reinhard kiihnl

oblici građanske vladavine

liberalizam - fašizam
Biblioteka
Marksizam i savremenost

Reinhard Kiihnl
Oblici građanske vladavine
Liberalizam — fašizam
U ovoj knjizi autor prati razvoj građan­
skog društva i oblike njegove političke
vladavine od nastanka kapitalizma do
pojave liberalizma u dvadesetom stoleću.
On ukazuje da građanski liberalizam mo­
ra pretvarati težnje za emancipacijom po-
svećnosti u puke ideologije, da bi održao
klasno društvo i opravdao njegovo posto­
janje. Koji su razlozi i uslovi pod kojima
građanska demokratija poprima oblike fa­
šističke vladavine, kakvi interesi leže u
osnovi fašizma, kako se postojeće fašistič­
ke tendencije procenjuju u svetskoistorij-
skim razmerama? Ovde se, prvi put, po­
kušava dati povesna i sociološka analiza
istorije i strukture fašističkih pokreta i
sistema. Kategorije dijalektičke nauke o
društvu su u osnovi Kiihnlove opšte teo­
rije fašizma.
Marksizam i savremenost
Uređivački odbor Izdavačkog centra Komunist

Nijaz Dizdarević (predsednik), David Atlagić (glavni i odgovorni

urednik), Vladimir Bovan, Ivan Cifrić, Nikola Cingo, Zvonimir
Damjanović, Ali Dida, Kiro Hadži Vasilev, Milan Kučan, Milan
Mali, Simo Nenazić, Miloš Nikolić, Najdan Pašić, Ivan Perić
Olga Perović, Vojo Rakić, Budislav Soškić, August Vrtar, Janez
Zahrastnik.

Urednici
Miloš Nikolić i Vera Popović

Predgovor i prevod
Ivan Prpić

Recenzent
Miloš Nikolić

Nacrt korica
Vladana Mrkonja
Reinhard Kiihnl

Oblici građanske vladavine

Liberalizam — fašizam

Izdavački centar
Komunist
Beograd 1978.
Naslov originala
Reinhard Kiihnl
Formen biirgerlicher Herrschaft
Liberalismus — Faschismus
©Rowohlt Taschenbuch Verlag GmbH
Reinbek bei Hamburg, Februar 1971
 Predgovor

1
Liberalizam i fašizam dva su oblika građanske vladavine
koja su bitno odredila posljednja dva stoljeća svjetske povijesti.
Oba ova oblika vladavine danas su na određen način nesuvre­
mena. Naime, građanska klasa industrijski najrazvijenijih i teh­
nički najnaprednijih društava u svojim državama uglavnom ne
ostvaruje svoju političku, ekonomijsku i socijalnu hegemoniju
ni u obliku liberalizma ni u obliku fašizma, a dvojbeno je mo­
gu li se poreci u nekim industrijski manje razvijenim zemljama
s dovoljno logičke strogosti i političke opravdanosti izraziti
jednim od ova dva pojma. Ipak, oba su oblika vladavine kon­
stitutivna za zbivanje vladavine građanske klase u mnogim ka­
pitalističkim državam a-D oduše, na različit način. Temeljne su
vrijednosti liberalističke doktrine — osnovna prava čovjeka i
građanina, slobodna konkurencija privatnih vlasnika, pluralizam
mišljenja i uvjerenja, politička tolerancija, podjela vlasti i dr.
— ugrađene u ustave modernih građanskih država. Politički
i idejno dominantna grupacija građanske klase u gotovo svim
državama, naprotiv, nastoji na ideologijskoj razini odreći svaku
vezu s fašističkom doktrinom. U državama u kojima su faši­
stički pokreti bili osvojili vlast zakonom je zabranjena profa-
šistička djelatnost i naložena je borba protiv fašističke prošlosti,
a čak se i najkonzervativniji etablirani građanski političari poka­
zuju uvrijeđenima ako se njihova politika uspoređuje s faši­
stičkom.

V
 Istodobno zbivanje društvenog razvoja znatno protuslo­
vi ovakvom odnosu prema ideologijama.
Suvremeno kapitalističko društvo — nastalo iz nekadašnjeg
društva slobodne konkurencije, slobodnog tržišta i autonomije
individualnih privatnih vlasnika — društvo je monopola, oliigo-
pola i koncerna u kojemu se cijene, opseg i oblik tržišta, pa čak
i količina i vrsta potrošnje proizvode u štabovima golemih nadna­
cionalnih kompanija. Isto se tako izmijenila i tehnologija pro­
izvodnje. Automacija i racionalizacija proizvodnje, te još nedavno
nezamisliva podjela rada učinile su da tzv. neposredna pro­
izvodnja sve više poprima znanstveni karakter i da gotovo pot­
puno nestane razlika između intelektualnog i manuelnog rada.
Jedino što ovo društvo ima zajedničko s klasičnim kapitalizmom
jest proizvodnja za profit.
Ovaj se proces na socijalnom planu očituje kao veliko boga­
ćenje industrijski razvijenih zemalja i naroda smanjenjem klas­
nih suprotnosti i povećanjem socijalne integracije radničke klase
u ova društva. Ta se integracija sve više potiče ideologijom
zajedništva svih društvenih klasa, čime se često uspješno
nastoji razgraditi klasna svijest radništva o njegovu posebnom
položaju unutar građanskog društva i radništvo rastvoriti u masu
apolitičkih individua, zaokupljenih jedino povišenjem standarda
i održanjem socijalnog statusa quo.
Posljedice ovoga preobražaja ekonomijske i socijalne sfe­
re očituju se i u sferi politike. Brojni suvremeni autori pokazu­
ju kako se u suvremenom kapitalističkom društvu zbiva trans­
formacija institucija klasične građanske države: parlamenta, par­
tija, javnosti i dr., i ističu da se izvršna vlast sve više osamosta-
ljuje i da njezin uticaj praktički jača u svim sferama života u za­
jednici. Ovo jačanje izvršne vlasti i utjecaja države omogućava
vladajućoj klasi industrijski najrazvijenijih kapitalističkih drža­
va stanovitu stabilizaciju sistema: anticikličkom se politikom
ublažavaju posljedice kriza, socijalnom se politikom ublažavaju
posljedice kriza, socijalnom se politikom osigurava zadovoljavaju­
ća zaposlenost i podiže standard radništva.
Ali ovaj je razvoj i relativna stabilnost sistema plaćena
tako velikim suspendiranjem klasičnih liberalističkih sloboda da
se već i građanski teoretičari zabrinuto pitaju o posljedicama

VI
izuzetno brzog razvoja totalitarnih tendencija u visokorazvijenim
kapitalističkim državama.
Rascjep između ustavnih normi građanske države i njihovih
društvenih pretpostavki, koji otvara trajnu mogućnost sukoba,
bitno je obilježje ustrojstva suvremene građanske zajednice, i
sam po sebi dovoljan je razlog što je ustrojstvo građanske vla­
davine općenito i kriza moderne demokratske države posebno
već više godina aktualna tema političkih znanosti na Zapadu.
Ali on dakako nije jedini.
Radnička je klasa, prvo, ustrajnom borbom prinudila gra­
đanstvo da pristane na uvođenje općeg, jednakog i tajnog pra­
va glasa i prihvati demokratsku konstituciju političke države.
Istodobno je građanskoj klasi do sada uspijevalo spriječi­
ti demokratsku konstituciju odnosa u „privatnoj” sfera društva,
osobito ekonomije, i održati gotovo neokrnjenu moć i autoritet
privatnih vlasnika. U vrijeme nužnosti intervencije države u go­
tovo sve sfere čovjekova opstanka ovo protuslovlje zadobiva izu­
zetno značenje. Permanentno je, naime, sučeljena tendencija da
se demokratsko načelo konstitucije proširi i na „privatne” sfere
društva i tendencija da se načelo vlasti i hijerarhije u društvu
ponovno uspostavi i u sferi države.
Pravi značaj ovog protuslovlja, drugo, dolazi osobito do
izražaja kad ekonomijska recesija u visokorazvijenim zemljama
pokaže kako ni najstabilnije među njima — poput SR Njemačke
— nisu, unatoč razvijenom instrumentariju državne intervencije,
imune na kapitalizmu svojstvene krize. Prema iskustvu 70-ih go­
dina, već prvi ozbiljniji znaci krize izuzetno pogoduju jačanju
pokreta koji svojom strukturom, ideologijom i načinima borbe
podsjećaju na klasične fašističke partije. Ali ne jedino to. Eta­
blirana građanska „demokratska” država u tim se prilikama po­
kazala suviše sklonom da ranije naznačenu dilemu razriješi odlu­
kom u prilog jačanju autoritarnih tendencija i uspostavi „nor­
malni poredak stvari” metodama koje često prekoračuju zako­
nom dopuštene ovlasti.
To su neki od razloga što je knjiga marburškog politologa
Reinharda Kiihnla Oblici građanske vladavine/ liberalizam —
fašizam, što ju predstavljamo našim čitateljima, od 1971. go­
dine u SR Njemačkoj prodana u više od sto tisuća primjeraka i
prevedena na osam svjetskih jezika.

V II
 II

Istraživanju oblika građanske vladavine Kiihnl pristupa upo­

zoravajući da „historijski proces predstavlja cjelinu, da privreda,
politika, pravo, teorija države i filozofija čine samo različite
aspekte istoga društvenog totaliteta pa stoga ne mogu biti
pojmljene iz sebe samih, nego jedino kao dijelovi te cjeline”
(vid. str. 7. ovog izdanja).
Iako se na temelju ovog stava može činiti da je društvo cjeli­
na, povezanost čijih dijelova kani istraživati i pokazati Kiihnl, na­
slov rasprave upozorava da je ova cjelina zapravo povijest.
Autoru je, doduše, prije svega do toga da pokaže oblike
vladavine jedne društvene klase. Riječ je, međutim, o građan­
skoj vladavini, za razliku (i nasuprot) od feudalne i proleterske
vladavine. Kako se građanska vladavina pokazuje kao povijesno
nastala, bitna je metodička pretpostavka njezina prikaza određe­
no shvaćanje povijesnog procesa uopće.
Kiihnl je toga očigledno svjestan jer već u uvodu napo­
minje: „povijest se ovdje ne shvaća ni kao sudbinska zgoda
ni kao autonomno kretanje ideja, ni kao besmislena igra
slučaja, ni kao linearno kretanje naprijed, ni kao proizvod vo­
dećih ličnosti koje suvereno djeluju, kao božanski sud, nego
kao proizvod ljudske djelatnosti, kao rezultat prijepora između
društvenih grupa i klasa s različitim interesima i ciljevima.
Polazeći od ovih metodičkih pretpostavki, autor mora po­
kušati fenomenu građanske vladavine pristupiti interdisciplinar­
no — koristeći se metodama i kategorijalnim aparatom više po­
sebnih tradicionalnih znanstvenih disciplina — političke eko­
nomije, sociologije, političke znanosti i dr. On isto tako može
jedino nastojati, pretpostavljajući specijalističke studije o pojedi­
nim sferama, pružiti sintetičku sliku fenomena koji je predmet
njegova istraživanja.
Liberalizam kao cjelovita koncepcija ustrojstva ekonomije,
društva i države i kao oblik građanske vladavine pokazuje se ta­
ko kao rezultat sučeljavanja građanske klase, kao subjekta novog
načina proizvodnje života, s feudalnim poretkom u svim sferama
života.
Privredni se uspon građanstva zbiva kao prevladavanje tra­
dicionalne ekonomijske funkcije zemljoposjeda, mjesto kojega po­
stupno ali sigurno dolaze obrt, trgovina, manufaktura i konačno
industrija. Taj se razvoj zbiva istodobno kao razvoj najamnog ra-

V III
da i (kapitala, a na socijalnom se planu očituje kao raspad feudal­
nih staleža i korporacija. Pretpostavka je funkcioniranja novog
načina proizvodnje života, naime, ukidanje privilegija i pravne
prakse koja počiva na proizvoljnosti gospodara i ustanovljavanje
formalnog, racionalističkog prava kao odnosa među privredno dje­
latnim subjektima.
Naznačeni se proces zbiva uglavnom unutar apsolutističke
monarhije i po pravilu uz pomoć apsolutnog monarha, ali ipak
dolazi u sukob s tim poretkom. Naredna je pretpostavka funkcio­
niranja novog načina proizvodnje života ograničavanje domašaja
intervencije državne vlasti, prije svega u ekonomijsku sferu, i slo­
bodno cirkuliranje proizvoda rada i radne snage.
U duhovnoj sferi ovaj sukob najavljuje građanska kritika
religije. Riječ je prije svega o političkom sukobu, iako se on oči­
tuje kao sukob znanosti i vjere. Budući da je religija feudalnu
vladavinu i privilegije obrazlagala voljom Svevišnjega, ona je na
stanovit način bila ustav feudalne države-društva, a tradiconalna
je religijska zajednica, strogo uzevši, identična s političkom.
Teoretičari racionalističkoga prirodnog prava, koji izražavaju
interese nastupajućega građanskoga zahtijevaju toleranciju različi­
tih vjera unutar iste političke zajednice, ističu društveni ugovor
kao osnovu legitimacije političke vlasti te urođena prirodna prava
čovjeka koja svaka politička vlast mora respektirati, i tako ne
stavljaju u pitanje samo religijske dogme nego i ustrojstvo cijele
zajednice.
Ovaj će se sukob, dakako, proširiti i u ostale sfere i kulmini­
rati prosvjetiteljskim nastojanjem da se na nov način definiraju
svi pojmovi i stvori nova enciklopedija znanja.
Ipak, tek su političke revolucije građanske klase, od kojih
su za Evropu najveće posljedice imale revolucije u Francuskoj,
stvorile prostor da se cjelovito formulira slika svijeta klasičnog
liberalizma i ustanovi liberalistički oblik vladavine. Ovdje ne­
ćemo ponavljati sve vrijednosti liberalističke doktrine kako ih
navodi Kuhnl. Istaknut ćemo samo one koje pridonose .razumije­
vanju problema s kojima je Kiihnl suočen u svom prikazu.
Izlazište je liberalne doktrine individuum-privatni vlasnik
svoga tijela i svojih sposobnosti koji ima pravo i dužnost prisva­
jati prirodu radom kako bi zadovoljio svoje potrebe. Granice
su ovoga prava jedino njegove sposobnosti i jednako prirodno pra­
vo drugoga. Otuda je njegovo bitno određenje sloboda, pojmlje­

IX
 na kao nezavisnost od volje drugoga čovjeka, odnosno kao od­
sutnost prinude.
Društvo je skup razmjenom i ugovorima povezanih pojedina­
ca—-privatnih vlasnika, od kojih svaki ima pravo i dužnost slije­
diti u konkurentskoj borbi svoj vlastiti interes. Društvo se zbiva
kao interakcija konkurirajućih privatnih vlasnika i privatnih inte­
resa, ali se u njemu, ukoliko prirodna pravednost nije poremećena
„izvanjskim” državnim, cehovskim ili drugim odredbama, na kra­
ju uspostavlja harmonija i opća dobrobit. Tako su u društvu
već ozbiljena temeljna načela čovjekova uma — općenitost, pra­
vednost, sloboda i dr.
Individuumi, slobodni privatni vlasnici konstituiraju političku
vlast na temelju društvenog ugovora. Taj je ugovor logička, a
ne povijesna pretpostavka konstitucije. Osnovna je svrha političke
vlasti da štiti individualno pravo vlasništva, njegovu slobodu, i
jamči njegovu sigurnost. Politička je država samo jedna sfera
čovjekova opstanka i instrument ozbiljenja njegove slobode, a ne
prostor njezine konstitucije.
Svojim zakonima i sredstvima prinude liberalna država na­
čelno ne intervenira u sferu privatiziranog društva. Njezini su
zakoni oslobođeni ćudorednih sadržaja. Oni su u umu utemeljene
općenite formalne norme koje jamče logiku zbivanja društva. Da
bi se društvo moglo zbivati primjereno imanentnom umu, nedo­
pustivo je proizvoljno zadiranje u ovu sferu. Otuda je zadiranje
političke vlasti dopustivo jedino na temelju općenitog zakona ko­
ji ne može vrijediti retrogradno. Jedino će se tada u društvu
slobodne konkurencije, slobodnoga privatnog vlasništva, slobod­
nog rada moći predvidjeti samo zbivanje.
Kako moć liberalne države nije utemeljena u samom mate­
rijalnom zbivanju, važenje zakona mora jamčiti jak autoritet. Otu­
da je ona morala uvijek biti dovoljno jaka da zajamči važenje vla­
stitih zakona.
Iz takvog shvaćanja društva i države mogle su se izvući
dvojake konsekvencije. Slijedilo je, prvo, dosljedno insistiranje na
demokratskoj konstituciji političke države na temelju jednakog,
slobodnog, tajnog i općega prava glasa, te na primatu zakonodav­
ne vlasti i središnjem mjestu parlamenta kao institucionalizacije
narodnog suvereniteta. Iako je među građanskim ideolozima bilo
pojedinaca koji su vrlo rano povukli takve konsekvencije (Rous­
seau) i pokreta koji su dh uzeli kao svoj program flevelleri u En­
gleskoj, jakobinci u Francuskoj), ne može se reći da ovi zahtjevi

X
bitno pripadaju slici svijeta klasičnog liberalizma. Jo š manje da
su značajka liberalnog poretka. Naprotiv, s razlogom se može go­
voriti kiko se liberalizam kroz povijest suprotstavljao demokra­
ciji. Ovu tezu dokazuje Kiihnl pokazujući nekonsekventnosti i
protuslovlja liberalističke ideologije i analizom stvarnosti libe­
ralističkih država. Ta analiza pokazuje kako su liberali reduci­
rali pravo glasa samo na privatne vlasnike, kako su bili skloni
jačanju izvršne, a ne zakonodavne vlasti, kako u stvarnosti nisu
vladali zakoni nego suci, koji su se regrutirali uglavnom iz gra­
đanske klase, kako su nastojali opravdati socijalne nejednakosti
i autoritet vlasnika i dr. Ustanovljavanje demokracije i pravne
jednakosti tek je rezultat višegodišnje borbe radništva.
Klasični je liberalistički poredak, dakle, izražavao ^pogled
na svijet” i interese društva sitnih proizvođača^privatnih vlasnika.
Istodobno je logika načina proizvodnje koji građanstvo uspo­
stavlja vodila prevladavanju ovakvog društva. Razvoj što smo
ga naznačili na početku vodio je sve većoj koncentraciji kapitala
i društvene moći, a, s druge strane, sve se jasnije očitovala klas­
na podvojenost društva. Da bi se prevladao rascijep između libe­
ralne ideologije i strukture liberalne države i logike društvenog
razvoja s građanskog je stajališta bila neophodna transformacija
i ideologije i države. Klasični se liberalizam tako postupno trans­
formira u poredak organiziranog kapitalizma, koji ima i drukčije
ideologijsko opravdanje. U svojoj studiji Kiihnl samo naznačuje
ovaj put razvoja pokazujući ga kao jednu kapitalizmu momentanu
mogućnost. On znatno više pažnje posvećuje nastanku fašizma
kao oblika vladavine što ga građanska klasa ustanovljava kako bi
razriješila vlastitom načinu proizvodnje imanentne krize i protu­
slovlja u koje ovo društvo dospijeva pored ostalog i zbog protu­
slovlja razvijenoga kapitalističkog društva, koje za rješavanje svo­
jih sukoba zahtijeva intervenciju države, i liberalne države koja
pod vlastitim pretpostavkama nije u stanju intervenirati.
Određujući pojam tradicionalnog fašizma, Kiihnl ističe da sva­
ka definicija ovog fenomena mora obuhvatiti tri njegova aspekta
— pokret, ideologiju i sistem. Fašizam je, prema Kiihnlu, pokret
koji se javlja u kriznoj situaciji kapitalističkog društva između
dva rata kao protest protiv liberalne demokratske države (ali ne
i kapitalističkog društva) i reakcija na mogućnost da kriza ka­
pitalističkog privrednog d društvenog sistema bude prevladana so­
cijalističkim rješenjem. Fašizam se javlja u gotovo svim industrij­
ski razvijenim 'kapitalističkim zemljama, ali iz sasvim specifičnih

XI
 razloga uspijeva osvojiti vlast samo u nekima od njih. Taj po­
kret okuplja pilije svega pripadnike prednjeg sloja” koji je naj­
prije i najteže ugrožen ekonomskom i političkom krizom kapita­
lizma. Sitni trgovci, obrtnici, seljaci, demobilizirani oficiri i pri­
padnici takozvanih slobodnih zanimanja čine jezgro pokreta, ali
mu pristupaju i dijelovi radništva koji su razočarani oportunistič­
kom politikom ljevice, te dijelovi krupne buržoazije. Osobito je
značajno, ističe Kiihnl, da je riječ o pokretu koji je — recimo u
Njemačkoj — uspio povremeno zadobiti podršku gotovo četrde­
set posto biračkog tijela prije nego što je uspio osvojiti vlast.
Stoga se i uspio prije dolaska na vlast konstituirati kao autono­
man politički subjekt. Fašistička ideologija i propaganda odgo­
varale su kako mentalitetu sljedbenika tako i potrebama vladajuće
klase. Ideologija je, s jedne strane, morala izraziti nezadovoljst­
vo masa postojećim prilikama, a, s druge, nije smjela ugroziti
specifični društveni poredak. Pokazujući pod kojim je uvjetima
ovo bilo moguće, Kiihnl razlikuje u fašističkoj ideologiji šest te­
meljnih motiva od kojih svaki ima posebnu, jasno izraženu funk­
ciju, ali koji tek u svojevrsnoj igri čine specifičnost i djelotvor­
nost fašističke ideologije. To su „ideologija zajednice, u koju se
broji i nacionalizam; ideologija autoriteta, koja završava načelom
vođe; ideologija vlasništva, vrhunac koje je militantni antikomu-
nizam; stanoviti antikapitalistički naglasci, koji su usmjereni pro­
tiv krupnoga kapitala, ali koji su u sprezi s ostalim elementima,
osobito s ideologijom vlasništva, politički otupljeni; filozofija
grešnoga jarca, koja pruža uvjerljivo objašnjenje za sva zla ovoga
svijeta i istodobno nudi masama objekte na kojima one mogu
bez opasnosti rasteretiti svoje agresije; i konačno, militarizam,
koji mase ideološki priprema za rat (str. 104).
U svojoj studiji Kiihnl iscrpno pokazuje poseban značaj sva­
koga od tih motiva. Mi ga ovdje, dakako, ne možemo slijediti u
toj analizi. Istaknut ćemo samo opće značajke fašističke ideolo­
gije. Fašistički ,/pogled na svijet” počiva, poput svih konzervativ­
nih ideologija, na tomu da se povijesno nastali društveni odnosi
pokazuju kao nepromjenljivi. Umu i njegovim zahtjevima za
problematiziranjem uspostavljanja zajednice suprotstavljaju se pri-
rodno-iracionalne sile poput krvi i tla, a narod, obitelj, privatno
vlasništvo, autoritet i borba za opstanak vrijede kao pradatosti
koje čovjek mora jednostavno prihvatiti. Otuda slijedi u načelu
konzervativan stav njegovanja postojećeg i potvrđenog, povra­
tak podrijetlu i zdravim izvorima prošlosti. Aktivizam koji razli­

X II
kuje fašizam od drugih konzervativnih ideologija, a koji je izre­
čen 'klasičnim Mussolinijevim aforizmom „Naša je doktrina čin” ,
u unutrašnjoj je politici usmjeren prije svega na „istrebljenje kli­
ca bolesti” , te na ponovno uspostavljanje prirodnog, zdravog, to
jest privatno-pravnog poretka, a u vanjskoj politici na ostvariva­
nje prirodnog prava jačega ina opstanak. Filozofija grešnog jarca
omogućava fašističkoj ideologiji da jednostavno odredi krivca za
sve nevolje, a masi pruža mogućnost osvete za sve nevolje, ispraž-
njenje skupljene agresivnosti i izglede za samopotvrđivanje.
Izbjegavanje preciznih iskaza o konkretnim problemima i
uporaba krilatica s kojima se svatko može identificirati — kao
što su rasa, narod, nacija — omogućavali su integraciju heteroge­
nih socijalnih grupa. Integraciju je pospješivalo i obećanje da
će se sve želje ispuniti u budućnosti: tek kad unutrašnji nepri­
jatelj bude uništen a vanjski porobljen, svatko će biti uvažen. Do
tada valja skupiti sve energije za osvajanje vlasti i bezuvjetno
vjerovati vođi” (str. 119).
Municioznija kritička analiza pokazala bi elektricizam i ne-
konzistentnost fašističke ideologije. Ali njezina je funkcija, prema
Kiihnlu, bila jednoznačna: ne stavljajući u pitanje temeljno nače­
lo kapitalističkog društva — privatno vlasništvo, i boreći se oso­
bito protiv organiziranog proletarijata i marksizma, ona je smjera­
la jedino učvršćivanju vlasti kapitalističke klase.
Kiihnl smatra, konačno, da fašistički sistemi vladavine pred­
stavljaju svojevrstan povijesni novum u povijesti moderne države.
Osobita je značajka tih sistema da počivaju na savezu između
fašističkog pokreta d odlučujućih dijelova tradicionalno vladajuće
kbse — buržoazije. Iscrpno analizirajući zajedničke interese fa­
šističkog pokreta i vojske, birokracije, crkve i kapitala, on naglaša-
va slijedeće učinke fašističkih sistema vladavine. Fašistički sistem
služi prevladavanju krize kapitalističkog poretka kad se ovaj više
ne može stabilizirati drugim sredstvima. To se postiže uništenjem
ne samo neposredne opasnosti, kakva dolazi od revolucionarne
partije, nego i posredne, kakvu predstavlja reformistički radnički
pokret. To je istoznačno s uništenjem parlamentarne demokracije
i građanske pravne države. Riječ je, dakle, o svojevrsnoj „obrani
unaprijed” koja de facto povećava socijalne privilegije gornjih
klasa i partijske vrhuske. Fašistički sistem, osim toga, uzima sebi
daleko veći dio društvenog proizvoda nego prethodni oblici gra­
đanske države. Time se jača privredni značaj države koja posta­
je središnji investitor i preraspodjelitelj društvenog bogatstva. Dr­

X III
žava koristi svoj položaj kako bi opljačkala donje i srednje sloje­
ve u korist gornjih klasa d vodećih partijskih kadrova. Na kraju
ovi sistemi stvaraju vojne i političke pretpostavke kako bi se
mogla voditi imperijalistička politika.
Te rezultate fašizam postiže specifičnom strukturom i me­
todama vladavine kojih su osobite značajke savez fašističke par­
tije i gornjih klasa, teror i iracionalizam, monopol propagande i
sloboda rasterećenja agresije, te mobilizacija, organizacija i uprav­
ljanje masama.
Opisujući funkcioniranje saveza fašističkog pokreta i vlada­
juće klase, Kiihnl pored zajedništva interesa pokazuje kako je
ovaj savez bio bremenit i brojnim protuslovljima. Temeljno pro­
tuslovlje sistema proizlazi iz nastojanja fašističkog pokreta da se
potpuno osamostali i iz granice koju ovo osamostaljenje nipošto ne
smije prekoračiti — privatnoga vlasništva. Iz zajedništva interesa,
s jedne strane, i ovog protuslovlja, s druge, slijedi kompleksna
struktura fašističke države: „ona se temelji na savezu između vo­
dećih kadrova fašističke partije, koji preuzimaju zapovedništvo nad
egzekutivnim aparatom, i vodećih grupa starih gornjih klasa u
privredi, vojsci i državnom aparatu, koje priznaju pretenziju faši­
stičke partije za političko vodstvo, a zato kupuju osiguravanje svo­
jih socijalnih i ekonomskih položaja . . . Ova se osnovna struktu­
ra modificira time što fašistička vlada s jedne strane ograničava
područje moći starih vodećih slojeva, postavljajući pored postoje­
ćeg izvršnog aparata vlastite partijske aparate s izvršnim ovlastima,
i tako što usmeravajući i planirajući zahvaća i u ekonomsko pod-
dručje. S druge strane, vojne i birokratske grupe moći zadržavaju
nesumnjivo dio izvršne vlasti, a ekonomijske grupe moći osigura­
vaju značajan utjecaj na političke odluke vlade. Vlada je doduše
načelno vezana za kapitalistički društveni poredak i poredak vla­
sništva, ali zadržava posljednju riječ u svim konkretnim odluka­
ma o tomu što sistemu uvijek najbolje služi. Pojedinačni se eko-
nomijski interesi moraju podrediti njezinim odlukama. Nasuprot
frakcijskim borbama unutar fašističke partije i razlikama unutar
ekonomijskih grupa moći fašistički vođa igra ujedno ulogu suca.
Stanovite tendencije stapanja obiju elita moći mogle su se vidjeti
do sloma fašističkih sistema” (str. 17.3— 4).
Ova se vladajuća struktura održava izuzetnim terorom. Pre­
ma Kiihnlu, dvije su bitne specifičnosti fašističkog terora: on
se primjenjuje protiv svih slojeva društva, uključujući i pripad­
nike pokreta, i on je trajan. Ali ni takav teror ne može potpuno

XIV
stabilizirati pojedini sistem. Za to je potreban apsolutni mono­
pol informacija i propagande, čime fašistički pokret u velikoj
mjeri određuje svijest masa i njihovu sliku o prijatelju i nepri­
jatelju. Upravo je ovaj monopol uspostavljao onu mjeru suglasno­
sti u svim slojevima društva koja je bila potrebna da se sistemu
koji se više nije mogao spašavati ni snagom bajuneta stvori ma­
sovna socijalna baza. Uspjeh propagande pospješila je primjena
najsuvremenijih tehničkih metoda kao i činjenica da je fašistički
pokret uspio osvojiti vlast i postigao stanovite, osobito vojne us­
pjehe.
Naredna je specifičnost fašističkog sistema vladavine pokušaj
da se cijelo društvo prožme sveobuhvatnim sistemom masovnih
organizacija kako bi se obuhvatile sve socijalne grupe, te da bi
ih se moglo ideološki oblikovati i politički kontrolirati i usmje­
ravati. Brojne strukovne, omladinske, ženske i druge organizacije,
ustrojene po principu vođe i autoriteta, povezane autoritamo-mili-
tarističkom ideologijom i odgojem, omogućavale su ideologijski
utjecaj i političko usmjeravanje cijelog društva, omogućavale da
se opozicija uguši u korijenu, te kapitalističkom društvenom po­
retku nudile masovnu bazu koju im nije mogao pružiti sistem
građanske demokracije.
Fašistički bli se oblik vladavine prema tomu mogao nazvati
totalitarnim da građanske teorije o totalitarizmu nisu osobito
isticale identičnost fašizma i komunizma, nastojeći tako više dis­
kreditirati komunizam nego opisati fašizam.

III

Razmotrimo li, na kraju, rezultate Kiihnlova pokušaja da

sintetički rezimira značajke oblika građanske vladavine, valja re­
ći da on na vrlo sažet, pregledan i informativan način izlaže te­
meljne značajke liberalizma i fašizma. Izabrani metodički pristup,
inspiriran Marxovom i marksističkom teorijom, omogućio mu je
da oba oblika vladavine pokaže kao fenomene koji obuhvaćaju
cjelinu društvenog totaliteta, a ne pojedinu od njegovih sfera,
te da -istakne razlike između liberalizma i fašizma.
Ovakvim pristupom Kiihnl je, osim toga, uspješno izbjegao
zablude tradicionalne marksističke teorije o fašizmu koja je faši­
zam reducirala na puku agenturu financijskog kapitala ignorira­
jući posve značaj masovne baze fašizma i relativne samostalnosti

XV
fašističke izvršne vlasti. Stoga će ova studija i našem čitaocu pru­
žiti valjan osnovni uvid u probleme koje izlaže.
Valja, međutim, napomenuti i pitanja na koja nije odgovo­
reno i koja moraju, na temelju izabranog pristupa, kako se čini,
ostati bez odgovara. Tematizirajući pojedine posebne oblike gra-
đanske vladavine, Kiihnl je propustio odrediti što je građanska
vladavina općenito. Iz njegova prikaza slijedi, više implicite nego
eksplicite, kako se pod tim podrazumijeva institucionalizirana moć
proizvodnje i reprodukcije života u obliku odnosa najamnog ra­
da i kapitala, te ostvarivanje prije svega ekonomijskih interesa
građanske klase. Ali iz tog prikaza nije, po našem sudu, dovoljno
logički uvjerljivo pokazano kako se građanska vladavina pojav­
ljuje u dva u velikoj mjeri protuslovna oblika. Naime, liberalizam
polazi od pojedinca, uma, slobode, ograničavanja vlasti države, od
podjele vlasti, vladavine zakona i dr., a fašizam od države koja
tek omogućava pojedinca, od autoriteta, krvi i tla, jačanja politič­
ke moći, jedinstva vlasti, terora itd.
Zajedništvo tih dvaju pojavnih oblika bilo bi moguće izve­
sti tek ako se pretpostavi njihova identična bit i pokaže logička
nužnost njezina pojavljivanja u ovim oblicima. Naznačivši osobi­
tosti svoga pristupa, Kiihnl je izbjegao da govori o povijesnom bit­
ku i biti građanske epohe i o načinu njezina pojavljivanja. On nije
spomenuo dijalektiku kapitalističkog načina proizvodnje života.
Očito se bojeći optužbi za spekulaciju ili pak upadanja u mehani­
cizam tradicionalne marksističke teorije građanske vladavine, on
se odlučio na sintetički pristup koji kani, oslanjajući se na pozi­
tivne činjenice, naknadno rekonstruirati i opisati zbivanje. Upra­
vo je stoga, unatoč pretenzijama da izvede opću teoriju fašizma,
morao nastanak fašizma izvesti iz posebnih uvjeta pojedine zem­
lje. Općenita teorija građanske vladavine morala bi iz dijalektič­
koga kretanja kapitala moći izvesti nastanak njezinih pojedinih
oblika. U suprotnom, ona ostaje manje ili više valjan opis tih
oblika, ali ne može pojmiti njihovu bit.
IVAN PRPIĆ

XVI
 Predgovor jugoslavenskom izdanju

Fašizam je bitno odredio povijest našega stoljeća: masovnim

pokretima i sistemima vladavine nove vrste, terorom i masovnim
uništenjem do sada nepoznatih razmjera te drugim svjetskim
ratom, koji je razorio velike dijelove Evrope. Godine 1945.
uspjelo je ujedinjenom naporu evropskih naroda razbiti glavne
fašističke sile. Ipak je fašizam kao tendencija i kao prijetnja
aktualan sada kao i ranije: u težnji krupnoga kapitala za ekspan­
zijom, u agresivno-antikomunističkim i militantno-reakcionarnim
ideologijama i pokretima, u mnogostrukim pokušajima vladajuće
klase da ograniči demokratska prava radnih masa i ustanovi
autoritarne oblike vladavine. Uspostavljanje diktature u Grčkoj
1967. i u Chileu 1973. kao i pozitivan odjek što su ga ove dik­
tature našle kod velikih dijelova vladajuće klase u kapitalističkim
zemljama drastično su predočili aktualnost problema fašizma
(iako se ove diktature u smislu ovdje razvijenog pojma fašizma
ne mogu smatrati potpuno fašističkima).
Poznate su razorne posljedice fašizma za životne uvjete
radnih masa i odnose među narodima. Riječ je, dakle, o tomu
da se istraže društveni uvjeti i uzroci koji omogućavaju fašizam,
kako bi se mogle razviti strategije obrane. To pokušava ova knji­
ga analizom građanskoga društva, njegovih protuslovlja i njego­
vih razvojnih tendencija. Činjenica što je ona prevedena na
osam jezika pokazuje kako je velik interes za ovakvo postavlja­
nje pitanja.
Jugoslavenski su narodi osobito trpjeli pod fašističkim tero­
rom i istodobno vodili izuzetno herojsku i žrtvama bogatu
borbu protiv fašizma. Time su bitno pridonijeli oslobođenju

5
Evrope i oslobođenju moje vlastite domovine od fašističke vla­
davine. Zato se osobito radujem što se moja knjiga sada pojav­
ljuje i na srpskohrvatskom jeziku. Ako nije suviše neskromno,
ovo bih izdanje posvetio svima onima koji su u Jugoslaviji dali
svoj život u borbi protiv fašizma.

M a r b u r g /L ah n , srp n ja 1977.
REINHARD KOHNL

6
 Uvod

Ova se knjiga bavi dvjema varijantama građanske vlada­

vine koje su u osobito velikoj mjeri određivale povijest posljed­
njih stoljeća: liberalizmom i fašizmom. U tim analizama stalo
nam je do trojega:
Prvo, valja razjasniti kako historijski proces predstavlja
cjelinu, da privreda, politika, pravo, teorija države i filozofija
čine samo različite aspekte istoga društvenog totaliteta pa stoga
ne mogu biti pojmljene iz sebe samih, nego jedino kao dijelovi
te cjeline. To zahtjeva kako primjenu specifičnih metoda za po­
sebna problemska područja (političke ekonomije za privredu i
svijet rada i njihovu povezanost s politikom, kritike ideologije
za^ nastajanje i strukturu ideologija, socijalne psihologije za ob­
jašnjenje iracionalnih masovnih pokreta kao što je fašizam itd.),
tako i empirijski utemeljenu teoriju o cjelokupnoj povezanosti
društva.
Drugo, na primjeru građanskoga društva valja učiniti vid­
ljivima pokretačke snage historijskoga procesa. Povijest se ovdje
ne shvaća ni kao sudbinska zgoda, ni kao autonomno kretanje
ideja, ni kao besmislena igra slučaja, ni kao linearno kretanje
naprijed, ni kao proizvod vodećih ličnosti koje suvereno djeluju,
niti kao božanski sud, nego kao proizvod ljudske djelatnosti, kao
rezultat prijepora između društvenih grupa d klasa s različitim
interesima i ciljevima. Razlog tomu što se — unatoč svrhovito­
sti ljudskoga djelovanja — rezultat često nije slagao s namjera­
ma, nije jedino različitost ciljeva, nego isto tako i činjenica što
ljudi nisu znali društvenopovijesne zakonitosti pa ih, dakle,
nisu ni mogli planski i svjesno primijeniti i oblikovati u inte­

7
resu zadovoljenja ljudskih potreba. Oni su ipak — iako ne svjes­
no i s ciljem — proizveli povijesni proces, koji ne pokazuje
samo znanstveno spoznatljive kauzalne veze u pojedinačnom ne­
go koj'i također u cjelini, unatoč svojem kompliciranom obliku
kretanja, ima određen smjer koji se u odnosu na ljudski rod
(ne u odnosu na svakog pojedinca ili na sve socijalne klase) mo­
že označiti kao proces napredovanja: u sukobu s prirodom, da­
kle, u životno nužnom radnom procesu, ljudi su se radom izvukli
iz životinjskoga carstva, to jest radom su sami sebe stvorili čo­
vjekom, razvili svoja oruđa za rad, svoje sposobnosti, svoje po­
znavanje prirode — dakle svoje proizvodne snage, i postupno pri­
svojili sebi zbiljnost: praktički (radom, dakle iskorištavajući i
preobražavajući prirodu prema ljudskim potrebama) kao i du­
hovno (znanošću i umjetnošću). Mijenjajući svoje životne uvjete
ljudi nisu mijenjali samo vanjsku nego i unutrašnju, svoju vla­
stitu prirodu, a ujedno i oblike zajedičkoga društvenog života.
S građanskim društvom proizvodne su snage dosegle tako vi­
soku razinu da je objektivno moguće svestrano zadovoljenje
ljudskih potreba. Doduše, istodobno su izuzetno porasla unu­
trašnja protuslovlja i opasnosti — sve do opasnosti samouniš­
tenja čovječanstva — budući da taj sistem ne može racionalno,
planski oblikovati društveni razvoj prema cjelokupnim društve­
nim potrebama (to vrlo zorno pokazuju krize, ratovi, nezaposle­
nost i inflacija, usporednost bijede i izobilja). Dok su, dakle,
poznavanje prirode i ovladavanje prirodom dosegli ranije nepo­
znatu mjeru, cjelokupni društveni razvitak još protječe spontano,
u velikoj mjeri nekontrolirano.
Pod trećom točkom treba da se pokaže zašto je to tako,
kako se razvijalo građansko društvo i koje su njegove unutrašnje
tendencije i protuslovlja. Empirijski zajamčeni prikaz većih sklo­
pova smjera učiniti pojmljivim povijest kao cjelokupni proces,
a time spoznatljivim mogućnostima sadašnjosti. Jedimo je ova am­
bicija ono što može utemeljiti razlog opstanka ove znanosti.

8
Prvi dio
 Geneza i samorazumijevanje građanskoga
društva: liberalizam

Liberalizam kao cjelovita koncepcija obrazovanja države,

privrede i društva pripada prošlosti. Ali bitni elementi liberalne
teorije još i danas igraju značajnu ulogu: osnovna prava i po­
djela vlasti određuju i ustavne sisteme modernih partijskih dr­
žava; privatno vlasništvo vrijedi kao sastavni dio pravnodržavne
demokracije, kojega se ova ne može odreći; neposredno eviden­
tnim čini se shvaćanje da individualna sloboda, politička tole­
rancija i pluralizam mišljenja mogu najbolje zajamčiti dobrobit
cjeline.
Da bi se moglo odlučiti koje mjesto liberalizam zauzima u
političkom i duhovnom suvremenom polju snaga, valja potra­
žiti njegovo podrijetlo i slijediti njegov ideološki i politički raz­
vitak. Nije slučajno što je liberalizam nastao s građanskim dru­
štvom, što je ideološki održavao njegove mnogostruke preo­
bražaje i do današnjega dana ostao ograničen na građanska dru­
štva Zapada. Analiza prema tomu može bitno pridonijeti samo-
razumijevanju suvremenosti i pokazati njezina radikalna rješenja
~ fašizam s jedne i socijalizam s druge strane — kao alterna­
tive koje su građanskom društvu strukturalno imanentne.

PRETPOVIJEST

1. Privredni uspon građanstva

Između 13. i 18. stoljeća dogodile su se u Evropi pro­

mjene svjetsko-historijskoga značenja — najprije u Italiji, po­

li
 tom u Nizozemskoj i Engleskoj, te konačno u Francuskoj. Otuda
su zahvatile ostale zemlje Evrope. Proširenje vanjske trgovine
od 12. stoljeća, polazeći od gornjetalijanskih gradova, otkrićem
Amerike i pomorskih veza s Azijom doseglo je potpuno nove
dimenzije. Prvi put u povijesti svjetsko se tržište ocrtavalo kao
realna mogućnost. Pljačka Latinske Amerike, trgovina začinima
s Istočnom Azijom i trgovina robljem ubrzale su razvitak nov­
čane privrede i kod trgovačke buržoazije koncentrirale kapital
koji je potom bio od odlučujućeg značenja za izgradnju indus­
trije. „Prvi put u povijesti čovječanstva izgubio je zemljoposjed
svoj ekonomijski primat što ga je držao od početka civilizacije.”1
Društveno i političko ustrojstvo srednjega vijeka počelo se
ljuljati. Sociološki gledano, zbio se — usporedo s propašću fe­
udalnoga plemstva — uspon krupne buržoazije i postupno od­
vajanje proizvođača od njihovih sredstava za proizvodnju, koje
je konačno vodilo do najamnoga rada kao određujućeg elementa
novoga privrednog društva. Politički se formirala moderna dr­
žava koja je uspostavila jedinstveno pravo i veći privredni pro­
stor, a time je išla naruku daljnjem razvitku trgovine i obrta.
Ovaj razvoj valja nešto preciznije razmotriti jer je iz njega pro­
izišao liberalizam.
U socijalnom i privrednom ustrojstvu srednjega vijeka do­
minantnu je poziciju zauzimala zemljoradnja, koja je proizvodila
za pokrivanje mjesnih potreba: feudalno je plemstvo raspolagalo
najvažnijim sredstvom za proizvodnju, zemljom, i tako je vla­
dalo neslobodnim seljaštvom. U gradovima, koji su postupno
izmicali iz područja vlasti zemljoposjednika, koncentrirali su se
zanatlije i trgovci, koji su bili korporacijski organizirani u ce-
hove i gilde i uglavnom su radili za lokalno tržište. Nije posto­
jala državna vlast u modernom smislu. Zadaće uprave i pravo­
suđa bijahu razdijeljene na različite privilegirane nosioce —-
plemstvo, crkvu, gradove. Hegel je stoga govorio o „poliarhiji” ,
Hermann Heller o „pluralističkom” sistemu.2 Dominacija se zem-
ljoposjedničkog plemstva legitimirala njegovom ^ redarstvenom
funkcijom u unutrašnjosti (uprava i pravosuđe) i obrambenom
funkcijom prema vani (viteške vojske).
Ovaj se sistem raspao prosperitetom trgovine i obrta i kon­
centracijom krupnijih kapitala u rukama građanstva. Prvim ko­
1 E. M an d el, M arx istisch e W irtscbaftsth eo rie, F ra n k fu rt/M . 1968,
str- 114-
1 H . H e lle r, S taa tsle h re , 3. izd ., L eiden 1963, str. 126.

12
rakom prema pobjedi kapitalističke privrede nad sitnorobnom
proizvodnjom zanadija i seljaka može se smatrati izdavački si­
stem: izdavači — gradski posjednici kapitala — stavljali su na
raspolaganje sirovine koje su obrađivali formalno slobodni kućni
radnici i ponovno ih u obliku gotovih proizvoda prodavali iz­
davaču. Budući da je kapitalom jak izdavač mogao i mjerodavno
određivati cijene sirovina, a i zato što je on organizirao prodaju
proizvoda, kućni je radnik ubrzo dospio u ekonomijsku zavis­
nost. Kućna je industrija — od 16. do 18. stoljeća najvažniji
nepoljoprivredni način proizvodnje u Zapadnoj Evropi — sit­
nim proizvođačima roba najprije oduzela kontrolu nad njihovim
proizvodima, a potom i kontrolu nad njihovim sredstvima za
proizvodnju.
Usporedo s tim razvila se u 16. stoljeću manufaktura, koja
može vrijediti kao drugi odlučujući korak: u radionici jednoga
posjednika kapitala okupljen je veći broj zanatlija i neukih rad­
nika koji su već radili za jednostavnu nadnicu. Poduzetnik je
stavljao na raspolaganje kako sirovine tako i sredstva za proiz­
vodnju. S manufakturom je stvorena mogućnost da se proizvodnja
rastvori u brojne mehaničke operacije i da se za to koristi i
neobrazovana radna snaga, žene, djeca i starci.
Do sada je proizvođač bio i vlasnik sredstava za proizvod­
nju i vlasnik proizvoda; sada su proizvođač i vlasnik postale
različite osobe. Proizvod je postao robni kapital, sredstvo za
stjecanje novca. Radna je snaga razmjenjivana kao roba. Otuđe­
nje najamnih radnika od njihovih sredstava za rad i njihovih
rezultata rada, kao i izrabljivanje od strane posjednika kapitala
bijaše dovršena činjenica. Krupna se buržoazija počela jasno iz­
dvajati od sitne buržoazije (zanatlije i sitni trgovci). Ono po če­
mu se kapitalizam načelno razlikuje od svih predgrađanskih dru­
štava jest „akumulacija kapitala, štednja onoga što je postig­
nuto i sistematsko ponovno angažiranje toga u svrhu proširene
proizvodnje”3. Čaik su i visokorazvijena društva prošlosti pozna­
vala jedino potrošnju svoga bogatstva ili skupljanje blaga. Kapi­
talistički princip stalno obnavljane investicijske djelatnosti do­
veo je k dotada nepoznatom usponu proizvodnih snaga.
Novi je privredni sistem mogao funkcionirati jedino ako se
bitno promijeni političko ustrojstvo feudalno-staleškoga sistema.
3 W . H o fm a n n , G ru n d e le m e n te d e r W i , ' rc h a fts g e s e lls c h a ft, R h e in b e ck
bei H a m b u r g 1 969, str. 49.

13
Na mjesto dosadašnje pravne prakse, koja je sukobe između raz­
ličitih nosilaca moći rješavala putem prava jačega i odlučivala
„od slučaja do slučaja prema osjećaju pravednosti i prejudicijima”4
morao je stupiti nov sistem prava. Jer, ako „kapitalistički si­
stem želi racionalno privređivati, on se mora moći osloniti na
to da se sudi i upravlja proračunljivo”5. Morali su, dakle, biti
uvedena pravna pravila, koja su bila pismeno utvrđena, pojmov­
no sistematizirana i na jednak su način vrijedila za sve. Jedin­
stvenost i proračunljivost morali su biti njihovi mjerodavni kri­
teriji.
Tako je na kontinentu došlo do formalne recepcije racional­
noga rimskoga prava. Kodifikacije — 1794. Opće zemaljsko pravo
u Pruskoj, 1804. Code civil u Francuskoj, 1811. Opći građanski
zakonik u Austriji — konačno su jamčile stanovitu pravnu si­
gurnost u smislu proračunljivosti. U Engleskoj je postignut isti
cilj jer je praktično oblikovanje prava bilo u rukama advokata
koji su radili u smislu svojih ,/kapitalističkih interesenata”6.
Oblik države, u kojemu se zhio ovaj razvoj, bio je apsoluti­
zam. Moderna je centralizirana država od 15. stoljeća koncentri­
rala do tada raspršene državne funkcije suverena. Stajaća vojska
i hijerarhijski organiziran činovnički aparat omogućili su konti­
nuiranu državnu djelatnost koja je odgovarala stalnom saobra­
ćaju roba i vijesti što je u 17. stoljeću proizveo početke pošte
i novinstva. Vojna je disciplina pobijedila borbu heroja, plaćena
birokracija feudalnu honorarnu upravu diletanata. Prijelaz od
naturalne privrede na novčanu tvorio je materijalnu pretpostav­
ku ove moderne državne organizacije.
Državna koncentracija moći u apsolutizmu je na više načina
pogodovala razvitku kapitalističkog oblika privrede: podvrgava­
nje starih posebnih vlasti stvorilo je veće privredne prostore u
kojima su se mogle razvijati trgovina i industrija. Velike uni­
formirane plaćeničke vojske sa svojim već uveliko tipiziranim
oružjem, koje je obezvrijedilo i konačno zamijenilo viteški način
borbe, već su pružale priliku za masovnu proizvodnju i^ masov­
ni promet, osobito za tekstilnu industriju, industriju željeza i
trgovinu živežnim namirnicama.7 Dvorska i plemićka potreba za
* H e lle r, S taa tsle h re , str. 134.
5 M . W eber, W irtscbaftsgesch ich te, Berlin 1958, str. 240.
* M . W eber, S taa tsso z io lo g ie , Berlin 1956, str. 34.
7 U sp o re d i W. So m b a rt, K rie g un d K ap italism u s, M iinchen 1913;
W eber, W irtschaftsgeschichte, str. 265.

14
luksuzom vršila je „jak poticaj na čitav niz industrija” 8. Mer-
kantilistička politika države, na kraju, sasvim je planski poticala
kapitalistički razvitak s ciljem povećanja političke moći prema
vani.9
Apsolutizam je, dakle, predstavljao državni oblik koji je
u bitnim točkama zadovoljio interese građanstva u usponu, ali
koji ipak nije mogao vrijediti kao zadovoljavajuće rješenje. I dru­
štveni poredak kao i podjela političke vlasti sadržavali su za
građanstvo dovoljno razloga da stremi preko apsolutističkog si­
stema: iako je plemstvo zbog plaćeničkih vojska izgubio svoju
vojnu funkciju, a zbog činovništva i upravno tehničku, i dalje
su postojale staleške granice. Budući da nije obavljalo ni ko­
ristan rad niti je plaćalo poreze, plemstvo je u očima građan­
stva, koje je trebalo financirati državni aparat zajedno s luksu­
zom visokoga plemstva, bilo parazitski, socijalno suvišan sta­
lež. Iako je građanstvo u privrednom području zaposjelo sve
važne pozicije, ono je bilo praktički isključeno iz vodstva u dr­
žavi i crkvi. Apsolutizam je, doduše, kako bi povećao svoje
prihode i moć, svojom merkantilističkom privrednom politikom
poticao privatna poduzeća, ali je istodobno stalno reglementira-
jući posezao u privredni proces. Ograničena pravna jednakost
u apsolutizmu, koja je bila u suprotnosti sa staleškim sistemom
privilegija, politički je u prvi mah značila jedino da svi poda­
nici bez razlike po staležu i rodu nemaju nikakvih političkih
prava spram kralja, i da je kraljev zakon vrijedio za sve.
Talko se oblikovala građanska kritika feudalnoga društve­
nog ustrojstva i apsolutističke države, koja se država može od­
rediti kao izraz klasne ravnoteže između plemstva i građan­
stva.10 Ipak, ova se ravnoteža uslijed ekonomijskog razvoja mo­
rala sve jače pomicati u korist građanstva i konačno promijeniti
i državni oblik.
8 W eber, W irtsc h a ftsg e sc h ic h te , str. 26 6 .
’ U s p o r e d i M . W eb er, W irts c h a ft u n d G e s e lls c h a ft, K o l n — B e rlin
1^64, str. 1 0 4 0 ; W eber o d re đ u je m e rk a n tiln i siste m k a o „ s a v e z d r ž a v e s
k a p ita lis tič k im in te re sim a ” (n a isto m m je stu ).
H e lle r , S ta a ts le h r e , str. 136, k o ji o v d je slije d i F r ie d r ic h a E n g e lsa .
D r u k č iju in te rp r e ta c iju ( a p s o lu tiz a m k a o r e a k c io n a r n a p r e v la s t p le m stv a )
d a je L e o K o f l e r (Z u r L e sc h ic h te d e r b iirg e rlich e n G e s e lls c h a ft, N e u w ie d —
B e rlin 1966, str. 4 1 6 . i d a lje ) . N a s u p r o t to m u E r n s t B lo c h : „ A p so lu tiz a m
je u in te re su k ru p n e b u r ž o a z ije . . . slo m io lo k a ln e , sta le š k o - fe u d a ln e p o ­
re tk e ” ; o n im a „ p o tp u n o g r a đ a n s k u fu n k c iju ” ( N a tu r r e c h t u n d m en sch-
liche W iird e, F r a n k f u r t / M . 1 961, str. 6 2 ).

15
 2. Duhovna ofenziva: prosvjetiteljstvo

Privrednoj ograničenosti i sputanosti srednjega vijeka od­

govarala je duhovna ograničenost. Autoritet crkve, koji je du­
hovno podupirao društveni i politički poredak, nije trpio ni­
kakvo odstupanje. Ali s raspadom korporativnih i feudalnih ve­
za u privredi poljuljali su se i uobičajeni duhovni i politički au­
toriteti. Emancipatorski pokret napredujućega građanstva našao
je svoj teorijski izraz u prosvjetiteljstvu.
Duhovna je ofenziva morala prvo raspraviti s crkvom i nje­
zinim naukom. Religija je pri tom mogla biti drukčije protu­
mačena i prilagođena potrebama građanske klase — razvojni
smjer koji je kulminirao u kalvinizmu — ili načelno opovrgava­
na i zamijenjena svjetonazorom utemeljenim u umu i znanosti:
tomu je težio racionalizam. Drugo, valjalo je napasti socijalne
privilegije plemstva i političku vladavinu feudalno-staleških vla­
sti kao i apsolutne monarhije, pokazati ih kao neutemeljene.
Teorijski instrumentarij za to djelomično su pružali antički fi­
lozofi, djelomično moderne znanosti, koje su se znatno razvile
od 15. stoljeća.
Napad se provodio u različitim etapama i s različitom dos-
ljednošću — već prema posebnim uvjetima pojedinih zemalja i
prema privrednoj poziciji moći građanstva. Tako je nastalo mno­
go pokušaja rješenja, kojima se željelo uspostaviti kompromis
između feudalno-monarhističkog poretka i građanskih snaga, a
koji su time izražavali da građanstvo još nije bilo dovoljno snaž­
no da zahtijeva svu moć. Ali ovaj se smjer svagdje mogao pre­
poznati. Principu tradicije prosvjetiteljstvo je suprotstavilo prin­
cip uma, božanskoj milosti i staleškim privilegijama racionalno
prirodno pravo, koje je svakom čovjeku kao takvom podavalo
određena prirodna prava. Svaka institucija i svaka državna mjera
trebala se sada opravdati pred sudačkom stolicom uma. Svrha
države više nije trebala biti božji plan spasa ili slava monarha
nego ovozemaljska dobrobit građana. Posljednja je konsekven-
cija ovoga shvaćanja moralo biti da sami građani vrše političku
vlast.
Već je kalvinizam očigledno artikulirao interese građanstva.
On .je, s jedne strane, nastavljao ideje o pravu na otpor i o na­
rodnom suverenitetu što su ih razvile stanovite sekte, preuzevši
time jedan moment egalitarne demokracije. S druge je strane
njegovo učenje o predominaciji obznanjivalo da privredni us­

16
pjeh izražava božansku milost i izabranost. To je nije značilo
samo objavu rata feudalizmu i zahtjev za ravnopravnošću uspješ­
nog poduzetnika s plemenitim gospodarom, nego i opravdanje
društvenih privilegija posjedničkoga građanstva nasuprot zahtjevi­
ma najamnih radnika. Ovaj će vid kalvinizma još trebati pro­
pitati u vezi s drugim ideologijama opravdanja posjednika.11
Racionalističko učenje o prirodnom pravu, koje je u 17.
stoljeću izraslo u znanstvenu moć, oštrije je i dosljednije napa­
dalo stare sile. Prema srednjovjekovnom crkvenom nauku, ze­
maljski je hijerarhijski poredak odražavao poredak na nebu. Taj
je poredak, dakle, odgovarao Božjoj volji i bio je nepovrediv.
Svatko — kralj, seljak ili prosjak — treba preuzeti ulogu koju
mu je dodijelila božanska mudrost. Poglavarstvo — od kralja
nadolje do zemljoposjednika — vrijedilo je kao vladavina po
Božjoj volji kojoj je svatko dužan poslušnost. Doduše, teološko
je prirodno pravo Tome Akvinskoga obvezivalo vladajuće na
pravednost, ali se ipak radi o pravednosti u smislu suum cuique,
o proporcionalnoj, a ne o egalitarnoj pravednosti, dakle o prin­
cipu: svakom prema njegovu staležu. I riječ ije o patrijarhalnoj,
mecenskoj pravednosti, o daru odozgo koji je usporediv s bo­
žanskom milošću. Ovo mišljenje „pretpostavlja poglavarstvo koje
daruje i govori vašoj savjesti da je neprijatno” 12.
Nasuprot ovoj ideologiji opravdanja formiralo se od 16.
stoljeća racionalističko prirodno pravo, učenja kojega su poči­
vala na tri načela:
1. Političku vladavinu ne treba svoditi na volju Božju,
nego na sporazum ljudi.
2. Pravni i državni poredak trebaju — kao što su još
stoici zahtijevali — služiti svrhama ljudske dobrobiti i odgova­
rati načelima uma.
3. Postoje urođena ljudska prava koja mora respektirati
svaka državna vlast.
Doduše, iz ovih su se načela dale izvesti sasvim različite
konsekvencije. Već je Epikur učio da državu valja shvatiti kao
ugovor. A ugovori se mogu otkazati. Upravo je ovu točku
sada istakao Althusius: vlast pripada ponovno narodu ako se
više ne vrši u njegovu korist. Time je narod definiran kao su-
11 U s p o re d i o to m u W eb er, W irtsc h a ftsg e sc h ic h te , str. 3 13. i d a lje ,
te K o f le r , str. 3 16. i d a lje .
12 N a tu r r e c h t, str. 53.

2 Oblici građanske vladavine \~j

veren, a vladar kao njegov izvršni organ. Ovo učenje o narod­
nom suverenitetu seže, doduše u kasni srednji vijek, ali je po­
litičku snagu zadobilo tek pomoću građanskih hugenota, kojima
se Althusius osjećao privrženim. Nizozemac Grotius izveo je na
primjeru prava naroda sistem koji je trebao biti utemeljen isklju­
čivo pomoću uma. Za svoje važenje nije mu bila potrebna ni dr­
žavna vlast niti božanska volja. Spinoza i Thomasius proklami­
rali su pravo na slobodu vjerovanja i savjesti, koje je već u klici
sadržavalo ostala ljudska prava. Thomasiusovo učenje nije ostalo
tako apstraktno kao ono mnogih drugih zagovornika prirodnoga
prava: njegova borba protiv procesa vješticama, lomača i „bo­
žanskih presuda” na mučenja značila je već odlučno političko
zauzimanje stava.13
Engleski teoretičar Hobbes (1588— 1677) pokazuje kako
je učenje o državnom ugovoru moglo biti izvrnuto u korist po­
stojećega sistema vladavine: u prirodnom stanju čovjek je čov­
jeku vuk. Da bi zajednički život među ljudima po prirodi zlima
uopće bio moguć, pojedinci odstupaju svoja prava jednom jedi­
nom kojemu stalno duguju pokornost — za volju zajedničke
sigurnosti i unutrašnjega mira. Iako je time apsolutizam bio
opravdan, Hobbes ipak nipošto nije teoriju vratio slavljenju
božanske milosti. Ona „vladaru države, istinski prirodnopravno,
uzima svaku svetost, ona ga naprotiv denuncira kao preosta­
loga vuka . . ., kao neman” 14. Antifeudalna tendencija u Hobbesa
je isto tako očigledna kao i čuvanje građanskih interesa. „Slo­
bodu kupovanja i prodaje ili dirugih uzajamnih ugovora” 15 ine
smije moći povrijediti ni „vrhunska beštija” 16. Otuda se čini
sasvim primjerenim odrediti Hobbesovu teoriju kao „autori­
tarnu vladavinu nad građanstvom u korist građanstva” 1’ . Radi­
kalno pesimističko tumačenje ljudske prirode u ovoj teoriji i sve-
određujuća želja za jakom državnom vlašću koja jamči mir i po­
redak svode se na doživljaj engleskoga građanskog rata koji
je dugo mučio zemlju. Upravo stoga proglašava Hobbes religiju
privatnom stvari, u koju se vjerski neutralna država ne treba
miješati sve dok ova sa svoje strane ne zadire u političku sferu.
13 Isto , str. 66. i d alje .
14 Isto , str. 60.
15 L e v ia th an , k n jig a II, p o g la v lje 21.
16 Bloch, N atu rrec h t, str. 62.
17 W. Euchn er, D em o kratieth eo retisch e A spekte d er politischen
Id eengesch icbte, u : P o litik w issen sch aft. Ein e E in fiih rung in ihre P ro b ­
lem e, iz d a li G . K re ss i D . Sen gh as, F ra n k fu rt/M . 1969, str 54.

18
 Već jednu generaciju kasnije razvio je John Locke
(1632— 1704) svoju teoriju koja je izražavala građanski priv­
redni polet, optimizam napretka i politički zahtjev za vlašću.
Locke vidi prirodno stanje kao „građansko društvo strukturi­
rano privatnim vlasništvom, novčanim prometom i razmjenom
roba” 18. Da bi se spriječila zloupotreba vlasti, ona mora biti po­
dijeljena: zakonodavstvo mora izlaziti iz naroda, izvršna vlast
treba biti u rukama monarha. I u ostalomu Lockeova je teo­
rija obilježena (kompromisom s postojećim silama: država do­
duše jamči religijsku toleranciju, ali ona ipak ne vrijedi za ate­
iste i katolike! Religijske dogme treba doduše odbaciti, ali ne
i priznati Boga kao „prvi uzrok” (deizam). U ovom se kom­
promisu s monarhijom i protestantizmom, koji kompromis isto
tako ima optimistički karakter, odražava posebni položaj engles­
koga građanstva, koje je, doduše, s jedne strane još moralo di­
jeliti vlast sa starim vlastima, a s druge je strane imalo dobre
izgleda da stalno poboljšava svoju poziciju moći.
Učenje o društvenom ugovoru, koje povezuje sve predstav­
nike klasičnoga prirodnog prava od Altusiusa do Rousseaua,
ne tvrdi da su države historijski nastale ugovorom, nego smjera
na njihov legitimitet: neka je državna vlast jedino onda pravna
ako može biti mišljena kao rezultat ugovornoga dogovora, ako
dakle počiva na suglasnosti svih na koje se odnosi. Predodžba
da pojedinci ugovorom osnivaju državu koja odgovara načelima
uma i služi dobrobiti svih odgovarala je kako iskustvenom svijetu
građanstva, tako i tada suvremenoj znanosti. Poslovne su veze i
radni odnosi formalno počivali na ugovorima među pojedincima.
Prirodno sta-nje kako ga prikazuje Hobbes sliči „modelu per­
fektnoga društva konkurencije u kojemu je svaki . . . prinuđen
mehanizmom sistema na akumulaciju moći, ukoliko ne želi pro­
pasti” 19. Kao što je fizika prikazivala tijela kao sumu atoma,
tako su Hobbes i Spinoza rastvorili društvo u čiste pojedince.20
Prilikom konstrukcije države prema načelima uma poslužile su
kao uzor matematika i geometrija (Hobbes se, na primjer, iz­
ričito pozivao na Galilejevu metodu). A vječno važeća prirodna
prava, koja su suprotstavljena feudalnoj i apsolutističkoj proiz­
voljnosti, očito su podražavala prirodne zakone fizike — jed­
18 W . E u ch n e r, str. 53.
19 Isti, str. 51.
10 G . G u rv itc h , G rttn d z iig e d e r S o z io lo g ie d e s R e c h ts, N e u w ie d 1960,
str. 52.

19
nako kao i zahtjev za zakonitošću, očito su podražavala prirodne
zakone fizike — jednako kao i zahtjev za zakonitošću, koji je
doduše istodobno služio građanskoj potrebi za kalkulacijom.
Time doduše još nisu bili izričito proklamirani narodni
suverenitet, politička i socijalna jednakost, ali je to bila poslje­
dica ovoga mišljenja. Dakako: već u teološkom prirodnom pravu
Tome Akvinskoga vrijedili su sloboda, jednakost i čak zajed­
nički posjed kao kršćanski ideali, ali su se tamo zbog istočnoga
grijeha pojavljivali kao neostvarivi. Tako su rad, vladavina i
socijalna nejednakost prikazani kao kazna i okajanje, i time
opravdani. Ali čim je nastala vjera u prvi grijeh, Boga i pra­
vednost u onostranosti, morali su ovi kršćanski ideali tjerati na
ozbiljenje u ovostranosti i time dobiti razornu političku snagu.
Proklamacija „unutarnje slobode" koja se potpuno mirila s vanj­
skim ropstvom — tako još kod Luthera — mogla je biti samo
prijelazni stadij.
U ustancima sitne buržoazije u gornjetalijanskim grado­
vima u 14. 15. stoljeću, u njemačkim seljačkim ratovima u 16.
stoljeću i kod „levellera", „izjednačivača” , za vrijeme engleske
revolucije sredinom 17. stoljeća, pokazale su se tendencije koje
nisu zahtijevale samo unutrašnju nego i vanjsku zbiljsku slo­
bodu, tendencije koje nisu kritizirale jedino pravnu nejednakost
feudalne staleške države i socijalnu nejednakost građanskoga
društva. Program „levellera" — narodni suverenitet, ukidanje
monarhije, opće pravo glasa, odvajanje države od crkve — bio
je već jasno usmjeren prema egalitarnoj demokraciji i time je
već upućivao preko liberalizma. Cromwell je imao muke da
uguši ustanak.
Ove tendencije ranoga građanskog razdoblja nalaze svoje
teorijsko ispunjenje u Rousseauu. Njegov je „Contrat social"
(1762) postao biblijom jakobinaca, najdosljednije grupe francu­
skih revolucionara. Rousseau je narodni suverenitet proklamirao
kao prirodno pravo, a taj se suverenitet isto tako ne može na­
pustiti kao ini individualna sloboda pojedinca. Pojedinac se ne
predaje nikakvom predstavništvu — bilo putem vladara ili pu­
tem parlamenta — nego isključivo volente gćnćrale, zajedničkoj
volji. Vlada je samo izvršni organ narodne volje i stalno je pod­
ložna njezinu raspolaganju. Privatno se vlasništvo — kao kod
svih predstavnika racionalističkoga prirodnog prava — ubraja
među ljudska prava (ni Rousseau, dakle, načelno ne dovodi u

20
sumnju klasni interes građanstva); ipak, on je suviše velike raz­
like u imetku smatrao opasnima.
Tako su se tokom triju stoljeća, od renesanse do francu­
ske revolucije, pripremali „laicizam i sekularizacija, sveopći in­
dividualizam i liberalizam, pretpostavke egalitarne demokracije
i kapitalističke robne privrede”21. Pri tom je borba protiv apso­
lutizma vođena vrlo različitom dosljednošću. Neki su autori
ostali pri apelu na apsolutizam da uvažava načela uma („pro­
svijećeni apsolutizam” ). Drugi su se pozivali na neispoljiva ljud­
ska prava, kako bi despotsku samovolju držali u stanovitim gra­
nicama. Istu je svrhu imala teza da su zakoni općenita pravila
koja su na jednak način obvezatna za sve, pa obvezuju i državnu
vlast. Ovi su apeli boraca protiv vladara i fiziokrata ipak ostali
nedjelotvorni, sve dok građanstvo nije samo raspolagalo politič­
kim sredstvima moći da ih ostvari. Tako su Locke i Montes­
quieu — interpretirajući položaj tadašnje Engleske — formu­
lirali načelo podjele vlasti, čime je putem legislative proklami­
rano pravo sugovorništva građanstva prilikom političkog obli­
kovanja. „Narodni suverenitet sklapa s apsolutizmom kompro­
mis u konstitucionalizmu”22 koji je usporediv s današnjim za­
htjevima sindikata za „suodlučivanjem” . Tek je Rousseau u
svojoj teoriji priveo dosljedno kraju razvoj od apsolutne mo­
narhije preko suodlučivanja unutar monarhije do samoodređenja
u demokraciji. Da bi se iste konsekvencije proizvele u praksi,
bile su svakako potrebne žestoke političke borbe, budući da vla­
dajući nisu htjeli dobrovoljno napustiti svoje pozicije (i još ih
se nikada nisu dobrovoljno odrekli).

3. Politička ofenziva: građanska revolucija

Politička ofenziva građanstva protiv feudalnoga plemstva

i apsolutizma dogodila se u pet činova, od kojih dva prva
Italija i Nizozemska — imaju značaj predigre, dok je u tri
glavna čina — Engleska, Amerika i Francuska — rođeno gra-
đansko-liberalno društvo koje je za sebe stvorilo primjerene dr­
žavne oblike i pravne sisteme.
21 H e lle r , S ta a ts le h r e , str. 111.
H . H e lle r , P o litisc h e Id e e n k r e ise der G e e e n w a r t, B re sla u 1926,
str. 49.

21
 Emancipatorski je pokret građanstva najprije dospio u sta­
dij otvorene političke borbe u talijanskim gradovima, koji su
cvjetali od 12. stoljeća. Ovdje se radilo, prije svega, o oslobo­
đenju od apsolutne vladavine cara, a potom od domaćega fe­
udalnog plemstva. U većini gradova nametnule su se dakako
oligarhije ili nasilne vladavine. Ali u Firenci uspjelo je oko
1300. uspostaviti republiku s izrazito demokratskim crtama,
svrgnuti plemstvo i osloboditi seljake. Tek u 14. stoljeću, kad
se krupna buržoazija počela jasnije odvajati od sitne buržoazije,
i ovdje je nakon žestokih borbi (1878) oligarhija dospjela na
vlast. Dominiralo je nekoliko bogatih obitelji, među kojima su
konačno Medici zadobili vodstvo i — nakon kratke međuigre
jedne malograđansko-demokratske republike (oko 1300) — us­
postavili apsolutnu vlast. Dakle, za renesanse je građanska de­
mokracija mogla samo privremeno zauzeti vlast.
Drugim se dijelom predigre može smatrati oslobodilačka
borba građanski određene, kalviinizmu privržene Nizozemske pro­
tiv vladavine španjolskog apsolutizma i katoličke inkvizicije, koja
je 1609. završila pobjedom Holanđana. Doba procvata Nizozem­
ske koje je time započelo počivalo je na jakoj poziciji nizozem­
skoga građanstva u svjetskoj trgovini, koja se pozicija (prema
unutra) očitovala kao krupnoburžoaska, jako religiozno-kalvinis-
tički izražena oligarhija, koja je međutim u velikoj mjeri jam­
čila prosvjetiteljstvo i toleranciju.
Od sredine 17. stoljeća Engleska, koja se brzo uspinjala,
potisnula je u stranu Nizozemsku. Njezina je pozicija moći bila
trajnija i solidnija zato što nije počivala jedino na trgovini i na
kolonijalnom izrabljivanju nego u sve većoj mjeri na industrij­
skoj proizvodnji. Iz dvaju razloga nalazila se Engleska u poseb­
nom položaju spram zemalja kontinenta, koji je položaj posto­
jano određivao njezin politički razvitak.
Prvo, engleska je industrija uspjela izboriti značajnu pred­
nost, koju je Njemačka dostigla tek krajem 19. stoljeća. Indus­
trijalizacija je ubrzala urbanizaciju zemlje i — zajedno s trgovač­
kim vezama, koje su bile raširene po cijelom svijetu, i s viso­
kim kolonijalnim profitima — jačala poziciju građanstva. Dodu­
še, englesko je plemstvo zadržalo svoju poziciju moći na selu,
budući da ono nije raspolagalo samo nužnim zemljoposjedom ne­
go je vladalo i „samoupravom” ; ipak, osobito je sitno provin­

22
cijsko plemstvo u sve većoj mjeri sudjelovalo u trgovačkim i
bankarskim poslovima i time se prilagodilo građanskim oblicima
stjecanja i života. A krupna buržoazija, koja je ovladala grad­
skim sektorom, vidjela je u plemićkim oblicima života svoj
društveni uzor i težila je da isto tako postigne plemićki naslov
i gospodarsko sjedište. Tako je došlo do djelomičnoga stapanja
između plemstva i krupne buržoazije u „gentry” . Ovo je sta­
panje omogućilo zajedničku frontu nasuprot apsolutističkim am­
bicijama krune.
Drugo, kralju u Engleskoj nije uspjelo razvlastiti staleže i
uspostaviti stabilnu apsolutističku vladavinu. Ovakvi su poku­
šaji okončani 1649. pogubljenjem kralja i 1689. jasnim politič­
kim porazom monarhije. Time je otvorena mogućnost da se
feudalno staleško predstavništvo tokom 18. stoljeća postupno
preobrazi u građanski parlament, koji je za liberalne teoretičare
kontinenta od Montesquieua do Rottecka postao praktičkim,
iako vrlo idealiziranim i otuda često precijenjenim uzorom.
Naime, u prvi je mah u parlamentu bila predstavljena samo gor­
nja društvena klasa i tek je tokom 19. stoljeća izborno pravo
postupno prošireno na srednju buržoaziju. Opće je izborno pra­
vo uvedeno tek 1918.
Ipak su se već razmjerno rano mogla provesti brojna pravno-
državna i liberalna načela: politička opozicija, koja je do tada
bila moguća „jedino kao pokušaj nasilnoga promicanja interesa
u oblicima fronde i građanskoga rata” , poprimila je nakon 1688.
godine „oblik trajnog prijepora između vlade i opozicijske par­
tije”23. Iz prolaznih koalicija poslanika sa sličnim mišljenjima
obrazovale su se postupno frakcije i partije s čvrstim članstvom.
Istodobno je ukinuta i pretcenzura za novinstvo. Godine 1771.
konačno su parlamentarne rasprave postale dostupne javnosti,
čime su stvorene stanovite mogućnosti nadzora putem javnoga
mnijenja, koje je javno mnijenje predstavljalo obrazovano gra­
đanstvo.
Građanski je emancipatorski pokret dosegao nov stupanj
u oslobodilačkoj borbi Amerike protiv engleske kolonijalne sile.
Ovdje su prvi put u Bill of Rights of Virginia (1776) i u slije­
dećim deklaracijama ostalih američkih država obznanjena opća
23 J . H a b e r m a s, S tr u k tu r w a n d e l d e r O ffe n tlic h k e it, N e u w ie d 1962,
str. 75. i d a lje .

23
ljudska prava.24 Do tada je državno pravo znalo samo „pravo
državnih poglavara, privilegije staleža, povlastice pojedinih ili
određenih korporacija” i određene dužnosti države prema nje­
zinim podanicima, ali nije poznavalo „istaknute pravne zahtjeve
pojedinaca”25. Dok se kod Magna Char ta (1215), u aktima Ha­
beas Corpus (1679) i Bill of Rights (1689) u Engleskoj radilo
samo o ustupcima što ih je vlada dala povlaštenim grupama ili
općenito podanicima, koje koncesije, dakle, još nisu razarale
sistem korporacija i povlastica feudalne staleške države, Bill of
Rights of Virginia govorio je o tomu kako su svi ljudi rođeni
jednaki i slobodni, te kako imaju određena neotuđiva prava koja
im jamče život, vlasništvo, slobodan razvoj i političko suodlu-
čivanje. Zahtjevi su racionalističkoga prirodnog prava time uz­
dignuti do obvezatnih načela državnoga djelovanja koja su na­
čela obvezivala i zakonodavce. Istodobno narodni je suverenitet
priznat bez ikakva ograničenja. „Sva vlast pripada narodu i
dosljedno tomu iz njega se izvodi.”26
Naredni i za daljnji razvoj Evrope najznačajniji čin dogodio
se u Francuskoj. Ovdje su monarhistički apsolutizam i društvena
povlaštenost parazitskoga svjetovnog i duhovnog plemstva po­
primili osobito ekstremne oblike. Financijsko je građanstvo mo­
glo ostvariti stanovit utjecaj jedino putem najviših sudova, „par­
lamenta” . Doduše, bogati su se trgovci mogli uzdignuti do
plemstva, ali su time istupili iz privrednoga života; u Francus­
koj nije bilo moguće stapanje građanstva i plemstva kao u En­
gleskoj. U toj je situaciji bio potreban politički prevrat kako
bi se uspostavila politička vladavina građanstva. Proces koji
se u Engleskoj povlačio više od sto godina, u Francuskoj je bio
zbijen u nekoliko godina. Pa iako se nije mogla održati brzo
dosegnuta visina revolucionarnoga razvitka, iako je revolucija
bila poražena a smijenilo ju je krupnoburžoasko i konačno mo-
narhističko razdoblje restauracije, širenje se njezinih ideja u
Evropi više nije moglo zaustaviti.
Godine 1789. prevladan je feudalni sistem, ukinute su sta­
leške povlastice i „obznanjena ljudska i građanska prava” , što
14 U sp o re d i o tom u prije sv ega G . Jellinelc, D ie Erkld run g der
M enschen- un d B iirgerrechte, u : Z u r G eschichte d er E rkld run g d er Men-
schenrechte, izd a o R . Schnur, D a rm stad t 1964, str. 1— 7 7; usporedi tako đ er
G . O estreich, G eschichte d e r M enschenrechte und G run d freiheiten im U m -
riss, Berlin 1968; o b o jic a isključu ju društv en o po v ijesn u dim enziju.
“ Je llin e k , E rk ld ru n g , str. 2.
“ U s ta v V irgin ije, čl. 2.

24
je trajno, do današnjeg dana, utjecalo na ustave svih građanskih
demokracija. Godine 1790. ukinuto je nasljedno plemstvo, nacio­
naliziran krupni crkveni posjed i dozvoljena njegova prodaja;
duhovnici su postali državnim činovnicima. Ustav od 1791.
proglasio je Francusku konstitucionalnom monarhijom i uzdigao
posjedničko građanstvo posredstvom cenzusnog izbornog prava
predstavničkog sistema do odlučujuće političke snage. Godine
1792. uvedeno je opće izborno pravo glasa (iz kojega su bili
isključeni jedino sluge kao ovisne osobe) i zaključeno ukidanje
monarhije. Godine 1793. pogubljen je kralj koji je s monarhija­
ma Evrope konspirirao protiv revolucije. Novi ustav, što ga je
u velikom govoru obrazložio Robespierre, jamčio je: opće i jed­
nako pravo glasa, neposredno narodno zakonodavstvo, opći odgoj,
brigu za nezaposlene i nesposobne za rad. Ovdje su obznanjena
načela koja su već transcendirala liberalizam i tek su djelomič­
no realizirana u modernoj socijalnoj državi.
Genijalna parola koja potječe iz tog vremena: ,,sloboda —
jednakost — bratstvo” sažimala je kratko i jasno načela cjelo­
kupnoga građanskog emancipatorskog pokreta i nije slučajno za­
dobila svjetsku slavu. S pravom je trijumfirao Antoine de Con-
dorcet, predsjednik Nacionalne skupštine: „Nespretnost francus­
ke vlade ubrzala je revoluciju, filozofija je usmjerila njezina na­
čela, narodna je sila razorila sve zapreke koje su mogle kočiti
njezino kretanje.”27 Krupna je buržoazija doduše uspjela 1794.
prekinuti ovaj proces i pobijediti demokraciju, ali više nije mogla
potpuno iz svijeta izbrisati njezine rezultate. Pod utjecajem fran­
cuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina države „preu­
zeti su gotovo u sve ustavne povelje ostalih kontinentalnih dr­
žava slični katalozi prava”28. Niz je revolucionarnih pokreta
(1830, 1848, 1871, 1918) gonio da se ozbilje ljudska prava i
konačno je u većini evropskih zemalja odstranio feudalne struk­
ture vlasti.
Građanske su revolucije uklonile zapreke koje su stajale na
putu punoga razvitka kapitalizma: kmetstvo, kuluk i druge feu­
dalne veze, stroge cehovske i zanatske granice u gradovima, prav­
nu i privrednu raspršenost, carinske granice u unutrašnjosti, po-
A . de C o n d o rc e t, D ie F o r tsc h ritte d e s M e n sch e n ge iste s, c itira n o
Pr®m a O . H . v . d . G a b le n tz , D ie p o litisc h e n T h e o rie n se it d e r arn e rik an i-
2y n a ^ ^ n ^ k e i t s e r k l d r u n g , 3. iz d ., K o l n — O p la d e n 1967, str. 72.
M Je llin e k , E r k ld ru n g , str. 2.

25
vlastice društveno suvišne plemićke kaste29 i monarhiju koja se
oslanjala ma plemstvo. One su uspostavile nov državni, privredni
i društveni poredak koji se temeljio na slobodi ugovora i obrta,
na slobodi seljenja i jamstvu privatnoga vlasništva, a koji je u po­
vijest ušao kao „liberalizam” .

S L I K A S V I JE T A K L A S I Č N O G A L IB E R A L IZ M A

Iako su vrijeme, metoda i intenzitet konflikata između gra­

đanstva i feudalno-apsolutističkih vlasti, a prema tomu i duhovno
oblikovanje liberalne ideje u pojedinim zemljama, biti — već
prema posebnim uvjetima — različiti, pa iako ova ideja nije
ozbiljena svagdje u istom stupnju, ipak se može opisati sistem
predodžaba i institucija, koji označav aliberalizam u smislu realno-
tipičnoga modela.

1. Ideja napretka

Lako je razumjeti što neka društvena klasa u usponu, kao

što je to buržoazija, razvija optimističko tumačenje ne samo svoje
društvene uloge nego i svijeta općenito. Prema tomu, temelj li­
beralnoga pogleda na svijet čini uvjerenje da povijest nije besmi­
sleno gore-dolje, nego da predstavlja umni razvoj prema višemu,
da čovjek ne uči samo sve bolje vladati prirodom, nego da će i
razvitak ljudskoga društva podvrgnuti zahtjevima uma i usmje­
riti ga na sređene putove. Budući da čovjek po prirodi vrijedi
kao dobar i sposoban za usavršavanje, radi se o tomu da mu se
pruže slobodne mogućnosti razvitka. U temeljnu koncepciju libe-
” E m m anu el Sieves, jedan od vodećih teo retičara fran cuske rev o luci­
je, k aže o to m u : „ I p a k nije d o v o ljn o što je p o k az an o k ak o p ovlašten i, d a ­
leko od to ga d a budu k o rist z a n aciju, m ogu z a niu biti jedin o slabo st i
šte ta ; d ap a če , m o ra se jo š d o k a z a ti d a se plem ićki stalež ne u k lap a u
d ru štv en i o rg an iz am , d a on m ože biti teret nacije, ali ne m ože tv o riti je ­
d an njezin d io .” N a re d n i o d lo m ak iz isto g a spisa p o k az u je k ak o se borba
p ro tiv p riv ile g ija p le m stva p o v e z iv a la s o p ra v d av an je m p o sjedn ičk o ga g ra­
đ a n stv a : „P o re d v la d a v in e aristo k rac ije k o ja u F ran cu sko j ra sp o laž e sv i­
me i o n o g a fe u d aln o g p ra z n o v je rja koje još p o n iž av a duh n ajop ćen itijega
p o sto ji još je d a n u tje caj v la sn ištv a . O v a j je utjecaj priro d an i ja g a ne
p ro k lin je m .” (E. Sieyčs, W as ist d er d ritte S tan d , citiran o prem a v. d.
G ab le n tz , str. 70).

26
ralizma pripadaju optimizam i humanizam isto kao i nauk o pri­
rodnim pravima i prirodnoj jednakosti ljudi. Kao primjer za ovaj
optimizam napretka usmjerenog slobodi i humanizmu neka bude
citiran Antoine de Condorcet, predsjednik revolucionarne fran­
cuske Nacionalne skupštine: on je bio uvjeren „da usavršavanju
ljudskih sposobnosti nije postavljena nikakva granica, da je čovje­
kovo savršenstvo doista bezgranično, da napredovanja ovog usa<
vršavanja nezavisno od svih sila koje bi ih mogle zaustaviti ne­
maju nikakve druge granice osim trajanja zemaljske kugle na koju
nas je bacila priroda”30. Ni Kant nije sumnjao u to „da je ljudski
rod u cjelini doista u našem vremenu, u usporedbi sa svim pro­
šlim, znatno moralno uznapredovao do samoga dobra” 31. Ovaj
je humanistički optimizam napretka obilježavao i filozofiju povi­
jesti onoga razdoblja. Voltaire i Montesquieu učili su kako se
istinska povijest ne izražava u ratovima i diplomatskim dogovo­
rima, nego u napretku umjetnosti, zakona i običaja.

2. Društvo i privreda

Budući da je građanstvo moglo svoj uspon ustvariti jedino

u borbi protiv feudalnih i korporativnih veza staleške države, te
protiv apsolutističke policijske i vojne države, ono je moralo kao
protupoziciju proklamirati ekstremni individualizam. Ovaj se
obrat može jednako pokazati u filozofiji i ekonomiji. Individuum
i njegova dobrobit izlazište su svih razmišljanja i cilj svake po­
litike. Država i društvo konstituiraju se polazeći od njega.
Građanstvo je ovu borbu protiv plemstva i apsolutizma vo­
dilo u ime čovječanstva, s pretenzijom da služi dobrobiti svih.
Jamstvo je tomu trebao pružiti liberalni privredni sistem. Već
SIJ francuski fiziokrati, s osobitim obzirom na poljoprivredu, raz­
vili učenje da individuum mora biti gospodar svojih vlastitih
privrednih interesa kako bi se mogla dogoditi harmonična ras­
podjela djelatnosti i bogatstva. Zadatak je države odstraniti sve
zapreke koje bi se suprotstavljale ovom prirodnom poretku. En­
gleska je ekonomija dalje razvila ovu teoriju prenijevši je i na
industrijsko područje. Privreda da će se razvijati primjereno pri­
rodnim zakonima na dobrobit svih ako ju se prepusti njoj samoj.
“ C o n d o rc e t, F o r tsc h ritte , c itira n o p re m a v . d . G a b le n tz , str. 71.
Im m a n u e l K a n ts W erke, iz d a o E . C a s s ie re r , B e rlin , sv . V I, str.
394, c itira n o p re m a H a b e r m a s.

27
Ako bi svatko težio vlastitoj dobiti, a da o tomu ne pravi do­
govore s drugima — to znači pod uvjetom slobodne konkuren­
cije — , time bi ujedno najbolje služio zajedničkoj dobrobiti svih.
A ovi su uvjeti ispunjeni jedino „ako svaki nuditelj sam
proizvodi svoje robe i, obratno, ako svaki radnik posjeduje sam
svoja sredstva za proizvodnju”32. Liberalna ekonomija, dakle, pret­
postavlja društvo sitnih proizvođača. „Ekonomijska se moć sva­
koga posjednika robe predstavlja unutar određenoga poretka ve­
ličina u kojemu ona ne može vršiti nikakav utjecaj na mehanizam
cijena i, dosljedno tomu, nikada ne može postati djelotvorna kao
moć nad drugim posjednicima roba.”33 Izjednačavanje ponude i
potražnje, to jest funkcioniranje privrede oslobođeno kriza, tre­
balo je pod danim uvjetima nužno proizići. „Robna proizvodnja
subjektivno anahična, objektivno skladna.”34 Harmoničko je us-
klađenje interesa trebalo uslijediti i u međunarodnom mjerilu
kad bi se slobodnom trgovinom i ukidanjem carina odstranile
umjetne zapreke prirodnim privrednim zakonima.

3. Država i pravo k ( J 0 { ^

J Ar ^
Stav se liberalizma prema državnoj vlasti objašnjava iz bor­
bene situacije u kojoj se nalazilo građanstvo u usponu prema apso­
lutnoj državi. Da bi moglo potpuno razviti sve energije u pod­
ručju društva, građanstvo je moralo zastupati što je moguće da­
lekosežniju racionalizaciju i pravno ograničenje s tendencijom
potpunog ukidanja apsolutne državne vlasti.
Prosvijetiteljsitvo je razorilo temelj legitimnosti srednjovje­
kovne države, vjerovanje da je državna vlast ovlaštena djelovati
po nalogu i u ime Boga. Država je sada vrijedila kao ljudska
ustanova koja je svoju legitimnost izvodila iz volje naroda i^ stoga
se mora brinuti za njegovu ovozemaljsku dobrobit. Kralj više nije
stajao iznad države kao Božji zastupnik, nego kao mandatar na­
roda u državi, koju više nije mogao tretirati kao bilo koje imanje,
kao svoje vlasništvo.
Kod južnonjemačkog liberala Karla von Rottecka stoji:
„Vlast vladara koja potječe neposredno od Boga mistična je i za­
starjela i — unatoč svim nastojanjima legitimista — razumu zre­
31 H a b e rm a s, str. 100.
33 Isti, str. 94.
34 Isti, str. 101.

28
lih nacija zauvijek neprihvatljiva ideja. Nije održivija ni ideja o
nasljednom vlasništvu nad zemljom koja hrani cijele narode;
a ideja posuđena iz patrijarhalnoga stanja plemena pod očinskom
vlasti ili pod vlasti oca domovine predodžba je koja pripada samo
poeziji. Napokon vlast uopće, ne postavljajući nikakvu drugu os­
novu osim sebe same, nije nikakav temelj pravnoga odnosa. Da bi
se državnom udruženju dala pravna osnova i značenje, ostaje dak­
le — izričit ili prešutan — ugovor, naime društveni ugovor. Otu­
da slijedi: „Državna je vlast društvena vlast, prema tomu vlast ko­
ja proizlazi iz cjeline i prema ideji trajno pripada toj cjelini, to jest,
ona nije ništa drugo nego ukupna volja članova društva, djelo­
tvorna u krugu određenom društvenim ugovorom.. Ovdje dakle
nije riječ ni o kakvoj vlasti gospodara, o vlasti koja proistječe iz
prava vlasništva ili neposredno s neba; nije također riječ o patri­
jarhalnoj vlasti, nije uopće riječ ni o kakvoj vlasti koja se temelji
na nekoj drugoj osnovi osim na društvenom ugovoru.”35
A Kant je — nadovezujući se na Rousseaua — argumen­
tirao: ,,A javni zakon, koji svima određuje ono što im je pravno
dopušteno ili nije dopušteno, čin je javne volje iz koje polazi
sve pravo i koji dakle sam ne smije modi nikome učiniti ne­
pravdu. U tu svrhu nije moguća ni jedna druga volja osim volje
cijeloga naroda (budući da odlučuju svi o svima, a time svaki o
sebi samome).”36
Konkretno, građanstvu se u prvi mah radilo o tomu da samo
dobije u ruke zakonodavstvo kako bi podjelom vlasti oslabilo
vladarsku moć. Ovo je konstitucionalno rješenje moglo dakako
Predstavljati samo prijelazni stupanj. Unutrašnja logika liberalne
ideje kao i društvena nužnost morali su voditi do podvrgavanja
egzekutive narodnom predstavništvu i time odstranjenju monar­
hije, kako bi državu sile preveli u pravnu zajednicu koja je ten-
dencijski slobodna od vlasti. Parlament je središnja institucija li­
beralne države.
Parlament, iako nastao iz borbe za moć između građanstva
i apsolutizma, prema ideji nije sam trebao imati značaj vlasti;
on nije trebao predstavljati interese i želje nego um. Općenito-
-umno i korisno trebalo je biti formulirano nenasilno, racionalnim
argumentima, zajednički u javnoj raspravi. Kao i u slobodnom
J5 K * v . R o tte c k , S ta a ts le x ik o n o d e r E n z y k lo p a d ie d e r S ta a ts w is s e n -
sch afte n , sv . 3, A lto n a b e z g o d ., str. 7 7 1 . i 7 66, c itira n o p re m a G a b le n tz ,
str. 143. i d a lje .
“ K a n t , W erk e, sv . V I , str. 3 7 8 , c itira n o p re m a H a b e r m a s, str. 121.

29
 natječaju u privredi, općenito najbolje trebalo je nastati iz slo­
bodne borbe mišljenja.
Ovaj model parlamentarizma pretpostavlja da u parlamentu
ne postoje dublje društvene suprotnosti interesa, nego da postoje
jedino razlike u mišljenju koje valja prevladati diskusijom. (Naj­
kasnije s proletarijatom, koji nastaje s industrijalizacijom, nastat
će ovdje teškoće koje se više nisu mogle riješiti na tlu liberalnoga
modela.)
Konkretna se zadaća parlamenta sastoji u kontroli izvršne
vlasti — koju u konstitucionalnom sistemu predstavlja kralj —
kako bi se spriječilo da se događaju neproračunljivi ili proizvoljni
državni zahvati u socijalno područje, čime bi mogao biti ometan
privredni život koji je prepušten privatnoj težnji pojedinca za
profitom. Izvršna je vlast trebala djelovati jedino na temelju za­
kona što ga je donio parlament, a sudac je samo trebao — prema
jednoj izreci Montesquieua — predstavljati „usta” koja „obzna­
njuju riječi zakona” .
Prema ideji ne radi se, dakle, o ravnoteži vlasti, nego o pre-
tezanju „najviše vlasti” (Locke, slično Condorcet) zakonodavnoga
narodnog predstavništva. Samostalnost je monarhističke izvršne
vlasti morala biti prihvaćena privremeno, samo kao nužno zlo,
dok u društvu nije odlučno promijenjena klasna ravnoteža između
građanstva i feudalnih slojeva. Tek parlamentarna republika, u
kojoj narodno predstavništvo određuje i personalni sastav izvršne
vlasti, potpuno odgovara liberalnoj ideji.
Iz funkcija parlamenta — idealno kao predstavnika općenito-
-umnoga a sociološki kao predstavnika građanstva — slijedi po­
sebna pozicija poslanika, određena kvalifikacija birača i specifična
struktura partija.
Nasuprot staleškim skupštinama, koje su bile imperativnim
mandatom vezana interesna zastupništva privilegiranih staleža, po­
slanik ne treba biti zastupnik određene grupe nego cijeloga na­
roda; to je zahtjev koji se nalazi u liberalnim uvjetima 19. sto­
ljeća, preko Vajmarskoga zemaljskog ustava (član 21) do Bon­
skoga osnovnog zakona (član 38).Ovlašteni od javnosti i disku­
tirajući pod stalnom kontrolom javnosti, poslanici trebaju težiti
općenito najboljemu. Ali suglasnost je u javnoj raspravi posred­
stvom zajedničke orijentacije na zajedničko dobro moguća jedino
ako smo već jedinstveni o osnovi onoga što treba vrijediti kao
zajedničko dobro, to jest ako je socijalni sastav parlamenta rela­
tivno homogen.

30
 Ova je premisa bila zajamčena time što su poslanici potje­
cali iz posjedničkih i obrazovanih slojeva, i što su zastupali nji­
hove interese, budući da su samo ovi slojevi imali pravo glasa.
Tako nije moglo doći do suprotnosti između posjednika i nepo-
sjednika, nego jedino do razlika u mišljenju između zastupnika
različitih vrsta posjeda, recimo između kapitala i zemljoposjeda
ili između industrijskoga i trgovačkoga kapitala.
Partije u smislu čvrstih organizacija s programom koji bi
obvezivao poslanika bile su nespojive s liberalnim modelom i u
prvi mah nisu, s obzirom na društvenu homogenost parlamenata,
bile nužne. Kod partija se u početku — primjerice u Engleskoj
18. stoljeća — radilo samo o grupama poslanika koji su se osje­
ćali srodnima po svojim nazorima. Njemačka Nacionalna skupština
iz 1848/49. još je pokazivala istu strukturu. Budući da je poli­
tička djelatnost bila honorarni sporedni poziv, kao poslanici su
dolazili u pitanje samo ljudi koji su sebi mogli priuštiti da žive
za politiku, a ne da žive od nje, te koji su bili zbrinuti svojim
vlastitim privatnim poslovima.
Racionalizacija političke vladavine, koja je bila nužna za
glatko funkcioniranje kapitalističkoga sistema, činila se zajamče­
nom jedino ako se tajna i kabinetska politika apsolutističke dr­
žave, koje se učenje o državi sastojalo od nauka o tehnici održanja
i proširenja moći (Machiavelli, Sarpi), učini dostupnim kontroli
javnosti. Vladavina javnosti i ostvarenje uma u području politič­
koga smatrani su — primjerice u Kanta — identičnim.
Tako je trenutak kad su rasprave učinjene javnima i time
dostupnima „nadzoru publike” (Bentham) značio važan korak u
razvoju engleskoga staleškog predstavništva prema modernom par­
lamentu. Time je zajamčena povezanost između poslanika i birača
kao dijelova iste publike. Otprilike u isto vrijeme probilo se na­
čelo javnosti u sudskim raspravama. Nasuprot tomu uprava —
pored armije najvažniji instrument moći svake izvršne vlasti —
djelotvorno se suprotstavlja načelu javnosti.
S industrijalizacijom postalo je jeftinije tiskanje novina, a
novinstvo je dobilo snažan polet. Novine su od „pukih ureda za
publiciranje vijesti” postale „borbenim sredstvima partijske po­
litike” , a izdavač je od „prodavača novih vijesti” postao „trgov­
cem javnim mnijenjem” .37 Javno je mnijenje smatrano jedinim
legitimnim izvorom zakonodavstva. A nosioci toga javnog mni­
37 Habermas, str. 201.

31
jenja bijahu građani koji pri tom nisu izlazili iz svoje privatne
sfere. Radilo se o „javnosti privatnih ljudi”38, čiji cilj nije bilo
preuzimanje vlasti, nego — u ime općenito ljudskoga — rastva-
ranje vladavine uopće i njezino prevođenje u moral i um.
Posjed i obrazovanje bili su dakako potrebni da bi se moglo
aktivno sudjelovati u javnosti — a to prije svega znači na tržištu
kulturnih dobara. Iako je time krug pripuštenih bio ograničen na
manjinu, on je ipak — pretpostavivši sposobnost pojedinca —
morao biti načelno otvoren svima, ako je pozivanje na općenito
ljudsko trebalo biti vjerojatno; jer „javnost iz koje bi stanovite
grupe eo ipso bile isključene, nije samo nepotpuna, dapače ona
nije nikakva javnost”39. Parlament je u ovoj fazi sebe potpuno
shvaćao kao dio veće publike koja raspravlja; parlament kao po­
sebni odbor građanske javnosti, vlada kao posebni odbor parla­
menta — to je model koji leži u osnovi. Tako je javnost prak­
tički postala načelom organizacije liberalne pravne države.
I pravni poredak morao je biti preoblikovan prema potre­
bama građanstva. „Kapitalizam .. . treba pravo koje se može pro­
računati poput nekoga stroja.”40 Da bi privredni sistem funkcio­
nirao bez smetnji, moralo je ponašanje sudstva i uprave biti pred­
vidivo. To je značilo, prvo, da je morala nestati staleška pravna
nejednakost koja je onemogućavala slobodnu konkurenciju. S na­
čelom građanske pravne države jednako su bili nespojivi staleške
povlastice, kakve je uživalo plemstvo, i posebna opterećenja, ka­
kva su bila nametnuta Židovima. To je, drugo, značilo da je dr­
žava morala biti vezana općenitim zakonima. Ovim zahtjevima
nije dostajala ni odluka „prema slobodnoj volji i milosti” niti
odluka prema „nesumnjivo svetijoj ali iracionalnoj tradiciji” ,
nego jedino za sve jednaka, unaprijed određena generalna norma.
Francuski je ustav iz 1793. određivao: „Značajke koje odlikuju
zakone jesu općenitost i njihovo neograničeno trajanje.”42 Vlada­
vina zakona kao umno-općenitoga trebala je zamijeniti vladavinu
kneza utemeljenu na autoritetu.
Kodifikacija važećega prava i time vezivanje apsolutizma za
općenite norme bio je prvi korak k ostvarenju ciljeva građanstva,
sporazum o ustavima između vladara i narodnoga predstavništva
31 Isti, str. 43.
39 Isti, str. 98.
90 W eber, Staa tsso z io lo g ie , str. 20.
41 Isto , str. 34.
42 O d lo m a k 2, čl. 4.

32
drugi, a izvojštenje zakonodavnih ovlasti za parlament treći
korak. Konačni je cilj, međutim, dostignut tek u demokratskoj
republici, u kojoj su izvršna vlast, uprava i pravosuđe bili samo
izvršni organi volje narodnoga predstavništva.
Da bi zakon ispunio ove funkcije, morao se ograničiti na
reguliranje formalnoga saobraćaja među pojedincima i nije smio
pokušati na određen način sadržajno oblikovati privatnu sferu,
u koju se uračunavalo i područje proizvodnje i raspodjele do­
bara. Prema tomu, zakon o najmanjim nadnicama ili o izobrazbi
naučnika jednako je tako nespojiv s liberalnom idejom kao i
zabrana dječjega rada, državna skrb za siromašne ili opća škol­
ska obveza.
Država i pravo u ovom su sistemu mogli imati jedino funk­
ciju da jamče temelj građanskog društva — privatno vlasništvo
— te da utvrde okvir unutar kojega se može razvijati slobodna
konkurencija privrednih subjekata i mišljenja. Pravno slobodni
i jednaki pojedinci trebali su svoje međusobne odnose regulirati
slobodno utanačenim privatnim ugovorima — svejedno radilo
li se o političkim, ekonomskim ili drugim pitanjima, o radnom
vremenu, poslovnim odnosima ili o braku.
Govoreći polemički protiv upravo oborenog apsolutizma,
Robespierre je 1793. godine obznanio u Nacionalnoj skupštini:
„Van sa starom ludošću vlada da hoće suviše vladati! Pustite
pojedince, pustite obitelji činiti ono što ne šteti drugome . . .
Jednom riječju: vratite individualnoj slobodi sve što po prirodi
ne pripada javnoj nadležnosti.”43 A Wilhelm von Humboldt
na slijedeći je način ograničio ovlasti države spram prava poje­
dinca: „Neka se država uzdrži svake brige za pozitivnu dobrobit
pojedinca i neka ne ide ni jedan korak dalje nego što je nužno za
njezinu sigurnost spram sebe same i spram vanjskih neprija­
telja; neka ni u jednu drugu svrhu država ne ograničava njihovu
slobodu.”44
Poseban rang u liberalnim teorijama i ustavima zauzimaju
osnovna prava. Sistematski se pri tom mogu razlikovati liberal­
na obrambena prava od demokratskih prava sudjelovanja: prvo
slijedi zakonsko jamstvo individualne sfere u koju država ne
smije zadirati. Ovamo pripadaju npr. osobna sloboda, nepovredi-
43 R o b e sp ie rr e o v g o v o r 10. V 1 793, c itir a n o p re m a G a b le n tz , str. 95.
* W . v . H u m b o ld t, Id e e n z u ein em V e rsu c h , d ie G re n z e n d e r W irk-
sam k e it d es S ta a te s z u b e stim m e n , W e rk e , D a r m s t a d t 1 960. i d a lje , sv . 1,
str. 129.

3 Oblici građanske vladavine 33

vost stana i slobode duha. Ova su prava izvorno usmjerena pro­
tiv apsolutizma i njegova policijskog i upravnog aparata. Za­
htjev za neograničenom duhovnom slobodom, čime nije mišlje­
na samo sloboda religije nego i sloboda nauka i istraživanja,
fungirao je kao jedno od glavnih oružja građanstva protiv crkve
i ortodoksije, protiv staleške države i apsolutizma. Ipak nepo­
vjerenje prema državnoj sili koja se — kao što se znalo — i
suviše lako mogla izvući ispod kontrole naroda, nije ostalo
ograničeno na apsolutnu državu, nego je protegnuto i na gra­
đanske vlade. I nakon uspješne revolucije Saint Just je ostao pri
shvaćanju: „Narod ima samo jednoga opasnog neprijatelja, to
je njegova vlada.”45
Svaki građanin mora, drugo, imati jednako pravo da sudje­
luje na oblikovanju državne volje, da javno izriče svoje mišlje­
nje i obnaša funkcije. Ova su demokratska prava sudjelovanja
trebala jamčiti da je država postala sredstvom opće dobrobiti.
Liberalna osnovna prava, što ih Georg Jellinek naziva
„status negativus” , sadrže dakle zahtjev pojedinca da se izostavi
država. Demokratska osnovna prava (kod Jellineka „status ac-
tivus” ) utemeljuju pravo pojedinca na političko sudjelovanje.
Društvena osnovna prava, koja se kod Jellineka zovu „status
positivus” i utemeljuju zahtjeve pojedinca za djelovanjem dr­
žave, tek su kasnije dobila dominantno značenje, kad se poka­
zalo da je država morala svrhovito posegnuti u privredu i dru­
štvo, kako bi uspostavila minimum socijalne sigurnosti i pra­
vednosti.46
Privatno vlasništvo, osnova građanskoga društva, zauzima
u liberalnim teorijama kao i u ustavnim sistemima onoga raz­
doblja središnje mjesto. Zajedno s nizom drugih sloboda i pra­
va — slobodom obrta, slobodom ugovora, pravom nasljeđivanja
i slobodom preseljavanja — jamčili su nepovredivost i slobodno
raspolaganje vlasništvom, kako bi se trgovina i industrija mogle
nesputano razvijati. „Vlasnik sredstava za proizvodnju mora
imati pravo zasnovati obrtnički pogon . . . , sklapati ugovore o
prodaji, razmjeni, iznajmljivanju, pozajmljivanju, hipotekama,
jer on može proizvoditi jedino priznavanjem tih sloboda.”
45 S a in t- Ju st, G e ist d e r R e v o lu tio n , citiran o prem a G ab len tz, str. 79.
44 U sp o re d i G . Je llin e k , A llgem ein e Staa tsle h re , Berlin 1900.
47 F . N eu m an n , D e r F u n ktio n sw an d el d es G esetzes im R ech t d er
biirgerlichen G e sellsch a ft, u : isti, D em o k ratisch er un d autorit'drer S ta a t,
F r a n k fu r t/M . 1967, str. 40.

34
Pravo na slobodu preseljenja pogodovalo je razvoju velikograd-
skih industrijskih centara. Tako su pokrenute velike bujice rad­
nika i upravljane prema potrebama privrede. Nasuprot svojoj t
pretenziji da budu društveno neutralni, liberalni su ustavi bez-^
uvjetno sadržavali određenu osnovnu odluku, i to u smislu gra­
đanstva.
Kao primjer tipično liberalnoga načina mišljenja citirajmo jed­
nu instrukciju Stein-Hardenbergove reforme iz 1808: „Državi
i njezinim pojedinim članovima najprobitačnije je uvijek prepu­
stiti obrte njihovu prirodnom hodu, to jest, ni jedan od njih
ne podupirati i uzdizati posebnim povlasticama, ali također ni
jednoga od njih ne ograničavati u njihovu nastanku, poslova­
nju i širenju.” Sloboda proizvodnje i saobraćaja da su „nužan
zahtjev ako industrija, radinost i dobrobit trebaju napredovati,
a ujedno je to najprirodnije, najdjelotvornije i najpostojanije
sredstvo da ih se unapređuje. Tada će se sami od sebe stvoriti
oni obrti koji ne mogu poslovati s dobitkom, a to su opet oni
koji su najprimjerniji određenom stanju proizvodnje i kulturnom
stanju nacije.”48
Liberalizam je morao i u krivičnom pravu težiti promicanju
novih, humanijih načela. Načelo koje potječe iz kršćanske države,
a još ga i danas zastupaju konzervativci, da je kazna osveta za
učinjenu nepravdu, morao je opovrgavati liberalizam, kojemu je
bilo stalo do zaštite društva od smetnji. Onaj tko je ometao
građanski poredak ipak je ostao čovjek sa stanovitim pravima.
Tako je liberalizam zahtijevao pravo bez religioznih elemenata.
On je nastupao protiv mučenja i protiv smrtne kazne, a zahtije­
vao je za one koji su u istražnom zatvoru i za kažnjenike po­
stupak dostojan čovjeka. Narodno je pravosuđe trebalo biti za­
jamčeno sudjelovanjem laika i ustanovljenjem porotnih sudova.
Otuda proizlazi slijedeći model liberalne pravne države:
pravno slobodni i jednaki pojedinci reguliraju svoje uzajamne od­
nose ;— bilo da se radi o političkim, ekonomskim ili drugim
pitanjima — slobodno dogovorenim ugovorima. Ovo shvaćanje
ugovora „podražava akt razmjene slobodno konkurirajućih po­
sjednika roba”49. Radno vrijeme kao i brak, poslovni odnosi
kao i parlamentarni zaključci, također institucije same države
rezultat su mirnih dogovora između pravno jednakih partnera.
48 G e sc h a ftsin str u k tio n fiir d ie R e g ie ru n g e n v o m 2 6. 12. 1 808, c iti­
ra n o p re m a H e lle r , Id e e n k re ise , str. 81.
H a b e rm a s, str. 89.

35
 Budući da bi svaki proizvoljni čin države ometao privredni
sistem koji počiva na racionalnoj kalkulaciji, mora se moment
neproračunljive osobne odluke eliminirati iz državne djelatnosti.
Ne trebaju vladati ljudi, nego moraju vrijediti zakoni, to jest
generalne i apstraktne norme koje su u suglasju s javnim
mnijenjem, pa su otuda umne. Kao i zakoni tržišta, one ne
dopuštaju nikakve iznimke: „one su objektivne, a ne da ih
manipuliraju pojedinci (cijena izmiče utjecaju svakog pojedinog
posjednika roba); one nisu upućene određenim pojedincima
(slobodno tržište zabranjuje posebne dogovore)”50. I u međudr­
žavnim odnosima treba nestati svaka primjena sile, budući da
su ratovi načelno suprotni razumu. Stajaće vojske nisu samo
privredno rasipanje nego i trajna opasnost za unutrašnji i vanj­
ski mir.
U unutrašnjoj politici zadatak je države samo da postavi
općenita pravila o uzajamnom saobraćaju privatnih ljudi — po­
put pravila uličnoga saobraćaja — i da štiti njihovu slobodu
i vlasništvo, ali mora ostati neutralna spram sadržaja pojedi­
nih dogovora privatnih ljudi („noćobdijska država” ). Građansko
se društvo uspostavlja kao sfera privatne autonomije, javna je
vlast podređena potrebi privatne sfere. Nužne su konsekvencije
nacionalna i vjerska tolerancija, svjetsko građanstvo (kozmo­
politizam) i pacifizam.
PSvrha je zakona pravna sigurnost posredstvom proračun-
ljivosti, a ne socijalna pravednost]] „Kada država poseže u slo­
bodu ii vlasništvo, ona mora sama svoje zahvate učiniti proračun-
ljivima, prije svega ne smije posezati s retrogradnom snagom,
jer bi inače uništila već nastala očekivanja. Ona ne smije zahvaćati
bez zakona, jer takav zahvat nije predvidiv. Ona ne smije zahvaćati
individualnim mjerama, jer svaki takav zahvat povređuje načelo
jednakosti takmaca.”51
Time liberalnu pravnu državu valja jednako razgraničiti od
apsolutističke vojne države, u kojoj je vladar odlučivao bez ika­
kve vezanosti bilo kojim normama, kao i od socijalne države do­
brobiti, u kojoj država oblikujućim posezanjem u društvo treba
tek uspostaviti socijalnu pravednost.
„Vladavina zakona” u stvari znači vladavinu narodnoga
predstavništva koje pred budnim očima javnosti i po nalogu
50 Isti, str. 95.
11 N eu m an n , str. 48.

36
cijeloga naroda donosi zakone. Pravo je jedino ono pravo koje
je demokratski stvoreno. Pravna država znači „parlamentarna
zakonodavna država”52 za razliku od vladine države ili upravne
države, izvršenje vlasti kojih nije zabilježeno općim zakonima
nego osobnom zapoviješću, odnosno mjerom koja je donesena
za svaku konkretnu situaciju.
Budući da se pretpostavlja mogućnost harmonije svih in­
teresa i mišljenja kao i objektivna utvrdivost zajedničkoga dobra,
mogli su zaključci parlamenta pretendirati na to da predstavljaju
općenito-umno. Parlament prema tomu ne želi biti „vlast” u pra­
vom smislu, nego želi kao predstavnik javnoga mnijenja pred­
stavljati um, ukinuti „vladavinu” u uobičajenom smislu i pre­
vesti moral u politiku.
Izvršna vlast i pravosuđe bili su ograničeni na izvršenje
odnosno primjenu općih normi što ih je donio parlament, čime
je cijela državna djelatnost postala „legalna” , a to znači, bez
razlike su primjenjivane općenite norme. Zakonodavstvo i upra­
va odnose se dakle uzajamno kao općenita i posebna volja, po­
redak i čin. Kompetentnost i formiranost pravosuđa, to jest
„racionalna” uprava i „nezavisno” pravosuđe, jamče proračun-
Ijivost državne djelatnosti. Činilo se da je time zajamčen po­
redak u kojemu narod nenasilno i na uman način sam obavlja
svoje poslove i da će se materijalna pravednost uspostaviti sama
od sebe.

4. Nedosljednosti i protuslovlja:
liberalizam kao obrambena ideologija

Liberalizam je obznanio i napredak u ime svih ljudi. Li­

beralna se država pozivala na zajedničku volju, liberalni su
ustavi govorili općenito o građanima i ljudima. Tek otuda
postaju pojmljive energije koje bude patos slobode i ljudskih
prava i formiraju ga u revolucionarni pokret. Valja ipak nagla­
siti da su liberalne teorije od samoga početka sadržavale niz
nedosljednosti, budući da su klasni interesi građanstva bili sa­
mo djelomično identični s emancipacijom cijeloga društva. Ro­
bespierre je ovu razliku jasno istakao kad je razgraničio žiron-
dince od jakobinaca: „Oni žele konstituirati republiku za sebe,
C . S c h m itt, L e g a lita t u n d L e g itim ita t, M iin ch en 1932, str. 7.

37
ovi za narod. Oni će se potruditi da oblik vlade isprave prema
aristokratskim načelima i u interesu bogatih, ovi će pokušati
načiniti vladu na načelu jednakosti i zajedničke dobrobiti.”53

a) Ograničenje građanskih prava j \

Čovjek u smislu liberalne teorije, to jest politički zreo i

privredno nezavisan čovjek, jest vlasnik. Privredno nesamostal­
ni ostali su isključeni iz građanskih prava, i to s obrazloženjem
da posjednik daje poreze o namjeni kojih treba odlučivati, i time
stječe pravo suodlučivanja u javnim poslovima; a jedino on ras­
polaže nužnom nezavisnošću da bi sebi mogao dopustiti samo­
stalan sud. Osim toga, potreban se uvid može očekivati jedino
od obrazovanih; a pristup obrazovanju ovisio je opet o tomu
da li se raspolaže s dovoljno vlasništva.
U slijedećem su razmatranju Benjamina Constanta ujedi­
njeni svi bitni argumenti ove teorije: „Koga privredna prinuda
drži u vječnoj zavisnosti i osuđuje ga na nadničarski rad, taj
nije ništa bolje upoznat s javnim poslovima od djece, i on se za
nacionalnu dobrobit, elemente koje ne pozna i u čijim pred­
nostima samo indirektno sudjeluje, ne zanima više nego stranci.
Za izborno je pravo dakle potreban još jedan uvjet osim za­
konskih propisa državljanstva i donje granice starosti. Taj je
uvjet slobodno vrijeme koje je neophodno kako bi se čovjek
prosvijetio i zadobio pravi sud. Jedino vlasništvo pribavlja slo­
bodno vrijeme, jedino vlasništvo osposobljava čovjeka da vrši
politička prava.”54 A kod Kanta stoji: „Za to je nužna kvaliteta
(osim prirodne, da nije dijete, da nije žena) jedino: da je^ on
svoj vlastiti gospodar, odnosno da ima bilo kakvo vlasništvo
(u što se može ubrojiti i svako umijeće, obrt, lijepa umjetnost
ili znanost) koje ga hrani. Kućna posluga, trgovački pomoćnici,
nadničari, čak i frizeri naprosto su operarii a ne artifices pa nisu
članovi države, a time nisu kvalificirani ni da budu građani.”
Primjereno ovoj teoriji, izborno je pravo u liberalnim usta­
vima ograničeno na posjednike. Na primjer u Engleskoj, klasič-
“ C itira n o prem a G . K . F rey er, D er A u fstie g d er V ern un ft, u:
F estsch rift zum 80. G e b u rtsta g v on G e org L u k a cs, iz d a o F . Bcnselcr, N eu-
w ied — Berlin 1965, str. 230.
54 B . C o n stan t, B etrach tun gen iiber d ie V erfassun gen un d G aran tien ,
citiran o prem a G ab le n tz , str. 144.
55 K a n t, W erke, sv. V I, str. 378. i d alje.

38
noj zemlji liberalnoga parlamentarizma, nakon revolucije 1688. sa­
mo je 2% stanovništva imalo pravo glasa. Nakon prve izborne
reforme 1832. udio onih koji su imali pravo glasa popeo se na
okruglo pet postotaka. O raspravama povodom druge izborne
reforme iz 1867, koja je povećala broj birača od tri na pet
milijuna, citirajmo Andrea Mauroisa: „Nedavno je torijevska
vlada kanila dati pravo glasa svakom biraču koji plaća više od
deset funti stanarine, a vigovska opozicija galami da je to sra­
mota, te da osam funti predstavlja zdravu granicu ljudskih
prava. Doskora vigovski parlament predlaže sedam funti, a
derby na usta svoga proroka Disraelija tvrdi da to znači pre­
pustiti Englesku svim opasnostima demagogije. U stvarnosti se
cijelo pitanje vrti oko toga kojoj će se od velikih partija okre­
nuti novi birači. Ali Gladstone govori riječima ćudorednoga
zgražanja o onima koji pokušavaju pomoću izbornih statistika
procijeniti jačinu narodnih masa, kao da se radi o neprijatelj­
skoj vojsci što je prodrla u zemlju. ,Ljudi na koje se odnose oni
prigovori naša su braća, kršćani kao i mi, meso našega mesa i
krv naše krvi.’ Na što ga jedan torijevac upita kako to da naše
meso i krv kod sedam funti gubi svoju vrijednost.”56 (Uostalom,
pri tom se radilo samo o povećanju glasova za 400 000.) Ko­
načno je izborna reforma iz 1884, koja je još uvijek iz izbornog
prava isključivala trećinu muškaraca i sve žene, ostvarena tek
putem snažnoga pritiska industrijskoga radništva.
Otpor protiv ove „uravnilovke” trajao je do 1918. Kad je
konzervativni ministar Puttkammer 1883. prusko trorazredno
izborno pravo označio57 „kao dragocjeno dobro koje vlada nije
sklona napustiti” , mogao je biti siguran u suglasnost krupne
buržoazije. Nacionalnoliberalni povjesničar Treitschke u općem
je izbornom pravu vidio „ogrubljenje i osirovljenje javnoga ži­
vota” , mogućnost razvoja za „sile gluposti,, praznovjerja, zlo­
čestoće i laži, sile sirovih egoističkih interesa” kojima bi se
morali suprotstaviti „viši staleži, zbiljski obrazovane klase” .58
Godine 1893. u Belgiji je uvedeno stupnjevito izborno pravo
koje je pojedinom građaninu — već prema imanju, obrazova­
nju i poziciji u javnom životu — priznavalo do tri glasa. JoŠ
56 C itir a n o p re m a K o f l e r , str. 5 1 2 . i d a lje .
C itira n o p re m a H . v . G e rla c h , D ie G e sch ich te d e s p re u ssisch e n
W ahlrechts, B erlin 1908, str. 37.
54 H . v . T re itsch k e , P o litik . V o rle su n g e n , g e h alte n a n d e r U n iv e rs ita t
zh B e rlin , iz d a o M . C o r n e liu s, 2 sv ., L e ip z ig 1 8 9 7 /1 8 9 8 , str. 179. i d a lje .

39
je 1909. Saska uz podršku liberala dobila slično izborno pravo,
po kojemu je najveći broj od četiri glasa dobio onaj koji je ras­
polagao i visokim dohotkom i značajnim zemljoposjedom. Neki
govornik nacionalliberala primijetio je o tomu: „Nije važan je­
dino broj glasova, nego i njihova težina.”59 A jedan kasniji apo­
loget nacionalliberalizma komentira godine 1957: „Pluralističko
je izborno pravo usmjeravalo izbor u nacionalnoliberalnom smi­
slu, ono je potvrđivalo počasnu politiku elite.”60
Još su se rigoroznije probijali klasni interesi građanstva
nasuprot idejama pravne jednakosti i opće emancipacije u pi­
tanju ropstva. Engleski teoretičar John Loclce, koji još >i danas
vrijedi kao krunski svjedok liberalnoga duha, ne samo da je
osobno financijski sudjelovao u trgovini robljem nego je rop­
stvo i pravno sankcionirano u nacrtu ustava što ga je pripra­
vio za Sjevernu Karolinu. U Sjedinjenim Američkim Državama,
kojima pripada povijesna zasluga što su prvi put obznanile opća
ljudska prava, ropstvo je narednih desetljeća činilo gotovo osno­
vu značajnih dijelova narodne privrede. Pravna jednakost obo­
jenih i bijelih tamo nije do današnjega dana potpuno ostvarena.
Ovakvo deklasiranje nije pogađalo samo crne robove, koji
su uz velike gubitke u ljudstvu, ali ipak s golemim profitima
prevoženi iz Afrike u Ameriku, nego općenito kolonijalno sta­
novništvo ostalih dijelova zemaljske kugle. Doduše, ropstvo je
službeno ukinuto u engleskim kolonijama 1833, ali se ipak u
realnoj životnoj situaciji robova u prvi mah nije mnogo izmije­
nilo. Lord Justice Farwell sasvim je pragmatički obrazložio dis­
kriminaciju kolonijalnoga stanovništva: „Istina je da bi u zem­
ljama što ih nastavaju urođenici koji su brojniji nego bijelo sta­
novništvo ovakvi zakoni, iako su tvrđava slobode u Ujedinjenom
Kraljevstvu, vrlo lako mogli postati smrtnom osudom bijelih,
kad bi tamo bili primijenjeni.”61 Sloboda se ovdje sasvim otvo­
reno i naivno reducira na slobodu vladajućih.
Kao što je ovdje liberalizam još jednom rigorozno suzio
pojam jednakosti, koji je i inače bio ograničen na formalno-prav-
no područje, kako bi bili osigurani građanski klasni interesi na­
suprot neposjednicima, tako su odsječene radikalne konsekven-
cije pojmu narodnoga suvereniteta, koji je od prosvjetiteljstva
59 C itiran o prem a J . H . K n o ll, F iibrun gsauslese in Liberalism us und
D em o k ratie, S tu ttg a rt 1957, str. 64.
60 Isto , str. 63.
61 C itiran o prem a N eum an n , str. 44.
vrijedio kao jedina umna osnova legitimnosti države. To je bilo
s gledišta građanstva — utoliko potrebnije, ukoliko se iz­
borno pravo sve više širilo prema dolje. Za ograničenje narod­
noga suvereniteta poslužile su ustanove i ideje koje su u prvi
mah — u borbi protiv apsolutizma i staleške države — imale
naprednu funkciju: podjela vlasti, osnovna prava i predstav­
ništvo. r

b) Podjela vlasti /

Podjela vlasti između zakonodavne i izvršne vlasti proi­

zvod je građanske oslobodilačke borbe. U situaciji kad monar­
histički apsolutizam više nije bio dovoljno jak da sam vTŠi po­
litičku vlast, a građanstvo još nije bilo dovoljno jako da mu
otme svu vlast, došlo je do kompromisa: građanstvo, koje je u
parlamentu posjedovalo odlučujući utjecaj, osvojilo je zakono­
davstvo i time pravo da raspolaže budžetom i da samo regulira
zahvate u slobodu i vlasništvo. Monarhiji, koja se oslanjala na
plemstvo, ostala je moć raspolaganja vojskom i upravnim apa­
ratom. Podjela vlasti odgovarala je dakle stadiju privremene
klasne ravnoteže između građanstva u usponu i padajuće feu­
dalne aristokracije. S rastućom ekonomskom snagom građan­
stvo je moralo stremiti preko ovoga kompromisa i konačno os­
vojiti i posljednju tvrđavu monarhove moći, to jest, i izvršnu
vlast politički podvrgnuti načelu narodnoga suvereniteta, a soci­
jalno utjecaju građanstva. Tek je parlamentarna republika, u
kojoj vlada djeluje kao izvršni organ narodnoga predstavništva,
odgovarala unutrašnjoj logici liberalne ideje i socijalnoj situa­
ciji interesa građanstva.
Ali kad su tokom 19. stoljeća predstavnici manualnih rad­
nika u rastućoj mjeri prodrli u parlamente, zaprijetila je opas­
nost da će se načelo narodnoga suvereniteta okrenuti protiv sa-
-m oga građanstva. Tada se građanstvu izvršna vlast učinila kao
faktor moći pomoću kojega bi možda moglo uspjeti držati na
uzdi opasnosti demokracije. Naime, privremeno se nije trebalo
bojati da bi socijalističke partije putem obrazovanja parlamen­
tarnih većina mogle osvojiti vladu. Radilo se, dakle, o tomu da
se naglasi samostalnost izvršne vlasti i da se ograniče parlamen­
tarne mogućnosti kontrole. To je bilo to lakše što se zahtjev
za javnošću i demokratskom kontrolom i tako odbio od hije­

41
 rarhijski izgrađenih aparata vojske i uprave. Zahtjev za jakom
izvršnom vlašću, koja bi po mogućnosti bila nezavisna od par­
lamenta i narodne volje, nije stoga slučajno bitni sastavni dio
svih desnih programa, usmjerenih na očuvanje postojećih odnosa
vlasti.
Isto je tako bilo važno držati pravosuđe izvan utjecaja na­
rodne volje. Već je socijalni izbor putem akademskog studija
jamčio da najamni radnici ne mogu osvojiti nikakav položaj u
pravosuđu. Takav studij mogli su sebi priuštiti samo pripadnici
posjedničke klase. Građanstvo je dakle moralo zahtijevati neza­
visnost treće vlasti. Vezanost za zakon što ga je donijelo narod­
no predstavništvo podjelom vlasti nije doduše formalno naru­
šena, ali je tumačenje zakona ipak bilo prepušteno sucima.
Zbog toga po starijim liberalnim teorijama pravosuđu nije
pripadao rang posebne vlasti. Montesquieu je govorio kako
suci nisu ništa drugo „nego usta koja obznanjuju riječi zakona,
neživa bića” . A Rousseau je zahtijevao: „Riječ o sudskom stva­
ralaštvu prava . . . mora biti iskorijenjena iz našega rječnika. U
državi koja ima ustav, zakonodavstvo, jurisprudencija sudova ni­
je ništa drugo nego zakon.”62 Ako postoji sumnja u interpre­
taciju zakona, sudac se mora obratiti zakonodavcu.
Ali je stvarno sucu građanske demokracije ostao širok pro­
stor za tumačenje zakona. Već se Code civil Napoleona I izjas­
nio izričito za sučevu slobodu interpretacije, a ova je sloboda
značila zapaženu poziciju moći, koja je moć rasla istom mjerom
kojom se kompliciralo zakonodavstvo i zakonodavac posezao u
područje društva, to jest kako se građanska država udaljavala od
liberalnoga pojma zakona (općenita, apstraktna, unaprijed odre­
đena norma).
Teoretičari, poput Richarda Templea, piri tom su sasvim
otvoreno priznavali da se radi o ograničenju demokratskoga
načela: on je zakonodavnu vlast svrstao pod demokratski, pravo­
suđe pod aristokratski, a izvršnu vlast pod monarhistički prin­
cip i vidio je najbolje rješenje u mješavini svih triju oblika.
, Da bi se opravdala podjela vlasti, konstruirana je ideolo­
gija koja još danas vrijedi kao duhovni temelj građanske pravne
države: velika je opasnost za slobodu ako je suviše moći kon­
centrirano u jednoj instanci. Stoga moć mora biti raspodijeljena
na različite nosioce koji su u stanju uzajamno se sputavati i
“ A rch iv es parlam e n taire s, 1'* serie, sv. 20, str. 516.

42
kontrolirati. Takav sistem ravnoteže moći predstavlja podjela
vlasti.
Lako je uvidjeti kako se ova teorija orijentira prema mo­
delu liberalne konkurentske privrede. Iako su već antički teo­
retičari, poput Aristotela i Polibija, razvili slične predodžbe o
ublažavanju sile, ipak je tek liberalno razdoblje proizvelo ono
mnoštvo teorija ravnoteže za sva životna područja.63 Za dr­
žavnu se organizaciju nije zahtijevala samo ravnoteža između
zakonodavne i izvršne vlasti nego i određena ravnoteža unutar
zakonodavne vlasti — teorija koju je Carl Schmitt s pravom
nazvao „metafizika dvopartijskog sistema”64.
Teorija o konkurenciji različitih snaga koje bi se uzajamno
morale držati u ravnoteži zvuči doista jasno, ali ipak ostaje sum­
nja da je formalna podjela vlasti na različite instance neplodna,
ako tim instancama vladaju snage koje shvaćaju demokraciju kao
opasnost za njihove društvene privilegije. Činjenica što je gra­
đanska pravna država u svojoj povijesti često prevedena u jedan
autoritarni, ili fašistički sistem vladavine govori ovdje jasnim
jezikom.fPo svom političkom i socijalnom sadržaju podjela vla­
sti znači da su izvršna i sudska vlast u velikoj mjeri izvučene
đspod utjecaja narodne volje, da se demokracija i narodni suve­
renitet ograničavaju na relativno usko područje. Zato u većini
suvremenih građanskih demokracija, koje sve počivaju na pod­
jeli vlasti, nije uspjelo podvrgnuti vojsku, upravu i sudstvo
djelotvornoj kontroli demokratske javnosti.

c) Odnos osnovnih prava i narodnoga suvereniteta

I učenje o osnovnim pravima, koje pripada među najzna­

čajnija dostignuća građanske revolucije, dobilo je u razdoblju
rastuće demokratizacije naglaske koji su usmjereni protiv načela
narodnoga suvereniteta. Pufendorf, teoretičar prirodnoga prava,
još je sasvim dosljedno učio da u demokraciji, gdje su onaj koji
zapovijeda i onaj koji sluša identični, suveren, to znači narod,
može po svojoj želji mijenjati zakon i ustav.65 Proklamirajući,
“ O tomu C. Schmitt, Zu r g e iste sg e sc b ich tlic h e n L a g e d e s h e u tige n
P a r la m e n ta r ism u s, 3. izd., Berlin 1961, str. 50. i dalje.
M Is to , str. 51.
45 D e ju re N a t u r a e et G e n tiu m , 1672, knj. VII, pogl. VI, §8.

43
 međutim, da osnovna prava predstavljaju predzakonsko i nad-
zakonsko pravo, ovo je područje izvučeno iz demokratskog obli­
kovanja volje. Ajfime što je građanstvo proglasilo pravo na pri­
vatno vlasništvo osnovnim pravom, dapače dominantnim osnov­
nim pravom, dobio je sustav vlasništva građanskoga društva
aureolu nadvremenskoga i nepovredivoga?] „Sa zaštitom vlasni­
štva u njegovoj se svijesti podudara sve što mu je dragocjeno
i skupo: život, sloboda i vjerovanje.”66 U inače radikalno-demo-
kratskom francuskom ustavu iz 1793. stoji u članu 16: „Pravo
vlasništva je pravo svakoga građanina da po svojoj volji uživa
i raspolaže svojim imanjem, svojim dohotkom, plodovima svoga
rada i svoje marljivosti.” Da bi toj garanciji vlasništva pribavio
potrebnu težinu, konvent je iste godine zaključio uvođenje
smrtne kazne za svakoga tko je zahtijevao mjere protiv privred­
noga vlasništva. U Johna Lockea zaštita vlasništva gotovo je
motiv za tvorbu države. U njegovoj se teoriji može prepoznati
potreba „da se prirodnopravno ne legitimira samo privatno
vlasništvo, nego i neograničeni proces akumulacije, pa i razlike
u dohotku koje otuda rezultiraju”67. Za građanske teoretičare
od Hobbesa do Adama Smitha i Kanta gotovo je samorazum­
ljivo da je glavna svrha države očuvanje privatnoga vlasništva.,
(Središnja pozicija sustava vlasništva nije slučajna i, uostalom,
nije ograničena na liberalizam, jer „vlasništvo pruža svom vlas­
niku slobodu od rada i vlast raspolaganja radom drugih, a ovdje
leži bit svake društvene vladavine, ma koji oblik ona popri­
mila”68.)
Ljevica, koja je odmah stavila na raspravu u parlamentima
sferu proizvodnje i raspodjele dobara, koja je napadala socijalnu
nejednakost i zahtijevala podruštvljavanje sredstava za proiz­
vodnju, pojavljivala se prema tomu ne samo kao protivnik od­
ređenoga društvenog poretka nego kao protivnik prava i mo­
rala uopće. Time što je moč odlučivanja naroda i narodnoga
predstavništvT??ograničena okvirom građanskoga~poretka vlas­
ništva oduzeta je načelu najopasnija žaoka, demokracija je redu-
64 I. Fetschcr, P o litikw issen sch aft, F ra n k fu rt/M . 1968, str. 56.
47 Isto , str. 52.
68 P. Sw eezy , T heorie d er k apitalistisch en E n tw icklung, K oln 1959,
str. 192. (O v a je od m ah ra zg ra b ljen a kn jiga 1969. godine pon ovn o o b ­
jav lje n a k ao n eovlašteno izd anje.)

44
cirana na formalnih pravila postupanja, koji se činio_.ne-
opasnim za socijalne privilegije posjedničklhjclasa.6
Nasuprot njihovoj pTetenzijiTliberalni ustavi sadrže dakle
materijalnu odluku o društvenom poretku, i to u smislu građan­
skih klasnih interesa. „Slobodna igra snaga” unaprijed je ogra­
ničena na taj okrug. Liberalna tolerancija nalazi svoju granicu
tamo gdje se stavlja u pitanje građanski sustav vlasništva. I tak­
va se navodno slaba liberalna država pokazala uvijek dovoljno
jakom da odbije napade ove vrste — u nuždi angažiranjem
policije i vojske. Pri tom je prema ideji kao i u zbiljnosti bilo
potpuno nevažno ima li liberalna država većinu naroda za sebe
ili protiv sebe. Privatno je v la sn ištv o uvijek stajalo više nego
načelo demokracije.

d) Predstavnički sistem J
\rr C^ T ' t ^ <r < «-■ v
Istim je ciljevima služio predstavnički sistem. Primjereno
logici načela narodnoga suvereniteta, parlament bi valjalo odre­
diti kao organ izvršenja narodnoga suvereniteta. Čak je i John
Locke, koji je bio vrlo udaljen od proklamacije neograničenoga
narodnog suvereniteta, priznao narodu pravo „opozvati ili pro­
mijeniti zakonodavnu vlast ako misli da ona radi protiv poklo­
njenog joj povjerenja ”70. Nasuprot tomiu, predstavnički ustav re­
ducira odnos između birača i izabranih na minimum: poslanik
nije vezan ni za kakve upute ili naredbe svojih birača, nego
može, kad je jednom izabran, po svojoj volji slobodno odluči­
vati. Narod doduše ostaje nominalno vrhunski suveren, ali fak­
tički biva jako ograničen u svojoj vlasti odlučivanja. On nema
nikakve mogućnosti da donosi materijalne odluke ili da utječe
69 D o k o je g a s tu p n ja m o ž e u č en je o lju d sk im p r a v im a b iti re a k c io ­
n arn o isk r iv lje n o i o k re n u to p r o tiv d e m o k ra c ije , p o k a z u je č la n a k n e k a d a š ­
n je g a f r a jb u r š k o g p o v je s n ič a r a G . R itte r a V rs p ru n g u n d W esen d e r
M en sch en rech te ( u : H isto r isc h e Z e its c h r ift, sv . 169, 1 9 4 9 , str. 2 3 3 — 2 6 3 ; u
p re ra đ e n o m o b lik u u : Z u r G e sch ich te u n d E r k ld ru n g d e r M e n sch e n re c h te ,
iz d a o R . Sc h n u r, str. 2 0 2 — 2 3 7 ). R itte r s a sv im o tv o r e n o p r iz n a je d a se
r a d ilo o to m u d a se o č u v a „ ja k i , tr a jn i i e fik a s n i a u to r ite t” u n a to č „ p o ­
stu p n o ra stu ć o j te ž in i ra d n ič k ih m a s a ” (n a n a v e d e n o m m je stu , str. 2 21.
i d a lje ).
70 C itir a n o p re m a F etsc h e r, P o litik w is s e n s c h a ft, str. 54.

45
 na takve odluke poslanika. Prepušta mu se jedino izbor vla­
daj ućeg osoblja u području zakonodavne vlasti.71
Ideološko opravdanje predstavničkoga sistema dao je en­
gleski konzervativni liberal Edmund Burke, koji je jasno uočio
opasnosti demokratskih tendencija za građansko društvo, kako
su se one otvoreno očitovale već u francuskoj revoluciji.72 Os­
novni je motiv isto kao kod ograničenja izbora: samo elita ras­
polaže potrebnom mjerom uma i uvida da bi spoznala što za­
htijeva opće dobro. Očito je da se ovdje radi o logički dosta
neutemeljenoj defenzivnoj ideologiji: ako se pretpostavi da je
narod suviše glup da donese pravilne materijalne odluke, nema
razloga za pretpostavku da je dovoljno pametan da bi donio
pravilne kadrovske odluke. Nasuprot učenju liberalnoga histo­
ričara i političara Guizota, da je predstavnički sistem podoban
da skupi i izrazi um koji je raspodijeljen u masi, s pravom je
isticao konzervativac Robert von Mohl: „Gdje je jamstvo da
su ovi izabranici upravo nosioci komadića uma?” .73 Roausseau je
jednostavno poricao mogućnost predstavništva: „Suverenitet ne
može biti predstavljen iz istoga razloga iz kojega ne može biti
otuđen: on po svojoj biti počiva na općenitoj volji, a volja se
ne može zastupati. . . Poslanici naroda nisu prema tome pred­
stavnici i ne mogu to biti; oni su samo njegovi opunomoće­
nici.”74
Naglašavanje nezavisnosti izabranih nasuprot biračima za-
7/dobilo je veće značenje u situaciji kad je pravo glasa bilo sve
^više prošireno prema dolje, dok su u parlamentima još dugo
dominirali posjednički i obrazovani slojevi. Dominacija građan­
skih predstavnika u parlamentima još u vrijeme kad su najamni
radnici već činili najjaču društvenu grupu ima različite razloge:
manualni su radnici trebali duže vremena da bi postali svjesni
svojih interesa pa da bi suprotstavili vlastite partije građanstvu.
To se temeljilo, prije svega, na čvrstoj ukorijenjenosti u tradi­
cionalnim, osobito religioznim oblicima mišljenja i života, te na
M 71 John A. Farlie sastavio je primjere iz liberalnih ustava i teorija:
D a s W esen po litisch er R eprdsen tation , u: Z u r Theorie un d G eschichte der
R e p rd se n tativ v e rfassu n g , izdao H. Rausch, Darmstadt 1968, str. 28—73.
77 O ovom teoretičaru usporedi prije svega H. G. Schumann, Ed m un d
B u rkes A n schauungen vo m G leichgew icht in S ta a t un d Staatsystem en ,
Meisenheim 1964.
73 Robert v. Mohl, Staa tre ch t, V olkerrecht un d P o litik , Tubingen
1860, sv. 1, str. 5.
74 J. J. Rousseau, D e r G esellsch a ftsv e rtra g, knj. Ill, pogl. 15.

46
malim mogućnostima obrazovamja, 'koje nisu dostajale da bi se
njihovo mišljenje promijenilo u kritičkom smjeru. Posljedica je
ove situacije bila da su konzervativci — suprotno njihovim
strahovanjima — imali koristi od uvođenja općega prava glasa, ^
jer su im bili sigurni upravo glasovi politički posve neobrazo­
vanih, prije svega seoskoga stanovništva i žena. Ali to se teme­
ljilo i na općenito utvrdivoj činjenici što su donje klase bile Uj
visokom stupnju duhovno ovisne od gornjih klasa. Ove, naime,
općenito, raspolažu nužnim sredstvima vladanja (novinstvo, si­
stem odgoja, religija itd.), kako bi svoj pogled na svijet ten-
dencijski napravile pogledom na svijet svih i kako bi uvjerile
donje klase da njihovi interesi ni kod koga nisu tako sačuvani
kao kod moćnika. Ideologija vladajućih uvijek je dakle težila
da postane vladajućom ideologijom, ali ta je tendencija bivala
to jačom što se rafiniranije razvijao sistem masovnih medija.
Pored ovih uzvišenih oblika ovisnosti na djelu su, dakako, bili
i grublji oblici. Kad su, primjerice, radnici s imanja istočno od
Elbe „marširali u zbijenoj koloni s polja u izborni lokal pod
paskom inspektora” , bila je zajamčena odluka u smislu vlada­
jućih; zemljoposjednik koji je igrao ulogu voditelja izbora pri­
mao je izborne listiće „pri čemu se ponekad služio praznom
kutijom od cigara ili otvorenom zdjelom za juhu kao izbornom
urnom”75.
Ali čak kad su donje klase postale svjesne svojih interesa,
stajale su na putu njihova prodora u parlament mnoge zapreke.
Budući da do prijelaza u 20. stoljeće poslanici nisu dobivali ni­
kakve hranarine, luksuz političkoga mandata mogli su sebi pri­
uštiti samo imućni. Za politiku je mogao živjeti jedino onaj koji
nije morao živjeti od politike, tko je bio „opskrbljen” . Stoga
je već Edmund Burke zahtijevao od predstavnika da „mogu
donekle slobodno raspolagati svojim vremenom i da stoje iznad
kmetske ovisnosti”76. Ovakvom je praksom bar za duže prije­
lazno razdoblje bila osigurana prevlast građanstva. Tek kad su
donje klase obrazovale jake, strogo organizirane masovne par­
tije, koje su mogle svoje funkcionare namjestiti i platiti iz pri­
loga svojih članova, one su bile u stanju poslati veći broj svojih
predstavnika u parlamente.
75 H. Rosenberg, Probleme der deutschen Sozialgeschichte, Fran-
furt/M. 1969, str. 38.
76 E. Burke, Works, 1839, sv. IV, str. 372.

47
 Ipak je predstavnički sistem ostao faktor koji je sprečavao
razvitak narodnoga suvereniteta. Budući da se efektivna demo­
kratska kontrola izabranih narodnih predstavnika za vrijeme
legislativnoga razdoblja pokazala nemogućom, predstavnička su
se tijela mogla sve više osamostaljivati prema narodnoj volji,
tako da je i u predstavničkoj demokraciji politika samo s ogra­
ničenjem bila stvar naroda. Prema instancama odlučivanja ona
je ostala stvar društvene elite koja je znala čuvati socijalne pri­
vilegije gornjih klasa.

e) Dvodomni sistem

I dvodomni sistem predstavlja podjelu vlasti, ali ipak mora

biti promatran kao vlastiti konstruktivni element građanske dr­
žave. On je izvorno nastao kao kompromis između ofenzivnoga
građanstva i plemstva potisnutog u defenzivu: dok se narodno
predstavništvo legitimiralo demokratskim izborima, prvi je dom
počivao na privilegijima po rođenju. Liberalizam je u početku
stremio razvlaštenju gornjega doma, ali je porastom moći na­
rodnih masa spoznao prednosti ovakvoga gremija odlučivanja
koji je izmaknut narodnoj volji. Badenski je liberal Rottek vidio
tu povezanost u svoj jasnoći: dok se o narodnom predstavništvu
još odlučivalo prema posjedu i obrazovanju, gornji dom nije bio
bezuvjetno potreban. On je postao neophodan tek kad je po­
stojala opasnost majorizacije od strane donjih klasa.77 Friedrich
Christoph Dahlmann, jedan od glasnogovornika liberala u par­
lamentu Pavlove crkve, precizirao je: pored plemstva i krupnog
zemljoposjeda moraju u gornjem domu biti zastupljeni oni koji
su „za to podobni raznovrsnim uvidima, učenošću i poslovnim
iskustvom” . Članove valja pozivati doživotno; dio mandata treba
biti nasljedan. Gornji dom treba spram narodnoga predstavni­
štva vrijediti kao ravnopravan u svakom pogledu.78
Bilo je, prema tomu, samo dosljedno kad liberali nisu u
Pruskoj zahtijevali ukidanje „gornjeg doma” , nego tek jaču za­
stupljenost građanstva. „Do sadašnjega vremena u liberalizmu
postoji konkretan ideal gornjega doma. Prema tomu, prvi je
dom gremium elite, koji uključuje što je moguće više duhovnih,
77 O tom u K n o ll, str. 76.
71 Isti, str. 77.

48
političkih i ekonomijskih kvaliteta i posebnih stavova.”79 Tako
se prema prijedlozima što su ih razvile građanske partije Zapad­
nih zona 1945. prvi dom trebao sastojati od „uglednih osoba
javnoga života” , od predstavnika univerziteta, crkava, komuna
i privrednih saveza, ukratko: od predstavnika posjeda i obra­
zovanja. Senat Bavarske doista je sastavljen prema sličnim na­
čelima.
Ovdje predložena interpretacija ne teži svestrano izložiti
načela i ustanove liberalne države u njihovim prednostima i
nedostacima. Na primjer, u političkoj i znanstvenoj diskusiji nisu
navedeni pragmatički razlozi za predstavnički sistem (on jamči
stabilitet i kontinuitet, pogoduje obrazovanju kvalificirane poli­
tičke elite) ili protiv neograničenog narodnoga suvereniteta (tako
se ne može zajamčiti pravo manjina, ne može se prakticirati
neposredna demokracija) koji su sigurno vrijedni točnijega ispi­
tivanja. Ovdje se radi tek o tomu da se razjasni socijalna funk­
cija liberalnih institucija i teorija u određenoj historijskoj kon­
stelaciji, a ona se u stvari sastojala u tome da se brani vladavina
posjedničkoga građanstva protiv „izopačenosti demokracije” , to
jest protiv neposjedničkih klasa. Ustavni i privredni povjesničar
Georg von Below rekao je to bez uvijanja u svojoj kritici vaj-
marske demokracije: radi se sada o tomu ,,da se zlo zahvati u
korijenu, to jest da se demokracija nužno ograniči, prije svega
dvodomnim sistemom i samostalnom pozicijom predsjednika
Reicha, bilo da ga se nazove predsjednikom ili monarhom”80.
U ovim nedosljednostima i protuslovljima liberalne teorije
■simptomatički dolazi do izražaja da je borba za emancipaciju
građanstva protiv plemstva i apsolutizma od samoga početka
samo djelomično identična sa slobodom i humani te tom općenito.
Doduše, liberalni su ideali obznanjeni u ime svih ljudi, ali se
nakon pobjede nad aristokracijom i apsolutizmom vrlo brzo
pokazalo kako je liberalna sloboda bila sloboda posjedničkoga
građanstva, a ne sloboda čovjeka. Edmund Burke, ideolog engles­
ke krupne buržoazije, argumentirao je u odnosu na radikalne
tendencije francuske revolucije: ,,U Francuskoj vlada nije u ru­
kama vlasnika. Prema tomu, neizbježno je uništenje vlasništva,
79 Isti, str. 72.
“ G . v . B e lo w , D e u tsc h e R e ic h s p o litik e in st u n d je tz t, T u b in g e n 1922,
s tr. 53.

4 O blici g r a đ a n s k e v la d a v in e aq
~'a nestala je umna sloboda.”81 Glavna je dakle zadaća liberalne
ustavne teorije i državne organizacije trebalo biti poduzimanje
^ mjera da vlada ostane u rukama vlasnika. Oružana je sila stajala
‘ spremna za slučaj da narodne mase pokušaju realizirati svoje
zahtjeve neposrednom akcijom. U „Zakonu protiv okupljanja
gomile” francuske narodne skupštine iz 1789. stoji kratko i
jasno: „Ako se masa ne raziđe na zahtjev, oružana sila treba
otvoriti vatru.”82 „Masakr iz Peterlooa” , što ga je engleska poli­
cija priredila 1819. među engleskim radnicima — bilo je 11
'mrtvih i 400 povrijeđenih — pokazuje kako je liberalna država
nesumnjivo mogla obistiniti ovakve prijetnje.
Ipak je nauk o narodnom suverenitetu bio golem povijesni
napredak, premda je ovaj nauk u prvi mah bio samo obznanjen,
a nije bio ozbiljen. A Deklaracija ljudskih prava postavila je
a nova mjerila za oblike ljudskoga zajedničkog života, iako je
građansko društvo u prvi mah ova prava samo objavilo (a tek u
začecima ozbiljilo).
Oštrouman teoretičar poput Rousseaua rano je zamijetio
nedosljednosti liberalne teorije. Tako je on razvio model demo­
kracije koja je bila dosljedno usmjerena na načelo narodnoga
suvereniteta i stoga nije znala ni za podjelu vlasti ni za nezavis­
nost izabranih spram njihovih birača. (On je dakako ostao za­
robljen klasnim sadržajem građanske revolucije utoliko što je i
on privatno vlasništvo brojio u prava čovjeka.) Njemu je bilo
, jasno da narodna volja nije mogla doći do riječi ako se upusti
- "u ovakva ograničenja. Stoga nije slučajno što je socijalistička
-demokracija, koja liberalizam tako reći uzima za riječ i postavlja
sebi cilj prevesti <u 'praksu čovjekova prava što ih je obznanio
liberalizam, a demokraciju oblikovati kao zbiljsku vladavinu
naroda, posegla za Rousseauovom teorijom. „Građanska je revo­
l u c i j a bez sumnje u većini točaka bila više građanska nego revo­
lucija, ali ona nije samo obavila golem dio čišćenja — poput
ukidanja 'privilegija, ona zaista sadrži u sebi i ono obećanje i
onaj utopijsko-konkretni sadržaj obećanja za koji se zbiljska revo­
lucija može uhvatiti. . . sadržaj ljudskih prava . . . sloboda, jed­
nakost, bratstvo, pokušana ortopedija uspravnoga hoda, muškoga
" E. Burke, B etrach tun gen iiber die Fran zdsische R ev o lu tio n , einge-
leitet von D . H enrich, Frankfurt/M. 1967, str. 68.
“ Citirano prema Sombart, So zialism u s und so ziale Bew egung im
19. Ja b rh u n d e rt, Wien — Frankfurt — Ziirich 1966, str. 36.

50
ponosa, ljudskoga dostojanstva ukazuju daleko preko građansko­
ga horizonta.” 83

f) Problem slobode i jednakosti

Ova se socijalna suprotnost teorijski očitovala u sporu o

odnosu slobode i jednakosti koje su — zajedno s bratstvom —
činile borbenu parolu francuske revolucije. Naime, za donje
klase sloboda nije bila više nego lijepa formula, dok su god one
ostale siromašne i ekonomski zavisne, te dok su bile prisiljene
prihvaćati radne uvjete poduzetnika. Za njih je socijalna jedna­
kost bila elementarna pretpostavka za realnu mogućnost osobne
slobode. Nasuprot tomu, posjedničko je građanstvo moralo u
jednakosti vidjeti najveću opasnost za svoje socijalne privilegije.
Liberalni su teoretičari odmah proglasili da sloboda i jednakost
predstavljaju nepremostive suprotnosti, da socijalna jednakost
odstranjuje istinsku slobodu, da se, dakle, mora birati između
njih dviju, te da je sloboda viša vrijednost.84
Tako je od slobode koju je obznanio liberalizam ostalo u
socijalnom realitetu jedva nešto više od slobode vlasništva i
obrta, to jest slobode posjednika kapitala na izrabljivanje najam­
no ovisnih. Pod uvjetima kapitalističke proizvodnje masi je
manualnih radnika -čadatka ostala zatvorena svaka mogućnost da
se doista koriste liberalnim ustavnim jamstvima. Za to im je
nedostajala kako potrebna mjera socijalne sigurnosti i slobodnoga
vremena tako i temeljna pretpostavka raspolaganja svojom vla­
stitom osobom, svojim radnim uvjetima i svojim obrazovnim
interesima. Teret dnevnoga rada i briga za golo održanje egzis­
tencije nisu ostavljali prostora za pravno zajamčen slobodni
razvitak ličnosti.
Ali čak je i posjednicima u tom sistemu bilo nemoguće
svestrano razvijanje njihovih sposobnosti. I njihov je život odre­
đivalo otuđenje. Po cijenu privredne propasti bili su prisiljeni
koncentrirati sve snage na maksimiranje profita i izrabljivanje,
kako bi mogli opstati u konkurentskoj borbi, jer „kapital u svom
formalno najčišćem obliku pretpostavlja . . . borbu čovjeka s čov-
u Đloch, N aturrech t, str. 199. i dalje.
1859) U ^ SP°rec^ V ber Freiheit, Frankfurt/M. 1969. (prvi put

51
.jekom”85. Kapitalizam ije vodio do duhovnog sakaćenja svih
sudionika, iako je posjednicima kapitala pri tom bila dodijeljena
relativno ugodnija uloga.
Liberalizam nije doduše mogao opozvati opasno načelo
jednakosti, ali je ipak mogao u velikoj mjeri ograničiti njegovu
vrijednost. Tako je jednakost decimirana na puku „jednakost
pred zakonom” , i time joj je oduzeta njezina socijalna djelotvor­
nost. Nedosljednost je doduše očita: „time nije pokriven golem
ostatak druge nejednakosti”86. Socijalna konstelacija kao i unu­
trašnja logika morale su voditi do zahtjeva za zbiljskom jedna-
košću, do stanja ,,u kojemu nikom više nije potrebno, dapače
nitko nije u položaju da drugomu bude vuk”87. U tom je smislu
objavio Marat, heroj masa u francuskoj revoluciji: „Jednakost
prava vodi do jednakosti užitaka, i tek se na ovoj osnovi može
misao počinuti.”88 Liberalizam je morao izazvati socijalizam kao
vlastitu posljedicu; „proleteri su uhvatili građanstvo za riječ” ,
kako je to točno primijetio Friedrich Engels. Babeuf, koji je
privatno vlasništvo već krajem 18. stoljeća napadao kao izvor
svega zla, bio je 1797. ubijen zbog zavjere. Tek nekoliko deset­
ljeća kasnije počeli su se najamni radnici organizirati kao socija­
listički pokret.
Horkheimer i Adorno istakli su načelne prigovore protiv
interpretacije građansko-revolucionarnoga pokreta kao pokreta
koji je u načelu usmjeren na emancipaciju, koji je dakako ogra­
ničen građanskim klasnim interesima, ali ga u njegovu emancipa-
torskom sadržaju valja pojmiti kao predstupanj socijalističkih
tendencija.89 Oni pokušavaju dokazati kako su u građansko-revo-
lucionarnom pokretu od samoga početka usađeni nehumani ele­
menti, koji su možda čak i dominirali, a koji su potom u faši­
zmu došli u prvi plan u brutalnoj otvorenosti: neprijateljstvo
prema radosti, ideologija narodnoga zajedništva, podređivanje
uma čisto materijalnim interesima, obožavanje privredne proiz­
vodnosti, ukratko: redukcija ljudske egzistencije na kategorije
proračunljivosti i korisnosti. Iako se ovim oštroumnim analizama
ne može odreći element istine, mora se insistirati na fundamen-
“ W eber, Wirtscbaft und Gesellschaft, str. 66.
“ B loch , Naturrecht, str. 196. i d alje.
17 Isto, str. 194.
“ C itiran o prem a So m b a rt, Sozialismus, str. 33.
19 U sp o re d i p rije sv e ga M . H orkheim er, Egoismus und Freiheitsbe-
wegung, u : Zeitschrift fiir Sozialforschung, 1936, str. 161— 234, i M . H o rk ­
heim er i Th. W. A d o rn o , Dialektik der Aufklarung, F ra n k fu rt/M . 1969.

52
talnoj razlici između građanskog pokreta u njegovoj „herojskoj
fazi” i uspostavljenoga građanskog društva. Ernst Bloch uvjerlji­
vo je pokazao kako se ovdje koriste pojedine crte građanske
revolucije „da bi se na kraju pretpostavio zajednički nazivnik
između juriša na Bastilju i Hitlerova paljenja Reichstaga” . Tako
on može pokazati „kamo dospijeva teorija koja poriče građansku
revoluciju kao matično stablo proleterske, a umjesto toga isto­
dobno je navrće fašizmu” 90. Ovdje razvijeno shvaćanje povijesti
orijentirano je stoga prema shvaćanju Ernsta Blocha.

5. Ideja i zbiljnost

Pokazano je kako već teorijske konstrukcije liberalizma

očituju niz protuslovlja i nedosljednosti koje proizlaze otuda što
su opći interesi i posebni klasni interesi građanstva bili samo
djelomično identični. Tako su obećanja prosvjetiteljstva i nada-
nja masa, koja su svoj izraz našla u građanskoj revoluciji, samo
djelomično ispunjena u liberalnim ustavnim sistemima uspostav­
ljenoga građanskog društva. Mora se međutim naglasiti da se
ove liberalne teorije, unatoč svim njihovim nedostacima, ističu
izuzetnom progresivnošću u usporedbi s praksom liberalizma u
državi i društvu. Ovu praksu, na koju smo se u prethodnim
poglavljima samo povremeno osvrtali, valja bar s nekoliko pri­
mjera sažeto skicirati.
Dok je građanstvo u Engleskoj 18. stoljeća razorilo merkan-
tilističke okove, ograničilo monarhovu poziciju moći i poziciju
moći aristokracije, te razvilo klasične teorije privrednoga libera­
lizma, parlament je postao potpuno reakcionarnim sredstvom
vladavine, koje je sredstvo jamčilo politički utjecaj samo plem­
stvu i krupnoj buržoaziji. Pravnodržavna jamstva bila su doduše
zakonski utvrđena, ali su malo mijenjala na diktatorskoj poziciji
moći mirovnoga suca koji je istodobno bio policijska, kaznena
i žalbena instancija, te koji je radne klase držao u najstrožoj
zavisnosti. Financijska buržoazija, koja je vladala gradskim sekto­
rom, nije bila zainteresirana za promjenu vlasti nego jedino za
podjelu vlasti s aristokracijom, koja je u svojoj vlasti držala
seosku samoupravu. Leo Kofler stoga je s dobrim razlogom
govorio o „klasnom društvu neofeudalnoga značaja”91.
90 B lo ch , N a tu r r e c h t, str. 196. i d a lje .
91 K o f le r , str. 500.

53
 Parlament je doduše već vrlo rano dobio odlučujuću ulogu,
ali valja se sjetiti da je npr. godine 1739. od 537 članova samo
trećina bila izabrana, a nasuprot tomu 270 je bilo naručeno od
vlade, a da je ostatak bio rezerviran za privilegirane osobe, pri
čemu još valja imati na umu da je pri izboru značajnu ulogu
igrala korupcija.92
Malo je, dakle, razloga da se iz postojanja parlamentarizma
i samouprave zaključi kako je Engleska bila klasična zemlja
narodne slobode. Od pravnodržavnih garancija imali su koristi
uglavnom krupnoburžoaski i aristokratski slojevi. Sloboda novin­
stva i mišljenja bijahu u parlamentarnoj Engleskoj isto tako
nepoznate kao i u Francuskoj kojom je vladao apsolutizam.
Da bi spriječio sličan pokret masa u Engleskoj, sistem, koji je
ustanovljen 1794. kao reakcija na francusku revoluciju, i for­
malno se odrekao državnopravnih garancija. Prilike su se pro­
mijenile tek tokom 19. stoljeća — ali ne željom liberalnoga
građanstva, nego pod pritiskom radništva. Tvorničkim je zako­
nom iz 1833. ipak zabranjeno upošljavanje djece ispod devet
godina; slijedila je zabrana rada žena u ugljenokopima. Ali i
ovdje je bio dug put od donošenja zakona do njihova ostvarenja,
budući da parlament nije odobrio nikakve novce da bi se ovi
zakoni ostvarili unatoč otporu tvorničara. Tko pogleda diskre­
panciju između zakona o rasnoj integraciji i stvarnosti u Sjedi­
njenim Državama, dobiva očiglednu jednadžbu za te konflikte,
koja uostalom sama spada u rubriku „ideja i realitet građanske
demokracije” .
Osobito je upadljiv i za široke mase osobito težak bio
rascjep između pretenzija i zbiljnosti liberalizma u socioekono-
mijskom području. Pri tom se može sasvim priznati kako se
pretenzija liberalizma da potiče emancipaciju svih ne može jedno­
stavno proglasiti pukom ideologijom zamagljivanja zbog isklju­
čivanja nesamostalnih iz građanskih prava. Ali vjerojatnost libe­
ralne pretenzije sigurno je ovisila o tomu da li je slobodna
konkurentska privreda doista svakomu davala realnu priliku da
stekne status vlasnika.
Na primjer, materij!alistima koji su u Enciklopediji izlo­
žili novu sliku svijeta (Diderot, Helvetius, Lamettrie i dr.) bilo
je potpuno jasno kako prekomjerna socijalna nejednakost ugro­
žava zajedničko dobro. A Condorcet je obznanio: „Naša nada-
" P rem a K o fle ru , jedn o je m jesto u p arlam en tu sta ja lo o ko 1760.
god in e circa 500 funti (str. 504).

54
nja u buduće stanje ljudskoga roda daju se svesti na tri važne
točke: razorenje nejednakosti među nacijama, napredovanje jed­
nakosti unutar jednoga naroda i, konačno, zbiljsko usavršavanje
čovjeka.”93 Ipak je dominirao nazor da će se potrebna mjera
socijalne jednakosti uspostaviti slobodnom igrom snaga sama od
sebe. Zahtjev hebertista, najradikalnije grupe jakobinaca, za pot­
punom jednakošću išao je čak i za Robespierrea suviše daleko:
on ih je 1794. poslao pod giljotinu.
Faktički je kapitalizam od samoga početka bio upućen na
slobodni najamni rad, to jest na postojanje onih koji nisu samo
pravno slobodni nego i ekonomijski prinuđeni prodavati svoju
radnu snagu. Usporedo s usponom kapitalističkoga načina proiz­
vodnje i raspadom feudalnih i staleških spona teče proces raz-
vlaštenja i proletariziranja dotad samostalnih sitnih vlasnika u
obrtu, trgovini i poljoprivredi. Nasuprot silnom poletu proizvod­
nih snaga, znanosti i tehnici ovladanja prirodom stoji socijalno
i psihičko osiromašenje širokih masa koje je zahvatila ova prole-
tarizacija.
Pretkapitalističko je društvo svojim članovima, unatoč prav­
noj nejednakosti, političkom potlačivanju i privrednom izrablji­
vanju od strane vladajuće klase, nudilo stanovitu sigurnost. Dodu­
še, budući da dohodak kmetova, sluškinja i pomoćnika nije dosta­
jao da bi se prehranila obitelj, bili su doneseni strogi zakoni
o ženidbi kako bi se spriječilo neželjeno osiromašenje ovih soci­
jalnih grupa; ipak radno je vrijeme bilo strogo ograničeno
komunalnim zakonima. Ono je u 15. stoljeću u rudnicima izno­
silo oko 36 sati tjedno.94 Izobrazba naučnika provodila se prema
zakonskim propisima. Privatna, crkvena i komunalna briga za
sirotinju ublažavala je bar najgoru bijedu. Konačno, pomoćnik
je imao izvjesnu šansu da jednog dana sam postane majstor i
otvori vlastitu radnju, pa makar putem ženidbe neke majstorove
udovice.
Pobjedom liberalizma odstranjene su socijalne zaštitne mje­
re: one se nisu mogle sjediniti s načelima slobodnoga razvitka
privrede, pravne jednakosti pojedinaca i s nemiješanjem države -
u društvo. Pod ovim se liberalnim parolama sada zbivalo brzo
povećanje radnoga vremena, sve veća primjena jeftinoga ženskog
i dječjeg rada, bezobzirno izrabljivanje neposjedničkih klasa.
Iznenada je književnost bila puna žalopojki o lijenosti radnika
ć/
93 C itir a n o p re m a G a b le n tz , str. 72.
94 M a n d e l, str. 140.

55
koji se odaju besposličarenju.95 Budući da su zakoni zabranjivali
svako okupljanje radnika, pogođeni se nisu mogli braniti i mo­
rali su prihvatiti uvjete rada što su ih diktirali poduzetnici, ako
nisu htjeli umrijeti od gladi. Istodobno mnogi su seljaci, oslo­
bođeni feudalnih spona, „vrlo oštrim sredstvima prinude”96 odvo­
jeni od zemlje. Tko se nije zaposlio u tvornici, bio je npr. u
Engleskoj „stavljen u radnu kuću s njezinom vrlo strogom disci­
plinom”97. Discipliniranje u poslušne tvorničke radnike nije na­
prosto bilo moguće bez angažiranja građanske države.
Napredak u medicini već je smanjenjem smrtnosti dojen­
čadi uzrokovao rapidan porast stanovništva koje se koncentriralo
u gradovima.98 Tako je uvijek stajala na raspolaganju dovoljna
ponuda radnih snaga koja je držala najamnine na egzistencijal­
nom minimumu.99 Sloboda ugovora zabranjivala je, intervencijom
države, sprečavati primjerice radnike u prodaji vlastite radne
snage po formalno slobodno dogovorenim uvjetima. Na prijedlog
svoga ministra da zabrani rad nedjeljom, odgovorio je Napo­
kon I mješavinom kalvinističkog etosa rada i liberalne ideolo­
gije slobode: „Budući da narod svaki dan jede, mora mu biti
dopušteno i da svaki dan radi.” 100
Duhovno osakaćenje, međutim, nije ništa lakše nego mate­
rijalno osiromašenje koje pogađa neposredno. U pretkapitalistič-
kom je društvu postojala samo podjela rada između različitih
obrta. Međutim, manufaktura je stvorila pretpostavke „da se
svaki proizvodni proces razloži u neograničeno mnogo mehanič­
kih radnih operacija” 101. Time je tek sada postala moguća primje­
95 M n ogi d o k az i u : So m b a rt, D e r m oderne K ap italism u s, Miinchen
1922, sv. I, str. 801. i d alje.
94 W eber, W irtschafsgeh ichte, str. 263.
97 Isto , str. 264.
94 E n g le sk a je 1801. im ala 8,9 m ilijun a stan o vn ik a, 1851. 21 m ilijun,
a 1911. 36 m iliju n a; N je m a č k a je 1815. im ala 25 m ilijuna, 1870. 40 m i­
lijun a stan o v n ik a . (O k o 1900. opet su počele p ad a ti rate prirasta.) G odine
1850. već je 5 0 % en glesko ga stan o v n ištv a živ je lo u g rad o v im a, 1900.
bilo ga je 8 0 % (usporedi W. Treue, W irtschaftsgeschichte d er N euzeil,
S tu ttg a rt 1962, str. 406. i d alje).
99 V la d a ju ć a je k lasa do d an as sv jesn a d a m ala nezaposlen ost p ri­
donosi d isciplin iran ju ra d n ik a . A m eričkom se pred sjed niku T rum an u p ri­
pisuje i z ja v a : „N a p r o tiv , z a priv red n u je higijenu d obro d a uvijek ima
slobodn ih radn ih sn a ga koje traže z ap o slen je.” (C itiram o prem a: M an-
del, str. 147.)
100 C itiran o p re m a : M and el, str. 141.
101 M an d el, str. 123.

56
na žena i djece, bogalja, staraca, pa čak i duhovno bolesnih.
Obrazovane su radne snage jedva još bile korištene, a obrtničke
su sposobnosti zakržljale. Rad, dosad još bar u ograničenoj mjeri
očitovanje ljudskoga samoozbiljenja, postao je pukom mukom.
Marxov se pojam otuđenja ne odnosi samo na odvajanje proiz­
vođača od njihovih sredstava za proizvodnju i od proizvoda,
nego na otupjelost i besmislenost samoga ovog rada.
Evidentno je da su za proletere koji su morali raditi dnevno
14 do 16 sati, za djecu koja su često već u dobi od pet ili šest
godina bila slana u tvornicu i tamo morala izvoditi uvijek iste
pokrete rukama, za ljude koji su u tvornici bili potčinjeni stro­
gom sistemu naređivanja i koji su u slobodno vrijeme stanovali
u bijednim stanovima, dostignuća liberalne države — razvitak
ličnosti, nepovredivost ljudskoga dostojanstva, sloboda ugovora
i vlasništva — bili jedva nešto više od beznačajnih fraza.102
Protuslovlje između liberalne teorije i zbiljnosti liberalnoga
društva zaoštreno je suprotnošću između rapidno rastućih proiz­
vodnih snaga i bijede masa. Ovaj sistem očito nije mogao, unatoč
rastućem bogatstvu, svima zajamčiti opstanak dostojan čovjeka.
Liberalni nauk o narodnoj privredi nije — nasuprot optimizmu
ranijega liberalizma — ostavljao nikakvu nadu: prema Davidu
Ricardu, najamnina se nije na duže vrijeme mogla udaljiti od
egzistencijalnog minimuma. Budući da se više nije moglo govoriti
0 realnoj prilici da se, primjereno liberalnoj teoriji, marljivošću
1 valjanošću izbori status vlasnika, jedina je mogućnost pobolj­
šanja vlastitog socijalnog položaja bila prevladavanje liberalizma:
nakon dugih borbi iznuđeni zakoni o ograničenju radnog vre-

102 U p u tn o m iz v je š ta ju ta jn o g a v la d in o g s a v je tn ik a iz 1 834. g o d in e
r e a listič k i se o p isu je p o lo ž a j d je c e iz „ n iž ih n a ro d n ih k l a s a ” u R a jn s k o j
o b la s ti: „ T v o r n ič k a su d je c a d o d u še m o r a la d n e v n o r a d iti 12— 13 s a ti, ali
je p ri tom re d o v ito z a r a đ iv a n k ru h s v a g d a š n ji i o d r ž a v a n a n a jp o tr e b n ija
d is c ip lin a . D e r iš ta k o ja su c ije le d an e č u č a la p o d ru m sk im ja r c im a k a k o
bi lic e m je rje m i la ž im a k u k a ju ć i isp r o s ila o d p u tn ik a n e k o lik o p fe n ig a ,
a k o ja su u m e đ u v re m e n u k r a la p o p o ljim a i v r to v im a , iz m a k la su i
o tu đ ila se s v a k o j d isc ip lin i, p rig o d ic e su u m ira la p o d v e d rim n eb om od
b ije d e i n e v o lje ili su z a v r š a v a la k o d W e rd en a p o d i B r a u w e ile r a u o d ­
g o jn im i ra d n im d o m o v im a p r o v in c ije .” (C itir a n o p r e m a : I. B o g , Wirt-
schaft und G esellschaft im Z eitalter der industriellen R evolution, u : D ie
W irtschaftsgesellschaft, sv . 1., iz d a o J . M iic k , H essische Landeszentrale
fiir Politische Bildung, b e z g o d ., str. 136.)

57
 mena (1833. u Engleskoj na 12 sati), zabrana dječjega rada103
i dozvola osnivanja sindikata (najprije 1824. u Engleskoj) već
su probili bitna načela liberalizma, pri čemu su se poduzetnici
svaki put glasno tužili zbog povrede građanskih sloboda (i osim
toga najavljivali privredni slom). Marx je upravo ovo ograničenje
formalne slobode ugovora spoznao kao značajan napredak, budu­
ći da su „radnici iznudili jedan državni zakon koji njih same
sprečava da sebe i svoj rod dobrovoljnim ugovorom prodaju
u smrt i ropstvo” 104. Radničkom pokretu, koji se sada formi­
rao, bilo je jasno da se nemoraju mijenjati samo nadnice i
radno vrijeme nego društveniporedak u cjelini, prije svega po-
redaik vlasništva, ako liberalni postulati o slobodnom razvitku i
ljudskom dostojanstvu treba da postanu zbiljnost.
Usporedo s formiranjem socijalističkoga pokreta obrazovale
su se dakako tendencije koje su jedini spas vidjele u povratku
društvu sitnih proizvođača i srednjovjekovnom obrtništvu. One
su svoj književni izraz našle u romantici. U slojevima sitnih
samostalnih one do danas igraju bitnu ulogu: u razdobljima
konjunkture izvlače otuda golemu dobit liberalne partije, koje
103 K a d je engleski T v o rn ič k i zak o n iz 1833. z ab ran io rad djece
- m lađ e od d evet g od in a, a ra d n o vrijem e djece izm eđu 9 i 13 godina
. u tv rd io n a osam sati d nevn o, u D o n jem dom u pod uzetnici su uz pom oć
lib e ra la p o stig li d a se staro sn a g ran ic a snizi na osam god in a a radn o
vrijem e p ro d u ž i n a 12 sati (uspored i W. Abendroth, Sozialgeschichte der
europaiscben Arbeitcrbewegung , F r a n k fu rt/M . 1965, str. 35. i d alje). G o ­
dine 1839. u N je m a čk o j je prv im Z akon o m o z aštiti ra d a zab ran jen rad
d jeci isp od d evet g od in a. O v a k v i z ak o n i su d a k a k o slijedili jedin o pod
p ritisk o m ra d n ištv a, a p o g o to v o ne iz hum anitarn ih ra zlo ga . O so b ito u
P ru siji, d jelo v ali su po sv e d rugi m o tiv i: d rž av n i kan celar H ard en b erg
j k o n sta tira o je 1817. d a tjelesno osirom ašen je tvorničkih ra d n ik a „izuzetn o
'Š te tn o z ad ire u više d rž av n e c ilje v e ” , i to iz slijedećeg ra z lo g a : „ N e može
se sum n jati k ak o su ko n ačn o lju d i koji se o d g a ja ju u radionici, beskrajno
p o n a v lja ju ć i istu kretn ju, m alo sprem ni bran iti d om ovinu u trenutku
o p asn o sti, kad o uspjehu ne o d lučuje jedin o d o b ra v o lja nego tjelesna
sn aga, p risu tn ost d una, o čv rsn u to st p ro tiv klim atskih u tje ca ja i lak o ća
s n a la ž en ja u n ain eo bičn ijim situ a c ija m a .” (C itiran o p re m a : B o g, str. 134.)
O n se sto g a z a la g a o z a „o p ć u vojn u o b v e z u ” je r o n a „isto tako izv lači
m lad iće u d obi d o k su jos sa v itljiv i neum itnom m ehanizm u radionice .
(C itiran o p re m a : B o g , str. 135.)
104 K . M a rx , D as Kapital, sv. I, F ra n k fu rt/M . 1967, str. 320. N a ­
su p ro t tom u, W ilhelm Treu e prim jećuje d a su ov i zako n i provedeni
„ p ro tiv težnje z a p ro fito m k ak o tv o rn ič ara tak o i po slo p rim aca i ro d i­
te lja m ale d jece” (str. 432). S m atrati „te ž n ju z a p ro fito m ” o vih obiju
g ru p a k ao k v a lita tiv n o je d n ak u d o ista je lijep p rim jer „o b je k tiv n o sti” i
„n e u tra ln o sti” g rađ an sk e zn anosti.

58
obećavaju zaštitu „srednjega staleža” ; u ekonomijskim kriznim
situacijama s očiglednim tendencijama proletarizacije ovih slojeva
fašistički pokreti ovdje nalaze svoj najvažniji rezervoar.

6. Opravdanje socijalne nejednakosti

Usporedo s usponom građanstva razvila se ideologija koja

je bila podobna da mobilizira sve snage za ekonomijski napre­
dak i da ujedno priskrbi čistu savjest onima koji su uspjeli
nasuprot žrtvama ovoga napretka. Tu je funkciju ispunjavao
kalvinizam koji — suprotno od starijih religijskih varijanata —
nije dozvoljavao bijeg pred svijetom, nego je pojmio kapitalistič­
ko stjecanje i unutarsvjetsku askezu kao bogom željeni zadatak,'
a ekonomski uspjeh kao dokaz božanske izabranosti. ,,Ni u jed -1
noj drugoj crkvi ili religiji nije postojala tako moćna, nesvjesno
rafinirana ustanova za odgoj kapitalističkih pojedinaca.” Kalvi­
nizam je radništvu „kao nadnicu za njegova asketska preda­
vanja pozivu i njegov pristanak na bezobzirno iskorištavanje od
strane kapitalizma stavljao u izgled vječno blaženstvo” , koje je
tada ,predstavljao sasvim drugu stvamnost nego danas” .105
Socijalna bijeda, što ju je kapitalizam sobom donio širokim
slojevima, nije samo objektivno značila opovrgavanje liberalnoga
nauka kako se zajedničkom dobru najbolje služi ako svatko
egoistički teži za svojom vlastitom korišću, nego je značila ko­
načno i konkretnu opasnost za građanski društveni poredak.
Sto je bivalo očiglednije da ova bijeda nije proizlazila iz nepot­
pune provedbe konkurencijskog kapitalizma nego iz njega samo­
ga, to su više u prvi plan stupale ideologijske varijante, koje
su smjerale na opravdanje postojeće socijalne nejednakosti. Pri
tom su religiozne ideologije, što su u ranom kapitalizmu još
igrale nazvažniju ulogu, postupno zamijenjene prirodnoznanstve- <
no preobučenim ideologijama.106 j
Do kraja 17. stoljeća siromaštvo je vrijedilo kao nesreća
koju valja zahvaliti nesretnim okolnostima. Brzim rastom trgo­
vine i proizvodnje — prije svega u Engleskoj — rasla je, među­
105 W eber, W irtsc h a ftsg e sc h ic h te , str. 3 13. i d a lje .
#>A m e rič k i je z n a n s tv e n ik R e in h a rd B e n d ix i s t r a ž iv a o r a z v o j o v ih
id e o lo g ija o p r a v d a n ja n a en g le sk o m p rim je ru (H e r r s c h a ft u n d In d u strie -
a r b e it, F r a n k fu r t /M . 1 9 6 0 ). O v a se s k ic a p rije s v e g a o s la n ja n a m a te r ija le
žto ih je on p re d o č io .

59
tim, i potražnja radne snage, te je sada siromaštvo interpretirano
u sve većoj mjeri kao posljedica lijenosti, kako bi se mase držale
u pokornosti pod uvjetima industrijskoga rada. Sada se prešlo
na stvaranje planova i institucija kako bi se u svih zdravih
siromaha izoštrila kršćanska dužnost prema radu i prema posluš­
nosti. Biskup od Norvicha ovako je propovijedao godine 1755:
„Moraju postojati takvi koji se muče raznim poslovima (rad je
tu cijepanje drva, nošenje vode, tako kaže Sveto pismo); moraju
postojati oni koji savjetuju upravljače države; oni koji svima
prednjače: vladari . . . Naše rođenje određuje kojoj klasi pripa­
damo; to osobito vrijedi za one niska roda . . . ti su siročići
rođeni da bi cijeloga života bili radnici — oni će morati svoj
kruh zarađivati u znoju lica svoga.” 107
Drugima su već sirotinjske škole za koje se zalagao biskup
išle suviše daleko, budući da su djeca tamo pored stege i pokor­
nosti učila također čitati, pisati i računati. Prema Bernardu
Mandevilleu, bilo je dovoljno ako bi djeca nedjeljom išla u
crkvu, a radnim bi danom imala vremena za koristan rad. Siro­
maštvo da je i tako jedino sredstvo da bi se našlo dovoljno
radne snage za najteži i najprljaviji rad.108 Doista su se doskora
probile nedjeljne škole. O ciljevima ove nastave izvještava nas
slijedeći katalog pitanja:
„Jesu li časni radnici koji razbacuju i uništavaju sirovine
i alate što ih trebaju za svoj rad?
(Odgovor: Ne.)
Kome naime pripadaju te stvari?
(Odgovor: Našem majstoru.)
Čije vas oko gleda kad majstor nije u blizini?
(Odgovor: Oko Gospodnje.)
Odobrava li Bog takve čine?
(Odgovor: Ne.)
Sto će Bog učiniti s lopovima svih vrsta?
(Odgovor: On će ih kazniti:)
Za što zapravo gospodari plaćaju svoju služinčad?
(Odgovor: Za njihovo radno vrijeme.)
Pretpostavimo da neki muškarac, žena, momak, djevojka
lijenčare dio vremena koji su obećali raditi — što oni zapravo
time čine?
107 C itiran o p re m a : Ben dix, str. 96.
108 P re m a : B en dix , str. 97.

60
 (Odgovor: Oni nešto kradu svojim gospodarima.)
A je li to isto kao kad bi svojim gospodarima krali novac
iz džepova?
(Odgovor: Je st.)” 109
Doduše, i više su klase upozoravane na moralno usavršava­
nje i kršćansku sućut, ali je bilo prepušteno njihovoj vlastitoj
volji da otuda izvuku praktičke zaključke.
Jačanjem liberalizma krajem 18. stoljeća počeo je domini­
rati nazor da je obični puk odgovoran za sebe sama, a da „više
klase” nisu nadležne ni za pribavljanje rada ni za brigu oko
siromašnih. Prema mišljenju Edmunda Burkea, moralo se za­
držati strah pred glađu, jer je jedino on mogao natjerati radnike
da naloženi rad izvrše rado i savjesno.110 I za Thomasa R. Malt-
husa siromaštvo je bilo „glavni podstrek za radinost” , ali ipak
potpuna beznadnost „lako razara svaki snažni napor” 111. Malthus
je pokušao dokazati da se stalno brže množi stanovništvo nego
mogućnosti ishrane. On je smatrao da socijalnu pomoć siroma­
sima valja odbaciti već stoga što ih ona zavodi na velik broj
djece, čime još povećavaju svoju bijedu. Dok je Burke tek tvrdio
da je egoizam posjednika identičan sa zajedničkim dobrom,
Malthus je pretendendirao na to da je otkrio nezaobilazni pri­
rodni zakon. Time je bila gotovo moralna dužnost viših klasa
da siromahe., ostaveToomiihovbPbiiedi i da ih podržavaju pored
(ostaIogTi seksualnom odricanju, prije svega u kasnom sklapanju
braka. Tako su sve nevolje kapitalizma mogle biti vrednovane
■kao prirodni zakon, a privredni uspjesi posjednika kao dokaz
njihove moralne kvalifikacije.112
Kad su se radnici počeli formirati u samostalan politički
1 pokret,113 odgovorili su poduzetnici novim naglašavanjem zajed-
^ ,09 C itir a n o p r e m a : B e n d ix , str. 9 9.
110 O to m u : B e n d ix , str. 110.
111 T h . R . M a lth u s, A n E s s a y on the P rin c ip le o f P o p u la tio n , 2. iz d .,
N e w Y o r k 1933, sv . I I , str. 143.
112 B e n d ix d o d u še s p r a v o m u k a z u je n a to d a je o v a j n a u k u m n o-
''g o m p o g le d u b io „ n o v a fo r m u la c ija s ta r o g a k a lv in is tič k o g r a z lik o v a n ja
' izm eđ u on ih k o je je B o g iz a b r a o i o n ih k o je je o d b a c io ” (str. 115).
1U E n g le sk i je lib e ra l Jo h n S tu a r t M ill 1 848. r e g is tr ir a o : „ R a d n e
su k lase o d s a d a u ze le s v o je in te re se u v la s tite ru k e i s a d a p o k a z u ju k a k o
sv o je in terese ne d rž e in d e n tičn im s in te re sim a n jih o v ih p o s lo d a v a c a . Im a
jo š p r e d s ta v n ik a v iših k la s a k o ji sebi la s k a ju d a o v im te n d e n c ija m a m o gu
o v la d a ti r e lig ijsk im i m o ra ln im p o d u k a m a — a li o n i su p ro p u stili p r a v i
t r e n u t a k . . . ” (M ill, P rin c ip le s o f P o litic a l E c o n o m y , str. 322. i d a lje ).

61
ničkoga interesa, koje je naglašavanje odustalo od svakoga prezira
puka, ali koje je zahtijevalo moralno vodstvo za poduzetnike.
Nije se promijenilo njihovo odlučno odbijanje svakoga radničkog
zakonodavstva i svakoga obrazovanja radničkih udruženja. Oni
su striktno zadržavali liberalnu teoriju da se svaki vrijedan čov­
jek može uspeti, i da je svaki posjednik ovu mogućnost primje­
rom dokazao.114 Sada je napuštena dode vladajuća predodžba o
siromaštvu kao korisnom poticaju za vrijedan rad i zamijenjena
je liberalnim optimizmom uspona: najbolji lijek za „naše obrt­
nike i priučene radnike sastoji se u tome da pod svim uvjetima
postanu kapitalisti” 115. Udruživanje u sindikate može naprotiv
samo donijeti štetu.
U Sjedinjenim Američkim Državama liberalno se vjerova­
nje u uspon vrijednih zbog posebnhi uvjeta zemlje zadržalo još
i tada kad je u Evropi već bilo očito opovrgnuto privrednom
koncentracijom i učvršćenjem klasne strukture. Liberalni list The
Nation još je 1888. tvrdio: današnji su kapitalisti jučerašnji
radnici, a današnji radnici sutrašnji kapitalisti.116 Uspješni poslov­
ni čovjek važio je kao socijalni uzor uopće.

O D L I B E R A L N O G A P R E M A O R G A N I Z IR A N O M
KAPITALIZMU
rr".

Ekonomijski i politički liberalizam odgovarali su društvu

sitnih proizvođača, koji su se susretali na tržištu kao relativno
jednako vrijedni konkurenti. Do prve polovice 19. stoljeća činilo
se da se tako može označiti dominantna društvena tendencija.
Ali u drugoj polovici 19. stoljeća dogodile su se dubokosežne
društvenoekonomijske promjene, koje su očigledno bile u suprot­
nosti s liberalnim teorijama. Promijenjeni je položaj zahtijevao
novo tumačenje. Građansko-liberalna ideologija doživjela je zna­
čajnu promjenu.
114 U sp o re d i o ov om u p rije sv e ga spise Sam u ela Sm ilesa ko ji je „ f o r ­
m u lirao n ovi cred o p o d u zetn ičk e k lase ” (B end ix, str. 147).
115 M . R . G re g , M istakes, A im s an d A ttain a b le Id e als, L o n don 1876,
str. 268, citiran o p re m a : B en dix , str. 154.
1,6 C itiran o p re m a : B e n d ix , str. 345.

62
 1. Đrustvenoekonomijski razvitak ; b * 0 u o hi c-l / ^

Prva industrijska revolucija, koja je stvorila tvornički rad,

bila je oko 1850. završena u većini evropskih zemalja. Tokom
toga razvoja nova je klasa kapitalista razvlastila značajan neka­
dašnji dio samostalnih sitnih proizvođača i prevela ih u zavisni
najamni rad. Uslijed novih razvitaka (benzin i elektricitet kao
izvori energije, polet čelične industrije, početak kemijske indu­
strije) kapitalistička je industrija stupila u posljednjoj trećini
19. stoljeća u novu tehničku revoluciju, koja je vodila do pove­
ćanog uvođenja strojeva i koncentracije proizvodnih sredstava.
Od 1870. do 1900. porastao je opseg industrijske proizvodnje
svijeta za više nego trostruko. Budući da su sada već bili po­
trebni golemi kapitali da bi se utemeljila tvornica, konkurentska
'je borba izuzetno zaoštrena. Proces razvlašteoja do tada samo­
stalnih, koji je proces od samoga početka odlikovao kapitalistički
razvitak, sada je prešao na samu kapitalističku klasu: krupni su
kapitalisti u konkurentskoj borbi uništili brojne male kapitaliste
samostalnoga srednjeg sloja i pretvorili ih u zavisne najamne
radnike.
Nasuprot osobnim poduzećima ojačala su akcionarska dru­
štva. Privredna se moć koncentrirala u rukama relativno malo­
brojnih velikih poduzeća koja su doskora odustala od načela
slobodne konkurencije: da bi unatoč jeftinijoj masovnoj proiz­
vodnji održala visoke cijene i ograničila ponudu, ona su sve
intenzivnije sklapala uzajamne dogovore. Ovi su mogli dosezati
različite stupnjeve obveznosti: sezali su od Gentlemans Agree­
ments preko Pools, koji su dijelili tržište, do kartela, koji su
stvarali zajednička kupovna i prodajna društva. S koncernima,
koji su omogućili financijsku kontrolu poduzeća što su formalno
ostala samostalna, i fuzijama koje spajanje čine i pravno i finan­
cijski^ obvezatnim, ove su tendencije dosegle svoju najvišu točku
u smjeru koncentracije i monopola.117 Godine 1875. u Njemačkoj
je bilo poznato samo osam kartela; 1890. već ih je bilo 137.118
U bankarstvu se dogodio isti proces. U monopolističkom kapita­
lizmu „jedno jedino poduzeće ili mali broj poduzeća kontroliralo
je tako velik dio proizvodnje da su u manje ili više dugom raz­
doblju proizvoljno mogli utvrđivati cijenu i profitnu stopu” 119.
117 Brojke kod Mandela, str. 404. i dalje.
114 Bog, str. 118.
119 M a n d e l, str. 4 18.

63
Monopolistički je kapitalizam početkom 20. stoljeća tendencijski
nadomjestio liberalni slobodne konkurencije.
1 S prijelazom na organizirani kapitalizam završena je era
slobodne trgovine, koju je trgovinu, doduše, jedino najjača
industrijska sila, Engleska, ostvarila približno onako kako je to
zahtijevala liberalna teorija. Dotad su zaštitne carine imale samo
zadatak „da ubrzaju nastajanje neke industrije unutar zaštićenih
granica” . A sada su se „upravo najmoćnije, izvozno najsposob­
nije industrije . . . zauzele za visoke carine” 120. Inozemna je kon­
kurencija time trebala biti isključena s unutrašnjega tržišta, a
monopolističkim poduzećima zajamčen visok profit. Ova su tako
bila u stanju jeftino izvoziti i mogla su pokušati nuditi jeftinije
na svjetskom tržištu nego inozemna konkurencija.
Iz te je zaoštrene konkurencije nužno proizišlo nastojanje
monopola da sebi osiguraju dragocjene sirovine i jeftinu radnu
snagu, dakle da vode ekspanzionističku kolonijalnu politiku.
Tako valja objasniti činjenicu što je Afrika, koja je do 1875.
bila manje od 10 procenata pod tuđom vladavinom, do 1900.
gotovo potpuno podijeljena među evropske nacije.121 Ove su ten­
dencije nužno vodile zaoštravanju internacionalnih sukoba, koje
je drastično opovrglo nadu prosvjetiteljstva i liberalizma u miran
i harmoničan svijet. Prvi je svjetski rat činio samo privremen
vrhunac ove međunarodne konfliktne situacije.
Industrijalizacija i urbanizacija trajno su povisivali udio rad­
ništva u cjelokupnom stanovništvu. Unatoč najžešćem otporu
građanstva, radništvo je osvojilo biračko pravo, organiziralo se
u partije i sindikate i stavilo je javno na diskusiju probleme f
ustrojstva društva i privrede — unutar parlamenata i izvan njih.^
Tada se otvoreno očitovala klasna suprotnost, koja je u razdob­
lju liberalnoga parlamentarizma još biti ianorirana. *

2. Promjena funkcije države -

Te su društvenoekonomijske promjene krajem 19. stoljeća

morale bitno utjecati i na politički sistem građanskoga društva,
Liberalna država, koja je samo jamčila osnovu građanskoga dru­
štva — privatno vlasništvo, i utvrdila opća pravila za uzajamno
120 R . H ilfe rd in g , D a s F in a n z k a p ita l, Berlin 1947, str. 419.
121 Sw eezy , str. 239.

64
 saobraćanje privrednih subjekata, a da se inače nije miješala
u privredu i društvo, više nije dostajala da bi se ovladalo novim
problemima.
U razdobljima akutne opasnosti građansko je društvo već
ranije odgovorilo jačanjem izvršne vlasti i odstranjenjem sloboda
za opoziciju. Tako je 1851. u Francuskoj uspostavljena diktatura
Napoleona III, koja je u mnogim aspektima nagovijestila fašis­
tičke metode vladanja. Ipak je krajem 19. stoljeća počela prevla­
davati tendencija da se svagdje i trajno prošire kompetencije
izvršne vlasti.
Velika su poduzeća trebala jaku državu koja je mogla djelo­
tvorno zastupati njihove interese prema vani: kako protiv kon-
kurirajućih industrijskih nacija tako i protiv stanovništva koloni­
jalnih područja. Sirovine i radna snaga kolonija mogle su biti
trajno izrabljivane jedino ako su ova područja stavljena pod
vrhovnu vlast vlastite zemlje. Za to je bila potrebna i spremnost
i moć države da se podvrgnu kolonije i brani njezina vladavina
protiv domaćega stanovništva kao i protiv drugih industrijskih
sila. Država je, dakle, morala biti pod nadzorom velikih podu­
zeća i morala je biti dobro naoružana. Tako se u ovom razdoblju
dogodilo usko srastanje ekonomijski vodećih grupa i političkih
instanca odlučivanja, kao i vojno naoružavanje do tada nepozna­
tih razmjera.
To je naoružanje, u prvi mah potpuno pragmatički mišljeno
kao vanjskopolitičko sredstvo moći, doskora preuzelo daljnje
funkcije: državne narudžbe kojima je ono financirano jamčile
su^ upravo najmoćnijim koncernima trajno osigurane profite na
račun poreznih obveznika. One su se, konačno, pokazale kao
koristan instrument za usmjeravanje konjunkture — funkcija
koja je, dakako, tek od tridesetih godina dobila na značenju.122
Ali i unutrašnjepolitički razlozi zahtijevali su ojačanu drža­
vu u odnosu na liberalnu eru. Budući da konkurentska privreda
nasuprot liberalnoj teoriji uopće nije bila u stanju harmonički
izjednačiti različite interese i jamčiti dobrobit svih, država je
morala intervenirati kako bi uspostavila minimum socijalne si­
gurnosti i stabilnosti. To je djelomično zadovoljalo zahtjeve
radničkoga pokreta koji nisu mogli biti potpuno ignorirani. Ali
to je odgovaralo i interesima krupnoga kapitala, koji je morao
122 O p ro b le m u n a o r u ž a n ja u sp o re d i p rije s v e g a F . V ilm a r, R iistu n g
u n d A b r iistu n g im S p a tk a p ita lis m u s , 2. iz d ., F r a n k f u r t / M . 1965.

5 O b lici g ra đ a n s k e v la d a v in e £5
smjerati na dugoročno osiguranje cjelokupnog sistema pa je stoga
težio održanju socijalnih sukoba u određenim granicama.
Država je, dakle, zakonskim putem ustanovila sistem osigu­
ranja koji je siromašnima, starima i nezaposlenima jamčio bar
egzistencijalni minimum, donijela je zakone za zaštitu socijalno
slabih (radnika, zakupaca, potrošača), mnogostruko je, dakle,
ograničila vlast raspolaganja privatnim vlasništvom, dopustila
je stvaranje sindikata i zaključivanje kolektivnih ugovora između
poduzetnika i sindikata, te pribavila takvim sporazumima obvez­
nost gotovo državnih zakona. Putem državnih budžeta, koji su
sada silno porasli, uslijedila je preraspodjela narodnoga dohotka,
koja je nominalno služila zaštiti socijalno slabijih, ali je na kraju
ipak pogodovala velikim koncernima. Ipak su odgojni sistem i
zdravstvo, koji su bili i u interesu donjih klasa, u većoj mjeri
financirani iz javnog budžeta. Tako je država, pored funkcija
reda, što ih je vršila i u liberalnom razdoblju, preuzela i funkcije
oblikovanja.123 Prema službenoj pretenciji, ona se time preobra­
zila u socijalnu državu. Po svojoj strukturi vladavine ona je,
dakako, prvenstveno ostala instrument gornjih društvenih klasa,
koje su, međutim, učinile stanovite koncesije donjim klasama.124
Financijski ovisne valjalo je doduše zadovoljiti, ali oni
nipošto nisu smjeli dospjeti na kormilo vlasti. To je značilo
da je utjecaj narodnoga predstavništva morao biti reduciran
koliko je bilo više moguće, a ojačana pozicija moći izvršne vlasti
i upravnoga aparata. Vlada i birokracija bile su lako dostupne
utjecaju ekonomijski moćnih grupa i demokratska javnost prak­
tički ih nije mogla kontrolirati. Ovaj je sistem nudio izgledej
da će održati vladavinu gornjih slojeva i u uvjetima općega prava I
glasa, pogotovo jer je bar jedan dio radničke klase profitirao od
izrabljivanja kolonija — aspekt koji je bio izuzetno pogodan za^J
propagandu i koji nije promašio svoj dojam primjerice na en-/
glesko radništvo. ' J J

(n 7* ^
3. Varijante građanskih ideologija

Bilo je očigledno da više nisu odgovarale društvene i poli­

tičke strukture liberalne teorije koje su se obrazovale krajem
123 O ov om ra zlik o v an ju usporedi H ab e rm as, str. 162. i d alje.
124 B liže o tom u D e r biirgerliche S ta a t d er G egen w art (plan iran o
z a 1971).

66
 19. stoljeća. Tako su nastale nove ideologije koje su doduše
preuzele elemente liberalizma, ali su na značajan način pomakle
naglaske. Pri tom se ističu neki motivi koji se u raznim oblicima
građanske svijesti uvijek iznova vraćaju: optimističko vjerovanje
u napredak, koje je označavalo fazu u usponu građanstva, ustuk-
nulo je pred dubokim pesimizmom, koji pogađa kako procjenu
ljudske prirode tako i ovladavanje političkim, socijalnim i moral­
nim problemima modernoga svijeta. Dok su se prosvjetiteljstvo
i klasični liberalizam oslanjali na moć uma, prema čijim su nače­
lima trebali biti oblikovani priroda i društvo, sada je počeo
dominirati iracionalizam u svojim mnogostrukim pojavnim obli­
cima. U tom preobražaju građanskoga duha dolazi do izražaja
svijest jedne klase, koja nije samo izgubila vjeru u budućnost
nego i u legitimnost vlastite vladavine, a svoj vlastiti politički
i moralni pad može shvatiti samo kao slom društvenoga i moral­
noga poretka uopće, kao čisti kaos.
To je mjesto na kojemu se liberalno mišljenje povezuje
s konzervativnim i načelno tvori front socijalnih promjena — u
ime postojećeg i „potvrđenog” reda. Paretova teorija o kružnom
toku elita predstavlja u izvjesnoj mjeri točku na-kojoj. _sejib eral-
na ideologija uspona obrće u konzervativnu ideologiju osiguranja
mocE U njemačkom se liberalizmu ovaj obrat dogodio već 1871:
prema mišljenju Treitschkea, Bismarckova je poglavarska država
ostvarila sve liberalne ideale: „Ono čemu su od opravdanih poli­
tičkih ideja težile stare liberalne partije, u bitnom je ozbiljeno
zakonodavstvom Sjevernonjemačkog saveza i Njemačkoga Rei-
cha . . . Program liberalizma je ispunjen.” 125 Utopija o slobodi i
jednakosti svih ljudi, koja je nekoć pribavljala građanskoj revo­
luciji moralno opravdanje i političku snagu, sada je denuncirana
i pobijana kao zlo uopće. I . doista: ona jt y n Ijkn so c ija listič k o g a
radničkog pokreta, postala egzistencijalnom prijetnjom građan­
skom d ru štv u T
Budući da interesi vladajuće klase više nisu bili identični
^s interesima cjeline, u građanskim su ideologijama demokratski
elementi ustuknuli pred autoritarno-elitarnim. Novi je liberalizam
u svoj otvorenosti proklamirao da se u mase nikako ne valja
pouzdati, da one trebaju vodstvo elite, da u slučaju nužde moraju
biti podvrgnute strogoj stezi. Novim liberalima, poput Friedricha
Naumanna i Maxa Webera, parlamentarizam je primarno vrijedio
125 H . v . T r e itsc h k e , D e u tsc h e K a m p f e , N e u e F o lg e , S c h rifte n zur
T a g e s p o litik , 2. iz d ., L e ip z ig 1 896, str. 160. i d a lje .

67
kao uporabiv instrument za politički izbor vođa, a Silberstein je
obznanio — u ekstremnoj suprotnosti s klasičnim liberalizmom:
„Liberalizam je dužnost prema državi — liberalizam je dužnost
prema moči7Tfi6 Pareto je konačno sasvim otvoreno Izjavio da se
radi o tomu da se parlamentarizam ostavi kao dekorativni ele­
ment kako bi se poštedile u narodu još žive demokratske ideo­
logije, ali da ga se istodobno učini neopasnim.127
Liberalna konkurencija, koja je izvorno trebala voditi k so­
cijalnoj harmoniji i sreći svih, sad je iskrivljena u brutalno-elitar-
nu. U borbi za opstanak probija se jači, a slabiji gubi s dovolj­
nim razlogom. To ne odgovara samo volji prirode, nego također
služi izboru najboljih i utoliko dobrobiti cjeline.
Novi liberalizam, koji se u Njemačkoj karakteristično nazvao
„nacionalni liberalizam” , nije se skanjivao povući iz ovih teo­
rijskih premisa realne konsekvencije i energično potpomoći impe­
rijalnu politiku moći. Odjednom je ovaj socijaldarvinizam imao
ulogu opravdanja za nemilosrdno uništenje malih privatnika i
potčinjavanje najamnih radnika od strane kapitalističke klase:
„U svakoj se radnji i u svakoj tvornici zbiva proces izbora .. .
Samo kad vremena postaju nepovoljnija i surovija, kad radna
mjesta postaju rjeđa, proces se izbora zbiva bolje, a nesposobni
i nečasni definitivno se isključuju. To je preživljavanje najbo­
ljih . . ,” .12a „Natjecanje u privredi mije krevet od ruža nego bojno
polje na kojemu u borbi za opstanak preživljavaju oni koji su
se u industrijskom smislu najbolje prilagodili.” 129 Ovim obratom
liberalizma prema socijaldarvinizmu legitimirana je sila kao sred­
stvo rješavanja problema u ljudskom zajedničkom životu, impe­
rijalistički je rat bio isto tako opravdan kao i privredno izrablji­
vanje i politička diktatura. Ovdje je točka na koju je mogao
nadovezati fašizam.
Ovdje skicirani obrat građanske ideologije od emancipacije
prema opravdanju postojećega dolazi do izražaja u svim pod­
124 F . Silb erstein , Grundziige des Liberalismus, Berlin — C harlotten-
b u rg 1919, str. 10.
127 O tom e R . M ichels, Sozialismus und Faschismus in Italien, Miin-
chen— K arlsru h e 1925, str. 298. i d alje.
m E. H u b b a rt, A Message to Garcia, izd ao R . W. G . V ail, N ew
Y o rk 1930, str. 14. (p rv i p ut o b jav ljen o 1899), citiran o prem a Ben dix,
str. 344.
129 C . R . H en derson , Business Men and Social Theorists, u: American
Journal of Sociology, sv. 1, str. 358. i d alje , citiran o p re m a : B en dix,
str. 344.

68
ručjima građanske svijesti: u teoriji društva kao i u pravnom
nauku, u filozofiji i u literaturi.130

a) Teorija prava i države

Građanska je teorija prava i države u 17. i 18. stoljeću

postojeće mjerila normama uma, to jest humaniteta i praved­
nosti. Ona se razvila iz negiranja postojećih odnosa, ali je na­
pustila svoje kritičko držanje u trenutku kada je samo građan­
stvo došlo na vlast. Građanin je ,,sam postao zakon, prema tomu
nije više bio zagrijan za nove ploče” 131. Građanska je znanost
postala „vrijednosno slobodna” , to jest, ona se oslobodila za
„prihvaćanje obveznih vrijednosnih stavova, koji su znanosti na-
loženi izvana” 132 — bilo od strane „nadarenih osoba” ili drugih
iracionalnih instanca: „Nadareni ljudi vide vrijednosti, a u njih
vjeruju oni koji su istoga mišljenja. Vrijednosti se — potpuno
iracionalno — prenose od čovjeka na čovjeka neistraživom sna­
gom osobe . . . za vrijednosti se živi, za vrijednosti se umire,
ako je nužno. Ali vrijednosti se ne dokazuje.” 133 Instance koje
postavljaju vrijednosti i njihove odluke više nisu trebale nikakve
racionalne legitimacije. Znanost se proglasila nenadležnom. Racio-
nalitet u smislu takve znanosti znači još samo „uvjet od rentabil­
nosti” .134 Sloboda vrednovanja obrće se u služenju vrijednosti.135
Ujedno, ova je znanost povukla radikalno dehistoriziranje:
„Svijet danoga proširio se u svijet uvijek postojećega i jedino
mogućega, jedino umnoga. On se pojavljuje kao elementarno
nerazvojan.136 Procesi u ovoj znanosti okoštavaju u krute struk­
ture, kauzalno se mišljenje nadomješta funkcionalnim. Josef
130 O n au k u o d ru š tv u i o n a c io n a ln o j e k o n o m iji k o je se o v d je sa m o
d o tič u u sp o re d i W . H o f m a n n , G esellschaftslehre als O rdnungsm acht, B e r ­
lin 1961.
131 B lo ch , N aturrecht, str. 153.
132 H . M a rcu se , K u ltur und G esellschaft 2, F r a n k f u r t / M . 1965,
str. 108.
133 W. S o m b a rt, D ie drei N ationalokonom ien, M iin ch en —L e ip z ig
1 929, str. 8 3 ; slič n o M . S c h cle r, Abhandlungen und A u sfatze, 2 s v e sk a ,
L e ip z ig 1915, o so b ito str. 394.
134 M a rcu se , str. 111.
135 O o v o m c ije lo m p ro b le m u u sp o re d i H o f m a n n , Gesellschaftslehre.
136 W . H o fm a n n , Universitat, Ideologic, G esellschaft. B e itr’a ge zur
W issenschaftssoziologie, F r a n k fu r t /M . 1 968, str. 17.

69
Schumpeter izričito je zahtijevao da je „bezuvjetno nužno da se
čitatelj odvikne mišljenja u pojmovima razvitka” 137.
Odustajanje od pitanja o mogućem i poželjnom, ograničenje
na puko tumačenje i aklamaciju postojećem našli su svoj pri­
mjerni izraz u pozitivizmu.. U „čistom pravnom nauku” Hansa
Kelsena ovaj je stav doveden do svoga pojma: pravni nauk
„želi prikazati pravo onakvim kakvo jest, a da ga ne kvalificira
kao pravedno ili diskvalificira kao nepravedno: on pita o zbilj­
skom i mogućem, a ne o istinitom pravu . . . on odbija da vred­
nuje pozitivno pravo” 138. Laband je obrnuo pozitivizam u kon­
kretno i time demonstrirao o čemu se radi: „Sto trajnije i čvršće
postojanje ima nov ustavni oblik, to se besmislenijima čine raz­
matranja o tomu treba li njegovo uvođenje promatrati kao ljeko­
vito ili kao štetno.” 139
Pozitivizam je odustao od analize društva i njegova histo­
rijskog razvoja: iz građanske se svijesti potiskuje uvid, koji je za
rani liberalizam još bio samorazumljiv, da pravo stoji u službi
društvenih interesa. Država i društvo proglašavaju se samostal­
nim pojavama. Znanost o državi i pravu raskinula je svoju vezu
s povijesnim i društvenim znanostima i s filozofijom pa se uspo­
stavila kao samostalna znanost koja se temelji na čistoj činjenici
opstanka postojeće države i njezina prava. Tko postavlja pravo
i čijim interesima ono služi od sada je vrijedilo kao neznanstven
način pitanja, ili bar način pitanja koji se ne tiče pravne zna­
nosti. Pravo stoji poslušno i bez stava „nasuprot promjeni
kapitalističkog naloga, ono treba kako civilnopravno tako i
državnopravno formulirati, iznimno interpretirati, ali nigdje, kao
u prirodnom pravu, normirati” .140
Postojeći je poredak vrijedio pozitivizmu kao faktum i time
Icao opravdan: „Vrijedi onaj pravni poredak koji je sebi uspio
priskrbiti faktičku djelotvornost. .. Onaj tko može provesti pra­
vo, dokazuje time da je pozvan postavljati pravo.” 141 Um daje
ostavku pred golom silom. Ovako se Georg Jellinek izjasnio o
117 J . Schum peter, Theorie der wirtsckaftlichen Entwicklung, L eip zig
1912, str. 108, c itiran o prem a H o fm an n , Universitat, str. 109.
1M H . K elsen , Reine Rechtslehre, W ien— L e ip z ig 1934, str. 17.
139 P . L ab an d , D as Staatsrecht des Deutschen Reiches, Tiibingen
1876, str. V.
M0 Bloch, Naturrecht, str. 155.
m G . R ad b ru ch , Rechtsphilosophie, 4. izd ., S tu ttg a rt 1950, str. 175.
i d alje i str. 179; d oduše, o v a k v a su sh v ać an ja n azn ačen a vec kod K an ta,
n a k o jeg a se R a d b ru c h p o z iv a.

70
privatnom vlasništvu, temelju građanskoga društva: nije zadatak
pravnoga znanstvenika „da konstatira zbivanja koja su vodila do
pravnoga instituta vlasništva; on može jedino odgovoriti na pita­
nje: kako vlasništvo mora biti mišljeno da bi sve norme koje se
na nj odnose mogle biti sažete u neprotuslovno jedinstvo?” 142
Klasno je društvo time postalo datost koja više nije mogla biti
stavljena u pitanje.
Ovaj je stav morao promijeniti i pojam pravne države. Dok
je za Kanta pravo još bilo izraz općenitog uma, a država sred­
stvo za provođenje toga uma, kasnija je građanska teorija države
apstrahirala od svih sadržaja i ciljeva, te je reducirala pravnu
državu na puki formalni princip. Prema konzervativnom držav­
nom filozofu Juliusu Stahlu, pravna država uopće ne znači „cilj
i sadržaj države, nego samo vrstu i značaj da se oni ozbilje” .
Ona je „prema tomu suprotstavljena . . . narodnoj državi u kojoj
narod svakom građaninu pripisuje potpunu i pozitivnu političku
vrlinu zbog države” 143. / L « ! * L. /< >' ^ ,
Ova je argumentacija nž^ravila školu/ Ernst Fortshoff, je­
dan od vodećih teoretičara^đržave u^Saveznoj Republici, koji je
već u Trećem Reichu dosegao zapaženu karijeru, čvrsto je odlu­
čan da postavi zapreke eventualnim zahtjevima za socijalnim
promjenama — pozivajući se na bit pravne države: Forsthoff
naglašava „da je državnopravni ustav načelno ustav koji pruža
jamstvo. A buduči da se u ovom smislu može jamčiti jedino
postojeće, ali ne plan ili program, ustav je u velikoj mjeri vezan
za postojeći društveni status quo.” 144 Ova znanost o državi pot­
puno ignorira činjenicu da bi pravna država mogla imati nešto
s pravednom državom u materijalnom smislu. Od slavljenja po­
stojeće vladavine kao nepovredive do njezina proglašenja moral­
nom samo je jedan korak. Prenošenje načela „prava jačega” na
etiku bilo je samo dosljedno: „Dobrim mora biti nazvano ono
što je određeno da se probije ili da preživi.” 145 Poraženo je i
moralno diskvalificirano.
142 G . Je llin e k , System der subjektiven offentlichen R ecbte, T u b in g e n
1919, str. 16. i d a lje .
I4J D ie Philosophic des Rechts, sv . I I , 2. p o lo v in a , H e id e lb e r g 1856,
s tr. 137.
144 E . F o r sth o f f , B e griff und Wesen des sozialen R echtstaats, u : isti
( iz d a v a č ) , Rechtsstaatlichkeit und Sozialstaatlich keit, D a r m s ta d t 1968,
s tr. 177.
145 W . J a m e s, Essays uber G laube und Ethik, G iite rslo h 1 9 48, str. 100.

71
 Podjela vlasti i predstavnički ustav, mogućnosti kojega su
već rano bile spoznate kao zapreke za razvitak demokracije, od
kraja 19. stoljeća sve su strože tumačeni, kako bi se radne mase
držale daleko od kormila moći. Nastavnik državnoga prava Ulrich
Scheuner — dugo vremena pravni savjetnik savezne vlade —
vidi u predstavništvu „aristokratski moment” 146, a Siegfried
Landshut konkretizira: „Prema tomu je predstavništvo jedino
u mogućnosti osoba koje su kako po svom duhovnom formatu
tako i po svom vanjskom životnom položaju u stanju opću stvar,
,res publica’, učiniti svojom vlastitom, i time učiniti djelotvornim,
spoznatljivim i očiglednim ono što je stvar svih.” 147
Bogati i obrazovani slojevi prema tomu su jedino pozvani
interpreti onoga što valja smatrati zajedničkim dobrom.
Povjesničar Gerhard Ritter potpuno otvoreno kaže da se
radilo o održavanju autoriteta države „unatoč postupnom po­
rastu težine radnih masa” : glavni da je problem „raščlanjenje
neprilagodljivih masa državnoga puka u organsko tijelo, i obra­
zovanje jakog, trajnog i djelotvornog autoriteta. Neraščlanjena
je masa puki kolektiv; a kolektiv je po svojoj biti smrtni nepri­
jatelj prave slobode.148 Nasuptrot „narodnom suverenitetu koji
vodi u neposrednu vladavinu mase” valja dati prednost „apsolut­
nom monarhu” , koji ipak ostaje jače vezan za povijesna prava
i stari običaj, budući da njegov vlastiti autoritet počiva na
„starom običaju” .149
Ovdje postaju vidljivi motivi koji su, prije svega u Njemač­
koj, vodili u savez nekoć liberalnoga građanstva s feudalnom
klasom i njezinom poglavarskom državom: građanstvo je u mo­
narhiji Hohenzollerna vidjelo zaštitu protiv zahtjeva radništva.
Pokušaji Friedricha Daumanna da monarhija dade neke socijalne
akcente i time pribavi masovnu bazu potpuno su vođeni ovim
težnjama. A kad se monarhija pokazala nesposobnom da iskoristi
ovu funkciju vlasti a parlamentarizam nije mogao jamčiti izbor
po ugledu vodeće elite, nego je u liku Vajmarske republike bitno
poboljšao šanse radništva, zašto sada ne bi neki „Fiihrer” izvr­
šio zadatke koje cair inije mogao ispuniti? U objašnjenjima Maxa
146 U . Scheuner, D es reprasen tativ e P rin zip in d er m odernen D em o-
k ratie , u: H . R au sch (iz d av ač ), R ep rd sen tativv erfassu n g , str. 398.
147 S . L an d sh u t, D e r politisch e B e g riff d er R eprdsen tation , u: isto,
str. 495.
141 R itte r, M enschenrechte, str. 221.
149 Isto , str. 227.

72
Webera c/ „karizmatičkom vodstvu” ovaj obrat već navješta
znatno ranije od uspona fašizma.150
Nakon rušenja monarhističke poglavarske države pozitivi­
stička teorija države ć prava više nije dostajala da bi se osigu­
rala građanska vladavina. Pozitivizam, koji je državni zakon pri­
hvatio kao najvišu normu nezavisno od njegova sadržaja, bio je
samo dotle podobna teorija dok su državna vlast i zakonovstvo
bili u rukama antisocijalističkih snaga. Ali nakon ustanovljenja
parlamentarne demokracije postojala je opasnost da donje klase
zadobiju znatan utjecaj na parlament i da promijene društveni
poredak zakonodavnim putem. Stoga nije slučajno što je poziti­
vizam nakon 1918. izgubio svoje privilegirano mjesto u građan­
skom nauku o državi.
Doduše, već su ranije bile razvijene teorije koje su smjerale
jačanju pravosuđa. ,,Slobodnopravna” škola koju je vodio Kanto-
rowitz naglašavala je „slobodnu procjenu” suca i po svom je
htijenju bila čak usmjerena prema socijalnom napretku, ali je
u praksi suđenja postala gotovo reakcionarna. Ihering je s druge
strane isticao kako pravo služi konkretnoj svrsi pa da se jedino
s obzirom na nju može pojmiti. Iz tog se načela dalo razviti kri­
tičko prirodno pravo, ali su takve namjere bile potpuno strane
ovoj školi. I ona „stoji na faktičkom tlu, bila je ponosna na to,
prilagodila je pravo upravo postojećoj svrsi i nipošto nije pitala
o nekoj drugoj” 151. Tek su nakon 1918. godine, što je razumljivo,
prevagnule teorije koje su smjerale razvlašćivanju zakonodavca:
teoretičari prirodnoga prava proglasili su da zakonodavac nipošto
ne smije oblikovati društveni poredak prema slobodnoj procjeni,
nego da je vezan „višim normama” koje su se pri bližem raz­
matranju pokazale kao norme građanskoga društva i njegova
poretka vlasništva. Kao njegovi tumači predstavili su se teoreti­
čari državnoga prava čije su socijalno podrijetlo, interesi i menta­
litet pružali odgovarajuće garancije. Suci su postavili zahtjev
da se ispita suglasje svakoga zaključka narodnoga predstavništva
s ustavom, i da se on u danom slučaju može kao nevažeći odbaciti.
Ova vrsta podjele vlasti, koja je izdigla treću vlast kao visu
prizivnu instancu naspram narodnoga predstavništva, učinila je
demoTcraćIjiT'farjonn A kad je potonT 1937."~gbcTine ^ponovno
ustanovijen ' državni autoritet, koji je građanskim privilegijima
pružao dostatnu zaštitu, ponovno je na karakterističan način pre­
150 U sp o re d i W eber, W irtsc h a ft u n d G e s e lls c h a ft, str. 179. i d a lje .
151 B lo ch , N a tu r r e c h t, str. 155.

73
vladalo pozitivističku stanovište — iako se drukčije nazivalo —
i stanovište čistoga slavljenja: zakon je zakon; pravnik ne treba
pitati ni o podrijetlu, niti o višim načelima pravednosti. Volja
vođe da je eo ipso identična s pravednošću.

b) Filozofija i književnost

„Svaka značajnija kriza filozofijskoga mišljenja kao društve­

no uvjetovana borba između nastajućega i odumirućega proizvodi
na reakcionarnoj strani tendencije koje bi se mogle označiti mo­
dernim izrazom ,iracionalizam’.” 152 Tako je kao reakcija na libe­
ralni optimizam napretka i građansku revoluciju nastala u filo­
zofiji, književnosti i znanosti o državi romantičarska struja koja
je sanjala o osjećaju i duši, bila određena bolom, a koja je svoje
socijalne ideale uzimala iz predgrađanske prošlosti, prije svega
iz srednjega vijeka, koji se činio razdobljem u sebi mirujućega
poretka.
Iracionalizam, koji se proširio od. druge polovine 19. stolje­
ća kao reakcija na duboke socijalne promjene i konflikte, bijaše
još žešći i radikalniji. Georg Lukacs iscrpno ga je analizirao
prvenstveno na primjeru Njemačke koja ne predstavlja slučajno
njegov najekstremniji oblik.153 Njegovi su dominirajući elementi:
pesimizam što se tiče prosuđivanja sadašnjosti i budućnosti;
agnosticizam što se tiče mogućnosti ljudske spoznaje; a romanti-
cizam što se tiče predodžaba socijalnoga poretka. Konzervativni
oblici svijesti prošlih razdoblja, poput skolastike, „imali su svoju
snagu i dostojanstvo u tomu što, ne apsolutizirajući pojam uma,
nigdje nisu um prognali” 154. Sad je, međutim, um denunciran kao
neprijatelj života, kao pojava dekadencije. U ovom se novom
iracionalizmu odražava svijest građanstva koje je s obzirom na
rastuće socijalne sukobe i ugrožavanje vlastita položaja izgu­
bilo svoju vjeru u svijetlu budućnost, koje društvene sisteme
prošlosti slavi kao „dobro staro vrijeme” , a predstavnike eman­
cipacije i racionaliteta istodobro progoni kao vlastitu lošu savjest.
Dominirajući je osnovni osjećaj strah, nepostojanost, bespo­
moćnost, odbačenost. Ova literarna i filozofska struja, koja vlada
152 G . L u k ic s , D ie Z erstd run g d e r V ern un ft, N eu w ied — Berlin 1962,
str. 93.
153 Isto , n a n aveden om m jestu.
154 Th. A d o rn o , Stich w o rte, F ra n k fu rt/M . 1969, str. 25.

74
građanskom sviješću od kraja 19. stoljeća, seže od Kierkegaarda
i Schopenhauera do modernoga egzistencijalizma. Ma koliko da
su različiti primjerice Thomas Marnn i Gottfried Benn u njihovu
umjetničkom stihu i političkom držanju, ipak obojica predstav­
ljaju duh građanstva postliberalne epohe: i jednom i drugom je
zajednički duh do vršen os ti, propadanja, rezignacije ć odricanja —
iako se jedan postavio realistički, ovladao sredstvima 'ironije reali­
tetom i konačno dospio u blizinu socijalističke demokracije,
dok je drugi pobjegao u svijet lijepih snova koji su samo pri­
vidno realno geografsko mjesto u mediteranskom krajoliku, pa i
tada je ugledao spas u fašizmu.
Samo kao drugu stranu ovoga pesimističkog iracionalizma
— a ne kao, recimo, protupoziciju — valja shvatiti filozofiju
nasilja, obožavanje prirodnoga i elementarnoga, „plave beštije”
koja je u Friedrichu Nietzscheu našla svoga najtalentiranijega
glasnogovornika, a u Oswaldu Spengleru svoga najdjelotvornijeg
epigona. Poput Gottfrieda Benna utjelovljuje Nietzsche roman-
tičko sanjarenje i oduševljenje za brutalnog čovjeka čina u jednoj
osobi. Elitama arogancija, preziranje mase i duboka beznadnost
povezuju se u herojski nihilizam koji je — obznanjen opojnim
jezikom — na kraju upravo posebno senzibilne dijelove obra­
zovanoga građanstva natjerao u zagrljaj fašizma. Kad je Josef
Weinheber svoju zbirku pjesama nazvao Plemstvo i propast, kad
je Gottfried Benn pjevao:

„Sociologijski nazivnik
koji je snivao iza tisućljeća
znači: par velikih ljudi
koji su duboko patili” ,

i kad je u prkosnom razočaranju zaključio:

„ . . . šutjeti i vladati
znajući da se ona raspada,
a ipak držati mačeve
pred časom svijeta” ,

tada je na visokoj pjesničkoj razini artikulirano osnovno raspo­

loženje koje je u poslednjoj fazi Trećega Reicha, kad je fašističko
vodstvo proglasilo „borbu do poslednjega čovjeka” , a Hitler se

75
 prepustio patosu propasti Wagnerova Sumraka bogova, osuvre­
menilo jezovite konsekvencije.
Kad um više nije u društvenim odnosima, kad se socijalna
vladavina građanstva više ne može opravdati racionalnim sred­
stvima, kad izrabljivanje, potlačivanje i nasilje određuju i među­
narodne odnose, tada se ne može očekivati da to ne dotakne
filozofiju i književnost.
Duboka potreba čovjeka za mirom i harmonijom, za ljud­
skim odnosima koji su obilježeni povjerenjem i ljubavlju, mora
biti zadovoljena surogatom: trivijalna kič-literatura odlikuje se
upravo time što baja svijet harmonije i nepatvorene ljudskosti
koja nema ništa zajedničko s društvenom zbiljnošću. Milijunski
tiraži ovih svezaka dokazuju kakav je snažan potencijal ljudskih
nadanja i potreba ovdje prisutan — i kako ga se obmanjuje.
Jer manipulativno djeluje ova književnost već zbog toga što na
prividno realističan način nadovezuje na pojedine elemente ove
stvarnosti, ali potpuno krivotvori socijalne odnose u cjelini.
Malobrojne mlade djevojke iz donjih klasa koje se uspinju do
filmske zvijezde ili supruge poduzetnika ne mijenjaju ništa na
činjenici što velika većina u tom društvu ne dobiva nikakvu
priliku za socijalni uspon i samoozbiljenje. Rafiniranije koncipi­
rani romani ove vrste završavaju tada s „iskustvom” kako je naj­
bolje biti skroman i prilagoditi se prilikama kakve one jesu.
U osnovi da je bogatima znatno lošije zbog goleme odgovornosti
koju moraju nositi za svoje potčinjene. Osim toga, ipak se ne
radi o materijalnom, o novcu i takvim vanjskim stvarima, nego
o unutrašnjim vrijednostima čovjeka. A ovdje su siromašni upra­
vo privilegirani, jer „siromaštvo je jaki sjaj iznutra” , kako je
pjevao Rainer Maria Rilke.
Poput učenja o državi i pravu udaljavaju se također filo­
zofija i književnost od realnih društvenih problema. „Filozofija
općenito bila je, dok je nešto vrijedila, ujedno i nauk o društvu;
samo, otkada se bez prigovora izručila moći društva, ona se i
mora izdvojiti zbrinuta od strane društva; a čistoća u koju je
ponovno zapala loša je savjest njezine nečistoće, sudioništva sa
svijetom.” 155 Isto vrijedi za književnost, bez obzira da li se bijeg
od svijeta, od zbiljskih problema čovjeka, prikazuje kao opisi­
vanje jednostavnoga, „zdravoga” seoskog života ili dramatičnoga
lova na prijestupnike, kao pjev o srećnim otocima pod južnim
suncem ili o tamnim dubinama krvi.
IS5 Isto , str. 35.

76
 c) Nacionalizam i rasizam

Difamiranje uma i napretka, slavljenje intuicije i tradicije

pokazali su kako je građanski pokret postao konzervativan.
Partije koje su se nekoć nazivale liberalnima nisu imale mnogo
više zajedničkoga s klasičnim liberalizmom od opredijeljenosti
za „slobodno poduzetništvo” , koja je opredijeljenost sada dakako
jasnije nego ikada bila identična s opredijeljenošću za vladavinu
manjine nad većinom.
Ali kako ni novi sistem vladavine nije mogao uspjeti bez
masovne baze, bila je potrebna idelogija integracije koja je bila
u stanju opravdati položaj vlasti vladajuće klase i istodobno u
puku pridobiti dovoljno pristaša za taj sistem. Jer — kako je
otvoreno priznao Pareto — da bi se vladalo, bila je doduše
potrebna suglasnost masa, ali nipošto njihovo sudjelovanje (raz­
likovanje koje je kasnije fašizam oblikovao do najviše istanča-
nosti). U prvi mah ovu je funkciju preuzeo nacionalizam. Izvor­
no „izraz težnji napredujućih srednjih slojeva za ekonomijskom
moći i kulturnom slobodom protiv separatizma i opskurantizma
feudalnoga društva” 156, dakle politički napredna ideja, naciona­
lizam je sada postao reakcionarnom ideologijom, sredstvom potla-
čivanja: ona je služila za to da razbudi iluziju kako je nacija
zbiljska životna i sudbinska zajednica, kao da su klasne razlike
prevladavane, te da su svi određeni jednakim ciljevima i intere­
sima. Devetnaesto stoljeće „sudarilo se s granicom građanskoga
društva; građansko društvo nije moglo ostvariti svoj vlastiti um,
svoje vlastite ideale o slobodi, pravednosti i humanoj neposredo-
vanosti, a da ne bude ukinut njegov vlastiti poredak. To ga je
prinudilo da lažno sebi pripisuje da je učinjeno ono što je
propušteno” .157 U ideologiji o nacionalnoj solidarnosti ta je neisti­
na našla svoj primjereni izraz.
Ova ideologija nije dakako mogla — uz trajanje klasnih
suprotnosti — učiniti da nestanu agresivnosti koje su proizlazile
iz nezadovoljavajućih životnih uvjeta. Tako je nacionalizam dobio
elitarni i agresivni smjer: time što je vlastita nacija prikazivana
kao izuzetno vrijedna mogao se svatko — i onaj koji je na
socijalnoj ljestvici stajao sasvim dolje — ubrojati u izabrane
i gledati odozgo na druge nacije. Podvrgavanje „manje vrijed­
nih” naroda bilo je prema tomu prirodni zakon. Učenje o rasama
156 S w e e z y , str. 243.
157 Adorno, S tic h w o r te , str. 41.
pružalo je ovoj ideologiji prividno znanstveno opravdanje i
ujedno ju je tjeralo u njezine najekstremnije konsekvencije.
Taiko je i antisemitizam, koji su prosvjetiteljstvo i klasični
liberalizam spoznali kao predrasudu, mogao ponovno oživjeti
krajem 19. stoljeća. Vrijedilo je kao nesumnjivo odlučeno da
je „crnački materijal Afrike”158 manje vrijedan i da treba strogu
stegu.

EKSKURS: POSEBNI NJEMAČKI RAZVITAK

Snage prosvjetiteljstva i liberalizma nisu u Njemačkoj ni u

jednoj fazi zadobile takovu djelotvornost kao, primjerice, u
Engleskoj ili Francuskoj. Već je premještanje velikih saobraćaj-
nica i trgovačkih centara iz srednje Evrope na Adantik, koje
je proizišlo iz otkrića Amerike i pomogrskoga puta za Indiju,
zadalo njemačkoj privredi težak udarac i učinilo da stagniraju
njemački gradovi. Pustošenja tridesetogodišnjega rata još su jed­
nom bacila njemačku privredu natrag, tako da je građanstvo
ostalo slabo i nije se moglo formirati kao samostalna politička
snaga nasuprot feudalnom plemstvu. Razbijenost carstva u mno­
štvo malih država, koja je razbijenost s Vestfalskim mirom
1648. godine istodobno zadobila svoj međunarodno-pravni blago­
slov — dok su se drugi evropski narodi kao Francuzi i Englezi
početkom novoga vijeka konstituirali kao nacije, dok su s po­
moću apsolutne monarhije uspostavili jedinstven nacionalni teri­
torij i time bitno ubrzali razvoj trgovine i obrta — bila je kako
posljedica tako i ojačavajući element ove socijalnoekonomijske
i političke zaostalosti.
U toj će situaciji feudalno plemstvo u Njemačkoj ostati
socijalnopolitički i ideološki određujući činitelj. Nije samo gra­
đanstvo bilo ekonomijski slabije i duhovno užega horizonta nego
u razvijenim zapadnim zemljama, nego je i apsolutizam ovdje
imao sitnije razmjere i ostao je obilježen feudalno-staleški. Dok
je apsolutna honarhija u Francuskoj oduzela moć feudalnom
plemstvu i degradirala ga na dvorsko plemstvo, ona je, prije
svega u Pruskoj, ostala upućena na nj budući da joj je nedo­
stajalo jako građanstvo kao saveznik. Seljaci su do 19. stoljeća
1M C itiran o prem a J . K u czin sk i, Stud ien z u r G eschichte des deutschen
Im p erialism u s, sv. II, Berlin 1950, str. 142.

78
bili pod knutom gospodara koji je svoju poslugu tjerao na rad
kožnim bičem; građanstvo je svoju najvišu ambiciju vidjelo
u tomu da svome sinu otvori činovničku karijeru.
Pod takvim uvjetima buržoaski emancipatorski pokret nije
mogao zadobiti masovnu bazu. Reformacija, koja je u zapadnim
zemljama poprimila oblik kalvinizma i kapitalizmu dala ideo­
loški poticaj, u Njemačkoj se očitovala u liku luteranstva koje
je „religiozno propovijedalo podvrgavanje apsolutizmu malih
država” 159 i tako pogodovalo mentalitetu podanika. Prosvjetitelj­
stvo bilo je ograničeno na mali krug intelektualaca koji nisu
vidjeli nikakve šanse za revolucionarno-političku praksu i stoga
su tražili kompromis s postojećim sistemom, poput učitelja
prirodnoga prava Thomasiusa koji je demokratsko učenje o
narodnom suverenitetu izvrnuo u učenje o suverenitetu države,
ili su ostali apstraktno-estetski „okrenuti unutra i obrazovno-
aristokrati” 160, poput većega dijela „klasika” . Ideja za pokušaj
da se odrede granice djelatnosti države, djelo Wilhelma von
Humboldta koje može vrijediti kao programski spis sjeverno-
njemačkoga liberalizma, zauzimalo se doduše za jedno stanje u
kojemu „svaki pojedinac uživa najneobuzdaniju slobodu da se
razvija iz sebe samoga u svojoj osobitosti” , ali se von Humboldt
požurio dodati kako on sa svojim planom „ni u kojem slučaju
ne želi neposredno propisivati pravila zbiljnosti ili kritizirati
ono što djelu u njoj protuslovi” . Humboldt je ovaj spis napisao
1792, kad su Francuzi već prešli s liberalne na egalitarnu
demokraciju!
Ali iz teorijskih su spekulacija mogle proizići i izuzetno
radikalne tvorevine. Johann Gottlieb Fichte ukazao je, primje-
r*ce’ .?a °čevidno protuslovlje građanskoga društva koje zaštitu
vlasništva smatra svojom glavnom zadaćom, a vlasništvo pruža
samo manjini, te je tako dospio do modela sooijalne demokra­
cije. Polazeći od vladajućega liberalnog modela Fichte argumen­
tira: „Nije doduše naprosto netočno i ima smisla kad se kaže:
država ne treba ništa više činiti osim da održi i zaštiti svakoga
u njegovim pravima i njegovu vlasništvu: samo kad se ne bi
često činilo da se prešutno pretpostavlja kako se vlasništvo
zbiva nezavisno od države, kako država treba samo gledati na
stanje posjedovanja u kojemu zatiče svoje građane, ali ne treba
pitati o pravnom razlogu stjecanja. Nasuprot tom mišljenju ja
159 Lukdcs, str. 139.
Kofler, str. 553.

79
bih rekao: određenje je države da svakomu njegovo tek dade,
da ga tek postavi u njegovo vlasništvo, a tek potom da ga pri
tom štiti. O v u je „umnu državu” Fichte htio organizirati
po sasvim rigoroznim kriterijima, koji su putem društvene kon­
trole trebali svima jamčiti socijalnu sigurnost i spriječiti kako
parazitsko opstojanje tako i izrabljivanje: „Od onoga trenutka
kad netko oskudijeva, nikomu više ne pripada dio njegova
vlasništva koji se zahtijeva kao prilog da bi se nekoga izvuklo
iz oskudice, nego taj dio pravno pripada onomu koji oskudije­
va .. . Svatko posjeduje svoje građansko vlasništvo samo ukoliko
i pod uvjetom da svi građani države mogu živjeti od svoga
vlasništva; a ono prestaje ako oni ne mogu živjeti i postaje
vlasništvo onih . . . Izvršna je vlast iznad svih drugih grana
državne uprave za to odgovorna, a siromah, razumije se, onaj
koji je sklopio građanski ugovor, ima apsolutno prinudno pravo
na pomoć . . . Budući da su svi odgovorni da svatko može živjeti
od svoga rada i morali bi mu pomoći kad on to ne bi mogao,
oni nužno imaju pravo nadzora radi li svatko u svojoj sferi
toliko koliko je nužno za život, i prenose ovo pravo na državnu
vlast, koja je ustanovljena za zajednička prava i zajedničke po­
slove. Kao što prema gornjem stavu u umu primjerenoj državi
nitko ne smije biti siromah, tako prema sadašnjem stavu nitko
ne smije biti dokoličar.” 162 Ali ove su tendencije* bile suviše
udaljene ne samo od njemačke zbiljnosti nego i od dominiraju-
ćih tendencija vremena općenito da bi mogle sazrijeti do prak­
tičkoga učinka.
Doduše, njemačka je inteligencija učestvovala na velikim
prevratima epohe djelomice s oduševljenjem ali ipak samo u
mislima, kao Biirger i Kant, Schiller i Hegel, Herder i Holderlin.
Nijemci su bili „filozofski suvremenici sadašnjosti, a da nisu
bili njezini povijesni suvremenici. . . Nijemci su u politici mislili
ono što su drugi narodi činili” .163 Marx ije pokazao da ovo odvra­
ćanje od prakse ima i duhovnopovijesno svoje korijene, te da
je povezano s pounutrenjem autoriteta u protestantizmu: „Nje­
mačka je revolucionarna prošlost bila, naime, teorijska, to je
101 J . G . F ichte, D er geschlossene Handelsstaat, u : Fichtes Werke,
izb or u 6 sv ., iz d a o F . M edicus, L e ip z ig 1910, 3. sv., str. 429.
142 F ichtc, Zweiter Teil des Naturrechts , u : isto, sv. 2, str. 217.
i d alje . .
143 K . M a rx , Zur Kritik der Hegelschen Rechtsphilosophie, Einleitung,
□: K . M a rx und F . En gels, Vber Religion, Berlin 1958, str. 35 —37.

80
reformacija. Kao što je nekoć bio svećenik, tako je sada filozof
onaj u čijoj glavi počinje revolucija. Luther je doduše pobijedio
ropstvo iz pobožnosti, jer je na njegovo mjesto postavio ropstvo
iz uvjerenja. On je slomio vjerovanje u autoritet, jer je restauri­
rao autoritet vjere. On je pretvorio popove u laike, jer je laike
pretvorio u popove . . .” 164
Tek su francuske armije — najprije armije republike, a
potom Napoleonove — donijele nešto od novoga duha u Njemač­
ku, ukinule feudalne povlastice i udarile temelje liberalnoj prav­
noj državi. Rad pruskih reformatora Steina, Hardenberga i
Scharnhorsta ne bi bio moguć da francuska pučka vojska nije
očigledno porazila pruski apsolutizam, to jest da građansko
društvo nije porazilo feudalno. Njihovi su ciljevi, uostalom, bili
dosta skromni. Doduše, seljaci su dobili puno vlasništvo nad
svojim dobrima, Židovi državljanska prava, a građanski slojevi
slobodu obrta, ali visina francuske revolucije nije ni izdaleka
dosegnuta, monarhija nije čak ni u teoriji načeta, a nasuprot
„gramzivosti puka, puka koji je lakom na imanje” 165, Stein je
bio odlučan primijeniti svu silu državne vlasti. „Reforma odoz­
go” , koncesija nepunoljetnom narodu na temelju očinskoga uvida
— to je bila misao vodilja ovih pruskih liberala.
Nakon što su evropske monarhije 1814/1815. porazile
Francusku, ta je i inače slaba liberalna tendencija vrlo brzo
opet potisnuta, u Pruskoj je ponovno uvedeno patrimonijalno
sudstvo zemljoposjednika i sankcionirana je podjela Njemačke
na 39 država. Upravo činjenica što je duh napretka došao izva­
na i što je nastupio u liku okupacijske sile sada je reakciji
dala priliku da ga denuncira kao stranoga njemačkom biću, kao
,,ne njemački” . Policija i pravosuđe rezolutno su ugušili opozi­
cijska gibanja toga razdoblja, koja su dakako bila jače orijenti­
rana prema cehovskim i romantično-staleškim idealima nego
prema konsekventnom liberalizmu ili čak malograđansko-demo-
kratskom radikalizmu. Samo 1836. berlinski je Komorni sud
osudio 204 studenta, od toga mnoge na smrt. Kad je sedam
liberalnih profesora protestiralo zato što hanoverski kralj krši
ustav, bez mnogo razmišljanja su otpušteni i izručeni žanda­
rima. Kralj je komentiirao: profesori, ikurve i baletne plesačice
mogu se svagdje dobiti za pare.166 j\
164 Is to , str. 38.
165 Citirano prema Kofler, str. 599.
C itir a n o p re m a H e lle r , Id e e n k re ise , str. 84.

6 O blici g r a đ a n s k e v la d a v in e oi
 Ipak se tridesete i četrdesete godine mogu označiti kao
vrhunac liberalizma u Njemačkoj. Osobito su u južnonjemačkom
prostoru, koji nije stajao ni pod knutom pruske ni pod knutom
austrijske reakcije, jak odjek u građanstvu našla djela Rotecka
i Welckera koja su bila orijentirana prema Kantu, a studentska
su udruženja razvila zapaženu aktivnost za liberalne ideale slo­
bode.
Godine 1848. opet je revolucionarni val iz Francuske
prešao preko Evrope. Ali građanstvo se u međuvremenu gotovo
više bojalo proleterskih masa koje su pritiskale odozdo nego
feudalne reakcije. Osobitost je njemačke povijesti bila upravo
u tomu „što je svaka klasa, čim počinje borbu s klasom iznad
sebe, zapedjana u borbu s klasom koja leži ispod nje” , tako
da „razvija vlastitu granicu, prije nego što je nadmašila onu
koja joj je suprotstavljena”167. Tako se dogodio samo polovični
pokušaj revolucije koji je pruska vojska mogla ugušiđ bez većih
poteškoća. Iako, dakle, ustav carstva iz 1849. nije stupio na
snagu, može ga se vrednovati kao značajan dokumenat njemačko­
ga liberalizma: on je jamčio temeljna liberalna prava, proglasio
je ukinutom kaznu batinama, smrtnu kaznu i sve staleške povla­
stice. Ali u poglavlju o poglavaru carstva stoji: „Dostojanstvo
poglavara države prenosi se jednom od vladajućih njemačkih
kneževa. Ovo je dostojanstvo nasljedno .. .” Stoga je bilo samo
dosljedno kad je u izbornom zakonu bilo predviđeno da se
sluge, kalfe i tvornički radnici isključe iz izbornoga prava.
Nacionalna je skupština odbacila zahtjeve za pravo udruživanja
radnika, progresivni porez na dohodak, najmanje najamnine
itd.168 „Ja ne želim vladavinu svjetine” , obznanio je već u
ožuljku 1848. Heinrich von Gagern, kasniji predsjednik nacio­
nalne skupštine.169
Nakon poraza pokušaja revolucije 1848/49. njemačkom je
liberalizmu potpuno slomljena šija. Lukacs s dobrim razlogom
pretpostavlja da „je ovaj poraz .. . bio odlučujući za cijeli kas­
niji ideološlđ i državni razvitak Njemačke” 170. Rezignacija se
dakako pretvorila u oduševljenje kad je željeno nacionalno i
167 M a rx , 2 u r K ritik , str. 42.
O tom u O . V ossler, D ie R ev o lu tio n von 1848. in D eutsch lan d ,
F ra n k fu r t/M . 1967, str. 128.
149 F. H e llin g , D e r K atastro p k e n w e g d er deutschen G eschichte, F ran k ­
f u r t/M . 1947, str. 147.
170 Lukd cs, str. 53.

82
privredno jedinstvo uspostavila pruska militaristička država
1866/71. pod autoritarnim predznakom. Njemački liberalizam,
čija se najjača partija od sada nazivala Nacionalnoliberalna, goto­
vo je potpuno napustio svoje liberalne ideje i preuzeo je kodeks
vrlina pruske militarističke kaste. Carska poglavarska država
brinula se za polet trgovine i industrije a istodobno za potči-
njavanje najamnih radnika, pa je time odgovarala željama gra­
đanstva daleko prije nego parlamentarna republika. Servilnost
njemačkoga parlamenta prema kraljevskom poglavarstvu gotovo
nije poznavala granica. U adresi povodom otvaranja sjeverno-
njemačkog Reichstaga stoji: „Presvijetli, silni kralju . . . s dubo­
kim strahopoštovanjem uporno ustrajavamo u najponiznijem
podaništvu — Reichstag Sjevernonjemačkog saveza.”
Reakcionarna se konstelacija očitovala i u teoriji i u pona­
šanju onih koji su se u Njemačkoj nazivali „liberalima” . Ljudi
kao što su Treitschke nemaju sebi ravnih u liberalizmu zapad­
nih država isto kao ni pseudoznanstvene deklaracije njemačke
inteligencije što ih je proizveo ratni vihor 1914. Doduše, iracio­
nalizam je zahvatio, kao što je već pokazano, u ovoj epohi
prijelaza od konkurencijskog na monopolistički kapitalizam sve
kapitalističke zemlje, ali nigdje nije dosegao djelotvornost nje­
mačkoga iracionalizma. To jednako dolazi do izražaja u načelu
njemačke povijesne nauke „muškarci prave povijest” — „histo-
rijsko-metodologijskom naličju prusko-birokratskoga shvaćanja o
,ograničenom razumu podanika’ ” 171 koji političku odluku pre­
pušta poglavarstvu, kao i u filozofiji. Schopenhauerov je „budi­
stički kvijetizam” odgovarao „malograđanskoj apatiji nakon po­
raza revolucije iz 1848” .72 Neitzscheovo slavljenje izvornoga i
snažnoga vodilo je izravno u imperijalizam i legitimiralo potla-
čivanje donjih klasa u zemlji; njegov zahtjev da se odnos podu­
zetnika i radnika oblikuje prema vojničkom načelu zapovijesti
i poslušnosti173 neposredno se poklapao s interesima kapitalista.
Carstvo je doista utjelovljavalo „unutarnje stapanje još neslom-
ljenog pruskog principa poretka koji je neprekidno prožimao
cijelo njemačko društvo s formalno sličnim . . . načelom kapita­
lističke discipline u poduzeću” . Građanstvo izdrilano u pruskoj
171 Isti, str. 57.
172 Isti, str. 68.
173 O to m u L u k a c s , n a isto m m je stu .

83
maniri sada je postalo gospodarem nad bezbrojnim radnicima ,,i
bilo je sklono ,drila ti’ ih prema istom obrascu” .174
Idealiziranje političke zaostalosti bilo je moguće samo ako
su povijest i društvo shvaćeni kao iracionalni, a um i napredak
denuncirani kao „nenjemački” ili općenito kao destruktivni.
Golemi privredni polet, koji je započeo nakon 1870. i doveo
Njemačku na prijelazu stoljeća na čelo evropskih industrijskih
nacija, bio je u oštru protuslovlju s političkom strukturom pogla-
varske carske države, tako da je samo ekstremni iraciona l n i
bio podoban kao ideološki kit za održanje cjeline. Napredne
snage njemačkoga liberalizma (u povijesnoj znanosti npr. Theo­
dor Mommsen) bile su potpuno bez utjecaja.
Građanstvo je dakle u Njemačkoj prešlo na imperijalizam
a da nije prije — kao u zapadnim zemljama — doživjelo heroj­
sku, pobjedonosnu liberalnu fazu. To nije posljednji razlog što
je imperijalizam pokazivao posebno agresivne i militarističke
crte, te što je demokracija i nakon 1918, kad je formalno
povučen priključak na građansko-revolucionarni razvoj, bez
čvrstoga temelja. Karl Marx prognozirao je nekoć: „Otuda će
se Njemačka jednog dana nalaziti na razini evropskoga rasula,
prije nego što je ikada stajala na razini evropske emancipa­
cije.” 175 Zbivanja nakon 1933. premašila su ovu prognozu. Kad
se filozofija zdvojnosti nakon 1929. susrela s realnim očajanjem
deklasiranoga srednjeg staleža, kad je iracionalno hvaljenje moći
i autoriteta, naroda i rase zahvatilo razočarane mase, kad je očaj
mogao biti zamijenjen vjerovanjem u čudesni spas posredstvom
vođe, dospio je iracionalizam do svoje posljednje konsekvencije:
do fašizma.

■'a

^ c \ L I B E R A L I Z A M N A K O N 1945.

Socijalne promjene nakon kraja 19. stoljeća izmaknule su

liberalizmu njegove osnove. Ipak još i danas postoje partije
koje se nazivaju liberalnima, ekonomijske teorije koje se pozi­
vaju na „slobodnu tržišnu privredu” i ustavna načela^ koja
potječu iz tradicije liberalnoga parlamentarizma. Ne moze se,
dakle, zaobići pitanje o njihovu povijesnom mjestu i političkoj
174 K o fle r, str. 527. i d alje.
175 M a rx , Z u r K ritik , str. 40.

84
funkciji. Na nj ćemo egzemplarno odgovoriti na primjeru Savez­
ne Republike.

1. Neoliberalno učenje o privredi

Velika privredna kriza nakon 1929. godine, koja je zahva­

tila sve kapitalističke zemlje, dokazala je da mehanizmi samo-
reguliranja u monopolskom kapitalizmu nisu više dostatni da bi
privredu držali u pokretu. Tako su nastale teorije i prakse koje
su privredu podvrgavale državnoj intervenciji da bi osigurale
konjunkturu, a da ništa ne mijenjaju na načelu privatnoga raspo­
laganja sredstvima za proizvodnju i privatnoga profita. Zahvati
državne vlasti značili su u bitnome garanciju i u slučaju nužde
sanaciju privatnoga poduzetnika na trošak javnosti. S pomoću
ove nove privredne politike, koja je uključivala visoke državne
narudžbe za naoružanje, uspjelo je konačno ovladati krizom.
Utoliko se na prvi pogled čini čudnijim što je ovu pri­
vrednu koncepciju, koja je postala poznata pod imenom „kejnsi-
janizam” 176, u prvi mah nakon 1945. potisnulo novo izdanje
liberalnih ideologija. To je vrijedilo, prije svega, za zapadni dio
Njemačke, a u ograničenoj mjeri i za druge zapadne zemlje.
Privredni teoretičari poput Euckena, Ropkea i Miiller-Armacka
propagirali su blago izmijenjenu varijantu ekonomijskoga libera­
lizma, a ministar privrede Ludwig Erhard postavio je zahtjev
da „slobodnu tržišnu privredu” pretoči u političku zbiljnost.
Kad se ove teorije privrede sučele s realnim političkim polo­
žajem, renesansa ekonomijskoga liberalizma postaje lako razum­
ljiva. *
Novi je liberalizam učio — poput staroga — da su konku­
rencija i privatna poduzetnička inicijativa najbolji jamci za dobro­
bit svih. Od staroga se liberalizma razlikovao po tomu što je
stanovite državne zahvate smatrao bezuvjetnima: on je smatra'o
da je zadaća države, prije svega, da usmjerenim mjerama jamči
pretpostavke slobodne konkurencije i da tako ograničava moć
monopola, kako ne bi mogli zadobiti poziciju koja ovladava
tržištem. Ali u ostalomu privredu valja prepustiti mehanizmu
slobodne konkurencije. Socijalnodržavne mjere, poput najnižih
176 U s p o re d i o so b ito J . N . K e y n e s, D ie allg e m e in e T h e o rie d e r B e-
sch d ftig u n g , d e s Z in se s u n d d e s G e ld e s, M iin ch en 1936.

85
 najamnina, najviših oijena, zakoni o zaštiti na radu, štetni su i
suvišni.
Novi je liberalizam, dakle, bar na površini pokazivao dvije
frontalne pozicije: on se, s jedne strane, okrenuo protiv svakoga
oblika socijalizma, zajedničkoga vlasništva i državnoga plani­
ranja, ali, s druge, i protiv monopolističkih tendencija i njihovih
opasnosti. Prema svom vlastitom samorazumijevanju on je nudio
i treći put između socijalizma i kapitalizma, put koji se zvao
„socijalna tržišna privreda” i koji je trebao izbjeći nedostatke
obaju.177 Stoga mu je Wilhelm Ropke pripisivao „ne možda
konzervativni, nego potpuno revolucionarni značaj” 178.
Kasniji je razvoj Savezne Republike, dakako, drastično po­
kazao kako unatoč znanstvenoj i političkoj dominaciji ovoga
učenja nije moglo biti govora o prevladavanju kapitalizma ili
„stvaranju imetka u ruci posloprimaca” , kako je monopolski
kapital ponovno uspio izgraditi svoje stare pozicije moći, kako
je privredna koncentracija dosegla mjeru kao nikada ranije u
njemačkoj povijesti, kako su sve očiglednije postale razlike u
podjeli dohotka i imetka i kako su patuljasti začeci nadzora
privredne moći ostali politički sasvim beznačajni, kao što je to
zorno demonstrirala povijest zakona o kartelima.179 Več je s ovog
stanovišta jasno da značenje neoliberalizma valja tražiti na pod­
ručju ideologija ~opravdan ia i prikrivanja. Nije teško pokazati što
je ovdje bilo opravdano i ^prikrivano:
Nakon sloma Trećega Reicha razvile su se u prvi mah vrlo
jake tendencije koje su gurale prema socijalističkoj demokra­
ciji, budući da je kapitalizam bio u velikoj mjeri diskreditiran
svojim zakazivanjem u svjetskoj privrednoj krizi i savezom s
fašizmom i njegovom imperijalističkom politikom. To proizlazi
kako iz partijskih programa tako i iz zemaljskih ustava i glaso­
vanja u Hessenu i Saskoj o pitanju socijalizacije, koja su glaso­
vanja dala većinu od preko 70% . U takvoj je situaciji samo
177 O so b ito tipičn o z a to A . M iiller-A rm ack, Wirtschaftslenkung und
M arkwirtschaft, H a m b u rg 1947; Mii 1ler A rm ack m ože v ri i d i ti kao i z u -
m iteli form ule o „so c ijaln o j tržišn o j p riv re d i” (usporedi [. G . Bljum in,
Die Krise der modernen biirgerlichen Okonomie, Berlin 1962, str. 444).
174 W. R o p k e , Civitas Humana. Grundfragen der Gescllschafts- und
Wirtschaftsreform, E rlen b ach — Zurich, 1944, str. 75. „
179 O cijelom ovom ko m pleksu uspored i H . A rn d t (iz d av ač ), Die
Konzentration in der Wirtschaft, 3. sv., Berlin 1960, i J . H u ffsch m id ,
Die Politik des Kapitals, Konzentration und Wirtschaftspolitik in der
Bundesrepublik, F ra n k fu rt/M . 1969.

86
onda postojao izgled za spas kapitalističkoga sistema, bar u
zapadnim zonama, ako se masama ponudi ideologija koja se
izdavala kao antikapitalistička, a da kapitalizam nije ozbiljno
ugrožavala; koja je istodobno oslovljavala dvanaestogodišnjom
fašističkom propagandom duboko ukorijenjena antikomunistička
raspoloženja, a ipak se ujedno distancirala od potpuno diskredi­
tiranog fašizma i njegovih reglementacija privrede, koje su bile
povezane s militarizacijom.
Neoliberalizam je ispunjavao obje funkcije: prvu svojim
naukom da je prevladavanje kapitalizma i uspostavljanje soci­
jalne pravednosti moguće a da se ne dira u privatno vlasništvo
nad sredstvima za proizvodnju; a drugu, denunciranjem svakoga
državnog planiranja prinudnih mjera koje su kao slobodi neprija­
teljske. To je bilo omogućeno potpuno formalnim dijeljenjem
privrednih sistema na „slobodnu tržišnu privredu” i „privredu
centralnoga upravljanja” . U poslednju su rubriku potom svrsta­
vane i socijalistička planska privreda i fašistička ratna privreda.
Time što su obje označene kao u biti identične, mogla se tržišna
privreda uistinu pojaviti kao slobodarska alternativa obima,
kao ujedno antisocijalistička, antifašistička i antikapitalistička.180
ija, koji se potpuno
.stvari, u ovom
slučaju vlasničke odnose^1 istodobno je postavljena osnova za
teoriju o totalitarizmu, koja je potom za jvrijeme hladnoga rata
izgrađena u „najvažniji ideološki borbeni instrument _ protiv
istoka.182.
Tako se iza zavjese neoliberalne ideologije, koju su ideolo­
giju snažno podržavali savezi poduzetnika, mogla provesti po­
novna izgradnja kapitalističkih pozicija moći. Najamno zavisnima
govoreno je kako „socijalna tržišna privreda” jamči dobrobit
180 T a k o u W ilh e lm a R o p k e a sto ji d a je s o c ija lis tič k a d r ž a v a „ p o ­
se b n a v r s ta a p s o lu tn o g i to ta ln o g m o n o p o la k o le k tiv is tič k e p riv re d n e v l a ­
sti, su p e rm o n o p o l k o ji d o is ta sv e što n am m o n o p o l čin i o m ra ž e n im m o ra
p o v e ć a v a ti d o k o lo s a ln o g a i o p ć e n ito d o n e p o d n o s iv o g a ” ( M acht und
M ine, E r le n b a c h — Z iiric h 1 950, str. 122).
K a k o je n e h isto rijsk a i b e s a d r ž a jn a o v a č isto fo r m a ln a tip o lo g ija ,
p ro iz la z i v eć o tu d a što — p rim je ric e u E u c k e n a — k a o „ c e n tr a ln o u p r a v ­
lja n a p r iv r e d a ” ne f u n g ira sa m o p la n s k a p r iv r e d a S o v je ts k o g S a v e z a i
r a tn a p r iv r e d a fa šistič k e N je m a č k e n eg o i p riv re d n i sistem sta rih f a r a o n a ,
d rž a v e In k a u 15. sto lje ć u , te fe u d a ln o g d r u š tv a r a n o g a s re d n je g v ije k a .
• ^ te o riji i fu n k c iji n e o lib e ra liz m a u sp o re d i ta k o đ e r R . N a u m a n n ,
Theorie und P raxis des N eoliberalism us, B e rlin 1957, i Burgerliche Oko-
nomie im modernen K apitalism us, iz d a o H . M e issn e r, B e rlin 1967, o so b ito
str. 4 8 — 76.

87
 svima, mali i srednji vlasnici ozbiljno su shvatili antimonopoli-
stičke parole, a veliki su se koncerni u prvi mah pomoću neo-
liberalnih parola oslobodili savezničkih reglementacija poslije­
ratnoga razdoblja i ujedno su potisnuli sindikate koji su denun­
cirani kao najsveobuhvatniji, centralistički aparati moći i stoga
aparati moći koji ugrožavaju slobodu, te im se ni u kojem
'slučaju ne bi smio priznati mjerodavan utjecaj na ekonomijske
odluke. Dok gornje klase nisu čvrsto imale državni aparat u
svojoj ruci, morao se odbaciti d osumnjičiti općenito svaki po­
kušaj centralnoga upravljanja privredom. Činjenica što je ova
politika mogla imati uspjeha povezana je s time što su Sjedi­
njene Američke Države bile zainteresirane za isključivanje socija­
lističkih tendencija i što su djelotvorno potpomagale restaura­
ciju kapitalizma.
Potpuno dosljedno neoliberalistička je ideologija potisnuta
u stranu u trenutku kad su monopoli ponovno učvrstili svoju
vlast i kad je dovršeno razdoblje rekonstrukcije s dugotrajnom
konjunkturom. Recesija 1966/67. pokazala je da ni u Saveznoj
Republici privreda nije mogla izaći nakraj bez državnoga usmje­
ravanja. Privredna je politika neoliberala Ludwiga Erhardta ispu­
nila svoju funkciju. Ona je sada zamijenjena kejnsovskim kursom'
Karla Schillera. Sada više nije postojala opasnost da bi s tim
povezano ograničeno planiranje i usmjeravanje mogli biti usmje­
reni u korist najamno ovisnih masa. Sada je moglo biti napu-,
šteno difamiranje planiranja i usmjeravanja kao onoga što razara
dobrobit i slobodu, kao u osnovi boljševičkih sredstava moći,
koje je difarmiranje do početka šezdesetih godina ovladalo poli­
tičkom javnošću. Ne samo državne mjere upravljanja nego i
tendencije ekonomijske koncentracije, to jest ekspanzija velikih
privrednih jedinica na štetu malih, sada su proglašeni smislenima
i nužnima. Od neoliberalne ideologije održalo se tek nekoliko
relikata na ekonomijskim katedrama nekih sveučilišta i u propa­
gandi partija koje smjeraju na nemonopolističke grupe samostal­
noga građanstva, a pored toga zadaća im je da vladavinu mono­
pola bar minimalno ograniče. Oni više nisu politički relevantni.

2^ Elementi liberalnoga parlamentarizma u ustavnom pravu

olnovniizaJ^on/ Savezne Republike Njemačke, koji je done­

sen h ak o n ^ T 9 ^ nije preuzeo središnje elemente liberalnoga

88
parlamentarizma jedino u svom dijelu o osnovnim pravima, time
što je priznao značajno mjesto individualnim slobodarskim pra­
vima, nego i u organizacijskom dijelu. Ne obazirući se na podjelu
vlasti, koja kako egzekutivi tako i sudstvu jamči vlastitu pozi­
ciju moći, ovdje prije svega valja ukazati na član 38. koji ras­
pravlja o položaju poslanika. Tu stoji: „Poslanici njemačkoga
Bundestaga . . . predstavnici su cijeloga naroda, nisu vezani nalo­
zima i naputcima, i podložni su jedino svojoj savjesti.”
Očigledno je da ovom članu ustava ne odgovara nikakva
stvarnost. Stvarno su poslanici Bundestaga — poput poslanika
u svim parlamentima zapadnih industrijskih država — predstav­
nici partija. Partije imenuju kandidate, utvrđuju alternative o
kojima birač glasa i donose odluke o tomu kako se poslanici
trebaju ponašati u parlamentu. Pri tom još uopće nisu uzeti u
obzir mnogostruki utjecaji saveza i „pressure groups” na posla­
nike.
Stvarno član 38. ni ustavnopravno ne igra značajnu ulogu
koju mu žele pripisati konzervativni predstavnici teorije držav­
noga prava. Član 21. stav 1 izričito je priznao sudjelovanje
partija prilikom obrazovanja političke volje i time ih uzdigao
na rang ustavnopravne institucije. Ali time je — ako se ozbiljno
uzme načelo višepartijske države — istodobno priznato da u
društvu postoje različiti interesi koji se artikuliraju i organizi­
raju u različitim partijama. S tim se ne da usuglasiti predodžba
koju sadrži član 38. o« dobrobiti cjeline kojoj treba da služi
poslanik. I Savezni ustavni sud utvrdio je183 da se teško mogu
usuglasiti član 38. i član 21; u odnosu na političku zbiljnost
važniji je u većini pitanja član 21. Preko partija, koje bi prema
volji ustava trebale imati ulogu „glasnogovornika” naroda, dolazi
do izražaja volja građanina i između izbora. Doduše, frakcijska
je prinuda i sada kao i ranije protuustavna. Poslanik može —
ako se želi pomiriti s isključenjem iz partije i prekidom vlasti
te političke karijere — u parlamentu sasvim glasati protiv od­
luke partijskih rukovodstava. Nitko ga pravno ne može prinu­
diti na drukčije ponašanje. Ali princip liberalne predstavničke
države koji je formuliran u članu 38. nema više političkoga
značenja.
183 U s p o re d i B u n d e sv e rfa ssu n g g e se tz , 2, 72 i d a l je ; 4, 149; 20, 29
i 101.

89
 Ustav Savezne Republike inače se namjerno i izričito distan­
cirao od ostalih načela liberalne pravne države. U tom smislu
valja tumačiti formulu o socijalnoj državi koja je sadržana u
članu 20. i 28.184 Time se Osnovni zakon odlučio za državu
koja uspostavljanje socijalne pravednosti ne propušta mehaniz­
mima konkurencije, nego pravednost želi ostvariti svrhovitim
mjerama. Društveni poredak i poredak vlasništva ne vrijede
mu kao zadani i nepovredivi, nego kao nešto što je potrebno
mijenjati i stoga je prepušteno dispoziciji zakonodavca. Član
15, koji dopušta socijalizaciju „zemljišta, prirodnih bogatstava i
sredstava za proizvodnju” , valja shvatiti kao konkretizaciju ove
odredbe o socijalnoj državi.
Dakle, Saveznu Republiku ne treba prema volji njezina
ustava nipošto smatrati liberalnim i parlamentarno-predstavnič-
kim sistemom, nego socijalnom državom čija se konstitucija volje
posreduje putem demokratski izgrađenih partija od građana do
parlamenta. Samo još pravni status pojedinoga poslanika poka­
zuje značajke liberalnoga parlamentarizma.
U ustavnoj su zbiljnosti liberalnodržavni elementi još slabiji
nego u ustavnom pravu. Doduše, i ona je veoma udaljena od
socijalne i demokratske partijske države kakvu predviđa Osnov­
ni zakon. Naime, prvo, u partijama postoji demokratska konsti­
tucija volje kakvu predviđa Osnovni zakon samo u vrlo slabim
začecima, a drugo, malobrojni moćni koncerni tako oblikuju
„javno mnijenje” da opozicione tendencije sebi jedva mogu pri­
baviti mogućnost da ih se čuje, i treće, centralni problemi i
konflikti več davno se ne objelodanjuju u parlamentu?85 Važan
je uzrok u tomu što nije realizirana socijalna demokracija koja
bi značila bar demokratsku kontrolu privatne privredne moći,
alko ne a podruštvljenje sredstava za proizvodnju primjerno
članu 15.

IM Usporedi o tomu prije svega W. Abendroth, Zum B e g riff des de-

m o kratisch en un d so zialem R e c h tsstaats im G run d gesetz d er Bun desrepublik
D eu tsch lan d , i H. Gerber, D ie S o z ia lsta a tsk la u se l d es G run d gesetzes; oba
su istraživanja otisnuta u: E. Frosthoff: (izdavač), R e ch tsstaatlich keit und
So z ia listaatlic h k e it, Darmstadt 1968.
O kritici parlamentarizma uspored prije svega J. Habermas, Stru k -
i J. Agnoli i P. Briickner, D ie T ran sfo rm a tio n d er D em o k ratie,
tu rw an d el,
Frankfurt/M. 1968.

90
 ALTERN A TIV E G R A Đ A N SK O M DRUŠTV U

Građanski je pokret vodio borbu protiv feudalizma i mo­

narhije s ambicijom da ostvari slobodu i pravednost za sve.
Liberalni su ustavni sistemi zadržali ovu ambiciju, iako su je
praktički jako ograničavali. Oni su počivali na načelnoj odvo­
jenosti političke konstitucije volje, na kojoj su — pod pritiskom
donjih klasa — sudjelovali sve širi slojevi, i područja privrede
koje je ostalo prepušteno privatnoj moći raspolaganja. Ovdje je
narod"' suverenitet nalazio svoju granicu. U privredi se zadržala
stanovita nasljedna monarhija koja je politički oborena. Poduzet­
nik je mogao svojim poduzećem isto tako neograničeno raspola­
gati kao nekoć apsolutni monarh svojom zemljom.
Liberalne teorije i građanske države u načelu su do danas
zadržale ovu podjelu vlasti između naroda u sferi političkoga i
poduzetnika koji je mogao odlučivati u sferi privrede. Ali upravo
iz nje morali su se razviti sukobi, jer ona očito predstavlja
međurjelen je koje ne može potpuno zadovoljiti ni zapostavljenu
većinu, ni ekonomi iski vlađaiuću manjinu, budući da je soci­
jalna/ -vladavina gornjih klasa ostala politički neosigurana, a
političJca_j_e___demokracija bila bez socijalnoga temelja. Povijest
posljednjih 120 godina u bitnom je identična s razvojem ovoga
protuslovlja i s različitim pokušajima da se ono razriješi.
Načelno gledano, građanskom su društvu ovdje otvorena
tri puta:
1. Ono može pokušati gore opisanu podjelu u načelu
zadržati i očuvati kako političku demokraciju tako i privatnu
privredu. S obzirom na iskustva u svjetskoj privrednoj krizi i
očiglednoj socijalnoj nepravičnosti u koju je vodila neograničena
privatna privreda, sada se ipak smatraju nezaobilaznima ograni­
čeni državni zahvati i mjere usmjeravanja. One treba da jamče
socijalnu sigurnost i pravičnost a da se ne ukine privatno vlas­
ništvo nad sredstvima za proizvodnju. Ova varijanta, koja domi­
nira u suvremenom zapadnom svijetu, obično se označava kao
socijalna država.
2. Načelo demokracije može se protegnuti na sva područja
društva i time proširiti do socijalizma. Time bi i privreda i
svijet rada, proizvodnja i raspodjela dobara bili izvučeni ispod
privatne moći raspolaganja i podvrgnuti dispoziciji cijeloga na­
roda.
 3. Treća mogućnost da se razriješi temeljno protuslovlje
građanskog društva sastoji se u tomu da se demokracija ponovo
ukine i u sferi konstitucije političke volje, te da se načelo
zapovijesti i poslušnosti učini principom poretka cijeloga društva.
Ovom rješenju, koje se u razvijenim industrijskim državama
očituje kao fašizam, gornje će klase težiti osobito onda kada
dospije u opasnost društveni poredak i poredak vlasništva koje­
mu one zahvaljujusvoje povlastice, to jest kad politička
demokracija zaprijeti da se proširi u socijalnu.
Karl Marx opisao je ovo protuslovlje već na primjeru fran­
cuskog ustava iz 1848: „Općim pravom glasa stavlja on u posjed
političke vlasti one klase društveno ropstvo kojih treba da
ovjekovječi — proletarijat, seljaštvo, sitnu buržoaziju. A klasi
čiju staru društvenu moć sankcionira, buržoaziji, on izvlači poli­
tičke garancije ove moći. On gura njezinu političku vladavinu
u demokratske uvjete koji svakoga trenutka mogu pomoći nepri­
jateljskim klasama do pobjede i koji mogu staviti u pitanje
osnove građanskoga društva samog. Od jednihon zahtijeva da
ne idu od političke do socijalne emancipacije, a od drugih da
se ne vrate od socijalne restauracije k političkoj.” 186 Kojim se
putem doista krenulo, zavisilo je od konkretne konstelacije poli­
tičkih i socijalnih snaga i od problema s kojima je svako društvo
bilo suočeno.

K . M a rx , D ie K la sse n k am p fe in F ran kreich, u: M a rx /E n g e ls

W erke, sv. V II , str. 43.

92
Drugi dio
 Kriza građanskoga društva i pokušaj
radikalnoga rješenja: fašizam

P O L O Ž A J K A P IT A L IS T IČ K IH DRŽAVA N A K O N 1 918.

Do prvoga svjetskog rata kapitalizam je vladao svijetom.

Velike su industrijske nacije bile kapitalistički organizirane. Unu­
trašnja je pozicija vladajuće klase bila — unatoč postupno rastu­
ćem radničkom pokretu — prilično stabilna. Ostali je svijet
bio ovisan od ovih nacija. On se sastojao ili od kolonija, poput
velikih dijelova Afrike i Azije, ili od ekonomijski zavisnih
satelita i polukolonija, kao što su bili tursko carstvo i Rusija.
Nakon prvoga svjetskog rata scena se znatno izmijenila.
Godine 1917. u Rusiji (je pobijedila revolucija, čije su posljedice
za kapitalizam vrlo brzo postale vidljive. Neposredna je poslje­
dica oktobarske revolucije bila da se ijedna velika zemlja, koja
je činila šestinu zemaljske kugle, izvukla iz tržišnog i vladavinskog
područja kapitalizma. Do tada razvijene 'industrijske države nisu u
carističkoj Rusiji imale samo saveznika pri potlačivanju azijskih
naroda nego i probitačno polje za vlastite investicije: 42% akcij­
skoga kapitala ruskih banaka pripadalo je inozemnim bankama;
inozemni je kapital kontrolirao otprilike 75% metalne industrije,
65% istraživanja nafte i ugljena i 90% elektroindustrije.1 Bilo je,
dakle, već otuda razumljivo što su Francuska, Egleska, Sjedinjene
Države, Njemačka i niz drugih zemalja poslale trupe da uguše re­
1 U s p o r e d i O . R a u s , D e r W eg d e r S o iv je tu n io n z u r fiih re n d e n In d u -
strie m ac h t, B e rlin 1967, str. 4 5.

95
voluciju i zemlju ponovno prildjuče vlastitim interesnim sferama.2
Ali intarvencijsiki ratovi misu uspjeli, a Rusija je ostala ubuduće
zatvorena domašaju kapitalizma.
Ali znatno važnijima pokazale su se posredne posljedice
ruske revolucije. Pobjeda je boljševika značila snažno ohrabre-
nje za radničke partije u ostalim zemljama. Ona je demonstri­
rala da kapitalistički sistem nipošto nije neprevladiv. Tako je
slijedio val velikih štrajkova i pokušaja revolucije koji su u
pojedinim zemljama — kao npr. u Italiji, Njemačkoj, Austriji,
Mađarskoj, Francuskoj — ozbiljno potresli postojeće sisteme
vlasti. Iako je revolucionarni pokret na kraju krajeva propao
ili je svoje ciljeve dosegao samo djelomice, iako se reformistički
dio radničkoga pokreta distancirao od revolucionarne Rusije,
socijalistički je pokret od tada predstavljao faktor moći unutar
kapitalističkih država, a kapitalistički je sistem ostao latentno
ugrožen.
Kako je pokazao daljnji razvitak, izgradnja je socijalistički
organizirane privrede bila moguća — nasuprot vladajućoj ideo­
logiji u zapadnim zemljama. Do tridesetih godina socijalizam je
mogao biti omalovažavan kao zastranjujuća maštarija, kao besmi­
slen i neizvediv, a građanska publicistika i ekonomija izdašno su
koristile ovu mogućnost. Korespondent New York Timesa napi­
sao je 1919. knjigu s karakterističnim naslovom Agonija Rusije
u kojoj stoji: ,,S ekonomijskoga stanovišta daljnji je opstanak
sovjetskoga režima nemoguć, s političkoga on je apsurd.”3 A libe­
ralni privredni teoretičar Ludwig von Mises 1920. je objavio:
„Na mjesto privrede anarhističkoga načina proizvodnje stupit će
besmisleni postupci bezumnoga aparata. Kotači će se okretati,
ali oni će raditi u prazno.”4 A sad je sovjetska država dokazala
da se socijalizam može realizirati iako — pod otežanim uvjetima
zaostale i iskrvavljene Rusije — u prvi mah samo u začecima.
Građanski su ekonomisti napustili tezu o teorijskoj nemoguć­
2 P re m a tajn om fran cusko -en gleskom ugov o ru od 23. 12. 1917. E n ­
glesk a je tre b ala d o b iti p o d ru čje u tje ca ja n a B altik u i u oblasti n aftnih
iz v o ra kod B ak u a, a F ran cu sk a ugljem , željezom i drugim m ineralim a
b o g ati D o n jeck i bazen , te K rim s ratn o m lukom S e v asto p o lj (L. L. M a t­
hias, Die Kehrseite der USA, Reinbeck bei H a m b u rg 1964, str. 66).
B an k ari i in d u strijalci koji su inv estirali u R usiji gu rali su am eričku
v la d u n a su d jelo v an je u v o jn o j interv en ciji (na istom m jestu, str. 87).
1 R . W ilton, Russia’s Agony, New Y o rk 1919, str. 335.
4 L . v . M ises, Die Wirtschaftsrechnung im sozialistischen Gemeinwesn,
u : Archiv fiir Sozialwissenschaft und Sozialpolitik, sv. 47, 1920, str. 100.

96
nosti privrednoga računa u socijalizmu i povukli se na tezu o
praktičkoj nepovredivosti5, ali su ekonomski uspjesi Sovjetskog
Saveza početkomtRHesetih godina uništili i to stanovište.6 Velika
je kriza tridesetih godina prinudila na to da se ograniči oboža­
vano načelo „slobodne poduzetničke inicijative” , pa da se i u
kapitalističkim zemljama prakticira inače u ratnim vremenima
primjenjivani, a od liberalne teorije proklinjani „državni dirigi-
zam” — ne dirajući dakako u načelo privatnoga vlasništva i
profita. U svakom je slučaju ideološko opravdavanje kapitalizma
sada postalo bitno teže.
K tomu su u kolonijama, koje su do prvoga svjetskog rata
bile čvrsto u rukama industrijskih država, počeli rasti opozicijski
pokreti koji su težili nacionalnom i socijalnom oslobođenju.
Prije svega u azijskim zemljama (Kini, Mongoliji, Vijetnamu,
Koreji, Indiji, Perziji, Afganistanu) ove su snage, koje su bile
ohrabrene slabljenjem kolonijalnih sila u prvom svjetskom ratu
s jedne strane i pobjedom ruske revolucije s druge, značajno
ojačale. Socijalistički je pokret od samoga početka naglašavao
kako oslobođenje radničke klase u kapitalističkim zemljama
mora ići ruku o ruku s oslobođenjem kolonija od vladavine impe­
rijalizma. Lenjin je nastavio ovu tradiciju u svojoj teoriji svjetske
revolucije: „Socijalna se revolucija ne može drukčije zbivati nego
u liku epohe u kojoj je građanski rat proletarijata protiv buržoa­
zije u naprednim zemljama povezan s nizom demokratskih po­
kreta, među njima i s nacionalnim oslobodilačkim pokretima
nerazvijenih, zaostalih i potlačenih nacija.”7 Po njegovu je miš­
ljenju kolonijalni oslobodilački pokret bio čak odlučujući činitelj:
„Ishod bitke sada u krajnjoj instanci ovisi o tomu da Rusija,
Indija, Kina itd. predstavljaju gigantsku većinu stanovništva
zemaljske kugle.”8 Iako je SSSR privremeno bio preslab za
aktivnu pomoć i zaokupljen vlastitim problemima, samo je posto­
janje ove države predstavljalo potencijalnu opasnost za koloni­
jalne pozicije kapitalističkih sila.
Položaj kapitalizma je, dakle, nakon prvoga svjetskog rata
postao znatno teži. Djelovanje smanjenja i ugroženosti njegove
5 F . A . H a y e k , T h e P re se n t S ta te o f the D e b a te , u : C o lle c tiv is t
E co n o m ic P la n in g , L o n d o n 1935.
4 O to m u ta k o đ e r P . A . B a r a n , P o litisc h e O k o n o m ie u n d w ir ts c h a ft-
liches W ach stu m , N e u w ie d - B e rlin 1 966, str. 6 0. i d a lje .
7 W . I. L e n in , W erke, B e rlin 1966, str. 6 0 . i d a lje .
* Is to , sv . 33, str. 488.

7 O blici g r a đ a n s k e v la d a v in e 97
baze moći u svjetskom mjerilu povećano je protuslovljima koja
su rezultirala iz unutrašnje strukture kapitalističkoga procesa
reprodukcije. Ove su poteškoće drastično došle do izražaja u
velikoj privrednoj krizi početkom tridesetih godina, koja je
zahvatila sve kapitalistički organizirane države, učinila trideset
milijuna ljudi nezaposlenima (1932), reducirala nacionalni doho­
dak u mnogim zemljama na polovinu, a u različitim zemljama
dovela do pada proizvodnje od 25 do 50% , u teškoj industriji
čak do 64% .9 Ako se kapitalizam želio potvrditi u promijenje­
nim uvjetima, on se morao brzo osvrnuti za novim oblicima
ideološkoga utjecanja, političke vladavine i privredne sigurnosti.
Radikalno rješenje ovih problema ponudio je fašizam, koji se
nakon 1918. u prvi mah iz sasvim drugih razloga formirao u
politički pokret.

R A Z V IT A K I S T R U K T U R A F A Š IS T IČ K IH P O K R E T A

Između dva svjetska rata obrazovale su se gotovo u svim

evropskim zemljama grupe i pokreti koje je bilo teško svrstati
u tradicionalnu političku shemu. Oni su protestirali i protiv
kapitalizma i protiv marksističkoga socijalizma; oni su pobijali
građansku demokraciju, ali se nipošto nisu željeli vratiti monar­
hiji; oni su tvrdili da su istodobno konzervativni i revolucio­
narni i predstavljali su na prvi pogled neobičnu mješavinu lijevih
i desnih elemenata.
„Fašistima” su se u prvi mah u Italiji nazivale one grupe
koje su se obrazovale nakon 1918. pod starorimskim znakom
„fasces” : snopom prutova sa srpom kao znakom izvršne vlasti.10
Izuzetan je uspjeh ovoga pokreta učinio da su se slične grupe
u drugim zemljama orijentirale prema njihovu primjeru — i
onda kad se nisu izričito označavale kao „fašističke” . Godine
1933. kršćansko-socijalna je vlada u Austriji uz pomoć „Heim-
wehra” uništila građansku demokraciju, a u istoj su godini u/
Njemačkoj došli na vlast nacionalsocijalisti. Oba su se pokreta
osjećala blisko srodnima talijanskim fašistima. I u ostalim su»
evropskim zemljama ovakvi pokreti uspjeli postići zapažene uspje-*
he. U Španjolskoj je nakon trogodišnjega građanskog rata 1939.
9 M . D o b b , O rga n isie rte r K ap italism u s, F ra n k fu rt/M . 1966, str. 89.
10 O tu d a je izv ed en o „ f a s c io ” u općem zn ačen ju snop, sv e ž a n j; tak o
su se n az iv ale m jesne grupe fašističk e p artije .

98
uz pomoć talijanskog i njemačkog fašizma uspostavljena dikta­
tura koja postojii do danas.*
Valja, dakle, objasniti iz kojih su razloga nastali fašistički
pokreti u međuratnom razdoblju, kojim su političkim i socijal­
nim oiljevima služili i koji su uvjeti pogodovali njihovu uspjehu.
Budući da se radi o pojavi u svim državama Evrope, moraju se
moći naći opći povijesni uzroci. Ali kako je uspjeh ovih pokreta
u različitim zemljama izuzetno različito ispao, moraju istodobno
biti pokazani posebni uvjeti koji su prije svega u Italiji i Njemač­
koj omogućili pobjedu fašizma.

1. Socijalna baza

Po svojoj ambiciji fašizam je bio zbiljski narodni pokret

koji je želio mobilizirati i predstavljati sve slojeve i klase. Stvar­
no su, međutim, među njegovim sljedbenicima dominirale, kao
što se može empirijski dokazati, sasvim određene društvene
grupe, dok su ga druge socijalne grupe pretežno odbacivale.
Prvi je fašistički val započeo nakon završetka prvoga svjet­
skog rata. On je 1922. doveo do pobjede fašizma u Italiji i
1923. do pokušaja puča njemačkih nacionalsocijalista, ali je
ponovno splasnuo 1924. s početkom konjunkture. U ovim su se
godinama fašistički pokreti regrutirali u velikom stupnju iz tak­
vih socijalnih grupa koje su ratom i poslijeratnim vremenima bile
socijalno i duhovno iskorijenjene i više nisu mogle uhvatiti korak
u građanskom životu: oficiri ratnih armija koji u malim vojskama
mirnodopskoga razdoblja nisu našli svoje mjesto, ali su tražili
mogućnost da zadrže svoje militarističke oblike mišljenja i pona­
šanja; mladi ljudi koji su bili duboko impresionirani doživljajem
rata tražili su uzbudljive pustolovne oblike života i prezirali
parlamentarnu demokraciju kao malograđansku i dosadnu. ,,A bu­
dući da se nekadašnjim borcima s fronta nisu otvarale nikakve
buduće perspektive, oni su se ponovno okrenuli prošlosti.” 11
Pridružile su se deklasirane egzistencije kojima je fašistički po­
kret nudio mogućnost samopotvrđivanja. Iz ovih su se grupa
formirali kadrovi fašističkih partija. Oni su posredovali militari-
11 A . T a sc a , G la u b e n , ge h orch e n , k a m p fe n . A u fs tie g d e s V asch ism us,
Wien— Fran kfu rt— Zurich 1969, str. 124.
* K n jig a je o b ja v lje n a 1971. g o d in e . D o d a n a s je tisk a n a u v iše o d
100 00 0 p rim je ra k a .

99
stičko-autoritame načine mišljenja i ponašanja, utiskivali kvazi-
militarističku organizacionu strukturu i tvorili fašističke borbene
saveze koji su usmjereni terorom zastrašivali svoje političke pro­
tivnike.
Ipak, kao puki zbirni pokret deklasiranih socijalnih grupa
koje nisu mogle prihvatiti prijelaz na mirnodopske oblike života,
fašizam nikada ne bi mogao doseći tako veliko značenje, nego bi
ostao ograničen na poslijeratne godine. On je mogao postati
trajan politički činitelj jedino zato što je socijalni razvoj kapitaliz­
ma stvorio u širokim slojevima potencijal za fašizam, koji je
potencijal mogao biti mobiliziran spretnom propagandom.
Privredna je konkurentska borba od vremena industrijali­
zacije poprimila oštrije oblike. Koncentracijom kapitala obrazo­
vali su se moćni koncerni i monopoli koji su sve više dovodili u
zavisnost ili potpuno uništavali mala poduzeća. Od druge polo­
vine 19. stoljeća u razvijenim se industrijskim zemljama nepre­
kidno smanjivao broj samostalnih prema cjelokupnom stanov­
ništvu. Još 1882. u Njemačkoj je 42,8% stanovništva živjelo
kao samostalni ili kao pripadnici njihovih obitelji koji su im
pomagali; godine 1907. taj je broj pao na 35% , a 1933. već
na 30% .^ Sitni posjednici u trgovini, obrtu i poljoprivredi vidje­
li su kako nestaje njihov temelj egzistencije i tražili su utočište.
S jedne su se strane osjećali ugroženima od velikih poduzeća
u trgovini i industriji, te su bili prijemljivi za antimonopolistič-
ke parole. S druge su se strane energično distancirali od rad­
ništva i njegovih organizacija; nasuprot radnicima oni su isticali
svoj status vlasnika, svoju pretenziju da otjelovljuju „srednji
stalež” , koji da se u stilu života mora jasno razgraničiti od
najamnih radnika. Nadanje ovih srednjih slojeva bilo je normal­
no — to su vidjeli još Marx i Engels u Komunističkom mani­
festu — usmjereno prema natrag u pretkapitalističko, predindus-
trijsko, preddemokratsko razdoblje: „Srednji staleži, mali indus­
trijalac, mali trgovac, seljak, svi se oni bore protiv buržoazije ka­
ko bi kao srednji staleži osigurali vlastitu egzistenciju od propasti.
Oni, dakle, nisu revolucionarni nego konzervativni. Još više,
oni su reakcionarni jer pokušavaju kotač povijesti okrenuti una­
trag.” 13
12 W. A ben d ro th , A n tago n istisch e G e sellsch a ft un d politische D em o-
k ra tie , N e u w ie d — B erlin 1967, str. 23.
,J M a n ifest d e r kom m unistischen P artei, Berlin 1946, str. 14.

100
 Dok je opći socijalnoekonomijski položaj ostao stabilan,
tradicionalne su građanske partije mogle zadovoljiti ovo latentno
nezadovoljstvo. Ipak, već su relativno male krize u razdoblju
prije prvoga svjetskog rata učinile da značajno nabujaju anti­
semitske i nacionalističke struje. Socijalno-konzervativne grupe
poput Kršćansko-socijalne radničke partije dvorskoga propovjed­
nika Adolfa Stockera npr. koja je oko 1890. postigla određene
regionalne uspjehe, već su povezivale nacionalističke, antisemit­
ske, jmtihberalne, antisocifalističke i antimonopolističke elemen-
te l j onu demagošku^ ideologiju.koju je potom fašizam potpuno
razvio. Slično vrijedi za Action frangaise, koja je već prije T9T4T
imala zapažen utjecaj osobito u krugovima francuskoga obrazo­
vanog građanstva, i za Kršćansko-socijalnu partiju Karla Luegera
koji je 1897. bio izabran za gradonačelnika Beča.
Nakon 1918. položaj srednjih građanskih slojeva očigledno
se pogoršao u više aspekata. To vrijedi prije svega za Njemačku
i Austriju, a u drugom redu za Italiju. Povučeni nacionalističkim
ratnim vrenjem ovi su slojevi stavili na raspolaganje znatne dije­
love svojih ušteđevina kao ratne kredite koji su se nakon zavr­
šetka rata pokazali izgubljenima. Inflacija narednih godina, koja
se može karakterizirati kao snažna preraspodjela nacionalnoga
bogatstva u korist krupnoga kapitala, oduzela je srednjem sta­
ležu ostatak njegove ušteđevine. K tomu je u Njemačkoj i Austri­
ji došlo razočaranje zbog vojnoga poraza 1918, koji je snažno
protuslovio dugo godina njegovanoj nacionalističkoj euforiji i
imperijalističkim fantazijama što su njemačko carstvo slikale kao
kontinentalni blok od istočne Francuske do Ukrajine. Slična su
raspoloženja vladala i u Italiji, koja se doduše formalno ubrajala
među pobjednike, ali nije uspjela ostvariti gotovo ništa od svojih
dalekosežnih imperijalističkih zahtjeva. S druge strane, socija­
listički je pokret nakon kraja rata dosegao vrhunac: izgledalo je
da pobjeda revolucije u Rusiji, proglašenje republike savjeta u
Mađarskoj i Bavarskoj, zaposjedanje tvornica u Italiji i snažni
štrajkaški pokret gotovo u svim evropskim zemljama naviještaju
revoluciju.
Na ovaj su izazov srednji slojevi reagirali sasvim različito.
Jedan je dio i dalje poklanjao svoje povjerenje građanskim parti­
jama, ali drugi se dio okrenuo ekstremnim grupama koje su
zahtijevale silovit i radikalan slom socijalističkoga radničkog
pokreta, a koje su nakon 1918. rasle kao gljive poslije kiše.
Ipak, značajni su dijelovi građanstva u prvi mah povukli sasvim

101
druge konsekvencije: oni su se priključili socijalističkom pokretu
koji je obećavao potpuno prevladavanje kapitalističkoga sistema.
Tek kad su se lijeve partije pokazale nesposobnima za zbiljski
preobražaj, ove su grupe potražile nove saveze.
Vladajuće ideologije, koje su od kraja 19. stoljeća sve snaž­
nije preuzimale nacionalističke, rasističke i imperijalističke ele­
mente i koje su potom dosegle svoj vrhunac u propagandi za
vrijeme svjetskoga rata, nisu naravno prošle bez tragova ni u
radništvu. Ipak se pokazalo da je ova socijalna klasa razvila
najjaču otpornu snagu prema fašističkoj agitaciji. Samo su se
rubne grupe pokazale kao jače prijemljive: poljoprivredni rad­
nici, nezaposleni mladi radnici, radnici koji su bili zaposleni u
poduzećima srednjih slojeva na selu, dakle, prije svega takve
grupe koje nisu organizacijski bile vezane ni putem sindikata
ni putem socijalističkih partija. Na primjer, u NSDAP je do
1930. samo_8J)-% _čl_anova potjecalo iz radničke klase.14
Znatno su naprotiv značajniju ulogu igrale grupe takozva­
nog „novoga srednjeg staleža” i „slobodna zanimanja”, to jest
sitni i srednji namještenici i činovnici, liječnici i odvjetnici i
akademska omladina. U industrijskim je zemljama od prijelaza
stoljeća osobito porastao broj namještenika. Godine 1882. u
Njemačkoj je bilo tek 300 000 namještenika; godine 1925. ovaj
je broj narastao na 3,5 milijuna.15 A njihov se socijalni položaj
pogoršavao s rastućom koncentracijom kapitala. Dok namješte­
nik u malim poduzećima 19. stoljeća još djeluje kao dio rukovod­
stva poduzeća i ozbiljno shvaća delegirane poduzetničke funkcije,
on je u birokracijama velikih poduzeća i u trgovini sve jače
potisnut samo u izvršnu ulogu. On nije obavljao ni duhovne ni
vodeće djelatnosti i više se u svom radu — a često i u svom
dohotku — nije bitno razlikovao od radnika. A upravo je stoga
velik dio namještenika, osobito jer su se pretežno regrutirali iz
samostalnih srednjih slojeva, insistirao na svom posebnom pre­
stižu spram radništva. Mnogi su se namještenici i dalje osjećali
kao predstavnici vodstva poduzeća, kao što su se mnogi činov­
nici osjećali nosiocima suverene vlasti.
Općenito se može primijetiti da su fašističke sklonosti sred­
njih slojeva postajale veće kad je njihov socijalni položaj bio
14 A . T y re ll, Fiihrer b e f i e l . . . Selbstzeugnisse au s d er „ K a m p fz e it”
d er N S D A P , D iissc ld o rf 1969, str. 379.
15 A ben d ro th , str. 26.

102
ugrožen i kad se pokazalo da su njihovi „srednjeslojevski” za­
htjevi počivali na iluzijama. Tako valja objasniti činjenicu što je
tek akutna privredna kriza mobilizirala fašistički potencijal: ona
je pokazala baokrotiranom ili bankrotom ugroženomu sitnom po­
sjedniku kao i nezaposlenom ili nezaposlenošću neposredno ugro­
ženomu namješteniku da je on u tom sistemu isto tako bio bespo­
moćan objekt kao i radnik. Utoliko je žešći bio njihov protest
protiv ovog deklasiranja koji je protest našao svoj izraz u fašistič­
koj ideologiji.
Za fašističku partiju Italije postoji popis iz studenoga 1921.
koji je obuhvatio 151 146 članova — to je bila otprilike polo­
vina ukupnoga članstva — i koji pokazuje slijedeću sliku :16

trgovci i obrtnici 9,2%

industrijalci 2 ,8 %
slobodna zanimanja 6,6 %
privatni smještenici 9,8%
državni i komunalni službenici 4,8%
učitelji 1,1%
studenti 3,0%
seljaci 12,0 %

Pored ovih grupa zemljišnih vlasnika i građanskih srednjih

slojeva, koji su — mjereno njihovim učešćem u broju stanovništva
— imali očigledno suviše zastupnika i predstavljali većinu čla­
nova, funkcionara i financijera, nabrojano je 24,3% zemljišnih
radnika i 15,4% gradskih radnika. Iako je to značajan udio, ove
su grupe bile očigledno slabo predstavljene. Osim toga, mora
p obzir da su dolazile prije svega izonih područja koja su
fašistički teroristički pohodi već potčinili; tko se tamo još su­
protstavljao fašistima, nije samo gubio radno mjesto nego je riski­
rao život.
Sličnih je osobina bila socijalna baza njemačkoga fašizma:
„Namještenici, obrtnici, trgovci, činovnici, slobodna zanimanja
bila su procentualno u NSDAP gotovo dvostruko jače zastupljena
nego u cjelini zaposlenih.” 17 Sitnoburžoaski je karakter još jasnije
došao do izražaja kod birača partije nego kod članova. „Može
npr. vrijediti kao dokazano da je pretežan dio sitnih seljaka i ku-
, 16 S . M . S lo b o d sk o j, D e r italie n isch e F asc h ism u s u n d sein Z u sa m m e n -
b ruch,, B erlin 1948, str. 6 0 .; isto ta k o T a sc a , str. 195.
M . B r o s z a t, D e r S t a a t H itle r s , M iin ch en 1 969, s tr. 50.

103
ćevlasnika .; . 1932. birao NSDAP. Isto dakako vrijedi za mili­
june namještenika, rentijera, umirovljenika, sitnih trgovaca, obrt­
nika koji su — ekonomski gledano — višestruko živjeli na prole­
terskom stupnju, ali su se osjećali pripadnicima srednjega sta­
leža.” 18

2. Ideologija .j * s ^ - ,a

Ideologija i propaganda fašizma odgovarale su kako menta­

litetu sljedbenika tako i potrebama vladajuće klase. Fašistička je
ideologija morala, s jedne strane, izraziti nezadovoljstvo masa s
postojećim prilikama, a s druge, nije smjela ugroziti kapitalistički
društveni poredak. To je bilo moguće jedino ako se ovo nezado­
voljstvo obuzda i usmjeri u kanale koji ne samo da nisu bili
opasni za postojeći sistem nego su možda čak bili korisni. Na­
ravno, takva je politika bila moguća jedino onda kad su mase
već bile na odgovarajući način preoblikovane svojim socijalnim
položajem, te duhovnom i političkom tradicijom.
Može se razlikovati šest motiva, od kojih svaki ima jasno
naznačenu funkciju, ali koji tek u njihovoj međuigri čine speci­
fičnost i djelotvornost fašističke ideologije. Ideologija zajednice,
u koju se broji i nacionalizam; ideologija autoriteta, koja završava
načelom vođe; ideologija vlasništva, vrhunac koje je militantni
antikomunizam; stanoviti antikapitalistički naglasci, koji su usmje­
reni protiv krupnoga kapitala, ali koji su u sprezi s ostalim ele­
mentima, osobito s ideologijom vlasništva, politički otupljeni; filo­
zofija grešnoga jarca, koja pruža uvjerljivo objašnjenje za sva zla
ovoga svijeta i istodobno nudi masama objekte na kojima one
mogu bez opasnosti rasteretiti svoje agresije; i konačno, milita­
rizam, koji mase ideološki priprema za rat.

i , a) Zajednica
1/ *\
/ Ideologija o zajednici ima u klasnom društvu uvijek funkciju
da zamagli socijalne suprotnosti, da interese vladajućih prikaže
kao interese cjeline i da time osigura društveni status quo. Ona
je stoga sastavni dio svih desnih misaonih sistema, koji smjeraju
očuvanju postojećih odnosa vlasti. Fašizam samo vodi ovu iđeolo-
11 Is to , str. 52.

104
giju do njezinih posljednjih radikalnih konsekvencija. Ako, naime,
narod zbiljski predstavlja veliku životnu i sudbinsku zajednicu,
ako poduzeće zbiljski predstavlja pravu zajednicu poduzetnika i
najamnih radnika, tada moraju svi bezuvjetno držati istu stranu;
tada je svaka kritika i svaka opozicija destruktivna, protunarodna
i time kriminalna.
Odlučujuće je pitanje, dakako, tko odlučuje o onomu što uvi­
jek konkretno znači zajedničko dobro. Građanska demokracija
ipak dopušta o tomu javnu raspravu, koja i donjim klasama u
ograničenom opsegu omogućava da izraze svoje interese. Ako se
pak ova rasprava guši, ako se opozicija denuncira kao destruktiv­
na, a istodobno se zadržava klasna struktura društva, mogu vlasto­
dršci svoje vlastite interese prikazati kao zajedničko dobro i
ostvariti ih bez ikakvog ograničenja.
Fašizam je pri tom mogao nadovezati s jedne strane na kon­
zervativne ideologije zajednice, a s druge na nacionalizam koji je
izvorno — u borbi građanstva protiv feudalizma i apsolutizma —
imao progresivnu funkciju. Ali nacionalizam je sada služio za to
da se uzdiže veličina i slava vlastite nacije nasuprot ostalim na­
cijama, te da se proklamira bezuvjetna sloga svih protiv izvanj­
skoga neprijatelja. U političkoj je praksi to bilo istoznačno sa
zahtjevom bezuvjetnoga podvrgavanja volji određenoga političkog
vodstva. Parlamentarna se demokraoija činila sasvim nepodobnom
da zajamči nacionalnu politiku u tom smislu, a ljevica je izgledala
kao destruktivna snaga koju se moralo potisnuti.
Može se na prvi pogled činiti čudnim što su mase slijedile
takvu ideologiju koja je očigledno protuslovila njihovim elemen­
tarnim interesima. Valja, međutim, imati na umu da su vladajući
raspolagali djelotvornim političkim i duhovnim sredstvima moći
kako bi spriječili puk da uvidi vlastite interese i kako bi na
nj u svom smislu utjecali. Ovakva se vrsta „javnog mnijenja”
može modificirati jedino posredstvom jake organizacije donjih
klasa koja je svjesna cilja. Tomu pridolazi da nacionalizam i ideo­
logija narodnoga zajedništva na neki način donekle zadovoljavaju
prirodne potrebe. Želja da se bude sigurno prevladan u jednoj
solidarnoj zajednici razumljiva je upravo s obzirom na opću soci­
jalnu nesigurnost, a sklonost identifikaciji s moći i uspjehom vla­
stite nacije javlja se upravo kod onih koji u društvenom životu
nemaju utjecajnih pozicija i koji ne doživljavaju uspjehe.
Radništvo — ukoliko je raspolagalo jakom, klasno svjesnom
organizacijom — moglo se još djelotvorno suprotstaviti ovakvim

105
 ideologijama. Ali su to lakše pali pod njihov utjecaj građanski
srednji slojevi, čija želja za važenjem u socijalnoj zbiljnosti više
nije mogla biti zadovoljena. Budući da su po svojim interesima
bili raspršeni u mnoštvo grupa — namještenik, seljak, sitni zem­
ljoposjednik i advokat nemaju ničeg zajedničkog osim svijesti da
su „srednji stalež” — nisu dakle u društvenim sukobima mogli do­
ći do izražaja ni kao ipojedinoi ni kao organizirana snaga, nacionali­
zam im je nudio ideologijski izlaz: ne postoje nikakve klase i klas­
ni sukobi nego jedino sudbinska zajednica u kojoj su svi sigurno
/brinuti. Ne smije se, međutim, previdjeti da se parole o narodnoj
zajednici i nacionalnoj solidarnosti ne obraćaju jedino razočaran?
ma i autoritarno deformiranim grupama. Dapače, zahtjev za zbilj­
skom zajednicom i ukidanjem klasnih suprotnosti artikulira genui-
no demokratske i humane potrebe. Ideja o društvu u kojemu čo­
vjek više nije čovjeku vuk, u kojemu su prevladani izrabljivanje,
potlačivanje i socijalna nesigurnost, a svi rade za dobrobit cjeline,
središnja je misao svih socijalnih utopija i bitno je suoblikovala
i socijalistički pokret. Samo je tako pojmljivo oduševljenje koje
su ove parole razbudile. Fašizam je ovu ideju prisvojio, ali je ge-
nuino demokratske ideje izvrnuo u suprotnost: narodna se za­
jednica prikazuje kao već postojeća, kao prirodom dana s postoja­
njem naroda, tako da se postojeća vladavina pojavljuje kao oprav­
dana, a upravo oni koji žele prevladati klasnu vladavinu i time
tek uspostaviti zbiljsku narodnu zajednicu mogu biti difamirani
kao izazivači nemira i narodni neprijatelji.
Ova je ideologija doživjela svoje najagresivnije zaoštrava­
nje u rasizmu. Učenje da vlastita rasa nije samo drukčija od dru­
gih rasa nego da je i više vrijedna pružilo je demagogiji goleme
mogućnosti. Na taj je način mogao i najnižemu biti posredovan
uzvišen osjećaj da pripada izabranima. Time je mogao biti pojačan
osjećaj pripadnosti vlastitoga naroda, a nezadovoljstvo bespomoć­
nih kako ideološki kompenzirano tako i usmjereno u pravac koji
je za vlastodršce bio bezopasan, naime protiv vanjskoga nepri­
jatelja.
Ovakva je ideologija o nadmoćnosti vlastite rase bila dakako
vjerojatna jedino ako se mogla dokazati u praksi. Rasizam je sto­
ga prinuđen bar na dugi rok voditi ekspanzivnu politiku pa dru­
ge narode i faktički porobljavati (ukoliko ne postoje rasne manji­
ne u vlastitoj zemlji, kao u SAD). On ovdje može nadovezati
na socijaldarvinizam, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća izrastao

106
iz kapitalističkoga načela konkurencije: jači se probija i probijaju­
ći se on dokazuje svoje više pravo.
Pored ideološkoga zadovoljenja koje pribavlja uvjerenje o
nadmoćnosti vlastite nacije ili rase ne smije se previdjeti mate­
rijalni vid: podvrgavanje drugih naroda nudilo je i donjim klasa­
ma izgled da će profitirati od njihove eksploatacije. Ova je nada
igrala vrlo važnu ulogu u građanskim srednjim slojevima; jedino
se tako može do kraja razumjeti njihovo oduševljenje za kolonijal­
nu politiku evropskih sila. Ali i u radničkom je pokretu bilo gla­
sova koji su opravdavali kolonijalno izrabljivanje s argumentom
da ono ipak koristi cijelom narodu, te da je i u interesu radničke
klase. Tlo za fašističku ideologiju bilo je dakle u više vidova do­
bro pripremljeno.

b) Načelo vođe

Ideologija vodstva i jake države neposredno se nadovezuje

na ideologiju o zajednici i naciji. Ako političko vodstvo predstav­
lja zajedničko dobro, onda se očigledno radi q tome da se ovo
vođstvo napravi što ie moguće Tačimr te da_se oslobodLsvih^pp-
tencijalnih "činitelja smetnji. Da bi se to zajamčilo, nije bilo do-
voljno isključitinm t l k u i Dpoziciju prilikom konstitucije političke
volje na najvišoj razini. Dapače, bilo je potrebno oblikovati cijelo
društvo prema načelu zapovijedanja i poslušnosti, te jačati autori­
tet u svim područjima društva. Ovo se jačanje u obitelji odnosilo
na jačanje autoriteta oca, u odgoju autoriteta učitelja, u upravi
autoriteta pretpostavljenih, a u privredi autoriteta poduzetnika.
Uzor takve organizacije društva jest vojska s njezinim strogim
poretkom nadređenosti i podređenosti. Hitler nije propustio uka­
zati poduzetnicima na konsekvencije kapitalističkoga načela učinka
i izbora za oblikovanje države: „Vi mislite, gospodo, da njemačka
privreda mora biti izgrađena na ideji privatnoga vlasništva. Ali
takvu ideju privatnoga vlasništva možete praktički održati jedino
onda ako ona bude nekako i logički utemeljena. Ova ideja mora
•svoje etičko utemeljenje vući iz uvida u prirodom danu nuž­
nost . .. Otuda je nužno takve naslijeđene oblike, koji treba da
ostanu sačuvani, utemeljiti tako da se mogu smatrati kao bezuvjet­
no nužni, logični i točni. A tada moram reći: privatno se vlasništ­
vo može^ jedino tada moralno i etički opravdati ako pretpostavim
da su učinci ljudi različiti. . . Ako je to priznato, ludost je reći:
r ' J ,, , '' '
- I, / 107
na privrednom području bezuvjetno postoje razlike vrijednosti, ali
n? političkom području ne postoje! Besmisleno je privredno gra­
diti život na ideji učinka, na vrijednosti osobe, a time praktički
na autoritetu osobe, a politički negirati taj autoritet osobe i na
njegovo mjesto gurati zakon većega broja, demokraciju . . . A
političkoj demokraciji na privrednom je području analogan komu­
nizam.” Nasuprot tomu NSDAP već je ozbiljila načelo nove vo­
đine države: „ . . . organizaciju ispunjenu najeminentnijim, nacio­
nalnim osjećajem, izgrađenu na ideji apsolutnog autoriteta vodstva
na svim područjima, u svim instancijama — jedinu parđju koja u
sebi nije bez ostatka prevladala samo internacionalnu ideju nego
i ideju demokracije, koja u svojoj organizaciji pozna samo odgo­
vornost, zapovijest i poslušnost, koja time prvi put u politički
život Njemačke ugrađuje milijunsku pojavu ustrojenu na načelu
učinka.” 19 Dakle, jprema Hitlerovu mišljenju, kapitalističkom in­
dustrijskom poduzeću s njegovim načelom učinka i njegovoj stro-
goj hijerarhiji’ naređivanja odgovarala je u političkoj steri diktatu­
ra.' Da~je HItlerTIme podišao i interesima i mentalitetu poduzet>
nika, vidi se već iz zapisnika koji bilježi za vrijeme Hitlerova go­
vora višestruko „odobravanje” , „živahno odobravanje” i na kraju
„silovito, dugotrajno odobravanje” .20
Ovom autoritarnom modelu društva odgovara kvazimilitari-
stički kodeks fašističkih vrlina: disciplina i poslušnost, vjernost i
vojnička čast stavljeni su kao najviše vrline. Budući da sadržaji i
ciljevi, u čijoj službi stoje ove „sekundarne vrline” , nisu bili ni
diskutirani ni racionalno utemeljeni, time je stvorena mogućnost
da se fašistički pristaše angažiraju za proizvoljne ciljeve vodstva.
Autoritarna organizacijska struktura fašističkih partija i fašisđč-
kih država imala je dakle i sasvim pragmađčku funkciju: ona je
vodstvu stvorila potpunu slobodu djelovanja i unaprijed je isklju­
19 H itle r o v g o v o r od 27. 1. 1932. p red D iseld o rfsk im industrijskim
k lubom , u : M . D o m a ru s (iz d a v a č ), H itle r, Reden und, P roklam ationen
1932— 1945, I sv ., W urzbu rg 1962, str. 68. i d alje, o sob ito str. 72. i dalje,
te 87-^
Ć J^ D o m a ru s, iz d a v a č H itle ro v ih g o v o ra , vid i doduše o v a j odnos
bitn o d ru k čije (uspo red iti str. 6 8 ): H itle r d a je p rim jen jivao sy ° j u »»Pfo v ie_
renu m etodu iz n u riv a n ja ” , ra b io ra sp lin u ta o b ja šn ja v a n ja dok ,,svi slu­
šate lji, uklju ču ju ći i one koji su mu bili neskloni, nisu »poludjeri i više
nisu bili spo so bn i z a bilo k a k a v duhovni o tp o r” , a ^ta d a im^ je nam etnuo
sv oje ideje. K a o što se v id i, nekim histo ričarim a niije ni jedan argum en t
suviše glu p d a bi p rik rili o v d je o sob ito evidentn u po v ezan o st fašiz m a i
k ap italiz m a .
/ f I
i08
čila svaku mogućnost kontrole odozdo. Fašist se morao opajati
razgranatošću vlastite organizacije, razviti držanje bezuvjetne po­
slušnosti i ne pitati o svrsi cjeline. Morao ga je zadovoljiti paušal­
ni odgovor da sve služi domovini a da se za to brine voda. Paro­
la je fašističke omladine Italije glasila: „Vjerovati, slušati, bori­
ti se.”
Očigledno je da je ovakav autoritarni model društva odgo­
varao mišljenju oficira. Ali i namještenicima i činovnicima, koji
su bili uključeni u hijerarhijske sisteme gdje se volja obrazuje
striktno odozgo prema dolje, bilo je blisko da na ovaj način po­
litički presade svoje strukovno iskustvo. Ukoliko su bili zaposle­
ni u javnoj službi, njihova je sklonost da zaštitu i sigurnost tra­
že u jake države proizlazila iz njihova stvarnog odnosa zavisnosti.
Poduzetnicima je ovaj model nudio prednost da opet postanu „go­
spodari u vlastitoj kući” , te da opet mogu razgraditi suodlučivanje
savjeta poduzeća i sindikata. Oni dijelovi gornjih klasa koji su
trebali potporu — prije svega zemljoposjednici i teška industrija —
mogli su zadržati svoj društveni položaj samo ako se država po­
brinula za subvencije. Različite grupe srednjega staleža, koje su
bile preslabe i raspršene da bi ostvarile svoje interese u klasnoj
borbi, mogle su se nadati da će ih jaka država štititi i da će bra­
niti njihovu poziciju srednjega staleža nasuprot krupnom kapitalu
'kao i nasuprot sindikatima. Trajno nezaposlenima, na kraju, mo­
glo se činiti da se njihov očajnički položaj može promijeniti samo
energičnim zahvatom više sile. Tako se u ideologiji o vodstvu
i jakoj državi, o miru i poretku mogao susresti niz heterogenih
?.ruPva razHke čijih interesa su tek tada došle na vidjelo kad je fa­
šistička država preuzela vlast i kad je trebala donositi praktičke
odluke.
Psihoanaliza je pokazala kako autoritarni mentalitet i odu­
ševljenje za načelo vođe ne moraju uvijek potjecati iz konkretnih
socijalnih interesa, nego mogu biti u općenitijem smislu društveno
posredovani: neprozirnost kapitalističkoga industrijskog društva i
iskustvo vlastite bespomoćnosti, izručenosti anonimnim silama
proizvode strah koji traži čvrst oslonac. „ J a ” se pod ovim uvjeti­
ma ne može razviti u samosvjesnu instanciju nego traži spas u
podvrgavanju jakom autoritetu. To se može očitovati identifici­
ranjem bilo s moćnim kolektivom — državom, nacijom, poduze­
ćem, ili s osobom vođe: „autoritarno-mazohistički značaj” proji­
cira svoj ja-ideal na lik vođe s kojim se bezuvjetno identificira. In­
dividuum ostaje u stanovitoj mjeri na onom djetinjastom stupnju

109
razvitka u kojemu apsolutno dominira autoritet oca. Ova in­
fantilna temeljna struktura ne dolazi samo do izražaja u slabosti
odlučivanja pojedinca koji zahtijeva autoritet, nego i u apsolutiza-
ciji stanovitih vrlina kao što su točnost, čistoća i poslušnost —
dakle, upravo onih vrlina koje u fašizmu igraju središnju ulogu.
Ali autoritet nije samo instanca koja obećava zaštitu, nego i
instanca strogosti i odricanja koja zahtijeva potiskivanje vlasti­
tih želja. Već primjer očinskoga autoriteta objašnjava ovu ambi-
valenciju. On stoga ne budi samo povjerenje nego i mržnju. Ali
njezina bi realizacija vodila u sukob s moćnijima i donijela bi
neugodne posljedice. U takvoj situaciji autoritamo-mazohistički
značaj preobražava omraženi autoritet u ideal dostojan poštova­
nja. Mržnja traži sebi druge putove koji su manje opasni.

c) Privatno vlasništvo

Upravo je moć raspolaganja privatnim vlasništvom ono što

razlikuje samostalnoga od najamno ovisnoga, ono što mu u nje­
govoj svijesti jamči privrednu nezavisnost i stoga čini sav njegov
ponos. Zato je privatno vlasništvo moralo u ideologiji malogra­
đanskoga protestnog pokreta zauzeti središnje mesto. To doduše u
načelu vrijedi za sve građanske partije jer je privatno vlasništvo
temelj građanskoga društva i ima mnogo valjanih razloga da se
oni koji ne raspolažu privatnim vlasništvom i privrednom neza­
visnošću ne ubrajaju u „društvo” u užem smislu. Ipak, kao i svi
drugi građanski elementi, i ovaj u fašizmu dobiva posebno obiljež­
je, i to iz slijedećih razloga.
U fašizmu su se okupili, kao što je već izloženo, prije sve­
ga deklasirani ili neposredno deklasiranjem ugroženi dijelovi sred­
njega sloja. Svojim glasovanjem za fašizam oni su protestirali pro­
tiv deklasiranja i naglašavali svoju aspiraciju da ostanu „srednji
stalež” pa da se i dalje jasno razgraničuju spram donjih klasa. Sto
je iluziomija buvala ta apstrakcija i što je očiglednije postajalo nji­
hovo deklasiranje, to su oni fanatičnije insistirali na svojim za­
htjevima za prestižem — i na institutu koji ih je utemeljivao: na
privatnom vlasništvu. Sitni seljak, sitni trgovac i obrtnik osjećali
su se i tada nadmoćni industrijskom radniku kad su njihovi do­
hoci bili isto tako mali. Za njegovu je svijest njegovo malo vla­
sništvo bilo odlučujuća granica koja ga je dijelila od radnika i

110
čuvala od opasnosti privredne zavisnosti — nezaposlenosti, ma­
terijalne bijede.
U procjeni vlasništva susreo se sitni samostalac s krupnim,
srelo se deklasirano sitno građanstvo s kapitalom. Ideologija pri­
vatnoga vlasništva omogućivala je konačno zajednički front svih
onih koji su se ubrajali među vlasnike — bez obzira na to da li
se njihovo vlasništvo sastojalo samo od male trgovine ili od moć­
noga koncerna, od komadića zemlje ili od milijardskog imetka. A
taj se front s izuzetnim fanatizmom borio protiv onih koji su
htjeli ukinuti privatno vlasništvo i time prema mišljenju vlasnika
nivelirati sve u proletariziranu masu. Kad je Emil Griinberg go­
dine 1932. pisao: srednji stalež „pozajmljuje krupnoj buržoaziji
težinu svojih masa, bez koje se ni jedna vlast nije u stanju održa­
t i . . . Srednji je stalež temelj na koji se oslanja kapitalistička vla­
davina,21” on je time učinio vidljivim bitan element kapitalističke
vladavine, premda ga je dakako suviše rigorozno formulirao: u re­
volucionarnim razdobljima, kao npr. 1918, srednji se slojevi mogu
sasvim mobilizirati za jednu lijevu politiku, iako ne predstavljaju
njezinu pogonsku snagu.
Politički je pozicija zajedničkoga fronta vlasnika došla do
izražaja u savezu fašističkog masovnog pokreta i gornjih društve­
nih klasa, koji je bio usmjeren protiv radničkih organizacija i ko­
ji je nakon fašističkog „zauzimanja vlasti” uzrokovao njihovo uni­
štenje. Dakako, ovaj savez nije bio sasvim neproblematičan jer je
značajan dio sljedbenika fašizma potpuno shvatio kako mala
trgovina i moćni koncern imaju i suprotne interese.

d) Antikapitalizam

Obrtnik i sitni trgovac vrlo su dobro, naime, znali da su

velika poduzeća u trgovini i industriji i banke bili izlazište prije­
tnji njihovu privrednom opstanku. Uviđajući da su beznadno pod­
legli u konkurenciji s krupnim kapitalom, oni su slijedili neke
antikapitalističke zahtjeve koji su jasno razlikovali fašizam od
drugih građanskih grupacija. Ipak polemika s krupnim kapitalom.
budući da je bila povezana r~načelnom ~obranom privatnoga vla-
šnlstva,jnije vodila~dd socijalističkih konsekvencija. Cilj ovoga ma­
lograđanskog protestnog pokreta nije bilo podruštvljenje privrede,
21 E . G riin d b e rg , D e r M itte ls ta n d in d e r k a p ita lis tis c h e n G e s e lls c h a ft,
L e ip z ig 1932, str. 185. f

i,,i p '■
Hl
kao što je to zahtijevala ljevica, nego povratak u pretkapitalističke
prilike. Fašistička je utopija preuzeta iz prošlosti, ona je reakcio­
narna: društvo sitnih trgovaca i sitnih proizvođača, u kojemu
svatko raspolaže svojim malim vlasništvom, a „srednji stalež” ne
ugrožavaju ni krupni kapital niti socijalistički zahtjevi sindikata.
Antikapitalištička su raspoloženja u nekih grupa fašističkog
pokreta dosegla značajan radikalizam. Ove su „lijeve” grupe drža­
le borbu protiv krupnoga kapitala važnijom nego borbu protiv
radničkoga pokreta, čak su se igrale idejom da se najprije s
njim povežu, pa su odlučno preuzimale socijalističke zahtjeve. U
programu fašističkih borbenih grupa (fasci di combattimento) iz
1919. nalaze se slijedeći zahtjevi: „Minimalne najamnine — su­
djelovanje radničkih predstavnika u tehničkom vođenju poduzeća
— prenošenje vođenja industrije ili javnih poduzeća na proleter­
ske organizacije . . .,>22 Program NSDAP iz 1920. zahtijevao je
„stvaranje zdravoga srednjeg/staleža i njegovo održavanje. K a
munalizlranje velikih robnih kuća i njihovo iznajmljivanje sitnim
trgovcima po niskim cijenama, najtrože uzimanje u obzir svih sit­
nih trgovaca prilikom isporuka državi, pokrajinama ili općinama” ,
„podržavljenje svih (dosad) već podruštvljenih (trustova) podu­
zeća” i „učešće u podjeli profita velikih poduzeća” . Lijevo je krilo
partije još oštrije formuliralo antikapitabstičke zahtjeve: „Kapita­
lizam je kriv za našu bijedu i stoga mora biti uništen.”23 On znači
„klasnu vladavinu koja podnosi da jedna klasa građana vlada pri­
vrednim životom i smrću velike većine ostalih građana”24. Ostali
elementi fašističke ideologije, koji su imali potpuno antisocijalistič-
ki karakter i djelovanje gornjih društvenih klasa zainteresiranih
da fašistički pokret oblikuju u instrument borbe protiv ljevice,
uzrokovali su ipak da ove grupe ostanu bez većega utjecaja. Naj­
kasnije u trenutku kada je fašizam postao masovni pokret_T£ađ
je ' pdčeo~postajati atrakHyairTcao saveznik gorrijIh~klasa~ove su
„lijeve” snage unutar fašističkoga pokreta izolirane i razvlašteiie.
U novim „programskim osnovama” , što Ih je Mussolim izložio u
listopadu 1921, „socijalizam” je već bio nadomješten ekspanziv­
nim nacionalizmom. One su tražile potpuno odustajanje od „po­
državljenja, socijalizacije, komunalizacije” . Zadatak države sastoji
se u tomu „da zbroj svog djelovanja posveti jačanju, razvitku i
ekspanziji talijanske nacije i da pridonese ostvarenju njezinih ve­
22 C itiran o p re m a : T a sc a, str. 61.
23 A . K re b s, D ie F au st, F. 1, siječan j 1930.
2* G . Strasser, N atio n also z ialistisch e s Ja h rb u ch 1927, str. 147.

112
likih historijskih i svjetskopolitičkih ciljeva” . Mussolini je po­
vukao strogu liniju razgraničenja spram socijalizma: „M i se neo­
pozivo razlikujemo od svih socijalističkih sekti budući da odbacu­
jemo svaki bilo kako artikulirani internacionalizam, svaki ma kako
artikulirani zahvat države u nadležnosti privrede.”25 U Njemačkoj
je u ljetu 1930. iz partije isključena grupa oko Otta Strassera i
izdavačkog poduzeća Kampf, koja je grupa predstavljala antikapi-
talističke snage partije.26 Ipak su u talijanskom kao i u njemačkom
fašizmu ostali živi stanoviti antikapitalistička momenti — u
svijesti fašističkih vodećih garnitura jedino s namjerom da se
podiđe mentalitetu sljedbenika i proširi masovna baza partije, a
za dijelove fašističkog pokreta pak kao bitni ciljevi partije. Soci­
jalna je demagogija bila to vjerojatnija što vode fašističkih pokreta
općenito već po svom podrijetlu nisu bili sumnjivi da paktiraju
s kapitalizmom, nego su dolazili iz prostoga puka i to su u svo­
joj propagandi bogato koristili. Adolf Hitler, sin niskoga činov­
nika, povremena radnik, u ratu kaplar, mogao je „male ljude”
valjano uvjeriti da je on jedan od njih. A Mussolini je do počet­
ka rata pripadao socijalističkoj partiji i isključen je tek zbog
svoje agitacije za stupanje Italije u rat. Pučko podrijetlo, go­
vor i nastup bijahu — pored demagoških sklonosti i taktičke ra-
strganosti — bitna pretpostavka za uspjeh nekoga fašističkog
vođe. Tek je to stvorilo mogućnost da nova varijanta reakcionarne
politike koju predstavlja fašizam zahvati mase.

e) Filozofija grešnoga jarca

Neprozirnost visokorazvijenoga društva, osjećaji straha koji

su otuda rezultirali i nezadovoljstvo s uvjetima vlastite egzisten­
cije nisu pobudili samo čežnju za spasavajućim vođom i jakom
državom nego i za jednostavnim i uvjerljivim objašnjenjem svijeta
i njegovih nedostataka. Takvo je objašnjenje moralo biti to više
dobrodošlo, ako je jačalo vlastiti osjećaj sopstvenosti i nko je osim
toga nudilo objekte na kojima su se mogle bez opasnosti rd.'dsre-
titi od vlastite agresije.
25 P o p o lo d ’I t a li a o d 9. 10. i 14. 10. 1921, c itira n o p r e m a : T a s c a , str.
194. i d a lje .
26 O p o z ic iji lije v o g a k r ila u N S D A P u s p o r e d i: R. K iih n l, D ie
N a tio n a ls o z ia lis tis c h e L in k e , M eisen h eim 1966.

8 O blici g r a đ a n s k e v la d a v in e i i a
 Fašizam je zadovoljio te potrebe posegavši za postojećim
predrasudama koje su djelomice imale dugu tradiciju, radikalizira­
jući ih i poredavši u jednu u sebi zatvorenu sliku svijeta. Ona je
počivala na jednostavnoj podjeli svijeta na crno i bijelo, dobro
i loše, anđele i đavole, i time je preuzela shemu prastarih mitova.
Što je ovakva slika svijeta manje diferencirana i nijansirana, to je
djelotvornija u vremenima oskudice i straha. Fašistička je shema
prijatelj — neprijatelj dosegla najviši stupanj pojednostavljenja
koji se može zamisliti. Vlastita je grupa utjelovljavala dobro opće­
nito i stoga je zahtijevala potpunu identifikaciju. Tuđa grupa vri­
jedila je kao zla i destruktivna i zato je morala biti totalno ospo­
ravana.
Vlastita je osnovna grupa bila prije svega vlastita partija, po­
tom vlastita naoija i vlastita rasa. Neprijatelja je najprije predstav­
ljao unutrašnjepolitički protivnik, dakle prije svega ljevica, a ka­
snije i drugi narodi i rase. Niz je fašističkih pokreta, osobito na­
cionalsocijalizam, otkrio svjetskoga protivnika u Jevrejima i s
njima je povezao sve ostale neprijateljske grupe: kapitalizam i
komunizam, demokraciju i liberalizam da su na kraju krajeva sa­
mo posebni pojavni oblici židovstva stvoreni u svrhu uništenja vi-
ševrijednih naroda i rasa.27 Time je dosegnuta najviša mjera jedno­
stavnosti i efektivnosti.
Dio ovih neprijateljskih grupa predstavljali su konkretni po­
litički protivnici; utoliko u fašističkoj ideologiji postoji ostatak
povezanosti s realitetom, iako ne i s racionalitetom. Difamiranje
socijalista, komunista i kritičkih intelektualaca da su neprijatelji
nacije i destruktivni elementi povezano je ipak sa stanjem interesa
građanskih srednjih slojeva — dakako s krivo shvaćenim stanjem
interesa. Nasuprot tomu, difamiranje Jevreja samo još prividno
nadovezuje na zbiljnost: doduše, Jevreji su igrali stanovitu ulogu
u bankarstvu i trgovinskim kućama, kao advokati i kao liječnici,
ali se fanatični antisemitizam ne da otuda objasniti. Prvo, svi su
Jevreji — bez obzira na struku — proglašavani za neprijatelje
naroda, a drugo, oštro je razlikovan neievreiski kapital, kao na­
vodno „stvaralački!V odjevrejskog,JtaQ_nav^noI]>iz£ablj ivačkog” ,
iaiko prema stvarnoj ekonomskoj funkciji nije postojala ni najmanja
razlika. Kapital uvijek teži — prinuđen načelom konkurencije
maksimalnom profitu, bez obzira u čijim se rukama nalazi. Uzrok
27 U sp o re d i o to m u : A . H itle r, M ein K a m p f, M iinchen 1944, oso ­
bito str. 163, 344. i d alje , 350. i d alje , 585, 627, 751.

114
antisemitizmu ne treba, dakle, tražiti kod Jevreja, nego kod
antisemita.
Antisemitizam se tako Dokazuje kao ideologija koja postoje­
će agresije usmjerava na objekt koji nema ništa više veze s uzro­
cima agresije nego bilo koji drugi objekti. Isti značaj imaju ostale
varijante fašističke ideologije grešnoga jarca: Cigani i strani rad­
nici, homoseksualci i slobodni zidari moraju oostojati kao objekti
agresije, a da se ne može spoznati čak ni daleka povezanost s ne­
voljama postojećega društva i bijedom masa. Ovdje postaje jasno
vidljivo da ove neprijateljske grupe služe jedino za to da se od­
vrati pažnja od zbiljskih uzroka socijalne nesigurnosti i dekla­
siranja.
Dakle, neprijateljske grupe na koje fašizam usmjerava ljut­
nju masa u stanovitoj su mjeri izmjenjive. Kao objekti agresije oso­
bito su podobne takve socijalne grupe koje se svojim izgledom ili
ponašanjem razlikuju od velike većine, koje su, dakle, lako pre­
poznatljive. Stoga osobito često kao objekti agresije igraju ulogu
rasne, nacionalne ili religiozne manjine, kao što su obojeni, strani
radnici ili Jevreji. Njihova je prednost osim toga što su prilično
bez obrane, tako da mase mogu na njima rasteretiti svoje agresije
bez rizika i kazne. Nasilja i umorstva, koja su normalno strogo
zabranjena, u odnosu prema ovim grupama vrijede gotovo kao
nacionalna služba časti. Ona ne samo da omogućavaju rastereće­
nje vlastitih agresija nego dobivaju i priznanje autoriteta, tako da
pred vlastitom nečistom savješću mogu biti opravdana kao „duž­
nost” . Zajednički učinjena nedjela vežu fašiste bar tako čvrsto kao
i zajednički materijalni interesi.
Sadizam koji se iskazuje u programiranju manjina i poroblja­
vanju pokorenih naroda samo je druga strana mazohizma koji do­
lazi do izražaja u radosnom podvrgavanju autoritetu. Identifikaci­
ja s autoritetom stvara zadovoljstvo jedino onda kad taj autoritet
doista čvrsto postupa i prema svim onima koji se suprotstavljaju.
Ako sam već sam pounutrio autoritet do glasa savjesti i ako sam
već spreman na dobrovoljnu poslušnost, tada se moraju podvrg­
nuti i svi drugi. Otuda postaje pojmljiv bijes koji zahvaća mnoge
frustrirane malograđane kad netko tko stoji po strani sebi dopusti
luksuz nekonvencionalnoga ponašanja i ogriješi se o norme „mira
i poretka” . U poviku za bičem i plinskom komorom ne izražava
se samo vlastiti sadizam, koji je spreman i surađivati prilikom
„stvaranja reda” , nego i prikrivena zavist spram onih koji se ne

115
 podvrgavaju bezuvjetno vladajućem autoritetu nego su zadržali
stanovit prostor slobode.28

f) Militarizam i imperijalizam

f Za fašizam vojska nije samo uzrok za političke i društvene

' -oblike organizacije, nego vojnik predstavlja idealnu sliku čovjeka,
, a rat vrhunsku točku ljudskoga samoostvarenja. Predodžbe učinka
i izbora najboljih, čvrstoće i odricanja, muškosti i hrabrosti, he­
rojstva i spremnosti na smrt, stege i poslušnosti, sile i podvrgava­
nja povezuju se ovdje u ideologiju u kojoj možda najčešće dolazi
do izražaja bit fašizma. „Jedino rat” , pisao je Mussolini, „dovodi
sve ljudske energije do najviše napetosti, jedino on utiskuje znak
plemstva narodima koji skupe hrabrosti da se usude ratovati.”29
Adolf Hider izvještava da se prilikom vijesti o početku rata „ba­
cio na koljena svladan burnim oduševljenjem i iz punog srca
zahvaljivao nebu . . . Tako je kao i za svakoga Nijemca i za mene
počelo nezaboravno i najveće razdoblje moga zemaljskog života.”30
pOva je strana fašizma mogla zadovoljiti mnoge psihičke potrebe
„ i društvene interese. Tek rat pribavlja fašizmu čvrstoću i objedi-
J njuje njegove divergirajuće komponente u zbijenu snagu.
Sklonost stanovitih socijalnih grupa prema militarističkoj ide­
ologiji može se psihološki pojmiti kao oblik izraza sado-mazo-
hističkog mentaliteta. S jedne strane, u vojsci je najkonsekvent-
nije i najstrože provedeno autoritarno-hijerarhijsko načelo, tako
da svatko tko pripada ovoj hijerarhiji ima dovoljno prilike da se
vježba pokornosti autoritetu i ostvarivanju vlasđtog autoriteta
’ spram potčinjenih. (Jedino pripadnici najdonjega stupnja nema-
“ O p sih olo gijsk om aspek tu fašističk e id e o lo g ije usporedi prije sv e ga:
S. F reu d , Massenpsychologie und Ich-Analyse, F ra n k fu rt/M . 1967; W.
a R eich, Massenpsychologie des Faschismus, K op en h agen 1933 (sad a p o n o v ­
im no p u b licira n o k ao n eo v lašten o iz d a n je ); E. From m , Die Furcht vor der
"Freiheit , F r a n k fu rt/M . 196 6; ra zličiti p rilo z i u: Politische Psychologie,
d o s a d a 8 sv e za k a, F ra n k fu rt/M . 1963— 1969. Posebn o o an tisem itizm u:
/ R . M . Loew enstein, Psychoanalyse des Antisemitismus, F ra n k fu rt/M .
*\1 9 6 7 ; E . G . R eichm ann , Flucht in den H ass , 5. izd., F ra n k fu rt/M . 1968.
” Enciclopedia Italiana, n atu kn ica „ fa š iz a m ” , citiran o prem a T asca,
^ str. 389.
30 H itle r , Mein Kam pf, str. 177. i 179.

116
ju u prvi mah nikoga komu bi mogli komandirati — izuzevši
vlastitu obitelj; utoliko su potrebnije diskriminirane manjine.)
S druge strane, militarizam se općenito povezuje s predodžbama
militarističke ekspanzije i potčinjavanja stranih naroda. Očigledno
je da su već u ovim predodžbama sadržani sadistički elementi.
Faktičko podvrgavanje drugih naroda pruža tada širok prostor za
sadističke oblike ponašanja.
Ipak ne valja previdjeti da u ovim militarističko-ekspanzioni-
stičkim ideologijama igraju neku ulogu i neposredni materijalni
interesi. Nada plijenu u najširem smislu — bilo otvorenom pljač­
kom, dugoročnim izrabljivanjem ili dobrim položajem u aparatu
vlasti — bez sumnje je jačala djelotvornost takvih ideologija. So­
cijalistička se ideja klasne borbe proteže na međunarodnu razinu i
tumači kao borba između posjedničkih i „proleterskih” nacija.
Ratni savez, što su ga zatim sklopili Italija, Njemačka i Japan,
ideološki je bio potpuno usklađen s tim motivom.
Obje su komponente — sadističko-mazohistička i materijalna
— bile podobne da militarističko-ekspanzionističku ideologiju obli­
kuju u sredstvo kojim su vladajući mogli korumpirati najdonje
klase u vlastitoj zemlji i odvratiti ih od promjene društvene struk­
ture. Njihove su agresije skrenute na vanjskoga neprijatelja, a
njihova nadanja na njegovo podvrgavanje i izrabljivanje. Jo š su
od kraja 19. stoljeća kolonijalne kampanje građanskih država po­
kazale djelotvornost takvih ideologija. Fašizam ie i u ovom smislu
izveo autoritarne tendencije građanske države do posljednje kon-
sekvencije.
Ali vladajuća klasa nije profitirala od militarizma jedino
zato što je on proizvodio autoritarne oblike mišljenja i ponašanja
i što je nadanje masa u bolje uvjete života odvratio prema pod­
vrgavanju stranih naroda i time učvrstio klasnu vladavinu u zem­
lji. Ovime se također zadovoljava neposredni interes vladajuće
klase za osvajanje novih izvora sirovina, tržišta i mogućnosti in­
vesticija kapitala, za porobljavanje stranih naroda i njihova iz­
rabljivanja kao jeftine radne snage. Imperijalizam ie. dakle, jedno
odjiajvažnijih sredstava povezivanja između malograđanskih masa,
koje iz više razloga sanjaju o veličini nacije, i kapitala, koji je od
kraja_l 9. stoljeća iz razloga samoodržavanja prisiljen na .ejkspanzh
ju. Fašizam nudi ideologiju koja ovaj savez stabilizira. L o b lik
vladavine koji ga organizira^
 ^ y- g) Bilanca
‘ Poput svih konzervativnih ideologija i fašistički „pogled na
i svijet” počiva na tomu da se povijesno nastali i prema tomu
promjenljivi društveni odnosi prikazuju kao nepromjenljivi.31 To
je u određenoj mjeri teorijsko jezgro i propagandistički trik svih
' desnih ideologija, ideologija koje su usmjerene na očuvanje po-
>'stojećih odnosa vlasti.32 Umu i njegovim zahtjevima suprotstav­
l ja j u se naturalističko-iracionalne sile poput krvi i tla. Narod i na-
' rodna zajednica, obitelj i privatno vlasništvo, autoritet i borba
za opstanak vrijede ovakvim ideologijama kao pradatosti koje
čovjek treba respektirati. Ljevica, koja insistira na promjenjivosti
i potrebi mijenjanja društvenih odnosa, ne pojavljuje se tada sa­
mo kao uzročnik nemira nego i kao životu strana, iskorijenjena,
kao ona koja ne poštuje vječne zakone prirode; prema tomu, nje­
zino „istrebljenje” vrijedi kao akt ozdravljenja. Usporedba s ga­
madi koja razara, s kugom koju valja odvojiti od zdravoga orga­
nizma sukladna je sa slikom i imala je — kao što znamo —
praktične posljedice.
Iz proglašavanja društvenih odnosa kao prirodno danih slije­
di u načelu konzervativan stav. Njemu je primjereno njegovanje
postojećega i potvrđenoga, ako je potrebno povratak podrijetlu,
zdravim izvorima prošlosti, ali ni u kojem slučaju svjesno i plan­
sko mijenjanje sadašnjega. S ovim je okvirom usklađena aktivi-
stička komponenta naglašavanje koje razlikuje fašizam od kon­
zervativizma. Ona je za unutrašnju politiku, za državnu i društve­
nu strukturu bila ograničena na „istrebljenje klica bolesti” i na
ponovno uspostavljanje zdravoga, prirodnoga, to jest privatno-1
* privrednoga poretka. Uostalom, ona se odnosila na vanjsku po-
litiku. Ovdje su trebale biti izvršene radikalne promjene, trebalei
su doći do svoga prava sve stvaralačke energije. Obznanjivanjem
, „borbe za opstanak” kao prirodnoga zakona i ove su promjene de-
) klarirane kao 'puko provođenje uvijek postojećega i time integri­
rane u konzervativni pogled na svijet. ;
11 U sp o re d i o o v om pro b lem u tak o đ e r H . M arcuse, Der Kam pf gegen <
den Liberalismus in der totalitaren Staatsauffassung, u: O . Bau er, H .
M arcu se, A . R o sen b erg i d r., Faschismus und Kapitalismus, izd ao W.
A ben d ro th , F r a n k fu rt/M . 1967, o sob ito str. 40. i d a lje ; tu je tako đ er
d o k az d a je fašiz a m u m n ogom po g led u n ad o v e z ao n a liberalne ideologije
19. sto lje ća. ,
32 O o v om pro b lem u u sp o re d i: R . K iihnl, Zur Klarung der Gruna-
begriffe rechts und links, u : isti, Deutschland zwischen Demokratie und
Faschismus, M iinchen 1969, str. 9— 25.

118
 Socijalistički gledano, fašistička je ideologija bila prije svega
skrojena prema mentalitetu ugroženih i nezadovoljnih sitnih vla­
snika. Ipak, ona je pored toga sadržavala niz elemenata koji su
mogli osloviti i druge nesigurne grupe stanovništva sklone pro­
testu: načelo vođe, autoritarizam i nacionalizam i prije svega
filozofija grešnoga jarca privlačili su sve one koji su bili razo­
čarani i nezadovoljni, koji su tražili oslonac, koji su se željeli oslo­
boditi svojih agresija, a ipak nisu posjedovali potrebnu kritičku
svijest da bi spoznali zbiljske uzroke socijalnih nevolja i da bi po­
duzeli strukturalnu promjenu društva. Fašizam je bio osobito
atraktivan za propale egzistencije i lumpenproleterske elemente:
njima je filozofija grešnog jarca nudila posljednju mogućnost sa-
mopotvrđivanja i šansu da zadovolje svoje nagone za osvetom. N i­
je nipošto slučajno da su ove grupe upravo u fašističkim batinač-
kim bandama zauzimale dominantno mjesto. Konačno, antikapita-
listička propaganda fašizma djelovala je i na dijelove najamnih rad­
nika, prije svega na one koji su sebe ubrajali u „srednji stalež” i
koji su se željeli uzdići iz radništva — poput namještenika — i
na one koji nisu imali nikakvih veza s radničkim organizacijama
i nisu posjedovali nikakvu klasnu svijest — poput zemljišnih rad­
nika, radnika u srednjim poduzećima i nezaposlenih. Među sljed­
benicima fašizma prilično se točno odražavaju te grupe.
Integracija tako različitih socijalnih grupa uspjela je time što
je fašistička ideologija izbjegavala precizne iskaze o konkretnim
problemima i umjesto toga izražavala se takvim parolama s ko­
jima se svaki mogao identificirati: narod, nacija, rasa. Zadovolje­
nje svih želja uslijedit će u budućnosti: tek kad unutrašnji nepri­
jatelj bude uništen a vanjski porobljen, svatko će biti uvažen. Do
tada valja skupiti sve energije za osvajanje vlasti i bezuvjetno vje­
rovati vođi. Svijest da se ne mijenja programima i diskusijama
nego jedino odlučnom akcijom: „Mi fašisti nemamo nikakve una-
prijed sročene doktrine, naša je doktrina ćm ", uzviknuo je Musso-
Uni 1919 33 T o je zadovoljavalo i težnju za akcijom mlade genera­
cije i želju partijskoga vodstva za slobodom odlučivanja i taktič­
kom pokretljivošću.
\ Ipak stvarna funkcija fašističkoga pokreta nipošto nije bila
difuzna i bez smjera. U raspravi između kapitala i radničke klase
njegova je pozicija bila jednoznačna: njegova je cijela politika bila
usmjerena protiv radničkih organizacija; antisocijalizam je do-

33 C itir a n o p r e m a : T a s c a , str. 6 3. \n (cl

minirao u praktičkoj borbi svim elementima fašističke ideologije.
Nakon što su fašističke terorističke bande razorile organizacije
seoskih radnika u sjevernoj Italiji, zemljoposjednici su ponovno
postali neograničeni gospodari na selu: oni su snizili nadnice, pro­
dužili radno vrijeme i nisu više podnosili kolektivne ugovore. „Sa­
da seljaci dolaze zemljoposjedniku pojedinačno i prose posao.”
Zemljoposjednici su zato fašističkoj partiji plaćali porez.34 (Brech-
tov je dakle prikaz fašizma u njegovu djelu Arturo Ui sasvim
realističan.) I NSDAP smatrala je „marksizam” glavnim neprijate­
ljem i adekvatno ga tretirala. Hitler je otvoreno govorio da bi ti­
me trebala biti pogođena demokracija općenito: „Jevrejski nauk
marksizma odbacuje aristokratski princip prirode i na mjesto
vječnih privilegija snage i jačine postavlja masu broja i njezinu
mrtvu težinu.” Stoga da je već odavno vrijeme da se „nemilo­
srdno iskorijene izazivači”35 ovoga narodstva. Mussolini je pisao
u kolovozu 1922: „Država svih ponovno će postati država malo­
brojnih.”36 Upravo je to bila funkcija fašizma: ponovno uspo-
s tavij anie vladavine jedne privilegirane klase.

3. Uvjeti za uspon i pobjedu fašizma

U međuratnom su razdoblju fašistički pokreti doduše posto­

jali u svim kapitalistički organiziranim državama Evrope, ali su
samo u nekima uspjeli izboriti odlučujuće političke uspjehe. Valja,
dakle, razlikovati između takvih uzroka koji su postojali u svim
zemljama i koji su uzrokovali nastajanje i ograničen polet fašizma
i takvih koji su postojali prije svega u Italiji i Njemačkoj i koji su
ovdje utemeljili pobjedu fašizma. (O čemu je riječ u Španjolskoj,
Portugalu i kod diktatura istočnoevropskih zemalja objasnit cemo
u poglavlju o „graničnim problemima” .)

a) Društveinoekonomijske krize

Fašistički je pokret definiran kao u biti malograđanski pro­

testni pokret koji je usmjeren protiv društvenoga deklasiranja
srednjih slojeva, protiv socijalizma kao zamišljene glavne opasnosti
M T a sc a , str. 140. i 142.
55 H itle r, M ein K a m p f, str. 69. i 185.
“ C itira n o p re m a : T a sc a, str. 227.

120
i protiv građanske demokracije kao navodnoga razloga zlu, ali
koji je u stanju pomoću svoje ideologije mobilizirati i druge malo
politizirane, nezadovoljne društvene grupe. Kao bitan uzrok ovoga
pokreta mora se dakle smatrati društvenoekonomijska krizna si­
tuacija koja kod širih slojeva izaziva osjećaj socijalne nesigurnosti
i akutne ugroženosti i koja ozbiljno uzdrmava povjerenje prema
građanskoj demokratiji i njezinim partijama.
Ovaj se sklop može primjerno pokazati na razvoju njemačko­
ga fašizma. U stvari, on je prvi put mogao — preko svoga osnov­
nog jezgra otpuštenih oficira i vojnika — mobilizirati širi krug
sljedbenika za vrijeme inflacije (1922/23). Taj ga je uspjeh ohra­
brio u studenom 1923. da pokuša čak puč. U razdoblju konjunk­
ture (1924— 1928) on je čak pao na razinu male sekte koja je
dakako imala spreman strogo vođen aparat organizacije koji je
mogao prihvatiti mase. Dok je N SDA P još 1928. mogla dobiti
samo 2,6% glasova, ona je nakon izbijanja svjetske privredne kri­
ze snažno nabujala: godine 1930. dobila je već 18,3% , a u srpnju
1932 — na vrhuncu krize — N SDAP je sa 37,3% također do­
segla svoj vrhunac.
I u Italiji ne treba previdjeti povezanosti između krize i
uspjeha fašista. Rat je, kao i u svim kapitalističkim zemljama,
zaviještao silno proširen proizvodni aparat nasuprot kojemu je sta­
jala jako smanjena kupovna moć masa. Višak proizvodnje i osku­
dica, inflacija i nezaposlenost dosegle su svoj vrhunac 1921/22.
Broj se nezaposlenih popeo od okruglo 100 000 krajem 1920. na
preko 600 000 oi siječnju 1922.37 (doduše, gladne su mase već
1919. pljačkale trgovine živežnim namirnicama). Ipak talijanski
fašizam u razdoblju svoga uspona nije dosegao tako široku ma­
sovnu bazu kao njemački. Prilikom posljednjih izbora prije ,,mar-
ša na Rim” u svibnju 1921. on je dobio 35 mjesta (nasuprot
107 mjesta katoličke narodne stranke i 123 mjesta socijalista). A
ni pritjecanje do listopada 1922. nije ni izdaleka bilo tako jako
kao deset godina kasnije u Njemačkoj.
U drugim su evropskim zemljama fašistički pokreti počet­
kom tridesetih godina doživjeli — očigledno u vezi sa svjetskom
privrednom krizom — jasan polet, iako nigdje nisu dosegli uspje­
he NSDAP. U Nizozemskoj, gdje su se već 1923. obrazovale fa­
šističke grupe, Mussertov je nacionalsocijalistički pokret zabilježio
izvjesne uspjehe sredinom tridesetih godina. Belgijski reksisti po­
37 T asca, str. 2 19.

121
 stigli su u svibnju 1936. — nekoliko mjeseci nakon njihova osni­
vanja — 11,5%, a u travnju 1939. potisnuti su na 4% . Bri­
tanski fašisti, koji su prvi put istupili 1923, ponovno su se formi­
rali 1929. i u godinama od 1933. do 1937. pribavili su sebi od­
ređen položaj među političkim snagama Engleske. I švicarski su
„Frontovi” postigli svoje najveće uspjehe u prvoj polovici tride­
setih godina. U Francuskoj svjetska je privredna kriza pružila raz­
ličitim fašističkim grupama značajnu masovnu bazu koja se u ve­
ljači 1934. ohrabrila da juriša na parlament. I finski je Lappo-po-
kret, koji je 1930. započeo svoj uspon, pokušao 1932. puč. Na
kraju, u Austriji je ,,Heimwehr-fašizam” 1933. došao na vlast u
obliku klerikalno-konzervativno orijentirane diktature.38
Na ovom se mjestu ne može zaobići pitanje zašto je unatoč
općenito utvrdljive povezanosti između socijalnoekonomijske krize
i političkoga uspona fašističkih pokreta ovaj uspon bio osobito jak
upravo u Njemačkoj. Naime, u nekima od tih zemalja nacional-
socijalističko je „zauzimanje vlasti” još djelovalo stimulativno,
tako da je primarni efekt krize bio još manji nego što se može
pretpostaviti na osnovi izbornih rezultata. Za objašnjenje poseb­
nih uspjeha NSDAP valja prije svega ukazati na tri činjenice:
1. Njemačka je — u usporedbi sa zapadnim industrijskim
zemljama-— imala specifičan razvoj koji je vodio do toga da je
monarhistička poglavarska država ostala stabilnija i da je duže
vladala.39 Uslijed duge naviknutosti na poglavarskodržavne načine
mišljenja i ponašanja, te uslijed nedostatka liberalnih i demokrat-
slkiih tradicija njemačko je građanstvo bilo prijemljivije za autoritar­
ne i fašističke ideologije nego englesko, francusko ili belgijsko. U
ublaženom obliku ovo vrijedi i za Italiju. I talijansko građanstvo
nije primarno svoju državu stvorilo samo sebi revolucionarnim či­
nom nego ju je dobilo gotovo kao poklon porazima Austrije (pro­
tiv Pruske 1866) i Francuske (protiv Pruske 1870/1871). A ,,Ri-
sorgimento je dovršen u obliku ,kraljevskog’ osvajanja poluotoka
od strane maloga Piemonta, bez aktivnoga sudjelovanja naroda,
31 O ra zv o ju fašističk ih p o k re ta u E v ro p i usporedi F. L . C arsten ,
Der Aufstieg des Faschismus in Europa, F ra n k fu rt/M . 1968, i E . N olte ,
Die Krise des liberalen Systems und die faschistischen Bewegungen,
Miinchen 1968, koji tak o đ e r n av od e posebn u literaturu o pojedin im p o ­
k retim a. N a žalo st, o b a p rik a z a bitno ne n ad ilaze p ričanje v an jsk o g a
zb iv an ja . D o sad a ne n ed o staje sam o u p o ra b iv a te o ry a o internacionalnom
fašiz m u nego n ed o staju i uspored n a em p irijsk a istraživan ja.^
39 U sp o re d i o tom u p o g la v lje „P o se b n i n jem ački ra z v ita k ” u prv o m
d ijelu o v e kn jige.

122
dapače djelomice čak protiv naroda” .40 Nacionalno je ujedinjenje
bilo — kao i u Njemačkoj — dekretirano odozgo, a nije izboreno
odozdo.
2. Njemački je Reich na kraju izgubio prvi svjetski rat,
što ga je započeo nadajući se vodećoj poziciji u Evropi i do
1918. pratio bujicom vijesti o pobjedama. Nacionalistički nahuš­
kane mase osjećale su se razočaranima i prevarenima te su se
okrenule — nakon što je ljevica dokazala svoju nesposobnost za
temeljitu promjenu prilika 1918/19, a građanska demokracija
očigledno nije bila u stanju jamčiti socijalnu sigurnost — onom
pokretu koji im je obećavao revanš za ovaj poraz, naime, fašistič
kom pokretu. U agitaciji nacionalsocijalista taj je motiv — pored
antikomunizma i antisemitizma — igrao središnju ulogu.
Englezi i Francuzi nisu pretrpjeli takvu kolektivnu frustra­
ciju. Oni su iz rata izišli kao pobjednici i mogli su, bar prema iz­
vanjskom prividu, jačati svoju poziciju moći u Evropi. Ovdje su
općenito dostajale građanske vlade „umjerene desnice” da bi se
zadovoljile autoritarne i nacionalističke potrebe građanskih sred­
njih slojeva. Dakako, u Italiji je bilo raspoloženja koja su bila
usporediva s onima u Njemačkoj. Italija je doduše objektivno po­
boljšala svoju poziciju: ona je dobila Trst i Trent i time do­
vršila nacionalno jedinstvo; njezin je neposredni protivnik, H abs­
burška Monarhija, razbijen i nestao je sa zemljopisne karte. Ipak,
u usporedbi s nestvarnim imperijalističkim obećanjima ratne pro­
pagande bio je to doista mršav rezultat, koji su mnogi Talijani
osjećali kao poraz. „Ovaj osjećaj nepravičnosti, osakaćivanja, je­
dna je od središnjih tema koju Mussolini izrabljuje hladnom pro-
računatošću, i on postaje jednom — možda najvažnijom — pret­
postavkom za uspjeh fašizma.”41
3. Posljedice velike privredne krize bijahu u Njemačkoj su­
rovije za mase građanskih srednjih slojeva i radništva nego u
ostalim kaptalističkim industrijskim zemljama. Njemački Reich bio i
je ratom i porazom, reparacijama i gubicima teritorija oslabljen
u svojoj privrednoj moći. Njemački je srednji stalež izgubio svoje
financijske rezerve ratnim kreditima i inflacijom, tako da je pri­
vrednom krizom odmah bio neposredno ugrožen u svojoj dru­
štvenoj egzistenciji. Ostale su industrijske države mogle na pri­
vrednu krizu odgovoriti pojačanim izrabljivanjem svojih kolonija
i tako ublažiti posljedice krize za vlastito stanovništvo. A Nje­
40 T a sc a , str. 33.
41 Isti, str. 58.

123
mačka je 1918. izgubila svoj — i onako ne osobito značajan —
kolonijalni posjed. Njemački je kapital dakle bio prisiljen, ako je
želio održati privatnu privredu i profite, zaoštriti izrabljivanje na­
jamnih radnika u vlastitoj zemlji. I ova argumentacija dijelom vri­
jedi za Italiju čiji je kolonijalni posjed bio beznačajan, izvori si­
rovina u vlastitoj zemlji skromni, a stanovništvo siromašno. K
tomu se pridružilo to da su tradicionalne mogućnosti iseljavanja
— još 1913. je oko 90 000 radnika i siromašnih seljaka napusti­
lo zemlju — u velikoj mjeri ograničene, čime su još porasli opća
bijeda i unutrašnji konflikti.

b) Politika vladajuće kilase

Poseban položaj Njemačke (i Italije) nije značio samo veću

bijedu masa nego i veći potencijal nezadovoljstava koji se lako
mogao okrenuti protiv postojećega društvenog sistema u cjelini
— a ne jedino protiv njegove političke fasade. Sa stanovišta in­
teresa vladajuće klase bilo je dakle nužno ovladati nezadovoljst­
vom masa, znatno jače nego u zapadnim zemljama, i usmjeriti ga
u kanale koji su bili bezopasni za društveni sistem.
Upravo je ovu dvojnu ulogu uzeo fašistički pokret. On je
s jedne strane artikulirao ljutnju masa, time što je grmio protiv j
„sistema” i proklamirao radikalnu borbu protiv parlamentarizma^
i višepartijske države, protiv demokracije, liberalizma i kapita- (
lizma. S druge strane, on je za postojeću vlast ipak bio relativno
bezopasan, jer, prvo, nije načelno napadao postojeći društveni po­
redak i poredak vlasništva, nego je samo polemizirao s pojedinim
simptomima odlučno braneći privatno vlasništvo u cjelini, i jer je,
drugo, prikrivao povezanost između krize i kapitalizma pa je
umjesto toga ljutnju masa usmjeravao na manjine u unutrašnjosti
i druge narode izvana. Na kraju, ove su energije mogle biti
korištene čak za aktivnu obranu kapitalističkoga sistema time što
je komunizam napadan kao pravi neprijatelj naroda i razlog zla,
a fašistički pokret angažiran kao instrument terora za razbijanje
radničkih organizacija.
Tako s” sp n velikoj mjeri razdvajali samorazumiievanie fa­
šističkih pristaša T obieJTtivna funkcija fašističkoga pokreta. Dok
su mase fašističkih pristaša vjerovale da time načelno osporavaju
„sistem” a ne samo demokraciju kao posebni oblik države, nego
da i ruše kapitalizam kao oblik društva koji ugrožava srednji
stalež, one su u stvarnosti služile osiguranju kapitalističkoga ^si-
stema i uništenju njegova pravjioga protivnika: ljevice. Kao što
je pokazano analizom ideologije fašizma, ta je mogućnost zavođe­
nja bila utemeljena u mentalitetu samih fašističkih pristaša. Otu­
da su ipak, najkasnije nakon „osvajanja vlasti” kad je stvarna
funkcija fašizma objelodanjena, morali nastati sukobi.
Povijest je pokazala da socijalnoekonomijske krize i izborni
uspjesi fašističkih partija nisu dostatni da bi fašizam doveli na
vlast. Postojanje fašističkoga masovnog pokreta samo je jedna
pretpostavka za ustanovljavanje fašističkoga sistema vladavine.
Isto je tako nužno da ovaj pokret podržava vladajuća klasa i da
ga ona dovede na vlast. Da bi došlo do „osvajanja vlasti” , mora
ponudi — fašističkom pokretu koji rezultira iz socijalnoekono-
mijskih kriza — biti suprotstavljena potražnja — želja vladajuće
klase za fašističkim sistemom vladavine.
Povezanost između kapitalizma i fašizma nije u fazi uspona
fašizma tako neposredovana kako to prikazuju neke vulgarnoma-
'terijalističke teorije. Fašistički pokret nije samo, nije čak ni uglav­
nom proizvod neposredne kapitalističke pomoći. On se ne for­
mira u prvom redu zato što ga kapitalistička poduzeća kljukaju
svojom financijskom pomoći, da bi ga potom mogla angažirati
protiv radničkih organizacija. Nego: iz društvenoekonomijske kri­
ze, koja sa svoje strane proizlazi iz poteškoća reprodukcije kapi­
talizma, spontano nastaje fašistički masovni pokret potpuno ambi­
valentnoga značaja — usmjerenoga i protiv socijalizma i demo­
kracije kao i protiv kapitalizma. U situaciji u kojoj su tradicio­
nalne građanske partije diskreditirane svojim sudjelovanjem u po­
litici „sistema” i gube svoju masovnu bazu na račun fašističkoga
pokreta, u kojoj građanska demokracija više nije dostatna da rije­
ši ekonomijske probleme i političke sukobe, u kojoj su dakle oz­
biljno ugroženi kapitalističko društvo i s njim povezane društvene
povlastice gornjih klasa, značajni se dijelovi vladajuće klase po­
vezuju s fašističkim pokretom. Oni mu stavljaju na raspolaganje
novčana sredstva i mogućnosti propagande, a zato zahtijevaju da
se unutar fašističkoga pokreta potisnu antikapitalistički elementi,
te da se zbijena snaga pokreta angažira protiv ljevice.
I ugroženost opstanka cjelokupnoga sistema, koju neki teo­
retičari s pravom prikazuju kao bitan uzrok saveza vladajuće
klase s fašističkim pokretom, više je dakle posredna nego nepo­
sredna: kapitalizam nije u tom trenutku toliko ugrožen u svom
opstanku snagom svoga protivnika, nego prije svega imanentnim

125
slabostima i protuslovljima vlastitoga sistema; kapitalizam nije
ugrožen snažnim, napredujućim radničkim pokretom koji je već
poduzeo revolucionarni preobražaj, nego nesposobnošću kapitaliz­
ma da privredni proces održava sredstvima samoregiulacije i par­
lamentarne demokracije.
Iz takve se situacije može dakako razviti jak socijalistički
pokret koji onda ugrožava kapitalistički sistem neposrednim na­
padom. Ali zaslužuje da se naglasi kako ni u Italiji 1922. ni u
Njemačkoj 1933. nije postojala „komunistička opasnost” u tom
smislu. Doduše, kasnije je spadalo u oficijelni kult fašizma da je
zemlju spasio od komunističke revolucije, ipak vrlo se dobro
znalo kako je stvarno bilo. Mussolini je pisao već u ljetu 1921:
„Tko tvrdi da u Italiji još postoji boljševička opasnost, taj za­
mjenjuje neke krive strahove sa zbiljnošću. Boljševizam je po­
ražen.”42 Istodobno kao mjera opreza, kako se uopće ne bi dopu-
stilo da dođe do revolucionarna simaciie i kako bi se sistem već~
unaprijed ponovno učinio sposobnim za funkcioniranje, vladaju^
ća je~klasa predala političku vlast fašističkom pokretu. Nema sum-
nje da je pri tom bitnu ulogu igralo sjećanje na tešku situaciju
1918/19. Prema tomu, fašizam se može — promatra li ga se iz
perspektive vladajuće klase — označiti kao naknadna i ujedno
preventivna kontrarevolucija43
Iz ove analize slijedi da fašizam ne valja pojmiti kao puki .
privjesak kapitala, nego da — kao spontano nastali masovni po- j
kret — predstavlja samostalni faktor moći. Odnos između vlada-,
juće klase i fašizma u fazi prije „osvajanja vlasti” valja, dakle, od-11
rediti kao savez samostalnih partnera, a ne kao jednostrani odnos c
zavisnosti u kojemu jedan činitelj — vladajuća klasa — drugoga^
proizvoljno proizvodi i angažira kao sredstvo za vlastite svrhe.
U odnosu na talijanski fašizam ova teza mora dakako biti j
nešto ograničena. U Italiji su fašističke terorističke grupe u prvoj u
fazi (1919/1920) bile doista u velikoj mjeri instrumenti krupnih
zemljoposjednika i poduzetnika koji su stavljali na raspolaganje
novac, oružje i teretna vozila, a često su sami osnivali takve gru­
pe.44 Tako opremljene fašističke bande potom su potpuno svrho­
vito angažirane kako bi opustošile sindikalne kuće i radničke do­
move, zgrade socijalističkih novina i zadruga, i nasilno protjerale,
zlostavljale ili ubile funkcionare socijalističkih partija i sindikata.
P o p o lo d ’Ita lia o d 2. 7. 1921, c itiran o p re m a : T a sc a, str. 367.
43 T a k o tak o đ e r T a sc a , str. 109.
44 O o v o m u T a sc a donosi m n oštv o građ e.

126
Ipak, i talijanski je fašizam već u ovoj fazi'više nego puki instru­
ment vladajuće klase. Ne može mu se odreći stanovita samostalnost
čak ni u ovim godinama, kako to dokazuju „lijevi” elementi. Ova
je samostalnost još pojačala kad je porasla masovna baza. Dodu­
še, talijanski fašizam nije ni u jednoj fazi dosegao samostalnu
težinu njemačkoga fašizma.
Kad se ovdje govorilo o podršci vladajuće klase kao nužnoj
pretpostavci za fašističko „osvajanje vlasti” , nije time mišljena
jedino financijska pomoć od strane pojedinih industrijalaca. Da­
pače, mišljeno je da policija podnosi fašistički teror (kao u Italiji
i u nekim zemljama Njemačke), da pravosuđe ne goni fašističke
akcije i planove državnoga udara, nego ih prikriva (kao u Italiji i
Njemačkoj), da vojska opskrbljuje fašiste oružjem (kao u Italiji)
ili da dobronamjerno tolerira „osvajanje vlasti” (kao u Italiji i
Njemačkoj), da građansko novinstvo zagovara razumijevanje fa­
šista i njihovih akcija (kao u Italiji i Njemačkoj), da su crkva i
monarhija spremne na savez s fašizmom Okao u Italiji), i prije
svega: da najutjecajnija frakcija, kapital, zaključi da građanska
demokracija više ne služi njegovim ciljevima pa da zato mora
biti ustanovljen fašistički 6istem.
Upravo je ovaj stadij, kako je to pokazao Eberhard Czichon,
dosegnut u jesen 1932. u Njemačkoj. U studenom 19#2. utjecajni
su industrijalci, bankari i veleposjednici pismeno zahtijevali od
predsjednika Hindenburga da Hitlera imenuje kancelarom.45 Tako
je 30. siječnja 1933, nakon zajedničke igre velikih koncerna i ba­
naka s dijelovima državnoga aparata i vodstva N SDAP, došlo do
ot^zovanja vlade Hitler-Hugenberg, u kojoj su pored NSDAP
M i zastupljeni i predstavnici Deutschnationale Partei, te pred­
stavnici državnoga aparata. U ovoj vladi, koja je samo posljednji
rezultat koalicije između „umjerene” i „ekstremne” desnice, a da
je koalicija jačala od 1929, dolazi sa svom jasnoćom do izražaja
kako je fašistički uspjeh počivao na savezu fašističkoga masovnog
pokreta i dijelova gornjih klasa. Kako bi još istakao ovaj karak­
ter, Hitler se četiri dana nakon „osvajanja vlasti” — 3. veljače
s!JSvreo s v0^ama vojske, a dvije i po nedelje kasnije — 20. ve­
ljače — s predstavnicima najmoćnijih poduzeća, da bi im izložio
svoj koncept vladanja i da bi zamolio za podršku, koju je potom
i dobio.
45 7 e k st u : In te rn a tio n a le s M ilita r trib u n a l, sv . X X X I I I , str. 5 3 1 . i
d a lje , o tisn u t k o d : E . C z ic h o n , W er v e r h a lf H it le r z u r M a c h t, K o ln 1967,
str. 6 9. i d a lje .

127
 v U Italiji je podrška fašizmu od strane državnoga aparata,
društvenih gornjih klasa i političke desnice bila još jača i oči­
glednija nego u Njemačkoj. Već na izborima 1 9 1 9 .” stvorili"su
fašisti, nacionalisti i konzervativci nacionalnu alijansu koja je sli­
jedećih godina bila izgrađena i učvršćena, a k u lm in irala je 1 9 2 2 . u
Mussolinijevoj vladi: u njoj su sudjelovale sve građanske stranke
uključujući izvorno lijevo orijentiranu katoličku partiju Popolari.
Polioija i vojska nisu samo isporučivale fašistima oružje nego su
često same sudjelovale u njihovim terorističkim pohodima protiv
socijalista i sindikata. U listopadu 1 9 2 2 . ministar rata čak je upu­
tio one rezervne oficire koji su bili pred demobilizacijom u fa­
šističke borbene grupe kako bi ih organizirali po militarističkom
uzoru; država im je za to plaćala 80% njihove plaće.46 Generalni
štrajk, što su ga talijanski radnici proglasili u srpnju i kolovozu
1 9 2 2 . kako bi u posljednjem trenutku još zadržali fašističko na­
predovanje, slomljen je zajedničkim terorom fašista i policije.
Istodobno se formirala ona koalicija koja je u listopadu
1922. vodila do preuzimanja vlasti od strane fašista: krupne ban­
ke, teška industrija (osobito industrija naoružanja), krupni zemljo-
posjed, kraljevska kuća, Vatikan, dijelovi armije, dijelovi državno­
ga aparata. „Rukovoditelji Saveza banaka, koji su za financiranje
marša na Rim položili na stol 20 milijuna lira, zajedno su se s vr­
hovima Saveza industrijalaca i Saveza agraraca telegrafski obratili
Salandri (vođi konzervativaca) da bi mu objasnili kako je u danoj
situaciji moguća jedino Mussolinijeva vlada.”47 Državni aparat šti­
ti fašistički teror i kad je obznanjena vijest o fašističkom preuzi­
manju vlasti, „sve se pretvara u teatralnu, bučnu utrku: svatko
želi bitii prvi u taboru novih gospodara”48.
Kad se radi o problemu zašto je fašizam mogao doći na vlast
upravo u Italiji i Njemačkoj, valja se — pored posebnoga polo­
žaja i mentaliteta građanskih srednjih slojeva koji su prouzroko-
vali jakost fašističkog pokreta — upitati i o posebnom ponašanju
gornjih društvenih klasa u tim zemljama. Načelni položaj interesa
— očuvanje kapitalističkoga društvenog poretka i s tim povezanih
povlastica — bio im je očigledno zajednički s gornjim klasama za­
padnih zemalja. Morali su se, dakle, pridružiti drugi činitelji koji
su upravo njih pokrenuli na savez s fašizmom.
44 T a sc a, str. 127.
47 Isti, str. 136.
41 Isti, str. 338.

128
 Italija i Njemačka imale su zajedničke bitne značajke. Obje
su zemlje relativno kasno uspjele uspostaviti nacionalno jedinstvo,
zbog čega su sa zakašnjenjem stupile u stadij industrijske revolu­
cije i prekasno došle na podjelu kolonija. Ipak, Njemački je Reich
poslije 1870. zahvatio snažan polet i on je na prevratu stoljeća
dosegao vrhunsku poziciju u skali evropskih industrijskih nacija.
Zakašnjeli, a potom nagao rast privrede i stanovništva u Nje­
mačkoj pokazuju slijedeće tabele.

Stanovništvo (u milijunima)49

Njemačka Engleska Francuska

1870. 41 31 37
1910. 65 45 40

Učešće u svjetskoj industrijskoj proizvodnji u postocima50

Njemačka Engleska Francuska

1870. 13 32 10
1913. 16 14 6

Kad je Njemačka stupila u imperijalistički stadij, ostale su

sile vec ustanovile svoja kolonijalna carstva. Kolonijalni je po-
sjed 1914. bio podijeljen kako slijedi:51

površina stanovnika
(mil. km2) (milijuna)

Njemačka 2,9 12,3

Francuska 10,6 55,5
Engleska 33,5 393,5

49 S a c b w o r te rb u c b d e r G e scb ic h te d e r d e u tsch e n A rb e ite rb e w e g u n g ,

B e rlin 1969, sv . 1, n a tu k n ic a „ im p e r ija liz a m ” .
” I s to , n a tu k n ic a „ im p e r ija liz a m ” .
51 I s to , n a tu k n ic a „ im p e r ija liz a m ” .

9 O blici g r a đ a n s k e v la d a v in e
129
 Budući da su njemačkom kapitalu bile zatvorene mogućnosti
investiranja u kolonijama Afrike, Azije i Australije, on je morao
ići bitno težim putem i osvajati položaje u formalno samostalnim
zemljama u Americi i Evropi:

Investicije kapitala u milijardama maraka prije 1914.

Investirano u Engleska Francuska Njemačka

Americi 37 4 10
Aziji 11 1 4
Africi 10 7 2
Australiji 8 0 1
Evropi 4 23 18
Zbroj 70 35 35

Dakle, ekonomijska je moć njemačkoga kapitalizma u us­

poredbi s ostalim industrijskim zemljama bila u očitom nesraz­
mjeru s njegovim mogućnostima ekspanzije. Otuda je slijedio za­
htjev njemačkoga imperijalizma za jednakim izvorima sirovina, za
jeftinijom radnom snagom i povoljnim mogućnostima investira­
nja kakva su posjedovale Engleska, Francuska i Belgija u svojim
kolonijama, te zahtjev da se svijet iznova podijeli.
Italija se još kasnije razvila u industrijsku naciju nego Nje­
mačka. Tempo industrijalizacije ubrzao se tek početkom dvadese­
toga stoljeća, ali je ostao ograničen na sjever zemlje. Koliko je
Italija bila zaostala, pokazuju podaci o nacionalnom dohotku (u
milijardama lira):52

Engleska 56
Njemačka 54
Francuska 38
Italija 20

Ipak su se u sjevernoj Italiji obrazovali moćni koncerni koji su

isto tako težili za ekspanzijom, ali su svjetsko tržište već našli
zauzeto. Osvajanja Eritreje i Somalije bila su jedva nešto vrijedna,
a S lo b o d sk o j, str. 21.

130
a pokušaj da se dobije Etiopija završio je porazom (1896). I
talijanski se kapital nadao velikom „coupu” , pogotovo zato što
su unutrašnje poteškoće i suprotnosti bile bitno jače nego u
ostalim zapadnim zemljama. Nasuprot visokokoncentriranoj indu­
striji sjeverne Italije stajalo je nečuveno siromaštvo i zaostalost
masa — ne samo u južnoj Italiji: još početkom 20. stoljeća oko
40% muškoga punoljetnog stanovništva nije moglo birati bu­
dući da su bili nepismeni. (U nekim je južnim pokrajinama ovaj
broj iznosio 8 0 % , a u glavnom gradu Rimu čak 4 4 % .53) Od
seoskoga stanovništva, koje je prilikom popisa stanovništva 1911.
još činilo više od polovine ukupnoga stanovništva, preko 50%
bili su radnici bez ikakva vlasništva, 25% bijahu zakupci ili dje­
lomični zakupci, a samo 19% zemljovlasnici. Ali 90% ovih samo­
stalnih seljačkih gospodarstava nije bilo veće od 0,5 ha. Mali je
broj zemljoposjednika, dakle, posjedovao najveći dio zemlje, dok
je masa morala kulučiti i faktički se u svom načinu života —
zavisnosti, bespravnosti, bijedi — gotovo nije razlikovala od
kmetova. Društvene suprotnosti u zemlji i nedostatak sirovin-
sjce baze — nedostajala je nafta, ugalj, željezna ruda, obojeni i
plemeniti metali, te drvo — potiskivali su i vladajuću klasu Ita­
lije na put imperijalizma.
U prvom je svjetskom ratu Njemački Reich pokušao vojnom
silom izvesti novu podjelu svijeta. Program ratnih ciljeva pred­
viđao je opsežne aneksije — od istočnofrancuskih industrijskih
područja do zapadne Rusije — koje bi Njemačkom Reichu doni­
jele hegemonijsku moć u Evropi, te — u vezi sa srednjoafričkim
kolonijalnim carstvom — položaj svjetske sile.54 Ovaj je pokušaj
propao, ali nipošto nije toliko oslabio njemački imperijalizam da
bi on morao svoje ciljeve potpuno napustiti. Nakon što je 1918/
1919. porazio socijalističku revoluciju i u narednom razdoblju
ponovno konsolidirao svoje snage, on je mogao baciti pogled na
nov pokušaj militarističke ekspanzije.
Italija se, doduše, u prvom svjetskom ratu — nakon kasnoga
stupanja u rat 1915 — borila na strani kasnijih pobjednika, ali
mje uspjela ostvariti svoje najvažnije imperijalističke ciljeve pri­
likom pregovora o miru. Na temelju Londonskoga tajnog ugovora,

53 R . M ich e ls, L e p r o le ta r ia t e t la b o u rg e o isie d a n s le m o u v e m e n t

so c ia liste ita lie n , P a r is 1921, str. 2 1 .
54 O o v o m k o m p le k su u s p o r e d i: F . F isc h er, G r i f f n ach d e r W elt-
m ach t. D ie K r ie g s z ie lp o litik d e s k a ise rlic h e n D e u ts c h la n d 1 9 1 4 /1 9 1 8 , 3.
iz d ., D u ss e ld o r f 1964.

131
 što ga je Italija sklopila 26. travnja 1915. sa silama Antante, ona
je računala s aneksijom Istre, Dalmacije, dijelovima turskoga car­
stva, sa sjevernoafričkim i istočnoafričkim (kolonijama ii možda
s protektoratom nad Albanijom. Međutim, prilikom sklapanja
mira 1919. Italija je u bitnome dobila samo Južni Tirol, Trst
i Istru. Sva su ostala nadanja iznevjerena. Tako je i talijanski ka­
pital tražio mogućnost da ipak ostvari svoje imperijalističke
ciljeve.
Građansko-parlamentarna višepartijska država nije nakon
1918. više bila osobito podobna za odlučnu imperijalističku po­
litiku. Kolonijalni imperijalizam iz razdoblja prije 1914. još je
mogao biti u zapadnim zemljama proveden sredstvima parlamen­
tarne demokracije: radničke partije nisu imale mjerodavnoga utje­
caja, a gornje su klase još čvrsto držale u ruci kormilo vlasti.
Ali nakon 1918. snage su se pomaknule. Iako su pokušaji soci­
jalističkih revolucija u godinama 1918— 1923. mogli biti poraženi
u svim ekonomskim^emljama, radničke su partije i sindikati osta­
li bitan činitelf^vlasti. Ovo jednako vrijedi za zemlje koje su
ovdje u pitanju — za Italiju i Njemačku — kao i za ostale kapi­
talističke zemlje Evrope. U Italiji i Njemačkoj prilikom konsek­
ventnog provođenja imperijalističke politike moralo se računati s
jakim otporom radničkih organizacija — osobito s obzirom na
njihova iskustva u prvom svjetskom ratu.
Vladajućoj klasi, dakle, ukoliko je željela insistirati na svo­
jim ciljevima, nije preostala druga mogućnost nego da unaprijed
isključi ove organizacije. To je za nju^bio bitan razlog da sklopi
save7. s fašizm om , hndiiri da ovaj nije obećavao samo potpuno
razbijanje radničkih organizacija nego i totalnu mobilizaciju svih
snaga za imperijalistički rat. Program ekspanzije što ga je Hitler j
od 1925. stalno i neskriveno propagirao dovoljno je poznat. On
je pored država istočne i južne Evrope obuhvaćao velike dijelove
zapadne Rusije i time se u velikoj mjeri slagao s ratnim ciljevima/
njemačkoga imperijalizma iz prvoga svjetskog rata. I Mussolini
se već 1919. izjasnio za imperijalizam: „Imperijalizam je temelja
života svakoga naroda koji se želi privredno i duhovno širiti.” |
Prije svega treba na području kolonijalne politike „ostvariti aspi­
racije i nužnosti nacije”56. '
11 B . M u ssolin i, D isco rsi p o litici, str. 64. i d alje , citiran o prem a:
T a sc a , str. 62.
56 P o p o lo d 'I ta lia od 3. 7. 1920, citiran o p re m a : T asca, str. 162.

132
 Za vladajuću klasu u zapadnim zemljama očigledno nije po­
stojao razlog da iz takvih pobuda sklopi savez s fašizmom. Sile
koje su u 19. stoljeću među sobom podijelile svijet primarno su
nastojale zadržati svoje posjede nasuprot prekasno ^postignutim
konkurentima. One su se već u prvom svjetskom ratu borile za
održavanje statusa quo, i taj su cilj u bitnom postigle. Iz razli­
čitosti interesa između relativno zasićenih zapadnih sila i aspiraci­
ja Njemačke, Italije (i Japana) razvili su se na kraju sukobi koji
su završili drugim svjetskim ratom.57
Političke i duhovne tradicije mogle bi biti — pored konkret­
ne situacije interesa — razlog što se vladajuća klasa u Njemačkoj
i Italiji drukčije ponašala nego u zapadnim industrijskim zemlja­
ma. Iako je taj faktor samo sekundarno bio u igri, on je mogao
modificiraj uče djelovati i ne smije ostati nespomenut.
Poglavarskodržavna tradicija Njemačkoga Reicha nije formi­
rala samo mentalitet srednjih i donjih klasa, nego je utjecala i na
mišljenje i ponašanje same vladajuće klase. I u zapadnim zemlja­
ma vladajuća klasa nije rado gledala parlamentarnu demokraciju
zbog šansi radničke klase koje su s njom bile povezane. Već bi
tvrdnja kako se ona navikla na građansku demokraciju te da ju
je stoga tolerirala bila — kako to dokazuje diktatura Napoleona
III — pretjerivanje. Ipak uslijed duge liberalno-demokratske tra­
dicije ta se klasa nije suprotstavljala ovom državnom obliku na­
čelnim neprijateljstvom kao znatni dijelovi vladajuće klase u
Njemačkoj. Oni su do 1918. bili naviknuti na državni oblik koji
im je kao poduzetnicima pružao mogućnost da svojim radnicima
komandiraju kao regrutima, koji im je na razini političkih odluka
jamčio neposredno provođenje njihovih interesa i koji je u slu­
čaju nužde tlačio radničke organizacije državnim sredstvima, kao
što se to dogodilo 1878— 1890. pomoću Zakona o socijalistima.
Za njihov je svijet predodžaba bila nepodnosivo što su nakon
1918. bili prisiljeni uopće se obazirati na želje sindikata i na na­
zore lijevih partija, te čak računati s mogućnošću da se putem
parlamentarne većine može poduzeti promjena društvene struk­
ture.
57 P a u l M . S w e e z y č a k s m a tr a „ u s p je š a n r a t p r e r a s p o d je le ” n u žn o m
p re tp o sta v k o m z a u sp je h f a š iz m a u o d re đ e n o j z e m lji ( u s p o r e d i: T h e o rie
d e r k a p ita listisc h e n E n tw ic k lu n g , K o ln 1 959, p o n o v n o iz d a n o k a o n e ­
o v la šte n o iz d a n je , str. 2 6 2 . i d a lje ). U o v o m stro g o m o b lik u to se d o d u še
m o že u tv rd iti z a fa š iz a m d v a d e se tih i trid e se tih g o d in a , a li ne z a f a ­
šiz a m o p ć en ito . P o tp u n o su z a m isliv e i k riz n e situ a c ije d ru g e v rste k o je
d o sta ju z a fa š is tič k i u sp je h .

133
 ^Ni u Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Austriji i u državama
istočne i južne Evrope ne postoji čvrsta građansko-demokratska
tradicija. Veleposjednici i kapitalistička klasa koja se slično obra­
zovala bijahu naviknuti na gotovo apsolutne oblike vladavine.
Stoga ne začuđuje što su potom težili da što je moguće brže po­
novno likvidiraju konačno ustanovljene sisteme parlamentarne
ustavne države koji su donjim klasama ipak pribavljali stanovita
osnovna prava i mogućnosti političkoga utjecaja. Rezultat je bio
— već prema razini razvitka pojedine države — vojna diktatura,
fašistička diktatura ili mješavina ovih dvaju oblika. (U detalje
ćemo probleme ovih zemalja ispitati u poglavlju o graničnim
problemima.)
Sto se pak Italije tiče, i ovdje je ekonomska zaostalost i po­
litička raspršenost uzrokovala da je nacionalno jedinstvo moglo
biti uspostavljeno tek u trenutku kad je već strah građanstva od
donjih klasa bio jači nego njegov ofenzivni duh protiv feudalizma.
Tako ni talijansko građanstvo nije doživjelo liberalnu fazu, nego
sč — kao i u Njemačkoj — odmah oslonilo na feudalnu gornju
klasu, ostavilo je da postoji veleposjed te viziralo „jaku državu”
kao rješenje unutrašnjih poteškoća.

c) Politika ljevice

Ali šanse za uspjeh fašizma ne ovise jedino o tomu kako

teško socijalekonomijska kriza pogađa mase, kako su ustrojene
njihove političko-ideološke tradicije i kako se ponaša vladajuća
klasa. Takva bi pretpostavka bila pledoaje za fatalistički determi­
nizam: fašizam jednako prirodnom zbivanju koje pod određenim
uvjetima nastupa neizbježno, protiv kojega je, dakle, obrana
unaprijed besmislena. Zapravo je fašizam bio proizvod konstelacije
snaga u kojoj su i radničke organizacije bitan činitelj. Njegov
uspjeh nije ovisio samo o snagama koje su ga potpomagale, nego
i o onima koje su se protiv njega borile. I njihova politika mora,
dakle, biti uvučena u analizu.
U Italiji je kao i u Njemačkoj nakon svršetka prvoga svjets­
kog rata nastala revolucionarna situacija. Organizacije radničke
klase — kao i mase općenito — radikalizirale su se ulijevo i
brojčano su silno porasle: u Italiji su „crveni” sindikati (Coofede-
razione Generale del Lavoro), koji su 1914. raspolagali s preko
321 000 članova, narasli krajem 1920. na 2,2 milijuna, a u Nje­

134
mačkoj od 2,5 na 8 milijuna.58 Ne samo radništvo nego i znatni
dijelovi sitne buržoazije stremili su prema novom društvenom po­
retku, a stare sile — vojska, birokracija, poduzetnici, veliki zem-
ljoposjed — bijahu u prvi mah prilično nemoćni. Ipak, u obim
je zemljama ljevica zakazala. Upropašten je revolucionarni po­
tencijal.
U Njemačkoj je desno krilo SPD, koje je tako potpuno po-
unutrilo vrijednosti „mira i reda” da više uopće nije moglo za­
misliti sistem s onu stranu građanske demokracije (iako ga je
program partije obvezivao na borbu za socijalističku republiku),
povezalo sa carskim oficirima i silom potuklo revolucionarni po­
kret. Time nije samo slomljen borbeni duh radništva. I malogra­
đanski slojevi, koji su u početku simpatizirali s ljevicom, vidjevši
da je sve ostalo po starom, ponovno su se okrenuli reakcionarnim
oblicima ponašanja — privučeni fašističkom radikalnom agita­
cijom.
U Italiji su nakon 1918. socijalisti vladali političkim poljem
— prije svega u industrijski razvijenijem sjevernom dijelu zem­
lje. Borbena je spremnost radnika došla do izražaja u seriji ve­
likih štrajkova, na selu su na mnogim mjestima seljaci bez vla­
sništva i sitni zakupci spontano zaposjeli zemlju krupnih zemljo­
posjednika. Revolucionarni je val dosegao vrhunac u rujnu 1920,
kad su u sjevernotalijanskim industrijskim gradovima radnici za­
posjeli tvornice i preuzeli ih u vlastitu režiju. Činilo se da je so­
cijalistička revolucija već uspjela i da pobjeda još samo mora biti
stabilizirana. Ipak, u toj se situaciji pokazalo da talijanska ljevica
ne raspolaže nikakvim konceptom da bi dovršila revoluciju. Una­
toč prividnoradikalnoj agitaciji socijalista nisu izvršene pripreme
ni za oružani ustanak ni za političko preuzimanje vlasti. Revolu­
cija je samo propovijedana, dok su krupni zemljoposjednici i tvor-
ničari već svjesno počeli organizirati kontrarevoluciju. Uspjeh se
rasplinuo, radnici su napustili svoje pozicije i razočarano se po­
vukli, poduzetnici -su ponovno zaposjeli svoje tvornice. Talijanska
se ljevica nije slomila na snazi protivnika nego na nepostojanju
vlastitoga koncepta. Sada je fašizam u znatnoj mjeri dobio prista-
še među slojevima sitne buržoazije~razoćarane socijalizmom^
^Razvoj'revolučionarnog pokreta u ovim zemljama pokazuje
da fašizam doduše valja pojmiti kao reakciju na socijalizam, ali
ne u smislu tvrđave protiv revolucionarnoga pokreta u usponu,
51 T a sc a , str. 9 3 ; o v d je se n a la z e i o d g o v a r a ju ć i b r o je v i z a F ra n c u sk u
i E n g le sk u .

135
protiv rastuće „komunističke opasnosti” , kao što on sam sebe ra­
zumije u svojoj ideologiji opravdanja, nego kao proizvod pora­
ženoga pokušaja revolucije, opadajućega revolucionarnog vala:
krupna buržoazija ponovno skuplja hrabrost i odlučuje uzvratiti
svom snagom, kako bi onemogućila takve pokušaje u budućnosti.
A malograđanske mase koje su simpatizirale s revolucionarnim _po-
kretom u usponu ponovno se okreću i prelaze~?ašizmii^knji_nastn-
pa radikalnije i odlučnije nego ljevicama istodobno,im omogućava
da zadrže svoje naslijeđene predodžbe o_autoritetu, redu i privat­
nom vlasništvu. „Stara mržnja »proletera s čvrstim ovratnikom’
prema proleteru u radničkoj kuti više se ne prevladava snažnim
strujanjem zajedničkih nadanja.”59 Razočarana simpatija za socijali­
zam obrće se u fanatičnu mržnju. Budući da su malograđanski slo­
jevi društveno slabi, oni razvijaju sklonost da se oslone tamo
gdje pretpostavljaju da je moć, i identificiraju se s moći. Tu im
mogućnost sada pruža fašizam.
' Ako je, dakle, uspon fašizma bio neposredno povezan sa
zakazivanjem ljevice, takav uzročni odnos vrijedi i za pobjedu
fašizma. U Italiji ljevica je bila podijeljena na tri smjera koji se
nisu mogli složiti o zajedničkoj strategiji. Unutar Socijalističke
partije „minimalisti” su težili sudjelovanju u vladi, pri čemu su
bili spremni na bitne koncesije građanskim partijama centra. Na­
suprot tomu „maksimalisti” , koji su vladali rukovodećim tijelima,
učešće u vladi smatrali su izdajom stvari socijalizma. Oni su in­
sistirali na tomu da građansku državu načelno osporavaju i da se
ne upuštaju ni u kakve kompromise. Taj su kurs zadržali još i ta­
da kad su šanse revolucije već davno bile proigrane i kad se
građanska demokracija već opasno njihala pod udarcima fašizma.
Još u srpnju 1922. — tari mjeseca prije fašističkog „marša na
Rim” — njihov je parlamentarni komitet zaključio: Socijalistička
se partija „suprotstavlja svakom programu kolaboracije i sudjelo­
vanja u vladi”60.
Tako je brojno jaka i prividno tako snažna Socijalistička par­
tija, koja je davala gotovo trećinu poslanika i posredstvom svoga
saveza sa sindikatima imala i u poduzećima masovnu bazu, bila
praktički nesposobna za djelovanje. Ona nije bila u stanju voditi
konsekventnu revolucionarnu politiku i odlučno iskoristiti šansu
socijalne revolucije 1919/1920, nego je ostala pri revolucionarnim
59 Isti, str. 123.
“ C itiran o p re m a : T a sc a, str. 244.

136
deklaracijama. Ali ona isto tako nije bila u stanju protiv ilegalnog
fašističkoga terora organizirati ilegalni otpor, nego je sebe i svoje
pristaše i ovdje tješila radikalnim parolama. S druge strane, ona
nije mogla iskoristiti ni legalitet jer je njezino maksimalističko ru­
kovodstvo insistiralo na tezi da postojeća građanska demokracija
treba da važi kao neprijatelj i da mora biti razorena.
Mala komunistička partija, koja se 1921. odvojila od so­
cijalista, još je pokušavala nadmašiti maksimaliste u prividno ra­
dikalnoj agitaciji; proglasila je kao najhitniji cilj razaranje građan­
ske demokracije, fašizam unutargrađanskom stvari koja ne zaslužu­
je poseban interes, a Socijalističku partiju glavnim neprijateljem
koji sprečava revoluciju. Fašističko preuzimanje vlasti i potiskiva­
nje socijalista da će samo ubrzati revoluciju: „Ako buržoazija
doista uzme stvar ozbiljno i zadavi socijaldemokraciju bijelom re­
akcijom, ona će time — to nije nikakav paradoks — stvoriti naj­
bolje pretpostavke za brz vlastiti poraz i pobjedu revolucije.”61
Tako je radništvo doduše od 1920. do ,marša na Rim ” 1922.
pružalo herojski otpor pun gubitaka, ali je on ipak — nasuprot
fašističkoj ofenzivi — ostao nekoordiniran, punktualan, bez stra­
tegijskoga koncepta, upućen na hrabrost i borbeni duh lokalnih
radničkih organizacija te stoga beznadan. Nasuprot tome fašisti,
neopterećeni načelima političkoga morala, demonstrirali su kako
se koristi i mogućnost legaliteta kao i ilegaliteta. Dok su kori­
stili svaku priliku da s drugim partijama sklapaju političke saveze
i brižno pazili na to da nikada nemaju protiv sebe državne iz­
vršne organe, osobito vojsku, istodobno su s izuzetnom preciznoš­
ću organizirali svoj ilegalni oružani teror. Oni su se ujedno bavili
parlamentarnom politikom i ilegalnim terorom i time su se u
području političke taktike pokazali kao bolji učenici Lenjina nego
talijanska ljevica, u čijim je ustima stalno bilo njegovo ime.
Iz poraza talijanske radničke klase, koji ima gotovo primjerni
značaj, dadu se povući neki zaključci koji su dobili izuzetno
značenje za kasniju borbu protiv fašizma: budući da je među so­
cijalistima još 1922. dominirao nazor da je zauzimanje vlasti od
strane fašista samo unutarnja stvar klika građanskih političara te
da se protiv građanske države valja beskompromisno boriti kao
protiv načelnoga neprijatelja, negirana je kvalitativna razlika iz­
među građanske demokracije i fašističke diktature. Točno je, do­
duše, da se u oba oblika države radi o varijantama građanske drža-
41 R a ss e g n a C o m u n is ta , 1 9 2 2 /2 , od 15. 4, str. 59, citirano p re m a :
Tasca, str. 210.

. 137
ve i da oba smjeraju očuvati privatno vlasništvo i građanski dru­
štveni poredak; ali kvalitetna je razlika u tomu da građanska de­
mokracija načelno dopušta razvoj opozicije (iako je i ona u pojedi­
načnom sprečava), dok fašizam tlači i uništava radnički pokret.
Realistička antifašistička strategija mora, dakle, polaziti otuda da
ljevica mora biti elementarno zainteresirana za obranu građanske
demokracije protiv fašizma, i da mora u trenutku opasnosti od
fašizma težiti savezu svih antifašističkih snaga koje su zainteresi­
rane za očuvanje građanske demokracije. Jer građanska je demo­
kracija temeljna pretpostavka legalnoga opstanka radničkog po­
kreta — a time i uvjet za potencijalni daljnji razvoj prema soci­
jalističkoj demokraciji.
Takav se koncept nije mogao probiti u talijanskoj ljevici. Mi-
nimalisti su pledirali za pragmatičku koalicionu politiku, a da nisu
imali u vidu dugoročnije perspektive koje transcendiraju sistem.
A maksimalisti su se zadovoljavali time što su ovaj kurs proglasili
revizionističkim i potvrđivali su se u verbalnom revolucionarnom
radikalizmu, a da nisu mogli ponuditi realnopolitički koncept pro­
tiv fašizma. Tako je verbalni radikalizam doduše jamčio stanovitu
popularnost kod masa, ali ih je ujedno obmanjivao o realnoj si­
tuaciji; on je doduše bio dostatan da poveća strah i želju za re­
vanšom građanstva koje je 1919— 1920. bilo obeshrabreno i šo­
kirano, ali istodobno mu je ostavio sva realna sredstva moći. On
je praktički vodio u političku apstinenciju. Verbalni su radikalisti
stajali prkosno sa strane a mogli su se čak osjećati potvrđenima
sve većim uspjesima fašizma: tu se, naime, moglo vidjeti kamo
kapitalizam vodi i što čini njegovu pravu bit.
Stvarno je apstinencija Socijalističke partije značila da je iz­
vršni aparat, koji je bio izuzetno važan za ishod borbe, bez otpo­
ra bio prepušten građanskim i profašističkim snagama. A kop je
razlog mogla imati građanska demokracija da štiti socijalističke
ustanove i organizacije od 'terora fašista, ikad su socijalisti obzna­
nili da je njihov najvažniji cilj razbijanje upravo te demokracije?
Tako je radništvo često bilo suprotstavljeno ne samo fašističkim
terorističkim bandama nego i policiji, vojsci i lokalnim upravnim
vlastima. Angelo Tasca uvjerljivo je pokazao kako je fašizam jedi­
no u savezu s ovim snagama bio dovoljno jak da potuče lje­
vicu — i to ine samo na općoj političkoj razini, nego upravo u
lokalnim borbama koje su tek omogućile pobjedu fašizma. Tas­
ca je ujedno naveo primjere kako je često dostajao jedan ma­
li antifašistički policijski oficir da bi se učinio kraj fašistič-

138 i A A !, i
kom divljanju. Tek bijesom fašističkoga terora stanovništvo
je prisiljeno na njegovu stranu — bilo iz straha, bilo iz opor­
tunizma. Čim je stanovništvo primijetilo „da fašisti ne mogu
računati. . . na pomoć države . . ., nastaje oko fašizma praznina;
građani nisu više spremni podvrgavati se .zapovijestima’, ucjena­
ma fašista”62. Možda bi, dakle, sudjelovanje velike Socijalističke
partije u vladi s kadrovskom politikom, svjesnom cilja na svim
razinama izvršnoga aparata, bilo moglo zaustaviti napredovanje fa­
šizma. S takvim sudjelovanjem u vladi nisu ni u kojem slučaju
morale biti napuštene socijalističke perspektive, nego su naprotiv
mogle biti poboljšane mogućnosti njihova ostvarenja.
Pobjeda fašizma u Italiji dovela je djelomično do sasvim re­
alističkih analiza u Komunističkoj internacionali i njezinim parti­
jama o biti novog fenomena i o uzrocima njegova uspjeha.63 Ali
evropska ljevica nije se uzdigla do jasne antifašističke strategije.
Nakon što su u Njemačkoj poraženi Kappov puč 1920. i Hitlerov
puč 1923. a građanska se demokracija stabilizirala, držalo se da
je opasnost od fašizma otklonjena ili se fašizam interpretirao
kao tipično talijanski fenomen koji nigdje drugdje nema nikakvih
izgleda — prije svega ne u visokoindustrijaliziranim zemljama
poput Njemačke. Pri tom je KPD jasno vidjela razliku između
konzervativne reakcije, koja je izborom Hindenburga za predsjed­
nika Reicha 1925. očigledno ojačala, i Hitlerova fašističkoga po­
kreta: „Hitlerov je fašizam bio u svojoj biti malograđanski, Hin­
denburg je predstavnik krupnoga kapitala . . . Hitler je htio obori­
ti republiku naoružanim četama, Hindenburg će je likvidirati s
ustavom na koji se zakleo, oslanjajući se na državni aparat i
vojsku.”64 Neki su bili svjesni da fašistička opasnost ni u kojem
slučaju nije prevladana porazom NSDAP 1924: „Ako se njemač­
ka buržoazija bude u novim revolucionarnim razdobljima osje­
ćala ugroženom u svojim osnovnim utvrdama, ona će ponovno
uložiti sve napore da ga probudi u život.”65 To su ipak ostali
samo začeci.
62 T a sc a , str. 193.
43 U s p o re d i p rim je ric e re fe r a te K la r e Z e tk in iz 1 9 23, o tisn u te u : T h .
P irk e r ( iz d a v a č ) , K o m in te rn u n d F a sc h ism u s 1 9 2 0 — 1 9 4 0 , 2. iz d ., S t u t t g a r t
1966, str. 115. i d a lje , te u E . N o lt e ( iz d a v a č ) , T h e o rie n iib er d en F a -
sch ism u s, K o ln — B erlin 1967, str. 88. i d a lje .
64 H . N e u m a n n , D ie H in d e n b u r g - A r a , u : K o m m u n istisc h e I n te r ­
n a tio n a le , g o d . 6, sv . 5. (s v ib a n j 1 9 2 5 ), str. 519.
65 H . R e m m e rle , D e r F a sc h ism u s in D e u ts c h la n d , u : K o m m u n istisc h e
I n te rn a tio n a le , g o d . 7, sv . 12. (p ro sin a c 1 9 2 6 ), str. 5 38.

139
 Tako se ljevica u Njemačkoj ni nakon 1924, kad je fašistički
pokret skokovito narastao i konačno postao najjača partija, nije
do vinula do realističkoga koncepta. Kao i u Italiji, i ovdje je
ljevica bila podijeljena, i to u dvije velike partije i u niz malih
’grupa. Komunisti i socijaldemokrati zajedno po broju svojih bi­
rača čak bi još krajem 1932. bili jači nego NSDAP — ne uzima­
jući u obzir milijunske borbene organizacije Reichsbanner i
Rotfrontkampferbund, njihov oslonac u sindikatima te ne uzima­
jući u obzir smanjenu solidarnost interesa i konsistenciju fašistič­
kih masa koje su se već 1932, kad se činilo da će izostati „osvaja­
nje vlasti” kojemu su se nadale, ponovno počele razilaziti. Ipak
iz niza razloga, koji ovdje ne mogu biti detaljno obrazloženi, nije
došlo do zajedničkoga fronta protiv fašizma. Naprotiv: jedni su
druge denuncirali da su saveznici fašizma.
r ] Komunisti su do toga rezultata došli pomoću svoje teorije
o „socijalfašizmu” : građanska država da je najkasnije 1929/30.
postala fašističkom, kako to dokazuje policijski teror protiv rad­
nika koji demonstriraju i štrajkaju kao i ustanovljenje Briiningove
predsjedničke diktature. A SPD da je glavni oslonac toga fašizma
jer ona raspolaže pruskom policijom i podnosi Briiningovu vladu.
„Socijalna je demokracija najbolja zaštitnica njemačke buržoazije,
ona je širok jurišni most fašizma i imperijalizma.”66 „Njemački fa­
šizam ne nosi crnu košulju, nego crno-crveno-zlatni zavoj oko ru­
ke.”67 Socijaldemokrati sa svoje strane polazili su od jedne vrste
teorije totalitarizma. Budući da su Vajmarsku republiku shvaćali^
kao svoju državu s kojom su se potpuno identificirali, vidjeli su j
u fašistima i komunistima, u „ekstremistima slijeva i zdesna”
kvalitativno iste protivnike koji su oba usmjereni na razaranje'
republike i stoga su bar objektivno saveznici. \
Tako i u Njemačkoj — ne uzimajući u obzir bojažljive i
poluiskrene ponude komunista 1932. — nije došlo do zajedničke
akcije ljevice protiv fašizma. Tek je uspostavljanje fašističke dik­
tature 1933. naznačilo obrat. Fašistički je teror pogodio i soci­
jaldemokrate i komuniste jednakom žestinom i tako im je oči­
gledno objasnio da bar prema fašizmu imaju iste interese. Tako
se odozdo obrazovao front otpora koji je, kao što se zna, došao
prekasno da bi još mogao ugroziti fašizam u Njemačkoj. Ali i
rukovodeće instance ljevice povukle su neke zaključke koji su
44 D ie R o te F ah ne od 13. 4. 1929.
47 D ie R o te F ah n e od 10. 3. 1929.

140
potom postali politički relevantni u Francuskoj 1934: kad su fa­
šističke grupe u veljači 1934. u Parizu poduzele — doduše slabo
pripremljen — pokušaj juriša na parlament, socijalisti i komuni­
sti ujedinili su se u obrambeni front, koji je na kraju potukao
fašističku ofenzivu i 1936. završio vladom narodnoga fronta.

4. Politička funkcija fašističkih pokreta

Politička se funkcija fašističkih pokreta nakon prethodne

analize može karakterizirati kako slijedi: svjetski je rat postavio
na povijesnu pozornicu milijunsku masu koja se nakon 1918. nije
više dala ponovno potisnuti u privatni opstanak koji se da nadzi­
rati. Revolucionarna su zbivanja od 1917. do 1923. masama oči­
gledno pokazala kako je društveni poredak promjenljiv, kako se
kapitalizam može načeti. Čak nakon poraza socijalističkih poku­
šaja revolucije kapitalistički poredak nije mogao vrijediti kao osi­
guran. Inflacija, privredna kriza i nezaposlenost na drastičan su
način pokazali kako on više ne zadovoljava potrebe društva.
S obzirom na ovakve okolnosti postojalo je malo izgleda da
će se tradicionalnim sredstvima još naći masovna baza sistema ko­
ja bi i u kriznim situacijama ostala pouzdana. Pod uvjetima opće­
ga prava glasa i parlamentarne demokracije mogla se razviti kon­
kretna opasnost za vladajuću klasu. Radilo se, dakle, o tomu
da se za takav slučaj novim metodama stvori masovna baza po­
stojećega društvenog poretka. Ove su nove metode morale biti
primjerene promijenjenoj društvenoekonomijskoj situaciji i promi­
jenjenom mentalitetu masa. Upravo je to učinak fašizma.
Budući da je postojeći politički i društveni sistem bio dis­
kreditiran, mogao je nastupiti politički pokret koji se izdavao
za njegova odlučnoga protivnika, koji je postojeće partije, dapače
partije u tradicionalnom smislu općenito, pokazivao kao nespo­
sobne, parlamentarnu demokraciju kao korumpiranu, kapitalizam
kao nadmašen, i koji je obećavao da će sve iznova urediti. On
je morao nastupiti radikalno i odlučno, proklinjati staro i najavlji­
vati potpuno novo, morao je zahtijevati socijalnu pravičnost i
imenovati one koji su skrivili nevolju. On je morao aktivirati
mase i stvoriti prostor njihovoj težnji za aktivnošću, morao
im je laskati, postavljati im ciljeve za koje su se one bile spremne
boriti. Pri svemu tome postojeći društveni poredak nije smio do­
spjeti u opasnost, mase nisu smjele doista postati subjekt povi­

141
jesti i uzeti same svoju sudbinu u ruke, mase su, naprotiv, mo­
rale same potući zbiljskoga protivnika ovoga poretka — socijali­
stičku ljevicu. Narod je morao biti doveden do toga da vladavinu
naroda, demokraciju, proglasi besmislenom, a sebe samoga nespo­
sobnim da donosi političke odluke; mase su morale fanatično tra­
žiti vlastito stavljanje pod starateljstvo i zahtijevati vladavinu
manjine kojoj bi se mogle podvrgnuti. Tu izuzetno neugodnu
zadaću, koja je zahtijevala veliku mjeru demagoškog umijeća, ri­
ješio je fašizam. Po svojoj objektivnoj funkciji fašistički pokreti
predstavljaju „moderan, (pučki maskiram obliik građanskaJcapita-
Tističke^omraffevoluciie , to jest onu političku snagu koja
j~e~kapitalizm u^ promijenjenim uvjetima pružila novu masovnu
bazu za slučaj ozbiljne krize. Ovdje su prikazana ideološka sredst­
va i političke okolnosti pod kojima je to uspjelo.
Gore je već izloženo kako ovaj iskaz o objektivnoj političkoj
funkciji fašističkih pokreta ne treba zamijeniti s tezom o fašizmu
kao agentu kapitala. Ovakav masovni pokret mora razviti vlastitu
težinu — upravo tada kad njegovo vlastito samorazumijevanje
tako jako odstupa od njegove objektivne funkcije kao u fašizmu.
Struktura fašističkoga sistema vladavine nije time ostala netak­
nuta.

F A Š IS T IČ K I S IST E M I V L A D A V IN E

Socijalne nesigurnosti, strah od kriza i autoritarni menta­

litet masa, politika vladajuće klase i zakazivanje ljevice stvorili su,
dakle, u Italiji i Njemačkoj konstelaciju koja je vodila ustanovlja­
vanju fašističkih sistema vladavine. Ti su sistemi u povijesti mo­
derne države predstavljali nešto kvalitativno novo i stoga zaslu­
žuju iscrpnije razmatranje.

1. Socijalna funkcija

Ustanovljenje fašističkih sistema u Italiji i Njemačkoj poči­

valo je na savezu između fašističkoga pokreta i odlučujućih dije-
“ A . R o sen b erg, D e r Fasch ism us als M assenbew egung, u : O . B au er,
H . M arcu se, A . R o sen b erg i d r., Fasch ism us u n d K ap italism u s, izd a o W.
A b en d ro th , F ra n k fu rt/M . 1967, str. 78.

142
lova vladajuće klase. Da bi se učinila razumljivom socijalna funkci­
ja tih sistema, valja najprije otkriti zajedničke interese koji su
ležali u osnovi ovoga saveza.

a) Vojska, birokraoija i crkve

Lako je spoznati što je od fašizma očekivala vojska koja je

— sociološki gledano — bila usko isprepletena s krupnim zemljo-
posjedom. Već su vojni oblici organizacije i ponašanja morali po­
buditi blagonaklonost vojske. Fašizam je vojnika proglasio uzorom
čovjeka uopće i time je povećao njegov ugled u javnosti. Vojska
je, dakle, od jednog fašističkoga sistema vladavine očekivala opće
jačanje obrambene volje, novo vrednovanje vojničkih vrlina i
središnje mjesto u političkom sistemu moći. Ali ovdje nisu bili
na djelu samo potreba za prestižem i volja za moći, nego i sasvim
konkretni materijalni interesi: vojska je očekivala odlučnu poli­
tiku naoružavanja, velikodušnu izgradnju armije i s tim odlične
prilike za uspon za pojedinoga oficira unutar hijerarhije. Ova na-
danja nisu iznevjerena. Polazeći od socijalnoga podrijeda i načina
mišljenja oficira bez daljega je razumljivo što je vojska sa simpa­
tijom promatrala razbijanje radničkih partija i sindikata koje je
uvijek držala elementima koji ugrožavaju državu.
Već nekoliko dana nakon njegova imenovanja za kancelara
Reicha, naime 3. veljače 1 9 3 ^ J razvio je Hitler svoj politički
koncept pred vojnim komandantima. Pri tom su došli do riječi
svi bitni motivi — uključujući planirani imperijalistički rat. Zapis­
nik bilježi: „Iskorijenjenje marksizma ognjem i mačem. Usmje­
renost omladine i cijeloga naroda prema ideji da nas jedino borba
može spasiti, te u odnosu na ovu ideju sve mora odstupiti . . .
Odgoj mladeži i jačanje želje za obranom svim sredstvima. Smrtna
kazna za izdaju zemlje i države. Najstrože autoritarno vođenje
države, odstranjenje raka demokracije . . . Možda izboriti nove mo­
gućnosti izvoza, možda — što je bolje — osvajanje novoga život­
nog prostora na istoku i njegovo bezobzirno germaniziranje . . . ”
Generali su bili v rln d ir nuti takvim perspektivama.69

69 Z a p is n ik je o tisn u t u W . H o f e r (iz d a v a č ) , D e r N a tio n a ls o z ia lis m u s .

D o k u m e n te 1 9 3 3 — 1 9 4 3 , F r a n k f u r t / M . 1 957, str. 180. i d a lje .

143
 Srednji i viši činovnici u pravosuđu i upravi70 i akademiča­
ri na visokim školama i gimnazijama71 u Njemačkoj vjerno su slu­
žili carskoj^ poglavarskoj državi koja je isijavala sjaj velesile i
istodobno štitila njihove povlastice. Tek nevoljko p o m irili Su se
s republikom koja nije imala sjaja, u kojoj su osim toga, po nji­
hovu mišljenju, sindikati i radničke partije suviše dolazile do rije­
či. Fašizam im se činio unutrašnjim „poretkom” — kako su ga
oni razumijevali — koji će ponovno uspostaviti moćnu poziciju
Reicha prema vani. Slični motivi određuju ponašanje tih socijalnih
grupa u Italiji, koje su se kao i u Njemačkoj regrutirale iz slojeva
višega građanstva i svoje interese držale interesima cjeline. Kao i
u Njemačkoj, oni su 1918. ostali na svojim pozicijama moći, a
revolucionarna su ih zbivanja samo psihološki ustrašila, ali ih nisu
ideološki promijenila. Republika je sada dobila račun za ovu krivo
shvaćenu toleranciju.
Crkve su na kraju u fašizmu vidjele saveznika protiv zajed­
ničkoga neprijatelja na ljevici: protiv socijalizma, liberalizma, ra­
cionalizma i ateizma. Crkve su (katolička jače nego protestanska)
imale s fašizmom zajedničko iracionalizam kao osnovu vjerovanja,
reakcionarne predodžbe o moralu, seksualnosti i obitelji, te auto-
ritarno-hijerarhijsko načelo organizacije, tako da su postojale bitne
pretpostavke za političko zbližavanje. Fašizam je Lateranskim ugo-
vorom 1929.. J konkordatom ponovnćTpfižnao crkvi povlastice i
pozicije moći koje_je ona sekularizacijom već odavno bila izgubila:
papa je dobio neograničenu moć u Vatikanskoj državi, a kao od-
štetu za daljnje teritorijalne pretenzije jednu milijardu u državnim
papirima i 750 milijuna u gotovini. Katolicizam je proglašen dr­
žavnom religijom, rastava nemogućom, vjeronauk obvezatnim, a
anticrkvena propaganda ilegalnom. Papa je sa svoje strane PIP-
a Iratvlmal Vanrm-
telll,- dekan Svetoga kolegija, objavio je da je „Musolini izabran
za spas nacije i ponovno uspostavljanje njezine soreće” .72 Milijuni
talijanske djece izricali su molitvu što ju je sastavila crkva: ,,Du-
70 U sp o re d i o ov om e z a n jem ački fašiz a m H . M om m sen, Beam ten-
tum im D ritte n R eich , S tu ttg a rt 1966; I. Staff, Ju s tiz im D ritten Reich,
F r a n k fu r t/M .— H a m b u rg 1964; H . u E . H an n ov e r, Politische Ju stiz
1918— 1933, F r a n k fu r t/M . 1966.
71 O p o n ašan ju n jem ačkih n astav n ik a n a visokim šk o lam a usporedi
H . P. B leuel, D eu tsch lan d s Bekenner. P rofessoren zivischen K aiserreich
u n d D ik ta tu r, B ern — M iinchen— Wien 1968.
77 C itira n o p re m a K . H . D eschner, M it G o tt un d den F aschisten.
S tu ttg a rt 1965, str. 29. i 2 7 ; uspored i tak o đ e r str. 33.

144
ce, zahvaljujem Ti što si mi omogućio da rastem zdrav i snažan.
Dragi Bože, čuvaj Ducea, kako bi on dugo ostao fašističkoj Ita­
liji.”73 A kad je talijanski fašizam 1936. napao zaostalu i bespo­
moćnu Etiopiju otrovnim plinom i bombama, milanski je nad­
biskup Schuster posvetio trupe koje su kretale iz logora i uzvik­
nuo: ,,U ovoj nacionalnoj i katoličkoj misiji dobra mi radimo
zajedno s Gospodinom, prije svega u ovom trenutku u kojemu na
bojnim poljima Etiopije zastava Italije u trijumfu nosi naprijed
Kristov križ.”74
Isti je stav zauzela katolička-crkva u Španjolskoj. Portuga-
galu, Austriji i Hrvatskoj.75 Međutim, u vjerski podijeljenoj N je­
mačkoj odnos prema fašizmu bio je zamršeniji. Njemački bi faši­
zam polovicu stanovništva unaprijed dobio protiv sebe da se
identificirao s jednom od dviju religija. Ovdje je osnova za savez
ostala razmjerno uska i prilično podobna za sukobe. Ideološki je
njemački fašizam morao tražiti tradicije koje su bile zajedničke
svim Nijemcima nezavisno od njihove religije. Pored „pozitivnoga
kršćanstva”76, koje je obje religije proglasilo „jednako vrijednim
stožerima za opstanak našega naroda”77, on ih je pronašao u pret­
kršćanskoj germanskoj prošlosti. Ali time je preuzeo neke novo-
poganske elemente koji su otežali savez s crkvama. Ako je hitio
promaknuti svoju aspiraciju na totalitet, on je politički morao na­
stupiti ne samo protiv socijalističkih, demokratskih i liberalnih
institucija i utjecaja, nego je morao i crkvene institucije podrediti
svojoj političkoj pretenziji za vladanjem. To je, prije svega, pogo­
dilo crkveno novinstvo i omladinske organizacije.
Oba su aspekta uvijek iznova vodila do sukoba između fa­
šističke države i crkava, ali ipak nisu povrijedila osnove saveza.
Katolička je crkva do 1933. podržavala svoje katoličke partije —
Centar i Bayerische Volkspartei — ali se nakon „osvajanja vlasti”
brzo preorijentirala. U „Zajedničkom pastirskom pismu natpastira
njemačkih dijeceza” od 8. lipnja 1933. stoji: „Pored pojačane lju­
bavi za domovinu i narod naše se doba odlikuje iznenađujuće ja­
kim naglašavanjem autoriteta i nepopustljivim zahtjevima organ­
skoga uključenja pojedinca i društava u cjelinu države. Ono time
73 Is to , str. 38.
74 I s to , str. 38. i d a lje .
75 Is to , str. 51. i d a lje .
74 P a r tijs k i p r o g r a m i iz 1920, to č k a 24.
77 U s p o r e d i „s m je rn ic e ” p a r t ijs k o g a v o d s tv a , V o lk isc h e r B e o b a c h te r
o d 2 6. 2. 1925.

10 Oblici građanske vladavine 145

polazi od prirodnopravnoga stanovišta da nijedna zajednica ne
uspijeva bez poglavara, i da jedino dobrovoljno prilagodavanje pu­
ku i poslušno podređivanje pravnom vodstvu naroda jamče po­
novno jačanje narodne snage i narodne veličine . . . Upravo se u
našoj svetoj katoličkoj crkvi osobito uvažavaju vrijednost i smisao
autoriteta, i oni su vodili onoj savršenoj zatvorenosti i pobjedo­
nosnoj snazi otpora kojoj se dive i sami naši protivnici. Zato
nama katolicima nipošto ne pada teško cijeniti novo, jako naglaša­
vanje autoriteta u njemačkoj državi i podvrgnuti mu se onom
spremnošću koja se ne označava samo kao prirodna nego kao nat­
prirodna vrlina, jer u svakom ljudskom poglavarstvu vidimo od-
sjaj Božje vladavine I sudjelovanje u vječnom Božjem autoritetu.”78
Vfernost fašističkoj državi održana je — od uspostavljanja dTkta-
ture i razbijanja ljevice do militarističkih akata agresije i njezina
sloma. To vrijedi ii za najveći dio evangeličke crkve. Obje su
crkve do posljednjega trenutka poticale svoje vjernike na posluš­
nost fašističkoj državi i dobrovoljno žrtvovanje u njezinim ratovi­
ma. One su time bez sumnje bitno pridonijele ideološkom oprav­
danju i političkoj stalibnosti njemačkoga fašizma.79
A Razumljivo je da se kod vojske, birokracije i crkava radi
o institucijama koje su u velikoj mjeri obilježene feudalnim raz­
dobljem i koje strše u građanskoj epohi kao njegovi relikti.30
Struktura i ideologija autoritarno su određene i otuda u osnovi
nespojive s načelima demokracije. One stoga predstavljaju već za
građansko-parlamentarnu pravnu državu opasnost, a punim se bi­
jesom okreću protiv svakoga pokušaja da se ova pravna država
proširi u socijalističku demokraciju. I fašistički pokreti pokazuju
jake preddemokratske, predindustrijske elemente — kako po svo­
joj ideologiji koja slavi agrarne i sitnoobrtničke oblike života i
vojničke vrline, tako i po svojim pristašama, koji su pripadali pre­
težno sitnim posjednicima. Ovo je zajedništvo sigurno ojačalo
savez obiju snaga.
78 C itira n o p re m a : H . M iiller, K ath o lisch e K irch e und N atio n al-
so zialism u s. D o kum en te 1930— 1935, M iinchen 1963, str. 154.
79 O d rž an ju c rk a v a u sporedi F . B au m gartel, W ider d ie K irchen-
pfleg e n d e , N e u d e ttc lsa u 1959; G . Lew y , Die K ath o lisch e K irch e und d as
D ritte R eich , M iinchen 1965; G . van N ord en , K irch e in d er K rise,
D u sse ld o r f 1964; G . C . Z ah n , G erm an C ath o lics a n d H itle r's W ars, N ew
Y o rk 1962; J . S. C o n w aw y , D ie N atio n also z ialistisch e K irch en po litik
1933— 1945, M iinchen, 1969.
80 U sp o re d i o tom u tak o đ e r R osenberg, str. 79.

146
 Iscrpnije valja istražiti osnove saveza između fašističke par­
tije i kapitala, budući da kapital u krajnjoj liniji predstavlja odlu­
čujuću frakciju vladajuće klase.81

b) Kapital

Interesi vodećih ekonomijskih grupa ne daju se svesti na

kratku formulu, nego su bili prilično složeni. U odluci da se po-
vežu s fašizmom sudjelovalo je bar pet komponenata.
1. Fašizam je trebao ustanoviti jaku izvršnu vlast koja če
prije svega biti u stanju da ovlada privrednim procesom i prevlada
ekonomijsku krizu. To znači da mehanizmi tržišta više <nisu —
nasuprot doktrini „slobodne privrede” — mogli održavati pri­
vredni tok i osigurati stabilnost sistema. To osim toga znači da,
bar u Njemačkoj, postojeća država nije više bila sposobna uza­
jamno uskladiti interese različitih ekonomijskih grupa moći i ujed­
no naći prihvatljivo poravnanje s radničkom klasom. Godine 1930.
parlamentarna je demokracija zamijenjena autoritarnom predsjed­
ničkom diktaturom kako više ne bi morala uzimati u obzir inte­
rese najamnih radnika i mišljenja partija. Ipak su se i prezidijalni
režimi — koji su se (na pravno nedopustiv način) mogli osloniti
na jedan član ustava o izvanrednom stanju, ali ne na masovnu
bazu, koju su doduše razvlastili partije i parlament, ali ih nisu^
odstranili — pokazali kao preslabi da bi ovladali krizom u smislu
vladajuće klase. Prije svega, nije im uspjela koordinacija divergi­
raj ućih grupa samoga kapitala. Privredna je kriza tako zaoštrila
konkurenciju između pojedinih grupa koncerna da egoizam, koji
u kapitalizmu i onako određuje privredni proces, više nije po­
znavao nikakve granice i nije se više obazirao na ukupni kapita­
listički interes.
Da bi dakle ispunila svoju funkciju predstavnika kapitali­
stičkoga ukupnog interesa, fašistička je država morala dobiti
sredstava za upravljanje privredom, a time i za zavat u privatno
vlasništvo. U interesu održavanja privatne privrede u cjelini drža­
va je morala moći ograničiti privatno raspolaganje privredom u
pojedinačnom slučaju. Ali fašistička je država morala — drugo —
posjedovati stanovitu samostalnost i slobodu odlučivanja prema
81 O p o jm u v la d a ju ć e k la se u sp o re d i P . M . S w e e z y , D ie Z u k u n ft
d es K a p ita lis m u s u n d a n d e re A u s fa tz e z u r p o litisc h e n O k o n o m ie , F r a n k ­
f u r t/M . 1970, str. 70. i d a lje .

147
/J. ekonomijskim grupama moći. Ona nije mogla biti izvršni organ
ekonomijskih grupa moći u cjelini, budući da one nisu imale za­
je d n i č k e volje koju bi država mogla izvršiti; ali ona nije mogla
j c biti ni instrument pojedine ekonomijske frakcije, jer inače ne bi
I mogla biti moguća stabilizacija cjelokupnoga sistema.
rJ Unatoč parcijalnom osamostaljenju političke vlasti nasuprot
ekonomijskih interesa i grupa moći, koje je osamostaljenje proiz­
lazilo iz kapitalističkoga cjelokupnog interesa, vladajuća je klasa
prirodno polazila od pretpostavke da može fašističku izvršnu vlast
držati pod kontrolom i ponovno je se otarasiti u slučaju nužde. A
fašistički pokret i njegovo vodstvo, pak, bili su odlučni optimalno
iskoristiti prostor za igru koji im je dopušten; oni ni u kojem
slučaju nisu htjeli figurirati kao puki izvršni organ kapitalističke
i klase ili jedne njezine frakcije. U svojim masovnim organizacija-
/ ma fašističko je vodstvo raspolagalo vlastitom osnovom moći, koja
ga je osposobila da u slučaju sukoba i potvrdi svoju samostal-
/; ci nos t.82
^ ^ 2. Fašizam nije samo trebao prevladati privrednu krizu, nego
ju je trebao prevladati na određeni način. Radilo se o tomu da"
se troškovi krize i ovladavanja krizom prebace na široke mase i
da se postigne maksimalan profit za velika poduzeća. Golemi ^
državni izdaci, kojima je fašistička izvršna vlast stvorila radna
mjesta i time ponovno pokrenula privredu, nisu dakle primarno ,
I smjeli biti namijenjeni za socijalna davanja i poboljšanja infra- .
(^strukture (škole, bolnice, stanovi, parkovi, ulice, nasipi), nego su, |
prije svega, morali biti investirani u industriju naoružanja. Ovdje
" ćsu profiti najviši a i dugoročno osigurani, jer proizvodnja nije
.ograničena ni zasićenošću tržišta — kao kod potrošnih dobara —
ni ispunjenjem stvarne potrebe — kao kod parkova i ulica. ^ |
Politika naoružanja odgovarala je i mentalitetu fašističkih
sljedbenika i ciljevima njihovih vodećih kadrova, budući da je ja­
čala ulogu vojske unutar društva i vojnu moć države prema vam. '
Kako je naoružanje bilo i u interesu vojske, na ovoj su se liniji
sreli najvažniji nosioci moći fašističkoga sistema vladavine: faši-
stičkapartija, moćne ekonomijske grupacije i vojska. Bilo je sto-

(
&/ r ^ je u b o n ap artizm u , ranom preteči faSističkih sistem a v la d a ­
vin e u ra zd o b lju lib e raln o g a k ap italiz m a , o v ak o am b iv alen tn o ustrojen
a o d n o s izm eđ u so cijaln ih gornjih k lasa i po litičke egzekutive. (U sp oredi
o tom u K . M a rx , D e r achtzehnte B ru m aire des L o u is B o n ap arte , 3. iz ­
d an je , Berlin 1965).

148
ga samorazumljivo što je prevladavanje krize traženo na pravcu
silnoga povišenja izdataka za naoružanje, a ne na nekom drugom.
Vojni su izdaci Italije već 1929/30. prema službenim poda­
cima iznosili više od 25% cjelokupnoga državnog budžeta, a
1936/37. popeli su se na 5 3 ,7 % .83 Akcijski je kapital Italije na­
rastao od 1922. do 1937. od 21 na 47,7 milijardi lira.84 Profiti
su silno porasli: tečaj elektroindustrijskoga društva Terni, najve­
ćega talijanskog trusta za metalurgiju i naoružanje, bio je 1938.
dvostruko, a ujesen 1939. trostruko veći nego 1924; čisti se
profit Fiatova koncerna popeo od 23,5 milijuna 1938. na 55 mi­
lijuna 1940. godine.85 Očigledno je da je ova politika naoružanja
m orala ići na trošak životnoga standar d a m a s a ^ d o k je T929. do
193il.-proizvodni -indeks metalurgije iHnđuštrije strojeva porastao
za 27% a proizvodnja energije za 6 3 % , indeks/tekstilne industrije
p a o je z a ~ 1 8 ,5 % a stambene izgradnje i komunalnih radova za
35% .^ Kontrast između velikih profita financijske oligarhije i
oskudice masa, koje su ovu politiku plaćale povećanim porezima,
povećanim cijenama, smanjenim realnim najamninama i nedostat­
kom sredstava za život, jasno govori o socijalnoj funkciji fašistič­
ke vladavine.
Povezanost između naoružanja, porasta profita i pojačanoga
izrabljivanja nije manje očigledna u njemačkom fašizmu. Već u
svibnju 1932. Hitler je dao određena obećanja.87 Doduše, u prvoj
je fazi borba protiv nezaposlenosti, zbog njezine propagandističke
vrijednosti, bila vođena svim sredstvima, ali je nakon 1935. nao­
ružanje dobilo apsolutnu prevagu. Dok su izdaci za saobraćaj —
uključujući mnogo hvaljene autoputove — od 1933. do 1938.
porasli za 170% , vojni su se izdaci povećali za 20 0 % .88 Godine
1938. izdaci za naoružanje napokon su iznosili 62% cjelokupnoga
budžeta,~a to je bilo preko 16% cjelokupnoga nacionalnog do­
83 S lo b o d sk o j, str. 1 2 4 ; u isto je v rije m e V e lik a B r it a n ija i z d a v a la
^ ra n c u s^ a 2 8 ,5 % (n a isto m m je stu ).
84 N a isto m m je stu , str. 136.
85 N a isto m m je stu , str. 140.
84 D e u tsch e B e rg w e rk z e itu n g o d 14. 10. 1 9 4 0 ; v eć je s ta b iliz a c ija
n ako n 1924. u I ta liji išla z n a tn o v iše n a tr o š a k r a d n iš tv a n eg o u g ra­
đ an sk im d e m o k r a c ija m a (u sp o re d i u to m u : E . V a r g a , D e r W eg d e s ita -
henischen K a p ita lis m u s , u : In te r n a tio n a le P re sse k o rre sp o d e n z br. 78 od
4. 8. 1927, u iz v a c im a o tisn u to u P irk e r, str. 133. i d a lje ).
87 C z ic h o n , W er v e r h a lf H itle r z u r M a c h t, str. 33. i d a lje .
83 D e r S c h o en b au m , D ie b rau n e R e v o lu tio n , E in e S o z ia lg e sc h ic h te
d es D r itte n R e ich e s, K o ln — B e rlin 1968, str. 193.

149
 hotka.89 Već u prosincu 1933. vlada je koncernu IG-Farben jamči­
la dugoročan otkup velikih količina sintetičkoga benzina kao i
financiranje skupe proizvodne tehnike iz poreznoga novca. Čista
je dobit ovoga koncerna porasla od 47 milijuna maraka godine
1932, preko 71 milijun 1935. i 191 milijun 1938. na 240 miliju­
na 1940. godine.90 Prosječni je kapital njemačkih dioničkih društa­
va skočio od 1933. do 1943. za preko 145%.91
Društvenoekonomijski, fašističku diktaturu valja odrediti kao
gigantsku preraspodjelu narodnog imetka putem državnih naru-
džaba, koja je preraspodjela opljačkala mase najamnih radnika i, u
drugom redu, također i malograđanske slojeve, a bogatila gornje
klase. Mussolini je tu politiku provodio sasvim otvoreno, kad je
20. kolovoza 1924. ukinuo porez na nasljedstvo za golema imanja
i time bogatašima poklonio daljnjih 300 milijuna lira godišnje.
Slijedilo je ukidanje poreza za zemljoposjed i rezervne fondove
akcionarskih društava.92
3. Ali ekonomijski su moćne grupacije očekivale od fašistič­
kog sistema vladavine i čuvanje njihovih vanskopolitičkih intere­
sa. Upravo su njemački i talijanski imperijalizam — kao što je
gore izloženo — bili prikraćeni prilikom podjele svijeta krajem
19. stoljeća, a ni jedan nije uspio poboljšati svoju poziciju prvim
svjetskim ratom. Sada je fašizam 'trebao konačno omogućiti odluč­
nu ekspanzionističku politiku i zadovoljiti imperijalističke želje
krupnoga kapitala. Talijanski je fašizam pri tom, prije svega, smje­
rao na sjevernu i južnu Afriku i na Balkan, gdje su ga privlačili
željezna ruda Bosne, dalmatinski boksit, te ugalj i šume Slovenije,
sve do obale Crnoga mora, njemački fašizam pak prema istočnoj i
južnoj Evropi (a tek u drugom redu prema središnjoj Africi93).
Kao dobrodošli sporedni efekt valjalo ije pri tom očekivati unište­
nje SSSR-a ikao političkoga faktora moći i time odstranjenje ,,ko­
89 R . E rbc, D ie n atio n alsozialistisch e W irtsch aftspo litik im Lichtc
der m odernen Theorie, Ziirich 1958, str. 34. U spo red i tak o đ er K . D.
Bracher, G . Sch ulz, W. Sau er, D ie n atio n alsozialisiisch e M acktergreifu ng,
K oln und O p lad en 1960, str. 662. i d a lje ; Schoenbaum , str. 156.
90 J . K u czy n sk i, D ie G eschichte d er L ag e d er A rb eitcr unter dem
K ap italism u s, sv. 6. Berlin 1964, str. 84.
91 E. P ate rn a i d r., D eutsch lan d v on 1933. bis 1939, Berlin 1969,
str. 174.
92 S lo b o d sk o j, str. 68.
93 O vrijed n osti m jesta kolon ijaln e politike usporedi K . H ild eb ran d,
Vom R eich zum W eltreich. H itle r, N S D A P und k o lon iale F rag e 1919
— 1945, Miinchen 1969.

150
munističke opasnosti” i u internacionalnim razmjerima. I u ovom
su se pitanju susreli interesi velikih koncerna s ciljevima fašističko­
ga vodstva i nadanjima pristaša fašizma. Hitler je već u svom go­
voru 27. siječnja 1932. izložio vodećim industrijalcima povezanost
ideologije o rasi gospodara i imperijalističkih interesa: „A li ja
uopće ne mogu razumjeti privredno privilegiranu poziciju bijele
rase spram ostaloga svijeta ako je najuže ne povežem s političkim
shvaćanjem gospodara, koje je bijeloj rasi bilo stoljećima svojstve­
no kao nešto prirodno i koje je ona prema vani zastupala. Uzmite
samo jedno jedino područje, uzmite recimo Indiju: Engleska nije
Indiju osvojila putem prava i zakona, nego bez obzira na želje,
shvaćanje i pravne deklaracije urođenika, i tu je vladavinu održa­
vala, ako je trebala, najbrutalnijom bezobzirnošću. Bez obzira na
to kako se ovo pravo u pojedinom slučaju prema vani prikazivalo
— u praksi ono je bilo izvršavanje izuzetno brutalnoga prava go­
spodara. Iz ovoga je političkog shvaćanja izraslo tlo za privredno
zaposjedanje ostaloga svijeta . . . Ali bijela rasa može jedino onda
praktički održati svoju poziciju ako se održi različitost životnoga
standarda u svijetu. Dajte danas našim takozvanim tržištima isti
životni standard kakav imamo mi i doživjet ćete da se neće
moći održati povlašten položaj bijele rase, koji se ne izražava
samo u političkoj moći nacije nego i u privrednoj poziciji poje­
dinaca.” Sovjetski Savez mora biti uništen već dz čisto privred­
nih razloga: „Postignut je takav uspon proizvodne sposobnosti
da trenutno moguće tržište više ne stoji ni u kakvom odnosu
prema tomu. A ako boljševizam kao ideja svijeta izvuče azijski
kontinent iz ljudske privredne zajednice, tada više ni približno ne
postoje pretpostavke za zaposlenje ove gigantski razvijene in­
dustrije.”94
Fašizam se uskoro prihvatio ostvarivanja imperijalističkih
ciljeva: odmah nakon preuzimanja vlasti talijanski je fašizam po­
razio oslobodilački pokret u Libiji kako bi pojačao pljačkanje.
Propao je doduše pokušaj da se osvoji grčki otok Krf. Godine
1935/36. slijedio je prepad na Etiopiju koji se razvio u pljačkaški
i uništavalački pohod protiv jednoga gotovo nenaoružanoga na­
roda, godine 1939. okupacijom Albanije otvoren je napad na
Balkan. Njemački je Reich 1938/39. uključio Austriju i Čehoslo-
vačku u svoje područje vlasti, 1940/41. podvrgao je zapadnu Ev­
ropu do Pirineja a južnu i istočnu do otoka Krete i neposredno do
94 U sporedi D om arus, str. 75. i 79.

151
pred Moskvu. Bilo je planirano podvrgavanje Rusije do Urala, po­
robljavanje njezina stanovništva i bezobzirno izrabljivanje njezine
radne snage i sirovina. Kako su pri tom njemačke banke i indu­
strijski koncerni od samoga početka smišljeno postupali, kako su
točno planirali uključivanje privrede ovih zemalja u svoje imperije
i kako su dosljedno provodili njihovo izrabljivanje, nedavno je po­
novno potvrđeno kad su prorađeni papiri njemačke banke.95 I
nekim je savezničkim istražnim komisijama bilo nakon 1945.
jasno kakvu je golemu moć koncentrirala njemačka banka i kako
je ona pri tom usko surađivala s fašističkom državom.96 (U po­
stupku protiv Eberharda Czichona ona to i nije načelno porica­
la, a to se, čak i da su pojedine Czichonove teze bile opovrgnute,
ne bi moglo zbrisati iz svijeta.) Ali isto se može dokazati i na
primjeru drugih velikih njemačkih koncerna i banaka. U Italiji
nije bilo drukčije.
4. Dosad navedeni ciljevi — politika naoružavanja, pove­
ćanje profita, imperijalistička osvajanja — nisu se mogla realizirati
u okviru građanske demokracije. Dok su postojali sindikati i rad­
ničke partije, dok je postojala mogućnost javne i načelne kritike
i dok su bili slobodni izbori, moralo se računati s najoštrijim ot­
porom protiv takve politike. Fašistička je država morala raditi
slobodno od demokratskih zapreka i spona pravne države. Ljevica
je morala biti razbijena, a građanska demokracija zamijenjena di­
ktaturom koja je mogla nesmetano donositi nužne odluke.
Već godinu dana prije njegova „osvajanja vlasti” Hitler je
razvio ovaj koncept industrijalcima na ponešto dramatičan način:
„Dosadašnji je partijski svijet razorio Njemačku, na njemu se
Njemačka slomila. Besmisleno je vjerovati da bi činitelji, opstanak
kojih je povijesno nerazdvojno povezan s raspadom Njemačke,
sada iznenada mogli biti činitelji ponovnoga uspona . . . Ili će se
uspjeti od toga konglomerata partija, saveza, udruženja, svjetona­
zora, staleške sujete i klasnoga ludila ponovno stvoriti željezno
čvrsto narodno tijelo, ili će Njemačka definitivno propasti na ne­
dostatku te unutrašnje konsolidiranosti.”97
Sa stanovišta njihovih interesa Iako je razumjeti zašto po­
duzetnici nisu imali što prigovoriti ukidanju demokracije. Oni su
” E. C zich o n , D e r B an k ier a n d die M acht. H erm an J o s e f A hs in
d e r deutschen P o litik , K o ln 1970.
96 Isto , str. 146.
97 G o v o r od 27. 1. 1932. pred D ize ld o rfsk im industrijskim klubom ,
u D o m aru s, str. 86. i 88.

152
svoje ciljeve mogli — kako je to pokazala monarhija u Njemačkoj ’
prije 1918. — znatno lakše ostvariti ako partije, sindikati i parla­
ment ne postoje ili su politički neutjecajni. Neposredni put preko
političkih instanca odlučivanja — vlade i birokracije — jamčio im
je umnogome bolje rezultate i veću sigurnost nego obilazni put
preko partija i parlamenta, koji su bar djelomično bili dostupni i
utjecajima donjih klasa.98 Ti su utjecaji bili podnosivi dok je ko­
njunkturna situacija nudila dovoljno prostora za koncesije, to jest
dok je ekonomijski rast bio tako povoljan da su i najamni radnici
mogli dobiti dio a da nisu ugrožavali profite. Kad je ovaj pro­
stor s privrednom krizom nestao, demokracija je postala načelnom
smetnjom za realizaciju profita i time za potrebne nove investicije
— uopće ne uzimajući u obzir opasno nezadovoljstvo masa.
U međuvremenu, za kancelara Reicha unaprijeđeni Hitler
20. veljače 1933. još je jednom pred vodećim industrijalcima s
^unom jasnoćom izložio svoj program uništenja demokracije:
„Weimar nam je nametnuo određeni ustavni oblik kojim smo po­
stavljeni na demokratsku osnovu. Ali time nam nije dana djelo­
tvorna vlada. Naprotiv, komunizam se, nakon onoga kako sam-
na početku karakterizirao demokraciju, morao sve dublje uvr-
tati u njemački narod. Mi moramo najprije dobiti sva sred­
stva moći u ruku ako želimo baciti na tlo druge protivnike.” 99
S obzirom na taj zavodljivi program vođe privrede bili su spremni
staviti na raspolaganje NSDAP potrebna sredstva za predstojeću
izbornu bitku, a Gustav Krupp von Bohlen und Halbach nekoliko
je tjedana kasnije pisao „Fiihreru” u ime Saveza njemačke indu­
strije Reicha da se „sada radi o tomu da se izvrši okupljanje i
sudjelovanje svih snaga koje žele izgradnju . . ., da će Savez Reicha
učiniti sve kako bi vladi Reicha pomagao u njezinu teškom po­
slu” .100 On joj je doista pomagao svom snagom — dok je vlada
Reicha postojala.
5. Razbijanje svih demokratskih organizacija i ustanovljenje
diktature nisu poduzetnicima pružili samo prednost da vode poli­
tiku naoružanja i imperijalističke ekspanzije. Isto je tako bilo
važno da su tim putem mogli ponovno uspostaviti svoju vlada­
vinu u poduzeću. U Njemačkoj kao i u Italiji raspuštena su sa-
” K a s n ije ćem o is tr a ž iv a ti k a k o je u s ta n o v lje n je fa š is tič k o g a siste m a
v la d a v in e z a g o rn je k la se ta k o đ e r b ilo p o v e z a n o s n iz o m r iz ik a .
99 C itir a n o p r e m a : C z ic h o n , W er v e r h a lf H it le r z u r M a c h t, str. 82,
d o k u m e n t 26.
,w I s to , str. 83. i d a lje , d o k u m e n t 29.

153
mostalna predstavništva i organizacije najamnih radnika — savjeti
poduzeća i sindikati. Poduzetnici su ponovno postali „gospodari
u vlastitoj kući” , radnici i namještenici ponovno primaoci zapovi­
jedi koji se nisu mogli braniti. U Italiji su osim toga seoski
radnici i zakupci ponovno izručeni samovolji zemljoposjednika,
koju su 1918. djelomice bili prevladali.
„Zakon o poretku nacionalnoga rada” 101 od 20. siječnja 1934.
imenovao je poduzetnika „vođom poduzeća” koji treba da do­
nosi sve mjerodavne odluke, a radnike i namještenike degradirao
je na razinu „sljedbenika” koji su bili obvezani na poslušnost. Za-

vođe na privredu najamnim je radnicima uzeta svaka mogućnost

čak i da artikuliraju svoje interese, a kamoli da ih promaknu.
Veliki poduzetnici, naprotiv, koji su i bez toga imali neposredne
kontakte s političkim instancama odlučivanja, zadržali su svoje
saveze kojima su mogli djelovati na političku konstituciju volje.
Ideologijsko je opravdanje pružala ideologija zajedništva:
budući da su poslodavci i posloprimci radili „zajednički na una­
pređivanju ciljeva poduzeća i na zajedničku korist naroda i drža­
ve” , sindikate valja smatrati instrumentima klasne borbe i time
neprijateljima naroda. Jedino su organizacije koje su bile pod
kontrolom fašističke pairtije, poput Nationalsozialistische Betriebs-
orgamisation (NSBO) u Njemačkoj ili fašistički sindikati u Ita­
liji, mogle zadovoljiti ideologijom o klasnom miru, zajednici podu­
zeća i partnerstvu. „Klasni mir” mogao se još djelotvornije jamčiti
kad su poduzetnici i najamni radnici spojeni u zajedničke orga­
nizacije koje su povrh toga bile podložne fašističkoj državi: one
su se u Njemačkoj zvale „Deutsche Arbeitsfront” (DAF), u Italiji
„korporacije” , a u Španjolskoj ,ysmdikati” , i izvrsno su ispunile
svoju svrhu — unaprijed isključiti samostalno obrazovanje volje
najamnih radnika, a sistemu ipak dati privid demokratskoga su­
djelovanja i socijalnoga napretka. Tako je u Hiderovoj uredbi o
Deutsche Arbeitsfront od 24. listopada 1934. stajalo: „Cilj je
organizacije Deutsche Arbeitsfront obrazovanje zbiljske narodne
i proizvodne zajednice svih Nijemaca.” 102 Kako ne bi dopustio da
101 Z akon o poretku n acionaln og ra d a , u odlom cim a otisn ut u: G e-
setze d es N S - S ta a te s, skupio U . Brodessen, B erlin — Ziirich 1968, str. 148
151; usporedi o sob ito § 1, str. 148; zako n potječe od n acrta C a rla G oer-
d elersa koji je kasn ije igrao središn ju ulogu u grupi 20. srpn ja. (O tom u
P ate rn a, str. 98.)
102 C itiran o p re m a : H o fe r, str. 87, dokum ent 44.

154
se čak i pojavi misao da bi time mogla biti mišljena promjena so­
cijalnih odnosa ili čak ukidanje klasne strukture, vođa Njemačke
fronte rada Robert Ley već je u studenom 1933. objasnio: „So­
cijalno pitanje nije problem tarifnih ugovora nego problem od­
goja i školovanja. ...P r e m a volji našega vođe Adolfa Hitlera,
Deutsche Arbeitsfront nije mjesto gde se odlučuju materijalna pi­
tanja svakodnevnoga života.” 103 Nije valjalo uspostaviti socijalnu
pravednost, nego iluziju socijalne pravednosti, nije trebalo mije­
njati društvo, nego sliku sunarodnjaka o njoj.
Od ovoga su 'aspekta faš-izma imali koristi svi poduzetnici —
ne samo krupni kapitalisti. Novi su se odnosi moći doskora odra­
zili i u raspodjeli dohotka. Dok su najamnine od 1934. do 1940.
nešto pale, prosječni je neto-dohodak onih koji su plaćali porez
prema dohotku porastao za 4 6 % .104 „Reichstand der Deutschen
Industrie” pod svojim vođom Kruppom von Bohen und Halbach
imao je stoga mnogo razloga da svoje članove potiče da pristupe
Deutsche Arbeitsfrontu i da „radosno surađuju na visokom cilju
uspostavljanja istinske narodne zajednice” 105.
Fašizam dakle nije poduzetnicima jamčio samo odstranjenje
svih opasnosti koje bi mogle poteći od revolucionarnoga radnič­
kog pokreta, nego i uništenje svih uspjeha koje je reformistički
radnički pokret postigao stogodišnjom borbom: slobodnu organi­
zaciju najamnih radnika, slobodu tarifa, suodlučivanje u pitanjima
najamnina i radnoga vremena. Prema tomu, fašizam nije samo
defenzivno sredstvo da se odbije daljnji razvoj ulijevo, nego je on
i ofenzivno sredstvo koje odbacuje klasnoga protivnika unatrag
i smjera da se uspostavi stanje kakvo je postojalo prije obrazo­
vanja samostalnih radničkih organizacija. Najamni su radnici na
kraju dobili status koji je bio vrlo blizak onomu prinudnoga rad­
nika: ukinuto je pravo na štrajk, slobodni izbor radnoga mjesta
i kolektivni utjecaj na uvjete rada, a radni je odnos pretvoren u
kvazimilitaristički odnos službe.
Poduzetnici kao i ostale grupe gornjih 'klasa imali su, dakle,
dovoljno razloga da se povežu s fašističkom partijom i da potpo­
mažu ustanovljavanje fašističkoga sistema vladavine. Kako je ka­
snije razvitak pokazao, njihova nadanja nisu grosso modo razo-
,M C itir a n o p r e m a : B r o s z a t, str. 192.
104 S c h o en b au m , str. 193.
I0J O k ru ž n ic a o d 28. 11. 1933. i p o p r a tn o p ism o d r ž a v n o m se k re ­
ta r u K a n c e la r ije R e ic h a o d 2 9. 11. 1933, c itir a n o p r e m a : B r o s z a t, str. 193.

155
čarana. Prema tomu, socijalna se funkcija fašističkog sistema vla­
davine može zaključno karakterizirati kako slijedi:
1. Fašistički sistem služi tomu da se kapitalistički društveni
poredak održi i onda kad je dospio u ozbiljnu krizu i više se ne
može stabilizirati drugim sredstvima.
2. Pri tom se ne odstranjuje samo neposredna opasnost,
kakva dolazi od revolucionarne partije, nego i posredna, kakvu
predstavlja reformistički radnički pokret. To je istoznačno s uni­
štenjem parlamentarne demokracije i građanske pravne države.
3. Ova metoda „obrane unaprijed” znači ujedno da se so­
cijalni privilegiji gornjih klasa ne samo osiguravaju nego i pro­
širuju, da se izrabljivanje radnika zaoštrava, a profiti kapitala po­
većavaju.
4. Fašistički sistem uzima sebi daleko veći dio društvenoga
proizvoda nego prethodni oblici građanske države. On time po­
većava privrednu težinu države koja dobiva središnje značenje
kao naručitelj i preraspodjelitelj, koje značenje ona politički ko­
risti kako bi povećala svoju moć i kako bi društvenoekonomijski
opljačkala donje i srednje klase u korist gornjih klasa (i vodećih
partijskih kadrova).
5. Fašistički sistem stvara političke vojne pretpostavke, ka­
ko bi čak u vrijeme u kojemu je svijet podijeljen i pravo naroda
na samoodređenje u teoriji općenito priznato mogao voditi impe­
rijalističku politiku velikoga stila i porobiti susjedne narode.
Evidentno je, dakle, da fašistički sistem vladavine služi in­
teresima gornjih društvenih klasa. Isto se tako jasno očitovala
dakako i činjenica da njihov odnos prema fašizmu ipak nije bio
bez problema, da fašistički sistem — nasuprot njihovim nadanji-
ma — nije bez daljega imao ulogu njihova instrumenta. Dakle,
struktura vladavine ovoga sistema traži detaljniju analizu — iako
je već postalo jasno da je pobjeda fašizma značila poraz radničke
klase, socijalizma i demokracije.

2. Struktura vladavine
a) Savez fašističke partije i gornjih klasa
Ustanovljenje fašističkoga sistema vladavine počivalo^ je na
savezu fašističke partije i odlučujućih dijelova gornjih društvenih
klasa. Savez je održavan zajedničkim interesima u bitnim pitanji­
ma državnoga i društvenoga poretka: postojala je usuglašenost da

156
bi trebao biti potučen socijalistički radnički pokret, likvidirana
demokracija, ustanovljen diktatorski režim, prošireno područje
moći države i komunizam pobijan i na internacionalnoj razini.
Iako su motivi pojedinih grupa bili različiti — na primjer kod
crkava jače određeni ideologijski, a kod golemih koncerna ekono-
mijski — ti su zajednički ciljevi ipak pružali dovoljno širok temelj
za politički savez. On je ipak u Italiji postojao 21, a u Njemač­
koj 12 godina.
U prvoj je fazi fašističke vladavine bilo malo povoda za su­
kob. Dok se radilo o tomu da se uništi zajednički neprijatelj naV
ljevici, sve su grupe ovoga saveza bile jedinstvene. Dakako,'
kad je ovaj cilj bio postignut, otvoreno su izbile razlike u inte­
resima: mase su fašističkog pokreta doduše pozdravile poraz ljevi­
ce i uništenje demokracije i spontano su sudjelovale u valu terora
kojim je to konačno postignuto. Ali one su istodobno željele
borbene mjere protiv gornjih klasa, kako bi same dobile osiguran
socijalni položaj. Tako su sitni posjednici zahtijevali mjere protiv ^
poduzetnika u trgovini i industriji, nezaposleni namještenici pozi­
ciju u državnom aparatu (ako je potrebno, na račun ,,gazda” ko­
ji su do sada tamo sjedili), a mase fašističkih borbenih saveza za­
htijevale su preuzimanje u državnu službu i priznavanje statusa
regularnih trupa.
Ove tendencije, koje su u Njemačkoj već u proljeće 1933. na
mnogim mjestima dovele do akcija protiv velikih robnih kuća
i do spontanih „čistki” u donjim i srednjim područjima državnoga
aparata, te do zaposjedanja tih mjesta od strane „starih boraca” ,
okupile su se na kraju pod parolom „druge revolucije” : nakon
prve, „nacionalne revolucije” , koja je uništila demokraciju i lje -'
vicu a ustanovila „nacionalnu diktaturu” , trebala je sada uslije­
diti druga, „socijalna revolucija” . Ova parola zavodi utoliko što '
nitko nije mislio na ukidanje privatnoga vlasništvaT ustanovljenle
sodjalistjckoga društvenog poretka. Ali s tim je ipak bio povezan 1/
napad na društvene pozicije gornjih klasa, a to je bilo dovoljno
da se fašistički sistem surva u prvu krizu.
Fašistička se egzekutiva u toj situaciji nalazila pred pitanjem
treba li zadovoljiti zahtjevima za „drugom revolucijom” ili ih tre­
ba obuzdati, treba li se povezati s fašističkim masovnim organiJ
zacijama ili s gornjim klasama. Alternativa je, dakako, bila samo
prividna. Sa stanovišta fašističkoga vodstva nije bilo ni moguće
ni poželjno prihvatiti sukob s gornjim klasama. Nije mu bilo
moguće jer se ono još prije „osvajanja vlasti” odlučilo za savez

157
s gornjim klasama i za očuvanje kapitalističkoga društvenog po­
retka i jer je antikapitalističku propagandu provodilo jedino iz
demagoških razloga. S njegova aspekta sukob nije bio poželjan ni
zato što je ono jasno spoznalo da su izgradnja moćne države i
politika imperijalističke ekspanzije mogući jedino s modernom
krupnom industrijom i discipliniranom armijom koju vode profe­
sionalni oficiri, a ne s privredom sitnih proizvođača i armijom
partijskih terorističkih udruženja.
Konzervativni su saveznici navaljivali: vicekancelar von Pa-
pen 17. lipnja 1934. u svom je marburškom govoru opominjao:
„Vodstvo će morati paziti na to da se ne ponovi nova klasna bor­
ba pod drugim znakom.” Fašističkoj izvršnoj vlasti nije dakle
preostalo drugo nego potući one snage vlastitoga pokreta koje su
bile sklone pobuni. Ona je to učinila istom brutalnošću s kojom
je ranije uništila radnički pokret. Nakon što se Hitler 28. lipnja
1934. posavjetovao u Essenu s Kruppom, vođom organizacije
Reichsverband der Deutschen Industrie, počela je 30. lipnja 1934.
teroristička akcija u kojoj su, prema unaprijed dogotovljenim
listama, ubijeni najvažniji vodeći kadrovi SA i manji broj drugih
potencijalnih kritičara. Vojska je iz opreza bila stavljena u pri­
pravno stanje, ali joj je ipak bilo milije što je ovaj masakr izvelo
jedno partijsko udruženje — SS, koji će odsada napredovati. Ko­
manda vojske potom je čestitala Hitleru, a ministar vojske von
Blomberg proglasio je u svojoj dnevnoj zapovijesti: „Fiihrer je s
vojničkom odlučnošću i uzornom hrabrošću sam napao i razbio iz­
dajice i smutljivce. Vojska će zahvaliti odanošću i vjernošću. Do­
bar odnos prema novom SA što ga zahtijeva Fiihrer vojska će
rado njegovati, svjesna zajedničkih ideala.”106
Time je antimonopolističkim snagama u NSDAP slomljena
šija. Niz funkcionara NSBO, gdje su se razvile neke sindikalističke
tendencije, u narednim je tjednima bez velike buke uklonjen s
njihovih pozicija. Gregor Strasser, vodeći predstavnik ovih snaga
i dugogodišnji vođa partijske organizacije Reicha, bio je umoran
već 1. srpnja.
I vodstvo talijanskoga fašizma već je prije preuzimanja vla­
sti zauzelo kapitalistički kurs. U svom prvom parlamentarnom go­
voru 21. lipnja 1921. Mussolini ie rekao: „Zbiljska poviiest_ka-
pitaližma počinje tek^ sacfa. Kapltlfizam nipošto niie sistem
potlačivanja, nego on dapače predstavlja izbor najvrednijih, izjed-
104 V olkischer B eo bach ter od 2. 7. 1934.

158
načavanj a_na]čestitijili/!!07 U dogovoru s^ vođama liberala u lje­
tu 1921. govorio je još otvorenije: „Kad dođem na vlast, usmjerit
ću puške protiv onih fašista koji nisu spremni prihvatiti um.” 108
Doduše, u Italiji je tlačenje ljevice i uništenje demokracije trajalo
bitno duže nego u Njemačkoj. Tek su krajem 1926. odstranjeni
poslednji ostaci demokracije, fašistička je diktatura bila potpuna.
Kao njemačkom i talijanskom je fašizmu bilo jasno da je „osvaja­
nje kolonija za domovinu” bilo moguće jedino „suradnjom izme­
đu kapitala i solidnoga rada organiziranoga na fašistički način.” 109
(Sto je valjalo razumjeti pod „rad organiziran na fašistički na­
čin” izloženo je u Povelji rada od 21. travnja 1927: ona je progla­
sila „privatnu inicijativu na području proizvodnje najdjelotvor­
nijim i za naciju najkorisnijim oruđem” , a poduzetnika je imeno­
vala „organizatorom poduzeća” koji je bio odgovoran jedino drža­
vi.110) Odgovarajuća su obećanja dana i armiji.111 Ali i u talijan­
skom su fašizmu djelovale snage koje su savez s „reakcijom” sma­
trale izdajom fašističkih načela. Već je 1923. izbio otvoren sukob.
,,U Rimu se partija podijelila u dvije frakcije. U Livornu i Bo-
logni opozicione su grupe napale partijske centrale. U mnogim
je mjestima bilo pobuna s parolom ,drugi marš na Rim ’.” 112 Ipak
Mussolini nije trebao najavljene „puške” . Niz čišćenja — samo
od 1925. do 1927. isključeno je 30 000 običnih članova i preko
2 000 funkcionara113— povezano sa smišljenom politikom korup­
cije dostajalo je da bi se partija dovela pod kontrolu.
I španjolska diktatura (koja samo djelomično može biti oz­
načena fašističkom i stoga je valja kasnije skicirati) imala je nešto
muke da razvlasti ,lijeve snage” unutar fašističkoga pokreta. Fa­
langa je doduše već 1936. sklopila savez s vojskom i ostalim
grupama vladajuće klase kako bi mogla što je moguće efektivnije
voditi rat protiv republikanskih i socijalističkih snaga, ali se ipak
jedan dio falange pobunio kad je Franco pokušao ujediniti fašistič­
107 M u sso lin i, Reden, L e ip z ig 1925, str. 9 6 ; c itir a n o p r e m a : J .
A g n o li, Die hiirgerliche G esellschaft und ihr S ta a t, u : D as A rgum ent ,
41, p ro sin a c 1966, str. 4 60.
108 C itir a n o p r e m a : T a s c a , str. 177.
109 T a k o R o ssin i, v o đ a fa š is tič k ih s in d ik a ta , u p ro lje ć e 1 926, c iti­
ra n o p re m a S lo b o d sk o j, str. 82. i d a lje .
110 U sp o re d i N ie d e re r, D er S tan destaat des Faschism us, M iin ch cn —
L e ip z ig 1932, str. 179.
U sp o re d i T a s c a , str. 346.
112 O . B a u e r , D er Faschism us , u : O . B a u e r i d r., Faschism us und
K apitalism us, str. 158.
IU S lo b o d sk o j, str. 87.

159
ku' miliciju s konzervativnomonarhističkim karlistima u nacional­
nu miliciju i podrediti je vojsci. Tek nakon što je dvadeset vode­
ćih falangista, među njima i partijski šaf Hedilla, 24/25. travnja
1937. uhapšeno i osuđeno od jednoga ratnog suda, mogla je po­
buna biti ugušena i realiziran Francov plan.114
Time su iz sistema moći fašističke diktature nakon proleters-
ko-socijalističkih isključene i malograđansko-antimonopolitičke sna­
ge. (Kako je fašizmu ipak uspjelo držati mase na lancu, trebat će
istraživati u poglavlju o metodama vladavine.) Isključenje obaju
činitelja bilo je — sociološki gledano — bez sumnje pobjeda
gornjih društvenih klasa. Njihovu društvenu poziciju sada više
nisu ugrožavale ni proleterske ni malograđanske snage; kapitali­
stički društveni poredak više nije bio u pitanju, nego je tvorio
neosporavani .temelj na kojemiu su djelovale ostale snage fašistič­
koga saveza. l
Unutar buržoazije privilegirano su mjesto zauzimali najmoćni­
ji koncerni — na račun ne samo malograđanskih slojeva nego i na
račun nemonopoliziranih i manje moćnih grupa srednjega građan­
stva u trgovini i industriji. Veliki su koncerni bili oni koji su
dobili lukrativne državne narudžbe, koji su utjecali na političke
instancije odlučivanja i koji su vladali prinudnim kartelima i in­
dustrijskim udruženjima (poput udruženja Reichsstand der Deut-
schen Industrie). Nacionalsocijalistički borbeni savez obrtničkoga
staleža služio je doduše za ideološko umirenje srednjega građan­
stva, ali je politički ostao neutjecajan. Talijanski se fašizam nije u
ovom vidu uopće razlikovao od njemačkoga. Ekspanzija i profit
krupnoga, kapitala bili su zajamčeni i doista su u vrijeme fašistič^
ke vladavine porasli ka.o nikada ranijeT
Pobjeda monopolističkoga kapitala nad njegovim malograđan­
skim i srednjostaleškim konkurentima ipak nipošto nije značila da
je fašistička država sada postala pukim instrumentom u njegovim
rukama. Fašistička je izvršna vlast raspolagala u fašističkoj partiji
i njezinim masovnim organizacijama vlastitom osnovom moći i
stoga je ostala samostalan činitelj u sklopu moći sistema. I nakon
razbijanja socijalističkih i demokratskih snaga, nakon isključenja
antimonopolističke opozicije u fašističkom pokretu, fašistički je
sistem predstavljao savez dvaju partnera, od kojih je svaki raspo­
lagao vlastitom bazom moći, ali koji su istodobno bili upućeni je­
114 O tom u B. N ellesen , D ie verboten e R ev o lutio n . A u fstie g un d N ie-
deblage d e r F ala n g e , H a m b u rg 1963, str. 152. i d alje.
A
ii 60
dan na drugoga. Fašizam je kapitalizmu pružao masovnu bazu
koju ovaj više nije mogao dobiti sredstvima građanske demokraci­
je. A gornje su klase stavile fašističkoj partiji na raspolaganje
državne, ekonomijske i vojničke aparate sa čijom su pomoću
mogle biti provedene diktatura u zemlji i ekspanzija prema vani.
Oba su cilja odgovarala i predodžbama fašističkoga pokreta i in­
teresima gornjih klasa. Iako su obje strane prihvatile kapitalistič­
ki poredak kao unaprijed dan okvir, moglo je u ovom sistemu
doći do razlika koje su bile više nego puke razlike u mišljenju.
Za njemački se fašizam, nakon konsolidiranja sistema 1933/34,
uskoro postavilo pitanje kojim se intenzitetom treba naoružavati i
koji se rizik mora prihvatiti u politici ekspanzije. Ovdje se, na­
ime, pokazalo da različita shvaćanja, o kojima je na kraju krajeva
mogla odlučiti isključivo fašistička egzekutiva, nisu postojala
samo među vodećim ekonomijskim grupacijama, nego da je i
sama fašistička partija zastupala vlastitu liniju.
Do prvoga je sukoba došlo 1935/36. Dok u početku ,,s
obzirom na mnoge slobodne proizvodne kapacitete i rezerve radne
snage nije postojalo nikakvo protuslovlje između naoružanja i
općega ponovnog oživljavanja privrede” , situacija se 1935. počela
mijenjati „kad su mnogostruka uska grla iznuđivala privrednopo-
litičke prioritete” .115 Grupa teške industrije, koju su predstavljali
Schacht i Thyssen, zalagala se da se potakne izvoz kako bi se
smanjio inflacijski pritisak i pomoglo kroničnoj nestašici devi­
za” . Valjalo je, dakle, privremeno ublažiti tempo naoružanja.
Ova je grupa moći, koja je bila povezana s anglo-američkim ka­
pitalom i prije svega s Morganovim trustom,117 pokušavala postići
imperijalističke ciljeve suradnjom s engleskim i američkim finan­
cijskim kapitalom, a time i povratak kolonija mirnim putem i
nesmetanu ekspanziju na istok.118
Ovoj se frakciji suprotstavlja odlučna volja fašističke izvršne
vlasti da sve raspoložive snage mobilizira za naoružanje kako bi
sto šire mogla poduzeti ostvarenje programa ostvarenje ’programa
2j 5 ^ etz*na> A u tarkiepolitik im D ritten Reich, Stu ttg art 1 9 68,

116 S c h o en b au m , str. 1 6 8 ; u sp o re d i ta k o đ e r A . S c h w e itz e r, Big Bu-

unes in the Third Reich, 2. iz d ., B lo o m in g to n 1965, str. 5 3 8 . i d a lje .
U s p o re d i H . S c h a c h t, M agie des G eldes, D iis s e ld o r f — W ien 196b,
str. 53.
9 to m u K . G o ssw e ile r , D ie V ereinigten Stahlw erke und die
Grosshanken, u : Jahrhuch fiir W irtschaftsgesechichte 1966, d io I I I , str.
37. i d a lje .

11 O b lici g r a đ a n s k e v la d a v in e
osvajanja. Pri tom se prihvaćalo nastavljanje neograničenoga ko­
rištenja kredita i zaduživanja koje je povezano s ovim kursom,
to jest potpuno miniranje valute koje je i ekonomijski kao izlaz
ostavljalo još jedino skori veliki rat s njegovim mogućnostima
pljačke i izrabljivanja. U svojoj Spomenici četvorogodišnjem pla­
nu 1936. Hitler je objasnio: „Mjera i tempo vojnoga vrednovanja
naših snaga ne mogu se izabrati dovoljno veliki i dovoljno brzo.
Zabluda je kapitala vjerovati da bi se o ovim točkama moglo bilo
kako pregovarati ili poravnavati ih s drugim dužnostima života . . .
Ja time postavljam slijedeći zadatak: 1. Njemačka armija mora
biti u roku od četiri godine spremna za djelovanje. 2. Njemačka
privreda mora za četiri godine biti sposobna za rat.” 119
Fašističku je izvršnu vlast pri tom podržavala kemijska 'in­
dustrija i elektroindustrija (IG-Farben, Siemens, AEG) i Deutsche
Bank. Dok se dosada povlaštena teška industrija morala bojati da
će je forsirana politika autarkije dovesti do toga da će morati na
vlastiti trošak eksploatirati manjevrijedne rude vlastite zemlje
umjesto punovrijednih inozemnih ruda, kemijska se industrija na­
dala dugoročnim državnim narudžbama svojih sintetičkih proizvo­
da kao što su benzin i kaučuk. Sukob je riješen u skladu sa želja­
ma fašističke egzekutive. Hjalmar Schacht, predstavnik pobunjene
industrijske frakcije, koji je 1933. postao predsjednik Reichsbanke,
1934. ministar privrede i 1935. posebni komesar za ratnu pri­
vredu, sada je izgubio svoju poziciju moći. Godine 1936. donese­
ni četvorogodišnji plan, čije je vođenje preuzeo Hermann Goring,
predstavljao je tračnice buduće politike. Pitanje treba li kratkoroč­
no mobilizirati sve resurse kako bi se potom ratom ponovo sani­
rali temelji, ili bi trebalo izbjeći ovakvu va banque politiku i
umjesto toga izabrati kurs koji je politici i diplomaciji još ostav­
ljao prostor za manevriranje, odlučeno je u korist politike va
banque.
Oponirajući koncerni teške industrije silom su pokoreni i
potom su pokušali iz toga napraviti najbolje što se moglo, to
jest izvući najveće profite. A fašistička je egzekutiva bila dovoljno
velikodušna da stavi na raspolaganje potrebne državne novce ka­
ko bi eksploataciju manjevrijednih ruda učinila poslom koji čak
donosi profit. „Reichswerke Hermann Goring” , koji su u tu
svrhu 1937. utemeljeni, u tom su pravcu usko surađivali s osta­
119 H itle rs D en k sch rift 2 um V ierjah resplan , izd a o i uvod n apisao
W. T reu e, u : V ierteljah reshefte fiir Z eitgeschichte, sv. 2, 1955; D en ksch rift
je otisn ut i u H o fe r, str. 84. i d alje , dokum ent 43.

162
lim koncernima teške industrije.120 I u ariziranju jevrejskoga kapi­
tala, koje je svoj vrhunac doseglo 1938/39, sudjelovale su sve
grupe krupnoga kapitala s visokim profitom.121 Ali vodstvo unutar
kapitala, dakle, i bolje pozicije u političkim tijelima odlučivanja
preuzeli su sada kemijski koncerni i elektrokoncerni. Godine
1938. direktor IG-Farben, Carl Krauch, imenovan je Goringovim
opunomoćenikom. „Svojim ključnim pozicijama, kako u državnim
odjelima za plan tako i u privatnoj privredi, cvjetali su IG-Farben
ondje gdje je zakazala industrija čelika.” 122
Slijedeći je sukob između grupa gornjih klasa i fašističke
egzekutive izbio kađ je 1937/38. trebalo odlučiti o otpočinjanju
rata i njegovu neposrednom pripremanju. Dok je Hitlerova vlada
bila čvrsto odlučna započeti rat što prije i pri tom preuzeti gotovo
svaki rizik, dijelovi vojnoga vodstva i visoke birokracije nisu
htieli surađivati u takvoj avanturističkoj politici, nego su najprije
željeli stvoriti povoljniju vanjskopolitičku konstelaciju. I ovdje je
fašistička egzekutiva provela svoju volju: general-pukovnik von
Fritsch, vrhovni komandant vojske, ministar rata von Blomberg i
ministar vanjskih poslova von Neurath smijenjeni su početkom
1938. i zamijenjeni podobnijim ljudima; vrhovnu komandu nad
vojskom preuzeo je sam Hitler. Ipak je došlo do različnih opozi­
cionih kontakata unutar vodećih vojnih i birokratskih grupacija,
a prema vani sa zapadnim silama, koji su se kontakti u ljetu
1938. intenzivirali do konkretnih planiranja puča. Opozicija je
smatrala da je rizik rata u obliku koji je planirao Hitler suviše
velik: ona se bojala da će Njemačka dospjeti u rat na dvije fron­
te, koji je prema ljudskim mjerilima mogao završiti jedino pora-
z?.m: Hitlerova je vlada u međuvremenu započela sa svojim impe­
rijalističkim programom. U ožujku 1938. okupirana je Austrija, u
rujnu 1938. Sudeti, u ožujku 1939. „ostatak Čehoslovačke” , a 1.
rujna 1939. počeo je rat napadom na Poljsku.
Vojni su uspjesi fašističke države odmah ušutkali opoziciju u
vojsci i birokraciji. Od velikih koncerna i onako jedva da je netko
sudjelovao. Zimi 1939/40, kad se pripremao napad na Francusku,
još je jednom došlo do nekih začetaka opozicije, budući da su voj­
120 U s p o re d i D . E ic h h o ltz i K . G o ssw e ile r , N och einm al: P olitik und
W irtschaft 1 93 3 — 1 9 4 5. u : D as Argum ent 4 7, s r p a n j 1968, str. 2 23.
121 O to m u H . G e n sc h e l, D ie Verdrangung der Ju d en ctus W irtschaft
im D ritten Reich, G o ttin g e n — B e rlin — F r a n k f u r t / M .— Z u ric h 1 966, o s o ­
b ito str. 195. i d a lje , 21 1 . i d a lje .
122 S c h o e n b au m , str. 170.

163
ni stručnjaci vrlo visoko procjenjivali vojnu snagu Francuske koja
je bila u savezništvu s Engleskom. Međutim, brza pobjeda nad
Francuskom otplavila je i posljednje sumnje. U ovom se razdoblju
vojnih uspjeha činilo da fašistička egzekutiva ima pravo sa svo­
jim procjenama situacije. Vojska se sunčala na sjaju svojih pobje­
da, a veliki su koncerni priključili podvrgnute teritorije svojim im-
perijama i u nedogled, povisili svoje profite. Godine 1941. prak­
tički je cijela Evropa fungirala kao objekt izrabljivanja njemačkoga
imperijalizma. Kakav su razlog mogle imati gornje klase da budu
nezadovoljne fašističkom državom? Nije dolazilo u obzir da bi raz­
logom moglo biti to što je sada cijela Evropa bila podvrgnuta si­
stemu brutalnoga terora, budući da se ustanovljenje takvoga siste­
ma u Njemačkoj podržavalo. Njegovo proširenje na susjedne na­
rode nije odgovaralo samo ideologiji o njemačkom natčovjeku,
koju nipošto nisu prihvaćali samo fašisti, nego je odgovaralo i
konkretnim interesima gornjih klasa. Njihov savez s fašističkom
državom nisu dakle ugrožavale nikakve nesuglasice.
Taj je savez ponovno došao u opasnost tek kad su njemačke
armije potučene u SSSR-u i kad je nakon 1942/43. bilo sve jasni­
je da fašistička država ide prema propasti. Opozicijske snage u dr­
žavnom aparatu i vojsci ponovno su se razbudile i napredovale ko­
načno do pokušaja puča 20. srpnja 1944. Cilj je ovih grupa bio
srušiti fašističku vladu, a iipak postići prihvatljive uvjete mira. Bu­
dući da su se ovom opozicijskom frontu priključile i socijaldemo­
kratske, sindikalne i crkvene grupe otpora, te idealisti iz mlađe ge­
neracije oficira, bila je skala predodžaba o cilju prilično široka. Me­
đutim, upravo su najutjecajnije grupe iz vojske i birokracije, koje
su za ovu raspravu najhitnije, stvarale planovejcoji su bili.potpuno
u interesu gornjih društvenihTđasa: one su. doduše unutrašnjepolir
tički bile spremne napustiti potpuno diskreditiranu fašističku di­
ktaturu, ali nipošto nisu htjele ustanoviti građansko-parlamentar-
nu ili čak socijalističku demokraciju*.Jiego^ su najozbiljmje vjero­
vale da mogu ostvariti državnostaleške predodžbe. Stoga su tako­
đer težile da sruše fašizam izoliranim vojnim pučem i izbjegnu sve
što bi moglo mobilizirati mase i dopustiti im da posegnu u borbu:
suviše se lako moglo dogoditi da s vladavinom fašističke države
padne i vladavina gornjih klasa. Vanjskopolitički radilo im se o
tomu da zadrže što je moguće više od fašističkih osvajanja i da u
promijenjenom obliku očuvaju vodeću poziciju Njemačkoga
Reicha.
. i
,'r , .
164 r .! r L
 Pokušaj puča, u kojemu je od vodećih vojnih i birokratskih
grupa sudjelovala samo manjina, a od velikih koncerna aktivno go­
tovo nitko, nije uspio. Savez između fašističke egzekutive i gor­
njih društvenih klasa održao se dok se sistem nije slomio. I
pobjedničke su sile spoznale da se u fašističkoj diktaturi radilo o
savezu dvaju partnera: one su stavile pred sud vodeće grupe u
vojsci, birokraciji i privredi jednako kao i vođe fašističke partije
i članove vlade. Naknadno smišljenu legendu kako je vođa Adolf
Hitler bio svemoćan, a ostali da su bili samo bespomoćni prima­
telji naređenja lako je identificirati kao ideologiju opravdanja ko­
ja je suputnicima fašizma trebala osigurati čistu savjest, a njego­
vim saveznicima potvrditi sposobnost da i u parlamentarnoj de­
mokraciji ponovno zauzmu vodeće pozicije.
I sistem vladavine talijanskoga fašizma može se definirati
kao savez između fašističkoga pokreta i gornjih društvenih klasa.
Ipak su težišta ovdje bila drukčije raspodijeljena nego u njema­
čkom fašizmu. Već u razdoblju prije preuzimanja vlasti talijanski
fašizam nije nikada uspio zadobiti tako široku masovnu bazu kao
njemački. Posljedica je bila da fašistički pokret i nakon svoga
„osvajanja vlasti” nije u koaliciji s gornjim društvenim klasama
dobio jednaku poziciju moći kao njemački. Sistem masovne orga­
nizacije i usmjeravanja masa u Italiji ostao je manje obuhvatan i
manje strog, u čemu bez sumnje dolazi do izražaja i niži razvojni
stupanj zemlje. Jedna još jako agrarna zemlja ne može proizvesti
jednako sveobuhvatan birokratski sistem manipulacije i usmjera­
vanja kao visokorazvijena industrijska zemlja.
Posljedica je ove konstelacije bila da je fašistički sistem
bio daleko slabiji nego u Njemačkoj i da je fašistička partija, iako
je bez sumnje predstavljala samostalan faktor moći, nasuprot
gornjim društvenim klasama predstavljala jednoznačno slabijega
partnera ove koalicije. Mussolinijeva je vlada, dakle, bila znatno
jače vezana za želje odlučujućih grupa u privredi, vojsci, držav­
nom aparatu i crkvi nego Hitlerova. Ovaj je odnos ovisnosti do­
šao osobito drastično do izražaja kad je fašizam pretrpio svoje
odlučujuće poraze: dok su opozicijske tendencije u Njemačkoj
ostale prilično ograničene, pa ih je sistem terora fašističke države
na kraju krvavo ugušio, one su u Italiji vodile do rušenja fašis­
tičke egzekutive. Desetog srpnja 1943. savezničke su se trupe
iskrcale na Siciliji, 25. srpnja Mussolini je smijenjen a vlast pre­
nesena na predstavnika armije, maršala Badoglija, koji je šest
tjedana kasnije obznanio kapitulaciju.

165
 Način djelovanja krupnoburžoaske opozicije u Italiji bio je
isto tako dvostruku motiviran kao i u Njemačkoj: s jedne strane,
željelo se osloboditi fašističke egzekutive da bi se spriječio pot­
puni slom sistema, a, s druge, željelo se spriječiti angažiranje masa
'kako se ne bi dopustilo da se obaranje fašizma proširi u socijalnu
revoluciju. Ali to je u Italiji uspjelo tek s mukom budući da je
nezadovoljstvo masa već davalo sebi oduška u akcijama protiv
fašističke vladavine, jer je i sama fašistička partija bila zahvaćena
općim procesom raspadanja i jer se jako socijalistički određen
partizanski pokret već razvio u značajan faktor moći. Badoglio je
odmah zabranio obrazovanje političkih partija do kraja rata, ugu­
šio je antifašističke novine i proglasio opsadno stanje. Vodeće su
grupe fašitičkoga sistema velikim dijelom ostale na svojim pozi­
cijama, a politički su zatvorenici ostali u tamnicama. A tek je
prisutnosti savezničkih trupa trebalo zahvaliti što je masovni po­
kret bilo moguće dovesti pod kontrolu, što je mogla biti ponov­
no uspostavljena građanska demokracija, a time i očuvan dru­
štveni poredak koji je proizveo fašizam.123 (To u ograničenom obli­
ku vrijedi i za Njemačku,124 iako ovdje čak mi u začecima nije
postojala paralela partizanskom pokretu.)

^ b) Razmimoiilaženja i isprepletanja ^U7 / ■

Ji-Q c/1 •< /

Struktura vladavine fašističkoga sistema komplicira se time

što ni jedan od saveznika ne predstavlja jedinstvenu grupu
moći, nego su u sebi raspršeni. Fašistička se partija sastoji od
konglomerata rivalizirajućih organizacija i klika koje se bore
oko šansi za moć i karijeru. A unutar gornjih društvenih klasa,
osobito unutar ekonomijskih grupa moći, upravo u kriznim situ­
acijama izrastaju i onako u strukturu kapitalističke privrede
.usađeni faktori konkurencije u žestoke sukobe interesa, budući
'Ha svatko pokušava održati svoju poziciju na račun konkurenta.
Male ekonomijske jedinice pri tom gotovo nužno dospijevaju
među kotače, ali i za krupne koncerne postaje egzistencijalnim
123 O fu n k ciji am eričke okupacio n e sile z a un utrašn jepolotičku struk­
turu e v ro pskih d rž a v a usporedi G . K o lk o , The Politics of War. Allied
Diplomacy and the World Crisis of 1943 — 1943, Lo n don 1969; D . H o ­
ro w itz, Kalter Krieg, Berlin 1969.
124 O tom u R . K iihnl, Deutschland zwischen Demokratie und Fa­
schismus, M iinchen 1969, str. 67. i d alje.

166
pitanjem da li politička vlast slijedi kurs koji odgovara njihovim
interesima.
Dok je na ljevici postojao zajednički protivnik, te su unu­
trašnje suprotnosti ostale prikrivene. Ali nakon njegova unište­
nja one su opet izbile, premda ih se u fašističkom sistemu otvo­
reno ne iznosi. Ovdje je fašističkom vođi (i njegovoj egzekutivi)
pripala vrlo bitna zadaća: on je donosio odluke o sudjelovanju
u moći pojedinih fašističkih organizacija i klika koje je mogao
jedne protiv drugih izigravati, učvršćujući pri tom svoju vlastitu
moć. On je donosio odluke i u frakcijskim borbama ekonomij-
skih grupa moći koje se više nisu mogle složiti putem unutraš­
njega kompromisa te su upravo zato trebale fašističku egzekutivu
i njezinu odlučnu vlast kako bi političko djelovanje još uopće
bilo moguće. Sve su ove grupe moćLi frakcije iznosile svoje su-
protnosti na tlu politički fašističke, a sociialnoekonomikkLJtapi-
talistTcke~države 7-kota~je^bda^prihvaćena kao zalednički temelj.
A f ašist'ička egzekutiva "k o ja ~ije~ ulovom konglomeratu -rivalizira-
jućih grupa preuzela stanovitu sudačku ulogu, isto je tako bila
vezana za taj okvir, a osim toga bila je upućena na to da je po­
stojeće grupe priznaju kao suca, to jest na kooperaciju s nji­
hovim promjenljivim dijelovima.
Strukturu vladavine fašističkoga sistema valja, dakle, druk­
čije odrediti nego što se to do sada pretežno događalo u javnom
mnijenju i u historiografiji. Fašistički sistem nije ni u kojem
slučaju bio — kako je to izumila građanska povijesna znanost a
širili su veliki dijelovi objavljenoga mišljenja — neograničena
diktatura fašističkoga vođe, koja je sve jednako tlačila i degra­
dirala ih na bespomoćne primatelje naređenja. Ali on isto tako
nije bio — kako je to tvrdila Komunistička internacionala i
kako do danas zastupa većina komunističkih partija socijalistič­
kih država — neposredna vladavina financijskoga kapitala koja
je angažirala fašističku egzekutivu kao svoj instrument.125 Dapače,
radilo se o složenom sistemu saveza između organizacija fašis­
tičkoga pokreta i odlučujućih grupa gornjih društvenih klasa,
koji je savez počivao na zajedničkim ciljevima i interesima. Već
smo izložili koji su to ciljevi i interesi. Valja još ispitati kako
da se točnije odredi taj saveznički odnos.
m O o d n o su izm eđ u p riv re d e i p o litik e v o đ e n a je u č a so p isu D a s
A rg u m e n t isc rp n a d is k u s ija : u sp o re d i o so b ito p rilo g e M a so n a , C z ic h o n a
i E ic h h o lz /G o ss w e ile r a u b r o ju 41 (p ro sin a c 1 966) i 4 7 ( s rp a n j 1 9 6 8 );
o v d je su i n a jv a ž n iji p o d a c i o iz v o rim a .

167
 Marksistički teoretičar August Thalheimer, koji je u svojoj
analizi fašizma pošao od Marxova istraživanja bonapartizma, raz­
vio je godine 1930. na primjeru talijanskoga fašizma nekoliko
teza koje se i danas više približavaju srži problema nego mnoga
od opsežnih istraživanja kasnijih povjesničara: fašistički sistem
da obilježava „osamostaljenje izvršne vlasti, političko podvrga­
vanje svih masa, uključujući i samu~buržoažiju. jjod fašističku
državnu vlast uz socijalnu vladavinu krupne buržoazije i krupno­
ga zemljoposjeda” 126.
Doista i njemački fašizam nije samo osigurao socijalnu vla­
davinu krupne buržoazije — krupni je zemljopsjed u Njemačkoj
igrao manju ulogu nego u Italiji, iako je u jakoj mjeri obilježa­
vao mentalitet i podrijedo oficirskoga kora — nego ju je još
proširio. Radnici i namještenici gotovo su bezuvjetno izručeni
vlasti poduzetnika i praktički su učinjeni prisilnim radnicima.
Fašistička se propaganda ^doduše obraćala sitnim poduzetnicima
u trgovini, industriji i poljoprivredi, koji su fašizmu davali ma­
sovnu bazu, ali ih nije ni u kojem slučaju štitila u konkurentskoj
borba s velikim poduzećima: koncentracija kapitala i smanjenje
samostalnoga „srednjeg staleža” nastavili su se povećanom br­
zinom u razdoblju fašističke vladavine.127
n Ipak se socijalna vladavina krupne buržoazije ne smije bez
daljega izjednačiti s političkom. U svakom sistemu moći mora
se razlikovati ekonomijski vladajuća klasa od grupa moći koje
obavljaju političku vlast. Već su u građanskoj demokraciji obje
doduše usko povezane — iako nisu identične — budući da one
koji politički vladaju moraju zastupati dugoročne interese cjelo­
kupnoga sistema, pa moraju imati izvjesne obzire prema željama
srednjih i donjih slojeva kako bi socijalne konflikte držale u
podnosivim granicama. Za fašistički sistem ovo razlikovanje još
bitno dobiva na značenju. Tok je našega dosadašnjeg istraživa­
nja jasno pokazao kako se fašistička egzekutiva nije osamostalila
samo spram masa fašističkih pristaša nego u stanovitoj mjeri i
spram ekonomijske grupe moći — u Njemačkoj bitno jače nego
u Italiji. JPri mm jp npspomn Aa jf> slohoda odlučivanja ove
egzekutive ograničena načelima kapitalističkoga^ jruštvenog po-
refcka! Ipak, čini Te TčgTdmmmgovoriti bar o djelomičnom osa-
126 A . T halheim er, V b er den F aschism us, u : O . B au er i d r., F a-
schism us un d K ap italism u s, str. 31.
127 U sp o re d i o tom u Schoen baum , p o g lav lje 4. i 5, o sob ito str. 170.
i d a lje ; B ro sz at, str. 207. i d alje.

168
mos taljenju fašističke egzekutive spram savezniku, to jest spram
društveno vladajućoj krupnoj buržoaziji. Ona donosi posljednju
odluku u konkurentskoj borbi pojedinih koncerna za sirovine,
narudžbe i mogućnosti političkoga utjecaja, te u planiranju i
provođenju imperijalističkoga programa i ona se brine za to da
se ta konkurentska borba održi izigravajući međusobne ekono-
mijske grupe i firme. Ona osim toga odlučuje o tempu naoru­
žanja, o visini rizika u vanjskoj politici, o vojnim saveznicima
te o trenutku i načinu vođenja rata.
I Thalheimerova teza o „političkom potčinjavanju svih ma­
sa, uključujući samu buržoaziju, pod fašističku državnu vlast”
sadrži značajan element istine. Uistinu su žrtve fašističkoga te­
rora bili i pripadnici gornjih klasa: predstavnici buržoazije, uko­
liko su se suprostavljali fašističkoj vladi, isto su tako bili bačeni
u koncentracione logore kao i socijaldemokrati i komunisti; vi­
soki oficiri i činovnici koji su sudjelovali u zavjeri 20. srpnja
ubijeni su istom nemilosrdnošću kao i socijalistički borci otpora.
I gornje su klase to morale prihvatiti. Premda su se ovakvi slu­
čajevi u većoj mjeri događali tek 1944, iako teror protiv gor­
njih klasa — kvantitativno gledano — nije usporediv s terorom
protiv radničke klase i njezinih organizacija, ipak ovdje dolazi
na vidjelo značajka koja bitno razlikuje fašizam od ostalih oblika
građanske vladavine.
Prema Thalheimeru je, dakle, krupna buržoazija ustupila
političku moć fašističkoj egzekutivi kako bi mogla zadržati svo­
ju socijalnu vladavinu. Taj uvid, dobiven na modelu talijanskoga
fašizma, još više vrijedi za njemački fašizam, jer je ovdje osamo­
staljenje egzekutive prema ekonomijskim grupama moći bilo
bez sumnje jače izraženo nego u Italiji. Ipak Thalheimerova te­
za o lučenju između socijalne i političke vladavine mora biti
diferencirana i modificirana, ako želi odgovarati fašističkoj zbilj­
nosti. Pri tom će se pokazati da je i model saveza između dva
relativno samostalna partnera — gornje klase, s jedne strane,
fašističke partije, s druge — još suviše grub, pa ga treba dotje­
rati.
Točno je da je vodstvo fašističke partije, oslonjeno na svo­
je masovne organizacije, preuzelo izvršnu vlast uz suglasnost
i pomoć tradicionalnih gornjih klasa i da pri tom nije igralo ni
ulogu pukog instrumenta gornjih klasa ni njihova neograniče­
noga gospodara nego ulogu saveznika. Ali valja imati na umu da
preuzimanjem izvršne vlasti nipošto nije sav izvršni aparat po-

169
 ^ ^ VS~> r o ~ ■ ^ ^ < t j r I ! ' f ' C. I v ^ C A ^ ;■

J, ' f r i ‘%) '

stao organom fašističke partije. Gornje su društvene klase doduše

pustile da padnu njihovi politički predstavnici, prihvatile su
taspuš tanje političkih partija i predale vladu fašističkom vodstu:
ipak, fašističko je vodstvo uglavnom preuzelo upravni aparat,
pravosuđe i vojsku uglavnom onakve kakvi su bili — a tu su
najvažnije pozicije zauzimali predstavnici starih gornjih klasa.
Gornje klase nisu, dakle, nipošto odstupile svu političku vlast
fašističkoj partiji^ nego su zadržale uporišta u izvršnom aparatu.
Nije slučajno što su opozicijske tendencije gornjih klasa polazile
upravo otuda.
Fašističko je vodstvo bilo potpuno svjesno da je ovdje ležao
faktor nesigurnosti koji je mogao ugroziti njegovu vladavinu.
Ono je prigušivalo sve malograđanske namjere koje su težile
zaposjesti izvršni aparat „starim borcima” , kako bi izbjeglo
spekularni sukob sa svojim saveznikom. Ali kad se sistem vla­
davine učvrstio, ono je ipak pokušalo — u Njemačkoj znatno
angažiranije nego u Italiji — smjestiti pouzdane fašiste u egze-
kutivni aparat i postupno ga dobiti u svoje ruke.
Kako su pokazala novija istraživanja12^, fašističko je vodstvo

pjehe. Birokracija, pravosuđe i vojska su, doduše, uglavnom

lojalno surađivali s fašističkom vladom sve do sloma, ali su se
pokušavali obraniti od ovakvih utjecaja. To je najbolje uspjelo
birokraciji, dok je fašistička partija djelomično uspjela u velikoj
mjeri prožeti svojim duhom armiju,129 a posebno poticanu i slav­
ljenu avijaciju.
Fašističko je vodstvo stoga pokušavalo — pored postoje­
ćega izvršnog aparata koji su zaposjeli stari vodeći slojevi —
izgraditi nov aparat koji je bio potpuno obilježen fašističkom
partijom. Tako su, s jedne strane, postavljeni nosioci partijskih
funkcija na svim razinama usporedo s državnim upravnim apa­
ratom — od vodstva Reicha, preko oblasnog i kotarskog vođe
sve nadolje do vođe mjesne grupe — a, s druge, ustanovljene
su posebne organizacije poput SS i SD (Sicherheitsdienst —
Služba sigurnosti) koje — isto kao i Gestapo (Geheime Staats-
polizei — Tajna državna policija ) — nisu bile ili su bile samo
djelomično uključene u stari državni aparat. Budući da nadležno­
128 U sp o re d i H . M om m sen, Beam ten tum im D ritten R eich , S tu ttg art
1966.
129 O tom u H . M esserschm idt, D ie W ehrm acht im N S - S ta a t, H a m ­
bu rg 1968; K . J . M iillcr, H e e r und H itle r, Stu ttg art 1969.

170
sti između dvaju područja nisu nikada bile jasno razgraničene,
stalno je dolazilo do trvenja i sporova koje je fašistička vlada
suzdržano tretirala (a građanski povjesničari naknadno napuhali
u borbu otpora). Na taj je način fašistička partija mogla u sva­
kom slučaju osvojiti jedan dio izvršnoga aparata: SS, SD i G e­
stapo razvili su se u moćne organizacije (dok je prava partijska
organizacija ostala relativno nemoćna prema starom upravnom
aparatu).
Manje upečatljivi, ali ipak pažinje vrijedni bijahu zahvati
fašističke vlade u privredni proces. Već je izloženo kako su ovi
zahvati bili potrebni da bi se kapitalistički privredni proces uop­
će ponovno pokrenuo, da je važna socijalna funkcija fašističkoga
sistema vladavine bila upravo u tomu da stavi na raspolaganje
državnu vlast koja je bila u stanju donositi obvezatne i djelo­
tvorne ekonomijske odluke. Forsirano naoružanje također je
doskora učinilo nužnim da se važne sirovine i devize kontingen-
tiraju i podrede državnoj kontroli: u travnju 1936. Hermann
Goring imenovan je „komesarom za sirovine i devize” . Nema
sumnje da su opstojanje i politika^ fašističke vlade time čuvali
dugoročne interese kapitalističkoga, sistema u cjelini. A znača-
jan še'đkTdržavne aktivnošti u privredi i onako odnosio na ova
područja ,,u~ kojima bT privredni rizik bio suviše golem za jed-
noga priyatnog poduzetnika/l130. 'AH to ne mijenja ništa na či­
njenici da su'Intervencije i mjere usmjeravanja fašističke vlade
predstavljale rizik za pogođene koncerne — već zato što su oni,
doduše, utjecali na egzekutivu, ali je nisu mogli potpuno kon­
trolirati i usftijeravati. S obzirom na socijalne osnove fašistič­
koga sistema, samorazumljivo je da sve ove državne mjere
nisu ograničavale kapitalistički privredni poredak i motiv pro­
fita, nego da su upravo služile njihovu učvršćenju.
Pri tom su vodeće ekonomijske grupacije mogle utjecati na
konkretne odluke fašističke egzekutive i same zauzeti važne po­
zicije u nadležnim instancama. Treći Reich nije respektirao samo
jprivatnu poduzetničku privredu' nego je čak povećao „šžmše pri­
vatnih privrednih grupa da državnu privrednu "politiku suobll-
^ j.11 PpmJer?no vlastitim interesima”131. Imperijalistički politiku
fašističke države planirala su i organizirala tijela u kojima su
veliki koncerni bili zastupljeni primjereno njihovoj ekonomijskoj
moći. Već 1933. preuzelo je Ministarstvo privrede s Kurtom
130 P e tz in a , str. 174.
131 I s to , str. 122.

171
/,,/ JUM/i(') L4^c^ J
«*■’-v
Schmidtom, generalnim direktorom najvećega njemačkog osigu­
ravajućeg koncerna >(Aliainz-Versicherung), jednog predstavnika
krupnoga kapitala. Generalnom savjetu njemačke privrede što
ga je sazvao Schmid pripadali su vodeći predstavnici financijske
oligarhije (među ostalima Fritz Thyssen, Carl Bosch, C. F. Sie­
mens). Već smo izvijestili o pozicijama moći Schachta, Kruppa
i Kraucha. Dok su vođe radničkoga pokreta bili strpani u za­
tvor ili ubijeni, predstavnici krupnoga kapitala sjedili su zajed­
no s fašističkom vladom za kormilom moći i usmjeravali kurs
sistema. Unaprijed ie vrijedilo kao dogovoreno, tvorilo je socio-
ekonomijiki kao i ideologijski temelj fašističke države da se poFi-
tika vlade mora držati unutar kapitalističkoga sistema, te da su
veliki koncerni prozvani govornicima „privrede” .
Usporedno postojanje fašističke egzekutive i staroga dr­
žavnoga aparata ipak ne treba promatrati samo s aspekta podjele
vlasti nego i funkcionalno: već je istaknuto da je kapitalistički
sistem u toj fazi trebao jaku egzekutivu koja je mogla suvereno
odlučivati i pri tom nije bila vezana ni na kakve norme. S
druge su strane značajna područja ovoga sistema bila upućena
sada kao i prije na proračunljivost ponašanja države. Prije svega,
međusobni je saobraćaj privrednih subjekata morao biti regu­
liran po uobičajenim normama građanskoga privatnog prava,
pretpostavljao je, dakle, pravne i upravne instance koje su po­
stupale po tim normama. Tako fašistički sistem ostavlja da po­
stoji u određenim područjima građanska pravna država i njezini
organi, ali ipak pomoću egzekutive koja nije vezana nikakvim
normama zadržava sebi mogućnost da u svako vrijeme i svagdje
intervenira. On time funkcionalno odgovara — unatoč svim
sporovima o kompetencijama i borbama za vlast između fašistič­
ke egzekutive i starih državnih organa — konkurentnim potre­
bama kapitalističke privrede u njezinoj tadašnjoj situaciji.132
Iz svega toga proizlazi da socijalna vladavina gornjih kla­
sa i politička vladavina fašističke partije nisu bila dva strogo
odvojena područja, nego da su se tako reći preklapala. Tako su
se za vrijeme fašističkoga sistema obrazovali oblici koji mogu
biiti označeni kao začeci zajedničke ekonomijskopolitičke vlada­
vine; oni su svoj izraz našli u djelomičnom stapanju starih vode­
ćih slojeva s vodećim kadrovima fašističke partije u jednu novu
132 U sp o re d i o o v om aspektu E. F raen kel, The D u a l S tate , O x fo rd
U n iv . Press 1941.

172
vladavinsku elitu. Tim je fašističkim vodećim kadrovima njihova
politička moć pružila priliku za silno obogaćivanje, koju su pri­
liku oni izdašno koristili, tako da su ubrzo i u svom životnom
stilu mogli nastupati poput krupne buržoazije. S druge strane,
u SS-u, koji je od 1934. zadobio veće značenje kao protuteža
„plebejskom” SA, igrali su značajnu ulogu sinovi iz viših klasa113
i time su „elitnoj trupi” Trećega Reicha i po socijalnom sa­
stavu posredovali dašak onog višega. Talijanski je fašizam otje-
lovljavao ovu sintezu već u obitelji vođe: Mussolini je brakom
svoje kćerke Edde s grofom Gianom učestvovao u brodogradnji
i industriji šećera, koja je bila povezana s alžirskim i tuniškim
rudnicima željezne rude i uglja. Obitelj Mussolini-Chiano
investirala je veće svote i u južnoameričku, osobito argentinsku
industriju.134 Valja pretpostaviti da bi se proces stapanja nasta­
vio da su fašističke države duže postojale.
Struktura vladavine fašističke države prilično je dakle slo­
žena tvorevina, čije se temeljne linije ipak mogu jasno spoznati:
ona se temelji na savezu između vodećih kadrova fašističke
partije, koji preuzimaju zapovjedništvo nad egzekutivnim apa­
ratom, i vodećih grupa starih gornjih klasa u privredi, vojsci i
državnom aparatu, koje priznaju pretenziju fašističke partije za
političko vodstvo, a zato kupuju osiguravanje svojih socijalnih i
ekonomijskih položaja. Pri tom je pozicija moći fašističke partije
u Njemačkoj očigledno jača nego u Italiji. Ova se osnovna struk­
tura modificira time što fašistička vlada s jedne strane ograni­
čava područje moći starih vodećih slojeva, postavljajući pored
postojećeg izvršnog aparata vlastite partijske aparate s izvršnim
ovlastima, i tako što usmjeravajući i planirajući zahvaća i u eko-
nomijsko područje. S druge strane, vojne i birokratske grupe
moći zadržavaju nesumnjivo dio izvršne vlasti, a ekonomijske
grupe moći osiguravaju sebi značajan utjecaj na političke od­
luke vlade. Vlada je doduše načelno vezana za kapitalistički dru­
štveni poredak i poredak vlasništva, ali zadržava posljednju ri­
ječ u svim konkretnim odlukama o tomu što sistemu uvijek naj­
bolje služi. Pojedinačni se ekonomijski interesi moraju podrediti
njezinim odlukama. Nasuprot frakcijskim borbama unutar fa­
šističke partije i razlikama u interesima unutar ekonomijskih
grupa moći fašistički vođa igra ujedno ulogu suca. Stanovite
131 U s p o re d i E . N e u siiss- H u n k e l, D ie SS, F ra n k fu rt/M . 1956, o so ­
b ito str. 15. i d a lje .
134 S lo b o d sk o j, str. 148. i d a lje .

173
tendencije stapanja obiju elita moći mogle su se vidjeti do slo­
ma fašističkih sistema.

3. Metode

Funkcija svih oblika građanske vladavine jest očuvanje

društvenoga poretka i^poretka vlasništva, te s tim povezanih
socijalnih privilegija gornjih klasa. U tom vidu ne postoji ni­
kakva razlika između parlamentamo-državnopravne demokracije,
autoritarnih oblika, kakve predstavljaju na primjer predsjednički
kabineti 1930— 1933. u Njemačkoj ili degolistički sistem u Fran­
cuskoj, i fašizma. Razlika je u metodama izvršavanja vladavine
kojima one ostvaruju ovu funkciju. Istraživati metode vršenja
vladavine i osiguranja vlasti nije zanimljivo jedino apstraktno-
-teorijski, da bi se spoznale osobitosti fašističkoga poretka, nego
i iz političko-humanitarnih razloga: za životne uvjete dotičnoga
naroda fundamentalna je razlika živi Ii on u građansko-parlamen-
tarnoj pravnoj državi ili u fašističkom sistemu. I za socijalističku
opoziciju nipošto nije svejedno bori li se ona s građanskom de­
mokracijom ili s fašističkom diktaturom: uvjeti njezine političke
borbe vrlo su različiti, a stoga mora biti različita i njezina po­
litička strategija.

a) Teror i iracionalizam

Primjena terorističkih sredstava radi osiguranja vladavine

nije osobitost fašističkih sistema. Teror je primjenjivan otkad
postoji politička vladavina, a čak se i liberalna pravna država,
koja je željela vladavinu zamijeniti pravom, tlačenje slobodno
dogovorenim ugovorima, a autoritet umom, pokazala u praksi
dovoljno jakom da u slučaju nužde zaštiti građanske klasne
interese i sredstvima državnoga terora.135 Ipak teror fašističkoga
sistema predstavlja novu kvalitetu koja treba pojmovno odre­
đenje.
Gušenje opozicionih snaga od strane građanske pravne dr­
žave 'iimalo je punktualam, u svakom slučaju djelomičan značaj:
ono je pogađalo ovu ili onu grupaciju koja je vrijedila kao po-
[đ i» U sp o re d i p rv i d io o ve kn jige.
sebno opasna, pogađalo je određene vrste opozicijske djelatnosti
ili u najgorem slučaju cjelokupni revolucionarni dio radničkoga
pokreta. Ni Bismarckov Zakon o socijalistima, ma kako inače
bile brutalne njegove posljedice, nije prešao tu granicu. Nasu-^
prot tomu, gušenje je opozicije od strane fašističke države to­
talno: svako se opozicijsko gibanje rigorozno guši sredstvima
državnoga terora — bez obzira je li ono komunističkoga ili so­
cijaldemokratskog, liberalnoga ili kršćanskog podrijetla, artiku­
lira li se ono u lecima ili demonstracijama, u organiziranom ob­
liku ili samo u individualnom izražavanju mišljenja. Teror fa­
šističke države ne pogađa dakle samo radnički pokret, nego ne
zastaje ni pred građanstvom, pred samim gornjim društvenim
klasama: već su 1934. u okviru akcije pogubljenja SA ubijeni
i generali von Schleicher i von Bredow, te konzervativni teore­
tičar i savjetnik vicekancelara von Papena, Edgar Jung. Opće su
poznati razmjeri terora protiv zavjerenika iz vojske i birokra­
cije nakon neuspjelog puča od 20. srpnja 1944.
Valja zapamtiti drugo obilježje. U građanskoj je pravnoj
državi ukidanje pravnodržavnih jamstava i demokratskih slo­
boda i gušenje opozicijskih snaga samo prolazne prirode, ono
istodobno vrijedi kao izvanredno stanje u razdobljima neposred­
ne ugroženosti — kao recimo 1918/1919. Pošto je proganjanje
ispunilo svoju svrhu, opozicijske grupe i organizacije bivaju po­
novno dopuštene. Nasuprot tomu, potlačivanje fašističke države
ustrojeno je kao trajno. Kad se jednom etablirao, fašistički si­
stem ne razvija iz sebe težnje liberalizacije. U osnovu njegove
vladavine pripadaju totalno gušenje svake opozicije i potpuno
odstranjenje svih pravnodržavnih jamstava: ona se, naime, usta­
novljava jedino onda kad zakažu_sva druga sredstva^cU se učvr-
gr a n s k i društveni poredak; TalFTTađ je * .ustanovljena, ona
| raz.v9a 12 osobitosti fašističkoga pokreta svoju vlastitu težinu
Ocoja še više ne može iskorijeniti iz svijeta racionalnim kjdkula-
^ C1j.ama. gornJih Hasa o sjvrsi_ države i „osiguranju_vj.adayine.
Tž ovih povezanosti proizlazi da je ustanovljenje fašističkog
sistema za gornje klase povezano s nizom gubitaka i činitelja ne­
sigurnosti. Već antikapitalističke tendencije fašističkoga pokreta,
koje su bile nužne za zadobivanje masovne baze, nakon uni­
štenja ljevice smjeraju, kako je već izloženo, protiv društvenih
povlastica gornjih klasa. Ove su tendencije bile doduše u njihovu
organiziranom obliku potučene, ali antipatije „protiv onih gore” ,
protiv „lihvara i upravljača” , „parazita i špekulanata” , „protiv

175
 sitoga građanstva” , ukratko: protiv socijalno privilegiranih os­
taju u fašističkom pokretu žive — kako kod pristaša tako i kod
vođa, ikoji se i tako najvećim dijelom sastoje od skorojevića, od
propalih egzistencija ili od „malih ljudi” što teže usponu. Upra­
vo je u samoga Hitlera jasno izražen ovaj stav kojim se izražava
osjećaj manje vrijednosti potisnutoga malograđanina spram viših
klasa.
Iz takvih antipatija ne može doduše nastati nikakva prijet­
nja za građanski društveni poredak u cijelini, jer njega potvrđu­
je i fašistička partija. Ali se otuda ipak mogu razviti teroristič­
ki akti protiv pojedinih pripadnika gornjih klasa. Bestijalnost
kojom su tretirani zavjerenici od 20. srpnja izražava više nego
hladnu svrhovitost kojom fašistička država uništava političkoga
protivnika. Ovdje se fašistički malograđanin, onaj koji je dru-Ć
štveno loše prošao, osvećuje višim klasama kojima se divio, do^
kojih se želio uspeti, a koje su ga odbacile, pa ga čak kasnije
unatoč njegovoj moći nisu prihvatile kao sebi ravnoga. To što/
su gornje klase trpjele takve akcije— u Njemačkoj od 1934.—
ne dokazuje samo jaku poziciju fašističke egzekutive nego i mo­
ralni bankrot tih gornjih klasa: da bi spasile svoju vlastitu glavu t
i maksimalni profit, napustile su čak i posljednje ostatke klasne^
solidarnosti. Kapitalistički princip konkurencije, koji je od sa- j
moga početka smjerao na čisti egoizam, koji je krajem 19. sto- ^
ljeća vodio u filozofiju „prava jačega” i „borbe za opstanak” ,^
ovdje je pokazao svoje zadnje konsekvencije. £
Ali ipak je preuzimanje političke vlasti od strane fašistič-'
koga pokreta donijelo za gornje klase opasnost da „plebejske h
horde” fašističkih borbenih trupa zahtijevaju socijalnu sigur­
nost na račun „establishmenta” , te da teror fašističke izvršne
vlasti pogodi i pripadnike gornjih klasa. To ipak nije, kao što
je pokazano, ugrožavalo opstanak kapitalističkoga sistema. Druk-^
čije je bilo s iracionalizmom koji je ovladavao fašističkim pokre- ^
tom. On je imao svoju korisnu funkciju dok je sprečavao mase.
da spoznaju svoje vlastite interese i činio ih uporabivima daij
razbiju ljevicu. Ali on je morao postati opasan za sistem kad je ^
taj pokret preuzeo vlast i kad se nije potpuno zadovoljio s tim
da igra ulogu agenta gornjih klasa, nego je energično odbacio
pokušaje starih vodećih slojeva da kontroliraju i racionaliziraju
fašističku egzekutivu.
Posljedice su postale spoznadjive kad je fašistička vlada u
Njemačkoj nakon 1936. otvoreno upravila prema ratu. Ona je

176
očegledno bila odlučna staviti sve na kocku rata bez obzira
na visinu rizika. Ona nije prihvatila samo izuzetno nepovoljnu
konstelaciju savezništva koja je unaprijed činila ratni u spjeh 1
vrlo nevjerojatnim, nego je prihvatila i razaranje temelja u vla­
stitoj zemlji: valuta je uništena, obrazovanje mladih generacija
zanemareno, kako bi se sve snage koncentrirale na pripremanje
rata koji je onda trebao donijeti rješenje svih problema. U ljet­
nom semestru 1933. bilo je još upisano gotovo 13 000 studenata,
u ljetnjem semestru 1939. bilo ih je još samo 7 300. Čak se i
obrazovanje samo prirodnoznanstvenih i tehničkih kadrova, koje
je već srednjoročno bilo životno nužno za sistem, pogoršalo i
brojčano i kvalitativno.136 Italijanski je fašizam posegao za ri-
goroznim ograničenjem broja studenata; postojeći su akade­
mičari djelomično angažirani za jednostavne fizičke poslove, bu­
dući da su mogućnosti za kvalificiranu znanstvenu aktivnost bile
vrlo ograničene.137
Iracionalizam fašističkih sistema, koji se jasno razlikuje od
samo ograničeno racionalne, naime na profit orijentirane kalku^
lacije jednoga kapitalističkog velikog poduzeća, otvoreno se po­
kazao 1939, kad su oni počeli rat u kojemu su se doskora mora-,
li boriti na više frontova protiv ekonomijski i vojno daleko nad­
moćnijega neprijatelja. Posljedice su se na kraju sasvim drastično
pokazale kad je fašizam nastavljao beznadni rat do potpunoga
sloma, kad je besmisleno tjerao u smrt milijune ljudi, naredio
potpuno razaranje područja čak u vlastitoj zemlji, te bi na kraju
povukao i kapitalistički sistem u svoju propast da ga zapadne
sile pobjednice nisu zaštitile i restaurirale.
Iracionalizam se fašističkog sistema toliko osamostalio —
osobito u Njemačkoj — da više nije sposoban ni za kratkoročno
svrhovit racionalizam. Dosljedni kurs na rat i vojne akcije od
1939. do 1942. mogu još biti objašnjeni kao nacionalna hibris,
kao snažno precjenjivanje vlastitoga potencjiala moći, koje ni­
pošto nije bilo ograničeno samo na fašističku partiju. I u pri­
vrednim birokratskim i vojnim vodećim grupama bilo je snaga
koje su dijelile optimizam fašističke vlade — doduše bilo je i
onih koje su upozoravale na potcjenjivanje protivnika i pledira­
le za manje riskantnu varijantu imperijalizma. I slanje Jevreja,
socijalista i Cigana u koncentracione logore još se može uskla­
diti s interesima kapitala, kako pokazuje iskorištavanje zatvore-
134 O to m u S c h o en b au m , str. 3 20, i P a te r n a , str. 173.
137 Slobodskoj, str. 188. i dalje.

12 O b lici g r a đ a n s k e v la d a v in e y j~ ]
nika kao jeftine radne snage od strane velikih koncerna. Kapi­
tal, doduše, nije sam inicirao te progone, ali je ipak iskoristio
fašistički iracionalizam i pri tom postizao visoke profite.
Ali nikakvom se racionalnom kalkulacijom — ma kako ona
bila ograničena u svom postavljanju cilja — ne da obrazložiti
da je za vrijeme rata, kad su njemačke armije potisnute u defen­
zivu i kad je svaka radna snaga bila neophodna, fašistička vlada
angažirala goleme snage kako bi dovršila masovno ubojstvo nad
evropskim Jevrejima. Ova se politika nije više mogla ni uskla­
diti s interesima gornjih društvenih klasa, koji bi interesi zahti­
jevali ili prekidanje rata ili mobilizaciju svih snaga za proizvod­
nju naoružanja i obranu postignutih imperijalističkih pozicija.
Umjesto toga ubijeni su milijuni potencijalnih radnih snaga, za
transport Jevreja na raspolaganje je stavljen značajan dio trans­
portnoga prostora koji je bio hitno potreban za opkrbu na is­
točnom frontu. Rasistička priviđenja fašizma potpuno su se
osamostalila, iskliznula su bilo kakvom nadzoru i na kraju su
uništila i one koji su svoju vladavinu dotada osiguravali i pri­
krivali pomoću takvih iracionalnih ideologija. Iracionalizam i
teror, najvažnija sredstva vladanja fašističkoga sistema, sadrža-
vatli su'dakle istodobno kiku njegove propasti.

b) Monopol propagande i sloboda rasterećenja agresije

Sam teror nije dostatan da bi se učvrstio neki sistem vla­

davine. Totalnom teroru fašističkoga sistema odgovara — isto­
dobno kao pozitivan pandan — propaganda koja bi se isto tako
mogla nazvati totalnom: budući da je svako opozicijsko giba­
nje ugušeno, država posjeduje apsolutni monopol nad propagan­
dom i informacijama. To jamči da fašistička država može u ve­
likoj mjeri određivati svijest masa, njihove slike prijatelja i ne­
prijatelja, njihova nadanja i strahovanja. Monopol, dakle, stvara
onu mjeru suglasnosti — bilo da je ona aktivna ili tek toleran­
tna — onu masovnu bazu, bez koje ni teroristička vladavina ne
može izići nakraj. Gotovo da je bitno obilježje fašizma sto on u
razdoblju u kojemu gola sila bajunete više nije dostatna da bi
se održala vlast novim metodama pribavlja masovnu bazu staroj
socijalnoj vladavini.
Sadržaj propagande odgovara onom svijetu predodžaba koji
je već izložen u poglavlju o fašističkoj ideologiji. Tamo su već

178
naznačeni i motivi što navode mase da slijede takve ideologije.
Uvjeti uspjeha postali su doduše neusporedivo bolji nakon „os­
vajanja vlasti” , kad je bila isključena svaka mogućnost protupro-
pagande, kritičke protuinformacije. Sad je fašistička propaganda
zahvatila i formirala i značajne dijelove radništva koje se ranije
pokazalo relativno imunim spram fašističke ideologije. Jp š_ JjL 3 4 /
/3 5 . izborL-za članove savjeta u poduzećima u Njemačkoj dali
siT tako poražavajuće rezultate za N SDAP da ih vlada radije nije
objavila. Za kasnije faze Trećega Reicha smije se, međutim, pret­
postaviti da je većina stanovništva stvarno mogla biti dovedena
do jednog u cjelini podržavajućega stava. U Italiji nije bilo dru­
kčije, iako su opozicijske tendencije tamo ostale jače.
Ali djelotvornost je fašističke propagande povećana i zato
što je pokret,.čiji su pristaše bili prožeti vjerovanjem u autoritet
i štovanjem vlasti, sada doista osvojio vlast i time svojim prista­
šama pružio snažan doživljaj uspjeha. I najmanji je partijski drug
sada došao do uvjerenja da pripada vladajućima. Članstvo u nekoj
fašističkoj organizaciji, oznaka, stanovite kompetencije naređivanja
unutar organizacije, možda čak uniforma, učvršćivali su ovo uvje­
renje i davali mu osjećaj kako je koristan, kako igra vrlo važnu
ulogu. S obzirom na neutješnu svakodnevicu, upravo je za male
ljude ovo bio uzvišen doživljaj.
Fašistička je propaganda poduzela sve kako bi održala takva
raspoloženja. Mase su mobilizirane, pozivane na impresivne sku­
pove, poticana je njihova potreba za važnošću i njihov ponos. Ali
ovdje nisu njegovani samo takvi osjećaji i niski instinkti kao što
je rasna mržnja, sadizam i podložnost. Isto je tako oslovljavan
idealizam ljudi, njihova spremnost na žrtvu za veliko i za cjelinu,
njihova solidarnost sa sunarodnjacima — sve to, doduše, u svrhu
njihova stavljanja pod starateljstvo, ali više nije bilo nikoga tko
bi to mogao otvoreno reći. Uvijek se negdje nešto događalo, svaki
je dan negdje bio veliki borbeni dan, bilo u „bici za žetvu” , bilo
u radnoj službi. A ovako ošamućene mase trebale su svakodnevno
izvještavanje o pobjedama; fašistički je sistem bio upućen na
uspjeh. A ako ga nije bilo u stvarnosti, uspjeh je morao biti
izmišljen. Sve do svoga potpunog sloma fašizam je pokušavao spri­
ječiti mase da vide stvarnost i držati ih u stanju transa, do zad­
njega dana porazi su lažno prikazivani kao pobjede.
Fašizam je držao mase na uzici laskajući njihovoj sujeti,
imenujući ih in toto rasom gospodara, a istodobno pojačavajući
njihovu realnu ovisnost. Ali to ne bi moglo dugo trajati da nije

179
 svojom propagandom budio nadu u konkretno poboljšanje život­
ne situacije. Da bi se dospjelo do toga morali su — tako je podu­
čavala propaganda — biti poraženi mnogi neprijatelji. Najprije
’ unutrašnji neprijatelji — socijalizam, demokracija, jevrejstvo; a
^potom i vanjski neprijatelji koji su sprečavali Njemačku i Italiju
da primijene svoje pravo gospodara. I doista, prilikom pljačke
Evrope zapalo je ponešto i običnoga sunarodnjaka, doduše, glav­
ni dio plijena osigurali su sebi „gazde” u privredi, državi i par­
tiji, protiv kojih je nekoć fašizam tako snažno započeo ratni
pohod.
Ne smije se, međutim, potcijeniti pored materijalnog i psi­
hološki vid ideologije o čovjeku-gospodaru. Već svijest da se pri­
pada eliti nacije i izabranoj rasi, pa da se može odozgo gledati na
Jevreje, marksiste i strane radnike, priskrbljuje stanovito zadovolj­
stvo. Ali ono se izuzetno podiže ako se prezir može izraziti i čini-
ma, ako se agresije mogu rasteretiti i praktički, a ne samo ver­
balno. Za to je fašizam pružio svojim pristašama priliku već prije
preuzimanja vlasti. U Njemačkoj nije doduše postojala paralela
sistematskim terorističkim pohodima talijanskih fašista, u kojim
su pohodima bili dopušteni krađa, pljačka i silovanje, jer ovdje
državna vlast nije tako nešto tolerirala; ali i ovdje je uvijek iz­
nova dolazilo do pojedinačnih terorističkih Jtina protiv socija­
lista i Jevreja.
Ipak, mogućnosti su rasterećenja agresije bile ograničene
dok je građanska demokracija održavala stanovitu mjeru pravne
državnosti. To se iz temelja promijenilo kad su fašisti sami osvo­
jili državnu vlast. Sada je država sankcionirala teror. Ono što je
u normalnim uvjetima u građanskom društvu tabu i što se strogo
kažnjava, nije sada samo bilo dopušteno nego je vrijedilo kao
nacionalna čast: zlostavljanja, mučenja, ubijanja, slobodno iživlja­
vanje sadističkih fantazija. Sama je država pripravila institucije
za to — koncentracione logore, tamnice, „posebne jedinice” u
okupiranim zemljama — i odredila objekte s kojima se smjelo
na takav način postupati: Jevreji, socijalisti, opozicionari druge
jvrste, Cigani, pripadnici slavenskih naroda.
^ Ta je mogućnost rasterećenja agresije donijela državi, koja
ju je jamčila, lojalnost i zahvalnost. Pokazalo se, naime, da je
upravo u prosječnom građaninu drijemao visok sadistički poten­
cijal koji je dotada bio velikim utroškom energije potisnut. Krv-
Siici i batinaši u koncentracionim logorima u velikoj su većini bili
„normalni” građani, vjerni i brižni očevi obitelji koje je krasio

180
kodeks malograđanskih vrlina: čistoća i poštenje, vjernost i po­
slušnost, dužnost i točnost.138 Sad je izbilo ono što je psihoanaliza
već odavno pretpostavljala iza toga kodeksa vrlina: on je odraža­
vao strah, nesigurnost, frustraciju i rigorozno potiskivanje nago­
na, potrebu za osloncem na autoritet i za zaštitom te je tražio
žrtve kako bi se mogao osvetiti za svoje frustracije i dokazati se
kao moćan i neodoljiv. Fašistička je država pružila autoritarno-
-sadističkom karakteru faktičku priliku da iživi ove zabranjene i
potisnute nagone, a istodobno mu je pružila psihološki izlaz da
nadjača glas savjesti: sadizam i okrutnost, „bezobzirna čvrstoća”
bili su potrebni kako bi se spasila domovina, oni su bili nacio­
nalno herojsko djelo koje je državni autoritet hvalio i odlikovao,
koje je donosilo ordenje i socijalni uspon.
Stabilnost je fašističke države počivala dakle bar jednako
na tomu da je tako mnogo ljudi sudjelovalo u izvršenju terora,
kao i na tomu da je taj teror gušio svaku opoziciju. Valja pret­
postaviti da je i svijest o zajednički učinjenim zločinima imala
ulogu narednoga sredstva povezivanja, budući da je fašistima bilo
jasno da su oni na život i smrt upućeni na ovu državu, te da će
svaka druga država goniti njihove čine kao zločine. Svijest o
tomu kako se valja bezuvjetno držati zajedno, koja je svijest bila
ugrađena već u ideologiju o domovini, naciji i narodnoj zajednici,
doživjela je pomoću zajednički učinjenih zločina svoju posljednju
eskalaciju, koja možda može objasniti borbu na smrt fašističkih
sistema „do zadnjega čovjeka” .
Crkveni otac Augustin nabacuje negdje u svojim teorijskim
spisima pitanje što zapravo razlikuje državu od razbojničke ban­
de. Doista i razbojnička banda poznaje načelo grupne solidarnosti,
bpuvjetno podržavanje; tko povrijedi solidarnost unutar grupe
biva isto tako likvidiran kao i onaj tko joj se opire izvana. Gru­
pa počiva na načelu poslušnosti i priznavanju autoriteta vođe i
nada se zajedničkoj pljački. Tek humani ciljevi, u službi kojih
stoje takva svojstva kao solidarnost, točnost, pouzdanost i dis­
ciplina, čine ova svojstva vrlinama i razlikuju razbojničku ban-
du. od društveno korisne zajednice. Fašizam ni u njegovim „po­
zitivnim” idealima ne treba razlikovati od razbojničke bande.
Gigantski razmjeri ovoga pothvata ne govore ništa protiv njegova
kriminalnoga značaja. (I u Sjedinjenim Američkim Državama po­
stoje gangsterska poduzeća koja rade s najmodernijim poslovnim
118 U s p o re d i n p r. R . H o s s , K o m m a n d a n t in A u sc h w itz , izd . V . M .
B ro s z a t, S tu ttg a r t 1958.

181
metodama i nadziru cijele regije uključujući policiju, pravosuđe i
upravu.139)
Moglo bi se prigovoriti da i druge države pokazuju obilježja
razbojničke bande. Povijest kolonijalizma od španjolskih osvaja­
nja u Južnoj Americi do vijetnamskog rata SAD doista pruža
za to zoran materijal.140 Ipak ostaje bitna razlika: fašizam primje­
njuje metode obuhvatnog terora, totalnog potlačivanja, mučenja
i masovnih ubojstava — koji je teror u uobičajenom imperija­
lizmu bio prakticiran jedino spram kolonijalnih naroda u drugim
dijelovima zemlje — i na narode evropskoga kulturnog kruga i ina
vlastiti narod. Utoliko on predstavlja kvalitativno nov stupanj
imperijalizma.

M O B IL IZ IR A N JE , O R G A N IZ A C IJA I U P R A V L JA N JE M A SA

Ono što dalje razlikuje fašistički sistem vladavine od par-

lamentarno-pravnodržavnih oblika građanske vladavine jest poku­
šaj da se cjelokupno društvo prožme sveobuhvatnim sistemom
masovnih organizacija, kako bi se po mogućnosti organizacijski
obuhvatila svaka socijalna grupa, da bd se mogla ideološki ob­
likovati i politički kontrolirati. Već od svoga preuzimanja vlasti
osobito je njemački fašizam ustanovio niz posebnih organizacija
kako bi mogao individualno oslovljavati različite socijalne grupe
i posredovati im svijest kao da upravo one stoje u središtu nje­
gova interesa. Posebno organizacije za liječnike i pravnike, za na­
mještenike i radnike, za žene i mladež činili su skelet organiza­
cijske strukture koja je nakon osvajanja političke vlasti tendencij-
ski obuhvaćala sve grupe stanovništva.
Za ovaj je organizacijski sistem bilo potrebno mnoštvo funk­
cionara koji su organizirali aktivnost do najsitnije ćelije. Stotina­
ma tisuća povjerene su dakle funkcije, dobili su osjećaj da snosei
odgovornost za veliku cjelinu, da su neophodni za izgradnju no­
voga Reicha. Ljudi koji su do toga trenutka stajali po strani,
koji su uvijek bili objekt tuđe volje, dobili su sada ovlasti naređi­
vanja — makar u malom području kao čuvari bloka ili kao stra-
139 P rim jeri u H . M . E n zensberger, Politische K o lp o rta ge n , F ran k ­
fu r t/M . 1966, str. 48. i d alje .
140 U sp o re d i g rađ u u G . v. P aczensky , D ie ideissen kom m en. D ie
w ahre G eschichte des K olo n ialism u s, H a m b u rg 1970.

182
žari zračne zaštite. Tako je fašistička država budila idealizam i
spremnost na žrtvu, mobilizirala je energije velikih masa i pru­
žala im osjećaj da su oblikujući subjekt, da sudjeluju u velikim
odlukama.
Spremnost za suradnju povećana je i mnogostrukim moguć­
nostima za uspon što ih je fašistički sistem pružao i „malom čo­
vjeku” . Masovne organizacije koje su često obuhvaćale milijune
članova, kao što su DAF (Deutsche Arbeitsfront), SA ili NS-Frau-
enschaft, razvile su goleme birokratske aparate koji su mogli po­
dijeliti brojna mjesta. S tim nije bio povezan samo povećani pre­
stiž i stanovita vlast naređivanja nego — u višim rangovima — i
pristojna plaća koju je bilo znatno lakše zaraditi nego radničku
nadnicu kao tvornički radnik ili mali namještenik. Stalne konfe­
rencije, školovanja i putovanja povećavala su samopouzdanje i,
jf>rema mišljenju- sudionika, proširivala vlastiti obzor. Lako je ra­
zumjeti što su osjećali zahvalnost spram fašističke države i bili
spremni na žrtve.
Stvarno su na ovakav način organizirane mase bile potpuno
bezjitjecaja. Za to se brinula već unutrašnja struktura tih orga-
nizacija. One su bile dosljedno izgrađene po principu vode.
Tako je bilo zajamčeno, s jedne strane, da zapovijesti političkoga
vodstva prodru do najzadnjega kutka, a s druge, da kritičke ten­
dencije odozdo nisu mogle doći do izražaja. Za autoritarno for­
mirane socijalne grupe ovaj je sistem ipak bio jako privlačan jer
su unutar mnogočlane hijerarhije aktivno sudjelovale u izvrša­
vanju zapovijesti i jer su prema dolje mogle nastupiti kao pred­
stavnici autoriteta, kao nosioci funkcija i vlasti, a osim toga su
već potčin javan je svemoćnom autoritetu s kojim su se identifi­
cirale osjećale kao zadovoljenje. Psihoanaliza je mogla dokazati
da s autoritarnim karakterom nisu povezani samo sadistički nego
i mazohistički nagoni. Fašistički je organizacioni sistem mobili­
zirao oboje i angažirao ih za svoje svrhe.
Izgradnja cijeloga fašističkog sistema organizacija po načelu
vođe osim toga je — povezana s autoritarno-militarističkom ideo­
logijom fašizma — stvorila mogućnost da se mase prožmu du­
hom „borbenosti” i da se sve duhovne i materijalne snage koncen­
triraju na glavni cilj: na pobjedu. Već je odgoj djece i mladeži u
školama i fašističkim omladinskim organizacijama bio usmjeren na
to da njeguje radost za silovitost i „vojničku čvrstinu” , iluziju o
rasi gospodara i preziranje humaniteta i tolerancije. U istom je

183
 smjeru djelovao i cjelokupni propagandni aparat u novinstvu i na
radiju, u književnosti i znanosti.
Masovne su organizacije, dakle, u fašističkom sistemu vlada­
vine ispunjavale više zadataka:
1. one su omogućavale organizacijsko prožimanje, ideologij­
sko utjecanje i političko usmjeravanje cjelokupnoga društva u smi­
slu unutrašnjepolitičkih i vanjskopolitičkih ciljeva fašizma i time
su učvršćivale osnove moći sistema.
2. One su služile kontroli masa d tako pridonosile da se već
u korijenu uguši uzdizanje opozicije.
3. One su kapitalističkom društvenom poretku stvorile ma­
sovnu bazu koju ovaj više nije mogao zadobiti sredstvima slo­
bodnih izbora i parlamentarne demokracije. (Ništa ne mijenja na
objektivnim činjenicama što je ovaj aspekt zamagljen socijalnom
demagogijom.)
4. One su činile temelj pozicije moći partije unutar saveza
na kojemu je počivao fašistički sistem. Upravo zato što se faši-
stička izvršna vlast mogla oslanjati na svoje masovne organiza­
cije, zato što je kapitalizmu pribavljala masovniTBazu novim me­
todama, ona je predstavljala sambštHah~Talčtor. koii ie mogao
nastupiti kao samosvjestan partner starih gornjih klasa.
Ne bi bilo prigovora da se fašistički sistem vladavine — s
obzirom na njegovo po namjeri i težnji posvemašno gušenje opo­
zicije, prožimanje društva i ideologijsko usmjeravanje masa —
nazove „totalitarnim” , kad ovaj pojam ne bi izazivao krive asoci­
jacije. Na žalost, teorije o totalitarizmu stavile su težište na tezu
da su komunizam i fašizam prema njihovoj biti identični, jer se
time komunizam željelo jače diskreditirati nego fašizam. Time
je, doduše, dobiveno uporabivo borbeno sredstvo za hladni rat,
ali je uvid u strukturu moći fašizma prije spriječen nego potaknut.
Stoga predložena analiza nije rabila pojam „totalitarizam” .

G R A N IČ N I P R O B LE M I

Dosadašnja je analiza pokazala kako se fašistička diktatura

znatno razlikuje od ostalih oblika reakcionarnoga potlačivanja.
Razlike nisu u socijalnoj funkciji: ova se u svakom slučaju sastoji
u očuvanju postojećega društvenog poretka i s time povezanim
privilegijama gornjih društvenih klasa. Fašizam se jasno razli­

184
kuje od tradicionalnih oblika reakcionarnih diktatura po strukturi
sistema vladavine -i metodama njegova osiguranja. Dok, recimo,
diktature u Latinskoj Americi, koje pretežno nosi feudalna gor­
nja klasa, svoju vladavinu oslanjaju isključivo na izvršni aparat,
to jest na vojsku, policiju i birokraciju, fašizam raspolaže siste­
mom organizacija koje mu posreduju bazu u masama.
Empirijski materijal što ga pruža povijesni tok od kraja
19. stoljeća dopušta zaključak da su fašistički sistemi mogući je­
dino u relativno razvijenim industrijskim državama. Samo ove
države pokazuju pretpostavke za nastanak fašističkoga masovnog
poikreta i ustanovljenje fašističkoga sistema vladavine: srednji
stalež kojemu koncentracija kapitala prijeti deklasiranjem, a koji
se istodobno boji pritiska jakoga radničkog pokreta, građanska
demokracija diskreditirana privrednom krizom i nesposobnošću
političkoga djelovanja, i vladajuća klasa koja zahtijeva osiguranje
društvenoga poretka, poraz radničkoga pokreta, ustanovljenje ja­
ke egzekutive i ekonomijsko-vojničku ekspanziju. Također su je­
dino razvijene države u stanju ustanoviti obuhvatni sistem ma­
sovnih organizacija i masovne propagande s jedne strane, a te­
rora i tlačenja s druge strane, kakvi odlikuju fašističku vladavinu^
Industrijski nerazvijene države nisu u stanju stvoriti takav
komplicirani sistem koji pretpostavlja visokorazvijene aparate.
Ovdje je vladajuća klasa upućena na tradicionalna sredstva vojne
i policijske diktature kako bi obranila svoju poziciju moći protiv
opozicijskih snaga. Teror, ma koliko da je u pojedinom slučaju
brutalan, ostaje punktualan. Ideološki se utjecanje prepušta etabli­
ranim konzervativnim snagama, prije svega crkvi. Čini se da im a
malo smisla nazivati i takve diktature fašističkima, budući da pri
takvom proširenju pojma „fašizam” izmiču pažnji upravo speci­
fična obilježja fašističke vladavine.
U našoj su analizi do sada Njemačka i Italija obrađivane kao
fašistički sistemi vladavine. Pri tom se pokazalo da su sva bitna
obilježja bila jača i radikalnije izražena u njemačkom fašizmu ne­
go u talijanskom. To vrijedi kako za jačinu fašističkih masovnih
pokreta i organizaciju masa u fašističkoj državi, za propagandni
aparat, tako i za sistem terora i potlačivanja. Ali to vrijedi, prije
svega, za osamostaljenje fašističke egzekutive prema njezinim sa­
veznicima: vodećim grupama u privredi, vojsci i državnom apara­
tu. Sistem talijanskoga fašizma u cjelini je bio slabiji nego sistem
njemačkoga fašizma: ne samo po njegovoj ekonomijskoj i vojnoj
potenciji nego i po čvrstoći njegove vladavine u zemlji. Specifično

185
 fašistički elementi manje su snažno nego u Njemačkoj određivali
cjelokupni sistem te vladavine.
Ako se s ovog aspekta promatraju diktature u Španjolskoj,
Portugalu i Austriji (1933— 1938), koje se isto tako često ozna­
čavaju kao fašističke, valjda utvrditi da ovdje doduše postoje sta­
noviti fašistički elementi, ali da su ipak bitno slabije izraženi ne­
go u talijanskom fašizmu. U Španjolskoj, primjerice, fašistička
partija, falanga, nije do izbora u veljači 1936. prešla razinu sekte.
Na desnici su dominirale tradiconalne organizacije gornjih klasa,
u ovom slučaju konzervativno-monarhistički karlisti. Karakteri­
stično je da su fašisti, nakon izborne pobjede ljevice, postali broj­
niji, budući da je ojačalo shvaćanje kako tradicionalne građanske
grupacije više ne nude dovoljnu zaštitu protiv socijalističkih snaga.
Ipak, prije nego što su se uspjeli razviti u masovan pokret,
vojska je započela svoj kontrarevolucionarni puč. Falanga je uje­
dinjena s karlistima, i time joj je oduzeta njezina samosvojnost.
Vojska je ostala odlučujuća snaga na desnici — kako u građan­
skom ratu tako i kasnije. Francova se diktatura oslanja uglavnom
na vojsku, policiju i državni aparat; ideološko je opravdanje do­
nedavna davala katolička crkva. (Valja pričekati hoće li se opo­
zicijske tendencije, nosilac kojih je niži kler, razviti u načelni
sukob između sistema vladavine i crkve. Ovakav sukob nije oso­
bito vjerojatan s obzirom na vrlo usku isprepletenost katoličke
crkve s vladajućom klasom, osobito s krupnim zemljoposjedom.)
Gornje društvene klase, koje su još jako agrarno obilježene, vrše
svoju vladavinu neposredno i nisu upućene na fašističku partiju.
Falanga jedva da predstavlja nešto više nego instituciju za po­
sredovanje karijere. Ona nije ni u poziciji da narod ideološki prož-
me ii politički usmjeri niti je u stanju da nastupi kao samostalni
faktor moći. U Španjolskoj nije uspjelo totalno gušenje opozicije.
U Portugalu su značajke konzervativne diktature izražene još jače
nego u Španjolskoj.
O Austriji doduše još ne postoje obuhvatne znanstvene ana­
lize, ali različiti simptomi ukazuju na to da se i ovdje radi o hib­
ridnom obliku konzervativne i fašističke diktature. Kraj^ prvoga
svjetskog rata još je teže pogodio Austriju nego Njemačku. Od
velikog Habsburškoga carstva preostala je mala, politički i ekono-
mijski slaba zemlja. U prvi su mah — kao svuda u Evropi — ini­
cijativu imali socijalisti; ipak i u Austriji su šanse propuštene. Na
kraju je vladajuća klasa — prije svega konzervativno-katolički obo­
jen krupni zemljoposjed — iskoristila iskustva talijanskoga i nj^-
U
186 fnr\,A^l
mačkoga fašizma i 1933. ustanovila diktaturu. Ali za razliku od
fašizma, masovni pokret -nije nastao spontano nego su ga organizi­
rale vlada i katolička partija u obliku „Heimwehra” i kasnije or­
ganizacija „Vaterlandische Front” . Sama vlada i državni aparat
uspostavili su diktaturu. Obrazovanje masovnoga pokreta uspjelo
je tek nacionalsocijalistima nakon 1933. Doduše, činjenica da je
jako klerikalno orijentirani ,,Heimwehr-fašizam” 1938. podlegao
dosljednijem i na stanovit način „modernijem” bila je više nego
slučajna d nije počivala samo na ekonomijskoj i vojnoj nadmoći
Njemačke nego i na nedostatku masovne baze.
Sto se na kraju tiče diktatura koje su ustanovljene između
dva rata u istočnoj Evropi — u Poljskoj, balkanskim državama,
Mađarskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji, Grčkoj — one su potpuno
odgovarale tipu konzervativne-vojne diktature koje su povrh toga
u većini slučajeva -samo djelomično ugušile partije i opoziciju —
naime na ljevici — i nisu potpuno odstranile pravnu državu. Uko­
liko je u tim zemljama bilo fašističkih pokreta, oni su za ove si­
steme vladavine ostali beznačajni. Diktature u Slovačkoj i H rvat­
skoj, kao i kratkotrajna diktatura mađarskih husara 1944, zahva­
ljuju svoje postojanje gotovo isključivo njemačkim bajunetima i
stoga u svakom slučaju zaslužuju stanovitu pažnju u vezi s pro­
blemom „eksportiranoga fašizma” .
Posebnu bi analizu zahtijevao japanski -sistem vladavine141
koji se postupno razvio u diktaturu, dok 1940. nisu raspuštene
sve parlamentarne partije. Očigledno se nije radilo o fašizmu u
ovdje razvijenom smislu riječi.

O P R O B L E M A T IC I F A Š IZ M A N A K O N 1945.

Naša je analiza pošla otuda da se kapitalizam nakon prvoga

svjetskog rata nalazio u teškoj situaciji, i da fašizam može biti
shvaćen kao jedan mogući odgovor na tu novu situaciju. Ova se
veza može jasno vidjeti, iako je fašizam konačno pobijedio samo
u^ osobito jako potisnutim i rezultatom prvoga svjetskog rata
oštećenim zemljama. Da bi se moglo suditi o poziciji fašizma za
141 O to m u B . M o o re , S o z ia le U rsp riin g e v o n D ik t a t u r u n d D e m o -
k ra tie , F r a n k fu r t /M . 1969, str. 2 7 0 — 3 64, str. 3 4 0 . i d a lje .

187
 razdoblje nakon drugoga svjetskog rata, potrebno je dakle razmo­
triti promijenjenu situaciju kapitalizma.
Nasuprot razdoblju nakon prvoga svjetskog rata, ta se situ­
acija do pedesetih godina — promatrano u svjetskim razmjerima
,— još bitno pogoršala. Socijalistički se privredni poredak nije
samo stabilizirao u Sovjetskom Savezu i odbio napad njemačkoga
fašizma, nego se znatno proširio. Uključivanje istočnoevropskih
zemalja i pobjeda revolucije u Kini, Sjevernoj Koreji i Sjevernom
Vijetnamu značili su bitno pomicanje globalnih odnosa moći. Pod­
ručje djelovanja kapitalizma još je više ograničeno, a područje so­
cijalizma znatno povećano: od 16% teritorija i 7,8% stanovništva
Zemlje (1919) na 26% teritorija i 33% stanovništva.142 Pri tom
valja obratiti pažnju da industrijska proizvodnja socijalističkih
država i nakon okončanja razdoblja obnove u SSSR-u, te nakon
stvaranja industrijskih osnova u istočnoevropskim zemljama brže
raste nego industrijska proizvodnja kapitalističkih država: na pri­
mjer od 1961. do 1965. ona je porasla u socijalističkim državama
za 43% , a u 'kapitalističkim samo za 34%. Godine 1950. soci­
jalističke su zemlje proizvele 20% , a godine 1965. već-flotovo
40% svjetske industrijske proizvodnje.
Golema kolonijalna područja, koja su prije 1914. bila pod
čvrstom vlašću imperijalističkih sila i između dva rata razvila za­
četke oslobodilačkoga pokreta, sada su izborila svoju nacionalnu
nezavisnost. Pa iako je imperijalističkim državama — prije svih
Sjedinjenim Američkim Državama — uspjelo u dijelu nekadaš­
njih kolonija uspostaviti nove, na ekonomijskoj zavisnosti uteme­
ljene oblike vladavine, proces dekolonizacije ostaje ipak jedan od
najsnažnijih preobražaja ljudske povijesti^Godine 1^I 9 r-k o lon i)P,
polukolonije i dominioni još su zauzim ali77% površine i 69%
stanovništva Žemlje; godine 196Z^još_sama-3-%_površine .i_I%
stanovništva.144
Sada valja ispitati kako su kapitalističke države reagirale
na ovu promijenjenu situaciju, kakve su nove odgovore razvile
na nove probleme. Sistemi vladavine građanskih-pravnodrzavnih
partijskih demokracija sadašnjice zasluživali bi obuhvatno iscrpno
istraživanje budući da se znatno razlikuju od pravne države libe­
142 Sach ivo rterbuch d er G eschichte D eutschlands, sv. 1, str. 813;
usporedi tak o đ e r W eltgeschehen 1945— 1966, In tern atio n ale Zeitgeschichte,
izd . K . B o lin ger, Berlin 1967, str. 645.
143 'W eltgeschehen, str. 658.
144 Sach w d rterb uch d er G eschichte D eutsch lan d s, sv. 1, str. 810.

188
ralnoga razdoblja. Na ovom mjestu može uslijediti jedino istraži­
vanje s obzirom na to ikoje su pretpostavke fašizma sadržane u
tim sistemima — a čak se i na ovo ograničeno postavljanje pitanja
može odgovoriti izuzetno sažeto i ujedno samo u obliku teza.
Porazom Italije 1943. i Njemačke 1945. oba su jednoznačno
fašistička poretka vladavine uništena. Otuda su političari i znan­
stvenici izvukli zaključak da je problem fašizma načelno rije­
šen, iako još valja prevladati stanovite ideološke zaostatke. Čini se
da ovaj zaključak dobiva svoju snagu uvjerljivosti time što se do
danas nije više uspio etablirati ni jedan sistem koji se jednoznačno
može smatrati fašističkim. Unatoč tomu, on se čini problematič­
nim, i to iz slijedećih razloga.
Kapitalistički društveni poredak koji je proizveo fašizam i
dalje postoji u velikom dijelu industrijskih zemalja. On nije na­
kon 1945. tako fundamentalno promijenjen da bi fašističke konse-
kvencije bile posve isključene. Prije svega, još u jednakoj mjeri
postoje socijalni uvjeti za nastanak fašističkih pokreta kao u vri­
jeme prije prvoga svjetskog rata. Stvarno postoje u nizu ze­
malja — kao npr. u Francuskoj, Italiji, Saveznoj Republici Nje­
mačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama — začeci fašističkih
pokreta koji u razdobljima povišene socijalne nesigurnosti većih
društvenih grupa pokazuju tendenciju brzoga porasta.145 Po svojim
političkim i socijalnim ciljevima, po svojoj ideologiji i mentalite­
tu svojih pristaša, oni se bitno ne razlikuju od fašističkih pokreta
dvadesetih i tridesetih godina, iako su se u svojoj političkoj
taktici prilagodili promijenjenim uvjetima i primjerice nisu do sa­
da obrazovali naoružane partijske milicije.
Iz fašističkih pokreta ne nastaju dakako iznenadno fašistički
sistemi. Kao što je pokazano, za to je potrebna podrška mjerodav­
nih dijelova gornjih socijalnih klasa, koja se zbog tendencija fa­
šističke izvršne vlasti za osamostaljenjem i za nekontroliranim ira­
cionalizmom jamči samo nerado, naime, jedino onda kad se ka­
pitalistički sistem više ne može stabilizirati drugim sredstvima.
Osobito neki teoretičari ljevice drže nemogućim da bi u visoko­
razvijenom kapitalizmu današnjice mogla nastupiti takva situaci­
ja. Vladajuća klasa da čvrsto drži razvoj u ruci i da više nije
upućena na pomoć fašističke partije. Fašizam da predstavlja pre-
145 P rim je ric e o N D P u s p o r e d i: R . K iih n l, R . R illin g , C h . S a g c r,
D ie N P D . S tr u k tu r , Id e o lo g ic u n d F u n k tio n ein er n eo fa sc h istisc h e n P a r te i,
F r a n k fu r t /M . 1 9 6 9 ; o P o u ja d e o v u p o k r e tu : S t. H o f f m a n , L e x M o u v e m e n l
P o u ja d e , P a r is 1956.

189
\hadano sredstvo vladavine koje je nadomješteno mnogo suptilni­
jim metodama.
Moderni je kapitalizam doista razvio metode ovladavanja kri­
zama i vladanja masama, koje metode znatno nadmašuju metode
dvadesetih godina. Pomoću konjunkturno političkoga instrumenta­
rija, kakav je najprije Keynes teorijski razvio,146 cikličke kapitali­
stičke krize ne mogu doduše biti potpuno spriječene, ali se mogu
bitno ublažiti njihove posljedice: država dosljedno vodi anticiklič-
ku politiku, to jest u razdobljima recesije ona izdaje visoke držav­
ne narudžbe, jeftinim kreditima potiče želju poduzetnika da in­
vestiraju i smanjenjem poreza povećava — ukoliko je vlada soci­
jalno orijentirana — kupovnu moć masa.
Metode ekonomijskog upravljanja djelotvorno se dopunjuju
metodama ideološkog usmjeravanja. Utjecaj masmedija, koji do­
duše posve omogućavaju kritičke informacije, ali su one tako pro-
porcionirane da — bar u normalnim vremenima — ostaju ogra­
ničene na manjinu, izuzetno je porastao od vremena klasičnoga
fašizma. Razlog je ovoga razvoja kako pojava novih medija (izum
televizije, proširenje radija) tako i profinjenje tehnika manipula­
cije. Sve do svoga privatnoga prostora, do svoje intimne sfere
bivaju mase u oblicima mišljenja i ponašanja tako preparirane
kako to traži sistem — često na prividno nepolitičan način: re­
klamom, zabavom, krimićima i sportom. Tek preciznija analiza
pokazuje da to višestruko završava zaglupljivanjem, njegovanjem
predrasuda i struktura autoritarnoga mentaliteta7~koiega se ob-
jektivna funkcija sastoji u tomu da se učvrsti Tdadavina gornjih
klasa/47" ---------- ------------------------------
Pri tom je moderni kapitalizam učio i od fašističkih metoda
vladavine. Nametnula se spoznaja da država mora zahvaćati u
144 U sp o re d i J . N . K eyn es, Die allgemeine Theorie der Beschdftigung,
des Zinses ttnd des Geldes, M iinchen 1935.
147 T o je re lativ n o lak o uv id jeti u reklam i, sad rž aji koje su na in­
fan tiln o j razin i i sto g a prid onose tom u d a i sv ijest oslovljen ih ostane na
to j ra z in i; isto tak o u k rim ićim a ko ji v e ličaju n asilje i brutalne postupke
i u k o jim a d rž a v a u v ijek im a p ra v o . O spo rtu je n ed avn o G . Vinnai
o b ja v io z an im ljiv u i u v e lik o j m jeri točn u in terpretaciju k o ja ip ak po ­
n egdje p u ca izn ad c ilja : Fussbalsport als Ideologe, F ra n k fu rt/M . 1970.
O p o litičk o j fu n k ciji m asovnih m ed ija na prim jeru Sav ezn e R epublike
uspored i p rije sv e ga B. Ja n se n , und A . K lo n e (iz d av ač i), Imperium Sprin­
ger. Macht und Manipulation, K oln 1968; P. B rokm eier (iz d av ač , Kapi-
talismus und Pressefreiheit, F ra n k fu rt/M . 1969; H . H o lz er, Massen-
kommunikation und Demokratie in der Bundesrepublik Deutschland, O p la -
den 1969.

190
privredu planirajući i usmjeravajući kako bi održala kapitalistički
proces reprodukcije i izbjegla suviše veliku mjeru socijalnih su­
koba. Prilikom usklađene akcije u Saveznoj Republici Njemačkoj,
prilikom „planification” i „participation” u Francuskoj i sličnih
oblika u drugim zemljama148 jednako tako igra stanovitu ulogu
iskustvo s fašističkim privrednim planiranjem kao i fašistička ide­
ja korporacija: sindikati, borbene organizacije najamnih radnika
trebaju biti pretvoreni u organizacije koje učvršćuju vladavinu i
uklopljene su u postojeći sistem. Zajedno s poslodavcima, a u re­
žiji države, njihova vrhovna tijela određuju privrednopolitički kurs,
za držanje kojega potom mora biti obvezano cijelo radništvo.
Ideologija o partnerstvu između „poslodavaca” i „posloprimaca” ,
koji navodno zajedno sjede u istom čamcu, pripravila je i olakša­
la taj obrat. Ne treba posebno dokazivati da ona u načelu odgova­
ra fašističkoj ideologiji o narodnoj zajednici i zajednici u po­
duzeću.
Iz tih novih oblika građanske vladavine neki lijevi teoretiča­
ri izvlače dalekosežne zaključke. Nadovezujući na teorije Herberta
Marcusea oni su zaključili kako je postojeći sistem vladavine tako
stabilan i učvršćen da opozicija koja bi smjerala na demokratsku
promjenu sistema praktički više nema šansi. Vladajuća klasa da
čvrsto drži sva sredstva vladavine u svojoj ruci, postojeće partije
i sindikati da su potpuno integrirani u sistem, te da isto tako kao
i parlamenti i masmediji igraju ulogu instrumenata potlačivanja
i staranja. Puk da je tako potpuno manipuliran i da je tako
pounutrio vladajuću ideologiju da za djelotvornu kritiku više ne
preostaje nikakav prostor. Ta je prosudba relativno ravnodušna
kaže li se da je postojeći sistem po svojoj biti već fašistički ili se
fašizam drži prevladanim, anakronističkim fenomenom; rezultat
u oba slučaja glasi: više ne može biti fašizma u tradicionalnom
obliku. Lijeva opozicija, dakle, ne treba više računati s takvom
opasnošću.
Kad bi ova analiza suvremenoga kapitalističkog društva bila
točna, ljevici bi preostala jedino posvemašnja rezignacija ili po­
litička avantura, ostao bi jedino fatalizam ili pučizam. I doista
se obje ove varijante mogu dokazati upravo među „antiautoritar-
nim” grupama. Rezignacija se očituje primjerice u predavanju
,4a U sp o re d i o to m u M a rx ism u s D ig e s t, l / ’70, S ta a ts m o n o p o lis tis c h e
W irtsc h a ftsre g u lie ru n g — In h a lt, F o rm e n , M e th o d e n ; J . H u f f s c h m id t, D ie
P o litik d e s K a p ita ls . K o n z e n tr a tio n u n d W ir ts c h a ftp o litik in d e r B u n d e s-
re p u b lik , F r a n k fu r t /M . 1 969, o so b ito str. 114. i d a lje , te 153. i d a lje .
<r<-
191
hašišu i LSD-u ili različitim oblicima underground-kulture, pu-
čizam u iracionalnim aktima nasilja protiv institucija postojećega
sistema vladavine ili u pozivima da se obrazuje Crvena a r m ij a ,
kakve je primjerice obznanila grupa oko Ulrike Meinhoff. Politika
rezignacije učvršćuje postojeću vladavinu bježeći na područja koja
su bezopasna. A politika pučističkih avantura učvršćuje ju time
što joj pruža povod da u očima javnosti diskreditira cjelokupnu
ljevicu i da je u slučaju nužde razbije terorističkim sredstvima.
Sa te se pozicije ne može doseći realistička strategija.
Ali ta analiza suvremenoga kapitalizma nema samo politički
opasne posljedice nego je i empirijski kriva budući da postojeće
društvene tendencije uzima apsolutno i pri tom previda isto tako
prisutne protu tendencije. Za društva u Francuskoj i Italiji, koja
su već više puta uzdrmale teške krize, jasno je: postojanje jakoga,
potpuno borbenoga radničkog pokreta koji doduše nije oslobo­
đen birokratskih tendencija otuđenja, val štrajkova, svibanjski
ustanak u Parizu koji je degolistički sistem doveo na rub sloma,
nemiri seljaka i sitnih trgovaca u francuskoj provinciji i niz dru­
gih simptoma pokazuju da je dijagnoza o potpuno učvršćenom ka­
pitalizmu kriva. Cak je i za Saveznu Republiku, koja se na teme­
lju duge konjunkture obnove do 1966. u svakom pogledu činila
postojanom, recesija godine 1966/67, koja je ipak donijela
povećanje nezaposlenih na 670 000 (ne računajući 100 000 (krat­
koročnih radnika i 300 000 otpuštenih stranih radnika) i uspon
neofašističke NPD na gotovo 10%, razorila bezgranično vjerova­
nje u stabilnost i pokazala da je sistem podložan krizama. A „div­
lji štrajkovi” iz rujna 1969. pokazali su kako ni radništvo nije ta­
ko potpuno pod nadzorom manipulatora kao što bi to ovima bilo
drago.
Međutim, najupečatljiviji slučaj predstavljaju Sjedinjene Ame­
ričke Države. Ovdje su unutrašnja protuslovlja -i sukobi posljed­
njih godina dosegli takav razmjer da je ravnoteža sistema ozbiljno
ugrožena. Zaoštravanje protuslovlja ne očituje se jedino u rastu­
ćoj opoziciji protiv diskriminacije Crnaca, protiv čovjeku nedostoj­
nih uvjeta života u slamovima velikih gradova i imperijalističke
vanjske politike vlade, nego i u nezaposlenosti koja nije svladana
od četrdeset pete, koja je pomoću vijetnamskoga rata privremeno
svedena na 3,5 milijuna, ali je u novije vrijeme opet porasla na
5,5 milijuna — iako su izdaci za naoružanje trajno iznosili 50%
do 70% državnih izdataka. Ona se očituje prije svega u pora­
stu fašističkih tendencija koje zahtijevaju još jaču rasnu diskrimi­

192
naciju i još čvršću vanjsku politiku. Te tendencije do sada nisu
okupljene u jedinstven fašistički pokret, ali nema sumnje da će
se ovo okupljanje dogoditi ukoliko sistem ima potrebu za fašiz­
mom. Nema sumnje da među stanovništvom SAD, kako pokazu­
ju stav i ponašanje prema Crncima i kritičkim studentima, po­
tencijal bez sumnje postoji; prilikom zadnjih izbora Wallaceov
je pokret već postigao preko 13% glasova.149
Iz tih primjera proizlazi da krize i potresi još ugrožavaju
i visokorazvijeni suvremeni kapitalizam, koje bi krize u graničnim
slučajevima mogle dovesti postojeći sistem vladavine u opasnost.
Ali <to s druge strane znači da su još i danas zamislive situacije
u kojima bi se vladajućoj klasi moglo učiniti poželjnim da se po­
veže s nekom fašističkom partijom i da ustanovi fašistički sistem.
S ovom mogućnošću valja računati osobito kad se puko jačanje
izvršne vlasti unutar parlamentarno-pravno-državnoga okvira,
kakvo se može zamijetiti u gotovo svim građanskim demokracija­
ma zapadnoga svijeta — najradikalnije u degolističkom sistemu
Francuske — pokaže kao nedostatno.
Kao što su se suvremene fašističke partije taktički i djelo­
mično ideološki prilagodile promijenjenim datostima — pa pri­
mjerice antisemitizam zamijenile pooštrenim antikomunizmom ili
nacionalizam ideologijom Zapada — tako će i suvremeni fašistički
sistem vladavine izgledati drukčije nego tridesetih godina. Prije
svega, vladajuča če klasa težiti da u užim granicama drži iracio­
nalne i disfunkcionalne Jzrasline fašističkogajDokretai^ osamosta­
ljenje fašističke Jzvršne vlasti. Ipak je bez temelja potpuno isk­
ljučivati mogućnost otvorenoga fašizma u suvremenim društvima.
Već nastali sistemi koji se orijentiraju prema fašizmu nisu
se, dakako, obrazovali u visokorazvijenim industrijskim država­
ma, nego -u relativno (nerazvijenim zemljama. Time se manje misli
na diktature u Južnoj Koreji, Južnom Vijetnamu, Kambodži i
Tajlandu, koje potpuno ovise o milosti američke vojske; također
ni na novonastale reakcionarne diktature na latinskoameričkom
prostoru, koje doduše ne ovise neposredno o američkoj vojsci, ali
neposredno ovise o američkom novcu kojim mogu financirati svoj
149 O d ru štv e n o j s tru k tu r i U S A u sp o re d i G . K o lk o , B e sitz u n d
M ach t. S o z ia ls tr u k tu r u n d E in k o m m e n sv e r te ilu n g in d d en U S A , F r a n k ­
f u r t /M . 1 9 6 7 ; o fa šistič k im te n d e n c ija m a u S A D : R . A . S c h o e n b e rg e r
( iz d a v a č ) , T h e A m e ric a n R ig h t W in g, N e w Y o r k 1 9 6 9 ; F . J . C o o k , D ie
re c h tsra d ik a le n M a ch te in d en U S A u n d G o ld w a tte r , R e in b e k b. H a m b u r g
1 9 6 5 ; o fu n k c iji n a o r u ž a n ja : F . V ilm a r, R u stu n g u n d A b r iistu n g im
S p a tk a p ita lis m u s , F r a n k fu r t /M . 1965.

13 O blici g r a đ a n s k e v la d a v in e i 03
vojni i policijski aparat terora. Sve te diktature više odgovaraju
tradicionalnom^ tipu vojne diktature. Sudjelovanje Sjedinjenih
Američkih Država u uspostavljanju i održavanju takvih sistema
potaklo je američkoga znanstvenika Barana da Sjedinjene Ame­
ričke Države označi kao bar tendencijski fašističku državu koja
je „usvojila jezgro fašizma” ne preuzimajući ,ynjegove klasične
oblike u vlastitoj zemlji” .150 Time načeti problem „eksportiranog
fašizma” nabacuje komplicirana pitanja koja do sada nisu riješe­
na na teorijski zadovoljavajući način. Mora se ipak naglasiti da
takvi režimi postoje već dugo i da se oni znatno razlikuju od
fašizma u ovdje razvijgnom^mi.sln, iako oni u zadnje vrijeme pro­
širuju i usavršavaju svoj sistem terora, iako se njihova funkcija
promijenila utoliko što. oni ne brane jedino socijalne privilegije
domaće gornje klase nego i ekonomijske i strategijske interese
američkoga kapitalizma.
Drukčiji je slučaj s diktaturom u Grčkoj (a uostalom i u In­
doneziji).151 Ona je proizišla 1967. iz jednoga vojnog puča i još i
danas ima oblik vojne diktature. Po dosadašnjem se ponašanju
Sjedinjenih Američkih Država može pretpostaviti da one vjeruju
kako ova diktatura dobro čuva njihove interese. A prema svemu
što je poznato o sudjelovanju CIA-e u kontrarevolucionarnim pu­
čevima nakon drugoga svjetskog rata, čini se da je dopustiv za­
ključak kako je CIA u velikoj mjeri sudjelovala i u pripremanju
ovoga puča.157 Interesi SAD u svakom se slučaju daju lako spo­
znati: Grčka ne samo da osigurava jugoistočni blok NATO-a
nego također kontrolira prilaz SSSR-a Sredozemnom moru — a
upravo tamo, naime u prednjem Istoku i u sjevernoj Africi,
imaju SAD važne ekonomijske interese, prije svega u sektoru na­
fte.153 Ovi su „strategijski” interesi bili očigledno mnogo važniji
150 P. A . B aran , Unterdriickung und Fortschritt, F ra n k fu rt/M . 1966,
str. 129. i d alje , o sob ito str. 146; o interesim a am eričkoga k ap itala u
in ozem stvu uspo red i U . K iin tz e l, Der Dollar-Imperialismus, N eu w ied — B er­
lin 1968.
151 O g rčk o j d ik ta tu ri uspored i J . M eyn and i C . T . A ris, Bericbt
iiber die Abschaffung der Demokratie in Griechenland, Berlin 1969; N .
N ik o lin ak o s i K . N ik o la o u (iz d a v a č i), Die Verhinderte Demokratie: Model
Griechenland, F ra n k fu rt/M . 1969; St. R o usseas, Milit'arprutsch in Griechen­
land oder lm Hintergrund der C IA , R einb eck b. H a m b u rg 1968.
153 O tom u N ik o la k o s, str. 19. i R ousseas, kro z cijelo djelo.
153 G o d in e 1965. d o h o d ak am eričkih n aftnih ko m p an ija od inozem nih
in v e stic ija izn o sio je 1.789 m ilijard i d o la r a ; od to ga je 813 m ilijuna
(4 5 % ) d o laz ilo sa Sre d n je g isto k a (usporedi P. M . Sw eezy , Israel und der
Im p erialism s, u : Diskussion 1970, sv. 2%1 29, str. 7).

194
nego neposredne američke investicije u Grčkoj, koje doduše s
35% ukupnih investicija imaju veliku težinu za grčku industriju,
ali jedva da igraju nekakvu ulogu unutar američkih inozemnih in-
• •• 154
vesticija.
Diktatura je ustanovljena kad su dospjeli u opasnost interesi
SAD i istodobno interesi grčkih gornjih klasa: predstojali su izbo­
ri na kojima je prema svim predviđanjima valjalo očekivati pob­
jedu Unije centra, jedne partije liberalne sredine. To ne bi značilo
samo unutrašnjepolitičku liberalizaciju i slobodnije mogućnosti
razvitka za do tada prilično sputanu ljevicu nego i opasnost istu­
panja iz NATO-a. Vojna je diktatura sputala obje opasnosti: ona
se pobrinula za to da je Grčka ostala pouzdan saveznik Sjedinjenih
Američkih Država i silovito je potukla opoziciju, i to ne samo
komunističku, nego i građansko-demokratsku i liberalnu.
Utoliko se grčka diktatura ne razlikuje od uobičajenih voj­
nih diktatura, što su ih instalirale Sjedinjene Američke Države.
Ipak je značajno da je ona pokušala naknadno usvojiti neke fa­
šističke značajke. Prvo, ona je počela izgradnjom aparata terora,
koji bar prema namjeri smjera na sveobuhvatno potlačivanje. Dru­
go, ona pokušava izgraditi masovne organizacije kako bi time za­
jamčila potpuno prožimanje društva i tako omogućila mobilizaciju
i kontrolu masa. I konačno, treće, ona obznanjuje, koristeći držav­
ni monopol propagande i informacija, ideologiju koja predstavlja
mješavinu konzervativnih i specifično fašističkih elemenata. Iako
se, dakle, ustanovljenje diktature nije zbilo kao preuzimanje vla­
sti od strane jedne fašističke partije nego kao kontrarevolucionar-
ni vojni puč, grčka diktatura pokušava koristiti fašističke meto­
de vladavine i naknadno stvoriti organizacijske osnove za to.
Malo toga doduše do sada ukazuje na to da bi se ova dikta­
tura mogla razviti u izrazito fašistički sistem vladavine. Čak i kad
bi uspjeli njezini pokušaji da naknadno stvori masovne organiza­
cije i ustanovi sveobuhvatni sistem terora, ostaje vrlo upitno da
li bi se egzekutiva mogla djelomično osamostaliti spram gornjih
klasa (i SAD-a). Do sada je ona u svakom slučaju njihov proizvod
i potpuno pod njihovim nadzorom. Grčka diktatura ne bi smjela
dakle bitno nadmašiti stadij što ga predstavljaju diktature u Špa­
njolskoj, Portugalu i Austriji (prije 1938): tradicionalna vojna di­
ktatura koja usvaja stanovite fašističke metode vladavine kako
bi se učvrstila. Valja utvrditi narednu bitnu razliku spram ,,kla­
154 U s p o re d i o so b ito M e y n a n d , A ris, str. 140.

195
sičnoga” fašizma: ovaj je nastao u relativno r a z v i ja n i m industrij­
skim državama koje su same slijedile imperijalističke ciljeve; grč­
ku diktaturu valja shvatiti kao bar djelomično izvozni artikl i
vanjski instrument jedne imperijalističke države u relativno neraz­
vijenoj zemlji. Nazvrati ovakav sistem fašističkim bilo bi doduše
smisleno u vezi s jednom teorijom koja cijeli zapadni svijet poima
kao jedinstven kapitalistički blok što svoje pozicije vladavine na
periferiji brani od opasnosti socijalne revolucije s uvijek najdje­
lotvornijim sredstvima. Ali čak i tada mu nedostaje agresivna
komponenta, kojom se odlikovao njemački i talijanski fašizam.
Kao u Španjolskoj i Portugalu grčki sistem usmjerava vojni aparat
samo prema unutra u svrhu osiguranja vladavine, a ne prema vani
u svrhu vojne ekspanzije.
U nerazvijenim i djelomično industrijaliziranim zemljama va­
lja, dakle — kad su ugroženi interesi vladajuće klase ili interesi
američkoga imperijalizma (ili oba istodobno) — računati s po­
kušajima da se likvidira parlamentarna pravna država i ustanovi
diktatura. Takvi se sistemi vladavine mogu utoliko okoristiti fa­
šizmom što mogu neke od njegovih metoda vladavine, koje su iz­
vorno nastale u razvijenim industrijskim državama i njima bile
primjerene, prenijeti na svoje posve drukčije ustrojene odnose i
tako mogu učvrstiti svoju vladavinu.
Ali problem fašizma nipošto se ni u visokorazvijenim zemlja­
ma ne može smatrati riješenim. Parlamentarno-pravnodržavno
ustrojene industrijske države zapadnoga svijeta, koje žele u politič­
kom oblikovanju volje zajamčiti demokraciju a izbjeći je u ostalim
područjima privrede i društva, nesumnjivo još u sebi skrivaju
mogućnost prijelaza na fašističke oblike vladavine. Još su uvijek
prisutne društvenoekonomijske osnove iz kojih fašizam može na­
stati, i potpuno ovisi, s jedne strane, o konkretnoj situaciji intere­
sa vladajuće klase, a o političkoj strategiji ljevice, s druge strane,
može li mogućnost fašizma postati zbiljnost.
1

196
 Sadržaj

Predgovor . V

Predgovor jugoslavenskom izdanju . 5

Uvod 7

Prvi dio

Geneza i samorazumijevanje građanskoga društva: libera­

lizam ................................................................ . . . 11

Pretpovijest . . . . . . . . 11
1. P riv re d n i u sp o n g r a đ a n s t v a (1 1 ) — 2. D u h o v n a o f e n ­
z iv a : p ro s v je tite ljs tv o (1 6 ) — 3. P o litič k a o f e n z iv a : g r a ­
đ a n s k a re v o lu c ija (2 1 ).

Slika svijeta klasičnoga liberalizm a................................ 26

1. I d e ja n a p r e tk a (2 6 ) — 2. D r u š tv o i p r iv r e d a (2 7 ) —
— 3. D r ž a v a i p r a v o (2 8 ) — 4. N e d o s lje d n o s ti i p r o tu ­
s l o v l ja : lib e r a liz a m k a o o b r a m b e n a id e o lo g ija (3 7 ) — 5.
Id e ja i z b iljn o s t (53) — 6. O p r a v d a n je so c ija ln e n e je d ­
n a k o sti (5 9 ).

Od liberalnog prema organiziranom kapitalizmu . 62

1. D r u štv e n o e k o n o m ijsk i r a z v it a k (6 3 ) — 2. P ro m je n a
fu n k c ije d r ž a v e (6 4 ) — 3. V a r ija n te g ra đ a n s k ih id e o lo ­
g ija (6 6 ).

197
Ekskurs: Posebni njemački razvitak . 78
Liberalizam nakon 1945.
1. N e o lib e raln o učenje o p riv re d i (85) — 2. Elem enti
lib eraln o g p arla m e n ta riz m a u ustavn om prav u (88).

Alternative građanskom društvu 91

Drugi dio

Kriza građanskoga društva i pokušaj radikalnoga rješenja:

f a š i z a m ........................................................................................... 95
Položaj kapitalističkih država nakon 1918. . 95
Razvitak i struktura fašističkih pokreta . . 98
1. S o c ija ln a b a z a (99) — 2. Id e o lo g ija (104) — 3. U v jeti
z a uspon i p o bjed u fašiz m a (120) — 4. P o litičk a fu n k ­
c ija fašističk ih p o k re ta (141)

Fašistički sistemi vladavine

1. S o c ija ln a fu n k c ija (142) — 2. Stru k tu ra v lad av in e
(156) — 3. M etode v la d a v in e (174).

Mobiliziranje, organizacija i upravljanje masa . 182

Granični problemi 184
O problematici fašizma nakon 1945 . 187

198
izdavački c r n u r .k o m u n ist*