papi, koji ga je oslobodio prisege. Uslijed toga je izbio građanski rat tijekom
kojeg je Ivan umro.

17. Velika povelja sloboda (Magna Carta)

Jedan događaj je bio od posebnog značaja za vrijeme vladavine kralja Ivana Bez zemlje. 15. juna 1215. godine u
Ranimedu. Magna Carta je prevenirala nepravedne poreze, definirala jasno obaveze barona prema kruni i udarila
temelje ličnim slobodama – tačnije dala je crkvi da može imati crkvene skupove kada poželi neovisno o vladarevoj
odluci i omogućio je da reguliranje zakona postane svima dostupno. Kralj Ivan je nametnuo velike poreze u svrhu
očuvanja svojih posjeda u Normandiji i za svrhu ratovanja. To je najviše pogodilo zemljoposjednike, koji su morali
plaćati ogromne poreze. Baronima koji nisu imali dovoljno ljudi da pomognu kralju u ratu morali su dati tzv. „Shield
Money“, kojim bi se opremali vojnici pored ostalih poreza. Magna Carta je danas temelj Engleskog ustavnog zakona i
u ustavu SAD-a se nalaze određeni odlomci upravo iz ovog dokumenta.

18. Filip II August

Filip II August (francuski: Philippe Auguste; 21.8.1165 - 14.7.1223) bio je posljednji kralj Franaka 1180-1190, a prvi
francuski kralj od 1190 do njegove smrti. Filip je rođen u Gonesu, sin Louisa VII i njegove treće supruge, Adele od
Šampanje. Njegov izvorni nadimak bio je Dieudonné - "Božije davanje", jer je on bio prvi sin Louisa VII kojeg je Louis u
kasnom periodu svog života. Bio je bio jedan od najuspješnijih francuskih srednjovjekovnih vladara u širenju
kraljevskih posjeda i utjecaja monarhije. On je uništio veliko Anžuvinsko carstvo i porazio koaliciju snaga
predvođenom Otonom IV 1214. u bici kod Buvina. To je bila odlučna pobjeda, a Francuska se dalјe mogla širiti. Ta
bitka je predstavlјala prvu bitku između više nacija na tlu Europe. Ivan bez Zemlјe je našao saveznike Otona IV i grofa
Flandrije Ferdinanda Portugalskog. Poslije te bitke nije bilo značajnije bitke na tlu Europe do 1290. godine. Filip tako
14
postaje najmoćniji vladar Europe. U Engleskoj se plemstvo 1216. pobunilo protiv Ivana bez Zemlјe, pa su pozvali
Louisa VIII sina Filipa Augusta da im bude kralј. Čak je francuska vojska umarširala u London 1216, Louis VIII je
nakratko postao kralј, ali nije bio krunisan. Engleska je zauzimala 50% teritorije Francuske na početku njegove vlasti, a
on je to sveo samo na 10% u oblasti Gaskonje. Reorganizovao je vlast i uspostavio je finansijsku stabilnost u zemlјi.
Njegova vladavina bila je popularna kod običnih ljudi, jer je on provjerio moć plemstva i prepustio je dio te moći
rastućoj srednjoj klasi.

Igrao je značajnu ulogu u vjeku inovacija u građevinarstvu i u obrazovanju. Tokom njegove vlasti Pariz je bio glavni
grad i izgrađena je glavna tržnica. Nastavio je gradnju gotičke katedrale Notr Dam, čija gradnja je započela 1163.
godine. Sagradio je Luvr kao tvrđavu. Univerzitet u Parizu dobija kralјevu povelјu 1200. godine. Pariz tako postaje prvi
grad učitelјa poznat u srednjovekovnom periodu.

Filip August je krenuo u Treći križarski rat sa engleskim kralјem Ričardom Lavlјim Srcem i njemačkim carem Fridrihom
Barbarosom. Krenuo je 1. jula 1189. godine. Ričard Lavlјeg Srca je putovao morem, a Filip August kopnenim putem
preko Alpa do Đenove. Francuska i Engleska vojska se ponovo sastaju u Mesini, gdje su zajedno zimovali. Nakon što se
pomirio sa papom, Fridrih Barbarosa kreće u treći križarski rat 1189. godine. Križarski rat predvode Francuzi pod
Filipom Augustom. U pohodu su i Englezi pod vodstvom Ričarda Lavlјeg Srca. Fridrih Barbarosa organizuje veliku
vojsku, koju šalјe kopnenim putem prema Svetoj Zemlјi, odnosno kroz Mađarsku i Srbiju.

Križari su prošli kroz Konstantinopolј u jesen 1189, i u Anadoliji ostvarili dvije pobjede. Približavanje ogromne
njemačke vojske zabrinulo je Saladina i druge muslimanske vođe.

U početku su engleska i francuska vojska putovale zajedno, ali razdvajaju se u Lionu. Filip August je krenuo sam
kopnenim putem preko Alpa do Đenove. Francuska i Engleska vojska se ponovo sastaju u Mesini, gdje su zajedno
zimovali. 30. marta 1191. godine.

Filip je nekoliko puta napadao Akru pre dolaska Ričarda Lavlјeg Srca. Ričard je zauzeo Akru, a Filip August se tu teško
razboljeo od dizenterije i nije više pokazivao interes za ratovanjem. Osim toga se sa Ričardom svađao i oko prava na
Kipar, koga je Ričard zauzeo u tom pohodu. Filip August odlučuje da se vrati u Francusku. Francuska vojska ostaje oko
Akre pod komandom vojvode Burgundije Igoa III Burgundijskog.

Filip II August je umro 14.6.1223 u Ivlinu, te je pokopan u bazilici st. Denis. Filipov sin, Louis VIII, bio njegov nasljednik.

19. Nastanak i razvoj parlamenta u Engleskoj

Henrik III sin Ivana bez Zemlje bio je maloljetan.Kada je ovaj umro,a Henrik III postao punoljetan oslobodio se
tutorstva međutim tuđih uticaja se nikada nije oslobodio.Tokom čitave vladavine bio ej pod uticajem prijatelja i
miljenika koje je uglavnom birao nerazborito.Darovao je zemlju svojim rođacima što je izazvalo gnjev barona.Papa
Inocentije IV je Henrika II uvukao u aktivnu borbu u Italiji ponudivši njegovom sinu Edmundu sicilijansku krunu.

U proljeće 1258.godine kralj je od barona zatražio trećinu prihoda čitave zemlje.To je dovelo do preloma baroni su
naoruzani dosli na zasjedanje u Vestminster i zatrazili su od kralaj da protjera sve strane id a odredi posebnu komisiju
od 24. covjeka radi sprovodjenja opste politicke reforme.Kada je kralj video da se našao u teškom položaju
zarobljenika od strane barona popustio im je.

15
1258. sastalo se u Oksfordu veliko vijece i napravili cuvene oksfordske statute koji su u Negleskoj zaveli baronsku
oligarhiju.Sva je vlast presla u ruke kolegijuma od 15 barona bez cije saglasnosti niko nije mogao donositi nikakve
odluke.Simon Monfor lesterski grof stajao je na strain oligarhijskog programa i drzao se toga da je baronima poslo za
rukom da odnesu pobjedu u savezu sariterima i gradovima.Monfor je kasnije izabran za vođu baronske partije i
14.maja 1264. nanio je tezak poraz Kraljevkskoj vojsci kod Luisa.Henrik III i njegov sin Edvard su bili zarobljeni.Monfor
fakticki postaje diktator Engleske.

Monfor je stupio u sukob sa;seljacima,gradjanima i ostalim baronima koji su počeli napustati Monfora.Baroni su
poceli da napustaju Monfora id a stanu an stranu Edvarda.Kod Luzena Monfor je pretrpio poraz i bio ubijen.Nakon
toga Henrik je morao da napravi kompromis sa riterima,baronima i gradjanima.Najvazniji rezultat kompromisa bilo je
sastavljanje parlamenta.Razvitak parlamenta desava se u doba vladavine Edvarda I(1272-1309).Za ratove koje je on
vodio bilo je potrebno mnogo novca i on se cesto morao obracati parlamentu.Novac koji je dobijao od aprlamenta
niej bio dovoljan ,te je kralj suradjivao is a trgovcima,a morao je uciniti ustupke da se ne bi sukobio s baronima.

Sredinom 14.vijeka poceo se parlament dijeliti na dva doma:gornji dom ili dom lordova i donji ili skupstinu.U gornjem
domu zasjedali suvrhovi feudalnog drustva,nadbiskupi,episkopi i dr.Dok su u donjem domu zasjedali riteri i
gradjani.Uticaj parlamenta raste tokom 14.stoljeca.Parlament dobija pravo da potvrdjuje poreze.Takodjer parlamet
dobija i kontrolu nad trosenjem suma novca dobijenih od poreza.Raste i zakonodavna vlast parlamenta.Statute izdaje
kralj i gornji dom,a u 15.vijeku saglasnost oba doma na donosenje zakona postaje obavezna.

20. Heretički pokreti u Zapadnoj Europi

Hereza (grč. αἵρεσις hairesis "izbor") je vjerovanje koje su crkveni autoriteti smatrali iskrivljavanjem kršćanske vjere.
U srednjem vijeku vjerovalo se da samo jedna "istinita" vjera osigurava spasenje i zagrobni život. Oni koji su naučavali
protiv ortodoksnog učenja riskirali su da budu proglašeni hereticima. Crkveni velikodostojnici su imali isključivo pravo
doktriniranog prosuđivanja, tako da je sukob bio neizbježan. Ranokršćanske crkvene vlasti su u 2. stoljeću osudile
gnostike, koji su tvrdili da posjeduju tajno i mistično znanje, kao i arijanizam i nestorijanstvo u 4. stoljeću. Ikonoklasti,
koji su prosvjedovali protiv obožavanja vjerskih slika, bili su osuđeni na Drugom Nicejskom saboru 787. godine. Osuda
katara u južnoj Europi dovela je do albigenških križarskih vojni (vidi i križarski ratovi). Kasnije je nezadovoljstvo
ortodoksnim katoličkim učenjem naposlijetku dovelo do pojave protestantizma. Rimokatolička crkva je 1232.
osnovala sud, inkviziciju, za istragu "nepravovjernosti". Srednjovjekovne crkvene vlasti su obnovile poganski način
kažnjavanja spaljivanjem živih osoba zbog hereze. I protestantske crkve su uvele svoju inkviziciju, čija su meta
uglavnom bili rimokatolici. U Engleskoj je uveden zakon u ranom 15. stoljeću koji je dopuštao svjetovnim vlastima da
provode ovu kaznu. Ta je praksa konačno zabranjena pošto je 1612. za Jakova I. spaljena skupina anabaptista.

21. Inocent III

Bio je jako obrazovan, učio je na Pariskom univerzitetu bogosluvlju, a na Bolonjskom rimskom pravo.On je na papsku
vlast gledao kao na najvišu vlast na svijetu, jer papa kao nasljednik apostola Petra i namjesnik Krista stoji iznad svih
vladara, a car i svi kraljevi su samo vazali pape i od njega dobijaju vlast. Inocent III je rado uporedjivao vrhovnu i
svjetovnu vlast sa suncem i mjesecom. Kao što mjesec prima svoj sjaj od sunca tako i car dobija svoju vlast od pape.

Inocent III je stupio na papsku stolicu u trenutku kada je sudbina carske krune zavisila od odluke pape. Inocent je
vješto iskoristio stvorenu situaciju, a cilj mu je bio da istisne Njemce iz Italije. On je priznao Otona IV za njemačkog
kralja. Velike uspjehe je imao na jugu Italije gdje je faktički upravljao cijelom Sicilijom.

16
Inocent se miješao u borbu između francuskih i engleskih kraljeva. Pomogao je kralju Ivanu bez Zemlje u sukobu sa
baronima kako bi ga natjerao da položi vazalnu zakletvu papi. Vazalnu ovisnost od pape priznavao je i niz drugih
zemalja kao sto je portugalski kralj, bugarski car, Švedska, Danska i dr.

Inocent III je bio incijator četvrtog križarskog rata koji se nije završio u onom smjeru u kojem je to papa želio vec
osvajanjem Bizantijskog carstva.Takodjer je organizovao i križarske ratove protiv heretika i albižana u južnoj
francuskoj. Neobično je za vrijeme njegovog vremena što je poreska i finansijska moć pape porasla. Papska Kurija
postala je najkrupniji finansijski centar Evrope. Papskom dvoru su pristizale ogromne sume novca iz svih katoličkih
zemalja.Neke zemlje kao sto su Engleska. Poljska i skandinavske zemlje plaćale su papi tzv. Petrov novčić. Za vrijeme
Inocenta III počinje prodaja indulgencija-papskih pisama kojima se oprastaju grijesi. Zahvaljujuci svim tim sredstvima
koja su pristizala u papsku kuriju ona je početkom 13 st. raspolagala ogromnim sredstvima kakva nijedna država
tadašnjeg svijeta nije imala. Jako važno oruđe papske moći postali su prosjački redovi koji su bili osnovani za vrijeme
pape Inocenta III. Inocentu III je pošlo za rukom da potpuno likvidira uticaj Njemačke u Italiji.

22. Albižani
Petar Lombard i Gracijan su postavili čvrste osnove kanonskog prava i teologije. No, ono što nisu vidjeli jeste da će
njihova djela odmah zastariti. Ponovno otkriće Aristotelovih djela je dovelo do toga da sve što su oni rekli u svojim
udžbenicima padne u vodu. Aristotelova djela dolaze do Arapa prvo preko Avicene, pa onda Averoes donosi u Evropu.
Neki su čak ga proglasili i heretikom zbog toga što je objelodanio djelo paganističkog filozofa sa komentarima
muslimanskih naučnika. Pored ovoga, jedna „domaća“ ideja je prijetila crkvi. To je bilo zaklinjanje na siromaštvo.
Predstava o siromaštvu kao idealnom faktoru hrišćanstva je bila glavna ideja hrišćanstva, no bila je opasna za redove
viših činovnika u crkvi. Ipak redovima dominikanaca i benediktinaca, nisu smjeli ništa, no postojali su opasniji
protivnici koji su se protivili učenjima crkve. Riječ je o katarima (katarhus gr. čist) ili albižanima (po mjestu Alba). Imali
su dualističko viđenje svijeta, koje je vjerovatno sačuvano od 4. stoljeća u tajnosti i . Prvi manihejisti (dualisti) su bili
pagani, no u direktnom dodiru sa kršćanstvom je nastalo novo vjerovanje. Sve što je bilo materijalno je bilo đavolje, a
sve duhovno je bilo božije. Morali su biti podjeljeni u dvije klase: savršeni (perfecti) i vjerni (credentes).Savršeni su se
pridržavali celibata, postili su i odricali su se svega duhovnog. Vjerni su se samo morali odreći svih učenja

17
tradicionalne crkve. Smatrali su da je konverzija vina i hljeba kao isusove krvi i mesa je bila za njih bogohuljenje. Nisu
polagali nikakve zakletve. Svako ubistvo je griješno (križarski ratovi). Međutim, najveću pažnju su privukli savršeni koji
su živjeli asketski, možda čak nekad i pretjerano. Svaki vjerni je morao ispuniti consolimentum i tako postati savršen.
Riječ je o životu gdje oni nisu mogli jesti, imati spolne odnose, spavali su na ulicama, odricali se bilo kakve imovine itd.
Čak su propagirali i samoubistvo poslije ove ceremonije. Svi su primjetili razliku između tradicionalne crkve koja je
živjela u raskoši i katara koji su živjeli asketskim načinom života.

23. Prosjački redovi

Prosjački redovi su crkveni redovi nastali u vremenu razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka, počevši od 13. st. Za razliku
od dotad postojećih redova u Katoličkoj crkvi, naglasak su stavljali na usmjerenost prema široj društvenoj zajednici i
na život u siromaštvu i odricanju, umjesto stvaranja materijalnih dobara i zatvaranja u izolirane samostanske
zajednice.

Od prosjačkih redova koji su nastali u tome razdoblju, najpoznatiji i najvažniji su Red manje braće i Red braće
propovjednika, poznati kao franjevci i dominikanci. Prozvani su tako po svojim utemeljiteljima, sv. Franji Asiškomu i
sv. Dominiku Husmanu.

24. Dominkanci
Osnivač ovog reda bio je Dominik Husman,porijeklom španski plemić.Glaavni zadatak ovog reda bila je propovijed
protiv heretika.1207.-1208. našao se s jednim španskim episkopom u Južnoj francuskoj gdje je u to vrijeme
uništavana albižanska hereza.Na čelu sjeverno francuskih feudalaca bio Simon Monfor koji je želio da iskorijeni herezu
i da se dočepa njihovog bogatstva.Za to mu je bila potrebna pojačana djelatnost propoviojednika.To je Dominika
navelo na misao o osnivanju takve monaške propovjedničke organizacije.Svoj red je organizovao kao bratstvo
prosjaka propovjednika s potpunim odricanjem od svake svojine.Papa je potvrdio ustavno ovaj red 1216. i u idućim
godinama stekao mnoge simpatizere i uspijehe u borbi protiv heretika.S jedne strane oni su se takmičili s ideolozima
hereze u teorijama.Teološke studije se se najviše razvile među monasima tog reda.U drugoj polovini 13. st. ovi redovi
uzimaju pozicije na teološkim katedrama na svim univerzitetima europe.Iz dominikanskih i franjevačkih redova izašli
su najistaknutiji predstavnici srednjovjekovne skolistike(Toma Akvinski,Albert Veliki i dr.)Drugi način borbe s
hereticima bio je grublji i nasilniji.Oni su postali inkvizitori,postavši svirepi prema svakom protivniku pravovjernog
katoličanstva.Papstvo je primjetilo njihovo borbu protiv heretika i predalo im inkviziciju u ruke,dodjeljeni su im veliki
zemljišni posjedi te mnoge privilegije.Papa da bi im obezbjedio popularnost dozvolio bi im propovjedanje i tamo gdje
je on bacio interdikt.Od 30.-ih godina 13. vijeka inkvizicija je potpuno prešla u njihove ruke,pronalazak heretika,radi
njihovog pronalaska i predavanja vlastima radi kažnjavanja.Crkva je izjavila da se krv ne smije prolijevati pa su
heretika ugl. davili ili spaljivali na lomači.Od 1226. do 1246. god. 140 heretika kaji su bili osuđeni u Tuluzu,jedina
kazna je bila doživotni zatvor,međutim od druge polovine 13.st. većina heretika je bila osuđena na spaljivanje.Djece i
unuci kažnjenog heretika nisu imali pravo na nj. zemlju već ju je crkva konfiskovala a osobe koji su bili dužne heretiku
bile su oslobođene od vraćanja duga.

25. Franjevci
Latinski naziv za Franjevce je Ordo fratrum minorum (krat. OFM). Red Manje braće osnovao je Franjo Asiški 1209.
godine.On je u mladosti vodio običan život za bogatog italijanskog građanina.On napušta imanje svojih roditelja i
počinje propovjedati siromaštvo i pokajanje.On je tražio od pristalica da ne žive od milostinje i prihoda koje bi dobili
već da se izdržavaju od prihoda koje bi stvorili radom vlastitih ruku.Tako je nastala zajednica koja je propovjedala
18
pokajanje i spasenje duše odricanjem od bogatstva.Franjevcima je bilo zabranjeno posjedovanje bilokakve imovine
,dodirivanje novca je bilo zabranjeno i jako skromno su se oblačili.Franjevci su radili kao kuhari,vodonoše
nadničari.Njegovo protivljnje životu u izobilju tadašnjih feudalaca privuklo je velike narodne mase franjevcima.

1264. red je imao 1100 manastira u europi.Manastiri su bili podjeljeni na 32 okruga koji su se zvali provincije a na čelu
svake stajao je provincijal.Svaki od okruga djeli se na nekoliko grupa manastira kojima upravljaju čuvari;zatim su
slijedili upravnici manastira –gvardiani;zatim braća;te poslušnici-novicijati-monasi koji su tek stupili u red.Prema
zahtjevima Franje Asiškog monasi su morali živjeti u kolibama napravljenim od blata,međutim i za njegovog života u
gradovima se grade manastiri.Da bi sriječio da franjevački red izgubi podršku narodnih masa papa je dao proglas da
njihova sva pokretna i nepokretna imovina pripada katoličko crkvi.Spiritualci su se protivili ovom proglasu te su
kritikovali katoličku crkvu i papu jer su tvrdili da je siromaštvo jedan od uslova ulaska u raj te da se oni navikli na
bogatstvo i raskoš te se moraju promjeniti.Papa Ivan 22(1316.-1333.)ih je zbog kritika proglasio hereticima te
spaljivao na lomači.To je dovelo do rascjepa crkve i jednog dijela franjevaca,što je dovelo i do rascijepa u samome
redu.Franjevački red je uprkos svemu ostao značajan saradnik pape i Rima jer je imao dominantan uticaj među
širokim narodnim masama.

26. Lionska unija

Car Mihailo VIII Paleolog je sazvao 4. maja 1274. godine „Sabor sjedinjenih Grka i Latina.“ Sabor je održan u Lionu
(šesti opći sabor održan na zapadu ili drugi Lionski). Ovaj sabor je dobio ugled po čuvenim rimokatoličkim teolozima:
Albertu Velikom, Tomi Akvinskom i Beneventuri. Na saboru grčki delegati prihvatili su dogmatski dekret „ Fideli“. Po
ovome sveti duh ishodi od oca i sina kao iz jednog, a ne kao iz dva različita načela. Iako je car Mihailo sazvao sabor, a
Ivan XI prihvatio pomirenje, pravoslavna crkva nije prihvatila uniju sa Latinima. Car nije primio obećanu pomoć od od
sabora, a njegova religiozna politika pokrenula ga je u antilatinski pokret. Pokret je nastavljen i za vrijeme njegovog
nasljednika Andronika II.

27. Filip IV Lijepi i Bonifacije VIII

Dolazak na prijestolje ovog kralja označava prekretnicu u kršćanstvu Francuske. Filip IV uveo porez na sveštenstvo
dokumentom Clericis Laicos (pitanje Filip IV i Bonifacije III). Tijekom 1294. godine dolazi do početka dugogodišnjeg
rata protiv Engleske. Ovi ratovi su bili pretežak bremen na državni budžet tako da već 1296. godine dolazi povećanje
poreznih prihoda. Prva na udaru se našla Crkva čiji se papa Bonifacije VIII. ne samo povinuje želji Filipa za naplatu
poreza na račun Crkve, nego čak sljedeće godine proglašava Luja IX. (djeda ovog kralja) svetim! Drugom poreznom
reformom donesena je odluka o obveznoj vojnoj službi za sve, osim za one koji plate i tako budu oslobođeni. Ova
reforma ostala je na snazi do Francuske revolucije. Da li je tijekom zadnjih deset godina života Filip postao zahvaćen
kršćanskim fundamentalizmom, jurnjavom za lakim novcem ili nešto između toga dvoje ne može se s sigurnošću
utvrdit,i ali njegovi progoni kojim su izloženi Židovi 1306. rezultiraju velikim državnim novčanim profitom, zbog
zapljene imovine. Sličnu sudbinu uskoro doživljavaju i templari.

28. Avinjonsko ropstvo i Velika Šizma

Avinjonsko papstvo je period istorije Katoličke crkve od 1305. do 1378, kada je sedište papa bilo u Avinjonu u
Francuskoj. Počelo je tako što je Filip IV uveo porez na sveštenstvo dokumentom Clericis Laicos (pitanje Filip IV i
Bonifacije III). Filip IV je uspio namjestiti Klementu V da postane Papa, a klement je premjestio sjedište iz Rima u
Avinjon. Time se smanjio uticaj iz Italije na izbor i odluke Pape, a povećao Francuski. U toku od 72 godine, svaki papa
je bio Francuz. Iako su nastojali da budu istinski vjerski poglavari hrišćanstva, nasljednici Klementa V nisu uspevali da
19
ce oslobode nadzora francuskih kralјeva. Njihova zavisnost od Francuske bila je tolika da im niko nije verovao, čak i
kada su stvarno bili nepristrasni. Uz to, mada avinjonske pape nisu bile ni zle ni izopačene, duhovnost im nije bila jača
strana, a živjeli su raskošno u svom lijepom gradu. Podigli su veličanstvenu palatu, koja se još uzdiže na obali Rone, i
opkolili su grad visokim zidinama. Ovojerazdoblјe kojese obično naziva vavilonskim ropstvom papa i nanelo je veliku
štetu ugledu i uticaju papstva.

Avinjonske pape bile su sasvim svjesne nepovolјnosti svog novog položaja i svaki od njih zanosio se idejom o povratku
u Rim. Papa Grgur XI (1370-1378)
iskrcao se u Italiji i krenuo prema
Rimu. On je ovo putovanje
verovatno smatrao posjetom prije
nego trajnom promjenom
prebivališta, ali je marta 1378.
godine umro u večnom gradu. Ovim
se ukazala prilika Rimlјanima, i oni
su riješili da natjeraju francuske
kardinale, koji su činili većinu u
Kolegijumu, da izaberu za papu
jednog Italijana. Na kraju,
konklavaje 8. aprila 1378. godine
izabrala za papu jednog italijanskog
kardinala koji je uzeo ime Urban VI
(1378- 1389). Međutim, francuski
kardinali nisu bili zadovolјni
izborom, pa ce 9. avgusta trinaest
kardinala sastalo u Fondiju. Poslije
dugih razgovora, proglasili su
Urbanov izbor nevažećim, jer je
izvršen pod spolјnim pritiskom, i izabrali su za papu Francuza, Roberta iz Ženeve, koji je uzeo ime Klement VII (1378-
1394). Tako je počeo Veliki raskol, tokom kog je jedan papa boravio u Rimu, a drugi u Avinjonu. Crkva danas prihvata
Urbana za pravog papu, ali ta odluka zasniva ce više na vjeri nego na historijskim dokazima. Ljudi ne samo da nisu
znali ko je pravi papa nego nisu bili sigurni ni ko je punopravni episkop njihove biskupije. Ovo je naročito vrijedelo za
oblasti u kojima je bio rat. Kad god bi Englezi zauzeli neku francusku biskupiju, episkop koji je priznavao rimskog papu
smjenjivao je onoga koji je priznavao papu u Avinjonu. Prijatelјi Francuske uglavnom su prihvatali avinjonskog papu, a
njeni protivnici rimskog. Engleska je bila jedan od najčvršćih pobornika rimskog pape, dok je Škotska isto tako vatreno
podržavala njegovog suparnika. Tako su i crkva i sam hrišćanski svet podjelјeni nadvoje. Dostojanstvo i ugled papstva i
crkve na čijem je čelu ono stajalo pali su veoma nisko među običnim svijetom.Veći broj kardinala s obje strane izgubio
je strplјenje i sazvao sabor 1409. godine u Pizi. Ovo je očito bio protivpravni potez. Po tradiciji i zakonima
rimokatoličke crkve samo je papa mogao da sazove opšti sabor. Reformisti su tvrdili da to može da uradi i svjetovna
vlast, ali niko nije priznavao to pravo kardinalima. Uprkos svemu, sabor se sastao i još više pogoršao situaciju. Sabor je
jednoglasno oglasio dvojicu papa svrgnutim i naložio dvadeset četvorici kardinala koji su bili prisutni da izaberu
novog. Njihov prvi izbor bio je kratkog veka. Drugi put izabrali su Valtazara Kosu, koji je uzeo ime Jovan XXIII (1410-
1415). Novi papa bio je vojnik krajnje nedoličnog ponašanja, ohol, netrpelјiv i sklon nasilјu. Uz to, pošto ni papa u
20
Avinjonu ni onaj u Rimu nisu htjeli da priznaju odluke sabora i prihvate proglas o svom smjenjivanju, hrišćanski svijet
sada je umjesto dvojice imao trojicu papa. Sveti rimski car i kralj Češke, Venceslav Luksemburški, inače dobroćudan
vladar čija je glavna mana bila što je najčešće bio pijan, odrekao se 1410. godine carske krune i izbornici su za
njegovog naslednika izabrali njegovog mlađeg brata Sigismunda, kralјa Ugarske. Sigismund je bio najveći lјubavnik i
najnesposobniji vojskovođa svog doba, ali imao je visoko mišlјenje o carskim dužnostima i trudio ce da ih izvršava na
zadovoljavajući način. Slušao je sa blagonaklonošću one koji su tvrdili da je jedino rešenje nevolјa crkve sabor koji bi
sazvao car. Velikom raskolu i opštoj zbirci u crkvi tada ce pridružio još jedan problem: Jan Hus i njegovi sledbenici
ubrzano su izdvajali Češku iz katoličke zajednice. Uljeto 1415.godine, samSigismundpoveoje pregovoresa
Benediktominjegovimsljedbenicima.Papanijebiospremanninakakveustupke, alije Sigismundubediosvekralјevedase
višenezauzimajuzapapuidapošalјudelegateuKonstancu.Spor se odužio, i tek 1417. godine sabor je svrgnuo Benedikta,
ali njega ni to nije pokolebalo. Povukao se u jedan čvrsti zamak i nastavio da se naziva papom sve do smrti 1422.
godine. Nasledio ga je Klement VIII (1423-1429), koji je ostao na položaju do 1429. godine, kada ce odrekao prijestola.
Dakle. uprkos suparnicima i saborima, avinjonske pape su se održale pedeset godina, ali pošto je sabor u Konstanci
svrgnuo Benedikta, priznavalo ih je malo i sve manje vladara. Sabor u Konstanci bio je organizovan tako da bi politički
interesi vladara došli do punog izražaja. Delegati su bili podjelјeni po nacijama i svaka nacija glasala je posebno
(Engleska, Francuska, Italija, Njemačka i Španija). Jovan XXIII i Benedikt XIII su svrgnuti, a Grgur XII daje ostavku, tako
da je izabran jedinstveni novi papa Martin V i time je okončana zapadna šizma. Na taj način je linija papa iz Rima
priznata kao legitimna linija. Otada je proglašeno da crkveni koncil ne može smeniti papu. Izbor pape može poništiti
jedino sam papa.

29. Mertonski statuti

1236.Donešena je odluka kojom je određeno pravo vanbračne djece prema svojim roditeljima. Zabranjeno je
ozakonjenje vanbračne djece ako bi se njegovi roditelji naknadno vjenčali.Od tada je to postalo moguće samo aktom
parlamenta.

30. Ustanak Vata Tejlora

1381. u istočnoj engleskoj je izbio ustanak u kojem su seljaci najurili poreznike i kraljeve činovnike. Neke od njih su ci
pobili. Ustanicima su pristupali odredi seljaka koji su bili naoružani lukovima, sjekirama, kosama i sličnim
neprofesionalnim naoružanjem. Ustanak je počeo kao protest protiv teških poreza, ali se uskoro okrenuo protvi svih
koji su ugnjetavali narod. Naročito veliku mržnju seljaka izazvali su crkveni feudalci – episkopi i opati. U mnogim
mjestima istočne Engleske su se spaljivali manastiri, odnosila stoka, spaljivali su se dokumenti na kojima su se nalazile
obaveze seljaka. Seljacima je često u pomoć priticala i gradska sirotinja. Najbolje su bile organizovane grofovije oko
Londona u Eseksu i Kentu. Kentski seljaci su iz tamnice oslobodili Džona Bula i učinili ga jednim od svojih vođa. On je
propovjedao protiv ugnjetavača feudalaca. Govorio je kako će dobro u engleskoj postati samo kada sva dobra
postanu zajednička i kada svi budu jednaki. Glavni vođa ovog ustanka je bio zidar i zanatlija Vat Tejlor. Seljaci iz Eseksa
i Kenta su pošli u London, odvojeni u dva organizovana velika odreda. Londonske kapije su se trebale zatvoriti,
međutim sirotinja unutar Londona to nije dopustila. Također, i buržoazija je bila nezadovoljna zbog lošeg vođenja
rata, tako da je naređeno da se seljaci puste unutra, jer bi tako zaplašili kralja i njegove savjetnike. Počeli su da pale i
ruše kuće najbogatiji i najomraženijih feudalaca u gradu. Ubijali su kraljeve savjetnike i puštali zatvorenike iz tamnice.
Seljaci su opkolili Tower u kojem je bio Richard II, te su od njega tražili da izađe i pregovara sa njima. Čim je kralj
izašao, seljaci su pobili nekoliko kraljevih savjetnika. Do sastanka je došlo poslije u Majlendu, po kojem su zahtjevi
21
dobili ime „Majlendski programi“. Taj program zahtjevao je ukidanje kmetovskog sistema i uvođenje niske novčane
rente, slobodnu trgovinu po svim gradovima Engleske i amnestiju za ustanikie. Kralj je bio prinuđen da pristane na sve
zahtjeve. Jedan dio seljaka je povjerovao kraljevim obećanjima i vratio se nazad svoji kućama. Međutim mnogi
ustanici, pogotovo siromasi su bili nezadovoljni. Njima je bila potrebna zemlja te ukidanje surovih zakona. Ništa od
otga kralj nije obećao. Džon Bul i Vat Tejlor su ostali u Londonu. Kralj je bio primoran da se sastane sa ustanicima u
Smithfieldu. Ovdje su ustanici tražili da se ukinu svi zakoni osim Winchesterskog, zatim da se oduzmu zemlje
episkopima, manastirima i svećenicima. Takođe tražili su da se staleži izjednače i da se ukinu privilegije seniora. I u
ovim zahtjevima se nalazi tačka kojojm zahtijevaju ukidanje prava zasnovanog na feudalizmu. U vrijeme kraljevih
pregovora, buržoazija je spremala protureakciju i Vat Tejlor je ubijen. Seljaci su se razišli kada su vidjeli opremljenu
vojsku ubjeđeni da će njihovi zahtjevi biti prihvaćeni. Potom je kralj naredio da se pobiju svi ustanici onda kada su se
ovi vratili kućama. Džon Bul je obješen i ustanak je ugušen. Iako nije istrajao, ustanak Vata Tejlora je napravio
ogroman udar na feudalizam i zemljoposjednici su se bojali da povećaju poreze svojim kmetovima, a do XV stoljeća je
kmetstvo iščezlo, jer su seljaci kupovali svoju slobodu.

31. John Wycliffe

(također Wyclif, Wycliff, ili Wickliffe) (1320.-1384.) bio je engleski protestantski reformator. Protest koji je on podigao
protiv Katoličke crkve izazvao je slobodu pojedinaca, crkava i naroda. Dobro je proučio skolastičku filozofiju, crkveno i
građansko pravo, a posebice zakone svoje zemlje. Studirao na Oxfordu svojim reformatorskim učenjem dao je
teoretski temelj za poricanje papinske vlasti tvrdeći da je poglavar crkve Isus Krist. Preveo je Bibliju na engleski jezik,
te se u svojim učenjima pozivao samo na nju, a ne na tzv. Svetu predaju. Tvrdio je da je Isusu Kristu ideal bilo
siromaštvo, te da se on nije odijevao u pozlaćene haljine i živio u palačama, za razliku od glavara Katoličke Crkve. Kada
je Wycliffe obratio pozornost na sveto pismo, počeo ga je proučavati isto onako temeljito kako je proučavao i ostale
predmete. Njegov vjerni sljedbenik bio je Lord Cobham (spaljen 1417), dok je Jan Hus zbog vjerovanja u Wycliffov
nauk spaljen 1415. Ipak u Engleskoj je reformacija i dalje napredovala, što je za vrijeme papinske inkvizicije nužno
značilo i još spaljivanja na lomači.

Protestanti vjeruju da je Wycliffe bio vješt u otkrivanju zabluda i neustrašivo napadao mnoge nauke koje je Rim uveo.
Kao kraljev kapelan smjelo je ustao protiv plaćanja nameta koji je papa Urban V. zatražio od Engleskog kralja 1365. te
je pred je parlamentom dokazao da je papinsko prisvajanje autoriteta nad svjetovnim vladarima u suprotnosti ne
samo s razumom, nego i s Biblijskom objavom.

Wycliffe je vodio dugu i odlučnu borbu i protiv redovnika prosjaka. Fratri "prosjaci" u ono su vrijeme prodavali oprost
za novac u ime papa i protupapa. Papa im je dao pravo da ispovijedaju ljude i daju im oprost, to je postalo izvorom
velikog zla. Dok je narod živio u duhovnom i materijalnom siromštvu, učili su praznovjerno mnoštvo da vjeruju kako se
sva njihova vjerska dužnost sastoji u priznavanju vrhovne vlasti papinstva, poštovanju svetaca i kupovanju oprosta, te
da će im to biti dovoljno za mjesto u raju.

Vidjevši kako redovnici obilaze zemlju i prodaju papine oproštajnice, mnogi su počeli sumnjati u to da se oprost može
kupiti za novac i pitali su se ne bi li bilo bolje tražiti oprost od Boga umjesto od pape i redovnika. Drugi su se pak
zgražali nad lakmošću monaha koje je bilo nezasitno. Bio je dobro upoznat sa zloupotrebama koje su se dešavale u
crkvi,pisao je i propovijedao protiv pokvarenosti u monaškim redovima,papinskog poreza,učenja o
transsupstanciji(vjerovanja da se kruh i vino koji se koriste na misi doslovno pretvaraju u tijelo i krv Isusa
Krista),ispovijedi te upletenosti crkve u svjetovne (političke) stvari.

22
Wycliffe je počeo pisati i objavljivati rasprave protiv redovnika, ne u namjer da se s njima raspravlja, koliko da skrene
ljudima pozornost na Biblijski nauk.Uz pomoć svojih suradnika, naročito Nicholasa Herefordskog, izdao je prvu
kompletnu Bibliju na engleskom jeziku. Bilo je to nedvojbeno Wycliffeov najveći prilog potrazi čovječanstva za Bogom.

Kao kraljev poslanik 1374. odlazi u Nizozemsku, gdje je proveo dvije godine pregovarajući s papinim poslanicima.
Vrativši se, počeo je još otvorenije propovjedati. Među ostalime izjavio je da su lakomost, ponos i laž bogovi Rima.

Ubrzo u Englesku su bile poslane tri papinske poslanice: sveučilištu, kralju i višim svećenicima, s pozivom na odlučne
mjere protiv Wycliffa. Već prije nego su one stigle, biskupi su pozvali Wycliffa na saslušanje. Dva najmoćnija kneza u
kraljevstvu pratila su ga na sud. Usred suđenja, narod je okružio i provalio u sudnicu, istraga je obustavljena i Wycliffe
je mogao mirno otići.

Ubrzo nakon toga umro je kralj Edvard III. kojeg su biskupi poticali protiv reformatora, a kraljevskim je namjesnikom
postao raniji Wycliffov zaštitnik. Ipak, papinska bula stigla je u Englesku, pozivala je na uhićenje i zatvaranje
"heretika". Wycliffe je vjerovao da je lomača za njega već pripremljena, naime postupak inkvizitora bio je takav da je
položaj optuženoga bio beznadan. Inkvizitor (papin poslanik) bio je tužitelj i sudac, a svaka optužba ili kleveta
smatrana dokazom; dokazni materijal optuženiku se nije pokazivao, imena navodnih svjedoka bila su tajna, a sam
postupak čista formalnost jer je presuda već bila pripremljen.

No upravo u to vrijeme Grgur IX. je umro, svećenici koji su se okupili oko Wycliffa opet su se razišli. Raskol u crkvi sa
svojim svađama i pokvarenošću, pripremao je put reformaciji, omogućivši narodu da upoznaju narav papinstva. U
svome djelu "O razdoru papa" Wycliffe je pozvao svoje čitatelje da ozbiljno promisle ne govore li obojica
(suprotstavljenih) protupapa istinu kad jedan drugoga nazivaju antikristom. Ubrzo je Wycliffe preveo i Bibliju, Sveto
pismo se širilo po cijelom kraljevstvu. Ponovno su papinske vođe planirale kako ušutkati reformatorov glas. Jedan
biskupski skup zadobio je za sebe mladog kralja Richarda II., te ishodio da se izda kraljevski ukaz po kojem se imaju
pozatvarati svi koji se drže zabranjenog učenja. Nakon tog proglasa Wycliffe se obratio parlamentu, neustrašivo je
pred narodnim skupom optužio svećenstvo i tražio reformu mnogih zlouporaba koje je crkva odobravala. Snažno i
uvjerljivo opisao je nasilje i pokvarenost papinske stolice. Njegovi neprijatelji su se povuki, a parlament uzbuđen
govorom, povukao je edikt o njegovu progonu i tako je reformator opet bio na slobodi.

I treći put bio je pozvan na saslušanje i to pred najviši crkveni sud u zemlji, tu neće imati milosti za nikakvo
"krivovjerje", napokon činilo se da će Rim pobijediti, a djelo sada već starog i nemoćnog reformatora stati. Wycliffe je
bio prisiljen odreći se svoga učenja ili iz sudske dvorane otići ravno na vješala. Umjesto da prestane sa svojim
naučavanjem, on ga je branio i pobijao klevete o svome navodnom krivovjerju. Nakon što je završio svoj „govor“
povukao se iz sudnice i niko od njegovih neprijatelja nije se usudio da ga zaustavi.

Uskoro Wycliffa su i četvrti put pozvali na sud, ovaj put u Rim, pred samog papu. Vjerovao je da bi suđenje bilo
nepravedno, te da je presuda već gotova, pa je iz svoje župe u Lutterworthu napisao papi pismo u kojem je napisao
papi da bi trebao živjeti u siromaštvu a ne u raskoši jer smatra da je tako živio i Isus.

Svojim ustankom protiv katoličke crkve, pokrenuo je reformaciju. Njegov nauk bio je jasan i cjelovit, tako da ga ni
mnogi kasniji reformatori nisu dosegli, iako su se neki od njih pojavili i sto godina kasnije. Važno je napomenuti da su
kosti Wycliffa spaljene 20 godina nakon njegove smrti.

23
32. Stogodišnji rat
Od bitke kod Hastingsa, pa sve do početka prošlog stoljeća Engleska i Francuska su imale zategnute odnose. Ti odnosi
su praćeni sa nekoliko ratova, ali sa velikim zatišjima prouzrokovanim mirom. Rijetko se dešavalo da Francuska i
Engleska vojska jurišaju zajedno na bojnom polju kada su bili prisiljeni da zajedno ratuju u tom periodu, ili čak gotovo
nikako se to nije moglo desiti. Zategnutost ove dvije strane od 1337. do 1453. godine se ogledala u „Stogodišnjem
ratu“. Značajni događaji koji su se desili, kako u toku „Stogodišnjeg rata“, tako i u toku čitave napetosti između ove
dvije zemlje su oblikovale današnjicu.

Uzroci

Neki posjedi koji su bili u sklopu Francuske, „Pariškim mirom“ 1259. su dodijeljeni Englezima, i obratno. Među
najbitnijim oblastima dodijeljenim Engleskoj je bila Gaskonja. Ljudi u toj pokrajini nisu se bunili, budući da je vlast na
ovom dijelu bila isključivo formalna. Zakonodavno tijelo ove pokrajine je bilo idalje na tlu Francuske (parlament u
Parizu). Ovo je bilo poput uvrede Engleskoj kruni. Pomenuta bitnost Gaskonje u ovom ratu je to što je dolazilo do
sukoba između njenog senešala i kralja Francuske, te je Francuska zauzela Gaskonju 1324. godine, pod izgovorom da
je senešal previše buntovan. Ovo je ipak rješeno kasnije, te je posjed vraćen Engleskom kralju, ali ožiljci ove uvrede su
ostali duboki. To je značilo da francuski kralj može zauzeti posjede kad mu je volja, bez ikakvog straha od napadanja.

Drugi razlog je bio neispunjavanje nekih dogovora iz 1259. Naime, rečeno je da ako Alfons, grof Poatua, umre bez
nasljednika. Alfons nije imao legitimnog nasljednika, ali nije bilo ni engleske vlasti nakon njegove smrti.

Pojava gusarenja je takođe dovodila do nagomilavanja nesuglasica. Interesantan je i „ugovor o uzvraćanju“; Englezi,
ako budu opljačkani od strane Francuza na moru, su mogli uzeti od prvog francuskog trgovca onoliko robe koliko im je
uzeto, ako su imali kraljevu naredbu iz kancelarije i obratno. Ovo je poslužilo kao zgodan izgovor za novi rat.

1328. godine se desio preokret u engleskoj historiji. Kralj Edvard II je ubijen, njegova žena Izabela, inače iz kraljevske
porodice u francuskoj, je skovala zavjeru sa Mortimerom (njenim ljubavnikom i počela vladati francuskom u ime
Edvarda III. Edvard nije imao hrabrosti jer je bio samo dječak i morao je biti marioneta, kako francuzima, tako i
sopstvenoj majci. Priznao je Filipa IV za kralja i zakleo se na vjernost. No to se drastično promijenilo kada je on
dosegao punoljetstvo i uhapsio majku i Mortimera. Mortimer je dva dana i dvije noći proveo na vješalima, a njegova
majka je bila pod budnim okom stražara na imanju gdje živjela do kraja života.

Edvard III je postao simbol čvrste ruke i volje, te je znao odabrati pomoćnike. Edvard III je volio raskošan život, ali je
bio izvandredan vojskovođa i taktičar za jednu bitku, ali ne toliko dobar strateg koji je moga voditi čitav rat. Filip VI je
bio veoma sličan Edvardu III po ovim pitanjima, pa čak i gori po pitanju mana i slabosti. Naime, on je žudio za slavom,
ali nije imao ni taktičke ni strateške osobine vladara.

Najzad, povod za rat se desio 1337. godine, kada je Filip VI razvlastio posjede Edvarda, konkretno Gaskonje, te je ovo
bio direktan povod za rat, uz čitavu dramu koju je Edvard napravioa.

Bitno je na početku istaći da je Edvard imao neke kneževine jer je bio carski vikar u donjem toku Rajne, a kao takvog
su ga prihvatili Vojvoda od bavarske i Car Svetog Rimskog carstva. Sidni Peinter govori o prve dvije godine rata kao o
bespotrebnom izazivanju dva kralja, te uzaludnom trošenju novca na saveze koji nisu uopšte trebali Edvardu, jer nije
dolazilo do bilo kakve otvorene bitke. 1341. godine, kada je izgledalo da će se rat jednostavno ugasiti, pravne
nesuglasice oko naslijeđa Bretanje su rasparale novu varnicu tako što je Jovan od Monfora pozvao pomoć kralja

24
Edvarda. Borba je počela i trajala 23 godine, iako je Jovan umro nekoliko godina poslije, Edvard se borio, poput
pravog viteza, u njihovu spomen i za njihovog sina, koji nije bio puno star. Došlo je do invazije Bretanje i konačnog
dešavanja i napredovanja u ratu. Za ovo je vezana anegdota o turniru koji je trebao odlučiti o pobjedniku, ali uprkos
tome, rat se nastavio. Za vrijeme ovog turnira, Filip je pokušao da osvoji Gaskonju, ali bezuspješno. 1346. Filip je
spremao nove napade i okupljao vojsku. Budući da je Edvarda iznevjerila sopstvena mornarica, morao je bježati po
neprijateljskom tlu, tražeći povoljnu lokaciju za njegove vojnike da se odupru. Najzad naišao je na Kresije, šumu u
kojoj će se odigrati jedna od velikih bitaka za Englesku, te će Englezi pokazati svoje najpoznatije oružje u Srednjem
vijeku, dugi luk. Francuska vojska, iako brojnija, je sa lakoćom bila potučena. 1347. Englezi prave utvrde kod luke Kale
i osvajaju je.

1350. se pojavljuje Jovan Dobri, koji naslijeđuje Filipa VI. Što se tiče osobina nije bio puno drugačiji od oca. Tek je
1355 došlo do prvih operacija i to pod vodstvom Edvarda Velškog, popularnije nazvanog Crni princ zbog svoje
opreme, sina Edvarda III. Edvard je pustošio posjede od Gaskonje prema unutrašnjosti, te je napravio veoma mobilnu
jedinicu kako bi to sve brzo izveo. Naime, stavio je strijelce na konje da mogu držati korak sa vitezovima.

Bitka kod Poatjea je uslijedila nakon jednog od pljačkaških pohoda. Kao i kod bitke kod Kresija, bitku kod Poatjea su
odlučili strijelci. Čak se Edvard Crni princ nije ustručavao da koristi taktiku svog oca iz bitke kod Kresije, zauzimajući
malo brdo sa svojim strijelcima. Kralj, zbog svog viteškog duha, nije se povlačio iz ove bitke i bio je zarobljen.

Zbog toga se prvo pokušao potpisati ugovor o primirju u Londonu, koji Francuzi nisu mogli prihvatiti, pa poslije toga
ugovor u Bretanji, koji je prihvaćen 1359. godine formalno, ali nikad nije bio ispoštovan do kraja

Karlov period rata

Kratak pregled najbitnijih godina:

1413. Henrika IV. nasljeđuje sin Henrik V. koji svladava preostale lo- larde i nastavlja rat protiv Francuske.
1415. Englezi se iskrcavaju u Nor¬mandiji i pobjeđuju Francuze kod Azincourta.
1420. Ugovor iz Troyesa: odlučuje se da će se Henrik V. oženiti Katarinom, kćeri Karla VI., i nakon njegove smrti
preuzeti francusku krunu.
1422. C iotovo istodobno umiru Kar- lo VI. i Henrik V. Henrik VI., koji ga nasljeđuje, proglašen je kraljem En¬gleske i
Francuske. Filip Dobri, voj¬voda od Burgundije, raskida savez s Englezima.
1424. Francuska pobjeda kod Ver- nuila nad Englezima, koja približava Burgundane i Bretonce Karlu, sinu Karla VI.
1427.Englezi krše sporazum s Kar¬lom, sinom Karla VI., i pokušavaju osvojiti Orleans.
1428.Ivana Orleanska se u Vaucou- leursu susreće s jednim od kapetana vjernim Karlu i traži sastanak s kra¬ljem.
1429.U veljači propada pokušaj os¬lobađanja Orleansa. U svibnju se Ivana susreće s kraljem u Chinonu.Orlćans je
oslobođen od opsade.U srpnju se Karlo VII.u Reimsu kruni za francuskog kralja.
1430.U svibnju Ivanu Orleansku zar¬obljavaju Burgunđani u Compiegneu, prodaju je Englezima i potom sude.
1431.Smaknuće Ivane Orleanske u Rouenu (30. svibnja).
1435. Ugovor iz Arrasa: vojvoda od Burgundije'raskida savez s Englezi¬ma u zamjenu za priznavanje neovis¬nosti
svojih posjeda.
1448.-1453. Vojni pohodi Karla Vl svode engleske posjede na luku Cal- ais.Stogodišnji je rat završen Kj posebnog
ugovora. Ludilom Henrika VI. u Engleskoj započinje “Rat dviju ruža” između Уогка i Lancastera.
1455.U svibnju Rikard od Yorka pobjeđuje Lancastere u Saint Alban- su, ali im prepušta prijestolje.
1456.Vojvoda od Alen^ona poziva Engleze da opet započnu rat protiv Francuske, ali ga utamničuju.
25
1460.Rikard od Warwicka i Rikard od Yorka pobjeđuju Lancastere ц Northamptonu. Margareta Anžujska pobjeđuje
neprijatelje, pristaše Yor- ka, a Rikard umire u bitci.Sin Ed- vard odlazi u London i proglašava se kraljem.
1461.U ožujku Edvard od Уогка pobjeđuje Lancastere kod Tow- tovvna. Parlament ga proglašava kral¬jem pod
imenom Edvard IV. U Fran¬cuskoj Karla VII.nasljeduje Luj XI.
1465. Savez feudalaca pobjeđuje LujaXI.
1467. Karlo Smjeli postaje vojvoda od Burgundije i s Edvardom IV.skla¬pa protufirancuski savez.
1470.Warwick napušta engleski dvor; nakon neuspjelog pokušaja postavljanja na prijestolje Georgea iz Clarenze,
Edvardova brata, i bijega u Francusku, vraća na prijestolje Hen¬rika VI.
1471.Edvard IV. pobjeđuje i ubija Warwicka. Umiru Henrik VI. i nje¬gov sin.
1472.Dogovor iz Amboisea između francuske monarhije i papinstva.
1473.Potkraj kolovoza sastavlja i ugovor iz Picquignyja između Ш XI. i Edvarda IV., Čime je fotma n° završen
Stogodišnji rat
1477. Karlo Smjeli umire tijekom bitke kod Nancyja.Njegova kći, Marija, udaje se za Maksimilijana, sina cara Fridrika
III. Luj XI. preuzima burgundske posjede.
1479. Poraz kod Guinegattea protiv carevaca i Burgundana: francuski kralj Luj. XI. mora se zadovoljiti aneksijom
Pikardije i Burgundije.
1482. Ugovor iz Arrasa: prestolonasljednik će se oženiti jednom Maksimilijanovom kćeri. Burgund-ska država dijeli se
između Francuske i Carstva.
1483, Smrt Luja XI. Nasljeduje ga maloljetni Karlo VIII.; Ana i Petar de Beaujeu su namjesnici, izigravajući
namjere Luja, vojvode od Orlćansa.
U Engleskoj umire Edvard IV,; Rika rd od Gloucestera eliminira Edvar-da V. i Rikarda od Уогка i progliliva se kraljem. j
1485. Henrik Tudor, kojemu pomažu Francuska i pristalice Vorlu, pobjeđuje u bitci kod Bosvvortna u kojoj umire
Rikard III.: zavriava Rat j dviju ruža. ,
1486. Henrik Tudor ženi se Elizabetom od Yorka. kćeri Edvarda IV , i postaje kraljem pod imenom Henrik VII., začinjući
novu dinastiju.
1488. Karlo VIII. pobjeđuje breton-ske i orleanske snage.
1491. Karlo VIII. ženi se Anom od Bretanje.

33. Crna smrt

Srednjovjekovne europske gradove i
sela zakrčila su trupla, a mrtvačka su ih
kola odvozila u tolikoj mjeri da ih se
moglo pokapati samo u dubokim
jamama. Srednjovjekovni je svijet imao
vrlo malo zaštite od kuge koja je
pokosila golemo mnoštvo stanovnika.

Bubonska kuga koja je postala poznata

pod nazivom crna smrt Europom se
raširila stigavši iz srednje Azije, gdje je
za sobom već ostavila trag uništenja.
Nagađa se da je u Europu prvi put stigla
ujesen 1346. sa Tatarima koji su tada
26
opsjedali Kaffu (današnja ukrajinska luka Fcodosija), bogatu kršćansku enklavu na Putu svile, i pritom oboljeli od kuge.
Priče o bacanju kužnih tijela umrlih preko gradskih zidina nisu pouzdane, no ne može se osporiti da su se 1 347. u
pratnji kršćanskih trgovaca koji su se iz opkoljene Kaffe preko Konstantinopola brodovima vraćali u Sredozemlje na
štakorima našle i inficirane buhe, donoseći tako sa sobom i bubonsku kugu. Tako senajzaraznija dotad poznata, a i
danas ikad zabilježena pandemija brzo i kobno proširila većim dijelom zapadnoga svijeta.

Kugu uzrokuje bakterija Yersinia pestis, koju prenose buhe na krznima glodavaca. Bakterijska se infekcija prenosi na
ljude kad se buhe hrane ljudskom krvlju.Postojala su tri oblika kuge: bubonska kuga, u kojoj kod oboljelog izbijaju
buboni ili otekline na vratnim, preponskim ili podpazušnim limfnim čvorovima, po čemu je ova vrsta kuge i dobila
naziv, pneumonična kuga ili iskašljavanje krvi, u koje nastaje infekcija pluća jer se bolest prenosi inhalacijom iz zraka,
te septikemična kuga ili trovanje krvi,u koje bakterije napadaju sam krvožilni sustav.Bubonski je oblik bio
najdramatičniji i najočitiji oblik crne smrti prema opisima njezinih suvremenika poput talijanskog pisca Giovannija
Boccaccia: "otekline na preponama ili pod pazusima ... neke velike poput jabuke". Inkubacija je trajala od tri do pet
dana, a u tri iduća dana u osamdeset posto oboljelih nastupila bi smrt.Plućna kuga, s čirevima ili bez njih, bila je u
devedeset do devedeset pet posto oboljelih smrtonosna za samo nekoliko dana (uz odgovarajuće liječenje danas bi
taj postotak vjerojatno preživio), a mogla se prenositi izravno s čovjeka na čovjeka, primjerice kihanjem.Premda
najrjeđi, septikemični oblik kuge izazivao je gotovo trenutačnu smrt. Taj najzarazniji oblik kuge uzrokuje tamnjenje
kože kod bolesnika, pri čemu ona gotovo pocrni, pa se smatra da bi pridjev "crna", premda se nije rabio u ono doba,
mogao odatle vući korijen.Kroz 14 i 15.stoljeće se ova pojava pojavljuje mnogo među slikarima, pa su sve slike na ovu
tematiku dobile ime Dens Macabre (Ples Smrti).Ne zna se koliki je broj pokošenih ovom groznom bolešću, ali
procjenjuje se da je u Europi od pandemije kuge umrlo oko 25 milijuna ljudi.Neke, međutim, procjene govore i o 50
od ukupno 80 milijuna stanovnika koliko ih se smatra da je u 14.stoljeću živjelo u Europi.Bolest se u Europi pojavljivala
i u idućim naraštajima, ali nikad više s takvim pustošenjem života.

35. Sigismund Luksemburški

Sigismund poznat još i kao Sigismund Luksemburški (14. februar 1368. – 9. decembar 1437.)je bio rimsko-njemački
car, hrvatsko-ugarski i češki kralj.Sigismund je rođen u Nürnbergu 14.februara 1368. kao sin cara Karla IV. 1387.
Godine 1385. oženio se Marijom Anžuvinskom, kćerkom Ludovika I. i Elizabete Kotromanić, te time postao hrvatsko-
ugarski kralj. Za rimsko-njemačkog cara okrunjen je u Rimu tek 1433.godine.Godine 1418.postao je i češki
kralj.Njegovom smrću 9.prosinca 1437.nestaje dinastija Luksemburgovaca.

1382. godine njegova zaručnica, Marija, nakon smrti njenog oca postala je kraljica Ugarske i Sigismund se oženio
njome godine 1385. današnjem Zvolenu. Nakon što je s mukom osigurao potporu plemstva, Sigismund je 31. marta
1387. bio okrunjen za kralja Ugarske u Stolnom Biogradu.Godine 1396.Sigismund je predvodio kombiniranu kršćansku
vojsku protiv Turaka, koji su iskoristili privremenu bespomoćnost Ugarske za proširenje svoje vlasti na obali
Dunava.Ovaj križarski rat, koji je zagovarao papa Bonifacije IX., je bio vrlo popularan u Mađarskoj. Plemići su hrlili u
tisućama u kraljevski kontingent, te su pojačani dobrovoljcima iz gotovo svih dijelova Europe, od kojih je bio najvažniji
francuski kontingent pod vodstvom Ivana Fearlessa, sin Filipa II. , vojvode od Burgundije.Sigismund je skupio 90.000
ljudi flotu od 70 galija.Nakon zauzimanja Vidina, on se utaborio sa svojom mađarskom vojskom ispred utvrde Nikopol.
Sultan Bajazid je odustao od opsade Carigrada, te je na čelu 140.000 ljudi, u potpunosti porazio kršćanske snage u
bitci kod Nikopola u borbama između 25. i 28.septembra 1396.Sigismund se vratio preko mora i kroz područje Zete,
gdje je je predao lokalnom gospodaru Đurđu II otoke Hvar i Korčulu za otpor protiv Turaka, koji su vraćeni Sigismundu

27
nakon njegove smrti u travnju 1403.Katastrofa u Nikopolju naljutilo nekoliko mađarskih velikaša, što je dovelo do
nestabilnosti u kraljevstvu i tada je riješen ovlasti u Mađarskoj.

Godine 1404.on je uveo Placetum Regium.Prema ovoj uredbi, Papinske bule ne mogu biti izdane u Ugarskoj i
Hrvatskoj bez suglasnosti kralja.Oko 1406.oženio se Marijinom rođakinjom Barbarsom Celje (koja je kasnije zaradila
nadimak "Messalina Njemačke"), kćeri grofa Hermana II Celjskog.Hermanova majka Katarina Kotromanić (iz dinastije
Kotromanić) i Marijina majka kraljica Elizabeta (Elizabeta od Bosne) su bile sestre, ili rođakinje koje su bile usvojene
kao sestre.Tvrtko I je bio njihov prvi rođak i usvojeni brat, a možda čak i nasljednik po Mariji. Tvrtko je umro u maju
1391., a sumnja se da je njegova smrt bila ubojstvo po Sigismundovu nalogu. Sigismund je osnovao vlastiti red
viteštva, Red Zmaja, nakon ove pobjede.Članovi reda su bili uglavnom njegovi politički saveznici i pristaše.Najvažniji
europski vladari su postali članovi reda.On je poticao međunarodnu trgovinu ukidanjem unutarnjih nameta,
reguliranjem carina na stranu robu i standardiziranjem težina i mjera u cijeloj zemlji.Zbog njegovih čestih izostanaka
zbog poslova u drugim zemljama nad kojima je vladao, bio je dužan savjetovatiUgarski Sabor češće od svojih
prethodnika i uredom Palatina kao glavnog administratora, dok je bioodsutan.Tijekom njegove vladavine kraljevski
dvorac Budima postao je vjerojatno najveća gotička palača kasnog srednjeg vijeka.

U Slavoniji je uspio uspostaviti kontrolu.Pritom nije oklijevao koristiti nasilne metode (vidi Krvavi sabor križevački), ali
južno od rijeke Save mu je bila slaba kontrola.Sigismund je osobno vodio vojsku od gotovo 50.000 "križara" protiv
Hrvata, koji su kulminirali u 1408. s bitkom kod Dobora, i pokoljem od oko 200 plemićkih obitelji, mnogi od njih
pobjednika u brojnim bitkama protiv Turaka

Godine 1419., smrt Vjenceslava IV. Ostavila je Sigismundu naslov kralja Češke, ali on je morao čekati sedamnaest
godina prije nego će ga Česi priznati.Iako su dvije časti kralja Rimljana i kralja Češke dodano povećale njegovu važnost,
i učinilo ga svojevremeno glavom kršćanstva, one mu nisu povećale moć i financijski su ga dovele u neugodan
položaj.Jedino kao kralj Mađarske je uspio u uspostavi svog autoriteta i činiti bilo što za red i dobru upravu u
zemlji.Povjerivši vlasz nad Češkom Sofiji Bavarskoj, Vjenceslavovoj udovici, on se požuri u Mađarsku.

Česi ga smatrali nepouzdanim kao Husovog “izdajnika” i bili su uskoro pod oružjem, a situaciju je do usijanja dovelo
kad je Sigismund proglasio svoju namjeru provođenja rata protiv heretika.

39. Ivana Orleanska

Rođena je 6.januara 1412.u skromnoj seljačkoj obitelji.Bila je jedno od petero (dva brata i tri sestre) djece seoskog
zemljoposjednika Jacquesa i domaćice Isabelle.Kako je bila dijete siromašnih roditelja nikada nije naučila čitati i pisati,
a vrijeme je provodila u planini čuvajući stada i pjevušeći pjesme i nije se razlikovala od druge djece onog doba iz
njezina staleža. Ono što ju je činilo ponešto drukčijom jeste da je svakodnevno išla u crkvu ispovijedati se, a oni koji su
je poznavali svjedočili su kako je bila iznimno pobožna i dobroćudna. Kada joj je bilo 13 godina doživjela je prva
ukazanja, a prema njenim riječima ukazivali su joj se sveti Mihael te svete djevice i mučenice Katarina i Margareta
koje će joj objaviti kako je njezina zadatak osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja.

Mlada i neuka Ivana Orleanska, na čelu samo nekoliko stotina Francuza, zauzela je 29.aprila 1429.grad Orleans i
natjerala engleske osvajače u panični bijeg.Snažni oslobodilački zanos zahvatio je potom cijelu Francusku. Toj mladoj
seljanki, rođenoj 1412., kojoj su "glasovi s neba" naredili da spasi Francusku od engleskih osvajača, povjerio je kralj
Karlo VII. vodstvo jednog odreda.Ona je oslobodila opsjednuti Orleans, pobijedila Engleze kod Pataya, a zatim povela
kralja na krunidbu u Reims.Kod Compiegnea je uhvaćena od strane burgunda, međutim, u ruke pristaša engleskoga

28
kralja, koji su je izručili Englezima.Crkveni sud ju osuđuje, po diktatu Engleza, na smrt kao krivovjerku i
vješticu.Spaljena je živa na lomači 30.maja 1431.u Rouenu.Njena smrt ju je učinila najvećim francuskim mučenikom, a
na ponovljenom suđenju 1456.proglašena je nevinom.Katolička Crkva (papa Benedikt XV.) proglasila ju je 16.svibnja
1920.sveticom.

43. 1492.
U januaru 1492.Granada, kao posljednji muslimanski posjed, pala je poslije opsade. To je označilo kraj kampanje
Izabele i Ferdinanda Kastiljskog pod nazivom Reconquista.

Nekoliko mjeseci nakon pada Granade,potpisan je “Edikt progona”koji se odnosio na Jevreje i Muslimane u Španiji( 31
3. 1492). Po njemu su svi Jevreji morali napustiti Španiju do kraja Jula. Bilo im je zabranjeno da zadrže bilo kakvo
vlasništvo.Iako je većina Konverzosa (Conversos – muslimani i jevreji u španiji koji su prihvatili krišćanstvo) vršila svoje
obrede u tajnosti i pretvarali su se da su kršćani (Kriptomuslimani i Kriptojevreji), jako su lagano otkrivani od strane
Španske Inkvizicije koja je poznata po svojoj brutalnosti.Jevreji nisu imali izbora, nego su krenuli na put. Najviše ih je
krenulo ka Balkanu, gdje ih je primio Bajazit II.

Iako su prije Kolumba Vikinzi se prvi iskrcali krajem 8 ili početkom 9.stoljeća, 1492.se uzima kao godina otkrića
Amerike. 1488. Bartolomej Dijaz je zaplovio nadajući se da će uspjeti zaobići afriku i stigao do Rta Dobre nade. Ovaj
poduhvat je predstavljao smio pokušaj da se dođe do svile, začina i ostale egzotične robe. Zbog pada
Konstantinopolja, ovaj put je bio trajno prekinut i Evropljani su bili očajni u pronalasku novog. Kristofer Kolumbo,
rođen 1451. i porijeklom Đenovljanin, se zaputio kod kraljice Izabele I Kastiljanske i on je iznio teoriju da je zemlja
okrugla i mnogo manja nego što danas poznajemo.Crkva je osporavala ovu teoriju govoreći da je zemlja ravna ploča, a
svjetovni naučnici su govorili da je mnogo veća, te da je nemoguće oploviti.Izabela, nakon što je Granada pala u njene
ruke, je prihvatila Kolumba i dala mu finansijsku podršku koliku je i tražio 1491.godine.Priprema je trajala do 3. 8.
1492. kada je i zaplovio sa karakom “Santa Maria”, i dvije karavele “Pinta” i “Santa Clara” (poznatija pod nadimkom
“Ninja”, po Juanu Ninju Mogueru, vlasnikom broda).Karavelama su upravljali braća Pincon, poznati i ugledni trgovci iz
Španije.Zaustavio se 6.septembra na Kanarskim ostrvima, da bi obnovio zalihe i napravio par prepravki.Poslije toga se
zaputio na jako teško putovanje.Kada su svi izgubili nadu i htjeli da se vrate, Kolumbova posada je primjetila kopno
12.oktobra.Kolumbo je bio ubjeđen da je našao ostrvo blizu indije, ali ustvari je kročio na tlo San Salvadora.Poslije
ovoga je izvršio još tri putovanja u kojima je već započela kolonizacija (1493., 1498. i 1503.).

Dodatak:

Viteštvo
Srednjovjekovni se vitez, posve uklapao u sustav feudalnih obaveza. Vitezovi su nastali od oklopnog konjaništva koje
se nalazilo u pratnji vladara poput Karla Velikog. Do 11. stoljeća postali su zasebna kasta profesionalnih ratnika.
Njihov se položaj potvrđivao simbolima i obredima poput "akolade", dodira mačem ili rukom po ramenu. Zauzvrat, za
taj poseban položaj od viteza se očekivalo da ratuje za svoga gospodara i brani slabije, ovisne o njegovoj zaštiti,
primjerice svećenstvo ili siromahe. Ivan od Salisburyja, srednjovjekovni pisac iz 12. stoljeća, definirao je viteške
obveze ovim riječima: "čuvati Crkvu, boriti se protiv nevjernika, poštovati svećenstvo, štititi siromašne od nepravde,
dati vlastitu krv za svoju braću". Ipak, to u stvarnosti nije uvijek bilo tako. Posebice potkraj srednjega vijeka,
kratkotrajni sporazumi postali su važniji od feudalnih obveza. Do 14. stoljeća vitezovi su očekivali plaću za svoje
usluge, a nerijetko su i sami bili u mogućnosti plaćati posebne daće kako ne bi morali služiti u ratu. Međutim, vitezovi
su društvena i vojna elita ostali kroz cijelo razdoblje feudalizma.
29
Feudalizam
Feudalizam u Europi Izraz feudalizam upotrebljava se za opis sustava odnosa između kraljeva i plemića na području
sjeverne Europe tijekom većeg dijela srednjovjekovnog razdoblja. Na mnogo je načina jednak sustavu karolinških
careva koji su prepuštali upravljanje određenim područjima svog carstva plemićima, koji bi zauzvrat dobili određenu
količinu moći i zemlje te prisegli vladaru na vjernost. Feudalni sustav koji se razvio u Engleskoj i Francuskoj bio je
sličan karolinškom. Kralj bi nekom plemiću dodijelio komad zemlje (poznat pod nazivom feud ili leno), a ovaj bi mu
zauzvrat prisegao na vjernost i obećao obavljati za njega različite druge dužnosti. Ponajprije je morao provesti
određen broj dana u godini ispunjavajući vojnu obvezu prema svom kralju. Također je morao posjećivati kraljevski
dvor gdje bi savjetovao svoga gospodara o politici i pravdi. Morao je sudjelovali u nekim kraljevskim troškovima,
primjerice troškovima gradnje novog dvorca ili kraljevskog vjenčanja. Plemići koji bi ušli u takvu vrstu feudalnog
odnosa s kraljem nazivali su se vazalima, a svoga su kralja nazivali gospodarom. Brojni su plemići dodjeljivali zemlju
zakupcima koji su zauzvrat obavljali poslove za njih i prisezali njima na vjernost, pa je tako feudalni sustav bio
hijerarhija seniora i vazala. Društveni odnosi unutar feudalnog društva bili su vrlo složeni, jer je vazal mogao prihvatiti
zemlju od nekoliko različitih gospodara, što je pak, moglo dovesti u pitanje njegovu lojalnost, pogotovo ako bi se u
vrijeme rata dva gospodara našla na različitim stranama. Zato su vazali samo jednog seniora smatrali pravim
gospodarom i taj je imao prednost nad drugima.

Trgovina
Do XI stoljeća, civilizacija zapadne Europe je uglavno bila ratarska. Ona je bila usmjerena ka potrebama i nije bilo
proizvodnje viška, tako da trgovina je uglavnom bila zapostavljena što je uzrokovalo nestanak novca. Trgovina se
uglavnom zasnivala na razmjeni dobara na sajmovima. Nestanak novca u Ranom Srednjem vijeku se nadoknadio u
Razvijenom. Moguće je da su Križarski ratovi upravo uticali na razvoj trgovine. Osvajanje Palestine od strane križara je
otvorilo mogućnost razvoja lučkih gradova. Tako se otvorila mogućnost i za uspon Venecije, Pize, Đenove i ostalih
italijanskih gradova. U zapadnu evropu se uvozila tkanina, začini, papir, biseri... a izvozilo se zlato u polugama, vino,
željezo i vosak. Najveću prepreku je predstavljalo to što nije bilo puteva, pa je plovidba Sredozemnim morem postala
glavno prevozno sredstvo za trgovce. U Kasnom Srednjem vijeku se i obezbjeđivala sigurnost ulica. Počeli su se
stvarati i cehovi kao posebni ogranci i stvarala se trgovačka klasa. Čak se počelo više ulagati u trgovinu nego u bilo
koju drugu sferu društva. Tako je upravo trgovina zaslužna za otkriće Amerike, navigacionih instrumenata, povećanu
brodogradnju...

Uloga samostana u Razvijenom srednjem vijeku

Samostan je nastamba u kojoj žive pripadnici redovničkih zajednica, svećenici i časne sestre. Riječ samostan, doslovan
je prijevod grčke riječi"monasterion". Prvi kršćanski samostani, nastali su u Egiptu i nakon toga u Etiopiji.Osnivač prvih
kršćanskih samostana je sv.Antun Pustinjak iz 3.stoljeća. Prvi redovnici, živjeli su sami, ali se to nije pokazalo kao
dobro.Sv.Pahomije, razvio je ideju zajedničkog života i molitve u samostanu, što se pokazalo odličnim i uskoro je oko
50 000 ljudi živjelo u kršćanskim samostanima oko grada Nitrije u egipatskoj pustinji.Sv. Eugenije osnovao je
samostan na Sv. Saba, osnovao je samostan u Judejskom pustinji blizu Betlehema. Taj samostan smatra se matičnim
samostanom Istočne Ortodoksne Crkve.Sv.Benedikt, osnovao je samostan u Monte Cassinu u Italiji 529. što je
početak samostanskog života u Europi i Benediktanskog reda Redovnici iz samostana, utjecali su na razvoj pismenosti
i izdavanje mnoštva knjiga, koje su prepisivali do pojave tiskarskog stroja. Iz samostana u Osfordu i Kembriđu-u
nastala su istoimena sveučilišta. U 13. stoljeću nastaju novi redovnički pokreti koje osnivaju sv.Dominik is v.Franjo
Ašijski, a temelje se na siromašnom načinu života i putujućem propovijedanju. Stoga se nazivaju i prosjačkim

30
redovima.Uz franjevce(Red manje braće) i dominikacne(Red propovjednika), među prosjačke redove ubrajaju se
ikarmelicani. Zbog svoje veće pokretljivosti i nevezanosti na jedno mjesto, kao što je to bio slučaj s dotadašnjim
redovnicima, ovi prosjački redovi grade i drugačiju vrstu samostana koji odražavaju bitno zajednički način života na
manjem prostoru, bez mnogo gospodarskih zgrada.

Bula Unam sanctam

U buli Unam sanctam iz 1302.godine papa Bonifacije VIII.ponovno iznosi teokratske ideje.Te su ideje već artikulirali
Grgur VII.i Inocent III.koji su željeli da pape budu politički, a ne isključivo vjerski vođe kršćana.Bula je posljedica
sukoba pape Bonifacija i francuskoga kralja Filipa IV.Lijepog.Godine 1296.Filip je poništio fiskalni imunitet koji je dotad
uživao kler.Nametnuo je crkvenjacima plaćanje desetine, a papa je naložio francuskom kleru neplaćanje prije
pristanka Svete Stolice.Rlip je tad zaustavio slanje desetine, koju su prikupile francuske crkve, u Rim.Tek 1298.godine
nađeno je rješenje koje je ipak predstavljalo težak udarac Bonifacijevim nastojanjima.Filip je prihvatio papine
zahtjeve, ali tek kao osobni dogovor.Dakle, dogovor koji vrijedi samo za papu Bonifacija, ali ne i
poslije.Rapa,energičan čovjek snažne volje, poželio je ponovno osnažiti ugled Crkve i vratiti njezin kredibilitet
proglasivši godinu 1300.godinom općeg oprosta grijeha za hodočasnike koji su pristizali u Rim.Bio je to prvi jubilej,
Sveta godina Crkve.Stotine tisuća ljudi stigle su u Rim, što je ostavilo dojam snažne crkve.No, sukob s Filipom Lijepim
ponavlja se 1301.godine kad je kralj dao uhititi papinskog legata Bernarda Saisseta, biskupa Pamiersa. Suočen s
papinim prosvjedima, Rlip je prvi put sazvao Generalne staleže koji su potvrdili da kralj dobiva vlast izravno od Boga,
bez posredovanja pape. Tako dolazi do proglašavanja bule Unam sanctam 1302. godine.Bonifacije je tvrdio da papa
nije samo iznad svake druge vlasti na zemlji, nego može suditi i svakoj drugoj vlasti, dok njemu ne može suditi nitko
osim Boga.Mnogi su se suprotstavili tim tezama, medu njima i Dante (koji je Bonifaciju pripremio mjesto u paklu dok
je papa još bio na životu) i Jacopone da Todi koji ga je nazvao novim Luciferom.Drugi su ga nazivali krivovjemikom,
heretikom ishizmatikom.Rlip je angažirao sebi sklone mislioce (zakonoznance), koji su utvrdili neovisnost kralja i na
temelju povijesnih argumenata.Vladar je imao neovisnu vlast i zato što je francuska kraljevina starija od crkvenog
ustrojstva.Osobito je dragocjeno za Rlipa bilo djelo Ivana Pariškog, profesora pariškog sveučilišta.U djelu 0 vlasti kralja
i vlasti pape, napisanom između 1302.i 1303. godine, pozivajući se na učenje svetog Tome koji je Crkvu definirao kao
potpuno I mistično tijelo, Pariški je zaključio kako bi se I upravo zbog toga papini pomoćnici trebali [ ograničiti na
sakramentalne dužnosti jer se I nemaju pravo uplitati u probleme vlasti.Nije trebalo dugo da se s teoretskog odgovora
I bulom prijeđe na političko djelovanje. Odlučeno [ je da se sazove koncil koji će odlučiti o
Bonifacijevoj sudbini. Rlip je u Italiju poslao svog savjetnika Guillaumea de Nogareta sa zadaćom da zarobi papu i
dovede ga na koncil.Papa,nezaštićen ali u crkvenom ruhu, dakle u svojoj i svećeničkoj ulozi, zarobljen je u Anagniju
17.rujna 1303.uz pomoć obitelji de Colonna, koja je bila neprijatelj obitelji Caetani kojoj je pripadao Bonifacije.Govori
se kako je tom prilikom (no to se ne čini vjerojatnim) papu pljusnuo Sciarra ' Colonna.Bilo da je riječ o stvarnom
događaju ili tek glasinama, za Papu je to bio dramatičan znak gubitka ugleda.Bofinacije nije otišao na koncil.
Oslobodili su ga stanovnici Anagnija, a umro je mjesec dana kasnije.Godine 1305. papom je proglašen Francuz
L! Klement V., koji se nikad nije spustio do Rima. Posvećen je u Lyonu, a godine 1309. preselio je papinsko sjedište u
Avignon u kojem je do 1376. stolovalo sedam papa, sva sedmorica Francuzi.

31
Sadržaj:
1. Periodizacija Srednjeg vijeka .......................................................................................................................................... 1

2. Sukob papstva i carstva .................................................................................................................................................. 1

3. Križarski ratovi ................................................................................................................................................................ 2

4. I Križarski rat ................................................................................................................................................................... 3

5. Templari i Isusovci .......................................................................................................................................................... 5

6. Pad Jerusalima 1187. ...................................................................................................................................................... 6

7. Treći Križarski .................................................................................................................................................................. 7

8. Četvrti Križarski ............................................................................................................................................................... 7

9. Latinsko Carstvo .............................................................................................................................................................. 8

10. Posljedice Križarskih ratova .......................................................................................................................................... 9

11. Fridrih Barbarossa......................................................................................................................................................... 9

12. Fridrih II....................................................................................................................................................................... 12

13. Plantagenet................................................................................................................................................................. 12

14. Klarendonske asize ..................................................................................................................................................... 13

15. Ričard Lavljeg Srca ...................................................................................................................................................... 13

16. Ivan Bez Zemlje ........................................................................................................................................................... 14

17. Velika povelja sloboda (Magna Carta) ........................................................................................................................ 14

18. Filip II August .............................................................................................................................................................. 14

19. Nastanak i razvoj parlamenta u Engleskoj .................................................................................................................. 15

20. Heretički pokreti u Zapadnoj Europi ........................................................................................................................... 16

21. Inocent III .................................................................................................................................................................... 16

22. Albižani ....................................................................................................................................................................... 17

23. Prosjački redovi........................................................................................................................................................... 18

24. Dominkanci ................................................................................................................................................................. 18

25. Franjevci...................................................................................................................................................................... 18

32
26. Lionska unija ............................................................................................................................................................... 19

27. Filip IV Lijepi i Bonifacije VIII ....................................................................................................................................... 19

28. Avinjonsko ropstvo i Velika Šizma .............................................................................................................................. 19

29. Mertonski statuti ........................................................................................................................................................ 21

30. Ustanak Vata Tejlora................................................................................................................................................... 21

31. John Wycliffe .............................................................................................................................................................. 22

32. Stogodišnji rat ............................................................................................................................................................. 24

39. Ivana Orleanska .......................................................................................................................................................... 27

43. 1492. ........................................................................................................................................................................... 29

Dodatak: ........................................................................................................................................................................... 29

Viteštvo ............................................................................................................................................................................. 29

Feudalizam ........................................................................................................................................................................ 30

Trgovina ............................................................................................................................................................................ 30

Uloga samostana u Razvijenom srednjem vijeku ............................................................................................................. 30

Bula Unam sanctam .......................................................................................................................................................... 31

33