KANCONIJER

61. sonet “Blazen bio dan, mjesec I doba”

Pjesma je napisana u sonetu. Sonet je lirska pjesma koja se sastoji od 14 stihova. Stihovi mogu biti
razlicito rasporedjeni. Petrarkin sonet ima dva katrena I dvije tercine. Rima u katrenima je obgrljena
(abba), a u tercinama ukrstena (cde cde). Tema je pesnikov susret sa Laurom. Prva strofa govori o
susretu sa laurom. Stilske figure koje koristi u ovoj strofi su polisindet (“godina I mjesto I predeli I
vrijeme”) i gradacija. Takodjer se moze vidjeti da se njegova ljubav ostvaruje kroz pogled ” a njene oci
me svezale ko roba”. U drugoj strofi govori kako je sve u vezi sa njegovom gospom lijepo, pa I ta patnja
koju osjeca. Ovdje koristi I oksimoron da potvrdi te patnje “I blazene te patnje”. “Luk I strijele” koje su ga
pogodile jesu metafora za njene oci I pogled. Treca strofa ponavlja pjesnikovu misao da je sve blazeno
sto je u vezi sa njegovom voljenom pa cak I “suze bez broja” koje je prolio da bi dozvao njenu ljubav.
Cetvrta strofa dovodi do zakljucka da je sve pjesme pisao njoj u slavu tj da su sve posledica ljubavi
prema

Petrarkin šezdeset prvi sonet je najviše podražavan od potonjih pesnika petrarkističke škole. Pjesnik
pjeva o bezmjernoj sreći zbog susreta sa Laurom i ljubavi koja se u trenu probudila. Iskazivanje potpune
sreće i zadovoljstva ima ton blagosiljanja i zahvaljivanja svemu što je doprinelo nastajanju ljubavi koja će
ga pratiti kroz cijeli život.

Ovu ljubav ne prate riječi (razgovori), susreti, dodiri. Ona je satkana od misli, snova, ushićenja, čežnji,
zanosa, nemira, nespokojstva, uzdaha, tuge, bola - to je čista, neostvarena, platonska ljubav.

Svaka strofa sadrži osnovii motiv oko koga se okupljaju dopunski motivi: oka dva (objekat ljubavi i
ljubavno osećanje), patnja (ljubavna patnja), glasovi (ljubavna čežnja) i hartija (pesma o ljubavi). Osnovni
motiv prožima sve strofe i okuplja ih u sadržinsku, emotivnu i smisaonu celinu - to je motiv blažen(stva)
istaknut tako što je dobio mjesto na početku prvog stiha svake strofe. Prema tome, tema pjesme je
snažno osjećanje sreće i zadovoljstva zbog doživljene, iako neostvarene, ljubavi. Ona se ostvarila na
stvaralački način - pretočena je u veliki broj soneta posvećenih gospođi Lauri. U prvoj strofi se izražava
pjesnikova sreća što su se dogodile okolnosti koje su omogućile da on sretne ovu prljlepu ženu i da ga
istog trenutka sputa (zarobi) pogled "oka dva". Primjećuje se pjesnikova zagrcnutost: toliko ga obuzima
ushićenje i osjećanje sreće, toliko iz njega bujaju reči da se pretiču i guraju mješajući se i unoseći nered.
U prvom stihu su DAN, MESEC i DOBA. Prve dvije su jasno određene sa jasno označenim vremenskim
segmentima; treća je neodređena - može da označava vremenski segment manji od dana ali i veći od
meseca. U drugom stihu su GODINA, ČAS, TRENUTAK i VREME. Ovde je jasno definisan samo jedan
vremenski segment: godina. Ostali segmenti su neodređeni, sa različitim duzinom trajanja. "Čas" i
"trenutak" se mogu shvatiti kao sinonimi - kao označitelji najkraćeg vremenskog segmenta. Opet još
jedan segment koji nema jasno određen kvantum vremena: "vrijeme" - može da označava i najmanji
segment (tren), ali i neograničeno trajanje vremena ka prošlosti i budućnosti. Ovaj "nered" u redanju
vremenskih odrednica umjetnički je motivisan (opravdan) jer ukazuje na bujicu osećanja koja su obuzela
pjesnika Ovako poređane odrednice, u "neredu", ostvaruju izvanredan umetnički efekat - to je efekat
izneverenog očekivanja: posle "mjeseca" očekuje se "godina" a dolazi "doba"; "čas" i "trenut" našli su se
između "godina" i "vreme". Ovaj efekat izaziva misaoni potres, a smjenjivanje malog i velikog vremena
dinamizuje lirsko kazivanje. Na isti način su upotrebljene i odrednice KRAJ i MESTO, koje međusobno
korespondiraju kao odnos opšteg i posebnog, šireg i užeg. Dok odrednica "kraj" ima opštije i
nedefinisano značenje, odrednica "mesto" ima jasno značenje: ne označava naselje nego stajno mesto
na kome se nalazila prelepa Laura u trenutku njegovog nailaska. Izražavanje beskrajne sreće ispunilo je
skoro celu prvu strofu poput široke ekspozicije u priči. Ne slučajno: nabrajanje onoga što je zaslužno za
pjesnikovu sreću ima i psihološku funkciju. Stalno odlaganje predočavanja razloga tolike sreće pojačava
čitaočevu tenziju očekivanja. Između prvog i drugog dvostiha primjetna je sadržinska udaljenost, ali su
stihovi u dvostihu čvrsto naslonjeni jedan na drugi, odnosno predstavljaju sintaksičko-intonacione celine:

I lepi onaj kraj i mesto gde me zgodiše oka dva, sputaše oba.
Predmet koji izaziva ovu bujicu sreće predočen je tek u poslednjem stihu strofe: to su "oka dva".
Sintagma "oka dva" ima doslovno značenje: Laurine oči su tako snažno delovale na pjesnika da je on
ostao prikovan na mjestu: ona je obuzela njegovu misao i srce. Ova sintagma ima i pomjereno,
metonimijsko značenje: OKA DVA = LAURA