Professional Documents
Culture Documents
Moja Istina o Smrti Jugoslavije
Moja Istina o Smrti Jugoslavije
2003.
(Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja. Moja istina o smrti Jugoslavije, razgovori s
Gordanom Malićem, feljton u 12 nastavaka, Danas, Beograd, 13-28. novembra 2003.
godine)
Što je Tuđman tražio od vas kad ste se prvi put sastali, 1990?
- Tražio je podršku, nije baš definirao kakvu, ali je bilo jasno da misli na podršku dok oni
ne učvrste vlast, jer još je bilo pitanje hoće li je baš učvrstiti, hoće li ona dobrovoljno biti
predana ili neće, hoće li ih vojska spriječiti, ili tko će ih spriječiti. To je još bilo pitanje.
Rekao sam: Vi ćete, sasvim sigurno, preuzeti vlast. Nitko vas u tome neće spriječiti. To
nitko ne može. Međutim, daljnju moju podršku možete imati pod nekim uvjetima. Prvi
uvjet je bio - jer su u toku već bile velike reforme i demokratizacija - da i dalje podrže
reforme i demokratizaciju. Drugo, rekao sam: Molim vas, nikakav revanšizam. Ako
hoćete da vas ja podržavam, onda nema revanšizma. Treće, sa Srbima u Hrvatskoj
trebate razgovarati u Hrvatskoj, a ne preko Beograda i Miloševića. Četvrto, dalje ruke od
Bosne i Hercegovine. I peto, ne idite na militarizaciju i naoružavanje. To su bili moji
uvjeti. Sve je radio suprotno. Nastavlja se
Zbog čega ste uvjereni da samo vi imate odgovor na to pitanje? Istina je uvijek
mozaik, ne možete ga sklopiti samo od jedne ispovijedi...
- Ne mogu reći da sam neki apsolutni sudac, ali je činjenica da sam na kraju ostao sam.
Predstavnicima međunarodne zajednice uputio sam poruku, kad sam ostao bez ikakve
podrške, da je paradoksalno, ali istinito kako se sada teže boriti za mir nego za rat. Ja
nisam vodio rat ni protiv koga, a bio sam i ostao napadan sa svih strana: napadao me
Milošević, Kadijević, Tuđman, napadao me žestoko i Kučan.
Zašto Kučan?
- Kučan je imao puno razloga da me napada, jer je smatrao da sam ja jedna od prepreka
da Slovenci ostvare svoju samostalnost. Moja je pozicija, očito, bila takva da nisam
pripadao nikome od njih, a budući da nisam pripadao nikome, čini mi se da sam imao
najviše slobode da kažem istinu. Hoću li u svemu tome biti uvijek u pravu, to ne mogu
garantirati, ali da imam više slobode da kažem istinu jer nisam umočen, to je jasno kao
što su dva i dva četiri.
Zbog čega ste uvjereni da samo vi imate odgovor na to pitanje? Istina je uvijek
mozaik, ne možete ga sklopiti samo od jedne ispovijedi...
- Ne mogu reći da sam neki apsolutni sudac, ali je činjenica da sam na kraju ostao sam.
Predstavnicima međunarodne zajednice uputio sam poruku, kad sam ostao bez ikakve
podrške, da je paradoksalno, ali istinito kako se sada teže boriti za mir nego za rat. Ja
nisam vodio rat ni protiv koga, a bio sam i ostao napadan sa svih strana: napadao me
Milošević, Kadijević, Tuđman, napadao me žestoko i Kučan.
Zašto Kučan?
- Kučan je imao puno razloga da me napada, jer je smatrao da sam ja jedna od prepreka
da Slovenci ostvare svoju samostalnost. Moja je pozicija, očito, bila takva da nisam
pripadao nikome od njih, a budući da nisam pripadao nikome, čini mi se da sam imao
najviše slobode da kažem istinu. Hoću li u svemu tome biti uvijek u pravu, to ne mogu
garantirati, ali da imam više slobode da kažem istinu jer nisam umočen, to je jasno kao
što su dva i dva četiri.
Kad razmišljate o tome zašto vaš program nije uspio, odnosno zašto se
Jugoslavija raspala, što bi bio vaš zaključak?
- U to vrijeme, gdje sam se god pojavio, u kojem god gradu, svugdje su me dočekivali
srdačno, s emocijama. Na skupovima je uvijek bilo puno ljudi i uvijek su mi pružali
podršku. Govorili su mi da im u Jugoslaviji nikad nije bilo tako dobro. Imali su bolje
plaće, putovali su, kupovali, osjećali su se kao slobodni ljudi... No, kad je trebalo glasati,
svaki je glasao za svoj čopor. Nacionalizam je uvijek postojao u svim republikama, u
svim elitama, da li kao velikosrpski, ili separatizam slovenski, i svaki od njih je vukao na
svoju stranu. No, u osnovi, većina ljudi željela je živjeti u miru: ono što sam im ja nudio
činilo im se racionalno i dobro. Onda su na vlast došli nacionalisti, u prvom redu
Milošević, koji su počeli širiti strah. Strah jednih prema drugima. Iza toga je taj strah
trebalo i opravdati, započeti rat. Dalje je išlo sve samo od sebe... Ja sam nudio bolji
život, mirniji, sigurniji put u Europu. Nacionalisti su nudili povratak u prošlost. Ja sam
cijeli život bio liberal i praktičan čovjek.
Što ste napravili prvi dan nakon odlaska iz Savezne vlade? Jeste li se bojali za
svoju glavu?
- Moj mandat nije istekao, jer ga nisam imao kome vratiti. Više nije postojala ni Savezna
skupština, koja me je izabrala, niti je postojalo Predsjedništvo, koje bi moglo biti neki
surogat. Nestajala je država u kojoj sam radio, ali ostao je narod: ja sam vratio mandat,
da tako kažem, narodu. Dao sam ostavku! Skupio sam svoje prnje, što bi rekli, sjeo u
avion i otišao u Graz. U Grazu su me čekali automobili kojima sam prebačen u Hrvatsku.
- Prve dvije godine strašno sam se mučio. Početi potpuno iznova, uz blokadu kakvu sam
imao faktički u cijeloj Jugoslaviji, bilo je gotovo nemoguće. Recimo, ja sam mogao jako
dobro proći da sam prihvatio neke ponude. U ime Vlade Bosne i Hercegovine k meni je
došao Alija Delimustafić u Graz i donio mi poklon... Došao je s prijedlogom da
organiziram nabavu oružja za Bosnu i Hercegovinu. Što mislite, kakav je to lukrativan i
atraktivan posao, koliko se na tome moglo zaraditi, i koliko su zaradili neki, vrlo cijenjeni
građani! Ja to nisam prihvatio. Rekao sam: Molim vas, vi znate što sam napravio za
Bosnu i Hercegovinu. Vi od mene možete svašta tražiti, ali nemojte tražiti da nabavljam
oružje. Ja sam zbog oružja otišao iz Beograda. Između ostalog, on mi je rekao: Slušaj,
mi te nećemo pitati za cijenu. A stjecaj okolnosti je bio takav - tada sam radio s Rusima.
Obnovio sam neke stare kontakte i preko njih došao u vezu i s ljudima iz vojske, da ih
tako nazovem. I kako je tada vojska u Rusiji bila u strašnom stanju - jedva su
preživljavali od plaće, oni su meni predložili da prodajem oružje. No to nisam prihvatio.
Rekli su, mi ćemo vam dati oružje, i tako ga imamo tu, ne znamo što ćemo s njim, vi ga
prodajte i nama dajte koliko mislite da treba. A onaj Delimustafić mi je rekao da neće
pitati za cijenu... Sigurno bi ih malo odbilo takvu ponudu.
Možete li nam reći iz koje je republike bila osoba koja vam je dostavila taj
povjerljivi izvještaj, i je li još uvijek živ?
- Mogu vam reći da je iz Hrvatske, i da, živ je.
Kako ste gledali na dolazak Tuđmana na vlast? Kad ste ga, zapravo, upoznali
kao političara?
- Tuđmana nisam poznavao prije izbora u Hrvatskoj. Kad su provedeni izbori, a on još
nije bio inauguriran u Saboru, preko vikenda sam bio kod kuće. I onda smo imali te tzv.
specijalne telefone, jer nije bilo mobilnih telefona. Zvoni meni specijalni telefon i javlja mi
se dežurni s druge strane i kaže: S vama bih želio razgovarati jedan gospodin, Franjo
Tuđman. Hoćete li preuzeti liniju?, pita me operater. Kažem, hoću, dajte mi liniju. Javlja
se on i kaže: Ovdje Franjo Tuđman, želio bih razgovarati s Antom Markovićem. Ja sam
rekao: Ovdje Ante Marković. I on kaže: Mi se dosad nismo upoznali, ali bilo bi dobro da
se nas dvojica vidimo i da se upoznamo i porazgovaramo. Ja sam rekao: Dakako, nema
razloga da se ne upoznamo i da ne razgovaramo. I on meni kaže: Možemo li sutra? To je
bila nedjelja navečer. Ja sam rekao: Ne možemo, rano ujutro putujem u Beograd, imam
državne obveze, već unaprijed dogovorene. Sutra ne mogu, ali možemo se naći večeras.
On kaže: Dobro, ja sam u Villi Weiss - već se bio presselio u Villu Weiss - pišem tu svoj
ekspoze.
Ja sam mu rekao, tada smo još bili na vi: "Ja imam drugi prijedlog. Svaki predsjednik
Savezne vlade ima svoj kabinet u republici otkud je došao. Ja imam svoj kabinet ovdje i
predlažem da se nađemo u mom kabinetu." Gdje je to, pita on. U Visokoj, na 2. katu,
odgovaram. I ja sjednem u svoj auto, audi 80, odvezem se gore, a gore već on. Čekao
me unutra. Kad sam ušao, vidim gleda slike. I mi se upoznamo: Franjo Tuđman. Ante
Marković. Kako da se oslovljavamo? A ja zbilja nisam o tome razmišljao, to mi je bilo
najmanje važno. No, u takvim trenucima čovjeku munjevito rade klikeri. Kažem: "Vrlo
jednostavno. Ja ću vas oslovljavati sa druže generale, a vi mene sa gospodine inženjeru."
I tako je počeo naš razgovor, koji je trajao jedno dva sata, od 8.30 do 10.30, vjerojatno.
Što je odgovorio?
- On je rekao: Da, mi ćemo to svakako podržati...
Vratit ću se na Kadijevića opet, ali zanima me kakve ste ingerencije imali nad
Državnim sekretarijatom za unutrašnje poslove?
- Sekretarijat je bio u sastavu Vlade. U prvom redu, Milošević se jako borio da dobije
kontrolu nad Saveznim sekretarijatom unutrašnjih poslova. Kad sam formirao Vladu, moj
zahtjev bio je da mi se nitko ne miješa u formiranje Vlade. Meni Vladu nije formirala ni
Partija ni Predsjedništvo. Ja sam sam išao na razgovore po republikama, u preduzeća itd.
U svim sam republikama razgovarao s rukovodećim timovima. Naravno, htio sam dobiti
njihovu podršku, ne samo u izboru ljudi, nego je to za mene bila garancija da će me
sutra podržavati. Svugdje su u razgovorima sudjelovale ekipe ljudi. Jedino u Srbiji sam
Milošević.
Kako ste reagirali kad vam je Kadijević, potkraj 1990, predložio da se proglasi
izvanredno stanje?
- I kad mi je to rekao, izvadio je papire i počeo mi objašnjavati. Baš mi je počeo nešto
objašnjavati o Hrvatskoj, i ja sam ga onda prekinuo i rekao mu: slušaj, ja mislim da,
prije nego što se uopće bude moglo o tome razgovarati, postoji velika rupa u svemu.
Koja? Kažem: Gdje ti je tu Milošević i njegovo rukovodstvo? Onda je on skočio, sav
bijesan: On je jedini koji se bori za Jugoslaviju. Da njega nema, mi to ne bismo mogli ni
predlagati. On je meni već prije toga objasnio, rekao kako treba dobiti legalitet. Rekao
je, pošto je Predsjedništvo nesposobno donijeti odluku, mi donosimo tu odluku i
predlažemo da ti to podržiš, i da se nakon toga, kad mi to provedemo, zapravo, izvrši i
smjena Predsjedništva, a kako si ti najstariji funkcioner u Federaciji, jer si legalno
izabrani predsjednik Vlade, da preuzmeš i funkciju predsjednika države. Jedno i drugo!
Znači, za nekoga naivnoga, zamaman prijedlog, skoro poklon, što sam, naravno,
apsolutno i s gnušanjem odbio. I od tada je, zapravo, naš odnos potpuno kopnio, i više
prave komunikacije među nama nije moglo biti. Jer je on bio svjestan da je meni iznio
jednu stvar koja je faktički državni ili vojni udar, državni i utoliko što bi ga, recimo,
predsjednik Vlade podržao, i u kojem je morala pasti krv. Jer, nije on mogao pohapsiti
rukovodstvo, a da ne dođe do krvi. To je bilo jasno.
Koga ste imali na umu kao novog ministra obrane umjesto Veljka Kadijevića?
- To je mogao biti samo jedan čovjek, general Antun Tus, tada vrlo poznat i ugledan
oficir, dugogodišnji zapovjednik avijacije. On je jedini bio prihvatljiv svima. O tome sam s
Tusom već razgovarao. Pošto su mene u Beogradu u to vrijeme pratili, sastajali smo se
na Tuškancu i razgovarali šećući se. Tus je, na kraju, pristao, složio se da zamijeni
Kadijevića. Preostalo mi Tuđmanu objasniti kako je to prilika da se riješimo Kadijevića i
neutraliziramo promiloševićevske snage u Armiji. S Tusom na čelu vojske, Mesićem na
čelu Predsjedništva i sa mnom na čelu Vlade, Milošević više ne bi imao toliko
manevarskog prostora, u svakom slučaju izgubio bi legitimitet. Stvari bi se možda
odvijale sasvim drugačije. Boljkovac me nazvao iz Zagreba i rekao da je ugovorio
sastanak s Tuđmanom, kojem je i sam prisustvovao. Ja sam ponovio sve što sam prije
iznio Boljkovcu i Tuđman je rekao da će razmisliti. Još me pitao šta mislim o Tusu. Za par
dana pročitao sam u novinama da je Tuđman postavio Tusa za načelnika Glavnog stožera
u Hrvatskoj. Taj njegov potez govorio mi je da su moji napori za mirnim razlazom sve
uzaludniji.
Postoje mišljenja da ste ipak previše popuštali Miloševiću. Na primjer, bili ste
službeno na poznatom skupu na Gazimestanu, gdje je Milošević prvi put javno
zaprijetio ratom. Ne sjećam se da ste tada javno reagirali...
- To je bila 600. godišnjica Gazimestana, u povodu koje su republičke vlasti Srbije
organizirale veliki skup. Poziv su dobili predsjednik Predsjedništva, Drnovšek, ja, kao
premijer, i Lončar, kao ministar vanjskih poslova. Mi smo bili predstavnici Federacije koje
je jedno republičko rukovodstvo u povodu republičkog praznika pozvalo na službenu
svečanost. Što će oni tamo govoriti, to mi nismo znali, niti je, u krajnju ruku, to bila naša
stvar. Međutim, nitko od nas nije očekivao takav Miloševićev govor. Drnovšek i ja na
skup smo došli vojnim helikopterom. I odmah nakon Miloševićeva govora iz protesta smo
napustili skup i helikopterom se vratili. To je bila naša reakcija, pokupili smo se i otišli jer
nam tu nije bilo mjesto. U helikopteru smo prvo dugo šutjeli, a zatim zaključili da je to
bačena rukavica i prijetnja ratom.
Tada je donesen Ustav koji je, praktički, ukinuo autonomne pokrajine u Srbiji...
- Nije ih ukinuo, ali ih je sveo na provincije. S tim se uopće nisam slagao. Cijelo sam
vrijeme zastupao stajalište da se Vojvodini, a posebno Kosovu mora dati autonomija
kakvu su imali u Titovo vrijeme. U Srbiji su me stalno napadali jer sam to službeno i
javno zastupao na sjednicama ograna Federacije, o čemu i Borisav Jović u svojoj knjizi
piše: "Sa zaprepaštenjem smo čuli kako na sjednici Ante brani autonomiju Kosova..."
Upravo zbog toga odlučili su da mi u Skupštini namjeste tu pogaču i kamere, jer im je
stalo da izgleda kao da se o pitanju promene Ustava slažemo.
Koje ideje?
- Pa, recimo, o sporazumijevanju sa Srbima u Hrvatskoj, o ratu u Sloveniji, povlačenju
vojske iz Slovenije...