Professional Documents
Culture Documents
Pravila Tehničkog Crtanja
Pravila Tehničkog Crtanja
UVOD
Predmet “Tehničko crtanje” je značajan po tome što predstavlja osnovu za sve ostale predmete
vezane za mašinstvo i tehniku uopšte.
Ono što je značajno je da se sa ovim predmetom treba da dobije tehnička pismenost koju svaki
inženjer mora da posjeduje.
Osnovno pitanje koje se može postaviti je šta predstavlja i čemu služi tehnički crtež u užem
smislu odnosno tehnička dokumentacija u širem smislu?
U osnovi tehnička dokumentacija predstavlja temeljni faktor tehničkog načina izražavanja i
sporazumijevanja. Tehnička dokumentacija je sastavni dio projekta i na osnovu nje se prate sve
faze realizacije projekta, bilo da se radi o izradi nekog dijela, mašine, kompletnog postrojenja ili
objekta, zgrade, mosta itd. Uvidom u tehničku dokumentaciju stiče se utisak o pristupu i načinu
ostvarenja zamisli projektanta.
Kako se izrađuje tehnička dokumentacija i koje uslove mora da zadovolji?
Osnovu za izradu teničke dokumentacije čini zamisao projektanta, odnosno projektni zadatak.
Obim i sadržaj tehničke dokumentacije proizilazi iz projektnog zadatka, koji može biti vrlo
kratak i usmeno saopšten od strane osoba ili organa koji je za to nadležan i ovlašten, ili vrlo
detaljno pripremljen u pisanom obliku, uz jasnu definiciju svih pitanja sa definisanim rokovima i
terminskim kalendarom. U svakom slučaju, tehnička dokumentacija mora da zadovolji sljedeće
uslove: da bude sistematična, jasna, jednoznačna kao i cjelovita i kvalitetna.
Tehnička dokumentacija se radi za sve oblasti djelovanja u okviru tehničke struke, mašinstvu,
elektrotehnici, građevinarstvu i arhitekturi, poljoprivredi, tehnologiji itd, a prije svega za:
pripremne radove za izgradnju, za samu izgradnju, za sticanje uvida u stanje nekog industrijskog
postrojenja ili objekta, za ispitaivanje i utvrđivanje grešaka u funkcionisanju, za sprovođenje
izmjena, za proširenje mašina, uređaja i postrojenja, za prikazivanje inovacija i novih otkrića, za
održavanje mašinskih, elektro i građevinskih postrojenja, kao i za prikazivanje i publikovanje,
razvojno-istraživačkih djelatnosti.
Važno je naglasiti da tehnička dokumentacija, s obzirom na njenu raznolikost, obim, vrstu i
način izrade, nije u svim svojim segmentima jednoznačno propisana i regulisana. Svaka
organizacija ima svoj pristup u prikazu, u vezi sa opremom ili uslugom, koju projektuje i/ili
isporučuje. Zatim, uobičajeno je da se zaštićena tehničko-tehnološka rješenja, patenti i inovacije
ne prikazuju sa detaljnom dokumentacijom. S druge strane, treba znati da se u projektima često
koriste gotovi zaokruženi sklopovi koji za projektanta predstavljaju cjelinu, i oni se ne prikazuju
detaljno u tehničkoj dokumentaciji, kao što su kompresori, trafo stanice, mjerni uređaji i slično.
Oni se prikazuju odgovarajućim oznakama koje jednoznačno upućuju na karakteristike uređaja.
Praktično nije moguće jednoznačno definisati oblik i obim dokumentacije, jer on treba da bude
takav da jednoznačno, jasno i dovoljno detaljno prikaže zamisao projektanta, uz poštovanje
određenih principa, propisa i preporuka koje treba respektovati.
Tehnička dokumentacija se vezano za njenu namjenu, a u vezi sa zamisli, može podijeliti na
sljedeći način: tehnička dokumentacija koja obrazlaže želju odnosno potrebu, zatim ideju,
2
S druge strane, tehnička dokumentacija vezano za navedene oblasti namjene, može se podijeliti s
obzirom na progres u realizaciji zamisli na dokumentaciju kojom se definiše: projektni zadatak,
idejno rješenje, idejni projekat, investicioni elaborat, glavni projekat, detaljni izvedbeni projekat,
radioničku dokumentaciju za izradu i dokumentaciju za održavanje.
Projektni zadatak obuhvata sljedeće: definiše zamisao, odnosno obrazlaže šta se želi
realizovati, daje osnovne parametre za projekat, koji obuhvataju tehničke, ekonomske, socijalne,
pravne i vremenske podloge. Projektni zadatak radi sam inicijator ili uz konsultaciju i pomoć
odgovarajućih stručnjaka ili institucija. Kvalitet projekta je zavisan od cjelovitosti i jasnoće
projektnog zadatka.
Idejno rješenje predstavlja prvu grubu viziju rješenja projektnog zadatka i obuhvata definisanje
osnovnih parametara željenog rješenja uz grubi prikaz potrebne opreme kao i okvirnog
troškovnika. Za izradu troškovnika rade se informativne ponude ili se vrši ekspertna procjena
odgovarajućeg rješenja. Idejno rješenje se radi u više varijanti, a zatim se vrši njihovo
upoređivanje po osnovu kvaliteta i troškova. Za svaku od ovih varijanti se radi jasno tehničko
rješenje kao i njegovi efekti. Na osnovu varijanti iz idejnog rješenja, odabira se optimalno
tehničko i ekonomsko rješenje, koje predstavlja bazu za sledeće analize i donošenje odluke o
izboru omptimalne varijante.
Idejni projekat se radi na osnovu detaljne razrade idejnog rješenja, a sa ciljem izrade
investicionog elaborata i podloge za glavni projekat. Idejni projekat, pored razrade idejnog
rješenja proizvoda ili usluge, obuhvata i elektroenergetske i informacione tokove.
Elektroenergetski tokovi obuhvataju: energetski bilans, definisanje i kategorizaciju potrošača,
izvore i način napajanja, makro i mikro lokacije, približni proračun instalacija, približni broj
razvoda, polja i sklopova, potrošnju električne energije, potrošnju tople i hladne vode, potrošnju
gasa, potrošnju komprimiranog vazduha, kao i osnovne dimenzije svih energetskih vodova i
stanica.
Informacioni tokovi povezuju sve aktivnosti u realizaciji i sprovođenu projekta kao što su:
utvrđivanje nivoa i načina upravljanja, utvrđivanje organizacione strukture upravljačkog sistema,
a u vezi sa tehnološkim tokovima, utvrđivanje strukture i obima informacija u sistemu,
uključujući analogne, digitalne, mjerne i regulacione sisteme kao i njihovu povezanost. Zatim
utvrđivanje komunikacione mreže i pregled informacija, kao i potrebne opreme sa zahtjevima
vezanim za kvalitet i nivo automatizacije.
Investicioni elaborat predstavlja prošireni idejni projekat sa odgovarajućom ekonomskom
analizom o opravdanosti projekta u smislu: rentabilnosti, ekonomičnosti i profitabilnosti, zatim
stanja u odnosu na konkurenciju, opravdanosti daljnjeg proširenja i modernizacije kapaciteta, te
načina finansiranja.
Glavni projekat predstavlja završnu aktivnost u predstavljanju inicijalne zamisli i projektnog
zadatka. Na osnovu glavnog projekta, radi se izvedbena dokumentacija kao i dokumentacija za
3
tender, odnosno izvođače projekta. Svi detalji u projektu ne mogu biti potpuno precizno
definisani jer se nezna isporučilac opreme.
Pojedine faze u tehničkoj razradi od zamisli i projektnog zadatka do glavnog projekta se mogu
izbjeći ili spojiti ukoliko su neki detalji unaprijed poznati, kao što je isporučilac opreme,
lokacija, građevinski objekat i sl.
Tehnička dokumentacija za sve navedene faze realizacije se može prikazati u blok dijagramu na
sljedeći način:
Izrada cjelokupne potrebne tehničke dokumentacije, vezano za sve naprijed navedene faze
podrazumijeva poznavanje pored zajedničkih inžinjerskih oblasti i širok spektar raznih tehničkih
disciplina.
4
1.1 Standard
Iako se riječ standard koristi u raznim prilikama, stvarno njeno značenje nije sasvim poznato. U
svom prvobitnom značenju sa pojmom “standard” označavala se zastava ili oznaka vojskovođe
ili kralja, a nošena je na čelu kolone, oko koje su se okupljali vojnici. Vremenom je riječ
standard označavala neku osnovnu mjeru ili uzorak, koji su se čuvali na posebnom mjestu, a
naspram kojih su se određivale ostale mjere (npr. metar, kilogram itd.). Često se koristi pojam
„životni standard“ koji označava sve ukupne resurse koji su neophodni da čovjek ili određena
sredina živi normalnim životom, odnosno da ima sve što je neophodno za zdrav razvoj i
reprodukciju.
Takođe pojam „standard“ označava uredbu, propis ili pravilo ponašanja definisano zakonom,
običajima ili tradicijom, koji se moraju poštovati u određenoj sredini. Na taj način pojam
standard odgovara latinskoj riječi „norma“, koja po značenju ima isti smisao. Određeni običaji,
stil i način odijevanja, način pripreme hrane, govora i ponašanja vremenom postaju standardi ili
norme, koji nastaju spontano bez prethodnog dogovora ili unaprijed postavljenog cilja.
Kad se radi o našem današnjem modernom društvu, posebno u tehničkoj oblasti, standard
označava smišljeno, svjesno i dogovorno utvrđen propis, kojim se reguliše proizvodna i druga
ljudska aktivnost, a sa ciljem stvaranja određenih ekonomskih prednosti, kao i omogućavanja
udobnijeg života pojedinaca i društva.
U literaraturi se danas može naći veliki broj definicija pojma standard, kao na primjer:
Iako su definicije pojma standard danas opšte poznate i uobičajene dugo vremena bilo je
nejasnoća između toga šta je standard, a šta tehnički propis. Standarde izdaje ustanova za
standardizaciju, a propise izdaje država. U početku, s obzirom da su standardi bili dogovorna
forma, oni nisu bili obavezni, a propisi, koje izdaje država bili su obavezni u primjeni. Danas, u
skoro svim zemljama u svijetu nacionalni ili državni standardi imaju karakter obaveznosti u
primjeni, pa se između tehničkih propisa i standarda ne pravi nikakva razlika.
1.2 Standardizacija
Gledano sa užeg tehničkog aspekta standardizacija označava djelatnost čiji je rezultat donošenje i
objavljivanje standarda i nihovo stavljanje na raspolaganje svim zainteresovanim stranama.U
širem smislu, standardizacija označava djelatnost koja, osim donošenja standarda, ukjučuje i
njenu primjenu, tj. ostvarivanje propisanih standarda u privredi i na svim drugim mjestima gdje
primjena standarda može da dođe u obzir.
Prema definiciji ISO: Standardizacija je proces utvrđivanja i primjene određenih pravila radi
sređivanja i regulisanja aktivnosti u datoj oblasti, u korist i uz učešće svih zainteresovanih
strana, a naročito radi ostvarenja sve opštih optimalnih ušteda, uzimajući u obzir funkcionalnu
namjenu i zahtjeve tehničke bezbjednosti .
Tipizacija predstavlja izbor naj uspjelijih i naj cjelishodnijih oblika nekog proizvoda iz
određenog niza oblika, veličina, kvaliteta itd., odnosno u širem smislu izbor naj uspjelijih i naj
cjelishodnijih rješenja određenog tehničkog problema. Ona isključuje iz dalje primjene sve
manje uspjele i manje korisne, a naročito one proizvode i rješenja koji predstavljaju
udvostručavanje istog rješenja. Dakle, tipizacija u industriji, odnosno privredi uopšte, rješava
onaj zadatak koji prirodna selekcija rješava u životinjskom i biljnom svijetu. Naravno da to i
jeste osnovni cilj standardizacije i sasvim je pogrešno govoriti o tipizaciji kao o nečem izvan
standardizacije.
Specifikacija predstavlja definisanje sirovina ili proizvoda na takav način da se izbjegne svaka
sumnja o nihovom identitetu. To se postiže korišćenjem odgovarajuće terminologije i
nomenklature proizvoda, kao i tačnim nabrajanjem karakteristika uz propisivanje metoda
ispitivanja i kontrole, na osnovu kojih se bez dvoumljenja utvrđuje kvalitet proizvoda. Prema
tome i specifikacija kao djelatnost predstavlja sastavni dio standardizacije.
Na području bivše Jugoslavije standardizacija je nastala relativno kasno. Prvi počeci javljaju se u
periodu 1936 –1941 godine, a stvarni sistematski rad na standardizaciji počinje 1950 godine, da
bi 1951 godine bili štampani prvi jugoslovenski standardi u današnjem obliku, a bili su
uglavnom prevod stranih standarda, prije svega njemačkih i italijanskih. Kasnijim razvojem sve
do raspada Jugoslavije stvorena je ogromna baza jugoslovenskih standarda – JUS koja
predstavlja osnovu sistema standardizacije u svim novo stvorenim državama posle 1991.godine.
Približavanjem Evropskoj uniji na naše područje dolaze evropske norme i propisi tako da se
nacionalni standardi sve više počinju naslanjati na evropske standarde. U BiH postoji Institut za
standardizaciju koji propisuje standarde u skladu sa propisima Evropske unije sa zajedničkom
oznakom BAS.
Na drugom mjestu standardizacija predstavlja moćno sredstvo racionalizacije potrošnje zato što:
Na trećem mjestu, standardizacija predstavlja snažan faktor sređivanja odnosa na tržištu. Ona
olakšava promet dobara u nacionalnim i međunarodnim razmjerama. Standardi omogućuju
jednostavno i sigurno sporazumijevanje u svim fazama proizvodnje i prometa dobara,
zahvaljujući preciznoj definiciji proizvoda i tačnim pokazateljima kvaliteta i načinima za
utvrđivanje kvaliteta. Standardi isključuju i nelojalnu konkurenciju zbog svođenja proizvoda na
isti kvalitet. Prilikom nabavke proizvoda izbjegavaju se sporovi korišćenjem oznaka utvrđenih
standardima, a i kad dođe do spora standardi predstavljaju siguran objektivni kriterijum za
rješavanje spora.
Standardizacija ima značajnu ulogu i u zaštiti interesa potrošača, kroz uvođenje obavezne i
efikasne kontrole kvaliteta, a sami definisani standardi štite potrošača od nesolidnih proizvođača.
Praktično standardi postaju društveni regulator kvaliteta proizvoda.
Tokom svog razvoja standardi su se pojavljivali u raznim oblicima, tako da se danas može
govoriti o relativno stabilizovanoj podjeli na nekoliko vrsta standarda.
Osnovni kriterijumi za podjelu su vrsta materije koja se standardizuje, stepen u kom je materija
obrađena u standardu, zatim namjena i razlog donošenja standarda.
Standardi koji sadrže opšta načela, definicije, sistemska rješenja i sl. npr. standardi
mjernih jedinica.
Standardi koji se odnose na konkretne predmete, prirodne ili industrijske proizvode.
Standardi koji se odnose na radove ili tehnološke postupke
Gledano sa aspekta stepena obrade standardi se mogu podijeliti na pet osnovnih grupa, koje se
odnose na konkretne predmete:
Standardi koji u potpunosti definišu određeni predmet ili proizvod, a zatim utvrđuju
uslove njegovog stavljanja u promet. To su tzv. kompleksni standardi i oni utvrđuju oblik
i sve mjere proizvoda, zatim kvalitet materijala izrade i sve ostale karakteristike,
dozvoljena odstupanja od predviđenih mjera, kvaliteta i ostalih karakteristika, način
10
Ovi standardi imaju za cilj da pomognu preduzećima svih vrsta i veličina da primjenjuju i
sprovode efikasne sisteme menadžmenta kvalitetom. ISO 9000 opisuje osnovne sisteme
menadžmenta kvalitetom i utvrđuje terminologiju za sisteme menadžeta kvalitetom.
Na završetku proizvodnih linija je postojao tim kontrolora koji su isključivali proizvode koji
vizuelno ili na osnovu skromnih mjernih pokazatelja ne zadovoljavaju planirane tolerancije.
Povratna informacija od kupca i njegovi zahtjevi nisu se uzimali u obzir i preporučenih mjera ili
normi za dati proizvod nije bilo. Krajem 1940. godine Ministartsvo odbrane u Sjedinjenim
Američkim Državama, je prepoznalo korist koja je dobijena globalnom transformacijom
japanske proizvodne industrije. Ovo ministarstvo razvija sistem standardizacije koji dobija naziv
“Obezbjeđenje kvaliteta” i uvođenje organizacionih procedura za upravljanje svim funkcijama
koje utiču na kvalitet proizvoda.
Nešto kasnije se razvijaju i prvi standardi vojne industrije, tj. MIL standardi američke vojske koji
su bili osnova za razvoj serije standarda ISO 9000.
Ovi standardii su unapređivani od strane Asocijacije za standard i kvalitet u Velikoj Britaniji i
Kanadi. Međunarodna organizacija za standardizaciju ISO je 1979. godine formirala Tehnički
komitet TC 176 sa osnovnim zadatkom da radi na:
Kao rezultat tog rada, izašla je 1987. godine serija standarda ISO 9000. Ova serija standarda na
našim prostorima je nakon četiri godine kašnjenja ugledala svjetlo dana. Standardi serije ISO
9000 su koncipirani tako da ne daju rešenja. Oni samo daju zahtjeve koje treba ispoštovati i
smjernice kojima se treba rukovoditi da bi se obezbijedio sistem kvaliteta. Namijenjeni su
industrijskim, komercijalnim ili državnim organizacijama, sa ciljem da im omoguće
obezbjeđenje zadovoljenja zahtjeva i/ili potreba kupaca, da zadrže dobre ekonomske
performanse i da razviju efektivnije i efikasnije sisteme. Često se dešava da ispunjenje uslova
tehničke specifikacije koje kupac postavlja ne rezultira uvjek i njegovim zadovoljstvom. Razlog
tome leži u nedostacima u organizacionom sistemu za isporuku i podršku proizvodu. Upravo,
rješenje za ove probleme treba tražiti u seriji standarda ISO 9000. Oni opisuju koje elemente
sistema kvaliteta treba uzeti u obzir, ali ne i kako pojedine organizacije treba da primijene ove
sisteme. Ovi standardi su prvim izdanjem sa pravom tretirani kao proizvodni, jer su upravo i bili,
12
kao i njihove preteče namijenjeni hardverskim preduzećima. Serija standarda ISO 9000 jasno
definiše zahtjeve i smjernice za svaki segment poslovnog sistema.
Kako su u mašinskoj i drugim industrijama potrebni dijelovi istog tipa, ali različitih veličina
(vijci, matice, klinovi, opruge, itd) potrebno je smišljeno ograničavanje raznolikosti na razumnu
mjeru, uz nastojanje da se zadovolje potrebe svih zainteresovanih strana. Takođe se ide ka tome
da se pri konstruisanju parametrizuju dužine, mjere, kote, površine, itd. upotrebom standardnog
broja.
U cilju olakšavanja standardizacije elemenata uveden je pojam standardnih brojeva, koji se
baziraju na vrijednostima članova geometrijskog reda. Kod tog reda brojevi se srazmjerno
povećavaju, a faktor prirasta q se određuje prema izrazu:
𝑥
q = √10
gdje se vrijednost korijena bira kao x = 5, 10, 20, 40 ili 80. Niz standardnih brojeva se pravi tako
da se osnovni član reda a uzastopno množi sa faktorom q
(a, a.q², a·q³,....) i dobijene vrijednosti minimalno zaokružuju. Red standardnih
brojeva označava se sa slovom R, a pripadajući niz sa 5, 10, 20, 40 ili 80.
Prema tome standardni brojevi su nizovi brojeva, koji se preporučuju da se primjenjuju kod
standardizacije elemenata. Treba naglasiti pravilo da se upotrebljavaju standardni nizovi sa što
većim stepenom uvećanja. Upotreba standardnih brojeva je neophodna naročito kod modularne
proizvodnje mašina, raznih tipizacija i sastavljanja standarda.
14
Jedna od važnih oblasti kojom tehnički obrazovana lica moraju dobro i sigurno da vladaju je i
tehničko crtanje. Tehničko crtanje se razvilo kroz primjenu nacrtne geometrije.
Izrada tehničkog crteža zahtjeva dobro poznavanje osnova i pravila tehničkog crtanja. Zatim,
mora se imati jasna ideja kako da se prikaže trodimenzionalni predmet na dvodimenzionalnom
crtežu, što je naročito važno za konstruktore.
Kako se čita tehnički crtež? Potrebno je na osnovu ortogonalnih projekcija zamisliti stvarni oblik
tijela. Ovo je vrlo česta aktivnost, pošto je većina inženjera, tehničara i radnika uglavnom
orijentisana na korišćenje tehničke dokumentacije, a manje na njenu izradu. Tehnička pismenost,
odnosno čitanje tehničke dokumentacije je danas neophodna svakom čovjeku, jer je način života
sve više usmjeren na korišćenje tehničkih sredstava.
Kod čitanja tehničkih crteža potrebno je koristiti apstraktno mišljenje, pa je s toga često lakše
izraditi neki crtež nego ga pročitati.
Danas se crteži uglavnom izrađuju na računaru primjenom odgovarajućih programa, kao što je
Auto CAD, CorelDraw i čitav niz drugih programa. Postoje i jednostavniji programi za crtanje
koji zamjenjuju papir i olovku kao što je Corel Xara itd.
Crteži izrađeni na računaru se čuvaju na odgovarajućem memorijskom disku ili kartici, iz kojih
se mogu čitati i preuzimati. Distribucija crteža se danas takođe vrši elektronskim putem preko
mreže i interneta ili na odgovarajućem nosiocu podataka, kao što je disk, memorijski USB
15
elemenat ili odštampani na papiru. Za štampanje crteža se koriste štampači, kojih ima više vrsta,
od matričnih i laserskih do plotera, a samo umnožavanje se vrši na fotokopir uređajima.
Izrada crteža na klasičan način, tušem na hameru i pausu je danas uglavnom prevaziđena, ali se
za jednostavnije oblike u manjim organizacijama još može sresti. Kod izrade crteža na računaru
pojavljuje se problem autorstva i zaštite, jer su mogući neovlašteni pristupi i izmjene originalnog
crteža.Tehnički crteži predstavljaju najvažniji dio tehničke dokumentacije. U različite svrhe
njima se koristi velik broj tehničkog osoblja različitog stepena obrazovanja. Zbog toga oni
moraju na jasan jednostavan i razumljiv način jednoznačno definisati prikazani objekt ili sistem.
Pri tome je važna primjena jednoznačno utvrđenih normi i pravila. Propisi kojima se utvrđuju
pravila izrade tehničkih crteža obuhvaćeni su nacionalnim normama npr. DIN (Deutsche
Industrie Norm) ili ANSI (American National Standard Institute), a posebice za područje
elektrotehnike jedinstvenim međunarodnim normama IEC (Internatinal Electrotechnical
Commission).
Zavisno od potrebe, situacije, i sl. postoje različiti načini prikazivanja tehničkih crteža. Zbog
velike raznolikosti ne postoji strogo utvrđena podjela crteža. Uglavnom se dijele prema namjeni,
načinu izrade i načinu prikazivanja.
Kao što se vidi sa crteža sklop predstavlja više mašinskih dijelova povezanih u jednu
funkcionalnu i tehnološku cjelinu. Sklop prikazan u vidu crteža predstavlja sklopni crtež. Skup
crteža koji prate sklop (crteži glavnog sklopa, podsklopova i mašinskih dijelova) predstavljaju
njegovu tehničku dokumentaciju. Za razradu tehničke dokumentacije sklopa primenjuju se
standardi i principi tehničkog crtanja. Prije izrade pratećih tehničkih crteža sklopa potrebno je da
se utvrdi
kakvu funkciju ima sklop
kakva je uloga pojedinih dijelova sklopa u toku rada
u kakvoj su međusobnoj vezi pojedini dijelovi sklopa i
17
oblik i mjere pojedinih dijelova sklopa i materijal od koga su oni izrađeni itd.
Na slici 2.2 prikazan je sklopni crtež vagonske osovine sa točkovima urađen u vidu skice.
Crtež na slici 2.5 prikazuje položaj (situaciju) pojedinih sklopova tako da prikazani crtež
predstavlja u određenom smislu i sklopni i situacijski crtež.
Slika 2.6 prikazuje montažni crtež prikazan u prostornom (aksonometrijskom) prikazu. Crteži
ovakvog oblika pogodni su za montažu određenih sklopova i najčešće se sreću u raznim
brošurama i priručnicima široke namjene. Ovakvi crteži se često nazivaju eksplozijski crteži.
a) b)
Slika 2.7. Formati reda A: a) Oblik formata reda A, b) odnosi među pojedinim formatima reda A.
Zaglavlje je tablica u koju se upisuju osnovni podaci o crtežu potrebni za njegovu ispravnu
upotrebu. Zaglavlje se ucrtava u donjem desnom uglu formata koji se postavljaju dužom
stranicom vodoravno, a čitavom širinom pri dnu formata koji se postavljaju dužom stranicom
uspravno. Oblik i sadržaj zaglavlja nisu jednoznačno određeni. U pravilu sadrži podatke potrebne
za identifikaciju i razumijevanje sadržaja crteža uključujući:
Sastavnica je dio tehničke dokumentacije crteža. Ima oblik tablice s podacima potrebnim za
ispravnu upotrebu crteža koji nisu navedeni u zaglavlju. Sadržaj i oblik joj nisu jednoznačno
određeni. Sastavnica se može smjestiti na samom crtežu ili odvojeno. Ako se smješta na crtežu
crta se iznad zaglavlja i povezuje s njim. Sastavnica se ispunjava odozdo prema gore. Primjer
oblika i sadržaja sastavnice prikazan je na slici 2.10.
23
Na svakom crtežu mora se ostaviti prostor za unošenje izmjena na crtežu. Uobičajeno mjesto za
izmjene u crtežu je pored ili iznad zaglavlja.
Brojevi crteža se dodeljuju svakom radioničkom crtežu u cilju čuvanja, odlaganja i jednostavnog
rukovanja tehničkom dokumentacijom. Brojevi crteža su naročito važni kod izrade tehničke
dokumentacije sklopova kada broj kojim je sastavni dio sklopa (pojedinačni dio ili kompletan
podsklop koji se u sklop ugrađuju kao prethodno formirana cjelina) prema svojoj poziciji
označen u sastavnici sklopnog crteža odgovara broju radioničkog crteža tog sastavnog dijela.
Brojevi crteža mogu biti sastavljeni od cifara ili kombinovani iz slova i cifara i upisuju se prema
decimalnoj klasifikaciji u polje zaglavlja predviđeno za upis broja crteža. Brojevi crteža sadrže
oznaku formata papira, tipa i veličine proizvoda, broja sklopa, podsklopa i mašinskog dijela
međusobno odvojenih tačkom. Kod prostijih sklopova broj crteža se sastoji iz tri cjeline. Prvi
broj označava broj sklopa, drugi broj označava broj podsklopa, a treći broj označava broj
radioničkog crteža.
Primjer:
Sklopni crtež reduktora: 01.00.00. Ukoliko se sklop reduktora sastoji od dva podsklopa tada će ti
podsklopovi nositi broj: 01.01.00 i 01.02.00. Ako prvi podsklop sadrži tri pozicije ili dijela tada
će brojevi tih crteža nositi oznaku 01.01.01, 01.01.02, 01.01.03. Brojevi dijelova drugog
podsklopa nosiće oznaku 01.02.01, 01.02.02 itd.
24
Pozicijski brojevi povezuju dijelove prikazane na crtežu sa sadržajem sastavnice. Oni se upisuju
u sastavnici u za to predviđenu kolonu, a na crtežu se upisuju pored dijela koji označavaju.
Pozicijski brojevi se na crtežu upisuju dvostruko veći od kotnih brojeva i potcrtavaju se kratkom
debelom linijom koja se povezuje tankom linijom s odgovarajućim dijelom crteža. Linija koja
povezuje pozicijski broj s dijelom na crtežu naziva se pokazna linija i na samom dijelu završava
se tačkom. Pokazne linije se ne smiju sjeći međusobno, a samo izuzetno mogu se sjeći s mjernim
linijama .
Pozicioni brojevi se na crtež upisuju u jednom neprekidnom nizu rastućih brojeva po horizontali
ili vertikali izvan konture mašinskog dijela, a takođe se po rastućem rednom broju upisuju i u
sastavnicu koja sadrži odgovarajuće podatke o tim dijelovima
2.3.4 Mjerila
primjenjuje se ono mjerilo koje daje jasan crtež prikladan za upotrebu. U pravilu se sve veličine s
predmeta prenose u istom mjerilu na crtež. Sve projekcije istog predmeta koje čine cjelinu crtaju
se u istom mjerilu. Izuzetno, ako postoji veći broj dijelova i detalja na istom crtežu mogu se
primijeniti različita mjerila. Mjerilo koje prevladava na crtežu naziva se glavno mjerilo crteža.
Glavno mjerilo upisuje se povećano u zaglavlju. Ostala mjerila upisuju se u zaglavlje ispod
glavnog mjerila manjim brojevima i pored svakog dijela crteža na koji se odnose. Mjerilo se
označava u zaglavlju rječju "Mjerilo", slovom "M" ili samo brojčanim odnosom. Brojčani odnos
upisuje se na sljedeći način: "veličina na crtežu: veličina u stvarnosti". Normom ISO 5455/12.79
propisana su mjerila navedena u tablici 3.
Bez obzira na to crta li se predmet u stvarnoj veličini, umanjeno ili uvećano, u crtež se uvijek
unose stvarne mjere predmeta.
Slika 2.12 a) detalj u mjerilu 1:2, b) detalj u mjerilu 1:1, c) detalj u mjerilu 2.1
26
Radi postizanja što veće jasnoće i preglednosti, u tehničkim crtežima primjenuju se linije
različitih vrsta i širine. Važnost ispravne primjene različitih vrsta linija ilustrovana je primjerom
na slici 2.12.
puna linija,
isprekidana linija,
linija-tačka linija,
prostoručna linija,
cik-cak linija,
linija-dvotačka linija,
Važnost pojedinih dijelova crteža ističe se širinom pojedinih linija. Širina linije (nazivna širina
linije) bira se u ovisnosti o gustoći linija na crtežu i mjerilu. Moguće vrijednosti širine linija
određene su sa tri reda širina linija.
Prema ISO sistemu na jednom se crtežu primjenjuju tri širine linija npr:
- 0.70, 0.50 i 0.35 (mm)
27
Na jednom crtežu koriste se samo linije jedne grupe. Širokom linijom u pravilu se crtaju važniji
djelovi crteža (npr. vidljive ivice, konture objekta i sl.), a uskom linijom sporedni ili pomoćni
dijelovi crteža (kote, pokazne linije i sl.). Na slici 2.14 prikazani su tipovi linija koji se najčešće
koriste u tehničkom crtanju. Namjena pojedinih vrsta linija navedena je na slici 2.15.
Za ispisivanje natpisa, oznaka i brojeva u tehničkim crtežima normom ISO 3098/1 propisana je
primjena tehničkog pisma. Sobzirom da se tehnička obrada crteža uglavnom radi uz primjenu
određenih softvera (Auto CAD isl), oblik slova i brojeva je definisan odgovarajućim fontom.
29
Radionički crtež je crtež jednog predmeta sa svim potrebnim podacima za proizvodnju. Ti podaci
se odnose na oblik, dimenzije, materijal, vrstu obrade, hrapavost i slično. Na slici 2.18. Prikazani
su radionički crteži pozicija 1 i 2 sa podsklopa broj 7 koji pripada sklopu nosača alata.
32
Ako se posmatra neki objekat (predmet), iz svake vidljive tačke tog predmeta do našeg oka
dolazi po jedan tzv. vidni zrak. Ako se između posmatranog objekta (predmeta) i našeg oka
postavi staklena ploča, svaki takav vidni zrak prodire staklenu ploču. Spojnica prodornih tačaka,
vidnih zraka kroz staklenu ploču, daje sliku ili projekciju objekta (predmeta).
projekcijski zraci ili vidni zraci čiji prodori kroz projekcijsku ravan određuju projekciju-
dvodimenzionalnu sliku, crtež.
Projekcija (slika) neke tačke prostora na nekakvu ravan je prodor projekcijskog zraka (vidnog
zraka), koji prolazi tačkom, kroz ravan na koju se izvodi projiciranje.
Projekcija (slika) prave prostora na ravan je presječnica projicirajuće ravni, koja prolazi kroz
pravu, sa ravni na koju se vrši projiciranje.
U zavisnosti gdje se u prostoru nalazi centar (središte) projiciranja ili očna tačka, postoji
nekoliko vrsta projekcija;
Ukoliko je centar projiciranja tačka u konačnosti (sl.3.1) onda je to centralna projekcija ili
perspektiva. Ako je centar projiciranja beskonačna tačka, tada su projekcijski zraci (vidni zraci)
međusobno paralelni i onda je to paralelna projekcija.
U okviru paralelne projekcije postoji aksonometrija, kosa projekcija (kao specijalan slučaj
aksonometrije) i ortogonalna projekcija u zavisnosti da li su međusobno paralelni projekcijski
(vidni) zraci prema projekcijskoj ravni - ravni crteža (likoravni) u kosom ili ortogonalnom
položaju. Ukoliko su projekcijski zraci kosi prema likoravni to je onda aksonometrija ili kosa
projekcija, a ako su projekcijski zraci normalni ili upravni (pod uglom 900) prema likoravni,
onda je to ortogonalna projekcija (sl.3.2).
Slika 3.2. Paralelna kosa projekcija (lijevo) i paralelna ortogonalna projekcija (desno)
Slika3.3. Oktanti
Na slici 3.4 prikazan je prostorni peti oktant sa pravilnim rasporedom ravnina p1, p2, p3 za
prikazivanje , tj. crtanje objekata koji se zamišljeno nalaze u petom oktantu.
.
36
Slika 3.4. Peti oktant, p1 - horizontalna ravan, p2 - vertikalna ravan, p3 - profilna ravan
Na horizontalnoj ravni π1 (osnova 1 ili tlocrtna ravan) crta se tlocrt (pogled odozgo),
Na vertikalnoj ravni π2 (osnova 2 ili nacrtna ravan) crta se nacrt (pogled sprijeda),
Na vertikalnoj bočnoj ravni π3 (osnova 3 ili bokocrtna ravan) crta se bokocrt (pogled slijeva).
Na sledećoj slici prikazano je kako se ravan tlocrta zakreće kako bi se u jednoj ravni prikazale
obje projekcije tačke A.
Slika 3.6. Projekcija tačke na dvije ravnine – način obaranja tlocrtne ravnine
Na sledećoj slici prikazan je način projiciranja duži AB na dvije ravni, za slučaj kad je duž
paralelna sa obje ravni.
Duž AB je paralelna sa ravni π1 i π2. Obje projekcije jednake su dužine kao i duž AB. Ukoliko je
duž paralelna sa ravni π1, a okomita na ravan π2 kao na slici 3.8 duž AB se u ravni π1 projicira
kao duž iste veličine jer je sa njom paralelna , a u ravni π2 kao tačka jer je na nju okomita.
Slika 3.8. Projiciranje duži paralelnom sa ravni π1, a okomitoj na ravan π2.
39
Na sledećoj slici duž je paralelna sa ravni π1, a u kosom je položaju u odnosu na ravan π2.
Slika 3.8. Projekcija duži ABparalelnom sa ravni π1, i kosom prema ravni π2.
Dužina AB se u ravni π1 projicira kao duž jednake veličine jer je sa njom paralelna , a u ravni π2
njena je projekcija kraća od duži AB.
Prilikom projiciranja često kod složenih oblika nisu dovoljne dvije projekcije nego je potrebno
uvesti i treću projekciju. Na sledećoj slici prikazana je tačka i njene projekcije u petom oktantu.
Slično projiciranju tačke projicira se na isti način i duž, odnosno linija. Na sledećoj slici
prikazana je duž AB u petom oktantu okomita na ravan π1 sa svoje tri projekcije.
Na slici 3.11 prikazana je duž okomita na ravan π2. Kao što se vidi projekcija duži na okomitoj
ravni je tačka, dok je projekcija na druge dvije ravni takođe duž.
Slika 3.16. Ravan u petom oktantu okomita na π1, kosa prema π2 i π3.
U tehničkom crtanju predmeti se prikazuju tako da se jednostavno mogu odrediti sve dimenzije
predmeta. Pri tome je potrebno trodimenzionalne objekte prikazati u dvodimenzionalnom
prostoru crtaćeg papira. To se ostvaruje primjenom projekcija. Projekcija je prikaz
trodimenzionalnog predmeta u ravnini. Za tehničke crteže u pravilu se primjenjuje ortogonalna
projekcija. Pravila ortogonalne projekcije su:
Osnovna svojstva ortogonalne projekcije koja je čine vrlo prikladnom za primjenu u tehničkom
crtanju su:
Mogući pogledi prikazani su na slici 3.18-a, a njihov raspored u okviru ortogonalne projekcije na
slici 3.18-b. Prikazani raspored primjenjuje se u Evropi. U Americi se primjenjuje drugačiji
raspored.
45
Sa predhodne slike se vidi da pored tri glavne projekcije podstoje i dodatna tri pogleda koji se
koriste kod složenih predmeta gdje nije moguće prikazati u projekciji sve bridove predmeta. Pri
izboru smjera pogleda koji će definisati nacrt predmeta treba se rukovoditi sljedećim
preporukama:
Pri crtanju mašinskih dijelova nacrt odabrati tako da on daje najviše podataka o obliku,
mjerama i ostalim karakteristikama dijela. Takođe treba voditi računa i o tome da je što
manji broj ivica zaklonjen pogledima, odnosno da je što manje nevidljivih ivica ili
bridova.
Pri crtanju mašinskih sklopova nacrt odabrati tako da on uz primjenu presjeka omogući
prikazivanje što većeg broja dijelova koji ulaze u sklop, kao i da pruži podatke o
međusobnom položaju dijelova i njihovim vezama.
Dio se crta ili u položaju koji on zauzima tokom upotrebe ili u položaju koji zauzima u
mašini prilikom njegove izrade.
Sklop se najčešće crta u položaju koji on zauzima tokom upotrebe. Na jednom crtežu
koristi se onoliki broj pogleda koji je dovoljan za prijenos svih važnih informacija o
dimenzijama i obliku objekta. Najčešće su dovoljna dva (nacrt i tlocrt) ili tri pogleda
(nacrt, tlocrt i bokocrt), a ponekad i samo jedan. Treba odabrati one poglede koji na
najbolji način prikazuju predmet.
46
U slučaju potrebe moguće je predmet prikazati i u nekom pogledu koji odstupa od osnovnih. U
tom slučaju smjer pogleda označava se strelicom i velikim slovom. Za prikazivanje pojedinih
detalja mogu se primjeniti i djelomični pogledi. U tom slučaju ne crta se cijeli predmet u tom
pogledu nego samo detalj za koji je važan taj pogled. Na slici 3.19 dat je prikaz osnovnih
geometrijskih oblika sa prikazanim brojem projekcija.
U slučaju potrebe moguće je predmet prikazati i u nekom pogledu koji odstupa od osnovnih. U
tom slučaju smjer pogleda označava se strelicom i velikim slovom. Za prikazivanje pojedinih
detalja mogu se primjeniti i djelomični pogledi. U tom slučaju ne crta se cijeli predmet u tom
pogledu nego samo detalj za koji je važan taj pogled.
Za uočavanje složenih detalja nekih predmeta prikladno je primijeniti prostorni prikaz koji
prikazuje trodimenzionalni predmet jednom projekcijom u ravini. Da bi se objekti iz
trodimenzionalnog prostora mogli projicirati na dvodimenzionalnu ravninu nužno je bar jednu
prostornu dimenziju prikazati pod nekim uglom. Takve vrste projekcije nazivaju se
aksonometrijske projekcije. Po smještaju glavnih osi i skraćenja u smjeru pojedinih osi razlikuju
se sljedeće vrste aksonometrijskih projekcija:
Kosa projekcija - dvije osi su pod uglom od 90º i bez skraćenja , a treća je pod uglom od
30º, 45º ili 60º s proizvoljnim skraženjem.
Položaji osa i skraćenja kod različitih vrsta aksonometrijskih projekcija prikazane su na slici
3.30. Slika 3.30 a) prikazuje izometrijsku projekciju, a slika 3.30 b) dimetrijsku projekciju
kocke. Uopšteno se može reći da su aksonometrijske projekcije lako razumljive, ali nisu
prikladne za crtanje i kotiranje složenih predmeta.
a) b)
Na slici 3.31 prikazani su različiti prostorni prikazi istog objekta: a) ortogonalna projekcija, b)
izometrijska projekcija, c) dimetrijska projekcija.
a) b) c)
Slika 3.31. Različiti prostorni prikazi istog objekta: a) ortogonalna projekcija, b) izometrijska
projekcija, c) dimetrijska projekcija.
49
Na slici 3.32 prikazana je izometrijski crtež vratila. Crteži u ovom obliku rade se radi lakšeg
raspoznavanja oblika predmeta i uglavnom se rade u slučaju mašinskog crtanja pomoću
kompjutera.
4.0 PRESJECI
Kad predmet ima otvore i kad su otvori složenog oblika onda se vjerna slika o njemu ne može
dobiti iz prostornog prikaza niti iz pravougaone projekcije. U tom slučaju predmet se crta
presječen određenim ravnima na način da se u tim ravnima vide potrebni detalji. Ravnine
presijecanja se u pravouglom projektovanju crtaju linijom tipa (e), a prema potrebi pogled se
naglašava strelicama. Presječeni dio predmeta označava se šrafurom. Šrafuru čine paralelno
povučene linije tipa (b) preko cijele presječene površine. Udaljenost između linija zavisi od
veličine površine koja se šrafira. Pri šrafiranju sklopova treba paziti da uže površine imaju
„gušću“ šrafuru, a susjedne površine nasuprotni ugao šrafiranja. Također šrafuru susjednih
površina treba pomaknuti da ne čine „riblju kost“. Ugao šrafiranja je najčešće 45°, ali se od njega
može odstupiti kad se šrafiraju složeniji sklopovi. Jednostavni dijelovi koji se presjecima ne
mogu pobliže objasniti se ne sijeku (zupčanici, vijci, navojna vretena itd…)
Pod presjekom se podrazumjeva zamišljeni izgled predmeta ukoliko bi on bio presječen jednom
ili sa više ravni. Pri tome se dio predmeta koji se nalazi između oka posmatača i presječne ravni
“odbaci” a preostali dio se projicira na uobičajen način. Presjekom se potpunije i jasnije
51
prikazuje unutrašnji izgled šupljih objekata, kao i međusobni odnos višedjelnih cjelina, nego što
se može prikazati ortogonalnim projektovanjem. Kod prikazivanja takvih objekata problem je
veliki broj ivica i kontura u svim ortogonalnim pogledima, a najbolji način da se na crtežu
izbjegne dosta isprekidanih linija koje dosta umanjuju jasnoću crteža, je primjena presjeka. Radi
navedenog svi predmeti sa šupljinama, otvorima i rupama prikazuju se u presjeku u cilju
dimenzionisanja i označavanja kvaliteta obrađenih površina.
Jednostavni puni presjek je ortogonalni prikaz objekta fiktivno presječenog sa jednom ravni
sječenja. Prema međusobnom položaju ravni presjeka i ravni crtanja, jednostavni puni presjeci se
mogu podijeliti na:
obične pune presjeke i
zaokrenute presjeke.
Obični puni presjek slika 4.2 dobije se ako se zamisli sječenje cijelog mašinskog dijela na dvije
polovine. Slika 4.2 b prikazuje prostorni izgled nosača koji je fiktivno presječen sa zamišljenom
ravni. Nakon zamišljenog presjecanja objekta dio koji se nalazio između posmatrača i ravni
sječenja se ukloni (slika c) a onda se tako presječeni objekt prikaže u ortogonalnom pogledu u
pravcu okomitom na ravan sječenja (slika d).
52
Slika 4.6. Primjer kombinovanog uzdužnog i poprečnog okomitog presjeka (nacrti bokocrt
u presjeku)
Pored prikazanih osnovnih oblika postoje i drugi vidovi presjeka kao što je kosi presjek (slika
4.7) koji nastaje kada se predmet presječe sa ravninom koja sa horizontalnom ravni zaklapa neki
ugao različit od 90 0.
Posebni jednostavni puni presjeci su presjeci napravljeni sa ravni sječenja okomitom na ravan
crtanja, tako da se pri crtanju ravan sječenja zakretanjem za 900 svodi na ravan crtanja zbog čega
se ovi presjeci zovu zaokrenuti presjeci.
Na taj način se dijelovi mogu definisati samo jednim izgledom korišćenjem tzv. lokalnih
presjeka, koji predstavljaju zaokrenuti presjek dijela na licu mjesta.
55
Zaokrenuti presjek je puni presjek mašinskog dijela nacrtan u ortogonalnoj projekciji objekta ili
izvan nje u položaju zakrenutom za 900.
Kada unutar kontura odgovarajuće ortogonalne projekcije ima mjesta može se zaokrenuti presjek
crtati unutar te konture tankom punom linijom. Ukoliko nema mjesta unutar konture posmatrane
projekcije zaokrenuti presjek se crta punom debelom linijom izvan konture i tada se tretira kao
jednostavni puni poprečni presjek, slika 4.8.
Slika 4.8 a) vratilo, b) prikaz presjecanja vratila, c) nacrt vratila sa jednim zaokrenutim i dva
poprečna presjeka
Slika 4.9. Primjer mašinskog dijela sa različitim poprečnim presjecima koji su prikazani kao
zaokrenuti presjeci u nacrtu
Zaokrenuti presjek može da se crta unutar i izvan posmatrane projekcije. Ako se zaokrenuti
presjek crta izvan konture onda se takav presjek tretira kao jednostavni puni poprečni presjek
slika 4.10.
56
Kada se presjek crta unutar konture tada se prikazuje izgled samog presjeka , a ukoliko se crta
izvan konture tada se pored izgleda presjeka crta i sve ostalo što se vidi kao na slici 4.10
Na slici 4.11-a prikazan je u prostornom izgledu dio alata za prosjecanje. Kako prikazani dio
ima više različitih otvora to je potrebno napraviti presjek sa tri paralelne ravnine kao na slici b,
tako da kad uklonimo dio između ravni sječenja i posmatrača ostaje dio prikazan slikom c. Na taj
način presjek sadrži sve ivice i konture koje leže u tri glavne ravni sječenja. Prilikom
ortogonalnog proiciranja sve se ravni svode na jednu ravan tj. na ravan crtanja.
57
Slika 4.11. a) Prostorni izgled objekta crtanja, b)presjecanje objekta sa tri glavne i dvije
pomoćne ravnine, c)izgled presječenog objekta ,d)ortogonalni prikaz u kojem je nacrt zamjenjen
složenim stepenastim presjekom
U slučajevima kada ravan presjeka ne prolazi isključivo kroz ravan simetrije predmeta, potrebno
je u drugom pogledu naznačiti projekcije ravni presjeka, odnosno mjesta presjeka, i to linijom
(crta-tačka-crta, tanka sa zadebljanjima na mestu strelica i mjestima promjene pravca)
Strelice pokazuju pogled na presjek.
Na sledećim slikama prikazani su stepenasti presjeci složenih mašinskih dijelova.
Izlomljeni puni presjek je ortogonalni prikaz objekta presječenog sa više ravnina koje nisu
paralelne. Na slici 4.13 prikazan je ortogonalni 3D prikaz mašinskog dijela koji je presječen sa
dvije ravni koje su postavljene pod uglom. Na slici d prikazan je ortogonalni izgled presjeka u
tlocrtu. Pravilo je da se dijelovi presjeka, nastali lomljenjem presječnih ravnina zakreću u ravan
crtanja, tj u položaj paralelan sa jednom od ravnina projiciranja, kako bi se izbjeglo skraćivanje
ortogonalnog prikaza.
Kao što se vidi dijelovi presjeka koji leže u ravni koja nije okomita na pravac posmatranja
zamišljenom rotacijom oko linije presjeka dviju ravnina sječenja, svedu na ravan crtanja.
Slika 4.13. a) Prostorni izgled dijela b) presjecanje dijela c) izgled presječenog dijela, d)
ortogonalni prikaz
Polovičan presjek je ortogonalni prikaz objekta koji jednu polovicu objekta prikazuje u presjeku,
a drugu polovicu prikazuje u vanjskom pogledu. Polupresjek se primjenjuje kod predmeta koji
imaju bar dvije, međusobno upravne ravni simetrije. Polupresjek se dobija isjecanjem četvrtine
predmeta i projiciranjem preostalog dijela na uobičajeni način.
Polovičan presjek se uglavnom koristi kod prikazivanja simetričnih dijelova. Na slici 4.14.
prikazan je mašinski dio kod kojeg je sa dvije ravni međusobno okomite izvršen fiktivni presjek
Presjek ravni sječenja poklapa se sa uzdužnom osom predmeta. Kad se nakon presjecanja ukloni
jedna četvrtina punog dijela ostaju tri četvrtine klao na slici c. na slici d prikazan je ortogonalni
59
izgled u kome se jedna polovica predmeta vidi kao presjek, a druga polovica je prikazana u
vanjskom izgledu.
Slika 4.14. a) Prostorni izgled mašinskog dijela, b) prostorni izgled presjecanja, c) izgled
presječenog dijela, d) ortogonalni prikaz.
Kao što se vidi iz prethodnog crteža osna linija je linija razgraničenja spoljašnjeg izgleda i
presjeka.
Slika 4.15. a) Prostorni izgled mašinskog dijela, b) prostorni izgled presjecanja, c) izgled
presječenog dijela, d) ortogonalni prikaz
60
Na slici 4.16 dati su primjeri djelimičnog presjeka sa određenim usvojenim pravilima. Ivica ili
brid nikada ne može biti granica između djelimičnog presjeka i pogleda na predmet, (slika a).
Linija loma ne smije se povlačiti paralelno sa ivicom predmeta (slika b). U slučaju da je predmet
simetričan, ne običava se crtanje djelimičnog presjeka jer se oblik može bolje prikazati u
polovičnom presjeku (slika c). Kod nesimetričnih predmeta, kod kojih nije moguće primjeniti
polovičan presjek dopušta se prikaz djelimičnim presjekom (slika d).
Presječeni materijal se obilježava šrafurom, koja simbolički označava tragove testere koji bi
nastali stvarnim sječenjem predmeta. Metali se šrafiraju pod uglom 45° (izuzetno može ugao biti
i drugačiji) u odnosu na glavne konture ili ose simetrije. Linije šrafure su tanke pune linije.
Razmak između linija šrafure zavisi od veličine dijela i formata crteža; standardom je propisano
da taj razmak ne smije biti manji od 0.7 (mm), a uobičajen je razmak od 3 (mm). Sobzirom da se
61
često mašinski sklopovi rade od različitih materijala na sledećoj slici prikazan je izgled šrafure
različitih materijala.
Da bi se izbeglo poklapanje pravaca konture i šrafure, kod crteža sastavljenih iz više pozicija
mijenja se pravac šrafure tako da se crta pod uglom od 30° ili 60°. Linije šrafure susjednih
elemenata su pod različitim uglom ili sa različitim razmakom.Na slici 4.18 prikazan je način
šrafure složenog crteža.
Zaokrenuta projekcija dio je normalne projekcije mašinskog dijela, ali nacrtane uz postojeću
projekciju i zbog toga zaokrenutu za 900 na suprotnu stranu od normalne. Zaokrenuta projekcija
najčešće se primjenjuje za prikazivanje prirubnica i sličnih mašinskih elemenata kao i rasporeda
provrta na njima. Može se nacrtati samo jedan provrt, a ostali se označe samo osama simetrije uz
navođenje njihovog ukupnog broja (ponekad i dimenzije, napr. 8 provrta fi 10). Obično se crta
polovica projekcije, a druga polovica mora biti jednaka, što znači da zaokrenuta projekcija ima
primjenu samo kod simetričnih mašinskih dijelova.
Kod ne simetričnih dijelova, ako je potrebno, presjek se može crtati u obliku punog ili
djelimičnog presjeka, pri čemu se ravan presjeka postavlja kroz ravan simetrije otvora, rupe ili
šupljine.Na slici 4.20 prikazan je način crtanja ne simetričnog dijela presječenog sa dvije ravni.
Veliki broj karakterističnih dijelova nikad se ne siječe uzdužno jer takav presjek ne bi dao
ispravnu sliku mašinskog dijela, već se sijeku samo poprečno (rebra, profili, limovi, svi uloženi
dijelovi, te dugački i vitki dijelovi). Kod primjene presjeka potrebno je imati u vidu da se presjek
primjenjuje samo tada kada se njime nešto novo pokazuje ili nešto razjašnjava.
Po pravilu se ne šrafiraju rebra kroz koja prolazi zamišljena ravan presjeka u slučaju kada su
rebra paralelna sa ovom ravni. Uzdužno se ne sijeku ni paoci, čivije, vijci, podloške, navrtke,
pune osovine, puna vratila i slični elementi. Na sledećim slikama prikazani su primjeri presjeka
specifičnih mašinskih elemenata.
Presjek treba da prikaže bitna obilježja objekta koji se crta. Presjek se uglavnom vrši duž
osa ili upravno na osu predmeta.
Presječena površina predmeta na crtežu se obilježava šrafurom tj. paralelnim punim
tankim linijama ili na neki drugi način. Metalni materijali se šrafiraju linijama pod uglom
od 45 0, stim da može biti i drugi nagib u posebnim slučajevima. Izgled šrafure za razne
materijale prikazan je na slici 4.22.
Ukoliko se radi o sklopnom crtežu susjedni dijelovi se šrafiraju šrafurom različitog
nagiba, ili šrafurom različite gustoće linija. Kao na slici 4.21 d i e.
Uske površine presjeka se ne šrafiraju nego se komplet zacrne. Razmak između
sastavljenih elemenata mora biti minimalno 0,7 mm (slika 4.21 f ).
Slika 4.21.a,b,c) nagib šrafure na presjeku dijela, d i e ) nagib šrafure na presjeku sklopa, f)
označavanje presjeka uskih površina
Presjek sadrži samo ivice i konture koji leže u ravnima sječenja i ivice i konture koji se
bez materijalnih prepreka mogu proicirati na ravan sječenja tj na presjeku nema
isprekidanih linija kao ni linija presjeka glavnih i pomoćnih ravnina sječenja,
Kod stepenastih presjeka sve paralelne ravni sječenja svode se na zajedničku ravan
zamišljenim translatornim pomicanjem i prikažu se u ravni crtanja jedna pored druge sa
jedinstvenom šrafurom kao u slučaju jednostavnog punog presjeka, slika 4.23
Kod izlomljenih presjeka kose ravnine sječenja svode se na zajedničku ravan zamišljenim
zakretanjem i prikažu se u ravni crtanja jedna pored druge sa jedinstvenom šrafurom,
slika 4.24.
Slika 4.24 Izbor polovice projekcije koja se crta u presjeku (lijevo), djelimični i zakrenuti presjek
(desno).
Kod prirubnica, često otvori za vijke ne leže u ravni sječenja, ali se ipak prikažu u
presječenom izgledu,slika 4.25 a
Slika 4.25 Otvori za vijke u prirubnicama crtaju se presječeni i kada ravan sječenja ne prolazi
kroz njih
Svi puni dijelovi kao vratila i osovine, ojačavajuća rebra, svi umetnuti dijelovi kao što su
zakovice, vijci, čivije, klinovi idr. Svi dijelovi koji ne ispunjavaju cijeli obim kao napr.
zupci zupčanika paoci velikih remenica, karike lanaca i svi takvi dijelovi (limovi trake,
profili isl), ne prikazuju se u punom uzdužnom presjeku i kada ravan sječenja ide preko
njih,
Zakovica u zakovičnom spoju se prikazuje poprečno presječena između limova tako da se
u tlocrtu ne pojavljuje glava zakovice,
Vijak u vijčanom spoju se prikazuje poprečno presječen ispod matice ili podloške tako da
se u tlocrtu ne pojavljuje matica,
Šestostrana matica se presjeca preko užeg dijela.
66
Slika 4.26 Osovine, vratila, vijci i zakovice se ne prikazuju u punom uzdužnom presjeku čak i
kada ravan sječenja prolazi kroz njih.
Slika 4.27 Klinovi i svornjaci se ne prikazuju u punom uzdužnom presjeku čak i kada ravan
sječenja prolazi kroz njih.
pojedini jednostavni objekti uz primjenu simbola (ϕ, M, ..) mogu se prikazati u jednoj
projekciji
ukoliko se sa tri osnovne projekcije (nacrt, tlocrt i bokocrt) ne mogu prikazati svi
detalji mogu se crtati i posebne dodatne projekcije ili pogledi,
8. Svaka nova ortogonalna projekcija mora prikazati nešto novo inače nema opravdanja za
njeno postojanje.
9. Ako je za prikazivanje objekta dovoljna jedna projekcija onda ta projekcija mora da bude
nacrt, ako su dovoljne dvije projekcije tada takođe jedna od njih mora biti nacrta druga
može biti tlocrt ili bokocrt
Posebna projekcija je prikaz objekta ili njegovog dijela ortogonalno proiciranog na posebnu
projekcijsku ravan paralelnu sa površinom objekta koja se želi jasnije prikazati jer je nagnuta
prema bar dvjema ili svima trima projekcijskim ravninama
Kod primjene posebnih projekcija treba jasno označiti poseban smjer proiciranja, različit od
uobičajenih , tj od proiciranja: vertikalno odozgo, horizontalno sprieda i horizontalno s lijeva, što
se čini strtelicom i slovnom oznakom A,B, itd. Ovisno o tome koliko ih ima, a sama posebna
projekcija se također označi oznakom: pogled A, pogled B, ili samo A, B itd.
Na slici 5.1a prikazano je cijevno koljeno, za čije jasno prikazivanje je bilo nužno primjeniti
posebne projekcije. Pogled A i pogled B, kao dopune presjeku A-A, nacrtanom na mjestu nacrta
i presjeku B-B nacrtanom na mjestu tlocrta.
Na slici 5.1b prikazana je jedna drugačija konstrukcijska varijanta cijevnog koljena za čiju je
potpuno jasnu sliku bilo potrebno da se presjek nacrtan na mjestu nacrta dopuni posebnom
projekcijom: Pogled A.
Na slici 5.1c dat je treći primjer primjene posebne projekcije tj pogleda A, koji je ujedno i neka
vrsta djelomične projekcije, jer prikazuje samo ograničeni dio objekta koji sadrtži detalj koji se
posebnim pogledom želio jasno prikazati.
a b c
Uvećan detalj je vrsta djelomične projekcije kojom se sa određenim povećanjem pojašnjava neki
sitan i nejasan dio osnovne projekcije.Nejasan detalj se na osnovnoj projekciji uokviri kružićem
nacrtanim tankom punom linijom, označi odgovarajućom slovnom oznakom, naprimjer oznakom
A, a iznad uvećanog detalja se stavi oznaka: Detalj A ili samo A, kao i oznaka mjerila u kojem
je prikazan uvećani detalj, slika 5.2.
69
Uvećan detalj je često jedini moguć način kotiranja sitnog i nejasnog detalja.
Jedan isti mašinski dio se može prikazati sa više prekida pod uslovom da između ravni presjeka
nema promjene oblika i veličine poprečnog presjeka, osim ako je ta promjena pravilna.
Naprimjer u slučaju konusa prekid se prikazuje tankom punom slobodno izvučenom linijom ili
tankom punom linijom sa cik cakom ukoliko se crtanje radi pomoću računara.
Slika 5.3 Prikazivanje prekida pri ručnom crtanju (lijevo) i crtanju sa računarom (desno)
Na slici 5.4a prikazana je u punom prikazu limena traka sa nizom nesimetrično raspoređenih
otvora kod čijeg se prikazivanja može primjeniti prekid kako je prikazano na slici 5. 4 b
70
Slika 5.7 a) stvarni izgled prodora, b) pojednostavljeno prikazivanje prodora dvaju valjaka
približno jednakog prečnika
Slika 5.8 a) stvarni izgled prodora b) pojednostavljeno prikazivanje sitnih unutrašnjih prodora
na rotacijskim dijelovima
Slika 5.9 a) stvarni , b) pojednostavljeni prikaz utora na vratilu (lijevo) i glavčini (desno)
72
Slika 5.11 Stvarni i b) pojednostavljeni prikaz linija fiktivnih prodora oblih tijela (desno) i
dvostrukih kontura (lijevo).
Sitni provrti na kosim površinama ne prikazuju se onako kako se vide nego pojednostavljeno kao
na slici 5.12 . Dijelovi sa linijski ponavljajućim konturama ne prikazuju se u stvarnom izgledu
kao na slici 5.13a nego pojednostavljeno kao na slici 5.13 b.
6.0 KOTIRANJE
Strelice određuju doseg kote pa ne smiju prelaziti pomoćnu mjernu liniju, ili ivicu, a dimenzije
im ovise o nazivnoj debljini linije. Ukoliko nema mjesta strelica se može zamjeniti kosom
linijom ili tačkom. Bez obzira da li se radi o strelici ili kosoj liniji mora se jasno definisati kotni
završetak.
Dimenzija ili mjera brojčana je vrijednost izražena u stvarnoj jedinici mjerenja (u mašinstvu je
to milimetar, mm) i označena grafički na tehničkom crtežu s linijom, simbolima i znakovima.
• Dimenzije ili mjere klasificirane su prema sljedećim vrstima:
• Funkcijska dimenzija ili mjera je ona koja je bitna za funkcionisanje mašinskog dijela ili
prostora (označena sa F) na slici 6.2 .
• Nefunkcijska dimenzija ili mjera je ona koja nije bitna za funkcionisanje mašinskog dijela ili
prostora (označena s NF ) na slici 6.2.
• Pomoćna dimenzija ili mjera je ona koja je samo informacijska i ne upotrebljava se u procesu
proizvodnje i kontrole. Uputno ju je stavljati u zagrade. Na pomoćnu dimenziju ne primjenjuju se
tolerancije (označena je s POM ), na slici 6.2.
75
Mjere u crtežu se odnose na potpuno dovršen predmet i prikazuju se na crtežu, osim ako
je to drugačije specificirano pomoćnom dokumentacijom. Svaka mjera se kotira samo
jedanput, osim kod velikih predmeta koji se prikazuju na više listova, pa je u cilju veće
razumljivosti ponavljanje samo glavnih kota u različitim projekcijama opravdano.
Kota se unosi na projekciji ili presjeku koji najbolje prikazuje odgovarajuće mjere.
Sve mjere potrebne za izradu moraju biti u istim mjernim jedinicama, (u mašinstvu je
mjerna jedinica mm), pa se jedinica mjere niti ne piše, a ako se pojavi druga (Nm, Pa,),
tada se oznaka jedinice piše iza pripadne vrijednosti (broja). Unose se stvarne mjere
gotova predmeta, za stvarnu veličinu, neovisno o mjerilu, prekidima i završetcima.
Na crtež se unosi onoliko kota koliko je potrebno za definisanje objekta, i to po svim
projekcijama. Kote se izvlače pomoćnim mjernim linijama izvan linija predmeta, a ako
crtež nije “zagušen” može se kota postaviti i između ivica predmeta. Najčešće se radi i
jedno i drugo.
Vezane kote, koje se prilikom izrade koriste istovremeno, moraju biti zajedno, a ne
razbacane u više projekcija (prečnik i dužina provrta, nazivna veličina i dužina navoja...)
Kote se unose samo za konture koje se projiciraju u pravoj veličini i između vidljivih
bridova, rijetko između nevidljivih (ako je dio predmeta prikazan samo crtkano).
Za crteže standardnih dijelova (koji se uzimaju gotovi iz skladišta) navode se samo
nazivne (glavne mjere) veličine (za narudžbu).
Kote za vanjski oblik predmeta se smještaju na jednu stranu, a za unutrašnji na drugu ili
sredinu predmeta (izbjeći isprepletanje kota-nepregledno, mogućnost zabune).
76
Kote moraju biti raspoređene po svim projekcijama jer svaka prikazuje nešto novo što se
mora i kotirati.
Kotni brojevi se pišu tehničkim pismom.
Kote se ucrtavaju na mjestima gdje su najuočljivije.
Sve kotne, pomoćne kotne i pokazne linije crtaju se punom tankom linijom. Pokazna
linija tj. linija koja upućuje na predmet, konturu, mjeru itd., može da se završi: tačkom,
ako se završava u okviru konture nekog predmeta, strelicom, ako se završava na konturi
predmeta i bez tačke ili strelice, ako se završava na kotnoj liniji.
Strelice se vrhovima oslanjaju na pomoćne kotne linije, ili ako je to pogodno na same ivice
predmeta koje takođe definišu dužinu koju treba kotirati. Po pravilu, kotne i pomoćne kotne
linije ne bi trebalo da presjecaju druge linije, osim ako je to neizbježno. Međusobni presjek kotne
i pomoćne kotne linije bi trebalo izbjegavati, a kada to nije moguće, nijedna od njih ne smije
imati prekid.
Kote se unose prema tehnološkom postupku izrade predmeta, ako je poznat, ako ne, onda:
- funkcijske, redom u smjeru dimenzije predmeta (l, b, h-bilo kojim redom).
- sporedne, takođe istim redom.
77
Pomoćne kotne linije se crtaju upravno na veličinu koja se kotira ili koso, ali međusobno
paralelno.
Kada na crtežu ima dovoljno prostora vrh strelice se postavlja unutar granica kotne linije, a ako
nema dovoljno prostora strelice se mogu nalaziti izvan granica kotne linije.
U slučajevima kada za postavljanje strelica nema mjesta, mogu se umjesto strelica koristiti tačke
ili kose crte.
Slika 6.6. Strelica ne smije da vrhom dodiruje tačku presjeka dviju linija
a b c
Pomoćne mjerne linije crtaju se okomitona dimenziju (liniju) koja se kotira. Međutim ako je
potrebno, one mogu biti nacrtane koso kao na slici 6.6.a.
Konture i pomoćna mjerna linioja produžavaju se malo izvan sjecišta (slika 6.6b).
Uopšteno pomoćne i mjerne linije ne smiju sjeći druge linije osim ako to nije neophodno (slika
6.6c)
Nikakva postojeća linija predmeta, osa, linija šrafure i ivica, ne smije da se koristi kao
kotna linija, ali se može koristiti kao pomoćna mjerna linija slika 6.7.
79
Kotna linija se ne prekida i kada ona predstavlja dužinu dijela prikazanog sa skraćenjem.
Kotni broj se upisuje paralelno sa kotnom linijom, prvenstveno u sredinu i iznad kotne
linije
Kotni broj se upisuje tako da ga ne presjecaju nikakve linije na crtežu
Kotni brojevi se upisuju obavezno tako da se mogu čitati odozdo ili sa desne strane crteža
Svi kotni brojevi na jednom crtežu moraju biti iste veličine
80
Sve brojke i simboli moraju biti čitljivi i iste veličine (ovisno o nazivnoj širini linije), ne smiju
biti presječene ili razdvojene nekom linijom i unose se iznad kotne linije, paralelno, u sredini
(jasna veza sa pripadnom kotnom linijom), tako da budu čitljive slijeva nadesno.
Često se skraćuju kotne linije radi jasnijeg prikaza. Pored ovoga broj se može smjestiti ispod
kotne linije ako to doprinosi jasnoći crteža.
Označavanje vrijednosti dimenzija koje nisu nacrtane u mjerilu (osim ako se koristi prekinuta
linija). Mjere koje zahtjevaju posebnu pažnju obično se zaokružuju.
Slika 6.11 Sve kote se moraju dati čitati odozdo i zdesna, bez okretanja crteža.
Vrijednosti dimenzija uglova moraju biti orijentisane kao što je prikazano na slikama
6.11. ili 6.13 lijevo.
Smještanje vrijednosti dimenzija ili mjera često treba prilagoditi različitim slučajevima.
U vezi s tim vrijednosti mogu biti:
upotrijebljene na dijelu kotne linije s kojom je moguće jasnije definisati dimenziju ili
mjeru (slika 6.13 desno.),
upotrijebljene izvan prostora za upisivanje u slučaju kada je prostor ograničen
(nedovoljan) (slika 6.14 lijevo.),
upotrijebljene na kraju glavne pokazne linije koja se odnosi na kotnu liniju koja
je prekratka za upisivanje vrijednosti dimenzije na uobičajeni način (slika 6.14 lijevo.),
upotrijebljene iznad vodoravnog produženja kotne linije u slučaju da prostor ne
dopušta smještaj u prekidu kotne linije koja nije horizontalna (slika 6.14 desno.).
Vrijednost dimenzija koje nisu nacrtane u mjerilu (izuzev slučajeva gdje se koriste prekinute
linije) moraju se podvući neprekidnom uskom linijom (slika 6.15 a). Ako se zahtjeva tačna mjera
ili mjera na koju treba obratiti posebnu pažnju, tada se oko dimenzija crta poseban okvir nacrtan
neprekidnom uskom linijom (slika 6.15 b)
Razmak kotna linija- ivica te međusobni razmaci paralelnih kotnih linija trebaju biti jednoliki i
dovoljni za unos brojeva, simbola i sl. Ako se radi unosa brojeva kotne linije prekidaju razmak je
cca 6-10 (mm). Međusobna ukrštanja kotnih linija te ukrštanje sa pomoćnim mjernim linijama
treba izbjegavati na način da se uže kote nanose bliše, a šire kote dalje od crteža mašinskog
dijela, te unosom kota za vanjsku konturu na jednu, a za unutrašnju na drugu stranu projekcije.
Ukrštanje nije uvijek moguće izbjeći, primjerice pri kotiranju prečnika i dužina ili visina u istoj
projekciji. Ukrštanje kotnih linija sa osama ne smeta (slika 6.16)
83
Skraćene kote se primjenjuju kod simetričnih velikih i složenih predmeta, te kod polovičnih
presjeka i uopšteno kod simetričnih predmeta gdje nema dosta mjesta. Skraćena kota ima dio
kotne linije i jednu strelicu i ne smije se izvlačiti do središnjice (mogućnost zamjene sa
poluprečnikom), već ju mora prelaziti ili ju ne dosezati slika 6.17
Kod simetričnih komada, bilo da je nacrtana samo jedna polovina izgleda ili polupresjek, mogu
da se daju skraćene kotne linije samo sa jednom strelicom slika 6.18.
84
Slika 6.18 Primjeri kotiranja; kotni broj bliže kotnom završetku da bi se izbjegla
dugačka kotna linija
Kod kotiranja neodređenih prelaza, zbog zaobljenja i kosih ivica, produšava se ravni dio ivice do
sjecišta sa pomoćnom kotnom linijom ili drugom ivicom, pa se od tog sjecišta vuče pomoćna
kotna linija slika 6.19.
Ose simetrije ili ivice ne smiju biti korištene kao kotne linije (glavne kotne linije). Ako se glavna
kotna linija postavlja na površini sa šrafurom tada kotna linija treba da siječe linije šrafure.
Kotne linije se crtaju unutar granica-pomoćnih mjernih linija, osim ako nije skučen prostor kada
se može strelica postaviti sa vanjske strane pomoćne kotne linije slika 6.21.
85
Ako nema mjesta za strelice, u sjecištu kratkih pomoćnih mjernih linija upisuje se kosa linija
(prije se stavljala tačka) slika 6.23.
Ø – prečnik
R – polu prečnik
□ – kvadrat
SR – poluprečnik kugle
S Ø – prečnik kugle
Lančano kotiranje se koristi kod dijelova kod kojih zbir odstupanja većeg broja vrijednosti u
redu nema uticaja na funkcionalnost dijela samostalno upotrebljenog ili kasnije postavljenog u
sklopu. Lančano – niz povezanih kota u pravcu primjenjuje se kod samostalnih i nevezanih
dijelova predmeta te ako zbir odstupanja pojedinačnih mjera ne utiče na zahtjeve funcije. Kod
vezanih dijelova koji se u radu oslanjaju na druge. I kad se mora mjeriti od neke osnovne
površine ovaj način se ne smije primjenjivati jer se ostupanja sabiraju pa na kraju ne odgovara
ukupna mjera.
Lanci pojedinih dimenzija primjenjuju se isključivo tamo gdje zbir odstupanja pojedinačnih
mjera neće uticati na zahtjeve funkcionalnog dijela
Kotiranje od zajedničke osnove može biti izvedeno kao paralelno kotiranje ili kao nadređeno
slijedno kotiranje.
Od zajedničke osnove zavisno o funkciji predmeta u sklopu i tehnologiji izrade neke su površine
važnije i oslonac su za taj predmet, pa sve kote treba unositi ovisno o odabranoj osnovi ili
ishodištu, a za osnovu se može odabrati: osa simetrije, površina ili tačka.
Kod paralelnog kotiranja kotne linije su međusobno paralelne, a počinju od određene površine
– vrijednosne osnove. Koristi se tamo gde je neophodno obezbjediti tačna udaljenja ostalih
površina u odnosu na osnovu, ili gde to zahtjeva tehnološki proces izrade komada.
Paralelno-više pojedinačnih paralelnih kota od jedne ili više fiksnih tačaka ili površina, prikladno
je za izradu predmeta zato što za svaku kotu može doći samo do jedne pogreške. Metod se
88
primjenjuje tamo gdje treba osigurati tačnu udaljenost pojedine površine od ishodišta, pogodno
za predmete koji kontinualno mijenjaju svoj oblik.
Kotiranje koordinatama se primjenjuje kada postoji veći broj otvora, pa se umjesto klasičnog
kotiranja, daje tabela kotnih brojeva.
Simetrično kotiranje primjenjuje se kod komada simetričnih u odnosu na jednu ili dvije
njegove ose.
90
Kada središte luka pada izvan granica raspoloživog prostora, kotna linija poluprečnika može biti
slomljena ili prekinuta, ovisno o tome je li ili nije potrebno odrediti središte. Jedna strelica na
kraju kotne linije kružnog luka može se postaviti bilo na vanjskoj bilo na unutrašnjoj strani
konturne linije.
Kod kotiranja poluprečnika može se koristiti jedna strelica na kraju kotne linije kružnog luka-
vanjska ili unutrašnja strana konturne linije, ovisno o dužini.
Kod zaobljenja centar se označava tačkom. Kad je centar luka van okvira crteža, kotna linija
poluprečnika crta se izlomljena ili prekinuta, zavisno od toga da li je potrebno ili ne odrediti
centar. Kod kotiranja poluprečnika zaobljenja manjih od 2,5 (mm) centar se ne obilježava.
Na sledećoj slici prikazan je način kotiranja oborenih ivica, upuštenih rupa isl.
Na sledećim slikama prikazan je način kotiranja utora za klin, slijepih otvora uz određena
pojednostavljenja.
93
Slika 6.38.a prikazuje način crtanja i kotiranja kada je utor za pero ili klin na kraju vratila, slika
6.39.b prikazuje način crtanja i kotiranja kada je utor za pero ili klin na sredini vratila i slika
6.39.c prikazuje način crtanja i kotiranja kada je utor za pero u glavčini
Kotiranje rupa se izvodi tako da se položaj rupe kotira s položajem ose simetrije. Dubina rupe
definiše se dubinom cilindričnog dijela, uz crtanje koničnog završetka sa uglom od 120°, koji je
rezultat bušenja svrdlom. Ovaj se završetak ne kotira. Dubina i prečnik rupe kotiraju se na istoj
projekciji, (npr. u nacrtu) (slika 6.39).
Ako se kotiraju provrti i rupe s prečnikom manjim od 5 mm (slika 6.40.a), moguće je prema DIN
30 pojednostavnjeno crtanje i kotiranje (slika 6.40.b).
a b c
U nekim se slučajevima nagib daje u postotku sobzirom na referentnu ravnu površinu (slika
6.43). Na slici 6.43 b dat je primjer označavanja nagiba kod klina, a na slici 6.43 c kod utora za
klin.
95
U slučajevima kada je razmjera crteža takva da detalj nekog dijela ne može da se prikaže ili
kotira, taj detalj se uokviri tankom linijom i označi velikim slovom. Zatim se detalj crta u
razmjeri koja obezbjeđuje jasnoću oblika i mjera, a uz crtež se upisuje oznaka detalja i
odgovarajuća razmjera.
Vijci se prema pravilima tehničkog crtanja crtaju bez navoja stim što se tankom punom linijom
obilježi podnožni prečnik.
Ukoliko se prikazuje sklop vijka i navrtke u presjeku, tada se vijak crta kao prioritet tj vidi se u
cjelosti i pokriva navrtku od koje se crta samo onaj dio izvan vijka.
97
Remeni prenosnici
Obrada može biti ručna i mašinska, a može biti gruba, čista i fina. Svakom narednom obradom
uklanjaju se nedostaci predhodne obrade. Nedostaci predhodne obrade odnose se na oblik,
dimenzije i hrapavost površine. Hrapavost površine je u opštem smislu mikrogeometrijska
nepravilnost površine koja nastaje tokom obrade ili usled drugih uticaja. Dijelovi sa manjom
hrapavosti imaju veću dinamičku čvrstoću, veću otpornost na koroziju, bolje naliježu i bolje
prenose toplotu. Međutim loša strana je povećan trošak izrade. Veličina hrapavosti obično se
mjeri na srednjoj referentnoj liniji profila neravnina (m), koja dijeli profil tako da je unutar
mjerne dužine (l) veličina svih kvadrata ostupanja profila od te linije najmanja. Mjerna dužina
zavisi od vrste i kvaliteta obrade te metode mjerenja. Parametri hrapavosti su određeni
standardom DIN 4762.
Površine mašinskih dijelova nikada ne mogu biti idealno glatke, one uvek imaju mikroneravnine
u obliku bregova, koje nastaju kao posledica obrade. Ove mikrogeometrijske nepravilnosti
površina mašinskih dijelova nazivaju se hrapavost. Kvalitet obrađenih površina u velikoj mjeri
utiče na radnu sposobnost mašinskih dijelova. Neravnine na površini mašinskog dijela ne mogu
se izbjeći jer nastaju kao posljedica primjene odgovarajućeg postupka izrade. Prema stepenu
nepravilnosti određuje se kvalitet obrađene površine koji utiče na smanjenje trenja kod kliznih
površina, sprečavanje pojave koncentracije napona, hermetičnost, otpornost na koroziju i
konačno estetski izgled proizvoda. Za određenu površinu se u odnosu na njenu funkciju definiše
optimalan kvalitet obrade, jer se zahtjevima za finije obrađenim površinama poskupljuje
proizvodnja. Ukoliko se obrađena površina u poprečnom presjeku uveća mogu da se uoče
mikrogeometrijske nepravilnosti površine u odnosu na geometrijski idealno ravnu površinu.
Utvrđena klasa površinske hrapavosti se u tehnički crtež unosi pomoću standardom utvrđenih
oznaka. Osnovna oznaka za označavanje kvaliteta obrađene površine mašinskog dijela se sastoji
od dva kraka pravih linija pod uglom od 60° u obliku kukice:
Visina H1 5 7 10 14 20 28
Visina H2 10 14 20 28 40 50
Debljina linije za označavanje d 0,35 0,5 0,7 1 1,4 2
Visina oznaka velikih slova 3,5 5 7 10 14 20
Opšti znak za oznaku sa svim dodatnim elementima izgleda kao na slici, gdje slovne oznake
predstavljaju sledeće;
a – vrednost hrapavosti Ra u mikrometrima ili broj klase hrapavosti N1 do N12
b – metod proizvodnje, postupak ili prevlaka
c – referentna dužina
d – pravac prostiranja neravnina
e – dodatak za mašinsku obradu
f – drugi kriterijumi hrapavosti (Rz, Rmax)
a b c d
Kada je potrebno dopisivanje nekih dopunskih oznaka, dužem kraku bilo kog oblika kukice se
dodaje nastavak u obliku horizontalne linije čija dužina zavisi od dužine dopunske oznake:
105
a b c d
Kada je naznačena samo jedna vrijednost ona predstavlja maksimalnu dozvoljenu vrijednost
površinske hrapavosti izraženu glavnim kriterijumom hrapavosti Ra ili odgovarajućom klasom
hrapavosti (na primer: a = N9 ili a = 6,3). Ako se naznačuju najveća i najmanja granična
vrijednost glavnog kriterijuma prikazuju se obje vrijednosti i to tako da vrijednost finijeg
kvaliteta obrade (a1) bude iznad vrijednosti grublje obrade (a2) (na primer: a1 = 1,6 i a2 = 6,3,
odnosno a1 = N7 i a2 = N9).
Slika 8.9. Primjer unošenja znakova za kvalitet i način obrade na tehničkom crtežu
106
Ako oznaka za kvalitet hrapavosti sadrži dodatne oznake stanja površine onda ona mora biti
upisana u crtež tako da bude čitljiva sa desne strane i odozdo. Ukoliko se uz oznaku upisuje
samo vrednost površinske hrapavosti tada oznaka može biti u bilo kom položaju, ali sama
vrednost mora biti orijentisana tako da bude čitljiva odozdo i sa desne strane, slika 8.9.
• direktno
• linijom produžetka površine i
• vodećom linijom, slika 8.10
Znak za površinsku obradu se koristi samo jednom za jednu površinu i to u projekciji u kojoj je
ta površina dimenzionisana, slika 8.11a
a b
Označavanje na crtežima Ukoliko sve površine treba da imaju isti kvalitet obrade oznaka se ne
stavlja na svaku od površina već se propisuje zajednička oznaka koja se postavlja u desnom
gornjem uglu crteža: slika 8.11.b
Ako se zahteva ista hrapavost na većem broju površina onda se ona propisuje zbirnim znakom u
desnom gornjem uglu crteža. Između dvije kose crte upisuju se ostali stepeni hrapavosti koji se
odnose na druge površine prema rastućim brojevima, odnosno grubljim obradama, a te oznake se
takođe moraju ucrtati i na odgovarajućim mjestima u crtežu, slika 8.12 a
a b
Umesto da se između kosih crta upisuje više znakova može se upisati samo osnovna oznaka u
vidu otvorene kukice, što upozorava da se oznake kvaliteta obrade pojedinih površina treba da
potraže na samom crtežu: slika 8.12 b
Da bi se izbeglo ponavljanje složenih oznaka mogu se koristiti uprošćene oznake pod uslovom
da se njihovo značenje prikaže na crtežu, slika 8.13
9.0 TOLERANCIJE
Dok se u pojedinačnoj proizvodnji ili nekom remontu određene mašine ili postrojenja može u
montaži dopustiti tzv. podešavanje u serijskoj i visokoserijskoj proizvodnji to nije dopušteno.
Dakle svaki bi mašinski dio trebao biti proizveden tako da pristaje uz svoj pripadajući dio bez
ikakve dorade što uslovljava uvođenje nekog sistema u smislu tačnosti mjera i željenog dosjeda.
Ovaj zahtjev je posebno naglašen specijaliziranjem proizvodnje u kojoj se često sklapaju u
mašinsku cjelinu proizvodi različitih tvornica. Dotrajali se dijelovi takođe moraju moći izmjeniti
bez dopunske obrade i drugih poteškoća, a prilikom remonta moraju pristajati na mašinu bez
podešavanja. Bilo bi nemoguće zahtjevati izmjenjivost dijelova uz održavanje apsolutno
jednakih mjera propisanih mjerom. Takvu tačnost onemogućava proizvodnja, jer je praktično
nemoguće izraditi dvije potpuno jednake mjere koje bi se poklapale na hiljaditi dio milimetra.
Ukoliko se to ipak dogodi radi se o slučajnosti, a ne o zahtjevu proizvodnje. Iz ovih razloga
industrijska proizvodnja odavno dopušta da se dijelovi koji skupa rade i daju dosjed određenog
značaja izrađuju unutar dviju graničnih mjera tj. sa određenim dopuštenim odstupanjima tzv.
tolerancijama.
Ovim tolerancijama koje su sastavni dio mjere propisano je koliko i u kojem smjeru se može
odstupati od nazivne mjere navedene kotom na tehničkom crtežu, a da se ipak održi željeni
sklop i osigura izmjenjivost mašinskih dijelova.
Primjena proizvodnje u određenim granicama tačnosti prvo je započela kod proizvodnje oružja i
municije.To je tipičan primjer masovne proizvodnje gdje su zahtjevi tačnosti najviše izraženi.
Zahtjev je bio: osigurati izmjenjivost dijelova i mogućnost primjene municije na svakom oružju
određenog kalibra. Ovi principi su brzo našli put iz vojne industrije u proizvodnju vozila, mašina
itd. tako da danas nema tvornice koja ih ne primjenjuje. U početku su pojedine tvornice, a
kasnije i pojedine države razvijale svoje sisteme tolerancija. Razlike u sistemima su bile velike
da ih je hitno trebalo internacionalizirati. Na temelju iskustva pojedinih država donesene su
internacionalne norme za tolerancije kojima su zamjenjeni svi nacionalni propisi o tolerancijama
i nalijeganjima (ISO 286).
Radi razumjevanja tolerancija potrebno je najpre razjasniti osnovne pojmove koji su vezani za
slike 9.1-9.3
Nazivna mjera (N) je mjera koja se kao mjera unosi u tehnički crtež (ili nominalna mjera
prikazana crtežom). Obično je to zaokružena mjera napr. 85 mm.
110
Tolerancija mjere (T= IT) je dopušteno odstupanje mjere u proizvodnji, a jednaka je razlici
najveće i najmanje dopuštene mjere.
Slika 9.3. Pojam donjih i gornjih ostupanja ili odmjera kod provrta i osovine
111
Stvarna mjera (I) je mjera koja se utvrđuje mjerenjem na izrađenom mašinskom dijelu. U ovu
mjeru je uključena i netačnost mjerenja. Ova mjera mora biti unutar dopuštenih graničnih mjera
mašinskog dijela, u protivnom se mašinski dio odbacuje kao škart. Stvarna mjera se označava i
sa Ds, ds, Nd isl.
Najveća dopuštena mjera ili gornja granična mjera (Gg) je mjera koja je veća od obiju
graničnih mjera (označava se i sa Dmax ili d max, odnosno Dg ili dg)
Najmanja dopuštena mjera ili donja granična mjera (Gd) je mjera koja je manja od obiju
graničnih mjera (označava se i sa Dmin ili dmin odnosno Dd ili dd).
Odstupanje je razlika između stvarne i nazivne mjere napr. 85,22-85 = +0,22, a može biti
pozitivno i negativno.
Gornje ostupanje (Es, es) je razlika između najveće dopuštene i nazivne mjere, naprimjer 85,28-
85 = +0,28. I ovo ostupanje može biti pozitivno i negativno. ( može se označavati i kao AG, ag)
Donje ostupanje (Ei, ei) je razlika između najmanje i nazivne mjere, napr 84,90-85 = - 0,1. I ovo
ostupanje može biti pozitivno i negativno (označava se i sa Ad ili ad).
Stvarno ostupanje (A=I-N) je razlika između stvarne mjere i nazivne mjere napr: 85,22-85=
+0,22
Polje tolerancije (T0= IT0, Tp= ITp) je područje omeđeno najvećom i najmanjom dopuštenom
mjerom (Za vanjsku mjeru ili osovinu T0 = Gg0 -Gd0 = es-ei, za unutarnu mjeru ili provrt Tp = Ggp-
Gdp=ES-EI).
Prilikom izrade mašinskih dijelova radne mašine i alati se podešavaju tako da se stvarna mjera
nakon izrade nađe u sredini tolerancijskog polja, odnosno da je stvarna mjera srednja vrijednost
u odnosu na granične mjere. Iako pri izradi dijelova neke mjere odstupaju od srednje vrijednosti
ipak se najveći broj mjera izvodi sa srednjim vrijednostima kako to pokazuje raspodjela stvarnih
mjera odnosno učestalost njihove pojave (slika 9.4 i 9.5). Nastoji se da učestalost graničnih
mjera bude što manja. Oblik funkcije raspodjele stvarnih mjera može bit različit odnosno tačka
gomilanja može biti u sredini, lijevo i desno pomjerena. Tehnološki proces je ekonomski bolji
ako je raspodjela simetrična u odnosu na sredinu tolerancijskog polja. Ocjena raspodjele stvarnih
mjera provodi se primjenom Normalne ili Gausove raspodjele i metoda statističke matematike.
Nulta linija (0 linija ) odgovara u slikama i grafičkim prikazima nazivnoj mjeri kao polaznoj
lininji od koje se određuju tolerancije.
Dosjed (sklop) je odnos mjera između dijelova dva mašinska dijela koji su u spoju. Jedan može
ući lako u drugi, a da ne ispuni potpuno prostor.
112
Slika 9.4. Položaj tolerancijskog polja kod vanjske mjere (osovine) i učestalost
pojave stvarnih mjera
Slika 9.5. Položaj tolerancijskih polja kod unutarnje mjere (provrta) i učestalost
pojave stvarnih mjera.
Labavost ili zračnost (z) je razlika u mjerama provrta i osovine kada je prečnik provrta veći od
prečnika osovine. U ovom primjeru između njih postoji određeni zazor (slika 9.6).
Preklop (p) je razlika u mjerama provrta i osovine kada je prečnik provrta manji od prečnika
osovine. U ovom primjeru jedan mašinski dio se mora utisnuti u drugi uz primjenu sile (slika
9.6 desno).
Kvalitet je oznaka vrijednosti za neki red tolerancija, koji će kod različitih prečnika dati sličnu
tačnost. Kvalitet u suštini prestavlja tačnost proizvodnje. U ISO sistemu se kvalitet označava
brojevima, a mjeri u mikrometrima.
113
Provrt je u smislu tolerancija vanjska mjera dosjeda, bez obzira da li se radi o kružnoj ili ravnoj
mjeri. Za mašinski dio to je neka unutarnja mjera, ali u spoju dva dijela –sklopa- to je vanjska
mjera jer obuhvata pripadni dio.
Osovina u smislu tolerancija je unutarnja mjera sklopa, bez obzira da li se radi radi o kružnoj ili
o ravnoj mjeri. Za mašinski dio to je neka vanjska mjera, ali u sklopu dva dijela to je unutarnja
mjera jer obuhvata pripadni dio.
Vrsta nalijeganja je odnos dva mašinska elementa koji imaju istu (jednaku) nazivnu
mjeru Di = di.
Prema vrsti nalijeganja postoji: a) labavo nalijeganje, b) neizvjesno nalijeganje, c) čvrsto
nalijeganje, slika 9.7
114
Kod ove vrste nalijeganja uvijek postoji zazor između sastavljenih elemenata. Gornja granična
mjera osovine uvijek je manja od donje granične mjere provrta. Obavezno se računa maksimalni
i minimalni zazor ove vrste nalijeganja.
Kod ove vrste nalijeganja može da postoji zazor ili preklop između sastavljenih elemenata.
Obavezno se računa maksimalni zazor i maksimalni preklop ove vrste nalijeganja
Kod ove vrste nalijeganja uvijek postoji preklop između sastavljenih elemenata. Donja granična
mjera osovine uvijek je veća od gornje granične mjere rupe (provrta) i obavezno se računa
maksimalni i minimalni preklop ove vrste nalijeganja.
Pri izboru sklopa u pravilu je da je tolerancija osovine uvijek za jedan kvalitet bolja od kvaliteta
provrta. ISO tolerancije obavezno se primjenjuju kad se radi o sklopu dva mašinska dijela sa
mjerama između 1-500 mm. Za druge mjere sklopa, kao i za sve tolerancije pojedinačnih mjera
koje neće biti u sklopu sa drugim mašinskim dijelovima, navode se vrijednosti tolerancija
brojčanim podacima. To su tgz. tolerancije dužinskih mjera ili dužinske tolerancije. One se mogu
unijeti u crteže na različite načine kao što to pokazije slika 9.11.
Slika 9.12. Sistem jedinstvenog provrta (SJP)-a i sistem jedinstvene osovine (SJO) -b
S obzirom na preporučljive sklopove, jedinstveni dio (bilo provrt bilo osovina) ima uvjek za sve
kvalitete, prečnike i sklopove jednu mjeru jednaku nuli tj. jednaku nazivnoj mjeri (N). Druga
mjera je jednaka za sve sklopove unutar određenog područja prečnika i određenog kvaliteta. U
sistemu jedinstvenog provrta donja mjera je jednaka nuli (EI = 0) tj. tolerancija uvijek ulazi u
materijal (bilo provrta, bilo osovine) slika 9.12. U praksi se primjenjuju oba sistema, ali se češće
primjenjuje sistem jedinstvenog provrta, iz razloga lakše obrade i mjerenja sa vanjske strane
mašinskog dijela (osovine). Međutim ponekad je potrebno prema osovini podesiti prečnik
mašinskih dijelova koji dolaze na nju, (glavčine zupčanika, remenice itd) i tada se koristi sistem
jedinstvene ili zajedničke osovine.
Položaj tolerancijskih polja određen je sobzirom na nultu liniju slovima latinice (međunarodne), i
to: za vanjske mjere (osovine)-malim slovima latinice (slika 9.13), a za unutarnje mjere
(provrte)-velikim slovima latinice:
A b c cd d e ef f fg g h j (js) k m n p r s t u v x y z za zb zc
A B C CD D E EF F FG G H J (JS) K M N P R S T U V X Y Z ZA ZB ZC
119
Položaj tolerancijskog polja označen sa gore navedenim slovima određen je jednim od graničnih
ostupanja koja su na slici 9.13 označena kao donja ili gornja mjera (es,ei, ES,EI). Veličina ovih
ostupanja zavisi od nazivnih mjera i kvaliteta izrade.
Položaj tolerancijskih polja cd, ef i fg za vanjske, odnosno CD, EF, i FG za unutarnje mjere,
koriste se za nazivne mjere do 10 mm.
Oznaku tolerancije dužinske mjere čini kombinacija simbola koji određuju položaj i veličinu
tolerancijskog polja .Tako napr oznaku ∅ 80 F8 ili ∅ 40h7 čine nazivne mjere ∅ 80 odnosno
∅40, položaj tolerancijskog polja F za provrt odnosno h za osovinu i kvalitet tolerancije IT8,
odnosno IT7.
Na osnovu nazivne mjere i oznake položaja tolerancijskog polja F, odnosno polja h, određuje se
jedno od graničnih ostupanja (gornje ili donje). Za izabrana tolerancijska polja i za izabrane
kvalitete tolerancija daju se ova odstupanja tabelarno, čime se postupak određivanja graničnih
odstupanja pojednostavljuje. Položaj tolerancijskog polja u odnosu na nul-liniju kako za vanjsku
tako i za unutrašnju mjeru, može se definisati u nekoliko osnovnih slučajeva.
120
Postoje polja koja se nalaze iznad ispod i na nultoj liniji. Takođe karakteristično je polje h koje
se nalazi sa donje strane nulte linije i ovo polje se koristi kao tolerancijsko polje u sistermu
zajedničke osovine. Slično ali sa gornje strane se nalazi polje H koje se koristi kao tolerancijsko
polje u sistemu zajedničkog provrta. Položaj polja definisan je odstojanjem polja od nulte linije
stim da se kod polja koja su ispod linije u tabelama daje tzv. gornje odstupanje Es i es, zavisno
dali se radi o polju za provrt (veliko slovo) ili polju za osovinu (malo slovo). Kod polja koja su
iznad nulte linije daje se odstojanje donje linije polja od nulte linije tzv. donje odstupanje (Ei ili
ei). U ovom se položaju nalaze tolerancijska polja od a do g za vanjske mjer i od P do ZC za
unutrašnje mjere.Već je rečeno da je promjena veličine tolerancijskog polja ovisna o kvalitetu
tolerancije i o nazivnoj mjeri. Veza takođe postoji između tolerancije i hrapavosti površine nekog
elementa, tako da se nemože propisati fina tolerancija za grubo obrađene dijelove. U tabeli 9.2
data su osnovna odstupanja za sve kvalitete i za nazivne mjere do 500 mm, a u tabeli 9.3 takođe
za sve kvalitete i za mjere 500 -3150 mm.
Tabele 9.4 - 9.7, daju osnovno ostupanje tolerancijskih polja za osovine, a tabele 9.8-9.19 daju
osnovna ostupanja za provrte.
Tabela 9.4
122
Tabela 9.5
Tabela 9.6
123
Tabela 9.7
Tabela 9.8
124
Tabela 9.9
Tabela 9.10
125
Tabela 9.11
Tabela 9.12
126
Tabela 9.13
Tabela 9.14
127
Tabela 9.15
Tabela 9.16
128
Tabela 9.17
Tabela 9.18
129
Tabela 9.19
Iz predhodno izloženog može se zaključiti da ISO sistem tolerancija obuhvata tolerancijska polja
u svim položajima od a do zc i od A do ZC, sa svim osnovnim tolerancijama od IT01 do IT16.
Međutim s obzirom na praktičnu potrebu da broj mjerila bude što manji, u praksi se upotrebljava
samo nekoliko najprikladnijih tolerancijskih polja .
U tablici 9.20 i 9.21, date su vrijednosti onih tolerancijskih polja za provrte i osovine koje, prema
iskustvu u mašinstvu, većinom zadovoljavaju u svim primjerima. Za dvadeset IT kvaliteta i 24.
položaja tolerancijskih polja daju po ISO sistemu mogućnost upotrebe 480 različitih tolerancija.
U sledećim tablicama date su preporuke za izbor tolerancija za osovine i za provrte.
130
Mjere kod kojih ostupanja od nazivnih vrijednosti praktično ne utiču na upotrebljivost dijelova
nazivaju se slobodnim mjerama. Ove se mjere ostvaruju uobičajenim proizvodnim postupkom pa
njihova odstupanja leže u granicama tog postupka obrade. Nazivne mjere se na kotama upisuju
bez navođenja položaja i veličine tolerancijskog poja. Tolerancije slobodnih mjera se ne mogu
propisati na temelju funkcije, jer veličina prekoračenja nazivne vrijednosti ne utiče na
upotrebljivost ni na sigurnost dijela. Slobodne mjere se odnose na dijelove koje ne grade sklop.
Zato se slobodne mjere ne tolerišu osim ako je potrebno stepen tačnosti ovih mjera suziti.
132
f- fini
m- srednji
c- grub i
v- vrlo grubi
Tolerancije slobodnih mjera unose se u crtež u zato predviđeno polje pomoću skraćene oznake
stepena tačnosti .
Tablica 9.23. Tolerancije slobodnih dužinskih njera za poluprečnike, zaobljenja i skošene ivice
133
Ukoliko se može dopustiti veće ostupanje od onog što ga propisuju tolerancije slobodnih mjera
treba to naznačiti na tehničkom crtežu kako kontrola nebi odbacila mašinski dio kao škart. Ako
neka mjera može naprimjer iznositi 15 do 20 mm, tada će na crtežu stajati tolerancija 15+5o
9.8 Sklopovi
U ISO sistemu sklopova postoji gruba podjela na tri vrste sklopova , od kojih je svaki sa više
stepeni : labavi, prijelazni i tijesni. Šematski prikaz položaja tolerancijskih polja s obzirom na
nazivnu mjeru prikazan je u sistemu jedinstvenog provrta (SJP) na slici 9.14, a za sistem
jedinstvene osovine (SJO) na slici 9.15.
U tablici 9.25. dati su nazivi stepeni sklopa s obzirom na položaj tolerancijskog polja u sistemu
jedinstvenog provrta (SJP) i sistemu jedinstvene osovine (SJO)
Prema preporukama mjerodavnih standarda daje se prednost sklopovima datim u tablici 9.26 i
9.27 .
135
Svaki mašinski dio ima čitav niz mjera, međutim tolerancije se obično propisuju za udaljenosti
središnjica i obrađene površine koje su od uticaja na ugradnju i pravilno funcionisanje. ISO
sistem tolerancije s 21 slovom i 16 kvaliteta za svaki simbol teoretski omogućuje spajanje
osovina i provrta u sklop gotovo prema slobodnom izboru (21x16=336 vrsta sklopova). U
praktičnoj primjeni se ne koriste sve ove mogućnosti, već je broj sklopova sužen na nešto preko
50. Neke tvornice idu na još užu primjenu, uglavnom zbog smanjenja troškova koji bi otpali na
veliki broj alata i mjerila. Preporučljivi dosjedi za opšte mašinstvo dati su u tablici 9.28.
Radi osiguranja kvaliteta proizvoda nije dovoljno definisati samo tolerancije dužinskih mjera.
Potrebno je unutar granica tolerancija spriječiti i druge promjene koje se odražavaju na tačnost
geometrije mašinskog dijela. Uopšteno (prema ISO 1101), ove se tolerancije zovu tolerancije
oblika, orijentacije, smještaja i vrtnje odnosno geometrijske tolerancije. Prema karakteristikama
koje se tolerišu tolerisana područja mogu biti:
površina unutar kruga,
površina između dva koncentrična kruga,
površina između dvije ekvidistantne linije ili dva paralelna pravca,
prostor unutar valjka,
prostor izmedu dva koaksijalna valjka,
prostor izmedu dvije ekvidistantne ravnine ili dvije paralelne ravnine i
prostor unutar paralelepipeda.
Pored odstupanja dužinskih mjera mašinskih djelova dolazi i do odstupanja njihovih konturnih
linija i površina od idealnih geometrijskih oblika. Zbog toga nije moguće ostvariti tačno
nalijeganje površina i podudaranja osi. Uzroci toga su isti kao i kod odstupanja dužinskih mjera.
Pravolinijnost
Ravnost
Kružnost
Cilindričnost
Oblik linije
Oblik površine
Zaključak
Iz navedenog slijedi da je osnova svake ozbiljne proizvodnje tehnički crtež, koji kod radnika kao
neposrednog izvršioca proizvodnje tj. izrade dijelova i njihove montaže u gotov proizvod treba
da proizvede svijest o obliku, mjerama, međusobnom položaju i svim drugim geometrijskim,
funkcionalnim i drugim bitnim karakteristikama, tačno onako kako ih je zamislio, razradio i na
tehničkom crtežu prikazao projektant, odnosno konstruktor proizvoda. Da bi to bilo moguće,
tehničko crtanje od nacrtne geometrije “posuđuje”metode prikazivanja trodimenzionalnih
objekata u ravni crtanja, dakle u mediju koji ima samo dvije dimenzije, ali i propisuje i niz
pravila za jasnu i jednoznačnu komunikaciju između projektanta- konstruktora i neposrednog
izvršioca proizvodnje proizvoda.