Analiza drame

Hamlet je najkompleksnije osmišljen Šekspirov lik, koji pošto racionalizuje moralnost

osvete oceoubistva, plan osvete čuva iza svog prividnog ludila. Hamlet postupa pravedno,
stavljajući se u ulogu dobrog sudije: pošto je bitno to da on nije siguran, možda se u
očevog duha pretvorila neka zla pojava, sa ciljem da ga obmanjuje i pod čijim uticajem bi
mogao ubiti, eventualno, nevinog Klaudija; on za posledicu sprovođenja dokaza ima
skandalozno ponašanje koje se sve manje može tumačiti vođenim zdravim razumom.

Unutar svega toga, čuvena: ’’Biti ili ne biti?’’ problem je kakav je život vredan življenja;
to automatski kazuje i o tome koji i čiji nije vredan življenja. Hamletove doskočice,
provokacije i smicalice iza maske ludila čine da kralj Klaudije naređuje njegovo ubistvo.

Ofelija, pošto joj Hamlet otkriva da mu njihov ljubavni odnos nije značio ništa (zapravo,
on je u žene razočaran zbog toga što je njegova majka Gertruda postala Klaudijeva
žena,ali i zbog toga što je Ofelijinu ljubav morao napustiti, svestan da bi je još više
povredio ukoliko bi ona bila u vezi sa osvetnikom – koji će zbog toga i sam postati
ubica), od tumačenja sebe kao emotivno i fizički iskorišćene osobe koja je bila u zabludi
povodom postojanja ljubavi, pribegava ludilu: u tom stanju ona tumačeći samospoznaju
izvodi ’’umetničko delo’’ kako primećuje njen brat Laert.
Njena slučajna, ili namerna smrt (Šekspir nam je ostavio prostora za široko tumačenje
ovoga dela, kao i mogućnost da Ofeliju, umesto samoubicom i labilnom osobom,
tumačimo kao kolateralnom štetom samoljubivih i vlastoljubivih pretenzija; dok je ona
sama u svakom pogledu jedno od najlepših bića prirode) u začarani krug uvodi u sukob
između Klaudija i Hamleta još jednu osobu (pored Hamleta) koja se smatra pozvanom da
osveti smrt, ovoga puta sestrinu i očevu, Laerta. Klaudije brzo pridobija Laerta na svoju
stranu, protiv Hamleta.

Fortinbrasove trupe su pred vratima danskog dvorca i norveški princ ga zauzima bez
borbe, uklanjajući međusobno poubijanu dansku kraljevsku dinastiju.

Citati

Griža savesti i zločin

«Kako taj govor ljuto šiba moju savjest! Droljino lice, premazano ličilom, pod bojom što
ga krasi nije ružnije, nego je zločin moj pod lažnom mojom riječi. O, teško terete!»

«O, zločin moj je gnusan, smrdi do neba; Na sebi nosi prvu, najstariju kletvu: Umorstvo
brat! – Moliti se ja ne mogu, premda je moja sklonost oštra ko i volja. Jača krivica potire
moj jaki naum; Ko čovjek uporedo vezan za dva posla, oklijevam gdje da započnem, i
tako oba zanemarim. Što ako je ta kleta ruka otežala od zgrušane bratovlje krvi?»

Borba za vlast

Kralj: «U tvojoj naravi je lijepo, Hamlete, što kao dobar sin oplakuješ svog oca. Al dobro
znaš da otac tvoj izgubi oca; Taj izgubljeni otac izgubi pak svoga, a preživjeli sin još
neko vrijeme mora tugovati. Al ustrajati uporno u tuzi nepopustljivoj, to bezbožna je
tvrdokornost i jadanje nečovječno; to volju pokazuje nepokornu nebu, neutvrđeno srce i
nestrpljiv um; prost i jednostavan, neobrazovan sud. Jer ono što svi znademo da mora biti
i što je obično ko najprostija stvar, zašto da to u buntovnoj mrzovolji uzmemo k srcu?

Fuj! To je grijeh prema nebu, grijeh protiv mrtvih i grijeh protiv naravi, stran razumu čiji
je običajan predmet otaca smrt, i koji odvajkada viče, od prvog leša sve do onog
današnjega, to mora tako biti».Bespomoćnu bol odbacite i, molim, na nas mislite kao na
oca. I nek znade cijeli svijet da ste vi prvi nasljednik prijestolja našeg, i da se ja odnosim
prema vama s istom plemenitom ljubavlju koju osjeća

Drag otac prema svome sinu. Što se tiče namjere da se vratite u Wittenberg na nauk,
protivi se posve našoj želji i, molim, pristajte da ostanete ovdje, u žaru utjehe i smiješka
našeg oka, naš glavni dvoranin i rođak naš i sin.»

Kralj: O grozna li čina!

To bi se nama zbilo, da smo bili tamo. Sloboda njegova je puna prijetnje za sve, za samu
vas, za nas, za svakog pojedinca. Jao, kako opravdati taj krvavi čin?
Krivit će nas što nismo držali na uzdi, pod nadzorom i udaljena od svih ljudi ludog
mladića. Tolika bje naša ljubav, da nismo htjeli shvatit što je najpreče, no, kao nosilac
podmukle bolesti, da skrijemo je, pustili smo da se hrani moždinom samoga života.
Kamo ode?

Osveta

Hamlet: «Ono što mog kralj ubi, oskvrnu mi majku; što, postavši kralj, moje osujeti nade,
što baci udicu na vlastiti moj život, i tako lukavo – zar nije sad u skladu sa čistom
savješću, da mu se osvetim tom rukom?

Kralj: «Umorstvo nesmije nigdje naći utočišta; a osveta ne pozna međa. Osvetu li tražite,
u svoju povucite se sobu. Na povratku će Hamlet doznat da ste stigli. Potaknut ćemo
ljude da vas hvale mnogo više od slave kojom vas je onaj Francuz ukrasio; a tad ćemo
vas suočiti i kladit se na vaše glave. Ne sluteć zla kako je plemenit, peostodušen,
rastresen on neće pregledat rapire; tako ćete s lakoćom, i sa malo spretnosti, izabrat
nezatupljeni mač, i vještim udarcem osvetiti svog oca.»

Prijateljstvo

Horacije: «Mogu ja; il bar se tako šapće: Bivšeg našeg kralja čiji nam lik se upravo
pojavio, kralj norveško je Forinbras, kao što znate, podboden na to ponosan surevnjivim,
na dvoboj izazvao; tu je hrabri Hamlet a takvim ga je cijeli svijet naš cijenio smaknuo
Forinbrasa; koji, po ugovoru zapečaćenu zakonom heraldike, sa svojim izgubi životom
posjede i svoje zemlje sve u korist pobjednika; nasuprot tome, odgovarajući dio založio je
i naš kralj, a taj bi zalog u naslijeđe Fortinbrasu pripao, da je ostao pobjednikom , kao što
je…»

ljubav

Ofelija: «Sutra je Valentinovo, sve ustanimo zarana; pod prozor ja ću doći tvoj da budem
tvoja dragana. On ustane, obuče se i otvori joj vrata; a djeva uđe, ode van bez
djevičanskog cvata»

Hamletov odnos sa majkom

Hamlet: «Tu sliku pogledajte ovdje, i tu drugu, u vrijednom liku što prikazuje dva brata.
Gledajte kakva draž je krasila to lice hiperiona kosa, čelo Jupiter; marsovo oko,
zapovijeda i prijeti; draženje i milina glasnika merkura kada svježe sletio na brijeg što
nebo ljubi; u jednom liku složen spoj svih osobina gdje ko da svi su bozi udarili pečat sa
svijetu pruže sliku uzor čovjeka…»

Hamletov odnos sa ocem

Duh: « Ta rodoskvrna, da, ta preljubna živina, himbenim čarom, izdajničkim darovima o,
zlobni čar i dari što imaju snagu. Da zavode – za sramni blud je pridobila volju naoko-
kreposne mi kraljice. Hamlete moj, o, kakav je to bio otpad!

Od mene, pija ljubav bješe tako časna da rukom pod ruku sa zavjetom je išla što joj ga na
vjenčanju dadoh, – da se spusti na bijednika kojeg su dari prirodni spram mojih bili jadni!

Hamletov odnos sa stricem

Hamlet: «Ni otac nisi mi , ni stric, ni rod, no izrod.»

Kralj: «Kako to da vas oblak stalno zastire?»

Odnos pravde I nepravde

Hamlet:«Što Hekuba je njemu, što on je Hekubi da za njom plače? Što bi tek učinio da
ima povod moj i poticaj za patnju? Potopio bi pozornicu suzama i uši slušatelja razdro
groznim zborom, krive izludio i zastrašio prave, neuke smeo, i poremetio sasvim samu
moć shvaćanja i očiju i uši. A ipak ja, tupoglav, smušen lopov, naokolo lutam ko
mjesečar, za svoju neosjetljiv stvar, i ne znam ništa reći – ništa, ni za kralja na čije
vlasništvo i dragocjen je život učinjen kleti prepad. Zar sam kukavica?

Odnos ovozemaljskog I onozemaljskog

«Biti, ili ne biti – to je pitanje. Da li je časnije u duši trpjeti metke i strelice silovite
sudbine il pograbit oružje protiv mora jada, oduprijet im se i pobijedit? – Umrijet – usnut
ništa više; dokončamo li u tom snu bol srca i tisuće drugih udaraca koje tijelo baštini, tad
je to svršetak što pobožno ga treba željet. Umrijet – usnut – usnut! I možda sanjat. Da, tu
je smetnja; jer snovi što nas u snu smrti mogu snaći, kad stresemo sa sebe vrtlog taj
zemaljski, oklijevati nas čine. Zbog tog obzira ta nesreća života tako dugo traje.»

Život I smrt

Hamlet:« O, sve vi čete nebeske! O, zemljo! Što još? Da dodam pakao? – O fuj! – Izdrži,
srce; ti, moja snago, nemoj ostarjeti smjesta, već na noge me podigni. –Da te se sjećam!
Da, izbrisat će s table svoga pamćenja sve isprazne, lakomislene zabilješke, sve mudre
izreke, sve dojmove, sve slike što zapisa ih tamo mladenačka pažnja; a tvoja zapovijed će
sama živjeti u knjizi i u bilježnici moga mozga nepomiješana s nižom tvari. Da, neba mi!
– O, ženo najpogubnija!