Njegoš i žene

Po činu monah, obavezan religijskim razlozima da se ne bavi ženom ni teorijski, ni svjetovno, Njegoš je
ipak to činio...

2995PREGLEDA6 KOMENTARA

Njegoš i žene Olja Ivanjicki: "Njegoš u Perastu"

FOTO:

Share

Pred svaki osmomartovski datum, nametne se tema o ženi. Simon de Bovoar je u Drugom polu pisala
da se ženom ne rađa, već da se ženom postaje. Rodni identitet konstruiše se u društvenom razvoju.
Virdžinija Vulf podvlači da je tokom vjekova muškarac bio ogledalo u kome je žena tražila svoju
vrijednost. U sjenci muške vladavine, kako o tome piše Pjer Burdije, uspostavljala se simbolička moć
muškog roda na osnovama simboličke percepcije tijela, jezika, vladajuće ideologije, arhetipija u
nesvjesnom i svjesnom. Utvrđivala se ustanovama, sistemom obrazovanja, društvenim poljem u kome
se stvara habitus, kao sistem trajnih i prenosivih dispozicija za održavanje muškocentrične slike
svijeta. Pa čak i danas u visokorazvijenim demokratskim društvima asimetrija u podjeli društvene moći
rodno je uslovljena, neravnomjerno raspoređena...

No, nije mi namjera da razlažem pitanje rodnih uloga na osnovama antropologije roda. Stalo mi je da
pitanje žene vidim kroz prizmu jednog od najvećih umova ovog prostora. Dakle, Njegoš. Po činu
monah, obavezan religijskim razlozima da se ne bavi ženom ni teorijski, ni svjetovno, ipak je to činio...
I u svom književnom djelu ostavio bogato svjedočanstvo. Naravno, treba uvijek imati na umu da
Njegoš ne mora da zastupa sve stavove svojih junaka. Nekada su oni dati radi dinamičnosti radnje, ili
predstavljaju kolektivne simbole čiju vrijednost ne dijeli sam autor. Međutim, preokupacija ženom
svakako je prisutna, iako žena ni u jednom Njegoševom djelu nije glavni lik. Pa ipak, njena pojava i
ljepota svuda je prisutna. U svojim pismima Njegoš zapisuje: "Neki su me sovjetovali da oči na ženski
pol ne okrećem, a čovjek ne može i sa samrtnog odra da oči ne baci na krasna stvorenija".

Patrijarhalni model

Da vidimo onda kako izgleda Njegoševa slika žene. Svakako nije jedinstvena. Od pojave u snu
crnogorskih junaka i svatovskih pjesama, do imaginarne pojave i simbola čarobne ljepote. Možemo
samo pretpostaviti da je ovo posljednje bilo najintimnije vezano za samog pjesnika. Njegoš je istakao
patrijarhalnu koncepciju o položaju žene, njenu vezanost za rod i dom, isključenost iz sfere javnog
života, suštinski podređenoj pater familiasu. Primjer je sestra Batrićeva, ona nema ni sopstveno ime.
Njena uloga bitno je određena položajem sestre i ljubavlju prema bratu. Zato je ona samo sestra, ili
majka, ili supruga čiji se identitet gradi u odnosu na pripadnost nekoj od porodičnih veza. Pri tome,
muž je kako ističe Njegoš "branič žene i đeteta". No, istovremeno i onaj koji može da kaže: "Kad me
žena pita đe sam bio kazaću joj da sam so sijao / kuku njojzi ako ne vjerova". Poruka je sasvim jasna.

U patrijarhalnom modelu uzima se kao samorazumljiva činjenica da je žena u porodičnoj ljestvici na

nižem stupnju u odnosu na neprikosnovenost "gospodara". Tom negativnom shvatanju Njegoševom
pridružićemo još i stav: "Ženska strana svaka strašljivica" ili "Ljudi trpe a žene nariču" ili najteži vid
agresivnog ponašanja: "Te ja uzmi trostruku kandžiju / uženi joj meso u košulju". To korespondira sa
shvatanjem Njegoševih junaka da je žena prevrtljiva, ima nepostojan karakter i nemoć da zna šta je
razlika između istine i laži: "Ne zna žena ko je kakve vjere/stotinu će promijeniti vjera/da učini što joj
srce žudi". Tom korpusu ideja pripada i baba-proročica u Gorskom vijencu sa namjerom da unese
smutnju među svim Crnogorcima. A sa istim negodovanjem u riječima Draška od Mletaka imamo opis
stare žene "ženetine", kao neke mrtve tjelesine koju na nosiljkama nose kroz gradske ulice. A kao
kontrast kada govori o ljepoti starca, Njegoš recimo u liku igumana Stefana ističe prekrasnu kosu
sijedu, zatim lice bez ikakvih nabora, pa njegova ljepota jeste "uprav blagoslov Višnjega". Time se
ljepota starijeg čovjeka povezuje sa duhovnom ljepotom, svetačkom, čiji izgled zapravo jeste spoj
uzvišenog u konkretnom ljudskom obličju.

Herojski tip

No, pored ovog konzervativnog shvatanja inspirisanog patrijarhalnim društvenim odnosima klasične
Crne Gore, sliku dominantnu kod nekih Njegoševih junaka, postoje još dva različita prototipa žene.
Prvo herojski tip, poput Antigone Sofoklove, sestra Batrićeva ima veliki potencijal, njena tugovanka za
bratom pokretačka je snaga dramske radnje. Izaziva tragični patos, u aristotelovskom duhu: eleos i
fobos, strah i sažaljenje, čime cijela radnja dobija katartička svojstva. Zatim, stih posvećen Radunovoj
ljubi: "Žena mlada ama soko sivi". Ona pomaže svome gospodaru u odbrani sopstvenog doma. U
ovom kontekstu figura žene shodno Njegoševom antičkom poimanju viteštva i odbrane slobode u
funkciji je junačkog podviga i kao takva zauzima važno mesto.

U slavu ženske ljepote

Sudeći po Njegoševim književnim opservacijama, postoji i onaj naročiti aspekt ženskog bića koji
fascinira njegovu imaginaciju. Kada prekaljeni junak Vuk Mandušić sanja snahu Milonjića bana i
opisuje njenu nadnaravnu fizičku lepotu. Ono što je zabranjeno na javi otkriva se u snoviđenju, u
slojevima ličnosti kada popusti cenzura svjesnog Ja. Opis odgovara lepoti biblijske Pjesme nad
pjesmama. Pri tome, dejstvo ljepote je posebno naglašeno: "al' je đavo ali su mađije" ili "kad je viđu
đe se smije mlada/svijet mi se oko glave vrti". U prilici smo da pročitamo stihove u kojima se slavi
ženska ljepota, ljepota prekrasnih crta lica, fizionomije, sposobne da pomuti pamet. Kao pandan
ovom tipu ljepote, kad opisuje ljepotu muškarca, recimo Batrića Perovića, takođe ukazuje na biološku
snagu, mladalačku energiju: "Onakvijeh oči gvozdenijeh / još ne viđeh u jednoga momka". A takođe
ističemo u orijentalnom duhu: "Hurijah oči plavetnijeh" intonirane riječi Mustaj-kadije: "Fatima je
strukom divota / oči su joj dvije zvijezde... / usne su joj ružom uždene, / međ' kojima katkad sijeva /
sniježna grivna sitna bisera".
Spajanje erotskog i metafizičkog

No, sve po dubini erosa, snazi umjetničke vizije prevazilazi lepota u stihovima Njegoševe dugo
skrivane pjesme Noć skuplja vijeka. Tekst pjesme je princeza Ksenija iz izgnanstva poklonila Crnoj
Gori. Koliko je ličnog ili nadličnog teško je odrediti. No, pjesma je najsjajniji izraz savršenstva ženske
ljepote, paradigma sve-ljepote, utkane u ženskom principu. U magičeskom prostoru, prozračne
svjetlosti, plave lune, vedrog zraka, javlja se vizija prelesnice, što leti pjesnikovom božanskom
zagrljaju. Tajanstvenom plotskom sjedinjenju. Trenutku čijoj svetosti mogu da pozavide besmrtnici na
Olimpu. Nit' je lepše stvorenje hodilo zemaljskim šarom, nit' je lepše čerte prekrasnog lica moguće
nadmašiti. Od vitica crne kose, rajskih grudi, fiziognomike, dinamike pokreta, pred očima pjesnika je
samo ovaploćenje ideje ljepote. Budeći tajanstvena čuvstva, umne i fizičke sile prema ispunjenju
svete želje. No, ipak je riječ o spiritualizaciji ženske ljepote, idealnom tipu uspostavljenom uobraziljom
i maštom. Ljepota je istinski metafizička, proističe iz nadčulnog područja. Na neki način, Njegoš spaja
erotsko i metafizičko: Žeđ za ljepotom je žeđ za Bogom. Uživanje u lijepom dovodi do ekstaze u kojoj
se od čulne ljepote, duša uzdiže do natčulne, vanvremene ideje lijepog.

Najveća tajna

Sudeći po Njegoševim različitim idejama o ženi i u ovom pitanju važi njegova ključna teza da je ljudsko
biće tajna: "Tajna čojku čovjek je najviša". Zagonetnost proizilazi iz dualizma, dvostrukosti, duhovne i
materijalne. Iz višeslojnog shvatanja čovjekove ličnosti, iz cjeline Njegoševe metafizičke i mito-
religijske refleksije. Njegoš je zastupao stanovište o duhovnoj zasnovanosti lepote, uzročnim vezama
sa pralepotom. Vidljiva lepota je odraz nevidljive... Uostalom, u književnom djelu, naročito u Luči
zapaža se Njegoševo istančano estetsko čulo. Njegovo shvatanje kosmosa obiluje opisima auditivne i
vizuelne harmonije.

Istaknimo još Njegoševo oduševljenje ljepotom i ženom kao njenim reprezentom u zemaljskim
okvirima je nedvosmisleno prisutno. I sam se zahvalio Gospodu na ljepoti i duha i tijela kojom ga je
uzvisio nad milionima drugih. A kada je ugledao pjesnikinju Milicu Stojadinović Srpkinju sa žaljenjem
je uzviknuo: "Da nisam vladika eto knjaginje Crnoj Gori". Dodajmo da je i pjesnik u svom vremenu
izazivao pažnju suprotnog pola na putovanjima Evropom, prolazeći kroz Italiju, Napulj, Beč, Petrograd.
Kao što je uostalom izazivao pažnju i kasnije u radovima darovitih spisateljica ili slikarki. Anica Savić-
Rebac sa posebnim pijetetom upoređuje Njegoša sa antičkim filozofima. Isidora Sekulić Knjigom
duboke odanosti posvećuje pjesniku besprekorne riječi nadahnute njegovim izuzetnim likom. Olja
Ivanjicki slika prekrasan portret...

Da zaključimo. Od pojednostavljene slike žene u arhetipskom modelu do uzvišenosti njene ljepote,

jeste raspon u kome se kreću Njegoševe ideje. Diveći se ženskoj ljepoti do dna, najinteresantnija
svakako zapažanja su ona u kojima pjesnik ne potencira samo njenu vizuelnu stranu, već shvatajući
dublju dimenziju ženskog bića ukazuje na spiritualnost koja joj leži u osnovi.

Piše: Sonja Tomović-Šundić

Izvor: www.vijesti.me