POEZIJA VOJISLAVA ILIĆA

Interpretacija pjesama:

GRM  „A on će biti tu.“ U životu ponekad sve prođe, biva zaboravljeno ali ostaje jedno sjećanje, lik
ili grm, skriven, izložen hladnoći, sam i kad se svi skrase. Skrasile se i travice, lahor leluja šaren cijet.
Grm je glavni lik, a tako tmuran, sam, pa ga pjesnik još naziva i divom, a cvijet, samo u ulozi jednog
stiha, pa on opet šaren. Pjesnik želi da predstavi u dvije kratke strofe i prolaznost i trajanje, pri
čemu zadnji stihovi predstavljaju trajanje. Zaključak je da ova pjesma miriše na smrt, a pjesnik se
koristi izraženom deskripcijom kako bi to bolje dočarao.

TIBULO  Lahko je zamisliti scenu i Tibula kako gleda u kip, a čitajući stihove upoznajajemo
karakterno tibula. Time što ga pjesnik predstavlja kao vjernog zaljubljenika u kip, opisuje i kako ga
narod vidi. Narod ga voli, ali žali. Velike umove, ljude koji su u svome posebnom svijetu ljudi najčešće
ne umiju da shvate. To su prave umjetničke duše, a time Vojislav I. zapravo veliča i umjetnost i
pokazuje da ne može svako da se divi pravoj umjetnosti niti da je shvati da neko nepomično stoji i
voli kip.. Ovo je parnasistička poezija i samim time je shvatljivo da je u sebi ima nešto historijsko.
Opisuje jedan historijski spomen, ljude koji žive „slijepi kraj umjetnosti“ a opet deskriptivno dočarao
trenutak u mjestu. Zaustavio je vrijeme Tibulu, a ljude pokrenuo samo kako bi ih prikazao kakvi ljudi
zapravo i jesu – vide nebitno, čude se pogrešnom i prolaze... Ilić kaže da je Venerin kip hladan, ali za
Tibula on je sve samo ne hladan, taj kip ljepote ga zanos. „On ljubi hladni kam“ – i ne samo da je
začaran ljepotom, nego i voli taj kip.

Pjesma nije napisana u strofama nego u 14 stihova a rima je nepravilna (nemo-dremo; mlad-rad;
vlasi-glasi; sam-kam).

Pjesma govori od pogledu i perspektivi na svijet umjetnika (pjesnika) i ostalog naroda.

JESEN  Meni je ova pjesma divna, bajna i krasna. Ne pronalazim nikakvu dublju pouku. Na predivan
pjesnički način opisana je jesen kojom Vojislav Ilić opisuje čari prirode. Jesen predstavlja u liku
prelijepe djevojke, a da bi to kasnije još više dočarao spokoj i mir koji jesen donosi, on uključuje
porodični dom i rađanje emocija do kasno u noc, sve dok ne svane novi dan.

Poezija Vojislava Ilića predstavlja preobražaj i nešto novo, potpuno se udaljava od romantičarskog i
označava realističnost svijeta. On je svojim očima gledao slom omladinskog realizma u javnom i
književnom životu, te osjećao opće razočarenje koje je zavladalo kod Srba nakon Berlinskog
kongresa. Protivio se iskrivljenoj romantičarskoj poeziji pa je pobjegao u mirnu otmjenu poeziju.
Uživao u umjetničkoj strasti i duši, a na njega je najviše utjecao Puškin. Melanholija i elegičnost su
drugo ime za njegove stihove. Relističnim prikazom je našao put ka zaboravu i svoj mir. Pjevao je o
davnoj prošlosti i ljudima kojih više nema.

Vojislav Ilić – Izabrana dela