Franjevci su u Bosnu došli potkraj 13. stoljeća (1291.

) i nedugo potom
u Srebrenici izgradili svoj prvi samostan po kojemu je kasnija redodržava
nazvana Bosna Srebrenika ili Bosna Srebrena (lat. Bosna Argentina). U početku su
pripadnici franjevačkoga reda bili uglavnom stranci (Nijemci, Mađari, Talijani), no,
ubrzo je, među inim i zbog zahtjeva domaćeg plemstva, prevladao domaći kler. Tako
je npr. ban Stjepan Kotromanić tražio da duhovnici budu vični domaćem jeziku: u
pismu datiranom 1347. traži i dobiva mnoga prava za franjevce u Bosni, pa tako i to
da mogu sebi uzimali pomoćnike, ali samo in fidei doctrina peritos et lingue croatice
non ignaros - "iskusne u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika".[1]

Još od 1252. godine bosanski biskupi stoluju u Đakovu, što će se kao veliki problem
pokazati nakon učvršćenja granica između Austrije i Turske na Savi. Naime, svi su se
svećenici koji su dolazili iz tih krajeva držali carevim špijunima. Jednako se gledalo i
na papinske poslanike ako nisu dolazili preko Dubrovnika jer je Dubrovnik imao
dobre odnose sa Portom. Od kraja 16. stoljeća naslov bosanskih biskupa nose osobe
predložene od bečkog Dvora. To najčešće nisu bili Hrvati, oni nisu ni mogli doći na
teritorij svoje biskupije.
Prvo sjedište provincije bilo je u Srebrenici. Djelovali su franjevci ove provincije
diljem Balkana i susjednih krajeva, do jadranske obale i Budima i Pešte. Prije
stradanja Bosne i iseljavanja za vrijeme Eugena Savojskog, ovaj je provincija znala
imati i preko 40 samostana, a danas je u Bosni postoji 18 samostana, u Srbiji
(Beograd) jedan, te jedan u Hrvatskoj (S.Sopnica-Zagreb).[2]
Prije dolaska Turaka franjevci su na području današnje BiH imali mnogo samostana.
Spominju se ova mjesta u kojima su bili franjevački samostani: Herceg Novi, Ljubuški,
Imotski, Mostar, Konjic, Mile kod Visokog, Kreševo, Deževice, Fojnica, Banski dvor
(Kraljeva Sutjeska), Lašva kod Travnika, Olovo, Srebrenica, Tešanj, Skakava,
Modriča, Gradovrh (kod Tuzle), Soli (Tuzla), Bijeljina, Sv. Marija u Polju (kraj
Bijeljine), Teočak, Zvornik, Ljubovija, Jajce, Jezero, Vesela Straža, Rama, Glamoč,
Podbila, Bihać, Krupa, Obrovac, Bila Stina, Otok, Kamengrad, Ostrovica, Bilaj,
Podnovi, Livče (Lijevče), Greben (Krupa na Vrbasu) i Glaž na Ukrini.[3]
Od pada Bosne i Hercegovine pod osmansku vlast, kako nije bilo drugih svećenika, o
očuvanju vjere skrbili su isključivo franjevci i nekoliko svećenika glagoljaša. Obavljati
službu duhovnog pastira u ono vrijeme bilo je izvanredno teško. Crkava gotovo i nije
bilo. Nakon Bečkog ratabilo ih je svega pet, od čega tri samostanske. Sve druge
crkve i samostane Turci su do tada srušili, a nisu dopuštali graditi nove ili popravljati
stare. Bogoslužje se zato služilo uglavnom na otvorenom, bez obzira na vremenske
prilike. Da bi stigao do svojih vjernika, fratar je često morao pješačiti na desetke
kilometara po bespućima stalno izložen opasnosti od napada kakvog nasilnika.
Mnogi su franjevci obavljajući pastoralni rad, bili ubijeni ili teško pretučeni, stoga su
hodali u civilu.
Budući da su bosanski biskupi stolovali u Đakovu i da nisu imali veze sa svojim
vjernicima u Bosni i Hercegovini, utemeljen je 1735. godine Apostolski vikarijat u
Bosni, a apostolskim vikarima (biskupima) imenovani su sve do 1881. godine domaći
franjevci. Prvi apostolski vikar u Bosni bio je fra Matija Delivić. Za vrijeme uprave
biskupa fra Rafaela Barišića bilo je težih sukoba u Apostolskom vikarijatu, što je
dovelo do osnutka Apostolskog vikarijata u Hercegovini 1847. godine, gdje je za
biskupa namješten upravo fra Rafael Barišić. Ni apostolski vikari nisu mogli izbjeći
nedaće kojima su bili izloženi ostali franjevci, bilo na putu, bilo u samostanu.
Franjevačka provincija Bosna Srebrena, nakon osmanskih osvajanja, neko vrijeme je
zauzimala prostor znatno veći od Bosne i Hercegovine: od Dalmacije na jugu, do
Budima na sjeveru i Temišvara na istoku te dio današnje Bugarske. U njenim su
granicama bili,
npr. Šibenik, Skradin, Knin, Sinj, Vrlika, Makarska, Zaostrog, Imotski, Rama, Fojni
ca, Olovo, Srebrenica, Kreševo, Mostar, Tuzla, Modriča, Požega, Đakovo, Udbina,
Gračac, Kostajnica, Našice, Vinkovci, Osijek, Pečuh, Budim. Na tome su
području franjevci dugo bili jedini dušobrižnici i pučki prosvjetitelji. U početku
pretežito za potrebe pastoralizacije, a dijelom i za školovanje vlastitoga podmlatka,
bosanski franjevci su od početka 17. stoljeća razvili iznimno plodnu i raznovrsnu
književnu djelatnost na hrvatskom (bosančicom i latinicom) i latinskom jeziku.

Bez obzira na sve nedaće, djelatnost bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz

dušebrižništvo oni su među Hrvate Bosne i Hercegovineširili prosvjetu i kulturu. Bili
su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znanstvenih djela. Osim toga, čitavo su
se vrijeme isticali kao istinski borci za zaštitu naroda od osmanskog nasilja, zbog čega
su često i sami stradavali. Za obranu svojih prava i prava svoga naroda tražili su
zaštitu od sultana, da bi suzbili nasilje i nepravde nižih upravitelja. To je bilo
nerijetko samo skromna kratkotrajna pomoć, ali je i ona u nevolji bila dragocjena.
"Kako je djelovanje bosanskih franjevaca obuhvatilo za duže vrijeme Slavoniju i
Dalmaciju, nije bez značenja da su se u okviru jedne franjevačke provincije okupili
gotovo svi štokavski Hrvati, što će odigrati izvjesnu ulogu i u formiranju
standardnoga jezika kod Hrvata.", ustvrdila je poznata paleografkinja i filologinja
Herta Kuna. Tijekom povijesti mijenjajući granice (posebno u drugoj polovici 18.
stoljeća, nakon oslobođenja Slavonije i Dalmacije), Bosna Srebrena je u najvažnijem
razdoblju svoga postojanja (koje se proteže preko 300 godina) obuhvatila pod
svojom jurisdikcijom najveći broj Hrvata štokavskoga (dijelom i čakavskoga)
narječja i vitalnom spisateljskom, prosvjetnom i općedruštvenom djelatnošću
znatno doprinijela očuvanju i homogenizaciji hrvatskoga naroda.

Knji 啪 evnost 聽 bosanskih franjevaca obuhva 膰 a sljede 膰 a podru 膷 ja:

1.
nabožna djela (molitvenici, katekizmi, zbirke propovijedi, životi svetaca),
npr. Nauk krstjanski (1611.) i Razlike besjede svrhu evandelja nedjeljnih
priko svega godišta (1616.) fra Matije Divkovića, Pistole i evanđelja priko
svega godišta (1613., latinicom) fra Ivana Bandulavića (druga polovica
17. stoljeća - prva polovica 18. stoljeća), Izpoviedaonik (1630.)
fra Stjepana Matijevića (oko sredine 17. stoljeća - 1730.), Naslađenje
duhovno (1682.) i Cvit kriposti (1701.) fra Pavla
Posilovića (1600. - 1653.), Izpovied kršćanska (pučki
"Stipanuša", 1701.) i Fala od sveti (1708.) fra Stjepana Margitića (oko
sredine 17. stoljeća - 1730.), Cvit razlika mirisa duhovnoga (pučki
"Babuša", 1726.) fra Tome Babića (1680. - 1750.), Pripovidanje nauka
krstjanskoga (1750.) fra Jerolima Filipovića (1688. - 1765.),
Testimonium bilabium (1755.), Od uzame (1765.), Nediljnik dvostruk
 (pučki "Čizmar", 1766.) i Svetnjak (1766.) fra Filipa Lastrića, Kratko
skupljenje čudoredne, iliti moralne bogoslovice svrhu sedam katoličanske
crkve sakramenatah (1782.) fra Marka Dobretića (1707.? - 1784.);
2. samostanske ljetopise, npr. fojničkoga samostana fra Nikole
Lašvanina (1703.? - 1750.), sutješkoga samostana fra Bone
Benića(1708. - 1785.), kreševskoga samostana fra Marijana
Bogdanovića (1720. - 1772.);
3. prva povijesna djela, npr. Epitome vetustatum Provinciae Bosnensis
(1765.) fra Filipa Lastrića, Godišnjak događaja i promine vrimena u
Bosni 1754. - 1882. (objavljeno tek 1991.) fra Jake
Baltića (1813. - 1887.), Zemljopis i poviestnica Bosne (1851.)
fra Ivana Franje Jukića;
4. pjesnička djela, npr. Pisna od pakla (1727.) fra Lovre Šitovića
Ljubušaka (1682. - 1729.), Isitirion fra Ambroza (Ambrože)
Matića(1795. - 1849.), Osvetnici (1861. - 1883.) fra Grge Martića;
5. putopise, npr. Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine 1852. mjeseca
svibnja fra Ivana Franje Jukića;
6. memoarska djela, npr. Zapamćenja (1906.) fra Grge Martića;
7. gramatike latinskoga i hrvatskoga jezika: Prima grammaticac institutio
pro tyronibus Illyricis accomodata (1712.) fra Tome Babića,
Grammatica latino-illyrica (1713.) fra Lovre Šitovića Ljubušaka,
Institutiones grammaticae idiomate Illyrico (1822.) i Syntaxis linguae
latinae iuventuti Provinciae Bosnae Argentinae accomodata (1823.) fra
Stjepana Marijanovića, Knjižica ručna (1832.) fra Ambroza (Ambrože)
Matića i Slovnica jezika latinskoga ilirski iztumačena za porabu mladeži
bosanske s kratkim i potrebitim rječnikom (1857.) fra Filipa
Kunića (1821. - 1871.);
8. leksikografska djela koja su mahom ostala u rukopisu, npr. Blago jezika
slovinskoga ili Slovnik u kojemu izgovarajuse rici Diacke Latinski, i
Slovinski fra Ljudevita (Lalića?) iz Ružića (u 1. polovici 17. stoljeća - u
početku 18. stoljeća), hrvatsko-latinski dikcionar fra Matije
Jakobovića (potkraj 17. stoljeća - 1753.), anonimni latinsko-hrvatski
(fojnički) rječnik iz 19. stoljeća (objavljen 2000. godine) te jezikoslovna
 djela od kojih je najvažnije De ratione depingendi seu vera ortographia
(1853.) fra Marijana Šunjića (1789. - 1860.).
Bosanski franjevci svoj jezik zovu najčešće slovinskim ili ilirskim (“čistomaći,
ispisa i složi u jezik slovinski“; Divković 1616.; “izvađen iz jezika latinskog u
jezik iliriski, aliti slovinski“, Posilović 1647.), katkad bosanskim (“u pravi
istiniti jezik bosanski“, Divković 1616.; “Ispoviedaonik“ prinesen u jezik
bosanski, Matijević 1630.), a češće hrvatskim (“Pistole i Evanyelya po sfe
godischie harvatskim yazichom stumacene“, fratri u Olovu 1586.; “bosanska
dica naroda slavnoga i jezika harvatskoga“, Toma Babić 1712.; “..mi Hrvati
istoma ili declinatione i imenah i conjugatione verbah hrvatski..“, Lovro Šitović
Ljubušak 1713.; “po ocu fra B.Pavloviću iz Dubrovačke države..u harvaski jezik.
Za korist naroda Harvaskoga“, Bernardin Pavlović, 1747.)
U tako opsežnoj produkciji, pisanoj na hrvatskom (pretežito) i latinskom
jeziku, bosančicom i latinicom (latinica je odnijela pretegu u 18. stoljeću), nije
lako odvojiti djela trajnije vrijednosti od onih koja imaju još jedino
kulturno-povijesnu važnost. No, književnopovijesna istraživanja su došla do
suglasja u sljedećim točkama:

 odgojiteljski, nacionalno-prosvjetni i općecivilizacijski rad bosanskih

franjevaca je neprocjenjiv. On je u toj mjeri utkan u cijelo
biće hrvatskoga naroda da uvelike nadilazi granice i Bosne i vjerske literature,
kao i bilo kakve isključivo spisateljske djelatnosti. Od prosvjetnog do
karitativnog, od dušebrižničkog do gospodarskog i općedruštvenoga napora,
redovnici bosanske redodržave stoljećima bijahu kičmom većine hrvatskoga
naroda. Bez franjevaca provincije Bosne Srebrene Hrvati ne bi bili ono što su
danas.
 sudi li se isključivo estetskim mjerilima, malen je dio književne
produkcije Bosne Srebrene još živ i životan. Najvrjedniji i najvitalniji su
samostanski ljetopisi i memoarska literatura koja se čita kao realistična
kronika jednoga doba, a koja je, među ostalim, bila glavnim vrelom
inspiracije za većinu pripovijedaka i romana Ive Andrića. Ironijom sudbine,
najutjecajniji pučki spisi, često oblika didaktičke i junačke poezije, te
narodnih vjerskih moralki, najslabije su se oduprli koroziji vremena. Kao da je
povijest htjela da za književnost Bosne Srebrene primijeni riječi iz Evanđelja
po Marku: “Mnogi prvi bit će posljednji, a mnogi posljednji prvi“.
 gledano iz perspektive današnjice, možemo zaključiti da je spisateljska
djelatnost bosanskih franjevaca integralnim dijelom, a katkad i ishodištem
dvaju disciplina koje ne pripadaju umjetničkoj književnosti: jezikoslovlja i
povijesne znanosti. Hrvatski jezik je nezamisliv bez rječnika i gramatika
autori kojih su bosanski i hercegovački franjevci, od Šitovića do Marijanovića
i Lalića, te oblika književnoga izraza popularnih poučnih djela Divkovića ili
Babića. Također, historiografska djela, poglavito Lastrića, a manjim dijelom i
Jukića, čine nezaobilazni izvor za poznavanje povijesti Bosne i Hercegovine.
Katkad se dovodi u pitanje nacionalna i književna pripadnost franjevačkih
pisaca provincije Bosne Srebrene. Navodni se argument, temelji na tvrdnji da
hrvatski pisci iz franjevačke provincije Bosne Srebrene (koja je, često se
zaboravlja, uključivala i veći dio Dalmacije i Slavonije, pa je već time
jasno hrvatski nacionalno obilježena) nisu imali hrvatsku, već "bosansku"
nacionalnu svijest, pa time ne pripadaju u kanon hrvatske književnosti. Radi se
uglavnom o ljetopiscima, auktorima vjerskih moralki, raznih poučno-pobožnih
djela te leksikografskih radova. Najpoznatiji su Matija Divković, Ivan
Ančić, Pavao Posilović, Ivan Bandulavić, Stjepan Matijević, Filip Lastrić, Lovro
Šitović Ljubušak, Marko Dobretić, Stjepan Margitić, Toma Babić, Bono
Benić, Nikola Lašvanin, Ivan Franjo Jukić, Grga Martić, Jako Baltić, Vice
Vicić, Martin Nedić.

KULTURNA BAŠTINA

Posebni dio kulturne baštine Hrvata Bosne i Hercegovine čine franjevački

samostani sa svojim čuvenim knjižnicama, galerijama, muzejima, ljekarnama i
učionicama. U srednjoj Bosni glasoviti su samostani u Kraljevoj
Sutjesci, Kreševu, Fojnici, Gučoj Gori, zatim samostani Petrićevac i Marija
Zvijezda kraj Banje Luke, Tolisa i Plehan u Bosanskoj
Posavini, širokobriješki samostan u Hercegovini pa samostani
u Sarajevu, Gorici kraj Livna, Mostaru i drugdje.
Veliki je dio franjevačkih samostana u Fojnici, Kreševu, Olovu, Širokom Brijegu,
Rami, Visokom i Sutjesci posjedovao djela pisaca iz mnogih krajeva Hrvatske
(Slavonije, Pokuplja, Like, Dubrovnika, Međimurja, Dalmacije) kao spise
kojima su se franjevci Bosne Srebrene služili u dnevnoj vjerskoj uporabi i kao
nacionalnu lektiru iz koje su crpili motive za vlastito stvaralaštvo.

Na tlu Bosne i Hercegovine sačuvano je iz vremena gotike više spomenika

likovnih umjetnosti i umjetničkih obrta. Većina ih se čuva u franjevačkim
samostanima Kraljeve Sutjeske, Kreševa i Fojnice. Bogati i literarno poznati
inventar samostana u Srebrenici, Zvorniku, Olovu i Visokom, nepovratno je
uništen u doba bečkog rata od 1683. do 1699. godine, a kreševska riznica je
znatno oštećena u požaru samostana 1765. godine.
U Kraljevoj Sutjesci čuva se dio gotičkog krilnog oltara sa slikom "Poklonstvo
kraljeva" na jednoj, a "Kristove muke" na drugoj plohi. Prva strana, dakle,
pripada radosnom ciklusu i za prilike kada je oltar bio otvoren, a druga
žalosnom ciklusu, kada su krila bila zatvorena. Majstor sutješkog preklopnog
oltara potječe iz neke škole sa jugoistoka Europe, možda iz Štajerske, a djelo je
moguće datirati u rano 15. stoljeće. U istoj riznici čuva se još i lijepi srebreni
kalež, iz druge polovice 14. ili ranog 15. stoljeća. Dio srebrenog, gravurama
ukrašenog kaleža iz Kreševa (nedostaje mu originalna čaša) doima se kao djelo
iz istog vremena.
Srebreni pacifikal u Kreševu zanimljiv je zbog graviranih medaljona na
krajevima krakova, u kojima su prikazane osobe odjevene tipično za 15.
stoljeće. Kasnogotičke elemente odaje srebrena i pozlaćena kustodija, te
srebrena kadionica u istoj riznici. Zlatna vitka kasnogotička pokaznica što se
čuvala u riznici samostana na Šćitu u Rami, uništena je u požaru crkve za
vrijeme Drugog svjetskog rata. Od nje se sačuvala samo fotografija. Velik broj
kaleža kasnogotičkog stila u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu moguće je tek
jednim dijelom datirati u 15. stoljeće dok je drugi njihov dio bliži 16., pa i
početku 17. stoljeća.

OBRAZOVANJE

Nositelji pismenosti hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini bili su

franjevci. O pismenosti Hrvata u BiH sačuvano je više dokumenata, ali o prvim
školama su nesigurni izvori. U jednom pismu iz 1685. godine stoji kako "u
Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, nego što će se jedva naći
u zadarskoj nadbiskupiji",[5] pa bi se moglo zaključiti da je pismenost išla nešto
šire od samostana i župa, iako je najranije opismenjavanje bilo namjenjeno
kleru i potrebama Katoličke crkve.
Ognjišta najranije pismenosti bili su samostani, među kojima su se posebno
isticali Kreševo, Fojnica, Kraljeva Sutjeska i Tolisa, a kasnije i samostani u
Hercegovini (Humac i Široki Brijeg). Najstarije samostanske škole spominju se
vrlo rano, 1655. godine navodi se da postoje škole u samostanima u Kreševu,
Rami, Fojnici, Modriči, Srebrenici, Tuzli i Visokom. Ne zna se je li bilo i koliko
djece u ovim školama koja se nisu pripremala za svećenički poziv. Međutim, i
bez obzira na to tko su sve bili učenici u samostanskim školama, te škole su
predstavljale izvor tadašnje pismenosti među bosanskohercegovačkim
Hrvatima.
Za hrvatsko osnovno školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, najviše
zasluge pripadaju Ivanu Frani Jukiću i Grgi Martiću, koji su škole osnivali,
pomagali i u njima predavali. Franjevci su bili učitelji i pisci udžbenika. Od
udžbenika treba spomenuti "Početak slovstva" biskupa Augustina Miletića i
"Bukvar s napomenkom članaka nauka vjere za katoličku mladež u Bosni"
Stjepana Marjanovića, jednog od reformatora katoličkih osnovnih škola.[5] U
prvoj hrvatskoj tiskari u Mostaru tiskan je veći broj udžbenika za katoličke
osnovne škole u Hercegovini. Škole su se uzdržavale od priloga vjernika. Od
druge polovice 19. stoljeća osnivaju se i posebni školski fondovi
(Sarajevo, Livno). Ivan Frano Jukić se neko vrijeme zalagao da se formiraju
zajednički fondovi za uzdržavanje tadašnjih katoličkih i pravoslavnih škola, ali
nije došlo do ostvarivanja ove ideje.
Organiziraniji oblici osnovnog školovanja, s posebnim prostorijama, utvrđenom
školskom godinom, stabilnijim nastavnim programom i udžbenicima javljaju se
kod Hrvata Bosne i Hercegovine u 19. stoljeću. Austro-Ugarska je zatekla u
Bosni i Hercegovini 54 katoličke škole sa 56 učitelja i 2.295 učenika. Među
najstarije škole spadaju katolička škola u Livnu(1820.) i u Tolisi (1823.),
u Mostaru (1852.), u Mrkonjić Gradu (1850.).[5]
Neke škole koje su ranije držali franjevci održale su se do 1883. godine, ali
kasnije ih nestaje. Franjevačka provincija Bosna Srebrena danas ima tri vlastite
odgojno-obrazovne ustanove: Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom,
Franjevački novicijat na Gorici kod Livna i Franjevačku teologiju, visokoškolsku
ustanovu u Sarajevu.

Umjesto zaključka

„Mi franjevci Bosnu smatramo majkom i ne zovemo se francuski, njemački ili hrvatski, ili nekako
drugačije, nego bosanski fratri. Između nas i Bosne postoji majčinsko - sinovski odnos. Kad Bosnu
udaraju, kad je rasijecaju, i nas udaraju i nas rasijecaju. Ovo, vjerujem, ne mogu svi shvatiti. Shvatit će
oni kojima je dano“.