1

UVOD

Predmet “Tehničko crtanje” je značajan po tome što predstavlja osnovu za sve ostale predmete
vezane za mašinstvo i tehniku uopšte.
Ono što je značajno je da se sa ovim predmetom treba da dobije tehnička pismenost koju svaki
inženjer mora da posjeduje.
Osnovno pitanje koje se može postaviti je šta predstavlja i čemu služi tehnički crtež u užem
smislu odnosno tehnička dokumentacija u širem smislu?
U osnovi tehnička dokumentacija predstavlja temeljni faktor tehničkog načina izražavanja i
sporazumijevanja. Tehnička dokumentacija je sastavni dio projekta i na osnovu nje se prate sve
faze realizacije projekta, bilo da se radi o izradi nekog dijela, mašine, kompletnog postrojenja ili
objekta, zgrade, mosta itd. Uvidom u tehničku dokumentaciju stiče se utisak o pristupu i načinu
ostvarenja zamisli projektanta.
Kako se izrađuje tehnička dokumentacija i koje uslove mora da zadovolji?
Osnovu za izradu teničke dokumentacije čini zamisao projektanta, odnosno projektni zadatak.
Obim i sadržaj tehničke dokumentacije proizilazi iz projektnog zadatka, koji može biti vrlo
kratak i usmeno saopšten od strane osoba ili organa koji je za to nadležan i ovlašten, ili vrlo
detaljno pripremljen u pisanom obliku, uz jasnu definiciju svih pitanja sa definisanim rokovima i
terminskim kalendarom. U svakom slučaju, tehnička dokumentacija mora da zadovolji sljedeće
uslove: da bude sistematična, jasna, jednoznačna kao i cjelovita i kvalitetna.
Tehnička dokumentacija se radi za sve oblasti djelovanja u okviru tehničke struke, mašinstvu,
elektrotehnici, građevinarstvu i arhitekturi, poljoprivredi, tehnologiji itd, a prije svega za:
pripremne radove za izgradnju, za samu izgradnju, za sticanje uvida u stanje nekog industrijskog
postrojenja ili objekta, za ispitaivanje i utvrđivanje grešaka u funkcionisanju, za sprovođenje
izmjena, za proširenje mašina, uređaja i postrojenja, za prikazivanje inovacija i novih otkrića, za
održavanje mašinskih, elektro i građevinskih postrojenja, kao i za prikazivanje i publikovanje,
razvojno-istraživačkih djelatnosti.
Važno je naglasiti da tehnička dokumentacija, s obzirom na njenu raznolikost, obim, vrstu i
način izrade, nije u svim svojim segmentima jednoznačno propisana i regulisana. Svaka
organizacija ima svoj pristup u prikazu, u vezi sa opremom ili uslugom, koju projektuje i/ili
isporučuje. Zatim, uobičajeno je da se zaštićena tehničko-tehnološka rješenja, patenti i inovacije
ne prikazuju sa detaljnom dokumentacijom. S druge strane, treba znati da se u projektima često
koriste gotovi zaokruženi sklopovi koji za projektanta predstavljaju cjelinu, i oni se ne prikazuju
detaljno u tehničkoj dokumentaciji, kao što su kompresori, trafo stanice, mjerni uređaji i slično.
Oni se prikazuju odgovarajućim oznakama koje jednoznačno upućuju na karakteristike uređaja.
Praktično nije moguće jednoznačno definisati oblik i obim dokumentacije, jer on treba da bude
takav da jednoznačno, jasno i dovoljno detaljno prikaže zamisao projektanta, uz poštovanje
određenih principa, propisa i preporuka koje treba respektovati.
Tehnička dokumentacija se vezano za njenu namjenu, a u vezi sa zamisli, može podijeliti na
sljedeći način: tehnička dokumentacija koja obrazlaže želju odnosno potrebu, zatim ideju,
 2

sredstva koja su potrebna za tehničku obradu, realizaciju, upotrebu i održavanje proizvedenih

mašina, uređaja, pribora i postrojenja.

S druge strane, tehnička dokumentacija vezano za navedene oblasti namjene, može se podijeliti s
obzirom na progres u realizaciji zamisli na dokumentaciju kojom se definiše: projektni zadatak,
idejno rješenje, idejni projekat, investicioni elaborat, glavni projekat, detaljni izvedbeni projekat,
radioničku dokumentaciju za izradu i dokumentaciju za održavanje.
Projektni zadatak obuhvata sljedeće: definiše zamisao, odnosno obrazlaže šta se želi
realizovati, daje osnovne parametre za projekat, koji obuhvataju tehničke, ekonomske, socijalne,
pravne i vremenske podloge. Projektni zadatak radi sam inicijator ili uz konsultaciju i pomoć
odgovarajućih stručnjaka ili institucija. Kvalitet projekta je zavisan od cjelovitosti i jasnoće
projektnog zadatka.
Idejno rješenje predstavlja prvu grubu viziju rješenja projektnog zadatka i obuhvata definisanje
osnovnih parametara željenog rješenja uz grubi prikaz potrebne opreme kao i okvirnog
troškovnika. Za izradu troškovnika rade se informativne ponude ili se vrši ekspertna procjena
odgovarajućeg rješenja. Idejno rješenje se radi u više varijanti, a zatim se vrši njihovo
upoređivanje po osnovu kvaliteta i troškova. Za svaku od ovih varijanti se radi jasno tehničko
rješenje kao i njegovi efekti. Na osnovu varijanti iz idejnog rješenja, odabira se optimalno
tehničko i ekonomsko rješenje, koje predstavlja bazu za sledeće analize i donošenje odluke o
izboru omptimalne varijante.
Idejni projekat se radi na osnovu detaljne razrade idejnog rješenja, a sa ciljem izrade
investicionog elaborata i podloge za glavni projekat. Idejni projekat, pored razrade idejnog
rješenja proizvoda ili usluge, obuhvata i elektroenergetske i informacione tokove.
Elektroenergetski tokovi obuhvataju: energetski bilans, definisanje i kategorizaciju potrošača,
izvore i način napajanja, makro i mikro lokacije, približni proračun instalacija, približni broj
razvoda, polja i sklopova, potrošnju električne energije, potrošnju tople i hladne vode, potrošnju
gasa, potrošnju komprimiranog vazduha, kao i osnovne dimenzije svih energetskih vodova i
stanica.
Informacioni tokovi povezuju sve aktivnosti u realizaciji i sprovođenu projekta kao što su:
utvrđivanje nivoa i načina upravljanja, utvrđivanje organizacione strukture upravljačkog sistema,
a u vezi sa tehnološkim tokovima, utvrđivanje strukture i obima informacija u sistemu,
uključujući analogne, digitalne, mjerne i regulacione sisteme kao i njihovu povezanost. Zatim
utvrđivanje komunikacione mreže i pregled informacija, kao i potrebne opreme sa zahtjevima
vezanim za kvalitet i nivo automatizacije.
Investicioni elaborat predstavlja prošireni idejni projekat sa odgovarajućom ekonomskom
analizom o opravdanosti projekta u smislu: rentabilnosti, ekonomičnosti i profitabilnosti, zatim
stanja u odnosu na konkurenciju, opravdanosti daljnjeg proširenja i modernizacije kapaciteta, te
načina finansiranja.
Glavni projekat predstavlja završnu aktivnost u predstavljanju inicijalne zamisli i projektnog
zadatka. Na osnovu glavnog projekta, radi se izvedbena dokumentacija kao i dokumentacija za
 3

tender, odnosno izvođače projekta. Svi detalji u projektu ne mogu biti potpuno precizno
definisani jer se nezna isporučilac opreme.
Pojedine faze u tehničkoj razradi od zamisli i projektnog zadatka do glavnog projekta se mogu
izbjeći ili spojiti ukoliko su neki detalji unaprijed poznati, kao što je isporučilac opreme,
lokacija, građevinski objekat i sl.
Tehnička dokumentacija za sve navedene faze realizacije se može prikazati u blok dijagramu na
sljedeći način:

Izrada cjelokupne potrebne tehničke dokumentacije, vezano za sve naprijed navedene faze
podrazumijeva poznavanje pored zajedničkih inžinjerskih oblasti i širok spektar raznih tehničkih
disciplina.
 4

1.0 STANDARDIZACIJA I STANDARDI

1.1 Standard
Iako se riječ standard koristi u raznim prilikama, stvarno njeno značenje nije sasvim poznato. U
svom prvobitnom značenju sa pojmom “standard” označavala se zastava ili oznaka vojskovođe
ili kralja, a nošena je na čelu kolone, oko koje su se okupljali vojnici. Vremenom je riječ
standard označavala neku osnovnu mjeru ili uzorak, koji su se čuvali na posebnom mjestu, a
naspram kojih su se određivale ostale mjere (npr. metar, kilogram itd.). Često se koristi pojam
„životni standard“ koji označava sve ukupne resurse koji su neophodni da čovjek ili određena
sredina živi normalnim životom, odnosno da ima sve što je neophodno za zdrav razvoj i
reprodukciju.

Takođe pojam „standard“ označava uredbu, propis ili pravilo ponašanja definisano zakonom,
običajima ili tradicijom, koji se moraju poštovati u određenoj sredini. Na taj način pojam
standard odgovara latinskoj riječi „norma“, koja po značenju ima isti smisao. Određeni običaji,
stil i način odijevanja, način pripreme hrane, govora i ponašanja vremenom postaju standardi ili
norme, koji nastaju spontano bez prethodnog dogovora ili unaprijed postavljenog cilja.

Kad se radi o našem današnjem modernom društvu, posebno u tehničkoj oblasti, standard
označava smišljeno, svjesno i dogovorno utvrđen propis, kojim se reguliše proizvodna i druga
ljudska aktivnost, a sa ciljem stvaranja određenih ekonomskih prednosti, kao i omogućavanja
udobnijeg života pojedinaca i društva.

U literaraturi se danas može naći veliki broj definicija pojma standard, kao na primjer:

 Standard je jednako rješenje nekog zadatka, koji se ponavlja.

 Standard je kolektivni sporazum između proizvođača, posrednika i potrošača u cilju
uprošćenja i unifikacije putem selekcije vrsta, tipova, kvaliteta i mjera alata, dijelova
alata i mašina, oznaka i uslova isporuke.
 Standardi su tehnička pravila koja rezultuju iz sporazuma između proizvođača i korisnika
u cilju poboljšanja ljudskog rada u materijalnoj oblasti.

Iako su definicije pojma standard danas opšte poznate i uobičajene dugo vremena bilo je
nejasnoća između toga šta je standard, a šta tehnički propis. Standarde izdaje ustanova za
standardizaciju, a propise izdaje država. U početku, s obzirom da su standardi bili dogovorna
forma, oni nisu bili obavezni, a propisi, koje izdaje država bili su obavezni u primjeni. Danas, u
skoro svim zemljama u svijetu nacionalni ili državni standardi imaju karakter obaveznosti u
primjeni, pa se između tehničkih propisa i standarda ne pravi nikakva razlika.

U oblasti standarda odnosno standardizacije otišlo se i korak dalje. Stvoreni su međunarodni

standardi ISO, koji omogućavaju ujedinjavanje cjelokupne svjetske privrede i koji pružaju šansu
svim narodima za prosperitet i učešće u svjetskom progresu.
 5

Definicija pojma standard prema ISO glasi:

Standard je dokument u kome se definišu pravila, smjernice ili karakteristike za aktivnosti ili
njihove rezultate (proizvod ili usluga može biti taj rezutat) radi postizanja optimalnog nivoa
uređenosti.
Pošto se danas sva pitanja življenja u najvećoj mjeri rješavaju standardima, a s obzirom na
prethodno rečeno mogla bi se postaviti jedna šira definicija pojma standard, uz sljedeća
objašnjenja:

Standardi, sa aspekta određene društvene zajednice predstavljaju optimalna tehnička i

ekonomska rješenja, koja su prihvaćena dogovorno, a zatim propisana od strane ovlašćenih
organa te zajednice, a koja se odnose na :

1. Izbor tipova, asortimana, tehničkih i drugih karakteristika i kvaliteta industrijskih

proizvoda, najcelishodnijih sa gledišta funkcionalnosti, proizvodnog procesa, trajnosti,
potrebnih sirovina itd.
2. Utvrđivanje najcelishodnije klasifikacije prirodnih proizvoda obzirom na osobine i
kvalitet,
3. Utvrđivanje principa za izbor brojčanih vrijednosti raznih parametara industrijskih
proizvoda, za određivanje dozvoljenih odstupanja od utvrđenih vrijednosti, za izbor
najcelishodnije geometrije oblika izvjesnih detalja industrijskih proizvoda, npr. navoja,
konusa, zakrivljenja itd.
4. Utvrđivanje potrebnih sigurnosnih mjera pri projektovanju, proizvodnji, montaži i
eksploataciji mašina, postrojenja, građevinskih i rudarskih objekata i materijala, koji bi u
toku izrade ili u eksploataciji mogli da ugroze živote i zdravlje ljudi ili samih
materijalnih dobara,
5. Izbor najcelishodnijih tehnoloških procesa u proizvodnji industrijskih i drugih proizvoda,
eksploataciji prirodnih bogatstava, građevinarstvu itd.,
6. Izbor najpodesnijih metoda projektovanja i principa proračuna objekata u građevinarstvu
i rudarstvu, kao i mašina i mašinskih postrojenja i sl, a u cilju obezbjeđenja potrebne
sigurnosti, funkcionalnosti i ekonomičnosti projektovanih objekata,
7. Izbor metoda ispitavanja i kontrole kvaliteta proizvoda i radova, izbor pakovanja i
načina transporta proizvoda,
8. Izbor najpodesnijih metoda mjerenja raznih tehničkih veličina i pojava, kao i
odgovarajućih jedinica za izražavanje tih veličina,
9. Izbor podesnih metoda za označavanje, odnosno za prikazivanje na crtežima raznih
pojmova i predmeta, izbor podesne metodologije itd.
 6

1.2 Standardizacija

Gledano sa užeg tehničkog aspekta standardizacija označava djelatnost čiji je rezultat donošenje i
objavljivanje standarda i nihovo stavljanje na raspolaganje svim zainteresovanim stranama.U
širem smislu, standardizacija označava djelatnost koja, osim donošenja standarda, ukjučuje i
njenu primjenu, tj. ostvarivanje propisanih standarda u privredi i na svim drugim mjestima gdje
primjena standarda može da dođe u obzir.

Prema definiciji ISO: Standardizacija je proces utvrđivanja i primjene određenih pravila radi
sređivanja i regulisanja aktivnosti u datoj oblasti, u korist i uz učešće svih zainteresovanih
strana, a naročito radi ostvarenja sve opštih optimalnih ušteda, uzimajući u obzir funkcionalnu
namjenu i zahtjeve tehničke bezbjednosti .

Standardizacija je veoma širok i sve obuhvatni termin. Često se u vezi sa standardizacijom

pogrešno upotrebljavaju termini: tipizacija, unifikacija i specifikacija, kao da su to odvojene
djelatnosti od standardizacije, a u stvarnosti su to samo uže oblasti standardizacije. U svom
punom značenju standardizacija obuhvata i tipizaciju i unifikaciju i specifikaciju.

Tipizacija predstavlja izbor naj uspjelijih i naj cjelishodnijih oblika nekog proizvoda iz
određenog niza oblika, veličina, kvaliteta itd., odnosno u širem smislu izbor naj uspjelijih i naj
cjelishodnijih rješenja određenog tehničkog problema. Ona isključuje iz dalje primjene sve
manje uspjele i manje korisne, a naročito one proizvode i rješenja koji predstavljaju
udvostručavanje istog rješenja. Dakle, tipizacija u industriji, odnosno privredi uopšte, rješava
onaj zadatak koji prirodna selekcija rješava u životinjskom i biljnom svijetu. Naravno da to i
jeste osnovni cilj standardizacije i sasvim je pogrešno govoriti o tipizaciji kao o nečem izvan
standardizacije.

Unifikacija predstavlja iznalaženje i definisanje jedinstvenih kriterijuma za konstrukciju,

fabrikaciju, ispitivanje i ocjenu raznih proizvoda, zatim definisanje zajedničkih elemenata ili
sklopova za korišćenje u što većem broju raznih proizvoda i preduzimanje svih potrebnih mjera
da bi se ostvarila zamjenljivost proizvoda. Kako se iz konstatovanog vidi unifikacija čini logični
sastavni dio standardaizacije.

Specifikacija predstavlja definisanje sirovina ili proizvoda na takav način da se izbjegne svaka
sumnja o nihovom identitetu. To se postiže korišćenjem odgovarajuće terminologije i
nomenklature proizvoda, kao i tačnim nabrajanjem karakteristika uz propisivanje metoda
ispitivanja i kontrole, na osnovu kojih se bez dvoumljenja utvrđuje kvalitet proizvoda. Prema
tome i specifikacija kao djelatnost predstavlja sastavni dio standardizacije.

Standardizacija se iskazuje kroz odgovarajuću dokumentaciju, u šta spadaju:

 7

 Standardi, kao glavni oblik regulacije kvaliteta

 Pravilnici o kvalitetu – osnovni sastav proizvoda, vrste i količina aditiva, uslovi i
postupci obrade, pakovanje, deklaracija itd.
 Proizvođačka specifikacija - sastav proizvoda, tehnologija obrade, pakovanje i sl.
 Tehnički normativi – mjere zaštite i sigurnosti pri upotrebi proizvoda, njihovom
skladištenju, transportu i čuvanju
 Atesti – dokument kojim se potvrđuje da je proizvod na propisani način ispitan i da po
osobinama odgovara zahtjevima standarda ili drugog propisa o kvalitetu – izdaje ga
ovašćena institucija
 Garantni listovi – dokument koji izdaje proizvođač a kojim se garantuje da će određeni
proizvod ispravno funkcionisati u garantnom roku.

Prva bavljenja standardizacijom datiraju iz druge polovine osamnaestog vijeka kada su

standardizovani razni elementi vatrenog oružja i municije, u cilju lakšeg snabdijevanja vojske
oružjem.

U civilnom sektoru standardizacija se pojavljuje polovinom devetnaestog vijeka (1841. uveden je

Witwothov navoj, koji je i danas u upotrebi, 1846 vrši se unifikacija širine željezničkog
kolosijeka, a pojedina preduzeća stvaraju svoje interne standarde).

Početkom dvadesetog vijeka pojavljuje se standardizacija na nacionalnom – državnom nivou

(1901. u Engleskoj, 1907. u Francuskoj, 1917. u Nemačkoj, 1918.u SAD i Švajcarskoj), a 1998.
na internacionalnom nivou ustanovljen je u Cirihu metrički navoj).

Na području bivše Jugoslavije standardizacija je nastala relativno kasno. Prvi počeci javljaju se u
periodu 1936 –1941 godine, a stvarni sistematski rad na standardizaciji počinje 1950 godine, da
bi 1951 godine bili štampani prvi jugoslovenski standardi u današnjem obliku, a bili su
uglavnom prevod stranih standarda, prije svega njemačkih i italijanskih. Kasnijim razvojem sve
do raspada Jugoslavije stvorena je ogromna baza jugoslovenskih standarda – JUS koja
predstavlja osnovu sistema standardizacije u svim novo stvorenim državama posle 1991.godine.
Približavanjem Evropskoj uniji na naše područje dolaze evropske norme i propisi tako da se
nacionalni standardi sve više počinju naslanjati na evropske standarde. U BiH postoji Institut za
standardizaciju koji propisuje standarde u skladu sa propisima Evropske unije sa zajedničkom
oznakom BAS.

1.2.1 Privredni i društveni značaj standardizacije

Standardizacija je nedvosmisleno nastala iz potrebe ekonomičnog privrednog i industrijskog

razvoja. I pored njene kratke istorije ona ima ogroman značaj u savremenom životu. Bez
 8

standardizacije se danas ne može ni zamisliti funkcionisanje privrede i savremenog društva. Na

prvom mjestu standardizacija predstavlja moćno sredstvo racionalizacije proizvodnje, a što za
krajnji efekat ima sniženje cijena proizvedenih dobara. Osnovni faktori čijim dejstvom se to
postiže su:

 Eliminisanje tipova proizvoda koji su neracionalni sa aspekta utroška materijala,

tehnološkog procesa ili upotrebe.
 Smanjenje asortimana tipova i veličina čime se postiže : smanjenje obima potrebne
tehničke dokumentacije, broja modela i kalupa, radnog, mjernog i pomoćnog pribora i
alata, broja i vrste asortimana sirovina i osnovnih materijala. Zatim ukupne količine
sirovina i materijala na skladištu, uprošćenje službe nabavke, uskladištenja i manipulacije
materijalom.
 Povećanje veličine serija proizvodnje-usljed smanjenja asortimana, čime se postiže
mogućnost primjene racionalnijeg tehnološkog procesa i korišćenja specijalnih mašina i
alata, specijalizacija radnika, lakša nabavka materijala po povoljnijim cijenama, uštede
materijala itd.
 Stabilzacija proizvodnje usljed fabrikacije standardizovanih tipova, čime se smanjuje
vrijeme pripreme, izrade prototipova, smanjenje škarta itd.
 Specijalizacija proizvodnje i široka primjena kooperacije specijalizovanih preduzeća, što
ima za posljedicu povećanje serija.

Na drugom mjestu standardizacija predstavlja moćno sredstvo racionalizacije potrošnje zato što:

 Olakšava nabavku i zamjenu istrošenih dijelova mašina i postrojenja.

 Omogućuje smanjenje količina rezervnih dijelova i materijala.
 Eliminiše iz proizvodnje i potrošnje neekonomične tipove proizvoda.

Na trećem mjestu, standardizacija predstavlja snažan faktor sređivanja odnosa na tržištu. Ona
olakšava promet dobara u nacionalnim i međunarodnim razmjerama. Standardi omogućuju
jednostavno i sigurno sporazumijevanje u svim fazama proizvodnje i prometa dobara,
zahvaljujući preciznoj definiciji proizvoda i tačnim pokazateljima kvaliteta i načinima za
utvrđivanje kvaliteta. Standardi isključuju i nelojalnu konkurenciju zbog svođenja proizvoda na
isti kvalitet. Prilikom nabavke proizvoda izbjegavaju se sporovi korišćenjem oznaka utvrđenih
standardima, a i kad dođe do spora standardi predstavljaju siguran objektivni kriterijum za
rješavanje spora.

Standardizacija takođe bitno utiče i na poboljšanje kvaliteta proizvoda. Utvrđujući minimalne

uslove kvaliteta za svaki prozvod standardi isključuju izradu proizvoda nižeg kvaliteta i
prisiljavaju proizvođače da poboljšaju svoj proizvodni proces da bi se mogli održati na tržištu.
 9

Standardizacija ima značajnu ulogu i u zaštiti interesa potrošača, kroz uvođenje obavezne i
efikasne kontrole kvaliteta, a sami definisani standardi štite potrošača od nesolidnih proizvođača.
Praktično standardi postaju društveni regulator kvaliteta proizvoda.

Takođe standardizacija predstavlja i nenadmašno sredstvo za uprošćenje i olakšanje skoro svih

aktivnosti savremenog ljudskog društva, a mnoge aktivnosti bez standardizacije ne bi bile ni
moguće. Na standardima počiva cjelokupna mašinska i metaloprerađivačka industrija,
građevinska djelatnost, vodovod i kanalizacija, željeznički, vodeni i drumski transport, poštanski
i telefonski saobraćaj, radio i televizija, cjelokupna elektroprivreda sa svim oblicima korišćenja
energije, rudarstvo, poljoprivreda, trgovina pa čak i bankarstvo i administracija (računske
mašine, obrasci, internet itd. Prisutna je standardizacija takođe i u zdravstvu (instrumenti, u
muzici (muzički uređaji..), vatrogasnoj službi, bezbjednosti, vojsci itd.

1.2 Vrste standarda

Tokom svog razvoja standardi su se pojavljivali u raznim oblicima, tako da se danas može
govoriti o relativno stabilizovanoj podjeli na nekoliko vrsta standarda.

Osnovni kriterijumi za podjelu su vrsta materije koja se standardizuje, stepen u kom je materija
obrađena u standardu, zatim namjena i razlog donošenja standarda.

1.2.1 Podjela standarda s obzirom na karakter obrađene materije

Prema karakteru obrađene materije razlikujemo tri krupne grupe standarda:

 Standardi koji sadrže opšta načela, definicije, sistemska rješenja i sl. npr. standardi
mjernih jedinica.
 Standardi koji se odnose na konkretne predmete, prirodne ili industrijske proizvode.
 Standardi koji se odnose na radove ili tehnološke postupke

1.2.2 Podjela standarda s obzirom na stepen u kome je materija obrađena

Gledano sa aspekta stepena obrade standardi se mogu podijeliti na pet osnovnih grupa, koje se
odnose na konkretne predmete:

 Standardi koji u potpunosti definišu određeni predmet ili proizvod, a zatim utvrđuju
uslove njegovog stavljanja u promet. To su tzv. kompleksni standardi i oni utvrđuju oblik
i sve mjere proizvoda, zatim kvalitet materijala izrade i sve ostale karakteristike,
dozvoljena odstupanja od predviđenih mjera, kvaliteta i ostalih karakteristika, način
 10

provjere kvaliteta, način označavanja i pakovanja proizvoda, način transporta i

skladištenja itd.
 Standardi koji utvrđuju samo oblik i mjere, potuno ili djelimično, asortiman veličina, kao
i eventualno i druge odredbe vezano za oblik i mjere, ali ne sadrži odredbe o kvalitetu
materijala, ni ostale odredbe koje sadrže kompletni standardi.
 Standardi koji utvrđuju samo osobine kvaliteta određenih vrsta prizvoda, a čiji su oblici i
mjere propisani posebnim standardima. Standardi kvaliteta se po pravilu donose za takve
proizvode koji se izradjuju u više tipova i to tako da za svaki tip postoji poseban standard
oblika i mjera, dok su odredbe o kvalitetu zajedničke za sve tipove. Takvi standardi
sadrže po pravilu i odredbe o načinu provjeravanja kvaliteta i o stavljanju tih proizvode u
promet, napr. standardi za isporuke vijčane robe itd.
 Standardi koji utvrđuju samo neka ili sva svojstva mjerodavna za kvalitet određenih
materijala, ne vezujući za veličinu i oblik predmeta u kojima su ti materijali
upotrijebljeni, npr standard kvaliteta alatnih čelika.
 Standardi koji utvrđuju samo klasifikaciju nekog proizvoda s obzirom na njegove
određene osobine i daju definiciju pojedinih klasa, npr.standard za klasifikaciju duvana,
jabuka, šljiva itd.

1.2.3 Podjela standarda s obzirom na namjenu

Gledano sa aspekta namjene standardi se svrstavaju u pet grupa:

 Međunarodni univerzalni standardi, tj. standardi koji su namijenjeni većini zemalja

svijeta, učlanjenih u međunarodnu organizaciju za standardizaciju – ISO standardi.
 Međunarodni regionalni standardi, tj. standardi namijenjeni određenom manjem broju
zemalja, udruženih u regionalne međudržavne organizacije za standardizaciju, npr EFTA
– standardi.
 Nacionalni standardi za teritoriju jedne države
 Granski ili udruženjski standardi, tj. standardi namijenjeni jednoj privrednoj grani, npr.
željeznice, brodarstvo, ili jednoj grupaciji proizvođača određenih proizvoda, npr.
proizvođači rashladnih uređaja itd.
 Fabrički standardi namijenjeni jednom privrednom preduzeću.

Navedeni granski i fabrički standardi označavaju se zajedničkim nazivom „interni standardi“

 11

1.3. Standardi serije ISO 9000

Ovi standardi imaju za cilj da pomognu preduzećima svih vrsta i veličina da primjenjuju i
sprovode efikasne sisteme menadžmenta kvalitetom. ISO 9000 opisuje osnovne sisteme
menadžmenta kvalitetom i utvrđuje terminologiju za sisteme menadžeta kvalitetom.

Ovi standardi su imali svoj evolutivni razvoj:

Od 1920. do 1940. godine obezbjeđenje isporuke kvalitetnih proizvoda za kupca se baziralo na

znanjima o kontroli kvaliteta proizvoda i tadašnjem razvoju tehnologije.

Na završetku proizvodnih linija je postojao tim kontrolora koji su isključivali proizvode koji
vizuelno ili na osnovu skromnih mjernih pokazatelja ne zadovoljavaju planirane tolerancije.
Povratna informacija od kupca i njegovi zahtjevi nisu se uzimali u obzir i preporučenih mjera ili
normi za dati proizvod nije bilo. Krajem 1940. godine Ministartsvo odbrane u Sjedinjenim
Američkim Državama, je prepoznalo korist koja je dobijena globalnom transformacijom
japanske proizvodne industrije. Ovo ministarstvo razvija sistem standardizacije koji dobija naziv
“Obezbjeđenje kvaliteta” i uvođenje organizacionih procedura za upravljanje svim funkcijama
koje utiču na kvalitet proizvoda.

Nešto kasnije se razvijaju i prvi standardi vojne industrije, tj. MIL standardi američke vojske koji
su bili osnova za razvoj serije standarda ISO 9000.
Ovi standardii su unapređivani od strane Asocijacije za standard i kvalitet u Velikoj Britaniji i
Kanadi. Međunarodna organizacija za standardizaciju ISO je 1979. godine formirala Tehnički
komitet TC 176 sa osnovnim zadatkom da radi na:

 standardizaciji i usaglašavanju područja sistema kvaliteta,

 obezbjeđenja kvaliteta i odgovarajućim tehnologijama kvaliteta, na osnovama postojećih
nacionalnih standarda.

Kao rezultat tog rada, izašla je 1987. godine serija standarda ISO 9000. Ova serija standarda na
našim prostorima je nakon četiri godine kašnjenja ugledala svjetlo dana. Standardi serije ISO
9000 su koncipirani tako da ne daju rešenja. Oni samo daju zahtjeve koje treba ispoštovati i
smjernice kojima se treba rukovoditi da bi se obezbijedio sistem kvaliteta. Namijenjeni su
industrijskim, komercijalnim ili državnim organizacijama, sa ciljem da im omoguće
obezbjeđenje zadovoljenja zahtjeva i/ili potreba kupaca, da zadrže dobre ekonomske
performanse i da razviju efektivnije i efikasnije sisteme. Često se dešava da ispunjenje uslova
tehničke specifikacije koje kupac postavlja ne rezultira uvjek i njegovim zadovoljstvom. Razlog
tome leži u nedostacima u organizacionom sistemu za isporuku i podršku proizvodu. Upravo,
rješenje za ove probleme treba tražiti u seriji standarda ISO 9000. Oni opisuju koje elemente
sistema kvaliteta treba uzeti u obzir, ali ne i kako pojedine organizacije treba da primijene ove
sisteme. Ovi standardi su prvim izdanjem sa pravom tretirani kao proizvodni, jer su upravo i bili,
 12

kao i njihove preteče namijenjeni hardverskim preduzećima. Serija standarda ISO 9000 jasno
definiše zahtjeve i smjernice za svaki segment poslovnog sistema.

Mnoštvo uključenih nacionalnih standarda, stručnjaka iz zemalja kooperanata na projektu

izrade ISO 9000, kao i razlozi nekih zemalja za sertifikaciju sistema kvaliteta su dovoljan garant
da primjena odgovarajućih ISO 9000 standarda dovodi poslovni sistem u stanje konkurentnosti i
otvorenosti za saradnju i dalji razvoj.

1.4 Standardni brojevi

Kako su u mašinskoj i drugim industrijama potrebni dijelovi istog tipa, ali različitih veličina
(vijci, matice, klinovi, opruge, itd) potrebno je smišljeno ograničavanje raznolikosti na razumnu
mjeru, uz nastojanje da se zadovolje potrebe svih zainteresovanih strana. Takođe se ide ka tome
da se pri konstruisanju parametrizuju dužine, mjere, kote, površine, itd. upotrebom standardnog
broja.
U cilju olakšavanja standardizacije elemenata uveden je pojam standardnih brojeva, koji se
baziraju na vrijednostima članova geometrijskog reda. Kod tog reda brojevi se srazmjerno
povećavaju, a faktor prirasta q se određuje prema izrazu:

𝑥
q = √10
gdje se vrijednost korijena bira kao x = 5, 10, 20, 40 ili 80. Niz standardnih brojeva se pravi tako
da se osnovni član reda a uzastopno množi sa faktorom q
(a, a.q², a·q³,....) i dobijene vrijednosti minimalno zaokružuju. Red standardnih
brojeva označava se sa slovom R, a pripadajući niz sa 5, 10, 20, 40 ili 80.

Tabela 1. Standardni brojevi

 13

Prema tome standardni brojevi su nizovi brojeva, koji se preporučuju da se primjenjuju kod
standardizacije elemenata. Treba naglasiti pravilo da se upotrebljavaju standardni nizovi sa što
većim stepenom uvećanja. Upotreba standardnih brojeva je neophodna naročito kod modularne
proizvodnje mašina, raznih tipizacija i sastavljanja standarda.
 14

2.0 TEHNIČKI CRTEŽI

Jedna od važnih oblasti kojom tehnički obrazovana lica moraju dobro i sigurno da vladaju je i
tehničko crtanje. Tehničko crtanje se razvilo kroz primjenu nacrtne geometrije.

Tehničko crtanje omogućava da se trodimenzionalni predmet prikaže u ravnini crteža i obratno.

Osnovni princip tehničkog crtanja je jednostavnost. To znači da tehnički crtež mora biti jasan,
pregledan i precizan tj. da se na njemu jednostavno mogu odrediti sve dimenzije predmeta!
Drugim riječima cilj mašinskog tehničkog crtanja je da se kroz tehnički crtež ili skup crteža u
potpunosti jednoznačno definišu funkcija, oblik, dimenzije, materijal, vrste obrade, kvalitet i
druge karakteristike mašinskih dijelova i sklopova kao podloga za proizvodnju.Tehničko crtanje
se bazira na principima nacrtne geometrije i pravilima tehničkog crtanja koja se propisuju radi
postizanja jednoobraznosti.
Pošto sama po sebi nacrtna geometrija na složen način prikazuje crteže urađena su značajna
pojednostavljenja, sa ciljem da se omogući bolje razumijevanje tehničkih crteža, naročito manje
obrazovanim korisnicima. Uglavnom se promjene odnose na slovne oznake tačaka, pravih, ravni
itd., koje omogućavaju prikazivanje prostornih oblika u dvije projekcije. Umjesto tih oznaka se u
tehničkom crtanju pojavljuju kotne oznake, znaci kvaliteta obrade, tolerisanih mjera itd. Većina
konstruktivnih linija, koje se koriste u nacrtnoj geometriji, se ne prikazuju na tehničkom crtežu,
što olakšava i manje tehnički obrazovanim osobama da pročitaju ili razumiju tehnički crtež ili da
ga čak sami naprave. U pojedinim tehničkim disciplinama postoje specifičnosti u tehničkim
crtežima, ali se sve one baziraju na osnovama nacrtne geometrije.

Izrada tehničkog crteža zahtjeva dobro poznavanje osnova i pravila tehničkog crtanja. Zatim,
mora se imati jasna ideja kako da se prikaže trodimenzionalni predmet na dvodimenzionalnom
crtežu, što je naročito važno za konstruktore.

Kako se čita tehnički crtež? Potrebno je na osnovu ortogonalnih projekcija zamisliti stvarni oblik
tijela. Ovo je vrlo česta aktivnost, pošto je većina inženjera, tehničara i radnika uglavnom
orijentisana na korišćenje tehničke dokumentacije, a manje na njenu izradu. Tehnička pismenost,
odnosno čitanje tehničke dokumentacije je danas neophodna svakom čovjeku, jer je način života
sve više usmjeren na korišćenje tehničkih sredstava.

Kod čitanja tehničkih crteža potrebno je koristiti apstraktno mišljenje, pa je s toga često lakše
izraditi neki crtež nego ga pročitati.
Danas se crteži uglavnom izrađuju na računaru primjenom odgovarajućih programa, kao što je
Auto CAD, CorelDraw i čitav niz drugih programa. Postoje i jednostavniji programi za crtanje
koji zamjenjuju papir i olovku kao što je Corel Xara itd.

Crteži izrađeni na računaru se čuvaju na odgovarajućem memorijskom disku ili kartici, iz kojih
se mogu čitati i preuzimati. Distribucija crteža se danas takođe vrši elektronskim putem preko
mreže i interneta ili na odgovarajućem nosiocu podataka, kao što je disk, memorijski USB
 15

elemenat ili odštampani na papiru. Za štampanje crteža se koriste štampači, kojih ima više vrsta,
od matričnih i laserskih do plotera, a samo umnožavanje se vrši na fotokopir uređajima.

Izrada crteža na klasičan način, tušem na hameru i pausu je danas uglavnom prevaziđena, ali se
za jednostavnije oblike u manjim organizacijama još može sresti. Kod izrade crteža na računaru
pojavljuje se problem autorstva i zaštite, jer su mogući neovlašteni pristupi i izmjene originalnog
crteža.Tehnički crteži predstavljaju najvažniji dio tehničke dokumentacije. U različite svrhe
njima se koristi velik broj tehničkog osoblja različitog stepena obrazovanja. Zbog toga oni
moraju na jasan jednostavan i razumljiv način jednoznačno definisati prikazani objekt ili sistem.
Pri tome je važna primjena jednoznačno utvrđenih normi i pravila. Propisi kojima se utvrđuju
pravila izrade tehničkih crteža obuhvaćeni su nacionalnim normama npr. DIN (Deutsche
Industrie Norm) ili ANSI (American National Standard Institute), a posebice za područje
elektrotehnike jedinstvenim međunarodnim normama IEC (Internatinal Electrotechnical
Commission).

2.1 Vrste crteža

Zavisno od potrebe, situacije, i sl. postoje različiti načini prikazivanja tehničkih crteža. Zbog
velike raznolikosti ne postoji strogo utvrđena podjela crteža. Uglavnom se dijele prema namjeni,
načinu izrade i načinu prikazivanja.

Prema namjeni tehnički crteži se dijele na:

 ponudbeni crtež - prilaže se uz pismenu ponudu,

 radionički crtež - crtež prema kojem se izrađuje objekt ili mašinski dio,
 sklopni crtež - prikazuje pojedine sklopove koji sačinjavaju funkcionalnu cjelinu,
 instalacijski crtež - prikazuje razvod električnih ili cijevnih vodova,
 sastavni ili montažni crtež - prikazuje način sastavljanja cjelovitog uređaja,
 situacijski crtež - prikazuje položaj objekta u određenom prostoru,
 šematski crtež - pojednostavljani crtež izrađen upotrebom simbola i oznaka,
 dijagram - grafički prikaz funkcijskih veza različitih veličina.

Prema načinu izrade crteža razlikujuju se:

 izvorni crtež (original),

 kopija,
 skica.

Prema načinu prikazivanja objekta razlikuju se:

 16

 ortogonalni crtež - prikaz trodimenzionalnog objekta pomoću skupa

dvodimenzionalnih projekcija,
 aksonometrijski crtež - prostorni prikaz.

Na sledećim slikama prikazane su razne vrste crteža navedenih u predhodnom poglavlju.

2.1.1 Sklopni crtež

Na slici 2.1 prikazan je sklopni crtež sa kojeg se vidi kako izgleda spoj vijka i navrtke. Na
sastavnom srtežu kotiraju se samo vanjske, priključne i funcionalne mjere, a ako je sklop
jednostavan, na sastavnom crtežu mogu se kotirati detalji, pa se tako izvedeni crteži mogu
primjenjivati kao radionički crteži u proizvodnji.

Slika 2.1 Sklopni crtež, a) zavrtanj sa navrtkom, b) goli zavrtanj

Kao što se vidi sa crteža sklop predstavlja više mašinskih dijelova povezanih u jednu
funkcionalnu i tehnološku cjelinu. Sklop prikazan u vidu crteža predstavlja sklopni crtež. Skup
crteža koji prate sklop (crteži glavnog sklopa, podsklopova i mašinskih dijelova) predstavljaju
njegovu tehničku dokumentaciju. Za razradu tehničke dokumentacije sklopa primenjuju se
standardi i principi tehničkog crtanja. Prije izrade pratećih tehničkih crteža sklopa potrebno je da
se utvrdi
 kakvu funkciju ima sklop
 kakva je uloga pojedinih dijelova sklopa u toku rada
 u kakvoj su međusobnoj vezi pojedini dijelovi sklopa i
 17

 oblik i mjere pojedinih dijelova sklopa i materijal od koga su oni izrađeni itd.

Na slici 2.2 prikazan je sklopni crtež vagonske osovine sa točkovima urađen u vidu skice.

Slika 2.2. Skica vagonske osovine

2.1.2 Radionički crtež

Radionički crtež predstavlja crtež koji jednoznačno mora da definiše oblik, mjere, tolerancije
kvalitet površinske obrade, materijal i ostale neophodne podatke potrebne za izradu mašinskog
dijela. Na slici 2.3 prikazan je radionički crtež vratila sa ozubljenjem.
 18

Slika 2.3. Radionički crtež vratila sa zupčanikom

Na slici 6 prikazan je aksonometrijski (prostorni) prikaz mašinskih dijelova (sklopa zupčanika i

ožljebljenog vratila).

Slika 2.4. Aksonometrijski crtež sklopa zupčanika i crtež ožljebljenog vratila

 19

Crtež na slici 2.5 prikazuje položaj (situaciju) pojedinih sklopova tako da prikazani crtež
predstavlja u određenom smislu i sklopni i situacijski crtež.

Slika 2.5. Sklopni crtež-skica (situacijski crtež)

Slika 2.6 prikazuje montažni crtež prikazan u prostornom (aksonometrijskom) prikazu. Crteži
ovakvog oblika pogodni su za montažu određenih sklopova i najčešće se sreću u raznim
brošurama i priručnicima široke namjene. Ovakvi crteži se često nazivaju eksplozijski crteži.

Slika 2.6. Montažni (eksplozijski ) crtež

 20

2.2 Formati crteža

Da bi se poboljšala preglednost te pojednostavilo čuvanje i rukovanje crtežima propisane su

standardne veličine i oblici crteža. Skup propisanih veličina i oblika za tehničke crteže naziva se
format, reda A. Svojstva formata (reda) A su sljedeća:

 svaki format ima oblik pravougaonika s odnosom stranica

 osnovni format je A0 površine 1m2,
 manji format se dobije polovljenjem duže stranice većeg formata.
Ovako definisani formati nazivaju se obrađeni formati. Pored njih definisani su i odgovarajući
neobrađeni formati s nešto većim dimenzijama zbog potrebe za rukovanjem papirom pri čemu se
krajevi mogu oštetiti. Oblik formata reda A kao i odnosi među pojedinim formatima reda A
prikazani su na slici 2.7.

Korištenje standardnih formata omogućuje:

-racionalno korištenje papira,
-istovjetno previjanje, i
-lakše arhiviranje.

a) b)

Slika 2.7. Formati reda A: a) Oblik formata reda A, b) odnosi među pojedinim formatima reda A.

Dimenzije pojedinih formata uključujući dimenzije neobrađenog formata i obrađenog formata te

površine obrađenog formata navedeni su u tablici 2.
 21

Tablica 2. Dimenzije formata reda A

Oznaka Obrezani Neobrezani Okvir crteža m2

format format
ax1
A0 841 x 1189 880 x 1230 831 x 1179 1
A1 594 x 841 625 x 880 584 x 831 1/2
A2 420 x 594 450 x 625 410 x 584 1/4
A3 297 x 420 330 x 450 287 x 395 1/8
A4 210 x 297 240 x 330 185 x 280 1/16
A5 148 x 210 165 x 240 138 x 185 1/32
A6 105 x 148 120 x 165 80 x 138 1/64

Svi formati osim A4 i A6 postavljaju se sa dužom stranicom u vodoravnom položaju. Ako se

crteži uokviruju okvir se ucrtava 5 (mm) od ivice obrađenog crteža. Kod formata A3, A4, A5 i
A6 okvir je udaljen od lijeve ivice 20 (mm) zbog uvezivanja. Okvir crteža ograničava prostor za
crtanje i mora biti izvučen neprekinutom linijom najmanje širine o,5 (mm). Minimalna širina
margine za uvez može biti 20 (mm), a minimalna visina crteža može biti 297 (mm). Položaji
pojedinih formata i način ucrtavanja okvira prikazani su na slici 2.8.

Slika 2.8. Položaji pojedinih formata i način ucrtavanja okvira.

 22

2.3 Elementi crteža

2.3.1 Zaglavlje i sastavnica

Zaglavlje je tablica u koju se upisuju osnovni podaci o crtežu potrebni za njegovu ispravnu
upotrebu. Zaglavlje se ucrtava u donjem desnom uglu formata koji se postavljaju dužom
stranicom vodoravno, a čitavom širinom pri dnu formata koji se postavljaju dužom stranicom
uspravno. Oblik i sadržaj zaglavlja nisu jednoznačno određeni. U pravilu sadrži podatke potrebne
za identifikaciju i razumijevanje sadržaja crteža uključujući:

 naziv crteža (ili predmeta),

 broj crteža,
 naziv firme ili ustanove u kojoj je crtež izrađen,
 imena i potpise osoba odgovornih za izradu crteža.

Primjer oblika i sadržaja zaglavlja prikazan je na slici 2.9.

Slika 2.9. Primjer oblika i sadržaja zaglavlja.

Sastavnica je dio tehničke dokumentacije crteža. Ima oblik tablice s podacima potrebnim za
ispravnu upotrebu crteža koji nisu navedeni u zaglavlju. Sadržaj i oblik joj nisu jednoznačno
određeni. Sastavnica se može smjestiti na samom crtežu ili odvojeno. Ako se smješta na crtežu
crta se iznad zaglavlja i povezuje s njim. Sastavnica se ispunjava odozdo prema gore. Primjer
oblika i sadržaja sastavnice prikazan je na slici 2.10.
 23

Slika 2.10. Primjer oblika i sadržaja sastavnice (povezane sa zaglavljem).

Na svakom crtežu mora se ostaviti prostor za unošenje izmjena na crtežu. Uobičajeno mjesto za
izmjene u crtežu je pored ili iznad zaglavlja.

2.3.2. Brojevi crteža

Brojevi crteža se dodeljuju svakom radioničkom crtežu u cilju čuvanja, odlaganja i jednostavnog
rukovanja tehničkom dokumentacijom. Brojevi crteža su naročito važni kod izrade tehničke
dokumentacije sklopova kada broj kojim je sastavni dio sklopa (pojedinačni dio ili kompletan
podsklop koji se u sklop ugrađuju kao prethodno formirana cjelina) prema svojoj poziciji
označen u sastavnici sklopnog crteža odgovara broju radioničkog crteža tog sastavnog dijela.
Brojevi crteža mogu biti sastavljeni od cifara ili kombinovani iz slova i cifara i upisuju se prema
decimalnoj klasifikaciji u polje zaglavlja predviđeno za upis broja crteža. Brojevi crteža sadrže
oznaku formata papira, tipa i veličine proizvoda, broja sklopa, podsklopa i mašinskog dijela
međusobno odvojenih tačkom. Kod prostijih sklopova broj crteža se sastoji iz tri cjeline. Prvi
broj označava broj sklopa, drugi broj označava broj podsklopa, a treći broj označava broj
radioničkog crteža.

Primjer:

Sklopni crtež reduktora: 01.00.00. Ukoliko se sklop reduktora sastoji od dva podsklopa tada će ti
podsklopovi nositi broj: 01.01.00 i 01.02.00. Ako prvi podsklop sadrži tri pozicije ili dijela tada
će brojevi tih crteža nositi oznaku 01.01.01, 01.01.02, 01.01.03. Brojevi dijelova drugog
podsklopa nosiće oznaku 01.02.01, 01.02.02 itd.
 24

Ovakav način označavanja omogućuje raspoznavanje pripadnosti pojedinog crteža odnosno

dijela određenom sklopu ili podsklopu. Često se pored brojčanih oznaka ispred stavljaju i slovne
oznake koje označavaju određeni sklop u određenoj grupaciji sklopova.

2.3.3 Pozicijski brojevi

Pozicijski brojevi povezuju dijelove prikazane na crtežu sa sadržajem sastavnice. Oni se upisuju
u sastavnici u za to predviđenu kolonu, a na crtežu se upisuju pored dijela koji označavaju.
Pozicijski brojevi se na crtežu upisuju dvostruko veći od kotnih brojeva i potcrtavaju se kratkom
debelom linijom koja se povezuje tankom linijom s odgovarajućim dijelom crteža. Linija koja
povezuje pozicijski broj s dijelom na crtežu naziva se pokazna linija i na samom dijelu završava
se tačkom. Pokazne linije se ne smiju sjeći međusobno, a samo izuzetno mogu se sjeći s mjernim
linijama .

Pozicioni brojevi se na crtež upisuju u jednom neprekidnom nizu rastućih brojeva po horizontali
ili vertikali izvan konture mašinskog dijela, a takođe se po rastućem rednom broju upisuju i u
sastavnicu koja sadrži odgovarajuće podatke o tim dijelovima

Primjer primjene pozicijskih brojeva prikazan je na slici 2.11.

Slika 2.11. Primjer primjene pozicijskih brojeva.

2.3.4 Mjerila

Ukoliko je to moguće predmeti se na tehničkim crtežima prikazuju u stvarnoj veličini. Ukoliko

prikaz u stvarnoj veličini nije prikladan predmeti se na crtežu mogu crtati umanjeno ili uvećano.
Odnos između veličine slike predmeta i veličine stvarnog predmeta naziva se mjerilo. Uopšteno
 25

primjenjuje se ono mjerilo koje daje jasan crtež prikladan za upotrebu. U pravilu se sve veličine s
predmeta prenose u istom mjerilu na crtež. Sve projekcije istog predmeta koje čine cjelinu crtaju
se u istom mjerilu. Izuzetno, ako postoji veći broj dijelova i detalja na istom crtežu mogu se
primijeniti različita mjerila. Mjerilo koje prevladava na crtežu naziva se glavno mjerilo crteža.
Glavno mjerilo upisuje se povećano u zaglavlju. Ostala mjerila upisuju se u zaglavlje ispod
glavnog mjerila manjim brojevima i pored svakog dijela crteža na koji se odnose. Mjerilo se
označava u zaglavlju rječju "Mjerilo", slovom "M" ili samo brojčanim odnosom. Brojčani odnos
upisuje se na sljedeći način: "veličina na crtežu: veličina u stvarnosti". Normom ISO 5455/12.79
propisana su mjerila navedena u tablici 3.

Bez obzira na to crta li se predmet u stvarnoj veličini, umanjeno ili uvećano, u crtež se uvijek
unose stvarne mjere predmeta.

Tablica 3. Mjerila propisana normom ISO 5455/12.79

Prirodna veličina 1:1

1:2 1:5 1:10

Smanjenje 1:20 1:50 1:100
1:200 1:500 1:1000 itd.
Povećanje 2:1 5:1 10:1
20:1 50:1 100:1

Umanjenje 1: 10 znači da jedan milimetar na papiru predstavlja 10 mm u prirodi. Uvećanje 10:1

znači da 10 mm na papiru predstavlja 1 mm u prirodi.

Slika 2.12 a) detalj u mjerilu 1:2, b) detalj u mjerilu 1:1, c) detalj u mjerilu 2.1
 26

2.3.5 Vrste linija

Radi postizanja što veće jasnoće i preglednosti, u tehničkim crtežima primjenuju se linije
različitih vrsta i širine. Važnost ispravne primjene različitih vrsta linija ilustrovana je primjerom
na slici 2.12.

U tehničkom crtanju koriste se sljedeće vrste linija:

 puna linija,
 isprekidana linija,
 linija-tačka linija,
 prostoručna linija,
 cik-cak linija,
 linija-dvotačka linija,

Slika 2.13 Primjeri primjene standardnih linija tehničkom crtanju

Važnost pojedinih dijelova crteža ističe se širinom pojedinih linija. Širina linije (nazivna širina
linije) bira se u ovisnosti o gustoći linija na crtežu i mjerilu. Moguće vrijednosti širine linija
određene su sa tri reda širina linija.
Prema ISO sistemu na jednom se crtežu primjenjuju tri širine linija npr:
- 0.70, 0.50 i 0.35 (mm)
 27

- 0.50, 0.35 i 0.25 (mm)

- 0.35, 0.25 i 0.18 (mm)
Za izradu skica se najčešće koristi tehnička olovka sa širinom linije 0.5 (mm). Uz malu vježbu
lako se povlače uže linije 0.35 (mm) i još uže 0.25 (mm).
Za crtanje na računalu kad je predviđen ispis na formatu A4 dobri se rezultati postižu grupom
linija 0.35, 0.25 i 0.18 mm.

Na jednom crtežu koriste se samo linije jedne grupe. Širokom linijom u pravilu se crtaju važniji
djelovi crteža (npr. vidljive ivice, konture objekta i sl.), a uskom linijom sporedni ili pomoćni
dijelovi crteža (kote, pokazne linije i sl.). Na slici 2.14 prikazani su tipovi linija koji se najčešće
koriste u tehničkom crtanju. Namjena pojedinih vrsta linija navedena je na slici 2.15.

Slika 2.14. Tipovi linija

 28

Slika 2.15 Namjena pojedinih tipova linija

2.3.6 Tehničko pismo

Za ispisivanje natpisa, oznaka i brojeva u tehničkim crtežima normom ISO 3098/1 propisana je
primjena tehničkog pisma. Sobzirom da se tehnička obrada crteža uglavnom radi uz primjenu
određenih softvera (Auto CAD isl), oblik slova i brojeva je definisan odgovarajućim fontom.
 29

2.3.7 Razrada tehničke dokumentacije

U praksi se najčešće koristi tehnička dokumentacija sa posebnim crtežima kod koje se posebno
rade crtež sklopa, zatim crteži podsklopova i na kraju radionički crteži pojedinih pozicija
(dijelova). Ovako izrađena tehnička dokumentacija sastoji se od:
 crteža glavnog sklopa
 crteža sklopova i podsklopova i
 radioničkih crteža dijelova
Svaki sastavni dio sklopa (pojedinačni dio ili kompletan podsklop koji se u sklop ugrađuju kao
prethodno formirana cjlina) ima svoj poseban crtež koji se razvrstava prema poziciji označenoj u
sastavnici sklopnog crteža prema broju crteža. Međutim, treba naglasiti da se standardizovani
dijelovi ne crtaju već se prilikom popunjavanja sastavnice samo naznače standardi kojima se oni
definišu.
Crtež glavnog sklopa prikazuje sklop cjelokupnog proizvoda i treba da pojam o njegovoj funkciji
i da istovremeno bude osnova za pravilno montiranje. On treba da posjeduje potreban broj
projekcija sa presjecima koji otkrivaju sve potrebne detalje. Na tom crtežu se daju gabaritne
mjere cjelokupnog sklopa. Zaglavlje sadrži sastavnicu sa neophodnim pozicijama i brojevima
crteža sklopova, podsklopova i dijelova.
Crteži sklopova i podsklopova prikazuju dijelove koji se ugrađuju kao prethodno formirana
cjelina. Sve ono što sadrži crtež glavnog sklopa odnosi se i na crteže sklopova i podsklopova. I
oni treba da posjeduje potreban broj projekcija sa presjecima koji otkrivaju sve potrebne detalje
dijelova. Na tom crtežu se daju gabaritne mjere. Kao i na glavnom crtežu sklopa tako i na
crtežima podsklopova zaglavlje sadrži sastavnicu sa neophodnim pozicijama i brojevima manjih
podsklopova, odnosno radioničkih crteža dijelova.
Radionički crteži dijelova prikazuju osnovne mašinske dijelove sa potrebnim brojem projekcija i
odgovarajućim presjecima. Ovi crteži sadrže neophodne dimenzije, tolerancije, oznake kvaliteta
obrađenih površina i sve ostalo što je potrebno da dijelovi budu potpuno definisani po obliku,
dimenzijama i primenjenim tehnološkim procesima proizvodnje. Zaglavlje sadrži odgovarajući
broj crteža. Na sledećim slikama prikazan je sklopni crtež, crtež podsklopa i određen broj
radioničkih crteža.
 30

Slika 2.16. Sklopni crtež nosača alata

Na sledećoj slici prikazan je podsklop broj 7 sa predhodno prikazanog sklopa

 31

Slika 2.17. Podsklop broj 7 sklopa nosača alata

Radionički crtež je crtež jednog predmeta sa svim potrebnim podacima za proizvodnju. Ti podaci
se odnose na oblik, dimenzije, materijal, vrstu obrade, hrapavost i slično. Na slici 2.18. Prikazani
su radionički crteži pozicija 1 i 2 sa podsklopa broj 7 koji pripada sklopu nosača alata.
 32

Slika 2.18. Radionički crtež pozicija 1 i 2 sa podsklopa broj 7.

Za standardne mašinske dijelove se ne crtaju radionički crteži. Dovoljno je samo da se u

sastavnici navede njihov naziv, dimenzija ili oznaka koja nedvosmisleno ukazuje o kom se
standardnom dijelu radi.
 33

3.0 ORTOGONALNA PROJEKCIJA

3.1 Predstavljanje trodimenzionalnog prostora i vrste projekcija

Ako se posmatra neki objekat (predmet), iz svake vidljive tačke tog predmeta do našeg oka
dolazi po jedan tzv. vidni zrak. Ako se između posmatranog objekta (predmeta) i našeg oka
postavi staklena ploča, svaki takav vidni zrak prodire staklenu ploču. Spojnica prodornih tačaka,
vidnih zraka kroz staklenu ploču, daje sliku ili projekciju objekta (predmeta).

Slika 3.1. Centralna projekcija

Dakle, da bi se trodimenzionalni objekti ili zamisli budućih objekata mogli da prikažu na

dvodimenzionalnoj ravni crteža, koristi se projektovanje (projiciranje). Projektovanje
(projiciranje) je prvi osnovni postupak nacrtne geometrije u kome se trodimenzionalni objekti
projektuju pravolinijskim zracima na ravan crteža koju nazivamo projekcijska ravan ili
likoravan.
Projicirati znači prikazati tačku, dužinu, lik ili tijelo u jednoj ravnini. Slika projicirane tačke,
dužine, lika ili predmeta zove se projekcija.
Svako tijelo ima tri dimenzije dužinu, visinu, i širinu. Pomoću projekcija prikazujemo
međusobne prostorne odnose geometrijskih likova nekog tijela u jednoj ravnini. Projekcije tih
likova na papiru imaju samo dvije dimenzije: širinu i visinu.

Da bi postupak projektovanja mogao da se sprovede potrebno je imati definisan objekat

(predmet), ravan na koju se objekat projicira (likoravan), centar projiciranja (središte) ili očnu
tačku – iz koje se vrši projiciranje. Spojnice centra projiciranja i tjemena objekta (predmeta) su
 34

projekcijski zraci ili vidni zraci čiji prodori kroz projekcijsku ravan određuju projekciju-
dvodimenzionalnu sliku, crtež.
Projekcija (slika) neke tačke prostora na nekakvu ravan je prodor projekcijskog zraka (vidnog
zraka), koji prolazi tačkom, kroz ravan na koju se izvodi projiciranje.
Projekcija (slika) prave prostora na ravan je presječnica projicirajuće ravni, koja prolazi kroz
pravu, sa ravni na koju se vrši projiciranje.
U zavisnosti gdje se u prostoru nalazi centar (središte) projiciranja ili očna tačka, postoji
nekoliko vrsta projekcija;
Ukoliko je centar projiciranja tačka u konačnosti (sl.3.1) onda je to centralna projekcija ili
perspektiva. Ako je centar projiciranja beskonačna tačka, tada su projekcijski zraci (vidni zraci)
međusobno paralelni i onda je to paralelna projekcija.
U okviru paralelne projekcije postoji aksonometrija, kosa projekcija (kao specijalan slučaj
aksonometrije) i ortogonalna projekcija u zavisnosti da li su međusobno paralelni projekcijski
(vidni) zraci prema projekcijskoj ravni - ravni crteža (likoravni) u kosom ili ortogonalnom
položaju. Ukoliko su projekcijski zraci kosi prema likoravni to je onda aksonometrija ili kosa
projekcija, a ako su projekcijski zraci normalni ili upravni (pod uglom 900) prema likoravni,
onda je to ortogonalna projekcija (sl.3.2).

Slika 3.2. Paralelna kosa projekcija (lijevo) i paralelna ortogonalna projekcija (desno)

3.2. Dekartov pravougli koordinatni sistem

Pored dvije pomenute koordinatne ravni horizontalnice H i frontalnice F za prikazivanje

elemenata geometrijskog trodimenzionalnog prostora, u ortogonalnim ili Monžovim
projekcijama, uvodi se i treća koordinatna ravan profilnica P, koja je normalna (upravna) na
pomenute dvije koordinatne ravni H i F. sl.3.3
 35

Slika3.3. Oktanti

Dakle, osnovni geometrijski elementi trodimenzionalnog prostora mogu da se ortogonalno

projiciraju na jednu, dvije ili tri koordinatne (projekcijske) ravni. Za projekcijske ravni ili
likoravni, ortogonalnog projiciranja, se uzimaju koordinatne ravni Dekartovog pravouglog
koordinatnog sistema horizontalnica H, frontalnica F i profilnica P sl.3.3.
Tri koordinatne ravni se nazivaju prema položaju koji one zauzimaju u prostoru. Prva
koordinatna ravan je horizontalnog položaja i ona se naziva horizontalnica, a obilježava se sa H
ili 1. Druga koordinatna ravan je frontalnog položaja i zbog toga se naziva frontalnica, a
obeležava se sa F ili 2. Treća koordinatna ravan je profilnog položaja u prostoru i ona se naziva
profilnica, a obeležava se sa P ili 3. Kordinatne ravni H , F i P se sijeku po tri prave
(presječnice) - koordinatne ose x , y, z. Horizontalnica i frontalnica se sijeku po x-osi;
horizontalnica i profilnica se sijeku po y-osi, a frontalnica i profilnica se sijeku po z-osi. Sve tri
koordinatne ose x, y, z se sijeku u jednoj tački O koja se naziva koordinatni početak sl.3.3.
Za potrebe tehničkog crtanja najčešće se koristi peti oktant slika 3.4

Na slici 3.4 prikazan je prostorni peti oktant sa pravilnim rasporedom ravnina p1, p2, p3 za
prikazivanje , tj. crtanje objekata koji se zamišljeno nalaze u petom oktantu.

.
 36

Slika 3.4. Peti oktant, p1 - horizontalna ravan, p2 - vertikalna ravan, p3 - profilna ravan

Na horizontalnoj ravni π1 (osnova 1 ili tlocrtna ravan) crta se tlocrt (pogled odozgo),
Na vertikalnoj ravni π2 (osnova 2 ili nacrtna ravan) crta se nacrt (pogled sprijeda),
Na vertikalnoj bočnoj ravni π3 (osnova 3 ili bokocrtna ravan) crta se bokocrt (pogled slijeva).

3.3 Osnovna pravila ortogonalnog projiciranja na dvije ravni

3.3.1 Projiciranje tačke

Na slici 3.5 se vidi način projiciranja tačke na dvije ravnine.

 Tačka M′ naziva se tlocrt ili prva projekcija tačke M

 Tačka M” naziva se nacrt ili druga projekcija tačke M
 Ravan 𝜋1 je ravan prve projekcije ili ravan tlocrta
 Ravan π2 je ravan druge projekcije ili ravan nacrta
 37

Slika 3.5. Projiciranje tačke na dvije ravine

Na sledećoj slici prikazano je kako se ravan tlocrta zakreće kako bi se u jednoj ravni prikazale
obje projekcije tačke A.

Slika 3.6. Projekcija tačke na dvije ravnine – način obaranja tlocrtne ravnine

Ravan π1 i ravan π2 su međusono okomite i nazivaju se pridružene ravni projekcija. Da bi se te

ravni mogle prikazati na papiru na kojem postoji samo jedna ravan potrebno je položiti ravan π1
za 90 0 pa će obje ravnine biti u jednoj zajedničkoj ravni.
 38

3.3.2 Projiciranje duži

Na sledećoj slici prikazan je način projiciranja duži AB na dvije ravni, za slučaj kad je duž
paralelna sa obje ravni.

Slika 3.7. Projiciranje duži na dvije ravni

Duž AB je paralelna sa ravni π1 i π2. Obje projekcije jednake su dužine kao i duž AB. Ukoliko je
duž paralelna sa ravni π1, a okomita na ravan π2 kao na slici 3.8 duž AB se u ravni π1 projicira
kao duž iste veličine jer je sa njom paralelna , a u ravni π2 kao tačka jer je na nju okomita.

Slika 3.8. Projiciranje duži paralelnom sa ravni π1, a okomitoj na ravan π2.
 39

Na sledećoj slici duž je paralelna sa ravni π1, a u kosom je položaju u odnosu na ravan π2.

Slika 3.8. Projekcija duži ABparalelnom sa ravni π1, i kosom prema ravni π2.

Dužina AB se u ravni π1 projicira kao duž jednake veličine jer je sa njom paralelna , a u ravni π2
njena je projekcija kraća od duži AB.

3.4 Osnovna pravila ortogonalnog projiciranja na tri ravni

Prilikom projiciranja često kod složenih oblika nisu dovoljne dvije projekcije nego je potrebno
uvesti i treću projekciju. Na sledećoj slici prikazana je tačka i njene projekcije u petom oktantu.

Slika 3.9.Tačka u petom oktantu i njena kotirana projekcija

 40

Slično projiciranju tačke projicira se na isti način i duž, odnosno linija. Na sledećoj slici
prikazana je duž AB u petom oktantu okomita na ravan π1 sa svoje tri projekcije.

Slika 3.10. Duž AB u petom oktantu okomita na ravan π1.

Na slici 3.11 prikazana je duž okomita na ravan π2. Kao što se vidi projekcija duži na okomitoj
ravni je tačka, dok je projekcija na druge dvije ravni takođe duž.

Slika3.11. Duž u petom oktantu okomita na ravan π2.

Na slici 3.12 prikazana je duž AB okomita na ravan π3

 41

Slika 3.12. Duž u petom oktantu okomita na ravan π3.

3.5 Projiciranje ravnih likova

Na slikama 3.13- 3.16 prikazan je način projiciranja ravni na tri ravni.

Na slici 3.13 data je ravan Ø u petom oktantu paralelna sa ravni π1.

Slika 3.13. Ravan Ø u petom oktantu paralelna sa ravni π1.

 42

Slika 3.14. Ravan Ø u petom oktantu paralelna sa ravni π2.

Slika 3.15. Ravan Ø u petom oktantu paralelna sa ravni π3.

 43

Slika 3.16. Ravan u petom oktantu okomita na π1, kosa prema π2 i π3.

3.6 Trodimenzionalni predmet u petom oktantu i negove projekcije

U tehničkom crtanju predmeti se prikazuju tako da se jednostavno mogu odrediti sve dimenzije
predmeta. Pri tome je potrebno trodimenzionalne objekte prikazati u dvodimenzionalnom
prostoru crtaćeg papira. To se ostvaruje primjenom projekcija. Projekcija je prikaz
trodimenzionalnog predmeta u ravnini. Za tehničke crteže u pravilu se primjenjuje ortogonalna
projekcija. Pravila ortogonalne projekcije su:

1. zrake projiciranja su okomite na ravninu crtanja,

2. predmet se nalazi između ravnine crtanja (projiciranja) i crtača,
3. u projekciji se crta onaj dio predmeta koji se vidi u smjeru gledanja.

Osnovna svojstva ortogonalne projekcije koja je čine vrlo prikladnom za primjenu u tehničkom
crtanju su:

 bridovi koji su paralelni i jednaki u prostoru zadržavaju ta svojstva i u projekciji,

 uglovi koji su jednaki u prostoru zadržavaju isti odnos i u projekciji.
 na sledećoj slici prikazan je trodimenzionalni predmet u petom oktantu sa prikazanim
projekcijama na sve tri projekcijske ravnine.
 44

Slika 3.17. Ortogonalna projekcija tijela

Ortogonalna projekcija omogućava ukupno 6 različitih pogleda:

 A - nacrt (pogled sprijeda),

 B - tlocrt (pogled odozgo),
 C - desni bokocrt (pogled s lijeve strane),
 D - lijevi bokocrt (pogled s desne strane),
 E - gornji tlocrt (pogled odozdo),
 F - stražnji nacrt (pogled straga).

Mogući pogledi prikazani su na slici 3.18-a, a njihov raspored u okviru ortogonalne projekcije na
slici 3.18-b. Prikazani raspored primjenjuje se u Evropi. U Americi se primjenjuje drugačiji
raspored.
 45

Slika 3.18 a) Pogledi u okviru ortogonalne projekcija, b) Raspored pogleda u okviru

ortogonalne projekcije.

Sa predhodne slike se vidi da pored tri glavne projekcije podstoje i dodatna tri pogleda koji se
koriste kod složenih predmeta gdje nije moguće prikazati u projekciji sve bridove predmeta. Pri
izboru smjera pogleda koji će definisati nacrt predmeta treba se rukovoditi sljedećim
preporukama:

 Pri crtanju mašinskih dijelova nacrt odabrati tako da on daje najviše podataka o obliku,
mjerama i ostalim karakteristikama dijela. Takođe treba voditi računa i o tome da je što
manji broj ivica zaklonjen pogledima, odnosno da je što manje nevidljivih ivica ili
bridova.
 Pri crtanju mašinskih sklopova nacrt odabrati tako da on uz primjenu presjeka omogući
prikazivanje što većeg broja dijelova koji ulaze u sklop, kao i da pruži podatke o
međusobnom položaju dijelova i njihovim vezama.
 Dio se crta ili u položaju koji on zauzima tokom upotrebe ili u položaju koji zauzima u
mašini prilikom njegove izrade.
 Sklop se najčešće crta u položaju koji on zauzima tokom upotrebe. Na jednom crtežu
koristi se onoliki broj pogleda koji je dovoljan za prijenos svih važnih informacija o
dimenzijama i obliku objekta. Najčešće su dovoljna dva (nacrt i tlocrt) ili tri pogleda
(nacrt, tlocrt i bokocrt), a ponekad i samo jedan. Treba odabrati one poglede koji na
najbolji način prikazuju predmet.
 46

U slučaju potrebe moguće je predmet prikazati i u nekom pogledu koji odstupa od osnovnih. U
tom slučaju smjer pogleda označava se strelicom i velikim slovom. Za prikazivanje pojedinih
detalja mogu se primjeniti i djelomični pogledi. U tom slučaju ne crta se cijeli predmet u tom
pogledu nego samo detalj za koji je važan taj pogled. Na slici 3.19 dat je prikaz osnovnih
geometrijskih oblika sa prikazanim brojem projekcija.

Položaj u kojemu se predmet crta

 Predmet treba postaviti u takav položaj da su njegove površine i središnjice paralelne i
okomite na glavne ravni crtanja.
 Predmet treba postaviti u onaj položaj u kojemu stoji u stvarnosti, ali uz zadovoljenje
uslova pod a).
 Predmeti koji u stvarnosti od slučaja do slučaja zauzimaju različite položaje (npr. vijci,
podloške, ručice, poluge, matice i slično) postavljaju se obično u položaj u kojemu se
izrađuju ili u uspravanom položaju.
 Od svih mogućih pravilnih položaja odabrati onaj u kojemu će se vidjeti najviše površina
i bridova predmeta u smjeru pogleda, a s ciljem da se izbjegne crtanje nevidljivih
bridova.
 Ako predmet (osim paralelnih i okomitih površina na ravnine crtanja) ima i kose
površine, tada ih treba projicirati na pomoćne ravnine koje se postavljaju paralelno sa
njima

Osnovni oblik Ortogonalna projekcija Osnovni oblik Ortogonalna projekcija

tijela Tri projekcije Potreban broj tijela Tri projekcije Potreban broj
projekcija projekcija

Slika. 3.19. Izbor broja potrebnih projekcija za neke geometrijske oblike

 47

Na sledećoj slici prikazana je ortogonalna projekcija predmeta na tri ravni

Slika 3.20. Ortogonalna projekcija predmeta na tri ravni

U slučaju potrebe moguće je predmet prikazati i u nekom pogledu koji odstupa od osnovnih. U
tom slučaju smjer pogleda označava se strelicom i velikim slovom. Za prikazivanje pojedinih
detalja mogu se primjeniti i djelomični pogledi. U tom slučaju ne crta se cijeli predmet u tom
pogledu nego samo detalj za koji je važan taj pogled.

3.7 Prostorni prikaz

Za uočavanje složenih detalja nekih predmeta prikladno je primijeniti prostorni prikaz koji
prikazuje trodimenzionalni predmet jednom projekcijom u ravini. Da bi se objekti iz
trodimenzionalnog prostora mogli projicirati na dvodimenzionalnu ravninu nužno je bar jednu
prostornu dimenziju prikazati pod nekim uglom. Takve vrste projekcije nazivaju se
aksonometrijske projekcije. Po smještaju glavnih osi i skraćenja u smjeru pojedinih osi razlikuju
se sljedeće vrste aksonometrijskih projekcija:

 Izometrija - osi su ravnomjerno razmještene pod uglovima od 120º, nema skraćenja u

smjeru osa,
 Dimetrija - dvije osi su pod uglovima od 7º i 90º bez skraćenja, a jedna pod uglom od 42º
sa skraćenjem 1:2,
 Trimetrija - svaka os ima drugačiji nagib i skraćenje,
 48

 Kosa projekcija - dvije osi su pod uglom od 90º i bez skraćenja , a treća je pod uglom od
30º, 45º ili 60º s proizvoljnim skraženjem.

Položaji osa i skraćenja kod različitih vrsta aksonometrijskih projekcija prikazane su na slici
3.30. Slika 3.30 a) prikazuje izometrijsku projekciju, a slika 3.30 b) dimetrijsku projekciju
kocke. Uopšteno se može reći da su aksonometrijske projekcije lako razumljive, ali nisu
prikladne za crtanje i kotiranje složenih predmeta.

a) b)

Slika 3.30. Primjer aksonometrijske projekcije kocke: a) izometrijska projekcija, b) dimetrijska

projekcija.

Na slici 3.31 prikazani su različiti prostorni prikazi istog objekta: a) ortogonalna projekcija, b)
izometrijska projekcija, c) dimetrijska projekcija.

a) b) c)

Slika 3.31. Različiti prostorni prikazi istog objekta: a) ortogonalna projekcija, b) izometrijska
projekcija, c) dimetrijska projekcija.
 49

Na slici 3.32 prikazana je izometrijski crtež vratila. Crteži u ovom obliku rade se radi lakšeg
raspoznavanja oblika predmeta i uglavnom se rade u slučaju mašinskog crtanja pomoću
kompjutera.

Slika 3.32. Izonometrijski crtež vratila

 50

4.0 PRESJECI

Kad predmet ima otvore i kad su otvori složenog oblika onda se vjerna slika o njemu ne može
dobiti iz prostornog prikaza niti iz pravougaone projekcije. U tom slučaju predmet se crta
presječen određenim ravnima na način da se u tim ravnima vide potrebni detalji. Ravnine
presijecanja se u pravouglom projektovanju crtaju linijom tipa (e), a prema potrebi pogled se
naglašava strelicama. Presječeni dio predmeta označava se šrafurom. Šrafuru čine paralelno
povučene linije tipa (b) preko cijele presječene površine. Udaljenost između linija zavisi od
veličine površine koja se šrafira. Pri šrafiranju sklopova treba paziti da uže površine imaju
„gušću“ šrafuru, a susjedne površine nasuprotni ugao šrafiranja. Također šrafuru susjednih
površina treba pomaknuti da ne čine „riblju kost“. Ugao šrafiranja je najčešće 45°, ali se od njega
može odstupiti kad se šrafiraju složeniji sklopovi. Jednostavni dijelovi koji se presjecima ne
mogu pobliže objasniti se ne sijeku (zupčanici, vijci, navojna vretena itd…)

Slika 4.1. Sklopni crtež ventila urađen u vidu presjeka

Pod presjekom se podrazumjeva zamišljeni izgled predmeta ukoliko bi on bio presječen jednom
ili sa više ravni. Pri tome se dio predmeta koji se nalazi između oka posmatača i presječne ravni
“odbaci” a preostali dio se projicira na uobičajen način. Presjekom se potpunije i jasnije
 51

prikazuje unutrašnji izgled šupljih objekata, kao i međusobni odnos višedjelnih cjelina, nego što
se može prikazati ortogonalnim projektovanjem. Kod prikazivanja takvih objekata problem je
veliki broj ivica i kontura u svim ortogonalnim pogledima, a najbolji način da se na crtežu
izbjegne dosta isprekidanih linija koje dosta umanjuju jasnoću crteža, je primjena presjeka. Radi
navedenog svi predmeti sa šupljinama, otvorima i rupama prikazuju se u presjeku u cilju
dimenzionisanja i označavanja kvaliteta obrađenih površina.

U mašinskom tehničkom crtanju razlikuju se sledeći presjeci:

 pun simetričan presjek,
 polupresjek i
 djelimični presjek

Prema položaju zamišljene ravni presjeci se dijele na:

 uzdužne presjeke i
 poprečne presjeke

Prema broju ravni sječenja razlikuju se:

 jednostavni presjeci i
 složeni puni presjeci

4.1 Puni presjek

4.1.1 Jednostavni puni presjek

Jednostavni puni presjek je ortogonalni prikaz objekta fiktivno presječenog sa jednom ravni
sječenja. Prema međusobnom položaju ravni presjeka i ravni crtanja, jednostavni puni presjeci se
mogu podijeliti na:
 obične pune presjeke i
 zaokrenute presjeke.

Obični puni presjek slika 4.2 dobije se ako se zamisli sječenje cijelog mašinskog dijela na dvije
polovine. Slika 4.2 b prikazuje prostorni izgled nosača koji je fiktivno presječen sa zamišljenom
ravni. Nakon zamišljenog presjecanja objekta dio koji se nalazio između posmatrača i ravni
sječenja se ukloni (slika c) a onda se tako presječeni objekt prikaže u ortogonalnom pogledu u
pravcu okomitom na ravan sječenja (slika d).
 52

Slika 4.2 Nosač ležaja u punom presjeku

Presječena površina se na ortogonalnom pogledu šrafira kako bi se u ortogonalnom pogledu

uočile konture šupljina. Primenjuje se kod predmeta koji imaju bar jednu ravan simetrije.
Presječna ravan se poklapa sa ravni simetrije predmeta. U presjeku nevidljive izvodnice
cilindrične šupljine postaju vidljive pa se crtaju punom debelom linijom kao i ostale vidljive
konture.

Na sledećim slikama prikazane su razne varijante jednostavnog punog presjeka zavisno od

položaja presječne ravnine.

Slika 4.3. Jednostavni puni okomiti presjek (nacrt u presjeku)

Okomitim presjekom naziva se presjek nastao presjecanjem presječnom ravninom, koja je

okomita na vodoravnu ravan proiciranja. Na slici 4.4 prikazan je vodoravni puni presjek.
 53

Slika 4.4. Primjer vodoravnog punog presjeka (tlocrt u presjeku)

Slika 4.5. Primjer punog poprečnog okomitog presjeka (bokocrt u presjeku)

 54

Slika 4.6. Primjer kombinovanog uzdužnog i poprečnog okomitog presjeka (nacrti bokocrt
u presjeku)

Pored prikazanih osnovnih oblika postoje i drugi vidovi presjeka kao što je kosi presjek (slika
4.7) koji nastaje kada se predmet presječe sa ravninom koja sa horizontalnom ravni zaklapa neki
ugao različit od 90 0.

Slika 4.7. Kosi presjek

4.1.2 Posebni jednostavni (zaokrenuti) presjeci

Posebni jednostavni puni presjeci su presjeci napravljeni sa ravni sječenja okomitom na ravan
crtanja, tako da se pri crtanju ravan sječenja zakretanjem za 900 svodi na ravan crtanja zbog čega
se ovi presjeci zovu zaokrenuti presjeci.
Na taj način se dijelovi mogu definisati samo jednim izgledom korišćenjem tzv. lokalnih
presjeka, koji predstavljaju zaokrenuti presjek dijela na licu mjesta.
 55

Zaokrenuti presjek je puni presjek mašinskog dijela nacrtan u ortogonalnoj projekciji objekta ili
izvan nje u položaju zakrenutom za 900.
Kada unutar kontura odgovarajuće ortogonalne projekcije ima mjesta može se zaokrenuti presjek
crtati unutar te konture tankom punom linijom. Ukoliko nema mjesta unutar konture posmatrane
projekcije zaokrenuti presjek se crta punom debelom linijom izvan konture i tada se tretira kao
jednostavni puni poprečni presjek, slika 4.8.

Slika 4.8 a) vratilo, b) prikaz presjecanja vratila, c) nacrt vratila sa jednim zaokrenutim i dva
poprečna presjeka

Na sledećim slikama prikazani su primjeri zaokrenutih presjeka.

Slika 4.9. Primjer mašinskog dijela sa različitim poprečnim presjecima koji su prikazani kao
zaokrenuti presjeci u nacrtu

Zaokrenuti presjek može da se crta unutar i izvan posmatrane projekcije. Ako se zaokrenuti
presjek crta izvan konture onda se takav presjek tretira kao jednostavni puni poprečni presjek
slika 4.10.
 56

Kada se presjek crta unutar konture tada se prikazuje izgled samog presjeka , a ukoliko se crta
izvan konture tada se pored izgleda presjeka crta i sve ostalo što se vidi kao na slici 4.10

Slika 4.10. Poređenje zaokrenutog i jednostavnog (normalnog) poprečnog presjeka

4.1.3 Složeni puni presjek

Složeni puni presjek je ortogonalni prikaz objekta presječenog sa više ravni sječenja. Složeni
puni presjek se primjenjuje kod crtanja nesimetričnih objekata sa više detalja koji se ne mogu
vidjeti ako se predmet presječe sa jednom ravninom.
Zavisno od međusobnog položaja ravnina crtanja razlikuju se: stepenasti i izlomljeni puni
presjeci.

Stepenasti puni presjeci

Stepenasti puni presjek se koristi kada predmet ima više otvora (šupljina). U tom slučaju se
predmet presjeca sa dvije ili više paralelnih ravnina.

Na slici 4.11-a prikazan je u prostornom izgledu dio alata za prosjecanje. Kako prikazani dio
ima više različitih otvora to je potrebno napraviti presjek sa tri paralelne ravnine kao na slici b,
tako da kad uklonimo dio između ravni sječenja i posmatrača ostaje dio prikazan slikom c. Na taj
način presjek sadrži sve ivice i konture koje leže u tri glavne ravni sječenja. Prilikom
ortogonalnog proiciranja sve se ravni svode na jednu ravan tj. na ravan crtanja.
 57

Slika 4.11. a) Prostorni izgled objekta crtanja, b)presjecanje objekta sa tri glavne i dvije
pomoćne ravnine, c)izgled presječenog objekta ,d)ortogonalni prikaz u kojem je nacrt zamjenjen
složenim stepenastim presjekom

U slučajevima kada ravan presjeka ne prolazi isključivo kroz ravan simetrije predmeta, potrebno
je u drugom pogledu naznačiti projekcije ravni presjeka, odnosno mjesta presjeka, i to linijom
(crta-tačka-crta, tanka sa zadebljanjima na mestu strelica i mjestima promjene pravca)
Strelice pokazuju pogled na presjek.
Na sledećim slikama prikazani su stepenasti presjeci složenih mašinskih dijelova.

Slika 4.12.Presjek sa više paralelnih ravni-stepenasti presjek

 58

Izlomljeni puni presjek

Izlomljeni puni presjek je ortogonalni prikaz objekta presječenog sa više ravnina koje nisu
paralelne. Na slici 4.13 prikazan je ortogonalni 3D prikaz mašinskog dijela koji je presječen sa
dvije ravni koje su postavljene pod uglom. Na slici d prikazan je ortogonalni izgled presjeka u
tlocrtu. Pravilo je da se dijelovi presjeka, nastali lomljenjem presječnih ravnina zakreću u ravan
crtanja, tj u položaj paralelan sa jednom od ravnina projiciranja, kako bi se izbjeglo skraćivanje
ortogonalnog prikaza.

Kao što se vidi dijelovi presjeka koji leže u ravni koja nije okomita na pravac posmatranja
zamišljenom rotacijom oko linije presjeka dviju ravnina sječenja, svedu na ravan crtanja.

Slika 4.13. a) Prostorni izgled dijela b) presjecanje dijela c) izgled presječenog dijela, d)
ortogonalni prikaz

4.1.4 Polovičan presjek

Polovičan presjek je ortogonalni prikaz objekta koji jednu polovicu objekta prikazuje u presjeku,
a drugu polovicu prikazuje u vanjskom pogledu. Polupresjek se primjenjuje kod predmeta koji
imaju bar dvije, međusobno upravne ravni simetrije. Polupresjek se dobija isjecanjem četvrtine
predmeta i projiciranjem preostalog dijela na uobičajeni način.

Polovičan presjek se uglavnom koristi kod prikazivanja simetričnih dijelova. Na slici 4.14.
prikazan je mašinski dio kod kojeg je sa dvije ravni međusobno okomite izvršen fiktivni presjek
Presjek ravni sječenja poklapa se sa uzdužnom osom predmeta. Kad se nakon presjecanja ukloni
jedna četvrtina punog dijela ostaju tri četvrtine klao na slici c. na slici d prikazan je ortogonalni
 59

izgled u kome se jedna polovica predmeta vidi kao presjek, a druga polovica je prikazana u
vanjskom izgledu.

Slika 4.14. a) Prostorni izgled mašinskog dijela, b) prostorni izgled presjecanja, c) izgled
presječenog dijela, d) ortogonalni prikaz.

Kao što se vidi iz prethodnog crteža osna linija je linija razgraničenja spoljašnjeg izgleda i
presjeka.

4.1.5 Djelomični presjek

Kod većeg broja mašinskih dijelova postoji niz manjih šupljina, rupa i otvora, pa se u ovakvim
slučajevima daje djelimičan presjek. Za ograničenje mjesta djelimičnog presjeka koristi se
slobodoručna linija. Djelimični presjek se koristi ako se želi razjasniti dio mašinskog dijela
Djelomični presjek je ortogonalni prikaz objekta na kojem je objekat na jednom ili na više mjesta
prikazan kao presjek, a većim svojim dijelom prikazan je u svom vanjskom izgledu. Granica
presjeka prikazuje se tankom slobodno izvučenom linijom.

Slika 4.15. a) Prostorni izgled mašinskog dijela, b) prostorni izgled presjecanja, c) izgled
presječenog dijela, d) ortogonalni prikaz
 60

Na slici 4.16 dati su primjeri djelimičnog presjeka sa određenim usvojenim pravilima. Ivica ili
brid nikada ne može biti granica između djelimičnog presjeka i pogleda na predmet, (slika a).
Linija loma ne smije se povlačiti paralelno sa ivicom predmeta (slika b). U slučaju da je predmet
simetričan, ne običava se crtanje djelimičnog presjeka jer se oblik može bolje prikazati u
polovičnom presjeku (slika c). Kod nesimetričnih predmeta, kod kojih nije moguće primjeniti
polovičan presjek dopušta se prikaz djelimičnim presjekom (slika d).

Slika 4.16. Primjeri djelimičnih presjeka

4.2 Šrafiranje presjeka

Presječeni materijal se obilježava šrafurom, koja simbolički označava tragove testere koji bi
nastali stvarnim sječenjem predmeta. Metali se šrafiraju pod uglom 45° (izuzetno može ugao biti
i drugačiji) u odnosu na glavne konture ili ose simetrije. Linije šrafure su tanke pune linije.
Razmak između linija šrafure zavisi od veličine dijela i formata crteža; standardom je propisano
da taj razmak ne smije biti manji od 0.7 (mm), a uobičajen je razmak od 3 (mm). Sobzirom da se
 61

često mašinski sklopovi rade od različitih materijala na sledećoj slici prikazan je izgled šrafure
različitih materijala.

Slika 4.17. Oblici šrafure zavisno od vrste materijala

Da bi se izbeglo poklapanje pravaca konture i šrafure, kod crteža sastavljenih iz više pozicija
mijenja se pravac šrafure tako da se crta pod uglom od 30° ili 60°. Linije šrafure susjednih
elemenata su pod različitim uglom ili sa različitim razmakom.Na slici 4.18 prikazan je način
šrafure složenog crteža.

Slika 4.18. Izgled šrafure presjeka složenog crteža

 62

4.3 Zaokrenuta projekcija

Zaokrenuta projekcija dio je normalne projekcije mašinskog dijela, ali nacrtane uz postojeću
projekciju i zbog toga zaokrenutu za 900 na suprotnu stranu od normalne. Zaokrenuta projekcija
najčešće se primjenjuje za prikazivanje prirubnica i sličnih mašinskih elemenata kao i rasporeda
provrta na njima. Može se nacrtati samo jedan provrt, a ostali se označe samo osama simetrije uz
navođenje njihovog ukupnog broja (ponekad i dimenzije, napr. 8 provrta fi 10). Obično se crta
polovica projekcije, a druga polovica mora biti jednaka, što znači da zaokrenuta projekcija ima
primjenu samo kod simetričnih mašinskih dijelova.

Slika 4.19. Zaokrenuta projekcija a) izgled prirubnice, b) raspored i dimenzija provrta

4.4 Presjek ne simetričnih dijelova

Kod ne simetričnih dijelova, ako je potrebno, presjek se može crtati u obliku punog ili
djelimičnog presjeka, pri čemu se ravan presjeka postavlja kroz ravan simetrije otvora, rupe ili
šupljine.Na slici 4.20 prikazan je način crtanja ne simetričnog dijela presječenog sa dvije ravni.

Slika 4.20. Presjek nesimetričnih dijelova

 63

4.5 Pravila za crtanje presjeka

Veliki broj karakterističnih dijelova nikad se ne siječe uzdužno jer takav presjek ne bi dao
ispravnu sliku mašinskog dijela, već se sijeku samo poprečno (rebra, profili, limovi, svi uloženi
dijelovi, te dugački i vitki dijelovi). Kod primjene presjeka potrebno je imati u vidu da se presjek
primjenjuje samo tada kada se njime nešto novo pokazuje ili nešto razjašnjava.

Po pravilu se ne šrafiraju rebra kroz koja prolazi zamišljena ravan presjeka u slučaju kada su
rebra paralelna sa ovom ravni. Uzdužno se ne sijeku ni paoci, čivije, vijci, podloške, navrtke,
pune osovine, puna vratila i slični elementi. Na sledećim slikama prikazani su primjeri presjeka
specifičnih mašinskih elemenata.

 Presjek treba da prikaže bitna obilježja objekta koji se crta. Presjek se uglavnom vrši duž
osa ili upravno na osu predmeta.
 Presječena površina predmeta na crtežu se obilježava šrafurom tj. paralelnim punim
tankim linijama ili na neki drugi način. Metalni materijali se šrafiraju linijama pod uglom
od 45 0, stim da može biti i drugi nagib u posebnim slučajevima. Izgled šrafure za razne
materijale prikazan je na slici 4.22.
 Ukoliko se radi o sklopnom crtežu susjedni dijelovi se šrafiraju šrafurom različitog
nagiba, ili šrafurom različite gustoće linija. Kao na slici 4.21 d i e.
 Uske površine presjeka se ne šrafiraju nego se komplet zacrne. Razmak između
sastavljenih elemenata mora biti minimalno 0,7 mm (slika 4.21 f ).

Slika 4.21.a,b,c) nagib šrafure na presjeku dijela, d i e ) nagib šrafure na presjeku sklopa, f)
označavanje presjeka uskih površina

Slika 4.22. Izgled šrafure osnovnih tehničkih materijala

 64

 Presjek sadrži samo ivice i konture koji leže u ravnima sječenja i ivice i konture koji se
bez materijalnih prepreka mogu proicirati na ravan sječenja tj na presjeku nema
isprekidanih linija kao ni linija presjeka glavnih i pomoćnih ravnina sječenja,
 Kod stepenastih presjeka sve paralelne ravni sječenja svode se na zajedničku ravan
zamišljenim translatornim pomicanjem i prikažu se u ravni crtanja jedna pored druge sa
jedinstvenom šrafurom kao u slučaju jednostavnog punog presjeka, slika 4.23
 Kod izlomljenih presjeka kose ravnine sječenja svode se na zajedničku ravan zamišljenim
zakretanjem i prikažu se u ravni crtanja jedna pored druge sa jedinstvenom šrafurom,
slika 4.24.

Slika 4.23 Svođenje na zajedničku ravan translacijom i rotacijom

 Polovičan presjek se koristi za prikazivanje simetričnih objekata. Kada je simetrala

horizontala donja projekcija predmeta se crta u presjeku, a kad je simetrala vertikalna tad
se desna polovica predmeta crta u presjeku. Na polovičnom presjeku se ne crtaju
zaklonjene ivice i konture. S obzirom da je presjek jasan nema potrebe da se isti
obilježava, slika 4.24 a i b,
 Kod djelimičnog presjeka se granica predmeta crta tankom punom slobodno ručnom
linijom.
 Kod više različitih predmeta koji pripadaju istom objektu šrafura mora imati isti nagib
 Zaokrenuti presjek nacrtan unutar projekcije se ne označava, a zaokrenuti presjeci
nacrtani izvan projekcije označavaju se oznakama kao naprimjer A-A ili B-B isl. pri
čemu se obavezno označavaju i tragovi ravnina sječenja, kada je projekcija istog objekta
propraćena većim brojem zaokrenutih presjeka nacrtanih van projekcije, slika 4.24 desno.
 65

Slika 4.24 Izbor polovice projekcije koja se crta u presjeku (lijevo), djelimični i zakrenuti presjek
(desno).

 Kod prirubnica, često otvori za vijke ne leže u ravni sječenja, ali se ipak prikažu u
presječenom izgledu,slika 4.25 a

Slika 4.25 Otvori za vijke u prirubnicama crtaju se presječeni i kada ravan sječenja ne prolazi
kroz njih

 Svi puni dijelovi kao vratila i osovine, ojačavajuća rebra, svi umetnuti dijelovi kao što su
zakovice, vijci, čivije, klinovi idr. Svi dijelovi koji ne ispunjavaju cijeli obim kao napr.
zupci zupčanika paoci velikih remenica, karike lanaca i svi takvi dijelovi (limovi trake,
profili isl), ne prikazuju se u punom uzdužnom presjeku i kada ravan sječenja ide preko
njih,
 Zakovica u zakovičnom spoju se prikazuje poprečno presječena između limova tako da se
u tlocrtu ne pojavljuje glava zakovice,
 Vijak u vijčanom spoju se prikazuje poprečno presječen ispod matice ili podloške tako da
se u tlocrtu ne pojavljuje matica,
 Šestostrana matica se presjeca preko užeg dijela.
 66

Slika 4.26 Osovine, vratila, vijci i zakovice se ne prikazuju u punom uzdužnom presjeku čak i
kada ravan sječenja prolazi kroz njih.

Slika 4.27 Klinovi i svornjaci se ne prikazuju u punom uzdužnom presjeku čak i kada ravan
sječenja prolazi kroz njih.

Slika 4.28 Primjer sječenja lanca, navrtke i paoka zupčanika

 67

5.0 OSNOVNA I POSEBNA PRAVILA ZA PRIKAZIVANJE OBJEKATA

5.1 Položaj objekta za crtanje i izbor broja projekcija

1. Optimalni položaj objekta za crtanje je položaj u kojem su njegove površine i središnjice

ili ose paralelne ili okomite prema ravni crtanja jer tada svi ili većina ivica i kontura
imaju na crtežu pravu veličinu.
2. Položaj objekta za crtanje trba da garantuje da se u pogledu sa prednje strane vidi najviše
bitnih detalja.
3. Poželjno je za položaj crtanja birati položaj u kojem objekat crtanja ostvaruje svoju
funkciju stim da treba prioritetno zadovoljiti pravila 1 i 2.
4. Dijelovi opšte namjene crtaju se uglavnom u vertikalnom položaju.
5. Kod objekata sa kosim površinama u odnosu na ravan crtanja poželjno je projicirati te
površine na posebne ravnine paralelne tim površinama.
6. Dovoljan broj ortoigonalnih projekcija je najmanji broj ortoganalnih projekcija koji
obezbjeđuje potpuno jasan i nedvosmislen objekat na crtežu.
7. Broj potrebnih projekcija zavisi od stepena složenosti samog objekta.

 pojedini jednostavni objekti uz primjenu simbola (ϕ, M, ..) mogu se prikazati u jednoj
projekciji
 ukoliko se sa tri osnovne projekcije (nacrt, tlocrt i bokocrt) ne mogu prikazati svi
detalji mogu se crtati i posebne dodatne projekcije ili pogledi,

8. Svaka nova ortogonalna projekcija mora prikazati nešto novo inače nema opravdanja za
njeno postojanje.
9. Ako je za prikazivanje objekta dovoljna jedna projekcija onda ta projekcija mora da bude
nacrt, ako su dovoljne dvije projekcije tada takođe jedna od njih mora biti nacrta druga
može biti tlocrt ili bokocrt

5.2 Posebne projekcije i uvećani detalji

Posebna projekcija je prikaz objekta ili njegovog dijela ortogonalno proiciranog na posebnu
projekcijsku ravan paralelnu sa površinom objekta koja se želi jasnije prikazati jer je nagnuta
prema bar dvjema ili svima trima projekcijskim ravninama

Kod primjene posebnih projekcija treba jasno označiti poseban smjer proiciranja, različit od
uobičajenih , tj od proiciranja: vertikalno odozgo, horizontalno sprieda i horizontalno s lijeva, što
se čini strtelicom i slovnom oznakom A,B, itd. Ovisno o tome koliko ih ima, a sama posebna
projekcija se također označi oznakom: pogled A, pogled B, ili samo A, B itd.

Kod prikazivanja ovakvih objekata ako je potrebno mogu se koristiti i presjeci.

 68

Na slici 5.1a prikazano je cijevno koljeno, za čije jasno prikazivanje je bilo nužno primjeniti
posebne projekcije. Pogled A i pogled B, kao dopune presjeku A-A, nacrtanom na mjestu nacrta
i presjeku B-B nacrtanom na mjestu tlocrta.

Na slici 5.1b prikazana je jedna drugačija konstrukcijska varijanta cijevnog koljena za čiju je
potpuno jasnu sliku bilo potrebno da se presjek nacrtan na mjestu nacrta dopuni posebnom
projekcijom: Pogled A.

Na slici 5.1c dat je treći primjer primjene posebne projekcije tj pogleda A, koji je ujedno i neka
vrsta djelomične projekcije, jer prikazuje samo ograničeni dio objekta koji sadrtži detalj koji se
posebnim pogledom želio jasno prikazati.

a b c

Slika 5.1 Primjena posebnih projekcija i posebnih pogleda

Uvećan detalj je vrsta djelomične projekcije kojom se sa određenim povećanjem pojašnjava neki
sitan i nejasan dio osnovne projekcije.Nejasan detalj se na osnovnoj projekciji uokviri kružićem
nacrtanim tankom punom linijom, označi odgovarajućom slovnom oznakom, naprimjer oznakom
A, a iznad uvećanog detalja se stavi oznaka: Detalj A ili samo A, kao i oznaka mjerila u kojem
je prikazan uvećani detalj, slika 5.2.
 69

Slika 5.2 Prikazivanje detalja

Uvećan detalj je često jedini moguć način kotiranja sitnog i nejasnog detalja.

5.3 Prekidi i završetci

Prekid se koristi za prikazivanje relativno dugih predmeta, nepromjenjenog ili pravilno

promjenjivog poprečnog presjeka, u tzv skraćenoj projekciji.

Jedan isti mašinski dio se može prikazati sa više prekida pod uslovom da između ravni presjeka
nema promjene oblika i veličine poprečnog presjeka, osim ako je ta promjena pravilna.
Naprimjer u slučaju konusa prekid se prikazuje tankom punom slobodno izvučenom linijom ili
tankom punom linijom sa cik cakom ukoliko se crtanje radi pomoću računara.

Slika 5.3 Prikazivanje prekida pri ručnom crtanju (lijevo) i crtanju sa računarom (desno)

Na slici 5.4a prikazana je u punom prikazu limena traka sa nizom nesimetrično raspoređenih
otvora kod čijeg se prikazivanja može primjeniti prekid kako je prikazano na slici 5. 4 b
 70

Slika 5.4 Prikaz dijela pogodnog za crtanje sa prekidom

5.4 Označavanje ravnih površina

Ravne površine se označavaju na cilindričnim dijelovima i time s pojednostavljuje crtanje takvih

dijelova, odnosno ostvaruju se uštede u broju projekcija potrebnih za potpuno i jasno
prikazivanje takvih dijelova na crtežu. Kao primjer može poslužiti slika 5.5 lijevo sa tri
projekcije i ista slika desno, koja predstavlja isti dio samo sa jednom projekcijom i označenim
ravnim površinama

Slika 5.5 Prikaz dijelova bez i sa označavanjem ravnih površina

Na slici 5.6 prikazano je označavanje ravnih površina na punim i šupljim dijelovima

četverougaonog oblika odnosno na punim i šupljim dijelovima šestougaonog oblika.

Slika 5.6 Označavanje ravnih površina četvorougaonog i šestougaonog oblika

 71

5.5 Pojednostavljenja pri crtanju

Pojednostavljenja pri crtanju su dozvoljena odstupanja od pravila nacrtne geometrije i tehničkog

crtanja koja su dozvoljena radi pojednostavljenja prilikom samog crtanja, a često i radi jasnijeg
izgleda crteža.

Na sledećim slikama prikazani su neki elementi crteža sa određenim pojednostavljenjima.

Slika 5.7 a) stvarni izgled prodora, b) pojednostavljeno prikazivanje prodora dvaju valjaka
približno jednakog prečnika

Slika 5.8 a) stvarni izgled prodora b) pojednostavljeno prikazivanje sitnih unutrašnjih prodora
na rotacijskim dijelovima

Slika 5.9 a) stvarni , b) pojednostavljeni prikaz utora na vratilu (lijevo) i glavčini (desno)
 72

Slika 5.10 a) stvarni i b) pojednostavljenio prikaz prodora sitnih

otvora i utora za podmazivanje

Slika 5.11 Stvarni i b) pojednostavljeni prikaz linija fiktivnih prodora oblih tijela (desno) i
dvostrukih kontura (lijevo).

Sitni provrti na kosim površinama ne prikazuju se onako kako se vide nego pojednostavljeno kao
na slici 5.12 . Dijelovi sa linijski ponavljajućim konturama ne prikazuju se u stvarnom izgledu
kao na slici 5.13a nego pojednostavljeno kao na slici 5.13 b.

Slika 5.12 a) stvarni izgled i b) pojednostavljeno prikazivanje sitnih

provrta na kosim površinama
 73

Slika 5.13 a) stvarni izgled i b) pojednostavljeno prikazivanje dijelova

sa linijskim raspoređenim ponavljajućim detaljima

Dijelovi sa kružno ponavljajućim detaljima prikazuju se popojednostavljeno kao na slici 5.14.

Slika 5.14 Dva primjera sa stvarnim izgledom ponavljajućih detalja

(lijevo) i pojednostavljenim prikazivanjem (desno)
 74

6.0 KOTIRANJE

Oblik mašinskog dijela je na crtežu određen projekcijama, a kada je to potrebno i presjecima. Za

izradu mašinskog dijela potrebno je da on bude ne samo oblikovno već i dimenziono određen,
što se postiže kotiranjem. Kotiranje je unošenje brojnih vrijednosti veličina predmeta u crtež.
Bez obzira na to u kojoj se razmjeri crta, unesene vrijednosti označavaju stvarno stanje veličina
gotovog komada. Za kotiranje dimenzija koriste se kotne linije sa propisanim oblikom i
dimenzijama. Na sledećoj slici prikazani su osnovni elementi kote.

Slika 6.1. Elementi kotiranja- kotni završetci

Strelice određuju doseg kote pa ne smiju prelaziti pomoćnu mjernu liniju, ili ivicu, a dimenzije
im ovise o nazivnoj debljini linije. Ukoliko nema mjesta strelica se može zamjeniti kosom
linijom ili tačkom. Bez obzira da li se radi o strelici ili kosoj liniji mora se jasno definisati kotni
završetak.
Dimenzija ili mjera brojčana je vrijednost izražena u stvarnoj jedinici mjerenja (u mašinstvu je
to milimetar, mm) i označena grafički na tehničkom crtežu s linijom, simbolima i znakovima.
• Dimenzije ili mjere klasificirane su prema sljedećim vrstima:
• Funkcijska dimenzija ili mjera je ona koja je bitna za funkcionisanje mašinskog dijela ili
prostora (označena sa F) na slici 6.2 .
• Nefunkcijska dimenzija ili mjera je ona koja nije bitna za funkcionisanje mašinskog dijela ili
prostora (označena s NF ) na slici 6.2.
• Pomoćna dimenzija ili mjera je ona koja je samo informacijska i ne upotrebljava se u procesu
proizvodnje i kontrole. Uputno ju je stavljati u zagrade. Na pomoćnu dimenziju ne primjenjuju se
tolerancije (označena je s POM ), na slici 6.2.
 75

Na sljedećoj slici prikazan je primjer kotiranja mašinskog dijela

Slika 6.2. Primjeri kotiranja

6.1 Osnovna pravila kotiranja

 Mjere u crtežu se odnose na potpuno dovršen predmet i prikazuju se na crtežu, osim ako
je to drugačije specificirano pomoćnom dokumentacijom. Svaka mjera se kotira samo
jedanput, osim kod velikih predmeta koji se prikazuju na više listova, pa je u cilju veće
razumljivosti ponavljanje samo glavnih kota u različitim projekcijama opravdano.
 Kota se unosi na projekciji ili presjeku koji najbolje prikazuje odgovarajuće mjere.
 Sve mjere potrebne za izradu moraju biti u istim mjernim jedinicama, (u mašinstvu je
mjerna jedinica mm), pa se jedinica mjere niti ne piše, a ako se pojavi druga (Nm, Pa,),
tada se oznaka jedinice piše iza pripadne vrijednosti (broja). Unose se stvarne mjere
gotova predmeta, za stvarnu veličinu, neovisno o mjerilu, prekidima i završetcima.
 Na crtež se unosi onoliko kota koliko je potrebno za definisanje objekta, i to po svim
projekcijama. Kote se izvlače pomoćnim mjernim linijama izvan linija predmeta, a ako
crtež nije “zagušen” može se kota postaviti i između ivica predmeta. Najčešće se radi i
jedno i drugo.
 Vezane kote, koje se prilikom izrade koriste istovremeno, moraju biti zajedno, a ne
razbacane u više projekcija (prečnik i dužina provrta, nazivna veličina i dužina navoja...)
 Kote se unose samo za konture koje se projiciraju u pravoj veličini i između vidljivih
bridova, rijetko između nevidljivih (ako je dio predmeta prikazan samo crtkano).
 Za crteže standardnih dijelova (koji se uzimaju gotovi iz skladišta) navode se samo
nazivne (glavne mjere) veličine (za narudžbu).
 Kote za vanjski oblik predmeta se smještaju na jednu stranu, a za unutrašnji na drugu ili
sredinu predmeta (izbjeći isprepletanje kota-nepregledno, mogućnost zabune).
 76

 Kote moraju biti raspoređene po svim projekcijama jer svaka prikazuje nešto novo što se
mora i kotirati.
 Kotni brojevi se pišu tehničkim pismom.
 Kote se ucrtavaju na mjestima gdje su najuočljivije.
 Sve kotne, pomoćne kotne i pokazne linije crtaju se punom tankom linijom. Pokazna
linija tj. linija koja upućuje na predmet, konturu, mjeru itd., može da se završi: tačkom,
ako se završava u okviru konture nekog predmeta, strelicom, ako se završava na konturi
predmeta i bez tačke ili strelice, ako se završava na kotnoj liniji.

Strelice se vrhovima oslanjaju na pomoćne kotne linije, ili ako je to pogodno na same ivice
predmeta koje takođe definišu dužinu koju treba kotirati. Po pravilu, kotne i pomoćne kotne
linije ne bi trebalo da presjecaju druge linije, osim ako je to neizbježno. Međusobni presjek kotne
i pomoćne kotne linije bi trebalo izbjegavati, a kada to nije moguće, nijedna od njih ne smije
imati prekid.

Slika 6.3. Pravila kotiranja-preplitanje kota

Kote se unose prema tehnološkom postupku izrade predmeta, ako je poznat, ako ne, onda:
- funkcijske, redom u smjeru dimenzije predmeta (l, b, h-bilo kojim redom).
- sporedne, takođe istim redom.
 77

Slika 6.4. Redosljed kotiranja

Ovisno o situaciji pomoćne mjerne linije mogu biti:

-okomite na ivicu ili površinu predmeta
-paralelne sa linijama (ivicama ) kod zakrivljenih površina

Pomoćne kotne linije se crtaju upravno na veličinu koja se kotira ili koso, ali međusobno
paralelno.
Kada na crtežu ima dovoljno prostora vrh strelice se postavlja unutar granica kotne linije, a ako
nema dovoljno prostora strelice se mogu nalaziti izvan granica kotne linije.
U slučajevima kada za postavljanje strelica nema mjesta, mogu se umjesto strelica koristiti tačke
ili kose crte.

Slika 6.5. Primjeri kotiranja-pomoćne kotne linije

 78

Slika 6.6. Strelica ne smije da vrhom dodiruje tačku presjeka dviju linija

a b c

Slika 6.6 pravila kotiranja

Pomoćne mjerne linije crtaju se okomitona dimenziju (liniju) koja se kotira. Međutim ako je
potrebno, one mogu biti nacrtane koso kao na slici 6.6.a.
Konture i pomoćna mjerna linioja produžavaju se malo izvan sjecišta (slika 6.6b).
Uopšteno pomoćne i mjerne linije ne smiju sjeći druge linije osim ako to nije neophodno (slika
6.6c)

Slika 6.7 pravila kotiranja

Nikakva postojeća linija predmeta, osa, linija šrafure i ivica, ne smije da se koristi kao
kotna linija, ali se može koristiti kao pomoćna mjerna linija slika 6.7.
 79

Slika 6.8. Primjeri pravilnog i pogrešnog kotiranja

Kotna linija se ne prekida i kada ona predstavlja dužinu dijela prikazanog sa skraćenjem.

Slika 6.9. Pravila kotiranja.

6.2 Kotne linije i kotni brojevi

Kotni brojevi se pišu prema sledećim preporukama:

 Kotni broj se upisuje paralelno sa kotnom linijom, prvenstveno u sredinu i iznad kotne
linije
 Kotni broj se upisuje tako da ga ne presjecaju nikakve linije na crtežu
 Kotni brojevi se upisuju obavezno tako da se mogu čitati odozdo ili sa desne strane crteža
 Svi kotni brojevi na jednom crtežu moraju biti iste veličine
 80

Sve brojke i simboli moraju biti čitljivi i iste veličine (ovisno o nazivnoj širini linije), ne smiju
biti presječene ili razdvojene nekom linijom i unose se iznad kotne linije, paralelno, u sredini
(jasna veza sa pripadnom kotnom linijom), tako da budu čitljive slijeva nadesno.

Često se skraćuju kotne linije radi jasnijeg prikaza. Pored ovoga broj se može smjestiti ispod
kotne linije ako to doprinosi jasnoći crteža.

Slika 6.10. Upisivanje kotnih brojeva

Označavanje vrijednosti dimenzija koje nisu nacrtane u mjerilu (osim ako se koristi prekinuta
linija). Mjere koje zahtjevaju posebnu pažnju obično se zaokružuju.

Slika 6.11 Sve kote se moraju dati čitati odozdo i zdesna, bez okretanja crteža.

6.3 Prikazivanje vrijednosti dimenzija na crtežima

 Vrijednosti dimenzija ili mjera smještaju se tako da one mogu biti čitljive slijeva na
desno. Kotne linije koje nisu horizontalne prekidaju se u srednjem dijelu, tako da se
vrijednost može upisati (slika 6.12).
 81

 Vrijednosti dimenzija uglova moraju biti orijentisane kao što je prikazano na slikama
6.11. ili 6.13 lijevo.
Smještanje vrijednosti dimenzija ili mjera često treba prilagoditi različitim slučajevima.
U vezi s tim vrijednosti mogu biti:
 upotrijebljene na dijelu kotne linije s kojom je moguće jasnije definisati dimenziju ili
mjeru (slika 6.13 desno.),
 upotrijebljene izvan prostora za upisivanje u slučaju kada je prostor ograničen
(nedovoljan) (slika 6.14 lijevo.),
 upotrijebljene na kraju glavne pokazne linije koja se odnosi na kotnu liniju koja
je prekratka za upisivanje vrijednosti dimenzije na uobičajeni način (slika 6.14 lijevo.),
 upotrijebljene iznad vodoravnog produženja kotne linije u slučaju da prostor ne
dopušta smještaj u prekidu kotne linije koja nije horizontalna (slika 6.14 desno.).

Slika 6.12 Pravila kotiranja

Slika 6.13 Pravila kotiranja

 82

Slika 6.14 Pravila kotiranja

Vrijednost dimenzija koje nisu nacrtane u mjerilu (izuzev slučajeva gdje se koriste prekinute
linije) moraju se podvući neprekidnom uskom linijom (slika 6.15 a). Ako se zahtjeva tačna mjera
ili mjera na koju treba obratiti posebnu pažnju, tada se oko dimenzija crta poseban okvir nacrtan
neprekidnom uskom linijom (slika 6.15 b)

Slika 6.15 pravila kotiranja

Razmak kotna linija- ivica te međusobni razmaci paralelnih kotnih linija trebaju biti jednoliki i
dovoljni za unos brojeva, simbola i sl. Ako se radi unosa brojeva kotne linije prekidaju razmak je
cca 6-10 (mm). Međusobna ukrštanja kotnih linija te ukrštanje sa pomoćnim mjernim linijama
treba izbjegavati na način da se uže kote nanose bliše, a šire kote dalje od crteža mašinskog
dijela, te unosom kota za vanjsku konturu na jednu, a za unutrašnju na drugu stranu projekcije.
Ukrštanje nije uvijek moguće izbjeći, primjerice pri kotiranju prečnika i dužina ili visina u istoj
projekciji. Ukrštanje kotnih linija sa osama ne smeta (slika 6.16)
 83

Slika 6.16. Primjeri kotiranja mašinskih elemenata

Skraćene kote se primjenjuju kod simetričnih velikih i složenih predmeta, te kod polovičnih
presjeka i uopšteno kod simetričnih predmeta gdje nema dosta mjesta. Skraćena kota ima dio
kotne linije i jednu strelicu i ne smije se izvlačiti do središnjice (mogućnost zamjene sa
poluprečnikom), već ju mora prelaziti ili ju ne dosezati slika 6.17

Slika 6.17. Primjeri kotiranja-skraćenje kotne linije

Kod simetričnih komada, bilo da je nacrtana samo jedna polovina izgleda ili polupresjek, mogu
da se daju skraćene kotne linije samo sa jednom strelicom slika 6.18.
 84

Slika 6.18 Primjeri kotiranja; kotni broj bliže kotnom završetku da bi se izbjegla
dugačka kotna linija

Kod kotiranja neodređenih prelaza, zbog zaobljenja i kosih ivica, produšava se ravni dio ivice do
sjecišta sa pomoćnom kotnom linijom ili drugom ivicom, pa se od tog sjecišta vuče pomoćna
kotna linija slika 6.19.

Slika 6.19. Kotiranje neodređenih prelaza

Ose simetrije ili ivice ne smiju biti korištene kao kotne linije (glavne kotne linije). Ako se glavna
kotna linija postavlja na površini sa šrafurom tada kotna linija treba da siječe linije šrafure.

Slika 6.20. Kotiranje šrafiranih površina

Kotne linije se crtaju unutar granica-pomoćnih mjernih linija, osim ako nije skučen prostor kada
se može strelica postaviti sa vanjske strane pomoćne kotne linije slika 6.21.
 85

Slika 6.21. Postavljanje kotnih završetaka

Strelica se ne smije ukrštati sa vidljivom ivicom, ona se mora prekinuti da bi se izbjegao

nesporazum o dosegu kote, te, ako je moguće strelica se ne stavlja u šrafirano polje slika 6.22.

Slika 6.22. Postavljanje kota

Ako nema mjesta za strelice, u sjecištu kratkih pomoćnih mjernih linija upisuje se kosa linija
(prije se stavljala tačka) slika 6.23.

slika 6.23. Kotni završetak

Za kotiranje nekih posebnih oblika, a u cilju jednostavnijeg označavanja i jasnijeg tumačenja

crteža koriste se simboli koji se upisuju ispred kotnog broja:
 86

Ø – prečnik
R – polu prečnik
□ – kvadrat
SR – poluprečnik kugle
S Ø – prečnik kugle

Kombinacijom simbola i vrijednosti za dimenziju lakša je identifikacija oblika, bolja

interpretacija, a kada je oblik jasan simboli za prečnik i kvadrat se izostavljaju slika 6.24 i 6.25.

Slika 6.24. Kotiranje posebnih oblika upotrebom simbola i kotnih brojeva

Slika 6.25. Kada je oblik predmeta jasno prikazan, oznake za prečnik,

poluprečnik i kvadrat mogu se izostaviti.
 87

6.4 Načini kotiranja

6.4.1 Lančano kotiranje

Lančano kotiranje se koristi kod dijelova kod kojih zbir odstupanja većeg broja vrijednosti u
redu nema uticaja na funkcionalnost dijela samostalno upotrebljenog ili kasnije postavljenog u
sklopu. Lančano – niz povezanih kota u pravcu primjenjuje se kod samostalnih i nevezanih
dijelova predmeta te ako zbir odstupanja pojedinačnih mjera ne utiče na zahtjeve funcije. Kod
vezanih dijelova koji se u radu oslanjaju na druge. I kad se mora mjeriti od neke osnovne
površine ovaj način se ne smije primjenjivati jer se ostupanja sabiraju pa na kraju ne odgovara
ukupna mjera.

Slika 6.26 Lančano kotiranje

Lanci pojedinih dimenzija primjenjuju se isključivo tamo gdje zbir odstupanja pojedinačnih
mjera neće uticati na zahtjeve funkcionalnog dijela
Kotiranje od zajedničke osnove može biti izvedeno kao paralelno kotiranje ili kao nadređeno
slijedno kotiranje.

Od zajedničke osnove zavisno o funkciji predmeta u sklopu i tehnologiji izrade neke su površine
važnije i oslonac su za taj predmet, pa sve kote treba unositi ovisno o odabranoj osnovi ili
ishodištu, a za osnovu se može odabrati: osa simetrije, površina ili tačka.

6.4.2 Paralelno kotiranje

Kod paralelnog kotiranja kotne linije su međusobno paralelne, a počinju od određene površine
– vrijednosne osnove. Koristi se tamo gde je neophodno obezbjediti tačna udaljenja ostalih
površina u odnosu na osnovu, ili gde to zahtjeva tehnološki proces izrade komada.

Paralelno-više pojedinačnih paralelnih kota od jedne ili više fiksnih tačaka ili površina, prikladno
je za izradu predmeta zato što za svaku kotu može doći samo do jedne pogreške. Metod se
 88

primjenjuje tamo gdje treba osigurati tačnu udaljenost pojedine površine od ishodišta, pogodno
za predmete koji kontinualno mijenjaju svoj oblik.

Slika 6.27. Pravila kotiranja-paralelno kotiranje

Pojednostavljeno paralelno kotiranje se koristi tamo gdje je ograničen prostor i ne postoji

problem čitljivosti, oznaka početka na jednom kraju, a drugi kraj kotne linije je određen samo
jednom strelicom, vrijednost dimenzija se mogu smjestiti tamo gdje nema opasnosti od zabune,
blizu strelice u produžetku pomoćne linije ili blizu strelice iznad kotne linije.

Slika 6.28. Pravila kotiranja-oznaka početka

6.4.3 Kombinovano kotiranje

Kombinovano kotiranje predstavlja spoj paralelnog i lančanog kotiranja. Kombinovano
kotiranje, pojedinačno kotiranje, lančano kotiranje i kotiranje od zajedničke referentne linije
može biti kombinirano na crtežu
Vrijednosti, koje bi u izradi komada trebalo obezbjediti za njegovo pravilno funkcionisanje ili
sklapanje, daju se sa polazom od vrijednosne osnove, a na njih se redno nadovezuju ostale
vrijednosti. Kombinovano kotiranje predstavlja kombinacija svih predhodno navedenih načina
prikazivanja, ovisno o slučaju. Obično ovakav vid kotiranja udovoljava zahtjevima mjerenja i
kontrole.
 89

Slika 6.29 Kombinovano kotiranje

6.4.4 Kotiranje pomoću koordinata

Kotiranjem pomoću koordinata vrijednosti dimenzija prikazuje se u obliku tablice (praktičnost u

odnosu na prethodni slučaj)

Slika 6.30. Kotiranje koordinatama

Kotiranje koordinatama se primjenjuje kada postoji veći broj otvora, pa se umjesto klasičnog
kotiranja, daje tabela kotnih brojeva.

6.4.5 Simetrično kotiranje

Simetrično kotiranje primjenjuje se kod komada simetričnih u odnosu na jednu ili dvije
njegove ose.
 90

Slika 6.31. Simetrično kotiranje

6.4.6 Kotiranje središta lukova

Kada središte luka pada izvan granica raspoloživog prostora, kotna linija poluprečnika može biti
slomljena ili prekinuta, ovisno o tome je li ili nije potrebno odrediti središte. Jedna strelica na
kraju kotne linije kružnog luka može se postaviti bilo na vanjskoj bilo na unutrašnjoj strani
konturne linije.

Slika 6.32. Kotiranje tetiva, lukova i uglova.

 91

Slika 6.33. Primjeri kotiranja lukova i poluprečnika

Slika 6.34. Primjeri kotiranja lukova i poluprečnika

Kod kotiranja poluprečnika može se koristiti jedna strelica na kraju kotne linije kružnog luka-
vanjska ili unutrašnja strana konturne linije, ovisno o dužini.

Kod zaobljenja centar se označava tačkom. Kad je centar luka van okvira crteža, kotna linija
poluprečnika crta se izlomljena ili prekinuta, zavisno od toga da li je potrebno ili ne odrediti
centar. Kod kotiranja poluprečnika zaobljenja manjih od 2,5 (mm) centar se ne obilježava.

Slika 6.35. Kotiranje malih poluprečnika

Na slici 6.36 prikazan je način kotiranja prečnika.

 92

Slika 6.36. Položaj kota i kotnih strelica pri kotiranju prečnika

6.4.7 Kotiranje posebnih oblika

Na sledećoj slici prikazan je način kotiranja oborenih ivica, upuštenih rupa isl.

Slika 6.37. Kotiranje skošenja i završetaka - upušteni rubovi rupa i provrta

Na sledećim slikama prikazan je način kotiranja utora za klin, slijepih otvora uz određena
pojednostavljenja.
 93

Slika 6.38.a prikazuje način crtanja i kotiranja kada je utor za pero ili klin na kraju vratila, slika
6.39.b prikazuje način crtanja i kotiranja kada je utor za pero ili klin na sredini vratila i slika
6.39.c prikazuje način crtanja i kotiranja kada je utor za pero u glavčini

Slika 6.38 Kotiranje utora za klin

Kotiranje rupa se izvodi tako da se položaj rupe kotira s položajem ose simetrije. Dubina rupe
definiše se dubinom cilindričnog dijela, uz crtanje koničnog završetka sa uglom od 120°, koji je
rezultat bušenja svrdlom. Ovaj se završetak ne kotira. Dubina i prečnik rupe kotiraju se na istoj
projekciji, (npr. u nacrtu) (slika 6.39).
Ako se kotiraju provrti i rupe s prečnikom manjim od 5 mm (slika 6.40.a), moguće je prema DIN
30 pojednostavnjeno crtanje i kotiranje (slika 6.40.b).

Slika 6.39 Kotiranje slijepih rupa

Slika 6.40 Pojednostavljeno kotiranje rupa

 94

6.4.8 Kotiranje konusa nagiba i suženja

Primjer kotiranja vanjskog konusa sa navedenim odnosom i oznakom za konus, prečnikom i

dužinom koničnog suženja te postavljenim uglom kao pomoćnom kotom u zagradama dat je na
slici 6.41 a i c. Na slici 6.41 b prikazan je način označavanja dvostrukog konusa ( vanjski je 1:5,
unutrašnji je 1:10

a b c

Slika 6.41 kotiranje konusa

U crtežima se suženje i nagib obilježavaju izvodnicama, a osim brojčane vrijednosti ( odnosa)

stavlja se oznaka suženja, odnosno nagiba (slika 9.73). Ugao nagiba stavlja se u zagrade.

Slika 6.42 Kotiranje nagiba

U nekim se slučajevima nagib daje u postotku sobzirom na referentnu ravnu površinu (slika
6.43). Na slici 6.43 b dat je primjer označavanja nagiba kod klina, a na slici 6.43 c kod utora za
klin.
 95

Slika 6.43 Kotiranje i označavanje nagiba

6.4.9 Kotiranje detalja

U slučajevima kada je razmjera crteža takva da detalj nekog dijela ne može da se prikaže ili
kotira, taj detalj se uokviri tankom linijom i označi velikim slovom. Zatim se detalj crta u
razmjeri koja obezbjeđuje jasnoću oblika i mjera, a uz crtež se upisuje oznaka detalja i
odgovarajuća razmjera.

Slika 6.44. Kotiranje detalja

 96

7.0 POJEDNOSTAVLJENA U CRTANJU

7.1 Vijci i vijčani spojevi

Vijci se prema pravilima tehničkog crtanja crtaju bez navoja stim što se tankom punom linijom
obilježi podnožni prečnik.

Slika 7.1 Crtanje vijka

Slika 7.2 Crtanje navrtke

Slika 7.3 Crtanje sklopa vijka i navrtke

Ukoliko se prikazuje sklop vijka i navrtke u presjeku, tada se vijak crta kao prioritet tj vidi se u
cjelosti i pokriva navrtku od koje se crta samo onaj dio izvan vijka.
 97

Slika 7.4 Crtanje vijka u sklopu

7.2 Crtanje zupčanika

Zupčanici se uprošteno crtaju bez zubaca uz prikazivanje vanjskog, podionog i podnožnog

prečnika.

Slika 7.5. Način prikazivanja zupčanika

 98

7.3 Pojednostavljenjo crtanje opruga

Slika7.6 Prikazivanje cilindričnih zavojnih opruga

7.4 Simboli elemenata za prenos snage

Remeni prenosnici

Slika 7.7 Simboličko prikazivanje remenih prenosnika

Zupčanici se u principu crtaju bez zubi uz obilježavanje podionog i podnožnog prečnika.

Slika 7.8. Simboličko prikazivanje zupčanika sa vanjskim ozubljenjem

 99

Slika 7.9. Simboličko prikazivanje zupčanika sa unutrašnjim ozubljenjem

Slika 7.10. Simboličko prikazivanje koničnih zupčanika sa vanjskim ozubljenjem

Slika 7.11. Simboličko prikazivanje pužnih prenosnika

 100

8.0 OBRADA I KVALITET OBRAĐENE POVRŠINE

Obrada može biti ručna i mašinska, a može biti gruba, čista i fina. Svakom narednom obradom
uklanjaju se nedostaci predhodne obrade. Nedostaci predhodne obrade odnose se na oblik,
dimenzije i hrapavost površine. Hrapavost površine je u opštem smislu mikrogeometrijska
nepravilnost površine koja nastaje tokom obrade ili usled drugih uticaja. Dijelovi sa manjom
hrapavosti imaju veću dinamičku čvrstoću, veću otpornost na koroziju, bolje naliježu i bolje
prenose toplotu. Međutim loša strana je povećan trošak izrade. Veličina hrapavosti obično se
mjeri na srednjoj referentnoj liniji profila neravnina (m), koja dijeli profil tako da je unutar
mjerne dužine (l) veličina svih kvadrata ostupanja profila od te linije najmanja. Mjerna dužina
zavisi od vrste i kvaliteta obrade te metode mjerenja. Parametri hrapavosti su određeni
standardom DIN 4762.

Površine mašinskih dijelova nikada ne mogu biti idealno glatke, one uvek imaju mikroneravnine
u obliku bregova, koje nastaju kao posledica obrade. Ove mikrogeometrijske nepravilnosti
površina mašinskih dijelova nazivaju se hrapavost. Kvalitet obrađenih površina u velikoj mjeri
utiče na radnu sposobnost mašinskih dijelova. Neravnine na površini mašinskog dijela ne mogu
se izbjeći jer nastaju kao posljedica primjene odgovarajućeg postupka izrade. Prema stepenu
nepravilnosti određuje se kvalitet obrađene površine koji utiče na smanjenje trenja kod kliznih
površina, sprečavanje pojave koncentracije napona, hermetičnost, otpornost na koroziju i
konačno estetski izgled proizvoda. Za određenu površinu se u odnosu na njenu funkciju definiše
optimalan kvalitet obrade, jer se zahtjevima za finije obrađenim površinama poskupljuje
proizvodnja. Ukoliko se obrađena površina u poprečnom presjeku uveća mogu da se uoče
mikrogeometrijske nepravilnosti površine u odnosu na geometrijski idealno ravnu površinu.

Slika 8.1. Mikro geometrija obrađene površine

Kvalitativna metoda kontrole površinske hrapavosti zasnovana je na poređenju obrađenih

površina sa etalonom. Kvantitativna metoda kontrole je zasnovana na mjerenju mikrogeometrije
specijalnim priborom.
 101

8.1 Osnovni pojmovi vezani za mjerenje hrapavosti

Površinska hrapavost je skup mikrogeometrijskih nepravilnosti na površini predmeta (koje su

mnogo puta manje od površine cijelog predmeta), a prouzrokovane su postupkom obrade ili
nekim drugim utcajima.

 Profil površine predstavlja presjek realne površine sa određenom ravninom.

 Profil hrapavosti (R) je osnova za mjerenje parametara hrapavosti profila.
 Profil valovitosti (W) je profil koji proizlazi iz primarnog profila (P) hrapavosti.

Slika 8.2. Profil površine

 Referentna dužina l (dužina uzorka) je dužina u pravcu X ose koja se koristi za

utvrđivanje nepravilnosti koje karakterišu profile koji se mjere.
 Maksimalna visina profila, Rmax je zbir visine najveće izbočine profila Yp i najveće
dubine udubljenja profila Yv na dužini vrednovanja.
 Srednja visina elemenata profila, Rz je srednja vrijednost elementa profila Yp – najviših i
Yv – najnižih tačaka profila na referentnoj dužini.

Slika 8.3. Makrogeometrija površinske hrapavosti

 Srednja aritmetička vrijednost odstupanja Ra svih tačaka efektivnog profila u odnosu na

srednju liniju n, na referentnoj dužini l, računa se po obrascu:
 102

Slika 8.4 Srednja aritmetička vrijednost odstupanja Ra

Srednja aritmetička vrijednost odstupanja Ra predstavlja srednje odstupanje profila koje se

najčešće koristi kao parametar za određivanje kvaliteta obrade površine (klase hrapavosti).

8.1.1 Klase površinske hrapavosti

Klase površinske hrapavosti se određuju na osnovu srednje aritmetička vrijednost odstupanja.
Manji broj pokazuje finiji kvalitet obrađene površine. Klase i nivoi hrapavosti površina
mašinskih dijelova pri različitim obradama prikazani su na slici 8.5.
 103

Slika 8.5 Klase i nivoi hrapavosti

8.2 Oznaka kvaliteta obrađene površine

Utvrđena klasa površinske hrapavosti se u tehnički crtež unosi pomoću standardom utvrđenih
oznaka. Osnovna oznaka za označavanje kvaliteta obrađene površine mašinskog dijela se sastoji
od dva kraka pravih linija pod uglom od 60° u obliku kukice:

Slika 8.6. Oznaka kvaliteta površine

 104

U sledećoj tabeli date su dimenzije prikazane oznake.

Visina H1 5 7 10 14 20 28
Visina H2 10 14 20 28 40 50
Debljina linije za označavanje d 0,35 0,5 0,7 1 1,4 2
Visina oznaka velikih slova 3,5 5 7 10 14 20

Opšti znak za oznaku sa svim dodatnim elementima izgleda kao na slici, gdje slovne oznake
predstavljaju sledeće;
a – vrednost hrapavosti Ra u mikrometrima ili broj klase hrapavosti N1 do N12
b – metod proizvodnje, postupak ili prevlaka
c – referentna dužina
d – pravac prostiranja neravnina
e – dodatak za mašinsku obradu
f – drugi kriterijumi hrapavosti (Rz, Rmax)

Vrijednosti površinske hrapavosti se dodaju oznakama kvaliteta obrađene površine na sledeći

način:

a b c d

Slika 8.7. a) osnovna oznaka, b) sa skidanjem materijala c) zadržava se kvalitet iz prethodnog

procesa d) za označavanje specijalnih karakteristika površine

Kada je potrebno dopisivanje nekih dopunskih oznaka, dužem kraku bilo kog oblika kukice se
dodaje nastavak u obliku horizontalne linije čija dužina zavisi od dužine dopunske oznake:
 105

a b c d

Slika 8.8. Izgled oznake za slučaj stavljanja dopunske oznake

Kada je naznačena samo jedna vrijednost ona predstavlja maksimalnu dozvoljenu vrijednost
površinske hrapavosti izraženu glavnim kriterijumom hrapavosti Ra ili odgovarajućom klasom
hrapavosti (na primer: a = N9 ili a = 6,3). Ako se naznačuju najveća i najmanja granična
vrijednost glavnog kriterijuma prikazuju se obje vrijednosti i to tako da vrijednost finijeg
kvaliteta obrade (a1) bude iznad vrijednosti grublje obrade (a2) (na primer: a1 = 1,6 i a2 = 6,3,
odnosno a1 = N7 i a2 = N9).

8.2.1 Oznake specijalnih karakteristika površinske hrapavosti

Ako se zahtjeva da se konačna površinska hrapavost ostvari jednim određenim postupkom

obrade, onda se taj postupak dopiše na produžetku dužeg kraka znaka, slika 8.8 a. Ako je
neophodno označavanje referentne dužine, ona se bira iz niza standardnih brojeva i postavlja
ispod produžetka dužeg kraka znaka, slika 8.8 b. Ako je neophodno utvrditi pravac prostiranja
neravnina koje ostaju na površini materijala kao posljedica primjenjenog postupka obrade, onda
se unosi odgovarajuća oznaka, slika 8.8 c. Gde je potrebno da se naznači vrijednost dodatka za
mašinsku obradu upisuje se oznaka, slika 8.8d. Na slici 8.9 pokazan je način stavljanja oznaka
kvaliteta površine na crtež mašinskog dijela. Znakovi za hrapavost i način obrade mogu biti
zajednički za sve površine ili mogu biti posebni kad se odnose samo na određene površine
predmeta (slika 8.9.).

Slika 8.9. Primjer unošenja znakova za kvalitet i način obrade na tehničkom crtežu
 106

Ako oznaka za kvalitet hrapavosti sadrži dodatne oznake stanja površine onda ona mora biti
upisana u crtež tako da bude čitljiva sa desne strane i odozdo. Ukoliko se uz oznaku upisuje
samo vrednost površinske hrapavosti tada oznaka može biti u bilo kom položaju, ali sama
vrednost mora biti orijentisana tako da bude čitljiva odozdo i sa desne strane, slika 8.9.

Oznaka se dovodi u vezu sa površinom na koju se odnosi:

• direktno
• linijom produžetka površine i
• vodećom linijom, slika 8.10

Slika 8.10 Način nanošenja oznaka na crtež

Znak za površinsku obradu se koristi samo jednom za jednu površinu i to u projekciji u kojoj je
ta površina dimenzionisana, slika 8.11a

a b

Slika 8.11 Kotiranje i znakovi obrade

 107

Označavanje na crtežima Ukoliko sve površine treba da imaju isti kvalitet obrade oznaka se ne
stavlja na svaku od površina već se propisuje zajednička oznaka koja se postavlja u desnom
gornjem uglu crteža: slika 8.11.b

Ako se zahteva ista hrapavost na većem broju površina onda se ona propisuje zbirnim znakom u
desnom gornjem uglu crteža. Između dvije kose crte upisuju se ostali stepeni hrapavosti koji se
odnose na druge površine prema rastućim brojevima, odnosno grubljim obradama, a te oznake se
takođe moraju ucrtati i na odgovarajućim mjestima u crtežu, slika 8.12 a

a b

Slika 8.12 Znakovi obrade (kvaliteta površine)

Umesto da se između kosih crta upisuje više znakova može se upisati samo osnovna oznaka u
vidu otvorene kukice, što upozorava da se oznake kvaliteta obrade pojedinih površina treba da
potraže na samom crtežu: slika 8.12 b

8.22 Uprošćenja složenih oznaka površinske obrade

Da bi se izbeglo ponavljanje složenih oznaka mogu se koristiti uprošćene oznake pod uslovom
da se njihovo značenje prikaže na crtežu, slika 8.13

Slika 8.13 Uprošćenja prilikom nanošenja oznaka

 108

Na sledećoj slici dati su primjeri označavanja kvaliteta površinske obrade.

Slika 8.14 Primjeri nanošenja oznaka površinske obrade

 109

9.0 TOLERANCIJE

Dok se u pojedinačnoj proizvodnji ili nekom remontu određene mašine ili postrojenja može u
montaži dopustiti tzv. podešavanje u serijskoj i visokoserijskoj proizvodnji to nije dopušteno.
Dakle svaki bi mašinski dio trebao biti proizveden tako da pristaje uz svoj pripadajući dio bez
ikakve dorade što uslovljava uvođenje nekog sistema u smislu tačnosti mjera i željenog dosjeda.
Ovaj zahtjev je posebno naglašen specijaliziranjem proizvodnje u kojoj se često sklapaju u
mašinsku cjelinu proizvodi različitih tvornica. Dotrajali se dijelovi takođe moraju moći izmjeniti
bez dopunske obrade i drugih poteškoća, a prilikom remonta moraju pristajati na mašinu bez
podešavanja. Bilo bi nemoguće zahtjevati izmjenjivost dijelova uz održavanje apsolutno
jednakih mjera propisanih mjerom. Takvu tačnost onemogućava proizvodnja, jer je praktično
nemoguće izraditi dvije potpuno jednake mjere koje bi se poklapale na hiljaditi dio milimetra.
Ukoliko se to ipak dogodi radi se o slučajnosti, a ne o zahtjevu proizvodnje. Iz ovih razloga
industrijska proizvodnja odavno dopušta da se dijelovi koji skupa rade i daju dosjed određenog
značaja izrađuju unutar dviju graničnih mjera tj. sa određenim dopuštenim odstupanjima tzv.
tolerancijama.

Ovim tolerancijama koje su sastavni dio mjere propisano je koliko i u kojem smjeru se može
odstupati od nazivne mjere navedene kotom na tehničkom crtežu, a da se ipak održi željeni
sklop i osigura izmjenjivost mašinskih dijelova.

Primjena proizvodnje u određenim granicama tačnosti prvo je započela kod proizvodnje oružja i
municije.To je tipičan primjer masovne proizvodnje gdje su zahtjevi tačnosti najviše izraženi.
Zahtjev je bio: osigurati izmjenjivost dijelova i mogućnost primjene municije na svakom oružju
određenog kalibra. Ovi principi su brzo našli put iz vojne industrije u proizvodnju vozila, mašina
itd. tako da danas nema tvornice koja ih ne primjenjuje. U početku su pojedine tvornice, a
kasnije i pojedine države razvijale svoje sisteme tolerancija. Razlike u sistemima su bile velike
da ih je hitno trebalo internacionalizirati. Na temelju iskustva pojedinih država donesene su
internacionalne norme za tolerancije kojima su zamjenjeni svi nacionalni propisi o tolerancijama
i nalijeganjima (ISO 286).

9.1 Tolerancije dužinskih mjera

9.1.1 Definisanje osnovnih pojmova

Radi razumjevanja tolerancija potrebno je najpre razjasniti osnovne pojmove koji su vezani za
slike 9.1-9.3

Nazivna mjera (N) je mjera koja se kao mjera unosi u tehnički crtež (ili nominalna mjera
prikazana crtežom). Obično je to zaokružena mjera napr. 85 mm.
 110

Tolerancija mjere (T= IT) je dopušteno odstupanje mjere u proizvodnji, a jednaka je razlici
najveće i najmanje dopuštene mjere.

Slika 9.1. Definicija osnovnih pojmova tolerancija mjera.

Slika 9.2. Pojam tolerancija i pojednostavljeno prikazivanje

Slika 9.3. Pojam donjih i gornjih ostupanja ili odmjera kod provrta i osovine
 111

Stvarna mjera (I) je mjera koja se utvrđuje mjerenjem na izrađenom mašinskom dijelu. U ovu
mjeru je uključena i netačnost mjerenja. Ova mjera mora biti unutar dopuštenih graničnih mjera
mašinskog dijela, u protivnom se mašinski dio odbacuje kao škart. Stvarna mjera se označava i
sa Ds, ds, Nd isl.

Granična mjera je najveća ili najmanja mjera koja se dopušta.

Najveća dopuštena mjera ili gornja granična mjera (Gg) je mjera koja je veća od obiju
graničnih mjera (označava se i sa Dmax ili d max, odnosno Dg ili dg)

Najmanja dopuštena mjera ili donja granična mjera (Gd) je mjera koja je manja od obiju
graničnih mjera (označava se i sa Dmin ili dmin odnosno Dd ili dd).

Odstupanje je razlika između stvarne i nazivne mjere napr. 85,22-85 = +0,22, a može biti
pozitivno i negativno.

Gornje ostupanje (Es, es) je razlika između najveće dopuštene i nazivne mjere, naprimjer 85,28-
85 = +0,28. I ovo ostupanje može biti pozitivno i negativno. ( može se označavati i kao AG, ag)

Donje ostupanje (Ei, ei) je razlika između najmanje i nazivne mjere, napr 84,90-85 = - 0,1. I ovo
ostupanje može biti pozitivno i negativno (označava se i sa Ad ili ad).

Stvarno ostupanje (A=I-N) je razlika između stvarne mjere i nazivne mjere napr: 85,22-85=
+0,22

Polje tolerancije (T0= IT0, Tp= ITp) je područje omeđeno najvećom i najmanjom dopuštenom
mjerom (Za vanjsku mjeru ili osovinu T0 = Gg0 -Gd0 = es-ei, za unutarnu mjeru ili provrt Tp = Ggp-
Gdp=ES-EI).

Prilikom izrade mašinskih dijelova radne mašine i alati se podešavaju tako da se stvarna mjera
nakon izrade nađe u sredini tolerancijskog polja, odnosno da je stvarna mjera srednja vrijednost
u odnosu na granične mjere. Iako pri izradi dijelova neke mjere odstupaju od srednje vrijednosti
ipak se najveći broj mjera izvodi sa srednjim vrijednostima kako to pokazuje raspodjela stvarnih
mjera odnosno učestalost njihove pojave (slika 9.4 i 9.5). Nastoji se da učestalost graničnih
mjera bude što manja. Oblik funkcije raspodjele stvarnih mjera može bit različit odnosno tačka
gomilanja može biti u sredini, lijevo i desno pomjerena. Tehnološki proces je ekonomski bolji
ako je raspodjela simetrična u odnosu na sredinu tolerancijskog polja. Ocjena raspodjele stvarnih
mjera provodi se primjenom Normalne ili Gausove raspodjele i metoda statističke matematike.

Nulta linija (0 linija ) odgovara u slikama i grafičkim prikazima nazivnoj mjeri kao polaznoj
lininji od koje se određuju tolerancije.

Dosjed (sklop) je odnos mjera između dijelova dva mašinska dijela koji su u spoju. Jedan može
ući lako u drugi, a da ne ispuni potpuno prostor.
 112

Slika 9.4. Položaj tolerancijskog polja kod vanjske mjere (osovine) i učestalost
pojave stvarnih mjera

Slika 9.5. Položaj tolerancijskih polja kod unutarnje mjere (provrta) i učestalost
pojave stvarnih mjera.

Labavost ili zračnost (z) je razlika u mjerama provrta i osovine kada je prečnik provrta veći od
prečnika osovine. U ovom primjeru između njih postoji određeni zazor (slika 9.6).

Preklop (p) je razlika u mjerama provrta i osovine kada je prečnik provrta manji od prečnika
osovine. U ovom primjeru jedan mašinski dio se mora utisnuti u drugi uz primjenu sile (slika
9.6 desno).

Kvalitet je oznaka vrijednosti za neki red tolerancija, koji će kod različitih prečnika dati sličnu
tačnost. Kvalitet u suštini prestavlja tačnost proizvodnje. U ISO sistemu se kvalitet označava
brojevima, a mjeri u mikrometrima.
 113

Provrt je u smislu tolerancija vanjska mjera dosjeda, bez obzira da li se radi o kružnoj ili ravnoj
mjeri. Za mašinski dio to je neka unutarnja mjera, ali u spoju dva dijela –sklopa- to je vanjska
mjera jer obuhvata pripadni dio.

Osovina u smislu tolerancija je unutarnja mjera sklopa, bez obzira da li se radi radi o kružnoj ili
o ravnoj mjeri. Za mašinski dio to je neka vanjska mjera, ali u sklopu dva dijela to je unutarnja
mjera jer obuhvata pripadni dio.

Sistem tolerancija je planski izrađen red sklopova sa različitim zazorima i preklopima

Osnovne tolerancije su utvrđene vrijednosti tolerancija za 16 (odnosno18) kvaliteta, bez obzira

na njihov smještaj u pogledu nulte linije.

Slika 9.6. Pojam dosjeda (a-bez tolerancija, b- sa tolerancijama)

9.2 Vrste nalijeganja

Vrsta nalijeganja je odnos dva mašinska elementa koji imaju istu (jednaku) nazivnu
mjeru Di = di.
Prema vrsti nalijeganja postoji: a) labavo nalijeganje, b) neizvjesno nalijeganje, c) čvrsto
nalijeganje, slika 9.7
 114

Slika 9.7. Nalijeganja

9.2.1 Labavo nalijeganje.

Kod ove vrste nalijeganja uvijek postoji zazor između sastavljenih elemenata. Gornja granična
mjera osovine uvijek je manja od donje granične mjere provrta. Obavezno se računa maksimalni
i minimalni zazor ove vrste nalijeganja.

Maksimalni zazor. Zmax= Dmax – d min = Es-ei > 0

Minimalni zazor: Zmin = Dmin- dmax = Ei-es > 0

Stvarni zazor: Z = Di - di > 0

Slika 9.8 Šematski prikaz labavog nalijeganja

 115

9.2.2 Neizvjesno nalijeganje

Kod ove vrste nalijeganja može da postoji zazor ili preklop između sastavljenih elemenata.
Obavezno se računa maksimalni zazor i maksimalni preklop ove vrste nalijeganja

Maksimalni zazor: Zmax = Dmax - dmin = Es-ei > 0

Maksimalni preklop: pmax = Dmin - dmax = Ei-es < 0

Slika 9.9 Šematski prikaz neizvjesnog nalijeganja

9.2.3 Čvrsto nalijeganje

Kod ove vrste nalijeganja uvijek postoji preklop između sastavljenih elemenata. Donja granična
mjera osovine uvijek je veća od gornje granične mjere rupe (provrta) i obavezno se računa
maksimalni i minimalni preklop ove vrste nalijeganja.

Maksimalni preklop: Pmax = Dmin - dmax =Ei-es < 0

Minimalni preklop: Pmin = Dmax – dmin = Es –ei < 0

Stvarni preklop: P = Di-di < 0

 116

Slika 9.10 Šematski prikaz čvrstog nalijeganja

9.3 Način označavanja tolerisanih mjera

Pri izboru sklopa u pravilu je da je tolerancija osovine uvijek za jedan kvalitet bolja od kvaliteta
provrta. ISO tolerancije obavezno se primjenjuju kad se radi o sklopu dva mašinska dijela sa
mjerama između 1-500 mm. Za druge mjere sklopa, kao i za sve tolerancije pojedinačnih mjera
koje neće biti u sklopu sa drugim mašinskim dijelovima, navode se vrijednosti tolerancija
brojčanim podacima. To su tgz. tolerancije dužinskih mjera ili dužinske tolerancije. One se mogu
unijeti u crteže na različite načine kao što to pokazije slika 9.11.

a) Navođenjem gornjeg i donjeg ostupanja

b) Uračunavanjem jednog ostupanja u nazivnu mjeru, dok se tolerancija navodi kao drugo
odstupanje
c) Navođenjem najveće i najmanje dopuštene mjere
d) Navođenjem oznake tolerancijskog polja i kvaliteta

Slika 9.11. Načini unošenja tolerancija dužinskih mjera u tehničke crteže

 117

Pravilo je da se tolerancije dužinskih mjera navode u milimetrima, pa nije potrebno navoditi

jedinicu mjere.

9.4 Osnove ISO sistema tolerancija dužinskih mjera

Za praktičnu primjenu i za pravilno funkcionisanje mašinskih dijelova značajne su tolerancije

dijelova u sklopu. Za isti kvalitet nekog sklopa tolerancija mora biti razmjerna veličine mjere tj
izraženo u procentima od mjere ona mora biti za isti karakter sklopa praktično jednaka.

Za izbor kvaliteta tolerancije mogu poslužiti sledeće iskustvene preporuke:

Tablica 9.1. Opšte preporuke za izbor kvaliteta tolerancija

9.5 Sistemi tolerancija

U praksi se koriste dva sistema tolerancija:

 Sistem jedinstvenog provrta (SJP) je sistem u kojem se prema jednakom (zajedničkom )
provrtu prilagođavaju osovine za različite sklopove (slika 9.12a )
 Sistem jedinstvene osovine (SJO) je sistem u kojem se prema jednakoj (zajedničkoj)
osovini prilagođavaju provrti za različite sklopove (slika 9.12 b).
 118

Slika 9.12. Sistem jedinstvenog provrta (SJP)-a i sistem jedinstvene osovine (SJO) -b

S obzirom na preporučljive sklopove, jedinstveni dio (bilo provrt bilo osovina) ima uvjek za sve
kvalitete, prečnike i sklopove jednu mjeru jednaku nuli tj. jednaku nazivnoj mjeri (N). Druga
mjera je jednaka za sve sklopove unutar određenog područja prečnika i određenog kvaliteta. U
sistemu jedinstvenog provrta donja mjera je jednaka nuli (EI = 0) tj. tolerancija uvijek ulazi u
materijal (bilo provrta, bilo osovine) slika 9.12. U praksi se primjenjuju oba sistema, ali se češće
primjenjuje sistem jedinstvenog provrta, iz razloga lakše obrade i mjerenja sa vanjske strane
mašinskog dijela (osovine). Međutim ponekad je potrebno prema osovini podesiti prečnik
mašinskih dijelova koji dolaze na nju, (glavčine zupčanika, remenice itd) i tada se koristi sistem
jedinstvene ili zajedničke osovine.

9.6 Položaj i označavanje tolerancijskih polja

Položaj tolerancijskih polja određen je sobzirom na nultu liniju slovima latinice (međunarodne), i
to: za vanjske mjere (osovine)-malim slovima latinice (slika 9.13), a za unutarnje mjere
(provrte)-velikim slovima latinice:

A b c cd d e ef f fg g h j (js) k m n p r s t u v x y z za zb zc

A B C CD D E EF F FG G H J (JS) K M N P R S T U V X Y Z ZA ZB ZC
 119

Slika 9.13. Položaj tolerancijskih polja za osovine i za provrte

Položaj tolerancijskog polja označen sa gore navedenim slovima određen je jednim od graničnih
ostupanja koja su na slici 9.13 označena kao donja ili gornja mjera (es,ei, ES,EI). Veličina ovih
ostupanja zavisi od nazivnih mjera i kvaliteta izrade.

Položaj tolerancijskih polja cd, ef i fg za vanjske, odnosno CD, EF, i FG za unutarnje mjere,
koriste se za nazivne mjere do 10 mm.

Oznaku tolerancije dužinske mjere čini kombinacija simbola koji određuju položaj i veličinu
tolerancijskog polja .Tako napr oznaku ∅ 80 F8 ili ∅ 40h7 čine nazivne mjere ∅ 80 odnosno
∅40, položaj tolerancijskog polja F za provrt odnosno h za osovinu i kvalitet tolerancije IT8,
odnosno IT7.

Na osnovu nazivne mjere i oznake položaja tolerancijskog polja F, odnosno polja h, određuje se
jedno od graničnih ostupanja (gornje ili donje). Za izabrana tolerancijska polja i za izabrane
kvalitete tolerancija daju se ova odstupanja tabelarno, čime se postupak određivanja graničnih
odstupanja pojednostavljuje. Položaj tolerancijskog polja u odnosu na nul-liniju kako za vanjsku
tako i za unutrašnju mjeru, može se definisati u nekoliko osnovnih slučajeva.
 120

Postoje polja koja se nalaze iznad ispod i na nultoj liniji. Takođe karakteristično je polje h koje
se nalazi sa donje strane nulte linije i ovo polje se koristi kao tolerancijsko polje u sistermu
zajedničke osovine. Slično ali sa gornje strane se nalazi polje H koje se koristi kao tolerancijsko
polje u sistemu zajedničkog provrta. Položaj polja definisan je odstojanjem polja od nulte linije
stim da se kod polja koja su ispod linije u tabelama daje tzv. gornje odstupanje Es i es, zavisno
dali se radi o polju za provrt (veliko slovo) ili polju za osovinu (malo slovo). Kod polja koja su
iznad nulte linije daje se odstojanje donje linije polja od nulte linije tzv. donje odstupanje (Ei ili
ei). U ovom se položaju nalaze tolerancijska polja od a do g za vanjske mjer i od P do ZC za
unutrašnje mjere.Već je rečeno da je promjena veličine tolerancijskog polja ovisna o kvalitetu
tolerancije i o nazivnoj mjeri. Veza takođe postoji između tolerancije i hrapavosti površine nekog
elementa, tako da se nemože propisati fina tolerancija za grubo obrađene dijelove. U tabeli 9.2
data su osnovna odstupanja za sve kvalitete i za nazivne mjere do 500 mm, a u tabeli 9.3 takođe
za sve kvalitete i za mjere 500 -3150 mm.

Tablica 9.2. Veličina tolerancijskih polja T za mjere do 500mm.

 121

Tablica 9.3. Veličine tolerancijskog polja T za mjere od 500 do 3150 mm.

U sledećim tabelama data su osnovna ostupanja tolerancijskih polja od nulte linije.

Tabele 9.4 - 9.7, daju osnovno ostupanje tolerancijskih polja za osovine, a tabele 9.8-9.19 daju
osnovna ostupanja za provrte.

Tabela 9.4
 122

Tabela 9.5

Tabela 9.6
 123

Tabela 9.7

Tabela 9.8
 124

Tabela 9.9

Tabela 9.10
 125

Tabela 9.11

Tabela 9.12
 126

Tabela 9.13

Tabela 9.14
 127

Tabela 9.15

Tabela 9.16
 128

Tabela 9.17

Tabela 9.18
 129

Tabela 9.19

Iz predhodno izloženog može se zaključiti da ISO sistem tolerancija obuhvata tolerancijska polja
u svim položajima od a do zc i od A do ZC, sa svim osnovnim tolerancijama od IT01 do IT16.
Međutim s obzirom na praktičnu potrebu da broj mjerila bude što manji, u praksi se upotrebljava
samo nekoliko najprikladnijih tolerancijskih polja .

U tablici 9.20 i 9.21, date su vrijednosti onih tolerancijskih polja za provrte i osovine koje, prema
iskustvu u mašinstvu, većinom zadovoljavaju u svim primjerima. Za dvadeset IT kvaliteta i 24.
položaja tolerancijskih polja daju po ISO sistemu mogućnost upotrebe 480 različitih tolerancija.
U sledećim tablicama date su preporuke za izbor tolerancija za osovine i za provrte.
 130

Tablica 9.20. Preporučene tolerancije za provrte.

 131

Tablica 9.21. Preporučene tolerancije za osovine

9.7 Tolerancije slobodnih mjera

Mjere kod kojih ostupanja od nazivnih vrijednosti praktično ne utiču na upotrebljivost dijelova
nazivaju se slobodnim mjerama. Ove se mjere ostvaruju uobičajenim proizvodnim postupkom pa
njihova odstupanja leže u granicama tog postupka obrade. Nazivne mjere se na kotama upisuju
bez navođenja položaja i veličine tolerancijskog poja. Tolerancije slobodnih mjera se ne mogu
propisati na temelju funkcije, jer veličina prekoračenja nazivne vrijednosti ne utiče na
upotrebljivost ni na sigurnost dijela. Slobodne mjere se odnose na dijelove koje ne grade sklop.
Zato se slobodne mjere ne tolerišu osim ako je potrebno stepen tačnosti ovih mjera suziti.
 132

Dopuštena odstupanja slobodnih mjera za obrađene dijelove izrađene odvajanjem čestica i

njihove mjere navedene u tablicama 9.22 do 9.24, a njihova je veličina utvrđena prema ISO 2768
i svrstana u četiri stepena tačnosti:

 f- fini
 m- srednji
 c- grub i
 v- vrlo grubi

Tolerancije slobodnih mjera unose se u crtež u zato predviđeno polje pomoću skraćene oznake
stepena tačnosti .

Da li je potrebno i u kojem obimu provjeravanje dopuštenih ostupanja slobodnih mjera dobijenih

odvajanjem čestica, utvrđuje se internim propisima proizvođača. Naručilac (kupac) odlučuje o
prihvatanju dijelova koji ne odgovaraju odredbama standard.

Tablica 9.22. Tolerancije slobodnih dužinskih mjera ostvarenih odvajanjem čestica

Tablica 9.23. Tolerancije slobodnih dužinskih njera za poluprečnike, zaobljenja i skošene ivice
 133

Tablica 9.24. Tolerancije slobodnih mjera za uglove upisane u crtež

Ukoliko se može dopustiti veće ostupanje od onog što ga propisuju tolerancije slobodnih mjera
treba to naznačiti na tehničkom crtežu kako kontrola nebi odbacila mašinski dio kao škart. Ako
neka mjera može naprimjer iznositi 15 do 20 mm, tada će na crtežu stajati tolerancija 15+5o

9.8 Sklopovi

9.8.1 Vrste označavanje i pregled sklopova

U ISO sistemu sklopova postoji gruba podjela na tri vrste sklopova , od kojih je svaki sa više
stepeni : labavi, prijelazni i tijesni. Šematski prikaz položaja tolerancijskih polja s obzirom na
nazivnu mjeru prikazan je u sistemu jedinstvenog provrta (SJP) na slici 9.14, a za sistem
jedinstvene osovine (SJO) na slici 9.15.

Slika 9.14.Sklopovi kod sistema jedinstvenog provrta (SJP)

 134

Slika 9.15. Sklopovi kod sistema jedinstvene osovine (SJO)

U tablici 9.25. dati su nazivi stepeni sklopa s obzirom na položaj tolerancijskog polja u sistemu
jedinstvenog provrta (SJP) i sistemu jedinstvene osovine (SJO)

Tablica 9.25. Naziv sklopa (dosjeda)

Prema preporukama mjerodavnih standarda daje se prednost sklopovima datim u tablici 9.26 i
9.27 .
 135

Tablica 9.26. Prioritetni dosjedi u sistemu zajedničkog provrta (SZP)

Tablica 9.27. Prioritetni dosjedi u sistemu zajedničke osovine (SJO)

9.8.2 Izbor tolerancija i sklopova

Svaki mašinski dio ima čitav niz mjera, međutim tolerancije se obično propisuju za udaljenosti
središnjica i obrađene površine koje su od uticaja na ugradnju i pravilno funcionisanje. ISO
sistem tolerancije s 21 slovom i 16 kvaliteta za svaki simbol teoretski omogućuje spajanje
osovina i provrta u sklop gotovo prema slobodnom izboru (21x16=336 vrsta sklopova). U
praktičnoj primjeni se ne koriste sve ove mogućnosti, već je broj sklopova sužen na nešto preko
50. Neke tvornice idu na još užu primjenu, uglavnom zbog smanjenja troškova koji bi otpali na
veliki broj alata i mjerila. Preporučljivi dosjedi za opšte mašinstvo dati su u tablici 9.28.

Tablica 9.28. Preporučeni dosjedi za opšte mašinstvo

 136

Ukoliko se zahtjeva velika tačnost potrebno je raspolagati specijalnim alatnim strojevima i

predvidjeti duže vrijeme obrade. Gdje god je to moguće treba težiti upotrebi što grubljih
tolerancija i kvaliteta izrade kako bi mašinski dio bio što jevtiniji. Pri tom stalno treba imati na
umu funkciju mašinskog dijela. Na strože tolerancije i finije kvalitete izrade treba ići onda kada
granični slučajevi ne obezbjeđuju ispravnu funciju dijelova. Pri izboru i upotrebi različitih
sklopova treba računati sa srednim vrijednostima zazora ili preklopa, a granične vrijednosti samo
kontrolisati.

9.9 Tolerancije oblika, orijentacije, smještaja i vrtnje

Radi osiguranja kvaliteta proizvoda nije dovoljno definisati samo tolerancije dužinskih mjera.
Potrebno je unutar granica tolerancija spriječiti i druge promjene koje se odražavaju na tačnost
geometrije mašinskog dijela. Uopšteno (prema ISO 1101), ove se tolerancije zovu tolerancije
oblika, orijentacije, smještaja i vrtnje odnosno geometrijske tolerancije. Prema karakteristikama
koje se tolerišu tolerisana područja mogu biti:
 površina unutar kruga,
 površina između dva koncentrična kruga,
 površina između dvije ekvidistantne linije ili dva paralelna pravca,
 prostor unutar valjka,
 prostor izmedu dva koaksijalna valjka,
 prostor izmedu dvije ekvidistantne ravnine ili dvije paralelne ravnine i
 prostor unutar paralelepipeda.

Pored odstupanja dužinskih mjera mašinskih djelova dolazi i do odstupanja njihovih konturnih
linija i površina od idealnih geometrijskih oblika. Zbog toga nije moguće ostvariti tačno
nalijeganje površina i podudaranja osi. Uzroci toga su isti kao i kod odstupanja dužinskih mjera.

Kod tolerancija oblika tolerišu se sledeće osobine :

 Pravolinijnost
 Ravnost
 Kružnost
 Cilindričnost
 Oblik linije
 Oblik površine

Kod tolerancije položaja razlikuju se.

 Ostupanje po pravcu, paralelnosti, okomitosti i ostupanje ugla nagiba

 Ostupanje po mjestu, ostupanje od lokacije, koaksijalnosti i simetričnosti.
 Ostupanje rotacionih površina, radijalno bacanje, i aksijalno kružno kretanje pri rotaciji.
 137

Slika 9.16 Osnovne oznake tolerancija oblika, orjentacije, smještaja i vrtnje

Slika 9.20 Dopunske oznake za kombiniranje sa osnovnim oznakama tolerancija oblika,

orjentacije, smještaja i vrtnje
 138

Tolerancija pravolinijnosti definisana je kao odstupanje koje je ograničeno sa dva

paralelna pravca na udaljenosti t.
Definicija Primjeri (prikaz pojašnjenja)
područja
tolerancije
Svaka linija gornje površine mora ležati
između dva paralelna pravca na
udaljenosti 0,1

Izvodnica plašta na svakih 200

mmdužine mora ležati između dva
paralelna pravca na udaljenosti 0,1
Osa grede mora ležati unutar
paralelopipeda osnovice 0,1x0,2

Osa osovinice mora ležati unutar valjka

prečnika 0,08

Površina mora biti između dvije

paralelne ravni na udaljenosti 0,08
Tolerancija ravnosti definisana je kao odstupanje koje je ograničeno dvjema
paralelnim ravnima na udaljenosti t
Definicija Primjeri (prikaz pojašnjenja)
područja
tolerancije
Površina mora biti između dvije
paralelne ravnine na udaljenosti 0,08

Tolerancija kružnosti definisana je kao odstupanje koje je ograničeno dvjema

koncentričnim kružnicama na udaljenosti t
Definicija Primjeri (prikaz ipojašnjenja)
područja
tolerancije
 139

Obim bilo kojeg poprečnog presjeka na

vanjskom prečniku mora biti između
dvije koncentrične kružnice na
udaljenosti 0,03

Obim bilo kojeg poprečnog pressjeka

mora biti izmeđudvije koncentrične
kružnice na udaljenosti 0,1
Tolerancija cilindričnosti definisana je kao osddstupanje koje je ograničeno dvjema
koncentričnim (koaksijalnim) valjcima na udaljenosti t
Definicija Primjer (prikaz i objašnjenje)
područja
tolerancije
Tolerisana površina mora biti između
dva koncentrična koaksijalna valjka na
udaljenosti 0,1
Tolerancija oblika linije definisana je kao odstupanje koje je ograničeno dvjema
linijama koje obuhvataju kružnicu prečnika t, čije je sjedište na idealnoj geometrijskoj
liniji
Definicija Primjeri (prikaz i pojašnjenje)
područja
tolerancije
U bilo kojem presjeku oblik linije mora
biti između dvije linije koje omataju
kružnice prečnika 0,04, čija su sjedišta
na geometrijski idealnoj liniji
Tolerancija oblika površine definisana je kao odstupanje koje je ograničeno dvjema
površinama koje obuhvataju kugle prečnika t, čija su sjedišta na površini koja ima
pravilan geometrijski oblik
Definicija Primjeri (prikaz i pojašnjenja)
područja
tolerancije
Tolerancija površina mora biti između
dviju površina koje obuhvataju kugle
prečnika 0,02 čija su središta na površini
koja ima pravilan geometrijski oblik

Tolerancija paralelnosti definisana je kao odstupanje koje je ograničeno sa dva

paralelna pravca na udaljenosti t paralelopipedom osnovice t1xt2, valjkom prečnika t
ili dvjema površinama koji su uz to paralelni referentnim pravcima ili površinama
Definicija Primjeri (prikaz i pojašnjenja)
područja
tolerancije
 140

Tolerisana osa mora biti između dva

pravca na udaljenosti 0,1 koji su
paralelni sa referentnom osi A i položeni
u okomitom pravcu
Tolerancija okomitosti definisana je kao odstupanje koje je ograničeno sa dva
paralelna pravca na udaljenosti t , paralelopipedom osnovice t1xt2, valjkom prečnika
t, ili sa dvije površine , koje su uz to okomiti na referentni pravac ili površinu.
Definicija Primjeri (prikaz i pojašnjenja)
područja
tolerancije
Od kosog provrta mora biti između dva
paralelna pravca na udaljenosti 0,06,
koji su uz to okomiti na osu vodoravnog
provrta A (referentni pravac)
Tolerancija ugla definisana je kao odstupanje koje je ograničeno sa dvba paralelna
pravca na udaljenosti t ili sa dvije paralelne površine na udaljenosti t, koji su uiz to
nagnuti za ugao α sobzirom na referentni pravac ili referentnu površinu.
Definicija Primjeri (prikaz i pojašnjenja)
područja
tolerancije
Osa kosog provrta mora biti između dva
paralelna pravca na udaljenosti 0,08,
koji su uz to nagnuti za ugao 600
sobzirom na referentnu osu A-B
Tolerancija simetričnosti definisana je kao odstupanje koje je ograničeno sa dvije
paralelne površine na udaljenosti t, ili dva paralelna pravca na udaljenosti t ili
paralelopipedom osnovice t1 x t2.
Definicija Primjeri (prikaz i pojašnjenja)
područja
tolerancije
Ravan simetrije utora mora biti između
dvije paralelne ravni, koje su razmaknute
za 0,08 i simetrično smještene prema
ravni simetrije referentne značajke A.

Slika 9.21 Primjeri nanošenja tolerancija oblika

 141

Zaključak

U prikazanim poglavljima knjige data su osnovna pravila i upustva za pravilno prikazivanje

proizvoda i njihovih dijelova na crtežima. U savremenoj industrijskoj proizvodnji u kojoj se
brojni proizvodi i njihovi dijelovi izrađuju serijski ili masovno, kao osnova za neprekidno i
ekonomično odvijanje proizvodnje neophodna je konstrukcijska i tehnološka dokumentacija za
sve proizvode i njihove dijelove. Konstrukciona dokumentacija jednog proizvoda je skup
tehničkih crteža koji jasno određuju sve geometrijske, funkcionalne i druge bitne karakteristike
proizvoda kao cjeline i svih njegovih dijelova. Konstrukcionu dokumentaciju jednog proizvoda
čini jedan ili više sklopnih crteža na bazi kojih se vrši montaža, i onoliko detaljnih crteža koliko
je različitih dijelova sadržano u proizvodu kao cjelini na bazi kojih se vrši izrada dijelova
proizvoda.

Iz navedenog slijedi da je osnova svake ozbiljne proizvodnje tehnički crtež, koji kod radnika kao
neposrednog izvršioca proizvodnje tj. izrade dijelova i njihove montaže u gotov proizvod treba
da proizvede svijest o obliku, mjerama, međusobnom položaju i svim drugim geometrijskim,
funkcionalnim i drugim bitnim karakteristikama, tačno onako kako ih je zamislio, razradio i na
tehničkom crtežu prikazao projektant, odnosno konstruktor proizvoda. Da bi to bilo moguće,
tehničko crtanje od nacrtne geometrije “posuđuje”metode prikazivanja trodimenzionalnih
objekata u ravni crtanja, dakle u mediju koji ima samo dvije dimenzije, ali i propisuje i niz
pravila za jasnu i jednoznačnu komunikaciju između projektanta- konstruktora i neposrednog
izvršioca proizvodnje proizvoda.