KAZUJE HATIDŽA EL-KUBRA:

1.
dan

Sirija ljeti, Jemen zimi

Naš prelijepi grad Meka leži na putevima karavana koji pre-
nosi hranu iz jedne zemlje u drugu. Svila, začini, tkanine i
nakit, sve natovareno na leđima kamila, bilo bi unošeno u
ulice Mekke. Zvuci zvona obješenih na vratovima kamila
bi odjekivali ulicama.
Karavani su se odmarali neko vrijeme u gradu. Mi
Arapi smo za život zarađivali kupujući i prodajući. Bu-
dući da je naš grad ležao na prometnim putevima ka-
ravana, naš posao je bio lakši. Kao vrhunac toga, prva
bogomolja na svijetu, Kaba, smještena je u našem
gradu. Svake godine naš grad je bio ispunjen hodo-
časnicima. Mi smo ih dočekivali. Iako sam ja bila dje-
vojka, moj otac Huvejlid me je ohrabrio da naučim
kako da kupujem i prodajem. U zemlji gdje se djevojke
nisu puno bavile trgovinom, njegov potez je bio hrabar.
Kada sam odrasla, zaposlila sam ljude da
rade za mene. Zato što je naš grad bio veoma
topao, naše karavane su išle u Siriju ljeti gdje je
bilo hladnije. Zimi smo ih slali u Jemen, gdje je
bilo toplije. Kako sam unajmljivala svoje rad-
nike birajući najpoštenije ljude u našem gra-
du, tako sam uskoro postala veoma bogata.
U Meki je živio jedan mladi čovjek po imenu
Muhammed, koga su svi voljeli i poštova-
li. Jednog dana, on je došao kod mene i
rekao mi da želi raditi za mene. Bila sam
veoma sretna kada sam to čula. Ja sam,
također, čula za njegovu izvanrednu ličnost.

14
 Jednog ljeta, poslala sam Muhammeda u Siri-
ju sa Mejserom, jednim od mojih najmlađih
pomagača. Za kratko vrijeme su se vratili u
Meku sa ogromnim profitom.
Miran dom

2.
dan

U to vrijeme imala sam dvoje djece, a muž mi je umro. Iako sam bila
bogata, bila sam vrlo usamljena.
Upoznala sam Muhammeda bolje jer smo radili zajedno. Bio je lju-
bazan i pažljiv, a u isto vrijeme bio je veoma vješt trgovac. Sve karavane
koje sam slala sa njim uvijek su se vraćale sa velikim profitom. Mir i bla-
goslov su ispunili moju kuću zbog njegovog prisustva.
Malo kasnije, zahvaljujući pomoći mojih rođaka, udala sam se za Mu-
hammeda. Bila sam najsretnija žena na svijetu. Sada sam imala sretan
dom i divnog muža. Najznačajniji cilj u životu bilo mi je da mog voljenog
supruga učinim srećnim. Njegov veliki osmijeh mi je uvijek pomagao da
zaboravim sve probleme. Uvijek je da- vao sve od sebe da me
učini sretnom.
Dobili smo tri kćerke: Zejnebu,
Rukajju i Ummu Kulsum, i sinove:
Abdullaha i Kasima.
Imali i mladog Zejda, koga smo
voljeli kao sina, ali ću pustiti njega
da vam ispriča svoju priču…

16
 KAZUJE ZEJD IBN HARIS:

3.
dan

Od ropstva do prave sreće

Tijekom mog djetinjstva krvave bitke su bile svuda u Arabiji. Plemena
su se neprestano sukobljavala. Izuzev mjeseca koji su bili sveti, oni bi
napadali jedni druge bez prekida i izazivali mnogo smrti.

Jednog dana, kada sam otišao posjetiti rođake sa svojom majkom,

počeo je još jedan napad. Naoružani jahači su nas okruži-
li, zarobili me i odveli me u grad koji nikad prije nisam
vidio. Taj grad je bio Meka. U to vrijeme imao sam
devet ili deset godina. Na ogromnoj pijaci gdje je
bilo puno meni sličnih, stavili su me na prodaju kao
roba. Vrlo brzo je došao čovjek nasmijanog lica i
kupio me. Poveo me je kod gospođe koju je zvao
tetkom i dao me je njoj kao poklon.

Od tog momenta to je bila moja kuća. Neobično sam

se osjećao u mojoj novoj kući. Na neki način, bila je
lijepa. Gospođa čije ime sam naučio je bila Hatidža, a
ona i njen muž su me tretirali kao da sam bio njihovo
dijete. Njen muž se zvao Muhammed. Smatrao sam
ga svojim ocem, a ne svojim vlasnikom. Oboje, i muž
i žena, su učinili da zaboravim da sam bio rob. Treti-
ran sam kao član porodice. Dijelili su njihovu hranu
i sve ostalo sa mnom.

Nakon nekog vremena, moj otac Haris i amidža Ka’b pojaviše se pred
vratima moje nove kuće. Tražili su me svuda i slučajno me pronašli u
Meki. Tražili su da se vratim sa njima. Moj vlasnik Muhammed mi je do-
zvolio da biram i rekao: “Dragi Zejde, ne prisiljavam te. Ako želis, možeš
ići sa ocem, a ako želiš, možeš ostati ovdje sa nama.”

17
 Volio sam svog oca i svog amidžu, ali nisam želio napustiti Muham-
meda. Prvo sam zagrlio svog oca, a onda sam mu objasnio svoju odluku:
“Dragi oče, želio bih da ostanem u Meki sa svojim vlasnikom Muhamme-
dom. Puno te volim, ali nigde ne mogu naći mir i sreću koju imam ovdje
u Meki.”

Moj otac je mislio da me drže u Meki protiv moje volje. Kada sam mu
objasnio svoju odluku, bio je iznenađen, naravno. Bio je pomalo tužan,
ali pored toga i utješen. Vratio se kući bez mene.

KAZUJE HAZRETI HATIDŽA:

4.
dan

“Ne plaši se, Allah te neće napustiti!”

Otkako je moj muž napunio trideset i pet godina, imao je običaj da se
osamljuje i razmišlja o smislu života i o tome ko je stvorio sve oko nas.
Ja sam veoma poštovala sve što je radio. Ja bih mu spremila hranu i sve
što mu treba, a on bi išao u pećinu Hira, u
blizini Mekke.

U godini kada je rođena naša naj-

mlađa kćerka Fatima, Muhammed
je dugo ostao u pećini. Tamo je
ostao skoro čitav ramazan. Ja sam
povremeno slala sluge da vide
kako je. Oni bi se vratili govore-
ći mi kako je dobro. Ipak, nisam
mogla a da ne brinem o njegovom
zdravlju i uslovima u kojima živi.

Jednog jutra bila sam posebno

zabrinuta. Muhammed se pojavi na
vratima. Lice mu je bilo veoma blije-

18
do. Nakon što je malo odspavao, reče mi šta se desilo. Dok je sjedio u
pećini i u tišini razmišljao, jedan glas mu iznenada naredi: “Čitaj!” On je
bio veoma uplašen jer je glas dolazio iz jake svjetlosti. Isti glas mu se još
dva puta obratio: “Čitaj!” Nešto iz svjetlosti ga čvrsto steže, a zatim ga
pusti. Moj dragi suprug Muhammed uplašeno odgovori: “Ali, ja ne znam
čitati.” Glas mu progovori: “Ja sam melek Džibril. Allah te je odabrao kao
Svog Poslanika!” Nakon toga ga melek prvim surama iz Kur’ana.

“Šta mi se dešava, Hatidža?” – upita me Muhammed. Glas mu je bio

zabrinut. Moja briga je nestala. Vjerovala sam da je moj muž poslanik
kojeg mnogi ljudi očekuju. Moj rođak Vereka bio je učen čovjek. Pročitao
je knjige koje je Allah objavio Musau i Isau, alejhisselam. Sjećam se da
je jednom rekao: “Allah će poslati posljednjeg poslanika čovječan-
stvu. On će doći veoma brzo.”

Pogledah muža u oči i rekoh mu: “Nemoj nikada brinuti da će

te Allah napustiti! Ja vjerujem da si ti zadnji poslanik koji je poslan čovje-
čanstvu. Allah te nikada neće napustiti , jer ti si pošten, povjerljiv, dobar
i pomažeš drugima.”

KAZUJE ALIJA IBN EBU TALIB:

5.
dan

“Nemoj nikome reći”

Znao sam svog nećaka Muhammeda otkako sam rođen. Često sam
s njim bio bliži nego sa sopstvenim ocem, Ebu Talibom. Pošto je moja
porodica bila u lošoj materijalnoj situaciji, otišao sam da živim kod Mu-
hammeda. Tetka Hatidža je bila bogata žena. Zato mi je nećak puno po-

19
magao. Nikada se u njihovom domu nisam osjećao kao stranac. Stalno
sam se igrao sa njihovom djecom. Bilo nam je zabavno zajedno.

Jednog dana, moj nećak i njegova žena su u jednoj sobi pravili ne-
obične pokrete. Na kraju su sjeli i okrenuli glave prvo na desnu, pa na
lijevu stranu. Onda su ustali. Ušao sam u sobu i pitao ih šta rade. Moj
rođak, kao i uvijek, bio je nasmijan. Reče mi: “Objasnit ću ti šta radimo.
Ali prvo, moraš obećati da nećeš nikome reći.” Odmah sam mu obe-
ćao. “Naravno!” – rekao sam – “Neću nikome reći.” Onda me je posjeo
ispred sebe i počeo govoriti iz dubine duše: “Alija, ti si pametan dječak.
Znam da ćeš razumijeti ovo što ću ti reći. Allah je stvorio sve nas. Mene
je poslao kao Svog poslanika. Ono što si vidio da radimo je namaz, po-
sebna molitva Jedinom Bogu. Melek Džibril mi je došao i donio mi
prve ajete iz Kur’ana. Rekao da svima u Meki obznanim da napu-
ste svoje idole i da vjeruju u Allaha. Naša vjera zove se islam. Islam
nije nova vjera, to je vjera svih poslanika prije mene. Da li bi i ti
želio da prihvatiš islam?”

Iako sam imao samo deset godina, zapanjeno sam ga slu-

šao. U Meki su bili ljudi koje su nazivali hunefai. Oni su go-
vorili nešto slično ovome. Oni su vjerovali u Ibrahimovu
vjeru, ali su živjeli daleko od drugih ljudi. Morao sam raz-
misliti o onome što mi je moj nećak Muhammed ispričao.
Zato sam rekao: “Daj mi malo vremena. Pusti me da razgo-
varam sa ocem. Ako mi on dozvoli, postat ću musliman.” Moj
nećak i njegova supruga su rekli da je to u redu, ali bez obzira
na moju odluku, da to treba ostati tajna. Za sada, Allah nije
želio da se to ljudima otkrije.

20