Franjevačka provincija (redodržava) Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekinuto djeluje u

Bosni od srednjega vijeka. Franjevci su došli u Bosnu 1291. godine i tu su trajno ostali. Ta se godina
uzima za početak njihove nazočnosti na bosanskom tlu, premda su oni i ranije zalazili u ove krajeve,
odnosno već od sredine 13. stoljeća. Tako je provincijal “provinciae Sclavoniae” (Hrvatske) u svojstvu
papina izaslanika 1248. god. posjetio Bosnu. Franjevci su došli u Bosnu kao iskorjenitelji nauka
“bosanskih krstjana”, zamijenivši dotadašnje misionare dominikance, koji su također radili na
suzbijanju istog nauka.

Bosanska vikarija i provincija Bosna Srebrena

Radi uspješnijeg naviještanja Evanđelja i suzbijanja nekatoličkog naučavanja, smatralo se potrebnim

organizirati zasebnu franjevačku zajednicu na tlu Bosne. Na tome je radio tadašnji vrhovni poglavar
Franjevačkog reda fra Gerald Odonis u suradnji s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem. God.
1339-40. uspostavljena je Bosanska vikarija (koja je nižega ranga od provincije), a na njezino čelo
postavljen je fra Peregrin Saksonac, koji se svojim radom izuzetno potvrdio, te je postao utjecajan na
banskom dvoru, a kasnije je imenovan i biskupom.

Prvi samostan podignut je, zahvaljujući također i zauzetosti bana Stjepana, u Milima kod Visokog,
vjerojatno početkom četrdesetih godina 14. stoljeća. Samostan je podignut uz crkvu posvećenu Sv.
Nikoli, koja je postala krunidbenom i grobnom crkvom bosanskih vladara. Uskoro su po Bosni počeli
nicati novi samostani, među kojima su se osobito isticali oni u Sutjesci, Olovu, Srebrenici (odatle naziv
provincije Bosna Srebrena), Fojnici, Kreševu itd. Samostanske su zajednice prvotno mahom
konventualskog smjera, a kasnije će postati opservantske. Vikarija se, zahvaljujući sve intenzivnijoj
djelatnosti franjevaca, pod konac 14. stoljeća prostorno proširila od Apulije u južnoj Italiji pa sve do
Crnoga mora. Ona je u prvoj polovici 15. st. samo na tlu Bosne imala više od trideset samostana, koji
su mahom osnivani u gradskim naseobinama.

U prvoj polovici 15. st. sve je više prisutna turska opasnost. Turci upadaju i pljačkaju pojedina područja
prostrane Vikarije, koja je inače bila razdijeljena na kustodije kao manje upravne jedinice. Tada se neki
dijelovi odvajaju i pokušavaju osamostaliti. Najprije je to učinila kustodija Sv. Katarine u Apuliji (1446),
a približno u to vrijeme odvojilo se i ugarsko područje te je osnovana Ugarska vikarija, a potom su to
učinili šezdesetih godina 15. st. i samostani s područja Dubrovačke republike i Dalmacije. Kako su Turci,
nakon osvojenja Bosne (1463), sve više zauzimali hrvatska područja, to je sve težom postajala
komunikacija franjevaca pod turskom vlašću i onih u drugim dijelovima Vikarije. To je bilo razlogom da
je došlo do zadnje podjele Vikarije 1514. godine na Bosnu Srebrenu (pod turskom upravom) i Bosnu –
Hrvatsku (na slobodnom području). Obje vikarije su 1517. godine izdignute na rang provincija
(redodržava).

Nakon osvojenja Bosne od strane Turaka, franjevci i dalje nastoje djelovati prilagođavajući se novim
prilikama. Na temelju ahd-name, dobivene od sultana Mehmeda II. El Fatiha (1463), imali su određena
jamstva za vlastiti opstanak i djelovanje u Bosni. Premda taj dokument nije uvijek jednako poštivan od
strane turskih lokalnih vlasti, on je ipak odigrao važnu ulogu u vrijeme četiristoljetne turske uprave.

Franjevci u razdoblju od 1463. pa do početka 16. st. žive u relativnom miru i nema vijesti o nekim
većim progonima. Već od drugog desetljeća 16. st. turske su vlasti sve agresivnije prema kršćanskom
pučanstvu pa tako i prema franjevcima. Između 1521. i 1524. godine dolazi do snažnih progona i tom
su prilikom porušeni samostani u Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Visokom i Konjicu, a nedugo potom i
samostani u Jajcu i Zvorniku. Neke od razorenih samostana franjevci uspijevaju uskoro obnoviti.

Turska je tijekom 16. stoljeća proširila svoju vlast na Slavoniju, Srijem, Banat i na južnu Ugarsku sve do
Budima. Kako se tamošnje svećenstvo povlačilo pred turskim osvajanjima, bosanski su franjevci
preuzimali pastorizaciju katolika i u tim područjima. Na taj način proširivala se i provincija Bosna
Srebrena. Osim na sjever i sjeveroistok (Transilvanija) proširila se i na velik dio Dalmacije. Dok su na
sjeveru značajna mjesta franjevačkog djelovanja nastala u Budimu, Požegi, Našicama, Velikoj,
Temišvaru i Radni, u Dalmaciji su bosanski franjevci imali samostane u Visovcu, Makarskoj, Zaostrogu,
Živogošću i Karinu. Pod konac 16. stoljeća svoju su djelatnost proširili i na Bugarsku. God. 1624. u
Bugarskoj je proglašena samostalna kustodija koja se 1645. posve odvojila od Bosne Srebrene.
Kustodija u Transilvaniji osnovana je pak 1640. god. odijeljenjem od Bosne Srebrene.

God. 1623. statistička slika provincije Bosne Srebrene izgledala je ovako: 17 samostana, 73 župe, 11
kapelanija, 335 franjevaca (od toga 53 klerika), te 300.000 katolika. God. 1675. bilo je 19 samostana i
375 franjevaca.

Velike promjene u Provinciji dogodit će se pod konac 17. stoljeća. Uzrok tomu bit će rat između
Austrije i Turske (Bečki rat, 1683-1699). Tada su ispod turske vlasti oslobođene Ugarska, Slavonija,
Srijem, Bačka, Banat, te Dalmacija. Pod Turskom su ostale Bosna i Hercegovina. Tijekom rata velika se
većina hrvatskog katoličkog pučanstva s bosanskohercegovačkog područja iselila u prekosavlje i
Dalmaciju, a s njima i brojni franjevci kojima su samostani porušeni i popaljeni. Računa se da je tada
više od 100.000 Hrvata katolika iselilo iz Bosne i Hercegovine, dok ih je na svojim ognjištima ostalo
samo 17.000 (sedamnaest tisuća). Ugasili su se samostani u Gradovrhu, Modriči, Olovu, Rami,
Srebrenici, Tuzli i Visokom. Na tlu Bosne preostala su samo tri: Sutjeska, Fojnica i Kreševo, a broj
franjevaca pao je na 26 svećenika i trojicu braće. Međutim, koncem 18. stoljeća (1786) broj se
franjevaca popeo na 141, dok je broj Hrvata katolika 1798. god. porastao na 83.480.

Provincija se početkom 18. st. protezala na teritoriju triju država. Iako su se franjevci dogovorili o
ravnomjernom tretiranju u upravnim službama i razvitku svih triju dijelova Provincije, ipak je bosanski
dio bio u najlošijem položaju, jer se velik dio franjevaca, zajedno s katolicima, preselio u prekosavlje i
tamo osnovao nove samostane. Došlo je do procvata Provincije u izvanbosanskim područjima. Tamno
su bila teološka učilišta (Budim, Šibenik, Osijek), kao i filozofska (Budim, Brod, Baja, Našice, Sinj,
Šibenik, Makarska, Zaostrog). U tim su se učilištima školovali i franjevački kandidati s područja Bosne
sve do diobe Provincije. Neprilike koje su proizlazile iz rasprostranjenosti na području triju država
uzrokovale su razdjelbu Provincije. Najprije su se osamostalili dalmatinski samostani 1735. godine
(današnja provincija Presvetog Otkupitelja). Do nove podjele došlo je 1757. godine kada su se odvojili
prekosavski samostani Bosne Srebrene. Tada je provincija Bosna Srebrena ukinuta i na njezinom
teritoriju formirana kustodija Sv. Križa u Bosni i provincija Sv. Ivana Kapistrana u prekosavlju. Takva
odluka vrhovne uprave Reda u Rimu duboko je razočarala bosanske franjevce, jer su smatrali da im je
time nanesena teška nepravda. Oni nisu mogli shvatiti da se nešto tako može učiniti s Provincijom,
koja je matica svih susjednih franjevačkih provincija. Stoga su odmah u Rim poslali fra Filipa Lastrića,
koji je tamo nadležnima uspio dokazati neopravdanost takve odluke. Slijedeće l758. godine vratio se
on u Bosnu s novim dekretom, kojim je poništen onaj iz prethodne godine, a Bosni priznat raniji status
i vraćen joj stari naziv Bosna Srebrena. Nakon te zadnje razdjelbe Provincija je svedena u granice
današnje Bosne i Hercegovine.
Iste 1735. godine, kada su se odijelili dalmatinski samostani, na tlu Bosne je uspostavljen tzv.
Apostolski vikarijat, na čijem je čelu stajao apostolski vikar (papinski namjesnik), s biskupskim redom,
a biran je iz redova franjevaca. Razlog za ovakvo rješenje bio je u tome, što bosanski biskup, koji je
stolovao u Ðakovu, nije mogao, zbog političkih okolnosti, ispunjavati svoje biskupske pastoralne
obveze prema bosanskim katolicima. Vikarijat će opstati sve do preustrojstva crkvene hijerarhije 1881.
godine. Nakon podjele Provincije 1757. godine bosanski su franjevci ostali bez vlastitih filozofskih i
bogoslovnih učilišta. Kandidate su neko vrijeme pretežno slali u Italiju na studij, ali se pokazivao sve
veći problem njihova izdržavanja. Od godine 1785. franjevci koriste zakladu Josipa II, na temelju koje
se određen broj bosanskih kandidata školovao u austrijskim zemljama, a jedan dio i dalje u Italiji. Nižu
i srednju izobrazbu stjecali su u bosanskim samostanima. Zbog optužbi kod nadležnih crkvenih vlasti u
Rimu, pristiglih iz Bosne u vrijeme unutarnjih potresa u Provinciji za vrijeme biskupa fra Rafe Barišića,
da se franjevački kandidati u austrijskim zemljama odgajaju u neredovničkom duhu, Kongregacija za
raširenje vjere (Propaganda) je izdala dekret 1841, kojim zabranjuje slanje kandidata na školovanje u
Austriju. To je bosanske franjevce stavilo pred nove nedaće, jer svi kandidati nisu imali mjesta u Italiji.
Stoga oni 1851. otvaraju svoja učilišta u Fojnici i Sutjesci. Uskoro je, međutim, ukinuta Propagandina
zabrana, te su franjevci, zahvaljujući biskupu Strossmayeru, od 1853. mogli svoje kandidate slati na
školovanje u Ðakovo, sve do 1876, kada su prisilno prešli u Ostrogon. Od 1883. do 1898. godine studij
su završavali u Pečuhu.

Zadnja podjela provincije Bosne Srebrene dogodila se sredinom 19. stoljeća. Ona je proizašla iz
nastalih potresa unutar Provincije vezanih za biskupa fra Rafu Barišića, ali i iz prirodne odijeljenosti i
težih komunikacija između hercegovačkog i bosanskog dijela. God. 1847. uspostavljen je Hercegovački
vikarijat, odijelivši se od Bosanskoga, a 1852. god. osnovana je Hercegovačka franjevačka kustodija,
koja je 1892. proglašena provincijom (redodržavom).

Od sredine 19. stoljeća u Bosni se stvara povoljnija politička klima, tako da franjevci u zadnjem
turskom periodu osnivaju nekoliko novih samostana: Gorica/Livno, Guča Gora, Plehan, Tolisa i Rama
(rezidencija), a dolaskom austrougarske vlasti, također u Jajcu i Petrićevcu.

Godine 1878. Austro-Ugarska je zaposjela Bosnu i Hercegovinu. To je uzrokovalo velike promjene u

društvenom, političkom, kulturnom i gospodarskom životu ovih pokrajina. Uskoro je došlo i do
preustrojstva crkvene hijerarhije i uvođenja svjetovnog svećenstva. Novoimenovani nadbiskup
pokušao je za svećenstvo uzeti sve župe od franjevaca, koji su do tada u Bosni jedini kler, i na taj način
ih potisnuti iz pastve. Franjevci su se uspjeli obraniti kod nadležnih vlasti u Rimu, tako da su odlukom
tih vlasti svjetovnom svećenstvu morali predati samo jedan dio svojih župa.

Prilikom reforme Reda 1897. godine, što ju je proveo papa Leon XIII. ujedinjujući različite ogranke u
jedan i uvodeći strože opsluživanje Pravila, neki to franjevci u Bosni nisu htjeli prihvatiti, pa su se
odlučili na sekularizaciju, odnosno pristupili su svjetovnom svećenstvu.

Godine 1882. franjevci objedinjuju svoje srednje školstvo (do tada su se kandidati za Red školovali u
više samostana) u Kreševu, a od 1883. godine u Gučoj Gori. Od god. 1900. đaci se školuju u
novoizgrađenoj zgradi Gimnazije u Visokom. Od te godine nju pohađa i manji broj vanjskih đaka i oni
će biti u stalnom porastu. Godine 1928. za njih je otvoren i konvikt u Visokom. Gimnaziju su pohađali,
osim katolika, i đaci drugih vjeroispovijesti. Nakon drugog svjetskog rata u konvikt je uselila vojska i
tamo je trajno ostala. Također su gotovo sve gimnazijske prostorije bile zaposjednute odlukom
državnih vlasti i u njih useljeni razni internati i škole. Franjevci su upornim molbama dobivali dio po
dio vlastite zgrade. Cijelu su je dobili u svoj posjed god. 1964. kad je iselila državna realna gimnazija.

Kako je već spomenuto, franjevački kandidati su od 1883. do 1898. god. teološki studij završavali u
Pečuhu. Filozofska učilišta bila su, međutim, kroz to vrijeme, u bosanskim samostanima. Od 1898. god.
franjevački kandidati bogo­slovnu izobrazbu stječu u Bosni, ali još nisu bili objedinjeni na jednom
mjestu. Tek 1905. otvorena je ujedinjena bogoslovija u Livnu, koja je 1909. premještena u Sarajevo u
samostan Sv. Ante. God. 1942. bogoslovija je preselila u novoizgrađenu zgradu na Kovačićima u
Sarajevu, gdje je u školskoj godini 1944/45. otvoren Teološki fakultet hrvatskih franjevaca. God. 1947.
franjevcima je oduzeta ta zgrada (u njoj su sada Poljoprivredni i Šumarski fakultet) i oni su bogosloviju
ponovno smjestili u samostan Sv. Ante. God. 1968. bogoslovija je konačno preselila u novopodignutu
zgradu u Nedžarićima (Sarajevo), gdje i danas djeluje.

Između dvaju ratova franjevci proširuju svoju nazočnost i u Srbiju. Tako su u Beogradu podigli
samostan, a na Kosovu su preuzeli nekoliko župa. Nakon zadnjega rata osnovali su samostane u
Ðakovici (Kosovo) i Sarajevu (provin­cijalat). Na mjestu negdašnjeg samostana u Srebrenici, a u
povodu sedamstote obljetnice franjevaca, podignuta je spomen-kapelica po projektu Alme Simić.

Tijekom zadnjih dvaju desetljeća otvorili su i vode nekoliko misijskih postaja za iseljene Hrvate i to u
Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji i Australiji. Svoje misijske postaje imaju također i u Africi, i tamo rade
kao evangelizatori u Obali Slonove Kosti, Ruandi, Srednjoafričkoj Republici i Ugandi.

Franjevci Bosne Srebrene imaju danas 76 kuća (samostanskih i župnih) i u njih 50 kućanstvo vode
redovnice (časne sestre), koje također pomažu u pastvi kao katehistice. Na 39 mjesta namještene su
sestre franjevke (Školske sestre III. reda Sv. Franje), a na ostalih 11 mjesta sestre drugih kongregacija.