Uvod:

U ovom radu će biti riječi o pjesmama jednog od značajnijih pjesnika 19. vijeka,
Đakoma Leopardija. Budući da za zadatak imamo predstavljanje simbola destruktivne prirode
nad životom, prikazaćemo ga kroz najznačajnije pjesme ovog pjesnika. Takođe, u većini
Leopardijevih pjesama pronalazimo ovaj motiv, bilo da je riječ o rodoljubljivim ili ljubavnim
pjesmama. Tako, ovu tezu najbolje je dokazati ukoliko navedemo same stihove Đakoma
Leopardija.

Leopardijeve pjesme o Italiji

 Italiji

Prije će s neba otrgnute, u more strmoglavljene

u bezdani ugašene prskati zvijezde,

nego što nestane il izblijedi

spomen na vas i na vašu ljubav.

Vaš grob je žrtvenik: tu će dolaziti

majke pokazujući djeci

vaše krvi tragove svete. (Leopardi: 11)

 Uz Danteov spomenik:

O vi drage umjetnosti božanske,

što ste mele našim ranama.

vječno ćete živjeti

ko utjeha našem rodu nesretnom,

u sred ruševina italskih

spremne za slavu italskih vrlina. (Leopardi: 15)

Tko da ne kuka? Što ne pretrpismo

Što je tima razbojnicima ostalo sveto?

Koji oltar poštediše ili hram? (Leopardi: 17)

 Mjesecu

O ljupki mjeseče, sjećam se, već godina je dana tome

da sam na ovaj dolazio brijeg

pun tjeskobe da ponovo se tebi divim.

Lebdio si tad iznad ove šume

ko i sad kad je svu osvjetljuješ.

Al zamagljen i treperav zbog suza

što navriješe na trepavice

mome se oku činio tvoj lik, jer mukotrpan

bješe moj život. I sad je jednako takav,

o moj dragi mjeseče! Ipak mi godi

sjećanje i brojenje godina moje boli.

Oh, kakva milina srcem struji

u mladenačko doba, kad je staza nade

još duga a uspomenȃ kratka –

sjetiti se prošlih doživljaja,

prem su tužni, a tjeskoba još traje.

 Proljeću ili o drevnim bajkama

O prirodo mila, slušaj smrtnikove

nesretne brige i sudbine nezaslužene

pa u mome srcu nekadašnji plam rasplamti,

ako si doista živa i ako koga na nebu

i prisojnoj zemlji il u morskom krilu ima

koji bi nas mogo, pram milosrdan nije, ipak utješiti svojim pogledima.
(Leopardi: 45)
 Himna patrijarsima ili o počecima ljudskoga roda

Oh, koliki jad je porodu tvome,

o nesretni oče, i koliki bezbrojan je niz

pregorkih doživljaja pripremila kob! (Leopardi: 47)

Na zemlju se povratio spaseni rod.

I ponovo se odao grešnim strastima,

bezbožnim djelima i nemiru što ih prate. (Leopardi: 48)

Sad se tebe, Abrahame, oče pobožnih

sjeća moja duša,

tebe pravednoga i jakog i još

uzoritih potomaka tvoga sjemena.

Reći želim kako si skroman

u podne sjedio u sjenci

tihe svoje kolibe blizu

obala obraslih mekom travom,

tom jraniteljkom i boravištem tvoga stada,

što ih za te blagosloviše

vječni duhovi, u ljude prerušeni putnici nebeski.

I kako si i ti Jakove, o sine mudre Rebeke,

pred večer uz seoski zdenac

u ljupkoj aranitskoj dolini,

tom boravištu pastira

radosnim zbog plandovanja svoga –

usplamtio ljubavlju za prelijepu

 Labanovu kćer. Ta svesilna ljubav

zbog koje je dragovoljno pošteno srce

hrabro podnijelo duga progonstva

i dugogodišnje jade i mrski jaram

službe običnoga sluge. (Leopardi: 48, 49)

 Samom sebi

Ipak, sad ćeš počinuti zauvijek,

o moje umorno srce! Poslednja je izginula varka

koju vječnom držah. Izginula. Osjećam dobro:

U nama je utrnula ne samo nada

već i želja za obnamama dragim.

Počivaj zauvijek! Dugo si kucalo.

Ništa nije vrijedno kucaja tvojih,

a ni zemlja dostojna uzdaha nije.

Život je gorčina i čama

i nikad ništa drugo! Svijet je blato.

Ta smiri se jednom! Očajavaj

po poslednji put. Kob je našem rodu

smrt darovala samo. I sad već prezri

sebe i prirodu te grubu silu

što potajno vlada na zajedničku štetu –

pa zatim beskrajno ništavilo svega. (Leopardi: 126)

 Prva ljubav

O Ljubavi, loše si me vodila!

Zašto je morao taj osjećaj slatku

da probudi toliku želju i toliku bol?

I zašto vedar, jasan i čist

već pun patnje i žalosti

toliki obuzeo srce moje osjećaj? (Leopardi: 54)

Samo mi je srce moje bilo mio,

ta se srca uronjen u trajni razgovor,

stražario sam nad svojim bolom budno. (Leopardi: 57)