Skinuto sa:

PORTAL STUDENATA PRAVNOG FAKULTETA U SPLITU

www.nasciturus.com

Rimsko pravo: pojam i podjela prvi dio

Rimsko pravo, ius Romanorum, je pravni sistem koji je primjenjivan u rimskoj državi od njezina
osnivanja (754. god. pr. n. e), do smrti cara Justinijana (565. god. n. e). Iako je Zapadno Rimsko
Carstvo propalo 476. god. povijest rimskog prava se smatra zaokruženom tek smrću cara
Justinijana, zbog iznimne važnosti koju ima kodifikacija donesena u vrijeme njegove vladavine.

Rimljani su pravo nazivali ius. Kako su rimski pravnici bili prvenstveno praktičari, izbjegavali su
definiranje pojmova i formuliranje općih načela. Zbog toga nisu ostavili ni definiciju prava. Za njih
je riječ ius označavala pravo u objektivnom smislu, kao skup pravnih normi koje propisuju
određeno ponašanje pojedinca, ali i pravo u subjektivnom smislu, kao skup pravnih ovlasti koje
pojedinac stekne na temelju objektivnih pravnih normi.
Na početku je ova riječ označavala vjersku formulu koja obvezuje, ali već u vrijeme Zakonika XII
ploča (V st. pr. n. e), za religijska se pravila koristi riječ fas, dok je termin ius vezan isključivo za
nereligijska, svjetovna pravila.

Ugledni rimski pravnici su ostavili više izreka o pravu u kojima su izražene opće ideje o pravu,
pravičnosti i pravnoj znanosti.

Ulpijan: "Honesto vivere, alterum non laedere suum cuique tribuere ." (temeljna načela prava,
iuris praecepta).
(pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, svakome dati ono što mu pripada)
Celzo: "Ius est ars boni et aequi."
(pravo je umjetnost dobroga i pravicnog.)

Podjela prava koju su izvršili rimski pravnici, velikim je dijelom prihvaćena i u suvremenoj
znanosti.

Ius civile, ius gentium, ius naturale

Rimljani su imali dva pravna sistema: ius civile i ius gentium. Sistem civilnog prava (ius civile)
mogli su koristiti samo rimski građani (cives), dok se drugi sistem (ius gentium) primjenjivao na
sve narode koji su živjeli na teritoriju rimske države. To znači da su uporedo vrijedila oba načela
primjene prava: personalno i teritorijalno.
Pravila civilnog prava primjenjivana su ad personam, samo na Rimljane, dok je ius gentium
primjenjivan ad territorium, na sve stanovnike rimske države.
Rimljani su se u svojim međusobnim odnosima mogli korititi s oba pravna sistema, a ostali
stanovnici (peregrini) samo s ius gentium.
Ius civile je pravni sistem sastavljen od pravila koja su nastala u najstarijem razdoblju rimske
historije. Kasnije su ova pravila kodificirana u Zakoniku XII ploča i dopunjavana zakonima ( leges),
djelatnošću gradskog pretora i odlukama senata. Staro civilno pravo je bilo strogo formalistično,
konzervativno i siromašno jer je nastalo u vrijeme kada je Rim bio siromašna i mala država. Zbog
tih karakteristika civilnog prava Rimljani su svoje međusobne odnose radije rješavali pravilima iz
ius gentium, jer je ovaj pravni sistem bio mnogo razvijeniji i manje formalan.
Pravila ius gentiuma su nastala u svezi sa trgovinom i prometom s peregrinima, koji se zbog
načela personaliteta nisu smjeli koristiti civilnim pravom. Za rješavanje odnosa peregrina iz raznih
provincija, kao i Rimljana i peregrina bio je nadležan poseban pravosudni magistrat - Praetor
peregrinus, koji nije bio formalno vezan za civilno pravo.
Ius gentium je vršilo snažan utjecaj na ius civile jer je cijeli niz ustanova i načela (bon fides,
konsenzualni kontrakti) uključen u ius civile. Usporedo s odgovarajućim društvenim i privrednim
promjenama nestala je razlika između ova dva pravna sistema i sredinom principata došlo je do
njihovog stapanja. U III st. n.e razlika između njih nema više nikakav značaj.
Ius naturale obuhvaća one ustanove koje su zajedničke svim živim bićima. Ius naturale je
shvačeno kao pravo koje pripada svakom živom biću, već samim njegovim postojanjem i koje
postoji van svih ustanovljenih državnih pravnih sistema i bez zakonodavčeva izričitog priznavanja.
U Justinijanovim Institucijama ius naturale shvaća se kao nepromjenjivo, metafizičko pravično
pravo. Međutim, upravo razvojem rimskog prava najbolje se pokazuje da ne postoji metafizičko,
nepromjenjivo, idealno pravo.

Izvori za rimsku pravnu povijest

Izvori prava obuhvaćaju:
* izvore prava u materijalnom smislu (fontes iuris essendi)
* izvore prava u formalnom smislu (fontes iuris cognoscendi)

Izvori prava u materijalnom smislu su akti kojima država stvara pravo.

U rimskom pravu to su:
1. običajno pravo (consuetudo mores)
2. zakoni (leges)
3. magistratski edikti (magistratuum edicta)
4. djelatnost pravnika (responsa prudentium)
5. mišljene senata (senatus consulta)
6. carske konstitucije (constitutiones principum)

Izvori prava u formalnom smislu su pojave i oblici iz kojih se može saznati sadržaj nekog
prava.
U rimskom pravu to su:
1. sačuvana djela uglednih rimskih pravnika (Justinijanove kodifikacije, Gajeve institucije)
2. sačuvane javne i privatne isprave
3. djela nepravnih pisaca (književnika, ekonomista, historičara, govornika itd.)
4. epigrafski natpisi (natpisi na hramovima, nadgrobnim spomenicima, javnim građevinama)
5. zapisi sa papirusa

Klasična periodizacija rimske pravne povijesti

Prvo razdoblje predstavlja razdoblje stvaranja države. Taj period je poznat pod imenom doba
"kraljevstva." Traje od pojave Rimljana (754. god. pr. n. e) do svrgavanja kraljeva (509. god. pr.
n. e).

Drugo razdoblje je doba republike. Dijeli se na period rane i period kasne republike. Period
rane republike traje od 509. god. pr. n. e do 201.god. pr. n. e, a period kasne republike od 201.
god pr. n. e do 27. god. n. e. U periodu republike Rim je dosegnuo svoj vrhunac.

Treće razdoblje je period principata. Traje od stupanja Oktavijana Augusta na vlast (27. god. n.
e) do Dioklecijana (284. god. n. e). Preživjeli robovlasnički odnosi u ovom periodu izazivaju
političku i privrednu krizu koja će eskalirati u četvrtom razdoblju.

Četvrto razdoblje je period dominata. U ovom periodu car postaje dominus, odnosno
neograničeni vladar. Rezultira popašću Zapadnog Rimskog Carstva (476. god.), a traje od 284.
god. do smrti cara Justinijana (565. god.) zbog važnosti njegove kodifikacije za dalju sudbinu
razvoja rimskog prava.

Sa stajališta razvoja prava može se zaključiti da se period "kraljevstva" i rane

republike podudara sa civilnim pravom, period kasne republike sa pretorskim
(honorarnim pravom), period principata sa klasičnom jurisprudencijom i period
dominata s postklasičnim (carskim) pravom.

"Kraljevstvo" (754. god. pr. n. e - 509. god. pr. n. e)

Prema legendi Rim su osnovali blizanci Rem i Romul 754. god. pr. n. e. U to vrijeme rimsko
društvo se nalazi na prijelazu iz stadija barbarstva u stepen civilizacije. Njihovo uređenje ima
oblike vojne demokratije, gube se elementi prvobitne zajednice i rodovskog uređenja. Međutim,
još uvijek nije izgrađena državna organizacija.
Po tradiciju rimsku državu je stvorilo 300 rodova (gensova) koji su bili udruženi u 30 bratstava
(curia). Te kurije su bile udružene u tri plemena: Ramne, Ticije i Lucere (Ramnes, Tities i
Luceres), a njihov savez je činio rimski narod ili Populus Romanus.
Usavršavanje načina proizvodnje. podjela rada, imovinska diferencijacija između članova gensa,
postanak ropstva, uspješni pljačkaški pohodi su imali za posljedicu propadanje gensova i
gentilnog uređenja. Iz nekadašnje pripadnosti gensu izvodilo se kasnije nasljedno i tutorsko
pravo, u slučaju kada nije bilo bližih srodnika.
Deset gensova je sačinjavalo kuriju . Kurije su imale političko-upravni, vojni i religijski značaj.
Najviši organ vlasti bila je narodna skupština (comitia), ustrojena po kurijama (comitia curiata).
Skupština se sastajala 2 puta godišnje. Odlučivala je o ratu i miru i birala "kralja," pred njom se
vršilo posinjenje svojevlasnih osoba (adrogatio), te očitavala posljednja volja (testamentum).
Deset kurija je sačinjavalo tribus. Podjela na plemenske tribuse je imala najčešće vojni značaj
pošto je svaki tribus davao po jednu centuriju (100 konjanika i 1000 pješaka).
Drugi organ vojne demokratije je senat (senatus) u koji su ulazile starješine gensova. Senat je
davao odobronje na odluke skupština (auctoritas patruum) i izvršavao ih, a bio je i savjetodavni
organ "kralju" (consilium regis).
Najstarije razdoblje rimske pravne povijesti je "kraljevstvo," prema institutu "kralja" (rex) iako se
nije radilo o monarhu u klasičnom smislu. On je biran na skupštinama i objedinjavao je neke
političke, vojne, sudske i vjerske funkcije. Kasnije se izdvojio i poseban vjerski poglavar pod
imenom pontifex maximus.
 Pučanstvo u periodu "Kraljevstva"

Već u najstarijem razdoblju historije dolazi do diobe pučanstva na slobodne i robove. Ta dioba je
nastala po principu robovlasničke države, gdje se društvo grubo moglo podijeliti na robovlasnike i
robove. Robovlasnici su se dalje dijelili na niži i viši sloj, gdje su patriciji pripadali višem i
bogatijem sloju, koji je uživao političku moć, za razliku od nižeg sloja koji su činili plebejci i koji
nisu imali jednaka ni ekonomska ni politička prava kao patriciji. To je bilo normalno jer su se neki
izdvojili kao sposobniji te su upravljali slabijima. U kategoriji slobodnih ljudi ulazili su patriciji i
plebejci, a postojala je i kategorija ovisnih ljudi, tzv. klijenti. Zbog nejednakosti iz kategorije
slobodnih ljudi dolazi do borbe između viših i nižih slojeva, povlaštenih i podređenih. Cilj tih borbi
jeste da se izjednače u ekonomskom i političkom pogledu. Kasnije te borbe prelaze u formu
građanskih ratova.

Patriciji su bili punopravni članovi stare gentilne organizacije. Zbog toga su se samo oni mogli
koristiti zajedničkim šumama i pašnjacima (tzv. ager gentilicius). Novoosvojena zemlja je
postajala njihov plijen. Jedino su njima pripadala sva građanska i politička prava. Kao vladajući
stalež za sebe su zadržali pravo davati članove senata i kurijatskih skupština, obnašati
magistrature i svećeničke službe (ius honorarum). Bavili su se zemljoradnjom, što im je
omogućilo privrednu prevlast.

Plebejci su bili slobodni ljudi čije podrijetlo nije sa sigurnošću utvrđeno. U odnosu na patricije
bili su dosta diskriminirani u političkom i privrednom pogledu jer nisu pripadali staroj gentilnoj
organizaciji. Bavili su se obrtom i trgovinom koji u ono vrijeme nisu bili unosni zbog općeg
siromaštva. Imali su pravo sklapati pravne poslove civilnog prava (commercium) da bi mogli
trgovati s patricijama (nisu imali pravo na ius conubii). Najveći dio ratnog plijena i osvojena
zemlja su pripadali patricijama. Zbogt toga su bili prinuđeni zaduživati se pod nepovoljnim
uvjetima kod patricija sklapajući ozloglašeni oblik starinskog zajma (nexum) koji je dužnika, koji
ne bi vratio dug pretvarao u roba. To su bili razlozi zbog kojih su plebejci vodili borbe za političku
emancipaciju. Taj položaj plebejaca je bio popravljen reformom Servija Tulija, donošenjem
Zakonika XII ploča, uvođenjem novih magistratura (plebejski tribuni), ukidanjem dužničkog
ropstva, smanjenjem kamatne stope i agrarnim reformama.

Klijenti su bili slobodni siromašni pučani koji su se stavljali pod zaštitu nekog patricija
(patronus). Odnos između klijenta i patronusa je predstavljao osobnu vezu s obostranim pravima
i obvezama. Klijenti su imali pravo glasa u kurijatskoj skupštini.

Robovi (instrumentum vocalae) u ovom razdoblju nemaju veliku ulogu u privrednom životu.
Robovi nisu smatrani subjektima, već objektima prava. Svi su članovi porodice prinuđeni raditi.
Zato ropstvo ima patrijarhalni karakter. Izvori ropstva su bili ratovi i dužničko ropstvo. Položaj
robova u ovo vrijeme nije bio puno gori od položaja klijenata.

Pojašnjenje latinskih pojmova: period "Kraljevstva"

- gens - rod
- curia - bratstvo
- Populus Romanus - rimski narod
- comitia - narodna skupština
- cumitia curiata - kurijatska narodna skupština
- adrogatio - posinjenje svojevlasnih osoba
- testamentum - posljednja volja
- tribus - pleme
- senatus - senat
- auctoritas patruum - odluke skupštine
- consilium regis - savjetodavni organ "kralju"
- rex - "kralj"
- pontifex maximus - poseban vjerski poglavar/vrhovni svećenik
- ager gentilicius - zajednička imovina (misli se na šume i pašnjake)
- ius honorarum - pretorsko/honorarno pravo; pravo davanja članova senata i kurijatskih
skupština; obnašanje magistrature i svećeničke službe
- ius conubi(i) - zakonit brak patricija i plebejaca
- nexum - zajam
- patronus - zaštita jednog patricije
- lex Hortensia - Hortensijev zakon; određen da zaključci plebejskih skupština obvezuju cijeli
narod
- pontifices - svećenici
- causa - ekonomski cilj
- lex duodecim tabularum - Zakonik XII ploča
- manus iniectio - ovrha/način izvršenja sudske presude
- ius publicum - javni delikti i kazneni postupak
- ius sacrum - pravila o religijskim obredima
- talion - "oko za oko, zub za zub" kazna
- stipulatio - kupoprodaja
- iniuria - tjelesna povreda
- furtum - krađa
- pater familias - obiteljski starješina; biran da bi predstavljao odredjenu porodicu u pravnom
smislu
- instrumentum vocalae - "oruđa koja govore," misli se na robove
- commercium - pravo sklapanja pravnih poslova u sklopu civilnog prava

Objavljeno u 21:30, 2 komentar(a), print, #

Pojašnjenje latinskih pojmova; uvod

- ius Romanum, ius Romanorum - Rimsko pravo
- ius - pravo/svjetovna pravila
- fas - religijska pravila
- ius civile - civilno/građansko pravo
- cives - građani
- ius gentium - pravni sistem primjenjivan na sve narode koji su živjeli na rimskom teritoriju
(peregrini)
- leges - zakoni
- praetor peregrinus - poseban pravosudni magistrat nadležan za rješavanje odnosa peregrina
kao i Rimljana i peregrina
- ius naturale - one ustanove koje su zajedničke svim živim bićima; pravo koje se nasljeđuje
rođenjem
- fontes iuris essendi - izvori prava u materijalnom smislu
- fontes iuris cognoscendi - izvori prava u formalnom smislu
- consuetudo mores - običajno pravo
- magistratuum edicta - magistratski edikti
- responsa prudentium - djelatnost pravnika
- senatus consulta - mišljenje senata
- constitutiones principum - carske konstitucije

Reforme Servija Tulija (Ustav); borbe patricija i plebejaca

Za vrijeme "Kraljevstva" dolazi do prelaza iz pred državnih u državne oblike organizacije i naćina
rada. Proces nastajanja države postaje povezan sa imovinskom diferencijacijom, koja je rezultat
prirodnih razlika među ljudima. Osnovni metod razvoja i širenja države bilo je osvajanje novih
teritorija. Pošto su se moćniji i bogatiji počeli izdvajati, Servije Tulije vrši podjelu čitavog
stanovništva u pet imovinskih razreda/imovinski cenzusi. Svaki razred je bio dužan da formira
centurije, odnosno vojne jedinice od po 100 vojnika. Najbogatiji su imali najviše i najbolje
opremljenje centurije pa samim time stiču predispozicije za daljnja osvajanja. Oni su donosili i
odluke u skupštinama koja sad dobiva naziv comitia centuriata, po principu jedna centurija jedan
glas.
Prva dva razreda su stekla pravo donošenja odluka u skupštinama zbog velikog broja centurija
koje su posjedovali. Gens gubi važnost, a postepeno se formiraju teritorijalne jedinice/tribusi.
Postojale su dvije vrste tribusa:
1. tribus urbanae (gradska sirotinja koja ima manji broj centurija, samim time i manji broj
glasova u skupštinama.)
2. tribus rusticae (seoski tribusi, koji su osnivali bogati i kojih je bio veći broj.)
Nakon toga se osnivaju skupštine pod imenom comitia tributa, a glasovanje je sada po principu
jedan tribus, jedan glas. Ove reforme su izazvale još veća osvajanja.

Borbe patricija i plebejaca

Borbe su se desile na ekonomskom i političkom planu. Politički sistem je najviše nalikovao

kastinskom sistemu, zatvorenoj grupaciji.
Bio je zabranjen brak patricija i plebejaca, sve do donošenja lex canulea, zakona koji je taj brak
odobrio. Sve važnije funkcije su se nalazile u rukama patricija i iz zbog toga plebejci vrše
samoorganizaciju i formiraju sabor u kojem se donose odluke. Te odluke su nazvane
PLEBISCITI, odnosno odluke naraoda. One su se na početku ticale samo plebejaca, ali
donošenjem lex Hortensia. zaključeno je da te odluke obavezuju cijeli narod. Plebejci su
također izabrali svog narodnog tribuna kojeg su štitili.
Na polju pava plebejci nisu imali prava, jer je primjena prava bila namijenjena patricijima.
Postojao je i problem tehničke prirode, jer su se ispreplela pravna i religijska pravila/ ius i fas.
Pravom su se bavili sveštenici/pontifices, koji stvaraju pontificalno pravo. Ono nije bilo
objavljeno pa plebejci nisu upućeni u pravila. Zbog toga su nečesto bili žrtva zloupotrebe, zato su
se i zalagali da se pravo javno objavi.
Nastankom Zakonika XII ploča po prvi put pravo je sakupljeno i objavljeno. Na ekonomskog
pogledu dolazi do pokušaja agrarnih reformi. Prvi put se javlja organizovanje kroz partije.
Postojale su:
* Optimata - partija imućnih
* Populara - partija obespravljenih

Agrarne reforme braće Grah

Agrarne reforme su predstavljale set agrarnih zakona, čija je suština bila uvođenje zemljišnog
maksimuma od 500 jugera ravnomjerno raspodjeljene zemlje. Na čelu reforme su se nalazili
Tiberije i Gaj Grah. Iako je ta ravnomjerna podjela zemlje trebala pomoći popularima, taj cilj
nikada nije ostvaren. Mijenjanje svojinske strukture jedne države je najteži dio posla, zato ubrzo
braća bivaju ubijena. Pitanje svojinske izmjene ostaje neriješeno.
510. god. protjeran Takvinije, posljednji "kralj." Tim činom prestaje period kraljevstva i
dolazi do nastanka republike.

Pravo razdoblje "kraljevstva;" staro ius civile

Ius civile je pravo razdoblje "kraljevstva" i rane republike. U prvom razdoblju rimske pravne
povijesti vrijedi staro ius civile, čiji su osnovni izvori običaji. Novonastala država je formirala svoje
pravo tako što je iz običaja preuzela, sankcionirala i prilagodila ona pravila koja su odgovarala
njezinim interesima i potrebama.

Karakteristike starog civilnog prava

Staro civilno pravo je nastalo u vrijeme kada je privrednu osnovu rimskog društa činilo kućno
privredovanje. Osnovne djelatnosti su bile zemljoradnja i stočarstvo, kojima su se bavili svi
članovi kućanstva. Svaka je porodica zadovoljava svoje potrebe radom. Višak proizvoda je bio
minimalan pa su slučajevi razmjene bili rijetki. Opće siromaštvo, još uvijek nedovoljno razvijene
funkcije države i primitivan mentalitet su stvorili nerazvijen i primitivan pravni sistem. Još uvijek
je postojao elemenat kolektivnog vlasništva naslijeđen iz gentilnog uređenja. Privatno vlasništvo
se tek razvija i učvršćuje, posebice preko porodičnog starješine, čija vlast nad članovima porodice
i porodičnom imovinom postaje neograničena. Razmjena dobara je bila nerazvijena, pa je i
obvezno pravo bilo siromašno. Pravo je u ovom razdoblju bilo u uskoj vezi sa religijom. Jedini
poznavatelji i čuvari pravnih poslova bili su svećenici (pontifices), a vrhovni svećenik
(pontifex maximus) je bio nadležan za autentično tumačenje pravnih propisa. Ipak već u ovom
razdoblju počinje se odvajati pravo od religije, tj. svjetovna pravila (ius) od religijskih (fas).
Primitivni uvjeti u kojima se odvijao pravni život imali su za posljedicu da je forma u kojoj je
pravni posao poduziman, bila od presudne važnosti za njegovu valjanost. Pravnu zaštitu su uživali
samo oni poslovi koji su bili sklopljeni u unaprijed propisanoj formi. Ta se forma sastojala u
izgovaranju svečanih riječi i vršenju određenih gesta, stoga se može zaključiti da pravne poslove
obilježava izraziti formalizam i simbolika.
Dužnik mora ispuniti obvezu, jer ga na to prisijlavaju izgovorene riječi i geste. Nije se uvažavala
volja stranaka, kao ni ekonomski cilj (causa) koji su stranke htjele postići pravnim poslom. Zato
pravne poslove ovog razdoblja karakterizira apstraktnost.
Rimsko pravo je u najstarijem razdoblju bilo i mnogo konzervativno, jer su Rimljani smatrali da
su božanski preci i religija stvorili svečane formule kojima su sklapani poslovi, te da ih zbog toga
nije moguće mjenjati niti je lahko stvarati nove.
Staro ius civile bilo je nedostupno pokorenim narodima ne samo zbog njegove konzervativnosti
nego i zbog načela personaliteta koje je vrijedilo i u starim pravima. Propisima civilnog prava
su se mogli koristiti samo Rimljani. Personalnost je još jedno bitno obilježje civilnog prava.
Rimsko pravo najstarijeg razdoblja karakterizira i primitivizam koji se najviše očitavao u oblasti
zaštite prava. Sve do II st. n. e bila je dopuštena samopomoć kao način zaštite privatnih prava.
Rimski građani su putem samopomoći prinuđivali sugrađane na ispunjavanje obveza. Tek kada
sami u tome ne bi uspjeli, tražili su intervenciju državnig organa.

Zakonik XII ploča - "Lex duodecim tabularum"

U prvim fazama razvoja cilivnog prava bila je karakteristična čvrsta povezanost
vjerskih pravila označenih terminom FAS sa pravnim pravilima terminom IUS.
Stvaranjem IUS i FAS, primjenom i tumačenjem prava u ovom periodu bavili
su se sveštenici - pontifici, pa se pravo nazivalo pontifikalno pravo.
Vremenom će se pravom početi baviti i svjetovna lica - laici i to uglavnom iz
redova patricijskog društvenog sloja. Sadržaj pravnih propisa tada nije bio
dostupan široj javnosti što je imalo za posljedicu vršenje značajnih
zloupotreba u primjeni prava.
Zbog toga su plebejci kao primarni cilj svojih političkih borbi imali u
objavljivanju prava. Taj cilj je postignut donošenjem Zakonika XII ploča -
 "Lex duodecim tabularum." Pod jakim pritiskom plebejaca u narodnim
skupštinama formirana je komisija od deset patricija koji su nazvani
decenvisi legibus scribundus /desetorica koji pišu zakone.
Ova komisija je posjetila Grčku kako bi se upoznala sa tamo već izvršenim
sličnim zakonskim reformama, poznatim pod nazivom Solonovi zakoni. Nakon
toga, kad su se vratili, desetorica su sačinili prvi tekst deset ploča zakonika
da bi kasnije nakon što se vidjelo da je ostalo mnogo neriješenih pitanja bile
donesene još dvije ploče zakona. Zakonik XII ploča predstavlja prvu
jedinstvenu kodifikaciju tada važećeg prava u Rimskoj državi.
Zakonik je regulirao sljedeći odnos: prve tri ploče su bile posvećene rimskom
sudskom postupku, tako da je
1. ploča regulirala pitanje poziva na sud (in ius vocatio),
2. ploča je regulirala pitanje vođenja sudske rasprave,
3. je posvećena načinu izvršenja sudske presude (manus iniectio),
4. obiteljsko pravo,
5. tutorstvo i nasljedno pravo,
6. vlasništvo i pravni poslovi,
7. susjedovni i međašni odnošaji,
8. delikti (uglavnom privatni),
9. javni delikti i pravni postupak (ius publicum),
10. ius sacrum
11. i 12. ploča nadopuna ostalim pločama
Činjenica da su upravo prve tri ploče bile posvećene sudskom postupku,
objašnjava se zahtjevima plebejaca, da se ova pitanja što detaljnije
reguliraju kako bi se što više ograničio prostor mogućih zloupotreba, a na
štetu plebejaca.
Tekst zakona je objavljen na bronzanim pločama koje su bile izložene na
rimskom trgu ForumRomanum.
390. godine nakon upada Gala u Rim, te ploče su bile uništene.
Nakon toga postavlja se pitanje kako je uopće sačuvan tekst Zakonika.
O tome mnogo možemo saznati iz zapisa Cicerona koji tvrdi da je Zakonik
imao veliki autoritet nad rimskim društvom, te da su ga đaci u školama učili
napamet. Tako je usmena tradicija predstavljala način prenošenja tog
sadržaja. Sa pojavom prvih pisanih djela rimskih pravnika ta tradicija je
fragmentarno zapisana u tim djelima, a na osnovu pismene ostavštine
humanisti su uspjeli izvršiti veoma uspješne rekonstrukcije teksta zakona.
Zakon u sebi sadrži određene nazadne principe, poput taliona u kažnjavanju
("oko za oko, zub za zub"), zatim vrlo mali broj odredbi se tiče obveznog
prava, što se objašnjava niskim stupnjem privrednog razvoja tog perioda.
Na pitanje do kada je zakon bio na snazi, može se reći da je formalnopravno
ovaj zakon važio tokom cjelokupne pravne rimske historije, sve do donošenja
Justinijanove kodifikacije. S druge strane, rješenja tog zakona su od strane
društvene prakse napuštena, jer nisu pružala odgovore na pitanja koja je
postavljala novonastala praksa 451 god. pr. n. e.
Pravna i poslovna sposobnost - CAPUT i STATUS
Pravo osoba u rimskom pravu obuhvaća dvije osnovne skupine pravnih pravila: statusno i
obiteljsko pravo.
Statusno pravo regulira pitanja pravne i djelatne sposobnosti subjekata prava kao
sudionika u javnom i privatnom životu Rima koji se odvija izvan kruga obitelji.
Obiteljsko pravo uređuje pravni položaj pojedinih osoba unutar rimske obitelji.
OSOBA - pojam koji označava sposobnost biti nositelj prava i obveza.
PERSONA - označava se "čovjek" bez obzira da li se radi o slobodnoj osobi ili robu.
CAPUT - označava položaj pojedinca u pravu.
CAPACITAS - ukazivao samo na sposobnost stjecanja prava iz nasljedstva.
STATUS - položaj u društvu i obitelji.
Pravna sposobnost - CAPACITAS IURIDICA je svojstvo biti nositeljem prava i obveza.
SUBJEKT PRAVA - osoba koja ima pravnu sposobnost tj. fizička osoba (persona physica).
U rimsko doba je punu pravnu sposobnost imao samo pater familias (svojevlasna osoba
personae sui iuris), koji je bio na čelu rimske obitelji. Osobe koje su bile podložne njegovoj
vlasti nisu imale pravnu sposobnost (personae alieni iuris).
Pravna sposobnost je prestajala prirodnom i građanskom smrću - gubitak slobode i gubitak
rimskog prava građanstva.
PRAVNE OSOBE (PERSONA IURIDICA, PERSONA MORALIS) ili UNIVERSITATES
predstavlja kolektiv, skup fizičkih osoba i imovine s posebnom namjenom kojima pravni poredak
priznaje svojstvo subjekta prava.
DJELATNA SPOSOBNOST (CAPACITAS AGENDI) - sposobnost preduzimati pravne poslove.
DELIKTNA SPOSOBNOST - sposobnost odgovaranja za svoje protupravne radnje.
Osoba ne mora imati i deliktnu i pravnu sposobnost.
Rimljani su poistovjećivali spolnu zrelost (pubertas) sa djelatnom sposobnošću.
Djeca do 7. godina INFANTES su bila potpuno djelatno nesposobna.
Osobe od 7. do 12. godina (za djevojčice) i 14. godina (za dječake) MAIORES su imale
ograničenu djelatnu sposobnost.
Osobe starije od 12/14 godina su smatrane punodobnim PUBERES i potpuno djelatno
sposobnim.

NASCITURUS pravilo: nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur.
začeto a još nerođeno dijete, smatrat će se rođenim u času ostaviteljeve smrti ukoliko se radi o
zaštiti njegovih interesa o nasljeđivanju.

COMMORIENTES: u slučaju smrti više osoba istodobno, koje su međusobno zakonski

nasljednici, klasično pravo je smatralo da su život izgubile istovremeno, dok se ne bi drugačije
dokazalo.

Pravni subjektivitet prestaje smrću.

RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA

Rimsko pravo tokom 15. i 16. st. počelo se ponovo upotrebljavati kao pozitivno pravo u mnogim
državama srednje i zapadne Evrope. Ova pojava se naziva recepcijom rimskog prava, a takvo
rimsko pravo se naziva OPĆE PRAVO.
Nakon povratka sa školovanja na sveučilištima u sj. Italiji pravnici su u svojim gradovima sve više
primjenjivali rješenja koja nudi Justinijanova kodifikacija. U Njemačkoj, na temelju naredbe
vladara, počelo se primjenjivati rimsko pravo.
Recipirano rimsko pravo je dopunjavano u svakoj zemlji običajnim pravom i prilagođavano
potrebama.
Pravnici koji su proučavali rimsko pravo nazivaju se kameralisti ili pandektisti, a pravo koje je
stvoreno pandektnim pravom. Savremena upotreba Pandekata je PANDEKTISTIKA.
Veliki značaj za izučavanje imaju pravne škole koje su nastale pod uticajem humanizma i
renesanse. Tu spada Francuska historijska škola (škola elegantne jurisprudencije), koja je
insistirala na originalnim tekstovima i čistim izvorima, odbacujući tumačenja glosatora i
postglosatora (objavili autentično izdanje Justinijanove kodifikacije pod imenom CORPUS IURIS
CIVILIS).
Postojala je i škola prirodnog prava u Nizozemskoj, pod čijim su utjecajem nastali zakonici u
Bavarskoj, Pruskoj, Austriji, Francuskoj i Njemačkoj, a kao reakcija na ovu školu nastala je i
njemačka historijska škola.
Osnovna tri principa koja su omogućila recepciju:

1. privatno pravo vlasništva

2. ravnopravnost
3. testament

Justinijanova kodifikacija - CORPUS IURIS CIVILIS

Justinijan je bio posljednji car Rimskog Carstva koji je već na početku vladavine odlučio
kodificirati cjelokupno rimsko pravo: IUS i LEGES.
Za kodifikatorski posao je formirana komisija od istaknutih pravnika i profesora sa Tribonijanom
na čelu.
529. godine stupa na snagu CODEX IUSTINIANUS - zbirka carskih konstitucija izdatih prije
Justinijana i prilagođenih novim potrebama. Taj kodeks nije sačuvan.
533. godine proglašene su DIGESTA ili PANDACTAE - veliki zbornik pravničkog prava - IUS. Od
50 knjiga sve osim 30. 31. i 32. se dijele na titule, koje se sastoje od fragmenata, uzetih iz djela
rimskih pravnika. Veći fragmenti su dalje podijeljeni na uvod - principum i paragrafe. Digeste
imaju posebnu vrijednost jer su Justinijanovi kompilatori u naslovu svakog fragmenta označili ime
pravnika i naziv djela uzetog teksta. Najveći broj tekstova je uzet od pravnika koji su sačinjavali

"senat mrtvih" (Ulpijan, Paul, Papinijan, Scevola, Julijan, Gaj itd.)

Najveći dio Digesta se odnosi na privatno pravo, pa su one važan izvor za recipirano
(pandektno) pravo.
INSTITUTIONES - predstavljaju priručnik rimskog prava sa zakonskom snagom. Napisane su po
uzoru na Gajeve Institucije sa podijelom na 4 knjige, koje se dijele na titule i paragrafe. Tu je
obrađeno statusno, obiteljsko, stvarno, obvezno i nasljedno pravo, kao i pitanja građanskog i
kaznenog postupka. Nakon objavljivanja Kodeksa Justinianusa, Justinijan je donio 50 novih
konstitucija koje su 534. godine objavljene pod imenom CODEX REPETITAE
PRAELECTIONIS.
Nakon kodifikacije Justinijan je objavio i NOVELLAE koje se odnose na sva područja privatnog
života. One su sačuvane u privatnim zbirkama.

Klasična rimska jurisprudencija

U razdoblju principata pravnička djelatnost doživljava veliki procvat. To je razdoblje kada su
živjeli najpoznatiji rimski pravnici. Glavna je pažnja pravnika posvećena izgradnji privatnog,
imovinskog prava, u centru s ustanovom privatnog vlasništva.
Rimski pravnici su bili praktičari. Njihova responsa se odnosi na rješavnje pojedinih praktičnih
slučajeva (casus), pa je njihova djelatnost pretežno kazuistička. Djelatnost rimskih pravnika -
responsa prudentium je bila izražena kroz tri djelatnosti:
1. RESPONDERE - davanje mišljenja učenih pravnika na konkretna pravna pitanja
2. CAVERE - sastavljanje tužbi i žalbi - kantelalna jurisprudencija
3. AGERE - djelatnosti pravnika nižeg nivoa

Počevši od Augusta, princepsi su najuglednijim i njima odanim pravnicima dodjeljivali posebnu

ovlast za davanje stručnih mišljenja tzv. ius publicae respondendi ex auctoritate principis, pa je
sudac i pravno bio obvezan takvim mišljenjem, zbog careva autoriteta.
Sudija je mogao presuditi pozivajući se na mišljenje nekog pravnika. Problem je nastao kada su
se sudovi zasitili mišljenjima raznih pravnika. Nakon donošenja Zakona o citiranju - Lex
citationis, uvažavala su se citirana mišljenja samo pet pravnika:
1. Ulpinijan
2. Paul
3. Gaj
4. Papinijan
5. Modestin
Ako su podijeljena mišljenja pravnik Papinijan je imao prednost.
Početkom principata spominju se i dvije pravne škole: Prokulovci i Sabinovci. Osnivač
Prokulovske škole je bio Anstitius Labeo, škola je dobila ime po njegovom sljedbeniku -
Prokulu, a najistaknutiji pravnici su bili: Proculus, Nerva, Pegasus i Celsus. Osnivačem
Sabinovske škole, smatra se Ateius Capito, ali je škola dobila ime po njegovom sljedbeniku -
Masuriju Sabinu. Najznačajniji predstavnici su bili: Masurije Sabinus, Kasije Longinus i
Salvius Iulianus. Pisana djela rimskih pravnika se prema sadržaju mogu svrstati u nekoliko
kategorija:
RESPONSA QUESTIONES ili EPISTOLAE DISPUTATIONES - djela koja su sadržavala
mišljenja i odgovore o konkretnim slučajevima;
LIBRI AD EDICTUM - komentari pretorskom ediktu i civilnom pravu;
DIGESTA - prema određenom redoslijedu obrada civilnog i pretorskog prava;
INSTITUTIONES, REGULAE i DEFINITIONES - pisani sistematskim, a ne kazuističkim
načinom, obrađuju civilno i honorarno pravo itd...

IUS HONORARIUM - pretorsko pravo

Sporovi čija rješenja nisu bila pružena civilnim pravom, nadomjestio je novi pravosudni magistrat
- PRETOR. Rimljani su imali dva pretora: gradski pretor (praetor urbanus) - koji je bio
nadležan za sporove između rimskih građana i peregrinski pretor (praetor peregrinus) - koji je
bio nadležan za sporove između rimskih građana i peregrina i peregrina međusobno.
Prilikom stupanja na dužnost, pretori su bili dužni obznaniti program svoga rada u formi tzv.
petorskog edikta (edictum). U tom programu oni su označavali odnose kojim će pružati pravnu
zaštitu, kao i pravna sredstva te zaštite (putem tužbi - actio i prigovora na tužbu - exteptio* kao i
drugih pravnih sredstava).
Taj pretorski edikt (edictum) je u početku saopćavan u usmenoj formi, a kasnije i u pismenoj
(album). Pretori su imali potpunu slobodu djelovanja, tako da edikt jednog pretora nije obvezivao
njegovog sljedbenika, međutim s vremenom će određena rješenja, prihvaćena u praksi biti
preuzeta i prenešena iz jednog u drugi edikt, tako da nastaje jedan prenosni dio edikta -
edictum translatitium.
Kriterij kojim se pretor rukovodio bilo je načelo pravičnosti - aequitas. Sve se više uvažava
dobra vjera - bona fides, koja u pravnim poslovima postaje pravni pojam.
Pretor nije bio zakonodavac. Nije smio ukinuti stare, niti donositi nove zakone. Njegova funkcija
je bila tumačenje prava. Pretor nije neposredno odlučivao u sporovima. Donošenje presude je
prepušteno sucu. Pretor je utvrđivao postoje li pretpostavke za vođenje spora, te bi odobrio
tužbu - actionem dare ili je uskratio - actionem denegare.

STATUS FAMILIAE
STATUS FAMILIAE - položaj osobe u rimskoj obitelji. Građani su se dijelili na svojevlasne osobe
- PERSONAE SUI IURIS i osobe pod očinskom vlašću - PERSONAE ALIENI IURIS. Pater
familias je bio jedina osoba SUI IURIS u rimskoj obitelji. Podčinjene osobe su mogle sklapati
brak, imati aktivno i pasivno biračko pravo, ali su bile onemogućene u sklapanju pravnih poslova.
Podčinjene osobe nisu imale svoju imovinu i sve što bi stekle pripadalo je obiteljskoj starješini.
Pater familias je mogao, ali nije morao, plaćati njihove dugove, jer su oni imali karakter naravnih
obveza.

STATUS CIVITATIS
Slobodni stanovnici Rima su mogli biti: rimski građani - CIVES, Latini i peregrini. U razdoblju
republike Latinima je priznat civitet, a car Karakala je svim slobodnim stanovnicima Carsta
podijelio pravo građanstva.
Rimskim građaninom se postaje rođenjem od roditelja Rimljana, ili od oca Rimljane i majke
Latinke s IUS CONUBII, manumisijom po civilnom pravu, dodjeljivanjem građanstva
pojedinačnom odlukom ili zakonom.
Gubi se: progonstvom, preseljenjem u provincije i dobivanjem prava građanstva u drugom gradu.
Građanin koji ima punu pravnu sposobnost - CIVIS OPTIMO IURE jedino je pater familias. On
je imao: rimsku obiteljsku vlas - PATRIA POTESTAS, aktivno biračko i pasivno biračko pravo
(IUS HONORUM), pravo stjecanja imovinskog prava civilnog prava, pravo vlasništva, oporučnu
sposobnost (da bude imenovan za nasljednika i napravi oporuku), sposobnost sklapanja
imovinskopravnih poslova, biti stranka u civilnom pravu, sklopiti valjan brak - IUS CONUBII i
tria nomena (pravo na vlastito ime, obiteljsko i nadimak).
Ova prava su uživali samo patriciji, nobili i honestioresi.

ŽENE NIKADA NISU BILE RAVNOPRAVNE S MUŠKARCIMA. (i propade Rimsko Carstvo

)
Gubitak ili smanjenje građanskih prava bila je sankcija radi nedopuštenog i(li) nečasnog
ponašanja.

15.12.2006.
 Stanja slična ropstvu
U rimskom pravu postoji niz slučajeva gdje fizička osoba ne gubi status libertatis, ne gubi
slobodu, ni građansko pravo, ali se nalazi u položaju sličnom ropstvu.

OSOBE IN MANCIPIO - koje je njihov pater familias otuđio drugom starješini obitelji u
obliku mancipacije. To je pater familias mogao uraditi u svrhu dobivanja novca, iznajmljivanja
radne snage, ili ako nije htio preuzeti odgovornost za delikt.
Mancipirana osoba zadržava rimsko građanstvo i slobodu ali je kupac može koristiti kao i roba.

Za razliku od ropstva - MANCIPIUM je bilo samo privremeno stanje.

ADDICTUS - je dužnik starog prava kojeg je u osobnom ovršnom postupku magistrat dodjelio
vjerovniku. On ga je prije nego što ga ubije ili proda u ropstvo 60 dana morao držati u
dugovinskom zatvoru, kako bi otplatio dug ili našao jamca. Zadržavao je građansko pravo,
pravnu sposobnost, kao i svoju imovinu.

NEXUS - obveznik koji je pod vlašću vjerovnika, temeljem pravnog posla nazvanog NEXUM.
On se nalazio u sličnom položaju kao i addictus dok ne otplati svoj dug.

REDEMPTI AB HOSTIBUS - osobe koje su otkupljene iz ratnog zarobljeništva.

AUCTORATUS - gladijator, osoba koja pristaje na gladijatorske igre i posljedice istih. To je bio
poluropski odnos, a taj posao se smatrao nečasnim.

KOLONAT - nastaje u carsko doba. To je nasljedna zavisnost zemljoradnika vezanih za tuđu

zemlju.

15.12.2006.
PATRONAT
Nakon oslobađanja roba, on bi postajao LIBERTINUS, u odnosu na bivšeg gospodara LIBERTUS.
Libertini su bili zapostavljeni u javnom pravu, na području privatnog prava su imali mnogo
obaveza ekonomskog značaja prema bivšem gospodaru koji sada postaje PATRONUS.
Libertinova zavisnost od njegova bivšeg gospodara (patrona) regulirana je patronatsim pravom.
Libertus je bio obvezan patronu na poslušnost i poštovanje i patron je imao pravo da ga kazni u
suprotnom. U staro doba čak i smrću, a kasnije samo lakšim kaznama, a u težim slučajevima
mogao ga je vratiti ponovo u ropstvo.
Libertus nije mogao tužiti patrona krivično.
Patronu je pripadalo tutorstvo nad oslobođenikovom imovinom, u slučaju da ovaj nije imao
potomaka.
Patron prema oslobođeniku nije imao pravnih obveza, osim po običajima da mu pruža zaštitu
(pogotovo na sudu) i mogućnost uzdržavanja.
Patronatsko pravo je prelazilo i na patronovu djecu, ali su djeca od oslobođenika smatrana u
slobodi rođena.

MANUMISSIO - manumisije
MANUMISSIO - puštanje roba na slobodu. Imalo je sljedeće oblike: MANUMISSIO VINDICTA
(oblik lagisakcionog postupka), MANUMISSIO CENSU (upisom u listu građana) i MANUMISSIO
TESTAMENTA (na temelju oporuke). Pretorsko pravo je uvelo i manje formalne oblike puštanja
robova na slobodu: MANUMISSIO INTER AMICOS (usmenim očitavanjem pred svjedocima),
MANUMISSIO PER EPISTOLAM (pismom) i MANUMISSIO PER MENSAM (pozivanjem roba za
gospodarev stol).

Robovi pušteni na slobodu nisu postajali rimski građani, već su dobivali pravo latiniteta.

Oslobođeni rob - LIBERTUS je ostajao u ovisnosti spram bivšeg gospodara - PATRONUS.

Postojao je i kršćanski crkveni oblik puštanja roba na slobodu - MANUMISSIO IN ECCLESIA - tada
je rob postajao rimskim građaninom.

STATUS LIBERTATIS
Gaj je smatrao da su svi ljudi ili slobodni ili robovi, dok su ostali rimski pravnici isticali da se svi po
prirodnom pravu rađaju slobodni, a da je ropstvo ustanova I US GENTIUM-a da bi se neko
podvrgnuo tuđoj vlasti. Rob - SERVUS nije pravni subjekt, već objekt prava ili stvar, nema ni
pravnu ni poslovnu sposobnost. Ako napravi delikt, ne obvezuje gospodara, jer ovaj može platiti
štetu, a ako ne želi na temelju noksalne odgovornosti mogao je predati roba oštećenom.
Ubojstvo ili povreda roba tretirana je kao i za životinje ili kao šteta na nekoj stvari. Rob nema
imovinska, niti obiteljska prava, znači nema imovine, a spolna zajednica roba i ropkinje nema
značaj braka, nego samo faktičnog zajedničkog života - CONTUBERNIUM.
Osnovni izvor ropstva su bili: rođenje od majke ropkinje, zarobljavanje u ratu, oduzimanje
slobode radi kazne. Ropstvo je prestajalo puštanjem na slobodu - MANUMISSIO. (pobliže o
tome u sljedećem pitanju)

Nekada su gospodari davali robovima i podčinjenim osobama dio imovine na samostalno

upravljanje i raspolaganje - PECULIUM. Da bi rob mogao upravljati peculiem, te sklapati
ugovore s gospodarom ili trećim osobama, nastaje naravna obveza. OBLIGATIO NATURALIS
je plativa, ali civilnopravno neutuživa obveza. Ipak u tačno određenim slučajevima pretorsko
pravo je dopuštalo vjerovniku tužbe protiv gospodara.

ACTIONES AEDICTCIAE QUALITATIS:

* actio de peculio
* actio tributoria
* actio de in rem verso

(*u ova tri slučaja pater familias je odgovarao do visine pekulija.)

Odgovornost imatelja vlasti je bila neograničena na temelju:

* actio quod iussu
* actio institoria
* actio exercitoria

CAPITIS DEMINUTIO - promjena statusa

Gubitak i neke oblike promjene statusa rimski pravnici nazivaju capitis deminutio. Najteži

oblik je CAPITIS DEMINUTIO MAXIMA. To je gubitak slobode, odnosno statusa

libertatis, ili građanska smrt tj. potpuni gubitak pravne sposobnosti - gubitak svojstva rimskog
građanina i gubitak pripadnosti rimskoj obitelji. Ovo je bila posljedica osude na najteže kazne
gdje bi osuđenik postajao robom države, a državi bi pripala njegova imovina. Slobodu je mogao
izgubiti i kada bi ga zarobio neprijatelj.

CAPITIS DEMINUTIO MEDIA - gubitak rimskog prava građanstva. Nastupio bi kada se

rimski građanin iselio u latinsku koloniju, te osudom na kaznu progonstva - interdictio, koja je
kasnije ublažena deportacijom - deportatio i relegacijom - relegatio kojima je određivano
prinudno mjesto boravišta.

CAPITIS DEMINUTIO MINIMA - gubitak ili promjena obiteljskog statusa. Nastupala bi

kao posljedica usvajanja - adoptio ili arrogatio, zaključenjem manus braka i emancipacijom.
Dovodila je do gašenja kontraktnih obveza i nekih osobnih prava - osobnih služnosti.

Nakon podjele rimskog prava građanstva svim slobodnim stanovnicima Carstva i potiskivanjem
agnatskog kognatskim srodstvom, capitis deminutio media, i minima, u Justinijanovom pravu
gube značaj.

11. i 12. ploča nadopuna ostalim pločama

Činjenica da su upravo prve tri ploče bile posvećene sudskom postupku, objašnjava se zahtjevima