Dr.

Arthur Janov

PRIMALNI KRIK

Primalna terapija - izlječenje neuroza

PREDGOVOR NOVOME IZDANJU

Prošlo je više od 13 godina otkako sam napisao prvi rad o otkriću uzroka
neuroza. Poslije trinaest godina i nekoliko tisuća pacijenata ne bih znatnije
promijenio ono što sam tada napisao, jer mislim da je Primalnik krik jednako
točan danas kao što je bio i tada. Naravno, bilo je izmjena, poboljšanja i
objašnjenja, ali tvrdnje iznijete u Primalnom kriku vrijede i danas.

Budući da je pisanje ove knjige započeto prije trinaest godina, u njoj očito ima
nekih nepreciznosti, uzevši u obzir današnje spoznaje. Umjesto da je iznova
pišem, sa sadašnjim iskustvom, možda je bolje da ukažem na one njezine dijelove
u kojima izvorna građa može prouzročiti pogrješno shvaćanje. Primjerice, čitatelj
bi mogao pretpostaviti da primalna terapija traje šest mjeseci. No, to nije točno.
Terapija prosječno traje trinaest do šesnaest mjeseci. Osim toga, čitatelj bi mogao
posmisliti da se t erapija odvija glatko, da jedan osjećaj proizlazi iz drugog, bez
prekida. U biti, u primalnoj terapiji ima teških trenutaka, u kojima se pacijent
suočava s razornim traumama iz djetinjstva. Ima i razdoblja tijekom kojih
pacijent tjednima ne osjeća ništa. Sada znamo da su ta razdoblja nužna. Ona su
odmorišta prije navale novih osjećaja.

Primalna terapija traje godinama i psotaje dio života. Na početku terapije ne

možemo ni pretpostaviti koliko će godina pacijent proživljavati svoje osjećaje iz
djetinjstva. Otkrili smo i to da se duboke promjene događaju i pet godina nakon
što pacijent proživi neku traumu iz djetinjstva. To, pak, ne znači da terapija traje
pet godina. Nikako. Poslije oko godinu dana terapije pacijent stekne umijeće za
samoliječenje. Ali proces liječenja se nastavlja i jednostavno postaje sastavni di
života. Postoji još jedna dobrobit od osvrtanja unatrag - znamo da je ono što je
rečeno o učinkovitosti terapije potvrđeno. Ona doista liječi neuroze.

Danas smo znatno sposobniji pa je i terapija preciznija negoli je bila prije. Osim
toga, iza nas su godine istraživanja, koje su nam proširile spoznaje. No, u tome
radu ima nešto što više nikada neću ponoviti, bez obzira na to koliko knjiga
napisao, a to je zadivljujuće uzbuđenje u trenutku kada sam otkrio svijet u koji
nitko do tada nije ušao, svijet koji je tisućama godina bio nepoznat čovjeku. Bilo
je uzbudljivo svakoga dana učiti nešto novo o čovjeku i čovječanstvu. A bio sam
ushićen i spoznajom da sam otkrio metodu poništavanja onoga što je ljudima
učinjeno u djetinjstvu, metodu kojom je moguće zatrti jad i agoniju u ljudskom
rodu. Knjiga donosi nova otkrića iz prvih dana rada, nova stajališta terapeuta
kojega su, kao i druge terapeute, oblikovale konvencionalna terapija, banalnosti

1
psihologije i uvriježene trivijalnosti dogam, neopravdano nastale kao spoj
stručne izobrazbe i posvemašnje moći nad nekim ljudskim bićem.

Primalni krik nije promijenio samo život mnogih ljudi diljem svijeta, nego je
zauvijek promijenio i moj život. Možda će promijeniti i vaš. Ako bude tako, neka
ovo bude moj dar vama za bolji život.

UVOD

Kako sam otkrio primalnu bol

Prije nekoliko godina čuo sam nešto što je promijenilo moj profesionalni život i
život mojih pacijenata, a moglo bi promijeniti i prirodu psihoterapije kakvu
danas poznajemo. Bio je to sablastan krik što se oteo iz dubine duše jednog
mladića koji je tijekom seanse ležao na podu. Recimo da je takav krik moguće
čuti samo od osobe koja je u smrtnoj opasnosti. Ova knjiga govori o tome kriku i
o njegovu značenju u smislu razotkrivanja tajna neuroze.

Mladića koji je kriknuo nazvat ćemo Danny Wilson. Imao je dvadeset godina i bio
je student. Nije bio psihotičan ni po definiciji histeričan. Bio je samo siromašan
student, povučen, osjetljiv i tih. Tijekom stanke u grupnoj terapiji ispričao nam je
priču o čovjeku po imenu Ortiz, koji je u nekom londonskom kazalištu upravo
tada glumio u predstavi u kojoj po pozornici hoda u pelenama i pije mlijeko iz
bočice. U toj sceni iz petnih žila viče "Mama! Tata! Mama! Tata!" Na kraju
predstave povraća. Gledateljima su podijeljene plastične vrećice i zamoljeni su da
i oni povraćaju.

Činjenica da je Danny bio očaran tom predstavom ponukala me da probam nešto

elementarno na što do tada nisam obraćao pozornost. Zamolio sam ga da viče
"Mama! Tata!", no on je to odbio, rekavši da mu je to djetinjasto, a, iskreno, bilo je
i meni. Ipak sam ustrajao i naposljetku je popustio. Vidljivo se uzrujao, odmah na
početku. Iznenada se počeo grčiti na podu, u agoniji. Disao je ubrzano i grčevito.
"Mama! Tata!", glasno je vikao, gotovo nenamjerno. Izgledao je kao da je u komi
ili hipnotiziran. Grčenje se pretvorilo u konvulzije. Na kraju je ispustio prodoran
smrtonosan krik od kojega su se zatresli zidovi moje ordinacije. Sve se to
događalo samo nekoliko minuta i ni Danny ni ja nismo znali što se dogodilo.
Samo je uspio izustiti: "Uspio sam! Ne znam što, ali osjećam!"

Ono što se dogodilo Dannyju zaokupljalo me mjesecima. Sedamnaest sam se

godina bavio standardnom terapijom uvidom, kao socijalni radnik psihijatar i
kao psiholog. Specijalizirao sam na freudijanskoj psihijatrijskoj klinici, i na ne baš
freudijanskom odjelu Uprave za veterane (Veterans Administration). Nekoliko
sam godina radio na Odjelu za psihijatriju Losangeleske dječje bolnice. Svih tih
godina nisam nikada vidio ništa slično. Budući da sam te večeri snimio grupnu
terapiju, sljedećih nekoliko mjeseci često sam preslušavao tu snimku
pokušavajući razumjeti što se dogodilo. Ali bez uspjeha.

2
Nedugo poslije toga imao sam priliku saznati više o tome.

Jedan tridesetogodišnji muškarac, kojega ću nazvati Gary Hillard, pripovijedao je

s mnogo osjećaja kako su ga roditelji uvijek kritizirali, kako ga nikada nisu voljeli
i kako su mu potpuno uništili život. Nagovarao sam ga da ih zazove, ali je odbio.
"Znao" je da ga ne vole, pa čemu? Zamolio sam ga da to učini meni za ljubav pa je
nevoljko počeo zazivati mamu i tatu. Opazio sam da je ubrzo počeo disati brže i
dublje. Počeo je nekontrolirano zazivati, a zatim se grčiti. Ubrzo je zapao u
konvulzije, a na kraju je kriknuo.

Obojica smo bili šokirani. Ono za što sam mislio da je slučajnost, tj. izdvojena
reakcija jednog pacijenta, ponovilo se na gotovo jednak način.

Nakon što se Gary smirio, navrle su mu spoznaje. Rekao mi je da mu se čini kako

mu je cijeli život odjednom sjeo na svoje mjesto. Taj, inače neuglađen čovjek,
počeo se doslovce pred mojim očima pretvarati u potpuno drugo ljudsko biće.
Postao je živaha, osjetila su mu se izoštrila, činilo se da je shvatio samoga sebe.

Pozorno sam preslušavao snimke Dannyjeve i Garyheve seanse jer je reakcija

bila jednaka. Pokušao sam proniknuti koji su to zajednički čimbenici ili metode
prouzročili te reakcije. Polako se počeo pojavljivati smisao. Tijekom sljedećih
mjeseci iskušavao sam razne varijante i pristupe tražeći od pacijenata da zazovu
svoje roditelje. Svaki su se put poajvile jednako snažne reakcije.

Zaključio sam da je taj krik rezultat središnjih i općih boli koje su sustavni dio
svih neuroza. Nazvao sam ih primalnim bolima, jer su to iskonske rane, rane iz
najranijeg djetinjstva, na kojima su izgrađene sve kasnije neuroze. Uvjeren sam
da takve boli postoje u svakome neurotiku svakoga časa njegova života, neovisno
o vrsti neuroze. Mnoge osobe nisu svjesne tih boli, jer su one raspršene po
cijelome biću i utječu na tjelesne organe, mišiće, krv i limfu te, naposljetku,
uzrokuju i poremećaj ponašanja.

Svrha primalne terapije jest izbrisati te boli. Ta je terapija revolucionarna zato

što snažnim obratom urušava neurotski sustav. Bez toga, po mome mišljenju,
nije moguće ukloniti neuroze.

Primalna je terapija nastala kao rezultat mojih istraživanja o podrijetlu nekih

promjena. Moram istaknuti da prije utemeljenja ove teorije nije bilo kliničkih
pokusa. Kada sam promatrao Dannyja i Garyja kako se grče na podu obuzti
primalnom boli nisam imao pojma kako to nazvati. Teorija se proširivala i
produbljivala kako je neprestano rastao broj pacijenata koji su svjedočili o
izlječenju od neuroza.

Ova vas knjiga poziva da istražite revoluciju koju su oni započeli.

3
PRVO POGLAVLJE

PROBLEM

Teorija je značenje koje pridajemo dijelovima zbilje koju promatramo. Što je

teorija bliža, to je valjanija. Valjana terorija omogućuje nam ponešto i predvidjeti
jer je sukladna prirodi onoga što promatramo.

Još od Freuda morali smo se oslanjati na paradigmatske teorije, što znači da smo
s pomoću teroijskih sustava tumačili ili promišljali ono što se već dogodilo. Kako
su podatci promatranja bili složeniji, pojavio se cijeli labirint različitih teorijskih
sustava ili škola. U današnjoj psihoterapiji prevladavaju fragmentacija i
specijalizacija. Čini se da se neuroze tijekom posljednjih pedeset godina
pojavljuju u toliko oblika da se među psiholozima više ne spominje riječ
"izlječenje", a u sama riječ "neuroza" podijeljena je na mnoga problemska
područja. Tako imamo knjige o osjetilnosti, percepciji, učenju, spoznavanju itd.,
ali nijedne o liječenju neuroza. Čini se da neuroze jesu sve ono što netko sklon
teoriji drži točnim - fobije, depresije, psihosomatski simptomi, nemogućnost
funkcioniranja, neodlučnost. Psihologe još od Freuda zanimaju simptomi, a ne
uzroci. Nedostajala nam je nekakva jedinstvena struktura koja bi nam dala
konkretne smjernice o tome kako postupati s pacijentima u svakom trenutku
tijekom terapije.

Prije otkrića onoga što je preraslo u primalnu teoriju općenito sam znao što
očekujem od svojih pacijenata. Ipak, zabrinjavao me nedostatak kontinuiteta iz
seanse u seansu, kao, uostalom, i neke moje kolege. Činilo se da samo nešto
krpam. Gdje god se u pacijentovu obrambenom sustavu pojavila pukotina, tu sam
bio ja, kao legendarni mali Nizozemac. (Little Dutch Boy, američka pripovijetka o
dječaku koji je prstom začepio rupu u nasipu i tako spriječio poplavu.) Jednoga
sam dana analizirao nekakav san, drugoga sam dana navodio pacijente na
slobodne asocijacije, sljedećeg bih se tjedna usredotočio na pacijentove događaje
iz prošlosti, a katkad bih ga zadržavao pristupom "sada i ovdje".

Kao i mnogi moji kolege bio sam zapanjen složenošću problema o kojima su mi
pričali napaćeni pacijenti. Pred takvim nadahnutim uvjerenjem predvidivost
temeljena na valjanoj teoriji gubila je vjerodostojnost. Moj neizrečeni moto bio
je: uz dostatno spoznaja pacijent će, prije ili kasnije, spoznati samoga sebe toliko
da može kontrolirati svoje neurotično ponašanje. Danas, pak, vjerujem da
neuroze nemaju veze sa spoznavanjem ni razumijevanjem sebe.

Neuroza jest poremećaj osjećaja. U njezinoj srži jest potiskivanje osjećaja i

njihova preobrazba u širok spektar oblika neurotična ponašanja.

Zadivljujuća raznolikost neurotskih simptoma, od nesanice do seksualnih

perverzija, dovela je do toga da o neurozama razmišljamo u kategorijama. Ali
različiti simptomi nisu zasebne bolesti. Sve neuroze imaju jedan zajednički
specifičan uzrok i reagiraju na jednako specifično liječenje.

Genij Freud u naslijeđe nam je ostavio dvije kobne zamisli koje smo držali svetim
pismom. Jedna od njih kaže da neuroze nemaju početka, drugim riječima, da se,

4
kao ljudsko biće, rađaš neurotičan. Druga tvrdi da osoba s najjačim obrambenim
sustavom najbolje funkcionira u društvu.

Primalna se terapija temelji na pretpostavci da smo rođeni autentični. Nismo se

rodili neurotični ni psihotični. Jednostavno smo se rodili.

Primalna terapija uključuje uklanjanje uroka tjeskobe, obrambenih sustava i

neuroze. Tako primalna teorija pokazuje da najzdraviji ljudi jesu oni koji nemaju
obrambenog sustava. Sve ono što pridonosi jačanju obrambenog sustava
pojačava neurozu. Zato što ono što uzrokuje neurozu utiskuje neurotsku
napetost u slojeve obrambenih mehanizama koji osobi mogu omogućiti da bolje
funkcionira na društveno prihvatljiv način, ali ga iznutra razjeda.

Nimalo me ne tješi opravdanje da živimo u doba neuroza (ili tjeskoba) i da je

normalno da ljudi budu neurotični. Želim reći da psotoji nešto bolje od
funkcioniranja na društveno prihvatljive načine, nešto bolje od olakšanja
simptoma i dubljeg razumijevanja ljudskih motiva.

Možemo se osjećati psove drukčije negoli smo zamišljali - biti bez napetosti i bez
obrambenog mehanizma, biti posve svoji, iskusiti duboke osjećaje i unutarnje
jedinstvo. Takve je stanje moguće postići primalnom terapijom. Ljudi postaju
ono što jesu i takvi ostaju.

To ne znači da se postprimalni pacijenti više nikada neće uzrujati ni biti nesretni.

To znači da će se, unatoč svemu što će ih snaći, suočavati sa svojim problemima
realno i u sadašnjem vremenu. Neće se više pretvarati pred zbiljom, neće patiti
od kroničnih i neobjašnjivih tjeskoba i strahova.

Primalna se terapija uspješno primjenjuje na širok spektar neuroza, uključujući i

ovisnost o heroinu. Primalne su seanse međusobno povezane, a primalni
terapeut može uglavnom predvidjeti tijek terapije svakoga pacijenta. To će biti
sve važnije jer, ako možemo izliječiti neuroze na uredan i sustavan način, onda
moramo moći i ustvrditi čimbenike koji će ih spriječiti.

DRUGO POGLAVLJE

NEUROZE

Svako biće ima potrebe. Rađamo se s potrebama i velika većina nas umire, a da ni
nakon cjeloživotne borbe nije zadovoljila svoje neispunjene potrebe. Te potrebe
nisu pretjerane - da imamo hrane, da budemo na toplom i suhom, da rastemo i
razvijamo se vlastitim tempom, da nas maze i paze i da nas potiču. Te primalne
potrebe jesu središnje životne činjenice djeteta. Kada te potrebe nisu
zadovoljene, počinju neurotski procesi. Malo dijete ne zna da bi ga trebalo podići
kada plače ili da ga ne treba prerano odbiti od prsa ali kada njegove potrebe nisu
zadovoljene, ono pati.
Isprva će učiniti sve što je u njegovoj moći da zadovolji svoje potrebe. Pružat će
ruke kada želi da ga se nosi, plakati kada je gladno, udarati nogama i mlatiti oko
5
sebe kako bi se njegove potrebe spoznalo. Ako njegove potrebe bivaju dugo
nezadovoljene, ako ga ne nose, ne mijenjaju mu pelene ili ga ne hrane,
neprestano će patiti dok ne uspije potaknuti roditelje da ga zbrinu ili dok ne
odagna svoju bol tako što će odagnati potrebu. Ako je bol vrlo velika, ona može
izazvati i smrt, kao što pokazuju studije o doječadi smještenoj u ustanovama.

Budući da dijete ne može samo svladati osjećaj gladi (to jesti, ne može otići do
hladnjaka) ni pronaći nadomjestak ljubavi, ono mora razdvojiti svoje osjećaje
(glad, želju za nošenjem) od svijesti. To odvajanje sebe od potreba i osjećaja jest
instinktivan potez sa svrhom otklanjanja prekomjerne boli. To nazivamo
rascjepom. Organizam se rascijepi kako bi opstao. No to ne znači da su
nezadovoljene potrebe nestale. Upravo suprotno. One tijekom očituju svoju moć,
usmjeravaju interese i stvaraju motive sa svrhom njihova zadovoljenja. Ali, zato
što su te potrbe bolne, osoba ih potiskuje u svijesti pa mora tražiti nadomjesne
načine njihova zadovoljenja. Ukratko, mora tražiti simboličko zadovoljenje svojih
potreba. Ako djetetu nije dopušteno izraziti svoje mišjenje, ono će poslije, kada
odraste, prisiljavati ljude oko sebe da ga slušaju i razumiju.

Ne samo što nezadovoljene potrebe ustraju do točke nepodnošljivosti, kada se

moraju odvojiti od svijesti, nego se i osjeti sukladni tim potrebama premještaju
na ona poručja na kojima osoba može osigurati veću kontrolu ili olakšanje.
Primjerice, olakšanje se može postići mokrenjem (kasnije u životu spolnim
odnosima) ii kontrolirati potiskivanjem dubokog disanja. Nezadovoljeno dijete
uči kako prikriti svoje potrebe i pretvoriti ih u simboličke. Kada odraste, možda
neće imati potrebu sisati majčina prsa zato što je naglo i prerano odbijeno, ali će
biti težak pušač. Potreba za pušenjem je simbolička, a bit te neuroze jest potrega
za simboličkim zadovoljenjem potrebe iz djetinjstva.

Neuroza je simboličko obrambeno ponašanje uslijed prevelike psihosomatske

boli. Neuroza samu sebe obnavlja jer simboličko zadovoljenje ne može ispuniti
stvarne potrebe. Da bi stvarne potrebe bile zadovoljene, treba ih osjetiti i
doživjeti. Nažalost, zbog boli, potrebe bivaju zakopane. Kada ih zakopamo,
organizam je u stalnom stanju velike uznemirenosti. To stanje uznemirenosti
naziva se napetost. Ona osobu, dok je dijete i kasnije kada oddraste, pokreće da
potrebe zadovolji na bilo koji način. Uznemirenost je potrebna. Ona štiti djetetov
opstanak. Kada bi dijete izgubilo nadu da će mu potrebe biti ispunjene, moglo bi
umrijeti. Biće preživljava po svaku cijenu, a ta cijena obično je neuroza, tj.
zakopavanje nezadovoljenih tjelesnih potreba i osjećaja zato što mu je bol
nepodnošljiva.

Svaka stvarna potreba jest prirodna potreba, rpimjerice, rasti i razvijati se

vlastitim tempom. Za dijete to znači da ga se ne odbije prerano od prsa, da ga se
ne sili prerano hodati ni govoriti, da ga se ne sili uhvatiti loptu prije negoli je
njegov neurološki ustroj sposoban to lagodno učiniti. Neurotične potrebe jesu
neprirodne potrebe. One nastaju kao rezultat nezadovoljenih stvarnih potreba.
Nismo se rodili s potrebom da nas hvale, ali kada se roditelji rugaju stvarnim
naporima djeteta gotovo od njegova rođenja, kada dijete osjeća kako ništa što
učini nije dostatno da bi ga roditelji voljeli, u njemu se stvara žudnja za pohvalom.
Na slična način odrasli mogu potisnuti djetetovu potrebu za izražavanjem. Dijete
tu potrebu potiskuje i onda kada nema nikoga tko bi ga slušao. Kada dijete

6
kojemu je to uskraćeno odraste, ono postaje osoba koja ima potrebu neprekidno
govoriti.

Ako je dijete voljeno, njegove su prirodne potrebe zadovoljene. Ljubav poništava

bol. Nevoljeno dijete pati zato što njegove potrebe nisu zadovoljene. Voljeno
dijete ne izrasta u osobu koja ima potrebu da je hvale zato što je kao dijete nisu
omalovažavali. Prihvaćali su ga onakvo kakvo je bilo, a ne prema onome što bi
moglo učiniti kako bi zadovoljilo potrebe svojih roditelja. Voljeno dijete ne
izrasta u odraslu osoba koja ima nezajažljivu potrebu za seksom. Roditelji su ga
nosili i milovali pa nema potrebu seksom zadovoljavati tu svoju potrebu iz
djetinjstva. Stvarne potrebe struje iznutra prema van, a ne obrnuto. Potreba za
nošenjem i milovanjem dio je potrebe za poticanjem. Koža je naš najveći osjetilni
organ i zahtijeva barem onoliko stimulacije koliko i drugi osjetilni organi. Ako u
ranom djetinjstvu nema dostatno takve stimulacije, posljedice su strašne. Organi
bez stimulacije mogu početi atrofirati. Suprotno tome, kako je pokazao Krech,
djetetovi se organi, uz prikladnu stimulaciju, mogu razvijati i rasti. Potrebna im
je neprestana mentalna i tjelesna stimulacija.

Nezadovoljene potrebe, sve dok ostaju zadovoljene, dokidaju sve druge

aktivnosti toga bića. Kada su potrebe ispunjene, dijete može osjećati. Ono stječe
tjelesna iskustva i upoznaje okolinu. Kada potrebe nisu zadovoljene, dijete je
napeto i nepovezano sa svijesšću. Neurotik ne osjeća zato što nema te potrebne
veze. Neuroza je bolest osjećaja.

Neuroza ne nastaje istoga trena kada dijete potisne prvi osjećaj, ali mogli bismo
reći da tada nastaje neurotički proces. Dijete se isključuje u fazama. Svakim
potiskivanjem i uskraćivanjem dijete se sve više isključuje, a jednoga se dana
događa kritički zaokret, dijete se primalno gasi, udaljuje se od zbilje i u toj
kritičnoj točci možemo reći da je postalo neurotično. Od toga trenutka ono će
djelovati u sustavu dvostrukoga ja, nestvarnoga i stvarnoga ja. Stvarno ja jesu
stvarne potrebe i osjećaji organizma. Nestvarno ja prikriva te osjećaje i postaje
fasada koja je neurotičnom pacijentu potrebna za ispunjenje potrebe. Roditelj
koji zahtijeva da ga njegova djeca poštuju zato što su ga njegovi roditelji
neprestano ponižavali zahtijevat će poniznost i poštovanje od sovje djece i onda
kada njegova djeca nisu ni drska niti išta loše govore. Djetinjast roditelj može od
svoga djeteta tražiti da prebrzo odraste, da obavlja sve kućanske poslove i da
postane odrasla osoba mnogo prije negoli je dijete na to spremno - kako bi takav
roditelj mogao nastaviti biti dijete o kojemu se netko brine.

Zahtjevi kojima se od djeteta traži da bude u nesuglasju sa stvarnošću često nisu

eksplicitni. Ipak, roditeljeva potreba postaje djetetu implicitan nalog. Čim se
dijete rodi, ono se suočava s potrebama roditelja i počinje se truditi te potrebe
zadovoljiti. Djecu se tjera da se smješkaju (kako bi se doimali sretnima), da
guguču, da pri odlasku mašu, kasnije i da sjede i hodaju, a još kasnije i da se jako
trude kako bi se roditelji mogli hvaliti da imaju pametno dijete. Kako dijete raste,
zahtjevi koji se preda nj postavljaju sve su složeniji. Morat će imati sve petice,
pomagati u kući i ispunjavati svoje obveze, biti tiho i skromno, neće smjeti
previše pričati, morat će se pametno izražavati i biti sportski tip.

Samo - neće biti ono što jest. Tisuće radnja koje se obavljaju između roditelja i
djece poništavaju prirodne primalne potrebe djeteta i znače da će dijete patiti.
7
Znače da dijete ne može biti ono što jest ni biti voljeno onakvo kakavo jest. Te
duboke boli nazivam primalnim bolima (ili bolima). Primalne boli jesu potrebe i
osjećaji koje svijest potiskuje ili negira. One bole zato što djetetu nije dopušteno
izraziti ih, tj. zato što njegove potrebe nisu bile ispunjene. Te se boli na kraju
svode na ovo: nisam voljen i nema nade da će me voljeti kada sam onakav kakav
jesam.

Kad god ne uzmete dijete kada je to njemu potrebno, kad god ga ušutkavate,
ismijavate, ignorirate ili ga prisiljavate preko njegovih granica, time punite
njegova bazen boli. Taj bezen nazivam primalnim bezenom. Svaka nova bol u
tome bazenu još više odvaja dijete od stvarnosti i produbljuje njegovu neurozu.

Što više odrasli napadaju njegov sustav stvarnosti, to dijete brže počinje u sebi
uništavati svoju stvarnu osobu. Jednoga će dana nekakav događaj, iako sam po
sebi nije nužno traumatičan, kao, primjerice, ostavljanje djeteta s dadiljom, po
stoti put, poremetiti ravnotežu između stvarnog i nestvarnog i učiniti dijete
neurotičnim. Taj događaj nazivam glavnom primalnom scenom. To je trenutak u
životu malog djeteta kada se sva već doživljena poniženja, lišavanja i
uskraćivanja akumuliraju u spoznaju: "Nema nade da će me voljeti ovakovog
kakav jesam". U tome se trenutku dijete zaštićuje od te razorne spoznaje tako što
se odvaja od svojih osjećaja i tiho sklizne u neurozu. Ta spoznaja nije svjesna.
Upravo obrnuto, dijete se tada u blizini roditelja, a zatim i drugdje, počinje
ponašati onako kako se od njega očekuje. Ono izgovara riječi svojih roditelja i
čini ono što oni čine. Ponaša se nestvarno, tj. u nesuglasju sa svojim stvarnim
potrebama i željama. Ubrzo njegovo neurotično ponašanje postaje automatsko.

Neuroza podrazumijeva odijeljenost i otuđenost od osjećaja. Što više roditelji

napadaju svoje dijete, to je veći jaz između stvarnog i nestvarnog. Ono počinje
govoriti i kretati se na propisan način, izbjegava dirati svoje tijelo na
zabranjenim područjima (kako, doslovno, ne bi osjetilo samo sebe), izbjegava
živahnost ili tugu i tako dalje. Kod krhka djeteta rascjep je nužan. To je
refleksivna (tj. automatska) reakcija djetetova organizma s pomoću koje
organizam nastoji očuvati zdravlje. Neuroza, stoga, jest obrana od zastrašujuće
stvarnosti kojom dijete zaštićuje svoj razvoj i psihofizički integritet svoga bića.

Neuroze podrazumijevaju biti ono što nismo, kako bismo dobili ono čega nema.
Da je ljubavi bilo, dijete bi bilo ono što jest, jer to je ljubav - omogućiti djetetu da
bude ono što jest. Ako mu to omogućimo, onda se ne događa ništa strašno
traumatično što stvara neurozu. Dijete može stvoriti neurozu ako ga prisiljavamo
da u svakoj rečenici izgovori "molim" i "hvala", kako bi dokazalo da su mu
roditelji uglađeni. Neuroza može nastati i ako djetetu nije dopušteno požaliti se
ili plakati kad je nesretno. Neki roditelji zbog vlastite tjeskobe tjeraju dijete da
priguši jecaje. Neki ne dopuštaju djetetu da se ljuti ("Dobre djevojčice nisu
nikada ljute." "Dobri dječaci ne odgovaraju.") kako bi dokazali da ih dijete
poštuje kao roditelje. Neuroze mogu nastati ako dijete prisiljavate da glumi, ako
od njega tražite da recitira pjesmice kada imate goste ili da rješava apstraktne
probleme. U kojem god obliku se javlja, dijete prilično brzo spozna što se od
njega traži. Glumi ili ćeš vidjeti. Budi ono što žele, ili ćeš vidjeti - nema ljubavi, ili
onoga što se pod ljubavlju podrazumijeva - odobravanja, osmijeha, miga. S

8
vremenom gluma počinje dominirati dječjim životom, koji se sastoji od obreda i
od izgovaranja napjeva u službi roditeljskih zahtjeva.

Rascjep u djetetu uzrokuje dokidanje nade da će ikada biti voljeno. Dijete mora
potisnuti spoznaju da njegove potrebe neće nikada biti zadovoljene, što god ono
učinilo. Ono ne može živjeti sa spoznajom da ga priziru ili da nikome nije stalo do
njega. Spoznaja da nema načina na koji bi se oca učinilo manje kritičnim ili majku
nježnijom djetetu postaje nepodnošljiva. Jedini način na koji se može od te
spoznaje obraniti jest da stvori zamjenske, neurotske potrebe.

Uzmimo kao primjer dijete koje roditelji neprestano kritiziraju. Takvo će dijete u
školi neprestano brbljati (i natjerati učitelja da ga kazni), na igralištu će se
neprestano hvalisati (i tako udaljiti od sebe drugu djecu). Kasnije u životu može
imati nekontrolirane žudnje i glasno zahtijevati nešto očito simbolično
(promatraču), kao što je "najbolji stol" u skupom restoranu.

Dobivanje najboljeg stola neće poništiti njegovu "potrebu" da se osjeti važnim.

Zašto bi inače ponavljao tu predstavu svaki put kada jede u restoranu? Odijeljen
od nesvjesne potrebe iz djetinjstva (da ga priznaju i prihvate kao vrijedno
ljudsko biće), on "smisao" života crpi iz toga što ga svi šefovi skupih restorana
pozdravljaju imenom, tj. pokazuju da ga poznaju.

Dijete se rađa sa stvarnim biološkim potrebama (Mnogi roditelji griješe kada ne

uzimaju dijete na ruke iz straha da ga ne "razmaze". Ne uzimajući ga, upravo to
čine, a kasnije će ih dijete obasuti svojim neutaživim potrebama za simboličkim
nadomjescima, sve do trenutka kada će se istresti na roditelje. Posljedice toga su
neizbježne i zastrašujuće.), koje njegovi roditelji, iz ovog ili onog razloga, ne
zadovoljavaju. Može biti da neke majke i očevi jednostavno ne prepoznaju
potrebe svoga djeteta ili da, iz želje da ne učine nijednu pogrješku, slušaju savjete
nekog zastarjelog autoriteta za dječji odgoj i uzimaju dijete u ruke točno u
određeno vrijeme, hrane ga prema nekon strogom rasporedu, točnošću na kojoj
bi im zavidjele i zrakoplovne kompanije, majke prestaju dojiti dijete prema
nekom dijagramu odbijanja od prsa i uče ga ići na ahod što je prije moguće.

Ipak, ne vjerujem da su neznanje ili metodološka revnost uzrok golemom broju

neuroza koje se javljaju u ljudskome rodu od davne prošlosti. Otkrio sam da
glavni razlog zbog kojega djeca postaju neurotična jesto to što su njihovi roditelji
previše zaokupljeni borbom s vlastitim nezadovoljenim potrebama iz djetinjstva.

Neke žene ostaju trudne kako bi ih se tetošilo, tj. kako bi dobile ono što im je bilo
potrebno cijeloga života. Sve dok je takva žena u središtu pozornosti, relativno je
sretna. Kada donese dijete na svijet, ona postaje vrlo depresivna. Trudnoća je
poslužila njezinim potrebama i nema nikakve veze s donošenjem novog ljudskog
bića na svijet. Dijete bi čak moglo ispaštati zbog toga što je rođeno, jer je lišilo
majku jedinog razdoblja u životu u kojemu je mogla natjerati druge da se brinu o
njoj. Budući da nije spremna na majčinstvo, njezino će mlijeko presušiti i djetetu
nanijeti istu bol uskraćivanja kakvu je možda i sama pretrpjela. Tako se grijesi
roditelja prenose na djecu u naizgled neprekinutom ciklusu.
Nastojanje djeteta da ugodi roditeljima nazivam borbom. Borba započinje s
roditeljima, a potom se prenosi na cijeli svijet. Širi se izvan obitelji jer ono nosi

9
svoje uskraćene potrebe sa sobom kamo god ide i te potrebe mora izraziti. Ono
će tražiti zamjenu za roditelje s kojima će nastaviti igrati svoju neurotičku dramu
ili će gotovo svakoga, uključujući i svoju djecu, siliti da se ponaša kao roditelj koji
ispunjava njegove potrebe. Ako su oca njegovi roditelji sputavali u govoru, tj. ako
mu nisu dopuštali da mnogo govori, njegova će djeca biti slušatelji. Ona će, pak,
budući da moraju toliko slušati, imati potisnutu potrebu da ih netko sluša, a to
vrlo lako mogu biti njihova djeca.

Središte borbe prenosi se sa stvarne potrebe na neurotsku potrebu, s tijela na

um, jer se neurotične potrebe javljaju kada su temeljne potrebe zanemarene. Ali
mentalne potrebe nisu stvarne potrebe. U biti, one nisu čisto psihološke potebe.
Psihološke potebe jesu neurotske potrebe jer ne ispunjavaju stvarne potrebe
organizma. Primjerice, muškarac koji u restoranu mora dobiti najbolji stol kako
bi se osjećao važnim ponaša se u skladu s potrebom koja je nastala zato što nije
bio volje, zato što su njegove stvarne želje i napori u djetinjstvu bili zanemarivani
ili potiskivani. Njegova potreba da ga šefovi restorana oslovljavaju po imenu
može biti prouzročena činjenicom da su mu se u djetinjstvu obraćali isključivo sa
"sine", što znači da su ga lišili njegove osobnosti pa zato nastoji od drugih osoba
simbolički dobiti čovječnu rekaciju. Da su se roditelji prema njemu ponašali kao
prema jedinstvenom ljudskom biću u njemu se ne bi stvorila potreba da se osjeća
važnim. Neurotik daje novo značenje (potrebu da se osjeća važnim) davnoj
nesvjesnoj potrebi (da bude voljen i cijenjen). S vremenom može početi misliti da
ta "nova značenja" jesu stvarni osjećaji i da je nužno nastojati ih ispuniti.

Divljenje koje osjećamo kada promatramo svoje ime osvijetljeno ili tiskano na
papiru jest jasan pokazatelj da je duboko u nama bol zbog toga što smo bili lišeni
osobnog priznanja. Takva nam postignuća, bez obzira na to koliko su stvarna,
služe kao simbolična potraga za roditeljskom ljubavlju. Zadovoljavanje publike
postaje cilj borbe.

Borba djetetu odvraća pozornost od osjećaja beznađa. Ta se borba očituje u

pretjeranom radu, u ubijanju od učenja radi boljih ocjena, u glumi. Borba je
neurotikova nada da će ga voljeti. Umjesto da bude ono što jest, on se bori postati
druga inačica samoga sebe. Prije ili kasnije počne vjerovati da je ta inačica
njegovo pravo ja. Njegova gluma više nije voljna ni svjesna. Ona postaje
automatska i nesvjesna. Neurotična.

PRIMALNE SCENE

Postoje dvije vrste primalnih scena - velika i mala. Velika primalna scena jest
najpotresniji događaj u djetetovu životu. To je trenutak ledene i sveopće
usamljenosti. To je njegova najgorča životna spoznaja. To je trenutak kada dijete
spoznaje da nije voljeno niti će ikada biti voljeno zbog onoga što ono jest.

Prije velike primalne scene dijete je doživjelo bezbroj manjih neugodnih

doživljaja, malih primalnih scena - kada su ga ismijavali, odbijali, zanemarivali,
ponižavali, tjerali da glumi. S vremenom dođe i dan kada svi ti pogubni događaji
počinju djetetu imati smisla. Tada jedan središnji događaj objedini značenje svih
prošlih doživljaja: "Ne vole me ovakovog kakav jesam". Ta je spoznaja razorna.

10
Dijete ju zaniječe i pokopa, a na njezino mjesto dolazi borba nestvarnog ja. Od
toga će trenutka njegovo bojno polje prigušiti negativne doživljaje pa dijete često
neće znati kada pati. Ono će borbom prigušiti svoju bol.

Neki se pacijenti prisjete svoje glavne primalne scene, koja u sebi sadrži sve
prethodne male primalne scene. Kod nekih se dogodilo sporo i ujednačeno
srašćivanje malih trauma, koje su svaka po sebi, bile beznačajne, ali su jednoga
dana prerasle u veliku pukotinu. Bilo da je pukotina dramatična u obliku jedne
velike scene, bilo da je ona jednostavno rezultat nakupljanja malih scena, dolazi
dan kada dijete postane više nestvarno nego stvarno.

Rascjep koji se dogodi prilikom velike scene jest kraj djeteta kao cjelovita i
suvisla ljudskog bića.

Velika primalna scena obično se događa između pete i sedme godine života. Tada
dijete uči kako izvoditi opće zaključke iz konkretnog doživljaja. To je trenutak
kada dijete može početi razumijevati značenje svakog pojedinog razornog
događaja koje je prethodno doživjelo.

Velika scena nije nužno traumatična s objektivne točke gledišta. Nije to nužno
automobilska ni zrakoplovna nesreća. Bolje rečeno, riječ je o spoznaji, brzom i
zastrašujućem prijelazu u spoznaju koja pogađa dijete tijekom neke potpuno
uobičajene situacije. Jedan se pacijent, primjerice, prisjetio kako je u ranom
djetinjstvu zvao majku, a umjesto nje pojavio se otac, kojega se bojao. Njemu je
tada sinulo: "Majka neće doći kada je trebam". Do tada je noću često, nakon što bi
otišao spavati, zvao majku da mu donese čašu vode. Ona se nikada nije odazivala.
Samo je otac dolazio. Jedne je noći spoznao da majka neće nikada doći kada je
bude trebao. Njegov se rascjep dogodio zato što je želja za majkom dovodila oca,
kojega se bojao i koji ga je zbog dozivanja majke kažnjavao, što znači da mu je
ono što je želio donosilo ono što nije želio. Poslije toga više nikada nije zvao
majku. Pretvarao se da ju ne treba, sve do jednog dana u mojoj ordinaciji, kada je
bolno zajecao i počeo dozivati: "Mama".
Male scene jesu maleni događaji, kritike i poniženja koji pogađaju stvarnu osobu
sve dok se jednoga dana, kada se dogodi velika primalna scena, to dijete ne slomi
u dubini duše.

Velika primalna scena može se dogoditi i u prvim mjesecima života. To se događa

ako dijete doživi nešto što je toliko razorno da se dijete ne može obraniti pa se od
toga doživljaja mora odvojiti. Taj doživljaj stvara nepopravljivu pukotinu, koja će
trajati sve dok dijete, kao odrasla osoba, taj doživljaj ne proživi u svoj njegovoj
punini. To se događa, primjerice, kada dijete u prvim mjesecima života odvoje od
obitelji i pošalju ga u sirotište.

Ključna primalna scena važna je zato što ona objedini stotine ranijih bolnih
doživljaja. Zbog toga, kada osoba tijekom primalne terapije ponovno proživi tu
scenu, ona donese u svijest i golem broj povezanih sjećanja. Ono što povezuje sve
te događaje jest osjećaj (kao što je: "Nitko mi neće pomoći").

Razmotrimo neke primalne scene. Opisat ćemo Nickovu glavnu scenu. Kada je
imao šest godina, upravo je završio Drugi svjetski rat i otac se vratio kući.

11
Predstojeći je Božić, prvi koje će obitelj provest zajedno od napada na Pearl
Harbour, trebao biti vrlo svečan. Nick se tome radovao onako kako se samo mala
djeca znaju radovati. Kupio je ocu kravatu, umotao je najbolje što je znao i na
zavežljaj pričvrstio čestitku koju je sam izradio. Do dva sata popodne svi su
darovi bili otvoreni, osim onoga koji je Nick pripremio za oca. U tri sata popodne
svi su uživali u punjenoj purici, osim Nicka. Otac je potpuno ignorirao njegov dar.

Napokon, netko je opazio da je dar još uvijek pod borom i donio ga za stol. Nick je
o tome događaju ispričao: "Moj je otac bio pijan i čim je vidio dar, započeo je
scenu. 'Zašto, što je pobogu, to? Nespretno umotan, naravno, ali prepoznajem
zrakoplov.' Svi su se smijali. Osjećao sam se kao da puzim pod stolom. Sramio
sam se što sam mu uopće kupio taj dar. On je nastavio, bacivši taj zavežljaj na
pod. Kada je bio pijan znao je biti bezosjećajan. Pravio se da ne zna od koga je dar,
iako je na čestitci koju sam izradio pisalo "Tata", zatim je došao do mjesta gdje
sam sjedio i slinio po meni. 'Svjetlo moga života', rekao je 'od svih dvije stotine i
deset kravata u mome ormaru, ova će od sada i zauvijek biti moja najomiljenija,
posebna...' Kakvo sranje. Samo je sipao jednu uvredu za drugom. Kada je
napokon po pedeseti put izgovorio 'Nisi trebao trošiti novac na svoga starog
taticu', nisam to više mogao podnijeti, ustao sam i otrčao od stola, misleći: K
vragu, stvarno nisam trebao!"

Objektivno gledajući, u svijetu gdje su nuklearne bombe, koncentracijski logori i

genocid postali svakodnevne pojave, ono što se dogodilo toga Božićnog
popodneva jest beznačajno. Ipak, otišlo je predaleko, kao što se obično događa s
kapi koja prelije čašu, i osudilo Nicka na gotovo dvadeset pet godina živčanih
poremećaja, seksualnih devijacija i teških napadaja depresije. Za njega, ta je
božićna kravata simbolizirala osjećaj "što god učinio, nikada neće biti dostatno
da bi me ti, tata, volio".

Tako glavna primalna scena u središte zanimanja dovodi stotine ili čak tisuće
događaja koji su djetetu značili beznađe. Od dana kada se ona dogodi, stvarni će
osjećaji prizvati u život nestvarnu osobu kako dijete v iše ne bi bilo svjesno
mnogih svojih stvarnih osjećaja. (Stoga je Nick, ušavši u pubertet, svoju potrebu
za brižnim ocem pretvorio u homoseksualne fantazije.) Nestvarno ja i dalje
potiskuje iste stvarne osjećaje kako se ti osjećaji ne bi povezali i ostvarili.
("Objektivno", Nick je prema ocu alkoholičaru osjetio samo prijezir.) Glavna
primalna scena jest kvalitativan prijelaz u neurozu.

Prije Božića 1946. godine Nick je znao biti napet. Poslije toga Božića njegova
napetost nije nestala, kao što ni njegove zanemarene potrebe i osjećaji nisu tek
tako nestali. Oni su ostali unutar njega, zaključani u njegovu umu u obliku
potisnutih sjećanja koja su prožimala cijeli njegov organizam. Oni su ga održavali
napetim. Zbog te napetosti nije bio svjestan svoga ponašanja i borio se simbolički
ispuniti svoju potrebu (pomoću homoseksualnosti).

Stoga je vrlo jasno da je u središtu neurotična borbe NADA, nada da će ono što
neurotik učini donijeti ugodu i ljubav. Neurotikova nada, ipak, mora biti
nestvarna, jer ga tjera da neurotičnom borbom od svijeta dobije nešto što
jednostavno ne postoji - osjećajne roditelje. Neurotik nastoji svijet pretvoriti u
brižne, zainteresirane i tople roditelj. Da su njegovi roditelji doista bili dobri i
osjećajni ljudi, ta borba ne bi bila potrebna.
12
Poslije glavne primalne scene, tijekom obiteljskog života dogodi se tisuće bolnih
scena. Svaka ta scena povećava djetetovu prazninu i produbljuje njegovu
neurozu. Svaka ga čini sve nestvarnijim.

Glavna primalna scena jednog drugog pacijenta bila je još dramatičnija.

Kada je Petar imao četiri godine često je dobivao batine od oca za manje
prijestupe. Petar bi pretrpio udarce, misleći da je sigurno učinio nešto doista
strašno kada ih je zaslužio, a zatim bi nastavio dalje. Jednoga dana, dok je bio
vani s majkom, doživjeli su automobilsku nesreću u kojoj je uništen obiteljski
automobil. Kad su Petar i majka stigli kući, otac ih je dočekao bijesan. "Kako si
mogla biti tako glupa!", bila je njegova prva rečenica. Još uvijek potresena od
sudara, Petrova je majka počela plakati, što je još više razbjesnilo oca. Zatim ju je
udario i pala je na pod. Petar je počeo vriskati, zaletio se u oca i zgrabio ga za
ruku, koja je bila podignuta u namjeri da zada i drugi udarac majci. Otac ga je
dohvatio, grubo ga protresao i bacio ga u zid. U tome je trenutko Peter shvatio da
bi ga otac mogao ubiti kada bi ga jako razljutio.

Od toga je dana u očevoj blizini morao paziti na svku izgovorenu riječ i na svaki
pokret. Njegovo se djetinjstvo rpetvorilo u razdoblje straha i bio je silno
zaokupljen umirivanjem oca. Ipak, još je uvijek imao majku, kojoj se mogao
obratiti. No, nije prošlo dugo, i majka je, budući da nije mogla podnijeti život sa
svojim okrutnim suprugom, počela mnogo piti, toliko da su je morali zatvoriti u
lječilište. Nakon što je odvedena, Peter je znao da je došao "kraj". Tako je i bilo.
Bio je to kraj jednog normalnog, cjelovitog ljudskog bića. Sljedećih dvadeset
godina ponašao se simbolički sa svakom osobom koju bi upoznao. Stalno je
izražavao svojd avni osjećaj: "Tata, molim te, nemoj me ozlijediti". Taj je osjećaj
zarazio svaki aspekt njegova života.

Evo još jednog primjera naizgled bezazlena početka neuroze kao životnog stanja.
Ipak, on je Anneina glavna primalna scena.

Jednoga dana, kada je imala šest godina, Anne je uhvatila kiša. Jedna ju je susjeda
pronašla mokru do kože kako drhturi. Uvela ju je u svoju kuću, grijala je pokraj
vatre i mazila je. Anne se odjednom osjetila "čudno", "smiješno" i, ne rekavši ni
riječi ljubaznoj ženi, izjurila van i otrčala kući po kiši. U svojoj je sobi jecala oko
sat vremena. Majka je došla vidjeti što se događa, ali djevojčica nije mogla
objasniti. Samo se osjećala nelagodno. Malo kasnije obrisala je suze i sišla pomoći
majci spremiti večeru.

I, to je to. Njezina glavna primalna scena. Ipak, bila je potresnija od bilo kakvih
batina, jer ju nije mogla integrirati ni razumjeti.

Prije toga kišnog dana Anne je dobivala batina kad god bi se zaprljala ili govorila
ružne riječi ili podizala haljinicu, dakle, za sve ono što se uobičajeno događa
svima nama. Pritom je svaki put osjećala da je učinila nešto loše, obvezato se
ispričavala, a zatim bi nastavila živjeti. Ipak je potpuno doživljavala ono što se
događalo. Toga kišnog dana nije učinila ništa loše. Nije se trebala ispričavati niti
je mogla uprijeti prstom ni na što konkretno zbog čega bi se osjećala onako kako
se osjećala.

13
Toplina žene iz susjedstva istaknula je prazninu njezina života. Anne je dobila
mrvicu onoga što nikada nije dobila kod kuće - vrijeme poklonjeno njoj,
ljubaznost, utjehu, jednostavnu ljudskost - i shvatila da nikada neće moći biti ono
što jest i istodobno imati majčinu ljubav. Otrčala je kući isplakati tu spoznaju
prije negoli je potpuno doživi, prije negoli osjeti ono razarajuće nikad.

Poslije suze, kada se spustila pomoći majci, njezin je stvarni život završio. Izvana
je postala ljubazna, slatka i spremna pomoći. U nutrini je postajala sve napetija.

Nastojala je utopiti svoju nelagodu u radu neprestano pomažući majci, koja je

pola vremena bila bolesna. Spremno je pomagala čuvati mlađeg brata. Borila se, a
napetost se sve više povećavala, kao i neuroza. Nije se željela brinuti o bratu.
Željela je da se brinu o njoj i da je grle. Nije željela prati suđe. Željela se igrati. Ali,
pristala je na ono što je mama željela i zanemarila sebe. Cijeli je život potrošila
nastojeći pretvoriti majku u onu dragu susjedu koja joj je ponudila ljubav bez
zadrške. Borbom je spriječila svoju spoznaju o tome kako njezina majka neće
nikada biti topla osoba kakvu ona treba. Djevojčica je bila ulovljena u zamku.

Da se prestala ponašati skromno i pristojno, izazvala bi majčinu ogorčenost zbog

same činjenice što je bila majka. Skromnost je bila Annein način izbjegavanja
potpunog odbacivanja pa je pustila mamu da bude djevojčica, a ona je preuzela
majčinu ulogu. Zbog nestvarne nade (nada je većinom nesvjesna i obično se ni ne
osjeća, nego se izražava borbom.) na svojim je leđima nosila taj veliki teret.
Jednoga dana, nadala se, naći će se nešto i za nju. Na taj se način borila za majčinu
imaginarnu ljubav, iako je, na kraju, dobivala samo pranje posuđa.

Primalna scena, stoga, jest događaj koji nije potpuno proživljen. On ostaje otuđen
i neriješen. To ne znači da postoji samo jedan doživljaj koji stvara neurozu, ali
toga puta, tj. tom glavnom primalnom scenom započinje nepovratan proces, a
svaka nova trauma produbljuje jaz između stvarnog i nestvarnog ja.

Glavna primalna scena jest trenutak u kojemu se mnoštvo malih boli, odbijanja i
potiskivanja zamrzne kako bi stvorilo novo stanje - neurozu. To je trenutak u
kojemu dijete počinje shvaćati da se mora odreći dijela sebe kako bi moglo dalje
živjeti. Ta se spoznaja, koja je toliko bolna da ju nije moguće podnijeti, nikada ne
događa u potpuno svjesnom stanju pa se dijete počinje ponašati neurotično a da
nema pojma što mu se dogodilo.

Kao što smo vidjeli, neke su primalne scene vrlo snažne. Neke nisu, primjerice,
kada majka kaže: "Ako to opet učiniš, otjerat ću te". Samo po sebi, ovo nije scena.
Njezino značenje jest ono što uništava. Prividno beznačajna prijetnja ili blagi
udarci mogu subjektivno biti jednako traumatični kao i kada dijete pošaljete u
sirotište.

STVARNO I NESTVARNO JA

Iako ću govoriti o stvarnom i nestvarnom ja, moramo imati na umu da su to

aspekti jedinstvenoga ja. Stvarno ja jest pravo ja, ono što smo bili prije negoli
smo spoznali da našim roditeljima to naše pravo ja nije prihvatljivo. Rođeni smo
stvarni. Ne moramo se truditi biti stvarni.

14
Oklop koji gradimo oko stvarnoga ja jest ono što bi Freudovi sljedbenci nazvali
obrambenim sustavnom. Ali oni drže da je obrambeni sustav nužan i da "zdrava i
dobro integrirana" osoba jest ona osoba koja ima najjači obrambeni sustav. Po
meni, normalna osoba jest ona osoba koja nema obrambenog sustava, tj. koja
nema nestvarnog ja. Što je obrambeni sustav neke osobe jači, to je ta osoba
bolesnija, tj. nestvarnija.

Primjer osobe u koje je osjetilno ja doslovno potisnuto jest jogi koja hoda po
užarenu ugljevlju ili liježe na krevet od čavala. Svakoga dana na terapiji susrećem
pacijente koji su se potpuno odvojili od svojih osjećaja kako bi se zaštitili od boli i
tako više nisu sposobni osjetiti svoje psihičke boli jednako kao što jogi više ne
osjeća tjelesnu bol.

Neurotik će, možda, povremeno osjetiti svoje ja. Kada je bolestan ili na odmoru,
nema dostatno prilika za borbu pa je osuđen na samoga sebe. To ponekad
uzrokuje psihijatrijske simptome - odjednom se osjeća "depersonalizirano",
"čudno", kao da proživljava životnu prekretnicu. Ta depresonalizacija često znači
početak stvarnosti, ali, kako neurotik misli da je njegova nestvarnost zapravo
stvarnost, počinje se osjećati kao da je njegovo stvarno ja nekakva strana sila.
Većina takvih osoba povući će se u nestvarnost na koju su navikle i ubrzo će opet
biti "svoje". Kada bi takva osoba uspjela otići korak dalje, kada bi uspjela prijeći
cijeli put i osjetiti stvarnost svoje nestvarnosti, vjerujem da bi uspjela postati
stvarna.

U neurotika je stvarno osjetilno ja zaključano zajedno s uzrokom njegove boli.

Zato on mora proživjeti tu bol kako bi se oslobodio. Proživljavanje te boli rastače
nestvarno ja na jednak način na koji ga negiranje boli stvara.

Budući da je nestvarno ja sustav nametnut izvana, organizam ga vjerojatno

odbija kao što bi odbio i bilo kakav strani predmet jer prirodno naginje
stvarnosti. Budući da nam neurotični roditelji ne omogućuju da budemo stvarni,
pribjegavamo zaobilaznim, tj. neurotičnim putovima do stvarnosti. Neuroza je
samo nestvaran način na koji se trudimo postati stvarni.

Nestvarni sustav izobličuje organizam, uzrokuje sputano odrastanje i zakržljao

razvoj. On potiskuje pravi endokrini sustav ili ga potiče na prekomjeran rad. U
razne osjetljive organe ugrađuje nepotrebnu napetost i tako uzorkuje povremen
"napadaje". Ukratko, nestvarni sustav jest cjelovit sustav. To nije samo
povremeno ponašanje. Neurotika odlikuje potpuna nestvarnost, što znači da
nijedan dio nas ne može funkcionirati na besprijekoran i normalan način.
Neuroza je neograničena jednako kao i normalnost - odražava se u svemu što
osoba čini.

Postoji način na koji neurotik može zaži ispod površine svoje simboličke borbe i
ući u boli koje ga pogone. Taj sam način nazvao primalnom terapijom. Primalna
terapija jest sustavan napad na nestvarno ja, koji s vremenom rezultira novom
kakvoćom postojanja - normalnošću - na jednak način na koji su u djetinjstvu
napadi na stvarno ja rezultirali novim načinom postojanja - neurozom. Bol je
istodobno i ulaz i izlaz.

15
ZAKLJUČAK

Primalna teorija pod neurozom podrazumijeva sintezu dvaju ja, odnosno dvaju
sukobljenih susatava. Funkcija nestvanog sustava jest potisnuti stvarni susatav,
ali, zato što stvarne potrebe nije moguće izbrisati, taj sukob nije moguće
zaustaviti. Pokušavajući naći zadovoljenje, nestvarni sustav pretvara svoje
stvarne potrebe u potrebe koje je moguće zadovoljiti samo simbolički. Stvarne
osjećaje, koji su se pretvorili u bol zato što nisu bili ispunjeni, dijete mora
potisnuti kako ga bol ne bi preplavila. Paradoksalno je to što te potrebe ne mogu
biti zadovoljene sve dok osoba ponovno ne proživi bol iz djetinjstva.

Ako zanemarene potrebe i osjećaje promatramo kao energiju koja porkeće

organizam, uočavamo da je neurotik osoba čiji je pogonski sustav uvijek uključen.
Ne postoji način na koji bi neurotik isključio taj pogonski motor, sve dok ne
proživi svoje potrebe i osjećaje u svoj njihovoj agoniji i punini. Na neki način, to
znači da nestvarni sustav mora biti srušen kako bi stvarni sustav mogao
profunkcionirati.

Jednostavan primjer, kao što je zabrana plakanja u ranom djetinjstvu, može

objasniti taj zaključak. Kamo odlaze zabranjene suze? U neke se djece pretvaraju
u začepljene sinuse i postnazalno curenje (koje nestaje kada se osoba tijekom
primalne terapije iz dubine duše isplače). U nekih osoba potisnuta tuga pronalazi
izlaz u iskrivljavanju usana ili u melankoličnu izgledu. Dijete u svakom slučaju
prestaje osjećati svoje stvarne potrebe i počinje se izražavati simbolički. Upravo
to posredno izražavanje sprječava da samoga sebe lišava ispunjenja svojih
stvarnih potreba.

Nestvarni sustav pretvara stvarne potrebe u bolesne potrebe. Neke osobe

previše jedu kako ne bi osjetile prazninu. Hrana simbolizira ljubav. Prejedanje,
stoga, jest jedan od načina simboličkog izražavanja.

Kada dijete stvarne potrebe pretvori u simboličke, više ih nije moguće zadovoljiti,
što znači da u trenutku kada se dogodi glavno otuđenje tijekom glavne primalne
scene, nastaju i dva ja, koja su u neprestanu dijalektičkom sukobu. Nestvarno ja
od tada sprječava očitavnje stvarne potrebe i njezino zadovoljenje. Zbog toga,
primjerice, ljubav i privrženost učiteljice može samo poboljšati stanje, pa tako
dijete neće patiti u trenutku kada ga brižna učiteljica zagrli ili mu pokloni
pozornost. Ali pozornost učiteljice ne može zaliječiti rascjep koji je nastao zaot
što su djetetovi svemogući roditelji tijekom prvih ključnih godina njegova života
djetetu danonoćno uskrćivali pozornost i ljubav. rascijepljenu djetetu učiteljičin
zagrljaj donosi bol za onim što u svojoj boitelji nije nikada imalo.

Primalne su boli odvojene od svijesti, jer svijest znači nepodnošljivu bol.

Primalne boli jesu ono što dijete proživljava kad ne može biti ono što jest. Kada
sae boli odvajaju od svijesti, raste i napetost. Bol se raspršuje. Javlja se pritisak
zenmarenih i otuđenih osjećaja, koji žele izići na površinu. Ta napetost rađa
energična poslovnog čovjeka, ovisnika o drogi, homoseksualca, a svaki od njih na
svoj način pati i razvija vlastiti životni stil ili "osobnost" kako bi pokušao umanjiti
i, možda, s vremenom otupiti bol. Ovisnici su često iskreniji od poslovnih ljudi i
homoseksualaca. Oni su obično svjesni činjenice da trpe od boli.

16
Primalne boli jesu neriješene primalne potrebe. Napetost je osjećaj tih potreba
odvojen od svijesti. Napetost se u umu očituje kao nesuvislost, smetenost, slabo
pamćenje, a u organizmu kao napetost mišićja i poremećaj probavnih procesa.
Napetost je simbol neuroze. Ona osobu tjera na rješavanje problema. Ipak, dokle
god neurotik ne osjeti svoje primalne boli, tj. dokle god ih svjesno ne prožive, ne
može ih se riješiti.

Neurotična je bol beskrajna, jer potrebe iz ranog djetinjstva ostaju neispunjene.

Neurotikova borba jest neprekidan pokušaj njegova roganizma da spriječi
osjećanje potrebe. Ta nas borba istodobno sprječava da osjetimo veliku bol
stvarne potrebe i da na taj način napokon tu potrebu riješimo. Neka osoba može
biti u zagljaju desetaka ljubavnih partnera i niakda se ne riješiti potrebe za
roditeljskom toplinom. Netko može predavati tisućama studenata i istodobno
imati očajničku ptrebu da ga roditelji slušaju i razumiju. To je neproživljena
potreba, koja će tu osobu tjerati na sve više predavanja. Borba ne zadovoljava
upravo zato što je simoblična a ne stvarna.

Svaka stvarna potreba ili potisnuti osjećaj koji proizlazi iz odnosa s roditeljima u
ranom djetinjstvu mora se simbolički izražavati sve dok se ne usmjeri prema
roditeljima. Funkcija primalne terapije jest pomoći ljudima da postanu stvarni
tako što će zaći ispod svojih simboličkih radnja u svoje stvarne osjćeaje, a to
znači pomoći osobi da želi ono što joj treba. Malo dijete koje se normalno razvija
traži ono što mu treba, jer osjeća te potrebe. Kako postaje neurotično, njegove se
želje i potrebe razdvajaju (jer ne može dobiti ono što mu treba) pa počinje željeti
ono što mu ne treba. U odrasle osobe to se može očitovati kao žudnja za
alkoholom, drogom, odjećom, novcem. Te bi potrebe trebale ublažiti napetost
neshvaćenih stvarnih ptreba. Ali alkohola, droge, odjeće ili novca neće nikada biti
dostatno da ispune prazninu.

TREĆE POGLAVLJE

PRIMALNA BOL

Način na koji reagiramo na bol važan je kako bismo razumjeli primalnu teoriju i
primalnu terapiju. Ukratko ću izložiti istraživanja koja su mi pomogla oblikovati
tu teoriju.

E. H. Hess je, istražujući skupljanje i širenje zjenica kao reakciju na neke

podražaje, uopčio da se zjenice šire ako je podražaj ugodan, odnosno sužava ako
je neugodan. Kada su ispitanicima pokazali slike mučenja, zjenice su im se suzile,
a kada su ih zamolili da te mučne slike, zapamte, zjenice su im se automatski i
nehotično suzile. Vjerujem da se jednako događa, ali na znatno dublji način, kada
se dijete suoči s neugodnim prizorima. To znači da je povlačenje od boli opća
reakcija organizma, koja uključuje osjetilne organe, moždane procese, mišićje itd.,
kao u Hessovim pokusima.

Zaključujem da je udaljavanje od velike boli ljudski refleks koji ide od povlačenja

prstiju od vrućeg štednjaka preko skretanja pogleda s osobito strašne scene u

17
filmu strave do skrivanja bolnih misli i osjećaja od samoga sebe. Vjerujem da je
ovo načelo boli bitno za nastanak neuroze.

U primalnoj sceni dječji se organizam isključuje pred potpunim shvaćanjem i

postaje nesvjestan, jednako kao što fizička bol može onesvijestiti i najčvršću
osobu. Primalna bol jest neproživljena bol pa stoga neuroza, iz te perspektive,
jest refleks - trenutna reakcija na bol u cijelom organizmu.

T. X. Barber ispitivao je tjelesne funkcije osoba pod hipnozom. Ispitanici su

djelovali kao da su budni, iako su pod hipnozom dobili naputak da neće osjećati
ništa. Kada su im dali podražajna sredstva za obl rekli su da ne osjećaju bol, iako
su svi tjelesni pokazatelji upućivali na suprotno. U drugim pokusima, u
hipnotiziranih ispitanika s bolovima uočene su elektroencefalografske promjene
(promjene moždanih valova), iako su rekli da ne osjećaju ništa.

U smislu primalne terapije to bi značilo da tijelo i mozak neprestano reagiraju na

bol, čak i onda kada osoba nije svjesna njezina razarajućeg učinka. fiziološka
mjerenja pokazuju da tijelo ispitanika reagira na bolne podražaje čak i nakon što
su mu dani analgetici. Fizički reagirati na bol i biti svjestan boli mogu biti dvije
odvojene pojave.

Kada se tijelo isključi zbog nepodnošljive boli, potrebno mu je nešto što će

primalne boli držati skrivenima i potisnutima. Tome služi neuroza. Ona osobi
koja je pretrpjela bol odvraća pozornost od te boli i preusmjerava ju prema nadi,
tj. prema onome što može učiniti kako bi zadovoljila svoje potrebe. Budući da
neurotika pritišću njegove neispunjene potrebe, njegova percepcija i spoznaja
moraju se skrenuti u suprotnom smjeru od stvarnosti.

Koncept blokade boli važan je za moju hipotezu, jer vjerujem da je osjećanje

jedinstven i sveobuhvatan proces u organizmu i kada zapriječimo tako važne
osjećaje kao što su primalne boli, utječemo na našu opću sposobnost da
osjećamo.

Primalni osjećaji su poput golemog spremnika, a neuroza je poklopac toga

spremnika. Ona nam služi da potisnemo gotovo sve osjećaje, i ugodu i bol. Zbog
toga postprimalni pacijenti, svi odreda, svjedoče da poslije terapije "opet mogu
osjećati". Govore kako prvi put od djetinjstva stvarno osjećaju zadovoljstvo.

Slika spremnika boli kod neurotika nije samo metafora. O tome na ovoaj ili onaj
način svjedoče mnogi pacijenti (da oko sebe ili u sebi nose otrovan spremnik
boli). Primjerice, svaki put kada otac udari dijete, dijete se osjeća ovako: "Tata,
molim te, budi dobar prema meni! Molim te, nemoj me tako plašiti!" Ali dijete to
ne kaže iz mnogo razloga. Obično je toliko zaokupljeno borbom da nije svjesno
svojih osjećaja, a kada bi i bilo, takva bi iskrenost ("Plašiš me, tata") mogla toliko
ugroziti oca da bi dijete moglo dobiti još veću kaznu. Stoga dijete ono što ne
može izraziti riječima izražava tako što postaje pažljivije, više se ispričava,
postaje sve manje namjetljivo, sve se bolje i pristojnije ponaša.

Tako su primalne boli, jedna po jedna, pohranjuju, zazidane u slojevima

napetosti koja želi izići na površinu. A moguće ih je osloboditi samo ako ih se
poveže s njihovim uzrocima. Nije potrebno da osoba proživi ni poveže svaki

18
događaj, ali mora osjetiti općeniti osjećaj koji leži iza mnogih događaja. U
prethodno navedenom slučaju, kada je osjećaj vezan za tatu, osobu će preplaviti
sjećanja (pohranjena u "spremnik") na situacije kada je osjećala strah od oca. to
je dokaz postojanja ključnih primalnih scena, oglednih događa mnogih doživljaja,
od kojih je svaka povezana sa središnjim osjećajem. Primalni proces jest
postupno i metodičko pražnjenje spremnika boli. Kada se taj spremnik isprazni,
mislim da je osoba stvarna ili zdrava.

Iza primalnih boli nalazi se potreba za preživljavanjem. Dijete će učiniti ono što
mora kako bi udovoljilo roditeljima. Jedan je pacijent to izrazio ovako: "Udaljio
sam se od samoga sebe, ubio sam maloga Jimmyja, jer je bio grub i divlji i bučan,
a oni su željeli nešto povučeno i profinjeno. Morao sam se riješiti maloga Jimmyja
kako bih preživio s tim mojim ludim roditeljima. Ubio sam svoga najboljeg
prijatelja. Bilo je to loše, ali i jedino što sam mogao učiniti."

Budući da je svatko od nas bio cjelovito ljudsko biće, naše stvarno ja neprestano
će se probijati prema površini kako bi stvorilo mentalne veze. Kada ne bi bilo te
intrinzične potrebe za cjelovitošću, mogli bismo zauvijek odbaciti stvarno ja. Ono
bi spokojno ležalo unutar nas i nikada ne bi ni pokušalo zadrijeti u naše
ponašanje. Ono što pokreće neuroze jest potreba za cjelovitošću, potreba da
imamo svoje prirodno ja. Nestvarno ja jest prepreka, neprijatelj koji mora biti
potpuno uništen. Primalni terapeut mora uložiti velik napor kako bi prisilno
vratio organizam u boli iz ranog djetinjstva. Bez obzira na to koliko pacijent želi
ozdraviti, uvijek postoji otpor prema proživljavanju bolnih osjećaja. U biti, većina
pacijenata, kada dođe na prag ponovnog proživljavanja boli, osjeća strah da će
"poludjeti".

Za našu svrhu, najvažniji aspekt primalne boli jesto to što ona zauvijek ostaje
zarobljena, jednako netaknuta i intenzivna kao i na dan nastanka. Ona ostaje
netaknuta, bez obzira na životne prilike i iskustvo osobe, kakvo god oni bili.
Pacijenti od četrdeset pet godina proživljavali su svoje boli iz ranog djetinjstva
razornom snagom, kao da ih ponovno doživljavaju, iako su se dogodile možda i
prije četrdeset godina. I vjerujem da ih uistinu ponovno proživljavaju. Dijete
nikada ne proživi potpuno svoju bol. Ona biva prekinuta i potisnuta prije negoli
dijete potpuno osjeti njezino djelovanje. Ali ta je bol nevjerojatno strpljiva. Ona
obitava u našoj blizini i svakoga nas dana, na različite suptilne načine, podsjeća
na svoje postojanje. Rijetko će na silu tražiti da ju se pusti. Češće će postati toliko
isprepletena s našim osobnim sustavom da ju je nemoguće osjetiti i kao takvu
prepoznati. Živčani susatav očituje bol. I to čini automatski, jer se bol negdje
mora izraziti, bila ona prepoznata ili ne. Bol se može očitovati u neprekidnom
smiješku koji govori: "Budi dobar prema meni", ili u tjelesnom oštećenju koje želi
reći: "Skrbi se o meni". Bučno i glasno ponašanje, pametovanje u društvu želi reći
"Obrati pozornost na mene, tata!" Bez obzira na položaj koji je osoba postigla u
životu, bez obzira na to koliko je njezina obrana razborita ili "zrela", zagrebemo li
ispod površine, ispod toga sjaja pronaći ćemo povrijeđeno dijete.

Želim istaknuti da proživljavanje primalne boli ne znači samo spoznati da bol

postoji, nego tu bol doživjeti. Budući da smo psihofizička bića, vjerujem da
nijedan pristup koji razdvaja tu cjelinu ne može biti uspješan. Klinike za
mršavljenje, klinike za govor, pa čak i psihoterapijske klinike jesu mjesta za

19
izolaciju simptoma i njihovo liječenje odvojeno od cjelokupnog sustava. Neuroza
nije ni emocionalna ni mentalna bolest, ona je oboje. Da bi osoba opet postala
cjelovita, ona mora osjetiti i prepoznati rascjep i krikom izraziti vezu koja će ju
opet učiniti cjelovitom. Što osoba taj rascjep intenzivnije osjeti, to će njezin
doživljaj sjedinjenja biti intenzivniji i temeljitiji. Primalna hipoteza povezuje sve
doživljene boli, koje nisu u doticaju sa stvarnošću, s primalnim bazenom boli.
Postojanje toga bazena jest razlog zbog kojega neugodni osjećaji dugo opstaju,
čak i onda kada je neugoda posljedica neke sitne neugodnosti ili kritike.

Svatko od nas vjerojatno poznaje neku neljubaznu ili tjeskobnu osobu, nekoga
tko se svakoga jutra budi ljutit i tjeskoban bez vidljiva razloga. Odakle izviru ti
osjećaji svakoga dana? Mislim da izviru iz primalnog bazena osjećaja.

Sve što nagriza nestvarnu fasadu dodirnut će taj bazen i potaknuti bol. Primjerice,
jednoj pacijentici čija majka nije nikada bila zadovoljna njezinim izgledom njezin
je mladić usput rekao da joj lijepe plave oči baš ne pristaju uz crnu kosu. Ta
naizgled nevažna primjedba potaknula je u njoj dubok osjećaj odbacivanja, koji
nije mogla zaustaviti, iako je "znala" da on ne misli ništa loše. razgovor o tome
događaju primijenili smo kao sredstvo za ulazak u njezinu bol. Proživljavanje
primalne boli nazivam primalom. Osoba može dobiti desetak komplimenata iste
večeri, ali jedna mala kritika potire sve komplimente, jer je na površinu izvukla
osjećaj bezvrijednosti, nepripadanja, nepoželjnosti itd., koji je prati cijeloga
života. Neurotike često privlače kritični ljudi baš zato što se tako mogu
simbolički boriti sa surogatima svojih kritičnih roditelja kako bi napokon riješili i
prevladali kritiku. Riječ je o istom dinamičkom procesu zbog kojega se netko
veže za hladnu i rezerviranu osobu kako bi simbolički (preko nje) od svojih
roditelja načinio tople ljude. To je bit neurotične borbe - postaviti situaciju kakva
je izvorno bila u obitelji i pokušati je riješiti, oženiti slabića i pokušati ga
isprovocirati da bude snažan ili pronaći snažnog muškarca i nemilosrdno ga
napadati kako bi postao slab i nemoćan. Zašto muškarci simbolički "žene" svoje
"majke", a djevojke se "udaju" za svoje "očeve"? Zato da od njih načine prave
ljude pune ljubavi. Budući da se to ne može dogoditi, sigurno je samo to da će se
borba nastaviti. Netko bi na ovome mjestu mogao postaviti pitanje: "Kako
možemo znati da neurotik doista pati od neke velike boli?" U svakom slučaju koji
sam vidio, neovisno o njegovoj psihijatrijskoj dijagnozi, jednom kada se obrana
slomi, bol izbija na površinu. Bol je uvijek prisutna, samo je raspršena u
organizmuu u obliku stanja opće napetosti.

Nadalje, moguće je psotaviti i sljedeće pitanje: "Kako znamo da osoba

jednostavno ne odgovara na bol koju joj nameće terapeut?" Prije svega, terapeut
ne nameće bol. Napad na obranu omogućuje pacijentu da osjeti samoga sebe,
svoje potrebe, želje i boli. Drugo, jednom kada se uništi veći dio prepreke u
mislima i osjećajima, osjećaji neprekidno i sponatano naviru. Treće, bol odmah
vrća pacijenta u djetinjstvo i gotovo se nikada ne usredotočuje na terapeuta.

Začudnim preokretom u razmišljanju počeli smo vjerovati da je osoba koja

najbolje podnosi bol najjača i najspretnija, da osoba koja u tišini trpi jest "prava
osoba", ona koja može sve "podnijeti". Ipak, samo nestvarna osoba može
"najbolje" podnositi, jer je očvrsnula od boli. To bi moglo značiti da osoba koja
samu sebe najviše negira i koja najbolje trpi osvaja nekakvu nagradu za najboljeg

20
neurotika. Čini se da postoji izravan odnos između samozatajnosti i onoga što
kod čovjeka sa Zapada nazivamo vrlinom, ne samo u zapadnjačkom religijskom
svijetu, u kojemu je odricanje uznosito, nego i u životu obična čovjeka, koji
naporno radi kako bi uzdržavao obitelj i može preuranjeno umrijeti kao žrtva
toga rada. Osoba koja nikada nema vremena za sebe, koja se žrtvuje, završi tako
što doslovno žrtvuje samu sebe. Vjerujem da sammo u tome smislu možemo reći
da nestvarnost ubija.

ČETVRTO POGLAVLJE

BOL I SJEĆANJE

kada se neurotik prvi put rascijepi, čini se da se dijeli i sustav pamćenja.

Postoje stvarna sjećanja, pospremljena zajedno s boli, i sjećanja povezana s

nestvarnim sustavom. Funkcija nestvarnog sustava jest analiza, filtiriranje ili
blokiranje sjećanja koja bi mogla prouzročiti bol. Svaka nova primalna scena
tjera dijete da blokira još jedan dio svojih doživljaja, pa tako svaka glavna bol ima
oko sebe skup poveznica kojima je zapriječen pristup k punoj svijesti. Što je
trauma veća to je vjerojatnije da će utjecati na neke dijelove sjećanja.

Primalna hipoteza kaže da je to sjećanje pohranjeno zajedno s boli, a povratiti se

može ponovnim osjećanjem te boli. Primalni pacijenti, svi do jednoga, bivaju
iznenađeni načinom na koji primalna terapija otvara njihovu banku sjećanja.
Jedna je žena započela terapiju tako što je proživjela jedan doživljaj iz dobi od
šest mjeseci i od tada je svakoga dana terapije proživljavala po jednu godinu
života sve dok nije proživjela cijeli život. Tijekom svake seanse sjećanje joj se
znatno širilo, ali ne i izvan razdbolja koje je proživjela upravo toga dana. Kada se
sjetila kako su je ostavili u kolijevci, sjetila se i kuće u kojoj je tada živjela, kako
su baka i djed dolazili igrati s njom, kako ju je brat uštipnuo dok je bespomoćno
ležala.

Sjećanje je blisko povezano s boli. Nastojimo zaboraviti ona sjećanja koja su

previše bolna da bi bila svjesno integrirana i prihvaćena. Stoga će neurotik na
nekim važnim područjima imati nepotpuna sjećnaja.

Slijedi nekoliko sensa tijekom kojih su pacijenti proživljavali primalne scene.

Prva secna: jedna tridesetogodišnja učiteljica proživljava scenu s pojačanim

gnjevom: "U kolicima je vode niz hodnik. Mračno je. Uzimaju je iz kolica i
stavljaju je na krevet. Sama je. Strašno je... Uh! (Ovdje se presavija kao da ju je
netko udario u trbuh.) Bože moj! Stavili su me u krevet na tri godine. Ne mogu to
podnijeti! Ne mogu to podnijeti!"

Ova se scena u njezinom sjećanju dogodila tijekom četvrtog mjeseca terapije.

Toga je dana došla uzrujana, a nije znala zašto. Kada je počela govoriti i osjećati
postajala je sve uznemirenija i počela je govoriti u trećem licu: "U kolicima je
vode niz hodnik". U trenutku kada se prebacila iz treće osobe "ona" u prvi osobu

21
"ja", iznenada se presavila. Bio je to prijelaz iz razdvojenoga ja u jedinstveno ja.
Izgovarajući "Ne mogu to podnijeti!", vrištala je i grčila se od boli. Dan o kojem je
pričala bio je onaj kada su joj, u dobi od pet godina, otkrili da ima reumatsko
srčano oboljenje i stavili je u krevet na tri godine. Doživjela je to kao prokletstvo i
rascijepila se kako bi joj bol bila podnošljiva. Otada je promatrala samu sebe
kako prolazi kroz život kao da se radi o dvije osobe. Kao da je govorila: "To se ne
događa meni, događa se njoj".

(Kao što je prethodno istaknuto, ne uključuje svaka primalna scena izravno

roditelje. Ali ako su roditelji puni ljubavi i brižni, vjerujem da dijete, bez obzira
na traumu, neće doživjeti rascjep. Sjećam se jedne žene koja se sjećala
bombardiranja sirotišna na jugoslavensko-talijanskoj granici. Prevladavajući
osjećaj je još uvijek bio: "Mama, bojim se. Gdje si? Vrati se i zaštiti me, molim te!"
Razgovarala je o tome detalju poslije primalne terapije i rekla da je rat za nju bio
potpuno nepodnošljiv, jer nije bilo nikoga tko bi joj objasnio što to znači, nikoga
tko bi je zaštitio i učinio da se osjeća sigurno. Sama nije mogla izdržati toliki stres
u tako ranoj dobi.)

Scena koju je opisala žena s reumatičnim srčanim oboljenjem bila je u početku

tek maglovito prisjećanje. Sjećala se bojanke, ispijanja mlijeka u krevetu itd., ali
ničega konkretnog. Bol je sve uspomene pokopala duboko ispod površine. Nakon
što je proživjela tu scenu, rekla je da osjeća mišiće duboko u nogama i kosti
stopala. Odjednom je shvatila zašto je u životu izbjegavala svaku fuzičku
aktivnost, čak i želju za njom. U stvari, zatomila je ne samo svjesnu želju nego i
udove koji su trebali ostvariti instinktivnu želju za trčanjem i igrom.

Trebala su joj četiri mjeseca da dopre do tih sjećanja. Kada se to dogodilo, bilo je
gotovo automatski, kao da je tijelo postalo spremno izdržati i veću bol. Sjećanje
je stiglo obrnutim redoslijedom od onoga kako je nastalo. Prvoje sjećanje bilo o
razdvojenosti, gdje opisuje "nju" i što se "njoj" događa. Potom se prisjeća malih i
važnih dijelova toga događaja - vožnje u kolicima niz hodnik, stavljanja u krevet,
itd. Ta nepovezana sjećanja bila su kao fitilji koji se međusobno potpaljuju sve do
onog jednog, cjelovitog i eksplozivnog trenutka kada se razdvajanje iskustveno
doživljava (kada "ona" postaje "ja") i ponovno postaje jedno.

Druga scena: jedna dvadesettrogodišnja žena, tijekom drugog tjedna terapije,

prisjeća se ovog događaja: "Bilo mi je sedam godina. Odveli su me da posjetim
majku u bolnici ili nešto slično. Vidim njezinu plavu spavaćicu i bijele krute
plahte. Vidim njezinu zapetljanu kosu, kao da nije počešljana. Sjedim na krevetu...
Ne znam. To je sve čega se sjećam." Potaknuo sam je na osjećanje i zamolio je da
gleda. Ona nastavlja: "Mislim da sjedim pokraj majke. Gledam je... Ah! Njezine oči!
Njezine oči! Ona ne zna tko sam ja! Majka je luda. Luda je!"

To je sjećanje otvorilo mnogo toga. Uvijek je mislila da sanja kako je majka

pokušava ubiti, ali se kasnije uspjela prisjetiti kako joj je majka doista doživjela
živčani slom tijekom kojega je pokušala ubiti djecu. Odmah se počela sjećati
cijeloga doživljaja. Znala je da je majka smještena u ustanovu za duševne
bolesnike. Uvijek bi se prisjećala samo odabranih dijelova te scene - odlaska u
bolnicu, vožnje lifotm itd. - ali se nikada nije mogla sjetiti da je doista vidjela
majku ni istine o njezinu stanju.

22
Rascjepe koji su se dogodili tijekom ovih scena moguće je povezati sa stanjem
amnezije i, iako nisu tako traumatični ni potpuni kao amnezija okojoj ponekad
čitamo, ako je situacija u svojoj cijelosti neprihvatljiva, kao, primjerice, u slučaju
oca silovatelja (izdvojeno iz jednog primalnog slučaja), može se dogoditi da bol
izbriše velika pdoručja sjećanja, od godinu ili dvije života, prije i poslije toga
događaja. Ponekad se hipnozom može doprijeti do nekih davnih događaja
potiskujući čimbenik boli, ali ne vjerujem da hipnoza može dotaknuto ona
područja na kojima bol prevladava. Pacijentica koju je otac silovao u ranoj dobi
može do toga sjećanja doći tek poslije tridesestak primalnih seansa, a i tada samo
postupno.

Jedan dvdesetsedmogodišnji muškarac, dok se tijekom terapije prisjećao

djetinjstva, odjednom se sjetio kako ga je udarila ljuljačka, što je bio potpuno
zaboravio. Sjećanje nije proporcionalno boli koju je u tome trenutku osjetio.
Proživio ga je ovim redoslijedom: "Ne znam zašto se osjćam tako loše. Tu je ta
ljuljačka i udarit će me. I doista me mlatnula. Joj! Mora biti još nešto. Gdje je
mama? Mama, mama! To je to. Nitko nije došao. Nitko nikada nije dolazio. Uvijek
sam bio sam i nitko se nikada nije brinuo o tome gdje sam. Ooo, mama, mama,
brini se o meni, molim te!" Rekao je da je razlog zaborava svega u svezi s tim
danima u tome što se nikada nije želio suočiti sa činjenicom da je bio neizmjerno
usamljen i odbačen: "Zato sam jednostavno zaboravio događaj s ljuljačkom".
Sjećanje na udarac ljuljačke nije bilo važno samo po sebi. Značenje koje je ležalo
u pozadini toga događaja bilo je razorno i upravo je to - da nitko ne skrbi o njemu
- bilo potiskivano a zatim tijekom života izražavano pokušajima da natjera druge
da im bude stalo. Kada je postao spreman suočiti se s činjenicom da njegovu
majku, koju je zamišljao kao osobu punu ljubavi, u biti nije nikada bilo briga za
njega, sjećanje na ljuljačku postalo je svjesno, potpuno i stvarno.

Sjećanja neurotika često su snolika, a osoba može imati poteškoća upamtiti

događaje iz ranog djetinjstva jednako kao i prisjetiti se nekih svojih snova.
Vjerujem da za postojanje konkretnog sjećanja mora postojati i konkretan
doživljaj, tj. osoba mora biti potpuno uključena u svoj doživljaj, a ne odijeljena od
njega strahom ili uznemirenošću. Neki su pacijenti kroz život prolazili gotovo
potpuno nesvjesni onoga što im se događa. Mnogi su se žalili da im se život ne
događa. Događao se nestvarnom dijelu njihove osobnosti. Kroz život su išli, a da
nisu bili "potpuno prisutni". Obično su živjeli kao iza neke zapreke koja filtrira
utjecaj loših doživljaja, a propušta sammo ugodne doživljaje. Kada primalni
pacijent zagrebe u tu zapreku, može započeti sa spoznavanjem značenja nekih
doživljaja i ponašanja koje je do tada zasjenjivala bol.

Napomenuo bih da su sjećanja toliko potisnuta da odražavaju elemente slične

bolima glavne primalne scene. Ako neka današnja uvreda pokrene neku
potisnutu bol iz djetinjstva, primjerice, osjećaj da smo glupi, može se dogoditi da
taj događaj zaboravimo ili ga tek maglovito zapamtimo. Koliko ćemo ga zapamtiti
ovisi o tome koliko su situacija i osjećaji slični povrjedi iz djetinjstva. Postoji
nekoliko implikacija u činjenici da sustav nstvarnog pamćenja započinje s prim
glavnim primalnim događajem, tj. scenom. Na primjer, neurotik se može
savršeno sjećati datuma, mjesta i povijesnih činjenica, čak i vlastitog života, a da
istodobno njegovo pamćenje prihvaća samo nestvarnu fasadu, koja govori:
"Gledaj kako sam sjajan i svestran". Dublji aspekti njegova pamćenja mogu biti

23
potpuno blokirani. Sjećanja na nestvarnog sebe selektivna su i opstaju u umu
kako bi ublažila napetost i ojačala ego. To znači da je ono što nazivamo dobrim
pamćenjem u neurotika često samo obrana od stvarnog sjećanja.

Evo jednog slučaja koji može pomoći razjasniti odnos boli i pamćenja. jedna
mlada žena u ranim dvadesetim godinama dobro je podnosila primalnu terapiju.
Doživjela je dva primala i postigla dobar uvid. Pri kraju drugog tjedna doživjela je
tešku automobilsku nesreću. Slomila je više kostiju i dijagnosticiran joj je
traumatični potres mozga. Kada je došla k svijesti, nije se sjećala nesreće.
Liječnici su sumnjali da će joj se vratiti sjećanje na tu traumu i rekli su joj, ako se
u sljedećih nekoliko tjedana ne sjeti nesreće, kako postoji velika mogućnost da je
se nikada više ni neće sjetiti.

Poslije nekoliko tjedana dostatno se oporavila za povratak na terapiju. Prije

povratka dobila je grčeve u želucu i tri je dana imala problema s crijevima. Poslije
primalne terapije, zbog velike boli iz ranog djetinjstva, automatski je, bez ikakve
upute, prešla na najsvježiju bol - automobilsku nesreću. Prošla je kroz cijeli taj
traumatični događaj, od početka do kraja, kroz svaku pojedinost, bez svjesnog
napora da se prisjeti. Vidjela je automobil koji se približava, čula je sudar, osjetila
udarac u glavu i ispustila tako zastrašujuće krikove kakve nije uspjela ispustiti ni
u trenutku samoga događaja. Ispričala je svaku pojedinost nesreće, bez ikakvih
nejasnoća u mislima. To nam govori da fizičke posljedice udarca u glavu same po
sebi možda nisu uzrok gubitka pamćenja, da popratna bol možda pomaže
isključiti sjećanje na strašan događaj. Ako je ova pretpostavka točna, bit će
moguće kroz primalnu terapiju provesti i osobe s teškim traumama, kao što su
silovanje, kako bi im se povratilo sjećanje na taj događaj.

Ne vjerujem da nerotik može imati potpuno pamćenje sve dok ima primalnu bol.
Nakon što osoba prođe primalnu terapiju, čini se da joj se pamćenje naglo
povećava, a većina pacijenata s lakoćom se prisjeća prvih mjeseci života i svih
događaja, jednog za drugim. Čini se kao da se s proživljavanjem boli širom otvara
cijeli sustav pamćenja.

PETO POGLAVLJE

PRIRODA NAPETOSTI

Kada govorimo o primalnoj boli, ne postoji neuroza bez napetosti. Pod tim
mislim na neprirodnu napetost, kojoj nije mjesto u psihološki normalnu čovjeku,
ne na prirodnu napetost, koja je svakome od nas potrebna da bismo mogli živjeti.
Neprirodna napetost jest kronična napetost. Ona je pritisak potisnutih ili
neriješenih osjećaja i potreba. Kad god govorim o napetosti, mislim na
neurotičku napetost. Ono što neurotik osjeća, umjesto stvarnih osjećaja, jesu
stupnjevi napetosti. Manja napetost obično donosi dobar osjećaj, veća napetost
loš. Neurotik se svojim ponašanjem nastoji osjećati bolje.

Odakle dolazi napetost i kakva joj je funkcija? Vjerujem da je napetost, kao

sastavni dio neuroze, mehanizam za preživljavanje koji pokreće organizam na

24
ispunjavanje potreba ili zaštitu od proživljavanja kobnih osjećaja. U oba slučaja,
ona nastoji održati kontinuitet i cjelovitost organizma. Primjerice, ako nas ne
hrane, u nama raste napetost koja nas tjera na traženje hrane i zadovoljavanje te
potrebe. Ako nas ne grle ili ne hvale, to nas tjera na akciju. Ako ta potreba ustraje
tijekom prvih mjeseci i godina života, nezadovoljavanje te potrebe postaje bolno
i nepodnošljivo. Da bismo potisnuli bol, potiskujemo potrebu, koja ostaje u nama
u obliku napetosti. Ona opstaje kao napetost sve dok se u svijesti ne prespoji i
tako ukloni. Potisnuto kretanje (prestani trčati, sjedi mirno itd.) također se
pretvara u napetost, koja se na kraju prespoji i ukloni.

Ukratko, svako presudno potiskivanje kretanja ili osjećanja u ranom djetinjstvu

postaje potreba koja traje sve dok se ne proživi i izrazi te na taj način razriješi.

Nepovezanost se održava strahom. Strah signalizira kada je bol (potreba ili

osjećaj koji može prouzročiti bol) blizu svijesti. Strah potiče obrambeni sustav na
djelovanje i stvara najrazličitije sustave kako bi odagnao tu potrebu. Strah je
automatska reakcija, dio mehanizma opstanka. On priprema organizam na
odbijanja udarca na isti način na koji se ukočimo prije cijepljenja. Kada se sustav
nije kadar uspješno obraniti od boli, nastaje svjesna bol, tj. tjeskoba. Strah,
jednako tako, obično ne osjećamo na svjesnoj razini. On postaje dio općeg bazena
napetosti.

Tjeskoba je strah koji osjećamo, ali koji ne fokusiramo na pravi način. Tjeskoba
se javlja kada obrambeni sustav oslabi, što omogućuje osjećaju straha da raste u
svijesti. Budući da strah nije povezan, tjeskoba često nije fokusirana. U osnovi,
tjeskoba je strah od mogućnosti da nas ne vole. Većina nas odbija tjeskobu i
stvara sve one vrste osobnosti koje nas spašavaju od osjećaja da nas ne vole.

Osobnost nastaje kao zaštita. Funkcija osobnosti jest zadovoljiti djetetove

potrebe. To znači da će dijete nastojati biti ono što "oni" žele kako bi napokon
bilo voljeno. U nastojanju da bude "oni" stvara se napetost. Ako je dijete u skladu
sa samim sobom, napetosti nestaje. Biti u skladu sa samim sobom znači biti
cjelovit - tijelo i um su u doticaju. Pretpostavimo da dječak osjeća potrebu da ga
otac grli, ali otac misli da se "muškarci" ne grle i niječe svoju potrebu i ponaša se
grubo. Takva opora osobnost istodobno stvara i veže napetost. A onda dječak
odraste, dobije čir na želucu i pošalju ga na psihoterapiju.

Ubrzo ću ga tijekom terapije nazvati pederom. Tada postaje tjeskoban. Otkrio

sam ga, tj. upro sam prstom u njegovu potisnutu potrebu, koja se vjerojatno
pretvorila u latentne homoseksualne osjećaje. Može se dogoditi da postane ljut
na uvredu, ali ta je ljutnja samo prikrivena stvarna rana - obrana od osjećanja
stvarnihh potreba. Njegova ljutnja jest način opuštanja napetosti. Razlog zbog
kojeg je dječak uopće postao ljut jest želja da ga otac voli, ali je taj motiv odavno
pokopan. Kako bismo mu uklonili ljutnju treba ga suočiti s nedostatkom ljubavi i
odobravanja - s primalnim beznađem.

Svako sadašnje ponašanje koje se temelji na potisnutim (nesvjesnim) osjećajima

iz djetinjstva jest simbolično. To znači da osoba pokušava svoje potrebe iz
djetinjstva zadovoljiti s pomoću nekih sadašnjih konflikata. Svako sadašnje
ponašanje utemeljeno na tim nesvjesnim potrebama nazivam simboličkim
izražavanjem. U tome smislu osobnost neurotika jest simboličko izražavanje.

25
Način na koji se drži, kako izgleda i hoda, načini su na koji reagira na
zaboravljene osjećaje iz djetinjstva.

Samo povezivanje može zaustaviti kronične neurotične napetosti. Druge

aktivnosti nakratko olakšavaju napetost, ali ju ne uklanjaju. Moje je mišljenje da
ne postoji urođena ni temeljna napetost. To su samo razvoji elementi izrasli iz
ranih neurotičkih uvjeta. Neurotik je napet bez obzira na to je li svjestan te
činjenice ili nije.

Neuroza nije sinonim za obranu. Neuroze su širi pojam, koji označava način na
koji su različiti obrambeni sustavi povezani međusobno. Tipovi neurotika
jednostavno su čudnovate konstelacije različitih obrambenih sustava osobe.
Budući da neurotik može rabiti svakakve obrambene sustave u svakodnevnom
životu, nije moguće izdvojiti pojedine tipove. Obično će se zadovoljiti iz
praktičnih razloga, nazvati nakom vrstom neuroze. Svaka neuroza jest znak da
postoji jedan nestvarni sustav koji stvarne osjećaje pretvara u napetost. Većina je
ljudskih osjećaja i potreba više-manje jednaka. Kompliciran je način na koji se
borimo protiv njih. Ipak, nema potrebe razrješavati te komplikacije ako možemo
doprijeti do onoga što leži u pozadini.

Sve dok postoje primalne boli, neurotik mora biti napet i u sukobu s njima.
Njegova osobnost jest više ili manje stabiliziran način kojim se brani. Uklanjanje
tih boli "dokida" osobnost.

Razmišljajmo o tome kao o energiji. Iz zakona o očuvanju energije znamo da

energiju nije moguće uništiti, ona se može jedino transformirati. Mislim da su
izvorni primalni osjećaji, u biti, neurokemijska energija koja se pretvara u
kinetičku ili mehaničku i potiče neprestano fizičko kretanje ili unutarnji pritisak.
Cilj primalne terapije jest povratiti tu pretvorenu energiju u njezino prvobitno
stanje, pa tako više neće biti one unutarnje sile koja osobu tjera na kompulzivne
radnje. Osjćeaj pritiska jest razlog zbog kojega se mnogi neurotici osjećaju
uznemirano ili uzrujano, zbog kojega ne mogu mirno sjediti, zbog kojega uvijek
moraju nešto raditi. Moramo imati na umu da je napetost potpuno tjelesna
pojava. Svaki novi blokirani osjećaj ili neispunjena potreba povećava taj
unutarnji pritisak, koji utječe na cijeli sustav.

Napetost je moguće smanjiti mehanički - tanisom, rukometom ili trčanjem. I,

doista, većina ljudi koje pokreće "nervozna" energija bori se protiv napetosti
trčanjem. Ali nemoguće je tjelesnom aktivnošću pobijediti primalne osjećaje pa
se čini da napetosti nema kraja. Osobu koja aktivno nastoji riješiti napetost
trčanjem uspoređujem s kokoši kojoj su odsjekli glavu, a ona još uvijek trči. I
neurotik je u nekom smislu obezglavljena osoba, sve dok ne uspije povezato ono
što mu tijelo radi s osobitim uzrocima tih radnja.

Zbog mnoštva tjelesnih reakcija na napetost ima mnogo načina na koje ih

mjerimo. Jedan od istraživača, E. jacobson, definira napetost kao kontrakciju
mišića. On drži da napetost priprema tijelo na vrstu kretanja (let), što rezultira
skraćivanjem mišićnih vlakana. Promjene u mišićnim vlaknima rezultiraju
povećanjem voltaže ili električnog tlaka, što se može izmjeriti elektroničkim
instrumentom zvanim elektromiograf. No elektromiograf je još uvijek neprecizan
instrument, koji ne može izmjeriti sićušne promjene u mišićnim vlaknima. Ali

26
ono na što Jacobson ukazuje jest da je naš cjelokupni mišićni sustav napet, što
osobu umara bilo da je budna bilo da spava. To objašnjava činjenicu da se
neurotik često budi iscrpljeniji no što je bio kada je otišao spavati.

Ne samo da je napetost pojava koja uključuje cjelokupno biće, nego se ona

najčešće koncentrira na osjetljivim područjima. Malmo je u svojim istraživanjima
otkrio da većina nas ima posve osobita ciljna područja u organima, koja pokazuju
povećanu napetost u uvjetima stresa.

Primjerice, ako osoba boluje od kronične boli na lijevoj strani vrata, stresno će
stanje stvoriti mnogo veći osjećaj napetosti na toj strani nego na desnoj.

Iako je napetost unutarnji pritisak, koji proizlazi iz negiranja osjećaja, svaka ga

osoba doživljava drukčije. Može to biti potresenost, grčenje trbušnih mišića,
napetost mišića kralježnice, stiskanje u prsima, škrgutanje zubima, mučnina,
strah od nesreće ili propasti, napadaj mučnine, knedla u grlu ili leptirići u trbuhu.
Napetost uzrokuje pokretanje usana, grčenje mišića vilice, treperenje kapaka,
lupanje srca, ubrzan tijek misli, lupkanje nogom, vrludanje očima. Nema potrebe
o tome pretjerano raspredati. Napetost je nepodnošljiva i očituje se na mnogo
različitih načina.

Toliko nas mnogo doživljava napetost da smo počeli vjerovati kako je to tek
jedan od zahtjeva koji se postavlja pred ljudsko biće. Siguran sam da nije tako.
Nažalost, velik broj psiholoških teorija temelji svoje pretpostavke na tome da je
napetost neizbježna. Freudova škola, primjerice, kaže kako postoji temeljna
tjeskoba oko koje, želimo li očuvati zdravlje, moramo izgraditi obranu. Vjerujem
da je ta tjeskoba isključivo čimbenik osobne nestvarnosti.

Postoje mnoga istraživanja na životinjama i ljudima tijekom kojih bi se

uključivalo zvono svaki put kada bi ispitaniku dali blag elektrošok. Kasnije je
samo zvuk zvona prouzročio istu vrstu očekivanne opasnosti i visoku razinu
tjelesne aktivacije. Takvu vrstu pokusa nazivamo prilagođavanjem subjekta
nečemu što uobičajeo ne bi trebalo sadržavati opasnost - zvonu. Na jednak se
način ispitanicima može poništiti prilagodba ako se bezopasni poticaj (zvono)
spoji s nagradom ili situacijom bez šoka.

Primalna se terapija bavi i šokom. Kod mnogih osoba taj je šok početak shvaćanja,
koje bi, kada bi ga osoba doživjela u cijelosti, bilo pogubno. Šok se ponovno
potiskuje i osoba se na temelju toga ponaša, što uzrokuje napeto ponašanje i
godinama nakon što je opasnost prošla. Dječak od šest godina koji ima roditelje
koji ga preziru (što se osjćea, budući da se takva mržnja rijetko otvoreno
pokazuje) može biti u velikoj opasnosti, i fizički i psihički, ali čovjek od trideset
godina koji razumije da su ga roditelji u djetinjstvu prezirali više nije u opasnosti,
iako se njegovo ponašanje u odrasloj dobi temelji na strahu od toga osjećaja iz
djetinjstva.

Kako bismo razumjeli zašto osoba, i trideset godina nakon što je suočena s
nekom šokantnom spoznajom, još uvijek reagira na tu spoznaju, moramo imati
na umu da je malo dijete potpuno otvoreno. Ono je krhko, što znači da može
spoznavati izravno osjećajima. Ono što je shvatilo u prvim mjesecima ili
godinama života može mu biti toliko bolno da to ne može podnijeti. Zato to

27
prikriva. Može dobiti neke simptome ili otupiti osjećaje, ali će bolnu percepciju
tek proživjeti. Jedan je pacijent kao dijete od dvije i pol godine vidio bešćutnost
na licu svojih roditelja. Počeo je zapažati bezgraničnu bešćutnost u životu osoba
iz svoje blizine i bešćutnost svoga postojanja. Taj osjećaj nije potpuno proživio.
Obolio je od astme. Bešćutnost svoje okoline mogao je proživjeti samo kasnije,
kada se potpuno izvukao iz nje. Jer, bešćitnost je značila da i on mora "ubiti"
svoje osjećaje kako bi preživio s takvim roditeljima. Bila je potrebna dugotrajna
primalna terapija kako bi uspio proživjeti taj osjećaj u njegovoj punini. Nakon što
je proživio bešćutnost, vratio se u život.

Prvotni psihiloški šok izvukao je na površinu strah. Strah je pretvorio taj osjećaj
u opću neodređenu napetost. Čovjek o kojemu govorimo nije na svjesnoj razini
bio tjeskoban. Ponašao se beživotno kako bi izbjegao tjeskobu. Njegovi usporeni
pokreti i bezizražajnost bili su samo način na koji je izlazio na kraj s roditeljima.
Dok god je bio "mrtav" bio je napet, ali ne i tjeskoban. Potreba da se ponaša živo
prouzročila je tjeskobu. U većini slučajeva, neuroza (simboličko ponašanje)
povezuje napetost tako da neurotik ni ne zna da je napet. (Vrlo je vjerojatno da u
ranom djetinjstvu novorođenče ni ne razlikuje fizičku bol od emocionalne boli,
budući da njegova konceptualna razina još nije dostatno zrela kako bi mu
omogućila fino razlikovanje psihološke i fizičke povrede. Kada postane sposobno
razlikovati to dvoje, dijete je već možda prikrilo svoje primalne boli neurozama.
Primjerice, vrlo malo dijete ni ne zna da su ga ponizili. Ono samo osjeća neugodu
kada mu roditelji nešto govore na određen način. Takav doživljaj djeteta jest,
zapravo, nediferencirana bol. Možda će tek kasnije, tijekom primalne terapije,
ponovno osjetiti te nejasne boli i shvatiti njihovo značnje.) Razlika između straha
i tjeskobe stvar je konteksta, a ne fiziologije. Fiziološki procesi straha i tjeskobe
mogu biti identični, ali kod straha osoba reagira na sadašnju situaciju, dok je kod
tjeskobe riječ o reakciji na prošlost kao da je riječ o sadašnjosti. U trenutku kada
se napetost počinje osjećati kao tjeskoba, osoba obično dolazi k psihoterapeutu.

Stvarni strah jest osjećaj da je život ugrožen. Javlja se bez napetosti i bez
obamrlosti osjeta i uma. U stanju stvarnog straha organizam je potpuno spreman
suočiti se s opasnoti. Primalni strah otupljuje, jer je riječ o smrtnom strahu.
Primalni strah opstaje jer primalna bol ("Oni me ne vole.") ostaje. To znači da
opasnost iz ranog djetinjstva postoji i u sadašnjosti i da pretvara strah u tjeskobu.
Tjeskoba je nepovezani strah iz djetinjstva, jer povezivanje znači kobnu bol. (O
tome ćemo mnogo temeljitije govoriti u poglavlju o strahu.) Reakcija na kamion
koji se ruši na nas jest strah. Osjećaj da bi se kamion mogao srušiti na nas jest
tjeskoba.

Novorođenče i malo dijete osjećaju strah izravno i ponašaju se u skladu sa svojim

osjećajima. Ali kako vrijeme prolazi, čak i pokazivanje straha može naići na
kritiku neurotičnih roditelja ("Prestani plakati. Znaš da se nemaš čega bojati") pa
tako dijete počinje nijekati strah, a zatim taj strah zauzima mjesto u primalnom
bazenu u obliku još veće napetosti. Taj zanijekani strah znači da osoba ne može
reagirati izravno i u skladu sa svojim osjećajima. Ona mora izmišljati objekte
svoga straha (crnce, razbojnike itd.) kako bi preusmjerila svoje strahove i
oslobodila se napetosti.

28
Samo ako prisilimo neurotična pacijenta da osjeća, a ne da izražava svoje
primalne strahove, možemo mu pomoći razumjeti osjećaje straha koji njime
vladaju. U trenutku kada ga uvodimo u njegove strahove i s onu stranu njegovih
strahova, dovodimo ga u njegove primalne boli.

Studija koju je u časopisu Psychology Today (lipanj, 1969.) objavio Martin

Seligman govori o elementu šoka iz ranog djetinjstva. Seligman opisuje pokus
koji je provodio R.L. Solomon, tijekom kojega su pse vezali, a zatim im davali
elektrošokove. Kasnije su te pse stavili u kutije s dva odjeljka, gdje su trebali
naučiti izbjeći šok jednostavnim skokom preko niske prepreke u odjeljak bez
elektrošokova. Ako psa podvrgnemo elektrošoku dok je svezan i ne može pobjeći,
dogodit će se nešto "bizarno". Tijekom kasnijih elektrošokova, čak i kada su imali
mogućnost preskočiti zapreku, ostali su u odjeljku s elektrošokovima sve dok ih
netko ne bi odatle odvukao. Psi koje nisu vezali tijekom prvih šokova brzo su
naučili kako preskočiti zapreku i pobjeći u slobodu.

Malo je dijete u svakoj bezizlaznoj i traumatičnoj situaciji ina mnogo načina

svezano i jednako je bespomoćno kao i svezan pas. Ni dijete, na jednak način, nije
kadro učiniti ništa kako bi izbjeglo neprestanu bol, a mnoga djeca ni kasnije,
kada odrastu, nisu kadra naučiti kako se ponašati kako bi izbjegla povrede. Kada
dijete nijednom svojom reakcijom ne uspije promijeniti situaciju, ono nema
drugoga izbora nego se isključiti iznutra i postati jednako pasivno u boli kao i oni
sputani psi koji nisu mogli izbjeći prvi veliki šok u životu. Kod Solomonovog
pokusa uočeno je slijedeće: ako se psima prvo daju elektrošokovi dok nisu bili
svezani i dok mogu pobjeći od šokova (učiniti nešto sa svojom sudbinom), a
zatim dok su svezani, onda psi, kod ponovnog davanja šokova, kada mogu
pobjeći, nastoje izbjeći šok, što je posve normalno. Ako novorođenče plače zato
što je gladno, a nema nikoga tko bi ga nahranio, plač mu postaje nevažna reakcija
i s vremenom će prestati plakati zato što plačem nije riješilo svoju bolnu i
neugodnu situaciju, ističe Seligman. Primalna teorija ukazuje na to da djetetova
neprestana bol prouzročena nedobivanjem i nezadovoljavanjem njegovih
potreba nastoji zatomiti reakciju, sve dok se to dijete, kao odrasla osoba ne vrati
u djetinjstvo i ne stekne mogućnost ponovno plakati kao da je novorođenče.

Učinci primalne boli su trajni sve dok ih se ponovno ne osjeti (pojam "osjetiti"
rabim u smislu "potpuno proživjeti"). To znači da primalne boli nije moguće
izbaciti iz organizma. Osoba može potiskivati boli ili očitovati površne
manifestacije boli (pušenje, pijenje, ovisnosti), ali same boli neće promijeniti.
One će i dalje zahtijevati neurotska očitovanja ove ili one vrste, sve dok ih osoba
potpuno ne osjeti.

Neurotik se ponaša nestvarno i simbolički kako bi olakšao napetost. On će, tako,

pribjegavati kompulzivnom seksu kako bi se osjećao voljenim, ali nikada neće
spoznati svoje osjećaje iz djetinjstva - da nije bio voljen.

Iako se napetost osjeća svugdje u organizmu, čini se da postoji jedan središnji

organ - želudac. Čini se da je grčenje želučanih mišića (i cjelokupnog abdomena)
neurotikov unutarnji lijek protiv bolova. Wilhelm Reich je ovo otkrio prije
nekoliko desetljeća. On je većinu svojih ranih terapeutskih metoda stvorio na
temelju opuštanja napetosti u abdominalnom području pacijenta.

29
Želudac je organ koji sve osobe koje boluju od neuroze ističu kao središte svoje
napetosti. Američka usmena predaja svjedoči o važnosti te pojave ovim
izrekama: "Morao sam progutati svoje riječi!" "Ne mogu to probaviti!" "Mrzim te
iz dna duše!" "Porazgovarajmo otvoreno!" Očito je da gutanje riječi nije tek
simbolična izreka.

Čini se da ljudi doslovno gutaju riječi, što uzrokuje grčeve. Većina pacijenata nije
prije primalne terapije svjesna svoje razine napetosti u želucu sve dok ne
otpočnu otpetljavati čvorove. Tijekom primalne terapije često vidimo kako
napetost napušta želudac i pronalazi put do površine. Osoba svjedoči, i to
navedenim redom, o osjećaju stiskanja u području prsa, o začepljenosti grla, o
škripanju zuba, o boli u čeljusti... A onda, kada izrekne one važne riječi, tih
osjećaja nestaje.

Oklijevam reći: "Promatramo bol kako se penje iz želuca do sta", iako smo na
video kasetama zabilježili poajvu rastuće napetosti. Tijekom primalne terapije
osjećaji koji se počinju poajvljivati uzrokuju podrhtavanje i groznicu u cijelom
abdomenu. Izgleda kao da su ti osjećaji grubo istrgnuti iz čvrstog abdominalnog
škripca. Prolaze kroz tijelo i izlaze na usta u obliku primalnih krikova. Kada se to
dogodi pacijenti svjedoče da prvi put osjećaju da im je želudac opušten. Očito im
je prije toga bio blokiran zbog napetosti, napetosti koja je sprječavala potpunu
probavu hrane.

Napetost ne uzrokuje uvijek nemogućnost uzimanja hrane. U nekih se osoba

događa suprotno - one svoje osjećaje trpaju u sebe zajedno s hranom. Riječ je o
dvostrukom fenomenu - silaznoj i uzlaznoj napetosti. Uzlazna se napetost
pojavljuje kada je obrambeni sustav oslabljen, a osjećaji se približe svijesti.
Uzlazna napetost (tjeskoba) u mnogih neurotika uzrokuje poteškoće s hranom. S
druge strane, silazna napetost omogućuje neurotiku da drži svoje osjećaje
potisnute zajedno s hranom kako se napetost ne bi pretvorila u tjeskobu. U
pravilu pretila osoba ima mnogo dubokih i skrivenih boli. Slojevi sala na neki
način tvore slojeve izolacije od tih boli - silazne napetosti.

ŠESTO POGLAVLJE

OBRAMBENI SUSTAV

Pojam obrambenog sustava pronalazimo u mnogim psihološkim teorijama,

počevši od Freudove. Primalna teorija tvrdi da svaki obrambeni mehanizam jest
neurotički i da ne postoji nešto što bismo nazvali "zdravom" obranom.
Vjerovanje u zdrav obrambeni mehanizam temelji se na pretpostavci o temeljnoj
tjeskobi, koja mora biti obuzdana i koja je svojstvena svakom ljudskom biću.
Primalna teorija ne priznaje pojam temeljne tjeskobe u normalnih osoba. O tome
ćemo detaljnije govoriti kasnije. Najnovija razlika u odnosu na obrambeni sustav,
između primalne teorije i nekih drugih teorija, jest u tome što ona promatra
obrambeni sustav kao psihosomatsku pojavu, a ne jednostavno kao mentalne
radnje. Primjerice, zakrčene krvne žile mogu biti obrambeni mehanizam jednako

30
kao i kompulzivno govorenje. (Anna Freud, u djelu Ego and the Mechanisms of
Defense (Ego i obrambeni mehanizmi), na 75. stranici navodi: "Napori dječjeg
ega da izbjegne 'bol' izravno se opirući izvanjskim utjecajima pripadaju području
normalne psihologije. Njihove posljedice mogu biti važne za oblikvoanje ega i
karaktera, ali one nisu patogene.")

Govoreći primalnim jezikom, obrambeni sustav jest skup ponašanja koji

automatski djeluje kako bi blokirao primalne osjećaje. Ako se trbuh automatski
zgrči kada osoba proguta osjećaj, ako se lice trza uslijed pritiska, tijelo se zatvara
pred osjećajima.

Postoje svjesna i nesvjesne obrambene radnje. Nesvjesne radnje jesu automatske

reakcije uma i tijela na primalnu bol - maštanje, mokrenje u krevet, mučnina,
treptanje, grčenje mišića. Te obrambene radnje dijete obično prve uporabi. One
su djetetov ugrađeni obrambeni sustav. Primjerice, zatvaranje dišnih organa
utjecat će na zvuk i boju djetetova glasa. Taj proces zatvaranja i piskutav glas kao
posljedica zatvaranja postaju dio osobnosti. Tako se osobnost izgrađuje oko
obrambenog sustava i postaje sastavni dio toga sustava.

Dvije vrste nesvjesnih obrana jesu nakupljanje i opuštanje napetosti. Grčenje

trbušnih mišića drži osjećaje unutra, što rezultira napetošću. Mokrenje u krevet
noću (kada su svjesni obrambeni sustavi opušteni) jest nesvjesno opuštanje
napetosti. Drugi oblici nesvjesnog opuštanja jesu škrgutanje zubima, uzdisanje,
noćne more (o čemu ćemo više govoriti kasnije).

Svjesne se obrane javljaju kada mehanizmi nesvjesnog opuštanja ne uspijevaju

odraditi svoj posao. Pušenje, alkoholiziranje, drogiranje i prejedanje jesu
primjeri svjesnih obrambenih sustava. Može ih se zaustaviti silom ili voljom.
Svjesni obrambeni mehanizmi potrebni su kako bi osobu riješili prekomjerne
napetosti - razbiti ugodnu neurotikovu fasadu i u njemu stvoriti potrebu za
pićem. Svrha obaju oblika obrambenog mehanizma - svjesnog i nesvjesnog - jest
blokirati stvarni osjećaj.
Obrambeni sustav neprestano djeluje, danju i noću. Ženskast muškarac neće
iznenada, preko noći, postati muževan. Njegova ženskost jest psihofizičko stanje
koje se odvija na javi i u snu, ono je ugrađeno u njegov organizam. To znači da
neprirodne radnje postaju norma, jer osoba nije kadra osjetiti svoje prirodne
sklonosti. On neće biti sposoban hodati, pričati ni ponašati se ni na koji drugi
način sve dok ne povrati svoju prirodu.

Obrambeni sustavi, u cijelosti, jesu ono što roditelji zahtijevaju od djece. Neko će
dijete neprestano pričati i rabiti učene riječi, a neko će se praviti da je "glupo".
Svako od te djece reagira na zahtjeve svojih roditelja, svako zatvara dio sebe.

Obrambeni sustavi djeluju iznenada, kao prilagodljiv mehanizam koji održava

organizam djelatnim. Stoga se na neurozu gleda kao na dio naslijeđene
prilagodljive opreme koju svi posjedujemo. Budući da je neuroza prilagodljiva,
ne možemo ju jednostavno razbiti s pomoću uređaja za elektrošokove.
Obrambene sustave mora se rastaviti na metodičan način, dio po dio, sve do
točke u kojoj je osoba spremna potpuno živjeti bez njih.

31
Dijete se isključuje u prvim mjesecima ili godinama života, jer obično nema
drugoga izbora. Roditelji koji su i sami sputani vjerojatno neće dugo tolerirati
glasno i brbljavo dijete, jer žele pristojna i ponizna sina ili kćer. Udarat će ga i
kažnjavati sve dok se ne prestane tako ponašati. Stoga dijete, kako bi živjelo,
mora jedan dio sebe osuditi na smrt. Mora igrati njihovu igru, ne svoju. Jednako
se mogu ponašati i roditelji koji čine previše za svoje dijete pa se tako dijete ne
mora truditi samo za sebe. Roditelji su ga ugušili svojom brižnošću. Ako
nestvarna obrana ne djeluje, ako dijete nije kadro potaknuti u roditelja humanu
reakciju, dijete će morati pribjeći očajničkim metodama. Isključit će sve dijelove
svoje osobnosti kako ne bi uzrujalo roditelje ili kako bi ih učinilo toplima i
dobrima. Možda će govoriti ukočeno i programirano, kao računalo. Misli će mu
možda postati ograničene i uske, škiljit će, ukratko, dijete će dehumanizirati sebe
pokušavajući učiniti roditelje čovječnima. S vremenom se zbog njih može
preokrenuti - dječak će postati "djevojčica".

Cjelovita reakcija jest ključni koncept. Potreba za ljubavlju nije moždana pa da se

može mijenjati promjenom misli. Ta potreba preplavljuje cijeli sustav i tako
izobličuje i tijelo i um. To posebno izobličenje jest obrana.

Ako osobnost nije kadra zauzdati napetost, pojavit će se simptomi. Dijete se

može samozadovoljavati, sisati palac, gristi nokte ili mokriti u krevet. To su
putovi olakšanja. mnogi će roditelji pogrešno vjerujući da pomažu djetetu,
nastojati zaustaviti te odvode napetosti i tako povećati problem, prisiljavajući
dijete da pronađe još skrivenije oblike opuštanja napetosti. Jedan mi je pacijent
pričao kako je neprestano puštao vjetrove jer su njegovi roditelji mislili da ima
poremećaj probave. Rekao je: "Prdež je bio jedino što su prihvaćali, jer su mislili
da je nenamjeran".

Malo dijete ne može razumjeti da su mu roditelji ranjeni. Ono ne zna da njihovi

problemi postoje neovisno o bilo čemu što ono može učiniti. Ono ne zna da ono
nije dužno sprječavati njihove svađe, učiniti ih sretnima, slobodnima ni bilo što
drugo. Ono čini ono što može kako bi moglo živjeti. Ako ga ismijavaju gotovo od
rođenja, dijete mora vjerovati da s njim nešto nije u redu. Ono će iskušati sve
načine da im ugodi, ali je tragično da mu ono što mora učiniti nije nikada posve
jasno ni razumljivo, jer roditelji ni sami ne znaju što učiniti da sebe učine
slobodnima i sretnima.

Budući da mu roditelji ne žele olakšati, ono se mora osloniti na samo sebe. Jest će
sve što vidi, sisati prst kada nitko ne gleda, masturbirati i, kasnije, fikasati se
drogom kako bi olakšalo patnju koju mi nitko drugi ne želi olakšati. Takvo dijete
više nije samo neurotično dijete. Neuroza je njegovo biće.

Ovisnik o drogi jest primjer osobe koja je iscrpila sve svoje unutarnje obrambene
sustave. To je obično osoba koja je isključila toliko osjećaja da je gotovo prestala
živjeti. Budući da se nije kadra obraniti kao što čine drugi neurotici, ona stvara
izravan odnos s iglom: bol... igla... olakšanje. Uklonite iglu i dobili ste bol. Za
homoseksualce tu ulogu ima penis. Oboje predstavljaju olakšanje od napetosti,
izvanjsku sponu stvorenu kako bi zauzela mjesto unutarnjih, koje nisu stvorene.
Neovisno o boli prisutnoj kod uporabe igle ili pri spolnom odnosu muškog
homoseksualca, simbolički osjećaj jest ugoda ili, točnije, olakšanje. Stvarna,

32
fizička bol, bol koju osjeća stvarno ja propušta se kroz filtar obrambenog sustava,
gdje se interpretira kao ugoda.

Različite načine na koje se neurotik brani klasificirali su stručnjaci i kategorizirali

ih u dijagnostička stanja. Ipak, želim ponovno istaknuti, obrambeni je sustav
važan samo utoliko ukoliko prikriva primalnu bol. Ono što je važno, kada
govorimo o primalnim hipotezama, jest primalna bol.

Svi neurotikovi doživljaji iz djetinjstva moraju pronaći izlaz iz labirinta njegovih

obrana, u kojemu ono što mu se događa nitko ne vidi ili to pogrješno tumači ili
preuveličava. Isti iskrivljujući proces utječe i na njegove tjelesne aktivnosti pa
tako, na kraju, nije sposoban tumačiti ni razumjeti promjene koje se događaju u
njegovu tijelu. On tada dolazi u neobičnu situaciju, kada mora otići stranoj osobi
(stručnjaku) kako bi mu pomogla razumjeti ono što u sebi osjeća.

Obrambeni sustav postaje sve zamršeniji ovisno o obiteljskoj situaciji u kojoj se

dijete nalazi. Kada su roditelji surovi, obrana je izravna i na površini. Kada su
interakcije u obitelji suptilnije i obrambeni sustav postaje istančaniji.

Osobe koje su stvorile slojeve suptilnih intelektualnih obrambenih sustava (koje

su pobjegle u svoju "glavu") najteže je izliječiti. Terapija uvidom je glavni način
liječenja intelektualaca, a svaka metoda koja neprestano angažira "glavu" u tih
neurotika samo pogoršava stanje.

Reich nam je dao uvid u tjelesne obrambene sustave još prije nekoliko desetljeća:
"Možemo reći da svaki ukočeni mišić sadrži povijest i značenje uzroka svoje
ukočenosti. Stoga nije potrebno na temelju snova i asocijacija donositi zaključke
o tome kako je taj mišićni oklop nastao. Naprotiv, oklop sam po sebi jest oblik na
kojemu doživljaji iz djetinjstva i dalje postoje kao uzročnik boli".

Reich objašnjava da mišićna napetost nije tek posljedica represije, nego

"najosnovniji dio proces represije". On ističe da je represija dijalektički proces u
kojemu tijelo postaje napeto kroz neuroze, ali i perpetuira neurozu pomoću
napetog mišićja. Nije objasnio što to održava tijelo napetim tijekom godina, ali je
vjerovao da neke vježbe ili tehnike za smanjivanje napetosti mišića - konkretno,
napetosti abdomena - mogu znatno utjecati na neurozu.

Prema primalnoj teoriji, potrebe i blokirani osjećaji započinju doslovno pri

rođenju i vrlo često prije no što ih možemo pretočiti u verbalni oblik. Dijete koje
nisu dostatno nosili na rukama tijekom prvih mjeseci života na svjesnoj razini ne
zna što mu nedostaje, ali svejedno pati. Pati cijelim svojim tijelom, što točno
određuje mjesto njegove potrebe. Potreba, stoga, nije tek mentalna stvar
pohranjena u mozgu. Ona je upisana u tkivo, gdje neprestano i snažno traži
zadovoljenje. Taj snažni osjećaj osjećamo kao napetost. Možemo reći da tijelo
"pamti" ono čega je bilo lišeno, jednako kao što mozak pamti. Osoba će, kako bi
se riješila napetosti, morati osjetiti potrebe u srži tih napetosti, drugim riječima,
na razini cijeloga organizma, tj. točno na onome mjestu gdje se te potrebe nalaze.
Potrebe pronalazimo u mišićju, organima i krvožilnom sustavu.

Nije dostatno samo poznavati nesvjesne osjećaje i potrebe neke osobe. Većina
oblika moderne psihoterapije djeluje pod pretpostavkom kako je pretvaranje

33
nesvjesnih osjećaja u svjesne dostatno da bi se osoba promijenila. Ja to gledam
drukčije - svijest je rezultat organičkog proces osjećanja i ono što osobu mijenja
jest proces shvaćanja, a ne tek spoznaja o kojima je potrebama riječ. Po mome
mišljenju, znanje da potreba postoji neće tu potrebu poništiti. Nismo ni svjesni
koliko nam je toga bilo uskraćeno tijekom prvih mjeseci života i na koji je način
to uskraćivanje oblikovalo naš život. Reichovi sljedbenici vjeruju kako se osjećaji
uglavnom očituju neverbalno pa na potisnutim osjećajima nastoje raditi fizički,
tjelesnom manipulacijom. Smisao primalne terapije jest spojiti tjelesne potrebe s
pohranjenim i podsvjesnim sjećanjima te na taj način osobu učiniti cjelovitom.
Terapija plesom, joga, liječenje tjelesnim pokretima ili vježbe osmišljene da
oslobode tijelo napetosti nisu ni od kakve koristi, jer su napetosti (podsvjesne
blokade i lišavanja iz najranijeg djetinjstva) neraskidivo isprepletene s
primalnim sjećanjima u jedinstven organski doživljaj. Poticanje uvida dijeli
osobu na jedan način, a terapija tjelesnim pokretima na drugi. Ono što nam je
potrebno jest cjelovit pristup - povezivanje tijela i uma odjednom. Ne postoji
način na koji ćemo masažom zauvijek istjerati sjećanja iz napetih ramena kada ta
sjećanja izazivaju napetost na podsvjesnoj razini.

Ako razmislimo na koji se način razvijamo, možda bismo mogli razumjeti

prethodne tvrdnje. Novorođenče nije sposobno razmišljati o svojoj sudbini. Nije
sposobno pretvorit svoje potrebe u specifične maštarije niti ih može izraziti na
simbolički način. Njegovo tijelo mora stvoriti obrambene sustave. Kod njega nije
riječ o tome da um kontrolira tijelo. Dijete tijekom prvih nekoliko mjeseci života
vjerojatno nema mentalnih sposobnosti za to. Ipak, ima djece koja se moraju i
fizički braniti gotovo od rođenja.

Sjećam se jedne pacijentice rođene u sirotištu, gdje nije bilo gotovonikoga tko bi
se o njoj skrbio. U kasnijim stadijima terapije ponovno je proživjela trenutak
kada je ležala u sirotištu, u krevetiću, i dugo plakala, a nitko nije došao. Ponovno
je proživjela ono što je tada doživjela. Prisjetila se kako je sjedila, u dobi od oko
osam mjeseci, nakon što je dugo plakala. Gledala je oko sebe i, vidjevši da nema
nikoga, osjetila je kako joj tijelo obamire i kako tone u san. Ubrzo joj je to postalo
navika. Probudila bi se s nelagodnim osjećajem, počela bi plakati, ušutjela bi, a
zatim bi, obamrla, ponovno legla u krevetić. Osjećaj obamrlosti postao je
automatski tijekom prvih dviju godina njezina života u sirotištu. Kasnije, kada je
otišla iz sirotišta, kad god bi se osjetila neugodno ili prestrašeno taj se osjećaj
pretvarao u obamrlost. Rekla je: "Kao da sam se povukla u svoju ljušturu,
omamljena. Ugasila sam svaki dio sebe tako da sam, čak i hodajući, napola
spavala". Takvo malodušje i beživotnost redovito bilježe i mnogi istraživači kada
govore o djeci u institucijama. Vjerujem da ta djeca moraju sebe umrtviti i
stvoriti ogradu oko sebe kako bi preživjela.

Ono što se događalo toj ženi u sirotištu bilo je rezultat tjelesnog obrambenog
sustava. Tjelesni obrambeni sustav koji ju je pratio cijeloga života nastao je zato
što su trauma i rascjep započeli prije razvoja intelekta i mogućnosti intelektualne
obrane. Ne vjerujem da bi kao odrasla osoba, vježbanjem, koliko god ono trajalo,
njezin mišićni sustav postao gibak i aktivan. Poslije terapije, tijekom koje je
ponovno proživjela traume iz najranijeg djetinjstva, koje su zakočile i postisnule
slobodu njezina mišićja, osjetila se osobođeno i "lagano". Prvi je put slobodno

34
plesala, bez onog mehaničkog, beživotnog osjećaja težine koji ju je mučio gotovo
cijeloga života. Nakon što je osjetila svoju beživotnost, vratila se među žive.

Nedavno smo na primalnoj terapiji imali jednog dizača utega. Bio je ovisan o
promatranju svoga tijela u zrcalu. Ono što je gledao bila je pomno izgrađena
napetost. Promatrao je svoj obrambeni sustav i nastojao ga fizički oblikovati
kako se ne bi osjećao slabo i nezaštićeno. Njegovo podsvjesno stajalište bilo je
otprilike ovo: "Nema nikoga tko bi se o meni brinuo. Morat ću biti jak kako bih se
zaštitio." Simbolija je u sljedećem: "Budem li se ponašao i izgledao kao muškarac,
bit ću muškarac". Tijekom primalne terapije počeo se osjećati kao nejak i
nezaštićen dječak, kakav je i bio. Morali smo ga natjerati da prestane dizati utege,
tj. da se oslobodi zaštite kako bi osjetio tu slabost.

Neurozu možemo liječiti samo ako liječimo cjelokupni sustav. Terapeuti su

potrošili desetljeća obraćajući se nestvarnome dijelu osobnosti svojih pacijenata,
misleći kako će ga moći uvjeriti da se odrekne poteb i boli koje je stvorio. Takve
sile nema na cijelome svijetu.

Možemo se zapitati "Kakve to veze ima? Nije li važno samo to da se osjećam

dobro? Moram li se odreži svoga dobrog osjećaja u ime nečije zamisli o idealnom
stanju? Očito je da je odgovor na ta pitanja negativan. Ali vjerujem da su mnogi
ljudi, primjerice, homoseksualci, zapali u bolest zato što su iskreno vjerovali da
nemaju alternativne opcije. Iako većina neurotika nije zadovoljna, oni pate tek od
blage neugode doke god njihov obrambeni sustav djeluje. Ali neurotik bi trebao
znati da postoji alternativna opcija, tj. postojanje iznad sadašnje imaginacije.
Možda je jednom prilikom uzeo LSD i iskusio doživljaje nezamislivih dometa.
Možda je te osjećaje pripsao drogi. Ne bih se složio. Droga ne osjeća. Ljudi
osjećaju! To jest, zdravi ljudi osjećaju, a ja vjerujem da najveći doprinos primalne
terapije jest to što je omogućila ljudima da dožive vlastite osjećaje.

ZAKLJUČAK

Neurotično ponašanje jest osebujan put koji svatko od nas pronalazi kako bi se
riješio napetosti. Izmjena ili potiskivanje specifičnog vanjskog ponašanja ne
mijenja neurozu. Stvaranje "dobrih" navika (primjerice, dijetna prehrana) dok
neuroza postoji u pravilu mora biti naporno jer osoba nastoji time utopiti
primalnu bol.

Neuroza je zamrznuta bol. U svakodnevnom životu suočavamo se s mnogim

povredama koje prebolimo, ali primalna bol je beskonačna zato što nije
proživljena. No na licu neurotika moguće ju je vidjeti, zaleđenu, čime se i lice
iskrivljava. Neurotik obično nije svjestan svojih boli, ali je na rubu živčanog
sloma. Možda je po zanimanju liječnik koji stalno trči od jedne bolničke sobe do
druge ili je riječ o ženi koja se neprestano žali na nevažne sitnice. Neurotik je
često previše zauzet nastojanjem da bude ono što jest tako da ne može shvatiti
da on to nije.

Neuroza započinje kao način umirivanja neurotičnih roditelja, zatomljivanjem ili

prikrivanjem osjećaja, u nadi da će ga "oni" napokon voljeti. Nije važno koliko

35
godina razočaranja prođe, nada je vječna. I mora biti, jer su potrebe vječne. Te ga
potrebe tjeraju da vjeruje u iracionalne zamisli i da se ponaša iracionalno, jer je
racionalna istina previše bolna. Dokle god osoba potpuno ne proživi svoje boli,
ne može se odreći nade. Tijekom primalne terapije osoba osjeća beznađe
djetinjstva i istodobno uništava nestvarnu nadu, koja je u temeljima neurotičke
borbe.

Kada započinju neuroze? U bilo koje doba ranog djetinjstva - u prvoj, petoj ili
desetoj godini. Ono što je važno jest da ima početak - trenutak kada se dijete
rascijepi od stvarnoga sebe i živi dvostruk život. Znači li to da jedna scena ili
jedan događaj pretvaraju osobu u neurotika? Očito ne. Jedna glavna scena tek je
vrhunac pogubnih odnosa koji su trajali godinama između roditelja i djece.
Mnogi se neurotici isključuju u dobi od šest ili sedam godina jer su tek tada kadri
shvatiti što im se događa u životu. Postaju disocirani ili rascijepljeni i nikakvim
svjesnim naporom ne mogu ponovno postati cjeloviti (tj. osloboditi se neurotske
napetosti).

Neuroze mogu započeti u dobi od jedne godine, ako je trauma velika a prošli je
događaji potkrepljuju. Očito je da se rascjep kod mnogih osoba događa prije šeste
godine života, jer su se mucavci s kojima sam radio žalili da je njihov poremećaj
nastao u vrijeme kada su počeli govoriti - u dobi od druge do treće godine života.
Neki pacijenti svjedoče o svom definitivnom rascjepu u dvanaestoj godini. Jedan
mi je pacijent rekao kako se sasvim dobro snalazio sve do trinaeste godine. Tada
su mu se roditelji rastavili, a otac se ponovno oženio. Pomajku je morao zvati
"majko" i ponašati se prema njoj kao prema pravoj majci. Umjesto da se suoči s
gubitkom prave majke, on se zaključao u samoga sebe.

Zašto neuroze započinju ranije, a ne, primjerice, u doba adolescencije? Zato što je
u prvim mjesecima i godinama života dijete potpuno bespomoćno i ovisno o
roditeljima. Oni su cijeli njegov svijet. Ono što roditelji čine postavlja dijete na
put koji će ubrzo postati zacrtan i odrediti način na koji dijete doživljava svijet.

Do trenutka kada krene u školu, dijete je već rascijepljeno i neurotično, a ta

neuroza utječe na njegovo ponašanje prema učiteljima i djeci u školi. Dijete
pretvoreno u "kamen", tj. dijete koje su nasilni roditelji učinili stidljivim i
poniznim, prenosit će taj obrazac ponašanja i na komunikaciju s drugima.
Rascjep obično nije rezultat nekog velikog udarca, kataklizmičkog događaja.
Jednoga dana dijete jednostavno postane nestvarno. Razlog zbog kojega se to
događa prije adolescencije jest taj što, gotovo u pravilu, ako dijete doživi
tinejdžerske godien bez neuroza, tada može pronaći drugu vrstu potpore, poput
ljubavi djevojke ili učitelja punog razumijevanja koji će mu pomoći izdržati
pritisak i nemir u obitelji. Dijete do adolescencije obično već izgradi neurotičnu
osobnost, koju takva pomoć ne može razriješiti, nego je samo privremeno
zaliječiti. Zašto odbijenica nekog društvenog kluba, pad na ispitu ili prekid
ljubavne veze ne uzrokuju neurozu? Zato što pojedinačni događaji, čak i kod kuće,
neće potaknuti tako snažne reakcije koje bi prouzročile rascjep. Normalno dijete
koje učiteljica odbije pripisat će to njezinim problemima ili njezinom lošem radu
i ponašanju, odnosno, ono će to osjetiti, a neće se odijeliti od svojih osjećaja.
Trauma, prema primalnom shvaćanju, nije bolni događaj poput odbijenice nekog
učeničkog kluba. Trauma je ono što nije proživljeno, to jest, reakcija tako snažna i

36
sveobuhvatna da uzrokuje brisanje jednog dijela događaja iz svijesti. Suze zbog
odbacivanja iz društva uz utješnu majku znatno se razlikuju od spoznaje da nas
vlastita majka mrzi i da se nemamo kome obratiti sa svojim osjećajima. Nikakvo
obiteljsko vijećanja kasnije ne može to razriješiti. Dijete može razumjeti zašto ga
je majka ranije odbacila, ali to razumijevanje neće promijeniti njegove
zanemarene potrebe iz djetinjstva.

Znači li postojanje primalne scene da ste neurotični od tada pa zauvijek?

Primalna scena jest kvalitativan skok, prijelaz u novo stanje - neurozu. Od toga
trenutka nikakva količina ljubavi, sigurnosti ni brige ne može poništiti neurozu.
Ona se produbljuje sa svakom novom traumom ili pritiskom od roditelja. Ako se,
primjerice, kada dijete navrši osmu godinu, odjednom pojavi nježan roditelj,
prethodnu štetu ipak treba popraviti. Takav nježan roditelj, naravno, pomaže, jer
neće produbiti djetetovu neurozu, ali je ne može poništiti. To može samo
primalna bol - proživljavanje boli prikrivene dijelovima stvarnoga ja.

SEDMO POGLAVLJE

PRIRODA OSJEĆAJA

Glavna potreba tijela jest osjećaj. Osjećati počinjemo kada su sve naše potrebe u
ranom djetinjstvu zadovoljene, kada nas grle i ljube, kada nam dopuštaju
slobodno se izražavati i kretati, tj. razvijati se sebi vlastitom dinamikom. Kada su
osnovne potrebe zadovoljene, dijete je spremno osjećati sve što treba osjetiti,
svaki novi dan. Kada te potrebe nisu zadovoljene, one će nadjačati sve ostalo i
spriječiti djetetu da osjeti sadašnjost. Sadašnjost je za neurotika samo okidač koji
pokreće njegove potrebe i boli iz ranog djetinjstva te pokušaj njihova rješavanja.

Postoje dva razloga zbog kojh su potrebe i osjećaji iz djetinjstva nesvjesni. U

mnoge se djece osjećanje razvija prije uporabe koncepata pa stoga ostaje
neprepoznatljivo. (Primjerice, malo dijete ne zna da ga ne bi trebalo prečesto
dojiti.) Drugo, čak i ako su osjećaji nekada bili prepoznatljivi, prije primalne
scene, vjerojatno su ih neurotični roditelji neprekidno potiskivali pa s vremenom
dijete više neće znati što osjeća. Ako djetetu nije dopušteno plakati, bilo zbog
prebrižnih roditelja koji ne mogu podnijeti ni trenutak tuge svoga djeteta, bilo
zato što roditelj ponižava djetetovo "djetinjasto" ponašanje, dijete ubrzo neće ni
znati zašto želi plakati. U biti, i ono će postati osoba koja suze tumači kao slabost.

Potiskivanje osjećaja ne mora nužno biti izravan čin roditelja. Zatomljivanje

osjećaja može se pojaviti ranije u djetinjstvu, prije no što je dijete dostatno zrelo
da pronađe kompromis sa svojim osjećajima i izgradi dobru zaštitu. Nedostaje li
djetetu roditelj koji će ga zagrliti, njegova će bol biti tako velika da će ju poslije
nekog vremena isljučiti, a time i svoje potrebe. Ono prestaje osjećati svoje
potrebe. Potreba je i dalje prisutna, i to svake minute, godinu za godinom. Ona
ostaje fikcirana i djetinjasta zato što jest djetinjasta. Neurotik ne može imati
osjećaje odrasle osobe kada u njemu prevladavaju djetinjaste potrebe. Kada
odraste možda će, primjerice, imati kompulzivnu potrebu za seksom, ne iz pravih

37
seksualnih osjećaja nego zbog neispunjene potrebe iz ranog djetinjstva da ga se
grli i voli. Tek kada osoba spozna pravu prirodu svojih potreba iz ranog
djetinjstva, može osjetiti istinsku želju za seksom, a to je potpuno drukčiji osjećaj
od onoga što neurotik misli da seksualnost jest.

Ono što neurotik izražava u obliku kompulzivnog seksa jest njegova davna,
vjerojatno neuobličena potreba iz djetinjstva. On može na nju staviti novu
naljepnicu (seks), ali njegova potreba jest zagrljaj. Kada je jedan pacijent
iznenada shvatio tu činjenicu usred sponog čina, prestala mu je erekcija (njegov
simbolički seksualni osjećaj) i zamolio je svoju ženu da ga zagrli. Kada je
prekinuo spolni čin, tada je doista osjećao. (Tu njegovu spoznaju ona nije znala
cijeniti!) On je u tome trenutku shvatio svoju stvarnu potrebu i nije je više
izražavao simbolički. MOžemo zaključiti da osjećanje jest ispravno
konceptualiziran osjet. Nagrizajući osjećaj u želucu može biti osjećaj ispraznosti
života. Neurotik taj osjećaj može pretvoriti u glad.

Neuroza skriva bolne tjelesne osjete od prave spoznaje ("Ne vole me"), pa osoba
neprestano pati. Pokušat će olakšati te osjete na bilo koji način (seksom, kao u
prethodnom primjeru), ali se taj osjet ne može ponovno proživjeti sve dok se
pravilno ne poveže - i tada postaje osjećaj. (Osjećanje nije sinonim za emociju.
Emocija može biti izraz osjećanja - ono kroz što prolazimo kada osjećamo.
Pravom osjećanju nisu potrebne emocije. Većina emocija nisu ništa drugo do
kretanje kroz uzburkanost osjećanja, bez osjećanja. Nažalost, mnogi su neurotici
na emocije gledali kao na znak osjećanja i, osim ako je osoba nesuzdržana i
pretjeruje, skloni su vjerovati da ne posjeduju stvarne osjećaje. Neurotičnim
roditeljima nije dostatno kada im se zahvali za darove koje daju. Potrebni su im
izljevi emocija kojima će ih se uvjeriti da ih se cijeni. Na takve suptilne načine
djeci je onemogućeno da budu ono što jesu i da se ponašaju prirodno. Umjesto
toga, moraju pretjerivati, jer roditelji iskrenu reakciju često doživljavaju kao
znak odbijanja.)

Primalne boli jesu osjeti boli. U primalnoj terapiji te boli postaju osjećaji
povezivanjem s njihovim posebnim traumatičnim uzrocima. Tek će spajanja
pretvoriti osjet boli u pravi osjećaj. Nasuprot tome, isljučivanje misli iz njihova
osjećajnog sadržaja u ranom djetinjstvu stvorilo je neprekidne neugodne osjete -
glavobolju, alergije, bolove u leđima. A oni i dalje postoje zato što nisu povezani.
Isto tako, čini se da je bolni osjećaj odvojen od spoznaje ("Potpuno sam sam,
nitko me ne razumije."), a onda nastavlja postojati neovisno, u tijelu, i pojavljuje
se ovdje i ondje u obliku bolova i patnje.

Kada bol postane bol koju osjećamo, ona više nije bolna, a neurotik može osjećati.
Sve ono što izaziva istinske osjećaje mora kod neurotika probuditi bol. Svaki
naizgled dubok osjećajni doživljaj koji ne donosi bol jest pseudo-emocija -
nepovezano izražavanje. Mnogo je pacijenata kasnije tijekom liječenja reklo kako
ih spolni odnos često, bez njihove želje, dovodi do primalne boli. Jedan je
muškarac to opisao ovako:

"Prije terapije imao sam više vrsta potisnutih osjećaja, koje sam očitovao kroz
seks. Mislio sam da sam seksi. Mogao sam to raditi uvijek. Sada znam da je moj
veliki spolni nagon, u biti, bio pritisak svih tih osjećaja koji su nastojali izići na
bilo koji način. Izbacivao sam ih kroz penis. Nije čudo što mi je orgazam često bio
38
bolan. Nekada sam mislio da je prirodno da orgazam bude bolan. Orgazam sam
doživljavao prebrzo zato što su svi ti skriveni osjećaji snažno pritiskali kako bi
izišli brže no što sam ih mogao kontrolirati. Dok sam bio mlađi, iz istog sam
razloga mokrio u krevet. Ali svrha mokrenja u krevet u mlađoj dobi ili prerana
ejakulacija nije bila naučiti me kako se kontrolirati. Bilo je potrebno, zapravo,
osjetiti sve te potisnute osjećaje i na taj se način riješiti tog strašnog i stalnog
pritiska."

Kada više nije bio kadar osjećaje iz djetinjstva pretočiti u seks, postao je mnogo
manje seksualno motiviran, a spolni mu se nagon znatno smanjio. Isti takav
pritisak može u nekih ljudi, na jednak način (uz prave uvjete u ranom
djetinjstvu) stvoriti neprestanu potrebu za govorenjem. Tada usta postaju
odušak velike napetosti. Osoba ne govori zato što joj se govori, nego zato što je
napeta. To mžemo osjetiti tako što brzo gubimo interes za ono što takva osoba
govori. Ona brblja kako bi ispunila svoju unutarnju potrebu. Nasuprot tome, ne
gubimo zanimanje kada neka osoba doista osjeća ono što govori. Neurotičan
govornik ne govori onome tko ga sluša. On govori svooj potrebi (zapravo, svojim
roditeljima). Opet dolazimo do okrutnog paradoksa. Osoba mora govoriti zato
što je nikada nisu slušali, a njezino neurotično govorenje udaljuje ljude od nje i
samo povećava njezinu potrebu (i pritisak) da još više govori. Takva osoba ne
može osjetiti što govori sve dok ne postane sposobna prestati pričati iz djetinje
potrebe, a to ne može učiniti sve dok ne osjeti veliku bol te potrebe.

Neurotik je sputan svojim potrebama sve dok ne počne osjećati. On će tražiti

ugodne osjetilne poticaje kako bi olakšao podsvjesne bolne osjećaje ili će te
bolne poticaje trpjeti na nekim dijelovima tijela i misliti da ima neku stvarnu
organsku bolest. Osobe koje piju alkohol kako bi olakšale čvor u želucu možda
skrivaju strah od nečeg mnogo ozbiljnijeg (kao što je čir). Osobe koje imaju malo
odušaka za izražavanje osjećaja i za olakšanje unutarnje boli možda će morati te
boli podnositi na organskoj razini. Neurotik možda neće piti alkohol, ali će možda
rabiti analgetike kako bi olakšao fizičku patnju. Riječ je o istome, i to zato što su
svi potisnuti osjećaji po definiciji bolni. Dakle, bilo da neurotik uživa u
bestežinskom podvodnom ronjenju, slikarskoj boji, alkoholnoj euforiji ili
olakšanju koje donosi tableta, on je u neprestanom postupku zamjene jednog
(bolnog) osjećaja drugim. I sve dok ne spoji taj osjećaj napetosti u vratu (koji
brzo postaje bolan) s mnogo dubljim osjećajima, morat će provoditi život u
nadomještanju osjećaja.

Nadomještanje osjećaja, općenito govoreći, jest ono što se nalazi iza

kompulzivnog seksa i drugih oblika kompulzivnog ponašanja. Orgazam za
neurotika postaje narkotik, sedativ. Oduzmite mu simboličko izražavanje
(sedativ) i organizam će patiti.

Zašto je neurotik sputan osjećajima? Zato što ih nije shvatio. Djeca smiju imati
dopuštene bolove. Smije ih, primjerice, boljeti trbuh, ali ne smiju imati bolne
emocije - biti tužni. Zato dijete boli ondje gdje mu je dopušteno. Mora se izraziti
simbolički, iako roditeljima želi reći samo "Ja sam tužan".

Kako bih to ilustrirao, analizirajmo jedan događaj iz života jednog mog pacijenta.
Mladić se ženi. Na svadbi ga iznenada dohvati jedan stariji muškarac, stari
prijatelj, nježno ga zagrli i zaželi mu sve najbolje. Mladića neobjašnjivo preplavi
39
duboka tuga i on neobuzdano zaplače, čvrst stišćući starijeg gospodina. Mladić
nema pojma o tome što mu se dogodilo.

Primalna će teorija ustvrditi da je zagrljaj starijega muškarca dotaknuo u mladiću

ranu iz djetinjstva. Ovaj je pacijetn rekao kako nikada nije imao toplog oca koji bi
ga zagrlio ili mu zaželio sve najbolje, oca koji bi se brinuo o njemu i bio isreno
sretan zbog njegove sreće. Mladić je duboku prazninu nosio sa sobom, a da ju
nije ni osjećao sve dok taj topao zagrljaj nije potaknuo njegovu bol.

Ono što je taj mladić osjetio bio je djelić cijeloga osjećaja od kojega bi ga, da ga je
potpuno osjetio, shrvala bol mnogo veća od duboke tuge koju je osjetio u tome
trenutku. Toga je dna dobio toplinu, ali ona neće riješiti bol sve dok ne bude
kadar leći i osjetiti svaki djelić osjećaja i, što je još važnije, uobličiti svoju bol.
Njegova je borba započela kada mu je prvi put sinulo da nema osjećajnog oca.
Sve dok je mogao izbjegavati nježnost (upravo ono što mu je bilo potrebno),
mogao je izbjegavati osjećaj boli. Iznenada srdačnost starijeg muškarca zatekla
ga je nespremna u emocionalnom i osjetljivom trenutku - trenutku njegova
vjenčanja.

Jedna je pacijentica ovako opisala što se dogodilo s njezinim osjećajima: "To je

bilo kao da sam nacrtala krug oko slike na kojoj sam ja, koju nisu željeli i koja je
trebala biti nevidljiva i nečujna, a zatim sam tu sliku prepustila zaboravu. Ali i svi
su moji osjećaji otišli s tom boli zbog toga što me nisu željeli. Zajedno s mojim
osjećajima otišle su i ljubav i snaga i želja. Nisam više postojala. Kada sam se
sabrala i pokušala potražiti takvu sebe, vidjela sam prazninu i ništavilo. Umrla
sam u njihovoj mržnji i odbijanju. Stvarnost je za mene bila osjećaj preziranja
same sebe."

Kada se neurotik odvoji od svoje boli, vjerujem da prestaje osjećati na cjelovit

način. Neurotik ne zna da ne osjeća sve dok ne počne doista ponovno osjećati.
Stoga je nemoguće uvjeriti neurotika da ne osjeća. Jedino što ga u to može
uvjeriti jest ponovno osjećanje. Sve dok se to ne dogodi neurotik će vam
prikladno reći da je nedavno vidio tragičnu scenu u filmu koja ga je ganula do
suza. "To je sigurno osjećanje", reći će. Ali on tada nije osjećao svoju tugu pa se to
ne može držati osjećajem u cijelosti. Kada bi filmsku scenu morao povezati s
istovjetnim uvjetima svoga života, mogao bi doživjeti primalnu bol u samom kinu.
I, doista, mnoge su primalne scene započinjale kada su pacijenti razgovarali o
nekoj filmskoj sceni koja ih je rasplakala. Ipak, osjećaj u kinu i posljedično
osjećanje u terapeutskoj ordinaciji dvije su potpuno odvojene pojave.

Suze u kinu samo su djelić neurotikova zanijekoanog djetinjstva. One su općenito

posljedica opuštanja osjećaja, a ne uranjanje u cjelokupne primalne osjećaje.
Upravo proces opuštanja sprječava potpuno doživljavanje osjećaja. On poništava
i dokida osjećaj i na taj način utažuje bol.

Ovo se objašnjenje može primijeniti i na osobu koja često eksplodira. Naravno,

ona osjeća ljutnju i izražava je, zar ne? Ali, osim ako se ta ljutnja, koju u
komadićima i dijelovima prazni svakoga dana na prividne mete, ne proživi/osjeti
i ne spoji sa svojim izvorištem, to nije osjećaj u primalnom smislu.

40
Uzmimo, primjerice, osobu koja se razbjesni zato što je morala nešto kratko
pričekati. Možda je riječ o odrasloj osobi koju su roditelji dok je bila dijete često
puštali da čeka. Kasnije tijekom života sve što sliči nepažnji roditelja kakvu je
doživljavala u djetinjstvu može u njoj izazvati ljutnju potpuno nerazmjernu
situaciji. Nažalost, i nedostatk pažnje drugih osoba potaknut će u njoj ljutnju sve
dok ne bude kadra proživjeti pravi kontekst osjećaja ljutnje iz djetinjstva.

Sve do toga trenutka ljutnju ne možemo držati pravim osjećajem, budući da su

njezine mete samo simboli, a ne njezin stvarni uzrok. Stoga su ispadi simbolički
neurotični činovi.

Moje je mišljenje da osoba doživljava osjećaj po načelu "sve ili ništa", tj. da sve
što evocira osjećaj potiče osjećanje cijelim tijelom. Mnogim neuroticima erotika
pruža lokalne osjete u genitalijama, a ne potpun tjelesni seksualni osjećaj, koji
prožima od glave do nožnih prstiju. Neurotična osoba, zbog rascjepa, ima
prigušen svmijeh, potisnuto kihanje i govor koji kao da se probija kroz usta bez
ikakve veze s licem. Nema svaki neurotik baš ovakve patnje kakve su ovdje
opisane, ali proces rascjepa sigurno pronalazi nekakav način na koji će se izraziti.

Ima mnogo oblika izražavanja koje uobičajeno nazivamo osjećajima. No ja ih ne

bih tako nazvao. Jedan od njih jest osjećaj krivnje. Ima neurotičnih osoba koje
kažu: "Osjećam se grozno zbog te laži. Kriva sam!" Mislim da je krivnja bijeg od
osjećaja (boli), jer ona pokreće neke oblike ponašanja koji imaju svrhu olakšati
napetost. Zdrava osoba koja je učinila nešto loše osjetila bi cjelovit utjecaj svoga
lošeg djela i nastojala bi to popraviti.

Vjerujem da je krivnja, u biti, samo strah od gubitka roditeljske ljubavi. jedan je

pacijent tijekom primalne terapije rekao kako je bijesan na oca zato što ga je
napustio kada je bio malen. Rekao je kako je u utrobi imao osjećaj da je ljut kao
lav, a u ustima da j prestrašen slabić. Zbog osjećaja krivnje nije se usudio vrskom
izraziti svoju ljutnju. Kada je osjetio o čemu je, zapravo, riječ, shvatio je da se boji
reći ocu sve što želi jer se boji da se više neće vratiti. Motivacija krivnja, dakle,
jest ponašanje koje osoba izgrađuje kao reakciju na strah.

Depresiju se često shvaća kao osjećaj. Postprimalni se pacijenti ne žale na

depresiju. Osjećaju tugu zbog nekih događaja, ali ti osjećaji ovise o situaciji.
Mislim da je depresija maska za vrlo duboke i bolne osjećaje koje osoba nije
kadra povezati. U biti, neki su se neurotici spremni i ubiti kako ne bi počeli
doživljavati te osjećaje. Depresija je raspoloženje, blisko primalnim osjećajima,
ali ostaje dojam neugodna tjelesnog osjeta ("Potonuo sam. Osjećam see mračno.
Kao da mi nešto pritišće grudi, kao da mi je netko stavio čvrst povez preko prsa."
itd.), jer nema povezivanja s uzrokom raspoloženja iz djetinjstva. Povezivanje
mijenja raspoloženje u osjećaje pa zato postprimalni pacijenti nemaju
raspoloženja, nego samo osjećaje. Kada se depresija mjeri elektomiografom,
pokazuje se vrlo visoka razina napetosti, što ukazuje na to da je depresija
isključen osjećaj. Nedavno je dr. Frederick Snyder s Nacionalnog instituta za
mentalno zdravlje (National Institute of Mental Health) bilježio uzorak spavanja
u depresivnih pacijenata. Depresivni ljudi počinju sanjati gotovo istoga časa kada
zaspe, a san im je iskrzan i fragmentiran. Depresivni ljudi obično spavaju manje
od drugih ljudi, što je još jedan dokaz da je napetost dio depresije.

41
Bilo kakav trivijalan događaj može u takvih ljudi izazvati depresiju. Jedna je
pacijentica otišla na zabavu i vratila se ranije, u depresiji. Nitko nije s njom
razgovarao ni bio dostatno zainteresiran da sjedne pokraj nje. Depresija je trajala
danima i postalo je jasno da njezina reakcija više nema veze ni s čim s te zabave.
Zabava je očito izazvala prikriveni osjećaj iz djetinjstva - da roditeljima nije
nikada bila dostatno zanimljiva da bi sjeli pokraj nje i s njom razgovarali. Kada je
doživjela primalnu scenu u kojoj ih je molila da to učine, depresije je nestalo.
Neki se ljudi izvlače iz depresije odlaskom u kupnju, planiranjem izlaska ili
zabave, ali depresija čeka u prikrajku sve dok te aktivnosti ne završe. I dalje će
pustošiti osobu sve dok ta osoba ne proživi osjećaje koji je pritišću.

Postoje i drugi pseudo-osjećaji. Navodim jedan primjer "ODBACIVANJA". Tijekom

obuke kritizirao sam jednog mladog psihologa. Rekao sam mu da mu je pisano
izvješće neprecizno. Iz njega je provalila bujica opravdanja. "Nisam to mislio
onako kako ste vi to shvatili. Osim toga, izvješće nije dovršeno", itd. itd. Kada sam
ga upitao što osjeća, odgovorio mi je "odbačenost". U biti, osjetio je davno
potisnute osjećaje očeva odbacivanja ("Što god učinio, ništa nije dostatno dobro
da bi me ti volio.") Da bi se zaštitio od osjećaja potpune boli izgradio je dimnu
zavjesu od objašnjenja, projekcija i isprika kako bi se obranio od primalne boli.
Nije govorio da je loš i da ga neće voljeti. Osjećaj odbacivanja iz djetinjstva nije
potpuno proživio. Umjesto toga, počeo se ponašati tako da prikrije taj osjećaj.

Taj je mladi psiholog, u biti, prikrivao davne osjećaje, koje je pokrenula trenutna
kritika. U činjenici da je napisao neprecizno izvješće nije bilo ničega toliko
iskonski bolnog što bi opravdalo njegovo poricanje i isprike. Ispričavo se zbog
izvješća kako bi odagnao primalnu bol. Osjetio je nešto - odbacivanje - davno,
stvarno odbacivanje, ali je taj osjećaj prikrio i stoga tvrdim da neurotik ne osjeća
potpuno. On je odvojen od svoga djetinjstva i osjećaja iz toga vremena pa stoga
ne može potpuno osjećati. Svaka nova uvreda ili kritika koju dobije kao odrasla
osoba uključuje djelić davno doživljene boli. Ali, da bi osjetio stvarno odbacivanje,
mora grcati u boli tijekom primalne terapije. mora se osjetiti beskrajno usamljen
i neželjen kao i onda kada je bio dijete. Kada to jednom osjeti, nema više osjećaja
"odbacivanja", ostaje samo osjećaj o onome što se trenutno događa. Stoga, ako ga
žena na nekom društvenom događanju ignorira, neće osjećati: "Ne sviđam joj se"
ni "Danas je stvarno ukočena", neće se osjećati "odbačenim" u neurotičkom
smislu riječi. To znači da ne postoji povijest odbacivanja koja bi ignoriranje
pretvorila u svakodnevni problem.

Još jedan psuedoosjećaj jest SRAM. Uzmimo kao primjer odrasla čovjeka koji
plače, a zatim se stidi što je plakao. On doista osjeća da će ga osuđivati zato što se
ponio kao "slabić". Pokušava prikriti svoj čin ("Tako se sramim") isprikom za
loše ponašanje kako ne bi osjetio da je nevoljen. U tome smislu nestvarna osoba,
preuzevši roditeljske vrijednosti (a kasnije i one društvene), umanjuje vrijednost
stvarne osobe.

Ponos je nestvarno ja koje postiže USPJEH. Ponos nije osjećaj. Ponos je isticanje
nečega, nekog djela, koje je osobu, često nesvjesno, učinilo ponosnom. To je
predstava. Ljudima koji osjećaju nisu potrebne predstave kako bi osjećali. Ono
što neurotik čini kako bi se osjećao ponosno mijenja se s godinama. S dvije
godine ima suhe pelene, u tridesetoj ubija slona. Ista potreba može biti pokretač

42
obiju vrsta ponašanja i ona ostaje nepromijenjena. Kako starimo tako oko te
potrebe stvaramo sve veće i veće krugove obrambenih sustava, sve dok se ne
izgubimo u labirintu simboličkih aktivnosti.

Kada neurotik misli da proživljava duboke osjećaje o nekoj trenutnoj situaciji u

životu, intenzitet tih osjećaja stvara još veću težinu za njegov primalni bazen boli.
kada se taj bazen tijekom primalne terapije postupno isprazni, osoba otkriva
koliko su njezini osjećaji slabi. Ako joj u kemijskoj čistionici nisu dobro očistili
odjeću, može se uzrujati, ali se neće razbjesniti. Osim toga, ispražnjeni će
neurotik shvatiti da čovjek ima vrlo mala osjećaja.

Kada nestane srama, krivnje, odbacivanja i svih drugih pseudoosjećaja shvatit će

da su oni samo istoznačnice velikog prikrivenog primalnog osjećaja da ga nisu
voljeli.

Čak i kada neurotik misli da doživljava emotivno snažno iskustvo, primjerice,

tijekom standardne grupne terapije, on nema pojma o golemoj snazi i dosegu
potisnutih neurotičnih osjećaja. Suze i jecaji na konvencionalnoj grupnoj terapiji
samo su sićušan izljev divovskog, uspavanog unutarnjeg vulkana sastavljena od
tisuće postisnutih, zgusnutih doživljaja koji nastoje izbiti na površinu. Primalna
terapija oslobađa taj vulkan postupno. Jednom kada osoba osjeti sva ta poricanja,
nema više onih velikih emocionalnih dubina koje smo navukli očekivati od ljudi.
Primalno poimanje osjećaja dijametralno je suprotno od uobičajenih poimanja
osjećaja.

Kod izrazito emotivnih ljudi emocije su obično reakcije na potisnute osjećaje iz

djetinjstva, a ne osjećaji iz sadašnjosti. Normalni ljudi, oslobođeni tereta davnog
potiskivanja osjećaja, osjećaju samo sadašnjost, a ta sadašnjost nije ni izdaleka
tako hirovita kao neurotična emocionalnost, jer iza nje ne stoji nikakva potisnuta
snaga. Stoga se neurotik može eksplozivno smijati, jer u njemu čuči eksplozija. Ili
se uopće ne može sponatano smijati, jer je još uvijek zarobljen u nekoj vrsti tuge.
U prvome slučaju neurotik je prikrio osjećaj i pretvorio ga u smijeh. U drugome je
možda potisnuo smijeh (jednako kao i tugu), jer je otupio sve svoje emocije. Ono
što laik obično vidi kao prave osjećaje samo su snažne reakcije na bol - ljutnja,
bijes, ljubomora, ponos itd.

U standardnoj terapiji, čak i položaj u kojemu osoba sjedi na stolcu nasuprot

terapeutu sprečavat će proživljavanje tih grčevitih osjećaja. Takvi osjećaji nisu
rezultat neke vrste terapeutskog sučeljavanja pacijenta i terapeuta. Jedini sukob
u primalnoj terapiji odvija se između stvarnog i nestvarnog ja.

Činjenica je da je neurotik osoba koja potpuno osjeća, samo što joj je napetost
zatvorila i zaključala osjećaje. Takva je osoba neprestano puna neriješenih
osjećaja iz djetinsjtva koji se svima silama nastoje povezati, a završavaju kao
napetost. Da bi neurotik ponovno potpuno osjećao mora se vratiti u djetinjstvo i
postati ono što nije - dijete koje potpuno pati. Osoba tako može pokušati grliti i
dodirivati ljude tijekom posebnih terapeutskih susreta i misliti da slama
prepreku između sebe i drugih ili da proživljava nježno iskustvo - "osjećanje
drugih". Ali osoba koja ne osjeća neće nikada osjetiti drugu osobu, bez obzira na
broj zagrljaja. Prvo učimo osjećati sami sebe, a potom možemo osjećati sami sebe
osjećajući druge.

43
Blokirana osoba može dodirivati drugu osobu cijeli dan i ne osjetiti ništa. Ne baš
"ništa". Osjećat će davnu bol, možda bol nedostatka topline u djetinjstvu, samo
neće znati da to osjeća. Biti osjećajan, kako ja razumijem značenje te riječi, znači
imati cjelokupan osjetilni sustav otvoren na podražaje. kada toga nema,
pronalazimo slučajeve poput frigidne žene koja uskače u krevet s brojnih
muškarcima i svejedno ne osjeća ništa.

Poanta je u tome da se osjetilne prepreke obično ne nalaze između ljudi, osim na

indirektan način. Prepreke su unutarnje. Prepreka, štiti ili "membrana", iza koje
tako mnogo neurotika živi, jest posljedica tisuća doživljaja u kojima su osjećaji i
reakcije potiskivani. Sa svakim sljedećim isključenim doživljajem ta je prepreka
postajala sve čvršća. Ne postoji jedinstven dramatičan način probijanja te
prepreke. Postoji samo povratak i proživaljavanje svake velike potisnute boli,
čime ćemo načeti branu poricanja sve dok jednoga dana od prepreke ne ostane
ništa - neće više biti nestvarnog ja koje će filtrirati i zamagljivati živi doživljaj.
Dakle, što je osoba bliskija samoj sebi, to će biti bliskija i drugima.

Simbolički načini kidanja prepreka koje su ljudi izgradili unutar sebe ne mogu
razriješiti stvarne osjećaje. Primjerice, jedna popularna metoda jest postaviti
ljude u krug s jednom osobom u sredini. Osoba u krugu uči se "probijati zapreke"
tako što probija krug ljudi koji se drže za ruke. Pretpostavljam da osoba tim
činom teoretski uči kako se osloboditi. To se doima poput magije: "Izvedem li taj
obred, riješti ću svoje stvarne probleme". Pretpostavljam da je taj obred
osmišljen kako bi omogućio osobi da se osjeti istinski slobodnom. Ali sve dok
osoba ne osjeti ono što je doista sputava, vjerujem da obred pothranjuje neuroze
tako što potiče simboličko izržavanje. Čini se da se taj obred ne razlikuje mnogo
od sportskog padobranstva, kojim se neki neurotični pojedinci bave kako bi se
osjećali slobodno. Siguran sam da u simboličkim obredima napetosti nakratko
popuste, iako ti obredi ne mogu poljuljati kruti obrambeni sustav.

Sve navedeno svodi se na to da neurotikova djela, kakva god bila, ne mogu

razriješiti neurozu. Neurotik može dodirnuti, ali neće osjetiti, može slušati, ali
neće čuti, može gledati, ali neće vidjeti. Može proći tečajeve senzibiliziranja, kao
što je dodirivanje drugih, kako bi razvio osjećaj za dodir. Ali, tek kada bude
sposoban osjetiti te doživljaje imat će pravi smisao, a tada mu neće biti potrebne
posebne vježbe senzibiliziranja koje bi mu pomogle osjećati.

Primalno shvaćanje osjećaja znatno se razolikuje od ostalih. Kada bi, primjerice,

tijekom vježbe senzibiliziranja, netko osjćajno uhvatio nekoga za ruku, to bi bio
samo doživljaj nježnosti između tih dviju osoba. Ali neurotiku se u takvoj situaciji
događa da dodir potakne iskru, ali ne zapali snažnu vatru primalnih potreba koje
nemaju imena, ali zbog kojih se osoba često osjeća kao "ošinuta". Zašto? Zato što
taj jednostavan ljudski čin privrženosti, ugodan osjećaj, potone u debeli
emocionalni sloj zanemarenog, bezosjećajnog djetinjstva, što tome doživljaju
daje izniman odjek i snagu. Budući da ta snaga nije konceptualizirana, ona je
izoliran doživljaj, u kojemu osobu mogu preplaviti emocije ili u kojemu osjeća
neizrecive mistične osjećaje koje može nazvati vrhunskim doživljajem. Primalna
će terapija zapaliti tu pohranjenu elektranu osjećaj i istodobno je
konceptualizirati. Poslije toga, dodir će biti ono što i jest - dodir, a ne ono u što ga
je zanemarivanje iz djetinsjtva pretvorilo. Na ovome primjeru vidimo kako

44
nezadovoljene potrebe stvaraju pretjerane neurotične reakcije (ono za što
neurotik misli da su njegovi stvarni osjećaji).

Vjerujem da postoje razine obrane, ili, bolje rečeno, slojevi obrane koji nekim
ljudima omogućuju da budu bliže svojim osjećajima. To ovisi o obiteljskoj
situaciji, o kulturološkoj sredini i općem, prirođenom ustrojstvu osobe. Postoje
obitelji u kojima osjećaji nisu uopće dopušteni. Postoje obitelji u kojima je
dopušten seks, ali nije dopuštena nikakva ljutnja. Općenito govoreći, neurotični
roditelji su protiv osjećaja, a mjera u kojoj su kao djeca morali sebe isključiti da
bi preživjeli dobar je pokazatelj koliko će emocija pokkušati isključiti u svoje
djece. Često nije riječ o planiranom nasilnom procesu uništavanja osjećaja.
Možda je riječ o neprestanom ušutkivanju previše brbljave djece, o roditeljevu
pogledu kada dijete gunđa ili se žali, o stidu ako dijete razgovara o seksu ili o
pogledu na razodjevenu kćer u kadi. Može biti riječ o ocu koji na sinovljeve
strahove ili kćerinu tugu reagira tako što im kaže da ne govore gluposti. Ili o
majci koju je život toliko dotukao da ne može podnijeti ni dopustiti svojoj kćeri
izraze bespomoćnosti ni potrebe za zaštitom. Pronalazimo ga u rečenicama
poput "Da nisi nikada više tako razgovarala!" ili "Ne ubijaj se razmišljajući o
neuspjehu, sine moj, misli na uspjeh" ili u "Što se dogodilo, kukavico? Ne možeš
to podnijeti?" Pronalazimo ga u tisućama svakodnevnih situacija u kojima djeci
ne dopuštaju da se žale, kritiziraju, glasno izražavaju uzbuđenost, sreću ili ljutnju.
Ili, što je još tragičnije, možda, da jednostavno ne postoji nitko kome bi dijete
moglo povjeriti svoje osjećaje. Majka je previše zaposlena, roditelji su bolesni
toliko da ne mogu ni pomoći ni slušati, otac, previše zaokupljen zarađivanjem za
život, ne obraća pozornost. Sve se to na kraju svede na isto - bol potiskuje
stvarno, povrijeđeno ja.

Vjerujem da je na području psihologije bilo i da još uvijek ima mnogo zbrke oko
toga kamo su nestali osjećaji neurotične osobe. Neki kažu da takva osoba nije
nikada potpuno razvila sposobnost osjećanja. Neki vjeruju da su osjećaji iz
djetinjstva pokopani i da ih nije moguće povratiti. Ja tvrdim da sposobnost
osjećanja ne može biti nepovratno oštećena. Doista, neurotik je kao hodajuća
primalna bol, tj. njegovi su osjećaji s njim svake minute, cijeloga dana. Očituju se
u njegovu povišenom krvnom tlaku, u alergijama, glavobolji, u napetim mišićima,
u položaju čeljusti, treštanju oka, izrazu lica, zvuku glasa, načinu na koji hoda.
Ono što prije nismo mogli učiniti jest povratiti te fragmentirane osjećaje iz
simptomatičnog odljeva i spojiti ih u potpun i jasan osjećaj.

Vjerujem da je osjećaje moguće povratiti primalnom terapijom, a o tome ću

govoriti u sljedećem poglavlju.

OSMO POGLAVLJE

LIJEK

Novog primalnog pacijenta unaprijed pripremimo na činjenicu da nije riječ o

uobičajenom postupku liječenja. U telefonskom razgovoru nam opiše svoj

45
problem i kaže nam od čega je sve u životu bolovao. Zatim ga zamolimo da obavi
temeljit liječnički pregled kako bismo isključili sve fiziološke kontraindikacije za
primalnu terapiju, poput organske patologije mozga. Posumnjamo li na psihozu,
održat ćemo i intervju. Pacijenta zamolimo da napiše pismo o sebi, u kojemu će
opisati svoj život, povijest svoje obitelji, probleme, prethodne terapije te zašto
želi primalnu terapiju. U većini slučajeva, prije početka liječenja nema osobnih
intervjua. Obično nisu potrebni, jer je osobu preporučio prijatelj koji je prošao
primalnu terapiju ili njegov liječnik, koji mu je terapiju i objasnio. Kada pacijent
započne s terapijom, on već manje-više zna što može očekivati. Poslije prvog
telefonskog razgovora i po primitku pisma pacijentu se šalju upute (Dodatak B).
Te upute nalažu da se, za trajanja primalne terapije, dakle, tijekom nekoliko
mjeseci, mora potpuno odreći alkohola, cigareta i droge. Izvješćuje ga se da će tri
tjedna imati svakodnevnu individualnu terapiju, a potom nekoliko mjeseci
grupnu terapiju. Od pacijenta se traži da ne ide na posao ni u školu tijekom prva
tri tjedna. Sva će mu energija trebati za terapiju. Osim toga, često će biti previše
uzrujan da bi radio, čak i kada bi to htio.

Novi će pacijent biti jedina osoba s kojom ću provoditi individualnu terapiju

tijekom tri tjedna. Svaki ću mu dan posvetiti onoliko vremena koliko mu je
potrebno. Samo njegovi osjećaji određuju kada dnevna terapija završava.
Općenito, takvi sastanci traju dva do tri sata. Malo će osoba provesti na terapiji
manje od dva ili više od tri i pol sata. Primalna je terapija mnogo ekonomičnija od
ikonvencionalne terapije uvidom, ne samo u smislu novca, nego i vremena koje
se utroši. Ukupni financijski troškovi iznose oko jedne petine troškova
psihoanalize.

Dvadeset i četiri sata prije početka terapije pacijenta se izolira u hotelsku sobu,
koju ne smije napustiti sve do početka terapije sljedećega dana. Tih dvadeset
četiri sata ne smije čitati, gledati televiziju ni telefonirati. Dopušteno mu je pisati.
Ako imamo razloga vjerovati da je riječ o pacijentu s dobro razrađenim
obrambenim sustavom, mora ostati budan cijelu noć. Tu tehniku možemo
povremeno rabiti i tijekom prva dva tjedna individualne terapije.

Izolacija i nesanica su važne tehnike koje pacijenta često dovedu blizu primala.
Cilj izolacije jest lišiti pacijenta svih uobičajenih odljeva napetosti, dok je cilj
nesanice oslabiti preostalu obramnu. Preostaju mu vrlo malo sredstava za borbu
protiv svojih osjećaja. Cilj je ne dopustiti mu da mu išta odvuče pozornost od
njega samoga. Jedan mi je pacijent ispričao: "Negdje oko ponoći počeo sam raditi
sklekove. kad god bih prestao i pogledao kroz prozor počeo bih jecati, a nisam
znao zašto." Jedna je pacijentica imala napad panike i morala me nazvati u ponoć
kako bih je uvjerio da neće poludjeti. Samoća često može neurotika učiniti
očajnim. Za mnoge pacijente ta je noć u hotelskoj sobi prvi put u mnogo godina
da mirno sjede, u potpunoj samoći, i razmišljaju o sebi. Ne mogu otići nikamo niti
mogu išta raditi. Nema mjesta za izražavanje nestvarnosti. Jedna od važnih
funkcija besane noći jest spriječiti pacijenta da nestvarnost izrazi kroz snove.
Nesanica pomaže uništiti obranu, djelomično i stoga što umor smanjuje
sposobnost za glumu, ali uglavnom zato što se ne može simbolički izraziti kroz
snove i na taj način smiriti napetost.

46
Spriječivši taj simbolički čin, u budnom stanju i u snu, osobu dovodimo bliže
njezinim osjećajima. Osim toga, brojna su istraživanja pokazala da izolacija sama
po sebi snizuje prag boli.

PRVI SAT

Pacijent se približava boli. Ne puši niti uzima sedative, umoran je i boji se. Ne zna
što ga čeka. Možda ćemo ga pustiti da čeka pet do deset minuta nakon što prođe
dogovoreno vrijeme kako bi mu se povećala napetost. Zvučno izolirani ured je
poluzamračen. Telefon je isključen. Pacijent leži na kauču. Kažem mu da legne na
leđa raširenih ruku, jer želim da mu je tijelo u što bespomoćnijem položaju.
Važnost položaja i stava upala mi je u oči dok sam promatrao nove zatvorenike,
koji su često svoje prve dane u zatvoru provodili s prekriženim rukama i nogama,
nagnuti preko koljena, kao da se žele zaštititi od svoje samoće, očaja i boli. Ono
što se potom događa, naravno, ovisi o svakom pojedinom pacijentu. Navodim
jedan tipičan primjer.

Pacijent će pričati o svojoj napetosti i problemima, o impotenciji, glavobolji,

depresiji i općem osjećaju utučenosti. Možda će reći: "Čemu sve ovo?" ili "Svi su
bolesni. Nema nikog normalnog!" ili "Dojadilo mi je biti usamljen! Ne znam
sklapati prijateljstva, a kada napokon nađem prijatelje, brzo mi dosade!" Poanta
je u tome da je pacijent nesretan i shrvan. Ako je vrlo napet i uplašen, zamolit ću
ga da dopusti da ga taj osjećaj preplavi. Ako počne paničariti, potaknut ću ga da
pozove jednog roditelja u pomoć. U nekim će slučajevima to rezultirati bolnim
osjećajem prvih petnaest minuta prve seanse. Zamolit ću ga da mi priča o
djetinjstvu. Reći će mi da se ne sjeća mnogo. Potičem ga da se prisjeti bilo čega.
On tada počinje pričati o djetinjstvu.

Dok govori, prikupljam informacije. Pacijent otkriva svoj obrambeni sustav na

dva načina. Prvo, načinom na koji govori. Možda će intelektualizirati, ne
pokazujući gotovo uopće svoje osjećaje, rabeći apstrakcije i, općenito govoreći,
ponašajući se kao da je promatrač svoga života, a ne netko tko ga je proćivio.
Budući da rabi svoju "osobnost" (ili nestvarnog sebe) kako bi opisao svoj život,
pozorno pratim što govori. Oprezna osoba, koja izmiče i mijenja terapeutova
pitanja, možda će reći: "Nemojte" To me boli. Neću osjećati sve dok me ne
prestane boljeti".

Dok priča, pacijent nam govori na koji je način rješavao probleme kod kuće:
"Obično sam začepio kad bi on to rekao". "Nisam mu htio pružiti zadovoljstvo da
zna da me povrijedio". "Majka je bila takvo dijete da sam morala preuzeti sve
obveze u kući i gotovo postati majkom." "Tata me uvijek za nešto optuživao pa
sam morala brzo smišljati odgovore." "Nikada nisam mogao biti u pravu." "Nije
bilo nježnosti."

Pacijenta potičemo da potone u situaciju iz djetinjstva za koju mu se čini da je u

njemu potaknula mnogo osjećaja. "Sjedio sam i pustio da tuče moga brata i - jooj,
osjećam se tako napet... Ne znam što mi je... " Ponovno ga potičem da potone u
svoje osjećaje. Možda neće otkriti o kakvu je osjećaju riječ ili će reći "Mislim da
počinjem osjećati kako se to moglo dogoditi i meni da sam odgovarao kao moj

47
brat... Oh, imam grč u želucu. Jesam li se bojao?" Pacijent se pomalo počinje trzati.
Pomiče noge i ruke. Kapci mu se brzo miču a obrve su mu izdignute. Uzdiše ili
škrguće zubima. Potičem ga: "Osjeti to! Usredotoči se!" Ponekad će reći: "Nestao
je. Osjećaj je ispario". Ovaj proces nadmetanja može potrajati satima ili danima.

"Osjećam napetost u cijelom tijelu. Da, mislim da sam se doista bojao starog",
može biti sljedeća pacijentova izjava. U tome trenutku, kada opazim da je
uronjen u taj osjećaj i da ga se čvrsto drži, zamolim ga da diše duboko iz trbuha.
Kažem mu: "Otvori usta što više možeš i drži ih tako otvorenima! Sada izvuci taj
osjećaj iz trbuha!" Pacijent će početi duboko disati, grcati i zatim se tresti. Kada
disanje postane automatsko, potaknut ću ga: "Reci tati da ga se bojiš!" On će,
možda odgovoriti: "Neću tome idiotu ništa govoriti!" Potičem ga: "Reci mu! Reci
mu!" Obično, tijekom prvoga sata, kokliko god se ta zadaća činila jednostavnom,
pacijent to neće moći izgovoriti. Ako i izbaci krikove, često će biti popraćeni
potokom suza i jecaja iz zgrčenog želuca. Možda će odmah poslije toga početi
pričati o tome kakav je otac bio. Postoji velika mogućnost da tijekom pričanja
doživi nekoliko uvida.

Prvu reakciju nazivamo pretprimal. Pretprimalni krikovi mogu trajati nekoliko

dana ili čak cijeli tjedan. Riječ je, u biti, o procesu skidanja oklopa, čiji je cilj
otvoriti pacijenta i pripremiti njegov obrambeni sustav na predaju. Nitko neće
jednostavno ušetati i dopustiti da mu se to dogodi. Tijelo predaje neurozu u
etapama i nevoljko.

Poslije petnaestak minuta pacijent je opet miran i možda počinje "pričati" svojim
uobičajenim stilom nekomunikacije - svojim načinom govora, lišenim osjećaja.
Ponavljam, odvodimo ga u osobito bolnu situaciju iz djetinjstva. Terapeut napada
sve njegove obrane. Primjerice, ako govori tiho, tjera ga se da govori glasnije. Ako
je intelektualan, njegovu intelektualnost iskušava u svakoj prilici. Pacijent koji je
daleko od svojih osjećaja, koji živi "u svojoj glavi" obično ne može ni poslije
nekoliko dana terapije doći do pretprimalnog krika. Bez obzira na to, tijekom
svake seanse neprestano se trudimo dovesti ga do toga.

Primjerice, prvi sat intelektualnog tipa može izgledati kao seansa standardne
terapije - razgovor o prošlosti, pitanja i objašnjenja. Ni u kom slučaju ne
razgovaramo o idejama. Ne pričamo o primalnoj terapiji ni o njezinoj valjanosti,
što bi mnogi pacijenti željeli. Svakoga dana pokušavamo proširiti otvor u njegovu
obrambenom sustavu sve dok se više nije kadar braniti. Prvih nekoliko dana
terapije izgledaju jednako kao i prvih nekoliko godina pacijentova života prije
primalne scene koja ga je isključila. Pacijent proživljava djeliće nekih izoliranih i
nepovezanih događaja. Kako se ti djelići slažu u smislenu cjelinu pacijent polako
ulazi u primal.

Ako pokušava biti britak ili ponizan, ljubazan, pokoran, neprijateljski raspoložen
ili dramatičan - kakvu god obranu zauzme - takvo mu se ponašanje zabranjuje u
nastojanju da zaobiđe svoj obrambeni sustav i da ga dovedemo do osjećaja. Ako
podigne koljeno ili okrene glavu, kažemo mu da leži ravno. Kako mu osjećaji
rastu možda se počne smijuljiti ili zijevati, što ćemo nastojati spriječiti. Ako
pokuša promijeniti temu, vratit ćemo ga na temu. Ili će doslovno progutati
osjećaj, što čine mnogi pacijenti koji gutaju svaki put kada se osjećaji počinju
poajvljivati. To je jedan od razloga zbog kojih želimo da usta drži otvorena.
48
Dok govori o nekoj drugoj situaciji iz djetinjstva, pratimo znake osjećaja. Možda
će mu glas lagano podrhtavati, kao da ga pritišće napetost. Ponovno ga potičemo
da diše i osjeća. Ovoga puta, a to može biti sat ili dva kasnije, pacijent je potresen.
Ne znam kakav je to osjećaj. Samo zna da se osjeća napeto i "ukočeno", tj.
zakočeno, da ne bi doživio taj osjećaj. Započinjem s postupkom izvlačenje i
disanja. Pacijent se kune da ne zna o kakvom je osjećaju riječ. Grlo mu je napeto i
kao da ima remen oko prsa. Počinje mu se dizati želudac. Kaže da će povratiti!
Kažem mu da je to osjećaj i da neće povratiti. (Nijedan pacijent nije povratio,
unatoč dugotrajnom podražaju.) Potičem ga da izgovori taj osjećaj, iako ne zna
što osjeća. Htjet će nešto izgovoriti, ali će umjesto toga početi udarati rukama i
nogama i previjati se od boli. Potičem ga da to izbaci iz sebe, a on i dalje
pokušava nešto reći. Napokon, iz njega se prolama, u obliku vriska: "Tata, budi
nježan!" "Mama, pomozi mi!" ili samo riječ "mrzim", "Mrzim te, mrzim te!" To je
primalni krik. Izlazi iz njega u grozničavim soptajima, a istiskuje ga snaga
dugogodišnjeg potiskivanja i nijekanja tog osjećaja. Ponekad će krik biti samo
"Mama!" ili "Tata!". Samo izgovaranje tih riječi donosi sa sobom bujicu boli
budući da mnoge "mame" nisu djeci dopuštale da ih zovu "mama", nego "majko".
Kada obrana popusti i osoba postane malo dijete koje treba "mamu", u njoj se
oslobađa mnoštvo nagomilanih i zatomljenih osjećaja.

Taj je krik istodobno i krik boli i događaj koji oslobađa i njime se počinje slamati
obrambeni sustav. On je posljedica pritiska nastalog uslijed potiskivanja prave
osobnosti, koje je trajalo možda i desetljećima. Riječ je o nesvjesnu činu. Pacijent
osjeća krik cijjelim tijelom. Mnogi ga opisuju kao munju koja slama cjelokupnu
nesvjesnu kontrolu nad tijelom. O kriku i njegovu značenju govorit ću potanko u
sljedećem poglavlju. Dostatno je ovdje spomenuti da je primalni krik istodobno i
uzrok i posljedica obrambenog sustava koji se urušava

Tijekom prvoga sata ponekad ću tražiti od pacijenta da se saobraća samo

roditeljima. Kada bi meni pričao o njima, to bi ga automatski udaljilo od osjećaja i
bilo bi slično razgovoru dviju odraslih osoba. Tako će pacijent, možda, reći nešto
kao, "Tata, sjećam se kad si me učio plivati i kad si vikao na mene zato što sam se
bojao zaroniti. Na kraju si me potopio". Tada će se, možda, okrenuti prema meni i
ljutito reći: "Možete li zamisliti toga idiota kako potapa šestogodišnje dijete?", a
ja ću mu reći: "Reci mu što osjećaš!" i on će to učiniti. Izbacit će bujicu riječi i
vrištati kao da mu je šest godina. To će ga dovesti do drugih asocijacija. I, sada
nešto osjeća. Počet će pričati o tome kako ga je otac pokušavao učiti nekim
drugim stvarima i kako se bojao: "Bio je jedan velik konj, a ja nisam znao jahati,
ali me ipak natjerao da se popnem. Konj se prenuo i potrčao. Vodič ga je sustigao
i zaustavio. Tata nije rekao ni riječi." Opet ga potičem da kaže ocu što osjeća. U
sjećanjima će se zadržati na mjestima ili situacijama kada ga je bilo strah, a otac
mu nije dopuštao da se boji. Ili će se odjednom prebaciti na majku. "Zašto ga nije
zaustavila? Bila je tako slaba. Niakda me nije zaštitila od njega." Pacijent je
shvatio i usmjerio se prema njoj. "Mama, pomozi mi. Bojim se!" To često dovodio
do dubljih osjećaja, jecaja, suza i grčeva u želucu, do sjećanja na druge situacije
kada ga nije zaštitila od toga "čudovišta", do daljnjih spoznaja o tome kako je
majka bila djetinjastva i uplašena, kako je bila prevelik slabić da bi mu pomogla i
tako dalje. Poslije dva ili tri sata pacijent je iscrpljen i tada završavamo seansu za
taj dan.

49
Pacijent se vraća u svoju hotelsku sobu. Zna da me uvijek može nazvati ako me
zatreba, a tijekom prvoga tjedna, zbog vrlo visoke razine tjeskobe, možda će
poželjeti doći na još koji sastanak, istoga poslijepodneva. Po završetku prvoga
tjedna to je već rjeđe. Još uvijek ne smije gledati televiziju ni ići u kino, iako za to
ni nema volje jer je potpuno obuzet samim sobom.

DRUGI DAN

Pacijent mi dolazi i izgovara svoja opažanja. "Kao da mi je mozak eksplodirao",

možda će reći. "Sinoć sam toliko toga shvatio. Gotovo uopće nisam spavao i ništa
mi se ne jede. Kada sam zaspao, samo sam sanjao." Odmah počinje s pričom, jer
mu naviru sjećanja. Priča mi o sjećanjima koje je zaboravio, o još bolnijim
situacijama koje je zaboravio spomenuti tijekom prve seanse. Poneki pacijent
tijekom prvih deset minuta počne plakati i naizmjence nabarajati sjećanja i
opažanja. Očito je da strašno pati, ali će, kao i gotovo svi drugi pacijenti, reći:
"Jedva sam dočekao doći k vama danas". Ako nam se učini da nešto izbjegava, ne
dopuštamo mu da se udalji od teme. Ne dopuštamo mu ni sjesti ni psovati. Opet
zadiremo u bolne uspomene: "Jednom me majka odvela u kupovinu sa svoje dvije
prijateljice. Stavila mi je mašnu u kosu i upitala ih: 'Zar ne da bi bila lijepa
djevojčica?'" Zatim će viknuti: "Ja sam dječak, blesačo!" A onda će se raspričati o
tome kako ga je pokušavala načiniti ženskastim. Sve je više sjećanja, opažanja i
osjećaja uprtih u nju. Zatim će pričati o njezinu životu, o tome zašto je bila takva,
zašto se udala za ženskasta muškarca. Zatim stiže još jedno sjećanje. "Odlazio
sam u vojsku, a ona me poljubila na rastanku. Uvalila mi je jezik u usta. Možete li
zamisliti? Moja vlastita majka? Bože! Uvijek je željela mene, a ne oca. Majko!
Ostavi me na miru! Ostavi me na miru! Ja sam ti sin!" Zatim će možda reći: "Sad
mi je jasno zašto je bila protiv mojih djevojaka. Željela me za sebe. Bože, to je
doista bolesno! Sad se sjećam kako smo išli na piknik. I onda smo otrčali i sakrili
se od oca, a ona mi je stavila glavu u krilu. Osjećao sam se čudno. Bolesno, na neki
način. Uuuuh! Majka me zavodila. Tada mi je pozlilo i povratio sam, a nisam znao
zašto. Sada znam. Okrenula me protiv oca. Jedine poštene osobe u mome životu.
Oo, kučko jedna, kučko!" Tada će se pacijent, možda, početi kotrljati po podu,
previjati se i soptati: "Mrzim, te, mrzim, mrzim, mrzim. Ooooh, uuu!" Vrišti da je
želi ubiti. "Reci joj to!", kažem mu. Počinje lupati po podu izbezumljen od bijesa,
što može potrajati petnaest ili dvadeset minuta. Napokon prestaje. Iscrpljen je,
preumoran za razgovor i završavamo drugu seansu.

TREĆI DAN

Pacijent postupno ostaje bez obrane. Ponekad će početi plakati već na ulazu u
ordinaciju. Može se dogoditi da ću ga zateći kako jeca na podu u čekaonici. "Ne
mogu podnijeti svu tu bol", požalit će se. "Previše je. Ne mogu ništa čitati, jer su
me toliko iscrpila sjećanja i spoznaje. Koliko će ovo trajati?" Opet počinjemo
evocirati osjećaje. "Sjećam se kako se tata jednom naljutio na mene zato što
nisam htio učiniti ono što je majka od mene tražila. Imao sam samo osam godina.
Rekao sam mu da zašuti. Upozorio me da mu to više nikada ne smijem reći.
Rekao sam opet. Uzeo je metlu i zamahnuo prema meni. Pobjegao sam. Trčao je
za mnom, ulovio me i počeo me mlatiti. Bože! Ubit će me. Tata me mrzi. Želi me
se riješiti. Stani, tata, staniŽ!" Moguće je da u tome trenutku pacijenta potpuno
preplave osjećaji. Otkotrljat će se s kauča na pod i, uz snažne grčeve u želucu,

50
vrištati da će ga otac ubiti. Možda će mu se dizati želudac i možda će se
preznojavati u pokušaju da vrisne ali neće moći ispustiti vrisak. Još mu se jače
povraća i diže želudac i vrišti da će umrijeti. Napokon izgovara: "Bit ću dobar,
tata, neću biti zločest!" I - više nije zločest. Postaje dobar dječak. Upravo je
doživio primal - potpun doživljaj osjećaja i misli iz djetinjstva. To traje samo
nekoliko minuta, a izgleda nepodnošljivo bolno. Pacijent više ne priča o svojim
osjećajima. On ih osjeća.

Primal je doživljaj koji osobu potpuno preplavi. Pacijent je gotovo nesvjestan

mjesta gdje se nalazi u tome trenutku. Ono što je doživio tijekom prva dva dana
terapije nazivam predprimalima. To su glavni osjećaji iz djetinjstva, ali ne oni
koji potpuno preplavljuju. Time ne želim reći da se tijekom prvoga sta neće
dogoditi potpun primal. To je moguće, ali nije pravilo. Ponekad se potpun primal
ne dogodi tjednima. A kada se doista dogodi, probije branu između misli i
osjećaja. Osoba postaje otvorena za različite vrste osjećaja i počinje doživljavati
spontane primale i izvan terapije. Od toga je trenutka na putu ozdravljenja.

Kako dani prolaze, vjerojatno će imati sve dublje doživljaje sve dok ne dosegne
točku na kojoj se kritična ravnoteža između nestvarnog i stvarnog ja mijenja u
korist stvarnog ja i omogućuje cjelovit doživljaj osjećanja. Od toga će trenutka
biti preplavljen bolnim situacijama iz djetinjstva i doživjet će još mnogo primala,
što će trajati još mjesecima. No time ne želim reći da je osoba tada potpuno
stvarna. Svaki primal smanjuje nestvarno ja i povećava stvarno ja. Kada doživi
glavne boli, više neće postojati nestvarno ja i tada možemo reći da je osoba
normalna. Naša je zadaća izazvati boli kako bismo pacijenta pretvorili u stvarnu
osobu koja osjeća.

POSLIJE TREĆEGA DANA

Postupak liječenja tijekom sljedeća tri tjedna nastavlja se u osnovi kako sam već
opisao. Postoje razine na kojima se čini da pacijent ne osjeća mnogo, tj. da je
"presušio". Ponekad je nepristupačan, jer se tijelo odmara od dana prepunih boli.
Organizam je izvrstan regulator boli i anstojimo ne gurati pacijenta u veću patnju
tijekom toga razdoblja.

Ponekad se pacijent jednostavno opire suočiti sa svojim osjećajima jer mu je

obrambeni sustav još uvijek čvrst. Iako u pravilu poslije prvoga tjedna napušta
hotelsku sobu, može se dogoditi da ga zamolimo da provede u njoj još jednu noć
bez spavanja. Cilj je ponovno oslabiti obrambeni sustav.

Svaki novi dan terapije pacijenti opisuju kao skidanje slojeva obrane. Taj proces
dobiva zamah, jer proživljavanje djelića boi krči pacijentu put kako bi podnio još
veće boli. Svaki primal otvara nova skrivena sjećanja, koja vode do još primala.
Kako obrambeni mehanizam nestaje, primali koji slijede jedan za drugim mogu
sve jače obuzeti cijeli organizam. Tijelo sebi dopušta samo onoliko boli koliko
može podnijeti i ako pacijenta ne požurujemo, primali će se događati u urednu i
bezopasnu slijedu. Ako pacijenta prisiljavamo da pokuša osjetiti više no što može
podnijeti, to će samo izazvati njegovo ponovno zatvaranje.

51
Kako dani protječu, pacijent se slijedom primalnih doživljaja vraća sve dalje u
djetinjstvo. Često mu je glas istovjetan glasu kakav je imao u dobi koju
proživljava - tepa, govori kao malo dijete i, na kraju, plače kao beba.

Promatrajući sve to shvatio sam odnos između boli i sjećanja jer, kada je bol
uklonjena, postprimalni se pacijenti sjećaju i događaja iz vremena kada im je bilo
nekoliko mjeseci. Ta su me zapažanja dovela i do spoznaje o golemoj važnosti
prvih triju godina života. Nije to novo otkriće. Freud je to obznanio još početkom
dvadesetoga stoljeća. Ali priroda traume toliko je tankoćutna. Primjerice, kada su
nas ostavili mokrih pelena u kolijevi, bespomoćne, kada su nas grubo podizali,
kada su nas zanemarivali i ostavljali da satima plačemo, da ležimo u kolijevci
(bespomoćni) izloženi prodornim roditeljskim glasovima koji nam neprestano
prekidaju mir, kada nas nisu hranili, a bili smo gladni, kada nas nisu dojili ili su
nas dojili suprotno prirodnom načinu, prema strogom rasporedu.

A trauma može biti i posljedica teškog poroda pa moramo opet pogledati što je o
tome napisao Otto Rank, koji je o traumi poroda govorio početkom 20. stoljeća.
Jedina je razlika u tome što je Rank vjerovao da je porod sam po sebi traumatičan
(zbog napuštanja topline i sigurnosti majčine utrobe), a ja vjerujem da
traumatično rođenje izaziva traumu. Rođenje je prirodan proces i ne vjerujem da
nešto što je prirodno može izazvati traumu.

Nazočio sam primalu jedne žene koja se sklupčala, grgljala, gotovo se gušila,
pljuvala, a zatim se ispružila i zaplakala kao novorođenčr. Kada se pribrala
osjećala se kao da je ponovno proživjela svoje vrlo teško rođenje, tijekom kojega
se doista nagutala plodne vode i umalo ugušila. Još je jedna osoba ponovno
proživjela svoje dugotrajno rađanje (majka je imala trudove oko dvdeset sati).
Nakon što je osjetio kakva je muka roditi se živ, znao je da je njegova borba
započela pri rođenju i da nikada neće završiti: "Osjećao sam se kao da mi majka
zagorčava život od samog početka___", rekao je.

Jedan drugi primal koji sam promatrao bio je poučan u tom pogledu. Jedna je
žena stalno imala osjećaj nelagode i bila je nesretna, a nije znala zašto.
Neprestano jekukala: "Ne mogu plakati, ne mogu plakati". Iznenada je proživjela
jedan doživljaj iz djetinjstva i potekle su joj suze. Ono što je proživjela bila je
operacija suznih žlijezda u dobi od jedna godine, kojom su joj uklonili zapreku
koja se pojavila poslije rođenja. Imala je malo više od trideset godina i napokon
je mogla plakati. Dok je prije toga proživljavala događaje iz vremena prije
operacije nije mogla pustiti ni suze.

To pokazuje da postoje traume i u predverbalnoj fazi. Nije riječ samo o tome

kako su majka i otac vikali na dijete, što je prouzročilo neurozu. Čini se da je
trauma pohranjena u živčanom sustavu i da je sam organizam pamti. Tjelesni
sustav "zna" da doživljava traumu čak i kada svijest pritom nije uključena. I, opet,
nije dostatno samo znati da se nešto dogodilo. Ako su događaji bili traumatični,
potrebno ih je ponovno proživjeti i potpuno doživjeti kako bismo se oslobodili
njihova neprestanog utjecaja na organizam.

Početkom drugoga tjedna primali će se javljati gotovo svakoga dana. Postoji

svojevrstan primalni stil jedinstven za sve ljude. Neki pacijenti moraju riječima
doći do osjećaja. Neki će početi s nekim tjelesnim osjetom, koji u tome trenutku

52
ne mogu objasniti, a kasnije će ga povezati s nekim sjećanjem. Neposredno prije
prve poveznice, koja je vrlo bolna, neki će se grčevito uhvatiti za kauč, neki za
trbuh, neki će početi vrtjeti glavom, škrgutati zubima ili se obilno znojiti. Neki će
se presaviti od boli, neki skutriti u kutu kauča, a neki će se u grču otkotrljati s
kauča na pod.

Ne postoje dva jednaka primala, čak ni kod iste osobe. Neki su primali puni
ljutnje i agresivnosti, neki su puni straha, neki su tihi, a neki tužni. Kakav god
oblik imali, terapija je usmjerena na potisnute osjećaje iz djetinjstva.

Teško je riječima opisati koliko se osjećaji mogu razlikovati. Jedna je pacijentica,

koja je prošla konvencionalno liječenje, ispričala kako je tijekom tih seansa
mnogo plakala, ali da je to bio potpuno ddrukčiji doživljaj od plakanja tijekom
primala. U konvencionalnoj terapiji je plakala kako bi olakšala bol i bolje se
osjećala, kako bi zaštitila svoje povrijeđeno ja. Sada je plakala od svojih boli, a ti
su osjećaji znatno intenzivniji i obuhvatniji. Rekla je kako je tijekom primala
osjetila plač do kostiju.

Pacijenti tijekom terapije brzo nauče kako doprijeti do osjećaja. Može se dogoditi
da pacijent počne razgovarati o snu koji je sanjao prethodne noći i ispričati ga
kao da mu se upravo događa, osjećati strah ili bespomoćnost, ubrzo izgubiti
kontrolu i povezati osjećaj s njegovim uzrokom. Potpun gubitak kontrole
omogućava povezivanje, jer samokontrola gotovo uvijek podrazumijeva
potiskivanje samoga sebe. Pacijent želi tu bol jer zna da se samo tako može
osloboditi neuroze. "Boli me cijelo biće", rekao je jedan pacijent, "i ako mogu
osjetiti sebe, to je sve što želim".

Poslije nekog vremena terapeut neće trebati činiti ništa osim šutjeti. Kada
pacijent doživljava osjećaj, on je potpuno "u njemu" i proživljava ga - osjeća
mirise, čuje zvukove i proživljava tjelesne procese koji su se dogodili i bili
blokirani u doba djetinjstva. Pacijent kojega su voljeli zato što se umio tako
dobro kontrolirati, gotovo se nikad niej popiškio u pelene u dobi od jedne i pol
godine, tijekom primalla patio je zbog iste strašne potrebe za mokrenjem, kao i
onda kada je bio dijete. Treba imati na umu da pacijent potpuno proživljava
scenu iz djetinjstva i da svaka terapeutova riječ može prekinuti doživljaj i vratiti
ga u sadašnjost. Ako ga se ne ometa osjećaji će ga odvesti na početak, što se ne
može dogoditi kada terapeut i pacijent razgovaraju o osjećaju.

Postoji više karakterističnih znakova primala. Jedan od njih je rječnik. Ako osoba
govori kao malo dijete, što se gotovo uvijek događa, znači da doživljava primal.
Jedan je doktor znanosti, primjerice, tijekom primala rekao "Tata, mene stlah".
To mi je bio znak da se ne pretvara. Ali ako tijekom primala psuje: "Tata, idiote
jedan!", velika je vjerojatnost da doživljava pretprimal.

Još jedna odlika primala jest činjenica da osoba postaje to zrelija što više osjećaja
iz ranog djetinjstva proživi. To se događa zato što izbacivanje prošlosti iz sustava
omogućuje osobi da doista odraste, a ne da samo glumi odraslu osobu. Ukratko,
postaje ono što jest. Mnogi se pacijenti tijekom primala vraćaju u djetinjstvo, viču
i plaču kao jednogodišnje dijete, a poslije primala imaju nov, dublji i bogatiji glas,
a ne visok dječji kakav su imali prije terapije.

53
Dok pacijent tijekom primala proživljava svoje djetinjstvo, najčešće izgubi
pojaam o vremenu. Reći će nešto poput: "Čini se kao da su prošle godien otkako
sam jutros ušao u ordinaciju". Kada ga zamolim da procijeni koliko je vremena u
ordinaciji, njegov će odgovor možda biti: "Čini mi se da sam ovdje trideset
godina". Kao da nije živio u sadašnjosti tijekom minuta ili sati koje je proveo
vrativši se u prošlost.

Pacijenti primale opisuju kao svjesne kome. Iako ih mogu prekinuti kada god
požele, draže im je ostati u tome stanju. Znaju gdje su i što se događa, ali kad su u
primalu, proživljavaju prošlost i potpuno su u nju uronjeni. Oduvijek su bili
uronjeni u tu prošlost, ali su je glumili, umjesto da su je osjećali. Čak su se i
njihovi snovi uglavnom bavili prošlošću. Dakle, primal vraća prošlost onamo gdje
joj je mjesto i omogućuje pacijentu da napokon živi u sadašnjosti.

PRIMALNI KRIK

Primalni krik nije krik koji je sam sebi svrha niti ga se koristi radi opuštanja
napetosti. Kada je primalni krik posljedica dubokih, razarajućih osjećaja,
vjerujem da je riječ o procesu ozdravljenja, a ne o jednostavnom otpuštanju
napetosti. U svakom slučaju, ne liječi sam krik, nego bol. Krik je samo jedan od
odraza boli. Bol je ono što liječi, jer ona znači da osoba napokon osjeća. U
trenutku kada pacijent osjeti tjelesnu bol, primalna bol nestaje. Neurotik je
doživio tjelesnu bol zato što mu je tijelo oduvijek bilo podešeno za primalnu bol.
Ono što ga je zaboljelo bila je spoznaja napetosti.

Pravi primalni krik nije moguće ne prepoznati. On ima posebne osobine - dubok
je, potresan i spontan. Kada terapeut iznenada ukloni jedan dio obrambenog
sustava i pacijent se suoči sa svojom boli, počinje ispuštati krikove zato što je
potpuno spoznao istinu o samome sebi. Krik jest najčešća reakcija, ali nije ni
jedina ni obvezatna reakcija na iznenadnu opasnost od primalne boli. Neki ljudi
počinju jecati, cviljeti, grčiti se i udarati rukama i nogama oko sebe. Rezulatati su
isti. Ono što izlazi iz osobe kada vrišti jedinstven je osjećaj koji može ležati u
pozadini tisuća prethodnih doživljaja: "Tata, nemoj me više tući!"; "Mama, bojim
se!" Neki pacijenti prvo imaju potrebu vrištati. Vrište zbog stotina situacija kada
su ih ušutkivali, ismijavali, ponižavali i tukli. Sada vrište zato što su se u
djetinjstvu često ozlijedili, a nisu im dopuštali uksuz da pokažu kako im teče krv.
Kao da ih je netko neprestano bockao iglom, a oni nijednom nisu smjeli jauknuti.

OTPOR

Primalna terapija ne ide onako glatko kako se može činiti iz mojih opisa. Obrane
su same po sebi otpor prema osjećajima. Stoga, sve dok postoji ijedan djelić
obrambenog sustava, postoji i neki oblik otpora. Mnogi pacijenti odbijaju zazvati
roditelje. Možda su prošli dugogodišnju psihoanalizu pa će reći: "Gledajte, to sam
spoznao prije nekoliko godina. Znam kakvi su i to što tražite nema nikakva
smisla". Odgovaram im da doista ne znaju sve dok ih ne zovnu.

Pacijenti se stide te "djetinjaste vježbe". "Ne mislite li da je previše

pojednostavljeno, ne mislite li?", bio je komentar jednog mladog psihologa. Ipak,
razumom shvaćati da niste bili voljeni podvojen je osjećaj, poluosjećaj u kojemu
tijelo ne sudjeluje. Tražiti ljubav je druga stvar. Neurotična je borba počela onda

54
kada dijete više nije moglo spontano zatražiti ljubav. Traženje ljubavi donijelo je
odbijanje i bol. Budući da je borba neprestano simboličko traženje ljubavi, vratiti
osobu u djetinjstvo i privoljeti je da izravno kaže "Mama, molim te, voli me!"
znači odgurnuti borbu i razotkriti primalnu bol.

Ponekad je otpor tjelesan. Osoba hoće disati, a onda diše u suprotnom smjeru.
Kao da guta zrak u trbuh, umjesto da ga ispušta iz trbuha van. Ta nemogućnost
izdisanja česta je u neurotika, osobito u onih obuzdavanih, koji su sve morali
zadržavati u sebi. Tjelesni je otpor, izgleda, automatski. Grlo se steže, tijelo
presavija, pacijent se ruši na pod i savija u klupko kako bi isključio osjećaje. Hoću
reći, koliko god im je neugodno, nitko neće tek tako leći i otresti se svojih
neuroza.

Ustraje li pacijent u plitkom disanju, možda će mu povremeno pritisnuti trbuh.

No, to je rijetko potrebno. Ni u kom slučaju to neću učiniti dok pacijent potpuno
ne uroni u neki osjećaj jer nam cilj nije disanje, nego osjećanje.

SIMBOLIČKI PRIMAL

Budući da naš sustav automatski isključuje prekomjernu bol, ono što se događa
tijekom prvih par dana terapije nazivamo simboličkim primalom. To se osobito
odnosi na starije osobe s otvrdnulim slojevima obrane. Isprva će tjelesni dio
primalne boli oživjeti, ali pacijent ne može napraviti mentalnu poveznicu. Možda
će osjećati strašnu bol u leđima (simbolički, kao da mu netko "sjedi na leđima")
ili će biti djelomično paraliziran (što simbolizira njegovu bespomoćnost) ili će
osjetiti težinu na ramenima (možda teret koji nosi od djetinjstva). Postoje razne
vrste simbolike. Jedan pacijent nije mogao sat vremena pomaknuti lijevu stranu:
"To je sav onaj mrtav teret koji nosim sa sobom cijeloga života", rekao je ubrzo
nakon što je počeo povezivati.

Kada primalni terapeut omete pacijentovo neurotičko ponašanje, neuroza se

povlači na sljedeću crtu obrane, na tjelesne simbole, tj. psihosomatske tegobe. I
ovdje ćemo zaključiti da su tjelesne boli posljedica mentalne boli iz ranog
djetinjstva, a kada pacijent te boli osjeti, njegove tjelesne tegobe nestaju.

Psihosomatske boli muče gotovo sve primalne pacijente u ranom stadiju terapije,
čak i one koji su prije terapije bili relativno zdravi. Jedan je pacijent imao proljev
poslije prvog glavnog primala. Rekao mi je: "Stvari iz mene izlaze brže no što ih
mogu prepoznati". Kada ih je osjetio i spoznao, proljev je nestao. Kada su ključni
osjećaji blokirani, čini se kao da primalna bol prvo napada neke dijelove tijela. To
nam govori da se bol povećava. Kada pacijent poveže bol s njegovim uzrokom,
psihosomatske tegobe brzo nestaju.

Jedan se pacijent doslovno osjetio prepolovljen tijekom pretprimala. Prvo se

osjetio ukliješten, ruke su mu bile ukočene i odvojene od tijela, napete i drhtale
su. Kada smo ga promatrali izgledalo je kao da ga nešto vuče sad na jednu sad na
drugu stranu. Ipak, to je bilo simboličko ponašanje, koje je simboliziralo osjećaj i
stanje rascijepljenosti i nesposobnosti povezivanja te rascijepljenosti s njezinim
uzrocima. Kasnije je osjetio što se događa. Ponovno je proživljavao scenu kada su
mu se roditelji rastavljali. Osjećao je da želi otići s ocem, ali se niej usudio to
osjećati, jer se bojao da se to neće svidjeti majci... Osjećao je koliko mrzi majku,

55
ali je morao zatomiti taj osjećaj, jer je znao da će morati živjeti samo s njom i biti
potpuno ovisan o njoj... Bio je ljut na oca što ga ostavlja, ali je taj osjećaj morao
prikriti kako bi mu otac dolazio i posjećivao ga... Svi ti suprotstavljeni osjećaji
prouzročili su fizičko povlačenje njegova tijela. Pretvorili su se u tjelesne boli
zato što se nije usudio otvoreno izraziti svoje osjećaje. Osjećaji su, dakle, kodirani
u mišićni sustav, kao njihova simbolička vrijednost. Ti su ga sukobljeni osjećaji
raspolovili, zato što su osjećaji stvarni, tjelesni doživljaji. Kako bi riješio svoje
povlačenje, morao se vratiti u djetinjstvo i osjetiti svaki pojedini dio toga
proturječja. Nije bilo dostatno "znati" da se našao u konfliktu zbog rastave
roditelja. Primalno objašnjenje navedenoga slučaja govori da su zanijekana
sjećanja, tj. događaji, previše bolni za potpuno suočavanje s njima, pohranjeni u
mozak, ispod razine svijesti, odakle šalju poruke tijelu. Tako potreba da se
odupremo roditeljskoj tiraniji, što nikada nismo učinili, može prerasti u ukočene
mišiće ruku. Tijekom ranog primala, kada se pacijent prisjeti kako ga je roditelj
tukao, može osjećati ukočenost u rukama, ali neće znati zašto. Kasnije će
ukočenost mišića povezati s pravim kontekstom (ljutnjom, iščekivanjem udarca)
i napokon će se riješiti napetosti u mišićima.

Jedan je pacijent neprestano škrgutao zubima. To je činio automatski i nesvjesno,

danju i noću (u snu). Počeo se prisjećati događaja kada je otac prekršio obećanje
da će ga odvesti na utakmicu bejzbola i nesvjesno je počeo bijesno škrgutati
zubima. U njegovoj je obitelji bilo zabranjeno izražavati ljutnju. U mome je uredu
napokon kricima izbacio bijes i škrgutanje je prestalo. Taj događaj sam po sebi
nije prouzročio škrgutanje zubima. Taj događaj, koji mu se urezao u sjećanje,
jednostavno je predstavljao i pokrenuo svoju ljutnju zbog cijelog niza prekršenih
obećanja na koja se nikada kod kuće nije smio požaliti.

Svi mi oko sebe viđamo simboličko ponašanje, ali ga vjerojatno tako ne nazivamo.
Kada dijete napusti školu bez dopuštenja, ono se ponaša impulzivno. Dijete
možda time simbolički izražava slobodu koju ne može osjetiti. Ono zbog čega se
osjeća zarobljenim možda uopće nije škola, nego osjećaji iz ranog djetinjstva.
Proživljavanje tih osjećaja oslobodit će ga potrebe da očituje svoju slobodu
napuštanjem škole. Škola ili terapeut mogu prisiliti dijete da se ponaša bolje. Oni
će istaknuti potrebu da dijete bude odgovorno prema školi, ali će impuls za
slobodom ostati i izazivati simboličko ponašanje, a u mnoge djece i sociopatsko
ponašanje.

Simbolička je faza nužna u primalnoj terapiji. Pacijent osjeća samo dio nekog
osjećaja jer je u njemu previše boli da bi ga osjetio u cijelosti - tijelo se na neko
vrijeme isključuje, a pacijent očituje ili zatomljuje preostali dio osjećaja. To
očitovanje ne mora biti nešto posebno. Može se pojaviti kao blaga napetost, koja
štiti dijelove oštećene osobnosti.

Simboličku fazu ne treba požurivati. Sustav se suočava s boli u malim dozama i

taj će proces uredno teći, a pacijent će, što više osjećaja bude proživljavao, iamti
to manji stupanj simbolizma. To se pokazuje i u sve manjoj simbolici njegovih
snova.

Kako pacijent izlazi iz simboličkef faze i izravnije ulazi u svoje osjećaje, osjeća da
ga sve manje zanimaju simboličke stvari. Čini se da je simbolizam pojava koja
čovjeka potpuno proguta pa naurotici, na žalost, često cijeli život provedu u tom
56
simboličkom vakuumu. Ako imaju "strahovito bolne" glavobolje, one im, možda,
govore koliko su ljuti i, unatoč tome što ih glava boli godinama, ne uspijevaju
shvatiti odakle bol dolazi. Jedan je pacijent, poslije vrlo burnog primala, to izrazio
ovako: "Mislim da su sav taj pritisak u mojoj glavi bili ljutiti osjećaji koji se nisu
mogli izraziti pa su se prilijepili na moje tjelesne osjećaje. Osjećao sam se kao da
čak i svoje zamisli moram ugurati u neki odjeljak koji je već bio pretrpan."

Čini se da je prvi tjedan najgore razdoblje u primalnoj terapiji. Pacijent osjeća

tjeskobu i potištenost i često zna reći: "Bože moj, kada će sve to prestati? Prošao
je tek jedan tjedan, a čini mi se kao da mi je prošao cijeli život!" Strašno je patio.
Jedan je pacijent to ovako opisao: "Kao da ste me, u trenutku kada sam ušao,
zgrabili za noge, okrenuli naglavačke i istresli sve iz mene".

Osjeća se napetije nego ikada prije jer ima sve manje neurotičkih obrambenih
sustava koji se bore protiv osjećaja što izviru na površinu. Jednom kada se
potpuno otvori, njegove su ptorebe toliko snažne da mu terapeut obvezatno
mora biti stalno na raspolaganju.

Pri kraju trećeg tjedna terapije velik dio rušenja obrambenog sustava je obavljen.
Ipak, pacijent još nije ozdravio. U njemu je ostalo još mnogo napetosti - davnih
povreda i osjećaja koji iz nekog razloga još nisu izašli na površinu niti su se
počeli otvarati. Tada ću ga poslati u postprimalnu grupu, budući da ga više nije
korisno ni potrebno držati na individualnoj terapiji. Povremeno će mu još trebati
individualna seansa, ali će veći dio posla obaviti na grupnoj terapiji.

Kada kažem da je glavnina posla obavljena po završetku prvih nekoliko tjedana

pod tim mislim da su do tada vidljive glavne promjene u osobnosti i
simptomatologiji. Kada sam se bavio konvencionalnom terapijom, obično mi je
trebalo i do tri tjedna da bih stigao tek do pacijentove prošlosti i prošao sve
instrumente psihološkog testa. Ovim pristupom u istom vremenskom razdoblju
možemo vidjeti kako se, primjerice, kronično visok krvni tlak drastično spušta na
normalnu vrijednost (gdje i ostaje). Mijenja se način na koji osoba govori, boja
glasa i vanjski "izgled" - bezizražajna lica postaju živopisna i živahna. Osoba će u
vrlo kratku razdoblju radikalno promijeniti svoje ideje i stajališta, bez ikakve
rasprave s terapeutom. To se događa zato što nestvarne zamisli moraju pratiti
nestvarne sustave i obrnuto.

Ključni cilj, naravno, jest srušiti obrane u razdoblju od tri tjedna, a to će se

najčešće i dogoditi. Osoba će rijetko moći razgovaratio bilo čemu važnom bez
mnogo emocija. Čak se mijenja i način na koji hoda, osobito u elegantnih
muškaraca. Mnoge su takve promjene zabilježene do pojedinosti u osobnim
pričama koje su napisali moji pacijenti.

RAZLIKE U PRIMALIMA

Postoji mnoštvo različitih primala. Jedna je pacijentica, primjerice, započela

primal događajem koji je izgledao kao njezino rođenje. Prvoga se dana terapije
sklupčala, tijelo joj se trzalo u grčevima, rekla je da osjeća kako ju je zapuhnuo
hladan zrak, a zatim je zaplakala baš kao novorođenče. U tome trenutku uopće
nije shvaćala što proživljava i rekla je da se sve to dogodilo potpuno mimo
njezine volje. Neki pacijenti nikada ne odu tako daleko u prošlost. jedna se

57
pacijentica nije sjećala ničega od prije desete godine života. Počela je
proživljavati doživljaje iz dobi od četrnaest godina, a zatim se postupno vrćala u
prošlost sve dok nije ponovno proživjela zastrašujući događaj koji ju je rascijepio,
u dobi od deset godina. No i poslije toga je proživljavala primalne doživljaje iz
sve ranijeg djetinjstva sve dok nije stigla do treće godine života, kada je napokon
osjetila "čistu potrebu" za roditeljskom ljubavi. Kasnije je rekla kako joj je to bio
najbolniji primal - osjetiti da tjelesna potreba znači osjećati stalnu bol zbog
praznine neispunjenih potreba. Tijekom toga primala nije izgovorila ni riječi. Bio
je potpuno unutarnji doživljaj, tijekom kojega je skupljala tijelo, grčila se i soptala,
stiskala šake i škrgutala zubima.

Primali se razlikuju ovisno o dobi u kojoj se osoba rascijepila i o dubini primalne

boli. Neki su pacijenti kadri otići izravno do glavne scene tijekom koje su osjetili
rascjep, a drugima su potrebni mjeseci da bi do toga stigli. Neki svjedoče da
nikako ne mogu doći do neke specifične scene. Kao da je više događaja bilo
jednako važno u stvaranju njihove neuroze. Ako se rascjep dogodio ranije, a
primalna je bol velika, može se dogoditi da pacijent proživi jedan događaj mnogo
puta. Primjerice, jedan je pacijent nedavno proživio događaj kada su ga, u dobi od
devet mjeseci, ostavili u bolnici. Roditelji ga nisu smjeli posjećivati, jer je imao
zaraznu bolest. Sutradan se vratio u taj događaj i spoznao da je to bila nekakva
bolnica. Vidio je majčino lice, a na kraju i roditelje kako odlaze i osjetio se
napušten. Njegovo se neurotično ponašanje tijekom života očitovalo u
pronalaženju osobe, kasnije djevojke, za koju bi se zalijepio i kojoj ni pod koju
cijenu nije dopuštao da ga ostavi. Nije imao pojma da je to njegovo ponašanje
uvelike bilo utemeljeno na događaju iz tako ranog djetinjstva. U biti, uopće se nije
sjećao doživljaja iz ranog djetinjstva. Prvi je put došao napet zato što ga je
napustila djevojka. Zaronivši u taj osjećaj, vratio se u doba bolničkog krevetića.
Dok je proživljavao događaj s krevetićem, čuo se samo dojenački plač. Doživio je
nekoliko primala bez ijedne riječi. Posljednji primal bio je glasan, prodoran krik
roditeljima da se vrate, nešto što se, iz nekog razloga, nije usudio učiniti tada, u
bolničkom krevetiću.

Obično je moguće prepoznati kada osoba izlazi iz primala. Otvorit će oči i treptati
kao da je izišla iz kakve kome. U nekih osoba to neće biti tako dramatično,
promijenit će boju glasa u glas odrasle osobe i tada znamo da je izišla iz osjećaja
iz djetinjstva. Ono što uvijek iznenađuje jest način na koji napetost zauzima
mjesto kada organizam osjeti da mu je dosta boli za jedan dan. Nakon što osjeti
strašnu primalnu bol neobjašnjivo će osjetiti napetost i reći da se više ničega ne
sjeća. Ili, ako je osjetila puninu nekog doživljaja, osjetit će se potpuno opušteno.
Ako osoba poslije primala osjeća napetost, znamo da mora raščistiti s još mnogo
osjećaja. Napetost preostala poslije primala jest dojmljiv dokaz da je neuroza bila
naš stari prijatelj i dobročinitelj. Prigrlila nas je i zaštitila kada nam je život
postao toliko bolan da ga bez neuroze ne bismo mogli podnijeti. Na jednak će
način preuzeti i pacijenta i učiniti da se osjeti napeto kada mu bude dosta boli za
taj dan.

Ponekad su primali pretežito tjelesni događaji. Jedan je pacijent potkraj terapije

doživio primal tijekom kojega mu se tijelo počelo savijeati u desnu stranu i
poprimati čudan položaj. Ležao je na trbuhu, s nogama savijenim prema leđima,
a glava mu je bila podignuta od poda i zabačena unatrag. U tome je položaju

58
proveo gotovo sat vremena, bez ikakve kontrole. Zatim je ustao, ispravio se i
rekao da osjeća kako je pogrbljenost, koja ga je mučila gotovo cijeloga života,
nestala. Opisao je to ovako: "Mislim da mi nije samo um bio iskrivljen. I cijelo mi
je tijelo bilo iskrivljeno. Činilo mi se da se stalno odvija nekakva scena u kojoj
sam potpuno iskrivljen, baš kao i položaj u kojemu sam se našao, a zatim se sve
počelo vraćati unatrag. Neposredno prije negoli sam došao do toga doživljaja
ponavljao sam sebi da silazim s uma. Nešto mi je puknulo u glavi, a onda je
počela ta fizička faza. Vjerujem da je moj um napokon odustao od borbe i cijele te
nestvarnosti (kao da sam se razletio u komadiće), a tijelo je napokon moglo
postati stvarno i uspravno. Sada stojim i hodam opušteno, kao da sam drugo
ljudsko biće. Nikada u životu nisam do kraja mogao prekrižiti noge kao što mogu
sada ili, koliko god se to činilo čudno, prvi put mogu potpuno okrenuti glavu na
stranu. Mogu reći da nisam bio samo u mentalnoj luđačkoj košulji, gdje su mi
misli bile sputane, nego sam cijeli bio u nekakvu tjelesnom kalupu. Kao da me
nekakav kalup pritijesnio".

Svi smo se navikli promatrati "normalne" emocije pa je teško predočiti

strahovitu moć primala. Njihovu dubinu i širok raspored osjećaja gotovo je
nemoguće opisati. Teško je prikazati i njihovu veliku različitost i često neobične
osobine. Dostatno je reći da zastrašujuća snaga osjećaja koji su kadri prouzročiti
konvulzije i koji potiču potresne krikove svjedoči o nevjerojatnom pritisku od
kojega neurotik stalno pati. Iznenađuje da mnogi neurotici to ne mogu izravno
osjetiti pa umjesto toga osjećaju pritisak u grudima ili u trbuhu ili osjećaju kao da
će im glava eksplodirati.

Primalni proces vodi pacijenta u stanje koje rijetko ili nikada ne vidimo, čak ni u
ordinacijama psihoterapeuta. Još ga rjeđe razumijemo. To je sustavno putovanje,
ne nasumičan i histeričan uzlet, nego postupno i organizirano putovanje čovjeka
u samoga sebe. Kada se pacijent napokon spusti do razarajuće spoznaje iz ranog
djetinjstva - da ga nisu voljeli, da su ga mrzili ili ga nikada nisu razumjeli, do toga
osjetilnog otkrića beskrajne usamljenosti, tek tada savršeno dobro razumije
zašto se isključio i zašto u djetinjstvu nije mogao podnijeti te osjećaje i s njima
živjeti. Promatrati pacijente u iznenadnim napadajima boli kada načnu taj osjećaj
znači vidjeti dubine ljudskih osjećaja. Svih onih godina dok sam provodio
konvencionalnu terapiju nisam nikada promatrao ni razumio što osjećaji doista
jesu. Naravno da sam vidio mnogo suza i patnje, ali su plač i primalni doživljaj
udaljeni jedno od drugoga svjetlosnim godinama.

Evo kako je jedan pacijent opisao svoj primalni doživljaj:

"Osjećaj u primalu koji je povezan s doživljajem iz djetinjstva u bilo koje vrijeme

poslije rascjepa jest dio stvarne osobe, stvarnoga ja, koji nije moguće potpuno
doživjeti ako se ne vratite u vrijeme prije rascjepa. Upravo je zato proživljavanje
doživljaja ili događaja iz djetinjstva u primalnoj terapiji toliko važno. Oni
omogućuju da osjetite dijelove stvarnog ja i da povežete bol s točno određenim
dogašajem, sve dok niste kadri biti u samoj biti stvarnoga ja (sebe). Primjerice,
ako doživljavam primal o događaju kada me majka odguruje od sebe, vjerojatno
ću reći: "Ne odguruj me, mama". Čisti osjećaj u tome primalu doista nije moguće
izraziti riječima. Osjećaj jest moje stvarno ja, a riječi govore: "Osjećam se loše.
Mama, molim te, ublaži moju bol", i na taj način ja neću postati taj osjećaj. Zbog

59
činjenice da će pacijent taj osjećaj mnogo puta povezati s točno određenim
događajima, pacijent će potpuno postati osjećaj i tako će osjetiti njegovu bit.
Takvo što dogodilo se samo jednom prije, neposredno prije rascjepa. U tome se
trenutku nema što reći niti ima događaja koje treba povezati. Ti si ono što jesi. U
mome slučaju to je bila posljedica potpunog lišavanja. Ne mogu se ni nadati da ću
riječima moći prenijeti kako sam taj događaj doživio, a činjenica da to ne mogu
jest još jedan dokaz da ni nema pravih riječima kojima je to moguće izraziti..."

Čini se gotovo nemogućim opisati intenzitet ponovnog proživljavanja primalnih

boli. Kada promatrate pacijente koji proživljavaju primal, uvjereni ste da
podnose veliku bol. Toliko sam bio uvjeren u to da mi nikada nije palo na pamet
upitati pacijenta boli li ga, čak ni mjesecima nakon što sam počeo prakticirati
primalnu terapiju. Uvelike sam se iznenadio kada su mi pacijenti rekla da ih,
unatoč svem tom soptanju, vrištanju i konvulzijama, primalna bol nije boljela!
Jedan je pacijent to opisao ovako:

"Nije to kao da ste porezali ruku, pogledate i kažete: 'Jao, boli me ruka!' Tijekom
primala ni ne mislite boli li vas.d Samo u cijelome tijelu osjećate jad. Ali ne boli.
Ako išta možete reći, onda je to da boli na dobar način, jer je nevjerojatno
olakšanje kada napokon možete osjećati."

Vjerujem da je htio reći da tijekom primala ne razmišljate o onome što radite niti
procesuirate što se događa. Ili, da se izrazim drukčije, nema potrebe za
racionaliziranjem. Postoji samo osoba koja prvi put od djetinjstva potpuno
proživljava doživljaj. Osoba jest osjećaj. Jedan od razloga zbog kojega može biti
potpuno uključena u proces osjećanja jest taj što ne sjedi stiješnjena na stolcu i
ne uči nešto napamet. Cijelo joj je tijelo uključeno u taj proces, baš kao što je
malo dijete bilo potpuno ispunjeno osjećajima prije negoli se isključilo. Pacijenti
se prisjećaju kako su, dok su bili mali, izražavali ljutnju tako što su ležali na podu,
udarali nogama, mlatili rukama i cviljeli.

Bili su potpuno uključeni i kada biste dijete koje proživljava takav ispad bijesa
upitali boli li ga (ako bi razumjelo pitanje), dvojim da bi vam potvrdno
odgovorilo.

Evo još jednog opisa primala koji se dogodio pri kraju terapije. Navodim ga zato
što pridonosi razumijevanju bezbolne boli:

"Čini mi se da to iskustvo mogu najbolje opisati ako kažem da nisam bio svjestan
osjećaja ni njihove povezanosti. U biti, mislim da nisam bio ničega potpuno
svjestan. Jednostavno sam postao moja bol i nije bila potrebna nikakva
povezanost (ništa izvan mene nije mi trebalo reći: 'Boli te'). Moje je biće trebalo
prihvatiti taj doživljaj, a ne se odcijepiti od njega, kao što sam učinio kada sam
postao neurotičan. Jednostavno sam bio stvarni ja". Ono što je važno za doživljaj
primalne boli jest to što ona naznačuje da osjećaji, sami po sebi i od sebe, ne bole.
Boli nakupljena napetost kao obrana od osjećaja. To ne znači da nema neugodnih
osjećaja, ali kada ih osjetimo u njihovoj biti oni neće postati primalne boli. Tuga
ne boli. Ali, lišite li nekoga njegove tuge, ako mu ne dopustite da bude tužan, tada
će ga boljeti. Osjećaj, stoga, jest protuteza boli. Dijalektika primalne metode kaže
da što više primalnih boli osoba osjeti, to će ju manje boljeti. Nije moguće uistinu

60
povrijediti osjećaje normalne osobe, ali možete povrijediti neurotika ako
aktivirate njegove potisnute sojećaje.

GRUPNO ISKUSTVO

Postprimalne grupe sastaju se nekoliko puta tjedno na tri ili četiri sata. Grupu
čine pacijenti koji su prošli individualnu primalnu terapiju. Osnovna funkcija
sastanaka postprimalnih grupa jesu potaknuti članove grupe na nove primale.
Opće emotivno ozračje u grupi potiče više primala. Primal jedne osobe može
potaknuti primal u mnogo drugih pacijenata u grupi. Često možemo vidjeti kako
se odjednom odvija više desetaka primala, jer bespomoćne pacijente lako potiče
ono što se događa oko njih.

Kada se odjednom dogodi mnogo primala može nastati ludnica. No sav taj kaos
uopće neć utjecati na pacijente koji u tome trenutku doživljavaju primal. Oni
nemaju pojma što druge osobe oko njih rade. Tijekom samo jednog trosatnog
sastanka možemo odjednom imati i pedeset primala.

Budući da je cijeli primalni proces destabilizirajući, recimo barem to da grupa

ima drukčiju funkciju. Ona će pacijentima pružiti utjehu, jer mogu upoznati i
družiti se s drugim osobama koje prolaze terapiju. Grupna terapija traje
mjesecima, a njezino trajanje u cijelosti ovisi o pacijentu.

Budući da sam se prije primalne terapije godinama bavio standardnom grupnom

terapijom, želim istaknuti da je primalna grupa po mnogočemu drukčije iskustvo.
Pacijenti koji imaju iskustva s drukčijim grupama, od maratonskih do analitičkih,
također svjedoče o toj razlici. U primalnoj grupi ima vrlo malo interakcije. Gotovo
da ne postoje priče tipa "sada i ovdje", "dam-daš", koje su uobičajene za grupnu
terapiju. Rijetko će pacijenti jedni drugima postavljati pitanja o motivaciji i nema
razmjene uvida. Rijetko drugima pokazuju ljutnju ili strah. Vjerujem da za to
postoji mnogo razloga, ali glavni je taj da primalna terapija nije interaktivni
proces. Ona je osoban proces osjećanja, u kojemu uvidi naviru gotovo bez
prestanka kada se bol duboko osjeća (vidi poglavlje o uvidima).

Druga je razlika u tome što pacijent shvaća da se sve neobične reakcije koje se
javljaju u grupi odnose na doživljaje i događaje iz djetinjstva.

Treće, razdoblje provedeno u grupi jest vrijeme velike bespomoćnosti. Pacijenti

dođu u grupu i odjednom dožive primale, jer više ne mogu susprezati osjećaje
koje su davno u djetinjstvu potisnuli. Nitko ih ne mora poticati. Oni su, da se tako
izrazim, sazdani od osjećaja. Kao što sam već rekao, često će ono što se događa
jednom pacijentu (primjerice: "Nikada nisam smio reći da se bojim") probuditi
slične osjećaje i u drugim osobama koje su u istoj prostoriji.

Vrijeme od tri sata prekratko je za primalne grupe. Poslije primala u grupi, a

prosječni primal traje oko pola sata, pacijent može ostati ležati još sat vremena ili
duže i u tišini stvarati poveznice dok drugi pacijenti pokraj njega proživljavaju
primale. Nije neobično vidjeti šest ili osam pacijenata kako istodobno leže na
podu. Kao da ono što se događa drugim pacijentima ne uznemiruje onoga tko je
zaokupljen svojim osjećajima i sjećanjima. Pri kraju svake seanse odvija se
razgovor, tijekom kojega pacijenti obično ispričaju što im se dogodilo. Pričaju o

61
tome kako im je nekakav poseban osjećaj koji se pojavio u primalu u djetinjstvu
prouzročio posebnu vrstu neurotična ponašanja.

OZDRAVLJENJE

Poslije godinu dana grupne terapije ili duže pacijent će još uvijek doživljavati
primale, ali će i bez pomoći terapeuta kod kuće znati naći put do svojih osjećaja.
Budući da je glavni obrambeni sustav uništen, ne može sakriti osjećaje niti se
umjetno ponašati. Više se ne ponaša simbolično. Možda će i dalje dolaziti na
sastanke grupne terapije, ali rjeđe. Ili će napustiti grupu i nastaviti samostalno s
terapijom prema svojim željama. Napuštanje grupe ne znači da je osoba
ozdravila, kaošto ni dolazak na grupne sastanke ne znači nužno da pacijent još
uvijek pati od neuroze. Grupa je samo mjesto kamo se odlazi osjećati.

U nekom kritičnom trenutku, najčešće poslije osam do deset mjeseci, većina

neurotičnog ponašanja nestaje. Prestaje žudnja za cigaretama ili pićem. Čak i
kada bi htjeli, pacijenti više nisu kadri činiti ništa nestvarno. Ne mogu povratiti
glavobolje od kojih su nekada patili, jer su one bile dio onoga događaja koji je
prouzročio blokadu osjećaja. Još je preostao samo manji broj obrambenih
sustava pa u tome trenutku alkohol i kava ne djeluju kao prije, pacijent će poslije
dvije šalice kave biti "naelektriziran", a poslije čaše vina osjećat će vrtoglavicu.
Intenzivno će osjetiti i oporost dima cigarete. Nija kadar simbolički izražavati
seksualnost (imati kompulzivan seks), jer nema blokiranih impulsa iz djetinjstva
kanaliziranih na područje spolnosti. Nema želje prejedati se, jer nema potrebe
hranom potiskivati osjećaje.

Jesu li to trajne promjene? Jesu. Do danas se nestvarno ponašanje (koje uključuje

i tjelesne simptome) nije vratilo u pacijenata koji su s uspjehom završili terapiju.
A i kako bi? Osoba je postala ono što jest. Trebala bi opet postati netko drugi da
bi se ponovno ponašala nestvarno. Ono što osoba doživljava u odrasloj dobi ne
može prouzročiti njezin rascjep. Rascjep se događa maloj djeci, jer su krhka i
ovisna o roditeljima. Moraju postati ono što roditelji od njih traže ili su
nadrapala... To se rijetko događa s odraslima. Nitko ne može stvarnu odraslu
osobu pretvoriti u nestvarnu. Odrasla se osoba neće boriti s nepodnošljivim
šefom ili s nemogućom situacijom na poslu. Želim biti jasan i reći da osoba koja
završi terapiju nije ekstatična ili "sretna". Cilj primalne terapije nije sreća.
Pacijenti koji završe terapiju mogu i dalje doživljavati povrede, koje treba osjetiti,
jer je iza njih cijeli život neproživljenih boli. Bit će trenutaka, poslije terapije,
kada će se osjećati jadno, ali, kako je to jedan pacijent sročio: "Barem je to stvarni
jad, koji ima nekakav kraj".

Ozdravljenje ne znači nužno i promjenu interesa. Mnogi pacijenti shvate da mogu

raditi isto ono što su radili i prije, ali s potpuno drukčijim osjećajem. Biti "zdrav"
znači osjećati ono što se događa "sada". Pacijenti znaju kada potpuno osjećaju, jer
više nema napetosti i osjećaju se potpuno opušteno. Ništa ih više neće dovesti u
stanje napetosti. Događaji ih uznemirju i osjećaju uznemirenost, ali ne i napetost.

Bez obzira na broj primala koje je osoba proživjela, ako je u njima ostalo važnih
blokiranih osjećaja oni će te osjećaje izražavati simbolički sve dok ih doista ne
osjete i dok ih se ne riješe.

62
Jedan se pacijent vratio na fakultet tijekom trećeg mjeseca terapije i odjednom je
shvatio da ne razumije predavanja. Počeo se ponašati i izgledati glupo na nastavi.
Nije bio kadar razumjeti ni najjednostavnije upute profesora. Kada je došao na
grupnu terapiju ispričao je kako mu se asistent narugao zato što nije razumio
nešto s ispita. Dok je govorio potonuo je u ovaj osjećaj: "Objasni mi, tata! Posveti
mi malo vremena!" Otac bi mu se rugao kad god nešto ne bi odmah razumio.
Zdušno se trudio brzo shvaćati kako bi udovoljio ocu i odagnao bol. Bio je to
jednostavan osjećaj, ali je imao intenzivan učinak. Bol je bila u osjećaju da je glup
pa je nastojao brzo shvaćati kako bi prikrio svoju glupost. Kako je terapija
napredovala i ušla u treći mjesec, njegov se obrambeni sustav mentalne brzine
počeo raspadati pa se počeo ponašati glupo. Glupost je govorila: "Objasni mi!"
Ponašao se glupo sve dok nije osjetio uzrok te gluposti.

ZAKLJUČAK

Vjerujem da jedini način uklanjanja neuroze jest snagom i silom, tj. snagom i
silom godinama potiskivanih osjećaja i uskraćivanih potreba istrgnuti neuroze iz
nestvarnog sustava.

Baš kao što neuroza nastaje postupnim isključivanjem, ozdravljenje nastaje

postupnim ponovnim uključivanjem. Budući da bol dopušta brzo poniranje u
primalne osjećaje, te osjećaje osoba mora osjetiti postupno. I sve dok ih ne osjeti,
postoji vjerojatnost da će ih simbolički izražavati.

Primalna je terapija poput obrnute neuroze. Svakoga dna u životu malog djeteta
jedna povreda za drugom isključuje sve više njegovih osjećaja sve dok ne postane
neurotično. U primalnoj terapiji pacijent ponovno proživljava te povrede, sve se
više otvara, dok ne ozdravi. Jedna povreda ne čini neurozu pa tako ni jedan
primal neće osobu učiniti normalnom. Srašćivanje i osjećanje boli na kraju
mijenjaju kvantitetu u novu kvalitetu bolesti ili zdravlja. Vjerujem da je proces
ozdravljenja neizbježan u primalnoj terapiji sve dok se osoba liječi. Onoga
trenutka kada se glavni obrambeni sustav sruši pacijent nema druge mogućnosti
nego ozdraviti. Ta je neizbježnost analogna situaciji u kojoj se nalazi malo dijete
koje ostaje u traumatičnu okružju gdje stalno potiskuju njegove potrebe. I tada je
neizbježna neuroza, koja označuje konačno zatvaranje stvarnoga ja i izgradnju
trajnog obrambenog sustava. Ako dijete udaljite od traumatična okružja prije
glavnog rascijepa, ono će izbjeći tešku neurozu. Ako pacijent prestane s
terapijom prije negoli je pokrpao rascjep, ne možemo očekivati da će ozdraviti.
Zašto neuroze iz ranog djetinjstva nije moguće izliječiti ljubavlju roditelja ili
učitelja? Ima mnogo pacijenata koji su u adeolescentskoj dobi imali tople i nježne
pomajke i poočime, s kojima su se vrlo dobro slagali, a ipak im je kasnije trebalo
lijčenje. Te brižne pomajke i poočimi nisu uspjeli izliječiti mucanje, tikove ni
alergije koji su ih pratili cijeloga života. Logopedi nisu mogli izliječiti poremećaje
govora. Čak i kada su napustili dom u kasnim adolescentskim godinama, pronašli
dobra mladića ili djevojku, to nije riješilo napetost ni dugogodišnje simptome,
poput psorijaze (koja, usput rečeno, izvrsno reagira na primalnu terapiju). Kada
bi brižnost, ljubav i privrženost mogli poništiti neurozu, sasvim je sigurno da bi
psihoterapija koju provode suosjećajni terapeuti riješila neurozu. Ja mislim da to
nije moguće.

63
Neurozu nije moguće ublažiti, urazumiti, zastrašiti niti ih ljubavlju izbaciti iz
života. Njezini patološki procesi kao da proždiru sve pred sobom. Neurozu
možete hraniti uvidima, a ona će ih s lakoćom apsorbirati i opet uništiti sve pred
sobom. Možete odsijecati jedan neurotski simbol za drugim i stalno ćete ih
pronalaziti još, sve dublje i bolje skrivene. Neurozu možete ublažiti lijekovima,
ali čim prestanete uzimati lijekove ona će se vratiti, jača nego ikada. Intenzivna
neuroza jest jedan od najboljih izvora energije, rezultat potrebe da budemo
voljeni i stvarni, tijelom i umom.

Budući da su moji radovi uvijek znanstveno utemeljeni i provjereni, svjestan sam

da ovo što pišem zvuči dramatično i "kao s Marsa". Moguće je da će neki čitatelji
odbaciti primalnu terapiju kao liječenje koje se može primijeniti samo na
posebne vrste neurotika. Pa ipak, ona je primjenjiva na sve neuroze, a možda i na
psihoze, o čemu ćemo govoriti kasnije. Pacijenti koje sam prvo liječio
standardnom terapijom nisu nikada doživjeli ništa slično primalu. Nakon što sam
otkrio primale, zamolio sam neke bivše pacijente da ponovno dođu na liječenje
primalnom terapijom i u svakoga smo uspjeli pronaći njegovu bol. Poslije mnogo
godina bavljenja njihovom racionalnom fasadom činilo nam se nevjerojatnim da
je ispod nje bilo zakopano toliko osjećaja.

Neuroze postaju razumljivije kada zamislimo tisuće događaja u kojima su djetetu

zabranjivali da se izražava na stvaran način. Doista, pravo je čudo da u nama
postoji stvarno ja koje čeka da ga se osjeti. Našemu je sustavu, čini se, potrebna
stvarnost.

Pacijent je tijekom primalne terapije saveznik. Njegova je bol bila dugo skrivena i
želi izići na površinu. Čini se da je njegovo kompulzivno ponašanje nesvjesna
potraga za pravom poveznicom kako bi njegova bol mogla izići. Kada se boli
pruži prilika da iziđe, nemoguće ju je zaustaviti i mislim da upravo tome možemo
zahvaliti uspjeh u liječenju toliko različitih tipova neurotika.

Primalna terapija u nekih neurotika izvlači ambivalentnu reakciju, ovisno o tome

koliko su blizu svoje boli. Kada joj se približe, izgleda kao da ih neodoljivo
privlači jer osjećaju da je to ispravno. Kada nisu blizu svojih osjećaja, mogu je
odbacivati kao primitivnu, grubu i previše pojednostavnjenu. Neurotik koji je
samoga sebe morao izobličiti kako bi od roditelja dobio i najmanji znak pažnje
može misliti da terapija koja ne uključuje dugogodišnju i bolnu borbu ne može
mnogo vrijediti. Primalna se terapija može doimati toliko jednostavnom da
moram iznijeti ovo upozorenje - samo educirani primalni terapeut smije
provoditi primalnu terapiju! U suprotnom, posljedice mogu biti kobne. Upravo
imamo grupu polaznika čija obuka traje već nekoliko mjeseci. I psihološki
instruktori i ja slažemo se u procjeni da tek moraju usavršiti osnove teorije i
tehnike. Ovo ističem zato da bih ukazao na opasnost koja prijeti ako primalnu
terapiju provodi needucirana osoba.

I dok u ovoj knjizi gotovo uopće nisam navodio pojedinosti tehnike, želim
istaknuti da primalna terapija nije metodologija slučaja. Ona je planirani
program. Postoje točno određeni ciljevi koje valja postići tijekom prva tri tjedna,
a onda iz mjeseca u mjesec valja očekivati i određene rezultate. Prilično nam je
jasno kako će pacijent jesti i spavati tijekom terapije i što to znači za cijeli proces.
Ovisno o terapeutskim uvjetima, različite će terapije imati gotovo jednak tijek.
64
Ovakvo liječenje zahtijeva mnogo povjerenja u terapeuta. Ako terapeut nije
stvaran, nije moguće završiti terapiju. Ako je terapeut stvaran i pacijent će to
osjetiti. Mnogi od nas su spremni dopustiti kirurgu s kojim smo se tek jednom
rukovali da reže naše tijelo pa nas ne bi trebalo iznenaditi što će pacijent
dopustiti primalnom terapeutu da zareže njegovu bol ubrzo nakon što se
upoznaju.

Kraj neuroze vrlo je sličan njezinu početku. Nema velikog praska ni posljednjeg
velikog uvida ni potresnog emotivnog doživljaja. To je tek običan dan u kojemu je
pacijent proživio još jedan osjećaj koji ga je do tada čvrsto držao u prošlosti. Evo
kako je kraj neuroze opisao jedan pacijent: "Ne znam što sam očekivao od svega
ovoga. Pretpostavljam da sam želio da se dogodi nešto dramatično čime bi se
izjednačio rezultat za sve ove godine muke. Možda sam očekivao da ću postati
moja neurotična maštarija - posebna osoba koju će netko napokon voljeti i
cijeniti. Čini se da postojim samo ja..."

Ostaje samo izliječeni neurotik.

KATHY

Navodim ovdje dio dnevnika u kojemu je opisano nekoliko tjedana primalne

terapije jedne dvadesetpetogodišnje žene. Cilj ovoga prikaza jest dati čitatelju
uvid u ono što pacijenti na terapiji svakodnevno osjećaju. Ta je žena došla na
terapiju zato što je imala zastrašujuće halucinacije kao posljedicu lošeg "tripa" na
LSD-u. Halucinacije su se javljale mjesecima nakon što je uzela drogu. U
međuvremenu, dok ovo pišem, završila je terapiju i svi su simptomi nestali. Sebe
doživljava kao novu osobu.

"Ono što slijedi je zbroj mojih prvih pet tjedana na primalnoj terapiji. Ove
bilješke, osim nekih izmjena koje sam načinila radi jasnoće, iznosim onako kako
sam ih zapisala poslije svake seanse. Prvih deset godina života provela sam s
majkom, ocem, starijom sestrom i ujakom. Tada su se moji roditelji razveli i sve
do šesnaeste godine živjela sam s majkom, sestrom i još jednom ženom. Bila sam
u braku dvije godine, a rastavila sam se u dvadeset trećoj. Studirala sam četiri
godine, ali nisam diplomirala. Imam dvdeset pet godina.

Kratko prije odlaska na terapiju priviđali su mi se noževi i britve kako lete prema
mojoj glavi. Počela sam paničariti dok sam vozila i zamišljala da ću se sudariti s
drugim vozilima. U priviđenjima nisam nikada dopustila da me noževi dotaknu,
ali sam se uplašila da bih se doista mogla ozlijediti. Shvatila sam da mi treba
pomoć.

SRIJEDA

Na početku sam se pokušala prisjetiti djetinjstva. S užasom sam shvatila da se

gotovo ničega ne sjećam. Sjećam se osjećaja napuštenosti i odbacivanja u ženskoj
školi u koju su sestru i mene poslali kada je mama imala živčani slom. Imala sam
oko četiri godine i sjećam se da sam sjedila na podu i plakala. Sjećam se da je
kuća u ulici W... bila mračna i da sam ondje živjela do pete godine. Dolazeći kući
na D... pitala sam se hoće li mama biti kod kuće. Pričala mi je da je dolazila kući i

65
nalazila me kako sjedim i palim šibice. Mnogo sam lagla, krala stvari na
zabavama, izrezala sam sestrino donje rublje, a danas sam prvi put povezala sve
te događaje. Vraćala sam mami i tati laganjem zbog toga što mi nisu davali ono
što mi je trebalo, zato što su mi lagali. Nisu imali vremena za mene. Pravili su se
da je sve u redu, a nije bilo. Da smo bili obitelj, a nismo bili. I ja sam se pretvarala.
I zato sam se uvijek sjećala djetinjstva kao sretnog. Pravila sam se da sam sretna
djevojčica, jer se nisam mogla suočiti sa stvarnošću.

Sjećam se da sam vidjela tatu kako plače na D... Tada i poslije rastave pokazao je
koliko je bio tužan. Uvijek je izgledao izmučeno. One večeri kada sam se vratila iz
ljetnog kampa (imala sam deset godina), baš prije negoli sam saznala za rastavu,
rekao mi je da me voli. Izgledao je izmučeno i želio je stvoriti neku vezu između
nas prije konačnog razdvajanja. Ali mama se nije pokazivala. Pretvarala se da mi
je potrebna. Osjećala sam se izgubljeno. Nešto nije bilo stvarno, možda ništa.
Nisam im rekla kako se osjećam. Samo sam sve zatomila, a zatim sam palila
šibice.

Na kraju seanse osjetila sam vrtoglavicu i slabost. Vratila sam se onamo, u

djetinjstvo, samo nakratko. Sve je bilo tako nepovezano i nepotpuno. Zašto se
tako slabo sjećam? Kao da, u biti, nisam ondje.

ČETVRTAK

Težak početak danas. Borila sam se pronaći sjećanja koja ne postoje. Počela sam
osjećati paniku - zašto se ne mogu sjetiti. Izgubljena sam. Prvo sam to osjetila u
sadašnjosti, a zatim kao dijete. Pokušala sam pozvati mamu, a to se činilo tako
nestvarno. Zatim sam je pozvala i osjetila kako me grli. Ali dok me grlila nisam
osjećala utjehu, samo usamljenost kao i prije no što je stigla. Shvatila sam da je
odgurujem rukama. Osjećala sam se kao beba u kolijevci, odgurujući i mašući
rukama.

Osjetila sam se usamljeno. I stvarno sam se našla u tami kuće u u ulici W... gdje se
nalazila moja kolijevka. Bila sam mala usamljena beba. Željela sam mamu, ali je
nisam mogla dozvati. Tada sam shvatila da je nisam zvala ni kad sam bila dojenče.
Leža sam tiho. Osjećala sam tugu toga trenutka i plakala. Onda mi je bilo ledeno
hladno, sklupčala sam se u fetalni položaj kako bih se ugrijala. Odjednom sam
osjetila kako propadam. Lebdjela sam prestrašena. Bojala sam se da ću pasti i
udariti u nešto i povrijediti se. Moje se tijelo, još uvijek sklupčano, počelo izvijati
u grčevima. Nisam znala što mi se događa, ali sam osjećala strah i borbu. Vikala
sam. Napokon, osjetila sam kako me guraju kroz vrlo uzak otvor. Osjećala sam
čvrste stijenke oko sebe. Bojala sam se da će me povrijediti kad me izguraju, ali
kad sam izišla shvatila sam da sam se rodila i izišla nepovrijeđena. Ispala sam
van i osjetila hladan zrak oko sebe. Moje se tijelo malo izravnalo. Osjećala sam se
sretno i iscrpljeno. Rodila sam se! Dok sam bila u utrobi bila sam svjesna svega,
iako još nisam trebala biti svjesna ničega. Kao da sam doživljavala nešto što sam
trebala prespavati. Art (Budući da je Art nadimak koji su mi moji pacijenti
nadjenuli, često će se javljati u njihovim ispovijestima.) je rekao da su kontrakcije
trajale petnaest minuta, a meni se činilo samo par minuta. To je fantastično.

66
Vidjela sam sve svoje strahove, od visine, od padanja, od oceana. Pogledala sam
kroz prozor i po ordinaciji. Sve je izgledalo drukčije, kao da je uklonjena neka
tanka koprena. Otišla sam iz ordinacije osjećajući se izvrsno.

Te sam večeri, slušajući glazbu, počela plakati. Osjetila sam tugu svoga oca i kako
su se oboje loše osjećali i kakva sam tužna djevojčica bila. Pokušala sam zamisliti
mamu. Vidim je ispred klavira, ali se njezino lice rasipa u nešto što sliči na horor
strip. Pokušavam je sada zamisliti, ali stalno vidim to tužno i bolesno lice od prije
dvadeset godina. Osjećam se užasno, shvaćajući prvi put koliko je bila bolesna i
jadna.

PETAK

Počinjem promatrajući mamu za klavirom, kao što sam je vidjela sinoć. Lice joj se
opet rastapa u priviđenje. Ne mogu zadržati sliku i gledati u nju. Zatim je vidim
kada je imala oko trideset godina. Gleda u stranu, paranoična, u panici. Vrištim:
"Luda je". Plačem bez prestanka. Luda je i nestvarna. Utvara. Nije imala vremena
za mene kada sam bila dijete, jer je bila luda.

Mora neprestano trčati uokolo kako ne bi poludjela. Sigurno ju je izluđivalo što je

morala ostati kod kuće sa mnom i sestrom. Jadna mama. Odjednom sam opet
mala, stojim i promatram svoju obitelj. Tata je tužan. Mama je luda i prestrašena.
Sestra je ljuta. Svatko je od nas potpuno sam. Pokušala sam popraviti situaciju
luđačkim plesom i šalom. Otela sam se kontroli, a bila sam premala da bi me
razumjeli ili prihvatili. Bili su jadni i uplašeni i nisu mogli pomoći maloj djevojčici.
Osjetila sam maminu ludost. Razumijem da se pretvarala. Vjerovala je da će biti
dobro ako se bude ponašala "zdravo" i ako bude radila "zdrave" stvari. To je sve
što je njezino liječenje za nju učinilo. Plakala sam i zbog sestre, koja je također
pokušala popraviti stanje tako što se pretvarala i glumila.

SUBOTA

Još uvijek nisam mogla doprijeti do sjećanja iz djetinjstva, pa sam pričala o

uzimanju droge. Prva dva putovanja na drogi bila su vesela, ekstatična i mistična,
potpuno nestvarna i prepuna vizualnih doživljaja. Za tri mjeseca, koliko je prošlo
između drugog i trećeg "tripa", počela sam uzimati mnogo amfetamina i kodeina.
Kada sam treći put uzela LSD bila sam nesretna i željela sam da me droga usreći.
Bojala sam se uzeti ga sama, ali ipak jesam. Prvih par sati bilo je poput drugih
tripova. Neki su me prijatelji nakratko posjetili, a kada su otišli, obuzela me
tjeskoba. Pokušala sam se sjetiti zašto sam se bojala uzeti ga nasamo, ali to me
samo zbunjivalo. Nisam se mogla sjetiti što je to LSD. Nisam se mogla sjetiti ničeg
stvarnog. Halucinacije su postale zastrašujuće i potpuno su me obuzele. Minute
su se činile beskrajno duge, sat se rastapao. Mozak mi nije radio. Nisam se mogla
sjetiti tko sam. Nije bilo ničega za što bih se mogla uhvatiti. Bila sam luda i mislila
da mogu nazvati sestru da me posjeti. Toliko mi je laknulo kada sam čula njezin
"stvarni" glas da sam se gotovo "povratila" dok je stigla. Ostatak "tripa" bio je
naizmjenično smiješan i tužan, ali sam znala da više nikada neću biti ista nakon
što sam doživjela tu ludost. Oko tri tjedna poslije toga, poslije mnogo methedrina
i kodeina, probudila sam se i osjećala užasno depresivno. Ležala sam na plaži
cijeli dan, dobila opekline od sunca i osjećala se užasno depresivno. Otišla sam do
majke i počela histerično plakati boreći se za zrak. Dala mi je sredstvo za

67
smirenje koje me uspavalo. Probudila sam se plačući, pokušavajući doći do zraka.
Sutradan me odvela u Neuropsihijatrijski institut na Sveučilištu Kalifornija u Los
Angelesu. Nakon što sam razgovarala sa stručnjakom za droge, uvjerio me da
nisam doista bolesna, nego da sam samo reagirala na različite lijekove koje sam
uzimala i LSD. Rekao mi je da će sigurno sve biti u redu ako prestanem uzimati
LSD i započnem normalno živjeti. Prepisao mi je toliko merallila da bi moglo
ubiti vola i savjetovao mi da se što prije vratim na posao te da uvijek budem
okružena ljudima. Sve što mi je savjetovao samo me još više udaljilo od mojih
stvarnih osjećaja i pomoglo mi da ih opet prikrijem baš u trenutku kada su bili
spremni za pokazivanje i proživljavanje. I dalje sam bila užasno depresivna,
plakala sam, spavala i borila se za zrak oko mjesec dana. Onda sam se pribrala i
potisnula osjećaje kako bih mogla funkcionirati.

Tijekom današnje seanse shvatila sam da sam poludjela jer se nisam mogla
suočiti s osjećajem usamljenosti koji je LSD otkrio. Moje današnje fantazije o
noževima i britvama koji me napadaju su povezane. Ako im ikada dopustim da
dođu do mene rasporit će me i omogućiti osjećajima da iziđu. Strah od povrede
istovjetan je strahu od izlaganja i osjećanja boli koje sam pokopala. Počinjem
osjećati svu tugu i boli me iznutra. Dvadeset pet godina pokapanja boli, straha i
usamljenosti. Spoznajem da je hvatanje zraka borba da osjećaji ostanu skriveni
ondje odakle su počeli izlaziti, kao što se dogodilo i poslije tripa s LSD-om. Stalno
plačem. Kao da nikada neću prestati. Osjećam bol u natrpanoj glavi. Želim sve
povratiti. Strah me i usamljena sam.

Shvaćam da su ona prva dva tripa s LSD-om, kao i druge situacije u životu kada
sam se osjećala dobro što sam sama, samo posljedica dobro skrivenih osjećaja.
Pravila sam se da je sve dobro (baš kao što sam radila kao dijete) jer se nisam
mogla suočiti s osjećajem bespomoćnosti i samoće. Čak se i sada poslije seanse
pravim da ne osjećam ništa jer ne mogu podnijeti da se cijeli dan osjećam grozno
i usamljeno. Još uvijek skrivam svoje osjećaje, osim tijekom seansa.

UTORAK

Danas sam došla sa snažnim osjećajem u želucu. Izišao je bez riječi u

isprekidanim krikovima. Napokon sam shvatila da sam prestrašena zato što sam
bila usamljena. Mame i tate nije bilo. Nisam mogla biti sama, jer sam bila premala.
Vidjela sam mamu kakva je bila po izlasku iz lječilišta kada sam imala četiri
godine i kakva je sada. Nabacuje se ljudima, pretvara se da je lezbijka, laže i
skriva se. Onda sam shvatila zašto sam osjećala toliku odbojnost što je pokazivala
svoje tijelo i svoju ružnoću. Zato što sam bila poput nje, sva skrivena, s maskom
navučenom preko osjećaja i strahova. Zato sam kao dijete vidjela njezinu bol,
iako je tada nisam mogla shvatiti. Noge su mi debele zato što sam, kao i ona,
potisnula osjećaje duboko u sebe. Grudi su mi velike zato što sam glumila da sam
odrasla. Osjećam napetost u cijelom tijelu i želim da iziđe. Tonem u napetost i
osjećam da je to bol. Sva moja napetost jest bol zato što ne osjećam. Sada je
osjećam i plačem.

Danas sam shvatila i da je moja skrb za sestrinu dobrobit izmještena briga za

samu sebe, jer je ona izrazila sve povrede i boli koje sam ja držala u sebi.

SRIJEDA

68
Jutros sam došla s nervozom u želucu, uznemirena i uzbuđena. Nisam željela
razgovarati pa sam se prepustila osjećajima. Bila sam mala i ležala sam u
kolijevci. Pogledala sam uvis i vidjela mamu. Bile smo same. Izgledala je
izmučeno, prestrašeno i ludo. Umirala sam od straha. Osjećala sam se baš kao što
je ona izgledala. Čak i kao dojenče vidjela sam je kakva je bila. To je bilo previše
bolno. Bila sam premala da takvo što gledam To nije bilo pošteno. Nisam to
mogla podnijeti. Zato sam od samoga početka morala potiskivati osjećaje. Bila
sam mala beba s ludom i bespomoćnom majkom i zato sam morala potiskivati
osjećaje od samoga početka. Zatim sam se pokušala prisjetiti oca. Smanjivala sam
se, ali sam osjećala proporcionalno većom (kao kad imam groznicu). Bila sam
malo dijete u kolijevci (prvo je izgledala kao inkubator, jer je iznad mene bila
plastična kupola). Vidjela sam samo tamu i osjećala potrebu da me tata zagrli.
Zatim sam ga vidjela kako stoji, mnogo viši od mene. Bio je kip koji zuri u mene.
Nisam mogla doprijeti do njega. Zvala sam ga potiho, ali me nije mogao čuti.
Jednostavno me nije mogao čuti. Vikala sam: "Što ti je tata?" Nisam se mogla
micati. Nisam mogla zvati. Zatim sam pokraj njega vidjela mamu. Oboje su bili
voštani kipovi, prazne ljuske koje me promatraju, ne vide me i ne osjećaju ništa.
Sestra mi je bila s desne strane s lažnim osmjehom na licu i pružala je ruku da me
udari. Željela sam da svi odu, jer su bili užasni i nestvarni. Zaspala sam i otišla.

Moje je djetinjstvo bilo ogavno i zastrašujuće od samoga početka, ali sam se

skrila od njega. Isturila sam donju vilicu protiv toga osjećaja i još je uvijek u tome
položaju.

ČETVRTAK

Opet sam došla s nervozom u želucu. Postala sam beba. Osjećala sam golemu
potrebu bez riječi. Pokušala sam zvati mamu, ali uzalud. Tada sam je vidjela, ali
nisam željela da me grli jer je izgledala ludo. Željela sam da ona i tata ne budu
ludi, da ne izgledaju kao voštane figure. Bila sam tužna zato što nisam mogla
osjećati svoje potrebe i istodobno ne osjećati potrebu da se oni promijene.
Preklinjala sam ih da ne budu ludi i to je bio vrlo stvaran osjećaj. Zatim sam
osjetla bijes koji je ležao u pozadini te stvarnosti. Vrištala sam: "Trebala sam vas,
a niste mi pomagali, jer ste bili previše ludi". Tko želi zvati roditelje ako će mu
doći dvoje ludih ljudi? Mislila sam da će bijes potrajati zauvijek, ali poslije jednog
krika kao da je sve izišlo iz mene.

Osjećala sam tugu cijeli dan i noć poslije seanse - osjećala sam se prevareno i
zatočeno u svom nesretnom djetinjem biću.

PETAK

Opet sam bila mala i osjećala sam potrebu za mamom i tatom. Bila sam uplašena
i bilo mi je užasno hladno. Ležala sam kao paralizirana, s ledenim osjećajem da se
ne žele brinuti o meni, da me ne žele grliti. Nisam mogla zvati, jer još uvijek
nisam mogla podnijeti da ih gledam. Kada sam kriknula prema njima i napokon
vrisnula kao dojenče, iz trbuha, ozlijedila sam lijevo uho. MOžda sam ga tako
otvorila, jer sam osjetila kako mi krik izlazi kroz uho. Zvučalo je kao dječji plač, a
meni se činilo da zvučim kao koza. Dok sam tako ležala smrznuta osjećala sam
napet trbuh, pričvršćen za osjećaje. Trbušni su mi mišići i dan danas napeti kao
metalne šipke.

69
PONEDJELJAK

Tijekom vikenda i jutros osjećala sam bol u želucu. Imala sam grčeve i glavobolju.
Osjećaj klonuća u želucu bio je uvijek isti (i uvijek me podsjećao na prošlost).
Pokušavajući ući u taj osjećaj osjetila sam vrtoglavicu (kao na velikim visinama ili
u groznici). Bio je to osjećaj vrtnje s nekakvim bočnim gibanjem. Osjećala sam
kako mi lijeva ruka trne kao da ju netko čvrsto drži i stišće mi mišiće. Vrištala
sam: "Pustite me, pustite me", ali to nije pomagalo. Odjednom sam vrtoglavicu
osjećala kao da netko prejako ljulja moju nosiljku i pokušava me prestrašiti. Um
mi je govorio da bi to mogla biti moja sestra, ali sam onda vidjela mamu s
iskrivljenim licem. Ali to se nije činilo ispravnim. Opet sam osjećala ruku.
Osjećala sam mučninu u želucu. Roditelji su me držali, okretali me. Bojala sam se.
Povikala sam i napokon istrgnula ruku iz njihova stiska. Osjetila sam navalu krvi
u ruku. Ali bila sam prestrašena i zbunjena. Nisam shvaćala što se dogodilo.
Napokon sam viknula: "Ne razumijem". I to je bilo sve. Imala sam oko pet godina,
a roditelji su me zbunjivali i plašili. Nisu se skrbili za mene. Što su god radili
mene je zbunjivalo i boljelo. Bili su ludi i mene su činili ludom. Mrzila sam ih zbog
toga, a trebala sam ih. Nisu me voljeli. Izluđivalo me što nisam mogla shvatiti što
se događa. I ponašala sam se kao da sam luda. Divljački sam plesala, pravila
grimase kako bih prikrila osjećaje. Bila sam premala da razumijem, ali sam
shvaćala bolje nego beba u meni. Bilo je zastrašujuće bolno. Glava mi je
neprestano bila zapčepljena. Začepili su mi se i uši i nos i grlo od sveg tog sranja i
smetenosti koje sam u sebe natisnula. Još sam vrištala kao dijete, a onda mi je
bilo malo bolje. Kad sam se pridigla i sjela, sama sam od sebe, gotovo nesvjesno,
počela tiho pjevušiti melodiju "The Farmer in th Dell". Možda sam željela da sve
bude tako jednostavno. (The Farmer in the Dell je dječja pjesmica ili brojalica.
Stihovi se ponavljaju u igri gdje djeca stoje u krugu držeći se za ruke, a u sredini
kruga stoji seljak. Seljak bira ženu, žena bira dijete, dijete bira dadilju, dadilja
bira kravu itdl, sve dok ne ostane štakor, koji bira sir. Dijete koje ostane sir u
slijedećemu krugu biva seljak.)

UTORAK

Odmah sam potonula u osjećaj iz djetinjstva. Bila sam paralizirana, stajala sam na
vratima između kuhinje i blagovaonice i gledala u dnevnu sobu. Mama i tata bili
su ondje, ali ipak nisu. Bili su prozirni. Trebam ih, ali ih ne mogu dozvati. Ostala
sam ukočena između želje za roditeljima i straha od njihove nestvarnosti. Bila
sam usamljena, vrlo usamljena. Pravila sam se da ih ne trebam. Nikada više ništa
nisam od njih tražila. Nikada nisam molila tatu ni da mi pomogne izrezati meso,
kao što je moja sestra činila. Danas sam vikala: "Tata, gdje si? Čak te ni ne vidim u
kući." Osjećala sam da poslije toga želim razgovarati s mamom. Željela sam joj
reći da me boli u glavi. Napokon sam to učinila i bilo je vrlo stvarno. I nju sam
pozvala: "Trebala sam te", a zatim: "Trebam te." Osjećala sam kako je dom, bez
obzira na broj uključenih svjetala, uvijek bio mračan i prazan. Bila sam usamljena
i mala, a pravila sam se da sam velika i neovisna. Nisu imali vremena za mene,
čak ni kada su bili prisutni. Osjećala sam da sam prevarena. Zašto se niste brinuli
o meni? Mogla sam vikati i lupati nogama, ali me svejedno ne bi ni čuli ni vidjeli.

SRIJEDA

70
Jutros sam se osjećala potišteno. Počela sam se jasnije prisjećati kuće u ulici D...
Zatim sam se osjećala malom. Stajala sam na stražnjim vratima i bojala se prazne
kuće. Nisam mogla disati. Osjećala sam da ne mogu hodati kroz kuću, ali sam
nastavila zamišljati sve prizemne prostorije. Na kraju sam počela hodati kroz
kuću i prisjećati se onoga što je u ormarima. Stvarno sam se bojala popeti na kat.
Bojala sam se da ću otkriti neku strašnu tajnu koja je prouzročila tjeskobu. Ipak
sam se prisilila popeti na kat, stubu po stubu. Pogledala sam u ujakovu sobu. Nije
bilo nikoga. Krenula sam niz hodnik do roditeljske sobe, a srce mi je lupalo. Kada
sam s vrata pogledala u praznu sobu, srce mi je na tren zastalo. Shvatila sam da je
ta soba samo prazna soba. Bila sam uplašen ajer je kuća bila prazna. U njoj nije
bilo nikoga za mene. Bila sam sama. Osjetila sam veću tugu negoli ikada prije.
Shvatila sam da nikada nisam hodala kroz kuću. nisam se sama mogla suočiti sa
strahom i boli pa sam otišla i sjela pred televizor i prekrila ga bijesom. Palila sam
šibice, jer sam željela izbaciti ljutnju i, kada bi mama stigla kući, mogla sam se
pretvarati da je sve u redu. Iznutra sam reagirala kao mala beba, a izvana se
nisam željela tako ponašati.

ČETVRTAK

Cijelu prošlu noć osjećala sam paniku. Nisam mogla disati, želudac mi je bio
stisnut, kao u grču. Jutros nisam mogla na seansu pa sam se pokušala sama
dovesti u to stanje. I dalje sam vidjela kuću u ulici... gdje smo živjeli kada sam
imala deset godina. Pogledala sam u maminu i tatinu sobu i osjetila bijes i ljutnju.
Zamišljala sam tučnjavu, ali nije bila stvarna. Napokon sam se našla u skrovištu.

Prisjetila sam se noći kada sam se vratila iz kampa, kada sam znala da nešto nije
u redu. Sutradan sam pitala mamu jesu li ikada razmišljali o rastavi. Te mi se noći
učinilo da ih čujem kako se svađaju na katu dok sam bila u skrovištu. Sjetila sam
se da je tata bio sa mnom dok sam se kupala i govorio mi da me voli. Izgledao je
tužno i izrazom lica odavao da nešto nije u redu. Plakala sam. Mislim da sam
danas dva sata bolno plakala. Te sam noći shvatila da dolazi kraj pretvaranju. Da
će ubrzo postati neizbježno. Nije bilo obitelji. Trebala sam se suočiti s tim da
nikada ništa nije bilo u redu, i to nakon što smo se deset godina svi pretvarali.
Osjećala sam paniku. Neću se moći suočiti s tim. Željela sam ih preklinjati. Jecala
sam: "Ne, ne, ne". Svu bol koju sam još kao dijete sakrila morala sam ponovno
sakrivati te noći. Mama je sve to mogla popraviti. Da se nastavila pretvarati,
mogli smo se svi dalje pretvarati. Bilo je strašno, bio je to kraj svijeta. Kraj našega
izmišljenog svijeta.

PETAK

Još uvijek osjećam glavobolju i bol u želucu. Jučer nisam sve izbacila. Sve sam
ponovila danas tijekom seanse. Preostali su krikovi koje se nisam usudila pustiti
kod kuće. Vikala sam ne, ne, i ne i osjetila olakšanje.

PONEDJELJAK

Još uvijek veći dio dana osjećam bolove. Tijekom seanse potonula sam u osjećaj
usamljenosti kako bih pronašla strah. Ali strah je sav u iščekivanju. Kada sam
osjetila usamljenost, umjesto da je odbacim, prepustila sam se osjećaju
usamljenosti i tuge. Nije bilo ugodno, ali je bilo podnošljivo. Potonula sam tako

71
duboko da me počeo boljeti želudac. Pokušala sam tu bol dovesti u glavu, ali
nisam mogla imenovati osjećaj. Počela sam strašno plakati. Krikovi su se otimali
iz želuca dok sam pokušavala izbaciti osjećaj. Zvala sam mamu: "Trebam te.
Bojim se. Brini se o meni." Nije pomagalo. Počela sam paničariti. Neću ga moći
izbaciti. Nos mi se začepio, gušila sam se. Nisam mogla imenovati osjećaj. U glavi
mi se sve vrtjelo, osjetila sam zbunjenost i postajala sam luda. Osjećala sam se
kao na LSD-u. Pokušavala sam nešto jednostavno pretočiti u riječi, nešto s čime
se nisam mogla suočiti. Nastavila sam se boriti da dođem do odgovora.
Pokušavala sam shvatiti i bila sam sve bjesnija. Na kraju sam odustala i otišla
kući uplašena i zbunjena.

UTORAK

Odlučila sam da ću ponovno doživjeti primal i vidjeti s čime se to nisam mogla

suočiti. Nisam mogla povezati sve to vikanje i potrebe koje sam osjetila. Prisjetila
sam se dana poslije povratka iz kampa. Mama i ja vozile smo se u Glendale. Pitala
sam je jesu li ikada razmišljali o rastavi. Zatim sam osjetila kako se ledim. Prije
no što je odgovorila počela sam lebdjeti, pokušala sam izići iz automobila, vrtjelo
mi se u glavi, padala sam. Shvatila sam da sam pokušala izbjeći ponovno
proživljavanje te situacije. Prisilila sam se vratiti natrag. Bila sam opet u
automobilu i gledala je u lice. Ponovno sam joj postavila pitanje, osjećajući
udaranje u želucu. Rekla je da. Potonula sam. bilo je to kao da me netko udario u
trbuh. Nije moguće. Rekla je da. Osjetila sam kao da me guraju o vrata, odgurivali
su me, ona me odgurivala. Napokon me pogodilo, baš kao što me pogodilo i tada:
"Mama me ne voli". Da me voli ne bi rekla da, lagali bi mi, zaštitila bi me, bila bi
nestvarna za mene. Trebalo mi je da mi kaže ne. To je osjećaj s kojim se nisam
mogla suočiti. Imala sam 25 godina i prije bih poludjela no što bih se suočila s
činjenicom da sam u desetoj godini života, a vjerojatno i ranije, osjećala da me
majka ne voli.

SUBOTA

Seansu sam započela plačem. Vidjela sam kuću u ulici O... poslije rastave. U sobi
ležim na krevetu i osjećam se usamljeno. Vrištim i plačem i dozivam mamu. Ne
mogu podnijeti taj osjećaj samoće. Bio je to više osjećaj da me ne voli, jer da me
voljela ne bi se rastavila od oca i uništila bajku.

SRIJEDA

Seansu sam počela s osjećajem probadanja u želucu i gušenjem. Vidjela sam kuću
u Ulici B... Vidim i hodnik između smočnice i kuhinje. Hodam po kući i nešto
tražim. Vidim mamu i sestru na različitim mjestima. Stoje kao kipovi, nepomično.
Trebala sam nešto od njih, ali nisam to mogla dobiti. Odsjećena sam i sama.
Stvarno trebam biti s nekim, mama, da mi bude toplo. Trebala sam je da me voli.

Boli me. Bole me noge i glava. Zatim se osjećam nemoćno kao novorođenče.

Znam samo dva načina na koje ih mogu natjerati da me vole. Vidim njih troje u
dnevnoj sobi. U očima im vidim bolest i strah. Samo želim zatvoriti vrata, kao što
sam uvijek činila. Otišla bih u sobu ili bih se sakrila i čitala. Shvatila sam
doživotnu vezu koju sam izgradila između ljubavi i boli zato što sam bila

72
bespomoćna beba. I zato bih se zaljubljivala samo ako bi ta ljubav uključivala
borbu s boli. Kao i potreba da roditeljima dugujem novac - morala sam dobiti
nešto od njih. Kada bih pokušala tražiti ljubav usta bi mi se ukočila. Sada
napokon mogu tražiti ljubav.

ČETVRTAK

Kada sam danas došla na seansu osjećala sam knedlu u grlu i nisam mogla
prozboriti ni riječi. Svu bol iz djetinjstva osjećala sam kao da me netko udario u
trbuh. Kroz plač sam vikala: "Mama, zašto me ne voliš? Molim te, voli me."
Osjetila sam da sam kao dijete željela da se skrbi o meni i zaštiti me: "Mama,
molim te, nemoj me povrijediti", i tako stalno ispočetka. Ništa od toga nije
pomoglo. Naposljetku je iz mene izišlo: "Povrijedila si me, bolesna sam, zbog tebe
sam bolesna". Skutrila sam se. Osjećala sam mučninu. A onda: "Ne možeš mi
pomoći?" Potonula sam u taj osjećaj straha od samoće i boli. Dubokim uzdasima
nešto sam od toga izbacila iz trbuha. Osjećala sam još veću tugu, a bol i strah bili
su veći i jači od ičega što sam poznavala.

Još sam plakala. Tijelo mi je bilo osjetljivo, a želudac izmučen, ali smiren. Kada
sam sjela, dodirnula sam lice i bilo je drukčije na dodir, kao da nikada prije nisam
dodirnula kožu. Moja od straha zaleđena maska je napukla.

PETAK

Osjećaj mi je još uvijek u želucu i u grlu. Danas sam napokon uistinu osjetila bol i
samoću. Ali ih nisam mogla povezati. Odakle dolazi ta golema bol? Ne mogu je
izbaciti. Napokon je osjećam cijelo vrijeme, a ne samo tijekom seanse. Ali
osjećam da je moram izbaciti.

SUBOTA

Osjećaj je u grupi. Napokon provaljuje nekontroliran krik. Strašno plačem, a

zatim: "Znam da mama nije nikada imala vremena za mene. Znam da mi nije
mogla pomoći da ne budem usamljena." Osjećam trenutačno olakšanje jer je
izišlo kada je trebalo. Ali to nije sve. To je samo djelić boli."

DEVETO POGLAVLJE

DISANJE, GLAS I KRIK

Freud je tvrdio da su snovi "kraljevski put do nesvjesnog". Ako postoji "kraljevski

put", on može biti u dubokom disanju. Nekim pacijentima vježbe dubokog
disanja, zajedno s drugim metodama, doista pomažu opustiti zastrašujuću snagu
boli u tijelu.
Jedna studija napravljena prije gotovo dvadeset pet godina govori o mogućoj vezi
između disanja i neugode. Nakon što su članovima jedne grupe ispitanika rekli da

73
misle samo o onome što im je ugodno, odjednom su im rekli neka misle o nečem
neugodnom. Počeli su znatno dublje disati i uzdisati. U jednom novijem
istraživanju o problemu hiperventilacije otkriveno je da su poremećaji disanja
znatno povezani s tjeskobom.

Nadalje, tijekom testova za hiperventilaciju istraživači su dlanom pritiskali donji

dio prsa ispitanika kako bi ih potaknuli na dublji izdisaj. U gotovo svih ispitanika
taj je postupak izazvao plač, oslobađanje emocija i otkrivanje važnih događaja iz
djetinjstva.

Wilhelm Reich uočio je da je obuzdavanje disanja povezano sobuzdavanjem

osjećaja: "Jer, postalo je jasno da je inhibicija disanja fiziološki mehanizam
potiskivanja i obuzdavanja emocija i, posljedično, osnovni mehanizam neuroza".

Reich je vjerovao da su poremećaji dišnih putova u neurotika rezultat napetosti

na području trbuha pa je i opisao na koji način to uzrokuje plitko disanje i kako
prestrašena osoba zadržava dah stiskanjem abdomena.

Zato se tehnika dubokog disanja koristi tijekom primalne terapije kako bi se

pacijenta dovelo blizu njegovih osjećaja. Mnogi su mi pacijenti svjedočili o
razlikama u disanju poslije terapije. Tek nakon što su počeli duboko disati,
shvatili su koliko im je disanje prije bilo plitko. Kažu da sada dok dišu mogu
osjetiti kako im zrak dopire "sve do kraja". U primalnom kontekstu to znači da u
uobičajenom slijedu događaja ne posežu u bol, što navodi na pomisao da jedna
od funkcija plitkog disanja jest spriječiti istjecanje duboke boli.

Pravilno bi disanje trebalo biti instinktivno. To bi trebala biti najprirodnija

pojava na svijetu. Pa ipak, neurotici koje sam susretao rijetko pravilno dišu. To je
stoga što s pomoću disanja potiskuju osjećaje. Ukratko, disanje postaje dio
neprirodnog sustava. Neurotično disanje jest dobar primjer na koji način
nestvarni sustav potiskuje stvarni, jer poslije primala ti pacijenti automatski dišu
duboko i pravilno.

Budući da zadaća neurotična disanja jest spriječiti izlazak boli, prisiljavanje

primalnog pacijenta da duboko diše često pomaže ukloniti poklopac potiskivanja.
To rezultira izbacivanjem eksplozivne sile, koja je prije toga bila raspršena po
tijelu u obliku visokog krvnog pritiska, povišene temperature, drhtavih ruku ili
nečeg sličnog. Primalne tehnike disanja postaju via regia do boli, koji putem
otključavaju sjećanja. U tome smislu, a to je važno istaknuti, primalne tehnike
disanja jesu put do nesvjesnog.

Primamljivo je svesti primalni doživljaj tek na posljedicu sindroma

hiperventilacije (disanje dublje no što sustav zahtijeva, koje uzrokuje povećanu
zasićenost kisikom i smanjuje količinu ugljičnog dioksida u krvotoku).Ali to bi
značilo zanemariti dva važna čimbenika. Prvi je da su istraživanja pokazala kako
osjećaj boli ili neugode sam po sebi produbljuje ili uzrokuje produbljivanje
disanja. Tu su pojavu zabilježili znanstvenici, ali je nisu objasnili. Vjerujem da
primalna terapija može objasniti vezu između boli i dubine disanja. Drugo, u
većini slučajeva hiperventilacije javlja se i osjećaj vrtoglavice illi ošamućenosti.
To se ne događa tijekom primala. U biti, ako se pacijent požali na vrtoglavicu,
znamo da nije doživio primal.

74
Ne vjerujem da tehnike disanja, same po sebi, imaju osobitu moć promijeniti
neurozu. One mogu, poput uzdaha, privremeno promijeniti napetost, ali u tome
bismo slučaju mogli zaključiti da su uzdasi obrambeni sustav poput bilo kojeg
drugog načina opuštanja napetosti.

U većini slučajeva poslije prvih nekoliko dana terapije tehnike disanja ili nisu
potrebne ili ih se rijetko koristi. Treba upamtiti da tražimo bol, a disanje je jedno
od mnogih sredstava koje rabimo kako bismo doprli do boli.

Čini se da su isprekidano disanje i glas važni pokazatelji neuroze. Nervozan gost

u televizijskoj emisiji doimat će se kao da hvata zrak. To se može pripisati naporu
da ostavi dojam koji nije u skladu s njegovom pravom osobnošću.

Napet pacijent koji se sprema započeti s terapijom može se naći u istoj nevolji.
Uplašen je i dok dolazi na terapiju vlaži usnice, guta slinu i hvata zrak.

Kada primalni terapeut počne raditi na njegovu obrambenom sustavu, bit će mu

sve gore. Bol koja pokušava izići iz zgrčenog želuca ne može svladati zapreku u
prsima (što će osoba osjećati kao da ju je netko svezao). Duboko disanje počelo je
razbijati tu zapreku. Od pacijenta tražimo da duboko udahne i kaže "Aah!" Čim se
taj "aah" zakvači za osjećaj koji želi izići, sve ostalo ovisi o pacijentu. Snaga
osjećaja koji izlazi iz dubine i koji je napokon pronašao otvor pritišće osjećaj
prema površini, a pacijent ulazi u stanje koje nazivam konfliktno disanje.

Upravo se u tome trenutku događa najveći raskid. Pacijent je spreman prijeći iz

pretežito nestvarnog u pretežito stvarno postojanje. Konfliktno disanje često se
javlja poslije mnogo primala, neposredno prije glavnog povezivanja, koje će
ujediniti rascijepljenu osobu i poslije čega će ta osoba zauvijek ostati uronjena u
svoje osjećaje i uvide.

Konfliktno disanje je nesvjesno i događa se tijekom primala kada pacijent počinje

tako teško disati da zvuči kao životinja. Disanje se sve više ubrzava i produbljuje
sve dok, na trenutke, ne zvuči kao lokomotiva. Budući da je pacijent potpuno
uključen u svoj osjećaj, često je nesvjestan načina na koji diše. Osoba diše
konfliktno kada osjećaji koji iz dubine žele izići na površinu počnu pritiskati
neurotični poklopac, koji ih rži potisnutima. Takvo disanje može potrajati
petnaest ili dvadeset minuta, a osoba izgleda kao da je bježala od smrti i kao da
se bori za svaku molekuju zraka. U normalnim uvjetima pacijent bi se
onesvijestio.

Kada se disanje vrati u normalu, terapeut može samo promatrati. Konfliktno

disanje jest nepobitan znak da je primal počeo. Pacijenti svjedoče da se prije
navale boli osjećaju bespomoćno. I dok ih bol preplavljuje, a disanje se ubrzava i
produbljuje, na neki način su svjesni da sve to mogu prekinuti ako žele. No, još se
nije dogodilo da je neki pacijent prekinuo primal u ovoj fazi.

Kada se disanje proširuje i produbljuje, možemo osjetiti kada se približava

vrhunac. Želudac mu se grči, sopće mu u prsima, noge mu se savijaju, glava mu se
okreće s jedne na drugu stranu, guši se i, općenito govoreći, izgleda kao da
očajnički želi pobjeći od boli. Odjednom se, u jednom snažnom grču, događa
povezivanje, koje eksplodira iz usta u obliku primalnog krika. Tada disanje

75
postaje duboko i lako i, kao što je jedan pacijent rekao, "Upravo sam se disanjem
povratio u život". Pacijenti svjedoče o osjećaju "lakoće", "čistoće" i
"pročišćenosti".

Poslije glavnog povezivanja disanje postaje čisto i nesmetano, za razliku od

grozničavih sporadičnih udisaja koji su pacijenta mučili prije terapije. Jedan je
pacijent, trkač na jednom sveučilištu rekao kako nikada do tada nije doživio
takvo potpuno disanje, čak ni poslije pretrčanih 1.500 metara.

Krik ima mnogo nuspojava. Pacijenti koji tijekom života nisu u obitelji smjeli ni
zucnuti, imaju osjećaj moći. Krik se, sam po sebi, doima kao oslobađajući
doživljaj.

Kada slušate snimljene primale uvijek ste svjesni promjene u disanju koja prati
različite stupnjeve primalnog doživljaja. Zvuk disanja je važan. Pacijent ne može
imati uključen svoj obrambeni mehanizam dok je u procesu disanja koje
obuhvaća cijelo tijelo.

U rijetkim prilikama pacijent će odglumiti krik. Takav će krik zvučati plitko, kao
vrisak. Lažni se krik čini kao produljenje nestvarne nade. Budući da primalni krik
označava kraj borbe, ne može ga ispustiti osoba koja se još uvijek bori.

Iako često govorimo o dubokim osjećajima, rijetkko možemo točno odrediti gdje
bi to "duboko" moglo biti. Po mome iskustvu, mislim da "duboki osjećaji"
uključuju cijeli organizam, osobito područje trbuha i dijafragme. Nekima od nas
već u djetinjstvu postane jasno da naši roditelji ne žele da budemo glasni i doista
živi pa se ubrzo naučimo kretati gotovo zadržavajući dah iz straha da ne učinimo
ili ne kažemo nešto pogrešno, da ne budemo preglasni ni prebučni, da se ne
smijemo preglasno. Prije ili kasnije taj strah uguši osjećaje i pretvori ih u
napetost u grlu i grudima i u grčeve u želucu. Zbog toga proces grčenja osoba će
imati visok glas, glas koji nije u doticaju s cijelim tijelom.

Neurotičan se govor najbolje može usporediti s trbuhozborčevom lutkom. U

mnogih osoba usta se pokreću mehanički, dehumanizirano i bez ikakve očite
veze s ostatkom tijela. Budući da počiva na nestabilnom sloju napetosti, a ne na
čvrstom temelju osjećaja, glas napete osobe često je drhtav.

Čini se da su i usta prilično uključena u neurozu. Pacijenti poslije primalne

terapije često pričaju da su prije terapije imali osjećaj ukočenosti u usnama.
Jedna je pacijentica, poslije primala, prvi put u životu osjetila svoju gornju usnu.
Rekla je da joj je ta usna uvijek bila ukočena: "Možda zato što sam odrasla u
obitelji odgojenoj na klišejima tipa 'Drži gornju usnu ukočenu'". Ono što ovdje
pokušavam objasniti jest da naš cjelokupni sustav odražava bol. Primjerice, kada
je osoba ljuta obično će usne razvući u tanku crtu. Ustraje li u toj ljutnji, usne joj
mogu zauvijek ostati stisnute.

Poslije primala opuštaju se i lice i vilica, a glas postaje dublji. To je možda jedna
od najočitijih i najdramatičnijih promjena u osobe koja je prošla terapiju. Žene
visoka glasa i djetinjeg načina izražavanja pronalaze novu dubinu i punoću glasa.
Njihov govor dobiva dubinu.

76
U mnogih neurotika nema nijansa u govoru jer njihov govor odražava trajno
stanje napetosti. Jedan je pacijent rekao: "Prije sam govorio brzo, kao luđak.
Nikada nisam osjećao da pričam. Sav taj pritisak iznutra istiskivao je riječi u
grumenima. Sada osjećam da govorim." Možda je sintagma "bujica riječi"
savršena analogija predodžbi da je neurotikov govor izljev napetosti.

Jedan pacijent koji je uvijek imao visok glas rekao je poslije primala: "Sve je u
meni i na meni bilo sitno. Imao sam osjećaj da negdje u mojoj blizini postoji
snažan glas, samo ga nikada nisam imao petlje uporabiti". Jedan pacijent koji je
govorio kroz nos rekao je: "Cijeloga života mislim da s mojim nosom nešto nije u
redu. Sada mi se čini da sam samo cendrao, a nisam to shvaćao. Filtrirao sam sve
svoje osjećaje kroz nos, umjesto da budem otvoren i izravan."

Jedanod pokazatelja da govor može biti prilično precizan odraz onoga što jesmo
jest kada sebe zamislimo s tuđim glasom (lišeni defenzivnog govora), što često
uzrokuje tjeskobu. Zbog toga ponekad natjeram pacijente u grupi da zamijene
glasove kako bih smanjio njihovu obranu.

Jasno je da mislim kako je neurotikov govor njegov obrambeni mehanizam.

Osoba meka glasa možda svojim gotovo nečujnim rečenicama izražava strah od
privlačenja pozornosti pa stoga drži poklopac na kriku.

Kada primalni terapeut usporava osobu koja brzo govori i nastoji je spriječiti da
govorom "preuzima boli" on zadire u njezin obrambeni sustav. Sve dok postoji
bazen zanijekanih osjećaja, oni boje i oblikuju svaku riječ koja izlazi iz
neurotikovih usta, jednako kao i strukturu samih usta. Dok pacijent tijekom
prvih nekoliko sati terapije govori, slušamo njegovu obranu na djelu. Ovdje medij
uistinu jest poruka.

Mislim da je govor samo jedan aspekt svih obrambenih mehanizama. Prema

dosadašnjem iskustvu, kada naiđem na djetinjast govor, riječ je o nezrelosti u
seksualnim odnosima, a često i u tjelesnoj građi (vanjština odgovara izgledu
djevojčice ili dječaka). To zapravo znači da ćete problem obično pronaći na dva
mjesta. Ono što sputava puninu i dubinu glasa utječe na mogućnost doživljavanja
orgazma. Navest ću jedan primjer: dječaka kritiziraju što god da kaže ili učini, a
istodobno mu ne dopuštaju da im odgovori ili izrazi ljutnju. Potisnuta ljutnja
ostaje u njemu godinama i određuje njegov izraz lica. kasnije će i on imati djecu.
Svaka riječ iz njegovih usta imat će ljutit ton i bit će implicitna i stalna opasnost
za njegovu djecu. Dijete prigušuje sve aspekte svoga ponašanja iz straha da u oca
ne izazove potisnute emocije koje bi mogle izbiti kao iz vulkana. Djetetov je
govor prigušen, pokreti su mu ukočeni i ograničeni. To prigušivanje može
djelovati na sve tjelesne procese, čak i rast. Strah da će reći nešto pogrešno i
potaknuti eksploziju u oca može prouzročiti problem u djetetovu govoru. Svaku
će riječ pomno proučiti jer može biti opasna. To može rezultirati tepanjem i
mucanjem. Jedan je bivši mucavac ovako opisao svoj problem govora: "Mucanje
je stvarno bilo borba. Kao da netko drugo govori kako bi spriječio pravog mene
da iziđem. Čim sam progovorio, morao sam pomno birati riječi. Na kraju sam
izgovarao misli i riječi svojih roditelja. Govorio sam ono što su željeli čuti. To je
bilo kao da sam prikvačen za njih ustima. Sve dok moje pravo ja nije govorilo što
osjeća, bili su zadovoljni mnome."

77
Taj čovjek nije mucao tijekom primala, dok je bio stvaran. Mucanje je bilo očit
dokaz sukoba između dviju priroda i dokaz simptoma koji stvara konflikt.

Primali toga pacijenta, tijekom kojih nije mucao, pokazuju nam način na koji se
osjećaji nose sa simptomima neuroze. Tijekom grupne seanse, dok je pričao o
svojim simptomima, jedna mu se članica grupe obratila i ispričala mu kako je,
onako kako se on ustima držao za svoje roditelje, ona za svoje roditelje bila
zakvačena frigidnim spolovilom. Drugim riječima, pokušala je objasniti da je
središte te borbe uvijek onaj dio tijela na koje dijete usredotočuje svoju borbu.
Ako žena želi biti dobra i čista za svoje roditelje, borba (nijekanje osjećaja) se
može preusmjeriti u genitalije. Kao što smo vidjeli, to mogu biti i usta. U svakom
slučaju, ako dijete privhvati stajališta roditelja i ako ih rabi umjesto svojih
osjećaja, možemo očekivati da tijelo više neće funkcionirati na jednostavan i
stvaran način.

Govor je kreativan proces tijekom kojega u svakom trenutku stvaramo nešto što
prije nije postojalo. Neurotik svakom riječju ponovno stvara svoju prošlost.
Normalne osobe stvaraju novu sadašnjost.

DESETO POGLAVLJE

NEUROZA I PSIHOSOMATSKE BOLESTI

Napetost je središnji neurotikov pokretač. Ona ga neprestano pokreće. Budući da

je aktivacija nestvarna reakcija, u sustav ne stiže povratna informacija koja bi mu
poslala poruku da stane. Mišići su napeti, hormoni se luče, a mozak je budan. Sve
je u stanju obrane od opasnosti, iako ona više ne psotoji.

John Lacey i suradnici proveli su pokus koji nam daje više informacija o
mehanizmima tjelesne reakcije na stres. Njihova se studija bavila ubrzavanjem i
usporavanjem rada srca u stanju stresa. Otkrili su da se otkucaji srca usporavaju
kada je ispitanik pozoran i otvoren na podražaje iz okoline, tj. kada je osjetljiv na
ono što mu se događa. Otkucaji se ubrzavaju kada osoba pokušava odbaciti ono
što se događa. Nadalje, otkucaji se ubrzavaju i tijekom boli. Znanstvenici vjeruju
da ubrzavanje nastaje kako bi se tijelo pripremilo na očekivani napad boli. Osim
toga, u osobe koja ima bolove povećava se arterijski tlak (krvni tlak). Ernest R.
Hilgard je, u izdanju časopisa American Psychologist iz veljače 1969., napisao
izvješća o studijama o odnosu boli i krvnog tlaka ("Pain as Puzzle", Bol kao
zagonetka). On navodi: "Kada stresni uvjeti, koji bi uobičajeno prouzročili bol i
povišenje krvnog tlaka, ne prouzroče povišenje tlaka, može se pretpostaviti da
boli nije bilo". Ta na studija govori da bol sama po sebi možda neće prouzročiti
ubrzan rad srca, ali potreba da se boli riješimo hoće.

Ako je primalna hipoteza točna, logično je da bi tijelo, a osobito srce, bilo

nepovratno pogođeno pokušajima odbacivanja takvih boli, a svakako bi
pridonijela objašnjenju velikog broja slučajeva srčanih i krvožilnih bolesti u
mladih osoba. Naše tijelo jednostavno radi prekovremeno, jer se bori s

78
nevidljivim i nespoznatljivim neprijateljima. Srce je mišić i mora reagirati na
jednak način kao i ostali mišići.

Napetost kao sveobuhvatan tjelesni doživljaj mora se osvetiti razaranjem cijelog

organizma, osobito konstitucijski oslabljenih organa. Godine stresa moraju nas
iscrpiti. A to bi značilo da bi opuštene osobe trebale živjeti mnogo duže od
neurotičnih.

Simptomi koji nastaju ovise o mnogo čimbenika. Jedan je, primjerice, što to osoba
uslijed svog obrazovanja drži prihvatljivim. U SAD-u su glavobolja i čir
"očekivani" simptomi. Ali važnije je simboličko značenje zahvaćenih organa ili
područja. Mnogi neurotici ne mogu ili se ne usude vidjeti svoje probleme pa je
poruka osjećaja simbolizirana. Primjerice, kratkovidnost ili astma, koje nastaju
kada djetetu nije dopušteno samostalno disati. (Pacijent koji je imao astmu kao
dijete doživjet će tijekom terapije ponovno aktiviranje simptoma kako se bude
približavalo glavnim primalnim osjećajima."

Doslovna simbolika neurotičnog rascjepa jest "ubitačna" glavobolja. Ta je bolest

uvelike posljedica stanja u kojemu se osoba osjeća na jedan način, a mora se
ponašati na drugi. "U mojoj je glavi sram zbog onoga što moje tijelo osjeća",
rekao je jedan pacijent.

Neurotik se tada šopa aspirinima ili drugim analgeticima ne shvaćajući da je bol s

kojom se bori primalna bol. Glavobolja se ponavlja zato što je primalna bol stalno
prisutna. Jedan je pacijent to opisao ovako: "Govorio bih: 'Mama, glava me ubija',
a nisam imao pojma što govorim. Glava me uistinu ubijala. Morao sam se
pretvarati da moji osjećaji ne postoje pa sam ih spremao negjde u glavi sve dok
nisam pomislio da ću eksplodirati."

Mnogi od nas provode mnogo vremena boreći se protiv pogrešnih boli. Uzimamo
sredstva za smirivanje želuca ili opuštanje mišića, analgetike, pokušavamo
odagnati simptomatične pojave stvarnih unutarnjih rana. Ti su se simptomatični
bolovi probili kroz obrambeni sustav da bi nas upozorili, ali upravo zbog toga
obrambenog sustava, onošto ispliva na površinu jest čista bol lokalizirana na
neko konkretno mjesto. Na kraju svega, osoba ni ne zna što joj uzrokuje bolove.

Na jednom sastanku u Newyorškoj akademiji znanosti (New York Academy of

Science) nekoliko je znanstvenika izvijestilo o mogućoj poveznici između emocija
i karcinoma. Psihijatar Claus Bahnson s Medicinskog fakulteta Jefferson izvijestio
je: "Osobe koje negiraju svoje emocije najsklonije su oboljenju od karcinoma".
Njegovi rezultati upućuju na sljedeći zaključak: kada osobe dožive osobnu
tragediju, one sklone karcinomu češće svoje emocionalne reakcije kanaliziraju
prema unutra, kroz živčani sustav. To, zauzvrat, poremeti hormonalnu ravnotežu
i tako igra ulogu u kontroli rasta karcinoma. Bahnson je istaknuo i da oboljeli od
karcinoma, u pravilu, imaju "loše neugodne i mehaničke odnose sa svojim
roditeljima". Nastavio je objašnjavati da ti roditelji nisu mogli ili nisu željeli
emotivno reagirati pa su njihova djeca razvila sklonost potiskivanju umjesto
izražavanju osjećaja. I rezulatti nekih drugih istraživanja spomenutih na tome
skupu uglavnom su potkrjepljivali takve mogućnosti. W. A. Greene sa Sveučilišta
Rochester otkrio je u oboljelih od karcinoma visoku razinu beznađa i
bespomoćnosti.

79
(Zanimljivo je usput spomenuti da u pripadnika indijanskog plemena Sioux, koji
su poznati po slobodnom izražavanju emocija, gotovo uopće nema karcinoma.)

Psihološka literatura puna je radova o psihosomatskoj medicini. Osobito mnogo

dugujemo Franzu Alexanderu, pioniru na području psihosomatske medicine, za
njegov rad o simboličkom značenju somatskih oboljenja. Nije mi namjera
istraživati sve vrste psihosomatskih oboljlenja i njihovo značenje. Dostatno je
naznačiti da je mnoge suvremene bolesti koje se držalo čisto psihičkima moguće
razumjeti promatramo li ih kao izmučena tijela vezana za potpuno bolestan
sustav, koji u uobičajenim uvjetima funkcionira nevjerojatno dobro i zdravo. Dok
je dijete malo i dok mu je tjelesni sustav još jak, očito je da je kadro podnijeti
veliku količinu napetosti. Poslije godina kronične napetosti osjetljiv sustav
organa vjerojatno će se slomiti. Tek kada je osoba spremna odrasti i osloboditi se
djetinjstva, postaje slobodna biti odrasla psihički i umno. Stoga zrelost znači
zrelost udova i organa, jednako kao i mentalnu zrelost. (Osobni rast znači rast
cijele osobe.) Jedna žena, vrlo niska rastom, počela je rasti poslije primala
tijekom kojega je shvatila što znači biti malen: "Ostala sam mala kako bi otac
mislio da sam još uvijek njegova djevojčica koja ga čeka da se brine o njoj.
Vjerovala sam da on, kada bih izrasla u visoku djevojku, ne bi znao da sam još
uvijek njegova beba." Moj rad u konvencionalnoj terapiji nije nikada polučio
takve rezultate.

Potvrda međusobnog odnosa rasta i mentalnog stanja nedavno je stigla od

pedijatrijskog znanstvenika Roberta Blizzarda sa Sveučilišta John Hopkins. U
predavanju koje je održao na Pedijatrijskom odjelu Medicinskog centra County's
USC (u Los Angelesu, 22. rujna 1969.) rekao je: "Mnogi su pedijatri zamisao da
psiha može kontrolirati rast držali besmislenom. Ali to nije besmislica".
Primijetio je kako je u mnoge djece od šest godina koja imaju visinu djeteta od tri
godine razina hormona rasta znatno niža od razine na kojoj bi trebala biti u toj
dobi. Istaknuo je da neka djeca niska rasta ubrzano rastu nakon što ih se odvoji
od loše obitelji, čak i ako ih se preseli u sirotište. Za četiri do pet dana njihov će
organizam početi stvarati uobičajenu količinu hormona rasta, a neka će za samo
godinu dana narasti i dvadesetak centimetara. Vratimo li tu djecu u njihovu
prvotnu okolinu, opet će smjesta prestati rasti! Studije o ozračju u obitelji te
djece upućuju na velik nedostatak ljubavi. Ima takve djece čije su majke čak
priznale da ih mrze. Dr. Blizzard kaže kako jedina pomoć za djecu zakržljala rasta
jest nova okolina. Za odrasle osobe zakržljala rasta predlažem primalnu terapiju.

Liječnike često izbezumljuje psihosomatski pristup liječenju, jer, prije svega,

pacijent često nije ni svjestan da je napet, a drugo, možda se trenutačno u
njegovu životu ne događa ništa što bi upućivalo na uzrok boli. Stoga često nema
vidljiva psihološkog uzroka iznenadne bolesti. Primjer toga jest muškarac u
formi koji iznenada doživi srčani udar. Njegovi liječnici to mogu pripisati
napronu radu i reći će mu: "Od sada bi vam bilo bolje da se smirite. Pokušajte se
opustiti i smanjiti aktivnosti." Ali upravo takav život može ubrzo prouzročiti
njegov drugi infarkt, budući da će neaktivnost odigrati ključnu ulogu u
uklanjanju sustava obrane pa će se u njemu nakupiti napetost i povećati
unutarnji pritisak. Upravo će zbog toga drugi srčani udar biti posljedica premalo
rada, a ne prekomjernog rada. Još preciznije, infarkt će prouzročiti stanje u
kojemu osoba nema objekta na koji bi se mogla usredotočiti kako bi se riješila

80
napetosti. Možda upravo zbog uklanjanja obrambenog mehanizma u obliku
napornog rada svjedočimo čestim slučajevima iznenadne smrti osoba koje su tek
otišle u mirovinu.

Liječnik može osporavati psihosomatske karakteristike raznih pacijentovih

problema jer nema vidljive emocionalne traume No moguće je i da je simptom s
kojim se bori posljedica nakupljene napetosti. Možda bi bilo potrebno
povremeno mjeriti razinu napetosti kako bismo bolje razumjerli i spriječili razne
bolesti. Ako čitamo između redaka, visoka razina trajen napetosti označava
moguću neravnotežu hormona i bolest kao posljedicu te neravnoteže. U nekoliko
pacijenata kojima je dijagnosticirana hipotireoza stanje se promijenilo poslije
primalne terapije. Kada su poslije terapije prestali uzimati tablete za štitnjaču,
nisu imali nijedan od uobičajenih simptoma skidanja s lijeka.

Vjerujem da bi neurozu trebalo uzimati u obzir kao važan čimbenik gotovo svake
bolesti. Blokiranje osjećaja jest potiskivanje dijela osobne fiziologije. Malo sam
vidio neurotika koji su fuzički zdravi. Primjerice, nedavne su studije pokazale da
su zabrinute osobe osjetljivije na viruse. S nadom očekujem dan kada medicina
više neće biti razdvojena na tijelo ili internu medicinu i um ili psihijatriju. Ta je
podjela dovela do toga da se medicina bavi tjelesnim simptomima, a psihijatrija
mentalnim simptomima, bez dubljeg razumijevanja činjenice da su ti simptomi
nusproizvod psihobiološkog sustava u konfliktu. U primalnom kontekstu, malo je
razlike između mentalnih simptoma, kao što je fobija, i fizičkih, kao što je
glavobolja. Simptom je samo način na koji osoba rješava svoje konflikte i
svojstven je svakoj osobi. Specijalizirati se za liječenje simptoma znači baviti se
fragmentima ljudskih bića. Ne smijemo zaboraviti da su simptomi spojeni na
sustav. Liječiti čir ili depresiju odvojeno od sustava znači zanemarivati uzroke.
To ne znači da se ne treba baviti i simptomima, ali ublažavanje simptoma je tek
privremena pomoć.

NESTANAK SIMPTOMA

I, dok simptomi, poput tikova, čirova, frigidnosti, glavobolje, seksualnih

perverzija i drugih, nestaju u primalnoj terapiji, to se događa i u drugim oblicima
terapije. Ali glavna je razlika u tome što u primalnoj terapiji simptomi obično
nestaju posljednji. To je u suprotnosti s mojim iskustvom sa standardnom
terapijom, tijekom koje sam ponekad mogao relativno brzo ublažiti simptome.
Razlog tome može biti što, pomažući pacijentu da funkcionira i da se održava
zaposlenim, standardni mu terapeut osigurava dostatno odljeva prekomjerne
napetosti kako bi mu ublažio simptome. U primalnoj terapiji, jednom kada
odljeve isključimo, simptomi se ne početku mogu čak i pogoršati jer je pacijent,
prolazeći terapiju, ostao bez mnogih manjih oblika obrambenog sustava.
Simptomi postoje sve dok psotoji i najmanji dio nestvarne osobe i sve dok postoji
rascjep. Nestat će otprilike onoga trenutka kada je pacijent spreman napustiti
terapiju.

Postoje vrlo dobri razlozi zbog kojih je dobro odgoditi nestanak simptoma. Prvo,
simptom, primjerice, prejedanje, u normalnim uvjetima jest središnja točka
pacijentova života i glavni odljev neurotskih napetosti. Taj simptom često nestaje
posljednji, budući da se pojavio još u djetinjstvu. Tikovi i alergije često počinju
prije pete godine, ali mucanje može početi kada dijete progovori u drugoj ili
81
trećoj godini života. Simptom je način na koji je dijete riješilo svoj rascjep.
Tjelesne simptome, poput konstipacije, mucanja ili tikova, ne bi trebalo držati tek
navikama koje treba izbaciti iz organizma. To su nehotične fizičke reakcije na
rascjep (kada je osjećaj razdvojen od misli), koji stvara tjelesne pritiske mimo
svjesne volje ili kontrole. Ti pritisci uzrokuju simptome. Potiskivanje stvarnih
misli (mentalnog dvojnika tjelesnih osjećaja) može prouzročiti mentalne
simptome (nestvarne ideje ili fobije, što je još ozbiljniji oblik nestvarne misli).
Potiskivanje fizičkog suparnika stvarne misli (bolne, primalne misli) može
prouzročiti suparnika stvarne misli (bolne, primalne misli) može prouzročiti
fizičke simptome (blage plinove u želucu, koji će se prije ili kasnije pretvoriti u
čir ili u kolitis).

Važno je istaknuti da se težina simptoma povećava s povećanjem količine i

trajanja pritiska. Početni mentalni pritisak može prouzročiti nekoliko nestvarnih
zamisli ili fobija. S vremenom će prouzročiti priviđenja ili halucinacije.
Halucinacije bi bile tek krajnja točka procesa nastajanja nestvarnih zamisli, koji
je započeo još u ranom djetinjstvu. Kako pritisak sve većeg broja potisnutih
osjećaja raste, potaknut će mozak da se iskrivi na još složeniji način (u krivulje).
Istodobno traje pritisak na osjetljive organe, što pomaže malo olakšati napetost.
Ako neki organ popusti, napetost (pritisak) će se preusmjeriti upravo na taj
organ. Ne uspije li ni to dostatno smanjiti pritisak, oboljet će još više organa.
Tako ćemo u neke osobe pronaći (kao u jednog pacijenta) prvo curenje nosa
zatim teške alergije, poslije toga astmu, čirove itd.

Želio bih istaknuti jedinstvo svih neurotičnih simptoma, psiholoških i tjelesnih.

Zapriječeni će osjećaj prouzročiti nakupljanje napetosti, što će na kraju utjecati
na želučane stijenke. Taj će se osjećaj možda očitovati i mazohistički pa će se bol
izražavati prema van. U oba slučaja riječ je o potrebi da se bol učini stvarnom.
Jednom kada postane stvarna, moguće je nešto s njome učiniti. Za bolesti postoje
tablete. Za mazohističke obrede postoji početak i kraj. U oba slučaja riječ je o
premještanju boli na nešto konkretno, na nešto što je moguće kontrolirati.
Oboljenja su nenamjerni simptomi boli, dok je mazohizam hotimičan simptom.
Iako se doimaju kao zasebne pojave, to su tek različiti odljevi za blokirane
osjećaje.

Sadizam je drugi način na koji se bol, kako ju ne bismo sami osjećali, nanosi
drugome. Netko će udariti suprugu, iako bi doista želio udariti svoju majku, a na
dubljoj razini zapravo želi udariti majku zato što pati zbog nedostatka ljubavi.

Dinamika odabira simptomatičnog ponašanja prema van ili prema unutra može
biti složena.

(Psihosomatski simptomi jesu nestvarno ponašanje.) Taj je odabir posljedica

životnih uvjeta i tjelesne konstitucije. Ali, da bismo razumjeli bilo koji simptom
(u ovome slučaju mazohizam ili psihosomatska oboljenja) moramo shvatiti da je
riječ o izmještenom ponašanju. To je sužena točka gledišta, način na koji
preciziramo očite uzroke patnje: "Moj je suprug okrutan. Život bi bio drukčiji
kada se ne bi opijao i tukao me." "Kada bih se samo mogao riješiti glavobolje, sve
bi bilo u redu". Nijedna od tih izjava nije uistinu točna. Život ne bi bio dobar. Oba
se ponašanja uklapaju u životni stil pojedinca. Ona služe svrsi, jer drže pravu bol
na udaljenosti.
82
Budući da simptomi drže pravu bol na udaljenosti, oni su zaštita. Razlog zbog
kojega veliki simptomi najčešće posljednji nestaju u primalnoj terapiji jest taj što
obrambeni sustav, koji je nastao kao čvrst entitet poslije glavne primalne scene,
funkcionira na osnovici koju nazivamo "sve ili ništa". Ako pacijent i u posljednjim
fazama primalne terapije još ima važnih boli koje mora osjetiti, vratit će se na
prvobitne simptome. Kada napokon potpuno proživi ono što je prouzročilo
rascjep, malo je vjerojatno da će ikada više imati simptome. Pogledamo li u
prošlost, bit će nam jasnije što to znači. Kada se tijekom glavne scene malo dijete
rascijepi, prekomjerna neriješena napetost pronalazi odvod. To je simptom. Taj
simptom "se bavi" osjećajem i rješava skob na nestvaran način. I upravo zato, ali
liječite samo simptome, liječit ćete nestvarnost. A to je posao bez kraja, bilo da je
riječ o psihičkim bilo o tjelesnim simptomima. Upravo zato psihoanaliza
simptoma traje tako dugo.

Baker i suradnici izradili su studiju koja donosi uvid u nastanak simptoma. Oni
su prethodno otkrili da se simptomi kao što su astma, čir i povišeni tlak
pogoršavaju tijekom razgovora s pacijentima koji uzimaju natrij-amital (amital je
barbiturat koji se rabi za smirivanje ili hipnozu). Pacijenti na amitalu mnogo su
otvoreniji, kao da lijek opušta neke stečene inhibicije (nestvarnu masku).
Implicitno pitanje u Barkerovoj studiji je bilo: Zašto bi se osobi pogoršalo stanje
(zašto bi dobila simptome), ako je manje inhibirana? Za trajanja njihova
istraživanja o napadajima i epilepsiji s pacijentima koji su uzimali amital, opisali
su sljedeću situaciju:

"Pacijent (koji je prethodno imao epileptične napadaje) je sjedio u naslonaču.

Elektrode za snimanje moždanih valova bile su mu pričvršćene na glavu. Rekao
je da je imao 'loš tjedan'. Svađao se sa suprogom i majkom. Natrij-amital (mu je
davan) tri minute, po jednu i pol kapsulu svake minute. Poslije injekcije koju je
dobio na početku opustio se. Ali je djelovanje brzo popustilo. Počeo se ponašati
vrlo napeto. Kada su ga upitali što mu se događa odgovorio je: 'Moja
ma...ma...ma... majka'. Napravio je grimasu, zarežao i nesuvislo govorio o svojoj
majci. Na trenutke se činio ljutit, a na trenutke o bolovima. Rečenice o majci bile
su mu isprekidane jecajima 'oj... oh... oh...!' Upitao sam ga: 'Na koji te način majka
gnjavi?', a on mi je odgovorio: 'Želio bih da je mogu uhvatiti. U... b... b... b... bio bih
je. Nije dobra... Uvijek me gnjavi... stalno... stalno.' Činilo se da jedva suzdržava
strašan bijes.

'Moja je majka ubila moga oca', nastavio je. 'Jednom ću je ubiti. Izluđuje me.'
Stisnuo je šake, podignuo ih prema čelu i tada se činilo da više nije kadar zadržati
ni izraziti (istaknuo autor) svoj bijes. Iznenada je problijedio te kratko i grčevito
zaplakao. Tada ga je potresao snažan mišićni grč. Ukočio se. Lice mu se izobličilo
od grča. Savio se u leđima, a rukom je snažno udario po prsima. Noge su mu se
izravnale i ukočile. Mišići su mu se naizmjence grčili i opuštali, kao u jakom
konvulzijama. Moždani valovi zabilježeni u te dvije minute napada bili su
karakteristični za težak napad konvulzija. Hipnotičko proživljavanje reakcija na
majku prekinuto je iznenadnim epileptičkim napadom (istknuo autor).

Znanstvenici su bili iskreno zadivljeni viđenim, jer je dokazano da natrij-amital

djeluje upravo kao lijek za smirenje konvulzija. Zaključili su da je napad
prouzročio sukob između nekontroliranog bijesa i blokiranja svijesti.

83
Navest ću još nekoliko Barkerovih izjava, jer se odnose na primalni koncept.
"Bilo je u skladu s Freudovom formulacijom... napad konvulzija, s ove točke
gledišta, smnanjuje razinu pražnjenja s točke značajnog izražavanja do sub-
personalne, beznačajne, neuromuskulatorne aktivnosti".

Ovaj je znanstvenik pokušao reći da blokirani osjećaji prelaze u masivnu

nadogradnju napetosti s krajnjim konvulzivnim olakšanjem - epileptičnim
napadajem. Kada ne bih znao da opisuje napadaj, mislio bih da piše o onome što
se događa u primalnoj terapiji. Jasno je da jedan blokirani osjećaj neće izazvati
epilepsiju, kao što neće prouzročiti ni čirove, mucanje ili astmu. Ali ako se
osjećaji potiskuju godinama, moramo zaključiti da se napetost nakuplja u
količinama koje organizam više ne može podnijeti. Tada će se na osjetljivim
područjima ili organima razviti bolest. U osobe sklone alergijama nakupljanje
napetosti može s vremenom prouzročiti astmu. U osobe s predispozicijom za
moždane poremećaje, nakupljna napetost može prouzročiti epilepsiju. Što bi se
dogodilo da su pacijenta potaknuli da izvrišti svoje osjećaje? Vjerujem da bi
izražavanje osjećaja spriječilo nastanak simptoma (rješavanje sukoba).
Blokiranje osjećaja prouzročilo je raspršenu neuromuskularnu aktivnost, tj.
napetost.

Trebalo bi biti jasno da je ziražavanje osjećaja samo jednom moglo zaustaviti

samo taj jedan određeni napadaj. Osoba će i dalje imati epilepsiju, a uz dostatno
stresa i simptome. Kada bismo sva potiskivanja iz djetinjstva uklonili, mogli
bismo reći da je imala predispoziciju za epilepsiju, ali ne i samu bolest. To je kao
da ste u osnovi osjetljivi ili alergični, ali nemate alergiju. Barker nastavlja:

"Herbert S. Ripley i ja proveli smo (još jedan) intervju (s više pacijenata).

Prilikom uvođenja u hišnozu, jedan je pacijent spontano proživljavao niz
traumatičnih doživljaja (nabijenih agresijom, osjećajem krivnje i bespomoćnosti).
Svakom sljedećom traumatičnom epizodom sve se više vraćao u prošlost. Kao da
je, samo za naše potrebe, izrazio skup međusobno povezanih doživljaja,
nabijenih emocijama. Katarzično proživljavanje cijelog niza doživljaja očito je
prenosilo ono što bi mogao izraziti samo konvulzijama."

Ovdje Barker navodi, gotovo riječ po riječ, hipotezu primalne boli. I, doista, taj je
čovjek doživio primalni doživljaj izazvan hipnotičkim procesom tijekom kojega
su uklonjene njegove svjesne zaštite. U ovome slučaju Barker navodi da
proživljavanje snažnog emotivnog doživljaja iz djetinjstva prethodi epileptičnom
napadaju. Ili, obrnuto, ušućuje na snažne neriješene i neizražene osjećaje iz
prošlosti ugrađene u konvulzivne napadaje. Mnogi ljudi nakupljaju napetost.
Neki zato imaju čirove, a neki napadaje. Problem je napetost, a ne način njezina
očitovanja. Iz Barkerovog opisa zaključio bih da hipnoza i amital oslabljuju
nestvarnu i defenzivnu osobu. Pojavljuju se primalni osjećaji, osjećaji koji su do
tada bili skriveni ispod fasade. Hipnotizer zabavljač može u jednom trenutku
promijeniti smjer kretanja fasade i pretvoriti osobu u nekakav predmet ili u neku
drugu osobu. U Barkerovim pokusima hipnoza je samo smanjila fasadu. To je još
jedan dokaz da su prigode za opuštanje (kao što su blagdani, mirovina ili kraća
bolest) opasne za neke neurotike. One su opasne za njihov cjelokupni organizam.
A to nam pomaže objasniti i zašto se samo rijetki neurotici usuđuju opuštati. Jer,
opustiti se znači biti preplavljen osjećajima i možda umrijeti.

84
Bakerov nam rad govori još nešto. Simptomi su nužni za psihofizički svijet osobe.
Oni rješavaju sukob. Ako uklonite simptome, ne uklonite njihove uzroke, osoba
će, uslijed nakupljene napetosti, ostati izložena još strašnijim posljedicama.
Barker je kasnije razgovarao s jednim desetgodišnjim dječakom kojega je majka
uvjerila da mora izbjegavati tučnjavu po svaku cijenu. Kada su ga prikopčali na
uređaj za mjerenje moždanih valova, postavili su mu ptianje: "Kako si se osjećao
kada si morao okrenuti i drugi obraz, a znao si da će te pretući ili ćeš morati
pobjeći?" On je odgovorio: "Nisam htio da misle da sam kukavica, ali da sam se
tukao majka bi se osjećala vrlo loše i zagorčala bi mi život..." Barker opisuje kako
je dječak u tome trenutku bio napet i kako je zatim rekao: "Nisam se mogao ljutiti
na mamu. Ona mi je majka. Rodila me!"

Moždani su valovi pokazivali napetost, kao u nalazima lakših epileptičnih

napadaja. Barker zaključuje: "Bez EEG-a (uređaja za mjerenje moždanih valova)
možda ne bismo pomislili na prisutnost epileptičnih komponenata kod ove
naoko obične blokade u govoru (Ona) je veza između svih epileptičnih i
neepileptičnih napadaja (istaknuo autor)." Ukratko, blokirani osjećaji imaju
sposobnost (barem na razini moždanih aktivnosti) stvarati konvulzije. To znači
da u stanju uznemirenosti mozak ima konvulzije čak i ako to osoba ne osjeća. Te
moždane konvulzije mogu nadalje stvoriti neurotično ponašanje i simptome koji
se, po svome uzroku, ne razolikuju od epileptičnih napadaja i simptoma (prema
Barkeru i nadutost može biti napadaj). Budući da se konvulzivne moždane oluje
događaju u različitim neugodnim situacijama, moramo se zapitati nije li i
simptom poput mucanja ekvivalent epilepsiji. Nije li mucanje "epilepsija u
ustima"?

Barker napominje da blokirani govor i osjećaji koji ga prate jesu nakupljena

napetost koja pronalazi put do mozga. Zbog toga se pitamo koje su posljedice
dugogodišnjeg potiskivanja govora i osjećaja. U Barkerovoj studiji značajno je da
bismo, kada bismo proučavali samo moždane tragove, mogli pretpostaviti da su
simptomi epilepsije ili mucanja posljedica nepravilnosti u moždanim valovima.
Pogledamo li dalje, otkrivamo da su ti nepravilni moždani valovi posljedica
nakupljanja blokiranih osjećaja. Uvijek moramo pripaziti da ne izjednačujemo
uzrok bolesti s onim što mjerimo. Stoga, ako u kemijskom sastavu krvi ili urina
shizofreničara pronađemo neke anomalije, ne treba nužno pretpostaviti da te
anomalije uzrokuju shizofreniju.

Ono što Barker ističe u svojoj izvrsnoj knjizi jest da su mnogi oblici nepovezana
ponašanja ipak povezani nemogućnošću nesmetanog funkcioniranja mozga te da
je oboje, možda, rezultat blokiranih osjećaja i posljedičnog nakupljanja napetosti.
Taj teret "zbunjuje" (Barkerov izraz) mozak i toliko ga opterećuje da ne može
funkcionirati. To, primalnim rječnikom, znači da se funkcioniranje mozga
prekida kada nam se događa više no što odjednom možemo prihvatiti, a to su
primalne scene.

Sve to znači da, ako ne možemo biti ono što jesmo u nekoj situaciji, ta situacija za
nas neće jednostavno završiti. Ona se povlači u nas u obliku napetosti, koja
pronalazi put do mozga, gdje dolazi do prekida funkcioniranja. To može
rezultirati nejasnim razmišljanjem, mucanjem ili epilepsijom. Ili proizvoljnim
85
ponašanjem, poput održavanja privida (Idemo dalje!). Neurotični simptom jest
osebujno rješenje unutarnje borbe. Put, u ovome slučaju, jest čovjek. Simptom,
pak, ne može imati univerzalno značenje. Simptom može imati značenje samo
unutar osobe. Škrgutanje zubima može imati niz značenja. Za jednu pacijenticu
to je značilo držati se zubima za goli život, "vrhovima zuba", kako je sama rekla.
Za neke, pak, škrgutanje zubima odražava bijes koji se nikada ne može izraziti.
Ali za svakog pacijenta svaki simptom ima samo jedno, jedinstveno značenje.
Dakle, ne možemo reći da postoji tip ljudi koji škrguće zubima te da su zato svi
oni koji škrguću zubima pasivno-ovisni, agresivni, latentni ovi ili oni. Niti
možemo imati univerzalne definicije. Samo nam pacijent može reći što njegovi
simptomi znače.

Postoje neurotični simptomi koje ne bismo svrstali u simptome. Takav simptom

jest nizak rast. Osoba ne bi baš išla psihologu zato što je niska rasta. Ali poslije
terapije otkrit ćemo da je njezin razvoj usporen, i mentalni i tjelesno. Uočit ćemo
da je pacijent narastao pa možemo zaključiti da je njegova visina doista bila
simptom. Na taj poseban način rješavao je unutarnje sukobe koji su ga uništavali.

Protekle dvije godine nisam saznao ni za jedan slučaj da se neki simptom vratio
poslije uspješno dovršene primalne terapije. Takvo što ne bih mogao reći da
radim konvencionalnu terapiju. Zašto je to tako? Zato što simptomi, prema mojoj
procjeni, ovise o napetosti. Simptomi se ne vraćaju, jer nema primalne boli koja
je stvorila napetost. Nema rascjepa koji bi razdvajao tijelo i um. Ukratko, nema
ničega što bi bilo ispod površine i pravilo pritisak na organizam.

Mogao bih u beskraj nabrajati simptome koje je primalna terapija uklonila, od

menstrualnih grčeva do astme. Ali to bi od primalne terapije učinilo vrstu
univerzalnog lijeka i tako smanjilo njezin kredibilitet: "Kada bi mi barem mogao
reći neke svoje pogreške, simptome koji nisu nestali", rekao mi je jedan kolega,
"bio bih spremniji prihvatiti tvoje nevjerojatne tvrdnje". Ali primalna bi terapija
trebala biti kadra ukloniti sve simptome jer u suprotnome premisa da su
simptomi rezultat primalnih boli ne vrijedi.

Može vam se činiti da će postprimalni pacijent, tj. osoba bez simptoma i napetosti,
biti vrsta superčovjeka. Ali upravo se neurotik trudi biti superčovjek. Jede
dvostruko više no što mu treba, radi dvostruko više no što je nužno i treba mu
dvostruko više energije da bi postisnuo dvostruko veći jad.

ZAKLJUČAK

Svaki je čovjek istina za sebe. Za neurotika ta istina jest primalna bol. Laž uma
znači bol u tijelu. Iako neurotikov um govori kako je sve u redu, tijelo mu govori
da ga boli. Psihosomatska oboljenja jesu istina za tijelo.

S vremenom ćemo morati promijeniti mnoge zamisli o tome što je normalno

funkcioniranje. Jedna pacijentica, po zanimanju medicinska sestra, pacijentima
na grupnoj terapiji mjerila je otkucaje srca i krvni tlak. Otkrila je da su im
otkucaji sporiji od vrijednosti koje se drži normalnima. Mnogo je pacijenata
zapazilo trajno smanjenje tjelesne temperature. Neki će reći da im je tjelesna
temperatura uvijek oko 35,5C. Općenito govoreći, postpimalni pacijenti izvrsna
su zdravlja, a to mogu pripisati samo nestanku kronične napetosti.

86
Ako neurotik ne postane žrtva bolesti uslijed kroničen napetosti, možda će
podleći navici koja mu olakšava napetost. Pušenje, prejedanje, tablete i alkohol
uzet će danak. Čak i uz pomoć tih navika za olakšanje napetosti mnogi neurotici
pate i od psihosomatskih bolesti. Neurotični sustav je poput divovskog broda
kojemu se preko ruba prelijevaju simptomi. Naša je zadaća uzvratiti udarac
najbolje što znamo. Mora nam biti jasno da iz toga broda moramo iscrpiti svu
napetost želimo li izbrisati simptome. A to možemo učiniti samo ako shvatimo da
neurotična napetost nije normalna i da joj nema mjesta u zdravu sustavu. Tijelo
radi protiv sebe, a simptomi su posljedica sukoba između nestvarnog i stvarnog
ja. Trajno fizičko i mentalno zdravlje podrazumijeva uklanjanje te borbe za
prevlast.

JEDANAESTO POGLAVLJE

ŠTO ZNAČI BITI NORMALAN

Cilj primalne terapije jest učiniti osobu stvarnom. Normalni ljudi su stvarni po
definiciji. Postprimalni pacijenti postaju stvarni zahvaljujući terapiji. No ti
pacijenti i dalje nose svoje ožiljke. Mnogo su ih puta ranili tijekom života i
nemoguće je izbrisati njihova sjećanja. Moguće je ta sjećanja učiniti bezopasnima
tako da više ne budu sila koja neurotika tjera na simboličko ponašanje.
Postprimalna osoba neće moći postati potpuno ispunjeno ljudsko biće, zbog
uskraćivanja u vrijeme kada je bila neurotična. Neurotik se može samo boriti
kako bi ispunio svoje potrebe. Terapija će ga osloboditi tako da može ispunjavati
svoje ptorebe u sadašnjosti. Kada govorim o normalnom ljudskom biću, riječ je o
osobi bez obrambenog sustava i bez napetosti, o osobi koja se ne bori. Moje
stajalište o normalnome nema ništa zajedničkog sa statističkim mjerilima,
prosjecima, ljestvicama socijalne prilagodbe, prilagođenosti ili neprilagođenosti.
Kada je osoba ono što jest, njezino ponašanje može biti raznoliko i neograničeno,
kao što su ljudi na svijetu raznoliki i brojni. Normalan je sam po sebi takav.
Primalna terapija pretvara osobu u nju samu, umjesto da ju nastoji "natjerati da
napravi nešto od sebe".

Govorit ću o normalnoj osobi u usporedbi s neurotikom. Kasnije ću vam predočiti

i cjelovitu sliku postprimalnog pacijenta, kako se osjeća, što radi te kakve odnose
ima. Zadovoljstvo oopušta normalnu osobu. Neurotik, nezadovoljan zato što mu
ptorebe nisu zadovoljene, mora tražiti očite izvore nezadovoljstva. To mu priječi
spoznati stvarne uzroke svoje nesreće. Stoga sanja o novom poslu, o postizanju
još jednog sveučilišnog stupnja, o promjeni mjesta boravka ili o pronalasku
novog partnera. Usredotočujući se na svoj loš posao, netolerantnu suprugu itd.,
nada se da će njegovo temeljno nezadovoljstvo nestati.

Sjećam se jednog pacijenta koji je došao na terapiju tužeći se na političke

događaje u svojoj zemlji. Bio je opsjednut preseljenjem u neku drugu državu. Ono
što mi je ispričao o političkom stanju činilo se vrlo stvarno. Ipak, kada je osjetio

87
svoje stvarno nezadovoljstvo, nije promijenio zamisli o političkom stanju, ali se
promijenila njegova opsjednutnost preseljenjem. Ono što je osjetio bilo je: "Za
mene ne postoji dobar dom". Nikada nije imao dobar dom. Loš dom je za njega
značio lošu domovinu. Sanjao je da će pronaći dobar dom drugdje. Budući da
neurotik nije ondje gdje se fizički nalazi, on neće biti zadovoljan duže vrijeme. On
s pomoću sadašnjosti rješava prošlost. Kupuje kuću i popravlja je, a kada završi,
hoće novu. Ili pronalazi djevojku i nakon što ju je "osvojio" ostavlja je.

Za neurotika je važna borba, a ne rezultat. Stoga često nije kadar dovršiti

započeto. Svoje neadekvatne rezultate opravdava količinom posla. Ali količina
posla je velika zato što ga ne završava. Završiti i osjećati se neispunjeno znači
patiti. Zato mnogima toliko teško padaju posljednji mjeseci rada na završnim
ispitima za viši sveučilišni stupanj. Iz istoga razloga neki ljudi ne mogu biti
zadovoljni novcem koji imaju u banci. Nakon što su upravo izišli iz dugova,
moraju ponovno posuditi kako bi njihova borba i dalje trajala. Njima je
nepodnošljivo osjećati da su stigli do cilja: "Imam novac u banci i još sam uvijek
nesretan". Taj će problem rješavati borbom.

Neke neurotične kućanice rijetko ustaju rano i dovršavaju potpuno svoj kućanski
posao jer, kada bi to učinile, morale bi se suočiti s prazninom života. Umjesto
toga, uvijek ostavljaju jednu ili dvije sobe u potpunom neredu. Na taj način
održavaju svoju borbu. Mogu s veseljem očekivati dan kada će kuća biti potpuno
namještena i čista. Tako se nikada neće trebati suočiti s pitanjem: "A što sada?",
kada kućanski poslovi napokon budu dovršeni.

Normalna osoba, kojoj borba nije potrebna, osoba kojoj nisu potrebne zaprekek
na putu kako bi je održale u borbi, može dovršiti poslove. Neurotik, odgađajući
osjećaj boli, odgađa veći dio života. Uistinu, osjetiti bol za neurotika znači početi
živjeti. I sve dok to ne osjeti, mora izmicati. Tako izmiče uzroku boli, ali i svakoj
neugodi. Budući da neprestano bježi od stvarnoga sebe, često je rastresen, ako ne
fizički, onda mentalno. Um mu je prepun planova i ne može mirno sjediti. Kreće
se i kada spava, bacaka se i znoji. neki su toliko aktivni da uopće ne mogu spavati.
Opsjedaju ih uznemirujuće misli i neriješeni poslovi.

Normalna osoba može biti potpuno prisutna. Nijedan dio takve osobe nije
zaključan u "pričuvi". Normalna osoba može u cijelosti biti zainteresirana.
Neurotik je često vrtlog smetnja. I njegove oči i um strelovito prelaze s jednog
predmeta na drugi, nisu se kadri usredotočiti.

Normalna osoba, naravno, nije rascijepljena. To znači da kada vam stisne ruku,
njezine oči neće vrludati. Ona može pozorno slušati, što se ne događa ako ste u
društvu neurotika. Neurotik može doista čuti samo ono što želi. Veći dio vremena
samo razmišlja o onome što će sljedeće reći. Ono što čuje u pravilu će vrednovati
samo ako se na neki način odnosi na njega. Ne može biti objektivan ni vrednovati
samo po sebi ono što je izvan njega (a to se odnosi i na njegovu djecu).
Neurotikovi razgovori rijetko mogu prenijeti osobno iskustvo ("ono što sam
rekao", "ono što mi je rečeno"), jer je njegov interes usmjeren na njega samoga i
na njegove neispunjene potrebe. Normalna se osoba zanima za sebe na drukčiji
način. Ne treba sve na svijetu biti vezano za nju, ali je kadra shvatiti odnose
između sebe i svijeta. Ona ne rabi vanjski svijet kako bi prikrila unutarnji.

88
Normalna se osoba ne osjeća usamljeno, nego osjeća samoću, a taj je osjećaj
znatno drukčiji od onoga što je osjećala prije kada je bila sama. To je izoliran,
odvojen doživljaj, lišen straha i panike. Neurotikova usamljenost jest nijekanje
samoće, negiranje potrebe da bude s drugima kako bi pobjegao od katastrofalnog
primalnog osjećaja odbacivanja i stvarne samoće koju osjeća veći dio života.
Izumitelji Muzaka (pojam koji označava glazbu koja se pušta u dizalima ili na
sličnim mjestima, da nam ne bi bilo dosadno) i autoradija razumiju neurotičnu
usamljenost. Oni su poput analgetika, besplatni obrambeni sustavi koji trebaju
spriječiti neurotika da osjeti svoju samoću. Normalna osoba takve predmete
doživljava kao napad na svoju privatnost.

Normalna je osoba ispravna i to se može osjetiti po načinu na koji reagira.

Neurotik vodi pretjeran život. On će reagirati pretjerano ili premalo. Onoga
trenutka kada shvati da su mu reakcije neprihvatljive mora reagirati na
prijetvoran način ili se pretvarati da uopće ne reagira. Primjerice, jednu je
pacijenticu posjetila njezina neurotična prijateljica. Željela je pogledati njezin
novi stan. Pitala ju je kako joj se stan sviđa. Prijateljica je rekla: "Oh, željela bih da
je moj sag tako lijep kao tvoj". Sobu je promatrala u svjetlu svojih potreba, a
njezina reakcija bila je tipičan neurotičan odgovor. Kada neurotik čuje vic,
umjesto da osjeti humor i smije se on će odmah ispričati još bolji vic. Kad god se
netko mora "identificirati", umjesto da osjeća, to je nepravilna reakcija.
Normalna osoba reagira prikladno, ne zato što nastoji ostaviti dojam ni zato što
je proučavala priručnike, nego zato što osjeća što je prikladno. To znači da, ako
želi biti dobar roditelj, ne mora u beskraj proučavati priručnike za roditeljstvo.
Bit će prirodna i omogućit će svojoj djeci da budu prirodni ljudi. Budući da
normalna osoba ne treba prikrivati osjećaj nevažnosti, ne treba se boriti kako bi
je konobari ili hotelsko osoblje tretirali na poseban način. Za neurotika je to često
cjelodnevna briga. Dio neurotikove potrebe jest okružiti se ljudima kako se ne bi
osjećao usamljeno ili se učlaniti u kakav klub kako bi prikrio osjećaj da nikada
nije pripadao stvarnoj obitelji. Sva ta neprekidna borba za normalnu osobu više
ne postoji.

Kada razmišljam o neurotikovoj borbi sjećam se nedavne reklame za jednu vrstu

konjaka: "Ovo Vam može biti nagrada za sve godine borbe koja vas je dovela do
ovoga gdje ste sada". Neurotikova borba jest izmišljena borba. Tako će žena
provesti godine kupujući na rasprodajama i nikada neće osjetiti potpuno
zadovoljstvo onime što je kupila. I to je vjerojatno opravdano. Da su je u
djetinjstvu roditelji voljeli bez njezine borbe, danas joj niske cijene ne bi bile
važne. Rasprodaje su sveopća američka neuroza. Ta je neuroza gotovo jednaka
čarobnoj tableti za mršavljenje. To bi značilo dobiti nešto vrlo dobro za malo
truda, poput konjaka. Ono što rasprodaje čini posebno privlačnima jest borba.
Što je borba veća, to je nagrada vrednija. Samo što to nije stvarna nagrada koju
osoba priželjkuje za svoju životnu borbu. To je slab nadomjestak, jer su godine
borbe za roditeljsku ljubav uludo utrošene.

Rasprodaja je analogna neurotikovu životu s roditeljima, s tom razlikom da

neurotik često dobiva ono što ne želi.

Mnogim je neuroticima teško ući u trgovinu i platiti izvješenu cijenu jer platiti
punu cijenu ne znači biti "poseban". Svatko može platiti punu cijenu, a ako to

89
učiniš i ti, onda si poput svih ostalih. Normalna osoba nije kompulzivan lovac na
rasprodaje. Ona nastoji svoj život olakšati, a ne otežati.

Neurotik se vrlo slično ponaša i prema novcu. Jedan je pacijent rekao kako prije
terapije nije nikada mogao zadržati novac u banci jer bi to značilo da se više ne
treba boriti. Taj je čovjek bio u stanju neprestane borbe, kojom je nastojao
pobjeći od osjećaja bezvrijednosti iz djetinjstva. Nesvjesno se nadao da će mu
noavac pomoći da se osjeća vrijednim. Ali, naravno, za takvo što nije nikada bilo
dostatno novca. Kada je imao mnogo novca nije mogao živjeti s njim, a budući da
se još uvijek osjećao bezvrijednim, to ga je samo tjeralo da zgrće još više.
Normalna osoba neće simbolički trošiti novac da bi zadovoljila potrebe iz
djetinjstva. Ona se osjeća vrijednom, jer su je normalni roditelji cijenili zbog
onoga što jest. Novac je prirodna preokupacija mnogih neurotika jer se neurotik,
po definiciji, mora osjećati bezvrijedno - nisu ga cijenili zbog onoga što jest.
Budući da nije kadar osjetiti svoje stvarne potrebe, uvijek će željeti više no što
mu treba.

Postoje i neurotici koji ne mogu trošiti. Njihova je borba vjerojatno bila

nastojanje da se osjete sigurno i zaštićeno. Ali, opet, novac sam po sebi ne može
nesigurnu osobu učiniti sigurnom. Ta vrsta neurotika stalno odgađa život:
"Jednoga dana, kada sve bude na svome mjestu, ići ću na odmor". Takva osoba
nikada ne živi. Ona se drži mašte, tj. slike života kakva će biti jednoga dana. Ta je
slika usko povezana s boli što nam pomaže razjasniti zašto toliko osoba odgađa
toliko stvari u životu. Suprotno tome, normalna osoba do stvari može doprijeti
sada. Ona nema boli iz djetinjstva koje je vraćaju u prošlost i tjeraju na odgađanje.
Njezini stvarni osjećaji uklanjaju potrebu za nestvarnim predodžbama.

Normalna osoba je stabilna. Ona je zadovoljna onim gdje se nalazi i ne treba

zamišljati da je stvarni život "negdje drugdje". Jedna je to žena izrazila ovako:
"Znala sam se promatrati u zrcalu i vidjeti svoje bore. To bi me prestravilo.
Trčala sam od jednog kozmetičara do drugog, iskušavala posebne losione, a kada
nisu imali učinka, pokušala sam i s kozmetičkom kirurgijom. Bila sam u
očajničkom bijegu od osjećaja da je moja mladost završila i da nikada neću imati
priliku dobiti ono što je djevojčici u meni trebalo.

Vidjevši te bore i nešto sijedih vlasi, osjetila sam beznađe da nikada više neću biti
malena pa sam se svim snagama trudila riješiti se i bora i sijedih vlasi. Odlazila
sam na zabave i prijmove. Nastojala sam biti 'in' i atraktivna. 'Trčanje' mi je bilo
drugo ima. Nisam se mogla zaustaviti."

Normalna osoba može prihvatiti svoje godine budući da živi u sadašnjosti i da je

osjetila i proživjela svoju mladost. Ona neće stalno nastojati zgrabiti nešto što je
nestalo prije deset godina. Ona se neće prekomjerno brinuti zbog budućnosti niti
se uvijek ponovno ispočetka prisjećati svoje prošlosti jer ne proživljava vrijeme
koje ne postoji.

Kod neurotika, da uporabimo McLuhanovu apoteozu, medija "osobnost jest

poruka". Osoba se neprestanovrti u krug oko poruke koju mora prenijeti. Stoga
će lakonska osoba možda reći: "Tata, pričaj mi. Izvuci me." Šeprtljava i
neorganizirana osoba reći će: "Mama, izgubljena sam. Usmjeri me." Prijetvorna

90
će osoba pak, tražiti: "Mama, pitaj me što me boli", a depresivna će reći: "Ne
udaraj me kad sam utučena".

Budući da se normalna osoba više ne trudi govoriti u šiframa, uvijeno i neizravno,

ona nema iskrivljenu osobnost. Bez potreba iz djetinjstva, ljudi su samo ono što
jesu. Ne znam kako to drukčije objasniti. Mogu samo reći da normalne osobe, bez
psihološke fasade, jednostavno žive i puštaju druge da žive. Kao što sam već
istaknuo, tijelo je dio cjelokupne osobnosti pa neurotici često i izgledaju
neurotično. Vidjet ćemo kako im se ravne tanke usne zatvaraju pred
neprihvatljivim riječima, a oči im se sužavaju, kako je to objasnio jedan pacijent:
"jer su nesposobne vidjeti sve što se događa". Ili ćemo vidjeti obješene usne zbog
neizražene i neriješene tuge te izbočenu čeljust u položaju neprekidne ljutnje.
Cjelokupni neurotikov organizam odašilje nesvjesnu poruku. U normalne osobe,
budući da nema poruke koju treba prenijeti, možemo očekivati pravilno
proporcionalno tijelo, jer je sve podjednako važno. Tjelesne promjene u
postprimalnih pacijenata navode me na zaključak da nešto od onoga što držimo
naslijeđenim može biti rezultat neuroza.

Normalna je osoba sposobna uživati. Iznenađujuće je kako su tek rijetki neurotici

kadri uživati bez umjetnih pomagala poput alkohola. Jedan je pacijent to opisao
ovako: "Zabava razara nadu. Postigao sam to da mi više ništa ne može pružiti
zadovoljstvo. Ako je cijeli dan prošao dobro, odjednom bih se iznervirao i
započeo svađu. Nisam mogao probaviti dobrotu. To mi je davalo osjećaj neugode,
poput sjekire koja se sprema pasti mi na glavu. Kada sada pogledam unatrag,
mislim da bi prihvaćanje dobrote značilo odustajanje od borbe da svoje roditelje
učinim dobrim ljudima. Da sam dobrotu prihvatio cijelim srcem i doista uživao u
životu, odrekao bih se nade da će netko shvatiti moju tugu." Neurotik ne nastoji
doći do zadovoljstva sada, on želi nadokanditi zadovoljstvo iz prošlosti. Isto se
može reći i za naklonost. Normalna osoba uživa u naklonosti bez zadrške. Ali za
neurotika bi naklonost značila: "Roditelji, više vas ne trebam. Pronašao sam
nekoga tko će me voljeti." Neurotiku je užasno teško osjetiti da nikada neće biti
ona djevojčica ili dječak koji bi od roditelja dobio ono što mu nedostaje.

Primjer razlike između normalne i neurotične reakcije ilustrirao je jedan pacijent,

koji je, poslije Božića, došao reći kako je dobio "milijun darova".

Kako bi ispunio veliku životnu prazninu morao je pretjerivati.

Kamo god se okrenete, možete pročitati kako djeci trebaju obveze ili posao da se
nauče odgovornosti. Djecu tjeraju da se zaposle kako bi zarađivala, čak i kada im
novac nije potreban. Pa tako, kada susjedovo dijete pozove mališana na igru, iz
roditeljskih će usta prvo izići pitanje: "Jesi li napravio sve svoje obveze?" Na neki
način, roditelji strahuju da, ako dopuste djeci raditi što žele, nikada neće učiniti
ono što "moraju". Tako ispred svake želje roditelj postavlja zapreku sve dok se
dijete više ne usudi željeti i s vremenom počne izbjegavati svoje želje. Kasnije
tijekom života ta se osoba možda nikada neće biti sposobna ponašati spontano,
bez dosadnih pitanja: "Što bih prvo trebao učiniti?" Jedan mi je pacijent ispričao:
"Ako sam se jedan dan zabavljao, a onda me prijatelj pitao bih li sutradan
prespavao kod njega, majka mi ne bi dopustila, jer bi to značilo previše
uzbuđenja, što bi značilo previše zadovoljstva. Vjerojatno se bojala da ću
potrošiti svoju zalihu zadovoljstva a da je prethodno nisam platio."
91
Život normalne osobe je, u tom pogledu, mnogo jednostavniji. Ona ne sprečava
samoj sebi živjeti u sadašnjosti, niti svoju djecu tjera na borbu kako bi se osjećala
krivom zbog toga što su slobodna i spontana.

Za neurotika nikada ništa nije savršeno ispravno, jer nikada nije bio ispravan
svojim roditeljima. To samo po sebi postaje umjetnost. Takvi roditelji nisu
nikada svome djetetu uputili nijednu pohvalnu riječ, nijednu rečenicu koja bi
značila da je dijetedobro upravo takvo kakvo jest. Svi pacijenti, bez iznimke,
svjedoče o tome kako se ne mogu sjetiti da su ih roditelji ikada pohvalili. Umjesto
toga, neurotični roditelji moraju svakim svojim dahom izgovarati svoju bol, jer je
ta bol stalno prisutna.

Posljedice neprestanog kritiziranja mogu biti različite. Primjerice, nekim ćete

neuroticima kupiti dar, a oni će mu uvijek nepogrešivo naći neku zamjerku. Ili će
u svemu tražiti negativno i loše jer su i u njima uvijek pronalazili samo loše. Kada
neurotik čita vijesti, on čita o lošim događajima - što se lošega dogodilo, tko je
nesretan ili tko je učinio što loše. U neurotičnu društvu, gdje ljudi moraju
projicirati svoju nesreću izvan sebe kako bi im život bio podnošljiviji, vijesti
postaju sinonim za loše vijesti. Normalna se osoba ne hrani nesrećom drugih
ljudi. Ona osjeća njihov jad i želi im pomoći.

Kada pokušate ispuniti neurotikovu prazninu, morate je usporediti s rupom bez

dna. Neurotik će možda trebati vrlo skupe darove kako bi popunio godine
praznine i nedostatka ljubavi. Ali nijedan dar ne može ispuniti tu prazninu, bez
obzira na njegovu cijenu. Na svijetu nema dostatno skupocjena krzna koje bi
ublažilo hladnoću nesretna života.

Ni postizanje dugo željenih ciljeva nije uvijek rješenje. Jedan je moj pacijent
poslije dugo vremena napokon završio doktorat, a zatim je pao u tešku depresiju.
Vjerovao je da će mu poslije osam godina iznimno teške borbe diploma riješiti
neke probleme, ali se ni tada nije osjećao voljenim ni važnim. Rekao mi je da je
dobivanje doktorske titule bilo kao stvaranje posljednjega čuda koje on nije
mogao osjetiti. Normalna se osoba ne nada da će rješenje doći izvana pa zato
može dopustiti da sve bude onakvo kakvo jest.

Za neurotika razočaranje ide ruku pod ruku s nadom. Nada zamagljuje stvarnost
i siguran je znak da će osoba biti povrijeđena zbog svojih nestvarnih očekivanja.
Tako će neurotika, primjerice, sasvim sigurno razočarati Božićna zabava, ako je
očekivao da će se zbog zabave osjećati željenim i voljenim.

Normalna osoba je zdrava. Ona ne treba trčati liječnicima i govoriti im "Boli me"
zato što to nikada nije mogla reći svojim roditeljima. Budući da je ništa ne
prisiljava da bude nestvarna, nema simboličkog sustava zbog kojega bi joj tijelo
bilo nemirno i umorno. Normalna osoba je i zdravija i ima više energije. Ona se
svojom energijom koristi za obavljanje stvarnih zadaća, a ne za borbu kako bi
postigla nemoguće. I, normalna osoba zna kada se osjeća dobro. Jedna mi je
pacijentica rekal: "Nikada nisam ni znala osjećam li se dobro. Bila sam vrlo
udaljena od svojih osjećaja. Kada bi me tko upitao kako se osjećam, a ja se nisam
osjećala loše, morala sam sebe natjerati izvesti sljedeći zaključak: ako se ne
osjećam loše, očito mi preostaje samo jedno, valjda se osjećam dobro".

92
Normalna osoba ne navodi drugoga na borbu. Ona razumije da djecu treba voljeti
bezuvjetno. Zato ona svoju djecu ne tjera da se bore, ni za što.

Paradoksalno je da su ta djeca vrlo uspješna u životu, što je u suprotnosti sa

stajalištem da ih borba u djetinjstvu priprema za kasniji život. Mnogi neurotici
nikada ne shvate da nije trebalo činiti ništa kako bi ih roditelji voljeli. Toliko su
se godina borili da ih vole da ne mogu ni zamisliti da ih netko voli zbog toga što
postoje. Postupak navikavanja na predstavu koju trebaju izvoditi kako bi ih
cijenili počinje još u dojenaštvu, kada se djetetu krevelje kako bi ga natjerali da
se smije (da bi izgledalo sretno). Kasenije od njega traže da maše "pa-pa" ili da
pleše za baku i djeda ili da izgovori ovu ili onu riječ, bez obzira na to kako se
dijete u tome trenutku osjeća. Gotovo svaki kontakt tijekom najranijih mjeseci
jest predstava po želji nekog drugog. Ta potreba u roditelja, baka i djedova - da
se dijete neprestano njima obraća - doima se kao tankoćutno izražavanje potrebe
da im se obrate vlastiti roditelji.

Spojite li normalnu osobu i neurotika, bit će čudo ako neurotik uopće preživi.

Ako uopće postoji neko ključno načelo koje se tiče stvarnog ponašanja, možda se
očituje u sljedećem: stvarnost okružuje sebe stvarnošću na jednak način na koji
nestvarnost traži drugu nestvarnost. Stvarni ili normalni ljudi nemaju trajne veze
s nestvarnim ljudima, kao ni obrnuto. Prijetvornost normalnoj osobi postane
nepodnošljiva. Ona neće laskati, popuštati, ugađati ni tetošiti neurotika kako bi
se slagali. Niti neurotik može normalnu osobu očarati, prevariti ili njome
dominirati pa stoga, osim ako osoba nije potpuno normalna, veza s normalnom
osobom bit će vrlo teška. Normalnu osobu nije moguće uvući u borbu druge
osobe. Jedan je pacijent pričao kako je prije morao dovršavati ženine rečenice.
Ona bi započela rečenicu i zatim bi ga molećivo pogledala, a on bi odmah dotrčao
i pobrinuo se za nju. Reakcija je bila automatska i nesvjesna.

Neurotik vrlo vjerojatno neće nastaviti vezu koja ne ispunjava njegove

neurotične potrebe. On ima posebne zahtjeve. Nastojat će potražiti osobu koja
ima iste nestvarne zamisli i stajališta. Stoga među njegovim prijateljima možemo
očekivati homogena stajališta o gospodarstvu, politici, ljudima ili općim
društvenim pojavama. Želim ovdje reći da je nestvarnost ujedinjujući obrazac.
Neurotik mora izbjegavati stvarnost sve dok ne postane spreman suočiti se s
vlastitom stvarnosti. Do toga će trenutka stvoriti oko sebe ugodnu ali nestvarnu
čahuru u obliku posla koji obavlja, novina koje ćita, ljudi s kojima se druži. Jačina
neurotikove društvene nestvarnosti do nekog će stupnja ovisiti o tome koliki je
dio sebe bio prisiljen zatajiti. Muškarac kojega otac nije nikada volio možda će
imati homoseksualne maštarije. Neki će možda prepoznati te maštarije i
prihvatiti ih. Neki će ih zanijekati i možda nikada neće priznati da uopće postoje
u njihovoj glavi. Takvi će snažnije negirati nego oni prvi. Njima će se gaditi i sam
pogled na homoseksualca i htjet će donositi zakone protiv njih. U društvenom
djelovanju tražit će da se homoseksualcima uskrate sva prava, i to samo zato što
žele svoga tatu, a nisu to kadri reći. Takvi se muškarci mogu toliko uplašiti te
svoje "slabosti" da će je prezirati. Ne samo da će se nastojati ponašati kao jake i
neovisne osobe, nego će željeti da se donose zakoni i protiv "socijalne pomoći" i
protiv onih grupa ljudi koji iz nekog razloga ne mogu biti snažni i "izboriti se za

93
sebe". Ukratko, potiskivanje vlastitih potreba u mnogih ljudi rezultira željom da
uskrate potrebe drugih osoba.

Pokušaj mijenjanja društvenog stajališta u nekih je neurotika jednak promjeni

njihova cjelokupnog psihofizičkog sustava. Neurotici vjeruju u ono u što moraju
vjerovati kako bi svoj život učinili podnošljivim. Nagovarati ih da iziđu iz okvira
temeljnih uvjerenja jest kao da ih nagovarate da iziđu iz svoga tijela.

Normalnu osobu ne zanima iskorištavanje drugih. Ona od ljudi ne treba

nestvarne stvari. Neurotik, bespomoćan pred boli, često ima potrebu
iskorištavati druge kako bi osjećao važnost koju ne može osjetiti. On to mora
činiti kako bi se prikrio. Od drugih traži da mu kažu nešto dobro o njemu,
njegovu djetetu, njegovoj kući ili odjeći.

Nenormalna se osoba ne može davati kada je zaključana u samoj sebi. Neurotik

može hiniti brigu i zanimanje za druge te može sam sebe uvjeriti da je brižan, ali
on nije kadar brinuti u stvarnom smislu te riječi sve dok ne bude mogao potpuno
osjetiti i izraziti samoga sebe. Dokle god je pravo ja skriveno ispod straha i
napetosti i dokle god očajnički žudi, ne može davati.

Normalna osoba neće skupljati prijatelje kao tampon zonu, tj. obranu od osjećaja
samoće. Njegovi prijatelji neće biti trofeji ni stvari. Postprimalni pacijenti
svjedoče o tome kako se mogu slagati s drugim stvarnim ljudima, bez obzira na
njihove osobnosti. Shvatili su da su stvarni ljudi otvoreni, iskreni i nezahtjevni, a
njihovo ponašanje ne doživljavaju kao opasnost.

Normalnoj osobi nije potreban adresar pun dogovorenih spojeva za subotnju

večer mjesecima unaprijed, kako bi se osjećala željenom ili popularnom.
Normalan liječnik neće trebati čekaonicu punu pacijenata kako bi se osjećao
potrebnim. Ovaj posljednji primjer funkcionira dvojako. Neurotičan se pacijent
može zabrinuti ako je jedini u liječničkoj čekaonici i ako ga odmah prime. Budući
da se nije morao boriti, čekati ni gunđati, možda će misliti da liječnik nije jednako
dobar kao onaj koji pušta ljude čekati više sati.

Normalna osoba, koja se ponaša stvarno, nastojat će ne kasniti, jer funkcionira

prema stvarnom vremenu, a ne po vremenu iz prošlosti. To znači da neće vrijeme
koristiti simbolički kako bi osjetila nešto što inače ne može osjetiti. I zato neće
kasniti kako bi se osjećala važnom ili kako se ne bi osjetila odbačenom, kao što
čini neurotik.

Kašnjenje može značiti održavanje nestvarne nade na životu. To je još jedan

način na koji neurotik ima posredan odnos sa svojim životom. Ili će smisliti
posao koji mu nikada ne ostavlja vremena da osjeća. On je stalno u pokretu, on
osjeća izvana pritisak koji zapravo leži negdje u njemu. Mnogi neurotici
upravljaju svojim životom kao da nikada nemaju vremena za bezbrižan život.
Imaju toliko planova (za ispunjavanje vremena) kako im ne bi ostalo slobodna
trenutka osjećati ili razmišljati. Vrlo brzo imaju više obveza no što je sati u danu.
Posljedica toga jest da uvijek kasne.

Kao što smo već objasnili, u neurotika postoje pseudoosjećaji, koji u normalne
osobe više ne postoje. To znači da normalna osoba neće biti ljubomorna niti će ju

94
opsjedati osjećaj krivnje. Normalna osoba, zadovoljna onime što jest, neće
zavidjeti drugima ni željeti ono što drugi žele ni tražiti ono što drugi imaju.
Pretpostavljam da je to drugi način na koji se može reći da može dopustiti
drugima - supruzi, djetetu, prijateljima - da budu ono što jesu. Ona ne živi kroz
njihova postignuća i uspjehe. Ne zamara se uništavanjem njihovih znakova sreće
i života. Normalna se osoba ne osjeća otuđeno, jer bol je ta koja stvara otuđenost
jednog dijela sebe od drugog. (Možda upravo ta otuđenost od sebe omogućuje
vođama da tako lako raspravljaju o ubijanju ljudi. U raskoraku od vlastite
čovječnosti, oni vjerojatno nisu kadri osjetiti čovječnost drugih. Smrt očito nije
stvarna tragedija za one koji se ne osjećaju živima. To bi značilo da biti "mrtav"
iznutra čini stvarnu smrt drugih manje stvarnom i, zato, manje užasnom.)

Normalna osoba osjeća životni puls drugih. Ona će imati takta, ne iz dubokog
nepoštenja, nego zato što je kadra osjetiti tuđu bol. Ona osjeća koliko stvarnosti
drugi mogu osjetiti.

Normalna je osoba osjećajna u istinskom smislu riječi. Ona mentalno vrlo jasno
osjeća potrebe i porive drugih, ali posjeduje i potpunu organičku osjetljivost pa
su istodobno i um i tijelo izravno pod utjecajem podražaja. Razlikovao bih
neurotičnu, mentalnu osjetljivost od otvorenosti normalne osobe. Želim to
razjasniti, budući da ima mnogo neurotika koji posjeduju vrlo jasnu i oštru
percepciju i koji precizno uočavaju osobnosti ljudi u svojoj blizini. Moje je
mišljenje da ono što takvi ljudi nisu kadri, jest osjetiti situacije u kojima se nalaze
jer istodobno izražavaju i potisnute osjećaje. Tako, primjerice, nadaren govornik
može objašnjavati neki filozofski pojam za večerom i precizno osjećati kakva je
vrsta ljudi koji ga slušaju te istodobno biti potpuno neosjetljiv na činjenicu da
dominira razgovorom. Prezauzet je ziražavanjem svoje potrebe za pažnjom i
važnošću. Zato je vrlo važno da je terapeut ne samo educiran za zapažanje
osobnosti drugih ljudi, nego i normalan. Ako nije normalan, mogo bi očitovati
svoju potrebu da bude nekome potreban, primjerice, svojim pacijentima, i na taj
način poništavati sve ono dobro što bi njegova osjetljivost mogla donijeti.

Normalna osoba neće više patiti zbog moguće sreće kako bi izbjegla prazninu
sadašnjosti. Jedan je pacijent rekao: "Nekada sam racionalizirao da ne želim biti
bogat, jer su bogati sigurno nesretni. Oni mogu imati sve što požele i stoga se
nemaju više čemu radovati. Sada mi je jasno da, ako svakoga trenutka možeš
uživati u svemu što imaš, ne trebaš imati nešto čemu ćeš se radovati u
budućnosti."

Normalna osoba ne brka nadu i planiranje. Ona će planirati neku buduću

situaciju, ali neće imati toliko mnogo planova za budućnost da nema sadašnjosti.
Možda neki neurotici odlažu stvari za budućnost kako, zapravo, nikada ne bi
mogli uživati u sadašnjosti. Vjerujem da to proizlazi iz doživljaja iz djetinjstva. Da
je dijete živjelo po svome, da je radilo točno ono što želi, to bi značilo da će ga
roditelji odbaciti i možda napustiti jer su od njega očekivali da čini sve kako oni
žele. Moralo je odgađati ono što ono želi i nadati se nekom budućem vremenu
kada će se moći zabaviti. To može ići tako daleko da objasni san koji su mnogi od
nas sanjali kao djeca: "Kad odrastem, bit ću sretan!" Čini se da neki neurotici žive
po tome obrascu i u odrasloj dobi. Normalna osoba, odrekavši se nestvarne nade
i borbe da udovolji drugima, može živjeti svoj život kako njoj odgovara.

95
Neurotik "želi", normalna osoba "treba". Za neurotika željeti ono što mu doista
treba znači osjetiti BOL pa stoga mora željeti nadomjestke - nešto dostižno.
Normalna osoba ima jednostavne potrebe, jer želi ono što joj treba, a ne
simboličke nadomjestke. Neurotik može željeti piće ili cigarete, prestiž, moć,
skupu odjeću i predmete ili brz automobil, dakle, sve ono čime bi prikrio bol
uslijed praznine, bezvrijednosti, nemoći i slično. U normalne osobe nema potrebe
za prikrivanjem ni za ispunjavanjem praznine.

Čini se da se život urotio protiv neurotika. On želi tako mnogo, jer ima tako malo.
Ipak, budući da je morao izvrnuti svoju osobnost na čudne načine kako bi, barem
malo, zadovoljio neke svoje potrebe, svojim ponašanjem odbija druge. Njegovi
pokvareni zahtjevi, ovisnost i narcisoidnost ljudima su nepodnošljivi. Normalnu
osobu, koja ne nastoji svakim društvenim kontaktom popuniti život prepun
zanemarivanja, svi traže i oponašaju.

Neurotik uzima. Bez obzira na to koliko ste učinili za njega to neće ništa značiti,
jer njegove potrebe treba ispunjavati stalno ispočetka, sve dok ih sam ne bude
kadar ispravno povezati i razriješiti, a to je najčešće moguće tek na primalnoj
terapiji.

Normalna osoba djeluje s pomoću "moram", umjesto s pomoću "trebam". U

primalnom kontekstu, neurotično ponašanje znači odbacivanje osobnih potreba i
ispunjavanje želja i potreba roditelja. Roditeljske želje postaju djetetovo
"trebam". "Loše" dijete jest ono koje ne ispunjava svoje "trebam". Malo dijete,
koje nastoji biti dobro kako bi ga voljeli, pokušava biti ono što njegovi roditelji od
njega traže. Ono to čini s implicitnom nadom da će na kraju njegove potrebe biti
ispunjene, da će ga, primjerice, zagrliti. Ali dijete nikada neće moći ispuniti
roditeljske potrebe, bez obzira na to koliko se snažno trudilo. Stoga dolazi do
situacija u kojima se neprestano trudi zadovoljiti roditelje kako bi ih usrećilo ili
zadovoljilo. No, to nikada nije dostatno jer nijedno dijete ne može svojim
roditeljima nadoknaditi jad koji su im nanijeli njihovi roditelji.

Djetetovo "trebam" jesu roditeljske potrebe. Njihovo neispunjavanje znači

odustajanje od nade za roditeljskom ljubavlju. Neurotična djeca postaju toliko
predana tome "trebam", toliko tiha i pristojna, pomažu u kući, da na kraju izgube
iz vida svoje potrebe. Izgubivši te potrebe, žele ono što im ne treba.

Iskorištavanje djetetovih potreba često je suptilno. Neurotični će roditelji

podsjećati dijete: "Trebaš biti sretan. Prestani se žaliti. Pogledaj što sve činimo za
tebe. Sve smo ti dali." Često će ga u to i uvjeriti. Dijete će se osvrnuti oko sebe i
vidjeti materijalna dobra i vjerovati da ima ono što želi i više neće ni znati da mu
očajnički treba - ljubav.

Tragedija je u tome što u ispunjavanju tih obaveza dijete zamišlja da će jednom,

kada učini točno ono što roditelji žele, oni na njega izliti rijeku ljubavi. Ali, budući
da njegovi roditelji i sami trebaju ono što im nikada nitko neće dati, taj dan
nikako da dođe.

Ako osoba djeluje u skladu s obvezom ili "trebam", znači da ne funkcionira

sukladno svojim osjećajima. Stoga "trebam" ne sadržava samo nadu, nego i bijes.
Bijesna je zbog toga što mora učiniti ono što ne osjeća. Neurotik cijeloga života

96
čini ono što ne želi i često ima poteškoća činiti ono što mora. Normalna osoba
čini ono što mora budući da se ponaša u skladu sa stvarnošću.

Neurotik je neodlučan, jer je podijeljen između potisnutih potreba i onoga što

treba učiniti. Normalna osoba može sama donositi odluke, jer osjeća samu sebe i
ono što je za nju ispravno. Neurotik se oslanja na druge, koji mu govore što treba
činiti: "Što trebam naručiti s jelovnika?" Na taj način manipulira svojim životom
tako da mu drugi govore što treba činiti, a sebi nikada ne dopusti funkcionirati u
skladu sa svojim osjećajima. To jednostavno pitanje - "Što bih trebao naručiti?" -
često je znak neurotikove umrtvljenosti. Ono govori: "Nemam želja, osjećaja ni
života. Živi moj život za mene". Normalna osoba ne traga za smislom života, jer
smisao proizlazi iz osjećaja. Koliko duboko osoba osjeća svoj život (život unutar
sebe), toliko je taj život smislen. Neurotik koji se u djetinjstvu morao isključiti
pred doista razarajućim značenjem mora tražiti smisao, svjesno ili nesvjesno.
Pokušat će ga naći u poslu ili putovanju, a ako mu se obrana svodi na posao,
mogao bi sebi zamisliti da mu je život smislen. Ima neurotika koji osjećaju da
nešto nedostaje i odlaze u potragu za smislom. Oni će putovati k guruima,
studirati filozofiju, ogresti u religiji ili kultovima, učiniti sve kako bi pronašli
smisao koji im leži nadohvat ruke.

Neurotik mora biti u potrazi za smislom jer je stvarni smisao bol, a bol se mora
izbjeći. Stoga, potraga postaje smisao. Budući da neurotik ne može potpuno
osjetiti vlastiti život, on mora pronaći smisao kroz druge ili kroz nešto što je
izvan njega samoga. Može pronaći smisao u djeci ili unucima, u svojim
postignućima ili uspjesima. Ili u upravljanju važnim odjelom u tvrtci ili u
sklapanju važnih poslova. Kada se izvanjske stvari uklone, neurotik pati. Tek tada
može početi osjećati: "Kakva je svrha? Čemu sve to? Na kraju krajeva, što je
smisao svega?"

Normalna osoba živi unutar sebe i ne osjeća da joj nešto nedostaje. Njoj ne
nedostaje nijedan dio. Ako neurotik ikada prekine bitku, nužno će osjećati
prazninu, jer dio njega uistinu nedostaje. Jedan je pacijent to objasnio ovako:
"Imam divan posao. Šteta što me ne zanima". Za njega posao nije imao smisla.

Neurotik, nesposoban osjetiti puni smisao života, mora izmisliti SUPERŽIVOT, tj.
mjesto gdje će se odvijati stvarni život. On mora zamišljati da negdje leži stvarni
smisao i svrha svega. Možda će misliti da taj odgovor za njega mogu pronaći
znanstvenici, iako je on jedini koji to može. Normalna osoba, otkrivši svoje tijelo,
nema potrebe očajnički tražiti to posebno mjesto gdje se život stvarno događa.
Neurotikovoj potrazi za psihoterapijom implicitno je to što bi mu možda mogla
pomoći pronaći smisleniji život. I to postaje dugotrajna potraga. Normalna je
osoba došla do jednostavna otkrića: smisao ne treba otkrivati, treba ga osjetiti.
Stoga ona neće trčati na vikend seminare o tome kako živjeti dobar život, kako
pronaći sreću ili što drugo.

Neurotikova se potraga ogleda u primjeru jednog pacijenta koji je diplomirao

filozofiju: "Volio sam filozofiju jer nikada nisam ni u što trebao biti potpuno
uvjeren. Nikako nisam mogao razumjeti zašto toliko želim biti potpuno uvjeren.
Nikako nisam mogao razumjeti zašto toliko želim to stanje limba. Ionako nisam
mogao osjetiti što je ispravno u mome životu, zato je limb za mene bio savršen.
Tragao sam za nekim supersmislom u intelektualnim oblacima, sve zato da se ne
97
bih morao suočiti s činjenicom da sve moje godine šikaniranja kod kuće nisu
imale smisla. Bilo je besmisleno. Pronaći smisao u Descartesu i Spinozi bila je
ugodna obmana".

Normalna osoba ne pokušava izvući smisao iz posebnih prigoda, poput blagdana

i slavlja (jedan ih je pacijent nazvao primalnim blagdanima). Neurotik će možda
biti potišten tijekom blagdana, jer se zbog obiteljskih okupljanja ne osjeća
voljenim niti ima osjećaja da pripada stvarnoj toploj obitelji.

Normalna osoba nema potrebe od života činiti ono što nije. Nema potrebe za
širom filozofskom potragom. Ona zna da je živa i da živi i ništa više.

Mogao bih cijelu knjigu napuniti opisivanjem normalne osobe. Normalna osoba,
jednostavno rečeno, jest osoba koja radi sve ono što normalni ljudi rade, a to
sigurno nije kopanje beskrajnih prolaza kako bi se izvukla iz svoga stanja.

DVANAESTO POGLAVLJE

POSTPRIMALNI PACIJENTI

Kakav se vrsta ljudi podvrgava primalnoj terapijji? Primalni pacijenti nisu

nikakva posebna vrsta ljudi. Dosadašnji su primalni pacijenti, po dobi, u rasponu
od sedamnaest do četrdeset osam godina, a najviše ih je u kasnim dvadesetima.
Raznovrsnih su zanimanja, od bivšeg redovnika do stručnjaka svih vrsta,
uključujući brojne psihologe i umjetnike. Dok je obrazovni status srednjega sloja
vrijedan kao pozitivan čimbenik u konvencionalnoj terapiji uvidom, na primalnu
terapiju podjednako dobro reagiraju i neobrazovane osobe. Pacijenti dolaze iz
obitelji različitih vjeroispovijesti, iz svih dijelova zemlje i iz različitih
supkulturnih grupa.

Velika većina mojih pacijenata prošla je prethodno razne terapije, od

višegodišnje analize, racionalne terapije, gestalt terapije, egzistencijalističke
terapije i reichijanskog tretmana (Wilhelm Reich). S izuzetkom reichijanske
metode, sve te vrste terapije rabe različite tehnike, koje se temelje na uporabi
uvida (o čemu ćemo govoriti kasnije). Mnogo je pacijenata samaca, no ima
mnogo oženjenih/udatih ili rastavljenih. Bračni status pacijenta vrlo je važan.
Ako je stariji i ima obitelj bit će ga teže liječiti, i to zato što je svoje nestvarne
korijene utopio zajedno s neurotičnom ženom ili je, možda, izabrao nestvaran
posao i nestvarne prijatelje. Ukratko, da bi postao stvaran, trebao bi se odreći
mnogo toga. Malo je ljudi spremno na takav korak u četrdesetim ili pedesetim
godinama života. Kada starija osoba, zarobljena u neurotičnu braku deset ili
dvadeset godina, napokon postane stvarna, njezin bračni partner, koji ne ide na
terapiju, može početi potkopavati njegovu terapiju i liječenje učiniti neugodnim i
teškim. Možda je idealan primalni pacijent neoženjen ili neudana osoba,
relativno mlada, bez osobnih interesa u nestvarnosti. Ipak, ima mnogo pacijenata
srednjih godina koji su otvoreni za promjene i u toj su terapiji doživjeli velik

98
uspjeh. Značajno je da vrlo malo primalnih pacijenata ima jasnu sliku o tome
kroz što će proći.

Stoga naši rezultati nisu toliko obojeni unaprijed stvorenim očekivanjima.

Unatoč revolucionarnu pristupu, pacijenti u primalnoj terapiji gotovo nikad ne
posustaju. Čini se da im, bez obzira na iskustvo, sve to ima smisla.

Pogledajmo slučaj pacijenta koji je upravo završio liječenje. Kakav je on?

On funkcionira na nov način. Za mnoge završetak liječenja znači promjenu

radnog mjesta. Mnogi postprimalni pacijenti fizički više ne mogu raditi ništa
nestvarno. Ne mogu sebe natjerati da ponovno hvale robu kako bi je prodali ili da
obavljaju besmislen posao s dokumentima, koji zahtijeva određeno radno mjesto.
Dva službenika zadužena za uvjetne osuđenike shvatili su da više ne mogu
nadzirati takve suđenike umjesto da im država ponudi pomoć koja im je
potrebna kako više ne bi završili u zatvoru. Dva psihologa koja su čekala obuku iz
primalne terapije počela su obavljati fizičke poslove umjesto da traže zaposlenje
na području psihologije, za koje su vjerovali da nije stvarno. Jedan pacijent,
bračni savjetnik, shvatio je da se više ne može vratiti na stari posao i baviti se
samo vanjskim ponašanjem svojih klijenata. Jedan je telefizijski producent
odustao od piskaranja na poslu i odlučio je napisati smisleniju osobnu priču.
Jedan se radnik odlučio upisati na fakultet jer, kako je rekao, "studentska članska
iskaznica donosi više novca nego radnička". Nije imao iluzija o tome što će na
fakultetu naučiti. Jedna je učiteljica morala napustiti posao i prijeći u drugu školu,
jer joj je postalo nemoguće raditi s neurotičnim ravnateljem.

Jedan od uobičajenijih pokazatelja normalnosti među ostalim školama

psihoterapije jest funkcioniranje. Drugim riječima, normalnu osobu drže
učinkovitim i produktivnim članom društva. Primalni pogled na to bio bi
drugačiji. Postprimalni pacijenti više ne žele raditi bez odmora. Rečeno
primalnim jezikom, neurotik tjera svoje ja na beskrajne sate rada kako bi se
napokon osjetio vrijednim, prihvaćenim ili voljenim. Primjerice, budući primalni
psiholozi moraju proći primalnu terapiju kao dio obuke. Iako su spremni odraditi
trideset ili četrdeset terapeutskih seansa prije liječenja, poslije toga nisu voljni
nositi takav teret. Znaju da neurotik prečesto izvlači svoj "identitet" iz svojih
funkcija, umjesto iz svojih osjećaja. Osoba može biti na čelu školskog vijeća ili
predsjednik uprave neke velike bolnice ili koordinator zabava. Ona će dobro
funkcionirati i sve organizirati, a istodobno će biti prilično bolesna. Jedan
pacijent koji je završio primalnu terapiju rekao je: "Sve oko sebe kao i samoga
sebe držao sam u izvrsnom redu kako ne bih osjećao svoju stvarnu
dezorganizaciju. Morao sam nastaviti funkcionirati, planirati i raditi ili bih se
jednostavno raspao". Poslovne zadaće i funkcije takve osobe postaju njezin život.
Mnogi postprimalni pacijenti shvate da većina onoga što su držali nužnim, u biti,
nije toliko žurno. Stoga je nedjelja dan za igru s djecom, a ne za čišćenje garaže.
Kako je jedan pacijent rekao: "Sada kada znam da sam ja sve što imam na svijetu,
nema razloga truditi se više 'za njih'. Planiram biti dobar prema sebi i opuštati
se".

Budući da im poriv oslabi (poriv za pronalaženjem odobravanja i ljubavi)

postprimalni pacijenti manje se bore. Ali sada mogu učiniti više u smislu osobnog
zadovoljstva i na taj način biti kadri pružiti stvarnu sreću bračnom drugu i djeci.
99
Postprimalni pacijenti manje rade, ali ono što učine je stvarno pa njihov doprinos
kakvoći predstavlja korist za društvo. Učitelji će tako od svojih učenika tražiti sve
manje, ali će ih mnogo više naučiti. Oni omogućuju učenicima da se izraze i
nastoje ih naučiti ono što im je važno za život (koliko je to moguće unutar
trenutačnog obrazovnog sustava.)

Takvi pacijenti ne prodaju ljudima ono što im ne treba. Jedan je scenski radnik
ostajao duže na poslu jer je ono što je gradio za njega bilo stvarno. Prestao je
raditi prekovremeno kad god mu je to bilo moguće, jer je želio biti sa svojom
obitelji. Ništa ga više nije tjeralo na skupljanje nepotrebnih stvarčica, prestao je
kockati pa je mogao stavljati novac na stranu za nešto korisnije. Novac koji je
uštedio na pivu, rekao mi je, bio je dostatan da svek godine ode na odmor.

Pitanje motivacije vrlo je važno zato što neurotična motivacija pokreće toliko
toga u svijetu. Jedan je pacijent rekao da, kada bi ljudi mogli skupiti svu energiju
koja leži unutar neurotika, moglo bi se s pomoću nje upravljati vlakovima.

Sjećam se kako jedan pacijent poslije posljednjeg primala nije mogao podići
glavu s poda više od sat vremena. Bio je čistač bazena i naporno je radio cijeloga
života (svoje je prijatelje pozdravljao neurotičnim pozdravom "Radiš?"). Nakon
što je sva njegova stara neurotična motivacija uništena, nije mogao pomaknuti
nijedan mišić. Poslije terapije otišao je na dug odmor, a kada se vratio na posao
shvatio je da više ne može očistiti šesnaest bazena dnevno. Činilo mu se
nevjerojatnim da je nekada mogao obaviti toliko posla. Neuroza je u njemu
otvrdnula stvarni osjećaj umora. Zaposlio je pomoćnika i zarađivao manje, ali je
mnogo više uživao u životu.

Previše je neurotika koji mnogo rade kako bi se osjećali važnima, umjesto da čine
ono što je doista važno za njih same. Jedan je psiholog poslije liječenja prestao
trčati i dostavljati svoje radove znanstvenim udrugama. Rekao je da svu tu
energiju nije trošio radi komunikacije s kolegama, nego kako bi zaradio bodove
na ljestvici prestiža.
Možda najkorjenitije promjene što se događaju u postprimalnih pacijenata jesu
one tjelesne, vjerojatno zato što je to psihofizička terapija, a ne samo terapija
uvidom. Primjerice, oko trećine žena s relativno malim grudima neovisno je
izvijestilo da su im grudi narasle - prilikom kupnje grudnjaka iznenadile su se
kada su otkrile da im treba veći broj. Jedna je žena stigla na terapiju zrakoplovom
iz daleka grada. Poslije nekoliko tjedana vratila se kući. Suprug joj je bio zadivljen,
ali je bio uvjeren da je primila injekcije hormona. Mnoge od tih žena pregledali su
liječnici kako bi provjerili rast o kojem su izvještavale. Svaki pojedini slučaj
potkrijepljen je dokazima.

Ima i drugih naznaka zrelijeg funkcioniranja. Dva pacijenta u ranim dvadesetim

godinama života posvjedočila su da im je prvi put u životu narasla brada.
Nekoliko je pacijenata posvjedočilo da im je prvi put znoj imao nekakav miris.
Nekoliko je pacijenata zabilježilo rast nogu i ruku. Ta otkrića nisu posljedica
nikakve sugestije. Nijednom pacijentu nije rečeno što bi mogao očekivati u
smislu rezultata. Primjerice, jedna žena nije imala pojma da su joj narasle ruke
dok nije probala nove rukavice. Trebao joj je veći broj.

100
Objašnjenje svega toga nužno ostaje spekulativno sve dok ne bude moguće
provesti fiziološka istraživanja. Jedan moj kolega biokemičar rekao je da bi se
mnoge takve slučajeve moglo objasniti promjenom u lučenju hormona. To, na
kraju, može utjecati na mehanizam genetskog kodiranja u stanicama. Njegova
hipoteza kaže da zbog potiskivanja sustava i promjene u lučenju hormona u
mladosti neke genetičke sekvence nisu uključene. Tako će, primjerice, brada rasti
kasnije negoli je uobičajeno.

Po mišljenju toga biokemičara, moguća je promjena u interaktivnom odnosu

cjelokupnog hormonalnog sustava, koja omogućuje promjenu bez pomoći
hormonalnih injekcija. Primali mogu ispočetka pokrenuti ispravan tijek rasta.
Morat ćemo pričekati rezultate fizioloških istraživanja za trezvena objašnjenja
promatranih pojava (U knjizi Prisoners of Pain (Zatočenici boli), koju sam
napisao trinaestak godine poslije ove knjige, vidimo fiziološki dokaz. Knjiga
govori o načinu na koji mozak procesuira psihološke boli te o psihosomatskim
bolestima. Objavljena je 1980.) Dok govorimo o hormonalnim promjenama, želio
bih istaknuti da su sve žene s predmenstrualnim grčevima ili neredovitom
mjesečnicom primalnom terapijom potpuno riješile te probleme.

Frigidne žene koje su imale bolne odnose otkrile su da im se rodnica dobro vlaži
čak i bez očitog seksualnog poticaja. Jedna se žena zabrinula zbog, kako ju je
sama nazvala, svoje neprekidne "napaljenosti". Prvi je put u životu shvatila što
znači doista željeti seks. Prije je to bila dužnost, nešto što je želio njezin suprug.

Pacijenti se mijenjaju na mnogo načina. Primjerice, u ravnoteži. Jedna je osoba to

opisala ovako: "U prošlosti bih svaki svoj korak pozorno nadzirao i planirao..., a
sada kada podignem nogu uopće nisam sigurn gdje i kako će se prizemljiti. Isti je
to pločnik kojim sam hodao i prije no što sam došao k vama, ali se sada hodanje
doima potpuno drukčije. Osjećam se opušteno i osjećam sve što moje tijelo čini u
svakom trenutku. Nisam više robot".

Postprimalni pacijenti često izvješćuju o potpunim promjenama u koordinaciji,

dok trče, hvataju i bacaju loptu. Jedan je tenisač na natjecanju zamijetio da
pobjeđuje protivnike koji bi ga inače bez pol muke potukli do nogu. To se
djelomično može objasniti nedostatkom napetosti - uklanjanjem rascjepa koji je
onemogućavao da dijelovi tijela i dišnog sustava funkcioniraju usklađeno.
Tijekom jednog svog primala osjetio je kako mu disanje napokon postaje unisono
tjelesnom ritmu.

Primali ne stvaraju "pojačanu" osjetilnost. Oni uzrokuju stvarnu osjetilnost, koja

kao da je pojačana zbog proces odumiranja koji se prethodno odvijao (jednako
kao što sve što je jače od stvarnog osjeta mora biti nestvarno). Napetost
umrtvljuje osjetilni sustav pa postajemo neurotični, ne samo u ponašanju nego i
u osjetima okusa i mirisa. Stoga nekim neuroticima treba mnogo začina u hrani
kako bi bilo što mogli okusiti.

Jedan je pacijent ovako opisao promjene u osjetima: "Nikada nisam jeo zato što
sam bio gladan. I nikada zapravo ništa nisam okusio. Sinoć sam naručio odrezak
na žaru i otkrio da ne podnosim okus ugljena. Godinama sam jeo odreske sa žara,
a da ih nikada, zapravo, nisam okusio." Kada su životni procesi otupljeni i život je
tup.

101
Primali ne stvaraju novu i posebnu kakvoću osjeta. Oni samo omogućuju
potpuno doživljavanje latentnog osjetilnog kapaciteta. Dvojici pacijenata više
neće trebati naočale. To povećanje u osjetilnom statčusu uzrokuje posebnu
osjetljivost u postprimalnih pacijenata. Oni imaju istančan osjećaj za zvukove u
glasovima drugih ljudi ili za glazbu.

Jedna je pacijentica opisala svoju primalnu terapiju riječima. "Cijeli moj život bio
je izmješten. Primali su mi dali leću kako bih sve mogla izoštriti. Sada je sve oštro
i jasno. Osjećam mirise za koje nisam ni znala da postoje. Prvi put osjećam miris
suprugova tijela i smeta mi. Moj je život prije bio samo siv. Sada su boje za mene
oživjele."

Često se javljaju i promjene u tjelesnoj temperaturi. Jedna je pacijentica rekla:

"To je kao da sam osjećala hladnoću cijeloga života, ali ne i hladnoću moga
života." Kada je uistinu osjetila prazninu i hladnoću djetinjstva u obitelji dok se
grčevito tresla više od pola sata prvi je put osjetila toplinu jer je osjećala.
Osjećanje je, očito, topao doživljaj, i to ne samo u prenesenom smislu. Provedeno
je mnogo uvjetovnih pokusa koji pokazuju da se krvne žile sužavaju kada
očekujemo bol, što nas navodi na pretpostavku da se isto takvo stezanje događa
u očekivanju primalne boli.

I dok mnogi pacijenti izvješćuju o osjećaju hladnoće (a hladni su i na dodir) kada

su već na rubu bolnog primalnog osjećaja, neki neurotici s osjetljivim krvožilnim
sustavom mogu reagirati izravno na bol. Njihova unutarnja dinamika uzrokuje da
se osjećaju kao kod kuće. Jedan je pacijent rekao: "Uvijek mi je bilo vruće ispod
ovratnika. U biti, bio sam ljut. Bio sam kao proključali kotao pun bijesa." Taj je
čovjek na svijet uglavnom reagirao ljutnjom, a ne strahom.

Riječima primalne terapije, navlačenje debelih slojeva odjeće zbog hladnoće u

mnogih je neurotika simbolički proces. To je način na koji se brane od osjećaja
hladnoće i način na koji bi se ugrijali. Suprotno tome, ako im nikada ne treba
džemper možda je riječ o pretvaraju - "Ne treba mi toplina ni od koga i ni od
čega". Ovaj drugi tip obično je teška i neovisna osoba, koja se ponaša tako da u
cijelosti negira svoje potrebe. Njoj potreba označava slabost.

Postprimalni pacijent ne može biti fiziološki nestvaran. Ne može više nositi

džempere ako vremenske prilike to ne zahtijevaju, jer će mu tijelo ubrzo
signalizirati da je pregrijano. Nestvarnost zahvaća cijeli sustav.

Način na koji osoba reagira, ljutnjom ili strahom, ukazuje na tjelesni kemijski
ustroj. Primjerice, podijelite li osobe na dvije grupe, one koje očituju ljutnju
prema van i one koje drže ljutnju u sebi, pronaći ćete razlike u razmišljanju i u
lučenju hormona. Grupa koja je ljutnju držala u sebi bila je sklonija lučiti hormon
norepinefrin iz adrenalne moždine, dok su osobe suprotna ponašanja češće lučile
čisti epinfrin. (Zanimljivo je da biokemičari norepinefrin često nazivaju
"nepotpunim" hormonom.)

Promotrimo postprimalnog pacijenta u svjetlu nekih netjelesnih pojava.

102
Kada sam jednog pacijenta koji je završio terapiju upitao kakve je promjene
uočio, odgovorio mi je: "Živo mi se fućka jesu li Minnesota Twinsi osvojili kup
ove sezone". Nije to izgovorio ljutito.

Prije primalne terapije bio je, kako je sam rekao, "lud za bejzbolom". Znao je
imena gotovo svih igrača u ligi, prosjek odbijanja lopte palicom, sve prodaje
igrača itd. Za njega je zanimanje za bejzbol bilo simboličko izražavanje. Nikada
nije nikome pripadao, a poznavajući imena i rezultate bio je dio nečega. Nadalje,
"poistovjetio" se s Twinsima, nesvjesno se nadajući da će preko njih postati
pobjednik. Na taj je način želio prikriti činjenicu da je cijeloga života bio gubitnik.
Kada je riješio osobne probleme na stvaran način, nije se više trebao simbolički
izražavati. Biti zainteresiran za neki sportski klub je jedno, ali živjeti preko njega
nešto je posve drugo.

Jedan je drugi pacijent bio obožavatelj američkog nogometa. Poslije primala

postao je bolno svjestan čudovišne borbe što se odvija na igralištu i kada je
napokon uklonio borbu iz svoga sustava, njegov se interes za taj sport znatno
smanjio.

Pacijent koji je nekada volio operu, poslije primala je postao obožavatelj rock and
rolla: "Mnogo je hrabriji i tjelesniji", rekao je. "Sada kada sam živ, ne mogu se više
poistovjećivati s tim operetnim agonijama. Rock je za mene proslava života."

U postprimalnih pacijenata zamjećuju se i promjene u inteligenciji. Jedan je

pacijent to ovako opisao: "Da sam bio pametan u mladosti, umro bih, jer bi znao
da me mrze. Morao sam biti tupav da bih preživio. Jednostavno sam isključio dio
mozga. Zamijetio sam jasan, bistar pogled u vrlo male djece, a zatim se dogodi
nešto što ih promijeni. Mislim da im se dogodi da prime primalnu poruku, a
prave se da je ne razumiju."

Za takve pacijente studiranje odjednom postaje lako. Znaju da je dio studija igra,
prolaženje kroz pro forma obveze i čine to bez tjeskobe.

Postaju jasni u izričaju, jer su napokon artikulirali ono što se nisu usudili izreći
gotovo cijeloga života. Bolje opažaju, ili, kako to sami kažu, opažaju "super-
ispravno". Ispravnost se ne očituje samo mentalno. Oni i hodaju ravno, a ne
pogrbljeno ni povijeno kao do tada.

Kao što je vidljivo iz priča nekoliko žena koje su uspješno završile liječenje,
nijedno se ponašanje ne može istaknuti kao normalno. Jedna je izjavila: "Sada
mogu odlaziti u posjete bez straha. Mogu uživati u ruženju prvi put poslije
mnogo godina." Druga je rekla: "Sada mogu ostati kod kuće i čitati. Nekad sam
stalno trčala, nisam mogla mirno sjediti ni minute. Sada volim biti sama."

Postprimalni pacijenti uživaju u najmanjim pojedinostima. Uživaju u onome što

čine toga trenutka. Što se događa s kreativnošću postprimalnih pacijenata?
Nestaje li ona zajedno s neurozom? Ne. Nitko neće ostati bez dara za, primjerice,
slikanje ili skladanje. Ono što se mijenja jest sadržaj umjetničkog djela. Moramo
zapamtiti da neurotikova mašta simbolizira nesvjesno. Stoga se neurotik mora
izražavati na apstraktan i neizravan način. Sadržaj njegove umjetnosti jest osobit
umjetnički oblik koji stvaraju zajedno njegovi osjećaji i misli nakon što se

103
oslobode boli. Očito je da će se, kada se ukloni blokada boli, i sadržaj mijenjati.
Kreativni izričaj jest način na koji se neurotik brani od spoznaje svojih osjećaja,
ili, bolje rečeno, od proživljavanja svojih osjećaja. Mijenja se i umjetnička
perspektiva postprimalnih pacijenata. Oni sve vide i čuju drukčije. Neuroza nije
preduvjet za umjetnost.

A što je s vezama? Žena koja je završila terapiju otišla je na večeru sa suprugom

koji nije bio na liječenju. Kada je došlo vrijeme da naruče hranu, nije mu
dopustila da naruči za nju. Da bi sve bilo još gore, otkazala je i vino za koje se
odlučio i naručila ono koje ona voli. On se razbjesnio i otišao od stola. Napravio je
pravu scenu i optužio je da ga je "kastrirala". Rekao joj je: "Ne dopuštš mi više da
budem muško. Pokušavaš uništiti moju muškost." Ali, ona je samo prestala biti
psihopat kakvog je njezin suprug trebao kako bi se osjećao muževnim. Postala je
osoba svjesna sebe. Postprimalni pacijenti ne mogu podnijeti nestvarno
ponašanje. Zato izbjegavaju većinu starih prijatelja. Nastoje se uglavnom viđati
međusobno pa su čak i vjenčanja unutar primalne grupe vrlo česta. Prijateljstva
nisu posesivna nego opuštena. Ta se opuštenost očituje na njihovim licima. Nema
više ukočenih maska koje prikrivaju osjećaje. Nema više straha u očima ni
obješenih usana. Ne namještaju lice prema svijetu i zato izgledaju prirodno.
Shvate da im nije potrebno tako mnogo novca kao prije. Manje jedu, manje izlaze
i uopće ćive umjerenije. Osobe koje su nekada gutale knjige, bile proždrljivi
čitatelji, mnogo manje čitaju. Jedna je pacijentica rekla da su joj romani bili
zanimljivi jer je kroz njih indirektno živjela, ali da više ne osjeća potrebu toliko
čitati.

Mnogo je manje strogih pravila u njihovu životu. Jedu kada su gladni, kušuju
odjeću kada im je doista potrebna, imaju spolne odnose kad se osjećaju
privlačnima, a ne kada su napeti. To donosi manje seksa, ali mnogo više užitka.
Gotovo svi ti pacijenti više slušaju glazbu no prije. Kada sam neke pacijente po
završetku terapije upitao čime se najviše bave odgovorili su: "Često sjedimo,
opuštamo se i slušamo glazbu". Mnogi su dodali kako je činjenica da su kadri
sjediti na miru, bez planiranja daljnjih koraka, sama po sebi veliko postignuće.

Je li njihov život dosadan? Prema neurotičkim standardima, jest. No moramo

imati na umu da uzbuđenje u neurotika znači uzbuđenje uz pomoć napetosti. To
znači da je neurotik neprestano u stanju unutarnje uzbuđenosti i često
manipulira svojim životom kako bi se uklopio u to unutarnje stanje. Ne može
mirno sjediti pa planira mnogo toga što mu se čini potencijalno uzbudljivo, ali to
su često samo odljevi napetosti. Doista, neurotik će se sve češće upuštati u
avanture kako bi napokon mogao osjećati. On će letjeti, roniti, putovati i odlaziti
na zabave da bi se, barem na trenutak osjećao dobro. Kada aktivnosti prestanu,
opet osjeća napetost. Aktivnosti su mu zubudljive zato što mu omogućuju
kanaliziranje napetosti, a to je za neurotika najviši stupanj zadovoljstva.

Na neki način, postprimalna osoba jest novo ljudsko biće. Uvijek je dobro
raspolozena. U neurotika razičita raspoloženja jesu različiti stupnjevi napetosti
zbog neimenovanih i neostvarenih osjećaja iz djetinjstva. Osoba koja uspješno
završi terapiju nije ni ushićena ni potištena. On samo osjeća i zna kakav je taj
osjećaj. Ti ljudi kao da sjaje: "Znam tko sam, a ti možeš biti tko jesi". Vrlo je teško
gledati nestvarnoj osobi u oči jer imate osjećaj da komunicirate s nekim tko nije

104
prisutan. U društvu postprimalnih osoba je lako, jer osjećate da razgovarate sa
stvarnom osobom.

Postprimalna osoba na potpuno drukčiji način osjeća samoću. Nvodim riječi

jednog pacijenta koji se liječio dvije godine: "Sam? Cijelo sam vrijeme sam, ali me
to više ne smeta. Prije terapije bio sam doista sam - samo ja i moja utvara, a sada
te utvare nema. Sada imam sebe. Pa u tom smislu imam i društvo, pravo društvo,
i čini mi se da svatko od nas samo to i ima. Žena i prijatelji doista postoje 'tamo
negdje', ali nikada toliko koliko ja postojim za samoga sebe."

Postprimalnom pacijentu ne treba alkohol kako bi bio s društvom ili se smijao

(kao što čine mnogi neurotici). On je svjesna osoba i ne treba mu ništa kako bi
otupio svoju svijest. Dobro je ovako kako jest. Postprimalna osoba osjeća veliko
olakšanje što više nema prisilnih potreba. Oduševljena je što se oslobodila
alergije, glavobolje, bolova u leđima i drugih tegoba. Ona ima potpun nadzor nad
svojim životom.

Već sam govorio o poslovnoj situaciji. Istina je da mnogi postprimalni pacijenti

promijene posao. Kao što je jedan rekao: "Nekada sam živio za posao, sada živim
za sebe." Općenito govoreći, njihovo je stajalište pronaći nešto što bi mogli voljeti
raditi ne razmišljajući o tome hoće li pomoću toga posla postići vrtoglavu
karijeru. Jedan je muškarac otkrio da mu se više sviđa biti postolar nego se
truditi uspinjati na hijerarhijskoj ljestvici osiguravateljske tvrtke u kojoj je radio.
Volio je raditi rukama, ali, budući da je imao intelektualnih ambicija (potekao je
iz ugledne obitelji srednjega sloja), nije se mogao prisiliti na fizički rad. Dok je
tražio novi posao, rekao je da je prvi put u životu opušten, iako je nezaposlen.

Prekomjeran rad i nestvarne intelektualne ambicije nisu osobine postprimalnih

pacijenata. Možda je to reakcija na društvo, gdje je žrtvovanje samoga sebe
postalo predmet obožavanja. Ipak, ne odbacuju svi svoju karijeru. Jedan je
student stomatologije i poslije terapije želio nastaviti studij. Neki su učitelji
poslije terapije zadržali posao u obrazovanju, a neki su napustili tu profesiju. Sve
ovisi o tome koliko je motivacija za odabir profesije bila neurotična.

Nedostatak žurbe zbog posla i karijere posljedica je još jednog čimbenika.

Godinama, a možda i desetljećima, neurotik je zlostavljao svoje tijelo i mozak.
Sada mu je potrebno malo vremena da se oporavi. Potrebno mu je vrijeme da se
izliječi, ne samo od neuroze nego i od terapije, koja je sama po sebi vrlo
zahtjevna. Poslije dugih godina nestvarnog života, naglo odbacivanje neuroze
sasvim je nov doživljaj. Treba vremena da bi se u tome doživljaju moglo pošteno
uživati.

ODNOSI S RODITELJIMA

Jedna od najpredvidljivijih postprimalnih promjena jest pacijentov odnos prema

roditeljima. Kada se sin ili kći, bez obzira na godine, prestane boriti za roditeljsku
ljubav, roditelji počnu borbu za djetetovu ljubav. Što se ono ponaša normalnije,
to roditelji postaju očajniji. Moramo imati na umu da neurotično dijete
predstavlja obrambeni sustav roditelja. Ono je do tada smirivalo njihovu bol. Ono
je bilo njihovo uporište u osjećaju da se netko brine za njih. Sina su mogli
ponižavati kako bi se osjećali superiorno, ali kći je bila odgovorna jer se brinula

105
za svoju majku. Kada dijete prestane zvati roditelje, pisati im i posjećivati ih,
roditelji počinju osjećati vlastitu bol, vlastiti neispunjen i prazan život. Stoga se
počinju boriti ne bi li im se dijete vratilo onakvo kakvo je bilo prije terapije. Jer,
upravo je neurotičan roditelj i sam malo dijete kojemu trebaju savjet i utjeha i
sve ono što nikada nije dobio od svojih roditelja.

Zašto djeca postaju simptomi neurotičnih roditelja? Zašto se roditelji ne iskaljuju

na nekom drugom? Budući da su njihova djeca najranjivija, roditelji im se trebaju
manje opravdavati. To znači da je roditelj spremniji iskaliti svoje potisnute
osjećaje iz djetinjstva na nejako dijete, koje mu ni na koji način ne može uzvratiti.
Vjerujem da se promatranjem odnosa neke osobe prema vlastitoj djeci najlakše
može otkriti kakva je ta osoba. Ako su roditelji dijete uvjeravali da je bezvrijedno
i da griješi što god radilo, to će se dijete, kada odraste i postane roditelj, stalno
truditi biti u pravu (tako što će svojoj djeci usaditi osjećaj da "griješe") i osjećati
se vrijednim (tjerajući dijete da se osjeća nevažnim). Ili će poći drugim, jednako
destruktivnim putem. Možda će tjerati dijete da postane važna osoba kako bi se
on (kao roditelj) napokon mogao osjećati vrijednim. bilo da je riječ o gruboj
kritici bilo o ljubaznoj, ali strogoj opomeni, rezultat je pretvoriti bespomoćno
dijete u instrument za ublažavanje roditeljskih povreda iz djetinjstva. Krajnji
rezultat toga procesa jest da dijete više ne prepoznaje svoje potrebe (jer je od
njih rascijepljeno) zbog snažne želje da ispuni želje svojih roditelja.

Roditelji postprimalnih pacijenata doživljavaju dramatične događaje. Uglavnom

postanu depresivni, ljuti ili bolesni Majka jedne dvadesetogodišnje žene teško se
razboljela i morali su je smjestiti u bolnicu jer se žalila na tegobe. Bolest nije bilo
moguće dijagnosticirati - sve dok kći nije došla k njoj. Tada se prestala žaliti.
Majku jednog muškarca koji je primalnom terapijom izliječio svoje feminizirano
ponašanje razbjesnila je njegova agresivnost pa ga je ljutito upitala: "Što se
dogodilo s mojim slatkim dječakom?" Jedna druga majka pala je u tešku
depresiju zato što ju je kći prestala posjećivati jednom tjedno i odlučila otići na
školovanje. Ta je majka živjela svoj život preko kćeri pa je pomisao da će ostati
sama za nju bila preteška.

Za postprimalnog pacijenta postaje iznimno teško trpjeti nestvarnost roditelja pa

će zato izbjegavati boraviti u njihovoj blizini da bi izbjegao gotovo sigurne
konflikte.

Neurotičnim roditeljima nije stalo do njihove djece kakva jesu, jer će ih oni
oblikovati u ono što je njima potrebno kako bi olakšali svoje boli. Jedan je
pacijent rekao: "Bio sam siroče bez roditelja. Oni su bili roditelji izmišljenom i
lažnom dječaku. Za stvarnoga mene sve to vrijeme nije bilo nikoga." Poteškoće
počinju tijekom primala, kada pacijent prvi put otkrije što želi, a to, na žalost,
često nije ono što roditelj želi. Za pacijenta i za roditelja to je tragično i teško
razdoblje. Pacijent nije namjerno okrutan. On neće suočiti roditelje s njihovim
grijesima. To bi značilo kako se nada da će roditelji uvidjeti svoje pogreške i
postati roditelji puni ljubavi, a on zna da se to neće dogoditi. Zato ih može pustiti
da budu što jesu. Živjet će svoj život i to je sve što može. Sjećam se jedne žene
koja je cijeli život provela kao posrednik između majke i oca koji su se
neprestano sukobljavali. Kada je napokon sa sebe zbacila teret mirenja prvi je
put vidjela da se slažu.

106
Često se događa da dijete postane vrednije kada se roditelj mora boriti za
njegovu ljubav. Sve dok roditelj uzima dijete zdravo za gotovo neće ga cijeniti.
Kako postprimalni pacijent postaje stvarniji i neovisniji, tako će ga roditelji češće
zvati i posjećivati. Roditelji ne razumiju da im dijete, koje je danas muškarac od
četrdeset godina, kada im dopušta da žive svoj život, bio on dobar bio loš, u biti
pruža pravu ljubav. Prije terapije roditelji su se oslanjali na kvantitetu kao mjeru
"ljubavi" brojeći posjete i telefonske pozive i računajući cijenu darova. Kada
dijete više ne djeluje kvantitetom, nego nudi kvalitetne osjećaje, neurotični
roditelji ne znaju kako reagirati zato što im djetetovi osjećaji nikada nisu bili
važni. Postprimalni pacijent može imati odnose sa svojim roditeljima, ako tako
odluči, ali pod uvjetom da nema borbe. Jednom kada uspije prihvatiti samoga
sebe, kadar je prihvatiti i svoje roditelje. On shvaća da je neurotično ponašanje
doživotna kazna i da nitko to ne čini svojevoljno. Potpuno razumije roditeljsku
bol zbog onoga što je i sam prošao. Zna da su i oni bili žrtve.

Teško je biti roditelj, jer to znači oblikovati nekoga u njega samoga, a ne u ono što
vama treba. Neispunjene potrebe neke osobe odredit će može li ta osoba biti
kreativan roditelj. Nije važno je li taj roditelj psiholog ili psihijatar, ako su u
njemu još uvijek pokopane potrebe, njegovo će dijete patiti. Koliko će dijete patiti
ovisi i o tome koliko je moralo isključiti samo sebe kako bi zadovoljilo roditelje.
Ono što će roditelj vidjeti u djetetu jest njegova (roditeljeva) potreba i nada da će
tu potrebu zadovoljiti. Takav roditelj neće promatrati dijete onakvo kakvo jest, a
to počinje već odabirom imena. Dijete s imenom Percival od prvoga dana
utjelovljuje određena očekivanja svojih roditelja. Ili će roditelj biti dobra duša
koja se isreno trudi oko svoje djece, ali će zbog svojih potreba iz djetinjstva
neprestano brbljati. Primal jedne pacijentice bio je vezan baš za takvog roditelja:
"Prestani pričati! Dopusti mi da mi se osjetila odmore kako bih mogla imati
vlastite misli!" Taj je roditelj toliko pričao djetetu da ono nije moglo imati svoje
misli. U biti, kada bi na tren bila tišina, a dijete bi izgledalo kao da razmišlja,
roditelj bi uvijek morao znati o čemu misli.

Budući da neurotični roditelj svoje potrebe vidi u djetetu, dijete koje najviše pati
jest ono čiji roditelji imaju najviše potreba. Roditelj uništavač nije onaj "šašavi"
ekscentrik, nego onaj koji ima planove i ambicije za svoje dijete. Te težnje ne
omogućuju djetetu da bude ono što jest jer će biti zaokupljeno ispunjavanjem
roditeljevih potreba. Ukratko, destruktivni roditelj jest onaj roditelj s kojim se
dijete mora "Cjenkati": "Učinit ću ti to, ako ti učiniš ono". To je uvjetovana ljubav,
a uvjet za ljubav jest da dijete postane neurotično. Postprimalna osoba osjećat će
bol, osobito zbog nasilja i bolesti koje vidi oko sebe, ali neće više biti neurotična.
Ono što joj se događa pogodit će ju, ali je taj događaj neće rascijepiti. Ukratko,
reagirat će osjećajem, a ne napetošću. Ona je krhko ljudsko biće neposredno
pogođeno podražajima iz okoline, ali je nije moguće uništiti jer u svakom
trenutku ima samu sebe. Vjerujem da će takva osoba stvoriti nov svijet za život -
stvarni svijet osmišljen za rješavanje stvarnih problema svojih stanovnika.

GARY

Garyjev slučaj donosim u cijelosti, kako bih prikazao proces primalne terapije na
djelu. Ipak, trebalo je mnogo uredničkih intervencija zbog ograničena prostora.
107
Gary je u početku liječenja bio dosta paranoičan. Na prvom sastanku grupne
terapije posvađao se s jednom osobom iz grupe. Mislio je da smo se ja i ta osoba
urotili protiv njega kako bi se osjećao odbačeno. Osjećaj nepripadanja prikrio je
ljutnjom. Zaustavili smo ljutnju, a to ga je dovelo do boli i odvelo do paranoje.
Garyja nazivam "uličnim borcem" jer mu je to bila glavna zanimacija u
adolescenciji. Sada se "ne može naljutiti". Ta se promjena odražava u njegovu
govoru i na njegovu licu. Kada je prvi put došao na terapiju pričao je i izgledao
kao "štemer". Sada se njegov izgled i način govora mogu opisati jedino kao
"nježni". Prije terapije imao je uočljiva, široka ramena, što mu je odnijelo
probleme s kralježnicom. Sada su ti problemi nestali i drži se uspravno.

25. veljače

Danas sam prvi put eksplodirao. Osjećam se kao da mi je velik uteg uklonjen s
prsa i postajem izljev za vlastite osjećaje. Sve je izletjelo iz mene u valovima,
bujicama i pljuskovima. Ne mogu se sjetiti da sam svjesno želio zadržati tu bujicu.
Nisam siguran osjećam li se očišćeno - ne znam ni je li to prava riječ - ali se
osjećam prosvijetljeno, tek malo olakšano, malo manje napeto. Po završetku sam
se osjećao iscrpljeno, izmoždeno i bez energije, manje netrpeljivo i sasvim
sigurno manje ljutito na bilo koga.

Čini se kao da je izljev počeo sam od sebe. Barem se ja ne mogu sjetiti što smo to
Janov ili ja učinili kako bismo ga započeli, ali siguran sam da sam tu prokletu
stvar u cijelosti počinjao i gušio proteklih osamnaest godina. I onda sam bio
unutra, vozio sam se na njemu, kao što se vozim na orgazmu, cijedeći iz njega
svaki trenutak, puneći ga vriskovima, ljutnjom, boli, žalopojkama, psovkama,
jecajima i vikom. Bilo je stvari koje sam izbacio, a za koje sam mislio da sam ih
već odavno prije bio izbacio iz uma i prihvatio. Sada znam da sam ih jednostavno
pohranio u želudac i da su me svega izjedale svih ovih godina. Bilo je stvari koje
sam izgovorio, a koje sam vjerojatno želio reći milijun puta prije, ali su ih
batinama u meni ugušili.

Sada, noćas, osjećam samoću i bol koje sam pokušavao pobijediti. Sada znam da
je bol fizička stvar i da vam se, ako vas prisile da je pokažete, diže želudac, jer
činjenica da tu bol morate ponovno proživjeti je mučna. Bol koju sam pohranio u
sebe mora, poslije svih tih godina, biti pokvarena, trula i otrovna. Znam da je
moram izbaciti iz sebe kako bih, za promjenu, mogao imati poštenu priliku za
pošten život.

Još uvijek mi je teško biti sam sa sobom. Danas sam dremuckao gotovo sat
vremena, sve do jedan sat, a onda sam bio sam sve do večere. Još se ne mogu
natjerati da stvarno osjećam. Zateknem se kako prekopavam po mozgu tražeći
nešto da mi zaokupi um, poput dijelova stihova ili pjesme. Još se uvijek borim sa
samim sobom. Valjda zato da ne osjetim osjećaje. Najteže je biti sam. Valjda učim
da je mučno biti sa mnom.

Ostatak poslijepodneva nije bio tako loš. Ležao sam veći dio dana, pokušavajući
ponovno proživjeti ono što sam proživljavao rijekom dana. Nisam mogao.
Navečer sam otišao na grupnu terapiju. Zakasnio sam deset minuta i Janov mi je
očitao bukvicu. Rekao mi je: "Nisam mislio da dođeš po neurotičnom vremenu".
Nikada nisam o tome razmišljao na taj način. Grupa je bila drukčija. Sada znam

108
koliko sam bolestan jer su svi ljudi u grupi bili bez straha i srama, spremni leći na
tlo i odraditi svoje. Jedan me frajer uzrujao pa sam se iznutra ukočio. Osjetio sam
kako mi se želudac bori s neugodom, ali nisam mogao otići. Kao da nisam siguran
da je netko doista potaknuo nešto u meni. Sve sam svjesniji da se borim sa samim
sobom protiv osjećaja. To mi je govorio grč u želucu. Kada sam se vratio u motel,
pokušao sam izvući iz sebe tu primalnu stvar. Nisam uspio. Ispustio sam tek koju
suzu. Pokušao sam ponoviti uvjete koji bi mi omogućili doživjeti primal, ali nisam
uspio. Znao sam da me boli, jer sam u želucu imao strašne grčeve, stvarno
strašne. Pokušao sam s tatom - ništa. Osjećao sam se vrlo dobro. Zadovoljio sam
se još jednom oko sat vremena kasnije. Pokušao sam ponovno primalnu stvar, ali
nisam uspio. Napetost je još uvijek bila tu, iako ne više tako jaka. Sve se to
odvijalo od oko deset sati do dvanaest i trideset.

26. veljače

Već treću noć zaredom ne mogu mirno spavati. Ne sanjam. Samo se mnogo
prevrćem i okrećem i često se budim. Probudio sam se oko 2 sata, pa u 6,45 i
8,15, bez budilice. Ustao sam u 8,30. Doručkovao sam nešto malo, poslušao
jednom Bolero, napisao ovo i bit ću sam sa sobom sve do sastanka u podne.

Današnji je primal bio razoran. Bio sam zapanjen koliko se boli skriva u meni. To
je specifično za ovu terapiju - neprestano si zapanjen količinom otrova koji si
sakrio u sebe. Mislim da u mom slučaju upravo sada mnogim ljudima govorim
"Jebi se!" što glasnije i što otrovnije mogu. Nisam to mogao reći kada sam bio
dječak jer sam bio bespomoćan. Primalna terapija dokazuje da su osjećaji/bol
stvarna fizička stvar - nalaze se u tvom želucu, trgaju te na komadiće ili se nalaze
između ramena ili u prsima. Kada otvoriš usta kako bi disao, smuči ti se - bol je
mučna stvar. Danas sam mislio da ću podivljati. Nisam mogao prestati bjesnjeti
na svoju ludu staru i starog. A onda sam počeo i s klincima. Drago mi je - olakšan
sam i rasterećen - da sam viknuo što sam njima činio. toliko mi je prokleto zlo da
mi se gadi. Stvarno sam mentalno bolestan. Moram se pribrati.

Poslije lagana ručka odvezao sam se do plaže. Mislim da sam na plaži bio stotinu
puta, ali ovoga puta bili smo samo ja i plaža, zajedno, sami. Hodao sam pokraj
vode nekoliko kilometara i prekapao po školjkama i naplavljenu drvu, zabadao
stopala u zgudan, hladan i mokar pijesak. Vjetar je bio najbolji - šibao me kroz
kaput i kožu do kostiju. Bilo je predivno kada sam ga udahnuo. Obrazi su mi
ogrubjeli. Ne znam zašto, ali danas sam ondje osjećao da sam živ. Tako se već
dugo nisam osjećao. jednostavno sam se osjećao živim.

Samoća nije više tako strašna. Naučio sam da mogu duže sjediti sam a da se ne
uzvrpoljim. Također se mogu dulje usredotočiti na ono što mi se događa u tijelu.
Sada mi ne trebaju poticaji poput radija ili knjige. Ali, ipak ne mogu tako biti baš
satima. Noćas sam opet sam. Nadam se da ću moći spavati, ali možda je bolje da
imam još jednu usranu noć, jer ću samo tako jednoga dana ipak imati mirnu noć.

Upravo mi je sinulo. Kada pobjesnim govor mi degenerira u opscenosti. No to

nije najzanimljivije. Ono što me doista zanima jest to što moj govor postaje
urbani engleski jezik iz geta. Tako sam nekada govorio. Rabim sve one čudne
upadice, fragmentirana pitanja i žargon. Kao da namjerno odabirem jezik koji će

109
razumjeti. Također mislim da je govor uistinu stvaran - sada ne moram tražiti
pravu riječ. Riječ koja se sprema izići iz moje utrobe mora biti prava.

Upravo sam se sjetio nečega što bi moglo biti važno - kada prolazim primal s
jednim od mojih staraca, udaram šakama oko sebe i grubo im zabijam šake u lice.
Ne sjećam se da sam to radio danas, kada je primal bio vezan za braću. Divljački
sam udarao u kauč, ali mislim da je važno to što nisam šakama udarao njih. I, ako
se dobro sjećam, nisam ih vrijeđao, nijednog od njih. Još me nešto muči: kada
nešto ističem svom starome, često se i snažno udaram. Iako se nikada nisam
ozljeđivao, na neki način me muči to što sebe udaram. Zašto to činim? Možda
zbog krivnje. U meni je toliko osjećaja krivnje da sam danas u jednom trenutku
shvatio kako objašnjavam postupke svojih roditelja i nastojim opravdati njihovo
ponašanje. Ali, bez obzira na to što jesu ili što su bili, Art ima pravo kada kaže da
su me ozlijedili, a to je dostatno stvarno. Znam to jer imam bol.

27. veljače

Prošla noć uopće nije bila loša. Dobro sam i mirno spavao. Ne znam je li to dobro
ili loše za terapiju. Bio sam dugo sam, malo dulje od četiri sata. Za to vrijeme mi
je bilo relativno ugodno. Nastojao sam se dovesti u primal nekoliko puta, ali
najviše što sam mogao izvući bile su zuse. Mislim da je današnji sastanak bio
dobar. Nisam prolazio ništa nasilno, kao prethodna tri dana. Ipak, još uvijek
mnogo vičem, mlatim i udaram zrak. Čini mi se da sam u protekla dva dana kadar
mnogo više "povezati". Ne znam trebam li to činiti, ali sam sebe zateknem kako
nešto shvaćam, a zatim sam kadar to povezati s nečim što ima značenje. Danas
nije bilo plakanja. Jednostavno nisam imao nijedan osjećaj koji je trebalo
isplakati. Kada kažem "osjećaj" mislim da opisujem značenje tjelesne
potrebe/žudnje, koja, u biti, "živi" unutar mene. Kažem "živi", jer, kada sebi
dopustim potonuti ispod te potrebe i kada joj dopustim da me preplavi, ona kao
bujica provali iz mene, kao rijeka, živa i vibrirajuće neposredna. Nikada više neću
sumnjati i propitivati činjenicu da su osjećaji stvarni tjelesni događaji koji se
zbivaju u meni i kojima se može dopustiti da se događaju izvan mene ako sebi
dopustim osjetiti ih i pustiti ih van. Ima nešto čudno - kada sam napokon osjetio
taj osjećaj mnogo puta, na neki me način napustio. Primjerice, danas se činilo da
nemam osjećaja samoće zbog kojega bih plakao, dok je tijekom nekoliko
proteklih dana taj isti osjećaj izazivao strašan plač. Danas sam na neki način
samo govorio o njemu. Malo sam zbunjen jer ne znam što to znači. Moglo bi
značiti, pod jedan, da sam blokirao osjećaj, u što sumnjam, jer bi Janov to vidio, ili,
pod dva, da smo osjećaj i ja živjeli zajedno bez moga oplakivanja, ako to uopće
ima smisla. Ono što pod tim mislim jest, primjerice, kada žena mora osjetiti kako
je to izgubiti jednu dojku zbog raka. Ona će zbog toga gorko plakati i osjećati
duboku tugu. Zatim će ostati bez dojke, ali kada napokon osjeti bol, moći će
živjeti s boli od toga gubitka.

Mislim da to ima nekog smisla.

Danas sam se morao suočiti s jednom velikom gadnom stvari - lagao sam Janovu.
Osjećao sam bolove u vratu i u prsima. Janov je rekao da je to "neproživljena
misao". Kako je prokleto imao pravo - misao je bila spoznaja da sam lagao i tajio,
a bol se javila uslijed neosjećanja toga osjećaja. Ukratko, bio sam bolestan. Rekao
sam (da sam sinoć ostao kod kuće, a ne u motelu) i bol je gotovo istodobno
110
nestala - čini mi se dvije ili tri minute nakon što sam rekao istinu. Naravno, time
sam doveo u opasnost liječenje. Učinio sam to radi novca - nisam želio trošiti -
poput moga oca. Ali, ako se doista otkrije da sam, poslije očajničkih pokušaja da
ne budem poput svoga oca, ipak sličan njemu, i to po mnogo više toga no što je
meni poznato, uistinu ću se naljutiti na samoga sebe što sam sebi dopustio da
psotanem tako bolestan. Zanimljivo je što na primalnoj terapiji ne možeš lagati
terapeutu. Ili, bolje rečeno, možeš mu lagati, ali ćeš se izjedati da mu kažeš istinu.
Na kraju ne želiš lagati. To će stvarno biti dobro za mene, jer sam veći dio života
bio vješt lažov i doista želim s tim prestati.

Danas sam bio sam od 13,45 do 17,30 i od 6 popodne do ponoći. Nije bilo tako
loše. Postaje lakše, ali možda ne radim dobro, jer mi se čini da bi sve trebalo biti
puno boli i patnje. Možda je upravo to moja pogreška. Možda osjećam kako zbog
nečega moram sebe kažnjavati.

1. ožujka

U subotu ujutro na grupnom sastanku bio sam živčan i razdražljiv ili tako nešto.
Prvi tip koji je pričao izazvao je u meni mnogo tjeskobe. Želudac mi se zgrčio,
grlo mi se osušilo. Tijelo se jednostavno htjelo izravnati. Kada je Janov meni dao
znak, ispustio sam uzdah od olakšanja, a ne od straha što je red na meni. Dao
sam sve od sebe u tome trenutku, ali ne znam koliko je to bilo dobro. Sve je to
bilo ludo. Hoću reći, prvi sam put u životu čuo toliko žalopojka, plača i vrištanja,
a ništa me nije prestrašilo. Činilo se kao da sam unutar tih osjećaja pa onda izvan
njih i - to je bilo to. Krikovi jedne osobe potaknuli bi neku drugu osobu i baš kada
se sve stišavalo netko bi treći započeo, a onda bi sve počelo ispočetka. Na kraju,
bez ikakvih naznaka, sve je prestalo. Izgledalo je kao da prirodno završava. I to je
jedinstveno za primalnu terapiju - terapeut se neće raspasti na pacijentov
najmanji krik ili jecaj. U biti, terapeut će ga na to i poticati. Tako ćete vidjeti
Janova kako oprezno korača između pruženih tijela, nježno govori jednoj osobi, a
zatim i drugima, signalizira nešto svojoj supruzi, a svuda oko njega ljudi vrište i
plaču svoju bol. A on cijelo to vrijeme, dok traje ta čudnovata zbrka, pije kavu. Ne
znam koji me vrag zadržao da se na sve to glasno ne nasmijem. Sve je izgledalo
tako nestvarno. I tada mi je sinulo da je moj život - moj isprani život - ono što me
naučilo da je takav događaj nestvaran. Za jaku, uistinu stvarnu osobu koja pati
ništa nije stvarnije. Moj cjelokupni glupi odgoj mi je govorio: "Ne, ljudi ne plaču
kada ih boli. Oni skrivaju bol kao dobri mali govnari." Dakle, bilo je stvarno.
Poslije toga sam se osjećao pročišćeno, čisto i iscijeđeno. Mnogo sam plakao, ali
manje od nekih drugih, iako ni to nije važno.

Proveo sam neko vrijeme na plaži i htio učiniti nešto lijepo za sebe pa sam kupio
jakovskih kapica i drugih školjaka. Dok sam kupovao, prodavač je neprestano
pričao, brbljao je sto na sat i nije htio ušutjeti. Činilo se kao da priča bez kraja i
konca, iako je trajalo samo par minuta. Kako bilo, osjećao sam kako postajem
nestrpljiv i nervozan. Osjećao sam se bespomoćno i činilo mi se da mi se grlo
steže. U želucu sam osjećao nervozu. Htio sam samo pobjeći od toga tipa i vratiti
se pijesku i vodi, osjećati miris plime u nosnicama, dok mi voda zalijeva prste.
Čak sam razmišljao otići i ostaviti ga u pola rečenice, ne plativši školjke koje su
ostale umotane nasred pulta. Ali nisam. Uistinu sam želio, za promjenu, počastiti
sebe i svoju ženu, Susan, nečim lijepim. Poslije večere otišao sam u sobu i ostao

111
ondje nekoliko sati. Ništa se posebno nije dogodilo. Osjećao sam se vrlo opušteno.
Gledao sam Wild Strawberries (Divlje jagode, film Ingmara Bergmana iz 1957. o
postarijem profesoru koji se suočava s prazninom svoga života) i plakao. Nisam
bio spreman za to - samo je nekako izišlo iz mene. Pretpostavljam da je odnos
toga muškarca s njegovim ocem (liječnikom) dotaknuo nešto u meni. Taj je
liječnik, nesposoban osjećati, potiskujući osjećaje i u svoga sina pobudio u meni
neke osjećaje. Neko sam vrijeme sjedio u dnevnoj sobi. Bila su dva sata kada sam
otišao leći.

3. ožujka

Počinjem drugi tjedan individualne terapije. Proteklih oko pet noći (osim petka)
vrlo sam nemirno spavao. Ipak, bilo je drukčije. Baš prije no što sam počeo s
terapijom, i godinama prije toga, moj je san bio "drogiran". Ne samo da sam
spavao kao klada, nego sam se jednako teško i budio. Mislim da sam snom želio
pobjeći od svojih boli i problema.

San mi je bio bijeg, ponajviše tijekom proteklih pola godine. Ali sada spavam
čvrsto i mirno i mogu se lako probuditi i ustati iz kreveta bez osjećaja boli i
mučnine.

Napomena: ako poživim, recimo, još trideset godina i nastavim pušiti ovim
tempom (1 i pol kutiju dnevno), potrošit ću oko 6.000 dolara. Ako me terapija
bude stajala čak 2.000 do 2.500 dolara, uštedjet ću novca i zdravlja, jer će mi
pomoći prestati pušiti. U biti, već sam prestao. Možda poživim i više od trideset
godina.

Današnja terapija je bila dosta dobra. Gotovo bih rekao "ugodna". Ono što pod
tim mislim jest da znam kako radim nešto što će mi pomoći mentalno ozdraviti.
Čudno je to što stalno mijenjam osjećaje prema roditeljima, od mržnje do tuge,
sažaljenja, bijesa, prijezira, obrane, pa opet mržnje itd. To je bilo i jest vrlo
zbunjujuće. Sada znam da su uvijek bili takvi kakvi jesu, baš kao i sada. Ništa se
tu neće promijeniti. Nikada ništa ne može promijeniti bol i muku koju su mi
nanijeli. I još je nešto novo za mene - i ja sam njih povrijedio, možda ne tako
teško, možda ne na tako svirep način, ali vratio sam im. Moje je ponašanje počelo
kao obrana, a zatim se preokrenuo u napad. Oni su, dakle, započeli bol,
ušutkivanje i samoću. A sada iz svega toga jednostavno proizlazi tuga, velik
gubitak i tragedija. Sada osjećam strahovitu tugu osobnih tragedija ljudi koji žive
zajedno, nanose jedni drugima veliku bol i ostavljaju emotivne ožiljke. Sada
osjećam kako je sve to vrlo, vrlo tužno. Hoću reći, sve me to tjera na strašan plač,
ne gorak plač, nego na suze, ali vrlo iskrene i tužne suze. Ne plačem nad
izgubljenom mladošću niti nad time "kako je moglo biti ili kako je trebalo biti"
kao prošloga tjedna. Sada jednostavno plačem zatošto osjećam strašan i tragičan
ljudski gubitak i bol.

Danas sam zvao svoje roditelje. Kada je otac podignuo slušalicu, isprva nisam
mogao pronaći glas. Na kraju sam uspio i na neki način sam iznenađen što sam
tako lako razgovarao s tim čovjekom. S majkom je bilo malo drukčije Tijekom
razgovora rekao sam joj da sam doživio "živčani slom". Nije me čula, tj. naučila je
ne čuti me. To svakako nije htjela čuti. Ne znam što joj je. Kao da se njezina "mala
beba" ne može slomiti ili slično. Zatim sam joj jasno i glasno rekao da sam

112
doživio mentalni i fizički slom, a ona je izrazila nešto što bih mogao nazvati
brigom ili zanimanjem, ali ne poput: "Pa, jednostavno ne možeš raditi više no što
tvoje tijelo može podnijeti". "Pa, uvijek sam ti govorila što je, tu je". "Moraš se
brinuti za sebe." Bio je to, općenito gledajući, prazan razgovor.

Ostatak poslijepodneva sam se opuštao. Susan se ujutro nije osjećala dobro pa

sam odlučio skuhati večeru. Napravio sam rižu s karijem, salatu i pržene školjke.
Školjke su bile izvrsne. Počeo sam ih pripremati baš kada je stigla kući da oboje
možemo promatrati kako se otvaraju na pari. Jednostavno sam se opušteno i
otkvačeno zabavljao. Pretvarao sam se da su otvorene školjke neka čudna, ružna
stvorenja... Stalno sam se cerekao i prvi sam se put poslije dugo vremena osjećao
bezbrižno i doista neopterećeno. Ostatak večeri proveo sam sam.

4. ožujka

Na današnjoj sam terapiji bio vrlo zbunjen zbog onoga što doista osjećam prema
svojim roditeljima. Osjećam bol od rana, bol od boli, bol od tuge. A sada mogu
osjetiti koliko je bolno tužan - uistinu tužan - ljudski gubitak i tragedija. Valjda
sam jučer želio da moja majka reagira sa zanimanjem i stvarnom brigom. Kada bi
me moj sin nazvao i rekao mi da je imao mentalni slom, znam da bih se spremao
nešto učiniti. Učinio bih sve što on od mene očekuje. U tome sam trenutku počeo
shvaćati da moja majka ne zna osjećati i da ne zna kako reagirati. Samoga sebe
krivim za neke od tih reakcija. Govorim sebi da sam se u prošlosti opirao
njezinim izljevima nježnosti, da su njezini savjeti bili besmisleni i da su uglavnom
zvučali smiješno. Zbunio sam se, ne znajući više što reći, o čemu, ni o kome. Samo
sam osjećao tragičnu tugu cijele te zbrke.

Zaboravio sam spomenuti da sam jučer, poslije razgovora s majkom, zvao svoga
brata Teda. Razgovor s njim je minutu-dvije zvučao ludo. Rekao sam mu što
radim na terapiji i sve to. Bio je iznenađen. Pitao me, točno ovim riječima: "Zašto
ideš"? Rekao sam mu kako sam bio nesretan i osjećao se skroz usrano. Nije mu
bilo jasno. Zatim sam ga molio da se sjeti kakav sam bio u Brooklynu, dok sam ga
tukao, proganjao njega i Billa i druge. Bio sam bezobziran, svojeglav, okrutan i
gadan. Njegov me odgovor zaprepastio. Rekao je: "Sva braća to rade - to je dio
odrastanja". Jednostavno nije mogao shvatiti širu sliku. Nije mogao shvatiti
značenje života u neproživljenim bolima i što takav život čini tvom unutarnjem
svijetu i svijetu u tvojoj glavi. Rekao sam mu to. Odgovorio mi je rekavši da, kad
god se osjeća usrano, samo zamisli kako je sretan što nema gorih problema.
Vjerujem kako misli da na taj način uspijeva izbrisati svoje probleme, ali ja u to
ozbiljno sumnjam. Vjerojatno samo guta bol kao i mnogi drugi i nastavlja živjeti
ne osjećajući bol. Nastavio mi je objašnjavati da smo on i ja i naša obitelj uspješni
i vrlo sretni što nam nije gore. Rekao mi je da smo sretni što nismo izgubili
roditelje u poćaru ili automobilskoj nesreći. Na trenutak me natjerao da se
zamislim ne sažalijevam li ja to sebe. Ali tada sam progledao: što je stvarno,
stvarno je, a bol uslijed ozljede je stvarna i proces mentalne obrane ili izolacije
od boli da je ne bi osjećali također je stvaran. I to je prava stvarnost onoga protiv
čega sam se borio. I zato mi ne vrijedi razmišljati o sebi kao o sretnoj osobi
uspoređujući moju nesreću s nekom teoretskom i apstraktnom. To neće
nadokanditi osjećaje. Samo vam donosi intelektualno iskustvo - misao, a ne
osjećaj - da život može biti i gori. Ono što moj brat doista čini, ili kaže da čini, jest

113
otupljivanje osjetila da ne bi osjećao bol, izmišljajući nešto o čemu će razmišljati.
Bilo bi doista fantastično za sve one koji pate da mogu zamisliti kako sve može
biti i gore i na taj način sebi olakšati bol, ali to jednostavno tako ne funkcionira.
Potrebno je osjetiti bol ili je ponovno proživjeti ili je jednostavno prvi put
doživjeti kako bi je mogli izbaciti iz sustava.

Bez obzira na sve, tijekom sastanka rekao sam Janovu i za taj razgovor s bratom.
Trenutačno još uvijek imam strašnu zbrku u glavi. Bol je započela unutra, ona
ista bol koju sam osjetio i tisuću puta prije Bol je poput pulsiranja, dosadna je.
Kada me tako zaboli, obično sam vrlo uznemiren, osjetljiv, razdražljiv ili zbunjen
Drugim riječima, nešto mi smeta. Odluka ili rješenje toga osjećaja čekaju, a ja
nikako da učinim ono što je potrebno. Tada me zaboli u glavi. Umjesto boli,
uznemiri me sama spoznaja da sam se toliko trudio dobiti bolove. Toliko sam
uznemiren da želim urlati ili nekoga prisiliti da me sluša ili nešto udarati itd. Boli
se rješavam tako što otpuhujem ili duboko dišem, a zatim legnem da se opustim i
priberem. Sada kada me zaboljelo postao sam nervozan, osjetljiv i razdražljiv, a i
tijelo mi se uznemirilo - tresao sam se u grčevima. Osjećao sam se kao zarobljen
u nekoj elastičnoj čahuri. Borio sam se rukama, šakama i cijelim tjelom da se
oslobodim. Želio sam shvatiti i razriješiti zbrku s roditeljima. Tada sam se još
više uznemirio, a kada me Janov tražio a mu opišem osjećaj, rekao sam:
"Nervoza". To je bila riječ za koju sam u tome trenutku osjećao da najbolje
prenosi kombinaciju osjećaja razdražljivosti, osjetljivosti, panike, frustracije,
povrede i boli. On je rekao: "Mučenje". Da, mučenje je svakako bila dobra riječ. U
biti, bila je to jedina prokleta prava riječ. Mučio sam samoga sebe mislima,
osjećajima i boli. I, za oko minutu ili manje, bol je potpuno napustila moju glavu.

izišao sam poslije podne vidjeti Teda. Nezaposlen je i osjeća se izgubljeno.

Izgubljen je. To je sve što mogu reći. Jako ga volim, ali sada gotovo ništa ne mogu
učiniti za njega. Dobro bi mu došla financijska pomoć, dotacija, za obitelj, a ja
nisam taj koji daje dotacije. Uglavnom sam sjedio i slušao ga. Pustio sam ga da
govori. Zvučao je tako skrhano, nije znao kako promijeniti stanje. Tražio je posao
na benzinskoj postaji govoreći: "Ništa drugo ne znam raditi". Hoću reći, ne znam
što se događa s njim da su mu ciljevi tako nisko postavljeni. Ne želi li nešto više
od života? Očito je sav sjeban i točka. Mogu osjećati samo žaljenje.

Uvečer sam razmišljao o tome kako mi se nedavno činilo da mi se stanje ne

popravlja. Hoću reći, prestao sam divljački vrištati, a tada mi se činilo da ne idem
dostatno brzo. Janov mi je rekao da je ta ideja - da uvijek moram biti dobar u
onome što radim i to što se uvijek trudim biti najbolji - zapravo samo moja bolest.
Kojega vraga ja išta moram dokazivati?

5. ožujka

Danas je bilo užasno potresno, prestrašno. Počeli smo razgovorom o

homoseksualnim maštarijama i o mome jučerašnjem posjetu bratu. Što to
dovraga ne valja sa mnom? Nisam ja njegov otac. I nemam razloga ponašati se
kao njegov otac, to je bolesno. Ipak, želio sam doći do toga homoseksualizma jer
mi je nešto govorilo (ili sam znao/osjećao) da sam žrtva takve jedne gadosti, kao
i toliki drugi muškarci u ovoj zemlji. Samo sam to jedno zauvijek htio razjasniti
sam sa sobom. Reći da je muškarac rođen od muškarca i žene i da je to normalno
da u sebi ima i nešto "ženskosti", uslijed genetskog prijenosa ili nasljedstva, jest
114
obično intelektualno sranje. Ovaj pojam "normalno" jest sranje jer u svojoj srži
nije to što govori. Znam to.

To je bilo zastrašujuće. Uistinu. Da su me pitali kako sam se osjećao prvoga dana

na primalnoj terapiji, rekao bih "prestravljeno". Sada, poslije današnjeg događaja,
rekao bih da je prvi dan bio tek malo strašan, jer sam danas vidio i osjetio pravu
stravu. Dakle, počeo sam na tu temu i polako se doveo u stanje uznemirenosti,
kada je Janov rekao: "Izgovori taj osjećaj". Rekao sam: "On kaže strah". Da,
upravo tako, nisam ja izgovorio riječ "strah", strah je rekao "Strah". Ne zvuči li to
ludo? Nije ludo. U primalnoj terapiji stvarni osjećaj kao da sam govori. Sve što
trebaš učiniti jest oblikovati usne i dopustiti da riječi putuju iz utrobe kroz
glasovnu kutiju van kroz usta. On sam govori, to pokušavam reći. Riječ koja je
sama osjećaj iskače iz utrobe (ako joj dopustiš) i sama govori. To je stvarno.
Drugim riječima, u primalnoj terapiji ne možeš lagati, a da to ne znaš. Da, možeš
lagati ako to želiš, ali osjetit ćeš da si lagao i to će morati izići van iz tebe. Jučer
sam imao isto iskustvo s riječi-stvari-boli "mržnja". MRŽNJA je iskočila iz mojih
usta.

Dakle, nastavio sam. I poslije nekog vremena sam rekao: "Bojim se da sam peder".
To je bilo nevjerojatno iako su to samo riječi, ali nisam bio siguran što govorim.
je li to mogao biti strah? Peder sam, kao da govorim samom strahu. Ili je moglo
značiti i sljedeće: bojim se da peder, izostavljajući ono važno "ja sam".

Janov me natjerao da kažem tati da sam peder. Ali negdje u tome trenutku sam se
izgubio. Kladim se da sam bio toliko jebeno prestrašen da sam pobjegao od
onoga što sam trebao osjetiti u utrobi, što god to bilo. Sljedećih pola sata mučio
sam samoga sebe. Prošao sam bol i plač i, uistinu, bili su stvarni. Ali evo što me
zapanjilo: svaki put kad bih završio primal, osjećao bih se mamurno, kao da
"plutam", imao sam neku nejasnu spoznaju - osjećaj da ono što radim nije ono što
trebam raditi. To je bilo doista fantastično. Moja mi je nutrina govorila da nisam
doživio primal i daje to nešto veliko s čime se moram suočiti, još uvijek tu.
Jednom sam možda, došao blizu, tako blizu da mi je bilo mučno i mislio sam da ću
povratiti. Mislim da sam prošao kroz tri lažna primala prije no što sam od svoga
tijela dobio jasnu i glasnu poruku da samo foliram da nisam došao do onog
pravog, gdje se sve uistinu događa. U tome sam trenutku bio prestravljen. Mislio
sam, ili sam samo rekao, da ću poludjeti. Ali sada znam zašto sam to rekao. Zato
što se nisam mogao boriti protiv samoga sebe, a to moje unutarnje ja stalno mi je
govorilo da postoji još nešto s čime se moram suočiti. Drugim riječima, nisam
mogao izbjeći ono što mi je nutrina govorila i uznemirio sam se. Janov je stalno
govorio: "Prestani se boriti". Valjda je mislio da se prestanem boriti protiv onoga
što znam da moram sebi dopustiti osjetiti. Ali nisam se želio ili se nisam mogao
prestati boriti. Bio sam istinski prestravljen.

Ono što me strašilo, koliko to uopće mogu sebi priznati, bila je ta slika koja me
gledala iz prikrajka - ja kao homoerotična osoba. U mome moždanom oku
zadržao sam sliku oca koji me drži u naručju i osjećaja ugode, a kada sam
pogledao uvis vidio sam da je to lice odrasla čovjeka i smučilo mise. Riječi
"sramota", "odbojnost" i "gađenje" došle su mi na jezik. Nisam siguran što me
izbacilo iz takta. Možda to što sam znao da sam uživao u fuzičkom kontaktu s
muškarcem. A valjda mi se to i svidjelo. Možda je to bio osjećaj u utrobi, koji je

115
potaknuo potrebu za ejakulacijom jer sam još uvijek imao snažan nagon za
mokrenjem. Janov mi je rekao da ne smijem mokriti jer bi to bilo kao da sam
ispustio osjećaje, a budući da mu želim vjerovati, zadržao sam mokraću i još se
jače uznemirio. Možda je to bio osjećaj, početak osjećaja, koji je davao dojam da
sam bespomoćan, ženskast, seksualni objekt. Mislim da je to dosta slično onome
što osjećam. Počeo sam osjećati kako uživam u dojmu da sam poput ženskog
seksualnog objekta i mrzio sam samoga sebe što se tako osjećam. Gadilo mi se,
bilo me sram, mrzio sam samoga sebe i prezirao sebe što im dopuštam da me
tako iskorištavaju. Sada sam ponovno pročitao posljednju rečenicu, jer sam
tijekom tipkanja proživljavao neku odvratnost, a u jednom se trenutku nisam
mogao sjetiti ni što pišem. Sada vidim da sam bio uznemiren i dok sam tipkao.

Pa, barem znam s čime se moram suočiti. Janov mi je rekao da tamo idemo. U ono
stvarno zastrašujuće.

Evo sada i nešto fantastično. U jednom trenutku, danas, dok sam bio u stanju
teške tjeskobe ili straha ili strave, čega već, počeo sam osjećati unutarnje dijelove
svoga tijela, osobito područje oko srca, u trbuhu, na donjem i gornjem području
crijeva. Stvarno zadivljujuće. Osjetio sam kako se na tim mjestima počinju lučiti
sokovi. Osjetio sam nešto poput tupih udaraca stroja s čekićem. Osjećao sam
pokrete nečega, gore-dolje, osjetio sam ritam, pokrete i spokoj. Ali ono što je
doista jedinstveno jest to što sve to osjećam na različitim područjima unutar
svoga tijela. Kada sam govorio Janovu, rekao sam "slojeva", ali sada vidim da sam
osjećao rad jednog dijela stroja, koji je radio iznad drugog dijela stroja. Ne mogu
nabrojiti organe koje sam osjećao, ali sam definitivno osjećao kretanje i ritam te
nekakav skladan rad unutar tijela. Udoline ili slojevi o kojima sam govorio teško
bi postali takvi: recimo da je jedan dio paralelan lelđima i bliži, drugi je dio
paralelan s prvim i nalazi se negdje u mome središtu. Treći je paralelan s prva
dva i nalazi se bliže koži ili je sam prvi sloj. Fantastično.

Danas se dogodilo još nešto. Izišao sam iz svojih okvira i vrištao o tome kako se
pretvaram u curicu, u "cendravicu". Osjetio sam leetargiju i kao da su, poslije
toga, sve moje "borbe" nestale.

6. ožujka

Sinoć sam ostao budan sve do ponoći. Namjestio sa sat da me budi svakih pola
sata tako da, čak i ako zaspim, ne spavam više od pola sata u komadu. Bilo je
sigurno oko šest i trideset kada sam zaspao. Sanjao sam da se nabacujem ili da
sam u ljubavnoj vezi sa ženom koja je prostitutka. Imala je divovsko spolovilo
koje sam držao objema rukama, stiskao i gnječiio. Kao da držim veliku spužvu.
Zatim sam je držao na vrhu svoga spolovila i vjerojatno je trljao o sebe. U tome
sam se trenutku probudio i polusnu ejakulirao u hlače, osjećajući se, kao i uvijek
u takvim situacijama, grozno.

Ispričao sam Janovu jutrošnji san, a on me upitao mislim li da su sve žene samo
hrpa spolovila. Rekao sam ne, ali sam kasnije tijekom razgovora svoju majku
nazvao glupom pizdom. Poslije toga sam se prisjetio da mi je to bio omiljeni
nadimak i za Susan i za njezinu majku, a da sam isto to noć prije zapisao i u svoj
dnevnik. To je bilo značajno. Današnji sastanak nije bio ni blizu onome što sam

116
očekivao. Čini se kao da danas ne mogu doprijeti do onih dubljih stvari. Nisam
mogao plakati.

Samo sam iscijedio nekoliko suze. To me uznemirilo jer sam mislio da ne

napredujem. Rekao sam Janovu da više ne pušim i da u biti više ni nemam
potrebu za pušenjem (možda samo malo i povremeno). Nemam više ni onog
pjenušavog osjećaja u želucu kada moja žena radi nešto što me iritira ili
uznemiruje. Nemam više želje prepirati se sa Suzan oko sitnica. Sada sam
svjestan naše veze i vidim je u drugom svjetlu. Sada mogu sjesti i poslušati
roditelje bez nestrpljenja i osjećaja netrpeljivosti prema njima. Osjćeam se kao da
se više gotovo uopće ne borim s ljudima, kao da ne mogu zgrčiti udove da bi bili
spremni za borbu. Naravno, smiješno je reći da ne napredujem. Evo, prestajem
raditi stvari koje sam radio godinama, a to sam uspio nakon samo devet terapija.
Osim toga, ima mnogo malih promjena i ponovnih procjena te početaka
promjena na desecima drugih područja. Zato sam lud što sumnjam u to da idem
prema ozdravljenju. To me navodi na pomisao da "bolesna" osoba, čak i kad
postaje "stvarna" i "zdrava", ne želi vjerovati da će ozdraviti. Ona želi i dalje
misliti da je bolesna.

7. ožujka

Današnji je sastanak bio izvrstan, baš izvrstan. Ne mogu se sjetiti kako sam ušao
u ono pravo, ali vjerojatno nakon što sam proveo gotovo sat vremena na onome
što, na prvi pogled, nije u meni pobudili nijednu emociju. Na kraju sam se počeo
osjećati usamljeno i isključeno. Sinulo mi je da filozofi, egzistencijalisti, a ni svi
drugi nisu znali o čemu govore kada su pokušavali opisati isključenost. Nema
potrebe za svim tim višesložnim riječima koje oni rabe. Oni su, na kraju krajeva,
puni sranja. Stoga sam počeo raditi na tome osjećaju.

Oči su mi bile zatvorene, a zatim se dogodilo nešto doista važn. Vidio sam sebe u
dobi od pet ili šest godina, kako stojim pokraj majčine komode. Gledao sam uvis,
u nju. Ona je stajala ispred zrcala na komodi, u grudnjaku, koji je pucao od
njezinih sisa i podešavala je vrpce na korzetu. Gledao sam i gledao. Zatim sam
odrastao. Taj proces "odastanja" bio je vrlo sličan tehnici koju je Walt Disney
rabio za prikazivanje rasta cvijeća - fotografije vremenskih odsječaka. Drugim
riječima, to se dorastanje dogodilo u trenu - fizički sam postao viši. poput
adolescenta. Zatim sam stavio desnu ruku na bok i izgledalo je kao da se jednu
minutu drsko prepirem s majkom. Zatim sam se okomio na njezine sise. Nisam ih
sisao, nego sam trljao lice o njih, uronio sam lice u njih, trljao njima oči. To je bilo
zapanjujuće. Janov mi je rekao da upitam dijete što radi. Jesam, ali dijete nije
odgovaralo. Vikao sam na njega "Što to radiš?", sa zaprepaštenjem u galsu.

Zamisli, trljati sisama oči. Dječak nije odgovarao, nego je nastavio po svom.
Pričao sam o nekim drugim stvarima, a povremeno bih bacio pogled i promatrao
dječaka. Drugim riječima, praktično govoreći, on je "postojao" u kutu sobe i radio
svoje. Ali za mene je bio vrlo udaljen. Krišom sam iza sklopljenih kapaka
pogledavao što radi (naravno, on je bio u unutarnjem oku u mome mozgu). Zatim
se "smanjio" na veličinu male bebe. Sjedio je na petama, savio se u leđima i
ručicama držao lice dok su mu suze tekle kao potoci. Doslovno su mu iz očiju
tekle rijeke i godine suza. U tome sam trenutku ispričao Janovu događaj koji mi
se dogodio stotinu puta.
117
Kada bih drijemao, vidio sam kako mi se u unutarnjem moždanom oku javljaju
besmislene riječi. Čitao sam ih u sebi. Ali, budući da su bile tako neprepoznatljive
i teške za izgovor, bile su neizrecive. Pokušao sam jednom o tome pisati, i kako je
to ugodno, u priči "Ćelavi Muckybullyfoo". Neke bi riječi mogle biti smlplgh,
oksvjong, hmpli. Tada me Janov tražio da mu kažem riječi koje vidim. Rekao sam
mu da su iza platna ili zavjesa, poput onih što vise u kazalištu. Rekao mi je da
rastvorim zavjese i kažem mu što vidim. Sjećam se da me bilo strah i bilo mi je
teško to učiniti. Na kraju sam vidio nekoliko "riječi" i pokušao ih izgovoriti. Tada
sam vidio natpis koji visi iznad malog povijenog dječaka, sličan napravi što je u
stara vremena u kazalištima bila postavljana na valjak koji bi ženska osoba
okretala najavljujući tako prizor koji slijedi. Na natpisu iznad dječaka pisalo je:
"Dobio sam d' dobivam nih ništa..." Drugim riječima, to je odgovorio kada sam ga
upitao što mu je, zašto toliko plače, zašto lije toliko suza i zašto je tako tužan.
"Dobio sam d' dobivam nih ništa..." bilo je sve što je mogao promucati, reći,
isplakati. Mucmucatireći. Mucmucatireći. Mucmucatiplakati. Mucmucatiplakati.

Čini se da sam tijekom cijeloga toga doživljaja bio svjestan da sam u stanju
"visoko imaginativnog viđenja i doživljaja". To znači da sam znao da sam u
Janovljevu uredu, ali sam promatrao i slušao sve što se događa u kazalištu moga
uma, iza zatvorenih očiju. Proživljavao sam vrlo simboličku predstavu. Istinski
sam je proučavao. Još je malo vremena proteklo, a ja sam popunjavao opis
događaja - dječak koji plače potoke suza. I ja sam u tome trenutku "istinski"
plakao. Tada je Janov upitao: "Što još vidiš?" I to je bilo izvanredno. Vidio sam
ulicu Nightingale, u kojoj sam nekada živio, punu ljudi, ali vidio sam ih poput
filmske kamere, samo od struka prema gore. Dakle, bilo je kao da gledam film o
svojoj ulici punoj ljudi. Deseci njih, rame o rame, hodaju jedni uz druge. Svi su tihi,
bez emocija, natmureni, umorni i nitko ništa ne zapaža. Tada sam shvatio zašto
dječak niakda ništa nije dobio. Ništa je bila ljubav, naravno - to mi je govorio
osjećaj. Nikada niej dobiovao ljubavi, jer nitko ni majka, ni otac - nije imao
vremena za njega. Svijet, svi ljudi hodali su jedan pokraj drugoga, ne obraćajući
pozornost jedni na druge. Svijet je bio prebrz i dječak nikada ništa nije dobio.
Janov mi je rekao da to kažem dječaku, da ga utješim. Pružio sam desnu ruku i
pogladio ga po leđima, ramenima i glavi, i rekao mu: "Što je bilo, bilo je. Ne
pokušavaj shvatiti zašto nisi dobio ljubavi - jednostavno nisi i to je sve. Sada učini
nešto dobro sa svojim životom. Voliš djevojku i živi s njom u ljubavi." Govorio
sam mu i dalje, u istom tonu. Minutu-dvije pričeo sam Janovu o nečem drugom.
Tada se iznenada dječak podignuo i bijesno se zatrčao prema meni. Taj je dječak
stvarno trčao. Činilo se kao da trči kroz godine. Izbezumio sam se, a ne znam
zašto. Počeo sam vrištati: "Makni se od mene, makni se". Udarao sam objema
nogama, ispružio ruke kako bih se zaštitio. Ali stigao je. Sjećam se Janova kako
govori: "Prestani se boriti, prestani se boriti". Govorio sam ne, ne. Sada sam bio
stvarno izbezumljen - stigao je. Odjednom je nestao. Bio je gotovo na meni i
napadao me, a onda je nestao. Otvorio sam oči i rekao, potpuno iznenađen: "Gdje
je? Nestao je." Janov mi je rekao da ga potražim. I jesam - pogledao sam svuda po
sobi, rekao mu gdje sam ga posljednji put vidio. Janov mi je rekao da je dječak u
meni. U duši sam to znao, ali nisam htio vjerovati. Zatvorio sam oči i pokušao
ponovno iscrtati sliku i opet vidjeti dječaka. Stvarno sam se trudio to učiniti, ali,
naravno, nisam mogao. Znao sam gdje je dječak i tko je on. Tada sam se pošteno i
do sita isplakao.

118
Vidio sam svoj život otvoren ispred sebe, možda na vrlo simboličan način, ali
ipak, bio je to moj život i nije bilo nikakve dvojbe. Ležao sam tako osjećajući se
iscrpljeno i pomalo sretno. Osjećao sam se pročišćeno i sretno. Morao sam
prihvatiti da je sve što se dogodilo bilo vrlo stvarno. Mislim da je ovaj primal bio
korak prema smjeru kamo bih trebao ići sa svim primalima. Bilo je potresno, ali
to je tako. Za mene je osjećaj poslije primala bio osjećaj opuštene lakoće. Kao da
sam spustio nekakav užasno težak i bolan teret te da sam sada malo lakši i
slobodniji.

Ipak, danas imam mučan osjećaj da se još uvijek nisam suočio s užasnim,
zastrašujućim stvarima koje sam spominjao u srijedu i četvrtak. Opća tema jest
homoseksualni strah ili nešto takvo i mislim da sam nekako izbjegao ići duboko,
duboko u nutrinu, gdje sam time zarobljen. Ostatak dana proveo sam na plaži,
obavio saj jedan ili dva poslića, a zatim sam se vratio kući. Susan nije pričala sa
mnom, a meni to nije bilo važno. Sve više vidim koliko je bolesna. Ono što me
osobito uznemiruje jest njezina sebičnost, jer me gnjavi iako bi trebala znati
koliko je očajnički važna cijela ta primalna stvar. A ona mi se stalno suprotstavlja.

10. ožujka

Današnja je seansa bila vrlo važna. Doživio sam još jednu "svjesnu komu", kako
bi to Janov nazvao, što je uostalom krasan naziv. U petak sam o tome govorio kao
o "stanju" ili "transu", ili "imaginarnom doživljavanju", o "kazalištu uma". Ali
"svjesna koma" je, naravno, jedini pravi pojam koji obdje treba uporabiti. Počeo
sam tako što sam pokušavao povezati sve što se jučer dogodilo. Bilo mi je teško
dozvati stvarne osjećaje. Počeo me izjedati osjećaj mišičavosti, razdražljivosti i
nemira. Ništa nisam mogao izraziti. Nisam uspijevao. Onda sam dugo šutio. A
zatim sam počeo osjećati smisao onoga što se događalo.

Prvo, znao sam da se ispod bijesa nalazi bol koju nisam želio osjetiti. Ljutnja i
gluma su razarajuće taktike koje rabimo kako se stvarni osjećaji duboke boli ili
povrede ne bi pojavili. Drugim riječima, svi su zaokupljeni povlađivanjem glumi
li ljutnji neke osobe kako se ona nikada ne bi našla u situaciji da bude prisiljena
osjetiti svoju bol. U primalnoj terapiji to znate jer ste to proživjeli na kauču i, ako
želite ozdraviti, nećete bježati od boli/osjećaja. Zato znam da su moji osjećaji bili
zapriječeni. Ali nisam znao kako ni zašto. Samo sam ležao. Zatim sam osjetio
kako i zašto.

Morao sam se pomokriti. Zatim sam osjetio istinu koja mi je govorila da, u biti,
osjećam potrebu pobjeći od osjećaja. Kada sam se sjetio koliko sam tekućine unio
u organizam proteklih dvanaest sati i činjenice da sam u tome razdoblju već pet
puta mokrio znao sam da ne trebam uistinu mokriti. Dakle, stvarao sam potrebu
za mokrenjem kako bih pobjegao od osjećaja neke neproživljene boli u svojoj
nutrini. Istiskivao sam bol kroz spolovilo. Drugim riječima, umjesto da izbacim
bol na površinu, gurao sam je dublje i dalje. To je bilo lako shvatiti i zaprepastio
sam se što to nisam prije shvatio. Onda su i druge stvari počele dobivati smisao.
Činjenica je da su me mnogi ljudi pitali zašto tako često mokrim i na taj način
izaržavali zanimanje za moje zdravlje, a neki su mi dijelili komplimente što mi
mjehur tako dobro radi. Sranje, sranje. Mokrio sam životne povrede i boli.

119
Istodobno se dogodilo još nešto. Kada sam pokušao izdahnuti osjećaj kroz širom
otvorena usta, dignuo mi se želudac. Tada mi se "oteo" slab bronhijalni kašalj.
Sada znam prokleto dobro da nije bilo razloga za bronhijalni kašalj budući da
nisam povukao nijedan dim već dva tjedna. Dakle, i vražji kašalj je bio
subverzivna taktika koju je moje tijelo naučilo kako bi mi odvuklo pozornost od
osjećanja bolnih povreda.

Uistinu sam se zapanjio. Ležeći mirno, sve sam shvatio. Počeo sam povezivati te
važne stvari. Pod jedan, postoji bol. Pod dva, želio bih izbjeći osjećati bol, pod tri,
zato što osjećati znači patiti, znači bol. Pod četiri, moje tijelo "izmišlja" potrebu za
mokrenjem kao subverzivnu taktiku. Pod pet, zato usredotočujem snagu osjećaja
na zadržavanje mokraće. Pod šest, tada sam nesposoban pomoći samome sebi
osjećati jer mi treba ta suspregnuta snaga kako bih zadržao mokraću, koja prijeti
da će izići kroz penis ako se opustim. Osim toga, ne mogu se popišati na Janovljev
kauč. Pod sedam, kako bih bio siguran da su sve moje snage skrenute,
"proizvodim" slabi kašalj. Pod osam, sada se moram usredotočiti na zadržavanje
mokraće i kašlja i nemam snage osjećati, jer bih morao opustiti mjehur, a to ne
mogu. Zato sam se zaštitio od osjećanja tako što sam od svoga tijela napravio
zamku. Samo ležim zapanjen tom spoznajom. Sada se sjećam da sam prije nekih
pet minuta imao taj mrzovoljan, razdražljiv i iritantan osjećaj. Sada se sjećam
rastezanja tijela kao da se oslobađam okova mrzovolje, iako sam se, zapravo,
stavljao u njezin zagrljaj, stvarajući tako za sebe mir. Na taj sam se način
zavaravao godinama. GODINAMA! Naravno, tako sam se smirivao. Ali sada znam
da to nije bila smirenost zahvaljujući proživljavanju boli, nego način da se
uspavam kako ne bih osjetio bol. Ležao sam ondje uistinu zapanjen što sam
shvatio tu istinu o sebi. Ležao sam tako dosta dugo, možda dvadeset minuta, i
postupno se stvarni osjećaj ponovno počeo pojavljivati. Ovoga sam puta sebi
dopustio poći za njim.

Osjećaj je rekao usamljenosti. "Reci mami", rekao je Janov. I jesam. I činilo se da

ona nije sposobna ništa učiniti u tom pogledu. Stajala je ondaje, tužna, pognute
glave, s rukama niz tijelo. Vidio sam je u svjesnoj komi. To je trajalo minutu ili
dvije. Zatim je počela polako odlaziti. Slijedio sam je pitajući se što će se dogoditi.
Vikao sam za njom: "Čekaj, ne idi. Stani. Vrati se." Bio sam svjestan da su mi ruke
ispružene u molbu. Ona je nastavila hodati i vrlo polako nestajati. Zatim mi je
nestala iz vidokruga. A onda su, jednako polako, nova lica krenula prema meni,
ali užasno sporo. Na kraju su počela poprimati izgled Susan i njezine majke, a
zatim samo Susan. Uplašio sam se i povikao: "Ne približavaj mi se". Došla je
ravno i stala pokraj mene, a i moja majka je bila tu. Teško sam disao punu minutu
sve dok se nisam uspio smiriti od straha što sam vidio svoju suprugu kako se
pojavljuje s mjesta s kojega je moja majka nestala.

Sada trebam reći da sam se pet minuta prije toga, čim se osjećaj počeo
pojavljivati, slomio i u jecajima izbacio riječi koje su očito isplivale iz moje
nutrine: "Ne-ljubav - bolesna potreba - oženio sam svoju majku". Izgovorio sam
te riječi nekoliko puta i tada je cijela slika dobila smisao. Kazalište je u mome
umu za mene odigralo činjenicu da sam u drugoj ženi oženio svoju majku. To je,
naravno, bilo zastrašujuće. Ali neće više biti mokrenja toga osjećaja. Osim toga,
kada se jednom nađeš u stanju svjesna kome, želiš je samo doživjeti. Znaš da se
nemaš čega plašiti, jer si već unutra. Teško je ući u to stanje.

120
Dobro, evo sada moje majke i moje žene jedne pokraj druge i svaka mi govori za
moje dobro ili govore o sebi, govore u svoju korist, kako su izvrsne i koliko im je
stalo do mene.

14. ožujka

Danas je petak i bilo je jednostavno nevjerojatno. Ni sam nisam siguran vjerujem

li ono što se dogodilo, ali moram to barem zapisati. Prvo sam ispričao Janovu
kako sam proveo jučerašnje poslijepodne i večer. Bilo je doista sjajno jer sam
proveo oko sedam sati slušajući klasičnu glazbu - češke, rumunjske i mađarske
rapsodije, Enescoova sonate, koncerte i simfonije. Potpuno sam se izgubio u
svakom glazbenom komadu koji sam slušao.

Dizao sam se i plesao, stupao i marširao po sobi. Tu i tamo oponašao zvuk nekih
komada - bio sam orkestar. Nevjerojatno sam se dobro zabavljao potpuno
uronjen u zvučnu dimenziju. Ni za što drugo nisam mario. Nekoliko sam puta
zaplakao, jednom kada sam shvatio da će individualni dio primalne terapije
završiti u petak, zatim kada sam se osjetio potpuno sam u toj sobi s glazbom, a
onda još jednom kada sam poželio nazvati nekoga, a nisam se mogao sjetiti
nijedne osobe s kojom bih želio razgovarati. Osjećao sam se lagano, u biti,
ekstatično. A onda je Susan došla kući i donijela sa sobom potištenost i mrzovolju.
Poslije toga sam se borio s mnogo suprotstavljenih osjećaja, s ljutnjom,
prijezirom, samoćom, razdraženosti, usamljenosti, humorom, egoizmom i
osjećajem bijesa. Doživio sam Susan kao uljeza u moje raspoloženje i u moju
scenu. S njom na sceni više ništa nije bilo isto. Nakon što je otišla spavati, ostao
sam sjediti sam u mraku, razmišljajući o Century Citiyu. Na kraju sam gledao
malo kasnovečernje emisije na televiziji, pa dio filma Gangster, iz oko 1947. Bio
je to neobičan film utoliko što je pokazivao propadanje ljudskog bića, tj. ljudsko
biće koje uništava kriminal (zlo). Da, lijepo.

Noć sam proveo prevrćući se i okrećući. Imao sam sve više simboličkih koma, a
sada i simboličkih snova. Jedan je bio nevjerojatan. Bio sam u golemoj sobi, koja
je izgledala kao plesna dvorana u kojoj se odvijala zabava. Ta je soba bila
višedimenzionalna, tj. morala je imati oko pet dimenzija - možda tri ili četiri
različita plana: ljudi su bili unutra i vani, okomito i paralelno, jedan s drugim,
jedan uz drugoga, jedan na drugome. Bilo je stvarno ludo. Jedava pronalazim
prave riječi da sve to opišem, a i ove koje sam odabrao ne mogu predočiti scenu
koju sam htio opisati. A i stvorenja su bila čudna Bilo je bezbroj ljudi/stvorenja,
odjevenih u čudnovate kostime (ili su jednostavno bili takvi). Jedna je osoba bila
hodajuća meta - crno-bijela meta, druga je bila zeko s mekanim repom, a neka
treća, djevojka s televizijske reklame za Noxzemu. Nekakvo je stvorenje hodalo
kao betonski blok ("kvadrat"), zatim mršavo kozičavo lice pervertita pa djevojka
kojoj su bacili kiselinu u lice. Bilo je još mnogo takvih. Ono što sam gledao bio je
ludi svijet. Razmišljao sam o tome u četvrtak navečer. Razmišljao sam kako će
biti teško vratiti se u svijet besmisla, bolesti i ljudskih štosova. Mogao sam vidjeti
sebe, a ne njih, kako odskačem, jer sam stvarniji. Ta je divovska soba bila
prepuna ludosti s televizije i iz filmova, ljudi iz reklama poput jedne
najavljivačice (koja je bila odjevena u kratku haljinicu s rupom na spolovilu, a
muškarci su joj prilazili, stavljali slamke u spolovilo i pili iz njega).

121
Dakle, evo i mene usred sveg tog ludila, koje je više no simboličko. Nalazim se
u/na/unutar nekog čudnog kreveta, a pokraj mene je nekakav tip odjeven kao
indijski bogataš ili princ. Potpuno je umotan u turban posut bliještećim
draguljima, u sjajnoj odjeći prošaranoj dragim kamenjem. Nešto se otkotrljalo na
mene - to je oblik.

Okrećem se prema tipu i pitam ga: "Tko je to?" On kaže: "To je..." Ne mogu se
sjetiti je li rekao neko posebno ime, ali nešto mi je govorilo da je izgovorio
žensko ime. Kako bih to provjerio, posegnuo sam prema mjestu gdje bitrebale
biti grudi. U ruci mi se stvorila čvrsta mesnata dojka. Zatim sam napao to
stvorenje koje me podsjetilo na krupnu Brueghelovu ženu odjevenu u žutu
pidžamu od flanela. Ona/to je bila poput velikog mekanog ženskastog
medvjedića. Zgrabio sam joj spolovilo objema rukama i počeo ga trljati o moj
penis, a zatim sam se naglo probudio ejakulirajući. Skočio sam iz kreveta, misleći
kako sam zaspao i propustio dogovor kod Janova, ali bilo je tek 6,20!

Nakon što sam sve to ispričao Janovu, pokušao me potaknuti da stvorim isti
osjećaj, da se vratim na prevladavajući osjećaj samoće i usamljenosti. Nekoliko
sam puta pokušavao artikulirati bilo kakav osjećaj iz svoje nutrine, ali se činilo da
se ne mičem s mjesta. Iz iskustva sam znao da se borim sa samim sobom. No moji
su obrambeni sustavi tako istančani i fini da mi je bilo teško prepoznati ih. Tada
mi je sinulo, hoću reći, prosvijetlila me spoznaja. Viknuo sam: "Prestani kašljati,
prestani kašljati!" Nastavio sam, govoreći samome sebi da prestanem s tom
jebenom navikom kašljanja kao načinom izbjegavanja osjećaja. Djelovalo je. Tada
sam uspio doprijeti do nešto stvarnosti. Još sam se osjećao usamljeno. Činilo se
da prekapam po mozgu. Počeo sam dobivati nejasne signale i naznake od
najudaljenijih dijelova tijela, koje su mi govorile da ima nešto što treba osjetiti,
nešto vrlo veliko, i da sam opet na neki način izvrdavao kako bih to izbjegao.To
me držalo neko vrijeme - meškoljio sam se, borio i razdražljivo cendrao. A onda
sam napokon dopustio da me osjećaj obuzme, ili "preplavi", kako je Janov rekao.
Sviđa mi se taj izraz kao zamjena za "potonuti u", jer mi je plastičniji i omogućuje
mojoj mašti da radi kako bih doista mogao pustiti da me to "preplavi". Osjećao
sam oštru bol u srcu, u glavi, na lijevoj strani prsne kosti. Ti su se bolovi
naizmjence poajvljivali tijekom većine sastanaka. Osjećao sam i nervozu u želucu.
Pokušao sam izvući osjećaj na površinu i osjetio da ću povratiti posvuda, po
kauču i po podu. Sada znam da je unutra bio doista loš osjećaj. Govorio sam o
seksu, jer su me znakovi, simboli i riječi pred očima upućivali na seksualne teme.
Govorio sam o Sylviji i kako je prije bilo dobro, a onda mi je postalo usrano.
Pričao sam o svojoj seksualnoj prošlosti općenito, rekavši da jednostavno nisam
bio dobar ili nisam bio dostatno dobar. Govorio sam o tome i o pružanju
prirodnog doživljaja svojoj supruzi, govorio sam o seksu... a onda sam vidio riječi
"obožavanje... mene... obožavanje..." ili nešto slično. Nisam to mogao nikako
povezati. Znao sam da dolazim od nečeg velikog i stvarno sam postao nestrpljiv,
ali povezivanje i spajanje bilo mi je vrlo teško, gotovo uzaludno. Izgledalo je kao
da posrćem. Počeo sam razmišljati o oženjenim parovima koje poznajem. Svakog
sam od njih vidio unutarnjim okom, vidio sam kako je u svakom tom paru žena
jača i dominantnija od svog nesretnog mužića. Rekao sam nekoliko riječi o toj
temi općenito, a zatim sam se osvrnuo na brak svojih roditelja i rekao da je u
tome braku moj stari uvijek bio šef. Vidio sam ga onako kako se mnogi cinici
zamišljaju - pokraj bosonoge i trudne žene. Drugim riječima, žena je bila nitko i

122
ništa. Zatim sam razgovarao o svome stajalištu prema ženama. Cijelo to vrijeme
bio sam na strašnim mukama nastojeći sve povezati.

Onda me Janov natjerao da pričam s mamom, jer sam mu govorio o životu s njom.
Vidio sam da me na neki način lišila seksualnosti ili, točnije, muškosti, ponašajući
se prema meni kao prema djevojčici, govoreći mi da sam "prekrasan", da sam
trebao biti djevojčica, vodeći me u ženske zahode u robnim kućama itd. Janov je
rekao: "Reci joj". Govorio sam joj, pitao sam je zašto se tako ponašala prema meni,
a onda mi je naglo odgovorila da želi svoga tatu (njezin odgovor). Sjela je na pod
prekriženih nogu, pognute glave, s rukama u krilu, plačući. "Hoću tatu..." i tako
stalno. tkoliko sam se uznemirio da sam povikao: "On je mrtav..." i još par takvih
bezveznih fraza. Tada je počela odlaziti. Pozvao sam je: "Vrati se." Zatim je "srela"
moga oca. Bio je prilično udaljen od nje. Još je uvijek plakala za ocem, misleći da
je on "tata", kada ju je moj stari počeo svlačiti. Zatim ju je spustio na pod i počeo
je ševiti. U tome sam trenutku imao mučan osjećaj u želucu - nisam to želio
gledati. Zamišljao sam da bih mogao čak čuti šljapat njihovih spolovila, poput
zvuka stapa koji udara u meku i vlažnu kašu. To je potrajalo, i sve sam ispričao
Janovu. (Drugim riječima, moj je stari obrađivao staru prilično dugo - možda
godinama - prije no što su se vjenčali. Ona je imala gotovo 30 godina kada su se
vjenčali. Kao da je sve ukazivalo na to da je bila "rugoba" i da je zbog toga bila u
opasnosti da će ostati usidjelica, a jedini način da se uda bio je da ju netko
napumpa. Bila je to moja pretpostavka.)

U tom se trenutku dogodilo nešto nevjerojatno. Vidio sam sebe začeta u njenoj
utrobi. Drugim riječima, dok sam vikao na Janova, postajao sam bijesan. Iz te sam
slike razabrao mamu i tatku kako šeću niz aveniju Barbary, a ljudi ih pozdravljaju.
Muškarci dodiruju šešir i kimaju prema mami. U sljedećoj sceni mama govori:
"Ne želim ga..." misleći na dijete u sebi. Stari govori kako će se oženiti. Vidim ih
kako se vjenčavaju u stanu. Pričam to Janovu. U sljedećoj sceni ona je u bolnici,
rađa. Samo što sam ta jebena beba JA. Zapanjen sam, zaprepašten!! To je doista
nevjerojatno. Ni sada nisam siguran jesam li izmišljao, halucinirao ili bio u stanju
svjesne kome. Nadam se da je ovo posljednje točno. Ona vrišti. Liječnik me drži.
Kako znam da sam to ja? Pa, evo mamine vagine i mesnatih bedara. Upravo sam
ispao iz nje. Drugo, rođen sam s pupčanom vrpcom omotanom oko vrata. Mama
viče: "Umri... Ne želim ga... Pustite ga da umre...", takvo nekakvo sranje. Liječnik
viče: "Guši se... pomodrjela beba..." ili nešto slično. U biti, sve se tako uistinu
dogodilo.

Sada, u ovome trenutku, iznenađen sam činjenicom da sam se danas vratio na

prvi dan. Ne mogu posve sigurno reći što je od današnjih doživljaja bio stanje
svjesne kome, a koliko je toga bilo rezultat prekomjerno aktivne mašte ili
sanjarija. Ali mogu reći ovo: na temelju dosadašnjih iskustava sa svjesnom
komom rekao bih da su moji doživljaji danas bili upravo to. Jednom sam, možda
dvaput, bio istodobno svjestan ulaska "druge stvarnosti". Kažem "druge
stvarnosti" jer je stanje svjesne kome stanje stvarnosti u kojemu sam toga
trenutka. Kakve god bile namjere i svrha, u tome sam stvaran. No potrebna je tek
malo grublje izgovorena rečenica "Dobro, Gary" kako bi me vratila u drugu
stvarnost. Ulazak te druge stvarnosti osjećam kada se na kauču počnem boriti za
život, a istodobno mi nešto govori da se kauč nalazi u uredu doktora Janova.
Ovdje sam zastranio, budući dam sam vrlo zbunjen onime što sam danas prošao.

123
Ako je istina da je um sposoban sjećati se čak i prije svjesnog života, tada smo
zbilja zagrizli u nešto veliko.

Bilo kako bilo, počeo sam se panično boriti za život. Sjećam se da su mi ruke bile
ispružene prema stropu. Zvučao sam kao novorođenče: uaaaa.... maaaaa...
gaaaaagaaaa... ili nešto slično. Vikao sam Janovu da se gušim. Bilo mi je teško
usnama oblikovati riječi koje sam želio izgovoriti kako bih liječnicima dokazao
da sam živ. Napokon sam rođen! Disao sam. Ah, sjećam se i da su me držali
naglavce, za nožne članke. Zatim me preplavio mir pa sam se smijao: "Uspio sam...
uspio sam... Uspio sam... živ sam." Teško sam disao i napokon se smirio. Zatim
sam pokušao povezati komadiće. Jasno sam vidio sebe kao neželjeno/željeno
dijete, kao mačina sina/tatu. Zatim sam vidio slike sebe i svoga odrastanja s
majkom. Moram reći da su te slike mene, kako ih se prisjećam sada dok pišem, u
biti fotografije mene i majke i još dan danas se nalaze kod nje. "Rastao" sam na
jedinstven način. Jednom prije, u komi, rastao sam vertikalno. Sada sam rastao,
ali horizonstalno, sa stolića za presvlačenje do kolijevke, od dječjeg krevetića do
kreveta hollywoodske veličine. Bio je to zadivljujuć doživljaj!! No u jednoj sam
sceni vidio kako se moja majka igra s mojim penisom, vrti ga prstima kao da je
igračka. Vikao sam na nju i pitao je što dovraga misli, da sam igračka?? I tada sam
shvatio da me upravo tako doživljavala, kao igračku.

U drugoj sceni nalazim se u krevetu i čujem neke ženske glasove. Pričaju i smiju
se dok kartaju u drugoj sobi. Dok sam govorio, sam sam sebi pokazivao tu sobu
prstom. One su pričale o sinovima i kako se ponašaju s njima, kako se igraju s
njima i onda su se odjednom počele šaliti pričama o tome na koji se način igraju
sa spolovilom svojih sinova. Tu su šalu zatim povezale sa svojim muževima.
Izgledalo je kao da uistinu uživaju u svojim neslanim šalama. Čuo sam dijelove
razgovora: "I ti Bella?... Moja Sam... Moj Solly..." Netko je ispričao šalu. To je moja
majka. Priča da i sama to radi, ali je premalen, ili nešto slično. To se odnosi na
mene, ali ne mogu se sada sjetiti što je točno rekla. Zvučalo je kao da bi i ona kad
bi ga mogla pronaći... Tada mi se pred očima počinje vrtjeti slika iz filma Night
Games. To je film o majci koja ponižava sina izazivajući ga sve dok mu se ne
digne, a kad se dječak počne igrati sam sa sobom ispod pokrivača, ona zbaci
pokrivač s njega, razotkrije ga i vrijeđa ga, tuče ga po prstima i odlazi ostavljajući
ga sama. Sjećam se iste takve scene između moje majke i mene, kako me udara
po prstima i govori: "Ne radi to, Gary" onim svojim svadljivim, cvilećim, grlenim
glasom tako tipičnim za židovske žene. Ne mogu se sjetiti je li mi se to ikada tako
dogodilo. Ako nije, onda ne mogu objasniti zašto mi se ta scena javila u stanju
svjesne kome.

Otprilike u tome trenutku nakratko sam izišao iz toga stanja i lega, zbunjen i
potpuno iscrpljen od toga doživljaja. Ostalo je još mnogo nepovezanih komadića.
Shvatio sam da ću morati ići još dublje i izgrditi mamu prije no što budem opet
spolno sposoban. Ali, ne znam to, samo nagađam. Uvidio sam da u mome životu
nije bilo muškarca kojemu bih se mogao obratiti, kojega bih mogao na pozitivan
način oponašati. Postojao je samo moj stari, koji me sasvim sigurno naučio
dostatno da me sjebe, i mnogo šljakera u susjedstvu, koji nisu bili nikakav "ideal
uspjeha" u koji bih se mogao ugledati. Sjećam se sada, iako je to izvan konteksta,
da sam ne početku današnjeg sastanka pričao o preokupaciji ženama i o snovima
o mojoj teti. Snove o njezinoj golemoj pizdi koja me guta od glave, dok me njezina

124
golema okrugla bedra čvrsto drže u okovima. Sanjao sam da njezina pozda trči za
mnom, na nogama!! Sanjao sam da trčim u njezinu pizdu prekrivenu ružičastim
"pumpericama", da trljam lice o njezino spolovilo... dosta.

To je bilo to. Poslije svega imao sam onaj ustajao suh okus u grlu i ustima, kao da
je cijeli taj doživljaj bio odurna okusa kojega ondaje odakle je došao ima još.

NASUMIČNA POVEZIVANJA U PRIMALNOJ TERAPIJI

15. svibnja

Oko deset sati uvečer, sedmoga ili osmoga svibnja, osjetio sam da sam živ. U
cijelosti sam osjetio svoje postojanje. Osjećao sam ga prekratko, samo pet
sekunda. Ako kažem da je taj osjećaj bio zadivljujući, raskošan, iscrpljujući i
prepun energije, pa i sve to zajedno, neću ni blizu opisati taj stvarni doživljaj.
Nisam siguran ima li u jeziku prikladnih riječi, jer kako bi društvo istinski
neosjetljivih ljudi (sada kada znam što je osjećaj) moglo stvoriti ispravne riječi za
ono što nikada nisu doživjeli? Dok sam opisivao svoj doživljaj, osjećao sam da ga
nije moguće precizno ocrtati. Razmišljam je li problem u tome što još nemamo
jezik kojim bi smo izrazili osjećaje ili to samo po sebi uopće nije problem jer je
osjećaj stvarnost sama po sebi i ne treba ga pretvarati u obične, lažljive riječi koje
je izmislio čovjek?

Osjećati samoga sebe za mene nije bio samo unutarnji doživljaj. Sve je to
sveobuhvatan doživljaj, koji sam osjećao cijelim bićem. Nakon što sam prošao
neke preliminarne osjećaje potonuća bio sam na podu i osjećao nešto čudno u
kralježnici. Osjećao sam i osjećao i osjećao, sve dok nisam rekao da se osjećam
izdignut ili slično. "Ali o čemu je riječ?" upitao me Janov. "Osjećam se izravnato",
rekao sam mu. A onda sam plakao. Plakao sam od čiste ljepote što sam se osjetio
ispravno (cjelovito) drugi put u cijelom životu. Počeo sam povezivati i shvatio
sam da sam se ispravno ili cjelovito osjećao zapravo još samo jednom prije, u
trenutku kada sam rođen. Nije ni čudo što nisam znao kako izraziti taj osjećao -
osjetio sam ga samo jednom, i to prije gotovo dvadeset sedam godina. U samo
jednom poglavlju opisao sam ono za što mi je trebalo dva mjeseca terapije i što
me odvelo do ove razine osjećaja potpune svijesti. Bilo je potrebno mnogo bolnih
sati borbe sa samim sobom, glume i štosova, plakanja i boli u nutrini.

Ipak, da bih se osjećao potpunim, morao sam osjetiti gdje se točno nalazim u
svemiru. Otvorio sam sve kanale. Primjerice, istoga sam trena postao svjestan da
mogu osjetiti čvrstoću i snagu na području zdjelice. Drugim riječima, osjetio sam
svoje tijelo, svoje "ja". Osjetio sam i ravnu kralježnicu. I, kada govorim o
doživljaju osjećaja cjelovitosti, upravo o tome govorim. Sada sam uvjeren da
istinsko i cjelovito zdravlje znači mentalnu ili emocionalnu te fizičku cjelovitost.
Osjećati sebe znači osjećati sve. Ljudsko biće koje sve osjeća vjerojatno može
razviti i sedmo čulo. Razmislite o mogućnosti takve nove ljudske vrste, bića koje
bi bilo kadro osjetiti svoje bolesti i dijagnosticirati ih. Sada sam potpuno zdrav i
više me neće pogađati psihosomatske i psihoneurotske bolesti. Mogao bih,
primjerice, osjetiti rast tumora na unutarnjim organima ili na mozgu. Mogao bih,
vjerojatno, osjećati kako mi se uništava želučana sluznica i spriječiti čir. S druge

125
strane, ako budem potpuno zdrav i cjelovit, možda nikada ne obolim od takvih
bolesti.

Ovako možemo nagađati u beskonačnost. Žalosno je znati da su mi roditelji

uništili priliku da ikada budem takvo super biće, jednako kao što su njima tu
priliku uništili njihovi roditelji i tako dalje u prošlost. Žrtvovani zbog neznanja,
kada dođe red na nas i mi na jednak način žrtvujemo svoju djecu, zbog istog tog
neznanja. Kada jednom osjetite samoga sebe u cijelosti, kada shvatite koji su to
potencijali vašega bića otišlo nepovratno u vjetar, a zatim osjetite i bolnu
ništavnost samoga sebe, osjetili ste istinsku tragediju ljudske vrste u svoj
njezinoj punini.

Iste sam večeri cijelim svojim bićem bio izbačen u nekakvo osjetilno stanje u
kojemu sam na djelić trenutka vidio što bi naša vrsta mogla biti da smo ja i druga
ljudska bića zdravi. Taj je osjećaj tako duboko potresao i zapanjio cijeli moj
organizam, baš kao i osjećaj da sam napokon ispravan. Bacio sam pogled na ono
što sam ovdje napisao i uočio da se izražavam začudno veličanstveno i bogato.
Ne biram riječi. U biti, ni ne mogu ih birati. Ono što mi se događa, čak i sada, jest
osjećaj uzbuđena oduševljenja i frenetična osjećanja menemenemene!

Uvidio sam da postoji potencijal da živimo dugo, možda do stotinu pedeset

godina. Vidio sam kraj bolesti, vidio sam ljudsku vrstu usredotočenu na
znanstvene napore da se iskorijene bolesti. Vidio sam sebe oslobođena od sveg
tog sranja u mojoj glavi. Glava mi je radila ono što glava i treba raditi - moje je
unutarnja glava mogla slobodno rasti, bez smeća iz prošlosti. Vizija takve ljudske
uzvišenosti i osjećaj moje vlastite ništavnosti - moje tragedije - natjerali su me u
plač.

Intelekt je prokletstvo za čovječanstvo. Shvatio sam da me moja dugogodišnja

luđačka potraga za "znanjem", paradoksalno, nije približila znanju, nego upravo
obrnuto. Sada znam da postoji samo jedna vrsta znanja, a to je samospoznaja -
gdje sam, da sam cjelovit i ispravan. Kada sam u tih par kratkih trenutaka osjetio
samoga sebe, osjetio sam i svoju ljepotu, svoju nepotpunu uzvišenost, svoje biće i
svoju veličinu. To znači, a u to sam siguran, da volim samoga sebe. A to je osjećaj
punine, velike punine. I tak kada budem volio samoga sebe mogu voljeti i nekog
durgog. Tada ću imati ljubavi koju ću moći dati. U tome trenutku, kada budem
imao sebe, kada se budem volio uvijek i potpuno, tek tada mogu voljeti ženu i
djecu. Ljubav za mene znači davanje i zahvalnost za primanje (a ne želju i
uzimanje). Za mene uzimati sada znači pružati ruke u pokret uzimanja. Primanje
je samo sposobnost uzimanja bez neurotične želje. Stoga bi primati ljubav značilo
dokinuti uvjetovanju ljubav. To bi značilo da trebamo prestati prisiljavati djecu
da zabavljaju roditelje ili izvode predstave za njih. Primanje je jednostavno
primanje od drugih onoga što nam imaju dati, bez ocjenjivanja, prosudbe ili
uspoređivanja. To znači da ne možemo biti razočarani zato što nismo dobili
dostatno, toga više ne bi bilo. Značilo bi to da znam na čemu sam, jer dopuštam i
drugima da budu ondje gdje jesu, a izbjegavam one koji bi mi mogli nanijeti zlo.
Istina je sljedeća: zdrava osoba mora izbjegavati bolesne ljude, jer je bolesni
mogu sjebavati svojim bolesnim željama. Zbog razočaranja što ga otac ne
obožava kako bi on želio, bolestan šef može otpustiti zdravog radnika. Bolestan
rođak može naštetiti zdravoj osobi ako ona ne pristane na njegove bolesne igrice.

126
To nije sve. Vrlo važno povezivanje koje mi se dogodilo bila je veza mene i mojih
roditelja, sluznice, sluzi, disanja, života, mokrenja, kašljanja, gušenja, fizičkih i
mentalnih bolesti. U protekla dva mjeseca moji su primali uključivali sve te
elemente, ponekad izdvojeno, a ponekad i više njih odjednom. Ali noćas sam ih
sve posložio. Do te nevjerojatno složene, a ipak zadivljujuće jednostavne
povezanosti došao sam kada sam osjetio sve ono što čini povezivanje, a zatim
sam napokon shvatio o čemu je riječ. Iskašljavao sam gustu slinu koja me gušila.
A i nos sam osjećao kao da je neke jebena stvar koju treba propuhati. Drugim
riječima, osjećao sam pun nos. U biti, nos mi je bio čist i prohodan, a zakrčen je
bio nosni prolaz na stražnjoj strani lubanje. Glava mi je bila puna. Tek kada sam
sebi dopustio prepustiti se dubokom i potpunom osjećaju povraćanja i gušenja,
koje se pretvaralo u razapinjanje u prsima, mogao sam izreći osjećaj. Iz mojih
usta je izlazilo "Mama". Iskašljavao sam goleme grumene sranja koje me gušilo
cijeloga života. Za mene riječ "sranje" znači sve nabrojano: odbacivanje,
zanemarivanje, zlostavljanje, vikanje i zbunjenost, udarce, grube riječi mojih
roditelja koji su mi nanosili povrede. Sve je to odvratna okusa i osjećaja. Ali
sranja moje majke usredotočila su se na moju nutrinu. Sada mogu osjetiti što je
značilo moje kašljanje. Proveo sam život gušeći se u sranju koje je pokušavalo
izići iz mene. Kada sam došao na svijet i trebao ljubav, dobio sam sranje (koje
sam već definirao), a to se nastavilo veći dio moga života. Sada sam tu hrpu
sranja osjetio u sebi. Trebam reći i da sam se noćas prvo opuštao. To je vrlo
važno. Prije mi je tijelo uvijek bilo u grču, ukočeno i utegnuto, tj bezosjećajno.
Oslobodio sam svoje tijelo. Popustio sam kontrolu nad spolovilom, crijevima i
plućima. Nikada zapravo nisam bio svjestan koliko sam samoga sebe držao pod
kontrolom. Kada sam napokon postao sposoban potonuti u osjećaj, dopustio sam
sebi da se prepustim tome osjećaju. Cijeloga sam života bio ukočen i utegnut jer
je to bio najbolji način da spriječim da nešto iz moje nutrine ne pobjegne ili ne
iziđe kroz neke tajne otvore. To "nešto" jesu osjećaji pretvoreni u otpad. Sada
kada sam se opustio, a ništa nije izišlo, mogu samo osjetiti veliku količinu sranja
koje se skriva u meni. To nakašljavanje koje sam godinama vuko bilo je
potiskivanje sranja koje se dizalo u grlo. Tada sam osjetio cjelokupni sustav
kontrole: nakašljavanje, šmrcanje i ukočenost. Taj istančani proces, kojim sam
sebe držao ukočenim i nedokučivim, stvorio sam kako bih se zaštitio od povreda
i osjećanja. Sada, prvi put (zapravo drugi) u životu, sve je otključano i otvoreno.
Sada kada ukočenost ne može oslabiti moju energiju i snagu, slobodan sam
osjetiti svoje sranje. A to boli, naravno.

16. svibnja

Svakoga mi je dana sve jasnije da sa svakim novim danom postajem sve

sposobniji biti zdrav, a sve više ljudi istodobno misli da sa mnom nešto nije u
redu. Žena mi kaže da boja i stil odijevanja jednostavno odudaraju od mene. "To
nije Gary kakvoga poznajem", kaže. Isto mi se dogodilo poslije osobito značajnog
primala. Napetost i opterećenje neosjećanja koji su mi se odražavali na licu
nestali su, koža mi se opustila i lice je postalo mladoliko. Već sljedećeg dana ljudi
su me pitali što je sa mnom, jesam li bolestan? Očito je da većina ljudi opsesivno
želi znati što se događa drugim ljudima (ili vole tako o sebi misliti). To je ono što
u našem društvu međusobne odnose (ako ih tako uopće možemo nazvati) čini
glatkima. Čini se da su ljudi sposobni baviti se jedni drugima, prikupljati
informacije, osobine i druge činjenice kako bi mogli stvoriti nekakvu sliku. Ako

127
čovjeku omogućite da učini nešto što nikada prije nije učinio, počet će ga
optuživati da je drukčiji. U biti, možda je samo dopustio svom unutarnjem ja da
se malo pokaže.

17. svibnja.

Počela su mi se događati povezivanja. Prvo što sam osjetio u utrobi bila je agonija.
Plakao sam, želio sam se roditi iznutra (beba Gary, stvarni Gary htio se roditi), ali
nisam mogao prikupiti sve svoje dijelove da izbacim iz sebe plač od kojega bi se
zemlja zatresla. Uspio sam ispustiti samo znažan pisak. Osjetivši da cijeli moj
sustav radi punom snagom, osjetio sam i snagu krika koji je htio izići iz mene.
Nisam mogao pronaći divovsku energiju potrebnu da ga izbacim i shvatio sam i
povezao da je moja bolest moj odabir. Da bih preživio, da bih se ponovno rodio,
trebam samo jedan snažan eruptivni plač iz dubine pluća. Činilo mi se da se dugo
borim. Na kraju sam se digao i otišao u drugu sobu biti sam. Želio sam biti sam, u
svojoj privatnosti i zato sam ustao. Drugi je razlog bio taj što mi se činilo da
čujem razgovore drugih ljudi na nov način, kristalno jasno.

S mukom sam iskašljavao tek ostatke guste sluzi. Bio sam pun sluzi - u utrobi, u
glavi i u nosu. To je to obiteljsko sranje koje sam osjećao gotovo cijeloga prošloga
tjedna. Tada sam, izgleda, povezao i shvatio da ću morati iznijeti zastrašujući
teret sranja prije no što se budem mogao ponovno roditi. Morao sam osjetiti
sranje kako bih ga mogao izbaciti iz utrobe, kroz grlo i van kroz usta. Osjetiti
sranje znači osjetiti želju za mamom i tatom. A željeti mamu i tatu znači biti
bolestan. Bolest koju sada osjećam nije bila samo bolest ludila, nego i fizički
osjećaj bolesti u duši, osjećaj odvratnog okusa nečega što se nalazi na dnu moga
grla - bolesti. Odjednom sam osjetio kako mi se cijelo biće sabilo u divovski krik
koji mi se skupljao u središtu ravnoteže, duboko u trbušnoj šupljini. Tijelo mi je
prikupilo snagu, a kada me krik potresao, savilo se pod pravim kutom. To se
dogodilo u još nekoliko krikova, od kojih je svaki izvlačio bolesnu želju za
mamom i tatom. Dolazili su u obliku guste ljepljive sluzi. Bol u mojoj nutrini bila
je strašna i dugotrajna. I dalje sam zazivao mamu i tatu iz najdubljih dijelova
svoga tijela, a kad god bih uspio izbaciti jedan od tih krikova osjetio sam istu
užasnu bolest - bolesno odbacivanje, bolesnu, beznadnu i beskorisnu želju,
bolesno "ne vide me, ne opažaju me, ne čuju me" i bolestan očaj. Nikada prije
nisam mogao osjetiti nešto takvo, jer bih od toga trajno poludio. Nekoliko
trenutaka kasnije počeo sam osjećati kako se u meni kuha još jedan plač. Skupio
sam snagu i jačinu u nutrini, a kada sam dopustio da me potrese, činilo se kao da
nije u cijelosti izišao. Nisam bio kadar u cijelosti izvući plač za Garyja. Jednaka je
sluz izlazila na površinu, ali se meni činila čista i prozirna. Tada, u trenutku kada
sam osjećao tekućinu na rukama, osjetio sam kako mi se plač vraća u nutrinu.
Osjećao sam ga kao jaje ili, još bolje, kao razliveni žutanjak. Očajnički sam se
trudio izvući ga van jer mi je sinulo da je to sam život. U tome sam se trenutku
osjećao bespomoćno jer sam bio potpuno iscrpljen.

Spavao sam oko tri sata, a zatim sam otišao na grupni sastanak. Bio sam
mamuran, ali se plač skupljao svakih pet minuta i tražio da ga isplačem. Kad god
bih posegnuo unutra, duboko, do samog središta i plakao, osjetio sam trunku
olakšanja u utrobi. Ta zadivljujuća snaga krika potpuno je propuhala zakrčene
prolaze u ušima i nosu. U svakom slučaju, sada sam upravo ovdje - borim se za

128
sebe, borim se da se rodim i borim se za svoj život. Poslije posljednje noći osjetio
sam samo koliko sam bolestan u duši. Primali uklanjaju komade zacementirane
bolesti.

U petak uvečer i u subotu ujutro natjerali su me da osjetim dubinu svoje gluposti

i bolesti. Bio sam na korak do zdravlja. Trebao mi je samo taj jedan krik, a ja ga
nisam mogao skupiti. Najveća bolest koju sam isplakao kasnije bila je tragična
spoznaja da je moć ozdravljenja cijelo vrijeme bila u mojim rukama, a ja sam,
umjesto toga, radije bio bolestan. Sada se borim za sebe, na pravi način i do kraja.
Taj mi je doživljaj izoštrio instinkt i osnažio želju za ozdravljenjem. Zdrava bi
osoba željela nastaviti dolaziti na sastanke utorkom i subotom. Ja sam želim otići
što prije mogu.

20. svibnja

Grupna terapija u utorak navečer bila je za mene dobra, jer je bila vrlo bolna.
Nastavio sam ono što nisam dovršio u subotu ujutro i što sam od tada nakupljao
u sebi. Plač za majkom provalio mi je iz grla i izlazio tijekom terapije. U nutrini
sam osjećao gorko razočaranje i prazninu zato što majka nikada nije ispunjavala
moje potrebe. Znam da sam rođen s cjelovitom potrebom, s potrebom cijeloga
sebe, a već prvi put kada su me odbacili, izbačen sam iz svoga postojanja i tako
sam godinama živio.

Jecaji i suze sinoć su doprli bliže površini. Mislim da mogu osjetiti plač koji se
poajvljuje iz moje izmučene utrobe, iz moga središta. A i zvučao je drukije. Pa
jasno, zvučao je kao plač malog dječaka. Taj je osjećaj u meni izazvao još
nekontroliranog plača. Morao sam shvatiti da sam samo dječak, dijete, zapravo.
Sve to boli, uistinu me boli, i čini se da se ama baš ništa ne može učiniti, osim
osjećati. Ali drago mi je da sam se probio do tih suza jer sam tu mogao u cijelosti
osjetiti agoniju bolesne želje.

24. svibnja

Danas je bio važan dan jer sam plačem uspio otići dublje. Plakao sam
nekontrolirano, iz duše, i to me potreslo. Mislim da je to bio prvi put da sam sebi
dopustio osjetiti snažnu želju i golemu prazninu zbog uskraćivanja tatine ljubavi.
U utorak sam tim putem pošao sa željom za ljubavlju koju nikada nisam dobio od
majke Jecaji su išli duboko, dublje no ikada prije. Budući da je tatino sranje
nakupljeno u mojoj glavi, nos mi se prirodno praznio kao odvodna cijev. Sve suze
koje su mi "branili", sve one suze koje sam šmrkao i vraćao u glavu svih tih
godina sada su ispuhane i uništene i dopušteno im je otplutati. Ono što se ticalo
moje majke skupljalo mi se u utrobi pa je proživljavanje tih osjećaja donijelo
snažno iskašljavanje sluzi i gnjeva koje sam gutao kad god nisam sebi dopustio
da osjećaj iziđe na površinu.

Ali, moj je današnji plač bio takav kao da nikada u cijelom životu nisam istinski
plakao.

Povremeno bi mi sinulo da sam danas plakao onako kako sam plakao mnogo
puta kao dječak. Čuo sam svoju stvarnu tugu, iz stvarne dubine, koju su mi
oduzeli. Sada osjećam strahotnu prazninu. Bio je to plač koji sam morao isplakati

129
za oca, plač kojim sam ga preklinjao da me voli. Na kraju, kada su me donekle
obuzeli mir i tišina, bio sam kadar mirno ležati i pustiti da se svi dijelovi moje
priče sami poslože.

Prošloga petka uvečer stigao sam do nvoe razine osjećaja. Na drugoj je razini sve
intenzivnije, svijest je dublja, bol i patnja življi, čula istančanije, istinkti
ozdravljenja izoštreni, organizam poprima osobine samoizlječenja, umor je
iscrpljujući i sveobuhvatan, percepcija i nagon za bijegom od ludila drugih ljudi
budniji su i mnogo se više uživa u samoći. Pretpostavljam da je druga razina
istovjetna onome što se događalo i ranije, ali s jasnijim uvidom, širim
dimenzijama i većom visinom. Akada se to sve zbroji, osjećate se još jadnije nego
prije.

1. lipnja

Želja za cigaretom tako je lijepa zato što mi nije potrebno ništa drugi kako bih
potisnuo osjećaje. Postao sam razdražljiv i želio sam nešto baciti - to je samo još
jedna u nizu ludosti koja me sprečava da osjećam. I, doista, baš u tome trenutku,
ovdje, u stvarnosti, poajvio se divovski krik. Velik je kao ja i glasan koliko i cijelo
moje biće. Krik sam ja, ali suze koje teku su suze godina, suze koje su godinama
pospremane u nutrinu. Nisam siguran zašto sam baš sada htio vrištati i isplakati
se. Osjećam, ćutim neznatnost, bespomoćnost i pogrešivost.

Proteklih nekoliko tjedana u snovima su mi se događale neke čudne stvari. Ne

samo da mi je teško te snove zapamtiti ili složiti u suvislu cjelinu, nego nisam
siguran pojavljuje li se išta u njima. U biti, cijelo moje spavanje proteklih nekoliko
tjedana bilo je neobično. Kao da sam bio budan i svjestan da spavam, a istodobno
sam znao da spavam. Toliko je to ludo. Jednom sam se ili dvaput probudio
(barem tako mislim) i pitao se: "Jesam li budan?" Spavao sam u takvoj
"dimenziji" iskustva. Sada plačem jer se osjećam još luđim što sve to zapisujem.
Ali stvarno mi se čini da je san za mene nova dimenzija u kojoj će novo čulo,
možda ono nedefinirano sedmo čulo, obavljati svoj posao. U tome se stanju
događaju čudnovate stvari. Ništa ne mogu zapamtiti. Dvaput sam do sada imao
iskustvo da znam da spavam. Drugim riječima, vjerujem da se nešto događa s
mojim umom. Možda opet to nedefinirano sedmo čulo djeluje tijekom sna. Nisam
sanjao da spavam. Spavao sam, a osjećao sam kao da sam iznutra budan dok
moje tijelo spava u krevetu.

2. lipnja

Danas sam osjetio kako me obuzima pokret. Pokret i ritam nekog osjećaja koji
nisam znao imenovati. Na kraju se pojavio osjećaj, tek poslije pola sata ili
četrdeset minuta. Bio je povezan s nekom željom. Nije to bila nekakva osobita
želja, nego neka jednostavna želja. Činilo se kao da mi je cijeli taj osjećaj skupljen
u ustima. Napokon je ta želja ustupila mjesto glasnom zahtjevu. Odjednom sam
osjetio snažnu želju pozvati roditelje, zvati ih, zvati i zvati. To je zazivanje bilo
vrlo snažno, kao da mi život ovisi o tome da me čuju. Osjetio sam kako mi krikovi
izlaze iz najdubljih predjela nutrine, a ipak nisam osjećao ništa, nikakvo
zadovoljstvo. U djeliću sekunde toga ničega, dok sam proživljavao taj osjećaj,
osjetio sam potpunu spoznaju da su me čuli. Zapravo, u djeliću sekunde činilo se
da je moje tijelo već osjetilo prazninu, ali je moj um morao proći tri faze kako bih

130
ih povezao u spoznaju: prvo, da me nisu mogli čuti, drugo, da me nisu čuli i, treće,
da su me čuli. Ovo treće značio je trenutačno povezivanje - čuli su me, ali nisu
sebi dopustili da me čuju, jer im jednostavno uopće nije bilo stalo. Kažem "njima"
jer ta želja, u ovoj fazi primalnog doživljaja, nije bila usredotočena ni na jednog
roditelja posebno. Potpun utjecaj cjelokupne spoznaje, cjelovit osjećaj u utrobi i
povezivanja u umu natjerao me u očajan plač. Suze su same tekle, a s njima mi se
pročistio i nos pa sam prodisao. Tada sam čuo sebe kako jecam. To je za mene
jedini pravi način plakanja, plač iz dubine bića.

Usne, u biti, usta, kao da su mi se odijelila od tijela. Osjetio sam potrebu da sisam.
To mi je bilo vrlo teško zato što je izgledalo kao da me nekakva svjesna sumnja
prekida ili se upliće: "Jesam li osjetio baš sisanje?" Janov me poticao i počeo sam
sisati. Zahvaljujući Janovu, prepustio sam se onome što su moje usne željele. U
utrobi sam osjetio neku neugodu. Samo sam želio mamu ili maminu sisu, to je
bilo sve. Bol u utrobi bila mi je poznata. takvu bol osjetim svaki put kada sebi
odpustim osjećati portrebu/želju za njom. to je bol od praznine. Rasplakao sam
se, a onda u mi usta oblikovala pitanje: "Zašto se nisi brinula za mene?" Već sam
prije osjetio zastrašujuće odbacivanje zbog njezine nebrige, tj. zbog toga što mi
nije davala grudi, nije me podizala na ruke i nije me dostatno često držala na
prsima. (Ključni dio i glavno značenje ovoga doživljaja skriva se u izrazu
dostatno često. Siguran sam da se majka brinula o meni u skladu sa svojim
shvaćanjem, ali ne i u cijelosti u skladu s mojim dječjim potrebama.) A sada sam
sebi, večers, dopustio osjetiti drugu fazu toga odbacivanja - nije ju bilo briga i nije
željela čuti moj plač. I tako sam uobličavao to nijemo pitanje, razvlačeći usta što
sam više mogao. Nisam to mogao vidjeti ni shvatiti. Nijemo sam vrištao: "Zašto se
ne brineš o meni?", shvaćajući da je ona neusredotočena želja od prije sat
vremena sada i stvarno usredotočena na moju majku. Samo sam htio njezinu
sočnu bradavicu, osjetiti je među svojim nestrpljivim, mljaskavim usnicama i
bezubim desnima. I, sada, večeras, vjerojatno tek drugi put u životu, osjećao sam
tu silnu želju u svojoj njezinoj punini. (Prvi sam je put osjetio prije no što sam se
isključio, prije dvadeset šest godina, a drugi put večeras.) Nekako su se svi
elementi potrebni da bih shvatio "mjesto na kojemu se nalazim", u tome trenutku,
sastali. Značenje primala zateklo me nespremna. Kao da je značenje u
iznenadnom i silovitom napadu krenulo iz moje utrobe, probilo se kroz stražnji
dio glave i iskočilo kroz usta. "Ne mogu govoriti", povikao sam. Bilo je očito da je
ta moja želja nijema, jer se dogodila u dobi kada je još nisam mogao pretočiti u
riječi. Tada još nisam znao govoriti. A onda kasnije, kad sam mogao govoriti, bio
sam toliko isključen i zbunjen zbog ljubavi da je nisam ni umio tražiti. Da bih
mogao shvatiti vlastite želje morao sam prvo u cijelosti osjetiti taj zastrašujući
osjećaj u maloga djeteta koje potiho vrišti za ljubavlju. Potpuno sam izgubio
kontrolu nad svime. Noćas sam osjetio ono što nisam mogao sebi dopustiti
osjetiti kao dijete: zastrašujuću, razarujuću prazninu kojom su odgovarali na
moje molbe, jauke i plač i iskrenu djetinju tugu. Osim toga, osjetio sam i spoznaju
da su me čuli, ali im nije bilo dostatno stalo da mi pruže tu ljubav, a osobito moja
majka, čiju sam ljubav - ili nedostatak ljubavi - noćas najpotresnije osjetio.

Dok sam tako ležao sinulo mi je kako bi cijeli moj život uistinu bio znatno
drukčiji da su mi ispunjavali potrebe u dječjoj dobi. Da me barem držala na
grudima i na rukama u trenucima kada je to mome tijelu bilo potrebno...

131
8. lipnja

Pustio sam tijelo da se sažme u cijelosti, da se iz svakoga najudaljenijeg kutka

pretoči u jedan gromoglasan vrisak ili krik ili plač. Činio sam to i prije, mnogo
puta, ali, naravno, nikada nisu čuli. U subotu sam to ponovno činio zato da ne
ostavim ni dašak dvojbe u to da nisam dostatno glasno vikao da bi me čuli. Zato
je moj krik bio tako dubok i tako dugačak. Da sam znao da su me čuli, ali ih nije
bilo briga, bio bih se osjećao usamljeno, a taj sam osjećaj nastojao izbjeći.
Jednako tako, da sam osjetio da se mogu prestati boriti kako bih dobio ono što mi
treba, da mogu jednostavno prekinuti borbu, značilo bi da moram osjetiti
razarajuću spoznaju kako sam uvijek bio uglavnom sam i kako nikada ništa
nisam mogao dobiti. Prestati se boriti željeti roditelje donijelo bi osjećaj
usamljenosti i značilo bi da sam u cijelosti svjestan toga kako jednostavno nije
bilo ničega što bih mogao dobiti, kako nikada nije bilo ničega što sam mogao
dobiti, kako su me na prijevaru natjerali da se izbacim iz života u nastojanju da
od roditelja dobijem nešto što oni jednostavno nisu imali - ljubav.

Ipak sam pokušavao. Prvo, na bolan način, kada sam preklinjao majku, a zatim i
oca. Ni od jednoga nisam dobio ništa. Kada sam se usredotočio na majku, bilo je
trenutaka kada sam mislio da će mi iscuriti mokraća. A onda mi je sinulo da bi to
mogla biti sperma, što je imalo savršena smisla. I opet, sve što sam osjećao bila je
želja za njom, želja mene, čovjeka od dvadeset šest godina, a želja je rasla zajedno
s mojim spolnim nagonom. Zato nemam spolne moći, zaot što je moj penis
podređen mami - u suludoj želji za njezinom ljubavi sve sam podredio borbi da je
dobijem, uključujući i spolni organ.

Proteklih nekoliko sati doživio sam nešto vrlo neobično. Znam da sam se
prehladio, ali se ne osjećam bolesno. Drugim riječima, osjećam se poletno,
živahno i pun snage. Kao da je neko drugo ja prehlađeno, a stvarno ja je ovdje,
uživa slušajući glazbu i piše ovu pripovijest. To mi se nikada prije nije dogodilo,
osim jučer nakratko. Kao da više nema razloga previše isticati bolest, jer ionako
nema mame koja bi na mene obratila pozornost. Zato mogu sebi dopustiti biti
bolestan samo toliko koliko je mome tijelu potrebno da se osjeća onemoćalo. Moj
duh, živi dio mene, ne mora biti bolestan samo zato što je tijelo obuzela lagana
prehlada. Ja sam, naravno, još uvijek bolestan. Ali želim reći da mi se u vrijeme
oba primala temperatura tijela znatno samnjila (u subotu je bila od 38,60C do
370C, a u nedjelju od 37,60C do 370C), a ja sam se osjećao bolje. Uvjeren sam da
sve one male prehlade, viroze i gripe koje sam u životu imao nisu trebale biti
toliko zastrašujuće i teške samo da su me voljeli kada sam rođen...

Shvatio sam da ne postoji nešto poput "napola zdravog bića". Ili si dobro ili te još
uvijek muči neki dio neuroze. Što se tiče obrambenog sustava, i ja sam mislio da
ga moram imati barem malo. Sada to jednostavno nije važno. Nitko me ne može
povrijediti, osim fizički. Zato mi ne treba obrana. Čini se kako neki ljudi vjeruju
da su ljudi većinom zlostavljači. Ne slažem se baš s time. Mislim da mnogo toga
što ljudi čine jest nepodnošljivo, ali i vrlo tužno. Možda su tih nekoliko ljudi koji
tako govore znatno zdraviji od mene i, kada dostignem razinu na kojoj su oni,
možda ću i ja tako misliti. Ali za sada, mogu preživjeti i na ulici. Prestao sam se
intenzivno družiti s ljudima. Otkako sam krenuo na terapiju moj se društveni
život sveo na oko šest večeri u kinu, jednu predstavu, jedan odlazak u restoran,

132
tri posjeta starim prijateljima i tri posjeta roditeljima. A tu su i neredoviti
kontakti. Naš telefonski račun sada je upola manji nego prije, možda čak i za dvije
trećine.

Dogodilo mi se da sada više nemam tako veliku potrebu ni želju za ljudima.

Istodobno, čini mi se zadivljujuće lako biti samo opušten i dobar. Takav nisam
bio nikada u životu. Izvana sam bio gospodin "Žilavi", čvrst momak itd. Sada mi je
nevjerojatno lako nasmijati se znancima, pozdraviti ih s dobro jutro. Osjetio sam
nešto od životne tragedije vlastite obitelji. Živjeli smo tako blizu jedni pokraj
drugih, a istodobno emocionalno kilometrima daleko. Bili smo zatvoreni jedni
prema drugima zbog nepostojanja osjećanja u nama. Ta se duboka tuga u meni,
nekako, pretvorila u mekoću. Sviđa mi se biti nježan. Kako bilo, dok se gledam
sada, shvaćam da za mene nema povratka. Ljudi mogu govoriti što god žele i
komentirati da je strast za cjelovitim zdravljem jednako normalna kao i ludost,
ali ja ću se u sve to ipak sam uvjeriti. Sam sam sebi zaradio čirove jer sam bio
potpuno nenormalan, pa ako su čirovi dio potpunog zdravlja, onda želim i svoje
čirove. Nema povratka za mene. Ne mogu opet biti onaj mrzovoljni, ćudljivi,
nestalni, nestabilni, potišteni, prijetvorni, neprijateljski, zločesti, manipulator i
ustrašeni, površni i prazni lažnjak kakav sam bio prije. I, uz to, nema povratka
pušenju, psihosomatskim bolestima, pretjeranom spavanju ni prekomjernoj
težini. Dovraga s ludošću. Dovraga s prekidima. Dovraga s "obranama".

14. lipnja

Današnji dan označava kraj šesnaestoga tjedna moje primalne terapije. Nisam
siguran koje je pravo značenje toga, ali razmišljam kako se opušteno osjećam i
kako je neobičan onaj osjećaj koji me pratio cijeloga života.

U utorak navečer nisam mogao doprijeti do boli i, kada ponovno razmislim o

tome poslije današnjeg doživljaja, mislim da sam te noći pokušao oživjeti jedan
davni primal, bilo koji davni primal samo kako bih imao primal. Tjedan mi je bio
vrlo dobar, osim što sam bio prehlađen. Moje mentalno/emotivno ja ne priznaje
prehladu, samo moje bolesno i nestvarno ja trpi od prehlade. Mogu zaključiti da
je ovaj tjedan, kao i veći dio prošloga, bio dobar.

15. lipnja

Danas je Dan očeva i, baš kao i Majčin dan prošloga mjeseca, donio mi je istu
raspinjuću bol tragedije mene i moje obitelji. Jednostavno nisam obratio
pozornost na Majčin dan, kao što ni danas neću na Dan očeva. U tome nema
ničega. Kada bih još uvijek tražio osvetu, vjerovao bih da je moje ponašanje
poetska pravda - sjebali su me od prvoga dana života, a sada im vraćam. Ali to je
stvarno ludo - ne postoji "vraćanje milo za drago" ni "osveta". Jednostavno nema
ničega, i to osjećam, a to jako boli.

Ono što tragediju čini još gorom jest to što vidim kako se moji roditelji sve više
trude ne bi li me zadržali uza se. Otkako sam se oženio, obasipali su me raznim
stvarima kako bih ostao pričvršćen, kao što je leptir pričvršćen iglom za ploču.
Prvo je majka rekla: "Zapamti, ovdje ćeš uvijek imati dom". Zatim su se
prisiljavali pisati mi jednom tjedno kada sam bio u Mirovnoj misiji, iako mi
nikada u životu nisu pisali, ni onda kada bih otišao u kamp ili u inozemstvo, u

133
Europu. Zatim su se zadovoljili kušujući mi darove u vrijednosti od deset dolara
za moj i Susanin rođendan, pa za našu godišnjicu i jedan dar od 50 dolara za naše
useljenje u novu kuću. Sranje. Sve to, misle oni, znak je da me vole i cijene, kao
što su mi, tako oni misle, to pokazivali cijeloga života. Zato ne mogu shvatiti zašto
ih posljednja tri mjeseca više ne posjećujem niti ih zovem. Pretpostavljam da bi
voljeli da se osjećam krivim.

Ali, prekasno je sada za to, kao i za mnogo toga. Nakon što sam se satima borio s
osjećajem krivnje u Artovoj ordinaciji i nakon što sam mnoge mučne sate proveo
u intimi svoga ludog uma više ne mogu osjećati krivnju. Ono što osjećam, a to
sam morao osjetiti kako bih ozdravio, jest praznina. Ta je praznina nagrada za
moju očajničku želju za roditeljskom ljubavlju. Dostatno sam daleko stigao da
razumijem sebe i svoje današnje osjećaje.

Razumijevanje je jednostavno osjećanje i povezivanje.

Zato, kada se slavi nešto kao Dan očeva, dan kada mala djeca i dorasli "odaju
počast svojim roditeljima", to nema nikakva smisla. Za mene je besmisleno i dalje
neurotično željeti maminu i tatinu ljubav. To bi značilo započeti novu borbu kako
bismo dobili ono što treba. To je uzaludno. Ja svojim roditeljima ne mogu odati
počast niti ih mogu poštovati. Prihvaćam ih upravo onakve kakvi su uvijek bili -
bez ljubavi i nebrižni. Ali razumijem da su i od njih napravili žrtve u djetinjstvu
na jednak način na koji su oni od mene svojim ponašanjem napravili žrtvu. Nisu
bili toga svjesni. Bili su glupi i nisu shvaćali. Stoga ih ne mogu kažnjavati. Ne
mogu ih mrziti. U biti, ne mogu ih kriviti ni za što, jer onoga dana kada sam
napokon u cijelosti progledao, od toga sam dana ja odgovoran za svoje zdravlje.
Zato su dani popt ovoga tužni jer me podsjećaju na veliku laž u koju su me
uvjeravali. Kako mene, tako i moju braću i moju sestru i cijelo čovječanstvo.
Jednostavno ne postoji ništa, baš ništa. Sretan sam što sam slobodan osjetiti
ništavilo. Jer, da sam još uvijek onako jako bolestan, borio bih se osjetiti značenje,
borio bih se za odobravanje moga darovitog, djetinjastog ponašanja, borio bih se
dobiti ljubav koje nikada za mene nije bilo. Ukratko, borio bih se ostati bolestan.
Ništa nije ugodan osjećaj. Ništa jednostavno jest. I to je sve.

12. srpnja

S današnjim danom završava dvadeseti tjedan terapije. Nisam raspoložen pisati

zaključke o sebi niti nekakvo pseudo-svjedočanstvo koje je samo sebi svrha, ali
ima nešto važno što želim o sebi reći. Prije pet mjeseci bio sam u stanju potpunog
nereda. Napisao sam ranije u ovom dnevniku koji su bili moji kompleksi i moje
ludosti. Danas kada se pogledam i osjećam što sam postigao, mogu reći ovo:

1. Gotovo sam se u cijelosti riješio kompulzivnog ponašanja. Više ne pušim,

strogo sam smanjio unos hrane, ne jedem između obroka. Nikada nisam grizao
nokte ni pio previše alkohola pa to i nije bio problem. Ipak sam izbacio vino iz
obroka. Sada, kada sam oslobođen želje za vinom, ne pijem ga. Nekada sam
mislio da sam, ako pijem vino, "moderan" ili nešto takvo.

2. Rijetko sam ljut. Prije t erapije bio sam neprijateljski raspoložen prema svima
s kojima bih dolazio u dodir, bilo s prometnim policajcima, bilo s učiteljima,
liječnicima, radnicima na parkiralištima i benzinskim postajama, bilo s

134
konobarima i sl. Kada sam imao devetnaest godina ulične su borbe za mene bile
svakodnevna pojava, a nešto manje učestalo nastavile su se i godinu ili dvije
poslije toga. Znao sam ljudima upućivati zle poglede i odvratne riječi i mogao
sam ih sasuti na bilo koga u bilo kom trenutku, i za najmanju provokaciju. Danas
sam, u usporedbi s tim, gotovo mekušac. Ta se preobrazba počela događati
poslije samo dva tjedna terapije. Čak se ne sramim uporabiti riječ mekušac kako
bih sebe opisao. Ja sam samo obična ljubazna osoba. Zbog posla koji radim u
svakodnevnom sam doticaju s odraslim osobama koje se još bore, kao i s
osobama čije su riječi zlonamjerne i potiču na mržnju, ali mene ne mogu
dodirnuti. To mi je prekrasno. Uopće se ne uključujem u prepirke.

3. Loše sam volje samo kada negiram osjećaje. U biti, tako sam rijetko loše volje
da se ne mogu sjetiti kada sam se posljednji put tako osjećao. A nekad sam stalno
bio loše volje. Probudio bih se natmuren i ljutit i uglavnom bih po cijele dane bio
mrzovoljan. Povremeno bih imao vedre trenutke. Sada su svi moji dani uglavnom
stabilni i općenito veseli. To nije izmišljotina niti sam to sebi umislio - to se
jednostavno dogodilo. Ujutro se obično probudim bez budilice i nasmijem se
svojoj ženi. Zaželim dobro jutro ljudima koje poznajem, a nekima se čak i
nasmiješim. Nekim je ljudima to možda prirodna stvar, ali za mene i moju
suprugu to je novo i predivno iskustvo.

4. Svakodnevnim aktivnostima postao sam iznimno vješt i sposoban (a ne

učinkovit, jer su učinkoviti strojevi) i plodan. Drugim riječima, budući da u mojoj
glavi i u mojoj nutrini nema mnogo ludosti koja me tjera na šašavo ponašanje,
mogu odlaziti na posao i odraditi osmosatni radni dan bilo kada od pet i trideset
do šest i trideset sati. Ako tako odlučim, probudim se kasnije i vratim se ranije s
posla. Imam odgovoran posao i jedina sam osoba u struci, u cijeloj zemlji, koja taj
posao može odraditi. Nevjerojatno je da gotovo nitko ne razumije što radim, a ja
sam potpuno izgubio potrebu trčati uokolo i objašnjavati ljudima (odnosno,
roditeljima) što radim kako bih zaradio njihovo odobravanje. Ili me razumiju ili
me ne razumiju, to je njihova stvar. Moje vještine i sposobnosti nisu ograničeni.
Sada sam vještiji obaviti manje popravke po kući, mogu dati precizne savjete ako
ih netko traži i mogu "popraviti" stvari, tako da bude kakve su nekad bile.

5. Život mi je vrlo uredan i stabilan (a ne vrlo organiziran). To može zvučati kao

antiživot, ali upravo je suprotno - "urednost" mi jamči da ću uživati u životu i da
ću imati više vremena za uživanje. Nekada sam u poslovima bio nevjerojatno
šeprtljav, mnogo sam toga radio nepromišljeno i nisam se brinuo o ispunjavanju
obveza - plaćanju računa, parkirnih kazna itd. Sada trošim manje energije i
vremena tko što jednostavno obavim ono što moram. I to je sve. To je pravi način
za samoočuvanje. Budući da sam sebi mnogo vrijedim, budući da sam živ i volim
taj osjećaj, volim se i brinuti o sebi, a to može značiti da sam siguran da će sve što
treba biti obavljeno s najmanje truda i znoja.

6. Često mi se događa da sam "prirodno" inteligentniji. To može zvučati

nategnuto. No nekad sam "mislio" da sam pametan, a danas, kao i posljednjih
nekoliko mjeseci, ja sam svoja inteligencija. Stoga ne moram puniti glavu
informacijama o nekoj temi, osim ako me ta tema uistinu ne zanima, a najčešće
me ne zanima. Kada govorim o inteligenciji, govorim o tome da znam što se
događa sa mnom i gdje sam. Kada to osjećam, onda imam neku prirodnu pamet.

135
Primjerice, tijekom posljednja tri mjeseca pročitao sam samo tri knjige, i to tri
vrlo zabavna romana. Prije sam bio poznat po gutanju knjiga. Za mene je bilo
normalno pročitati tri do četiri knjige tjedno. Prirodno sam talentiran ili sam
naučio čitati brzo i kvalitetno i potpuno razumjeti pročitano. Sada više ne čitam
toliko.

7. Društveno sam neaktivan i volim biti sam sa sobom. Nekada sam uvijek morao
imati nešto raditi, a usamljenost je za mene bila osobina nesposobnih ljudi. U biti,
bilo je potpuno obrnuto. Ja jesam sam, uvijek sam to bio i uvijek ću biti, a osjećati
slobodu samoće je luksuz. Što više napredujem kroz terapiju, moja samoća
postaje sve profinjenija. Pod tim mislim da je za mene biti "sam" prije dva
mjeseca značilo čitati knjigu sam, ležati sam na kauču ili sam šetati. Od toga sam
napredovao u stanje kada sam jednostavno sam sa sobom, drugim riječima, kada
ne radim apsolutno ništa. To znači da mogu samo ležati na kauču, a da ne moram
istodobno slušati glazbu. Sam znači sam i izvrsno je.

8. Uživam u cjelovitom fizičkom zdravlju, jer sam relativno nenapet. Tjelesne boli
i mučnine oduvijek su bile moji vjerni pratitelji. Očekivao bih, i dobio, četiri ili pet
teških prehlada i bronhitisa svake godine. Od siječnja sam samo jednom bio
prehlađen. Godinama sam četiri li pet puta tjedno imao glavobolju. Od početka
terapije boljela me glava samo jednom u tri tjedna. Tada sam samo trebao leći i
osjetiti o čemu je riječ i glavobolja je nestala istoga trena. I pojačana želučana
kiselina bila je stalno prisutna, hoću reći neprekidan izvor boli. Gotovo sam je se
potpuno riješio, s izuzetkom povremenog osjećaja pečenja poslije soka od
naranče ili rajčice, itd. Ne žvačem više tablete kalcija protiv želučane kiseline,
iako sam ih nekada znao pojesti i pola kutije dnevno.

9. Općenito sam budniji i imam nov osjećaj za jasnoću. Ovo može biti nastavak
šeste točke. To znači da sam općenito precizno i živo svjestan onoga što se
događa oko mene. Mogu osjetiti opasnost i razgovore drugih ljudi. Jer, kada
osjećam sebe, mogu predviđati i događaje, gotovo poput vidovnjaka. To ne znači
da mogu ići uokolo i spekulirati, razmišljajući, primjerice "Aha, znam što će onaj
tip reći pa ću onda ja reći to i to". To jednostavno znači da znam i osjećam što se
događa.

10. Nježna sam osoba (za razliku od nekadašnjeg grubijana) i uživam u

nježnostima. Nikada nisam bio takav. Ništa me nije moglo raznježiti. Sada mi se
sviđa brinute o cvijeću i promatrati ga kako raste. Volim slušati dječji smijeh na
ulici. Volim dragati pse. Nekada nisam davao ni pišljiva boba za bilo čiji život,
osim za ljudski. Primjerice, tek sam u 25. godini života prvi put držao mačku u
rukama. Riješio sam se mnogih stvari koje su bile sastavni dio nestvarnog,
zlostavljanog mene i omogućio sam sebi postati stvarno ja.

11. Život nije borba. Nikada prije nisam bio kadar osjetiti tu spoznaju. Za mene,
život ili življenje ne znači pobijediti u borbi ili u bitci, nego upravo suprotno,
odreći se borbe i bitaka. Kad god se počnem boriti (jer ne želim biti beba niti
pokušavam biti nestvaran) zapadam u poteškoće. Sve što trebam učiniti jest
jednostavno postojati, a život može zauvijek biti prekrasan, unatoč usponima i
padovima.

136
To je više-manje sve što želim zapisati. Među ovim bilješkama sigurno ima
dijelova koje bi trebalo još pojasniti. Ja samo znam da sve to razumijem. Dopustio
sam sebi biti nesvjestan načina na koji pišem. Jednostavno se otvorim i prolazim
stranicom - ako smrdim, smrdim, ako izgleda loše, loše je. Moj je prvi korak bio
otvoriti se i ako još uvijek djelujem malo nestvarno, onda je to valjda zato što i
jesam. Ali, bez obzira na količinu nestvarnosti u meni, neizbježnost u mome
životu ima posve nov smisao. Neizbježno je da mi je kraj svih nestvarnosti
nadohvat ruke. Nitko mi ne može osporiti tvrdnju da mi je primalna terapija
spasila život, ali jednako tako nema načina da to dokažem bilo kome drugome.
Dokazivanje je ionako nevažno. Dostatno je što znam da mi se život promijenio
nabolje jer znam da je taj život stvarniji i da svakim danom postaje sve stvarniji -
polako, ali sigurno. I znam da je stvarniji jer, što više osjećam ono loše i
pokvareno, ružnoću i očaj, sve se više osjećam dobro, čisto i lijepo, volim samoga
sebe i pun sam ljubavi. Dijalektika nije bila nikad prikladnija no u ovoj terapiji.

TRINAESTO POGLAVLJE

ODNOS PRIMALNE TEORIJE I DRUGIH TERAPIJSKIH PRISTUPA

Primalna teorija jest konceptualna struktura oblikovana kako bi objasnila

fenomen koji se dogodio u mojoj ordinaciji. Vjerujem da je to jedinstvena teorija,
a ne produžetak ni modifikacija neke već postojeće. No neke je aspekte primalne
teorije moguće pronaći i u drugim psihološkim pristupima. Svrha ovoga poglavlja
jest dati kratku usporedbu primalne teorije i nekih drugih pristupa liječenju
neuroza. Nije mi namjera ovdje cjelovito i sveobuhvatno prikazati i druge
terapijske pristupe, nego ću samo navesti neke njihove aspekte i specifične
tehnike koje su u širokoj uporabi, odnosno, koje su naširoko prihvaćene.
Konceptima uvida i prijenosa posvetit ću posebnu pozornost, budući da imaju
važnu ulogu u brojnim terapijama.

FREUDIJANSKE ILI PSIHOANALITIČKE ŠKOLE

U nekom smislu primalna je terapija napravila puni krug natrag do ranog

Freudova pristupa. Naime, upravo je Freud istaknuo važnost doživljaja iz ranog
djetinjstva i shvatio vezu između potisnutih osjećaja i mentalnih devijacija.
Upravo se Freud sustavno usredotočio na introspekciju i istaknuo važnost
unutarnjih procesa koji utječu na trenutačno ponašanje. Njegovo objašnjenje
obrambenog sustava jedno je od nenadmašnih doprinosa na području
psihologije. Nažalost, ispravke Freudova mišljenja koje su načinili neofreudijanci
prebacile su naglasak s ranog djetinjstva na sadašnje i trenutačne funkcije ega.
Stoga bi ono što neofreudijanci drže naprednim bilo, primalnim jezikom rečeno,
zaostalo.

137
Freud svuda u svojim izlaganjima ističe kako se psihoanaliza bavi proizvodima
nesvjesnoga, a to uključuje slobodne asocijacije i analizu snova. Ja vjerujem da do
nesvjesnog možemo doći izravno i nema potrebe analizirati proizvode
nesvjesnog. U biti, proučavanje tih proizvoda često bespotrebno produžuje
terapiju. Upravo izravnost primalnog pristupa omogućuje znatno skraćivanje
terapije. Kada analitički psiholozi povedu pacijenta, koji leži na kauču, u analizu
snova ili njegovih mentalnih asocijacija, rade upravo ono što će ga spriječiti da se
suoči sa svojim osjećajima. Primjerice, san može upućivati na to da pacijent ima
nesvjesno neprijateljstvo prema majci ili strah od oca. Terapeut će to istaknuti.
Ali mislim da terapeut neće dopustiti pacijentu da ga preplavi taj bijes i da ga
izvrišti bez ikakve kontrole. Prema freudijanskom obrascu, to bi bilo razorno
ponašanje. Ja vjerujem upravo suprotno - da je bijes integrativan, da integrira
nesvjesne osjećaje u sustav svijesti.

Mislim da je svaka analiza bezvrijedna. Jedan je pacijent to objasnio ovim

riječima: "Kada vas analiziraju, onda vas varaju." Još je rekao: "Varali su me
cijeloga života, meni treba doživljaj."

Želio bih objasniti što mislim pod freudijanskom analizom proizvoda nesvjesnog.
Razmislimo još jednom o primalnoj paradigmi. Postoji potreba ili osjećaj koji
osoba ne može ili se ne usudi osjetiti. Osjećaj je zapriječen, a prema van se
poajvljuje nešto simboličko - simboličko mišljenje ili simbolički čin.

Analiza proizvoda nesvjesnog jest analiza simboličkog područja i osuđena je na

skretanje u beskrajnu zavrzlamu simbola, poput snova, halucinacija, lažnih
vrednota, iluzija ili nečeg drugog. Prikažemo li to grafički to bi izgledalo ovako:

Blokirana bol

iluzije
Potreba-osjećaj
lažne vrednote i filozofije

snovi

halucinacije

Razmislimo o tome najjednostavnijim riječima. Krulji nam od gladi. Simbol koji

nam se pojavljuje u svijesti jest misao na hranu, dakle, nešto što će zadovoljiti tu
potrebu. Um će tijelu automatski pokazati ispravne simbole kako bi potrebe bile
neposredno zadovoljene u svrhu osiguranja opstanka. Ali zamislimo situaciju u
kojoj je zabranjeno misliti o hrani. Tada osoba, zbog straha ili boli, misli o hrani
mora nadomjestiti drugim mislima, simboličkim mislima. Ona u svijesti mora
nadomjestiti nešto nestvarno, jer je njezina stvarna potreba, iako blokirana, još
uvijek prisutna.

138
isto je tako i s potrebom za ljubavlju. Dijete ima potrebu da ga grle, da mu pričaju,
ali će ubrzo naučiti da ga neće voljeti. Potreba je prisutna i treba je nekako
zadovoljiti. Zato će ju dijete nadomještati. A svaki nadomjestak, budući da nije
stvaran, mora biti simboličan. Blokirana će se potreba simbolizirati u snovima,
iluzijama, zabludama, nagonu za moći i slično. Svi ti simboli proizlaze iz osjećaja-
potrebe. Ponekad kada više nema otvorenih putova do zadovoljstva, osoba će
pokušati ubiti taj osjećaj alkoholom ili drogom. No i droga i alkohol su simbolički
činovi koji proizlaze iz potrebe. Baviti se problemom alkoholiziranja ili
zlouporabe droge odvojeno od potrebe jednako je kao i baviti se snovima
odvojeno od tjelesne potrebe.

Pokušavam reći da je beskorisno rješavati probleme baveći se samo jednim

proizvodom simboličkog i upravo je zato psihoanaliza toliko mučna i dugotrajna.
Vrijeme je da se spustimo do simbola, da dođemo do potrebe, skratimo terapiju
možda i za nekoliko godina i da pomognemo ljudima da ozdrave.

jedna od središnjih poruka ovoga što sam upravo opisao jest da bi projekcijski
testovi (poput Rorschachova testa, testa tematske spoznaje, testa crtanja osobe
itd.) trebali biti ograničeni samo na rijetke slučajeve. Projekcijski testovi jesu
testovi simboličkih projekcija. Odluka psihologa o tome što se projicira ovisi o
njeogvim teorijskim nazorima. Ako je jungovac, vidjet će jednu stvar, ako je
freudijanac, vidjet će nešto drugo. Sljedbenik Adlerova učenja vidjet će nešto
treće. Sve je to, zapravo, nagađanje. Bez obzira na godine rada na vrednovanju
testova, još uvijek izvodimo zaključak o osjećajima drugog ljudskog bića.
Istodobno, samo on (pacijent) zna što je taj osjećaj.

Glavna razlika između freudijanskih i primalnih nazora vrti se oko koncepta

sustava obrane. Analitičko stjalište jest da je obrambeni sustav nužan i zdrav.
Stoga bi bilo nemoguće pronaći freudijanskog terapeuta koji nasilno provaljuje
tu obrambenu strukturu i razara je kako bi u cijelosti oslobodio nesvjesne
osjećaje. Umjesto toga, on će one osjećaje koji se poajve na površini, unutar
freudijanskog teoretskog okvira, integrirati, objasniti i na kraju i shvatiti.
Značenje osjećaja bi, na ovaj način, bilo izvedeno iz nečeg potpuno osobnog i
svedeno na nešto imaginarno. Zato nigdje u primalnoj terapiji nema
interpretacije. Osjećaj koji želi izići na površinu ima svoje značenje.

Primalno je stajalište da ne postoji zdrav obrambeni sustav. Obrambeni sustavi

su bolesni. Ne želim reći da se u psihoanalizi ne traga za osjećajima. Ali ti osjećaji,
općenito govoreći, nisu primalni. Oni kod pacijenta ne izazivaju konvulzije. Kada
bi pacijent iskazao ovakvu vrstu "histerije", u psihoanalizi bi to uglavnom
protumačili kao rušenje obrambenog sustava i odmah bi poduzeli mjere za
popravak sustava, umjesto da osobu odvedu još dublje u njezinu "histeriju".
Freudijanci vjeruju da se u nama kriju neki destruktivni ili agresivni nagoni koji
zahtijevaju brzu uspostavu ravnoteže kako bi osoba bila društveno funkcionalna.
Radeći unutar takva sustava, freudijanskom bi terapeutu bilo nezamislivo
osloboditi "destruktivne" snage. S druge strane, primalni terapeut izvlači osjećaje
na površinu upravo zato da se kontrolirani obrambeni sustav raspadne na
komadiće. U tome su smislu Freudova i primalna teorija suprotstavljene.
Freudijanci pomažu pacijentu održati određenu kontrolu kako bi sačuvao
(nestvarnoga) sebe, dok primalni terapeut želi potpuno uništiti nestvarno ja

139
kako bi se oslobodilo ono stvarno i bespomoćno ja. Michaels sažeto objašnjava
psihosomatsko stajalište: "Medicina postupno napušta mit o normalnoj osobi...
svi smo barem malo neurotični. Osnovna načela psihoanalize potvrđuju da je
konflikt bit života i da instinktivno odricanje jest cijena koju plaćamo za to što
smo postali civilizirana ljudska bića."

Michaels nastavlja s parafraziranjem Alexandera Popea: "Biti neurotičan znači

biti čovjek". Levine vjeruje i sljedeće: "Normalno... ne postoji", tvrdi on. Primalno
stajalište jest to da je normalnost prirodni poredak stvari, a da je abnormalnost
izopačenje i iskrivljenje prirodnog stanja opuštenosti i unutarnjeg mira. U tome
je bitna razlika. Psihoanalizi treba obrambeni sustav, jer pretpostavlja da se u
osnovi nalazi tjeskoba s kojom se treba suočiti. Budući da u primalnoj teoriji
nema temeljne tjeskobe (ili destruktivnih emocija koja treba odbaciti), nema ni
potrebe za obrambenim sustavom.

WILHELM REICH

Reich je 1942. napisao: "Neuroza nikako nije tek izraz poremećene psihičke
ravnoteže, ona je izraz kroničnih poremećaja životne ravnoteže i prirodne
pokretljivosti". Reich objašnjava da mišićna ukočenost nije tek posljedica
potiskivanja, nego je bitan dio toga procesa: "Pacijenti su se, bez iznimke,
prisjećali kako su u djetinjstvu prolazili razdoblja u kojima su naučili kako
navikamam potisnuti mržnju, tjeskobu ili ljubav (primjerice, zadržavanjem daha,
stiskanjem trbušnih mišića itd.). Te su navike utjecale na njihove životne
funkcije." Reich ističe da neuroze nisu tek psihički događaji, nego da je svaki
psihički događaj ujedno i biofizički.

U njegovu pristupu je bilo važno to što je vjerovao da se biofizičkoj strukturi

može pristupiti samo fizički: "(Moguće je) izbjeći ozloglašeni pristup kroz
psihičke manifestacije i odmah se probiti izravno do pretvaranja, kroz tjelesno
ponašanje. Ako se to učini, potisnuti se afekt javlja ispred odgovarajućeg
sjećanja." Stoga se mnogi današnji reichijanski terapeuti bave nekim fizičkim
načinima uklanjanja tjelesne napetosti. Jedan pacijent, koji se liječio kod jednog
reichijanskog terapeuta, posvjedočio je da su te vježbe često ublažavale napetost.
Ali, budući daih nije slijedilo mentalno povezivanje, očito nisu imale dugotrajan
učinak.

Ipak, reichijanska nam teorija govori neke važne stvari o fizičkim aspektima
neuroze. U svom kasnijem radu Reich je veći dio svoje teorije pretočio u
egzotičan seksualni koncept koji ga je diskreditirao u očima dijela znanstvene
zajednice. Ali ako mu oprostimo tu seksualnu digresiju, uvidjet ćemo da se Reich
uvelike približio primalnom stajalištu: "Sjetimo se gubitka spontanosti u djece,
prvog i najvažnijeg znaka posljednjeg seksualnog potiskivanja u dobi od četiri ili
pet godina. Taj se gubitak spontanosti isprva uvijek osjeća kao 'umiranje' ili
'obzidavanje'. Kasnije taj osjećaj 'mrtvila' može djelomično biti prikriven
kompenzirajućim psihičkim ponašanjem, poput afektirane srdačnosti ili
društvenosti bez istinskih kontakata." Vjerujem da Reich govori o počecima
neuroze. "Umiranje", prikrivanje obranom itd., sve se to pripisuje glavnoj
primalnoj sceni. Čak je i dob u kojoj se događa slična.

140
Reich se u cijelosti usredotočio na pitanje abdominalne napetosti: "U našem
današnjem radu liječenje abdominalne napetosti postalo je tako važno da mi je
neshvatljivo kako je moguće liječiti neuroze, makar i djelomično, bez znanja
simptomatologije solarnog pleksusa". On nastavlja govoriti o tome kako stiskanje
abdomena stvara plitko disanje te kako osoba u strahu zadržava dah stišćući
abdomen.

Reich je vjerovao da nepotpuno disanje ograničava i unos kisika, uskraćuje

organizmu energiju i na taj način, zaključuje Reich, stvara manje napetosti. Ipak
uopće nisam siguran da je to tako, mislim da ne bismo smjeli umanjivati važnost
Reichovih shvaćanja o vezi između disanja i neuroza. Kada prvi put vidim
pacijenta, uhvatim se kako pokušavam odrediti kako diše i odakle mu dolazi glas.

Naveo sam Reichove riječi budući da sam s vremenom počeo vjerovati kako je
psihoterapija pokušala zanemariti tijelo i njegovu ulogu u neurozama. Budući da
je neuroza često bestjelesna pojava (jer dolazi do rascjepa uma i tijela), tretirali
smo je kao da je stvarno isključivo bestjelesna i mentalna. Stoga se uvjetovna
terapija usredotočuje na grupiranje zamisli, a racionalna na nadomjestke ideja.
Ipak, mislim da su moderni reichijanci zalutali u suprotnom smjeru, to jest često
zanemaruju moždane procese traganja za olakšanjem fizičke napetosti. Primalno
stajalište jest da je organizam psihofizička cjelina. Svaki pristup čiji bi učinci
trebali biti dugotrajni i u cijelosti učinkoviti morao bi u obzir uzeti tu cjelinu.

Stoga bi moj prigovor različitim tehnikama, poput terapije dodirom, pokretima

tijela ili plivanjem, koje su osmišljene za "oslobađanje" tijela, bio isti kao i
prigovor tehnikama s kojima sam se susreo u reichijanskoj terapiji. Moje je
mišljenje da se svaki fizički pristup implicitno veže na neurotični proces
"bestjelesnom" tehnikom, gdje su mentalna povezivanja zanemarivana dili
barem nisu isticana i gdje se prema tijelu postupa kao prema entitetu odvojenu
od uma. Mislim da, sve dok su primalne boli duboko skrivene i stvaraju
neprestanu fizičku (i mentalnu) napetost, osoba nije kadra u cijelosti osjetiti
svoje tijelo, osim povremeno. Mislim da je psihički pokušaj toga simbolički.
Navest ću primjer koji je citiran u jednom izvoru: osoba je u krugu, a oko nje su
osobe koje se drže pod ruku. Osoba u krugu dobiva uputu da "probije lanac". To
bi, po mome mišljenju, bio pravi simbolizam. Želim reći da um nije moguće
očistiti od bolnih sjećanja koja vladaju cijelim sustavom jednostavnim vježbama
kojima je cilj učiniti tijelo pokretljivijim i usklađenim. Ta sjećanja djeluju na
razini podsvijesti i nastavljaju slati impulse organizmu upozoravajući ga na
opasnost. Moje je mišljenje da će opasnost opstati sve dok ju pacijent ne osjeti i
dok je se ne riješi. Kada se to dogodi, u organizmu zavlada istinska opuštenost, a
tjelesne vježbe mogu sada i stvarno pomoći i imati trajan učinak. Iste bih
primjedbe uputio i onim pristupima koji se nadaju očistiti um tako što ga
usmjeravaju na "zdrave" misli. Osoba može zanemariti primalna sjećanja i
nadomjestiti ih "sretnim" mislima, ali to neće izbrisati bol. U primalnoj shemi
povezivanje nije samo poželjno nego je i ključno.

Kada pristupamo neurozi, moramo imati na umu ovu etiologiju: što nekoga
godinama i desetljećima čini napetim? Navika? Uvjetovana reakcija na svijet?
Možda, ali mislim da je riječ o nečemu mnogo složenijem od pukog učenja.
Napetost je znak da sustav radi na rješavanju tjelesnih potreba. Sustav je, recimo

141
barem to, neučinkovit, budući da se održava na životu tako što se trudi na
neprikladne načine i ne shvaća da na takav način nikada neće ispuniti potrebe. S
tom isprepletenom mrežom moramo se nositi u cijelosti, a ne samo s njezinim
dijelovima kao što je, primjerice, slučaj s terapijom plesa, gdje se bavimo zasebno
rukama i nogama, ili s govornom terapijom, gdje se bavimo govorom, odnosno,
terapijom alergijske desenzitivizacije, gdje nam je pozornost na začepljenu nosu.
Treba shvatiti da je osjećaj zakrčene glave, primjerice, često tek pritisak koji
tijelo preusmjerava na određeno područje. Moramo se pozabaviti pritiskom jer
će ga, u suprotnom, osoba biti prisiljena stalno oslobađati tako što će neprestano
ispuhivati nos. I tako do kraja života.

BIHEVIORISTIČKE ŠKOLE ILI ŠKOLE UVJETOVANJA

Tehnike uvjetovanja sve su popularnije među terapeutima, osobito u bolnicama

za mentalne bolesnike i na sveučilištima. Nemam namjeru ovdje analizirati
opsežnu literaturu s toga područja, ali ću izložiti neke opće pretpostavke na
kojima počiva uvjetovani pristup. Osnovno je da su emotivni problemi posljedica
nepovoljnih uvjeta učenja. Neuroza, kako se navodi, proizlazi iz potrešnog učenja.
Iz toga proizlazi da je neurotik naučio neke neprilagođene ili neprikladne
reakcije i navike, zbog nagrada ili kazna koje je primao. Te navike ustraju i s
vremenom se učvršćuju. andrew Salter, u knjizi Terapije uvjetovanim refleksom,
navodi:

"Neprilagodba je loše uvjetovanje, a psihoterapija je ponovno uvjetovanje.

Problemi pojedinca jesu rezultat njegovih društvenih iskustava, a promjenom
tehnika društvenih odnosa mijenjamo i osobu. Ne zanima nas otkrivanje slojeva
spoznaja o prošlosti neke osobe, koje nazivamo 'istraga'. Nas zanima dati joj
povratnu spoznaju o njezinoj budućnosti, koju nazivamo 'navike'."

Ovo Salterovo izlaganje predstavlja opći prikaz brojnih uvjetovnih škola, iako se
one i međusobno razlikuju u mnogim pojedinostima. U osnovi, čini se da se
osoba uči biti sretna. Taj se pristup uglavnom bavi načinima ljudskog
funkcioniranja. Pokazatelj emotivnog zdravlja bi, u tome slučaju, bilo
funkcioniranje na prilagodljiv, učinkovit i produktivan način. O funkcioniranju
sam već pisao na drugim mjestima u knjizi i ponovio bih da ono malo govori o
tome kako se osoba osjeća dok funkcionira, te osjeća li uopće. Pacijenti za koje
bismo rekli da sasvim dobro funkcioniraju, promatramo li njihov položaj u
društvu, status ili primanja, rekli su da su se osjećali "mrtvi" i da im je sve što su
radili bilo besmisleno. Jednostavno se događalo, samo po sebi. Stoga mislim da,
dok su ih u djetinjstvu mehanizirala dva vrlo prikladna uvjetovna stroja
(roditelji), koji su nagrađivali neurotično ponašanje, a kažnjavali "zdravo", bol
koju su pritom stvorili nije moguće uništiti promjenom puta kojim se kreću
simptomi ii promjenom ponašanja. Moje je mišljenje da bol neće nestati ako joj
promijenimo smjer izlaza.

U literaturi možemo pronaći mnogo primjera uvjetovne terapije. Primjerice, u

lokalnoj mentalnoj ustanovi na alkoholičarima je primijenjen sljedeći pristup:
postavljen je bar za pacijente. Kad god pacijent popije gutljaj alkohola uređaj
odašilje bezazlen, ali bolan električni udar. Jačina struje postupno se povećava sa

142
svakim udarom, sve dok pacijent ne ispljune alkohol u zdjelu ispred sebe. Tada
se struja isključuje. To se naziva djelotvorno uvjetovanje. Zamisao je da se "loše"
ponašanje, koje treba uvjetovati prema "van", spoji s neugodnim sitmulusom koji
istjeruje neželjenu naviku tako što je čini neugodnom.

Drugi primjer negativnog uvjetovanja jest pokazivanje niza karata grupi

muškaraca homoseksualaca. Na nekim su kartama slike golih muškaraca. Svaki
put kada okrenu takvu kartu, udarit će ih struja. Vjeruje se da će im pogled na
golog muškarca postati toliko bolan i neugodan da će ih odvratiti od
homoseksualnosti. U Engleskoj su s homoseksualcima isprobali pristup
pozitivnim uvjetovanjem. Tražili su ih da masturbiraju do ejakulacije. U tome
trenutku moraju pritisnuti gumb, a na ekranu će ugledati sliku nage žene. I ovim
su se postupkom terapeuti nadali postići povezivanje spolnog zadovoljstva sa
ženom, što bi uništilo homoseksualne sklonosti.

Ti se pokusi temelje na pretpostavci da će osoba steći nove navike asocijacijama -

ugodno, neugodno. I, dok se čini prilično razumljivim pretpostaviti da će ljudi
nastaviti s ponašanjem koje donosi nagradu, a prestati s onim koje ne donosi
nagradu, taj pristup zaboravlja dinamiku iza neurotične navike. Primjerice, kada
je riječ o homoseksualcu, čini se da se zanemaruje zastrašujuće uskraćivanje
ljubavi i golema potreba za zagrljajima i milovanjem u djetinjstvu. Umjesto toga,
pacijenta više ili manje odvraćaju od njegovih potreba ili kaznama istjeruju
njegove potrebe iz njega. To jest, izraz njegovih potreba vraćaju unutra i
potiskuju još dublje, čime produbljuju neurozu. Nije moguće odvratiti potrebu jer
je ona stvarna. Vjerujem da će potreba, kod takvog potiskivanja, pronalaziti
uvijek nove odljeve. Vjerujem da će tehnike uvjetovanja rezultirati povećanjem
napetosti, te sasvim sigurno kasnije prouzročiti stvaranje novih, možda i
ozbiljnijih simptoa.

Ne mislim da je bolest moguće liječiti ako se bavimo simptomima. Želimo li

izliječiti neurozu, moramo se pozabaviti potrebama. Uvjetovni se pristup ne bavi
napetošću.

Primalni se pristup od uvjetovnih metoda razlikuje gotovo koliko i od svih drugih.

Umjesto da promatra osobne strahove kao zasebne pojave, primalna terapija
vjeruje da je osoba puna straha. Primalna se terapija bavi unutarnjim procesima,
dok se uvjetovne metode bave očitim ponašanjem. Stoga u primalnoj terapiji
nećemo rješavati trenutačni strah izdvojeno od svega drugoga, nego ćemo ga
promatrati kao posljedicu nečega iz prošlosti. Tako, kada se bavi fobijom,
primalna će teorija istaknuti da je osjećaj (u ovom slučaju strah) uvijek stvaran,
ali je kontekst simboličan. Osoba se, primjerice, ne boji stvarno visine, nego
nečega drugoga što ne razumije. Teorija uvjetovanja bavit će se, u nekoj mjeri,
prisutnim simptomima, dakle, strahom od visina, i nastojat će postići da se osoba
u takvim situacijama što više opusti. Primalna terapija nastoji stvoriti ispravnu
vezu sa strahom. To je, vjerujem, poveznica koja uklanja općeniti strah i potrebu
da se usredotočimo na nadomjeske.

Nekim je metodama uvjetovanja implicitna pretpostavka da su ljudi više ili

manje strojevi čije je ponašanje ili ukorijenjeno ili iskorijenjeno izvanjskom
manipulacijom, bez upletanja svijesti. Tehnike uvježbavanja u školi ili u vojsci
izgledaju kao produžeci te filozofije. Pretpostavka je da se neurozu može trajno
143
promijeniti čak i ako osoba nema pojma što je izazvalo njezino iracionalno
ponašanje ili koji su ga uvjeti zaustavili. Nastranu s neslaganjem na psihološkom
području, zarinut sam zbog sve većeg prihvaćanja sadašnjih tehnika uvjetovanja.
Stajalište da su ljudi jedinke kojima se može manipulirati na ovaj ili onaj način
dio je sveprisutnog Zeitgeista. Znak je to da je čovjek dehumaniziran i da su
osjećaji, svrha i intelekt tek drugorazredne stvari o kojima mislimo u utrci za sve
većom proizvodnjom i za postizanjem boljih rezultata. Mislim da je mehaničko
ponašanje prema ljudskim bićima dio suvremene bolesti i da je upravo takvo
ponašanje pripomoglo nastanku neuroza. Bojim se da bi globalna mehanizacija
društva ogla apsorbirati ili progutati i psihologiju. U takvom se ddruštvu
simptomatički učinci, kao što su, primjerice, prosvjedi studenata, kao i oni osobni,
istjeruju tehnikama kažnjavanja, a da nitko nije postavio ključno pitanje zašto.

Da bi razumjeli simptome, moramo istražiti uzroke. Moramo imati na umu da

ljudi imaju prošlost.

Možda je djelomično problem i u tome što su se tehnike uvjetovanja

primjenjivale na životinjama, a zatim su se ekstrapolacije radile na ljudima. Ali
ljudi nisu životinje.

Vjerujem da je teorija uvjetovanja imala važnu ulogu u povijesti obrazovanja i

psihologije. A osobito na području učenja i obrazovanja. Sigurno je da postoje
neki osobiti uvjeti koji unapređuju, odnosno inhibiraju učenje. Teorija učenja
može nam biti od pomoći - kako ljudi uče, u kojim uvjetima i u kojoj dobi - sve su
to vrijedna područja istraživanja. Ali ne vjerujem da paradigma učenja može
pravilno ocijeniti složenost neurotičnog procesa. Potrebe su fizičke koliko i
mentalne i ne shvaćam kako je moguće zanemarivati potrebe i istodobno
dopustiti nekome da misli kako se uistinu bavi nečim što ima veze sa živcima.
Neurotični proces je u cijelosti psihofizički, dok je proces učenja primalno
mentalan. Stoga, bavimo li se isključivo mentalnim sustavom, ne možemo
kvalitativno promijeniti psihofizički sustav.

RACIONALNA ŠKOLA

Racionalni pristup je posljednji izum Alberta Ellisa. Racionalna se terapija često

ne klasificira kao bihevioristički pristup, iako su im neke tehnike slične.
Primjerice, racionalni terapeut može potaknuti homoseksualca da se upusti u
homoseksualno ponašanje dok izgovara rečenice poput: "Volim žene i ne bojim
se. Volim seks." Važno je ponašanje. Očekuje se da će se navike mijenjati kada se
spoji "željeno" ponašanje s ispravnom mentalnom asocijacijom. U biti, racionalna
škola vjeruje da neurotik sebi govori pogrešne stvari. To jest, da on sebi
nesvjesno ponavlja rečenice koje uzrokuju neprilagodljivo ili iracionalno
ponašanje. Kada postane svjestan tih rečenica i promijeni ih i nešto racionalnije,
vjeruje se da će uslijediti i promjena u ponašanju. U nedavno objavljenoj brošuri
Albert Ellis kaže:

"Pristup (Racionalnog) Instituta temelji se na uvjerenju da osobe mogu naučiti

živjeti racionalno ako svjesno uvide da njihove samodestruktivne emocije i
ponašanje proizlaze iz njihovih nelogičnih razmišljanja. Takve osobe biosocijalno

144
usvajaju te ideje, zatim ih internaliziraju i neprestano ponavljaju. Terapeut
pomaže pacijentu izazvati ta samozavaravajuća uvjerenja primjenom tehnika za
modifikaciju ponašanja."

Mislim da razlog zbog kojega ljudi žive iracionalno nije u nelogičnim filozofijama.
Ponašaju se iracionalno zato što im u djetinjstvu nisu dopustili da se ponašanju
racionalno i u skladu s vlastitim potrebama. Moje je mišljenje da su ljudi u biti
racionalni. Procjenjujem da se iracionalne filozofije javljaju kako bi objasnije ili
"racionalizirale" neurotična ponašanja. Kada osoba negira svoju istinu, prisiljena
je izgraditi mrežu "neistina". Ponašanje prema vlastitim istinskim osjećajima
očito je inherentno racionalan trud, a kada postprimalni pacijenti napokon osjete
istinu, postanu sposobni usvojiti racionalni pristup prema mnogim stvarima u
životu i bez opširnih znanstvenih rasprava. Zašto to nisu shvatili prije terapije?
Zato što negirati osjećaje znači negirati percepciju i shvaćanje. Negiranje čini
nadomjesna (lažna) vjerovanja nužnima.

Ellis spominje "razarajuće" emocije. Pojam razarajućih emocija možemo pronaći

u mnogim teorijama. Ne vjerujem da ima emocija koje uništavaju osobnost.
Radije bih rekao da osobnost uništava negiranje osjećaja. Osjećaji ne mogu
uništavati osobu, oni joj pripadaju. Ono što se često smatra destruktivnom
emocijom - ljutnja - jest posljedica negiranja boli. Osobu uništava nedostatak
osjećaja, a nedostatak osjećaja omogućuje uništenje drugih osobnosti.

Ako je istina da se neurotik ponaša iracionalno zato što sebi govori pogrešne
rečenice, zašto onda mnogi od nas mogu izgovarati prave rečenice i svejedno se
neće promijeniti? Pušač može govoriti da će 70% svih pušača umrijeti od raka
pluća, a i dalje će pušiti svoju kutiju cigareta dnevno. Alkoholičar se može svaki
dan zaklinjati u istinu da alkohol ubija jetra i svejedno pijuckati svoje piće.
Homoseksualac može govoriti da, zapravo, voli žene i dalje imati seks s
muškarcima. Ako mrzi žene, onda ih mrzi. Njegova mržnja nije racionalna. To je
generalizacija davnog i pokopanog primalnog osjećaja, koji se, po mojoj procjeni,
ne može promijeniti sve dok se ne osjeti i ne riješi. Odbojnost koju
homoseksualac osjeća prema ženama može biti posljedica dugogodišnjih užasnih
odnosa s majkom. Mržnja može biti racionalna kada se stavi u pravi kontekst.
Imate li homoseksualca koji u osnovi mrzi svoju majku i tražite od njega da sebi
kaže da voli žene, to bi mu, po mome mišljenju, pomoglo u pretvaranju i još više
produbilo njegovu neurozu.

Jedan primalni pacijent koji je prošao racionalnu terapiju ovako opisuje svoje
liječenje: "Sjećam se kako sam jednom rekao liječniku da sam užasno uzrujan
zato što me je dečko ostavio. Rekao mi je da je moje ponašanje iracionalno i da
moram sebi govoriti kako doista mogu živjeti bez njega i da mi ne treba ljubav
kako bih preživio. Na neki način sve je to zvučalo kao kršćanski nauk. Morao sam
se praviti da se osjećam onako kako se nisam osjećao. Bez obzira na to što sam
sebi govorio, doista nisam mogao sebe uvjeriti da mogu žvijeti bez svoga dečka.
Sada razumijem i zašto. Osjetio sam što sam od njega nstojao dobiti - skrbna
oca."

Mislim da temeljna razlika između primalnog i racionalnog shvaćanja jest uloga

osobne filozofije u neurozi. Ellis vjeruje da se ljudi ponašanju u skladu s
dubokom, ali nesvjesnom filozofijjom koju treba osvijestiti. Primalno stajalište
145
jest da su filozofije usvojene na način na koji se osoba bavi svojom boli. Drugim
riječima, osoba koja je iskrena i otvorena prema samoj sebi uglavnom će imati
jasne ideje, stajališta i filozofiju.

REALITETNA TERAPIJA

Ono što držim bitno pogrešnim u bilo kojoj terapiji koja se usredotočuje na
sadašnjost i istovremeni sukob jest to što zanemaruje pacijentovu prošlost ili čak
mogućnost da postoji prošlost iza neurotičnog ponašanja. Realitetna je terapija
danas naširoko prihvaćena iz dva razloga. Prvi je razlog to što je riječ o
jednostavnoj terapiji, privlačnoj onima koji se ne žele gnjaviti istraživanjem
dubljih predjela ljudske duše. Drugi i još važniji razlog jest taj što se savršeno
uklapa u kulturalnu modu - isti onaj kulturalni Zeitgeist koji, po mome mišljenju,
i stvara neurozu, odnosno, u koncepte djelovanja i odgovornosti. To je pristup
koji možemo opisati kao: "Skupimo se i učinimo nešto" - nema veze kako se u
svezi s tim osjećaš. Snažno se ističe "odgovorno" djelovanje. A ta odgovornost je
uvijek prema nekome ili prema nečemu drugome, a ne prema sebi. Realitetna
terapija, po mome mišljenju, izbjegava pravi realitet - pacijentovu stvarnost. Ona
od pacijenta traži da se suoči sa svijetom u kojemu on zapravo ne obitava niti
može obitavati sve dok ne osjeti što ga to tjera na njegovo ponašanje.

Slijedi priča pacijentice koja vrlo jasno ukazuje na razlike između primalne i
realitetne terapije:

"Prije tri i pol godine bila sam na rubu emocionalnog, živčanog sloma i počela
sam ići na realitetnu terapiju. Pročitala sam knjigu Realitetna terapija i iz nje
naučila da neuroza nastaje kada osnovne ljudske potrebe nisu ispunjene. Prema
autoru, te su potrebe sljedeće: voljeti i biti voljen, osjećati da smo vrijedni sebi i
drugima. Da bi bili vrijedni, kaže knjiga, moramo održavati zadovoljavajući
standard ponašanja. To postižemo tako što činimo ono što je stvarno, odgovorno
i ispravno. Taj je koncept bio u skladu s mojim razmišljanjima i odgovarao mi je
pa sam mislila da će biti jednostavno ozdraviti budući da je cijeli moj život
rukovođen stvarnim, odgovornim i ispravnim ponašanjem. Imala sam dvadeset
dvije godine, radila sam kao profesor engleskoga jezika u srednjoj školi i bila, što
bi ljudi rekli, 'društveno prihvatljiva'. Ali, gdje sam pogriješila, zašto sam se
'raspadala'? Mislila sam da će mi realitetna terapija pomoći otkriti moje pogreške.

Tijekom terapije razgovarala sam o uznemirujućim odnosima s obojicom mojih

mladića i s roditeljima te o svopćoj razočaranosti životom. Terapeut je pažljivo
slušao dok je sjedio iza imšozantnog stola koji je bio između nas, u masivnom
kožnom stolcu. Cijelo je vrijeme pušio. Rješenje moga problema činilo se vrlo
jednostavno - trebala sam pronaći osobu kojoj bi stvarno bilo stalo do mene i
koja bi mi ulila osjećaj vrijednosti. Implicitna pretpostavka u svemu tome bila je
da su mi potrebni signali izvana, a ne iz mene same, da bih znala da me cijene.

Pri kraju svake seanse terapeut me pitao: 'Dakle, što ćete poduzeti kako biste
popravili svoju situaciju?' Nevoljko sam davala odgovore za koje sam mislila da
su ispravni - pokušat ću manje viđati momka, bit ću ljubaznija prema roditeljima,
bolje ću se uključiti u svoj posao Kada pogledam unatrag shvaćam da sam na taj

146
način samo učvršćivala istu onu 'društveno prihvatljivu' ulaštenu masku koju
sam nosila cijeloga života i iza koje se skrivala vrlo nesretna prava ja. Znala sam
koji su odgovori točni i igrala sam tu igru 'terapeut-klijent' nepomična i
ravnodušna lica. Uvijek sam bila izvrsna učenica i terapija je bila samo još jedan
predmet koju ću naučiti dobro odraditi.

Unatoč dobrim ocjenama koje sam postizala na terapiji (zaradila sam

terapeutovo odobravanje), shvatila sam da je znatno jednostavnije donijeti
odluku o tome da ću se promijeniti negoli biti kadra uistinu se promijeniti. Nisam
bila sposobna provesti svoju tjednu odluku pa sam, protumačivši to kao zastoj u
liječenju, prekinula terapiju. Dva mjeseca poslije toga udala sam se za svoga
momka, a poslije šest mjeseci smo se i rastavili, nakon što smo se oboje groko
razočarali. Vratila sam se na terapiju, uvjerena da je moj neuspjeh posljedica toga
što nisam slušala terapeutove savjete od početka. Tada smo odlučili da ću
zauvijek napustiti supruga, pronaći novi posao, započeti život ispočetka i tražiti
nekoga tko će me doista moći voljeti. Pronašla sam novi posao i privremeno sam
skrenula misli s problema. No poslije tri tjedna vratila sam se suprugu. Tada sam
ga počela vući na terpiju (kao 'uvjet' da ponovno budemo zajedno). Seanse smo
provodili vičući jedno na drugo. Takvo međusobno rješavanje napetosti pomoglo
nam je uvjeriti terapeuta u to kako bismo trebali dolaziti na individualne seanse.
Počeli smo slijediti terapeutove upute i ubrzo smo uspostavili ozračje slično
zatišju - prije ili poslije oluje.

Što se tiče otuđenja od roditelja, napokon sam uvjerila majku da pođe samnom
na terapiju. To nam je bila prva i posljednja zajednička seansa. Sat vremena
koliko je trajalo, ona je propovijedala i bjesnjela da ju ne cijenim, da sam nekada
bila 'dobra djevojčica', te da se osjeća povrijeđeno i 'odbačeno'. Terapeut je
predložio da zaboravimo prošlost i poboljšamo sadašnjost. Iako me roditelji i
dalje nisu razumjeli, iako su i dalje bili hladni i kritični, uspostavili smo
'društveno prihvatljivu' fasadu odnosa roditelja i kćeri. Rekla sam terapeutu da
se viđam s roditeljima. I ta je zadaća bila uspješno obavljena.

U tome trenutku, unutar obrasca realitetne terapije, moje su osnovne potrebe

bile ispunjene. Uvjerila sam samu sebe da me vole i moj suprug i moji roditelji,
iako sam istodobno osjećala mučnu prazninu i tugu u duši. Mislila sam ili, bolje
rečeno, 'znala' sam da vrijedim jer sam imala posao i supruga. Kada smo započeli
terapiju suprug je bio nezaposlen, a sada ima dobar posao. Oboje smo činili ono
što je bilo 'stvarno, odgovorno i ispravno'. Ipak, nije bilo stvarne sreće ni
iskrenog zadovoljstva, nismo imali mira. Uspjeli smo postaviti čvrst poklopac na
žučljiv bijes unutar sebe. Dovršili smo terapiju sposobni nositi se s takvim
životom i funkcionirati.

Godinu dana poslije toga za suprugom sam pošla na primalnu terapiju. U tih
godinu dana stalno smo se silovito svađali. Bili smo prepuni gorčine i očaja.
Nekoliko sam puta razmišljala i o samoubojstvu. Realitetna me terapija jedva
'naučila' mijenjati ponašanje, ali se uopće nisam oslobodila izvora jada. Bilo je
jasno da je sva ta terapija samo odgodila neizbježno suočavanje s mojom duboko
skrivenom bolesti. Danas osjećam svoje boli iz djetinjstva i na putu sam prema
ozdravljenju, a ne prema postizanju privremenog olakšanja.

147
Razlike između tih dviju vrsta terapije vrlo su mi jasne. Dok bih u realitetnoj
terapiji tijekom cijele seanse intelektualizirala i verbalizirala, ukratko, srala, sada
uzmem vremena koliko mi je potrebno da osjetim svoju bol. Što više boli osjećam,
to je manje imam. Sada shvaćam da mi ne treba savjet izvana, nego da moram
osjećati svoju bol. To će mi pomoći. Savjet izvana samo će me prisiliti da
prihvatim standard ponašanja koji mi je nametnut odozgo, neovisno o tome tko
sam i kako se osjećam. To je standard neurotična društva, a na žalost cilj
realitetne terapije jest vladati se prema društvenim standardima. Ukratko, treba
raditi ono što je 'stvarno, odgovorno i ispravno'. Realitetna me terapija, a to je
prava ironija, održavala nestvarnom, budući da sam hranila proces koji je
podržavao moju nestvarnost. S druge strane, u primalnoj terapiji agresivno
ljuštim slojeve svoga nestvarnog ja, svoju fasadu i svoju slatku masku. Ne gradim
kako bih bila kadra 'nositi se' ili 'funkcionirati', nego uništavam svoje nestvarno
ja kako bih postala u cijelosti osjetilno ljudsko biće.

Realitetna terapija tvrdi da osnovne ljudske potrebe može zadovoljiti bilo koja
osoba ili broj osoba. Na taj bih način zauvijek ostala neurotična jer bih nastojala
tražiti ono što nije moguće naći, iako samo trebam roditeljsku ljubav. Primalna
terapija ide u srž stvari - samo su moji roditelji mogli ispuniti moje dječje
potrebe. Ne očekujem više od supruga da mi ispuni potrebe koje mi otac nije
ispunio. Kada ozdravim bit ću slobodna dopustiti suprugu da bude ono što jest, a
ja ću ga znati voljeti zbog onoga što je, a ne zato što bi mi mogao nadomjestiti
tatu.

U realitetnoj terapiji moja je neuroza učvršćena jer je terapeut postao moj

surogatni otac. Bio je ljubazan, nježan, pažljiv i slušao me onako kako to moj otac
nije nikada učinio. Zato sam postala ovisna o terapeutu, a ne o sebi samoj. Na taj
bi način terapija trajala unedogled, bez mogućnosti da mi se stanje popravi.
Nisam se uvjerila u istinitost premise realitetne terapije po kojoj će pacijent koji
može vjerovati da je vrijedan terapeutu moći taj model vrijednosti preslikati i na
odnose s drugim ljudima. U primalnoj terapiji osjećala sam rezerviranost prema
terapeutu. Osjećala sam samo sebe, svoju samoću i istinu da nema nikoga tko bi
se brinuo za mene, osim mene same.

Primalna me terapija natjerala da se suočim s onim što me učinilo bolesnom i

nije me poučavala kako da preusmjerim svoje neurotično ponašanje. Realitetna
terapija bi me natjerala da odbacim svoju prošlost i da mi postane nevažna za
sadašnjost. Primalna terapija, pak, shvaća da prošlost ne može biti mentalno
'zaboravljena'. Prošlost trebam probuditi i prisjetiti je se. I, što je još važnije i
ključno za izlječenje, trebam je osjetiti kako bih bila slobodna imati sadašnjost.
Prvi put u životu vjerujem da će se praznina unutar mene popuniti i da će teška
zavjesa boli spasti s moje vanjštine."

TRANSCEDENTALNA MEDITACIJA

Transcendentalna meditacija je pomodno ludilo među studentima, glazbenicima

i umjetnicima, a promiču je indijski jogiji, poput Maharišija Mahešija Jogija.
Meditacija uključuje ponavljanje mantra (na sanskrtu, osobna poruka između
čovjeka i njegova Boga, poput "Neka mi se Bog smiluje"), uz duboku

148
koncentraciju isključivo na prikaz Boga, zanemarujući sve vanjske ili unutarnje
smetnje. U to su uključene i vježbe disanja, tako da neposredno prije dostizanja
vrhunca ili "transcedencije" osoba gotovo prestaje disati. Sve to izvode među
cvijećem, u laganim haljama, obavijeni opojnim mirisima. Cilje je postići
jedinstvo s Bogom i pronaći vrhunaravno opuštanje koje se osjeća kao
blaženstvo. Cilj meditacije jest transcendirati svjetovne osobe i dostignuti
duhovnost sa svrhom samoostvarenja.

Osnivač reda Ramakrišna Vivekananda ovako opisuje svrhu meditacije:

"Najveća pomoć duhovnom životu jest meditacija. U meditaciji se lišavamo svih

materijalnih uvjetovanja i osjećamo našu božansku prirodu. Što manje mislimo
na tijelo, to bolje. Jer tijelo je to koje nas vuče u pad. Vezanost za osobe ili stvari i
poistovjećivanje s njima donosi nam bol. Tajna je u sljedećem: 'misliti da sam
duh, a ne tijelo, i da je cjelokupni svemir sa svim svojim odnosima, sa svom
svojom dobrotom i zlom, samo slijed slika i scena na platnu, a ja sam samo
svjedok."

Jedini način na koji mogu opisati meditaciju jest nazvati je antiprimalnom. Ona
uključuje odvajanje, umjesto povezivanja, negiranje sebe, umjesto osjećanja
samog sebe i vjeruje da je rascjep uma i tijela nužan. Čini se da je meditacija po
svojoj prirodi solipsistička, budući da ništa ne postoji u stvarnosti osim kao slika
na platnu.

Ne želim reći da ljudi ne bi trebali rabiti meditaciju za opuštanje. Jedan je

pacijent godinama bio viši Vedanta redovnik i tvrdi da je 12 godina ponavljao
svoju mantru i vježbao transcendentalnu meditaciju te da se često dovede u
stanje blaženstva. Ali krajnji rezultat sveg tog blaženstva bio je potpun slom i
potreba za terapijom.

Možda ovdje trebamo dati neka objašnjenja. Vjerujem da u stanju blaženstva

osoba potpuno potiskuje samu sebe i predaje sebe fantaziji (božanstvu)
vlastitoga bića, da dolazi do spajanja s proizvodom osobne mašte i gubitka
stvarnosti. To stanje potpune nestvarnosti jest društveno institucionalizirana
psihoza, sama po sebi. Primjerice, kada bi nam pacijent rekao da se spojio s
Bogom, da su on i Bog jedno, posumnjali bismo u njegov zdrav razum. Ali kada
taj proces odobri neka religija, često previdimo njezinu inherentnu iracionalnost.
Moramo imati na umu da osoba može svakodnevno meditirati, a svejedno neće
biti kadra smanjiti potrebu za meditiranjem.

Demon napetosti ipak se nekako poajvljuje iznova svaki dan i traži da ga se

istjera meditacijom - obredi, cvijeće i halje doimaju se kao pomno razrađen
prolaz kroz površno opuštanje, jer za pravo opuštanje nisu potrebni obredi. U
biti, obredi su najčešće znak da je osoba opuštanje pretvorila u borbu. Istinsko
opuštanje znači samo biti svoj. Ne vjerujem da je moguće površno biti svoj. Ili
jeste ili niste svoji.

EGZISTENCIJALIZAM

149
Egzistencijalizam je još jedna struja suvremene psihologije o kojoj ću ovdje
govoriti. Cilj toga pristupa jest razriješiti neke freudijanske teze o iskustvu iz
ranog djetinjstva i istodobno prućiti dinamičniju strukturu od one koju daje
terapija uvjetovanjem. Egzistencijalisti ističu sada i ovdje. Egzistencijalizam se
bavi ljudskim postojanjem. Ne može se tvrditi ni da je egzistencijalizam sustavan
terapeutski pristup, budući da je stvorio samo nekoliko provjerljivih hipoteza, ni
da je metodičan pokušaj razvoja sustavnog pristupa. Umjesto toga,
egzistencijalizam je u biti filozofski i crpi snagu iz onoga što su pisali Sartre,
Binswanger i Heidegger.

Vodeći egzistencijalist današnjice svakako je Abraham Maslow. I on i Carl Rogers

imali su znatan utjecaj na suvremenu psihologijsku misao. Obojica vjeruju da
postoji nagonska potreba za psihološkim zdravljem i to nazivaju
samoostvarenjem. Maslow vjeruje da taj nagon nije moguće definirati, nego se o
njemu može zaključivati samo promatrajući ljude.

Maslow na neurozu gleda kao na bolest nedostatka. Neurotiku, dakle, nedostaje

ono što mu je potrebno kako bi se ostvario:

"Svako ljudsko biće ima u sebi dva skupa snaga. Jedan skup naginje sigurnosti i
obrani od straha i nastoji se vratiti unatrag, boji se odrasti, boji se neovisnosti...
slobode i izdvojenosti. Drugi skup snaga upućuje ga prema cjelovitosti samoga
sebe, prema povjerenju u vlastite snage dok se suočava s vanjskim svijetom i
istodobno prihvaća svoje najdublje, stvarno i nesvjesno ja."

Na cjelovitost gledam kao na nešto s čim smo rođeni, iako bih se složio s
Maslowom da postoji potreba da budemo stvarni ili cjeloviti, tj. da budemo ono
što jesmo. S druge strane, ne vjerujem da unutar nas postoji nešto slično
osnovnoj, neurotičnoj i regresivnoj snazi. Ona se javlja samo kada ne možemo
biti ono što jesmo. Ne vjerujem da je strah, a osobito ne strah od odrastanja,
temelj ljudskog funkcioniranja.

Neuroza je za Maslowa temeljni sukob između obrambenih snaga i tendencije

rasta. On tendencije rasta vidi kao: "Egzistencijalne i utkane u najdublje dijelove
prirode ljudskog bića". Zbog potrebe da čovjeka promatraju u svjetlu borbe,
mnoge teorije ljudsko ponašanje postavljaju kao konstantnu dijalektiku između
negativnog i pozitivnog. Stoga Maslow vidi potrebu za sigurnošću kao
"najvažniju potrebu, primarno nužniju od samoostvarenja". Prije no što se osoba
izloži opasnosti i izrazi se, mora osvojiti ili zadovoljiti svoje snažnije potrebe za
sigurnošću. Sukob postaje temeljna paradigma rasta. Po meni, sukob nije
temeljan ni inherentan. Naprotiv, mislim da je neuroza rezultat pritiska na
prirodnu sklonost organizma da raste i razvija se. Čini se da ne postoje stvarni
dokazi o tome da postoji potreba za sigurnošću ili temeljni strah od neovisnosti i
slobode. To se može uzeti kao opis nekih ponašanja među neuroticima, ali držim
da bismo morali biti oprezni ako poželimo takvo ponašanje imputirati nekim
konstitucijskim ili genetskim čimbenicima.

Ono što Maslow govori u nekom je smislu slično freudijanskom stajalištu,

konkretno, da postoji temeljna tjeskoba koju treba prevladati. Potrebu za
prevladavanjem tjeskobe on naziva potrebom za sigurnošću. Ali nazivi očito ne
mogu odvući Maslowa od demonske slike čovjeka.

150
Možda je to stoga što psihološke teorije gradimo na promatranju neurotika koji
često u sebi imaju mnogo demona koje treba ubiti.

Nismo nezreli i neurotični zato što imamo nepotpune potrebe, nego zato što naše
stvarne potrebe nisu ispunjene. U svakom slučaju, ne mogu shvatiti kako bi nas
takve posebne potrebe zauzimale samo djelomično. Svaka je potreba potpuna.
Kada potrebe nisu ispunjene, mi smo nepotpuni.

Maslowljev samoostvariv čovjek jest osoba sposobna za vrhunske doživljaje - za

one bezvremenske i besprostorne događaje gdje se osobnost transcendira, a
osoba postiže stanje slično nirvani. Egzistencijalistička literatura obiluje
raspravama o vrhunskim iskustvima - imati u nečemu vrhunaravno iskustvo
doista je primamljivo. Mnogi bi od nas voljeli transcendirati jad i sivilo
svakodnevnog postojanja. Ali Maslow nije objasnio kako to točno potižemo i što
je to, u biti, vrhunaravno iskustvo. To je, po svoj prilici, mističan doživljaj. Budući
da u Maslowljevu radi nema preciznih primjera, oslonit ću se na opise
vrhunaravnih iskustava dvojice pacijenata koji su prethodno bili na grupnoj
egzistencijalističkoj terapiji. Prvi je muškarac koji je nekoliko dana bio u
depresiji. Pri kraju sedmodnevne depresije posjetio ga je prijatelj i pozvao da
pođe s njim na planinarenje. Popeli su se na strmu planinu i bio je oduševljen. Taj
doživljaj je nazvao, bez namjerne igre riječi, vrhunskim iskustvom. Što je učinio?
Uklonio je depresiju. Iskoristio je svoju obranu. Je li transcendirao stvarne
osjećaje uključene u depresiju? Sumnjam. Ti su osjećaji samo na neko vrijeme
odloženi u stranu.

Drugo vrhunsko iskustvo dogodilo se tijekom tzv. golog maratona. (Grupna

terpija tijekom koje se osoba rješava inhibicija skidanjem odjeće) Taj je
muškarac išao od jedne do druge osobe u grupi. Svaka ga je osoba gladila i
milovala. Odjednom je osjetio toplinu po cijelom tijelu. Nazvao je to "trenutkom
jedinstva s čovječanstvom". Što je to, zapravo, bilo? Dobio je ono što je mislio da
mu treba - malo topline i ljudskog milovanja. Ali bio je to samo trenutačan
doživljaj, nepovezan s velikom boli neispunjenih potreba cijeloga života.
Dodirivanje u grupi smirilo je njegove bolne napetosti i na taj mu način
omogućilo da transcendira ono stvarno. Njegova je nirvana bila nestvarna.
Mišljenja sam da je transcendencija ono što neurotici rade cijelo vrijeme -
transcendiraju stvarnog osjetilnog sebe. Kakvagod bila ta nirvana koju sebi
umišljaju, riječ je o nestvarnom stanju. Njima je zapravo potrebno iskustvo
poniranja u stvarnog osjetilnog sebe.

Potraga za vrhunskim iskustvom često se čini kao još jedna borba da se pronađe
nešto jedinstveno u inače jednoličnoj i dosadnoj egzistenciji. To je dio nestvarne
nade.

Potraga za vrhunskim iskustvom često se čini kao još jedna borba da se pronađe
nešto jedinstveno u inače jednoličnoj i dosadnoj egzistenciji. To je dio nestvarne
nade.

Ako je stvarnoj osobnosti dopušteno iskazati se u punom svjetlu i ako su je takvu

prihvatili roditelji, ne vidim razloga zašto bi je itko želio transcendirati. Osobe
koje uspješno završe primalnu terapiju nikada ne govore o vrhunskim
iskustvima o kojima priča Maslow. Svi su vrhunci sravnjeni, budući da ih njihove

151
neuroze nisu odvele u euforiju ni u dubok očaj. Biti potpuno svoj spektakularan
je osjećaj.

Egzistencijalisti pokušavaju poći od osnovnih tjeskobnih negona i istinsktivnih

snaga i usredotočiti se na postupak samoostvarenja, dakle, od nagona koji nas
vode do zdravlja. Rollo May i njegovi suradnici objašnjavaju jedan dio
egzistencijalističkog stajališta:

"Neurotika karakterizira njegovo zatamnjeno... i zamagljeno postojanje i

ponašanje za koje nema posljedica. Cilj egzistencijalizma jest da pacijent doživi
svoje postojanje stvarnim." To je slično cilju primalne terapije. Ali sam rječnik
egzistencijalizma zamagljuje stvarnost kojom se bavimo. Što je to postojanje? Što
znači da je nečija egzistencija zamagljena?

U središtu egzistencijalizma jest predanost. Cilj je pomoći pacijentu da se istrgne

iz egzistencijalističke praznine i da se uteče nečemu pozitivnom i naprednom.
Egzistencijalisti drže da osoba svoj smisao dobiva predanošću. Ali, kako bi se
osoba prdala nečemu mora postojati osobnost koja će se predati. Neurotik je
rascijepljen od većine svojih djela i stoga, po definicji, ne može cijeloga sebe
nečemu predati. Poslovan čovjek potpuno predan svome poslu obično nastoji
natjerati svoje nestvarno ja da radi i, ako osjeti što je radio, vrlo vjerojatno više
neće potpuno biti predan svome poslu.

U kliničkom smislu, egzistencijalistička su stajališta slična racionalnoj školi.

Homoseksualac će dobiti osjećaj svoje heteroseksualnosti bude li predan
heteroseksualnom činu. Ali ja vjerujem da neuroza nije samo pitanje onoga što
osoba čini. Neuroza počiva u onome što osoba jest. Osoba može imati desetke
heteroseksualnih veza, ali će i dalje biti homoseksualac, budući da je riječ o
osjećaju i o potrebi za ljubavlju od osobe istog spola. Čin, sam po sebi, neće
odagnati tu potrebu. "Latentni" homoseksualac koji nastoji odagnati svoje
homoseksualne sklonosti (zanijekati čak i želju za roditeljskom ljubavlju) jednim
heteroseksualnim činom za drugim, i sve to bez ikakva rezultata, je zabluda.
Osoba se možda nikada neće ponašati homoseksualno, ali će se takvom potpuno
osjećati (vidi poglavlje o homoseksualnosti). Drugi čin je za neurotika uvijek
moguć, ali će to imati malo utjecaja na njegovu neurozu.

Egzistencijalisti uglavnom raspravljaju o predanosti osobe, o njezinu ponašanju

sada i ovdje i o njezinoj filozofiji. Ne vjerujem da će rasprava promijeniti nečije
"biće". "Biće" za mene znači osjećanje. Rasprava je često (u neurotika) nešto što
se nalazi iznad osjećaja. Ona osobu drži "mentalnom" kako ni u kom slučaju ne bi
mogla osjetiti svoje istinsko "biće".

U društvenim znanostima "zbližavanje" se odnosi na pokušaj nekih teorija da se

spoje s drugim teorijama i tako ojačaju svoj položaj. tako vidimo freudijanske
teoretičare kako oblažu svoje koncepte kontekstom teorije o učenju ne bi li svoju
teorijdu učinili održivom. Ili ćemo imati suprotnu situaciju - teoretičari učenja
pokušavat će svoj pristup učiniti "dinamičnijim" tako što će u matricu učenja
unositi dinamičnije koncepte Freudova nauka. Ali ta pomirba razlika između
različitih teorija često je prividna i vodi do "statističkih" istina, a ne toliko do
bioloških. To znači da smo, objašnjavajući Freuda različitom terminologijom ili
pojašnjavajući teoriju učenja dinamičnim rječnikom pronašli samo prihvatljiviji

152
način izricanja iste stvari. Ne mislim da će odviše pomoći razgovori o strahu od
kastracije terminologijom pristupa i izbjegavanja, ako strah od kastracije ni ne
psotoji.

Pogledamo li na povijest psihološke misli od početka 20. stoljeća vidimo prvo

naglasak na rano djetinjstvo i usredotočenost na introspekciju. Nasuprot otme,
biheviorističke teorije ili teorije učenja izbjegavaju introspekciju i rano
djetinjstvo i usredotočuju se na ponašanje. Zatim je bilo pokušaja
neofreudijanaca da osuvremene freudijanske teorije analizom ega, s fokusom na
pacijentove obrambene strategije u sadašnjosti.

Od svih modifikacija Freuda koje su se činile vrlo naprednima čini se da je rani

Freud, usredotočivši se na prošlost i raščišćavanje postojećih problema
istraživanjem ranog djetinjstva, bio najbliži primalnim stajalištima.

Primalna se teorija znatno razlikuje od biheviorističkih koncepata. Biheviorizam

sažima simptome, pokušava prilagoditi ili izbaciti netvarno ponašanje iz
ravnoteže. Takav pristup djeluje na nestvarno ponašanje, a ne na uzroke, i zato
ne može dovesto do stvarnih promjena.

Primalna teorija tvrdi da čovjek nije skup obrazaca ponašanja ni nakupina

obrambenih mehanizama od unutarnjih demona ili instinkata. Kada osoba može
doživjeti svoje primalne želje i potrebe bez straha od gubitka ljubavi, ona
doživljava sovje "biće". Ako to ne može, ona, da uporabimo egzistencijalistički
koncept, "nije biće". Ne vjerujem da bilo kakav poseban napor, sublimacija ili
kompenzacija može neurotično ne-biće pretvoriti u osjećajnu osobu. Da bi bio
ono što jest, neurotik se mora vratiti i osjetiti što je bio prije negoli je prestao
"postojati". Jedan je pacijent to ovako objasnio: "Da biste bili ono što jeste,
morate biti ono što niste bili."

Moje je stajalište da zadovoljstvo ili sreća, koji su često cilj psihoteraije, nisu
posljedica akumuliranih uvida ni pjevušnja nekih stihova i recitiranja mantra niti
proizlaze iz prihvaćanja "pozitivnih" navika. Ako je cilj terpije pomoći pacijentu
da se osjeća cjelovit, moje je mišljenje da je to moguće postići samo kada je
pacijent kadar otkriti svoje pravo ja. Sreća koju potigne naše nestvarno ja bit će
upravo to - nestvarna. Prava sreća, stoga, znači da je nesreća iz djetinjstva
razriješena i uklonjena.

Mnogo mi je terapeuta reklo da su svjedočili slučajnom primalu, osobito tijekom

maratonskih (cjelonoćnih) grupnih terapija. Mnogi su takve primale tretirali kao
histeriju pa su požurili utješiti pacijente i smiriti njihove osjećaje, umjesto da im
pomognu povećati osjećaje. Da su kao smjernicu imali primalnu teoriju, možda bi
se te histerije pretvorile u nešto značajno. Cilj maratonskih terapija je, općenito,
konstruktivan i, iako to čudno vuči, mnogi terpeuti tijekom maratona "zaborave"
svoje teorije. Općeniti cilj maratona ejst zamoriti obrambeni sustav pacijenata.
Ponekad im to i uspije. Ali bez prave ideje o onome što se događa maraton se
često pretvara u igru iscrpljivanja, tijekom koje pacijenti puknu, slome se i plaču,
zatim postanu bliski i intimni, ali ipak ne stvaraju ključna primalna povezivanja,
koja bi maraton mogla pretvoriti u trajan doživljaj.

153
U posljednje je vrijeme sve popularnija jedna vrsta maratonske terapije koja se
zove goli maraton. Strukovna udruženja koja organiziraju radionice često traže
pomoć stručnjaka za tu tehniku. Goli maraton je uobičajena grupna terapija, ali
se obavlja bez odjeće. Ona ističe puteno i često se djelomično provodi u bazenima.
Tijekom tih seansa ima mnogo milovanja i nježnosti kako bi članovi mogli "dobiti
osjećaj" druge osobe. Općeniti cilj golog maratona jest pomoći ljudima da odbace
umjetne zapreke koje ih razdvajaju, da se oslobode srama svoga tijela i da se
bliže. Taj je pristup dio cjelokupnog koncepta da ljudi uz pomoć nekih tehnika
mogu naučiti osjećati, postati osjetljiviji i puteni te naučiti prihvaćati svoje tijelo.
Takav pristup može dati zanimljiv predah u inače monotonu životu, ali ne
vjerujem da ikoga može učiniti osjetljivijim. Činjenica da je riječ o putenom
iskustvu ne čini taj postupak terapijom.

Ponovo bih istaknuo da ne možemo dobiti osjećaj druge osobe. Prvo naučimo
osjetiti same sebe, a zatim osjećamo sebe osjećajući druge. Stoga, ako osoba ima
zaprječene osjećaje, može dodirivati i osjećati drugu osobu cijeli dan koliko ju je
volja, a svejedno neće doživjeti osjetilno iskustvo.

Biti senzualan znači biti otvoren vlastitom osjetilnom sustavu. Kada to ne bi bilo
tako, frigidne bi žene, koje glume seksualni promiskuitet, neprestanim
dodirivanjem, milovanjem i osjećanjem mogle napokon biti zadovoljene. Ali velik
je broj takvih žena koje se žale kako su neprestano gladne dodira, ali svejedno
nisu kadre ništa osjetiti. Mmoramo jasno razlikovati površni doživljaj od
unutarnjega. Da bi se osobe zbližile, prvo ih treba zbližiti s njima samima, s
njihovim osjetilnim bićem. Uništimo li unutarnju blokadu, koja zaprječjuje
osjećaje, razorit ćemo i prepreku među ljudima.

Postoji stajalište da će međusobno skidanje odjeće ljude nekako lišiti

obrambenog stava prema drugima. Možemo to potkrijepiti sljedećim:
obrambeno stajalište prema drugima primarno je obrana od samoga sebe pa je
onda svejedno je li osoba odjevena ili naga. Ne shvaćam kako bi unutarnji procesi,
koji su započeli u djetinjstvu i traju cijeloga života, mogli biti promijenjeni izvana,
promjenom odjeće. Čini se da neki ljudi vjeruju u bajku, tj. da će se u osobe koja
obavi neke radnje s hlačama ili haljinom unutarnje prepreke, koje psotoje
godinama, nekim čudom srušiti.

Ovoj sam temi posvetio dosta prostora kako bih objasnio razliku između
unutarnjeg i vanjskog doživljaja. Kada te razlike ne bi bilo, mogli bismo zamisliti
ljude kako leže na podu u grču i ispuštaju krikove i pogrešno misliti da im se
događaju primali. Moramo imati na umu da procesi koje će u neke osobe
prouzročiti temeljne promjene moraju proizići iz osjećaja te osobe. Taj se tijek
mora odvijati iznutra prema van. U suprotnom, osoba može prolaziti različite
procese i snažno se boriti, a pritom nimalo ne promijeniti osnovne osjećaje.
Netko može pokazati svoje nago tijelo i osjećati se skriven ili se odjenuti i biti
potpuno izložen. Kada se osjećajna zapreka napokon ukloni izvanjski podražaji
prodiru u cjelokupni sustav. Tada će vježbe za osjetila, poput stajanja na svježoj
travi radi proširivanja osjetilnog iskustva, imati smisla. Stajanje na svježoj travi
imat će stvarnog smisla kao dobar osjećaj, a ne kao kakav mističan i nadnaravan
doživljaj.

154
PSIHODRAMA

Ima psihoterapeuta koji naveliko u grupnim terapijama rabe psihodramu.

Psihodramu bih opisao kao igru "kad bi". Pacijent preuzima ulogu koju mu je
odredio terapeut i glumi "kad bi" bio netko drugi ili kad bi bio on sam u posebnoj
ulozi, kao, primjerice, kad bi se suprotstavio svome šefu. Pacijent može preuzeti
ulogu svoje majke, oca, brata ili profesora. Ali, naravno, on nije nijedna od tih
osoba. Zato mora navući masku i pokušati se osjećati kao nekto drugi, iako se
obično ne osjeća ni kao on sam.

Psihodrama se može iskoristiti u ograničenom smislu. Primjerice, možemo je

koristiti za opuštanje na grupnoj konvencionalnoj terapiji. No, u biti, psihodrama
samo daje osobi još jednu nestvarnu ulogu koju mora igrati, iako sve to vrijeme,
već godinama, igra ulogu samoga sebe. Prestavu u ovome slučaju vodi terapeut.
Mislim da je neurotik ionako prečesto prisiljen glumiti i skrivati svoje stvarne
osjećaje u predstavi strave i užasa koju su napisali, režirali i vrlo loše producirali
njegovi roditelji.

Magična i indirektna zamisao o psihodrami jest da će osoba, ako može u

predstavi govoriti protiv majke, biti sposobna to učiniti i u stvarnom životu.
Uloga će se nastaviti i osoba može postati sve agresivnija, ekspresivnija, itd. Ali
osoba koja igra uloge nije stvarna. Kako će onda učiniti stvarne promjene u
svojoj osobnosti i životu? Sve što može jest naučiti kako biti još neurotičnija i
može izoštriti svoje glumačke sposobnosti tako da glumi na poticaj, umjesto na
osjećaj.

Neke osobe bivaju uvučene u ulogu koja im je dodijeljena u psihodrami i doista

počnu gubiti kontrolu. Terapeut će to prekinuti, a time će prekinuti i doživljaj
osjećaja. Nikada nisam vidio da je u psihodrami nekome dopušteno leći na pod i
izgubiti svu kontrolu u svojoj "ulozi". Većinom su osobe svjesne da igraju uloge.
One uvijek ostaju one iste odrasle osobe koja glume u predstavi "kad bi".
Primalni pacijenti ne glume. Oni jesu mala djeca, potpuno izvan nadzora.
Sve to znači da osoba doista jest njezina vlastita neuroza. manipulacija fasadom,
preslagivanje simptome, simbolička tjelesna i mentalna putovanja, učenje
isforsiranih uloga u isforsiranim situacijama neće riješiti uzrok problema.
Reorganizacija obrambenih sustava može trajati zauvijek i neće prestati sve dok
pacijent ne osjeti samoga sebe. Sve dok ne osjeti bol, svaki će pristup biti manje
učinkovit od prethodnoga, bilo da je riječ o psihodrami, analizi snova,
senzitivističkom treningu, meditaciji ili psihoanalizi.

Nije moguće ovdje analizirati sve druge psihološke škole, kao što nije moguće ni
odgovoriti na sva pitanja koja se javljaju u primalnoj terapiji. Primjerice, je li
primalna terapija oblik hipnoze? Upravo suprotno, iako su neka primalna stanja
istovjetna hipnozi. Neuroze se javljaju kada roditelji zahtijevaju od djeteta da se
odrekne osjetilnoga sebe i postane osoba kakva njima treba. I u hipnozi će
snažan i ohrabrujući autoritet poljuljati stvarnu i osjetilnu osobu, ugrađujući u
nju drugi "identitet". Hipnotizirana se osoba predaje u ruke autoritetu, jednako
kao što se neurotično dijete predaju u ruke svojim roditeljima i postaje ono što
od njega očekuju. Hipnoza je manipulacija nestvarne fasade. Na taj način osoba
koja nema osjećaja i u životu igra ulogu profesora, na pozornici može biti

155
Liberace. Hišnoza je moguća zato što je osoba ionako rascijepljena. Ako ne osjeća,
može ju se pretvoriti u bilo što. Suprotno tome, ako je osoba potpuno svoja,
mislim da ju nije moguće pretvoriti u nešto drugo. Takvoj osobi ne možete isprati
mozak niti je hipnotizirati.

Nije slučajno da osobu koja pada u sve dublje slojeve hipnoze možemo ubosti
iglom, a ona neće ništa osjetiti. Test iglom često pokazuje je li osoba u stanju
hišnoze ili nije. To, po mome mišljenju, potkrepljuje primalno stajalište da je
stvarna i osjetilna osoba i u neurozi i u hišnozi uspavana ili otupljena Neuroza je,
stoga, dugotrajniji i univerzalniji oblik hišnoze. Kada ne bi bilo tako, kako
možemo objasniti činjenicu da neurotika razjedaju bolovi kojih nije svjestan?
Možda u nekim slučajevima hišnoza stvara kvazi-psihotično stanje. Kada netko
postane Liberace, a ni ne zna da je Liberace niti ima druge svijesti o sebi, po
čemu se razlikuje od osobe koja u mentalnoj bolnici glumi Napoleona? Kad je
riječ o neurozama, psihozama i hipnozi bavimo se razdvajanjem od osjećaja i
nametanja nestvarnih identiteta. Neurotični roditelji nameću te identitete ili
uloge svojoj djeci nesvjesno, a hipnotizer to radi namjerno. On to može činiti zato
što su neke osobe spremne, u biti željne predati se drugome kako bi bile dobro
dijete ili "subjekt". Ta unutarnja čovjekova potreba da bude odan subjekt
pomogla je stvoriti i naciste - ljude spremne ubijati druge za domovinu.

Primalna je terapija u suprotnosti s hipnozom budući kako temelj ljudskoga bića

jest u njegovim osjećajima, izvan onoga što drugi ljudi od toga bića očekuju. Ako
je osoba u cijelosti uključena u sadašnjost potpuno je nemoguće da netko izbaci
jedan dio nje, a ostatak odvede u potragu za "identitetom". Stvarnu osobu nije
moguće pretvoriti u nacista. Niti može postati Nepoleon ili Liberace. Ona može
biti samo ono što jest.

Mnogi neurotici koji su uspješno dovršili terapiju govore kako im je život prije
terapije sličio na život u transu. Budući da je njima dominirala prošlost, rijetko su
bili svjesni onoga što se događalo u sadašnjosti. Jedna je pacijentica to opisala
kao stanje neprestane ošamućenosti. Bila je sve što su drugi željeli od nje samo
kako bi se uklopila. Nije li to ono što radi i hišnotiziran subjekt? "Bit ću ono što ti
želiš (tata)."

Laura

Razliku između primalne terapije i drugih vrsta liječenja opisala je Laura, koja je
različite terapije iskusila iz prve ruke.

Ta žena, čiji slučaj spominjem i na još jednom mjestu u ovoj knjizi, dala je
izvrstan slikovit opis primala, pokazujući na koji način on potresa cjelokupan
psihofizički sustav.

"S primalnom terapijom započela sam mjesec dana prije tridesetog rođendana.
Upravo teče deseti tjedan terapije. U meni nema ni traga dvojbi u vrijednost
primalne terapije.

Ja sam tipičan primjer promašaja terapije 'uvidom', budući da sam poslije sedam
godina (s prekidima) temeljnih tehnika i tri različita terapeuta došla do primalne

156
terapije bez ikakvih osjećaja. Drugim riječima, sedam godina terapije nije načelo
ni prvi sloj obrane od 'ozdravljenja' 'tj. stanje u kojemu sam stvarna i osjećam).
Ne želim gubiti vrijeme i naširoko opisivati ljutnju zbog gubitka vremena
(liječnikova i moga) i novca (moga) koje sam utrošila tijekom tih sedam godina.
Prošle sam godine, s mojim posljednjim terapeutom, egzistencijalistom, došla do
jedinog vrijednog zaključka o sedam godina koje sam provela na terapiji - da sam
na rubu nečeg velikog, ali da to ne mogu osjetiti. Mislila sam da skrećem s uma i
da ću otkriti nešto doista strašno o sebi. Sada shvaćam da je to što sam bila na
rubu osjećaja bio osjećaj!

Teško mi je i nabrojiti sve razlike između primalne terapije i drugih terapija koje
sam prolazila. Primalna terapija djeluje. Primalna terapija ne pruža podršku u
smislu da se zbog nje osjećam bolje i funkcioniram bolje. Shvaćam da se mnogi
ljudi ne slažu s tom ocjenom. Govoreći u svoje ime i u ime onih za koje znam da
izvrsno funkcioniraju, mogu iskreno reći da funkcioniranje nije znak zdravlja. U
moe slučaju, ono znači samo da sam, pod jedan, rano u životu naučila da se od
mene očekuje da glumim kako bih dobila ljubav, pod dva, da sam vjerovala u to
(kad bih samo to mogla dobro napraviti, dobila bih ljubav), pod tri, da mi je
ljubav trebala toliko silno da bih nastavila glumiti unatoč činjenici da me to
iscrpljivalo i da nisam doista željela glumiti i, pod četiri, da sam naučila samu
sebe vrlo dobro zavaravati ('ako mogu tako dobro funkcionirati, onda možda i
nisam jako bolesna'). Prije tri godine uzela sam 90 tableta za spavanje kako bih
se ubila. Prije no što sam počila tablete očistila sam kuću, promijenila posteljinu,
otuširala se i oprala kosu. Upravo u času kada sam bila najbolesnija, u trenutku
kada su mi se um i osjećaji potpuno rascijepili, prekrasno sam obavila posao
uzorne domaćice.

Ima još nešto što je odvijek mučilo i mene i druge ljude o suvremenoj terapiji
koja pomaže da se osjećate bolje i da bolje funkcionirate u društvu. Ako me
roditelji nisu voljeli, što je činjenica, to znači da sam doista sama, kao što i jesam.
Ako je svijet gladan i u stanju meteža, što očito jest, zašto bih se ja trebala
osjećati bolje? Uzmimo racionalnu terapiju. Jednom sam otišla k dr. K (racionalni
terapeut) na individualnu seansu. U to sam vrijeme mislila da je vrlo pametan,
uglavnom zato što je bio strog prema meni. Sjećam se dijela razgovora. Rekla
sam mu: 'jednostavno to ne mogu podnijeti. Želim da me mladić posjeti, a ne
želim ga moliti da to učini.' Dr. K. je rekao: 'Nije li to smiješan i iracionalan
osjećaj? Tko ste vida bi vas on trebao zvati? Ako ga želite vidjeti, zašto ga ne
nazovete?' Gledajući površno, nema ničeg nelogičnog u onome što je rekao. Ipak,
stajalište dr. K. da će promjena nečijih misli promijeniti i njegove osjećaje je,
sasvim sigurno, nestvarno.

U primalnoj sam terapiji naučila, samo s pomoću osjećaja (a ne zaključivanjem),

da u temeljima svega leži moja nezadovoljena potreba da me majka, a zatim i
otac, vole. To je temeljna potreba, potreba za njihovom ljubavi. Da su me voljeli,
dopustili bi mi da budem ono što jesam i dali bi mi ono što mi je trebalo. Budući
da su oboje i sami bili mala djeca i bolesni, mogli su mi dati samo ono što su
željeli, a ne ono što je meni trebalo. Nadalje, budući da ni sami nisu bili cjeloviti,
zahtijevali su od mene da im glumim, umjesto da jednostavno budem što jesam.
Otprilike u petoj godini prestala sam biti stvarna osoba, osoba s osjećajima.
Postalo mi je jasno da ne mogu dobiti ono što mi treba - da budem ono što jesam,

157
pa sam prestala osjećati i počela glumiti. Tu je počela moja bolest. Sve što sam od
tada činila sve me je više udaljavalo od onoga što sam stvarno bila i što mi je
stvarno bilo potrebno. Što sam se više udaljavala od svojih stvarnih osjećaja, to
sam bivala bolesnija. Naučila sam glumiti kako bih preživjela, kako ne bih
osjećala bol zato što mi ne daju ono što mi treba - njihovu ljubav.

Promijeniti simptome ili manifestacije te potrebe ne znači izliječiti bolest. Dr. K.

bi želio da se ponašam stvarno i zdravo, ali čini se kako ne razumije da od toga
neću postati stvarna niti ću ozdraviti. I baš zato što mi je uskratio trenutačne
osjećaje uskratio mi je i bilo kakvu priliku da ozdravim. Dr. K. može se pitati kako
ću se riješiti te 'iracionalne' želje da me mladić nazove. kada napokon osjetim
stvarnu potrebu, ne samo jednom, nego u cijelosti i koliko god je puta moguće, ta
potreba više neće postojati, a neurotično će ponašanje nestati, jer je ionako bilo
samo maska za stvarnu potrebu. To može zvučati čudesno, a tako se i meni čini,
ali je zapravo vrlo stvarno. Malo pomalo, kako sve više osjećam, sve manje
glumim. Što više sebi dopuštam (u terapiji) osjećati malo dijete u sebi sa
stvarnom potrebom za majčinom i očevom ljubavlju, sve manje te potrebe imam
- sposobna sam odrasti, biti sama, izdvojena, uživati u društvu drugih i pustiti
druge da budu ono što jesu, znati da nikada neću dobiti ono što mi treba od
roditelja i da mi nitko ne može popuniti tu prazninu.

Ima i drugih razlika između primalne terapije i drugih suvremenih terapija. Ima,
naravno, razlika u tehnici. Druga glavna razlika, ona koja je očito na mene imala
najviše utjecaja, jest razlika u terapeutu. Prijenos koji radimo s terapeuta na
mamu i/ili tatu dogodit će se sam po sebi, na isti način na koji se događa u životu.
Stoga se terapeut ne mora ponašati kao mama ili tata kako bi nas prisilio da
doživimo te osjećaje. U biti, ako se ponaša kao dobra ili loša mama ili tata
(umjesto da bude stvarna osoba) time samo na pacijenta prenosi istu onu
prijetvornost kakvu je pacijent dobivao i od roditelja. Zato terapeut mora s
pacijentom biti stvaran. Samo tako neće prihvaćati prijetvornost i laži od
pacijenta.

Moj je prvi terapeut bila žena, vrlo draga gospođa puna razumijevanja. Nastojala
mi je pomoći da razumijem svoje 'loše' ponašanje. Pokušala mi je pomoći pronaći
smisao u besmislenom životu u mojoj obitelji. U šesnaestoj sam godini polazila
školu samo pola vremena. Roditelji su mi bili rastavljeni. Otac me pokušavao
natjerati da mu spasim brak, a majka je tada živjela s jednom ženom. Sestra i ja
živjele smo s majkom. Sada mi to nema smisla i sada mi je drago što mogu reći da
je takvo uvjerenje imalo smisla. Najveće olakšanje bila je spoznaja da je borba
protiv ludila oko mene jedino što mi je održavalo zdrav razum (jedino što me
djelomično držalo u dodiru s mojim stvarnim osjećajima). Ipak, terapeuti bi me
odveli kao poslovično janje na klanje, a svaki bi, baš kao i moja obitelj, učvrstio
nepovjerenje u moje osjećaje (u ono što me jedino moglo spasiti) i učvrstio moju
posvemašnju zbunjenost. Osjećala sam da je sve oko mene ludi, iako je svijet
govorio da sam ja luda. Govorili su mi da sam loša djevojka i da, zato što sam
dijete, trebam poslušno leći i prihvatiti tu prijetvornost kojom su me hranili, da
bi to trebala biti moja stvarnost. Bila je to sadašnjost, ali ne istvarnost. Srećom,
srce te stvarnosti unutar mene, moji stvarni osjećaji i potrebe, nije nestalo. Nisu
uspjeli ubiti onu djevojčicu koja je do pete godine života bila stvarna i koja je
poznavala svoju vlastitu istinu i žudjela za istinom i stvarnim osjećajima oko

158
sebe. Da je ta terapeutkinja posegnula do te male stvarne djevojčice, koja je još
uvijek bila duboko u meni, uspjela bi me izliječiti.

Sljedeći terapeut dopustio mi je da više od dvije godine govorim samo o suprugu.

Često me pokušavao navesti da pričam o sebi, ali bezuspješno. Nikada nisam
doista plakala pred terapeutima. Često sam kasnila na seanse. Sve troje terapeuta
znalo je da je to moj način pokazivanja nečeg dubljeg i skrivenog, ali, budući da
su se ponašali kao nadomjesni roditelji, samo su me korili i razgovarali sa mnom.
Unatoč svemu, sedam sam godina redovito kasnila na seanse. Na primalnu sam
terapiju zakasnila samo jednom. I tada mi je Art Janov rekao da će me prestati
liječiti ako iada više zaksnim. Taj mi je pristup pokazao da se prema meni ne
odnosi kao dobar tatica, iako sam željela da moj tata učini nešto takvo. Nije to
bila tek dobra tehnika liječenja. No tehnika je uistinu bila dobra budući da je
djelovala. Janov je prema meni bio stvaran. I, što je najvažnije, nije mi davao ono
što sam željela (odobravanje), nego nešto mnogo važnije - ono što mi je trebalo.
Sramota je da nijedan od mojih prethodnih terapeuta nije znao za tu jednostavnu
potrebu. Umejsto toga u svojim su mi ordinacijama dopuštali da glumim, da se
pretvaram i da radim i govorim sve ono što je prikrivalo moje stvarne potrebe.
Ispunjavali su moje želje. Puštali su me da u beskraj pričam ni o čemu, iako mi je
samo trebalo da me puste da šutim, da budem stvarna i da se ne pretvaram.
Pomagali su mi prikriti osjećaje i sakriti ih duboko u sebi dok sam se pretvarala
za njih - za svoje mamice i tatice.

Zadržala sam se na usporedbi primalne terapije s drugim terapijskim pristupima

zato što me zadivila kao pacijenta. Iznenađujuće je da poslije toliko mnogo
zabluda sve može postati tako jasno poslije samo nekoliko tjedana primalne
terapije. Čini se kako danas sve više terapeuta shvaća da njihovim pacijentima
nije nimalo bolje, unatoč sve većem broju novih ideja i pristupa. U novoj i
popularnoj egzistencijalističkoj terapiji, u grupama koje prakticiraju maraton ili
liječenje pomoću sukoba, osobama se omogućuje i potiče ih se da se izražavaju
slobodnije no ikada prije, što im trenutačno pruža divan osjećaj olakšanja.
Pacijenti će tako, možda prvi put u životu, plakati pred drugima. Prvi put
izražavaju skrivene misli. Očituju strah, ljutnju, povrede, bol, sreću itd. Govorim
to iz vlastita iskustva budući da sam sudjelovala u vikend maratonu, u kojemu su
bila dva terapeuta i petnaest osoba. U to sam vrijeme odlazila trećem terapeutu i
upravo sam u tome razdoblju shvatila da sam nadomak nečemu velikom. Stoga
sam tijekom maratona osjetila snažan osjećaj olakšanja i mislim da je to bio
vrijedan doživljaj. Ipak, nije bilo nikoga tko bi nas znao uputiti u srž naših
osjećaja, nikoga tko bi nas uputio na potrebu iz koje proizlaze svi strahovi, sve
ljutnje, boli i radosti koje doživljavamo.

U tim novim pristupima krije se još jedna opasnost, a to je naglasak na

zbližavanje članova grupe, na interakciju i međusobnu ovisnost i utjehu. No
utjeha koju dobivamo samo nam pomaže prikriti stvarne potrebe i sve dok osoba
može utjehom nadomjestiti stvarnu potrebu, ona tu potrebu neće osjećati.
Maratoni često potiču najočitiju glumu (u brakovima i prijateljstvima, na poslu, s
roditeljima itd.), umjesto osjećaja. Kada sam napokon osjetila svoj prvi primalni
doživljaj, znala sam da je istinit i da sam sama i da mi nitko ne može pomoći da
zadovoljim svoju temeljnu potrebu. Kad jednom osjetiš stvarnu potrebu, nijedan
nadomjestak više nije dostatan.

159
Primalni doživljaj jest dubok osjećaj i izraz najdubljih potreba koje imamo
Nikada prije nisam doživjela ništa slično, osim možda orgazma. Mnoge žene
plaču poslije orgazma. I ja sam često plakala. Sada shvaćam da je to zato što sam,
u trenutku orgazma, došla najbliže osjećaju stvarne potrebe. Poslije primala
osjećam da mi se rodnica pojačano vlaži, iako tijekom primala ne osjećam
kontrakcije u rodnici. U biti, sve do sada moje je tijelo tijekom primala snažno
lučilo tekućine. Kao da je sva bol istjecala iz mene kroz tjelesne tekućine. Oči su
mi suzile, nos mi je pojačano curio, usta su mi se otvorila, a slina mi je istjecala,
znaoj mi je izlazio iz pora, a i rodnica mi se vlažila. Neki primali oslobađaju više, a
neki manje. Čini se da moje tijelo zna koliko može podnijeti pa svaki put otpušta
pomalo. Ako nisam spremna osjećati, borim se protiv osjećaja i iz mene izlazi
samo malo tekućine. Mogu plakati pa obično isplačem ono što mislim da osjećam.
Ali, najveće olakšanje jest kada nestane sve kontrole. U tome trenutku nemam
misli. Još me uvijek zapanjuje način na koji se to događa, budući da ja to ne
izazivam. I, poslije svega, ne mogu shvatiti kako se to dogodilo iako mi je uvijek
drago da se dogodilo. Ne osjećam više nikakve borbe i to je najveće olakšanje
koje sam ikada osjetila. Riječi, jecaji i buka izlaze iz mene kao bujica, potpuno bez
nadzora. Nema razmišljanja, postoje samo osjećaji. Što god iz mene iziđe
iznenadi me jer nemam nikakva nadzora nad smjerom kojim će primal krenuti.
No ono što me ne iznenađuje jest to što osjećam da je riječ o istini, stvarnoj
potrebi i stvarnom rješenju sve te zbrke koju sam nabacala na potrebu kako bih
je sakrila.

Rekla sam već kako sam velik dio života provela boreći se protiv osjećaja, iak oje
borba agonija, a osjećaj olakšanje. Kao i bol. Olakšanje je riješiti se borbe poslije
dvadeset pet godina. Bolno je osjećati i znati da potrebu nikada nećete moći
zamijeniti, nego samo osjetiti. Zbog borbe nisam mogla osjetiti bol. Bila je to bol
zbog samoće i bol zato što ne mogu mamu i tatu učiniti stvarnima niti ih natjerati
da me vole. Mogu osjetiti samo svoju potrebu.

Kao što sam već rekla, primali koje sam doživjela bili su različite jakosti.
Najslobodniji primali bili su vrlo jednostavni i prilično izravni. Prvi se dogodio na
individualnoj seansi tijekom prvih triju tjedana intenzivne terapije. Počeo je
osjećajem hladnoće. Uvijek mi je nemoguće zagrijeti se dok su drugi oko mene
izgledali kao da im je prilično ugodno. Ležeći na kauču, osjećala sam strašnu
hladnoću, zubi su mi cvokotali pa sam se obgrlila u pokušaju da se ugrijem. Art
mi je rekao da u sebi osjetim stvarnu hladnoću i prije no što sam shvatila kako se
to dogodilo, ležala sam sklupčana na boku kao beba i jecala: 'Hoću mamu'. Ne
znam koliko je to trajalo. Nisam imala nikakva nadzora nad tim. Velik dio života
provela sam plačući iako nikada nisam osjetila nikakva olakšanja. Ti su jecaji u
mom glasu bili za mene nov doživljaj i osjetila sam ih stvarnije od bilo čega
drugoga u životu. Bila je to najslađa bol koju sam spoznala. Uvijek sam glumila
djevojčicu. Desno mi je stopalo bilo okrenuto prema unutra (kao u djevojčice),
kao da me štiti. Čim sam počela osjećati da sam mala beba iskrivljena mi se noga
naglo ispravila. Art je opazio kada se to prvi put dogodilo, a kasnije mi je
pogledao stopala i vidio da su oba ispravljena. Poslije primala neko sam vrijeme
samo ležala. Cijeli postupak prilično iscrpljuje i neko vrijeme poslije svega nisam
kadra ništa govoriti ni raditi. Ruke su mi, prvi put otkad pamtim, tople.

160
ČETRNAESTO POGLAVLJE

UVID I PRIJENOS U PSIHOTERAPIJI

Priroda uvida

Nicholas Hobbs je, 1961. godine, u obraćanju Američkoj udruzi psihologa, održao
izlaganje o izvorima napretka u psihoterapiji. Njegova su pitanja o ulozi uvida
važna budući da uvid ima glavnu ulogu u onome što ja nazivam standardnom
terapijom. Bez obzira na teoretsku uvjerljivost, većina terapeuta, osim
biheviorista koji rabe uvid, vjeruje da će se pacijent, ako uspije razumjeti zašto
nešto čini, gotovo neizbježno prestati ponašati neurotično i iracionalno.

Hobbs je izrazio zabrinutost u istinitost ove teorije, budući da upravo pacijenti s

najboljim uvidom često ne napreduju. Mnogi bi se od nas s njim složili. Hobbs je
počeo propitkivati učinkovitost uvida kao najvažnije tehnike u psihoterapiji.
Naveo je slučajeve u kojima su se promjene dogodile bez uvida - u terapiji igrom
s djecom, u terapiji pokretima tijelom i u psihodrami. Uočio je da terapeuti
različitih teorijskih škola na neki način promiču različite, istodobno često
jednako neučinkovite uvide koji rezultiraju poboljšanjem pacijentova stanja.
Pitao se nisu li pacijenti, tijekom svojih prošlih uvida, kopirali terapeutov osobni
sustav interpretacije. Čini se, rekao je Hobbs, da: "Terapeut ne mora biti u pravu,
samo mora biti uvjerljiv".

Hobbs, zapravo, postavlja pitanje o tome kako sva ta različita tumačenja mogu
biti ispravna? Ili, ima li uopće "ispravnog" tumačenja?

Hobbs ovako definira uvid: "Uvid je kada pacijent dade izjavu o sebi koja se slaže
s terapeutovim stajalištem o tome što mu je". U tome trenutku očaja Hobbs
napušta uvid kao pretežito besmislenu vježbu i objašnjava ono za što vjeruje da
doista ima terapeutskog učinka na pacijenta. Kao najvažnije čimbenika
poboljšanja navodi toplinu, razumijevanje i pomno slušanje, drugim riječima,
odnos pacijenta i terapeuta. Svoje izlaganje završava ovim riječima: "ne postoje
ispravni uvidi, samo više ili manje koristan".

Što je to terapeutski uvid? Vjerujem da je to objašnjenje nestvarnog ponašanja.

Istinski uvid nije ništa drugo nego bol izvrnuta naopačke. Uvid jest srž boli. To je
ono što mora biti skriveno kako se osoba ne bi trebala suočiti s istinom. Stoga,
osloboditi bol znači osloboditi istinu. To bi podrazumijevalo da ne postoje tek
"korisni" uvidi, kao što Hobbs vjeruje, nego da o svakoj osobi postoji jedinstvena
i precizna istina.

Navedimo jedan primjer. Primalna pacijentica razgovara o svome ocu za kojega

vjeruje da je u biti čovjek pun ljubavi. Pripovijeda o tome kako ga je supruga, tj.
njezina majka, zlostavljala i kako se činio slab. Nakon što je o toj situaciji mnogo
razgovarala, s gnušanjem izgovara: "Željela sam da joj se suprotstavi", a ja je,
nadalje. potičem je da ga zazove: "Tata, budi jak za mene!" Ona doživljava
potresni primal o ocu koji je digao ruke od obitelji i povukao se u sebe, poražen i

161
slomljen. Bio je malo dijete koje nije moglo pomoći svojoj kćeri. Njemu je
samome trebala zaštita od zajedljive i svadljive žene. Kada se napokon suočila s
činjenicom da je otac, zapravo, nije volio i da joj nije mogao pomoći zato što je i
njemu trebala pomoć, počela je nizati uvide: "Zato sam se udala za takva slabića.
Pokušala sam od njega učiniti snažna oca. Zato plačem kada me sin zagrli. Zato
prezirem muškarce koji ženama dopuštaju da ih ponižavaju. Zato, zato..."

Ti "zato" bili su njezini uvidi. Oni su objašnjenje tisuća načina na koje je

pokušavala prikriti bol. Zanijekani su osjećaji izazvali takvo ponašanje. Osjetivši
osjećaj, sve joj je postalo razumljivo.

Nije dostatno samo razgovarati o takvim uvidima. Oni provale iz povezanog

sustava i upravo su zato krajnja točka doživljaja potpunog osjećanja. Pacijenti to
nazivaju "izljevom uvida" i on je po prirodi gotovo nehotičan. To su uvidi koje
"osjećate do kostiju", kako je to jedan pacijent opisao. Zanijekana bol te žene, bol
uslijed činjenice da je nitko nije mogao zaštititi od zločeste majke, bila je razlog
njezinog nestvarnog ponašanja. Osloboditi bol znači objasniti razloge, a razlozi
su uvidi. Kada osjetite bol, gotovo će vas sigurno preplaviti uvidi, jer je taj jedan
jedini potisnuti osjećaj prouzročio toliko neurotična ponašanja.

Evo još jednog primjera. Pacijent razgovara o svojoj iracionalnoj ljutnji na ženu i
djecu: "Ne daju mi mira, za Boga miloga! Stalno nešto od mene traže i nikad
nemam vremena za sebe!" Očajan je i pripovijeda o tome kako nema mira u
životu. Pitam ga je li se tako osjećao kod kuće s roditeljima. "O, da," odgovara.
"Prokletstvo, sjećam se da mi je otac dolazio u sobu dok sam se odmarao ili
slušao glazbu. Gledao me ispod oka zato što nisam radio nešto korisno. Isuse!
Razbjesnim se kada se samo sjetim njegova podbadanja. Nijednom nije sjeo i
razgovarao sa mnom. Samo bi izrecitirao svoje zapovijedi."

Rekao sam mu: "Osjeti to. Neka se osjećaj nakupi i preplavi te." Poslije nekoliko
trenutaka osjećaj se poajvljuje i pitam ga: " Što si mu želio reći?" "O, čovječe", reći
će, "rekao bih tom idiotu da se..." "Reci mu sad!" kažem. Tada će pacijent nizati
slikovite opise svoga nevaljalog oca, što će, pak, ubrzo ustupiti mjesto dubljem
osjećaju: "Tata, molim te. Samo sjedni sa mnom. Budi jednom dobar prema meni.
Molim te, reci nešto ljubazno. Ne želim biti ljut na tebe. Želim te voljeti. O, tata!" U
tome će trenutku zajecati i zgrčiti se od boli. Sada počinju njegovi uvidi: "Zato
sam uvijek posuđivao novac od njega ili od nekog drugog. Želio sam da se netko
brine o meni. Zato nisam nikada želio pomoći svojoj ženi. Reagirao sam na
njegove zahtjeve. Zato sam se ljutio kada su djeca tražila da im pomognem u bilo
čemu." Još više plače i viče na oca: "Tata, kad bi samo nao kako sam se usamljeno
osjećao čekajući da samo jednom budeš nježan i dobar. Da samo jednom dođeš
kući i zagrliš me, i zato, kad god mi šef kaže nešto ljubazno sav se raznježim. I
zato mi se želudac zgrči kad me šef kritizira."

Ovdje vidimo način na koji su bol i uvidi isprepleteni. Uvidi su, zapravo, metalne
sastavnice boli. Taj je čovjek osjetio svoje stvarne potrebe, koje su bile u pozadini
njegove ljutnje, i uspio je shvatiti svoje cjelokupno iracionalno ponašanje, koje je
bilo posljedica tih potreba.
Primalni pacijenti ne znaju da doživljavaju uvide, iako ti doživljaji nisu odvojeni
od njih. Kada pacijent govori o osjećajima prema svojim roditeljima, ona je u

162
središtu te situacije. On nije po strani, ne promatra svoje osjećaje s udaljenosti.
Njegovi osjećaji ne govore "nekad sam ga mrzio zbog toga", nego: "mrzim te zbog
onoga što mi radiš." On nije rascijepljena osobnost koja govori o drugoj
osobnosti. Primalni proces jest jedinstven i sjedinjujući doživljaj. Pacijent je
stvarno malo dijete, koje iznosi svoju istinu u mojoj ordinaciji, a ne odrasla osoba
koja objašnjava što joj se događalo u djetinjstvu. Razlika između pričanja o
osjećajima liječniku i govorenja roditeljima tijekom primalne terapije jest ključna
razlika koju ja vidim. "Kada govorite roditeljima", znači da nema rascijepljenoga
ja, nego postoji samo ja u cijelosti preplavljeno prošlošću. Kada pacijent kaže:
"Doktore, mislim da sam to učinio zato što sam se osjećao kao dijete", tu postoji
razdvojenod "ja" koje objašnjava i "ja" o kojemu se objašnjava. Stoga, čin
objašnjavanja u standardnoj terapiji pomaže održati neurozu na životu, jer
podržava rascjep. Bez obzira na to koliko ponuđeni uvidi bili ispravni, neuroza će
se povećati.

U primalnom pristupu terapeut se ne bavi objašnjavanjem. Objašnjenja su često

sama po sebi bolest, osobito u obiteljima srednjega sloja, gdje djeca roditeljima
moraju opravdavati svaki svoj pokret. Takvi roditelji imaju iscrpne razloge za sve
što rade, uključujući i kažnjavanje djece, i nastoje na taj način ukalupiti i svoju
djecu. Djetetu koje odrasta u radničkoj obitelji je lakše. Otac dođe kući nakon što
je popio nekoliko pića, odmah na početku istuče djecu i život se nastavlja. Sve je
jasno. Nema razrađenih pojašnjenja koja će djecu zbuniti. Nije slučajno što
primalna terapija kod pacijentat iz radničkog sloja ide brže. Oni nisu zaokupljeni
analiziranjem oca. Samo se moraju na njega dobro izvikati za sve one besmislene
batine koje su dobili.

Stoga mislim da proces objašnjavanja u konvencionalnoj psihoterapiji može

pacijenta učiniti još neurotičnijim. Objašnjavanje mu pomaže shematizirati svoje
iracionalno ponašanje u skladu s teorijom, uljuljkat će ga da misli kako je bolji
zato što "razumije". Istodobno će od njega napraviti ono što bih nazvao
"psihološki integrirani neurotik". "Razumijevanje" je u konvencionalnoj terapiji
samo još jedna u nizu različitih fasada za bol. Uz mentalnu bolest, jedna od
glavnih bolesti današnjega čovječanstva jest upravo liječenje te bolesti. Pacijenti
ne trebaju obješnjavati osjećaje niti o njima beskrajno pričati. Trebaju ih samo
osjetiti.

Kada krenemo od pacijentovih osjećaja i uđemo u svijet terapeutskih

interpretacija, bilo što može postati istina. Pacijent koji ne osjeća otvoren je za
sve i svakoga. Mora prihvatiti tuđe interpretacije svojih postupaka budući da nije
sposoban doživjeti svoju istinu. Štoviše, terapeutova teoretska interpretacija
može biti izraz njegovih zanijekanih osjećaja, koji su vješto simbolizirani
teoretskim pojmovima. Stoga možemo pronaći seksualne ili agresivne konotacije
u onome što pacijent govori. A to će biti terapeutov problem, a ne pacijentov.
Može biti i da terapeutova interpretacija nema ništa zajedničkoga s
pacijentovima osjećajima, nego da jednostavno proizlazi iz teorija koje je
pronašao u knjigama napisanim prije više desetljeća. Ta se teorija možda svidjela
terapeutu zbog njegovih potisnutih osjećaja pa ju je prihvatio za uporabu na
drugima.

163
Sve dok postoji osjećajna prepreka i pacijent i terapeut pitaju se što leži iza njeg.
Terapeutovo pogađanje naziva se teorija. Kada pacijent nauči teoriju
primijenjenu na njegovo ponašanje, može ga se proglasiti "zdravim". budući da
sam uvjeren da uvidi nikada ne smiju prethoditi boli, mislim da posao terapeuta
jest pomoći ukloniti branu između misli i osjećaja kako bi pacijent mogao
napraviti vlastite poveznice. U suprotnom, terapeut će godinama morati
pacijentu objašnjavati, a pacijent neće imati bogznašto reći, osim: "O, da.
Shvaćam, doktore." Ono što pritom shvaća jest da je liječnik pametan.

Možda smo uvid promatrali s pogrešne strane ogledala. Istina je da uvid ne može
prouzročiti promjenu. Može samo biti njezin rezultat. To nam postaje jasno kada
shvatimo da je uvid rezultat stvaranja veza između osjećaja i misli, primijenjen
na određeno ponašanje. "Stvaranje veza" je opet ključni pojam, jer postoji i
mogućnost pseudouvida - pacijent može nešto spoznati mentalno, bez stvaranja
poveznica. Tada se neće dogoditi nikakva promjena. Bez boli neurotik ne može
doći do pravog uvida. Mogli bismo reći da je uvid mentalni rezultat proživljene
boli.

Bol je u cijelosti povezana s uvidom. Sve dok se proces uvida odvija unutar
neurotičnog sustava, gdje bol sprečava da uvid preplavi (a tako i promijeni)
cjelokupni sustav, dvojim da možemo očekivati znatne i trajne promjene u
ponašanju. Ako je bol prepreka, uvid može biti samo jedan nepovezan i
fragmentaran doživljaj. Ta će prepreka zaključati uvid u mozgu, a tada organizam
ne može ozdraviti.

Usporedio bih proces uvida u konvencionalnoj terapiji s izvješćem o stanju u

gospodarstvu koje ministarstvo podnosi vladi. Izvješće je, kao i uvid, sastavni dio
sustava. O njemu razgovaraju, a onda ga spreme u ladicu kako ne bi imalo
pravoga utjecaja na cjelokupni sustav. Stoga vjerujem da osoba, ako se sprema
srušiti jedan nestvarni i nedjelotvorni sustav, neće cijeli taj sustav uključiti u
dijalog. Općenito bismo trebali očekivati da će sustav, bez obzira na to koliko je
uvid precizan ili koliko je izvješće analitičko, nastaviti reagirati na iracionalan
način. Sustav će mljeti i apsorbirati istinu sve dok se ne dogodi nešto što će
ukloniti nestvarni sustav. Pacijenti, zapravo, ni ne žele objašnjenja. Jedan je
pacijent rekao: "Moja je neuroza moj izum. Kako bi bilo tko mogao objasniti učiti
istinu o njemu samome, sve postane mnogo opuštenije, da ne kažemo i poštenije.
Većina terapija uvidom pretpostavlja da će liječnik pomoći pacijentu da pronađe
istinu o sebi. Ali kada neurotik ne bi bio prisiljen provesti život lažući sam sebi,
stručnjaci za psihološke istine bili bi potpuno nepotrebni. Čini mi se da je mnogo
učinkovitije riješiti se laži u kojoj živimo u cijelosti i na taj način pustiti da istina
iziđe na vidjelo.

Postoji nekoliko ključnih razlika između uvida u standardnoj terapiji i uvida u

primalnoj terapiji. U standardnoj terapiji terapeut obično uzima jedan dio
pacijentova neurotičnog ponašanja i prema njemu zaključuje koji stvarni razlog
(nesvjesno) leži u pozadini. Usredotočuje pozornost na nestsvarno ponašanje. U
primalnoj terapiji o nestvarnom ponašanju govori pacijent, nakon što osjeti što je
nesvjesno. U standardnoj terapiji uvid postaje cilj sam po sebi, a nakupljanje
uvida bi, s vremenom, trebalo dovesti do promjene. Osim toga, uvid je
jednodimenzionalan. On se bavi jednim dijelom ponašanja, kao pravilom, i

164
jedinim motivom koji leži u pozadini svega. U primalnoj terapiji jedna glavna bol
može dovesti do nekoliko sati izravnih uvida. Što je najvažnije, primalni uvidi
često potresaju cjelokupni sustav. Oni su organski i donose cjelovitu promjenu.
Primalni su uvidi potresni zato što cjelovita osoba (osoba čiji je um povezan s
tijelom) ne može misliti o bolnim doživljajima bez bolnih tjelesnih reakcija.
Jednako tako pacijent ne može tijekom primala osjećati fizičku bol bez
povezivanja sa sviješću. I, doista, pacijent napreduje u primalnoj terapiji, pa će
prema kraju terapije vjerojatno ispričati istu priču kao i na početku, ali će
doživjeti mnogo jaču tjelesnu reakciju nego na početku terapije.

Standardna se terapija bavi poznatim činjenicama ponašanja. U primalnoj

terapiji ništa nije poznato dok se ne osjeti. Jedan je pacijent tu razliku opisao
ovako: "Kao da je u meni bio velik tumor boli. Na tumor su bile spojene zamršene
uzice koje su me obavijale i gušile. Prethodan se terapija usredotočila na
razmrsivanje uzica kako bi se došlo do srži bolesti, ali do nje nismo nikada stigli.
Ovdje kao da smo izvadili cijeli tumor i sve je odmah sjelo na svoje mjesto."

Često od svojih pacijenata čujem: "Sve je sjelo na svoje mjesto.". Nije riječ samo o
tome da misli sjednu na svoje mjesto, nego se to događa i s tijelom. Jedan je
pacijent o tome rekao: "Mozak mi je razjedinio tijelo. Da mi je cijelo tijelo radilo
harmonično, mogao bih u cijelosti osjetiti svoju strašnu bol. Dao sam im svoj
mozak, a zatim i tijelo."

Stoga, kada kažem da su mentalni uvidi u primalnoj terapiji dio organske

promjene, želim reći da oni rezultiraju jasnijom percepcijom i poboljšanom
fizičkom koordinacijom. Jedan pacijent koji je bio lagano pogrbljen tu je
cjelovitost ovako opisao:

"Kada nema poveznica, tijelo i um nisu usklađeni jedno s drugim i ja vjerujem da

se taj nedostatak uvijek vidi i mentalno i fizički. Ja sam, primjerice, uvukao prsa,
vjerojatno zato da se zaštitim od boli koja je dolazila odozdo, a ramena sam
zgrbio da se još bolje zaštitim. Usta su mi se razvukla u ravnu crtu, kao i oči,
škiljio sam. Kada sam tijekom primala tvorio vezu, ne samo da sam sve shvatio
nego mi se i tijelo automatski izravnalo. Nisam ni bio svjestan promjena u
držanju dok moja supruga to nije opazila. Čudno je to što se sve događa
nehotično. Hoću reći, ne trudim se držati se ravno. Jednostavno sam ispravan sa
samim sobom, a tijelo to samo prati."

Vratimo se na trenutak Hobbsu. Hobbs ističe važnost terapeutove točline, a ne

uvida. Rekao bih da toplina ima malo zajedničkog s uvidom, budući da primalna
terapija nije terapija međusobnih odnosa. Sve što će pacijent spoznati već postoji
u njemu a ne u njegovu odnosu s terapeutom. Nema ponovnog učenja. Pacijent
ne mora učiti od terapeuta. Ne vjerujem da uvid trebamo poučavati, jednako kao
što ne možemo poučavati osjećanje. Osjećaj je učitelj. Bez dubokih osjećaja
terapeutova nježnost može, u najboljem slučaju, biti samo gluma. Ali čak i kada bi
ta gluma "djelovala", još uvijek ne razumijem kako bi ljubaznost i toplina mogli
razriješiti dugotrajan i golem neurotični pritisak.

ZAKLJUČAK

165
Upravo onim osobama kod kojih se s pomoću standardne terapije uvidom stanje
poboljšalo, terapija uvidom nije stvarno pomagala. To su nemušte osobe,
nevješte u izražavanju, podrijetlom iz radničkog sloja. Takvim je osobama u
standardnoj terapiji trebalo mnogo vremena da uspiju artikulirati ono što misle i
osjećaju i upravo zbog toga do njih nije bilo moguće doprijeti. Budući da je ta
terapija bila dostupnija osobama iz srednjega sloja, koje su se, osim toga, lakše
snalazile u sustavu verbalnih uvida, upravo su imale najviše koristi od takve
terapije. Prepucavanje u terapiji uvidom između pacijenta i terapeuta velikim je
dijelom borba sa sustavom obrane, vrsta intelektualnog sučeljavanja umova.
Osobe slabijih sposobnosti izražavanja ne bi nikada mogle ući u taj ring ni igrati
tu igru. Kada se pacijent netalno slomi počinje konkretno djelovanje. Ono što
takav pacijent prolazi opisano je u knjizi Social Class and Mental Illness
(Društveni sloj i mentalna bolest). Pacijent će dobiti manje razgovora, a više
konkretnoga - šok terapiju, tablete, radnu terapiju itd. Možemo sebi postaviti
pitanje o tome koliko je terapija znanstvena ako ju se može primijeniti samo na
doređeni društveni sloj. Istodobno se stječe dojam da nijedna znanost o ljudskom
ponašanju ne bi smjela zanemarivati veći dio čovječanstva.

Tehnike uvidom toliko su se izmiješale, svaka sa svojom različitim pristupom, da

se čini kao da se o ponašanju može razgovarati u bilo kojem referentnom okviru.
Ja vjerujem da postoji samo jedna stvarnost, a to je jedinstven i precizan skup
istina o svakome od nas, skup koji nije potrebno tumačiti.

PRIJENOS

Proces prijenosa ima glavnu ulogu u mnogim vrstama terapije, a osobito u

analitičkim pristupima. Prijenost je jedan od ključnih freudijanskih koncepata za
objašnjenje iracionalnih stajališta i ponašanja pacijenta prema terapeutu. Vjeruje
se da pacijent na terapeuta projicira većinu svojih iracionalnih osjećaja iz
djetinjstva, koje je imao prema roditeljima. Cilj svakodnevne terapije jest "raditi
do" prijenosa, tj. pomoći pacijentu razumjeti na koji je način temeljni odnos
između roditelja i djeteta prenesen i premješten na druge osobe, a osobito na
liječnika. Nadamo se da će se shvaćanje pacijentova iracionalnog procesa
prenijeti na njegov život i omogućiti mu da bude racionalan u svim donosima.

Ne vjerujem da prijenos postoji kao pojava odvojena od sveukupnog neurotičnog

ponašanja. Pacijent koji se ponašan simbolički sa samim sobom jednako će se
ponašait i sa svojim terapeutom. Budući da je odnos terapeuta i pacijenta toliko
intenzivan i trajan, dobro je analizirati pacijentovu neurozu, koja djeluje protiv
terapeuta. Osim toga, neuroza se može pojačati zato što terapeut predstavlja
autoritet sličan roditeljskom.

Pitanje je što terapeut čini s pacijentovim neurotičnim ponašanjem (prijenosom).

Ako mu pruža uvid u način na koji se ponaša u ordinaciji, vjerujem da će se
pojaviti isti problemi s kojima se suočavaju svi procesi uvidom. To jest, pacijent
će apsorbirati uvid i nastaviti biti neurotičan, iako će mu ponašanje biti nešto
zrelije, manje impulzivno ili s manje straha i netrpeljivosti prema terapeutu.
Primalni se terapeut ne bavi prijenosom. On se trudi natjerati apcijenta da osjeti
svoje želje prema roditeljima. U biti, odnos između pacijenta i terapeuta potpuno

166
se zanemaruje. Kada bi imalo vremena posvetio analizi prijenosa, to bi, po meni,
bilo upuštanje u raspravu o izvedenom, izmještenom i simboličkom ponašanju,
umjesto da nastoji doprijeti do temeljnih potreba.

Primalna terapija isključuje svaki prijenos i ne dopušta nikakvo neurotično

ponašanje jer bi to značilo da pacijent ne osjeća i da glumi. Mi od pacijenta
tražimo da bude izravan. Umjesto da mu doputimo da bude poslušan ili
intelektualan, kažemo mu da se baci na pod i viče na svoje roditelje, bez zadrške:
"Volite me, volite me!" Takav pristup svaku raspravu o tome što pacijent može
osjećati prema svojoj terapiji čini suvišnom. Čini se jednostavno reći da će
projicirani i izmješteni osjećaji o roditeljima postati nevaćni kada ih pacijent
iznese i projicira na liječnika. Ključni su osjećaji prema roditeljima iz djetinjstva.
Osjeti li pacijent te osjećaje, nestat će neuroze i prijenosa.

Kada osoba trpi primalne boli, terapeut joj može olakšati te boli. Ona želi da
liječnik bude dobar otac ili majka. Obično će se i ponašati tako da će pokušavati
liječnika pretvoriti u dobrog roditelja, jednako kao što je pokušavao s roditeljima
koji ga nisu voljeli. Liječnik može biti dobar, nježan i pažljiv roditelj koji će ga
slušati i kojega je uvijek želio. Na taj način neuroza "djeluje". Liječnik sprečava
pacijenta da osjeti ono što nije dobivao od roditelja. Moramo zapamtiti da
pacijent obično dolazi po pomoć zato što glumom više ne može dobiti ono što mu
treba. Ali u terapeutovoj ordinaciji to će mu možda poći za rukom. Ako terapeut
pomaže, ako je nježan i ako mu dade pokoji savjet, on potiče "pozitivan" prijenos.
Budući da vjerujem da prijenos jest neuroza, što god terapeut činio, ako ne
pomogne pacijentu osjetiti bol, čini mu medvjeđu uslugu.

Pacijenti se često "zaljubljuju" u terapeute, budući da terapeut donosi nešto od

onoga za čim je pacijent svojim neurotičnim ponašanjem nesvjesno tragao.
Doista nema veze kako liječnik izgleda. On je autoritet, nježan je i sluša. Nije čudo
što pacijent koji velik dio života nije imao ništa ostaje na terapiji i godinama kada
napokon pronađe tog "dobrog roditelja". Pacijenti su spremni igrati igru terapije
i godinama se baviti uvidima i objašnjenjima samo kako bi bili blizu toga
osjećajnog, zainteresiranog i nježnog terapeuta. Po mome mišljenju, posljednje
što pacijent želi jest razgovor o prijenosu. On se želi ugnijezditi u odnosu
analitičara i analiziranog. On može raspravljati o prijenosu kao da mu je to kakva
"obveza", ali vjerujem kako iza toga stoji želja da smo leži u miru i ne mora
izgovoriti nijednu riječ ni objašnjavati svoje ponašanje. Njegova je želja, u biti, da
ga netko obasipa poštovanjem i razumijevanjem. Primalni terapeut, pak, dolazi
do pacijentovih osjećaja u pozadini. On,d akle, briše svaki znak prijenosa,
pozitivnog ili negativnog, jer je prijenos simbolično ponašanje. Možemo se
zapitati: "Što ako u stvarnosti doista postoji nešto što nam se sviđa ili ne sviđa na
terapeutu?" Moj je odgovor na to pitanje da terapeutova zadaća nije raspravljati
o odnosu s pacijentom, niti je tu da bi ga se voljelo ili mrzilo. On sudjeluje u
pacijentovoj boli ni više ni manje. ako terapeut ima takozvano "protuprijenosno"
ponašanje (ako na pacijenta projicira iracionalno stajalište) i ako takvo
ponašanje prodire u njegov odnos s pacijentom, onda mogu zaključiti da terapeut
nije osjetio vlastitu bol i da ne bi trebao obavljati primalnu terapiju. U primalnih
terapeuta ne smije biti protuprijenosa, jer, ako ga ima, to znači da su i sami još
uvijek neurotični. Neurotična osoba ne može obavljati primalnu terapiju.

167
Neizmjerno je važno shvatiti da posljedica svakog simboličnog ponašanja jest
isključivanje osjećaja.

Protuprijenos je simboličko ponašanje, čiji je dakle, cilj pronalazak ljubavi, a

upravo to ponašanje terapeut nastoji uništiti kod svog pacijenta. Protuprijenos
će, jasno, pogoršati pacijentovo stanje, jer preda nj stavlja određena očekivanja.
On se mora ponašati tako da uguši terapeutovu bol, što znači da mora biti
nestvaran i neiskren prema sebi. Uzmimo, primjerice, terapeuta koji za sebe
misli da je ljubazan, topao i osobito osjećajan. Takav će terapeut prigrliti tužnog i
uplakanog pacijenta i tješiti ga: "Hajde, hajde. Sve je u redu. Tu sam. Bit će bolje,
vidjet ćeš." Vjerujem da takav in loco parentis ima za posljedicu isključivanje
osjećaja i da sprečava pacijenta da osjeti svu bol koju mora osjetiti kako bi je se
napokon riješio. Na taj način terapeut neće pomoći pacijentu da osjeti svoju
usamljenost i da nema nikoga tko će ga utješiti, a to je ono što osjeća većina
neurotičnih pacijenata. Terapeutova utjeha stvara slab doživljaj, a takav, "nježan"
terapeut postaje sastavni dio pacijentove borbe. Umjesto da ga natjera da se
osjeti usamljeno i izolirano, on mu pomaže da pobjegne od osjećaja. Upravo taj
osjećaj stvara borbu i da bi se borba prekinula, pacijent treba taj osjećaj osjetiti u
njegovoj punini.

Zagrli li terapeut pacijenta, znači da je pogrešno shvatio svoju ulogu. Takav će

terapeut nenamjerno pokušati biti dobar roditelj, umjesto da bude ono što jest -
terapeut. Cilj je, ponavljam, lišiti pacijenta njegove borbe, a ne sudjelovati u njoj.

Ako primalni terapeut mora pacijentu pridržati ruku ili glavu, to uglavnom znači
da želi da pacijent osjeti nešto intenzivno prema svojim roditeljima. Držat će ga
kada osjeća ono što nije dobivao od roditelja, a kontrast terapeutove nježnosti u
tome trenutku pojačava bol.

Primalno stajalište jest da analiza prijenosa ne djeluje zato što pacijent prenosi
nestvarnu nadu na liječnika, umjesto da osjeća svoje beznađe. Kada pacijent
uistinu dobije ono što misli da mu od terapeuta treba, njegova neuroza može i
stvarno postati beznadna. Pretvarajući svoju stvarnu želju za dobrim roditeljem
u želju da ga terapeut voli i poštuje, pacijent se samo ponaša onako kako se i do
tada ponašao i pronalzai nadomjesnu borbu.

Moje je mišljenje da iskustvo standardne psihoterapije podržava pacijentovu

bolest. Pacijent dođe po pomoć i pronađe je u razumijevanju i suosjećanju
terapeuta. Čak i dok pacijent govori o tome koliko je ovisan i kako ga je uvijek
trebalo voditi, osjećaj koji se pritom javlja potkopava činjenica da postoji netko
tko ga sluša i pomaže mu. U tome smislu pacijent u terapiji opet iskazuje
nadomjesnu potrebu da mu se pomogne, iako bi samo trebao osjećati koliko mu
vlastiti roditelji nisu niakda pomagali. I tako je pronašao novu nadu za pomoć,
neurotički usidrenu u terapiji.

Pokušaj zadovoljenja potrebe sili neurotika da ljude oko sebe, uključujući i

terapeuta, pretvara u ono što nisu. Neurotik ne može dopustiti ljudima da budu
ono što jesu sve dok on sam nije ono što jest. Kada se to napokon dogodi, više
neće biti prijenosa potreba iz prošlosti na sadašnjost.

168
Phillip

Ovo je autobiografija čovjeka kojega su u djetinjstvu teško zanemarivali i koji je

odrastao po raznim institucijama. Poput mnogih mojih pacijenata, prije terapije
doživio je tjelesnu manifestaciju neuroze. Dogodio se unutarnji grč, zbog kojega
su mu leđa bila lagano pogrbljena. Uvijek je bio delikventan. Nazivali su ga "lošim
dečkom" i svakodnevno su ga kažnjavali. Kasnije je u životu imao mnogo
seksualnih veza, koje su kulminirale incestom. Njegova je patologija bila teška,
kako god na nju gledali. Čak i kada su ga poslali na psihoterapiju jednoj liječnici,
uspio je i nju pretvoriti u objekt seksualnog osvajanja. Rečeno standardnim
dijagnostičkim rječnikom, bio je "psihopat". Ovaj nam je slučaj poslužio da
ilustriramo činjenicu da je uz ispravnu terapiju moguće rehabilitirati i ono
ljudsko biće kojemu gotovo nema spasa.

"Zovem se Phillip. Imam trideset šest godina. Imao sam tri godine kada su se
majka i otac razdvojili. Kasnije su se i rastavili. Sjećam se kako su majka i sestra
otišle, a ja nisam znao zašto, ni što to znači. Otac se ubrzo ponovno oženio.
Maćeha kaže da sam mnogo plakao, da sam bio prkosno i teško dijete koje nije
željelo da ga se dira ni grli. Samo su me bombonima i slatkišima mogli umiriti.
Povukao sam se u sebe i bojao se nepoznatih ljudi.

Kada sam imao pet godina, mene i starijega brata smjestili su u privatni internat.
Otac je noću polazio pravni fakultet, a danju su on i maćeha radili. Uvijek sam bi
ou nevolji. Nikako se nisam mogao prilagoditi pravilima u internatu. Izolirao sam
se u školi i ponašao se kao autsajder. Bio sam povučen i neugodan tijekom
praznika, zabava, posjeta i društvenih događanja. Brat me pokušavao razvedriti i
natjerati da uživam u onome što se događa, kao i u slatkišima. On se doimao kao
da uživa, a ja sam samo plakao.

Jednog božića neki su me stariji dječaci pitali bih li želio slatkiša i keksa iz paketa
koji su imali. Obično me nisu nudili pa sam jeo koliko sam mogao. Prije no što
smo dovršili s hranom iz paketa pozvali su nas u ured ravnatelja i sjećam se da su
mene pozvali posljednjega u ured. Bojao sam se i nisam znao zašto je tak
crvenokosi luteranski svećenik bio tako ljut. Paket je pripadao jednom drugom
dječaku, a oni dječaci su ga ukrali. Sakrio sam ruku iza leđa kako bih se zaštitio
od četke za kosu kojom me tukao. Pomokrio sam se u hlače i po svećeniku dok
me udarao. Kada sam kasnije pogledao palac, bio je crn i modar.

Prvi posao moga oca kao odvjetnika bio je za jednu tvornicu najlona i svile na
jugu zemlje. Kupio je kuću i cijelu smo godinu, prvi put, svi živjeli zajedno. Brat je
poslije nastave radio honorarni posao. Povremeno bi mi davao nešto slatkiša ili
novca. Uglavnom sam krao novac i žvakaće iz maćehine torbice. Kasnije, kada ih
je tražila, ništa nisam želio reći ili sam lagao. Jedne je noći pronašla nešto sitniša
u džepovima mojih hlača, probudila me i pitala odakle mi. Nisam joj mogao
odgovoriti. Došao je i otac, očitao mi bukvicu i poslao me natrag u krevet. Tada
sam imao deset godina, a brat dvanaest. Počeo sam krasti slatkiše i žvakaće iz
trgovina.

Brat je od zarade kupio zračnu pušku pa smo pucali iza kuće. Ondje su bili
telefonski kablovi. Nas smo dvojica pokušavali pucati preko najviših kablova.
Pucao sam kao curica i nikada nisam mogao prebaciti preko najvišeg kabela. Brat

169
je gotovo uvijek uspijevao. Što god je gađao, uvijek bi pogodio. Jednom je mene
gađao kamenjem. Rekao sam mu da prestane, ali nije htio. Uzeo sam zračnicu,
napeo je i pucao mu u trbuh. Otac je poslije toga zakopao pušku, a mene je
istukao remenom. Tražio je da se ispričam bratu, a ja sam uporno ponavljao da je
on prvi počeo.

Uvijek sam hodao spuštene glave i pognutih ramena i udarao nogom kamenčiće.
Tako me jednom, dok sam prelazio ulicu, udario auto. Došao sam k svijesti, a neki
me čovjek stavio u svoj auto i odvezao me kući. Maćeha se jako uzrujala i rekla mi
da se to ne bi dogodilo da sam otišao u dućan po kruh kao što mi je bila rekla.

Imao sam jedanaest godina kad smo se preselili u Charlotte. Brat i ja smo imali
običaj ostavljati coca colu za djeda Mraza i njegove pomagače. Rekao sam
roditeljima da više ne vjerujem u djeda Mraza i da znam da mi oni ostavljaju
darove. Sam sam popio colu. Kad sam se sutradan probudio, vidio sam da je brat
dobio sve igračke i slatkiše. Ponudio mi je da ih podijelimo i dao mi crni gumeni
trkaći auto koji sam zaželio za Božić. Bacio sam ga u zid pa su me poslali u sobu.

Te su večeri majka i otac izišli, a u pepeljari je ostalo opušaka. Zapalio sam jedan,
ugasio ga i ispraznio pepeljaru u koš za smeće. U košu je buknula vatra i zapalila
zavjese. Brat ih je poušao ugastiti. Zapovjednik vatrogasaca želio je znati kako se
požar dogodio. Rekao sam mu da je moj otac vjerojatno ostavio upaljenu cigaretu
u pepeljari. Brat je ispričao što se stvarno dogodilo. Otac i maćeha željeli su znati
zašto nisam mogao biti dobar kao brat. Kad bismo se on i ja svađali, grizao bih ga,
ubo bih ga olovkom ili vilicom. Maćeha je opazila da on ima ugrize pa je ugrizla
mene kako bih znao kakav je to osjećaj. Tada se rodio i moj polubrat.

Imao sam dvanaest godina kad smo se opet preselili na sjever, u predgrađe New
Yorka. Toga sam ljeta morao raznositi novine za brata, dok je on radio kao
savjetnik u ljetnom kampu. Nedostavljene sam novine prodao na uglu ulice i
kupio sladoled i slatkiše. Otac je na kraju ljeta morao podmiriti troškove
nepodijeljenih novina. Trećina pretplatnika na novine odustala je od pretplate.
Otac me upitao mogu li išta učiniti ispravno.

Maćeha me natjerala da sjedim ispred nje na podu i radim zadaću. Raširila je

noge, a nije nosila gaćice. Nije me ni pogledala kad sam joj gurnuo prst u vaginu,
a kada je počela vrtjeti glavom, ja sam već zabio glavu natrag u knjigu. Otac i brat
su me morali držati koliko sam se otimao kad me maćeha htjela poljubiti. Nisam
volio da me ljube. Pljunuo sam joj u lice i dobio šamar. Posvađali smo se, a onda
sam joj rekao da je kopile. Bacila je nožiš za guljenje povrća na mene. Pobjegao
sam od kuće, a otac je alarmirao policiju u šest država da me nađu. Doveli su me
kući.

Bilo je ljeto i morali smo ići na spavanje u osam sati. Maćeha bi me zaključavala u
sobu da se brat i ja ne bismo svađali dok je ona bila u prizemlju. Bratova soba
nije bila zaključana pa smo se mogli gledati kroz staklo na mojim vratima. Kroz
prozor sam čuo kako druga djeca vani viču i igraju se. Brat bi držao slatkiš i
mamio me da ga dođem uzeti. Ispuzao bih kroz prozor i preko krova u bratovu
sobu. Te sam noći nagovorio brata da pođe za mnom preko krova u moju sobu.
Bilo ga je strah vratiti se poslije u svoju sobu preko krova jer je ispod prozora
bila strma kosina s koje se moglo vidjeti skroz do tla. Nagib je bio dugačak oko

170
deset metara. Brat se ukočio i nije se htio pomaknuti s izbojka ispod prozora.
Uspuzao sam do njegova prozora i počeo jesti njegov slatkiš, dok je on sjedio na
izbojku, ljut i uplašen. Molio me da mu pomognem i prijetio mi da će me pretući i
tužiti. Obećao sam mu da ću mu pomoći sići, ali samo ako me ne udari i ne tuži i
ako mi dade pedeset centa. Na kraju je pristao.

Kada sam imao trinaest godina preselili smo se još dalje u predgrađe New Yorka.
Poslije škole morao sam čuvati polubrata. Znao sam popiti pola njegova soka od
naranče, a zatim bih u bočicu dolio vode i dao mu je. Te sam godine dobio značku
za izvrsno polaženje vjeronauka i rodila mi se polusestra.

Otac i maćeha odlučili su smjestiti me u privatnu školu internatskog tipa u New

Jerseyu. Naučio sam musti krave, igrati šah i govoriti njemački. Pjevao sam u
školskom zboru, igrao nogomet i košarku te naučio boksati.

Jednog smo dana markirali nastavu i u kupaćima otišli na rijeku. Od obale do

vode bilo je oko 4,5 m. Jedan je dječak bio veći od mene i zadirkivao me što se
bojim skočiti. Udario sam ga u usta, a on me napao. Skočio sam i udario glavom u
kamenje uz rub vode. Izbacili su me iz škole, a otac me u vozilu hitne pomoći
odveo u bolnicu u New Yorku.

Maćeha je rekla da će nas napustiti ako ja ostanem u kući. Otac mi je obećao

potpisati dozvolu za upis u Mornaričku akademiju ako položim razredbeni ispit.
Ispit sam položio, a on je rekao da mi ne može potpisati zato što sam maloljetan i
da nije mislio da ću proći. Nazvao sam ga lašcem i rekao mu da ga mrzim. Tukao
me i svaki put kad bih se pridigao rekao bih mu da me ne može povrijediti zato
što ga mrzim. Tada sam imao četrnaest godina. Otac mi je dao novac za vlak i
rekao da odem živjeti s majkom u Pennsylvaniju.

Moja majka, sestra i ja spavali smo u istom krevetu. Prve sam noći grlio i ljubio
sestru. Često sam markirao nastavu i ostajao vani u svako doba dana i noći.
Majka bi mi zaključavala kuću, a ja bih provalio nakon što bih cijelu noć proveo u
podrumu. Nazvala je svog mladića policajca da dođe i kazni me. Povukao sam nož
na njega i prijetio mu da ću ga ubosti ako me takne. Školski službenik za učenike
koji izostaju s nastave pokupio me i odveo u Sklonište za dječake. Sud za
maloljetne prijestupnike okarakterizirao me kao 'nepopravljiva' i smjestio u
državnu popravnu školu za delikventne dječake.

Sa sedamnaest godina stupio sam u vojsku i napustio popravnu školu. Otac je

umro od prekomjerne doze tableta za spavanje. Otišao sam na pogreb. Pogledao
sam u njegovo lice u lijesu i ništa nisam osjetio. Poslije pogreba rekao sam stricu
da su me unaprijedili u desetnika u postrojbi za medicinsku pomoć. Razljutio se
jer nisam pokazao dostojno poštovanje prema ocu u času njegove smrti.

Imao sam dvadeset godina, a ona osamnaest i sreli smo se na podiju za

koturaljkanje izvan vojne baze. Doživio sam prvu seksualnu vezu i oženili smo se
u roku od dva tjedna. Moj je sin imao šest mjeseci i stalno je plakao. Udarao sam
ga dok mu po nogama nisu ostale plave i crne masnice u obliku moje ruke. Moja
supruga je bila trudna kad sam se dragovoljno prijavio za službu u nekoj
prekomorskoj zemlji. Kada nam je kći imala dva tjedna, isplovio sam. Dok sam
bio odsutan redovito sam prakticirao vjeru, išao u crkvu svake nedjelje, a kući

171
mjesečno slao samo tri dolara. Dvije godine, koliko sam boravio na brodu, bio
sam joj potpuno vjeran. Kada sam se, poslije godinu dana, vratio kući, obljubio
sam svoju dvoipolgodišnju kćer.

Iz pisama koje mi je pisala žena zaključio sam da me vara. Za godinu dana počeo
sam piti, pušiti i seksati se s drugim ženama. Kad mi je jedan vojnik u lice rekao
da mi je žena nevjerna, napao sam ga lopatom. Poslali su me na vojni sud. Prije
no što se vojni sud sastao, popio sam prekomjernu dozu tableta i završio na
psihijatriji. Otpustili su me iz vojske i iz bolnice. Rodila mi se i druga kći, a ja sam
sumnjao da je moja.

Imao sam dvadeset pet godina kad sam otišao u Teksas. Ženi sam rekao da ću im
slati novac kad se smjestim. Nisam im namjeravao ništa slati. U Teksasu sam
radio, pio i imao nekoliko ljubavnih veza. Supruga je, poslije nekog vremena,
došla k meni, na svoju inicijativu. Poslije šest mjeseci zajedničkog života
razdvojili smo se, a zatim i rastavili. Bio sam ogorčen i razočaran.

U dvadeset šestoj godini preselio sam se u Kaliforniju s namjerom da završim

fakultet. Kada sam prvi put sreo Gloriju prodavala je pretplatu za jedan časopis, a
ja sam joj rekao da joj želim pomoći. Živjeli smo zajedno dok sam bio na prvoj
godini studija, a ostavio sam je kada sam počeo raditi u školi za mentalno
retardiranu djecu. Započeo sam nekoliko seksualnih veza sa ženama koje su
ondje radile, a jedna je obavijestila ravnatelja da je sa mnom zatrudnjela. Dobio
sam otkaz. Mislio sam da je rješenje u samoubojstvu. I dalje sam imao brojne
seksualne veze, puno sam pio, mnogo pušio i neredovito spavao.

Kada sam sreo Fay, bila je mlada studentica na probnom radu. Ponudio sam joj
pomoć sa zadaćom. U to sam vrijeme bio nezaposlen. Kad smo se oženili,
najamnina za stan u kojemu sam stanovao bila je plaćena za tjedan dana. Fay je
našla posao. Prijavio sam se za posao u okružnoj agenciji i u međuvremenu
prihvatio raditi s jednim afazičnim djetetom. Trebao sam ga pripremiti za život u
normalnu okruženju jer ga roditelji nisu željeli smjestiti u mentalnu ustanovu.
Okrug mi je našao posao, a rad s tim afatzičnim djetetom prebacio sam svojoj
ženi. Neprestano sam je grdio što je nesposobna kontrolirati se i raditi s djetetom
i počeo sam je strašno kritizirati. Kada je afazično dijete bilo spremno za smještaj
u školu, već smo bili rastavljeni. Počeo sam intenzivno razmišljati o
samoubojstvu i prvi sam put sam priznao da sam bolestan i da mi je potrebna
pomoć. Javio sam se savjetodavnoj službi na fakultetu i krenuo na grupnu
terapiju.

Ubrzo sam izvrsno naučio služiti se tehnikama koje smo rabili na grupnim
sastancima. U tome smo razdoblju sestra i ja vodili intelektualne razgovore o
incestu, a onda smo se upustili u seksualnu vezu i kratko živjeli zajedno. Grupna
terapija s mojim psihijatrom je završila, a da nismo razgovarali o vezi koju sam
imao sa sestrom. Poslije toga sam otišao na privatnu i grupnu terapiju koju je
vodila jedna psihologinja. Razgovarao sam s njom o svojim brojnim vezama, o
svome životu i o napretku u terapiji. Za tri mjeseca došli smo do razgovora o
protuprijenosu, spavali smo zajedno, ja sam dao otkaz i uselio se u njezin dom na
Hollywood Hillsu. Bila je u kasnim četrdesetim godinama, a ja u ranim tridesetim.
Dok sam prolazio grupnu terapiju, upoznao sam sadašnju ženu i preselio se u

172
sjeverni Hollywood. Dobio sam posao u psihijatrijskoj bolnici. Prijavio sam se za
radno mjesto u jednoj saveznoj agenciji i počeo raditi s ljudima u zajednici.

Oženio sam se treći put, a kako mi se životni standard povećavao tako sam i više
pio. Brojne terapije i seanse nisu izliječile bolest u meni. Uvijek bih nadmudrivao,
manevrirao i manipulirao i svojim terapeutima i grupama i samim sobom.
Izvještio sam se u verbalnim igricama, intelektualnim racionalizacijama,
teoretiziranju, rješavanju problema, tehnici dodirivanja, kao i u mnogim drugim
učenim tehnikama. I, na kraju svega, ostao sam bolestan i svjestan toga da mi je
loše. Edukacijom i terapijom sam napredovao od 'neodgovornog, neobrazovanog
i nepopravljivog' psihopata do 'odgovornog i obrazovanog, dobrostojećeg'
psihopata. Kad sam prvi put ušao u Janovljev ured, on je stajao iza svoga stola i
gledao me. Imao sam ukočen osmijeh na licu kad mi je rekao: 'Nemoj stajati tako
i gledati me. Tu nećeš naći odgovore. Lezi na kauč.' To je bio početak.

Lažni mi je osmijeh sišao s lica i legao sam na kauč. Janov me upitao: 'Koji su tvoji
osjećaji?' Moji su odgovori bili rascjepkani i nepravilni. Počeo sam plakati. Janov
mi je rekao: 'Što je? Pričajmo o tome. Izgledaš loše.' Opet sam počeo plakati.
Janov je pričekao i rekao: 'Reci što osjećaš. Nemoj to isplakati.' Na kraju sam
prestao plakati i zašutio. Janov mi je rekao: 'Dobro, što osjećaš?' Odgovorio sam:
'Tjeskobu, neku vrstu slobodnog pada, i to'. Janov: 'Dobro, sada potoni izravno u
taj osjećaj. Ispruži noge. Sada potoni ravno unutra, bez kontrole. Pusti to! Pusti!'
Počeo sam ubrzano disati. Janov: 'Sada diši iz trbuha, duboko. Širom otvori usta,
izvuci to iz trbuha. Reci aa - duboko -- duboko aa. Potoni!' Nešto sam ispustio.
Janov: 'Što je to?' Ja: 'Vrti mi se, ne mogu pustiti. Nisam se mogao riješiti straha
od kritike. Moja energija, moj poticaj, sve u svezi sa mnom, to mi se ne događa.
Ne želim pogriješiti. Ne želim da me kritiziraju.' Janov: 'Tko?' Ja: 'Valjda moja
obitelj. Idem dalje u prošlost. Mislim da se ne sjećam ničega prije treće godine.
Sjećam se što se događalo poslije treće godine. Znam da sam ogorčen. Ne mogu
oprostiti...' Janov: 'Reci.' Ja: 'Ne mogu oprostiti majci. Ostavila me kad sam imao
tri godine. Nikada nisam prihvatio maćehu. Kritike stižu. Zašto nisam dobar kao
moj brat? On je poslušan. Ja se bunim. A u stvari se ne bunim. Samo ne želim biti
dobar kao on. On nije dobar.'

Janov: 'Što bi rekao majci da možeš s njom razgovarati ovoga trena. Što bi rekao
svojoj pravoj majci?' Ja: 'Mojoj pravoj majci?' Janov: 'Što bi joj rekao?' Ja: Tražio
bih od nje da me voli'. Janov: 'Dobro, traži. Reci joj. Mama... Hajde, reci što želiš.'
Počeo sam teško disati i osjetio kvrgu u grlu. Snažno sam povukao. Osjećao sam
se kao da me pokušavaju rastrgati, kao da sam presječen napola, a moje dvije
polovice odlaze u suprotnim smjerovima. Trgali su me fizički i na sve druge
načine. Pokušao sam e boriti. Moje dvije polovice bile su zaključane. Nisam
mogao prestati. Otvorio sam usta i kriknuo: 'Mama, mama!' Janov: 'Zovi.' Ja:
'Želim da se vrati'. Počeo sam snažno plakati. Boljelo me. Razdiralo me. Otvorio
sam e: 'Mrzim - ostavi me na miru. Mama. Sve vas mrzim, gadovi.' gušio sam se i
davio pokušavajući zaržati osjećaje i kontrolirati ih. A oni su se ipak vraćali.
Tijelo me boljelo. Kvrga u grlu nije nestala. Otvorio sam usta i kriknuo: 'Voli me'.
Šutio sam i osjetio strah. Ali još uvijek nisam bio siguran što osjećam. Shvatio
sam da sam mnogo toga učinio, ne zato što sam tako htio, nego zato što sam želio
ljubav svojih roditelja. Opet sam se bojao. Bojao sam se da me ne vole i da nisam
sposoban voljeti. Osjećao sam se bezvrijedno. Majka me napustila i ja sam je

173
pitao: 'Zašto mene?' Nisam znao je li me željela i bio sam ogorčen na nju. Želio
sam ubiti - sebe. Nisam se osjećao kao drugi ljudi. Vikao sam. Još sam vikao, ali
sam i dalje bio blokiran. Bojao sam e nastaviti. Bojao sam se da ću mahati rukama,
bez nadzora. Bojao sam se da ću nekoga udariti ako se prepustim. Udario sam u
kauč i kriknuo: 'Mrzim sebe'. Otvorio sam usta da kriknem, borio sam se i
izvrnuo zvuk riječi koje sam se bojao izreći. Prvi put sam počeo osjećati bol, a kad
mi je Janov rekao: 'Reci mi, reci mami i tati. Moraš im reći da patiš' i dalje sam se
gušio i davio. Morao sam izdržati. Bol je bila prevelika. Janov: 'Nemoj više šutjeti.
Nemoj više patiti u tišini. Izbaci to van, zovi upomoć. Tata, mama.' Kriknuo sam
od boli jednom, pa još jednom. Onda sam utihnuo. Počeo sam pričati. 'Sada znam
zašto sebe mrzim'. Janov: 'Zašto?' Ja: 'Jer bih, unatoč svemu, prodao bilo koji dio
sebe za njihovu ljubav, a ipak i njih mrzim. Mrzim ih zato što moram biti ono što
oni žele kako bi me voljeli. Svi su oni sjebani. Sjebaniji su od mene.' Kamv: 'Što si
to uvijek želio, što si želio od njih?' Ja: 'Želio sam da me vole zbog onoga što
jesam i da mi dopuste biti ono što moram biti bez njihovih strogih uputa i
zabrana - ovo je dobro, a ono je loše, moraš uspejti, ne možeš reći što doista
osjećaš, moraš reći ono što je ispravno, samo ljubazno, moraš izmišljati i govoriti
ono što žele čuti. Učinio sam mnogo toga zato što nikada nisam rekao 'voli me'.
Nisam mogao reći 'Voli me'. Zato sam uvijek bio u nevolji. Scena moje majke kako
odlazi bljesnula mi je pred očima i nisam je mogao pozvati: 'Mama, ostani'.
Osjećao sam da sam bespomoćan i sam i znao sam da sm još tada, u tome
trenutku, isključio sve osjećaje. Nisam zvao mamu jer bi to značilo vratiti se i
osjećati bol koju sebi nikad ne bih dopustio osjetiti. Znao sam i zašto sam htio da
me kažnjavaju i zašto sam bio destruktivan i nisam se uklapao u obitelj. Stalno
sam se pokušavao vratiti na tu početnu scenu i osjetiti što se dogodilo. Pitao sam
se 'Zašto sam ja jedini kojemu je doista stalo? Zašto su se ostali u obitelji
prilagodili?' Stalno sam se pitao što to sa mnom nije u redu, iskaljivao sam se na
obitelji i na svemu drugome u životu. Morao sam se vratiti u prošlost i osjetiti taj
trenutak, a nisam mogao ako su ga zatvorili. Sva moja gluma počela je kada sam
se isključio zato što u tome trenutku nisam mogao osjetiti svoju bespomoćnost i
samoću.'

To je bila moja primalna scena i prvo povezivanje. Sve ostalo što mi se događalo
posljedica je toga uzroka svih mojih konflikata. Moje je tijelo osjetilo rascjep i
raspadanje. Moja prošlost, prošlost koju nisam nikada osjetio, ubrzano mi je
stizala. Opet sam se bojao. Zašutio sam. Vratio bih se u sobu iscrpljen i satima
spavao. Kada bih se probudio, strah je još uvijek bio tu. Osjećao sam i kvrgu u
grlu. Pokušao sam nijekati i pobjeći od onoga što sam ranije osjetio. Kolebao sam
se između trčanja u Janovljev ured po olakšanje, kao uplašen i povrijeđen dječak
kakav sam doista bio, i bježanja od boli što se javljala u borbi koju sam vodio sa
samim sobom na kauču. Sada sam imao tri kvrge. Jednu u grlu, jednu u ošitu i
jednu pri dnu prsa. Vikao sam: 'Mama, mama'. Vidio sam je kako rukom poseže
za mojim jajima i čupa ih kroz mene. Zapela su, akad sam povukao, nisam se
uspio otrgnuti. Povukao sam jače i poslije nekog vremena kvrge su se povezale.
Kvrga u grlu postala je cilindrična i pokretala se gore-dolje. Sad su sve tri kvrge
bile povezane. Jako sam se prestrašio, ali sam znao da je to nešto povezano s
mojim spolovilom i testisima. Spolovilo mi se podizalo i spuštalo u grlu u ritmu
disanja, masturbiralo je. Sluz mi je u ustima postala sjeme i počeo sam se gušiti.
Kriknuo sam, još uvijek iskrivljavajući i prikrivajući riječ 'kurac' koje sam se

174
toliko bojao. 'Kurac, kurac, kurac'. Što je to značilo? Možda sam homoseksualac.
Zahvatila me panika. S vremenom sam saznao da je 'kurac' bio simbol sveg mog
destruktivnog seksualnog glumatanja. Osjećaji su počeli izlaziti iz mene, ponekad
u fizičkom, a ponekad u simboličkom obliku. Ali bili su nepovezani i morao sam
se vraćati natrag dok ih sve ne povežem. Počeo sam osjećati cijeli jedan dio
života kada nisam osjećao. Prvo sam osjetio negiranje da su me ostavili nevoljena
i bespomoćna u trećoj godini života. Zatim sam osjetio riječ 'kurac' i moje ljutito i
destruktivno glumatanje kroz seks kako bih prikrio strah proizišao iz samoće.

Bio sam sam u sobi i jako sam se bojao. Htio sam provjeriti Janova. Zna li on što
radi? Koliko je opasno otvoriti Pandorinu kutiju osjećaja? Uplašio sam se i želio
sam pobjeći od samoga sebe. Nazvao sam Janova i zaprijetio mu da ću pokrenuti
istragu o njemu. Pitao me zašto sam zapravo zvao pa sam mu rekao da sam
uplašen. Uplašio sam se svojih osjećaja. Želio sam ozdraviti. Želio sam iskašljati i
ispljunuti penis, testise i sjeme.

Možda zdrav znači stvaran. Možda stvaran znači homoseksualan. Ne znam, Janov
mi je rekao da je njegova ordinacija moja soba i da tu mogu biti što god želim.
Želio sam otrčati u svoju sobu, biti siguran i biti ja.

Na putu k Janovu gušilo me u grlu i želio sam plakati. Osjećao sam se kao dječak
koji ide u svoju sobu, gdje je bilo sasvim u redu biti mali dječak. Ležao sam na
kauču kad mi je nadošao taj osjećaj. Otvorio sam uta i izišlo je 'tata'. Počeo sam
plakati i dozivati: 'Tata, tata, voli me!' Zagrcnuo sam se na riječ 'ljubav' i osjetio
sram. Janov je rekao: 'Moli!' Dozivao sam oca i molio ga da me voli, jer mi treba
njegova ljubav. Gušio sam se i osjećao se prezrenim. trebati ljubav značilo je biti
slab, a boljelo je zato što sam tako dugo negirao potrebu za tatinom ljubavlju.
Morao sam je negirati zato što mi on nikada ne bi dopustio da ga tražim da me
voli. Nanio sam mu previše boli pa sam se radije isključio nego da osjetim
odbijanje koje sam uvijek dobivao. Potonuo sam u taj osjećaj i pred očima mi je
bljesnula slika. Stajao sam usred kruga ljudi koji su zurili u mene. Smijao sam se i
pokazivao im srednji prst: 'jebite se'. Odjednom se slika promijenila. Sada sam
bio potpuno nag, a svi su zurili u mene. Rugali su se, imali su skeptična i ružna
lica. Bili su to ružni odrazi mene. UPlašio sam se, bio sam usamljen i pokušao sam
se pokriti rukama. Nisam mogao vidjeti čija su to lica. Janov je rekao: 'Pogledaj ga,
ostani s njim.' Pogledao sam izbliza. Glava se željela okrenuti prema meni. Želio
sam pobjeći. Janov je rekao: 'Pogledaj ga'. Pogledao sam čvrsto i krinuo od straha.
Bila je to moja obitelj. Moja je obitelj podrugljivo zurila u mene, a ja sam se
osjećao bespomoćno i usamljeno. Želio sam da me tata zaštiti. Vidim da je i on bio
uplašen mali dječak, kao i ja. Gdje je? Pozvao sam ga i vidio sam ga mrtva u lijsu.
Ali, čuo me. Preklinjao sam ga da ne ide. Rekao sam mu da ga trebam i prvi put
razgovarao s njim. Želio sam ga potpuno za sebe i rekao sam mu to. Bio je tu kad
god sam ga zvao, mogao sam vidjeti sve scene iz djetinjstva kad smo bii zajedno i
reći mu i osjetiti sve ono neizrečeno što nisam mogao osjetiti i što nismo imali
dok je bio živ. Doživio sam mnogo primala u kojima sam želio očev penis i ljutio
se na oca. U nekim sam ga primalima rastužio ili sam bio grub ili nježan prema
njemu. Napokon je došlo vrijeme da mu kažem zbogom, da zatvorim poklopac na
njegovu lijesu i pustim ga da umre i ode. Moji su se primali usredotočili na druge
simbolizacije. Osjećao sam se ukalupljeno i sputano. Pokušao sam sebe prisiliti
da osjetim što je posrijedi, ali nisam uspijevao. Kao da mi se tijelo moglo kretati

175
samo određenom brzinom, a ja nisam mogao ni ubrzati ni usporiti taj proces.
Kada bih pokušao pušiti tijelo mi se kočilo od napetosti i boljelo me. Kao da se u
meni začinjala borba, a ja nisam mogao kontrolirati što se događa.

Ponekad sam želio da taj proces brzo završi, a ponekad sam se bojao da bi mogao
prerano završiti. Morao sam osjetiti što me to drži sputanim. Potonuo sam u taj
osjećaj i vidio sebe s olovnim kalupom na leđima. Izgledao je kao mamina
grobnica. Hodao sam kroz život povijen, s teretom toga kalupa koji me je
pritiskao i kontrolirao sve što radim. Bio je to kalup koji je obitelj pritisnula na
mene, a ja sam unutar njega ludio. Kako izići iz toga kalupa? Morao sam iziži!
Kriknuo sam, a leđa su mi se počela svijati, prsni i leđni mišići su se istegnuli, a ja
sam plakao i vikao od boli. A onda ses dogodilo povezivanje, fizičko i osjetilno.
Godinama sam bio pogrbljen, zapravo, povijen prema volji roditelja, iako tijelo
nije nikada potpuno prihvatilo taj nametnuti strani kalup. Poslije svakog primala
leđa su mi se izravnavala, a mišići istezali u normalan oblik. Unutar mene
počinjao je jedan potpuno nov život i osjećao sam i fizičko povezivanje. Poslije
svakog primala bio sam iscrpljen i nestrpljivo sam očekivao sljedeći korak i
sljedeću fazu. Nisam mogao vjerovati da će to ikada završiti. Neki su dani bili
pravi jad, neki tihi i mirni, a neki uzbudljivi i slikoviti. Nikada nisam znao što
očekivati.

U razdobljima između primala tijelo mi se odmaralo, iskušavalo novostvorene

osobine i pripremalo se za sljedeću fazu. Postao sam svjestan da je tijelo
preuzimalo nadzor istodobno kako je mozak gubio nadzor nad tijelom. Jednom
sam tako sjedio u grupi i osjećao ono što sam osjećao već nekoliko seansa. Bio je
to razdirući osjećaj stiskanja koji sam osjećao u glavi i u lubanji i tezanja duboko
u kostima i mišićima glave, vrata i lica. Ležao sam u grupi i mislio kako ću ubrzo
biti gotov. Tada sam osjetio strah i želju da mlatim rukama i oslobodim se. Vikao
sam: 'Bojim se', a Janov je uzvratio: 'Pusti neka se dogodi'. Tijelo mi se počelo
savijati u razne nevjerojatne položaje koji su me potpuno lišavali kontrole i
izazivali bolne krikove. Tjelesni i emotivni neurotični obrambeni sustavi počeli
su se raspadati. Iz mene je curio znoj. Preplavio me osjećaj fizičke snage, a um
nije imao dostatno snage diktirati ono što je mislio da trebam biti. Tada sam
shvatio da mi je um diktirao ono što su moji roditelji željeli da mislim i da budem,
ali se moje tijelo pobunilo i nije više željelo 'glumiti' ni 'pretvarti' se prema tuđim
uputama. Tijelo je htjelo biti ono što je za njega bilo ispravno. Prvi sam put u
životu bio slobodan i znao sam što je sloboda. Više nisam imao izbora hoću li biti
bolestan ili ne, hoću li glumiti ili ne. Moje tijelo to više neće dopustiti. Moja glava
više nije mogla lagati niti me na prijevaru natjerati na poslušnost. Pokušao sam
se nagoditi samo da mi se tijelo prestane izvrtati i raspetljavati me, ali mi nije
uspjelo.

Moje je tijelo odlučilo i nisam imao izobra. Moje tijelo je svetište i više neće
tolerirati bezobzirnost. Znam da je velik broj pravila, uputa, dogma i kontrola
koje nam nameću roditelji i društvo nepotrebno ako se djetetu omogući da bude
stvarno i da reagira onako kako mu tijelo i um nalažu."

176
PETNAESTO POGLAVLJE

SPAVANJE, SNOVI I SIMBOLI

Kada malo dijete negira strašnu stvarnost u primalnoj sceni, ono prestaje biti u
cijelosti stvarno i polako postaje pretežito nestvarno. Taj proces svaki dan
oblikuju roditelji kada ne dopuštaju djetetu da bude ono što jest i kada od njega
zahtijevaju da prikazuje izmišljenu osobnost u skladu s njihovim očekivanjima.
Dijete će tako postati "dobar dječak", "klaun" ili "bespomoćna budala".

Biti simbolička osoba jest cjelodnevni proces. Dok smo djeca, naša borba da svoj
organizam zaštitimo od pravoga sebe odvija se danju i noću. Tijekom dana odvija
se simbolička gluma, a tijekom noći, dok spavamo, simbolički nas snovi štite od
stvarnih osjećaja.

Budući da se potreba noću ne mijenja niti nestaje, ona se očituje i u snovima,

opet kroz simbole. Sanjat ćemo kako pokušavamo udobrovoljiti čudovište ili
kako bezuspješno pokušavamo ispuniti neku nemoguću zadaću. Ta nemoguća
simbolička zadaća je, u biti, pokušaj da od majke učinimo dobru osobu.

Prvo što možemo o snovima zaključiti jest da su oni produžetak ponašanja u

budnom stanju, a ne nekakva zasebna pojava. Oni su simbolička noćna borba -
noćna neuroza. Logično je da neurotik, koji ode na spavanje kao neurotik, ne
može preko noći ozdraviti i sutradan se opet budi kao neurotik. Stvarni ljudi, s
druge strane, nemaju nestvarnih snova, jednako kao što se ni tijekom dana ne
ponašaju nestvarno.

Sljedeći zaključak jest da su simbolički snovi samo funkcija simboličkih osoba.

Nakon što sam mjesecima provodio primalnu terapiju napokon sam opazio da
snovi pacijenata postaju stvarniji kako njihova terapija napreduje. Kako se
terapija primiče kraju, ljudi koje sanjaju postaju ono što nisu bili ni danju ni
noću: majka je majka, djeca su djeca, a New York je New York. Nadalje, njihovi su
snovi u sadašnjosti, a ne u prošlosti, kao što je slučaj s mnogim neurotičnim
snovima. To je logično, budući da se simboli javljaju kako bi prikrili osjećaje iz
djetinjstva. Oni su pokušaj razrješavanja prošlosti. Normalna je osoba riješila
prošlost pa živi u sadašnjosti i danju i noću.

Osoba koja se osjeća nevažno može sanjati nešto važno kako bi prikrila taj
osjećaj. Primjerice, sanjat će kako je na nekom velikom skupu nagrađuju za
njezina postignuća. Snovi su, kao i odgađanje važnih poslova tijekom dana, samo
različiti aspekti istog neproživljenog osjećaja. Kada na primalnoj terapiji pacijent
ispriča takav san, natjeramo ga da potpuno potone u taj osjećaj. Doživjet će bolan
osjećaj, koji potiče pojavu glavnih oblika simboličkog ponašanja u snu i tijekom
dana.

Treći, i najvažniji, zaključak glede simboličkih snova jest da oni služe kao zaštita
zdrava razuma. Ako možemo razumjeti da nas nestvarno ja (ono ja koje pretvara

177
opasne osjećaje u simbole) održava zdravima i neurotičnima, možemo shvatiti i
to da su simbolički snovi ključni kako se u snu ne bi dogodili potresni primali.

Ponekad stvarni osjećaji gotovo iziđu na površinu čak i tijekom sna. Uobičajeni
simboli iz snova više se ne vežu na osjećaj i doživljavamo noćnu moru. Noćna
mora jest primalni osjećaj koji se probija kroz neurotičnu obranu.

Spavač simbolizira na novoj, psihotičnoj razini. Njegovi zmajevi i čudovišta jesu

ono što bih nazvao psihotičnom simbolizacijom. Noćne su mora, stoga, noćno
ludilo. Zato je tako veliko olakšanje probuditi se iz noćne more. Osjećaj noćne
more javlja se u svijesti kako bismo mogli ostati nesvjesni osjećaja, na isti način
na koji neki neurotici, uz pomoć obrambenih mehanizama, svoje osjećaje i misli
čine nesvjesnima u budnome stanju. Ako razmislimo o tome na isključivo
tjelesnoj razini, prisjetit ćemo se da će se neki od nas onesvijestiti (biti nesvjesni)
uslijed jake tjelesne boli. Primal je logičan produžetak i zaključak noćne more. To
je isti onaj osjećaj noćne more i strah, ali bez simboličkog poklopca. Ako osba ima
noćne more, ona je blizu primala. Ona, u biti, osjeća veći dio svoga straha čak i
akda se probudi. Srce joj tuče i mišići su joj napeti. Još samo mora napraviti
povezivanje i pasti u primal. Bol će to spriječiti. Kada bi u tome trenutku pokraj
nje bio primalni terapeut, osoba bi bila duboko u svojim primalima i na pravom
putu da postane stvarna.

Noćna mora koja se ponavlja godinama ili loš san jest primalni osjećaj koji
ustrajava i koji se godinama simbolizira na gotovo jednak način. Jedan takav san
koji se stalno ponavlja može biti da ga napada neprijatelj. Njegovo je oružje
pokvareno i jedva uspijeva pobjeći. Osoba u tome snu osjeća da nema nikoga tko
bi joj pomogao. Često nije ni svjesna da bi joj netko trebao pomoći. Ona je u snu
sama, jednako kao što je bila potpuno sama na svijetu dok se pokušavala održati
na životu unatoč nepremostivim preprekama. Njoj treba krik: "Upomoć!"

Neki spavači pokušavaju kriknuti "Upomoć!", ali ne uspijevaju. Za to postoji

dobar razlog. Taj krik jest primalnik krik, a činjenica da ne izlazi jest zaštita.
Primjerice, tijekom jedne terapijske seanse jedna je žena opisivala svoj san od
prethodne noći: "Napali su me i nešto me stjeralo u kut sobe. Pokušavala sam
pobjeći i otrčala do susjedne kuće, odakle sam htjela nazvati policiju da mi
pomogne. Uporno sam birala pogrešan broj i nikako nisam mogla dobiti policiju."
Natjerao sam je da potone u taj san i ponovno ga ispriča. Odbijala je. Iz nekoga
razloga to joj je bilo previše strašno. Ustrajao sam. Dok je pričala kako trči u
susjednu kuću, ubacio sam: "Nazovi pravi broj". Viknula je da ne može. Ponovio
sam još jednom. Na kraju je birala pravi broj, a iz nje je izišao zastrašujući
primalni krik: "Upomoć!" Vrištala je deset minuta i cijelo se vrijeme grčila i
udarala po podu. Dvadeset je godina kričala "Upomoć!" svakim svojim pokretom,
a pomoć od roditelja nikada nije dobila. Bila je toliko zaokupljena borbom da
pomogne njima da nije mogla osjetiti vlastitu potrebu da joj pomognu.

Zašto nije vrištala u snu? Zato što se nadala. Da je vrištala, a nitko nije došao, sve
bi bilo izgubljeno. Morala bi se suočiti s krajnjom bespomoćnosti i činjenicom da
joj nitko u životu nikada neće pomoći. Od te se spoznaje zaštitila tako što nije
vikala. Kada je kriknula u mojoj ordinaciji, osjetila je sve one strašne osjećaje
bespomoćnosti i beznađa. Njezinu borbu i nadu pothranjivalo je to što je krikove

178
držala u sebi. Na taj je način prikrivala i osjećaje. Krik je slomio nestvarnu masku
i pomogao joj stići na put ka stvarnosti.

Ima mnogo neurotika koji su tako dobro prikriveni da se ni u snu ne približe

kriku. U biti, oni se teško prisjećaju svojih snova budući da su i snovi i njihovi
simboli duboko zakopani. Ali takvi neurotici su hodajući krikovi. ("Peder koji
viče" je samo jedan primjer.) Načini na koje vičemo imaju smisla. Pokornost je
krik za ljubaznim ponašanjem, neprekidno pričanje je krik za pažnjom.

Kao što se vidi iz navedenoga, neuroza nije tek društvena neprilagođenost. Ne

možemo prosuditi je li osoba neurotik ili nije samo po tome kako se snalazi u
svome poslu. Osoba koja dobro funkcionira tijekom dana može imati noćne more
koje još rječitije govore o dubini njezine neuroze. Stoga se ljestvice društvene
prilagođenosti kojima je cilj iscrtati nečiju neurozu čine nevažnima, budući da
odražavaju samo dnevno ponašanje.

Dubinu boli, čvrstoću obrambenog sustava i zatvorenost nečijih osjećaja moguće

je mjeriti pomoću simbola iz snova. Što je u osobi više boli, to je vjerojatnije da će
simboli biti složeniji. Osim toga, što je više boli, to će u snovima biti više borbe -
sanjat će da se provlači ispod ograde, kopa izlaz iz tunela, penje se po strmim
planinama itd. Ako se osjećaji pojave tijekom sna unatoč simbolima, moguće je
da osoba ima krhku obrambenu strukturu i da je blizu svojih osjećaja. To je lagan
primalni slučaj, gotovo pravilan, i osoba ima vrlo dobre izglede da brzo postane
stvarna (zdrava). Također možemo reći da su ugodni snovi u neurotika sumnjivi.
Primjerice, ako osoba stalno sanja da leti i pritom se osjeća slobodno, bol koja se
skriva ispod toga ugodna lebdećeg osjećaja može biti bol velike sputanosti.
Umjesto da sanja da je okoovani Prometej, što bi bilo realnije i što bi nam
govorilo da je došla blizu svojih sputanih osjećaja, snovi o slobodi označavaju
prekid i rascjep od njezina stvarnog i sputanog ja. San u kojemu pokušavate
odvezati koopce kojima ste vezani označava da ste vrlo blizu stvarnim osjećajima.

Na koji se način simbol odnosi na osjećaj? Pogledajmo nekoliko primjera. Ako

dijete zanemari svoje potrebe i pokušava glumiti odraslu osobu kako bi
zadovoljilo svoje djetinjaste roditelje i njihove dječje potrebe, ono će sanjati da
ga čeka vojska slugu. Ako dijete svaki dan mora slušati kako se roditelji svađaju
oko novca, ako ga pritom još i tjeraju da zaradi novac za džeparac i stalno mu
daju posla kkao bi uvijek bilo zauzeto, ono će sanjati da se onesvijestilo kako bi
stiglo vozilo hitne pomoći i odvezlo ga u bolnicu, gdje će se o njemu netko stalno
brinuti. Ono Ono sanja i ne zna da, u biti, osjeća ovo: "Stani, daj mi da se odmorim
i smirim se". Njegov mu sustav mentalnim simbolima pokušava reći što mu je
ptorebno. Te simbole treba pomno razmotriti.

Simbolički se snovi (baš kao i simbolički tripovi na drogi ili bilo koje drugo
simboličko ponašanje) događaju sve dok postoji bol. Oni su važan znak koji
ukazuje ne samo na stupanj neuroze nego i na doseg terapeutskog poboljšanja.
Simbolizam snova nije lako lažirati, budući da pacijenti ne znaju što određeni
simboli znače. Kada bi i znali što simboli znače, ne bi znali kako vrednovati
njihovu složenu prirodu niti ih staviti u odnos sa stupnjem neuroze. Osoba koja
tvrdi da e osjeća bolje i funkcionira zdravo, a zatim dođe na terapiju i ispriča san
prepun simbola možda i nije tako dobro kao što misli. Osjećaji unutar snova jesu
najstvarniji dijelovi osobe. U iskušenju smo odbaciti te osjećaje kao nešto strano,
179
budući da se javljaju u kontekstu snova koji su sami po sebi nestvarni. Očito je da
nas ne progone nacisti, očito je da nitko ne puca na nas iz pištolja, ali strah koji je
te noćne priče učinio nužnim potpuno je stvaran. U suprotnom ga ne bi bilo i
sigurno nas ne bi budio iz sna. Spavač će svoj stvarni strah zaodijevati u
nacističku uniformu jednako kao što paranoična osoba stvarni strah osjeća kao
dojam da ljudi na uglu ulice kuju zavjeru protiv nje. Budući da ni spavač neurotik
ni paranoik nisu sposobni osjetiti svoje stvarne osjećaje, moraju projicirati svoje
strahove na nešto vidljivo. Paranoidne ideje i simbolički snovi pokušavaju
opravdati (iznaći razloge za) neobjašnjive osjećaje: "Bojim se zato što me love
nacisti."

Razlika između paranoidnih zamisli i neurotičnih snova jest u tome što paranoik
živi svoj san tijekom dana. On vjeruje da su njegovi simboli stvarni. Neurotik zna
da su njegovi simboli nacisti) nestvarni. Kad bi neka osoba ušla u ordinaciju i
rekla da ju progone nacisti, posumnjali bismo u njezin zrav razum. Ali ako osoba
pritom doda "Bio je to san", dijagnoza se mijenja.

Mnogi neurotici često imaju noćne more. Shvatio sam da ima neurotika koji, kada
odlaze na spavanje, dok im je obrambeni sustav oslabljen, svaki put dođu na rub
ludila. Zato se boje ići spavati. Te noćne more, ipak, na neki način iscrpe dostatno
napetosti da ih čuvaju od ludila tijekom dana. Osoba u kojoj je skriveno mnogo
boli često nije kadra ograničiti svoje ludilo samo na noćne sate.

Razmotrimo jednu noćnu moru kako bismo vidjeli način na koji su ponašanje u
snu i na javi produžeci jedno drugoga: "Jučer, kad sam mislila da je sve dobro,
ravnatelj me pozvao zbog pritužbe majke jedne moje učenice. Iako sam znala da
se ona stalno žali i da njezina pritužba nije opravdana, uznemirila sam se. Cijeli
sam dan bila uznemirena i nisam se mogla riješiti toga osjećaja. Nisam znala što
je to, ali sam legla potpuno napeta. Evo moga sna. Vozim automobil uskom i
krivudavom ulicom. Odjednom, baš kada sam mislila da je sve u redu i da sam
sigurna, neki me automobil udari sa strane. Uspjela sam nastaviti vožnju, ali se
nalazim u uskom tunelu s mnogo oštrih zavoja. Kad god skrenem, udarim u zid.
osjećam se kao u tunelu straha. ne mogu prestati udarati u zid. Pogledam kroz
prozor i vidim policajku na motociklu kako me promatra i želi me kazniti. Ne
mogu joj pobjeći. Ona ostaje iza mene i promatra me kako gulim zidove, jedan za
drugim. Stvarno sam uplašena. Odjednom se budim sa snažnim sojećajem
olakšanja što sam izišla iz tunela. Koje olakšanje što to nije bilo stvarno."

Stvarno je. Osjećaj iz svake noćne more jest stvaran. Nestvaran je kontekst,
mentalni model koji je izmislila iz osjećaja. Vratio sam je u tu noćnu moru i
natjerao je da ponovno ispriča san s povezom preko očiju, baš kao da je morala
ponovno sve proživjeti. U nju se počeo uvlačiti isti strah koji je već doživjela u
snu. Potaknuo sam je da potone u taj strah i dopusti mu da je preplavi. Ubrxo je
bila potpuno uznemirena i bacakala se po kauču. Počela je pričati o djetinjstvu.
"Kad sam bila mala, mogla sam biti mirna samo neko vrijeme, ali pogrešan korak
bio je neizbježan. Tada me majka strašno kažnjavala." U tome trenutku je počela
pričati o jednom događaju iz djetinjstva kada je učinila sve savršeno, očistila
kuću i oprala suđe, ali je slučajno prolila nekoliko kapi parfema po namještaju.
Majka je bila bijesna i poslala je u sobu. Pala je u depresiju, jer se toliko trudila.
Ponovno se vratila u san. "O, sada znam. Sudaranje automobilom s onim

180
zidovima bilo je isto kao i kod kuće, gdje sam neprestano nešto uradila pogrešno,
bez obzira na to koliko sam se trudila. Ta 'majka' policajka uvijek je neumoljivo
čekala da učinim barem jednu pogrešku. Bez obzira na to koliko sam bila dobra,
nešto je uvijek čekalo iza ugla (baš kao i u snu) da pokvari sve." Tada je to
povezala s događajima u školi, gdje je, baš kada je mislila da dobro radi kao
učiteljica, netko morao sve to uništiti. "Sve je isto", kaže ona. "Škola, san i moj
život!" Ponovno je proživjela školu, san i svoj život u strašnom osjećaju straha od
majke, koji joj je ograničavao postojanje sve dok ga nije potpuno uništila.

Situacija u školi potaknula je san. Osjećaji su u oba slučaja bili nesvjesni. Doista je
zapanjujuće znati da nas čak i u snu naš sustav održava nesvjesnima opasnih
osjećaja, iako je ljudski organizam čudesan. Ova noćna mora jest prava laegorija
dnevne situacije u školi, gdje sve ide dobro, a onda nešto pođe po zlu i sve se
odjednom sruši. Kako tijelo zna stvoriti tako savršenu alegoriju sna kada je um
(ili jedan njegov dio) potpuno nesvjestan osjećaja koji se nalazi u pozadini?
Vjerujem da simbolički procesi nestvarnog sustava jesu nesvjestan, automatski i
nužan uređaj za zaštitu organizma. Noćna mora te žene bila je produžetak straha
koji je osjećala kao napetost i koji je doživjela u školi. Taj je osjećaj stvorio san
kako bi se njezin sustav mogao nositi s njime, nadajući se, istodobno da će ga i
riješiti. Možda je mogla pobjeći od policajke u snu? Ne. Neuroticima to nikada ne
polazi za rukom. Zašto je to tako? Zašto ta žena ne može pobjeći policajki u snu?
Zato što su stvarni osjećaji iz života stavili tu policajku u njezin san. Policajka je
simbol straha te pacijentice. Prije je imala noćnu moru o ženi koja provjerava
karte na ulazu u kino. Ta je žena lovi dok se ona pokušava uvući u kino bez karte.
Uvijek bi je ulovila, bez obzira na to koliko spretno bježala. Nije mogla sebi
pomoći sve dok nije i u stvarnosti riješila, tj. osjetila, taj strah.

Mislim da to objašnjava zašto u noćnim morama ne možemo pobjeći naših

progoniteljima, zašto su nam stopala i noge olovne kada pokušavamo pobjeći od
neprijatelja, zašto nas progone bez kraja i konca. To je zato što nas progoni
neuništivi primalni osjećaj, kojemu je moguće stati na kraj samo u stvarnosti s
pomoću primala. Osuđeni smo na noćne more sve dok ti osjećaji ostaju neriješeni.
Na kakvu god terapiju pacijent išao, ako je završi i potom opet ima noćne more,
ona nije riješila njegove prikrivene osjećaje i nije došla do temelja njegova
simboličkog, neurotičnog ponašanja.

U slučaju ove učiteljice treba znati da se probudila čij je osjećaj u snu bio prejak
da bi ga mogla dalje trpjeti. Upravo o tome govorim kada kažem da nije željela
biti svjesna nepodnošljiva osjećaja. Čini se da je isključivanje svijesti, a
posljedično i neurotična ponašanja, refleksno. Probudila se kako bi ponovno
podigla svoj obrambeni sustav. Nikada prije nije shvaćala da se toliko bojala
majke. Nije to znala zato što je bila previše zaokupljena svojom zadaćom - da
bude "dobra mamina djevojčica". Biti savršena i slatka bio je način na koji je
izbjegavala strah (svjesni strah) od majke. Taj isti obrambeni sustav u školi je
funkcionirao izvrsno. Ona je bila predana učiteljica, čija je ploča u razredu uvijek
bila čista, knjige uvijek na svome mjestu, a učenici pod "nadzorom". Njezini su se
obrambeni mehanizmi počeli rušiti zbog pritužbe koja je stigla izvana.

Dakle, noćna mora nije strah od nekog lika u snu. U ovome slučaju, nije riječ o
strahu od "policajaca". Reakcija moje pacijentice čak je i u snu bila pretjerana za

181
situaciju kada vas policajac čeka da vam napiše kaznu. Ona je reagirala na nešto
istinito, na život pun užasa i straha. Na jednak je način prekomjerno reagirala i
na pritužbu u školi. Pritužba i san bili su simboli njezinih osjećaja iz djetinjstva.
Poslije primala je izjavila: "Kada sam osjetila sav užas noći, shvatila sam svu
stravu svakoga dana". Njezine su noćne more, i dnevne i noćne, tada završile.

Osjetiti užas ili primalne boli bilo koje vrste znači riješiti ih se zauvijek samo zato
što su proživljene. Jednom kada ih se osjeti i jednom kada ih se poveže, došao im
je kraj.

Logično je da će neurotici imati nemiran san, jer ga remete stvarni osjećaji. Ista
bol koja ih pogoni tijekom dana tjera ih da stvaraju liove u snovima koji ih
zaokupljaju noću. Nije ni čudo da se neurotik često budi umorniji no što je legao!
Proveo je aktivnu noć braneći se od svojih osjećaja. Aktivnosti lika iz njegovih
snova, primjerice, penjanje, potiču tijekom sna mišićnu reakciju tako da, u neku
ruku, on doista pola noći provede penjući se. Jada se neurotik, zapravo, tako
nikada ne odmara. Budi se umoran i sve je slabiji nositi se sa životom danju. To
će, nadalje, stvoriti još više tjeskobe i problema koji će opet pronaći put do snova
i sve počinje opet ispočetka.

Pogledajmo nekoliko snova kako bismo proučili njihovu simboliku:

"Živim u kući. Otac mi dolazi u posjet. Nalazimo se na drugom katu kuće. Ljubi
me u čelo, a ja padam i slomim nogu. Imam otvoren prijelom koljena. Rana je sve
veća, a majka grdi oca što je bio tako nespretan."

U ovome snu vidimo da su osobe stvarne, ali situacija nije. Značenje situacije je
simboličko. Pacijentov osjećaj u snu bio je: "Valjda sam uvijek negdje u sebi znao
da bi prihvaćanje tatine ljubavi značilo da se nekako moram rascijepiti. Majka i ja
smo, vljda, imali nekakav pakt i oboje smo ponižavali tatu. Mislim da sam ga
ponižavao kako bi me ona voljela. Pretpostavio sam da bi voljeti tatu značilo
odustati od nade za majčinu ljubav."

Drugi san se dogodio mjesec dana poslije prvog primala:

"Čistim nešto s Janvom. Ruka mi je puna porezotina i ožiljaka, a preko njih je sloj
voska. Kažem Janovu da ne mogu pomaknuti ruke, jer su mi natečene. On mi kaže
da mogu. Pokušavam premazati porezotine antiseptikom, ali ne uspijevam.
Antiseptik se ne prima na vosak. Shvaćam da su porezotine simboli povreda iz
djetinjstva, koje me još uvijek sprečavaju da u cijelosti bude ono što jesam. Znam
da to više ne mogu izbjegavati. Skidam vosak i mičem rukama."

Ovdje vidimo da je pacijent uporabio manje simbola i da je značenje simbola

shvatio tijekom sna. Kao da su se svjesno i nesvjesno stopili u jedno. Još dok je
spavao shvatio je da je borba nestvarna i riješio ju je. Ukratko, u ovome slučaju
možemo očekivati da će tijekom sljedećih nekoliko mjeseci nestati sva preostala
borba. Tada će njegovi snovi biti jasni i izravni kao i njegovo ponašanje u
budnom stanju.

Navest ću ovdje i jedan od posljednjih simboličkih snova osobe koja je pri kraju
liječenja:

182
"U vrtu sam i radim s ocem. Majka nas ljutito zove na večeru. Večer je tmurna.
Sve je utišano, tiho i mrtvo. Otac pokušava ispričati vic, a baka se smije
stravičnim smijehom pokazujući svoje lažne zube. Majka s nadom gleda u baku.
Vidim da ni baka, majčina majka, nije mogla voljeti. Odjednom mi sine. Vidim da
je ta obitelj samo prazna ljuska. Sve je tako beživotno i mrtvo Počinjem plakati,
ispričavam se i odlazim u kuhinju. Večera je spremna, ali se nitko nije potrudio
poslužiti je. Zbog toga još više plačem. Svi su premrtvi da bi se trudili.

Majka kaže: "Je li plakao?" Otac kaže: "Ne!" Trčim gore i zaključavam vrata sobe,
tražim papir da zapišem svoj san. Znam da je važan. Čujem kako otac dolje svira
'Down Upon the Swanee River'. Plačem jer shvaćam da za mene nigdje nema
doma.

U tome snu ima vrlo malo simbolike. Situacija je jasna, a osjećaji koji se u
pacijentu javljaju odražavaju njegove prave osjećaje o sebi i o životu. On čak i
tijekom sna razumije što je otkrio, a san objašnjava sam sebe. Nema labirinta
simbola kroz koji treba lutati. Spavač je očito osjetio prazninu, izgovor za vlastiti
život i kako njegov otac pokušava prikriti svoje stvarne osjećaje.

ZAKLJUČAK

Ako osoba nema boli i ako ima izravan odnos sa svojim osjećajima, ne vidim
razloga za simbolizaciju snova. Primalni pacijenti koji s uspjehom završavaju
terapiju nemaju simboličkih snova iz istih razloga iz kojih nemaju ni LSD tripova,
jer nemaju boli ni potrebe za simboličkom maskom. Nezgode u sadašnjosti neće
izazvati boli iz djetinjstva koje bi pronašle put u snove, sada normalne osobe, jer
nema neriješenih boli koje se mogu pomiješati sa sadašnjošću.

Trebalo bi biti očito da nema univerzalnih simbola, jednako kao što nema ni
simptoma s univerzalnim značenjem. Simboli su reference osjećaja koji su u
osobi. Dvije osobe mogu imati isti san, ali će njihovo značenje biti različito.
Postprimalnim pacijentima treba manje sna i spavaju mirnije. Jednako tako
manje sanjaju. Jedan je pacijent to ovako komentirao: "Sada idem u krevet i
spavam, a ne provodim noć sanjajući".

Neki od mojih postprimalnih pacijenata, neovisno jedan o drugome, tvrde da je

dubok san uglavnom neurotičan i da "spavati kao klada" znači braniti se od
simbola u neurotičnim snovima. Oni vjeruju da vrlo dubok san znači potpuno
potiskivanje osjećaja i čvrsto zatvoren obrambeni sustav. Jedan je pacijent to
ovako očisao: "Nekada sam spavao kao da sam oko svijesti omotao debelu deku.
Sada spavam kao ispod lagana pokrivača od gaze." Vjerovao je da je njegov
dubok san, iz kojega se često budio umorniji no iz lagana sna, analogan njegovom
duboko nesvjesnom budnom stanju, jer je bio nesvjestan sebe i svijeta oko sebe.
Tvrdi da je nekada vjerovao da je san nesvijest, dok sada na spavanje gleda kao
na počinak. Većina pacijenata opisuje to stanje kao "supersvjesnost". Ukratko,
ništa više nije nesvjesno.

"Može biti", rekao je jedan pacijent, "da smo bili rascijepljeni i u shvaćanju da je
spavanje odvojeno od budnosti." Čovjek se pita je li nas plaritet sna i budnosti

183
spriječio da uvidimo kako su i san i budnost tek različiti aspekti postojanja, a ne
dvije zasebne pojave s nekom mističnom poveznicom.

Amerikanci, uza sve svoje dnevne borbe, još uvijek imaju poremećen san. Anketa
Louisa Harrisa pokazala je da je više od jedne trećine stanovništva zabrinuto
zbog lošeg spavanja. Od toga se dvadeset pet posto osjeća previše iscrpljeno da bi
ujutro ustali iz kreveta. Ista anketa ukazuje na to da se više od polovice
stanovništva povremeno osjeća usamljeno i depresivno, a 23& osjeća
"emocionalni nemir". Naporan posao pobrinut će se za neke osjećaje, malo će
pomoći i iskaljivanje na djeci, a dokrajčit će ih cigarete i alkohol. No, unatoč svim
tim obrambenim mehanizmima, ljudima su još uvijek nužno potrebna sredstva
za smirenje i tablete za spavanje.

U jednoj zanimljivoj studiji koju je predstavio član jedne znanstvene grupe s

losangeleskog sveučilišta UCLA na konferenciji o fiziologiji mozga, zabilježeno je
da osobe koje prestanu pušiti sanjaju više i intenzivnije. Ovdje vidimo dokaz
primalne hipoteze o snovima kao ispušnom ventilu napetosti. Kada uklonimo
uobičajene ispušne ventile za napetost, snovi preuzimaju dvostruk teret.
Suprotno tome, istraživanja spavanja tvrde da osobe koje uzimaju tablete za
spavanje kako bi čvršće spavale sanjaju manje od onih koje spavaju bez tableta.
No, ako osoba nema olakšanja kroz san bit će razdražljivija i depresivnija pa će
joj danju trebati više srestava za olakšanje napetosti, primjerice, više cigareta.
Neurotični će sustav, ukratko, pronaći načina da preživi.

Kada osoba koja zbog tableta za spavanje nije dostatno sanjala prekine uzimati
tablete, obično sanja mnogo više o uobičajeno. A ti su snovi i mnogo potresniji.
Nemoguće je lijekovima otjerati neurozu. Možete je nakratko skrenuti s puta, ali
tada će neurotik platiti cijenu. To znači da srestva za smirenje koja uzmemo
tijekom dana samo odgađaju neizbježnu tešku depresiju, a možda i slom živaca
koji će se dogoditi kada prestanemo uzimati lijek.

Dublje značenje onoga što govorim proteže se izvan područja snova i spavanja.
Pokušavam reći da tablete, kao što smo i pretpostavili, nemaju znatnog ni
dugotrajnog utjecaja na mentalnu bolest. Tablete samo pomažu još više potisnuti
stvarno ja, stvarajući više unutarnjeg pritiska i težu neurozu. Tablete zauzimaju
isto mjesto kao i tehnike uvjetovanja, koje, uz pomoć blagih elektrošokova,
pomažu potisnuti "loše" ponašanje. Nije li to ono što i roditelji čine djeci na svoj
osobit, grub i praktičan način i nije li posljedica toga još dublja neuroza? Iz nekih
studija možemo zaključiti da se više srčanih udara dogodi u snu nego u budnom
stanju. Možda za to postoje čvrsti fiziološki razlozi. Ali moramo se pitati i hoće li
uporaba sredstava za smirenje tijekom dana dovesti do nakupljanja pritiska koji
se mora otpustiti u snovima, a koje takav ranjen krvožilni sustav ne može
podnijeti. Neurotici imaju problema sa spavanjem zato što ih neprestano aktivira
primalna bol, a aktivnost je nespojiva sa snom.

Uporaba sredstava za smirenje i tableta za spavanje je poput čvrsta poklopca na

loncu iznad jake vatre. S vremenom neki dijelovi sustava, ako ne i cijeli
organizam, moraju popustiti.

184
ŠESNAESTO POGLAVLJE

PRIRODA LJUBAVI

Koncept ljubavi već je dugo poznat. Možda nam može pomoći promotrimo li ga iz
primalne perspektive. U osnovu, ljubav znači biti otvoren i slobodan osjećati i
omogućiti drugima tu istu slobodu. Ljubav znači omogućiti drugima da prirodno
rastu i prirodno se izražavaju. U osnovu je da budeš ono što jesi i da dopustiš
drugima da budu prirodni.

Primalna definicija ljubavi jest dopustiti drugome da bude ono što jest. A to se
može dogoditi samo kada su ispunjene potrebe.

U definiciji ljubavi skriveno je postojanje stvarnog odnosa između osoba koje se

vole. Jer, na kraju krajeva, nekome možete dopustiti da bude ono što jest i tako
što ćete ga ignorirati, iako sastavni dio ljubavi jest reakcija na drugu osobu.
Moramo zapamtiti da dopustiti drugime da uistinu bude ono što jest znači
ispunjavati njegove potrebe. To je posao roditelja koji su puni ljubavi prema
svome djetetu. Kasnije će takvim roditeljima ostati vrlo malo potreba koje će
trebati ispuniti. Tako ljubav može biti istinsko davanje ddrugome. Na žalost,
ljubav za neurotika znači ispunjavanje njegovih nestvarnih potreba (u obliku
želja). Ona znači darove ili mnogo telefonskih poziva ili drugih "dokaza nečije
beskrajne odanosti". Neurotik se osjeća nevoljen kada njegove bolesne potrebe
nisu uslužene. Nema boljeg primjera za to od patnje homoseksualaca kada ga
napusti ljubavnik.

Ljubav je osjećaj koji se događa kada dvije osobe razgovaraju, zajedno piju kavu
ili vode ljubav. Kada nema osjećaja (tj. kad je osjećaj blokiran i skriven), neurotik
može sve to činiti i ni u čemu tome ne imati ni trunke ljubavi. Umjesto toga, on
pokušava od drugih dobiti nešto čime bi popunio unutarnju prazninu, a to je
"pušiona" (kako se izrazio jedan moj pacijent).

Ljubav na početku života znači zadovoljenje primalnih potreba. U prvim

mjesecima i godinama to znači mnogo grljenja i maženja. Dijete ne poznaje
nazive kao što je "ljubav" za grljenje, ali pati ako mu grljenja nedostaje. Tjelesni
je dodir za dijete sine qua non. Bez toga nije moguće pokazati ljubav. Za dijete
nije dostatno da "zna" da ga roditelj voli iako to ne pokazuje. Ono to mora osjetiti.
Neispunjavanje te potrebe znači da ga ne vole, bez obzira na to koliko mu
verbalnih izraza ljubavi roditelj upućuje. Roditelji koji toliko radi da rijetko i vidi
svoju djecu može racionalizirati da radi za njih, ali ako s njima nema doticaja, ako
im se ne daje, moram zaključiti da radi kako bi sebi olakšao. Ako je djetetu
potrebna prisutnost roditelja, a toga roditelja nema i većinu vremena radi,
djetetove potrebe nisu ispunjene.

Djeca odgajana u institucijama gdje ima malo nježnosti ili pažnje razvijaju tupe i
tmurne osobnosti. U njima postoje nekakva apatija i mrtvilo koje nose sa sobom i
u odraslo doba. Ta djeca automatski čine ono što će ih zaštititi od nedostatka
ljubavi - otupljuju kako bi se zaštitila od još veće boli. Zatvaraju se u sebe i prema
van.

185
Studije provedene na psima odgajanim u izolaciji, bez fizičkog dodira s drugim
psima ili ljudima, ukazuju na to da su takvi psi zauvijek nestavilni i nezreli.
Postali su "hladni" i "teški" u odrasloj dobi, većinom aseksualni i nisu mogli
naučiti reagirati na privrženost. Bez obzira na količinu nježnosti koju su dobili
kasnije u životu, nije bilo moguće promijeniti njihovo stanje.

Do istih se zaključaka došlo i s majmunima odgajanim u izolaciji. U poznatim

pokusima koje je proveo Harlow, majmune su podijelili na tri grupe. Jedna je
grupa odrastala u potpunoj izolaciji, druga uz platnene lutke - majke, a treća je
imala "majke" napravljene od žice i šiljaka. harlow je zaključio da izolirani
majmuni najviše pate. Činilo se da su nesposobni dati i primati nježnost. Oni s
platnenim majkama bili su jednako dobro kao i psi odrasli na stvarnim majkama.
Jednako su jeli, pokazivali suze, bili društveniji i spremniji na istraživanje
nepoznata okoliša. harlow je istaknuo važnost tjelesnog dodira. Kada su
majmunima dopustili da drže krpenu majku i da se uz nju pripiju, njihova je
privrženost tim "majkama" bila jednako jaka kao i veza između malog majmuna i
njegove stvarne majke. Iz tih ispitivanja možemo zaključiti da se ono što se
naziva ljubavlju u najranijim mjesecima života usredotočuje na dodirivanje i
topao fizički dodir. "Nevoljeno" dijete jest dijete koje roditelji nedostatno
dodiruju.

Maženje u ranoj dobi je važno, osobito ako se prisjetimo da su desetljećima

mnoga djeca odgajana po "knjizi". Roditelji su prema djeci reagirali u skladu s
rasporedom i pravilima, umjesto u skladu sa svojim osjećajima. Hranili su ih
prema rasporedu, umjesto onda kada je dijete plakalo od gladi. Nisu nosili dijete
kada je plakalo iz straha da ga ne "ramaze". Pedijatrijski su priručnici posljednjih
nekoliko desetljeća nastali pod utjecajem pisanja ranih biheviorističkih psihologa,
koji vjeruju da dijete ne treba maziti i "voljeti" kad god zaplače jer ga se na taj
način ne može prirpemiti za život u hladnom i teškom svijetu. Sada znamo da
držanje na rukama, nošenje, dodirivanje i nježnost koju roditelji daju djetetu jest
ponašanje koje najbolje priprema dijete za život u ovome svijetu. Ali ne smijemo
se usredotočiti samo na čin, važan je i osjećaj. Kada je roditelj napet i razdražljiv i
dodiruje dijete grubo i naglo, ono će patiti. Ali čak će i takvo "grubo" dodirivanje
biti bolje od nepopravljive i trajne štete kakva će nastati ako nema nikakve
nježnosti. Malo dijete zna kad je mokro, gladno i umorno, tj. kad ga boli. Kada mu
se pruži ugoda, možemo reći da doživljava ljubav. Ljubav uništava bol. Kada mu
dopuste da istražuje, viče, siše palac, dodiruje majku, to mžemo nazvati ljubavlju.
Ako ga se sprečava u svemu tome, kad ga se ne dodiruje niti mu se priča, može
mu biti neugodno i postat će napeto. Mogli bismo reći da su ljubav i bol dva
suprotna pola. Ljubav izgrađuje osobnost, bol je potiskuje.

Dodirivanje i držanje nisu jedini važni čimbenici ljubavi. Ako djetetu ne

dopuštamo da izrazi svoje osjećaje i ako mora sakriti dio sebe, vjerojatno će
roditelji, iako ga maze i nose, u njemu stvoriti osjećaj da je nevoljeno. Sloboda
izražavanja neizmjerno je važna, jer ona može odrediti cijeli djetetov život.
Nekoliko zagrljaja ili "Ti znaš koliko te mi volimo" ne mogu nadoknaditi to
uskraćivanje.

Osjećanje je jedinstveno i stoga mislim da nije moguće zabraniti djetetu neke

osjećaje i očekivati da će ono potpuno izražavati druge osjećaje. Što god

186
neurotično dijete bude kasnije osjećalo, bit će to otupljeno i prigušeno. Uskratite
li djetetu, primjerice, ljutnju, sigurno ćete utjecati na to koliko će, kao odrdasla
osoba, biti kadra osjetiti sreću ili ljubav.

Nikakv nježnost kasnije u životu - nova životna situacija, broj ljudi koji ga vole -
neće poništiti uskraćivanje iz ranog djetinjstva, osim ako ta osoba ponovno ne
proživi one izvorne uskraćene osjećaje. Neurotik provede veći dio života tako što
pokušava prikriti bol novi i novim ljubavnim vezama i flertovima Što više takvih
veza ima, paradoksalno, to ima manje prilike osjećati. Ta se potraga doima
beskrajnom, budući da za njega osjećaj ljubavi znači da prvo mora ponovno u
svoj jačini osjetiti bol kakvu je osjećao u djetinjstvu zbog nedostatka ljubavi.

Budući da ljubav uključuje osjećaj sebe, ne možemo je prenijeti na nekoga

drugog. Kada netko kaže: "Zbog tebe se osjećam kao žena" ili "S tobom se
osjećam voljen", to obično znači da ne može osjećati i da su mu potrebni gluma i
simboli izvana kako bi se uvjerio da je "voljen". Ljubav ne znači davanje drugome
kako bi se na nekom spremniku te osobe pojavila oznaka "puno". Na jednak
način ne možemo biti bez ljubavi, kao što nije moguće biti bez osjećaja. Ljubav
nije djeljiva i ne možemo je razdijeliti na komadiće i dijelove niti je možemo
rabiti na specijalnosti poput "zrele" i "nezrele" ljubavi.

Odrasla neurotična osoba može verbalno uvjeravati drugu osobu u svoju

beskrajnu ljubav, ali kada su osjećaji povrijeđeni, izljevi ljubavi čine se
besmislenima. Štoviše, verbalne potvrde ljubavi obično su preobražene molbe za
zadovoljavanje očajničkih potreba. Osjećajnim ljudima rijetko treba verbalna
potvrda ljubavi. Osobama koje ne osjećaju neprestano treba verbalna potvrda
ljubavi.

Neurotik u ljubavi traži sebe, ono što mu nikada nisu dopustili da bude. On želi
nekog posebnog tko će mu pomoći da osjeća. Ljubavlju će pokušati definirati ve
ono što mu nedostaje i što ga sprečava da bude cjelovit. Ponekad mu treba
fizičkog dodirivanja pa će pokušati stvoriti ljubav od seksa, tj. "voditi ljubav".
Ponekad je ta potreba, u biti, traganje za zaštitom. U nekih osoba to je potreba da
ih razumiju ili s njima razgovaraju.

Ono što neurotika razdire jest činjenica da se, iako je ljubav tek slobodno
izražavanje samoga sebe, u djetinjstvu morao odreći svoje osjetilne osobnosti
kako bi vjerovao da ga roditelji vole. Neurotik, po definiciji, mora vjerovati li da
je voljen ili da će ga voljeti, jer u protivnom ne bi nastavio neurotičku borbu.
Ukratko, poput Harlowljeve treće grupe majmuna, neurotično dijete održava
iluziju ljubavi pomoću borbe kako ne bi moralo sebi priznati da je dobilo samo
žice i šiljke.

Stoga, kad bi se šestogodišnje dijete moralo suočiti s istinom i beznadnošću,

dvojim da bi se borilo. Nada u ljubav, implicitno i eksplicitno, kao da održava
nadu u djeteta, umjesto da se dijete suoči sa stvarnošću svoga djetinjstva. Dijete
može provesti cijeli život očekujući nešto čega ne samo da nema nego nikada nije
ni bilo - roditeljske ljubavi. Ono će se praviti da je glumac kako bi zabavilo
roditelje ili pametnjaković kako bi ih zadivilo ili invalid kako bi u roditeljima
potaknulo malo nježnosti. Sama gluma sprečava ljubav, budući da prikriva
djetetovo stvarno ponašanje i osjećaje.

187
Po onome što sam imao prilike promatrati neurotik će kasnije u životu ponovno
stvarati situaciju iz svoga djetinjstva, situaciju bez ljubavi, kako bi igrao istu
dramu s nadom da će ta drama završiti s ljubavlju. Oženit će majčinsku osobu
jednostavno zato što želi svoju majku. On želi majku punu ljubavi, ali ne uzima
svoju ljubav izravno. Prvo mora postaviti obred. Možda će pronaći hladnu osobu
poput svoje majke i nastojati iz nje izvući nešto topline. Žena će pronaći grubog i
okrutnog muškarca poput svoga oca i nastojati od njega načiniti nježnu i dobru
osobu. To je simbolička gluma. Kad bi takva osoba ušla u vezu i s istinski brižnom
osobom, morala bi je ostaviti, jer bi iznutra svejedno imala onaj nagrizajući stari
osjećaj da nije voljena. Ukratko, kada bi uza se imala toplu osobu, više se ne bi
mogla simbolički boriti za konačno rješavanje osjećaja iz djetinjstva. U tome
smisu, pronalazak ljubavi i topline u sadašnjosti znači osjetiti bol nedobivanja
ljubavi iz djetinjstva.

Neurotik će stvarati istu borbu čak i u neurotičnim snovima. Na putu do toga da

bude voljen često će nailaziti na prepreke. Natjerat će samoga sebe da svladava
planine i labirinte, ali ipak nikada neće stići do "zemlje ljubavi".

Budući da mu vlastiti osjećaji nisu bii dopušteni, neurotik vjeruje da ljubav leži
negdje drugdje i u nekome drugome. Bit će mu teško prihvatiti da ljubav leži u
njemu samome. Vjerujem da njegova mahnita potraga za ljubavlju jest pokušaj
da dopre do samoga sebe. Problem je u tome što obično ne zna kako. Nema ključa
kojim bi otvorio put do svojih osjećaja. U tome smislu po traga za ljubavlju samo
je potraga za "postojanjem", osjećanjem. Očajanje, potraga i putovanja na nova
mjesta samo su pokušaji da pronađe nekoga posebnog tko će mu omogućiti da
osjeća. Na žalost, samo bol može obaviti taj posao. I tako gledamo kako se ista
tužna drama ponavlja u beskraj - trećerazredna predstava s dosadnim
scenarijem, nesposobnim glumcima i bez sretna završetka.

Vjerujem da neurotik borbu postavlja tako da napokon može dobiti, pa makar i

na nadomjestan način, ljubav koja mu je trebala kao djetetu, prije mnogo godina,
a nitko mu je nije davao. Neurotična osoba ne traga za ljubavlju u sadašnjosti.
Čak i kad joj netko tu ljubav ponudi, ona će je izbjegavati, za razliku od borbe.
Stoga jer primalni zapis o ljubavi jest potraga za onim što nam je nedostajalo
prije mnogo godina. Neurotik će ljubavlju nazivati sve što bude ispunjavalo tu
potrebu. Možda je to razlog postojanju toliko različitih definicija ljubavi jer je i
mnogo različitih potreba.

Nažalost, kad bi se neurotikovi roditelji odjednom pretvorili u brižne i razumne

ljude, ništa se ne bi promijenilo. Neurotik ne može tu ljubav prihvatiti kasnije u
životu jer bi i to, također, bio samo nadomjestak za ono što se uistinu dogodilo
prije mnogo godina između njega kao djeteta i roditelja bez ljubavi. Osjećaj
nevoljenja ima prioritet. Malo nesretno dijete nastoji svojim neurotičnim
ponašanjem, svojom agresivnošću, bolešću i promašajima reći svojim
roditeljima: "Volite me tako da ne moram živjeti svoju laž". Kao što smo vidjeli,
laž je nesvjestan savez između roditelja i djeteta, u kojemu je dijete pristalo biti
neiskreno prema samome sebi kako bi bilo ono što se od njega očekuje. Dijete
pristaje zadovoljavati potrebe roditelja u nadi da će oni kasnije ispuniti njegove
potrebe i prekinuti potrebu za lažima. Ali, sve dok održava laž, pristojnost,
bespomoćnost, pomaganje, neovisnost itd., i dijete i roditelji misle kako

188
razmjenjuju ljubav. Dijete ne prestaje s lažima iz straha da "neće biti voljeno".
Doista začuđuje da će se takva osoba kasnije u životu, ako nešto dovede u pitanje
tu laž, osjećati nevoljenom. Primalnog terapeuta na početku terapije malo
pacijenata voli, za razliku od drugih terapeuta, zato što primalni terapeut ne igra
ulogu u pacijentovoj laži. Primalni terapeut neće dopustiti laži pa osoba nemam
drugog izlaza nego se osjetiti nevoljenom.

Neurotik je, u pravilu, zbunjen. On će misliti da je ljubav ono što su mu njegovi

nebrižni roditelji davali. Ako su roditelji uvijek bili "zabrinuti" za njega, možda će
pokušati izazvati brigu pomoću bolesti li čineći pogreške. Izazivajući reakcije
slične roditeljskom ponašanju neurotik uspijeva održati mit o ljubavi. Često je
toliko zaokupljen svojom borbom da održi taj mit da ne osjeća svoju nesreću.
Možda će doći na terapiju i reći: "Moji roditelji nisu bili savršeni. Nitko nije. Ali
voljeli su me na svoj poseban način." Ja mislim da je taj "poseban način" i dijete
učinio posebnim - neurotičnim. Možda će dodati: "Otac je bio strog i držao je
stegu, nije baš bio otvoren ni osjećajan, ali znali smo da nas djecu voli." U
prijevodu, to bi moglo značiti: "Otac očekuje savršenstvo, nikada nas ne hvali niti
pokazuje nježnost, ali sve dok udovoljavamo njegovim zapovijedima možemo
sami sebi govoriti da nas voli". Ali čini se da nije važno što sami sebi govorimo.
Naše pravo ja, koje nije voljeno, osjeća. Kada se osobu koja na terapiji daje slična
objašnjenja natjera da zatraži od oca da je zagrli i pomiluje, to boli. Sve ono što je
mislila da je istina raspada se pred boli.

Pristojna mlada dama reći će: "Znate, majka je bila samo malo staromodna u
ponašanju i pravilima, znate, ali nas je ipak voljela". Kada je kriknula za
slobodom, osjetila je patnju koja je stalno nosila u sebi, ali je nikada nije osjetila.
Stoga ćemo zaključiti da tek kada osoba osjeti svoje prave potrebe, može prvi put
u životu spoznati što ljubav jest, a što nije.

Jedna je pacijentica inzistirala na tome da su je roditelji, oboje otvoreni i

komunikativni, voljeli. Neprestano je govorila kako je uzrok njezina problema
njexzin suprug. Drugoga tjedna terapije osjetila je, vratila se u djetinjstvo i
ponovno proživjela scenu kada je nadišla sestru po dobroti i lijepu ponašanju.
Postala je dobro dijete i od tada nije osjećala da ju ne vole. Roditelji su joj obiilato
pomagali, obasipali je darovima i nježnostima, a ona je samo morala biti "dobra".
Budući da je bila dobra, a ne ono što jest, nikada se nije osjećala nevoljenom. Ipak,
patila je do primalne boli. Tu je bol uspjela izbaciti iz sebe samo nakon što joj
nisam dopustio da bude draga osoba kakva je uvijek bila. To je još jedan primjer
primalne tvrdnje da ljubav znači dopustiti drugome da bude ono što jest. Ta je
djevojka naizgled imala sve - osim sebe same. Bila je nevoljena.

Evo još jednog primjera koji može objasniti ovu tvrdnju. Jedna je mlada žena
odrasla uz majku koja je uvijek bila s njom, igrala se s njom, grlila je i nikada je
nije udarila. Ipak, njezina je majka bila malo dijete koje nije imalo dostatno snage
dopustiti svojoj kćeri da bude djevojčica. Kći je morala biti odrasla i snažna i
štititi svoju slabu majku. Unatoč svemu što je ta majka učinila za nju, nije je
voljela, jer joj majka nije mogla dopustiti da bude ono što jest - slaba i mala.

Djeca se predaju i žrtvuju kako bi prikrila osjećaj da nisu voljena. To isto mogu
učiniti i roditelji kako bi prikrili činjenicu da ne mogu osjećati za svoju djecu.
Iako ti roditelji mogu nuditi dokaz ljubavi ("Pogledaj što sam za tebe učinio"), to
189
obično znači "Zašto i ti ne učiniš nešto za mene?" Neurotik kao da produžuje taj
proces pa će početi mjeriti ljubav u odnosu na to koliko se drugi žrtvuju zanjega.
Nije slučajno da voljeno dijete rijetko brine zbog ljubavi. Takvo dijete nema
potrebe nazivati "ljubavlju" niti će iskušavati ljubav svojih roditelja. Ne trebaju
mu riječi, jer ima osjećaj. Želim reći da osobe koje imaju potrebu nazivati stvari
"ljubavlju" nisu voljene osobe. Kao da nema dostatno sigurnosti, dokaza ni riječi
koji bi ispunili prazninu iz djetinjstva.

Ako roditelji u svoje djece žele spriječiti neurotičnu borbu za ljubavlju,

preporučam da sebi dopuste potpuno izražavanje osjećaja, suza, ljutnje i veselja,
i da svojoj djeci dopuste da kažu što žele i onako kako to žele. To znači da im
dopuste da se žale, da budu glasni i bučni, da kritiziraju i da budu drski. Ukratko
ako djeci dopustite ono što dopuštate drugim ljudima, odgojit ćete ugodnu djecu
koja se neće žaliti. Djeci treba dopustiti da izraze osjećaje jer im osjećaji
pripadaju. S druge strane, namještaj ili posuđe ne smiju razbijati jer oni
pripadaju obitelji. Ali dijete će rijetko biti fizički destruktivno ako se može
izraziti verbalno.

Kada odredimo što dijete može osjećati i zahtijevamo od njega da preispita svoje
osjećaje, već smo načeli njegovu sposobnost osjećanja. Kad mu omogućimo
potpunu spontanost svih osjećaja, vrlo je vjerojatno da će izrasti u dijete koje će
spontano potrčati, poljubiti i zagrliti svoje roditelje. Na taj će način i roditelji biti
voljeni. Previše je djece koja samo dobivaju zapovijedi i od kojih ne očekujemo
da budu spontano privržena. U neurotičnoj obitelji ljubav postaje obred. Postoji
propis o nježnosti, poljubac za pozdrav lišen spontanih osjećaja, prijekor ako
dijete ne ispuni svoju dužnost. Stoga ono što neurotik često dobiva od svoje djece
jest gluma lišena osjećaja, iako dijete, ako mu se dopusti, ima mnogo toga što
može dati.

Zašto je potraga za ljubavlju toliko univerzalna? Zato što je to potraga za svojim

ja, kojemu nikada nije bilo dopušteno postojati. Preciznije, potraga je to za nekim
toliko posebnim tko će nam dopustiti da budemo ono što jesmo. Budući da nas
ima toliko mnogo čiji su osjećaji bili zanemarivani ili gaženi, na kraju radimo ono
što ne osjećamo. Rano stupanje u brak, kao i kratke ljubavne veze, vjerujem,
izviru iz unutarnje frustracije zbog očajne potrebe da osjećamo kroz druge. Ta se
potraga čini beskrajnom, budući da malo ljudi uistinu zna što traži.

Rijetko će gubitak ljubavnika u sadašnjosti imati katastrofalne posljedice poput

pokušaja samoubojstva, osim ako taj gubitak ne odražava dublji i davni gubitak
iz djetinjstva.

Kada se neurotik napokon osjeti nevoljenim, započeo je put k osjećaju ljubavi.

Osjetiti bol znači otkriti stvarnost tijela i njegovih osjećaja, a ne može biti ljubavi
bez osjećaja.

190
SEDAMNAESTO POGLAVLJE

SPOLNOST, HOMOSEKSUALNOST I BISEKSUALNOST

Primalna teorija razlikuje seks kao čin od seksualnog doživljaja. Seksualni čin
uključuje sve neskrivene radnje koje osobe čine tijekom seksualne igre i odnosa.
Seksualni doživljaj jest značenje tih radnja. U neurozi, doživljaj toga čina može
biti potpuno drukčiji od samoga čina. Stoga se heteroseksualni čin može doživjeti
i na homoseksualan način, homoseksualnim maštarijama. A homoseksualan čin
između "muškog" i "ženskog" homoseksualca sudionici toga čina mogu doživjeti
kao heteroseksualan čin. Prirodu toga čina okarakterizirao bih u odnosu na
njegov subjektivni doživljaj, a ta će nam razlika biti važna ako raspravljamo o
liječenju seksualnih poremećaja i perverzija. Primjerice, ima ljudi koji imaju
spolne odnose, a ne doživljavaju seksualni osjećaj, što mogu potvrditi brojne
frigidne supruge. Ono što seksu daje značenje jest potpun doživljaj cjelokupne
situacije, a ono što ga mijenja jest neurotičan napor da se iz čina izvedu
simboličke vrijednosti.

Primalna hipoteza kaže da će se potrebe i osjećaji, ako su u ranom djetinjstvu

uskraćeni i zapriječeni, pojaviti kasnije u životu u simboličkom obliku. U seksu to
znači da će se čin doživjeti (obično pomoću mašte) kao ispunjavanje potreba.

Pogledajmo nekoliko primjera. Jedan tridesetogodišnji pacijent pati od

impotencije. Kad god penetrira u svoju ženu, gubi erekciju. Taj je muškarac
odrastao s hladnom i zahtjevnom majkom, koja je stalno zanovijetala i nikad mu
nije pružala nježnost, samo je zapovijedala. Budući da je za njega bilo
neshvatljivo da zaslužuje toplinu, on je potrebu za nježnošću negirao ili je nije
shvaćao. Oženio je vrlo agresivnu i zahtjevnu ženu, koja je bila poput njegove
majke i koja je preuzela upravljanje nad njegovim životom i dopustila mu da
bude pasivan. Kada bi došlo vrijeme da uđe u nju, to za njega nije bio spolni
odnos sa ženom. U tome je trenutku bio dječak kojega je simbolički voljela
njegova majka. Simbolički aspekt toga čina (incest) sprečavao ga je da
funkcionira kao odrasla osoba. Taj je muškarac negirao (nije prepoznao) svoje
potrebe za nježnošću iz djetinjstva i tražio je majčinu brižnost od druge žene.
Žene su bile simboli majčinske ljubavi, a seksualni čin s njima bio je simboličan i
zato je funkcioniranje bilo onemogućeno. Naravno, da su te žene za njega bile
samo odrasle žene, ne bismo očekivali spolnu nemoć. Problem se pojavio kada su
žene postale majčinski simboli.

Spolni organi, kao i bilo koji sustav organa, funkcioniraju na stvaran način ako je
osoba stvarna, a na nestvaran način ako je i osoba nestvarna.

U svakom neurotikovu činu na djelu je dvostruk sustav: stvarni sustav sa svojim

uskraćivanjima i potrebama i nestvarni sustav koji te, obično nesvjesne potrebe
nastoji ispuniti na simbolički način. Stoga nestvarno ja odrasle osobe ulazi u
spolni čin, a dijete u toj osobi samo nastoji biti voljeno. Budući da neurotik
nastoji dobiti ljubav iz djetinjstva, on mora svoje partnere nesvjesno pretvoriti u
roditeljske osobe (nekog nestvarnog). Stoga nije čudo što je osoba impotentna ili
ju tijelo izdaje na drugo način.

191
Evo još jednog primjera. Riječ je o muškarcu koji se ne može uzbuditi uz svoju
prelijepu ženu dok mu ona ne počne pričati o drugim muškarcima s kojima želi
spavati. Detaljan opis spolovila drugih muškaraca nadražuje ga, spolno se uzbudi
od pomisli na spolne organe drugih muškaraca. Njegov odnos sa suprugom je, u
primalnom smislu, u temelju homoseksualan. On nema odnose sa svojom ženom,
nego s potrebom koja mu je bila uskraćena u djetinjstvu i koja se javlja kao
simbolička opsjednutost spolnim organima. Taj je muškarac imao slaba i
nefunkcionalna oca, koji nikada s njim nije razgovarao, a kamoli ga grlio ili nosio.
Ako je nešto htio, morao se obratiti majci, koja bi onda pitala oca. To jest, morao
je ići preko majke da bi došao do oca, a to je, u biti, činio i u seksu. Potreba za
ocem uvijek je prisutna, ali, iako zanijekana, simbolizirana je u obliku penisa.
Stoga je taj muškarac tijekom seksa imao odnos sa simbolom očeve ljubavi, a ne
sa svojom suprugom. Da bi postao uistinu heteroseksualan, morao se riješiti
potrebe za ocem.

Evo i posljednjega primjera. Tijekom seksa žena mašta kako njome dominiraju,
kako joj zapovijedaju i kako ju drže zatočenom mimo njezine volje. Doživljaj toga
čina bio je doživljaj bespomoćna djeteta, žrtve seksa, a ne ravnopravna partnera.
Ta je žena imala okrutna i sadističkog oca, koji ju je u adolescenciji nazivao
"kurvom". Nije joj dopuštao ljubavne sastanke i branio joj je šminkanje. Ona je
nijekala potrebu za očevom ljubavlju, ali je tijekom spolnog čina od sebe stvarala
bespomoćnu žrtvu (svoga oca) kako bi mogla nešto osjetiti.

U svakom navedenom slučaju spolni čin jest simboličan pokušaj rješavanja

potreba iz djetinjstva. Osoba ne osjeća situaciju u kojoj se nalazi, jer se odnosi
prema maštariji. Stoga nekim ženama spolni čin može značiti ljubav. Nekim
muškarcima on može značiti muškost, moć ili osvetu. Funkcija mašte tijekom
seksa jest ponovno stvaranje davne borbe između roditelja i djeteta. Ključna
razlika, ipak, jest u tome da osoba tijekom seksa dobiva ono za što je uvijek
mislila da leži na kraju cjeloživotne borbe - da je ljube, tetoše, maze i vole, da joj
dopuste da osjeća. Neurotik simbolički stvara "dobar završetak" svoje borbe,
dajući joj izmaštani završetak koji se nikada ne bi dogodio u stvarnosti. Jedna je
žena to izrazila ovako: "Moje maštarije tijekom seksa dobar su primjer kako sam
živjela u umu umjesto u tijelu. Čak nisam mogla osjetiti što se događa od struka
nadolje."

Kada osoba postane sposobna osjetiti svoju iskonsku potrebu, mašta više nema
funkcije. Kada je impotentni muškarac iz prvoga primjera osjetio svoju duboku
potrebu za dragom, humanom i skrbnom majkom, više nije imao potrebu tražiti
nadomjestak majke. Njegova supruga više nije bila majka budući da je osjetio
stvarnu prirodu svoje majke. Njegovi su seksualni problemi nestali budući da su
izgrađeni na simboličkom činu koji nije imao veze s onim što je radio sa svojom
ženom. Jednako je i s muškarcem kojemu je supruga morala pričati o velikim
spolovilima. Kada je osjetio koliko je zastrašujuće bio lišen oca, nisu mu više
trebali opipljivi simboli oca.Navedeni primjeri ukazuju na to da je neurotičan
seks simboličan seks, u kojemu osoba gotovo i ne "vidi" svoga partnera. U biti,
spolni odnos u mraku samo pojačava njegovu simboličku vrijednost. Mašta čak
ne mora biti svjesna, neurotik će se prema partneru odnositi kao prema majci ili
ocu, a da i ne shvaća da "proživljava" svoju tlapnju.

192
Osoba ne može biti potpuno heteroseksualna bez primalne boli. Ako, primjerice,
djevojka želi očevu ljubav, možda će imati mnogo spolnih odnosa s muškarcima
nastojeći tu ljubav dobiti simbolički, no vrlo će vjerojatno imati problema s
frigidnošću jer, dok nestvarni sustav ima spolne odnose s muškarcima, stvarni
sustav nesvjesno pokušava dobiti zagrljaje i osjećati ljubav (od oca). To nije
seksualni doživljaj, nego dječji. Ta žena nastoji riješiti uskrate iz djetinjstva.
Jedna je frigidna žena to ovako opisala: "Mislim da sam, umjesto da se trpam
hranom, trpala u sebe muška spolovila, nastojeći osjetiti ispunjenost ljubavlju.
Nikada nisam mogla dobiti dostatno kako bih osjetila ljubav." A zatim je dodala:
"Mislim da sada znam zašto nikada nisam ništa osjećala tijekom seksa - da sam
se uistinu opustila i osjećala, osjetila bih svu bol nedostatka ljubavi. Osjetila bih
ono što sam nastojala dobiti od seksa. Moja je mašta to spriječila."

Seksualni se problemi pomiješaju kada dječak ima veliku potrebu za majkom i

ocem. U spolnom odnosu sa ženom on će se ponašati kao malen dječak i svojoj će
partnerici (majčinskom simbolu) dopustiti da preuzme vodstvo. Za to će vrijeme
možda imati homoseksualne fantazije. Jednako će se ponašati i žena lišena
majčine ljubavi. Sve dok potreba nije ispunjena, sasvim će sigurno stajati na putu
bilo kakvoj heteroseksualnoj aktivnosti.

Potrebe iz djetinjstva imaju prednost nad sadašnjima. Ne trebamo se ni pitati

jesu li mnoge žene frigidne kada u mnogima koje susrećemo počiva malo dijete.
Njima treba dobar otac i one su ljute i razočarane ako muškarac želi seks s
odraslom osobom, umjesto da im prvo ponudi očinsku ljubav. Ako shvatimo da
se u tim ženama krije prestrašena djevojčica, koja se boji oca (i muškaraca),
postaje nam jasno koliko će im biti teško kasnije imati iskren, jednostavan i
predan odnos u seksu. Djevojčice ne mogu imati spolne odnose odraslih osoba.

LJUBAV I SEKS

Mnoge žene kažu: "Ne mogu ići u krevet s nekim koga ne volim". U neurotične
žene to može značiti sljedeće: "Da bih uživala u prirodnim osjećajima svoga tijela,
moram uvjeriti svoj um da to znači nešto više od onoga što doista jest. Da bih bila
slobodna osjećati, moram biti voljena. I ovdje, opet, imamo nesvjesno izražavanje
potrebe za ljubavlju kao preduvjeta za osjećaje.

Ako su osobu voljeli u djetinjstvu, ona ljubav neće morati pronalaziti u seksu.
Takvoj osobi seks može biti ono što jest - intiman odnos između dvoje ljudi koji
su jedno drugome privlačni. Znači li to da je seks odvojen od ljubavi? Ne nužno.
Zdrava osoba neće trčati uokolo pokušavajući druge osobe odvesti u krevet. Ona
će htjeti podijeliti sebe (a to uključuje i tijelo) s osobom do koje joj je stalo. Ali ni
on ili ona neće tome odnosu staviti predgovor u obliku nekog mističnog
shvaćanja ljubavi. Seks je prirodan produžetak odnosa, kao i bilo što drugo. Ne
treba ga "opravdavati" ljubavlju.

Ako je neurotična žena potisnula svoje osjećaje, bez obzira na to što ona misli da
je u ljubavnoj vezi, vrlo vjerojatno neće potpuno uživati u seksu. Ali, ako je
normalna, neće morati seks pretvarati u nešto posebno. Neć biti predana
konceptu "ljubavi", tj. neće joj trebati govoriti posebne riječi kao "Volim te" kako
bi fizički uživala u samoj sebi. Ako dijete nije nikada od roditelja dobilo ljubavi, u
odrasloj se dobi može jako uzbuditi od pomisli na seks jer misli da će tako

193
napokon dobiti ono što mu nedostaje. Na kraju će postati impulzivno biće, koje
nije kadro zastati na trenutak ni kontrolirati se, jer mu se toliko žuri zadovoljiti
one davno uskraćene potrebe koje izviru na površinu. Posljedica toga može biti
neželjena trudnoća - neželjena posljedica očajničkog nagona za zadovoljenjem
očajničkih potreba. No kada osoba osjeti potrebu za roditeljsko ljubavlju, čini se
da sav očaj iz njezine spolnosti nestaje. Spolnost postaje samo još jedan ugodan i
osjećajan doživljaj.

Roditeljska ljubav jest jedina zaštita od promiskuiteta u životu. Ima mnogo

djevojaka koje su u djetinjstvu bile prikraćene i koje žive u zabludi misleći da su
voljene ako imaju spolne odnose u adolescenciji. One moraju u to vjerovati.
Tragično je što mnoge od njih, zapravo, tek dobivaju prvu toplinu i fizičku
nježnost u životu.

Prava ljubav jest kad se mladić i djevojka sviđaju jedno drugome i prihvaćaju
jedno drugo zbog onoga što jesu, a to uključuje i njihova tijela. Neurotici
iskorištavaju tijela drugih ljudi kako bi zadovoljili svoje potrebe iz djetinjstva. To
isljučuje jednakopravan odnos davanja i primanja. Mnogo je neurotičnih mladića
koji nisu kadri ponašati se prema njoj kao prema cjelovitoj osobi. Taj se rascjep
nazivaa "kompleks djevica-prostitutka", tj. dobre djvojke su bestjelesne
(aseksualne), a samo su loše djevojke seksualne.

Normalne žene ne treba zavoditi riječima. One će se upustiti u spolni odnos kada
veza to bude zahtijevala. Bračnim savjetnicima dolaze mnoge žene koje se kunu
da vole svoje muževe, a ipak tijekom spolnog odnosa ne osjećaju ništa. Frigidna
žena ne može voljeti jer se ne može u cijelosti predati. Samo u cijelosti seksualna
osoba može uistinu voljeti.

Mogli bismo o ovome mnogo govoriti i istaknuti mnoge neurotike koji misle kako
mnogo uživaju u seksu. Ipak, takvi neurotici osjećaju jaku napetost, koju su
možda mentalno erotizirali i nazvali je "seksom" i tako joj dali malo više sadržaja
od dobrog kihanja. Kao dokaz tome navest ću činjenicu da većina pacijenata koji
prestanu osjećati napetost tijekom prvih nekoliko tjedana terapije nakratko
ostane i bez spolnog nagona. U nekih će taj nagon u cijelosti nestati na nekoliko
tjedana. Nadalje, i muškarci i žene koji vjeruju da su prije liječenja bili vrlo
seksualni tvrde da nisu imali pojma što je to pravi seksualni osjećaj sve dok nisu
ponovno postali kadri osjećati, poslije primalne terapije. Osobito žene koje su
tvrdile da nisu frigidne svjedoče o razlici o orgazmu poslije terapije, koji je u
pravilu potpuniji i potresniji doživljaj. Jedan je muškarac to opisao ovako: "Moji
su orgazmi bili kao kratak mlaz iz penisa. Sada se čini da je u njima i cijelo moje
tijelo."

Cijelo tijelo može biti "u tome" kada se svaki dio prethodno potisnutih osjećaja
(svako negiranje sebe) ponovno proživi i riješi. To negiranje ne mora biti
seksualne prirode. Tijelo ne zna razliku između svojih samozataja. Potisnuti dio
osjetilnog sebe znači potisnuti spolnost.

FRIGIDOST I IMPOTENCIJA

194
Promatrajući pacijente proteklih petnaestak godina uočio sam da je udio
frigidnih i impotentnih među njima ekstremno visok. A to je osobito točno kada
je riječ o frigidnosti.

Pod frigidnosti mislim na nesposobnost doživljavanja potpunog seksualnog

osjećaja. Najčešće to znači nesposobnost postizanja vrhunca. Način na koji će se
frigidna žena ponašati ovisi o njezinoj osobnosti. Neke žene postaju
promiskuitetne zato što se nadaju da će pronaći savršena muškarca zbog kojega
će osjećati. Ako je problem bio u majci, frigidna osoba može jednostavno
ignorirati seks. Ono što doživljava kroz svoje ponašanje može biti nada da će
zadržati svoje dostojanstvo i čast i na taj način zadržati majčinu ljubav.

Mnoge frigidne žene shvate da mogu doživjeti vrhunac samo kada masturbiraju.
To je dobar primjer odnosa prema vlastitim ptrebama, umjesto prema partneru.
Takve žene često masturbiraju od ranih tinejdžerskih godina, što često prati ista
vrsta maštanja. Muški spolni organ u tim slučajevima može biti samo simbol
opasnosti, sramote, napada itd. i takva ga žena izbjegava zbog njegova značenja
(što je često nesvjesno).

Evo jednog primjera. Riječ je o ženi koju je odgajala kreposna majka, koja ju je
punila mitovima o seksu, muškarcima i moralu. Govorila joj: "Muškarci su
životinje, obično žele samo jedno. Obljubit će te i ostaviti." Osim tih tiječi, bio je
tu i dokaz u liku okrutna oca. Djevojka povjeruje u ono što majka govori.
Uskraćuje sebi bilo kakav spolni doživljaj prije braka, a zatim otkrije da je
frigidna. Žali se liječniku da joj se čini da joj je rodnica anestezirana. Ono što ja
mislim da se događa jest da ta žena ne doživljava seks u svojoj rodnici. Ona
doživljava strah, utemeljen na uskraćivanju seksualnih osjećaja. Nije to nužno
svjestan strah, ali bez oca kojemu bi se utekla, morajući se osloniti na majku za
svaku mrvicu nježnosti, počela je slobodnu seksualnost povezivati s gubitkom
nade za majčinim odobravanjem. Tada se, gotovo doslovno, radi svoje majke,
odrekla osjećajnog dijela sebe.

Figurativno rečeno, njezina vagina pripada njezinoj majci. Za nju je ne osjećati

postao način na koji je majci predstavljala sliku o sebi kao o "dobroj djevojci" na
koju može biti ponosna. Ali kada je osjetila beznadnost roditeljske ljubavi,
osjetilnost rodnice naglo joj se povećala, što se događa u mnogih mojih
pacijentica.

Zašto je osjećaj beznađa da će ikada dobiti majčinu ljubav oslobodio ovu ženu
kako bi mogla osjetiti svoju rodnicu? Zato što je tu ljubav pokušavala pronaći u
svakom seksualnom kontaktu - tako što je bila "dobra" (tj. frigidna i aseksualna)
djevojčica kakvu je majka željela. Majka će ju voljeti samo ako bude "dobra"
djevojka. Kada je napokon odustala od takve ljubavi, oslobodila se borbe kojom
je simbolički pokušavala doći do majčine ljubavi s pomoću frigidne vagine. Jedna
žena koja je prije terapije bila frigidna ovako je, nakon uspješno završene
primalne terapije, objasnila svoju frigidnost: "Odrasla sam u vrlo religioznoj
obitelji, gdje seks nismo ni spominjali, a kamoli osuđivali. Razgovarli bismo o
"raspuštenim" ženama i promiskuitetu, što je bilo dostatno da mi uliju strah od
seksa. Kasnije sam, kako bih prihvatila svoje seksualne osjećaje o tijelu, morala
tijekom spolnog čina zamišljati da sam netko drugi. Često moj um nije mogao

195
prepoznati osjećaje moga tijela pa je prizivao scene u kojima me drže zarobljenu
i siluju. I samo sam se tada mogla osjećati seksualnom."

Jedna druga žena morala je zamišlajti da je oralno zadovoljava druga žena. udala
se za ženskasta muškarca, koji je i sam više volio takav način seksualnih odnosa
pa joj je maštanje bilo utoliko jednostavnije. I opet, prema primalnom shvaćanju,
fantazija, tj. doživljaj tijekom seksa, jest pokušaj ispunjavanja stvarnih potreba za
majčinom ljubavlju i poljupcima.

Ako su potrebe djeteta ispunjene, ono postaje sposobno osjećati (biti seksualno
biće) i (na kraju) heteroseksualno biće. Ali nestvarna tlapnja ne može ispuniti
stvarne potrebe i zato simboličko ponašanje postaje ustaljeno i kompulzivno.
Kada bi suprug te žene pokušao penetraciju svojim spolnim organom, ona bi
postajala potpuno frigidna, a sam odnos bio joj je vrlo bolan. Svojim
"nepogrešivim" jezikom, tijelo joj je govorilo da unutar njega postoji bol.

Frigidnost ne smijemo pripisivati samo pogrešnom spolnom odgoju ni lošem

seksualnom iskustvu. Mnoge su djevojke toliko zatvorene da možemo
pretpostaviti kako će biti frigidne. Ako je djevojka, u djetinjoj dobi, sebe umrtvila
i ne može gotovo ništa osjetiti (ni pravi okus hrane), ona će vrlo vjerojatno
kasnije biti umrtvljena i za seksualne osjete. To znači da će joj biti potrebni
prilično jaki poticaji kako bi išta osjetila na području za koje su je naučili da je
zabranjeno. Vjerujem da je upravo to razlog što je frigidnost tako učestao
problem. Žene potisnute osobnosti vrlo će vjerojatno do neke razine biti frigidne.
Malo je vjerojatno da žena koja je prošla primalnu terapiju nema potpuno
drukčije osjećaje u seksu, iako možda nije došla na terapije zbog izraženog
seksuanog problema.

Kako bih čitatelju približio frigidnost, navodim riječi jedne žene koja je završila
mjesec dana primalne terapije, a prije dolaska bila je frigidna:

"Iz ove sam terapije naučila da mi je tijelo pomoglo blokirati osjećaje. Bila sam
frigidna pa sam mislila da je moja ukočena vagina način na koji se branim od
nekog osjećaja vezanog za nju. Vratila sam se kući poslije grupne seanse, skinula
gaćice i raširila spolovilo rukama. A zatim sam se prepustila osjećajima. Bila sam
zapanjena kada su mi sjećanja počela navirati istodobno s osjećajem boli oko
rodnice. Odjednom sam vidjela sebe na stoliću za presvlačenje. Majka mi je grubo
mijenjala pelene i štipala mi je spolovilo. Sjećam se da bi e uvijek malo uštinula
dok mi je mijenjala pelene. Osjetila sam kako mi se rodnica zatvara da zaustavi
bol. Sutradan sam prvi put imala bezbolan spolni odnos s mužem."

Upravo je ovakav zaključak i Wilhelma Reicha (da tijelo stvara obranu). Ipak, ta
je žena mogla danima širiti rodnicu rukama bez vidljivih rezultata, a da nije prije
toga osjetila boli koje su joj otvorile put do sjećanja na taj stolić za presvlačenje.
Ključno je bilo povezivanje, a ne fizička manipulacija vaginom. Otvaranja vagine
rukom pomoglo joj je ukloniti prepreku na jednak način na koji duboko disanje
opušta ukočeni abdomen i donosi osjećaj.

Ovo me podsjeća na nešto što se dogodilo jednom impotentnom muškarcu.

Tijekom jednog primala potaknuo sam ga da uđe u svoje najstrašnije maštarije -
o incestu s vlastitom majkom. Tijekom maštanja prisjetio se događaja kada ga je

196
majka ostavila samog u vrtiću. Osjećao se loše (i tada je počeo ponovno
proživljavati tu bolnu scenu). Kako bi se osjećao bolje, počeo se igrati spolovilom.
Želio je da se majka vrati i utješi ga, da se ne osjeća sam. Kasnije se to pretvorilo
u fantaziju o želji za seksom s majkom. Kada je odrastao, od tih se maštanja
uplašio. Iz nekog njemu nepoznata razloga ta su se maštanja pretvorila u
homoseksualna maštanja, koja su se nastavila i u odraslo doba. Tijekom ovoga
primala napokon je osjetio o čemu je riječ: "Ne brini se mama, ne želim tebe.
Želim muškarce."

Taj je muškarac godinama patio od homoseksualnih fantazija zbog nečega što se

dogodilo u vrtiću. Očito je da taj jedan događaj nije sam pokrenuo lavinu, ali je
zanemaren i ostavljen sam dostatno rano u životu kako bi taj događaj postao
ključan. Njegove homoseksualne fantazije, same po sebi bolne i mučne, poslužile
su mu da prikrije nešto još gore - incestuozne osjećaje prema vlastitoj majci.

Mnoge frigidne žene (i impotentni muškarci) shvate da bolje funkcioniraju u

seksu poslije nekoliko pića. To je stoga što alkohol umrtvljuje primalne boli i tako
olakšava potrebi nestvarne osobe da kontrolira tijelo. Upamtimo da potreba
nestvarnog sustava jest kontrolirati bol. Kada je bol smanjena ili umrtvljena
potreba za kontrolom je umanjena. Budući da je kontrola smanjena, tijelo se
može još više opustiti. Što znači opustsiti se? To znači imati manju mentalnu
kontrolu nad osjećajima tijela. Nažalost, alkohol umrtvljuje i osjetilnost tijekom
seksa pa doživljaj nije onoliko bogat koliko bi mogao biti.

Seks znači osjećati tijelo, a ne kontrolirati ga. Ako tijelo zadržava osjećaje iz
djetinjstva, opustiti se znači otpustiti te osjećaje. Stoga neke žene u krevetu
postaju "tigrice", deru se, grebu i grizu, pogrešno vjerujući da su strastvene.
Istina je da to jest strast, ali ta strast nije seksualne prirode. Ona je potisnuti bijes,
koji izvire na površinu kada tijelo počinje osjećati. I ovdje opet možemo vidjeti da
je osjećanje sve ili ništa. Osjećati znači osjećati sve. Ima neurotika u kojih je seks
djelomično nasilje pa možda spoj seksa i nasilja u reklamama za filmove i nije
slučajan. Ali nije to nužno potisnuto nasilje. Neke žene koje plaču poslije vrhunca
spolnog doživljaja izražavaju potisnutu tugu. Kakve god bile potisnute boli, osoba
ne može osjećati potpunu seksualnost sve dok ne ukloni sve neurotične osjećaje
koji su je oštetili.

Seksualna frigidnost nije samo problem spolnih osjećaja. Ona je problem osjećaja
općenito. Biti slobodan osjećati znači biti spolno slobodan. Potiskivana osobnost
znači potisnutu seksualnost, čak i kada se čini da osoba spolno dobro funkcionira.
Kada osoba dođe na primalno liječenje i kaže da ima samo seksualni problem,
ubrzo ćemo čuti i o njezinim drugim strahovima i potiskivanjima. Jednako tako,
ako osoba dođe zbog nekih drugih problema, moramo pomisliti i na seksualne
probleme. Problem nije u jednom dijelu osobnosti. Svi su dijelovi povezani i
međuovisni. U konvencionalnoj terapiji pomagao sam ženama razumjeti njihova
puritanska stajališta o seksu i često sam im davao savjete o seksualnim
tehnikama, ali je to rijetko pomagalo. Osjećati boli u primalnoj terapiji rješava
seksualne probleme bez ikakvih razgovora o tehnici. Put do vagine ipak ne vodi
kroz glavu.

197
Neurotik ima spremnik boli koji mu sprečava da nove informacije uzrokuju
osjećaje u tijelu. Sve dok se tijelo ne oslobodi, seksualna informacija ostaje
mentalna.

Supruga jednog liječnika, koju sam godinama liječio, kriomice se uvlačila u

vojarnu Civilnih pričuvnih postrojba i imala spolne odnose s pet ili šest
muškaraca, jednim za drugim. Tražila je pravog muškarca koji bi je uzbudio. Ali
nijedan je muškarac nije mogao uzbuditi zato što je, u biti, samu sebe isključila.
Samo je ona mogla samu sebe ponovno uključiti. Iako je bila inteligentna i znala
da su posjeti vojarni jalovi i opasni, iako sam joj ukazivao na ono što doista radi,
to ju nije sprečavalo. Imala je potrebe koje su je nesmiljeno tjerale. Iako je bila
svjesna opasnosti i razumjela što radi, to je nije sprečavalo jer njezine potrebe
nisu nestajale. Željela je osjećati.

Mislim da je pogrešno misliti da osoba može biti liberalno odgajana o spolnosti i

da tako može promijeniti stajalište o seksu, a potom, po nalogu svojih
promijenjenih stajališta, riješiti seksualne probleme. Bez obzira na obrazovanje,
bez obzira na to koliko osoba može postati liberalna po pitanju seksa, spolne
disfunkcije će postojati sve dok ta nova stajališta ne izrastu iz njezina tijela i
njezinih osjećaja. Kada je riječ o seksualnim problemima, potrebno je razmotriti i
kulturalne čibenike - općenitu podložnost žena, vjerovanje da je njihovo poslanje
na Zemlji usrećiti muškarca. Takvi su čimbenici donijeli na svijet posebne
pojmove, kao što je "ženska" psihologija. Zamisao da žena treba muškarca učiniti
sretnim podrazumijeva da je muškarac nadmoćan, a da žena treba živjeti za
svoga muškarca. I to je čista neuroza. Nitko ne može živjeti za svoga muškarca. I
to je čista neuroza. Nitko ne može živjeti za ili kroz drugoga ako nije bolestan, što
je, na žalost, točno za mnoge muškarce i njihove žene. Nitko ne može u druge
osobe izazvati osjećaje, a to uključuje i osjećaj "sreće". Ljudi moraju živjeti sami.
Neurotici misle da je ženama potrebna romantika - prigušena svjetla, posebne
riječi i piće - kako bi se uzbudile. Pa umjesto da se prihvate seksa, upuštaju se u
borbu u kojoj zavode ženu. A ženu kojoj zavođenje nije potrebno i koja je
otvorena i slobodna u svojim seksualnim željama mnogi drže nemoralnom. Jedan
od razloga takva ponašanja jest i to što muškarci koju svoju muškost doživljavaju
nedostatnom misle da će, ako budu agresivni prema ženama, ako ih seksualno
osvoje, nekako postati pravi muškarci. Dominacija nad ženom neće muškarca
učiniti većim muškarcem, jednako kao što dominacija nad djetetom neće odraslu
osobu učiniti važnijom.

U društvu u kojemu nema rascjepa ni neuroze neće biti ni rascjepa između

muškaraca i žena. Oni će biti jednaki, s istim potrebama i osjećajima. Neće biti
muške ili ženske psihologije, jer bi to bila rascijepljena psihologija.

PERVERZIJE

Postoje trenuci kada osoba treba više od mentalne fantazije tijekom seksa.
Muškarac može odjenuti haljinu, našminkati se, prošetati tako ulicom i ipak znati
da je muškarac. Ali kada bi odjenuo haljinu i doista vjerovao da je žena, to bi
značilo da je dobrano zagazio na simbolički put k nestvarnosti. Unutarnji pritisak

198
može u muškarca stvoriti ne samo maštarije o tome da ga tijekom seksa tuku,
nego će i doista zahtijevati da ga bičuju kako bi postigao orgazam.

Perverzija podrazumijeva da je teret uskrata iz djetinjstva bio toliko velik da

osobi nisu pomogle uobičajene metode kako bi se s njima nosila pa dok taj obred
traje, gotovo ga potpuno obavija simboličkim ponašanjem, nekom kratkotrajnom
kvazi-psihozom.

Jednog muškarca kojega sam liječio njegova je žena morala vezati i tući kako bi
postigao erekciju. Iako taj obred ima mnogo psiholoških nijansa, čini se da
uglavnom izvire iz odnosa sa sadističkom majkom koja ga je neprestano tukla i
zlostavljala. Svojim je obredom samo ponovno stvarao onaj davni odnos između
majke i sina na gotovo doslovan način i s istom nesvjesnom nadom koje se
godinama držao - dobiti dostatno batina kako bi pronašao predah, užitak i
nježnost.

Taj mazohistički obred bio je drama, simbol cijelog skupa doživljaja iz djetinjstva
koje je osoba pokušavala riješiti indirektno. U njezinoj srži leži nada - nada da će
netko vidjeti njegovu patnju i prekinuti je. Čini se da nekim roditeljima treba
prava krv i modrice kako bi naslutili da njihovoj djeci treba pomoć. Neka djeca
stvaraju dramu tako što kradu automobile, neka podmeću požar, a neka traže
batine. Isforsirani obred pervertita možemo držati kao produžetak nesvjesnog
obreda koji neurotik igra u svim svojim doživljajima tijekom dana. U općenitom
obredu on može, primjerice, glumiti da je pretučen i svladan, kao da govori:
"Nemoj me više tući, već sam se srušio." Neurotik bez perverzija ima općenitije, a
ne isforsirane obrede.

Jedan pacijent ekshibicionist pokušao je opisati svoju nastranost: "To je kao kad
si premlad i ne znaš za bolje, a netko se sustavno trudi raznijeti ti um. Majka me
mrzila. Možda je bila lezbijka. Valjda sam pokušavao biti djevojčica za nju. S
vremenom sam morao pokazivati penis nepoznatim ženama na uglu ulice kako
bih dokazao da nisam djevojčica. Prilično sam duboko zaglibio kad sam morao
takvo što činiti." Taj je muškarac, oženjen i otac, sasvim sigurno imao sve vidljive
dokaze muževnosti i muškosti koji su mu bili potrebni. To očito nije bilo važno.
Morao je nastaviti sa svojim obredom sve dok se nije vratio u djetinjstvo i
ponovno proživio njegove početke, sve dok nije ponovno proživio sve načine na
koje je izvrnuo svoju osobnost kako bi natjerao majku da mu kaže samo jednu
lijepu riječ.

Iako je ovaj muškarac znao da je ono što radi loše, na taj ga je čin tjerala
nekontrolirana sila. Takva nam neobuzdanost možda može dati uvid u
impulzivnost općenito. Stvarna želja toga muškarca - da bude mužjak - probijala
je, bez obzira na način na koji su ga njegovi zastrašujući doživljaji izokrenuli.
Stoga je cilj njegova obreda bio da bude ono što jest - stvaran. Čini se da nema
veze što osoba samoj sebi govori o tome što bi ili što ne bi trebala činiti kada se
ta osobnost stalno iznova negira, a onda ju se sili da se oslobodi. Impulzivnost
pokreće napetost, osjećaj iz djetinjstva koji trenutni impulzivni čin čini
iracionalnim. Impulzivna se osoba ne ponaša u skladu s osjećajima. Ona se
ponaša na temelju uskraćenih osjećaja. To je u suprotnosti sa spontanim činom,
koji se temelji na osjećajima. Malo je vjerojatno da će spontano ponašanje postati

199
iracionalno, bez obzira na brzinu reakcije, budući da je riječ o reakciji stvarne
osobe na stvarne uvjete.

Ako osjetimo i prizovemo poruke sadržane u obredu, izbrisat ćemo perverzije.

Primjerice, ako ekshibicionist želi reći (pokazujući svoj penis): "Mama, pusti me
da budem dječak", da bi se toga oslobodio morat će osjetiti sve načine na koje mu
nisu dopuštali da bude dječak. Svaka nova scena koje se prisjeti, tj. svaki novi
primal, uklonit će po jedan dio njegova ekshibicionističkog obreda, sve dok ne
nestane svaki njegov nagon za takvim ponašanjem. Svaka će mu scena oživljavati
načine na koje mu majka nije dopuštala da bude dječak ("Ne diraj penis. Nemoj
se seksati s djevojkama." Kad mu je kovrčala kosu. Kada mu nije dopuštala da se
bavi sportom i tako dalje.) Svaki taj događaj kojim ga je majka prisilno sprečavala
da bude ono što jest (dječak) gradio je u njemu perverziju sve dok nije tu
perverziju počeo glumiti. Svako ponovno proživljavanje tih scena rastače
perverziju postupno i sigurno, kao što je i izgrađena. Primjerice, jedan je
ekshibicionist tijekom primala držao u rci spolovilo i vikao: "Mama, to nije
prljavo. U redu je. Sebe držim. Pusti me da se osjetim!"

Ekshibicionizam toga muškarca, kao i bilo koja druga perverzija, stvarno je imao
smisla. On je pokušavao biti stvaran tako što je pokazivao penis, no očito, bio je
to nestvaran način. Ali budući da su ga u djetinjstvu pokušavali pretvoriti u
djevojčicu, potreba da bude ono što jest je ustrajala, ali na iskrivljen način.
Perverzije se lako liječe primalnom terapijom zbog njihova očita simbolizma.
One su uistinu "upakirani primali". Perverzije često izravno govore o kojoj je
potrebi riječ i ne treba mnogo pogađati. Jednostavnim prekidom obreda
zastrašujuća snaga koja je izazivala taj obred istoga se trenutka pretvara u
primal i u njegovo ispravno povezivanje.

LENNY

Lenny je psiholog i ima dvadeset šest godina. Iako je godinama studirao

psihologiju i abnormalne oblike ponašanja i primjenjivao svoje iskustvo u
agenciji gdje je radio, to mu, kao što možemo vidjeti, uopće nije pomoglo svladati
probleme, što je zoran dokaz da znanje samo po sebi nije dostatno kako bi
promijenilo neurozu. Kada je bio u svome obredu, bio je u drugom svijetu, gdje je
sve što je naučio o ponašanju zaboravio. Njegov nam slučaj pomaže razumjeti
perverziju općenito, kao i neobuzdanost, u njihovu pravom značenju.

"Na liječenje sam otišao nakon što su me uhitili zbog pokazivanja spolnog organa
i masturbiranja u javnosti. Kod kuće sam bio kompulzivan masturbator, ali to
nikako nije opuštalo moju napetost. Počeo sam to raditi na uglovima ulica ili u
automobilu pokraj autobusnih stajališta prepunih žena. Kad god sam duže bio
sam kod kuće, spopao bi me nagon da iziđem i masturbiram. Jednostavno se
nisam mogao kontrolirati. Postao sam pravi pravcati ekshibicionist.

U trenucima kada drugi ljudi posežu za cigaretom ili pićem kako bi olakšali
napetost, ja sam rabio svoje spolovilo. Znao sam samo da se osjećam loše kad
sam sam, a želio sam se osjećati dobro. Ali s vremenom, zbog prirode moje
bolesti, moje maštarije o ženama tijekom masturbiranja kod kuće nisu bile

200
dostatne. Svi simptomi koji su prethodili liječenju bili su tjelesni - astma, čirovi,
problemi sa sinusima, curenje iz nosa i kronična prhut (sada je sve nestalo).
Uvijek sam bio orijentiran na tijelo. Kao da sam morao raditi nešto fizičko. Znao
sam da postajem još bolesniji kad mi mentalne slike tijekom masturbacije nisu
bile dostatne. Ali nisam znao što učiniti. Morao sam vidjeti ženska lica, lica
stvarnih živih žena. Hodao bih ulicama u potrazi za ženom čije bih lice mogao
promatrati tijekom toga čina. Ponekad bih se vozio u automobilu i zaustavio se
pokraj neke žene. Tijekom orgazma gledao bih je u lice - želio sam biti siguran da
me vidi. Na neki sam način proživljavao svoju maštariju.

Poslije orgazma osjećao bih se iznenađujuće olakšano, kao da mi je netko skinuo

golem teret. Odvezao bih se osjećajući se slobodan i odlazio na posao
pokušavajući pomagati drugima, kao da se ništa nije dogodilo. Ali bilo je samo
pitanje vremena kada ću to morati ponovno napraviti.

Ono što je počelo kao malena i povremena avantura na ulici završilo je kao
cjelodnevna zanimacija. Dnevno bih provodio četiri ili pet sati radeći to. Ništa mi
drugo nije bilo na pameti. Znao sam da ludim jer je jedan dio mene shvaćao
koliko je sve to nenormalno, dok je drugi dio mene jednostavno morao to činiti.

Dogodilo se da se moj um odvojio od tijela. Znači, radio sam s tijelom nešto čega
mozak uopće nije bio svjestan. Tijekom tih ekshibicionističkih obreda bio sam u
nekoj izmaglici. Znao sam otprilike gdje sam, ali sam istodobno bio u magli. Moji
nagoni nisu dolazili iz moga svjesnog uma.

Pokušao sam se boriti jer su mi zanimanje i posao bili u pitanju. Kad bi me nagon
napao, pokušao sam ga negirati, ali to je bilo nemoguće. Činilo se kao da mi se
svjestan um raspada. Snaga u meni je rasla dan za danom, a ja nikada nisam znao
zašto. Racionalna je misao ustupila mjesto mentalnoj zbunjenosti, pa ni na
radnom mjestu nisam mogao ispravno razmišljati. Tijekom svega toga osjećao
sam se kao podvojena osobnost. Bio sam glumac i promatrač. Tijekom tih
epizoda nisam znao razlikovati dobro od lošega. Bilo je to poput stanja
privremene amnezije, u kojemu osoba pukne i ubije petero ljudi. Ja sam bio samo
još jedna nesvjesna osoba koja obavlja svoj posao.

Sada, poslije liječenja, znam da bih ubrzo bio poludio. Sve sam više gubio nadzor
nad samim sobom. Um mi je odlazio. Jednoga bih dana bio sigurno ostao u magli i
to bi bilo to. To vjerojatno znači da bi mi se tijelo potpuno odvojilo od uma i svaki
bi radio svoje.

Kao neurotik nisam bio sposoban shvatiti što me to čini impulzivnim. Bilo je
previše bolno. Bol je nadolazila kad god sam bio sam i ja sam je jednostavno
odglumio. Tijekom terapije, kad bi se bol pojavila, samo bih je osjetio. Tijekom
primalne terapije dobro sam naučio razliku između osjećaja i glume.

Tijekom terapije dopustio sam nagonu da me obuzme. Umjesto da se odvojim od

osjećaja i masturbiram, napokon sam dopustio svome umu da ode onamo gdje je
bilo i moje tijelo, a to je značilo do nekih zastrašujućih istina. Sjećam se prvoga
primala. Došao sam na terapiju osjećajući taj nagon. Gotovo sam se odvezao niz
ulicu potražiti neku ženu na putu do ordinacije. Terapeut mi je rekao da pustim
da mi se nagon dogodi. Digao mi se i osjetio sam jaku spolnu uzbuđenost. Mislio

201
sam da ću sigurno svršiti. Na vrhuncu osjećaja, počeo sam vikati: "Ne! Ne! Ne!"
Tada sam vidio žensko lice. Isuse, to je bilo lice moje majke. Vikao sam: "Mama,
boli me, boli me!" Počeo sam vikati: "Ne ostavljaj me sama, tata će me ubiti!"
Nikada joj nisam mogao reći koliko se bojim oca. Istoga sam trena shvatio da sam,
pokazujući svoj penis, želio da nepoznate žene vide moje lie iskrivljeno u
orgazmu (u strahu i boli) i da shvate kako mi je potrebna zaštita. Ali, moj je strah
trebala shvatiti moja majka. Budući da je moja majka bila takva kakva jest,
nikada se nisam usudio reći joj. I sama je bila isuviše bolesna da bih joj se usudio
reći kako je trebam da mi pomogne. Pa sam to govorio na prilično šašav način
ispred autobusnih stajališta.

Pritisak koji me tjerao da činim sve to bio je strah od oca i potreba da me majka
zaštiti. Kada sam sav taj nejasan pritisak povezao s njegovim pravim značenjem,
nisam ga više trebao glumiti. U biti, pritiska više nije bilo. Bilo je samo boli.

Prije liječenja moj um nije nikada bio s tijelom. Nikada neću shvatiti kako sam
završio školu. Još uvijek s poteškoćom čitam i pišem. Ali bio sam dobar sportaš i
spretan s rukama, mogao sam popraviti vodu, struju, bilo što. Morao sam biti
glup, jer, kad sam se opametio i načinio mentalne povenice sa svim tim pritiskom
koji me tjerao na ulicu, vidio sam se kako se bacakam po uredu dr. Janova kao
riba. Ti su osjećaji bili pogon. Sada znam da nisam mogao nastaviti s glumom i, da
nisam nadrapao kad su me uhitili i strpali u zatvor, sasvim bih sigurno bio
poludio. Pokazivao sam se zato što je to bio jedini način za koji sam instinktivno
znao da neće dopustiti osjećajima da iziđu. Da sam bio miran i ne činio ništa, um
bi mi eksplodirao. Iako to zvuči ludo, čak i nakon što su me uhitili, iako sam znao
u kakvoj sam neprilici, opet sam izišao i dok sam čekao suđenje, masturbirao
sam pred ženama! Nisam imao izbora. Prije terapije sam mislio da sam izraito
seksualan, bio sam "ševac", kako sam volio reći. Ali sada su mi se ti potresni
orgazmi pretvorili u primale i spolni mi je nagon znatno smanjen. Sada se događa
upravo suprotno od onoga što sam u početku činio. U početku bih pretvarao
primale u seksualne grčeve jer nisam mogao osjetiti bol. Moje je mišljenje da je
nastranost uvelike aseksualna. Masturbirao sam, a doista sam želio samo pomoć.
ŽBio je to moj način pozivanja upomoć. Ono što sam radio nije bilo povezano s
prirodnim seksualnim nagonom. bio je to iskrivljen osjećaj. Mnogi od nas su
izopačeni na različite načine. Poslovni ljudi izopačuju svoju potrebu za ljubavlju
u sklapanje poslova. Ja sam svoje osjećaje pervertirao u svoj penis. Samo sam
želio da majka vidi moju bol i da mi napokon dade ono što mi je kao djetetu
nedostajalo."

JIM

"Imam dvdeset dvije godine i rodio sam se u Alabami. Sada živim u Los Angelesu,
jedinom gradu koji je a mene uvijek predstavjao ono što je neosobno,
neodgovorno, glupo, prljavo, površno, pretenciozno, napeto i očajničko.
Razmišljanje o Los Angelesu ili o tome kako je biti u Los Angelesu uvijek je bilo
kao opasnost koja će izazvati osjećaje o tome koliko je moj život neosoban,
neosjetljiv i površan. Sada je to jednostavno prljav i napet grad za koji ne osjećam
ništa.

202
Moj je otac profesionalni vojnik u Ratnom zrakoplovstvu. On je i prezbiterijanski
svećenik, podrijetlom iz malog grada u Indiani. Majka je iz Mississippija.

Nikada nisam imao dom. Moja najranija sjećanja sežu u Japan, gdje sam jednom
pobjegao od kuće kad sam imao četiri godine i gdje je moj otac bio razmješten.
Poslije toga smo se selili svake godine ili dvije putujući u obiteljskom
oldsmobileu, koji je služio kao privremena arena za obiteljske svađe, bilo da smo
se vozili uz kaktuse u Arizoni, bilo uz divovske stupove duž autoputa Alcan.
Automobil je poslužio i kao mjesto iz kojega nisam mogao pobjeći kad bi me
majka odlučila istući gumenom cijevi zbog lošeg ponašanja. Na kraju sam cijev
ostavio u košu za otpatke motelske kupaonice u Denveru.

Sva ta putovanja mogla su biti zabavna za dijete, ponekad su i bila, unatoč

činjenici da, kao obitelj, nikada nismo imali sretnih trenutaka. Sve je bilo borba i
svađa. Bilo da je trebalo odlučiti u kojem ćemo motelu odsjesti, bilo o tome koji
ćemo program gledati, bilo o tome gdje ćemo jesti, uvijek se sve pretvaralo u
svađu Isto su primjenjivali i na mene - što obući, s kime se družiti, kada biti
pospan, kako jesti itd. Uvijek mi je govorila što ona misli da je najbolje, s nekim
prizvukom u glasu koji je govorio: 'Učinit ćeš ono što želiš ako ti nije stalo do
mene'. UŽAAS! Bila je to ubojito učinkovita metoda kojom me natjerala da učinim
i budem ono što je ona željela. Vidite, bilo mi je stalo do mame (i tate), viš no do
bilo kojih drugih dvoje ljudi na svijetu, naravno. Zato, kada kaže da mi ne vjeruje
da je volim, ona kaže i ovo: 'Nema smisla nastavljati ovu vezu', tj. (ni ona mene'
neće voljeti, osim ako ne učinim i ne budem ono što ona želi. To je užasan izbor,
ali dijete nije u položaju za cjenkanje. Zato, prije svega, sve odluke koje donesem
mora poduprijeti moja mama. Ako joj se ne sviđa ono što se meni sviđa,
jednostavno moram pronaći NAČIN DA SAKRIJEM SVOJE OSJEĆAJE I UČINIM I
BUDEM ONO ŠTO SE NJOJ SVIĐA.

Moja majka ne voli muškarce, tj. smione muškarce. Dakle, prvo, ne mogu biti
muškarac, iako sam, kao i svi muškarci, rođen s penisom, doduše, malim. (I
niakda nije potpuno narastao. Ne još.) Svojom neprestanom svakodnevnom
verbalnom razmetljivošću majka me uspješno odgojila u transvestita. Rano sam
shvatio poruku. 'Mami se ne sviđam (kakav jesam). Sviđem joj se kada sam ono
što se njoj sviđa.' Kada imate četiri, pet ili sedam godina nemate mnogo što
promijeniti, osim svoje seksualnosti, nemate mišljenja ni teorija o svijetu koje
biste mijenjali - samo sebe. Zato...

S tim sam se morao nositi od samoga početka svoga odgoja pa nadalje. Osim toga
se stalno, ovdje i ondje, tijekom dvdeset dvije godine, provlačilo pitanje rastave
mojih roditelja. (Sada su napokon rastavljeni, baš kada sam pri kraju terapije.
Jako su se dugo borili.)

Kada sam imao sedam godina živjeli smo u Teksasu i otac se jedne večeri vratio
kući pripit. Majka je tvrdila da je malo više no pripit i nastavila je sa svojom
ljutnjom i vikom da bi na kraju tukla tatu sve dok se sama nije srušila na pod i u
suzama vikala kako neće trpjeti takve batine te jecala da će se rastaviti. Cijelo
sam vrijeme užasnuto stajao u blizini. Njih dvoje nisu gotovo ni opazili da sam
ondje. Čak sam pokušao ući između njih, hvatao ih za struk i molio ih da prestanu,
da se poljube i pomire. Bio sam dostatno star da shvatim što znači 'rastava' -
odvajanje. To me užasno uplašilo. Pitao sam je: 'Mama, što će se dogoditi sa
203
mnom, što će biti sa mnom?' Ona je odgovorila: 'Ne znam' i nastavila se pakirati.
U tome trenutku ni ona ni tata nisu o meni mislili ni koliko je crno pod noktom.
Vukao sam za sobom svoga plišanog konjića, šepajući tumarao oko kuće i mucao:
'Što će se dogoditi sa mnom? Što će...' itd. I od tada sam šepao i mucao, sve do
primalne terapije.

Kad sam se sutradan vratio iz škole, nakon što sam se cijeli dan izjedao s kim ću
'završiti' (s mamom, naravno), shvatio sam da je sve dobro. (Dobro i bolesno.)
Tata to 'više nikada neće učiniti' (jadan čovo), a mama neće otići. U sljedećih
petnaest godina ista se scena ponavljala u nedogled, dok sam ja uvijek sa
strahom iščekivao razdvajanje, koje se nikada nije dogodilo, ali je ipak bilo stalno
prisutno.

Nisam spominjao tatu jer tata nije bio mnogo s nama. Mrzio sam ga jer me nije
štitio od maminog razornog ponašanja. I duboko sam ga volio onih par trenutaka
koje smo proveli zajedno. Tata i ja željeli smo voljeti jedan drugoga, ali smo se
bojali pokazivati osjećaje jer bismo tada jako patili.

S neurozom i takvom obitelji morao sam paziti da se previše ne prepustim

osjećajima. Kada si s obitelji, ostani hladan. Izvana se ponašaj kao da si jak i
neovisan. Transvestiti nisu čak ni 'moderni' kao obični homoseksualci. Postoji
razlika. Zato sam bio vrlo aktivno i vrlo usamljeno dijete. Toliko sam se bojao
djevojaka da sam prvi put poljubio djevojku za laku noć u drugom razredu
srednje škole, na trinaestom spoju. A osim toga, ona je bila starija od mene, što je
i logično.

Mnogo sam masturbirao i to mi je donekle smanjivalo napetost, ali sam morao

biti pažljiv, jer me mama uvijek mogla uloviti. Njoj se ne bi svidjelo da osjećam
svoj penis.

Pri kraju drugog razreda srednje škole otkrio sam da se izvrsno snalazim s
riječima i idejama zahvaljujući mnogim verbalnim okršajima s mamom, ali i da
mogu vrlo brzo trčati. Potkraj trećega razreda bio sam prvak države u sprintu i
počeo sam izlaziti s djevojkama. Potkraj četvrtoga razreda ponovno sam bio
prvak države, govornik na svečanosti dodjele diploma, prvak države u
govorništvu, novinar i na putu na fakultet. Općenito, bio sam vrlo poželjan. Bio
sam jadan. Često sam, kad god bi mama bila vani, odijevao njezinu odjeću -
grudnjak, najlonke, gaćice itd. - i pretvarao se da sam onakav kakvog mama želi
pa će me možda napokon željeti i voljeti. Bilo je to, u najmanju ruku, sranje i
težak način da se osjećam dobro kada osjećam svoj penis.

Sve sam to potisnuo na fakultetu. Održavao sam fantaziju u svome umu i

jednostavno masturbirao kao i svi drugi. Obveze i atmosfera bili su toliko veliki
da mi ubrzo ni masturbiranje nije pomagalo. Gotovo nisam ni izlazio s
djevojkama. A i trčanje je bilo smrtno ozbiljno, bolesno i teško, uz studiranje, da
mi nije mnogo pomagalo u rješavanju napetosti. Ali bavljenje trčanjem bilo je
dostatno moćno da me ubaci u dobro bratstvo pa je sljedeća godina donijela
povoljniju perspektivu. Ocjene nisu pomogle, +3 i -4. Nije bilo prestiža, pažnje ni
olakšanja od osjećaja usamljenosti i beznačaja.

204
Pri kraju druge godine postao sam aktivist. Ispalo je da je trener trčanja zadrt
čovjek. Izbacio je jednog stranog studenta iz ekipe zato što je imao dugu kosu
poput Beatlesa. Još jedno razočaranje. Bio sam posrednik u tome problemu.
Postao sam napet, tužan i bilo mi je zlo od trčanja i sveg drugog nevažnog stanja
kojim su me na fakultetu pokušavali našopati.

Toga sam ljeta prvi put u životu imao djevojku. bila je prva osoba s kojom sam se
prepustio osjećajima. Ali nikada nisam sebi mogao dopustiti spomenuti temu
spolnog odnosa, čak i kada mi je ud bio u njezinoj ruci dok smo bili u krevetu.
Želio sam da mi djevojka omogući da osjetim penis, ali želio sam ga osjetiti na
siguran način i ona mi je to dopustila. Odnos je bio buran. Šest mjeseci smo se
pakleno borili kako bismo unijeli nešto stalnosti i stabilnosti u naše zajedničko
opuštanje napetosti. Ali, kao što se moglo i očekivati, ostavila me. Nisam se imao
čime utješiti i gotovo sam poludio. Toliko sam se uplašio da sam napustio studij i
počeo pisati bilješke kierkegaardijanskog tipa, nešto a la Bob Dylan, Ken Kesey i
društvo. Bio sam toliko napet da mi se pisanje o mitu, egzistencijalnoj svijesti i
tragičnim junačkim likovima običnih ljudi činilo kao jedini način da ostanem
normalna. Nastojao sam bol držati potisnutu, i uspijevao.

U tome sam trenutku otkrio zadivljujuću činjenicu - da mi nitko nema pravo reći
kada ću ubiti. To je bilo vrlo jednostavno. Ali jednostavnost mi je, kao i osjećaji,
naprosto pobjegla, budući da sam počeo brinuti o tome što će mi se dogoditi. Bio
sam toliko ushićen tim jednostavnim saznanjem da sam ga pretvorio u vrstu
antidogme. U Arizoni sam radio neke poslove vezane za građansku neposlušnost
i pokušao shvatiti kako sintetizirati politiku i umjetnost. Ići u zatvor zbog
izbjegavanja vojne obveze ili emigrirati i pisati sjajne knjige za svijet, i umrijeti u
trideset devetoj godini? Kako postići oboje? Velika pitanja. Veliki osjećaji iza njih.
O mami i tati. Potreba da se osjetim vrijednim (mama). Potreba da pomognem
ljudima da se prestanu boriti (mama i tata). Potreba da pronađem dom u kojemu
će vladati mir, jednostavnost i stalnost (svi mi zajedno). Potreba da budem jak i
učinkovit (tata) i tako dalje. Nisam se odazvao na vojni poziv, ali sam to napravio
na antagonistički način. Pisat ću i studirati dok ne dođu po mene i ne odvedu me
u zatvor. Vrlo pasivno.

Prvoga dana terapije pričao sam Artu kako sam htio reći tati da odjebe kad mi je
odbio dati novac za terapiju. Art je rekao 'Stvarno?'

Odgovorio sam: 'Pa, htio sam i da mi pomogne'.

'Pitaj ga.'

'Telefonom?'

'Samo ga pitaj, upravo ovdje.'

Počeo sam, ali mi se grlo začepilo: 'Ne želim to učiniti i ti to znaš'.

'Pitaj ga!'

I jesam. Sljedeće čega se sjećam jest da sam udarao rukama i nogama po kauču,
vrištao i dozivao tatu da mi pomogne, osjećajući bijes koji sam tako dugo
potiskivao u tijelu i umu. Kako sam ostao bez energije i počeo se opuštati, ruke su

205
mi počele trnuti kao da sam ostao bez cirkulacije, a zatim su se počele 'buditi'.
Boje u ordinaciji bile su svjetlije, kao da su na travi, bez nadnaravnog razdvajanja
vremena i prostora. Osjetio sam svoju utrobu. A to je bio tek početak.

Bilo je dosta za jedan dan. Izišao sam osjećajući se zivrsno. Ali toga sam se
poslijepodneva osjećao usrano. Sada kada se napetost počela raspadati, drugi su
osjećaji počeli izlaziti na površinu. Pripazi što će se sad dogoditi?

Sutradan sam očekivao primal i pokušao sam izazvati događaje. A to je bio moj
način da ne osjećam. Pet sam se dana zafrkavao, a onda sam napokon, u grupi,
bio dostatno napet da je na kraju ponovno eksplodiralo prema tati. Želio sam mu
pomoći. Sutradan je bilo mnogo suza, strašnih suza. Bio sam toliko izgubljen -
cijeloga života - nikada me nisu doista slušali i, štoviše, užasno sam se trudio
postići nešto čime bih mamu i tatu usrećio, kako bi me napokon mogli voljeti.
Nesretni roditelji nemaju vremena dopustiti djeci da budu ono što jesu. Ljubav
zahtijeva nesebičnu pažnju.

Od toga sam trenutka proživljavao jedan osjećaj za drugim. Bili su to osjećaji

ljutnje, samoće, tuge i neki vrlo tankoćutni, poput topline, mirisa, hladnoće,
okusa i dodira, koji trebaju biti povezani sa sjećanjima u umu kojima pripadaju.
To je proces potpunog vraćanja uma u dodir s tijelom. To znači osjetiti sve
potisnute osjećaje tako da više nema razloga bojati se osjećanja. Istodobno je
pakleno i prekrasno.

Ponekad bi osjećaji nadolazili jednostavno, ponekad su bili potrebni dani da se

nakupe kako bi probili napetost. Prošao sam razdoblje od tri tjedna kada sam
osjećao da sam lud, kao kad me djevojka ostavila. Bilo je to potpuno razdvajanje
od osjećaja proiziščih iz neprestanog RAZMIŠLJANJA o tome što bi se sljedeće
moglo dogoditi. Došlo je do toga da sam gotovo mogao VIDJETI nevidljiv štiti
između mene i svijeta oko mene. Taj se štit podebljao. Shvatio sam da stiže velik
osjećaj. Dobro. Pomoći ću mu da stigne. Sranje. Bio je to istančan način da ne
osjetim. Kontrola, očekivanje i vođenje. Jednog sam jutra otišao u Artovu
ordinaciju i pričao s mamom i tatom tijekom primalne scene kad sam ih prvi put
upitao: 'Što će mi se dogoditi? Nemojte se rastaviti.' Izgovorio sam to s osjećajem
straha sedmogodišnjeg djeteta. Završio sam, a obrambeni štit počeo je nestajati.
Opustio sam e. Jednostavno ću pustiti neka se događa. Kasnije sam potonuo
dublje u taj osjećaj i još je obrane nestalo. Sada kad god imam primal, mogu sebi
dopustiti osjetiti malo više sadašnjosti. Štit je uništen.

Ono što počinjem osjećati kao rezultat primalne terapije to sam jednostavno JA.
Ispočetka sam se osjećao jači, na neurotičan način. Dobio sam malu slobodu
osjećanja prvi put u životu i to je doista osnažilo moje nade i snove. Ali nade i
snovi jesu simptomi potisnutih osjećaja. To su apstraktne riječi kojima se
utječemo i kojima prekrivamo svoju POTREBU.

Kada POTREBU osjetimo u cijelosti, nema više NADE u njezino ispunjenje. Postoji
samo život. Nema više potrebe za političkom utopijom ni umjetničkim uspjehom.
Uspjeh i neuspjeh ne postoje. Postojimo samo VI i JA. Nema više potrebe da
budem kroničan i tragičan promašaj samo zato da bi me netko podignuo, kao što
me mama i tata nikada nisu. Ili da bi me zagrlili ili saslušali.

206
Još nije sve gotovo. Još uvijek malo trebam mamu i tatu. Još je preostalo malo
POTREBE koju moram osjetiti. Ali, s ocem sam još daleko od kraja, a s mamom je
ostalo samo još malo neriješenih potreba. Još uvijek povremeno sanjam da su me
uhvatili gola u prodavaonici ženske odjeće s erekcijom, a nemam se kamo sakriti.
Sve što želim jest da neka draga gospođa ili moja mama budu dostatno dobre da
mi dopuste osjetiti ga. Dok spavam, sve ono što želim osjetiti u stvarnosti
odigrava se u mojoj glavi.

Ipak, nevjerojatno sam se promijenio. Glas mi je gotovo za oktavu niži, jer više
nisam odvojen od trbuha. Čujem što ljudi kažu prvi put, umjesto da ih tjeram da
ponove. Nemam više potrebe satima sa svojim bolesnim prijateljima pretresati
događaje u svijetu. Smršavio sam oko deset kilograma, a da nisam ni razmišljao o
tome jer više ne trebam jesti kako bih izbjegao osjećaj praznine i samoće u
želucu, jednak osjećaju praznine i usamljenosti u cijelome tijelu. Ne pušim više
kutiju Camela dnevno kao nakon što sam prestao trčati. Sada su mi cigarete
odvratne. Alkohol me više ne oslobađa, nego me čini nespretnim. HRANA IMA
OKUS. Stvari više nisu simboli koji pokreću beskrajne nizove misli i nakupljanje
napetosti. Policajci su samo policajci, a ne simboli oca. (Nije da mi se sada više
sviđaju, samo više ne osjećam ljutnju prema njima.) More je jednostavno more, a
ne više IZVOR ŽIVOTA. Napuklo zrcalo nije više simbol irske umjetnosti itd.

Sise su gotovo samo sise. Vagina je gotovo samo vagina. Nisu više simboli kakvi
su nekada bili niti će to više biti.

Dostatno sam zdrav i dostatno mogu OSJEĆATI da znam što je stvarno i, iako nije
ni slično onome što sam očekivao, to je sve ono što sam uvijek bio JA.

Kao posljedica terapije sve je postalo doslovno. Novac mi igleda smiješno jer su
to samo komadići metala i papira koje nosimo sa sobom i mijenjamo za stvari.
Kao da nijedna ta nestvarna stvar više nema značenja za moj život. Kao da riječi
više ne znače ništa. Samo osjećaj ima značenje. Osjećam kao da je svijet u ojemu
živim poput pop ar scene - sve je namješteno. Mislim da su svi u pogrešnoj
utakmici, ali to ne znaju zato što su previše zaokupljeni igrom. Zamorno mi je i
pisati o tome. Kome je to uostalom važno? Napokon sam se potpuno promijenio.
Transvestizam je prošlost. Cijeloga su mi života govorili da je moj zdrav razum
nezdrav i ja sam im povjerovao. Sada znam da su oni ludi, a da sam ja normalan.

HOMOSEKSUALNOST

Homoseksualni čin nije spolni čin. On se temelji na negiranju stvarne

seksualnosti i simboličkog izražavanja pomoću seksa i potrebe za ljubavlju.
Istinski seksualna osoba je heteroseksualna. Homoseksualac često erotizira svoju
potrebu pa se doima kao da je vrlo seksualan. Lišen svoje seksualne fiksacije,
svoga ljubavnika, ponaša se kao ovisnik bez svoje veze, bez ljubavnika i zapada u
bol koja je uvijek prisutna, ali je lišena spolnosti. Seks nije cilj. Ljubav jest.

Homoseksualac je obično najnapetiji od svih neurotika zbog toga što su ga

natjerali da se toliko udalji od pravoga sebe. Napetost ga može otjerati u
alkoholizam, rogu i kompulzivan seks, iako ni ti ispušni ventili neće biti dostatni.

207
Mnogi homoseksualci koje sam sreo žale se na psihosomatske tegobe. Nasilje
koje vidimo u homoseksualca posljedica je nijekanj asebe. Kada osoba ne može
biti ono što jest, postaje ljuta.

Homoseksualnost bih definirao kao čin između dvoje ljudi koji homoseksualac
doživljava kao da se događa između pripadnika istog spola. Ako muškarac koji
vodi ljubav sa ženom tijekom toga čina postpuno je zaokupljen maštanjem o
muškarcima, takav bih doživljaj nazvao homoseksualnim. Ono što mu se događa
manje je važno od njegova unutarnjeg stanja. Kad osoba doista vodi ljubav s
pripadnikom svoga spola to znači da se ponaša potpuno simbolički. Nema
odvojenog ni izuzetog dijela koji je tjera da bude heteroseksualna. Odustaje od
bitke i u cijelosti postaje ono što nije.

Ima muškaraca i žena koji su u homoseksualnim brakovima, a da nisu ni svjesni

te činjenice. Ženskast muškarac odabire muškobanjastu ženu zato što će ona,
možda, kako je to jedan pacijent rekao, više voljeti biti dolje tijekom seksa,
racionalizirajući da mu je tako ugodnije, a da nijednom ne shvati da u biti vodi
ljubav s muškarcem. Postoji nekakav poseban radar koji te ljude upućuje jedne
na druge, da se pronađu. Muškarac s nesvjesnom potrebom za nježnim ocem, ali
koji se previše boji priznati homoseksualne nagone, ući će u vezu s
muškobanjastom ženom. Prema muškim aspektima njezine osobnosti odnosit će
se tako da će ona popravljati po kući, voditi financije, voziti automobil i tako dalje.
Poanta je u tome da, kada ste neurotik, možete bilo koga pretvoriti u ono što nije.
Na taj način muškarac može u svojoj glavi pretvoriti ženu u muškarca na jednak
način na koji će policajca pretvoriti u oca ili učiteljicu u majku. Povrh svega jest
potreba.

Osoba koja mora maštati tijekom seksa bliže je svojim osjećajima od osoba koja
mora živjeti svoju fantaziju. Mašta barem ukazuje na mentalno prepoznavanje
potrebe, odnosno, na prepoznavanje simbola potrebe. Proživljavati nešto znači
potpuno potisnuti potrebu i njezine simbole.

Po mome iskustvu homoseksualnost može biti rezultat mnogo različitih

obiteljskih interakcija. Homoseksualan dječak može biti dječak koji ima slaba oca
ili oca tiranina ili uopće nema oca. Ono što je važno jest da dječak ima potrebu za
ocem koji bi ga volio. Nema potrebu proučavati pojedinačne odnose koje je
dječak imao. Treba dosegnuti potrebu. Kroz homoseksualnost dijete izražava
potrebu. Mnogo ovisi i o samom djetetu. Ako je dijete prirodno sportski tip, može
postati gruba osoba kakvu otac želi. Ako je slabo, s lošom koordinacijom pokreta,
možda će ga otac potpuno odbaciti jer se ne uklapa u njegove potrebe. Ako je
majka malo toplija osoba, dijete će postati bliskije majci, a ako mu je majka
hladna, dijete će očajnički pokušavati biti poput oca. Ima mnogo različitih
obiteljskih konstelacija koje od djece čine homoseksualce.

Mladić koji ima okrutna oca, oca pijanicu, može se okrenuti protiv svega što je
muško. Drugi mladić s istim tipom oca može odlučiti biti uzoran muškarac kakav
njegov otac nije bio. Ako majka mrzi muškarce, možda će kćer okrenuti protiv
njih. Ako je, pak, majka osoba puna mržnje, njezina će se kži okrenuti protiv žena.
Nema formule po kojoj se izračunava neka neuroza. Potrebno je razumjeti
unutarnju djetetovu reakciju na ono što se dogodilo.

208
Djetetovo ponašanje kao posljedica obiteljske konstelacije nije svjesna ni
promišljena djetetova odluka. Polagano nizanje doživljaja u djetinjstvu uvlači
dijete u prikaz kojim će ispuniti potisnute roditeljske potrebe. To praktički znači
da mora biti ono što roditelji od njega trebaju kako bi im stvorilo (a time i sebi)
privremenu ugodu. Ako majka ne podnosi agresivnost i vjeruje da su muškarci
seksualne životinje, njezino će stajalište i ponašanje ubrzo djetetu dati do znanja
da nije sigurno biti ni agresivan ni seksualan.

Budući da malo dijete ne može razumjeti da mu je otac sadist ili majka lezbijka
koja mrzi sve što je muško, ono počinje vjerovati da je sve što prirodno čini
pogrešno. Sve će više nijekati svoje prirodne sklonosti, sve dok jednoga dana ne
bude potpuno izokrenuto.

Mnogi homoseksualci kao da ne shvaćaju ono što izgleda tako očito - da oni traže
nadomjestak. Mnogi će homoseksualci ljubavi pridavati božanske osobine, kao
jedinoj istinskoj ljubavi i kao dokaz, možda, navoditi stare Grke. Ali to je
nestvarna ljubav, koju vode nestvarni ljudi. Ono što potrazi homoseksualca za
seksualnošću daje takav intenzitet jest njihova potreba da se napokon osjete
voljenima i tako prekinu svoju mučnu napetost.

"Nakon svakog novog seksualnog čina bio sam lagano nezadovoljen, a nisam
znao zašto", rekao mi je jedan bivši homoseksualac. "Mislio sam da želim penis,
što veći to bolji, dok ga nisam dobio. A onda mi je trebalo sve više. Nakon što sam
osjetio koliko želim svoga oca, znao sam da ne želim penis. Vjerojatno sam imao
napadaje vikanja zato što nikada nisam mogao dozvati toga idiota." Taj je
pacijent rekao da je njegovo ženskasto ponašanje u ranim tinejdžerskim
godinama bio neprestan krik za onim što nikada nije dobivao - roditeljskom
pomoći.

Jedan drugi pacijent, čiji su roditelji bili "mrtvi" iznutra i u cijelosti lišeni osjećaja,
rekao je: "Sada znam zašto sam bio toliko ovisan o pušenju muškarcima. Mislim
da sam u doslovnom smislu pokušavao isisati život iz nekoga." Ono oko čega se
homoseksualci, i muškarci i žene, slažu poslije primalnog liječenja jest da je svaki
njihov homoseksualni odnos značio: "Mama (ili tata), voli me!" Ako se zložimo da
je homoseksualnost u većini slučajeva potreba za roditeljskom ljubavi, onda
možemo reći da cilj homoseksualnosti jest heteroseksualnost. Ne vjerujem da je
ova izjava isključivo semantičke prirode. Ona znači da cilj svih neuroza jest
uništiti bol kako bi osoba postala stvarna osoba koja osjeća. Očekivali bismo da s
nestankom boli nestaje i homoseksualnost, a to se i događa.

Sve prethodno izrečeno govori nam da se stanje homoseksualca, bez obzira na

učestalost homoseksualnih odnosa, ne može promijeniti sve dok ne osjeti bol.
Spolni odnosi s desecima žena ne mogu uništiti očajničku potrebu koju taj
muškarac ima za svojim ocem. To znači da se spolna devijacija neće promijeniti,
bez obzira na količinu grljenja, ljubljenja i nježnbnosti koje osoba primi od bilo
kojeg muškarca ili žene u sadašnjosti. Homoseksualac će, možda, osjetiti nešto
simboličko kada ga ljubi žena - očevu ljubav. Ti poljupci ne ispunjavaju stvarnu
potrebu, kao što je neće moći ispuniti ni muški poljupci, Ženski poljupci i
milovanja mogu čak produbiti homoseksualnost u muškog homoseksualca tako
što će u njemu privremeno sakriti potrebu za ocem. Nježnost žene sprečavat će
ga da osjeti svoju bol, što je jedini preduvjet da postane heteroseksualan.
209
Bi li homoseksualac imao potrebu za ljubavi od muškarca da ga je majka potpuno
voljela u djetinjstvu? Sumnjam. Njemu treba muška ljubav zato što je bio lišen
ljubavi obaju roditelja, od svakoga na svoj način. On traži mušku ljubav zato što
ga je, iz različitih razloga, otac koji ga nije volio, doveo u borbu.

Čak i kada bi se prekrasan otac pun ljubavi odjednom pojavio u obitelji u doba
kada je dječak na pragu puberteta, dvojim da bi to dječaku mnogo značilo. Ako ga
je djetinjstvo natjeralo da zanemari sebe i sovje potrebe kako bi preživio s,
primjerice, ocem sadistom, onda brižan očuh, koji je stigao kasnije, neće biti
kadar poništiti njegovu prošlost. To znači da će dječak, koji sada živi u obitelji
punoj ljubavi, ipak morao proživjeti svoje boli iz ranog djetinjstva. Ova je
činjenica potkrijepljena i na drugim područjima, ne samo kod homoseksualnosti.
Roditelji koji su se tijekom godina "smekšali" ipak ne mogu poništiti napetost i
neurozu prouzročenu povredama u prošlosti. Prošlost uvijek stoji na putu
sadašnjosti. Ako osoba može u cijelosti osjetiti ljubav u sadašnjosti, to znači da
može u cijelosti osjećati. Ali za neurotika osjećati u cijelosti znači ispričati prvo
sve svoje boli jer se one javljaju kada osjeća. Nakon što osjeti bol, može prihvatiti
svu ljubav u sadašnjosti.

Sve dok postoje lišavanja iz djetinjstva, ona će izazivati iskrivljene i nastrane

oblike simboličkog ponašanja. Homoseksualni brakovi, primjerice, mogu trajati
godinama. Oba se partnera doimaju zadovoljena i voljena iako postoji visoka
razina napetosti i homoseksualnost (neuroza). Zašto? Zato što homoseksualni
ljubavnici zadovoljavaju jedan drugoga simbolički, a ne stvarno. Oni obično jedan
od drugoga nastoje dobiti očevu ljubav. Kada osjete tu stvarnu potrebu,
simbolička potraga prestaje. (Homoseksualni brakovi često su nestabili upravo
zato što su to simboličke veze, koje ne mogu trajno zadovoljiti partnere.)
Homoseksualnost nije psebna bolest. Ona je samo drugačiji put za zadovoljenje
uskraćene i često negirane potrebe.

Što se tiče prevladavanja homoseksualnosti bez rješavanja neuroze, to samo

produbljuje laž, jer to znači odustati od ptorebe za očevom ljubavlju, a nitko to
nije kadar učiniti dokle god je potreba prisutna i stvarna. Jedini način na koji se
osoba može riješiti svoje potrebe jest osjetiti tu potrebu.

IDENTITET I HOMOSEKSUALNOST

Ako osba ne može biti ono što jest, morat će tragati za svojim identitetom.
Unaprijed je osuđena da ga nikada ne nađe, budući da ono za čim traga nije ništa
rugo nego njezino stvarno i osjećajuće "ja" kojemu nije bilo dopušteno izraziti se.
Stoga potraga za identitetom jest neurotičan pothvat što ga poduzimaju ljudi bez
osjećaja, koji općenito trebaju pronaći izvan njih samih nešto ili nekoga tko će im
reći što su ili tko su iznutra. Postprimalni pacijenti ne pate od krize identiteta.
Budući da osjećaju, nemaju se razloga pitati tko su.

Primalno stajalište jest da samo ono dijete kojemu nije dopušteno biti ono što
jest mora, svjesno ili nesvjesno, kopirati ponašanje, ideale, stajališta i osebujnosti
drugih. Dijete koje su odgojili normalni roditelji neće se poistovjećivati s njima.
Niti će oni to od njega htjeti. Takvo će dijete imati vlastite osobine.

210
Kako bismo razjasnili to što smo prethodno naveli, možemo postaviti sljedće
pitanje: "Hoće li dječak rođen u svijetu u kojem žive samo žene postati ženskast?"
Mislim da neće. Ako ga budu voljeli i dopustiti mu da bude ono što jest, vjerujem
da će biti vrlo muževan. Ako ga, pak, odgoje neurotične žene, vrlo će vjerojatno
postati ženskast.

Ljudi koji se bore s pitanjem "Tko sam?" čine to zato što moraju biti netko drugi
kako bi dobili ono što izgleda kao roditeljska ljubav. Svi oni načini na koje su ih
prisiljavali da glume umjesto da budu često zbunjuju njihov takozvani identitet.
Jedina osoba s kojom se možete identificirati jeste vi sami. Ako niste to što jeste,
morat ćete tražiti samoga sebe. Jedna mi je žena rekla: "Prošle sam godine išla u
Europu pronaći sebe, ali me ondje nije bilo".

Primalno stajalište o identitetu podrazumijeva i to da samohran roditelj, ako je

biće puno ljubavi, može uspješno odgojiti muško ili žensko dijete. Žena može
odgojiti dječaka koji će izrasti u stvarnog mladića, a da mu ne trebaju muški
modeli ni zamjenski očevi prema kojima će se oblikovati. Neke će majke držati
dijete uzhladnog i okrutnog oca zato što iz nekog razloga vjeruju da dječaku
treba otac i da bi bez njega mogao seksualno zastraniti. Vjerojatnije je da će
dječak biti ženskast ostane li uz takva oca, nego ako ga opće nema

Govorimo li o patologiji, ne mislim da postoji velika razlika između dječaka koji

se nastoji identificirati s muškim obrascem i onoga koji se identificira sa ženama.
Razlika između homoseksualca ženskog, odnosno, muškog predznaka očituje se
samo u razlici bijega od boli, a ne u razini boli. Ako mačo homoseksualac prihvati
znakove poput tetovaže, motocikla, pusti bradu ili diže utege, to može značiti da,
možda, još uvijek ne osjeća sebe i da se mora identificirati s onim što on misli da
je muževno. Uvijek će tražiti očevu ljubav i na različite načine pokušati biti kao
stvaran muškarac kakva je otac želio. Ženskast homoseksualac može odustati od
oca i pokušati kopirati majčine interese i ponašanje. Budući da muškog
homoseksualca vjerojatno nije volio otac, njega će moći zavesti muškarci, više će
voljeti ruštvo muškaraca i na mnogo će načina biti sličan ženskastu
homoseksualcu. Neće se osjećati nimalo muževnije od ženskasta homoseksualca,
a možda će mu biti i gore zato što njegova izlika mora biti vrlo velika.

Mnogi muškarci i žene koji ne mogu osjetiti sebe prihvaćaju vanjska obilježja ili
predodžbu onoga što žele biti i na manje očit način. Muškarac će, primjerice,
njegovati velike brkove, nositi čizme ili grubu odjeću, dok će žena, pokušavajući
se doimati ženstvenom, možda nositi haljine s dubokim izrezom ili pripijene
hlače. Sama potreba da projiciraju "sliku" može biti naznaka suprotna osjećaja
iznutra, a s tim pokopanim osjećajima često se pronađu i spolne sifunkcije.
Prema mome kliničkom iskustvu, iako muškarac može izgraditi fasadu muževna
muškarca, iza pokušaja da bude muškarčina u mnogih se skrivaju impotencija,
homoseksualne fantazije ili strahovi. "Borba je značila", kako je to opisao jedan
moj bivši bradati pacijent, "održavati bradu dostatno dugom da se osjećam kao
muškarac kako mi više ne bi trebala. Tada to nisam shvaćao. Sad mi je jasno."

BISEKSUALNOST I LATENTNA HOMOSEKSUALNOST

211
Još od Freuda brojne su psihološke škole pretpostavila temeljnu biseksualnost u
čovjeka. One tvrde da smo svi mi djelomično hteroseksualni i djelomično
homoseksualni. Cilj dobra obrambenog sustava bi stoga bio potisnuti latentne
homoseksualne sklonosti i raditi na ispravnom odnosu sa suprotnim spolom.
Stoga te teorije vjeruju da adolescentska homoseksualnost može biti normalna
sve dok mladac ne izraste u ono što se naziva genitalni stadije razvoja. Prema
nekim teorijama i homoseksualni snovi jesu dio normalnog funkcioniranja. Ne
vjerujem da je ovdje riječ o biseksualnosti, nego o neurozi. Toliko nas je bilo
lišeno ljubavi obaju roditelja da mnogi imamo čeznutljivu potrebu za ljubavlju
obaju spolova. Ta se potreba čini toliko univerzalnom da bismo, možda, mogli
pretpostaviti da je biseksualnost općenita pojava.

Ne vjerujem da u čovjeka postoji osnovna genetska homoseksualna sklonost.

Kada bi to bila istina, izliječeni bi pacijent i dalje imao homoseksualne potrebe, a
nema ih. Postprimalni pacijenti koji su nekada bili latentni, a zatim i otvoreni
homoeksualci tvrde da više nemaju homoseksualnih sklonosti, maštanja ni snova.
Sudeći po načinu na koji se muški i ženski dijelovi tijela izvrsno slažu, čini se
kako ima smisla da u zdravu tijelu postoji samo heteroseksualnost. Imamo li na
umu da je seks između muškarca i žene sam temelj života, teško je pronaći
logički razlog za inherentnu biseksualnost.

Jedan mi je pacijent ispričao svoje iskustvo: "Na poslu bih se uzbudio gledajući
muškarce kako rade. Kad bi se koji od njih sagnuo, ništa me nije moglo spriječiti
gledati u njegovu stražnjicu. Kada bih stajao blizu šefa, gotovo ne bih čuo što
govori jer sam zurio u njegove usne i razmišljao kako bi bilo poljubiti ga. Mislio
sam da su svi pomalo homoseksualni pa sam odgurnuo te misli od sebe i
usredotočio se na misli o djevojkama." Taj je čovjek imao veliku potrebu da ga
otac drži i poljubi. No nije bio svjestan tih potreba budući da je oca mrzio jer je
ovaj napustio obitelj kada je njemu bilo deset godina. Možemo reći da su u to
vrijeme njegove latentne homoseksualne potrebe bile najstvarniji dio njega, a
pretvarao se da ne želi muškarce. Ono što je u neurotika latentno jesu neriješene
potrebe. Kada ih potpuno osjeti više ih neće biti, ni latentno niti ikako drukčije.

Primjerice, ako je djevojci u ranom djetinjstvu majka uskraćivala toplinu i

nježnost rekli bismo da ima latentne potrebe za ženskom ljubavlju. Ako ju
kasnije zavede neka draga i nježna žena, u djevojke se ta latentna tendencija
pretvara u izraženo ponašanje. Razlika između latentnog i otvorenog
homoseksualca bi, stoga, bila samo gluma, a ne potreba.

Strah, društveno neodobravanje, religijska uvjerenja i sl. mogu spriječiti mnoge

latentne homoseksualce u ostvarenju tih potreba. Može se dogoditi da u
ključnom trenutku djevojku s latentnim homoseksualnim osjećajima nitko ne
zavede. U tome će slučaju njezine sklonosti ostati latentne. U nekih se osoba
latentne sklonosti prepoznaju, a neke su previše zaokupljene glumom pa,
umjesto da te sklonosti osjećaju, uopće ih nisu svjesne. Ako sredina u kojoj takva
osoba živi militantno istupa protiv homoseksualnosti, ona vjerojatno neće ni
spoznati da ima takvu latentnu sklonost. Ta potreba ostaje duboko potisnuta i
stvara napetost.

Koncept latentnosti može biti važan za razumijevanje ponašanja poput ovisnosti

i alkoholizma, pri čemu je stopa latentne homoseksualne sklonosti neobično
212
visoka u oba spola. Žudnja za tjelesnim opuštanjem, poput alkohola, čini se
gotovo neizbježna u onih koji te sklonosti niječu. Otvoreni homoseksualac je
barem popustio očitim željama i s vremena na vrijeme pronalazi ono što naziva
ljubavlju. U tome smislu on svoju nestvarnost uzima u cijelosti. Pijanci i ovisnici,
očito, plaćaju visoku cijenu, jer odbijaju priznati da uopće imaju želje. Potreba za
nekom vrstom ljubavi od osobe istoga spola može biti jednako snažna u
latentnog homoseksualca kao i u otvorenog. Ako se osoba pretvara da potreba ne
postoji, to neće promijeniti njezinu potrebu. Osobu koja ima potrebu za svojom
majkom, poput žene iz prethodnog primjera, možemo pronaći u ženskim ili
jahačkim klubovima, ona može imati posebne prijateljice i mnogo piti, a ipak
neće prepoznati svoju potrebu.

Paradoks muškarca alkoholičara jest u tome da često svoje pijanstvo koristi kao
mjeru svoje muškosti. Osim toga, piće prikriva njegovu potrebu sve dok ne
dostigne točku u kojoj "neće osjećati bol". I tek će tada, kada više ne bude mogao
osjetiti strah, moći napokon učiniti ono što je, možda, želio godinama - zagrliti
muškarca.

Možemo reći da temeljna razlika između latentnog i deklariranog homoseksualca

jest u tome što je latentnome opran mozak da se ponaša kao muškarac (ili žena,
ovisno o slučaju). Njegova su shvaćanja toliko promijenjena da nisu ni blizu
onome kako se doista osjeća iznutra. On vjeruje u laž koju živi. Ali čini se da ne
postoji način da se latentne osjećaje izbaci onako kako se izbacuju ideje.
Alkoholičar misli da mu ne trebaju toplina i nježnost, ali će osjećati nagon da
ispija toplinu iz boce sve dok napokon ne uspije olakšati čvor u utrobi i na
nekoliko trenutaka osjeti toplinu. Noćima će odlaziti od kuće u svoju bazu za
iječenje boli (bar), ali nikada neće shvatiti da to čini zbog boli. No ako ga lišimo i
toga simboličkog ponašanja, neuroza se može pojačati.

Kada bismo svi mogli shvatiti što su zapravo latentne tendencije u nama -
potreba za roditeljskom ljubavlju, a ne neka čudna izopačenost - vjerujem da
bismo mogli napredovati u rješavanju nekih ključnih društvenih problema koji
nas muče.

ZAKLJUČAK

Mislim da je ključno da spolno devijantno ponašanje promatramo kao dio

neuroze, a ne kao nekakav poseban i čudan čin odvojen od cjelovite osobe. Ipak,
ne vjerujem da je potreban stručnjak koji će liječiti homoseksualnost, jednako ka
što nije potreban specijalist za iječenje bilo kojeg drugog bijega od boli. Liječenje
homoseksualnosti ne znači stvoriti muško ili žensko ponašanje. Za mene to znači
stvoriti stvarno ponašanje. Možda smo cijelo vrijeme pokušavali pronaći
kategorije i apstrakcije, a nismo vidjeli da smao liječimo ljude koji su pronašli
različite načine da se zaštite od povreda. Mnogi homoseksualci ne idu na
psihoterapiju djelomično i zato što profesionalni pterapeuti misle da je
homoseksualizam u osnovi neizlječiv, kao da je on neka posebna bolest koja
zahtijeva posebno znanje. Ne mislim da je homoseksualizam drukčiji od bilo koje
druge neuroze, osim po stupnju patologije. To znači da bismo trebali, ako smo
sposobni izliječiti jednu neurozu, biti kadri izliječiti sve neuroze.

213
U psihoterapiji ima mnogo pristupa liječenju seksualnih devijacija.

Zbog neuspjeha terapije uvidom, često smo homoseksualcima pokušali pomoći

tako da prihvate svoju patnju i ugodnije žive. Među stručnjacima su popularne
uvjetovne metode. jedna, već opisana, uključuje pokazivanje slika golih
muškaraca muškom homoseksualcu, uz blage elektrošokove. Cilj je,
pretpostavljam, razbiti ovisnost o (ili stvoriti averziju prema) homoseksualizmu.
Druga metoda jest ohrabriti homoseksualnu osobu na heteroseksualan čin tako
što ga se potiče da sebi govori kako ga nije strahsuprotnoga spola. Ili će ga/nju
poticati da zamišlja heteroseksualne odnose dok mu daju opuštajuće sugestije.

Budući da uvjetnovne metode doista mijenjaju neke oblike spolno devijantnog

ponašanja, u nekih ljudi postoji prividno izlječenje. A to nam komplicira
razumijevanje liječenja jer je riječ samo o vidljivu ponašanju. Ako pogledamo
ispod toga ponašanja i izmjerimo stalnu razinu jake napetosti, shvatit ćemo da
smo modificirali jedino spolnu naviku, i to tako što smo je usuglasili s
terapeutovim vrijednosnim sustavom. S liječenjem latentnog homoseksualca
bolje je krenuti prije no što doživi otvoreno homoseksualno zadovoljenje.
Jednom kada pronađe nadomjesno zadovoljstvo, vjerojatnije je da će povjerovati
kako je pronašao ono što uistinu želi i manje je vjerojatno da će potražiti pomoć.
No čak i ako je više godina živio kao homoseksualac, vjerujem da ga je moguće
izliječiti. Najvjerojatnije je da će se na liječenju poajviti u trenutku kada ga ostavi
ljubavnik - njegova seksualna droga. Bez ljubavnika pati. Možda će piti, tražiti
novog partnera, otputovati u drugi grad, sve kako bi pobjegao od strašne boli
koja ga svugdje prati. Kada homoseksualac prestane bježati i uistinu osjeti svoju
bol, tada ga je moguće uspješno liječiti. Otkrio sam da su homoseksualne navike,
koje su postojale godinama, izbijedjele pred licem stvarnosti. Homoseksualac je
simboličko ja bez osnovice. Ono nestaje s boli jer je njegova homoseksualnost,
prije svega, bila samo tlapnja.

Ne vjerujem da mala djeca znaju razliku između muške i ženske ljubavi. Njima je
potrebna ljudska toplina, a ne posebna vrsta milovanja od žene ili zagrljaj od
muškarca. Tvrdim da neurozu stvara prisutnost nekoga tko bi trebao biti pun
ljubavi, a nije. borba kojom dijete pokušava natjerati roditelje da ga vole pokreće
devijacije. Kada bi dijete uvijek moglo biti spontano u svojim zagrljajima i
poljupcima, u svome cjelokupnom odnosu prema roditeljima, dvojim da bi se u
njemu stvorile devijacije.

ELISABETH

Kada sam prvi put sreo Elisabeth bila je lezbijka. Izgledala je i hodala kao
muškarac. Bila je ovisna o methedrineu (spid). Sada je potpuno promijenila
stajalište i aktivna je u borbi protiv droge, pomaže onima čija joj je sudbina tako
dobro poznata. Njezine tješenje problema frigidnosti primjenjivo je na mnoge
žene koje pate od toga vrlo raširenog problema.

"Zovem se Elisabeth. Rođena sam na Jugu, s bratom blizancem, prije dvadeset

šest godina. Imam godinu i pol mlađu sestru. Moj otac je profesor inženjerstva.
Majka je radila svakakve poslove kako bismo spajali kraj s krajem.

214
Moja najranija sjećanja o tome da sa mnom nešto nije u redu sežu u dob od četiri
i pol godine. Bila sam alergične na gotovo sve - na prašinu, perje, cvijeće, krzno i
proizvode od škroba. Kada sam imala šest godina preselili smo se u Kaliforniju.
Negdje u to vrijeme počela sam krasti sitniš s očeva ormarića kako bih kupila
slatkiše u dućanu na uglu. Ponekad bih ukrala sestri džeparac. Tada bih se doista
davila u slatkišima.

Većinu prvih školskih dana provela sam zureći kroz prozor, zaboravljajući na
svijet oko sebe jer mi se u tome svijetu ništa nije događalo. Kako bih pobjegla u
svijet iz mašte mogla sam zamišljati da mi se nešto događa, kao, primjerice,
stvoriti princa koji bi jurio za mnom kroz šumu, a kad bi me napokon uhvatio,
držao bi me u svojim snažnim i toplim rukama.

kada sam imala sedam godina, roditelji su me nakratko poslali psihijatru. Majka
je rekla da su to učinili zato što sam joj uvijek govorila: "Mama, ti me ne voliš".
Mnogo godina poslije toga rekla mi je kako su to učinili i zato što sam krala
novčiće iz kuće moje prijateljice. Liječnikova dijagnoza bila je da sam dijete s
velikom potrebom za ljubavlju, sposobna za veliku ljubav.

U petom razredu učiteljica me ohrabrila na umjetničko izražavanje. Voljela sam

crtati Indijance Hopi. Rabila sam žarke narančaste, tirkizne i ljubičaste boje. Na
većini crteža bile su žene, Indijanke Hopi, s djecom u naručju. Nikada licima
nisam mogla dati nikakav izraz. Crtanje je bilo jedino u čemu sam doista uživala
kao mala. Nakon što sam osvojila nekoliko nagrada, roditelji su me poslali u
umjetničku šolu. To je za mene bilo previše. Pokušali su me naučiti formu i liniju.
Tako su mi oduzeli jedinu slobodu. Roditelji su mislili da sam kreativna. Govorili
bi: "Što god dodirne pretvara u zlato". Nije više bilo zabavno. Bila je to obveza.
Ruke su mi postale napete. Nisu željele učiniti ono što sam ja od njih htjela.
Osjećala sam da moram biti savršena kako bi mi posvetili pozornost.

Roditelji su većinu slobodnog vremena dograđivali kuću. Mi smo djeca zarana

morali "preuzeti obveze". Uvijek je bilo toliko prokletog posla koji je trebalo
obaviti. Neki su obiteljski prijatelji naš dom nazivali "radna farma". Imali smo
normu. Uvijek smo smišljali kako se izvući od posla. Kada sam i išla van igrati se,
uvijek sam osjećala "krivnju", jer sam svaki put ostavila nešto neobavljena posla
koji sam morala dovršiti po povratku kući. nIkada nisam čistila svoju sobu. Bila je
hladna i neuredna. U njoj je vrištao nered, tj. soba je vrištala umjeto mene.

Tijekom adolescencije imala sam prosječan broj prijatelja i prijateljica. U stvari,

provodila sam više vremena s djevojčicama nego s dječacima. Uvijek bih se
zaljubljivala u najpopularnije djevojke u školi. Moja "najbolja" prijateljica
Roberta bila je prekrasna i hladna kao led. Natjecale smo se u svemu. Glumile
smo da smo "žene". Šile smo sebi slatku i seksi odjeću. Nosile smo podstavljene
grudnjake. Uvijek smo isprobavale neku čudotvornu metodu da nam narastu
grudi. Obje smo se sramile svojih malih grudi. Izlazile smo na dvostruke spojeve,
odlazile na zabave, pile, sve smo radile zajedno. Voljele smo se i mrzile. U školi
su nas zvali 'blizanke zlatne prašine'. Moji su roditelji mislili da sam zbog
druženja s Robertom postala divlja.
Kada sam imala petnaest godina, otišla sam na godinu dana na istok zemlje jer
majka nije mogla sa mnom 'na kraj'. Jedna popularna djevojka iz škole, po imenu

215
Stacy, uzela me pod svoju zaštitu. Brzo smo postale srenjoškolske prijateljice.
Naš je prijateljski odnos kasnije, preko pisama i za kratkih posjeta, postao
homoseksualan.

Kada sam se vratila s Istoka, roditelji su me smjestili u drugu srednju školu,

nadajući se da će prijateljstvo s Robertom izblijedjeti. I, doista jest. Ipak, sve sam
ponovila s Janet. Većinu smo vremena provodile prestrsajući intelektualna sranja.
Obje smo mislile da je ona druga briljantna. Imale smo odgovore na sva pitanja.
Janet me zvala svojim 'alter egom'.

Često bih lovila mladića kojega je bilo teško osvojiti. Kad bih ga osvojila, odmah
bih ga ostavila. Kada sam imala sedamnaest godina, izgubila sam djevičanstvo jer
je to trebalo učiniti. Ništa nisam osjetila. Naprotiv, nakon što me slijedio i poševio,
on je mene ostavio. Uistinu sam osjećala da me iskoristio. Učinila sam što sam
mogla da sakrijem povredu.

Do osamnaeste godine postala sam vrlo zbunjena, izgubljena i jadna. Nikada

nisam ničim bila zadovoljna. Uvijek je bilo nešto što sam željela, ali nisam znala
što je to i gdje to naći. Jedne sam noći napokon sve shvatila. Otrčala sam u
roditeljsku sobu i zamolila ih da me odvedu psihijatru. Tako sam šest mjeseci
imala jednom tjedno sastanak s psihijatrom. Neki dan sam našla popis koji sam
načinila jedne noći o svemu o čemu sam željela s njim razgovarati:

- zanimanje za semantiku

- osjećam se kao ameba

- sreća?

- osjećaj krika

- učitelji me ne vole

- želja za žderanjem - apatija

- analiza ljudi

- stariji dečki - muškarci

- egocentrična sam

- mrzim društvo

Ništa se bitno nije promijenilo osim što sam pronašla nekoga tko me slušao. I moj
je otac odlazio psihijatru, što je rezultiralo rastavom mojih roditelja. To me doita
uništilo. Nisam potpuno mogla u to vjerovati. Otac se ponovno oženio. Zatim sam
se upisala na fakultet na Srednjem zapadu, na kojemu je i moj otac trebao godinu
dana predavati. Ondje sam imala još jednu 'najbolju' prijateljicu. Zvala se Bonie i
bile smo nerazdvojne. Bila je tako meka i eterična, kao poezija. Obožavale smo
jedna drugu. Ovoga puta, kad sam se vratila u Kaliforniju, sve se doista pogoršalo.
Počela sam se kretati nizbrdo. Majka se preudala i ona i njezin novi muž nisu
željeli da živim s njima. Sestra se udala i osnovala obitelj i dopustila mi da
stanujem kod njih. U to sam vrijeme potpuno prestala viđati muškarce. Kad bih

216
spavala s njima, ništa nisam osjećala, a, osim toga, sve sam se više zanimala za
lezbijke. Danju sam se oblačila konzervativno i radila u banci. Noću bih raspustila
kosu i otišla u obližnji bar za homoseksualce. Ipak, ni sa ženama se nikad nisam
mogla potpuno opustiti. Izlazila sam s Mary, lezbijkom koja je karakterno bila
ista moja majka. Mnogo smo se ljubile i pipkale, ali joj nikada nisam dopustila ići
ispod struka. Jednostavno to nisam mogla učiniti, ni s mladićima ni s djevojkama.
Sve sam ispričala pomajci. Ona je bila jedina prava prijateljica koju sam imala.
Ona je ispričala mome ocu i odveli su me izvan grada do kuće dr. Janova. Sjećam
e našeg uvodnog razgovora. Na sva njegova pitanja odgovarala sam s 'Ne znam'.
Odlučili smo da ću se preseliti u njegov grad i započeti s intenzivnom terapijom.

Bilo je prilično uspješno. Uspijevala sam zadržati posao. Prestala sam izlaziti s
djevojkama i počela izlaziti s mladićima. Samo što su mladići bili uglavnom stariji
muškarci. Jedan je bio pedesetogodišnji profesor filozofije i bivši ministar. Imala
sam spolne odnose s njim i istodobno izlazila s njegovim dvadesetogodišnjim
sinom. Mislila sam da mogu prilično dobro funkcionirati pa sam se vratila u Los
Angeles. Kratko sam živjela s majkom i očuhom, a zatim sam pronašla posao i
preselila se u vlastiti stan. Gotovo svake nedjelje uvečer imala sam napadaje
plača. Uvijek sam se osjećala potpuno nespremna za ponedjeljak. Činilo se kao da
nikako ne uspijevam obaviti posao preko vikenda. Umjesto da obavim sve
poslove, izlazila sam i tražila zabavu, posjećivala sestru ili prijatelje. Jedna od
najboljih prijateljica bila je Hildie, djevojka koju sam poznavala od šeste godine.
Ona mi je bila povremena injekcija stabilnosti. Imala sam i 'platonskog mladića'
Raymonda. Nas smo dvoje mnogo planinarili, vozili se uokolo, jeli u restoranima,
zajedno gledali filmove. Što se mene ticalo, seks je bio zabranjena tema. On mi
jednostavno nije bio privlačan na taj način. Psihijatra sam posjećivala oko šest
mjeseci. On je govorio i propovijedao. Ja sam jedva otvarala usta. Sve to
jednostavno nije funkcioniralo. Kada sam čula da dr. Janov seli natrag u Los
Angeles, odlučila sam ga ponovno posjetiti. Prijavila sam se na grupnu terapiju.

Bila sam ovisna o tabletama. Liječnik mi ih je propisao za skidanje kilograma kad

sam imala sedamnaest godina. Uzimala bih po jednu dnevno, pet dana u tjednu, a
onda bih se prežderavala vikendom. Rekla sam dr. Janovu: 'Uzimam tablete kako
se ne bih osjećala živom... s tabletama osjećam manje... toliko sam osjetljiva na
život da ga ne mogu podnijeti. trebaju mi tablete da otupim život. Od tableta se
osjećam mrtvom. Glazba zvuči metalno. Kao da sam u školjci.' Kao da sam
svakoga jutra sebi govorila: 'Danas neću živjeti, samo ću preživjeti ovaj dan'. S
tabletama sam održavala težinu, prejedala sam se kad sam to poželjela i branila
se od osjećanja onoga što mi se događa. To je trajalo oko sedam godina. Jednog
sam jutra shvatila da neću moći izdržati taj dan bez tableta. Navukla sam se.
Postala sam ovisna. Znala sam da Art radi na svojim zamislima o primalima.
Shvatila sam da bi mi uistinu mogao pomoći pa sam prestala piti tablete.
Nekoliko tjedana kasnije prestala sam pušiti. Arta sam posjetila nekoliko puta na
individualnim seansama i činilo se da me priprema na nešto.

Poslijepodne 17. rujna 1967. godine napisala sam: 'pomozi mi osjetiti... BOL...
TAKO SAM BOLESNA JER NIŠTA NE OSJEĆAM... SIGURNA SAM DA ĆE MI BAREM
BOL REĆI DA SAM ŽIVA... JER SE STVARNO OSJEĆAM MRTVA.'

217
Te sam večeri na grupnoj terapiji pričala o nečemu što mi se dogodilo prije
nekoliko večeri. Dok mi je Raymond masirao vrat i ramena, sjetila sam se koliko
mi je nedostajalo to što me nijedan od roditelja nije nosio na rukama. Liječnik me
zamolio da se upustim u malu psihodramu sa Steveom, članom naše grupe. Legla
sam na pod, na trbuh. Steve mi je počeo pričati priču za laku noć masirajući mi
ramena. Željela sam se opustiti i uživati, ali sam se ukočila. Dok mi je milovao
kosu i vrat, uzbudila sam se i uplašila pa sam se počela meškoljiti. Napetost je
rasla dok me nježno udarao po kosi i vratu. Onda sam se usredotočila na
Steveove ruke i odjednom su postale ruke moga oca. Rekla sam: 'Moj Bože, to su
ruke moga oca... Ja sam u krevetu sa zgužvanim plahtama.' Bila sam ondje, u tom
krevetu, i postala tako malena da sam imala osjećaj da imam šest mjeseci, a otac
me miluje... Bila sam toliko uzbuđena da sam mislila kako ću doživjeti orgazam...
A onda je njegova ruka nestala i izgubila sam kontrolu - počela sam ponirati u
sebe... uvlačilo me unutra, padala sam i padala... mislila sam da neću nikada
prestati padati... Bljeskala su crvena i bijela svjetla i brujanje i rika... Razletjela
sam se na milijun komadića... Znala sam da ću umrijeti... Bio je to kraj mene...
Osjetila sam kako me udarila struja... A onda sam iz središta svoga bića pronašla
snagu kriknuti... Dok sam vikala, bila sam jedva svjesna da se tresem u grčevima i
kotrljam po podu... Nešto sam prevrnula... Zatim sam se pretala kotrljati i rekla
da želim orgazam... Još sam jednom potonula u svoju nutrinu i osjetila nešto kao
elektrošok, kriknula sam i otkotrljala se po podu... A onda sam se okrenula na
leđa i preplavio me osjećaj hladnog povjetarca. Otvorila sam oči i pogledala oko
sebe... I vrlo mirno rekla: 'Ja sam bila bol'. Bila sam živa. Preživjela sam. Razbila
sam krhku školjku i bila unutar sebe. Kasnije sam shvatila da je to bila moja
primalna scena. Kao bebu gotovo me nikada nisu držali na rukama ili, da budemo
iskreni, nikada. Ipak, otac kaže da me ponekad 'milovao i dragao' kad sam bila
beba. Točno, tada sam se isključila. Nikada me nisu držali na rukama, osim kad
me moj otac 'milovao i dragao' kao da sam žena. Dodirivali su me dostatno da
znam da su 'oni' ondje, ali ne dostatno da znam da ja postojim. Razarajuća bol
bila je potreba da me drže na rukama kako bih preživjela. Umjesto da me drže na
rukama, otac me mučio i dovodio do točke uzbuđenja, a onda odlazio. Bebe treba
držati neizmjerno mnogo kako bi znale gdje počinju one, a gdje prestaje svijet.
Isključila sam se, jer, da sam još ostala ležati i osjećati, raspala bih se na
komadiće. Zato sam se rascijepila. Od toga sam dana bila napeta. Morala sam se
toliko isključiti da nisam osjećala ni svoju napetost. Postala sam simbol za
nepotpunost, a bila sam premala da bih to osjetila.

Sljedećega sam jutra bila posebno osjetljiva na sve. Noge su mi bile napete i bilo
mi je teško držati se na nogama. Bila sam iznimno svjesna svoje okoline. Željela
sam pričati i hodati sporije. Došao je kraj velikoj žurbi. Nisam imala ništa reći niti
je bilo mjesta kamo bih otišla. U jednom sam trenutku osjetila zadivljenost svime
što mi se događalo, a u drugom strašnu tugu zbog gubitka borbe. Cijeli moj život
bio je borba za roditeljsku ljubav, koju sam izražavala kroz prijatelje. Sve je to
bila golema prijevara.

Posao u bolnici, koji se sastojao od odgovaranja na telefonske pozive i

dogovaranja termina za zahtjevne starice, postao mi je nepodnošljiv. Dala sam
otkaz.

218
Prvi primal koji je počeo imati smisla dogodio se kada sam se pokušala vratiti u
djetinjstvo i osjetiti prvu bol. Sve što sam pronašla bila je bol ničega Da, moj je
život bio prazan - nisam imala ništa. Bila sam velika lažljivica. Da bih se zaštitila
od osjećaja mrtvila, morala sam postati dramatična. Sada više nemam potrebe
tako se pušioničarski kreveljiti - opažate li kako je u meni sada život! Prvi put u
životu osjetila sam se živom. Počela sam zapisivati promjene koje su mi se
događale. Sve mi je postalo stvarno. Boje su bile žive. Krajolici su izgledali kao
slike. Nisam više gledala svijet kao kroz teleskop. Uši su mi postale vrlo osjetljive
pa ne podnosim buku. Ruke mi vise poušteno jer se više nemaju razloga za nešto
držati. Kakvo olakšanje! Uistinu sam slobodna. Zapisala sam: 'Počinjem cvjetati.
Danas počinjem izlaziti iz čahure!! Drago mi je što sam rođena. Toliko toga imam
naučiti... uglavnom da je sada upravo sada. Jučer je prošlo. Sutra još nije ovdje -
sad je sad!' Osjetila sam se kao da imam pet godina. Tako mlada. Zapisala sam:
'Sada mogu gutati jer imam grlo koje me povezuje'.

Počeli su mi se događati i drugi primali. Osjetila sam hladnoću svoga tijela.

Hladnoćaje došla zbog čekanja topline od majke i oca. Poslije toga primala
poboljšala mi se cirkulacija. Ruke i stopala postali su mi ružičasti i topli prvi put
u životu. Imala sam mnogo primala želje za ocem i majkom. Art bi me tjerao da
zovem mamu i tatu i, dok bih ih dozivala, ispunio bi me osjećaj - koliko sam ih
željela i kako nisu dolazili. U stvari, osjeećaj želje potrajao je do kraja liječenja.
Svaki put bih želju osjetila na većoj dubini, bila je obuhvatnija i stvarnija. Kada
sam osjetila što uistinu želim, nisam se više trebala trpati hranom kako bih
ispunila prazninu nastalu zbog toga što nisam dobivala ono što sam željela. Zato
sam morala toliko jesti i prejedati se - nikada nisam bila zadovoljna. A to je bilo
zato što, zapravo, nisam željela hranu, nego nešto drugo. Nikada nisam osjetila ni
želudac pa zato nikad nisam imala osjećaj da je pun. U ovoj se terapiji na neki
način 'ostvaruju snovi'. Dok sam imala poremećaj prejedanja, sanjala sam da ću
jedno moći održavati liniju bez napora. Nikada nisam mislila da bih mogla izići iz
začarnanog kruga prejedanja i dijeta. Sada jedem što želim i kada želim, a imam
prelijepu figuru.

Bila sam frigidna. Voljela sam ljubljenje, grljenje i milovanje, ali niakda ne bih
ništa osjećala u vagini. Za vrijeme trajanja terapije kratko sam izlazila s jednim
vrlo nježnim muškarcem, ali sam se i s njom ponašala po starom obrascu. Kada
bismo vodili ljubav jednostavno se nisam mogla prepustiti, a toliko sam željela
osjetiti orgazam. Art je rekao: 'Misliš da je seks ljubav. Ti ne želiš seks. Još uvijek
želiš svoga tatu.' to je bilo istina. Osjećaj je dolazio od vrha nožnih prstiju - žudnja
za ocem. Čuvala sam se za taqtu. Za njega bih se i zamrznula. A onda mi je iz
vagine provalila neka toplina. Dva dana poslije toga ostvario mi se još jedan san -
doživjela sam potpun orgazam. Bilo je prekrasno. Osjetila sam svaku stanicu
svoga tijela, u cijelosti. Bilo je predivno. Bio je to takav spokoj. Sada znam da bih
bila frigidna do kraja života da nisam doživjela onaj glavni osjećaj koji mi je
otključao vaginu. Nikakva racionalizacija u standardnoj terapiji o razlozima moje
rigidnosti nije me mogla natjerati da osjetim razlog. Nastavila bih glumatati s
bespolnim Rayondom. Moj otac i Raymond bili su vrlo slični - intelektualci i
netjelesni. Samo što sam ja mogla razumjeti Raymonda, a oca ne mogu. Raymond
mi je posvećivao mnogo pozornosti, otac nije. Raymod mi je čitao onako kako mi
je i otac ponekad čitao kad sam bila dijete. Raymond je bio brižan otac. On je
ispunjavao moje potrebe. Ja nisam ispunjavala njegove. Cijeloga sam života

219
živjela u strahu od oca. Kada sam bila dijete, on je za mene bio potpun stranac.
Činilo se kao da živi u svojoj radnoj sobi, osim kada bi zabijao čavle po kući.
Nikada nisam znala što od njega očekivati, osim da ga ne smijem uznemirivati.
Razlog zašto mi je bilo tako teško odustati od njega jest taj što je moj otac, u
stvari, dobar čovjek. On je, u svojoj biti, bio vrlo čovječan.

Bilo je i nasilnih primala. Jedan je bio užasavajući osjećaj da su me roditelji ubili.

Oni su bili mrtvi pa nisu mene mogli pustiti da živim. Drugi je bio o tome da sam
rob svojih roditelja. Ti bi se osjećaji kuhali unutar mene, a onda bi uz grčevite
krikove provalili iz utrobe. Zatim bih osjećala strašan bijes prema majci. Nije mi
dopustila da je želim. Nikada se nije igrala sa mnom. Strašno sam je željela.
'Molim te, igraj se sa mnom. Molim te, budi stvarna.' Nikada nisam shvaćala
njezino ponašanje. 'Molim te, budi osjećajna. Molim te, molim te, voli me. Molim
te, drži me.' tada sam osjetila zašto sam odabirala takve žene za prijateljice.
Pokušavala sam ih natjerati da me vole, jer sam u sebi zakopala osjećaje prema
majci. Potajno sam se osjećala tako ružnom da sam se morala okružiti
prekrasnim djevojkama. Umjesto da sam priznala da se uz majku osjećam
neprikladna, ušla sam u intenzivno natjecanje s Robertom, koja je bila hladna,
prelijepa i ohola kao moja majka. Janet je zahtijevala da joj poklanjam pozornost,
kao i moja majka. Iscrpljivala me kao i majka - ah, ali je ona barem razgovarala sa
mnom. Hildie je bila kao dobra majka, pametna i bistra, i bila mi je najdraža.
Slušala bi me satima, tješila me i pomagala mi kada sam se osjećala loše. No,
naravno, ja nikad nisam bila zadovoljna jer one nisu bile moja majka. Budući da
sam se i dalje osjećala neženstveno preusmjerila sam pozornost na žene koje su
bile još manje ženstvene od mene. Pokušala sam to nadoknaditi s lezbijkama. I sa
Stacy i s Mary. S njima sam se mogla u cijelosti osjećati kao 'žena'. Te su me žene
željele i dopuštale su mi da se osjećam 'ženom'. Majka je uobičajeno bila vrlo
hladna sa mnom, osim kada bi popila nekoliko pića. Tada bi me grlila i ljubila na
tako seksualan način da mi se gadila. Još sam odlazila na primalnu terapiju kad
me jednog jutra nazvala u 2,30. Rekla sam 'Halo!' i začula majku kako govori:
'Volim te i strašno mi nedostaješ'. Zaprepastila sam se i poklopila slušalicu, bez
riječi. Kasnije istoga dana shvatila sam što je u stvari lezbijstvo. Majka mi se
rugala kako bih voljela nju! Majka želi da ju kći voli - moja mi majka nije nikada
dopustila da se osjetim lijepom ili ženstvenom ili kao mala djevojčica, jer me
pokušavala pretvoriti u svoju majku. Nije me mogla voljeti, ali je tražila da ja
volim nju.Što, zapravo, znači biti homoseksualan? Kada kći odbija majčino
odbacivanje i odlazi k drugoj ženi i govori joj: Voljet ću te ako ti budeš voljela
mene. Tako započinje simboličko izražavanje. Razlika između ženskaste i
muškaste lezbijke je u stupnju zanijekane ženstvenosti. Ženskasta se još uvijek
bori s osjećajem žene u sebi. Lezbijka u muškoj odjeći ide tako daleko da će reći:
Odbacit ću sve što je preostalo od moje ženskosti i za tebe postati muškarac
(majka). Jedna moja prijateljica, psihotična lezbijka, napisala je pjesmu u prozi
pod naslovom Krhki ljudi. Ta je pjesma na najbolji način izražavala što je
lezbijstvo:

To je vrelo cijenida.

To je izvor iz kojega izgubljeni piju i pokušavaju ugasiti žeđ - i misle da je

njihovoj potrazi došao kraj... a nektar se u prepunim utima pretvara u LSD. Iz
cvatova isparava rosa i sahne na stabljici ili je cvijet istrgnut i odbačen. Ljubica

220
postaje biljka iz staklenika, stvar koja raste u loncu, i, izgubivši svoj prirodni sjaj,
preuzima gradski sjaj.

To je vrelo, limb tekućine a tekućina su suze i vrelo je iskopano u ponoru

uništenih života. O ljubavi pojemo, a mislimo na prvu ljubav. Ah, da, zamišljamo
te oči čija se dubina činila beskrajnom i jasnom poput mirna jezera. Opet
osjećamo drhtaje, trepet usana koje smo se bojali dodirnuti - i uzbuđenje. I u
beskraj tragamo za uzbuđenjem naše prve ljubavi...

Sada smo čvrsti i jasni i krhki, naša je sjajna površina veseo i odjekujući smijeh,
usputni stisak ruke i suza koje dolaze poslije. Godine prolaze brzo, ljudi smo koji
brbljaju, pokopali smo svoje mladenačke snove. Za neke od nas vrelo je presušilo
- preostali su samo kristalići soli. Zaboravljamo to - sve dok neki vješti ubod ne
otvori staru ranu i dok ne osjetimo sol kako peče...

Da, veseli smo - mudri i jasni - i krhki!

Pred kraj terapije uzela sam LSD. Osjetila sam nešto jako duboko, a onda sam se
izbezumila. Izbezumiti se, u stvari, znači odvojiti se od osjećaja i ući u svoj um.
Poludjela sam. Bio je to pravi pakao!

Osjećala sam se kao u Sartreovu Bez izlaza - nisam mogla naći izlaz u stvarnost.
Sutradan sam se željela ubiti. Nisam, u stvari, željela oduzeti sebi život, bilo je to
prvi put u životu da sam se osjećala tako strašno usamljeno i prestrašeno. Ništa
više nisam mogla uzeti od svijeta. Plašilo me da bih mogla osjetiti potpunu
samoću, a to bi me uništilo. Bojala sam se i da bih se mogla prenagliti i uništiti se
ako odlučim da ne mogu podnijeti taj osjećaj. Zato sam osjećala samoću dio po
dio. Tjednima sam se osjećala kao da sam luda. Nisam mogla razlikovati stvarno
od nestvarnog. Jedne sam se večeri srušila na pod, a svaka mi je stanica u tijelu
osjećala želju. Iz dubine duše čula sam dječji plač. Osjećala sam se kao da sam se
rodila prije dva dana. Nikada nisam osjećala u tolikoj punini, osim jednog
orgazma. Zatim sam imala vrtoglavice. Ta je neravnoteža trajala sve dok se nisam
vratila u djetinjstvo i ponovno osjetila svu tu želju.

Tijekom primalne terapije dogodile su mi se i neke tjelesne promjene, a ja se

nadam da su trajne. Više nisam alergična, ni na što. Koža mi je postala mekša, a i
one rijetke akne su se očistile. Narasle su mi dojke, a bradavice su mi sazrele.
MIšiži su mi se napokon opustili.

je li vrijedilo? Osjećam li se doista drukčije nakon što sam prošla to iskustvo? Pa,
to je razlika između života i smrti. Samo što nisam znala da sam mrtva sve dok
nisam postala živa. Ali sada kad sam živa, nemam razloga biti živa. Otišla sam na
terapiju kako bih pronašla novu sliku sebe, a pronašla sam samo sebe. Jedno je
važno kada je riječ o stvarnosti, a to je da vas nikada neće iznevjeriti."

221
OSAMNAESTO POGLAVLJE

TEMELJI STRAHA I LJUTNJE

LJUTNJA

Jedan od mitova o ljudi jest taj da ispod naše spokojne vanjštine leži uzavreo
kotao bijesa i nasilja koji pod nadzorom drži samo društvo. Kada sigurnosni
sustav zakaže, čovjekovo urođeno nasilje provali, što rezultira ratovima i
holokaustom. Ipak, svaki me put iznova zapanji činjenica koliko su ljudi
neagresivni i nenasilni kada se ukloni njihova takozvana civilizirana fasada.
Primalni pacijenti koji su širom otvoreni i bespomoćni nisu ljuti. U njima nema
bijesa. Možda upravo proces civilizacije čini ljudska bića tako neciviliziranima
jedne prema drugima, stvarajući frustraciju i neprijateljstvo. Biti civiliziran
prečesto znači držati osjećaje pod kontrolom, a upravo kontrola može biti izvor
unutarnjeg bijesa.

Vjerujem da ljutit čovjek jest nevoljen čovjek, čovjek koji ne može biti ono što jest.
Obično je ljut na svoje roditelje, koji mu ne dopuštaju da bude ono što jest, i na
sebe što nastavlja sam sebe negirati. Ali potreba je osnovna, a ljutnja je
sekundarna. Ona nastaje kada potreba nije ispunjena. Kada promatramo
primalni proces, vidimo niz koji je, zbog nedostatka varijacija, gotovo
matematički pravilan. PRVI PRIMALI OBIČNO IMAJU VEZE S LJUTNJOM, DRUGI
SE ODNOSE NA BOL, A TREĆI NA POTREBU ZA LJUBAVLJU. NAJVEĆI BOLOVI
JESU POTREBA I NEISPUNJENJE POTREBE. PRIMALNI NIZ JE POPUT ŽIVOTA
UNATRAG. PRVO JE, NA POČETKU ŽIVOTA, POTREBA ZA LJUBAVLJU, ZATIM BOL
ZBOG NEDOBIVANJA LJUBAVI I, NA KRAJU, LJUTNJA KOJA OLAKŠAVA BOL. Ono
što se često događa neurotiku jest da izgubi prvi i drugi korak i odjednom se
nađe s neobjašnjivom ljutnjom. Ali ljutnja je, kao i depresija, reakcija na bol, a ne
osnovna ljudska osobina. Ponekad je malom djetetu lakše osjećati ljutnju nego
podnositi strašan osjećaj usamljenosti i odbacivanja, koji leži ispod osjećaja
ljutnje, pa se dijete pretvara da su osjećaji nedostatka ljubavi i samoće nešto
drugo - mržnja. Ali malo je pacijenata u primalnoj terapiji koji mrze svoje
roditelje. Češće je riječ o nečem drugom: "Voli me, molim te. Zašto me ne možeš
voljeti? Volite me, idioti!" Kada neurotik odraste mislit će da je kadar osjećati
samo mržnju. tijekom terapije shvatit će da je mržnja samo jedan od slojeva koje
je prevukao preko svoje potrebe. Kada tu potrebu osjeti nestaje ljutnje. U
primalnim grupama, primjerice, gotovo da nema neprijateljskih prepucavanja
kakve možemo vidjeti u konvencionalnim terapijskim grupama. Niti je itko ljut
na terapeuta. Ima samo mnogo boli.

Primalno stajalište o ljutnji jest da ljutnja na drugu osobu uništava život u vama.
Moramo imati na umu da neurotični roditelj, u nekom smislu, nesvjesno ubija
svoju djecu. On ubija stvarnu osobnost svojih potomaka. Psihofizička smrt je
stvarni proces kojim se život isisava iz djece, a posljedica je ljutnja: "Mrzim te jer
mi ne daš da živim". Ako nisi ono što jesi, znači da si mrtav.

Kada neurotik potiskuje potrebu za ljubavlju i osjeća samo ljutnju, on može tu

ljutnju svakoga dana pokušavati izbaciti na simboličke mete, kao što su žena,
djeca ili zaposlenici. budući da ne može na ispravan način povezati ljutnju s
njezinim uzrokom, može ju očitovati na nestvaran način. Primjerice, jedan je

222
pacijent, inače cijenjen i umjeren čovjek, bio užasnut onim što je upravo učinio
svojoj ženi - pljunuo joj je u lice. Zašto? Zato što mu nije vjerovala kad joj je rekao
kao je išao ujutro. U primalnoj terapiji osjetio je bijes zbog toga što mu roditelji
nisu nikada vjerovali. Nažalost, mnogo godina kasnije, sve je to izbacivao na
svoju ženu.

Učinite ljutnju stvarnom i ona će nestati. Dok se to ne dogodi, mnogi izljevi

ljutnje na osobe u "sadašnjosti" bit će gluma i stoga nestvarni. Naravno, postoji i
stvarna ljutnja, koja ne proizlazi iz prošlosti. Ako vam netko loše obavi popravak
vozila, tada je ljutnja opravdana, ali svakodnevni neobični izljevi bijesa znače da
prošlost prevladava nad stvarnošću. To znači da je neurotik uvijek na rubu da u
sadašnjosti osjeća ono što je zanijekao u prošlosti. Ono što je ostavio neriješeno u
djetinjstvu provlačit će se u gotovo sve što kasnije u životu radi, sve dok to ne
riješi.

Mislim da je razlika između stvarne i simboličke ljutnje važna. Evo jednog

primjera koji može objasniti smisao ove tvrdnje. Jedna mlada učiteljica, uvijek
nasmijana i uljudna, došla je po pomoć zbog stalne ukočenosti i napetosti u
mišićima. Tijekom rugog posjeta pričala je kako ju je otac uvijek kritizirao, rugao
joj se, ismijavao je i općenito ponižavao. Odjednom je osjetila bijes i počela
udarati rukama u jastuk. To je potrajalo duže od pet minuta. Poslije toga se
opustila i rekla mi je kako nije imala pojma da je u njoj toliko ljutnje.

Ipak, napetost je ostala. Tijekom petoga posjeta ponovno je pričala o

nepravdama iz djetinjstva i osjećaji su joj opet počeli navirati. Tada joj nisam
dopustio da udara u jastuk, nego sam je natjerao da "kaže što je to". Počela se
snažno i nekontrolirano tresti i istodobno verbalizirati svoju mržnu - da će ih
daviti dok ne umru, da će udarati oca do smrti za svu bol koju joj je nanio, da joj
nikada nije dopustio da se brani, da će izbosti nožem majku koja je dopuštala da
se sve to događa itd. Sve su to bili krikovi između udaraca, jecaja, grčeva u želucu
i potpunog gubitka kontrole. Na vrhuncu svega toga počela je vikati: "Sada znam,
sada znam - mišići su mi bili napeti kako bih spriječila samu sebe da ih
napadnem", a zatim je nastavila s uvredama.

Ta se žena nije mogla sjetiti da je ijednom u životu podigla glas. U njezinoj vrlo
uglađenoj obitelji svi su je uvijek ušutkivali, jer su se mlade dame morale
ponašati pristojno. Rekla je da se poslije posljednjega primala prvi put u životu
osjećala opušteno i nepredvidljivo. Sve te godine držala se svog (nestvarnog) ja
kako je roditelji ne bi do kraja odbacili ako se ikada prepusti i potsane (stvarna)
osoba.

Terapiju te žene trebalo je provoditi postupno. Prvo, cijeloga je života imala

nejasne i difuzne napetosti, koje su je držale svezanu u čorove. U prvom je
primalu trebala zaći ispod napetosti i osjetiti fizički dio ljutnje, shvatiti uopće da
je ljuta. Kasnije je udarala po jastuku jer još nije bila stvorila mentalne povezncie.
Udaranje po jastuku bilo je simboličko izražavanje. Ljutnju je osjetila, ali ju nije
usmjerila (zbog čega svaka uporna ljutnja dugo traje). Jasno je da nije bila ljuta
na jastuk. Jastuk je bio samo simbolički objekt njezine ljutnje, jednako kao što su
ljutitim roditeljima djeca vreće za udaranje ili dežurni krivci. Na žalost, budući da
je dijete bespomoćno i da se ne zna braniti, ljutit će roditelj uvijek pronaći neku
djetetovu pogrešku kojom će opravdati svoj bijes. Kako vrijeme prolazi, uz takvo
223
ponašanje dijete će ubrzo roditeljima dati i prave razloge za ljutnju. Kada je ova
žena napokon počela povezivati, nije više bila ljuta niti je, a to ne treba ni reći,
osjećala kroničnu napeetost u mišićima koja joj je zadavala bolove cijeloga života.
Mogla je dolaziti i udarati u jastuk danima i godinama, ali to svejedno ne bi
promijenilo njezinu ljutnju. Možda bi joj nakratko bilo lakše, ali bi se poslije
nekog vremena ljutnja vratila.

Prije dolaska na primalnu terapiju na konvencionalnoj su je terapiji poticali da

ljutnju ispuše prema drugim pacijentima na grupnoj terapiji. Osjećala je da
napreduje i da će postati samouvjerena osoba, ali su ukočenost i bolovi u
ramenima i dalje bili prisutni. To je bilo zato što je njezina stvarna ljutnja, ljutnja
male djevojčice, još bila u njoj. Bez obzira na to koliko "odraslo" osoba djeluje na
terapiji ili u životu, to je samo gluma koja ima vrlo malo utjecaja na nečiju zrelost
sve dok osoba ne osjeti "malu djevojčicu". Po mome mišljenju događa se samo to
da se stvarno, bespomoćno i pasivno ja pretvara da je samouvjereno, osobito u
bezopasnu okružju grupne terapije. "Dobra" djevojka na terapiji izražava ljutnju
na jednak način na koji je dobra djevojka kod kuće potiskuje. Oba oblika
ponašanja još su uvijek borba za ljubav. To pokazuje zašto se u grupama vrlo
rijetko događaju prekomjerni izljevi agresije, odnosno, zašto se ne događaju
promjene u sposobnosti da se osoba zauzme za sebe u svakodnevnu životu.

Razlika između stvarne i nestvarne ili simboličke ljutnje vrlo je važna jer
vjerujem da je nesposobnost njihova razlikovanja prouzročila mnoge iskrivljene
terapeutske prikaze. Zato je mnogo vremena u dječjoj psihoterapiji potrošeno na
udaranje u vreće. Kada govorimo o odraslim osobama, postoje takozvane klinike
za borbu, u kojima bračne partnere smještaju u prostoriju i uče ih kako napadati
i braniti se tijekom međusobnih svađa. Sve je to, po mome mišljenju, simboličko i
stoga e ne može razriješiti problem na stvaran način. Žena o kojoj pišem
izražavala je ljutnju prema sudionicima grupne terapije, ali nije bila ljuta na njih.
Ono što su činili potaknulo je njezinu ljutnju iz djetinjstva. Kada su je ignorirali,
kritizirali, prekidali ili potiskivali, njezina ljutnja na roditelje otela se kontroli,
samo što ona nije znala da je to osjećaj iz djetinjstva. Kada je napokon svoju
ljutnju pretočila u riječi, snaga njezine ljutnje prema članovima grupe postala je
uistinu neobična i iracionalna. To je analogno događajima o kojima čitamo u
novinama kada žena ubije muža zato što nije htio iznijeti smeće - nešto iz njezina
djetinjstva potaknulo ju je na nasilje. To objašnjava i zašto se neki roditelji boje
udariti djecu po stražnjici zbog manje pogreške. Oni racionaliziraju da njihova
filozofija odgoja djece zabranjuje udaranje djece, iako je prava istina da su
užasnuti zbog mogućnosti - a ne žele priznati strah - da će neka trivijalnost koju
dijete počini otključati duboko potisnuto nasilje u njima. Možda je jedan od
razloga postojanja klinika za borbu, zajedno s poticanjem neprijateljskog
izražavanja u grupnoj terapiji, taj što se na ljutnju ili nasilje gleda kao na nešto
što je prirodno i što povremeno treba izbaciti iz sebe - freudijanski izraz za to bio
bi "instinktivna agresija". Za psihologe je osobito iskušenje vjerovati u taj
takozvani instinkt, jer istina je da u mnogo naših pacijenata vidimo mnogo bijesa.
Vidimo samo nasilje i gotovo ništa drugo zato što nismo odveli pacijenta
dostatno duboko u njegove osjećaje i njegovu potrebu. Ono što vidimo leži povrh
potrebe - a to je agresivna reakcija na potrebu.

224
Zbog vjerovanja u agresivni instinkt često smo vrijeme na terapijama provodilo
pomažući ljudima da se "nose" sa svojom agresijom, odnosno, da je
"kontroliraju". Mislim da moramo činiti upravo suprotno. Da bismo izbrisali
ljutnju, moramo je osjetiti u cijelosti. Malo je vjerojatno da će se osoba ponašati
impulzivno ili agresivno ako sebe može osjetiti u cijelosti i ako ne mora glumiti
svoje osjećaje simbolički. Dijalektika ljutnje jednaka je dijalektici boli - kada je
osoba osjeti, ona nestaje, dok ju ne osjeti, ona ostaje.

Zamisao o hvatanju u koštac sa samim sobom podrazumijeva neurotičan rascjep.

A rascjep je opasan, jer znači da zanijekani osjećaji moraju biti kontrolirani.
Stoga, slobodna, živahna i spontana osoba, osoba bez kontrole, neće imati
unutarnje agresije.

Još bih jednom želio istaknuti da spontanost znači osjećaje, dok je impulzivnost
posljedica zanijekanih osjećaja. Stoga je impulzivna osoba uistinu sklona agresiji
i trebat će joj kontrola. Godinama smo bili skloni impulzivnog pojedinca
promatrati kao slobodnog i anarhičnog, zaboravljajući da je obično riječ o osobi
vezanoj točno određenim osjećajima iz djetinjstva, koje izražava na indirektan
način, a nikako o slobodi ili anarhiji, kako se činilo na prvi pogled.

Osoba će, možda, eksplodirati svaki dan, a neće shvaćati da je ljuta. Obično je
sposobna tako urediti situaciju kako bi opravdala trenutnu ljutnju, kako ne bi
osjetila njezin pravi uzrok. Ako neurotik ne može pronaći opravdanje za ljutnju,
možemo biti sigurni da će pogrešno protumačiti neku bezazlenu sitnicu samo
kako bi olakšao prekomjernu ljutnju. Pogrešno tumačenje, čini se, naginje prema
potisnutoj potrebi i nije jednostavno stvar semantike.

Ono što će neurotika naljutiti ovisit će o točnoj situaciji iz ranog djetinjstva koja
je prouzročila bol. Primjerice, osoba e razljuti zato što joj djeca ne žele pomagati
u kući. Jako ih istuče zato što ne pospremaju stvari za sobom. Ona ovako tumači
svoje osjećaje: "Takonaporno radim, a nikoga nije briga, niti cijeni moj trud", a to
su osjećaji koje je gajila prema majci, koja ju je tjerala da čisti kuću još kad je
imala osam godina.

Neka će se druga osoba razbjesniti kada nekoga mora čekati. Kad god bi zamolila
oca da se igra s njom otac bi rekao: "Kasnije. Sad sam zauzet." "Kasnije" nikad ne
bi stiglo, za razliku od bijesa. Često se događa da dijete frustriraju i razljute, a
zatim mu ne dopuštaju ni da pokaže svoje osjećaje pa je prisiljeno na indirektna
rješenje - tučnjavu u školi, glavobolju, alergiju itd. Dakle, dijete lišavamo njegovih
želja, a zatim ga još jednom lišavamo osjećaja što mu želje nisu ispunjene. To je
dvostruko lišavanje. Povrh toga, ako ljutito dijete pokaže natmureno lice,
vjerojatno će ga dočekati ove riječi: "Nasmij se! Čemu to tužno lice?" Tako ga
trostruko lišavaju potreba i tjeraju ga da još dublje sakrije svoje osjećaje.

Visoki krvni tlak još je jedan moguć rezultat duboko potisnute ljutnje. kada
pacijenti skloni visokom tlaku završe svoje ljutite primale, često bilježimo pad
tlaka. Ako to zamislimo u obliku pumpanja povećše količine pritiska u organizam
sve dok taj pritisak ne izazove potisak na cijeli krvožilni sustav, lako je shvatiti
koliko neka osoba može postati nasilna kada e u jednom trenutku ograničenja
uklone. Suprotno tome, možemo shvatiti koji su uzroci visokog krvnog tlaka ako
znamo da se stalno nemeću ograničenja.

225
Podjela između obiteljske i društvene etike u američkoj kulturi danas je osobito
izražena. "Dobar" dečko kod kuće nikada nije drzak niti pokazuje ljutnju prema
roditeljima, dok "dobar" dečko za društvo ubija za svoju zemlju. Jedan postaje
preduvjet za drugog - isti dječak može potiskivati sebe i zatirati druge kako bi bio
"dobar".

Ljutnju obično stvore roditelji koji djecu doživljavaju kao nekoga tko ih je lišio
života. Rani brak i žrtvu koju su godinama morali podnositi zbog zahtjene male
djece neće spremno prihvatiti oni roditelji koji sami nikada nisu uistinu imali
priliku biti slobodni i sretni. Zato dijete često pati. Ono mora patiti što je uopće
živo, jer sama činjenica da postoji znači negaciju roditeljske slobode. Roditelji će
ga vrlo brzo kazniti. Neće mu dopustiti da pokazuje svoje želje (što nazivaju
"zahtjevima") niti će mu dopustiti da plače, viče ni da ga se čuje. Davat će mu svu
silu naloga kako bi zaradilo pravo na život. Svakoga će ga dana odgajati da se
brine za sebe, da ne traži pomoć i da, s vremenom, preuzme roditeljske obveze i
odgovornosti. Dijete će zarana osjetiti da je smetnja roditeljima i očajnički će
pokušavati okajati zločin koji nikada nije počinilo. Prebrzo će odrasti, preuzimati
na sebe previše obveza ne bi li umirilo razdražljive roditelje koji ga mrze bez
razloga. Jedan je pacijent bio razlog što su mu se roditelji morali oženiti u kasnim
tinejdžerskim godinama: "Cijeli sam život proveo pokušavajući pronaći razloge
nesređena života. Sve te kritike i haranga zbog najtrivijalnijih stvari koje bih
napravio. Na kraju sam studirao filozofiju kako bih pronašao smisao života,
odnosno, kako bih prikrio činjenicu da nema racionalnih razloga za ono što se
događa u mojoj obitelji."

U postprimalnih pacijenata ima vrlo malo ljutnje. Vjerujem da je ljutnja

izokrenuta nada. Nada te ljutnje jest da će roditelje pretvoriti u nježne i osjećajne
ljude. Primjerice, pacijenti koji su kod mene završili konvencionalnu terapiju
sanjali su o tome kako će otići orditeljima i suočiti ih sa svim zlostavljanjem koje
su od njih morali trpjeti. U tome je suočavanju implicitna nada u to kako će
roditelji uvidjeti da su bili užasni i kako će postati nove osobe pune ljubavi.

Ako u primalnim pacijentima preostane nešto ljutnje, to je znak neuroze. Prvo,

zato što podrazumijeva nestvarnu nadu. Drugo, zato što ljutnja podrazumijeva da
u odrasloj osobi još uvijek počiva malo dijete koje želi svoje roditelje i nije se
odvojilo od njih. Ako je odrasla osoba stvarna, u njoj neće biti ljutnje. Jednako
kao što odrasla osoba neće biti ljuta na neurotično prenemaganje drugih osoba.
Odrasla će osoba neurozu svojih roditelja gledati objektivno. (Objektivnost je
nepostojanje nesvjesnih osjećaja koji tjeraju osobu da preusmjeri stvarnost s boli
na ispunjenje potreba.) Roditleji će jednostavno biti dvije neurotične osobe.
Ljutnja prema roditeljima postoji samo dok želimo da se roditelji mijenjaju i da
budu ono što nama treba. Kada osoba tu potrebu osjeti i kada ona nestane,
nestaje i ljutnje.

U primalnih pacijenata postoji strašan osjećaj tragedije zbog toga što nisu imali
djetinjstvo. Istodobno osjećaju veliko olakšanje što je životna borba gotova. Ti se
pacijenti ne žele osvetiti za prošlost. Više ih zanima voditi život koji imaju sada, u
sadašnjosti.

226
LJUBOMORA

Ljubomora je drugo lice ljutnje. I nju uzrokuje osjećaj nedostatka roditeljske

ljubavi. Budući da osobi u djetinjstvu nije bilo dopušteno izravno se ljutiti na
roditelje, ona je tu ljutnju preusmjerila na braću i sestre. Dijete obično nije
ljubomorno na braću i sestre. Oni su tek simboli, žarište mržnje.

Zašto je dijete toliko ljuto i ljubomorno? Možda zato što mu već u ranom
djetinjstvu roditelji prenose poruku da ljubavi ima u ograničenoj količini i da će
se ona brzo istrošiti. Zato će reći: "Pogledaj brata. On je pojeo sve (nikako ne
mogu shvatiti smisao te vrline). On će dobiti najveći komad torte." Ili, "Pogledaj
sestru. Ona je počistila cijelu sobu pa će zato ići u kino." Budući da se dijete
neprestano susreće s činjenicom da mu daju ljubavi samo kad je "dobro", a ne i
kad je zločesto, ono će misliti da je ljubav poseban dar.

Ljubomora podrazumijeva da dijete osjeća kako ne dobiva svoj dio. Taj osjećaj
podrazumijeva pretpostavku da postoje udjeli u ljubavi. Ta se pretpostavka javlja
u neurotičnim obiteljima, gdje roditelji ništa ne daju slobodno, nego udjeljuju
pod "uvjetom". A dijete se tada za sve mora boriti. Bori se kao što se žene u
robnoj kući bore na rasprodajama. Dijete može biti ljuto na druge, jer mu se čini
da oni ugrožavaju njegov dio.

Ljubomora ne postoji ako je osoba u cijelosti voljena. Djeca, po mome mišljenju,

nisu prirodno ljubomorna, kao što nisu ni prirodno ljuta. Mogu se iskaljivati na
braći i sestrama, ali roditelji su ti koji stalno nešto traže, kritiziraju i ne daju mu
ono što djetetu treba. Roditelji su često nestrpljivi i razdražljivi zbog dječjeg
ponašanja i više vole jedno dijete od drugog. Neurotični roditelji u svojoj djeci
vide nadu, sliku onoga što njima treba (poštovanje, ulagivanje, pažnju). Oni se
odnose prema simbolu, a ne prema djetetu. Dijete koje dobiva ono što misle da je
ljubav jest dijete koje se približava toj slici, i isto ono koje će, upravo zbog toga,
postati simbolički neurotik, a ne osoba koja sve svoje osjećaje može zvati svojima.
Upravo to omiljeno dijete, na kraju, postaje u cijelosti uništeno, a ipak jedino
sposobno prilično dobro funkcionirati u životu. Buntovnik, dijete koje se ne želi
pokoriti ni prilagoditi, možda nikada neće dobro funkcionirati, a ipak će biti
mnogo bliže cilju da postane ljudsko biće od svoga uspješnog brata ili sestre.

Jadno omiljeno dijete često dobiva batine od neomiljenog djeteta i mora u

djetinjstvu često oplakati zločin svojih roditelja. Mora platiti cijenu poruge i
zadirkivanja od brata ili sestre zato što predstavlja ono što roditelji trebaju. U
određenom smislu, ta je ljubomora način na koji neomiljeno dijete pokušava
dobiti svoj dio - kad bih samo mogao uništiti i ukloniti omiljenog brata, kad bih
samo mogao poništiti ono što sam učinio pogrešno, možda bi me tada mogli malo
više voljeti.

Dječja se ljubomora ("Želim svoj dio!") nastavlja i kasnije u životu. Ljubomorna

djevojčica, koju roditelji zanemaruju, vjerojatno će se, kada odraste i bude imala
vlastitu djecu, izrugivati svojoj djeci i kažnjavati ih kada budu tražila njezinu
pzornost. Njezina će djea plaćati cijenu ako joj budu odvraćala pozornost od oca.
Tvrdim da će to ljubomorno ponašanje trajati sve dok osoba ne pronađe ispravan
kontekst svoje ljutnje i dok ju potpuno ne sojeti. Tada njezina djea više neće
morati patiti zbog zanemarivanja kakvo je ona podnosila u djetinjstvu. Mnoga

227
ljubomorna djeca u odrasloj dobi postaju veliki natjecatelji, žele više od bilo koga
drugog i ne mogu shvatiti djetetova ograničenja jer sami moraju imati "najbolje".

Ne samo da je malo dijete ljuto što ga ne vole, nego je i ogorčeno zato što nikome
ne može dati ljubav. "Kad bi samo znali koliko sam im želio dati", jadao se jeda
pacijent. "Umjesto toga, sve sam dao psu". Osim toga, u njemu postoji gorčina i
zato što mu nisu dopuštali ni da traži ljubav koja mu je trebala. "Potreba je u
mojoj kući postala zločin", rekao je jedan pacijent. "Znao sam, kad bih rekao
'Zagrli me, tata', da bi me on ismijao kao slabića".

Ljudima koji misle da su ljubomora i netrpeljivost prirodni ljudski instinkti mogu

samo reći da u snovima postprimalnih pacijenata (kao ni u njihovu dnevnu
ponašanju) nema ljutnje ni ljubomore. Stoga, čak i kada bi nekako uspijevali
kontrolirati ljutnju tijekom dana, očekivali bismo da je iskažu noću kada kontrola
popušta. To se, očito, ne događa. To nam govori da je koncept o postojanju
instinktivnog bazena agresije pogršan. Ako kakav "instinkt" i postoji, to je
instinkt da budemo voljeni, tj. da budemo ono što jesmo.

STRAH

Kad je moj sin imao deset godina najednom se počeo bojati mraka, a ja nisam
mogao shvatiti zašto. Bojao se čovjeka u ormaru. Taj je strah trajao mjesec dana,
a odna sam odlučio doprijeti do njegova uzroka. Jedne večeri, pri odlasku na
spavanje, zamolio me da ostavim uključen radio i upaljena svjetla i tada sam
odlučio dovesti ga do primala. Natjerao sam ga da potone u taj strašni osjećaj i
dopusti mu da ga obuzme. Počeo se tresti, a glas mu je postao piskutav i "pun
straha". Samo je ponavljao: "Ne3 želim to učiniti, tata, previše je strašno!" Bio
sam uporan. Dok je tonuo u strah, potaknuo am ga da krikne osjećaj. Ponavljao
je: "Ne mogu, ne mogu". Poticao sam ga da kaže. Napokon je rekao: "Evo riječi,
tata. Mama me drži za pelene i pokušava me prikliještiti ili nešto tako". Bojao se
da će ga prikliještiti, a osjećao se potpuno bespomoćan. Rekao je: "Znaš, nikada
nisam mislio da će me čovjek iz ormara ubiti pištoljem ili slično. Osjećao sam da
će me prikliještiti i zadaviti." Što je potaknulo taj osjećaj? Jednog poslijepodneva,
baš prije no što se počeo bojati, hrvali smo se i ja sam mu prikliještio ramena.
Nije izgledalo traumatično i obojica smo zaboravili na to, sve do njegova primala.
Njegovo se sjećanje tijekom primala vratilo do vremena kada je imao osam
mjeseci. Sjetio se oblika i boje stolića za presvlačenje. Bilo je to poslije kupanja
kad ga je majka htjela presvući, a on se toliko vrpoljio na stoliću da ga je, u očaju,
čvrsto i ljutito pritisnula. To ga je prestrašilo.

Prema primalnom shvaćanju, sadašnji, postojan i naizgled iracionalan strah

najčešće je odraz davnog i, vrlo često, mnogo dubljeg straha. To je strah iz
prošlosti, a ne iz sadašnjosti, i zato bi pokušaj uvjeravanja da je to bezrazložan
strah, kao što je bio strah moga sina, bio jednak pokušaju da ga se nagovori da se
ne sjeća. Vjerujem da je kod moga sina strah postojao zato što su s tim sjećanjem
bili povezani osjećaji bespomoćnosti, koji su u to vrijeme prevladali.
Razlog postojanju bilo koje fobije jest taj što se ona napaja iz primalnog bazena
straha. Vratimo se na staru temu. Neurotični strahovi jesu simbolički strahovi.

228
Do stvarnih strahova nije moguće doprijeti bez pomoći i podrške pa se osoba
mora zadovoljiti nadomjescima. Tako se netko može bojati dizala, špilje, visine,
psa, električnih utičnica, gomile... a njegov stvarni strah dolazi iz prošlosti. Mogli
bismo reći da su postojeći strahovi poput snova - pokušaj stvaranja racionalnih,
općih, životnih osjećaja, koji su, u sadašnjem kontekstu, iracionalni.

Ipak, riječ je o nećemu većem od pretvaranja osjećaja iz djetinjstva u racionalne

osjećaje u sadašnjosti. To je simbolički način upravljanja i kontrole strahovima.
Neurotik, valjda, misli da se, ako sve droži pod kontrolom i "na hladnom", više
neće trebati bojati. Zato izbjegava ono čega se boji ili ono čega misli da se boji.
Prestaje letjeti i izbjegava visinu. Te aktivnosti često doista pomažu kontrolirati
strahove jer ih izoliraju i stavljaju u kategorije. Ali ako osoba dođe blizu
prividnog objekta straha, poput visokog balkona s niskom ogradom, javlja se
stvarni strah koji simbolizira trenutačna situacija. Neurotik kojega zateknemo na
tome balkonu u biti će osjećati strah od gubitka kontrole nad autodestruktivnim
osjećajima, a ne strah od visine.

Sadašnji strahovi, koji su često i pomalo opravdani kao i strah od letenja, često
pomažu neurotiku izbjeći činjenicu da je naprosto plašljivo biće. Kad bi ga
prisilili da osjeti svoj neprekidni strah, život bi mu mogao postati nepodnošljivim.

Vjerujem da postoje dva ključna razloga za odabir nestvarnog straha (fobije).

Prvi je doživljaj stvarne traume, poput automobilske nesreće ili pada s krova. Za
neurotika koji je takvo što doživio strah od voženje ili visine može potrajati još
dugo poslije toga događaja, cijeloga života.

Neurotik često na temelju jednog stvarnog doživljaja uopćava širok spektar

doživljaja koji nisu povezani s ishodišnim strahom. tako će osoba koja je pala s
krova, možda, zbog toga izbjegavati balkone na višim katovima čak i ako to dvoje
nije povezano. Tako će biti prisiljena proširiti svoje strahove jer je jedan događaj
otvorio primalni bazen straha. Jednako kao i neurotik koji je imao loše iskustvo s
majkom i to poopćava na sve žene. Poopćavanje se događa zato što na izvorne
osjećaje nije reagirao (niti ih je riješio) u njihovu pravom smislu.

Drugi razlog fobije bila bi simbolička vrijednost sadašnjega straha. Ako osoba
nije nikada pala s krova niti je doživjela nesreću njezin strah ipak traži prikladan
fokus. Najčešće će iz stvarnog straha izabrati nešto simboličko. Netko tko je
osjećao da ga roditelji tlače može se bojati da će zapeti u malom prostoru poput
puog lifta. Osoba koja je osjećala da je roditelji u cijelosti zanemaruju i ne
usmjeravaju može iamti strah od širokih, otvorenih prostora, u kojima se može
izgubiti i osjećati se izgubljeno (tj. osjetiti izvorni osjećaj izgubljenosti). Ta će ista
osoba, usput rečeno, ući u brak s osobom koja preuzima kontrolu i koja će
upravljati i voditi njezin život kako bi nastavila glumiti, ali bez osjećaja da nema
smjera ili da je izgubljena. Mislim da je to važno zato što je neurotičan strah dio
ukupnog neurotičnog sustava, a ne izdvojen slučaj. Stoga bi pokušaj rješavanja
nekog psoebnog straha, bez njegova povezivanja s cjelokupnim sustavom, samo
učvrstio iscjepkano neurotični sustav i preusmjerio pacijentov fokus sa stvarnog
problema.
Nedavno je jedna žena poslana na terapiju zbog neobičnog straha od kukaca, ne
bilo kojih kukaca, samo velikih crnih paukova. Nismo izravno napali strah, ali je

229
poslije nekoliko tjedana liječenja počela pričati o osjećajima prema ocu. Otkrila je
da ga e, gotovo otkad pamti, strašno bojala. Osobito se živo prisjećala scene u
kojoj se okomio na nju zbog neke sitnice. Bio je potpuno nepredviljiv. Dok je
proživljavala tu scenu, spopao ju je strah i viknula je: "Tata, nemoj me više
plašiti", nakon čega ju je spopao ovaj osjećaj: "Tata, dopusti mi da se bojim". On je
toliko poništio njezine osjećaje da se počela bojati pokazivati strah. To je, pak,
prouzročilo drugi žestok osjećaj straha povezan s njegovim očima i "pogledom",
koji ju je pratio tijekom cijeloga djetinjstva. Kasnije se osjetila zbunjeno i gotovo
odjednom doživjela dva osjećaja. Prvi je bio: "Ne diraj me, tata!", a ddrugi: "Drži
me, dodiruj me, kako se ne bih osjećala usamljeno u ovome mraku". Taj je duboki
osjećaj provalio usred jednog žučljivog razgovora o sjećanjima na oca. Čim je
uspjela kriknuti svoj strah od oca, počela je nizati uvide: "Sad mi je sve jasno.
Uvijek sam se bojala, ali je to bilo tako suptilno i izgledalo je neopravdano.
Jednog sam dana vidjela jednog velikog crnog pauka u kupaonici, vrisnula i
otrčala. Napokon sam mogla izvrištati svoj strah. Pronašla sam svoj razlog. Moj je
strah uvijek bio stvaran. Samo sam ga povezala s nečim nestvarnim."

Jedan slučajan događaj omogućio joj je kanalizirati latentne strahove i

usredotočiti ih na nešto određeno. Primalna je terapija njezine strahove
usmjerila prema njihovu uzroku: "Tebe se bojim, tata!"

Kada se napadne obrambeni sustav primalnih pacijenata, oni dožive blagu

tjeskobu. Kada sam jednom časniku marinaca zabranio psovati tijekom liječenja,
doveo sam u opasnost njegovu pozu "velikog muškarca". To ga je približilo
spoznaji da je malen dječak koji pati. Nije znao odrediti čega se točno boji, osim
da se osjeća pomalo ustrašen (bespomoćan) kad ne može psovati. Neurotična
tjeskoba jest strah od bespomoćna suočavanja s primalnom boli. Neurotično
ponašanje služi da prikrije boli. Budući da je stvarno ja odbačeno, zlostavljano i
ponižavano, nije čudo što se strah javlja kada je stvarno ja na vidiku. Čovjek
kojega sam spomenuo na početku potječe iz obitelji marinaca. Njegov otac i brat
bili su marinci. Kako bi opstao u svojoj obitelji, morao je biti čvrst, neovisan i bez
emocija. Za njega je bilo nepodnošljivo osjećati da je mala "cvilidreta" koju tata
treba držati na rukama i da se s time mora suočiti. Pokopana potreba držala ga je
napetim. Kad mu je zaštita oslabila, napetost se pretvorila u tjeskobu.

Suprotno njemu, jedan drugi muškarac postao je strašljiv kada se morao

postaviti agresivno. Strah je bio: "Ako pobjesnim, neću više biti mamin slatki
džentlmen". Zato bi se, kad god bi se razljutio, tresao od neobjašnjiva straha.

Strah je sredstvo preživljavanja. Strah omogućuje djetetu da odskoči od

predmeta koji pada, ali ga i oddržava na životu tako što mu ne dopušta da osjeti
razorne osjećaje koji bi ga mogli natjerati da odustane od života. Strah nam
pomaže stvoriti neurozu koja će nas zaštititi od katastrofe. Ljudi koji više ne
mogu biti neurotični često postanu strašljivi ili tjeskobni. Kada pacijentu na
terapiji ne dopustimo da glumi, on se osjeća gore.

Baš kao što svaki neurotik mora biti ljut zato što nije voljen, tako i svaki neurotik
mora iznutra osjećati strah. Neki negiraju strah, neki ga projiciraju u fobije, a
neki ga očituju tako što se suprotstavljaju fobiji. Strah nam javlja kada su
primalne boli blizu. Jedan od pokazatelja jest to da, nakon što je obrambeni
mehanizam oslabljen, s porastom primalne boli raste i strah.
230
Neurotičan strah jest strah od nestanka laži u kojoj je osoba živjela. Svaki napad
na laž izaziva strah jer laž sadrži nadu. Kad se djevojka trudi biti dječak za tatu,
kad se trudi biti za njega izvrsna u sportu, a onda podbaci, može postati
tjeskobna zato što se pojavljuje njezino "stvarno ja". Kad se dječak pretvara da je
mamin "džentlmen", može postati tjeskoban kada ona njegov dječački rječnik
nazove "sirovim i prostim". Jedan je pacijent to opisao ovako: "Uvijek me bilo
strah da roditelji neće imati sa mnom što raditi ako živim svoj život na svoj način,
ako radim ono što hoću i govorim ono što mi je na umu. Morao sam biti ono što
su od mene očekivali. Prestati živjeti njihov život (živjeti laž) značilo bi da će me
napustiti ili potpuno odbaciti. To je za mene bilo užasno. Užasnuo sam se samoga
sebe."

Primalni pacijent osjeća najveći strah u trenutku kada njegova cjelokupna

neurotična igra treba završiti. Naš je cilj prizvati te strahove kako bismo
neurotika mogli pogurati u njegove stvarne osjećaje i dalje od njih. On se boji biti
stvaran. Zato i jest neurotičan.

Vrlo je važan odnos straha i boli. Osoba će postaviti zaštitnu fasadu kako ju ne bi
povrijedili. Ako je osoba točno ono što jest, nije ju moguće povrijediti niti ima
potrebu za tjeskobom. Funkcija straha, stvarnog i nestvarnog, jest zaštita od
povrede. Jedini način da se pobijedi strah jest osjetiti boli. Sve dok ne osjetimo
povrede, strah će nestati.

KONTRAFOBIJA

Kontrafobija je poniranje u ono čega se najviše bojimo. Stoga, ako se osoba boji
visine, postat će padobranac kako bi dokazala da se ne boji.

Kontrafobične aktivnosti moraju biti kompulzivne i trajne, jer osoba pokušava

negirati stvarni strah simboličkom aktivnošću. Kontrafobija je ozbiljniji oblik
neuroze, jer su stvarni osjećaji zakopani tako duboko da prisiljavaju osobu da
potpuno glumi.

Kontrafobija, stoga, označava potpunije stanje represije. Jedan padobranac, kojeg

sam liječio, neobično se bojao smrti. "Svaki skok" je bio "kao da sam 'okrznuo
smrt, ali nije bilo tako strašno'". Svaki njegov skok bio je pokušaj ublažavanja
nesvjesnog straha. Ono što je njegovu aktivnost učinilo kompulzivnom bila je
činjenica da su se stvarni strahovi ponovno vraćali svaki dan i zahtijevali nove
dokaze da, u stvari, ne postoje. Nakon što je pri jednom skoku slomio nogu, bilo
mu je znatno lakše što neće morati odgovarati na pitanja "Bojim li se?"

Svaki čin suprotan stvarnom osjećaju straha možemo držati kontrafobijom. Seks
je dobar primjer. Mnogi se muškarci boje seksa, ali ih on kompulzivno privlači iz
straha da neće biti "stvarni muškarci". To se osobito odnosi na muškarce s
latentnim homoseksualnim sklonostima. Kako bi dokazali svijetu da tih sklonosti
nemaju, pokušat će osvojiti svaku djevojku koju vide, neprestano će razgovarati s
djevojkama, izrugivat će se "pederima" (što je naš omiljeni način suočavanja sa
strahom) i tući se s drugim muškarcima. Ili će se oženiti i imati mnogo djece - što
više sinova, to bolje - kako bi dokazali svoju muškost.

231
Najviše kompulzivnog seksa i razgovora o seksu nalazimo kod kontrafobije na
djelu. Strah može biti ovakav: "Ne radim to toliko kao drugi" (i zato se moram
suočiti s činjenicom da nisam muškarac).

Većina neurotične ljutnje jest kontrafobija. Ona se nalazi u reakciji na strah.

Majka će tući dijete zato što je izišlo pred jureći automobil, što ju je prestrašilo i
naljutilo. Znatan dio ljutnje jest negiranje straha. "Muškarci" ne pokazuju strah
(to ne bi bilo muževno), oni pokazuju ljutnju, što je "muževnije". Koliko bi
muškaraca bilo sposobno reći da se boji i to još pokazati?

Kako bismo naznačili uzroke kontrafobije, uzmimo primjer dječaka od pet

godina koji trči uz stube pronaći oca. "Tata, tata, gdje si?", viče i ide prema očevoj
sobi. Otvara vrata kako bi pronašao oca i ugleda ga kako slaže odjeću u kovčeg.
"Odlazim na neko vrijeme", reći će otac. "Ti i majka živjet ćete sami". Što dječak
čini s tim zastrašujućim osjećajem? Budući da ga nema kamo izbaciti niti ima
ikoga tko bi mu pomogao razumjeti što mu se događa, zakopat će strah. Kasnije,
kako bi se riješio dosadne i nejasne napetosti koju stvara taj zakopani strah,
može izmisliti strašne situacije. Možda će se boriti s bikovima ili voziti
automobilske utrke, tj. baviti se nekim aktivnostima kojima će legitimiziraati
latentni strah. Barem ima nešto na što će nalijepiti svoje strahove. Možda će u
nekim situacijama, nadomjescima stvarnih situacija, priznati da se boji - da
nikada neće imati tatu.

Jedan se pacijent sjeća kako je pao u bazen i gotovo se utopio. Kada je izišao,
odmah su ga natjerali da se vrati u vodu kako bi pobijedio strah. Otac ga je
natjerao da postane kontrafobičan.

Kontrafobija je crta osobnosti. Ponašaati se u suprotnosti s jednom vrstom

osjećaja često znači da se ponašate suprotno mnogim vrstama osjećaja. I društvo
nam pomaže da budemo kontrafobični. Svakoga nam dana govore kako
pobijediti strah, kako prevladati frustraciju kako se riješiti neprilagođenosti. Sve
što trebamo učiniti jest eliminirati svoje osjećaje.
Ali ti osjećaji čine naš život. Nema način da pobijedimo život i živimo. S
vremenom to može preuzeti i doslovno značenje, jer vjerujem da kontrafobične
osobe, koje su svoje životne osjećaje potisnule duboko u sebe, na kraju, na ovaj ili
onaj način, pobjegnu od života.

Kontrafobija održava strah na životu. Zanijekati strah znači da će se morati botiti

s njime simbolički cijeloga života. Osoba s fobijom barem shvaća da se boji. To je
jedan korak dalje na putu do zdravlja.

DJEČJI STRAHOVI

U mnoge djece strah se javlja kada su noću sama u krevetu. Djeca mogu bit
dostatno hrabra skočiti u vodu s visoke daske za skakanje, a ipak se bojati mraka.
Djelomično zato što su potpuno sama u mraku. To je ona ista vrsta straha koji se
javlja kod primalnog pacijenta kada ga izoliramo u hotelsku sobu - strah od
"sebe". Dijete negira strah tako što ga projicira izvan sebe i govori da se boji

232
pljačkaša. Njegov se mozak usredotočuje na vidljive uzroke - šuštanje lišća,
tresak garažnih vrata, sjenu na zidu. Svaki zvuk ili sjena opravdava latentni strah.

Roditelji bi morali pripaziti da ne kradu djeci njihove strahove. Lako je reći:

"Nemaš se čega bojati. nema nikoga u ormaru, nemoj biti mala beba. Neću
ostaviti svjetla upaljena. Pretani s glupostima." Sve će to potjerati strah još dublje,
a onda će se očitovati kao mokrenje u krevet ili fizička bolest. Ako roditelj ne
može razumjeti razloge djetetova straha, bolje je da mu ugađa na sve načine,
nego da ga potiskuje.

Mnogi su od nas kao djeca patili zbog noćnih strahova i većina nas nije ih nikada
prerasla. Još se uvijek bojimo babaroge, ali, umjesto babaroge ispod kreveta,
sada nas plaše zavjerama neprijateljskih zemalja ili grupa. Sadržaj vidljivog
straha se mijenja, ali je taj sadržaj, u biti, nevažan. Sve dok ne ozdravimo trebat
ćemo babarogu, u bilo kojemu obliku.

Zašto samoća u mraku izaziva takav strah? Riječ je o nejasnoj spoznaji da je san
blizu, što znači da će se zaštita smanjiti i propustiti sve demone od kojih se
branimo tijekom dana. Nema ničega bitno strašnog u osjećaju samoće. Ali
neurotik koji bježi ili se brani od samoga sebe jest uplašen. On mora imati
uključen radio ili televizor kako se ne bi osjećao sam. "Sam" za neurotika ima
drukčije značenje nego za normalnu osobu. "Sam" znači osjećati nedostatk
podrške i zaštite i ljubavi od roditelja. Od toga se treba obraniti. Dječji se strahovi
pojačaju kad roditelji, primjerice, navečer iziđu. Upravo se tada u djeteta može
pojaviti strah od smrti koji povezuje sa snom, jer u ranom djetinjstvu
nepostojanje zaštite može značiti smrt.

ZAKLJUČAK

Budući da je značenje bilo koje fobije simboličko i stoga osebujno za svaku osobu,
nema jednoobraznog tumačenja. Dvije osobe s istom fobijom mogu imati
potpuno različite razloge za strah. Strah od visine može jednoj osobi značiti da ne
stoji s nogama na tlu (nema podršku), dok će se kod druge odnositi na stah od
skakanja. Osoba može cijeloga života pokušavati shvatiti što znače njezine fobije.
Trebalo bi se usredotočiti na stvarno - na stvarne strahove. Učiniti strahove
stvarnima znači riješiti se fobija.

Ono što primalne hipoteze čini vjerodostojnima kada govorimo o strahu jest
način na koji fobije trajno nestaju čim se osjeti stvarni strah. Fobije se više ne
vraćaju, ni u kom obliku. Želim istaknuti da se iracionalno ponašanje u
sadašnjosti, kakvo god ono bilo, ne može riješiti ako se bavimo iracionalnim. Ni
logika ni činjenice ne mogu odvratiti iracionalno ponašanje. Trenutačne situacije
u normalnih ljudi ne izazivaju iracionalno ponašanje. Temelj fobija (primalnih
strahova) jest nešto stvarno, samo trenutačni kontekst čini fobiju iracionalnom.

Bio bi lijepo vjerovati da netko može pomoći odagnati trenutačni problem na ovj
ili onaj način. Cijela zamisao o savjetovanju neurotika i prikazivanje brošura s
navedenim činjenicama (primjerice, methedrine uništava tkivo jetara) čini mi se
kao obmana. Informacija ima svoju vrijednost, ali snažna sila koja pokreće

233
iracionalno ponašanje jest primalna sila. Poneka činjenica bačena ovamo ili
onamo neće smiriti primalnu buru. Savjetovati čovjeku da bude dobar prema
ženi ili djeci neće mnogo značiti ako taj čovjek u sebi desetljećima potiskuje bijes
koji samo čeka trenutak da ga se ispusti ili riješi. Moramo imati na umu da se ne
bavimo strahovima ni ljutnjom, nego ljudima koji imaju strahove. Bit primalne
terapije jest pomoći ljudima proživjeti velike strahove iz djetinjstva kako bi bez
straha mogli doživjeti sve što treba u sadašnjosti.

KIM

Sjeme moje neuroze leži u ranom djetinjstvu i mojoj obitelji. Tema koja se
dosljedno provlači kroz sve te godine djetinjstva jest nesposobnost mojih
roditelja da mi pokažu ljubav na bilo koji način, osim materijalnim darovima. Ne
sjećam se da su me ikada podigli u naručje ili držali kao dijete. A ipak nikada ne
bih mogla reći da me ne vole. Osjećala sam se ružno i ljuto, umjesto da sam
osjećala ili čak shvatila dublji smisao i posljedice nedostatka ljubavi.

Ali kako znam da me roditelji nikada nisu voljeli i da me nikada neće voljeti? Ne
tako davno majka mi je ispričala scenu (na jednak način na koji bi opisala
utakmicu bejzbola) kada me otac vidio prvi put nakon što se vratio iz rata
(Drugoga svjetskoga rata). Natjerao je majku da me probudi, vidio je da izgledam
kao bilo koja druga beba i izišao iz sobe. Rekli su mi da sam satima plakala kad
sam to čula. Naravno da se ne sjećam te scene, ali znam da sam oko godinu dana
poslije tog događaja svake noći doživljavala isti obred - budila sam se
četveronoške i lupala glavom o uzglavlje kolijevke. Mislim da sam se bojala da će
me napustiti. Bukom od udaranja glave u kolijevku željela sam podsjetiti
roditelje koji su spavali u susjednoj sobi da postojim.

Još jedan znak nedostatka ljubavi bile su riječi moga oca da je želio sina. Često bi
zezao majku da nije sposobna roditi sina. Kosu su mi uvijek šišali kratko. Kada
bih došla kući iz škole morala sam se presvući u traperice i majicu. Kasnije sam
vikendima, gledajući nogomet s ocem, pila pivo. Budući da je želio sina, ja ću mu
biti sin kako bi me volio.

Na kraju mi je otvoreno rekao da me nikada neće moći voljeti ovakvu kakva

jesam, tj. da bih morala postati druga osoba da bih zadobila njegovu ljubav.

Poslije jedne telefonske svađe, dok sam bila na fakultetu, napisao mi je

"pomirbeno pismo", u kojemu mi je rekao neka ne brinem zbog naših nesuglasica.
Zamolio me da toga ljeta dođem kući kako bismo zajedno "stvorili novu Kim
Storey", valjda onakvu kakvu bismo i on i ja mogli prihvatiti.

Ljubav koju su mi davali imala je oblik besmislenih zabrana i stroge discipline

krojene protiv mene, "za moje dobro". Morala sam preklinjati kako bi mi
dopustili nešto što se većini djece uobičajeno dopušta - ostati spavati kod
prijateljice, pozvati prijateljice da prespavaju kod mene, ostati duže budna. Kada
bih se ujutro probudila dočekao bi me popis od deset poslova koje sam morala
obaviti prije negoli sam napustila kuću. (Bila sam uvjerena da majka noćima leži
budna i sastavlja te popise.) Zabrane su od mene učinile nervozno i razdražljivo

234
dijete. Činjenica da se nisam pokoravala donosila je udarce po stražnjici dok sam
bila mala i okrutne pljuske i/ili zabrane izlaska u trajanju od mjesec dana kad
sam bila tinejdžerka. Ta "provedba pravde" obično je bila popraćena velikom
vikom. Sjećam se kako je otac u raznim prilikama, poslije tih svađa, dolazio u
moju sobu i zahtijevao da mu kažem zašto sam toliko jadna i zločesta kad imam
sve što se može poželjeti. Što bih uopće mogla željeti? Nikada nisam znala
odgovoriti na to pitanje. Zbunjivalo me. Činilo se kao da doista imam sve. Nikada
mi nije palo na pamet reći mu da ono što uistinu želim jest dame voli i da mi to
pokaže. Činilo se kako sam prestala glasno željeti. Da sam ga tražila da me voli,
izložila bih se opasnosti da me odbije. Tada bih morala priznati i osjetiti koliko ga
želim i koliko me boli što ga ne mogu imati. Umjesto toga, svoju sam želju utopila
u nejasnu, usamljenu i snažnu ljutnju. Na očevo pitanje nikada nisam imala
odgovor. Posljednje što treba spomenuti u svezi s mojim djetinjstvom jest
ozračje u kojemu smo živjeli. Uvijek smo se svađali, a ja sam uvijek bila
umiješana. Osnovni cilj bio je reći samo jednu riječ koja bi protivnika (u mome
slučaju obično majku ili sestru) pogodila u najskriveniju i najosjetljiviju točku.
Stalnom vježbom ta je umjetnost postala gotovo refleksna, a taj smo refleks
koristili jedni protiv drugih. Ta verbalna prepucavanja obično bi prerasla u
žestoku svađu između sestre i mene ili u zvučnu pljusku od oca. Sjećam se jedne
svađe između majke i mene kada mi je bilo dvanaest godina i kada je rekla ocu:
"Bob, ili ide ona ili ja." Rekla sam da idem ja.

Budući da su naše svađe bila svakodnevne, naučila sam se štititi bez obzira na
sve i ponašala sam se agresivno ili sam sakrastično odgovarala kako ne bih
trebala pokazati koliko patim i kako ne bih bila slaba u budućim napadima.
Štoviše, agresivna ili sarkastična obrana često mi je omogućavala da uopće ne
osjećam bol u nutrini.

Zajednički nazivnik opisanoga jest nedostatak ljubavi, nedostatak koji nikada

nisam mogla priznati ni osjetiti i koji sam morala skrivati raznim obrambenim
mehanizmima. Kada kažem obrana mislim na isključivanje svih osjećaja svim
dostupnim sredstvima kako ne bih morala osjetiti golemu bol što me nikada nisu
voljeli. To isključivanje nije bila svjesna odluka. Vjerojatno je to bio refleks kojim
se tijelo koristilo kako bi zaštitilo svoju cjelovitost još onda kad sam počela
udarati glavom u kolijevku. Moj je život od tog trenutka (do terapije) bio ciklus
ponavljajućih radnja. Motivirajuća snaga u tome ciklusu obrane jest nedostatak
ljubavi. Nije bilo napretka. Jedino što se mijenjalo bio je stupanj iskrivljavanja u
obranama koje su prikrivle moju potrebu i žudnju za ljubavlju.

Jedan obrambeni mehanizam, koji je postao dio mene od četvrte godine, jesu
razne kronične bolesti. Kada sam imala četiri godine otac me kaznio tako što me
bacio (poput lopte) u vrh kreveta. Živo se sjećam kako sam se bojala kada sam
shvatila da letim zrakom i kada sam pala napola na krevet, napola na zid. Kratko
poslije toga na koži su mi se počeli neobjašnjivo pojavljivati golemi neizlječivi
čirovi. Kako se ta bolest bez "vidljiva razloga" pojavila, tako je, poslije dvije
godine, i nestala.

Vjerujem da je ta infekcija, kao i druge (akne od desete godine, gljivična infekcija

na stopalima, vaginalne infekcije), bila posljedica neizraženih i samo djelomično
osjećanih strahova. Kada me otac zavitlao u krevet shvatila sam da bi me mogao,

235
kada bi to htio, teško ozlijediti ili čak ubiti. Morala sam se promijeniti da ga
zadovoljim i smirim njegov potencijalni bijes.

Sjećam se izmaštanih igara sa sestrom. Obje smo željele biti muškarac (obje smo
uvijek u igrama bile muškarci) koji je bio ozlijeđen pomažući drugima. Dobivao je
ljubav i pažnju. Želju za brigom i, nadalje, ljubavlju, mogle smo izražavati u
igrama, ali nikada pred roditeljima. Tako bismo se izložile opasnosti da nas
odbace.

Moji su roditelji pokazivali zabrinutost za mene na pozitivan način samo kada

sam bila bolesna (što je bilo suprotno od nametanja zabrana "za moje vlastito
dobro"). To objašnjava zašto sam tijekom prve godine studija, kada sam bila
daleko od kuće, stalno bila bolesna. Mislim da sam neizravno pokušavala reći
roditeljima da ih još uvijek trebam i da želim da se brinu o meni.

Postala sam vrlo hladna osoba. To je bio moj drugi obrambeni mehanizam.
Odbijala sam svaku nježnost usmjerenu prema meni kao slabost ili ograničenje.
Za mene je ljubav značilo samo ograničenja. Štoviše, da sam pokazala ljubav
prema roditeljima ili prema bilo kome, bila bih slaba na njihove napade. Osim
toga, prihvatiti nečiju naklonost moglo bi poslužiti samo kao podsjetnik na sve
godine kada su mi tu nježnost uskraćivali oni od kojih mi je najviše trebala. Tada
bih morala osjetiti svoju bol.

Odbacivanje koje sam doživjela od roditelja, a posebno od oca, imalo je golem

utjecaj na moje odnose s muškarcima. Do šesnaeste godine natjecala sam se s
muškarcima na intelektualnoj i fizičkoj razini. Izgledala sam, pričala i imala
sportske sposobnosti dječaka. Kasnije sam od sih muškaraca načinila spremnik
iz kojega sam pokušavala crpiti ljubav koju nikada nisam dobila od oca. Tu je na
djelu bio dualizam uma i tijela. Moj je muškarac morao biti vrlo visok, sportski
tip i mišićav. Istodobno je morao biti ispod moje intelektualne razine. Morala
sam biti kadra nekako kontrolirati muškarce i vezu s njima. Mogla sam imati svu
fizičku ljubav koju su mi uskraćivali, ali bez mentalnog uključivanja. Nikada
nisam trebala ući u opasnost da me odbiju kao što sam morala s ocem. Posljedica
je bila promiskuitet. U to vrijeme nisam mogla razumjeti neodovljivu silu koja me
tjerala da spavam sa svakim tko sliči na Charlesa Atlasa (legendarni američki
body-builder, koji je dvadesetih godina 20. st. proglašen muškarcem idealnih
mjera). Obrazac toga promiskuiteta prekinuo se nakon što me mladić s kojim
sam ušla u vezu, sasvim slučajno, odbio. Raspala sam se na komadiće. Poslije toga
jedini muškarci u čijem sam se društvu osjećala ugodno bili su homoeksualci,
aseksualni muškarci ili stari prijatelji. Počela sam sve više vremena provoditi s
homoseksualnim djevojkama. Iako se nikada nisam ponašala kao lezbijka, često
sam se tako osjećala. (Prvih sam mjesec dana dolazila na terapiju u haljini kako
bih se doimala ženstvenije). Istodobno sam dobila kroničnu vaginalnu infekciju,
zbog koje nisam mogla ni s kim spavati. Pokušala sam biti dječak i nisam uspjela
pridobiti očevu ljubav. A onda sam se pravila da sam žena kako bih dobila ljubav
od bilo koga. Na kraju sam postala aseksualna.

Moj osnovni obrambeni mehanizam od osjećaja nedostatka ljubavi bila je škola.

Ta je obrana bila intimno povezana s nadom da ću uspjeti natjerati roditelje da
me vole. Moji rezultati u školi bili su savršeni - visoke ocjene, školske službe i

236
razne nagrade. Nadala sam se da ću dobiti pohvalu od roditelja kad im pokažem
da me drugi hvale.

Intelekt je bio sredstvo s pomoću kojega sam se nadala biti dostatno posebna da
zaradim roditeljsku ljubav, ali je istodobno bio i način na koji sam se mogla držati
korak podalje od boli. Kad god bih se u djetinjstvu osjećala loše, uzela bih knjigu i
izgubila se u njoj. Mogla sam osjetiti svoju bol tako što sam plakala kad god bi se
likovima s kojima bih se poistovjećivala dogodilo nešto vrlo lijepo ili nešto vrlo
loše. Na fakultetu sam studirala (proždrljivo) europsku intelektualnu povijest s
naglaskom na njemačku povijest. Moji su roditelji uvijek mrzili Njemačku, pa
mojoj procjeni, prilično zaslijepljeno. Činilo se da na isti način ne vole ni mene,
bez nekog vidljiva razloga. Željela sam otkriti u čemu je to Njemačka pogriješila.
Mislila sam da ću, možda, tako pronaći što sam ja učinila da sam izgubila roditelje.

Njemačka, iznutra konfuzna i arhaična, uvijek je tražila moć i utjecaj izvan svojih
granica. Ja, kaos i nedoživljena bol iznutra, uvijek sam nastojala dokazati da sam
pametna svakome tko bi slušao.

Kada sam se upisala na poslijediplomski studij iluzija da će moja akademska

dostignuća udobrovoljiti roditelje je nestala. Štoviše, učenje mi je postalo
dosadno i nisam više imala samokontrole za dobre rezultate. Tada su mi bili
potrebni novi obrambeni mehanizmi od boli koja je bivala sve veća. Pronašla sam
ih u drogi. Nekoliko godina tijekom studija pušila sam marihuanu. Otkrila sam
kako mi trava pomaže da se osjećam bolje, bez obira na to koliko mi je loše.
Uživala sam i u uzimanje halucinogena. Moji su "tripovi" bili ugodni, osim u
trenucima kada bi se neka nesretna scena iz djetinjstva nenadano poajvila.
Halucinirala sam i u jednom trenutku osjetila potpun gubitak ega. Gubitak ega, na
kraju krajeva, znači da ne znate tko ste. Zanijekavši svu svoju bol, gubitak ega je
uistinu bio znakovit za moje stanje. Sada kad sam osjetila svoju bol i odrekla se
borbe za roditeljsku ljubav, halucinacije su prestale i povratio mi se ego.

Kada sam otišla u New York na studij, halucinogeni i trava više nisu bili dostatni
da zadrže bol unutra. Često bih briznula u plač bez uzroka. Morala sam pronaćši
način da ubijem bol i ublažim samoću i očaj koji sam osjećal u New Yorku. Počela
sam uzimati mehedrine kako bih podigla duh i heroin kako bih mogla spavati. Ali
nite mi droge nisu bile dostatne. Slomila sam se fizički i psihički. Otišla sam iz
New Yorka i potpuno se raspala. Dva mjeseca poslije toga otišla sam na primalnu
terapiju. Učinila sam to zato što su se sve moje obrane raspale i što sam bila
izvan kontrole. Mozak mi nije bio od pomoći. Nisam shvaćala zašto ništa ne valja
kada sam tako iscrpno sebe analizirala. Primalna me terapija naučila da nikada
nisam riješila osjećaj da me roditelji ne ole, da ciklus slomova i oporavka s
pomoću nadomjestaka obrambenih mehanizama za prikrivanje moje potrebe
nikada nije mogao biti slomljen zato što sam uvijek bježala od boli umjesto da
sam je osjetila.

Prvi korak u terapiji bio je razaranje onoga što je preostalo od već slomljenog
obrambenog sustava. Zbog nedostatka droge i cigareta toliko mi se povećala
napetost da sam se sva tresla. Iako sam živjela u gradu gdje nikoga nisam
poznavala, tek sam se u izolaciji, nužnoj tijekom prva tri tjedna terapije, osjtila
potpuno sama. Uvijek sam mislila da sam sama zato što sam tako odlučila i da,
ako odlučim suprotno, neću morati biti sama. Tada mi je postalo jasno da sam
237
bila sama cijeloga života i da sam sve te godine željela pripadati nečemu (obitelji)
ili, točnije, nekome (roditeljima). Shvatila sam da prije, kada sam bila sama,
uvijek sam osjećala kako me netko promatra i kako mi ulazi u misli. Sada
vjerujem da je ta nedefinirana prisutnost koju sam osjećala bila nada da je mojim
roditeljima stalo do mene. Sada osjećam i znam da sam potpuno sama.

"Nakon što su najočitiji obrambeni mehanizmi uklonjeni, sjećanja iz djetinjstva

preplavila su mi um. Sva su me ta sjećanja rastužila, čak i ona najsretnija, jer ih je
bilo tako malo. Počela sam ponovno proživljavati scene iz djetinjstva. Proživjel
asam ih tako što sam se vraćala u njih i ponovno ih doživljavala, ovoga puta bez
obrambenih mehanizama, i davala svojim osjećajima pun izražaj.

Najviše primala tijekom prvih nekoliko mjeseci terapije usredotočilo se na

osjećaj hladnoće Čim bih legla, tijelo mi se treslo, zubi su cvokotali, a ruke i noge
bi poplavile. Neki su primali trjali i po dva sata i dok su trajali, samo sam se tresla.
Isprva sam mislila da hladnoću uzrokuje nešto izvan mene. Vjerovala sam da su
me vrijeme ili neka odvratna osoba ili doživljaj "ohladili". Tada sam shvatila da je
hladnoća (neuroza) iznutra, ne samo na površini kože, nego unutar cijeloga tijela.
Kako bih mogla ponovno proživjeti bolne doživljaje morala sam odbaciti
neurotične slojeve leda koji su ih obavijali.

Kad je drhtanje gotovo prestalo postala sam potpuno bespomoćna. Kada bih
vidjela roditelje, često bih plakala i na najmanji znak njihova neodobravanja.
Jedne sam večeri otišla vidjeti Čehovljeva Galeba. Tijekom scene u kojoj sin
preklinje majku da ga ne ostavi osjetila sam kako mi naviru osjećaji iz želuca.
Znajući da ne smijem doživjeti primal u kazalištu, pokušala sam se otresti tih
osjećaja. Onesvijestila sam se i morali su me iznijeti iz kazališta. Jednom kad tako
duboko zakopane boli počinju izlaziti, nemoguće ih je zaustaviti. Ne dopustiti tim
osjećajima da iziđu često rezultira potpunom i krajnjom zbrkom. U mome slučaju
takva zbrka često preuzme oblik nesuvisla govora i nekakve nijemosti. Jedne sam
večeri razgovarala s petero članova terapijske grupe. Nisam shvaćala što govore.
Razumjela sam pojedine riječi, ali skupljene zajedno u rečenice nisu imale smisla.
Jedva sam mogla govoriti. Imala sam osjećaj da uopće nisam prisutna. Dio moga
uma bio je negdje drugdje. Kada sam pokušala govoriti, bila sam nesuvisla. Zbrka
koja je nastala zbog nemogućnosti komunikacije odvojila me od ostalih u sobi.
Bio je to simbol moje samoće. Kada sam to shvatila odmah sam doživjela primal
u kojemu sam preklinjala roditelje da me ne ostavljaju samu. Zbrke je nestalo.

Drugi put je zbrka prouzročena sprečavanjem izljeva osjećaja rezultirala

akutnom prostornom dezorijentacijom. Moj je mladić bio ljut na mene. Imali smo
goste pa je pokušao sve prikazati kao šalu. Osjetila sam da će me ubrxo potpuno
odbaciti. Opet ću biti posve sama. Presjekla sam taj osjećaj i pokušala glumiti
dobru domaicu. A onda sam se okrenula i zabila u zid vlastite kuhinje. Neko sam
vrijeme na glavi imala golemu kvrgu. Čim sam omogućila osjećaju da će me dečko
odbaciti da provali iz mene i spoji se s mnogo većom boli očeva odbacivanja,
povratile su mi se suvislost u govoru i koordinacija. Kada smo se doista razišli,
bilo je relativno bezbolno jer me odbacio samo mladić, a ne moj otac.

Velik se preokret dogodio pet mjeseci poslije početka terapije. Dok sam sjedila na
grupnoj terapiji najednom nisam mogla usredotočiti pogled i osjetila sam da ću
se onesvijestiti. Često sam se tako osjećala prije intenzivnog primala. Zatim sam
238
se našla na kauču i vrištala glasnije no ikada prije. Prvo su to bili samo jecaji,
popraćeni s: "Mama, tata, molim vas, odvedite me doma. Molim vas, želim ići kući.
Mama, tata, volim vas", a onda su uslijedili još glasniji krikovi. Tijekom toga
događaja nisam bila svjesna svoga tijela. Cijelo mi je biće bilo usredotočeno na taj
krik. Postala sam svoja bol. Govorila sam sve ono što sam željela reći otkad
pamtim. Nikada to sve nisam mogla reći roditeljima od straha da će otvoreno
odbaciti moju ljubav i mene. Ali bez obrambenih mehanizama riječi su mi
jednostavno tekle iz usta. Prvi put u životu bila sam potpuno bespomoćna i
potpuno bez kontrole. Bila je to prekretnica u terapiji.

Sljedeća tri mjeseca u primalima sam preklinjala roditelje da me ne povijrede.

Govorila sam im da ih volim. Bila sam potpuno otvorena i stoga potpuno izložena
svojoj boli. U jednom sam primalu na rubu daha kriknula: "Prestani mi nanositi
bol, tata". Vjerojatno sam zvučala kao da me netko ubija. U svakom slučaju,
osjećala sam se kao da se upravo to događa. To je, u biti, i točno. Doista sam prvo
ubila stvarnu sebe i postala nestvarna osoba, prvo da bih imala priliku dobiti
roditeljsku ljubav, a kasnije da prikrijem bol što nikada nisam dobila ljubav koju
sam tako strašno željela i trebala. Bol je stizala u golemim valovima, nekoliko
puta dnevno. Često sam morala izlaziti iz učionice na rubu suza. Svake sam noći
sanjala scene u kojima me roditelji odbacuju, čak i mrze. Svakoga sam se jutra
budila jecajući. Tijekom tjedna bilo mi je teško i ustati iz kreveta i gotovo
nemoguće funkcionirati kao učiteljica. Izzgledalo je kao da nikada neću moći
funkcionirati, u usporedbi s valovima boli koji su neprestano stizali.

Prošlo je devet mjeseci od početka moje primalne terapije. Sada sam nova osoba
ili, bolje rečeno, svoja osoba, ja. Psihosomatski simptomi polako nestaju. Loša
cirkulacija u rukama i nogama znatno mi se popravila i riješila sam se napetosti
za koju sam mislila da će me pratiti do kraja života. Iako sam prošla razdoblje
seksualnog promiskuiteta, prije, tijekom i poslije toga razdoblja bila sam frigidna.
Nikada nisam mogla sebi dopustiti da išta osjetim, čak ni spolno zadovoljstvo. Da
sam išta osjetila, morala bih osjetiti svu zanijekanu bol u svojoj ntrini. Sada
otkrivam da, kada pokušavam odgoditi dolazak osjećaja ili ga na bilo koji način
prigušiti, postajem frigidna. Kada se suočim s nadolazećim osjećajem, tj. kada
mogu sebe osjetiti, više nisam frigidna.

Više mi ne treba droga da me udalji od činjenice da sam potpuno sama (i da sam

uvijek bila sama), bez ikoga tko bi me volio ili se brinuo o meni. Ne mogu osjećati
i biti drogirana u isto vrijeme. Naučila sam da moram osjetiti svoju bol (suprotno
tome bilo je držati je potopljenu uz pomoć droge) kako bih je se trajno riješila.
Kada sam se napokon uspjela suočiti s boli, umjesto da bježim od nje, droga više
nije imala nikakve svrhe. Prestala sam je uzimati. Osjećam i shvaćam da me
roditelji nisu nikada voljeli niti će me ikada voljeti ovakvu kakva jesam. Odabrala
sam biti ono što jesam, umjesto da se trudim (svjesno ili nesvjesno) shvatiti što
žele u zamjenu za njihovu ljubav. Slobodna sam.

SAMOUBOJSTVO
Moje je mišljenje da će osoba pokušati samoubojstvo kada svi načini na koje je
pokušala ubiti bol postanu bezvrijedni. Kada neuroza ne može olakšati bol, osoba

239
se mora uteći drastičnijim mjerama. Može zvučati paradoksalno, ali
samoubojstvo je posljednje utočište nade za neurotika koji je osuđen biti
nestvaran do kraja.

Jedna žena od dvadeset devet godina, koja je prošla primalnu terapiju, pokušala
se ubiti nekoliko mjeseci prije liječenja. Ljubavnik ju je ostavio zbog druge žene.
Ona ga je molila, preklinjala, na kraju mu i prijetila, ali bez koristi. Zatim je otišla
kući, pospremila kuću, otuširala se, obukla čistu spavaćicu i popila devedeset
tableta za spavanje. Tablete je precizno složila u hrpice od po šest komada,
potpuno odvojena od onoga što radi. Rekla je: "Osjećala sam se čudno odvojena
od svega, kao da mi se to uistinu ne događa. Tek kada sam osjetila da mi se
disanje usporava, uplašila sam se, nazvala sam prijateljicu i zatražila liječnika."

Kad ju je ljubavnik ostavio, ostala je bez ljubavi. Iako je, možda, mislila kako se
pokušava ubiti zbog onoga što se toga trenutka dogodilo, trenutni je gubitak
očito pokrenuo osjećaje mnogih godina bez ljubavi. Rekla je kako je, kada je on
otišao, ponovno počela doživjavati prazninu koju je osjećala kao dijete. Odbačena
od roditelja, počela je osjećati da je ružna i da nije vrijedna ljubavi. Bila je
uvjerena da s njom nešto doista nije u redu kada su je toliko zanemarivali.
Ljubavnik joj je koristio kako bi prikrila taj ružni osjećaj. Ali kada je otišao,
uvidjela je kako je nemoguće popuniti prazninu nastalu zbog cjeloživotnog
odbacivanja pa je ponovno bila prisiljena ući u te osjećaje odbačenosti i beznađa.
Pokušala se ubiti prije negoli se ti osjećaji pojave u svoj punini.

Odvajanje o kojemu često svjedoče osobe koje pokušaju samoubojstvo potvrđuje

primalnu hipotezu o tome da je samoubojstvo odvojen čin, čija svrha nije
nepovratno uništiti osobu. To je pokušaj očuvanja sebe uništenjem boli koju
neuroza više ne može prikrivati. Ta žena nije ni pomislila da će umrijeti.
Svjedočimo činjenici da je pozvala pomoć kada je smrt izgledala neizbježna. Očito
je da se neurotici pokušavaju ubiti simbolički, na jednak način na koji i sve drugo
rade simbolički. Neki su spremni proći cijeli put samo kako bi očuvali neurozu.
Jedan je pacijent to ovako opisao: "Samoubojstvo nije iracionalno ako imate na
umu da je svaka neuroza borba da zadržite ono što ne želite."

Neuroza je psihološko samoubojstvo. Ako se netko odrekao dijela ili cijeloga

života (svojih osjećaja) radi roditelja, samo da bi bio voljen, onda nije prevelik
korak ubiti se na doslovniji način. Kada neuroza ne uspijeva, osoba razmišlja o
samoubojstvu.

Mnogi neurotici kao da žele umrijeti radije nego živjeti onako kako žive. Ne
vjerujem da je čin samoubojstva rezultat stvarne želje za smrću, barem ne toliko
koliko je to osjećaj da čovjek ne zna što više napraviti kako bi sebi olakšao bol.
Osobi je ponestalo bitaka. Ili joj je potrebna nova bitka, koa će joj omogućiti
privremeno olakšanje, ili će morati ubiti borbu u cijelosti u primalnoj terapiji.
Treba imati na umu da neuroza istodobno spašava i ubija. Ona štiti stvarno ja od
daljnjeg raspadanja, ali ga istodobno i potkopava. Dijete odrasta odano
nestvarnoj osobnosti koaj, paradoksalno, istiskuje život iz njega.

Ako o ovome razmišljamo kao o postupnom razvoju, možda će biti jasnije. Malo
će dijete pokušati biti voljeno zbog onoga što jest. Kada mu to ne uspije,
pokušava dobiti ljubav tako što postaje nešto drugo. Ali kada to nešto drugo

240
(nestvarno ja) ne uspije dobiti ništa slično ljubavi, djetetu ostaju dvije
mogućnosti. U ranom djetinjstvu to može biti psihoza. Kasnije u životu to može
biti samoubojstvo.

Samoubojstvo je nada, izražavanje koje ima svrhu ubiti osjećaje rastužeg

beznađa. Često je to očajnički pokušaj osobe da izbjegne razoran osjećaj da
nijednom biću na kugli zemaljskoj nije uistinu stalo do nje. Upravo u trenutku
kada osoba koja se pokuša ubiti kaže "Odustajem", ona istodobno kaže i "Natjerat
ću te da ti bude stalo čak i ako je to posljednji očajnički čin koji ću učiniti".

Ponekad pokušaj samoubojstva doista poluči željeni rezultat. Ljudi zovu. Obitelj
priskače u pomoć. Svima je žeo što nisu shvatili koliko je osoba bila očajna. Ali
kad prijatelji prestanu dolaziti i kada članovi obitelji odu, potencijalni
samoubojica opet biva ostavljen sa svojim ja, koje će radije uništiti negoli ga
osjetiti.

Općenito, pokušaj samoubojstva jest čin osobe koja je živjela izvan sebe i kroz
druge (jer joj nisu dopustili da živi unutar vlastitih želja i osjećaja). "Oni" su
postali smisao njezina života, a kada ostane bezx "njih" ostaje i bez toga smisla.
Središte postojanja osobe sklone samoubojstvu leži izvan nje same. Takva je
osoba jaka koliko i potpora koju dobiva od drugih, pristala koliko joj pohvale
drugih to dopuštaju.

Jedan mladić na primalnoj terapiji priča o tome kako se njegova majka sve više
uzrujava. Što je njemu bolje, to je njezina depresija jača. Većinu života brinuo se o
majci, koja je često bila previše bolesna da bi išta radila i koja je patila od mnogih
sumnjivih tegoba. Kako je postajao neovisniji, tako je ona postajala očajnija.
Planirao je otići od kuće i živjeti sam. U tome ga je trenutku majka pokušala
podmititi novim automobilom, zatim ga je preklinjala, prijetila mu, a onda se
raboljela. Kada ništa nije uspjelo, neuvjerljivo je pokušala samoubojstvo
tabletama za spavanje. Ali je nazvala prijateljicu gotovo istoga trena kad ih je
uzela pa tako i nije bila u pravoj opasnosti.
Ta majka nije mogla zamisliti da se mora brinuti za sebe. Mnogo je godina bila
razdvojena od supruga i pokušala je sina pretvoriti u muža. Manipulirala je svima
od početka braka kako bi se mogla ponašati kao ovisno dijete, tj. radila je isto ono
što je njezina majka njoj činila. U pedesetoj godini još je pokušavala biti beba, što
nikada u djetinjstvu nije smjela biti. Bila je spremna ubiti se kako bi mogla
nastaviti s tom predstavom. Malo dijete u njoj očito je osjetilo da bez oslonca ne
može dalje živjeti.

Ima, naravno, vrlo ozbiljnih i tragičnih pokušaja samoubojstava. U takvim

slučajevima, osoba možda pati od vrlo teškog mentalnog poremećaja i nije kadra
razlikovati stvarno od nestvarnoga. Ali, čak i tada, u unutarnjim prostorima
svoga bolesnog uma možda gaji nadu da će smrt napokon omogućiti da "oni"
vide i osjete.

Ako pobliže proučimo mržnju samoga sebe i posljedične pokušaje samouništenja,

otkrivamo da osoba, zapravo, istinski mrzi svoje nestvarno ja. Budući da je
samoubojstvo većim svojim dijelom nestvaran čin, moramo pretpostaviti da ga
počinja nestvarno ja. Trenutak samoubojstva vjerojatno dolazi kada ni nestvarno

241
ni stvarno ja ne mogu biti voljeni. Moje je mišljenje da osobi koja se sprema na
samoubojstvo treba pomoći da osjeti ono ja koje želi uništiti i da svom snagom
osjeti: "Ako me nitko ne voli, umrijet ću." Kada napokon osjeti da nevoljeno ja
nije istinska opasnost za daljnji život, malo je vjerojatno da će ga željeti uništiti.

Ono što osoba koja se sprema na samoubojstvo, kao i ona koja je pokušala
samoubojstvo, obično dobiva jest pomoć u prikrivanju samog osjećaja kojemu je
bila blizu. Možda će pronaći put do klinike za krizna stanja, gdje se trude
pokrpati stanje, pružiti utjehu i omogućiti pacijentu da funkcionira. Često takvim
pacijentima propisuju lijekove za smirenje, što ih još više udaljava od njihovih
osjećaja. A ipak, upravo te osjećaje trebaju osjetiti kako bi se riješili iracionalnog
ponašanja svoga nestvarnog ja. Tvrdim da opasnost dolazi od nestvarne i
prijetvorne osobnosti, a približavanje krize potiče nestvarno ja. Pretpostavljam
da je opasnost od samoubojstva smanjena sve dok osoba ima terapeuta za kojega
će se držati. Ali kada pacijent napusti terapeuta, imamo li razloga vjerovati da još
uvijek nije samodestruktivan ni sklon samoubojstvu? Ako nije osjetio agoniju
nevoljena i beznadna djeteta u sebi, to ga može ni ne znajući ubiti. Kada pacijent
ne može upravljati svojim životom na uobičajen način, klinike za krizna stanja
pružaju privremeno ohrabrenje tehnikama kojima se očajna osoba nosi sa
životom. A ipak, ne bi li trebalo upravo taj "uobičajeni način" odbaciti, a ne ga
priihvaćati? Moja je procjena da je potvrda obrambenog sustava
dehumanizirajuća, jer otuđuje osobu od njezinih najskrivenijih osjećaja. Naravno,
ima i praktičnih razmišljanja. Može se reći da nema dostatno vremena učiniti ono
što je brže kriznim pristupom. Osim toga što ako se osoba ne želi radikalno
mijenjati? Vjerujem da svatko ima pravo biti nestvaran, ali bi mu barem trebalo
reći da postoji alternativna opcija pokušaju preživljavanja od jednog
samoubojstva do drugog.

Moramo razmisliti i o društvenim posljedicama ako potencijalnom samoubojici

omogućimo da luta ulicama. Dok vozi automobil sa željom da skonča život mogao
bi povesti nekoga sa sobom. Osoba kojoj nije stalo do vlastita života ne cijeni ni
život drugih ljudi.

S tim u vezi trebalo bi istaknuti da primalni pacijenti ne razmišljaju o

samoubojstvu. Oni su naučili cijeniti sebe i ne razmišljaju o dovođenju svoga
života u opasnost. Oni nauče da je stvarno ja "dobro" i nemaju razloga nanositi
mu štetu.

Čini se neprimjerenim reći da cilj samoubojstva jest život, ali iskustvo koje imam
u radu s osobama koje su se pokušale ubiti navodi me upravo na takav zaključak.
Ima i iznimaka, kao što su kronično bolesne osobe, ali, u pravilu, pokušaj
samoubojstva je samo još jedna neurotična molba da se bude voljen. U tome
smislu pokušaj samoubojstva jest krik za životom.

DEVETNAEST POGLAVLJE

DROGA I OVISNOST

Lysergic Acid Diethylamide (LSD-25)

242
Za mnoge mlade ljude LSD, koji se naziva i halucinogen, jest način života. Učinci
LSD-a doimaju se tako apsolutni, a ipak toliko mistični da postaju kult,
Weltanschauung. Kronični ga ovisnici često nazivaju "velikim putovanjem u
unutrašnjost". Drugi izraz jest "putovanje u stvarnost" (reality trip).

Mislim da je LSD putovanje u stvarnost u smislu da stimulira snažne stvarne

osjeaje. Ali neurotik s tom stvarnošću čini ono što čini sa stvarnošću općenito -
mijenja je u nešto simboličko.

Nema dvojbe da LSD potiče osjećaje. Za to imamo kliničke dokaze. Nedavno je

LSD dan grupi majmuna, koje su zatim usmrtili i secirali. Najveća koncentracija
droge pronađena je na onim područjima mozga za koje se zna da su povezani s
osjećajima.

Problem s LSD-om jest taj što na umjetan način prikazuje osobi više stvarnosti
negoli je njezin neurotični sustav kadar podnijeti, što rezultira dnevnim morama
- psihozama. Svrha obrambenog sustava jest održavati cjelovitost organizma.
LSD remeti obrambeni sustav s tragičnim posljedicama pa su neuropsihijatrijske
klinike diljem zemlje pune ovisnika o toj drogi. Općenito, kada djelovanje droge
oslabi, neurotikova se obrana ponovo uspostavlja. Kada je obrambeni sustav slab,
to se ne događa.

Jačin obrambenog sustava i uzeta doza LSD-a znatno će odrediti način na koji će
osoba reagirati pod utjecajem LSD-a. Često se događa da osoba s ojačanim
obrambenim sustavom nema nikakvih reakcija na tu drogu. Ako na umjetan
način uklonimo slabi obrambeni sustav dok iza njega postoji velio spremište
primalne boli, prouzročit ćemo snažnu stimulaciju osjećaja.

Jedan od razloga zbog kojega LSD zovu drogom koja proširuje svijest, dakle
psihodeličnom, jest simbolički let. Stimulacija osjećaja uzrokuje provalu
simboličkih zamisli, a to se obično pogrešno tumači kao proširenje svijesti.
Moramo imati na umu da je to proširenje obrana. Manično-psihotična osoba s
takvom provalom ideja jest savršen primjer proširenja svijesti u bijegu od svojih
osjećaja. Manični pacijenti koje sam imao prilike vidjeti i koji su često genijalni
tijekom manične faze mogu napisati goleme količine teksta. Jedan je pacijent za
tri do četiri tjedna napisao dostatno za cijelu knjigu.

Psihoza se od neuroze razlikuje po stupnju složenosti simbolizacije. Kod neuroze

još uvijek postoji dostatno doticaja sa stvarnošću. Kod psihoze se može dogoditi
da osoba izgubi doticaj sa stvarnošću. Zaokupljaju je simboli i više nije kadra
razlikovati simbole (glasove u zidovima) od stvarnosti. Kako se proces razaranja
nastavlja, osoba možda više neće znati tko je, "gdje je" ili koja je godina.
Posljedice uzimanja LSD-a kao da potkrepljuju jednu od ključnih primalnih
hipoteza - da nas neuroza počinje čuvati od stvarnosti osjećaja i od toga da bi nas
ti osjećaji, kada bismo ih potpuno osjetili u ranom djetinjstvu, mogli odvesti u
ludilo. Kada bismo iznenada i neprirodno stimulirali sve te primalne osjećaje iz
djetinjstva, uz pomoć droge, stvorili bismo uvjete za ludilo.

U početku istraživanja LSD-a tu su drogu nazivali psihomimetičnom tvari

(Psihomimetičan - koji oponaša psihozu). Nju se koristi za proučavanje psihoze.
Isprva se nitko nije previše brinuo budući da se vjerovalo kako ta droga sama po

243
sebi stvara psihozu, tj. da bi ljudi, kada bi je prestali uzimati, prestali biti
psihotični. Ali, kada se u nekoliko slučajeva psihoza nije povukla nakon što je
droga uklonjena, takve su tvrdnje splasnule. Kao posljedica toga LSD su proglasili
nezakonitim za većinu istraživanja, kao i za opću uporabu.

Vjerujem da LSD, osim što oponaša psihozu, stvara ludilo, iako uglavnom
privremeno. Nadalje, ne vjerujem da bitne osobine te droge imaju ikakve veze s
neobičnim reakcijama, osim što ona stimulira više osjećaja no što organizam
može integrirati.

Prije nekoliko mjeseci jednu mladu ženu od dvadeset jedne godine, kojoj je u
lokalnoj neuropsihijatrijskoj bolnici dijagnosticirana "shizofrenija uslijed
zlouporabe LSD-a", uputili su na primalnu terapiju. Uzela je veliku dozu toga
halucinogena poslije nekoliko cigareta marihuane. Tijekom "tripa" doživjela je
napada panike. Kada je droga prestala djelovati shvatila je da joj se priviđa.
Povremeno bi osjetila kao da je netko podiže sa stolca i odnosi ili bi očajnički
zurila u žarulju ili svjetiljku, nesigurna je li ono što vidi doista to.

Poslali su je u neuropsihijatrijsku bolnicu na promatranje, gdje su joj dali

sredstva za smirenje, a zatim su je, poslije tjedan dana vratili kući. Ipak,
nestvarna su se priviđenja nastavila i nekoliko tjedana poslije toga počeo sam je
liječiti. Odmah sam je doveo u primal, u kojemu je počela ponovno proživljavati
psihodelični doživljaj, bez ikakva poticaja ili upute. rekla je: "Sve smrdi na govno.
Na zidu su govna. Bože moj, ima ih posvuda. Ne mogu ih skinuti sa sebe."
(Pokušala se očistiti, ali sam je natjerao da osjeti što je to.) "Uh! Uh! Poludjet ću.
Tko sam? Tko sam!" (Natjerao sam je da zadrži taj osjećaj: "Ostani tu! Osjeti ga!")
"Aaah! To sam ja, ja sam govno, ja sam govno!" U tome je trenutku počela plakati,
a iz nje su počeli navirati uvidi o tome kako se uvijek osjećala "usrano" (ali to
nikada nikome nije priznala). Pričala je o svojoj siromašnoj obitelji, koja se
sastojala od oca pijanca i zlostavljane majke, koju je otac stalno tukao. Govorila je
kako se osjeća "bezoblično". Nikada se ničemu nije nadala niti je pokušavala išta
učiniti jer se osjećala kao "govno, nevrijedna bilo čega i bilo koga". Prikrivala je
svoje osjećaje i podrijetlo pseudointelektualizmom i kulturnom fasadom, koje je
halucinogen s vremenom uništio. U trenutku kada je trebala osjetiti stvarnost
("Ja sam sranje."), poludjela je (od svojih osjećaja) i halucinirala o fekalijama na
zidu. Kako bi preživjela, stvarnost koja se počela pojavljivati pretvorila je u
nestvarno.

Drugi slučaj psihoze nije bio izazvan drogom. Tu su pacijenticu, kad je imala
sedam godina, poslali u internat na školovanje, nakon što su joj se roditelji
rastavili. Otac se odselio u drugi grad, a majka je morala raditi. Majka joj je
obećala da će ju često posjećivati, no to se nije dogodilo. Majčini su posjeti postali
neredoviti ili bi došla pijana i s kakvim ljubavnikom, a na kraju je potpuno
prestala dolaziti. Pisala joj je pisma, u kojima joj je objašnjavala zašto ne može
doći, ali je ubrzo prestala i pisati. Djevojčica je počela osjećati stvarnost svoje
napuštenosti. Počela se povlačiti iz društva, a da bi prigušila osjećaj napuštenosti,
stvorila je izmišljenog prijatelja koji je uvijek bio uz nju. Kako je vrijeme prolazilo,
taj je prijatelj počeo s njom razgovarati i pokušao ju je izolirati od sviju. Kako bi
se obranila od razarajuće stvarnosti polako je počela tonuti u psihozu.

244
Vjerujem da je stvarnost, u oba navedena slučaja, stvorila nestvarnost - obje su
osobe poludjele kako ne bi ostale svjesne i spoznale istinu. Tako reći su se
"raspale" kako bi se zaštitile od spoznavanja potpune istine.

U primalnoj sceni kada je osoba suočena s istinom, stvoren je zamjenski sustav,

koji će joj pomoći sakriti stvarnost. Njegova funkcija jest iscjepkati, a zatim
simbolizirati istinu i tako neurotičnu djetetu omogućiti da izrazi osjećaje, a da ih
ne bude svjesno. Dijete tako započinje sviju predstavu. Ali kada je stvarnost
nadmoćna, bilo zato što je neki događaj toliko razoran bilo zato što droga poput
LSD-a zaprječuje uobičajenu predstavu, psihoza će čekati u prikrajku. LSD ne
ostavlja prostora za izražavanje osjećaja na uobičajen način. Osoba se, primjerice,
neće moći baviti svojim uobičajenim poslom jer su joj osjećaji presnažni i izravni.
Mora ih simbolizirati mentalno (bizarne ideje - iluzije) ili fizički (od
nesposobnosti da podigne jednu ruku do potpunog gubitka tjelesne
koordinacije). Kada osoba doživi neobične tjelesne promjene, možemo reći da je
svojoj psihozi "dala fizičke osobine". To bi značilo da postoji isti rascjep ili
odvajanje kao i u psihozi.

Ovaj je rascjep objasnila pacijentica koja je prije terapije bolovala od psihoze:

"Bilo je zastrašujuće osjećati kako tijelo potaje moje, gledati djevojčicu u meni
kako pokušava shvatiti pokrete nogu ili stopala. Moje je tijelo uvijek imalo svoju
volju, kao da nema veze sa mnom. Možda je razlog shizofreničarove
opsjednutosti tijelom upravo u tome što mu je ono strano? Vjerujem da se s
vremenom tijelo mora uistinu odvojiti od svijesti kako bi ostalo dostatno daleko
od boli. Trajno izvrtanje značenje onoga što se događa oko nas jest automatski
proces, koji razdvaja tijelo i osjećaje."

Drugi primjer pretakanja osjećaja u tijelo dao nam je jedan pacijent koji je
tijekom godinu dana prije terapije deset puta uzeo LSD. Između ostaloga, tijekom
svakoga tripa osjećao je nesmiljeno zujanje u ustima. Zujanje se pojavilo i
tijekom primala kada je iz nepoznatih razloga počeo sisati palac. Zujanje nije
prestajalo sve dok nije shvatio da, u stvari, ne želi sisati palac, nego majčina prsa.
Čim je to osjetio, zujanje je prestalo.

Kada je bio dijete, majka ga je kratko dojila tijekom prvih mjeseci života. I to
prema rasporedu koji je pronašla u nekoj knjizi o odgoju djece. Iako je pušio
dvije kutije cigareta dnevno i žestoko uvlačio dim, bilo mu je teško povjerovati da
još uvijek ima potrebu sisati majčina prsa. Sjetio se, ipak, da je uvijek morao
imati nešto u ustima. Tako je dobro prikrio svoje osjećaje da im se mogao
približiti samo kada bi uzeo snažnu drogu, a čak ih ni tada nije mogao potpuno
osjetiti. Ali smisao je tu - kada su osjećaji pretjerano bolni simbolizacija treba
zaštititi organizam.

Dvadesetak primalnih pacijenata uzimalo je LSD prije terapije, a neki od njih i

više puta. U početku razvoja primalne terapije nekoliko je pacijenata uzelo LSD i
tijekom liječenja, bez moga znanja. Ti su mi pacijenti kasnije rekli kako su mislili
da će LSD ubrzati terapiju. (Kao što sam već istaknuo, tijekom primalne terapije
zabranjeni su svi lijekovi, čak i aspirin, a pacijenti sada dobivaju i pisane upute
kako bismo bili sigurni da neće ponovno uzeti LSD, kao što se događalo prije no
što smo postrožili kontrolu nad svime što pacijenti rade za vrijeme trajanja
terapije.) Ipak, iskustvo sedmero pacijenata prouzročeno LSD-om koji su uzeli
245
tijekom terapije vrlo nam je vrijedno jer smo imali prilike učiti o psihološkim
reakcijama na tu drogu. Dok su bili pod utjecajem LSD-a, navrli su im preostali
osjećaji i u tome su ih trenutku mogli odmah povezati s njihovim uzrokom. Ti
osjećaji nisu bili simbolizirani ni na koji način. Pojavili su se redoslijedom
događanja, a zatim su ih osjetili. U nekih je pacijenata bol trajala još dva do tri
sata u obliku slobodnih asocijacija.

Dva pacijenta koja su uzela LSD poslije trećega i četvrtoga mjeseca terapije imala
su trenutačne simboličke reakcije. Jedan je počeo halucinirati. Vidio je ljude na
zidovima kako jedni drugima rade neobične stvari. Kako ga je zanimala scena
koja se odvijala na zidu, odjednom ga je pogodilo: "Stvarao sam predstavu za
sebe izvana kako ne bih morao osjećati ono što se događa iznutra. U toj su
sporednoj drami uistinu bili mnogi moji osjećaji, osobito ljutnja. Vjerojatno sam
pokušavao sebe uvjeriti kako se sve te bitke odvijaju izvan mene i kako nemaju
veze sa mnom." Dodao je: "Čim sam shvatio da su to moji osjećaji, prepustio sam
se i osjetio to što su cijelo vrijeme bili i tada je nestalo moje male drame sa zida".
Ali prije primalne terapije mogao je halucinirati satima ili tjednima prije negoli bi
svi učinci droge nestali.

U svakom slučaju, simbolizam je bio kratka vijeka i doista je doveo do osjećaja,

budući da nije bilo obrane koja bi zadržavla proces odjeljivanja.

Drugi je pacijent uzeo LSD u četvrtome mjesecu terapije. Priviđalo mu se da su

ljudi prema njemu nepotrebno grubi, da nitko nije ljubazan i da svi iz nekog
razloga žele da pati. Rekao je da su mu ruke natekle i postale osjetljive, a zatim je
osjetio: "Budi dobar prema meni, tata". Otekline i osjetljivost su nestali zajedno s
priviđenjima da su se ljudi urotili kako bi bili okrutni prema njemu. Mislim da to
jednostavno povezivanje ne bi mogao učiniti da je u njemu bilo još mnogo boli
koja bi blokirala osjećaje.

Većina od sedmero pacijenata koji su LSD uzeli tijekom nekoliko mjeseci

primalne terapije uzimalo je LSD i prije pa stoga nije čudo što su svi do jednoga
svjedočili o simboličkim tripovima i prije terapije. Jedna je osoba otkrila da su joj
ruke tijekom prethodnoga tripa bile paralizirane, a jedna se satima previjala na
podu od strahovitih grčeva u želucu. Jedna je vidjela crkve kako joj izlaze iz nosa i
nogu, a jedan muškarac je kad god bi se pogledao u zrcalo vidio svoj kostur.
kasnije, kada su se prisjetili tih doživljaja, bili su iznenađeni kako je tijelo
automatski simboliziralo bol. Simbol se u svake osobe vezao na specifičan
neproživljen osjećaj. Osoba koja je vidjela crve projicirala je osjećaj prljavštine,
ljigavosti i ružnoće, a tijekom primala ponovno je proživjela ružne osjećaje u
kontekstu koji ju je do tih osjećaja i doveo. Osoba s paraliziranim rukama kasnije
je osjetila duboku bespomoćnost i nepokretnost kao i njihov uzrok. Osoba s
grčevima u želucu (još uvijek simbolička bol) imala je osjećaj da rađa dok je bila
na LSD-u. No ni osjećaj da rađa, pod utjecajem droge, nije joj ublažio grčeve.
Siguran sam da boli ne prestaju sve dok se ne osjete kao boli.

Ovi pacijenti do kraja terapije više nisu imali mjerljivih učinaka droge koju su
prije uzimali. Osjećali su samo manje promjena u osjetilima i percepciji. Nisu
imali priviđenja ni halucinacija, kao ni osjećaja gubitka osobnosti. Tripovi im nisu
bili ni mistični ni prekrasni, pojavili su se samo stvarni osjećaji. To je značajno
otkriće jer potkrepljuje primalnu hipotezu glede mentalnih bolesti i primalne
246
boli, koja kaže da intenzivna stimulacija (primjerice, stres) neće izazvati
mentalnu bolest ako u osobi nema velikih primalnih boli. Moja promatranja
upućuju na to da LSD nema halucinogenih učinaka u normalnih osoba, a jednako
tako nema ni psihomimetričnih osobina, osim u osoba s primalnom boli.

Ono što LSD ipak nije kadar jest omogućiti čvrsto povezivanje. A čvrsto
povezivanje jest jedini preduvjet trajnim promjenama. Mnogo je razloga zbog
kojih ne može postići povezivanje dok smo pod utjecajem LSD-a, a najvažniji jest
da povezivanje znači proživjeti primalnu bol. Pod djelovanjem LSD-a moguće je
doživjeti osjećaj, ali nekoliko minuta kasnije osoba nije sigurna da ga je doživjela.
Droga ih tjera od jednog kratkotrajnog osjećaja do drugog, a nijedan osjećaj ne
nalazi čvrsto uporište u svijesti. Puna svijest apsolutno je nužna za potpuno
osjetilno iskustvo jer je u suprotnom riječ o nakupini osjeta za koje ljudi misle da
su osjećaji. Jedan je pacijent to ovako objasnio: "Primali su sigurniji od LSD-a.
Ako tijekom primala doživiš osjećaj, on može potrajati sat vremena, a tada ga
možeš povezati s događajima iz života - zašto si učinio to i to, zašto si odabrao tu
i tu osobu za prijatelja i tako dalje. LSD me tjerao sve dalje i dalje. Nisam se
mogao dostatno dugo koncentrirati ni na što. Droga je stvorila toliko impulsa
odjednom da je jedan započeti osjećaj vodio do drugog u obliku beskrajna lanca
sve dok nisam pomislio da ću poludjeti." Htio je, zapravo, reći da droga često
zamućuje svijest, pa čak i droga kao što je LSD, koja bi trebala pojačati svijest,
ipak ima omamljujući učinak. Jedan pacijent koji je uzeo LSD primijetio je
sljedeće: "Iako sam znao da pod djelovanjem LSD-a mogu osjećati, znao bih pitati
prijatelja: 'Jesam li ja to upravo rekao ili sam samo sebi umislio da sam rekao?"
Ukratko, nije bio siguran što je stvarnost, iako je ono što je govorio i osjećao
moglo biti vrlo stvarno. Droga ublažava potpuni doživljaj stvarnosti.

Nijedan pacijent koji je prije primalne terapije uzimao LSD nije nikada potvrdio
da je uz tu drogu došao do osnovnih primalnih osjećaja. Primjerice, droga nikada
nije dovela do strašnog osjećaja usamljenosti kao tijekom primala, usamljenosti
djeteta koja je popraćena sjećanjem na događaj kada su ga ostavili samog u
kolijevci. Dok LSD djeluje, događa se toliko toga da osoba nije kadra vratiti se u
bolna sjećanja iz ranog djetinjstva korak po korak. A čak da se to i dogodi, pod
utjecajem droge stvarne traumatične boli ipak će biti simbolizirane.

Ukratko, LSD će onemogućiti poseban proces dekodiranja, u kojemu osoba neke

osjećaje vezuje za posebna sjećanja da bi ih na kraju riješila. Muškarac kojemu je
zujalo u ustima doživio je i LSD tripove, ali nikada nije osjetio njihovo stvarno
značenje. Trebao mu je primal da načini pravo povezivanje. Ne želim reći da LSD
ne stvara uvide do kojih ne bi došlo u uobičajenim uvjetima. Ali ti su uvidi ipak
rascjepkani i događaju se unutar neurotičnog sustava. Gotovo kao da se strašni
tjelesni bolovi od kojih mnogi pate pod djelovanjem LSD-a i uvidi koje kasnije
imaju tijekom istog tripa nikada ne povežu. Primalna bol jest prepreka koja ih
drži odvojene.

Tvrdnju da LSD u normalnih ljudi nije nužno psihogen (koji stvara psihozu)
možda treba objasniti, Pretpostavljam da bi, kada bi se osobi dalo dostatno LSD-a,
moglo doći do prezasićenosti impulsima u mozgu, što bi prouzročilo potpunu
dezorijentaciju i trenutnu psihozu. Ali poanta je u tome da to stanje u normalne
osobe ne bi potrajalo i nakon što prestane djelovanje droge, dok bi u neurotika

247
moglo imati trajan učinak. Želim posebno istaknuti da je LSD krajnje opasan za
neurotike. Čak i samo jedan trip, iako možda neće dovesti do psihoze, može
toliko zbuniti obrambeni sustav da će osoba biti osjetljivija na situacije koje inače
na nju ne bi imale nikakva utjecaja.

Postoje LSD tripovi koje nazivaju bummers (sranje, nešto vrlo loše) - zastrašujući
ili vrlo depresivni doživljaj ili oboje. Osobu će spopasti strah od čudovišta ili će
vidjeti da po njoj plaze pauci. Te je loše tripove moguće ublažiti sredstvima za
smirenje, kao što je chloropromazine. Sredstva za smirenje u velikim količinama
rabe u bolnicama za mentalno zdravlje kako bi smanjili halucinacije ili priviđenja.
Vjerujem da se u takvim situacijama smiruje samo primalna bol, što smanjuje
potrebu za simbolizacijom. Sredstva za smirenje vjerojatno samo stišavaju
pacijentovu fizičku uznemirenost i daju mu priliku za oporavak, tj. za ponovni
pronalazak boli, a time i za povratak neuroze. Sve u svemu, bummer je trip koji
se opasno približava boli.

Moguće je da prvi LSD trip neće biti bummer jer su na djelu obrambeni
mehanizmi, ali nekoliko loših tripova zaredom mogu biti pravi napad na
obrambeni sutav. Tada se može pojaviti problem jer kada postoji bol i trip mora
biti bolan. Ne iznenađuje da nakon takvog lošeg halucinogenog tripa osoba nije
sklona ponovno probati drogu, iako se čini da je nadomak stvarnosti. Prestat će
prije negoli se to dogodi, možda zato što osjeća da su stvarno i nestvarno dijelovi
iste cjeline - što im se više približi, to dalje mora pobjeći. Pacijenti na primalnoj
terapiji pri samom kraju liječenja često imaju osjećaj da će poludjeti upravo kada
se trebaju riješiti i posljednjega traga obrambenog mehanizma od potpunog
osjećaja samoće i beznađa koji je oduvijek bio prisutan. Možda nije slučajno što
smo imali dobre rezultate upravo s ljudima koji su nam došli na liječenje poslije
nekoliko loših tripova.

Oprezan sam s osobama koje stalno imaju prekrasne tripove jer to znači da je
njihov rscjep toliko dubok da ga ni snažna droga ne može potresti. Osoba koja
nije bliska svojim osjećajima često će uzimati LSD ili marihuanu (ili oboje), a
neke će osobe čak uzimati jedno za drugim, nesvjesno tjerane nekom
implicitnom nadom da će osjetiti. Ali svaki će put vjerojatno proživljavati samo
neurotične tripove, u kojima će biti u raju, u prašumi ili u aztečkom gradu.
Sadržaj simboličkog tripa nije važan, osim ako se indirektno odnosi na bol koja
postoji u pozadini. Moramo imati na umu da ugodan trip za neurotika mora biti
nestvaran, budući da se uporabom droge koja stimulira osjećaje, zapravo,
stimulira bol. Osoba na prekrasnom ili mističnom tripu radi isto ono što i osoba
koja bez droge osjeća lažnu sreću, pršti od sreće ili kipti od napetosti - ona slika
lijepe slike kako bi se sakrila od onoga što se događa u njezinu tijelu i u skrovitim
kucima mozga.

HEROIN

LSD je jedna od rijetkih droga koje stimuliraju osjećaje. Većina ostalih droga
umrtvljuje osjećaje, a jedna od najučinkovitijih jest heroin. Heroin se uzima kada
neuroza više ne može potisnuti bol. Neuroza je unutarnji nerkotik za ne-ovisnike.

248
Ovisnik o heroinu potrošio je sve unutarnje obrambene mehanizme za
sprečavanje napetosti pa se za pomoć mora osloniti na nešto drugo - na iglu.
Heroinske je ovisnike, prema mome iskustvu, nemoguće podijeliti na dvije grupe.
Najveći broj tih ovisnika jesu beživotne i letargične osobe, potpuno poništene
napetošću. Da bi ublažile bol, moraju otupjeti svaki centimetar sebe. Drugu
kategoriju čine maničari - hiperaktivne osobe oje su neprestano u pokretu. I
jedni i drugi pronašli su način da se nose sa svojom neizmjernom boli. Kada
njihov obrambeni mehanizam više nije sposoban izbacivati dostatno napetosti, i
jedni i drugi moraju rabiti droge. Neki će se neurotici osjećati bolje kada uzimaju
marihuanu, iako je marihuana daleko preblaga za bol koju osjeća heroinski
ovisnik. Može se dogoditi da je heroinski ovisnik započeo s marihuanom pa je
postupno, kada marihuana više nije mogla obavljati svoju zadaću, prešao na jače
droge. Osobe čiji obrambeni sustavi još uvijek djeluju možda će probati
marihuanu i otkriti da im je dostatna. U svakom slučaju, do uzimanja heroina ne
dovodi marihuana, nego bol.

Bol sama po sebi nije kriva za uzimanje droge. Kulturološka sredina svakako je
važna. Ako uznemireno dijete odrasta u Harlemu, okruženo pripadnicima jazz
scene, gdje je droga svakidašnja stvar, može se lako prikloniti heroinu. S druge
strane, osoba odrasla na seoskom imanju u Montani pokušat će riješiti napetost
alkoholom i tučnjavama u baru. Unutarnja dinamika osoba je ista. Različiti su
samo izlazi.

Visoka razina napetosti obično drži ovisnika u pokretu - on se nikada ne može

dostatno dugo zadržati na jednoj zadaći kako bi uspio, a mnogi minuli promašaji
samo nagomilavaju probleme. Jedan od razloga zbog kojega standardna terapija
nije imala uspjeha s ovisnicima jest, možda, i taj što prosječan ovisnik ne može
dostatno dugo sjediti dok traje polagan i temeljit proces uvida.

Kao što znamo, većina ovisnika nije previše zainteresirana za seks. Razlog nije
teško pronaći. Osobe koje pate od psihičkih ili fizičkih bolova nisu previše
zainteresirane za seks.

Analgetici potiskuju osjećaje pa tako još više ubijaju nagon za seksom. Osjetiti bol
znači biti kadar osjetiti i sve druge osjećaje, a ubiti bol znači ubiti i druge osjećaje,
pri čemu je seks prva žrtva.

Povezanost ovisnosti i latentne homoseksualnosti uočit ćemo ako posjetimo bilo

koju bolnicu za liječenje ovisnosti, a osobito kada je riječ o ženama ovisnicama.
Mnoge su od njih homoseksualne ili su u prošlosti imale potisnutih
homoseksualnih sklonosti. jedna je ovisnica to objasnila ovako: "Nikada nisam
stvarno željela muškarca, ali sam nastavila imati odnose s njima kako ne bih
morala osjetiti koliko sam 'uvrnuta'. Sada znam da sam, zapravo, trebala i željela
majku. Što sam više spolnih odnosa imala s muškarcima, to sam bila
uznemirenija i ogorčenija. trebalo mi je droge da preživim. Kada sam se u
zatvoru prepustila lezbijkama, trebalo mi je manje droge."

Prethodno kompulzivno seksualno ponašanje u odnosima s muškarcima bilo je

način na koji je nijekala svoje osjećaje )potrebu za majkom). Sve dok je nijekala
sve svoje potrebe, očito joj je trebala droga. Kada se uspjela prepustiti
nadomjesnim odušcima, potreba za drogom se smanjila. Kada su je smjestili u

249
zatvore bez droge kojom bi ubijala svoje osjećaje, otvoreno se predala svojoj
homoseksualnosti. Kada je u primalu osjetila potrebu za majkom, više joj nisu bili
potrebni ni droga ni seks sa ženama.

Osobe kojima su potrebni amfetamini (koje ovisnici nazivaju spid) i one koji
traže "sedative" (narkotike i barbiturate) podjednako odražavaju razliku u
smjeru napetosti. Onima s dubokom napetosti, čini se, treba nešto što će ih
otvoriti, a onima koje su već otvorene i čija je napetost u porastu treba nešto što
će im pomoći potisnuti napetost. Ponekad će ista osoba primijeniti oboje u
naizmjeničnim ciklusima - jednom kada se riješi napetosti uzet će nešto što će ju
smiriti, a što više potiskuje napetost, to će joj trebati više stimulansa - i tako se
ciklus nastavlja.

Slijedi izvadak iz pisma koje mi je jedan ovisnik poslao prije liječenja:

"kada sam pročitao riječ 'analgetik' kojom opisuju heroin prisjetio sam se kako
su mi bezbroj puta govorili da je heroin put u smrt... polagano samoubojstvo. A
tek sam nedavno osjetio ubojiti aspekt toga sredstva za 'ubijanje' boli. Promatrao
sam druge ovisnike bez nade, posla, interesa, obitelji, koji su stalno u stanju
polusna, na rubu života i smrti, a uvijek sam mislio da je za mene droga samo
opasan način bavljenja medicinom bez dozvole. Samo sam želio otupiti oštricu
života puna tjeskobe...želio sam prečac do onog savršenog stanja bezbolne ugode.
Bio je to moj način da se natjeram da ušmrknem kako bih odradio svoj red, da
funkcioniram usredotočeno i da učinim ono što se mora.

jedino što sam želio bilo je proživjeti život bez svih onih boli koje je čovjek morao
podnositi još odavno prije negoli sam ja rođen. Cijeloga sam života živio kako bih
izbjegao kaznu i patnju. Provlačio sam se kroz školu, nikada nisam učio,
markirao sam, nikada nisam bio potpuno stvaran. Jedino što sam kao dijete
postigao bilo je kada sam postao mađioničar i čini sekao da od tada neprestano
tražim magiju. Još u ranom djetinjstvu postao sam majstor za muljanje i laganje.
To je bilo lako zato što nikoga u mojoj obitelji nije stvarno zanimalo što se sa
mnom događa.

Sredinom prve godine studija sve mi se obilo o glavu. Provlačio sam se kroz
studij bez mnogo truda. Pričao sam sranja i blefirao kako bih dogurao daleko.
Prekinuo sam školovanje i započeo raditi posao za koji samimao velikih ideja, ali
malo znanja. Pozajmio sam mnogo novca i, ne treba ni reći, sve je brzo propalo.
Potom sam dobio posao, a onda su mi dali otkaz. Tada se sve počeo rušiti na
mene i više nije bilo mjesta za muljanje. Pokušao sam varati ženu, ali sam ostao
bez novca. Tada sam pronašao drogu. još jednu savršenu masku. Uz drogu se
nisam morao ni s čim suočavati. Svijet je bio dobar. Nisam morao priznati poraz...
samo izgraditi nove i veće planove u glavi. Počeo sam graditi harlemsku jazz
scenu. Saznao sam za heroin i znao da je opasan pa sam ga samo počeo šmrkati.
Sjajno! Previše. Sve je ohladio. Nisam se žalio, nisam se bojao, nije mi se gadio
život, bio sam potpuno prazan. Heroinom sam sebi osigurao ugodu, užitak, mir,
nešto... i to za sva vremena. H je bio za mene. Devet mjeseci nisam se trebao
fiksati. Spolni nagon je nestao, spiskao sam sav preostali novac i sve je postalo
doista gadno. Otišao sam psihijatru i nakratko prestao uzimati drogu. Čak sam
našao i posao. Tada sam samome sebi rekao: "Hej, upravi si završio godinu i pol
druženja s heroinom i bio si stvarno sretan". Još sam uvijek pušio travu, ali sam
250
mislio da je to tek društvena navika. Imao sam uspjeha u poslu, išlo mi je dobro.
Ali kada sam završio s poslom suočio sam se s činjenicom da se nisam pripremio
ni za što drugo. htio sam pisati, ali nisam. Kako su tjedni prolazili, počeo sam se
opet bojati. Ispalo je da je jedan gost za vikend bio "narkić" i imao je uza se nešto
robe. I, poslije gotovo dvije godine apstinencije, uzeo sam svoj prvi fiks. Opet sam
se osjećao doista dobro. Ovoga sam puta počeo odmah ubrizgavati u venu,
misleći kako sve mogu držati pod nadzorom. Preselio sam se u Kaliforniju, u nadi
da će se sve promijeniti. I opet sam se nakačio na dobri stari kalifornijski smack
(H - heroin). Posljednje dvije godine bio sam čist barem trideset puta. Zapravo,
više ne mogu biti bez heroina, osim u rijetkim prilikama kada dobijem nešto
dolphinea i percodanea. Otkrio sam da je bol povlačenja tijekom prvih nekoliko
dana jednaka boli koja me obuzima kada sam nekoliko tjedana čist. Jednostavno
me obuzme i osjećam se kao da ne mogu dalje bez fiksa. Do prije mjesec dana nije
mi palo na pamet da želim prestati... Čim bih se ujutro probudio osjećao sam se
odvratno i toliko me boljelo da sam tada prvi put shvatio kao se neki ljudi mogu
ubiti. Ne želim umrijeti. Želim živjeti. Moram prestati. Moram prestati. Imam
toliko razloga za život. Droga nije rješenje. Droga zaustavlja moju bol, ali donosi
svoju. Droga je smeće. Mora postojati drugi način života. Upomoć."

Pola sata nakon što je napisao to pismo, izišao je i fiksao se (Zanimljivo je

zabilježiti da neki ovisnici za opis svoga stanja pod tjecajem droge rabe riječ
"stoned" (odamenjen), označujući da osoba ne želi više ništa osjećati. Ovisniku su
osjećaji nepodnošljivi.) Čini se da su poznavanje opasnosti od heroina i očajnička
želja da ga se prestane uzimati ipak beskorisni kada osoba pati.

Kad se osoba skine s heroina, pada u nešto što izgleda kao primal. U stvari, kada
je autor ovoga pisma doživio prvi primal, bio je uvjeren da je doživio skidanje s
droge - imao je grčeve u želucu, znojenje, drhtanje i - bol. Siguran sam da su u
početku simptomi koji se javljaju kada se osoba skida s heroina fiziološki. Ipak,
heroinski ovisnici koji su doživjeli primale vjeruju da veći dio njihova sindroma
skidanja jest primal. Ono što ovisnosti daje takvu snagu je primalni bazen boli.
Ako heroin promatramo kao obrambeni mehanizam, možemo shvatiti da će
osoba pasti u primal kada se obrambeni sustav ukloni.

Poput heroina, primalna terapija ubija bol tako što ovisnika tjera da osjeti bol.
Prema mome iskustvu, ovisnike je lakše liječiti nego većinu neurotika koji su
izgradili složenu mrežu obrambenih mehanizama koje treba razoriti. Liječenje
ovisnika je brzo i precizno.

Ipak, kada govorimo o ovisnicima na primalnoj terapiji, važno je istaknuti jednu

činjenicu - njih treba neprestano nadzirati i promatrati tijekom prvih mjesec ili
dva liječenja. Drugi pacijenti koji su načeli osjećajnu barijeru mogu, pod stresom,
opet dobiti simptome pa će ih boljeti glava ili će imati astmatični napadaj. Ali ako
se ovisniku vrate njegovi simptomi, oni imaju razornu snagu. Kakva god obećanja
dao da će se kloniti droge ili da će vas čak izvijestiti ako uzme drogu, sve je
uzalud. Radio sam s jednim vrlo motiviranim ovisnikom kojega sam morao
zaključavati u sobu prvih dana liječenja jer obična lječilišta nisu primala ovisnike.
Čak i uz čuvara, koji ga je čuvao dvadeset četiri sata, ipak je uspio skinuti šarke s
vrata i pokušao se iskrasti i uzeti fiks. Na cijelome svijetu nema snalažljivije
osobe od ovisnika koji traži šut.

251
Ako s ovisnikim uspijemo prebroditi prvo razdoblje liječenja, onda je relativno
bezopasno. Ipak bih preporučio da se prvih deset do petnaest tjedana tijekom
primalne terapije ovisnike zaključava.

ZAKLJUČAK

Neki od trenutačno dostupnih načina liječenja ovisnosti često zauzimaju

nepopustljivo stajalište prema ovisniku. Ovisnik će se tako osjećati posramljeno
jer mu govore da je "glup", da odraste i da bude čovjek. Načelno se ne slažem s
tim pristupom jer mislim da je život mnogih ovisnika dostatno težak i bez
dodatnog društvenog pritiska. Možda će pritisak od grupe ovisnika u skloništima
za liječenje ovisnosti doista imati utjecaja na ovisnikovo ponašanje, ali taj
pritisak neće doprijeti do njegove snažne potrebe za ljubavi. Ako bol postoji, neće
mu pomoći nikakve prijetnje ni kazne. Nakon što primalna bol nestane, ovisnika
više neće trebati grditi ni preklinjati da prestane sa svojim destruktivnim
ponašanjem. jednako tako ne vjerujem da će ovisniku pomoći bude li ga se
tjeralo da se ponaša "kao odrasla osoba". Mnogi ovisnici jesu upravo ono osobe
koje su u djetinjstvu prisiljavali da se ponašaju kao odrasli. Zato je bitno da prvo
osjete kako je to biti dijete puno boli, umjesto da glume odraslu osobu. Moja je
procjena da društveni pritisak i prijetnje jačaju samozaštitu, umjesto da je
oslabljuju. Mnogi su ovisnici spremni za težak život jer ono od čega se ne mogu
obraniti jest nježnost.

Ovisnici neće zbijati iglu u ruke svaki dan zato što su slabi ili glupi. Oni su bolesni,
a njihova unutarnja bolest jednako je stvarna i bolan kao i većina takozvanih
tjelesnih bolesti. Osoba se na uzimanje droga ne odlučuje brzopleto. To je
neizbježan put organizma koji pati i nastoji stvoriti smisao - pronaći olakšanje od
bolesti. Pokušaj moraliziranja i nagovaranja osobe da se riješi svoje bolesti bilo
bi kao da ga nastojite nagovoriti da se riješi svoje boli. Nazovemo li ovisnika
"glupim", a nisamo mu kadri osigurati brižne osobe pune razumijevanja ili
okolinu koja će mu ponuditi nužnu zaštitu od bolnoga svijeta, to će mu, po mome
mišljenju, samo osigurati sljedeći fiks.

Mnoga privatna i državna lječilišta za ovisnosti mogu polučiti izvrsne rezultate -

visok je postotak osoba koje su prošle kroz takva lječilišta, a zatim godinama nisu
uzimale drogu i dobro funkcioniraju na poslu i u braku. Ta istal lječilišta imaju
sasvim sigurno manji postatak remisije ovisnosti od saveznih lječilišnih centara,
gdje je postotak onih koji se vrate ovisnosti između 80 i 90 posto. Iako je
heroinski ovisnik u terapijskoj zajednici možda "zamijenio" svoju ovisnost o
opijatima "zdravijom" ovisnosti o cigaretama i kavi (a obično, kada se "skinu s
heroina", konzumiraju oboje u velikim količinama), ja bih ga i dalje držao
ovisnikom - visoka razina napetosti čeka ga u pripravi dok opet ne oslabi. Sve
dok može naporno raditi, pušenjem odagnati bol i dobiti potporu od osoba u
svojoj okolini, moguće je da godinama, ili čak zauvijek, ostane čist od droge. ali
bilo koja promjena u odvodima napetosti može prouzročiti porast boli (koja nije
nestala), a rezultat će opet biti ovisnost o drogi.
Čini se da je sasvim nevažno koliko je dugo ovisnik proveo čist i bez droge u
odnosu na njegovu sklonost prema ovisnosti. Ako joj okolina pruža potporu,

252
osoba s visokom razinom unutarnje napetosti može zauvijek ostati čista od
droge. Neki će se, pak, iako imaju manji stupanj napetosti, ako završe na iulici,
ponovno početi drogirati čim se to dogodi. Gotovo me svakoga dana zovu
muškarci i žene koji su godinama bili u zatvoru, ali su ponovno počeli uzimati
drogu čim su izišli iz zatvora. I sve to unatoč intenzivnom psihoterapijskom
programu za ovisnike u kalifornijskom zatvorskom sustavu.

Unatoč tome što ovisničke terapijske zajednice sada cvjetaju diljem zemlje i što
su imale vrlo korisnu svrhu - riješiti ljude fiziološke ovisnosti i pomoći im da
funkcioniraju u društvu, ipak mislim da je taj posao misionarski. Ovisnika u
terapijsku zajednicu dovode dobronamjerni ljudi, koji imaju svoju predodžbu o
dobrom i lošem ponašanju. Možda je njima logično misliti da je ovisnik glup,
umjesto bolestan, ali ako je ovisnost bolest, njezine uzroke treba ispitati, i to na
mnogo dubljoj razini od površnog ponašanja.

MARIHUANA

Marihuana ima drukčiji učinak od heroina. Heroin smanjuje ili "ubija" bol,
umrtvljuje bolne osjećaje. Ono što se događa osobi pod utjecajem marihuane
ovisi o tri čimbenika: 1) doza (koliko je popušio), 2) dubina obrambenog sustava
i, 3) količina primalne boli koju pokriva. Uz dostatno velike količine marihuane
moguće je stvoriti kvazi-reakciju LSD-a, s halucinacijama i priviđenjima. To će se
dogoditi ako u pozadini postoji velika bol koja zahtijeva simbolički bijeg ili ako je
obrambeni sustav vrlo slab.

Primjerice, nije neobično da osobu koja je već uzela LSD naknadno uzimanje
marihuane izbaci u trenutno (a ponekad i dugotrajno) psihotično stanje. izvorni
LSD trip bio bi prvi put veliki napad na obrambeni sustav, koji dovodi osobu
blizu boli. Naknadno uzimanje marihuane može srušiti cijeli neurotični sustav.
To je razlog zašto su i LSD i marihuana opasni ako ih se uzima bez prestanka.
Jednog pacijenta koji je poslije LSD-a uzimao marihuanu obuzeo je opsesivan
strah da će ga britvom razrezati na dva dijela. Taj je strah ustupio mjesto
neprekidnu strahu da će ga krevet u kojemu spava omotati i ugušiti. Ti su simboli
postali kompulzivni i opsesivni budući da mu je droga oslabila obrambeni sustav.
Ubrzo bi ti strahovi postali dominantni pa bi bile potrebne još jače simboličke
reakcije, a osoba bi doživjela potpun slom.

Općenito govoreći, tripovi od marihuane su ugodni jer se obrambeni sustav samo

"povija" pod njezinim utjecajem, ali se ne raspada, kao što se može dogoditi s
visokim dozama LSD-a. Tako će osoba tijekom prvih nekoliko iskustava s drogom
osjetiti euforiju ili doživjeti mistične tripove. Primalni pacijenti čiji je obrambeni
sustav uklonjen ne mogu podnijeti marihuanu. Sjećam se jednog studenta
kojemu je pri kraju terapije ponuđen joint, a on je s gađenjem povukao četiri ili
pet dimova. U roku od nekoliko minuta našao se u sobi u primalu. Iznenadio se
onim što se dogodilo jer je prije terapije bio kronični uživatelj marihuane i
mogao je lako popušiti dva jointa i osjećati se tek "opušteno i veselo". Nedostatk
čvrstog obrambenog sustava to je promijenio.

253
"Prosječni" neurotik koji puši marihuanu prvi put može popušiti mnogo i osjećati
samo fiziološke promjene - ubrzano lupanje srca i vrtoglavicu. Kod nekih će se
javiti neugodne tjeskobne reakcije. Ali odgovore na reakcije na bilo koju drogu
nije moguće pronaći isključivo u priručniku o kemijskom djelovanju droge. U
slučaju marihuane, osoba s dobrim obrambenim sustavom na prvom će tripu,
možda, dostatno upregnuti svoju obranu i omogućiti boli da iziđe, ali nedostatno
da dovede u opasnost obrambeni sustav - samo će stvoriti osjećaje tjeskobe zbog
novih neobičnih osjećaja.

Jednako je i s mnogo poznatijim vrstama droge - kofeinom, stimulanskom iz kave.

Obično ne mislimo da smo ovisnici o kavi, ali ima mnogo ljudi kojima je ujutro
bez nje teško funkcionirati. Iznimno otupljena osoba poput heroinskog ovisnika
može bez problema popiti deset šalica kave i ne osjetiti nikakva učinka, dok će
osoba koja je uspješno završila primalnu terapiju osjećati nemir poslije samo
jedne ili dvije šalice. Gotovo svi moji pacijenti prestali su polije terapije piti kavu.
Budući da više nemaju obrambenog sustava koji bi intervenirao, svaki kemijski
spoj koji dolazi izvana ima izravan i moćan učinak na njihov organizam.

Zato možemo zaključiti da obrambeni sutav može znatno odrediti našu reakciju
na drogu. Sustav filtrira, omekšava ili blokira izvanjske i unutarnje poticaje. taj
proce unutarnjih i vanjskih reakcija je međuovisan. Zato osoba ne može braniti
svoju nutrinu i istodobno biti normalna u izvanjskom životu. Kao što ne može biti
psihološki stvarna i istodobno ne osjećati snažan i izravan učinak droge kao što
su kofein i marihuana. Nestvarnost je sustavna na potpuno jednak način kao i
stvarnost.

Vjerujem da mnogi ovisnici o marihuani nastoje biti stvarni, ali tome pristupaju
na nestvaran način. "Napušiti se" je svojsevrstan simbol. To znači prolaziti
oslobađanje i slobodu. Ali stvarno oslobađanje znači osjetiti svoje ja puno boli, a
ne ga privremeno zakočiti drogom zbog pritiska nestvarnog sustava.

Razlika između pravog heroinskog ovisnika i osobe koja uzima marihuanu jest u
tome da marihuana, uglavnom nije ključna ni jedina obrana "ovisnika o travi".
Osobe koje uzimaju travu imaju druge obrambene mehanizme koji im pomažu
preživjeti, iako s napetošću. Ali heroinski ovisnici jesu osobe koje su ostale bez
obrambenih mehanizama. Heroin je njihova obrana i, kao takva, mora
funkcionirati. Općenito govoreći, osobe koje uzimaju marihuanu mnogo su manje
potištene (imaju manje boli) od heroinskih ovisnika. Marihuana pomaže riješiti
potištenost tako da osoba osjeća otvaranje svih osjetila pa, primjerice, može čuti
različite nijanse zvuka na glazbenoj snimci ili vidjeti različite prekrasne nijanse
boje na slici. Taj proces stvara i uvide, što nije slučaj s heroinom. Jedna se
pacijentica prisjetila marihuanskog tripa prije primala: "Dok sam bila 'high',
odjednom sam se sjetila kako su mi se roditelji smijali zbog načina na koji sam
izgovarala "nebo" kada sam bila mala. Znali su me tjerati da to izgovaram pred
rodbinom. tjerali su me da beskrajno ponavljam brojalicu 'Twinkle, twinkle, little
star', a oni su mi se smijali. Dok sam pušila travu, shvatila sam da se od tada
bojim govoriti pred ljudima."

Ovaj je uvid stigao iz potisnuta sjećanja koje je marihuana dozvala k svijesti.

Scena je bila bolna jer je u protivnom ne bismo zapamtili. Kada je napokon
postala svjesna, bilo joj je moguće povezati sadašnje ponašanje s bolima iz
254
prošlosti. To je uvid. Kada bi se to isto sjećanje poajvilo tijekom primala, bol bi
mogla biti razarajuća, a uvidi još bogatiji i fizički obuhvatniji.

Nije tajna da mnoge današnje mlade privlači marihuana. Iz nekog razloga

društvo je odlučilo da je način rješavanja problema izbaciti drogu, a ne njezine
uzroke. Ali marihuana obično kod neurotika izaziva ugodu. Marihuana, iako
mnogo blažeg djelovanja, čini isto što i LSD - stimulira osjećaje. Mnogi mladi
uistinu ne poznaju nijedan drugi način da dopru do svojih osjećaja osim s
pomoću droge. Zbog doživljaja iz ranog djetinjstva zbog kojih su se isključili
morali su pronaći utočište - drogu. I zato se ne treba pitati što ih uzbuđuje, nego
što ih je isključilo.

Mnogim se ljudima događa da im, zbog uzimanja marihuane i porasta osjećaja,

obrambeni mehanizam ojača. Osoba će se zato početi gromoglasno smijati (jer
može osjećati, čak i ako nije riječ o stvarnom osjećaju) ili će proždrljivo jesti.
Droga, zapravo, vraća osobu u njezino tijelo. Taj nekontrolirani smijeh je,
primjerice, za mnoge neurotike snažniji tjelesni doživljaj od smijeha bez droge.
Postprimalnim pacijentima koji posjeduju svoje tijelo neće više trebati
marihuana niti ikakva druga droga, a to mi se čini kao mnogo bolje rješenje
problema ovisnosti.

SALLY

Kada je Sally prvi put došla k meni, lokalna neuropsihijatrijska bolnica

dijagnosticirala joj je "post-LSD psihozu". Krajnji slom bio je posljedica
halucinogenog "tripa", čemu je slijedila teška zlouporaba marihuane.

Sally je bila slučaj vrlo brzog izlječenja, poput mnogih koji su na rubu.

"Imam dvadeset jednu godinu. Moje je djetinjstvo bilo neprekidna borba.

Roditelji su se tukli i svađali, zbog čega sam ja postala nervozna olupina. Osim
toga, prve četiri godine školovanja provela sam u katoličkoj školi, što je za mene
bilo apsolutno razarajuće. Sjećam se nekoliko bolnih događaja jer me nisu baš
voljeli, a časne sestre su me neprestano kažnjavale.

Za kaznu sam najčešće morala po deset puta prepisivati lekcije iz vjeronauka, i to

tijekom odmora dok su se druga djeca igrala, što mi se činilo više kao odvajanje
od Boga, a ne približavanje. Zapravo mi nikada nije bilo jasno zašto me
kažnjavaju. Toliko sam bila jadna da mi je ponekad znala pobjeći mokraća za
stolom ili sam kopala nos i zatim jela šmrklje. Činilo se kao da to nitko ne opaža
niti mi je tko pomogao. Živo se sjećam kako sam bila strašno usamljena u toj
ranoj dobi i straha koji me pratio sve do zrelijih godina.

Budući da je život kod kuće bio sranje, a i škola je bila sranje, utekla sam se
jedinom načinu da ne poludim - pjevanju. U školi su me, a osobito u višim
razredima srednje škole, zbog toga jako voljeli. Imala sam lijep glas čak i u nižim
razredima katoličke škole. Nedjeljom sam pjevala u crkvenom zboru, a na Dan sv.
Patrika za školu sam otpjevala kratku pjesmu o Irskoj. Kad sam bila sama kod
kuće, bila sam u svom svijetu drame. Stvarala sam filmove u kojima sam glumila
samu sebe u najljepšim kostimima na svijetu, a posliej svake izvedbe dobila bih

255
Oscara. Da sam u cijelosti shvaćala kakav je uistinu moj život u toj ranoj dobi -
sranje - bila bih poludjela. Mašta je moj život činila prekrasnim. Bila sam sretna
zato što sam se zabavljala i zato što sam bila uvjerena da ću jednoga dana biti
poznata pjevačica i filmska zvijezda. Sjećam se čestih napada boli kada bih
pjevala ili kad sam za sebe postavljala neku predstavu: "To nije stvarno, to je
san". Ponekad bih se slomila i samo plakala jer sam bila tek djevojčica sa željom
da ispuni svoj san i sa željom da postane netko jer u stvarnosti nisam bila nitko,
doista nitko, moj je identitet uvijek bio u budućnosti, do kraja života. U
budućnosti koja nikada neće doći jer ću je ja stalno odgađati. Nisam se željela
suočiti s činjenicom da ću, ako ikada dostignem tu budućnost, shvatiti da uspjeh
nije pronašao mene. Kamo bih tada mogla otići da postanem netko? U svoje
predstave i mjuzikle nikada nisam stavljala djevojčicu pa stoga nikada nisam
izišla u stvarnost. I dalje sam kopala nos i jela šmrklje. I dalje sam vikala: "Pomozi
mi. Pomozi mi odrasti." Kada sam odrasla više mi nitko nije mogao pomoći jer su
se moji napadi plača odvijali u tajnosti. Nitko mi nije mogao pomoći čak i da su to
željeli, a vjerujte mi, ja i nisam uistinu to željela. Čudno je kada si neurotičan.
Odrasteš fizički, znaš više, razumiješ još više, ponekad se i ponašaš mnogo starije
jer se to od tebe očekuje. Ali iznutra ostaješ djevojčica koja želi da je maze, vole,
da joj pomažu i da je štite. Unutar tebe uvijek je borba da dobiješ ono što ti
očajnički treba - ljubav, zaštita itd. To je borba između onoga što bi trebala biti
(odrasla osoba) i onoga što želiš biti, i sve to zato što želiš odrasti kao što su
odrasli i tvoje tijelo i tvoja svijest, iako postoji dio tebe koji je u polumrtvom
stanju.

Na terapiju sam otišla u siječnju, i to zbog događaja koji su započeli prije oko
osam mjeseci. Uzimala sam LSD. uzela sam LSD nekoliko puta bez loših
nuspojava. To je bio i posljednji put da sam uzela drogu, koja je pokrenula ono
što nazivam ludilom.

I mladić i ja uzeli smo po dvije kapsule LSD-a. Bila sam loše volje jer sam te večeri
željela otići s njim na zabavu na kojoj su bili i moji prijatelji s kojima sam nekad
radila. Odbio je poći pa smo umjesto toga uzeli drogu.

Na kraju smo otišli na drukčiju zabavu. Neki od nazočnih bili su drogirani. Bio je
ondje i neki mladić koji je izrađivao prekrasne naušnice pa sam nagovorila svoga
mladića da mi kupi jedne. Osjećala sam se bolje dok LSD nije počeo djelovati. U
tome trenutku sva su mi se osjetila izoštrila. Osjetila sam vlastiti miris. Osjetila
sam miris svoga tijela. Pogledala sam uokolo da vidim osjeti li još netko taj miris.
Izgledalo je kao da nitko ne primjećuje moj miris. Otrčala sam u kupaonicu,
zgrabila sapun i počela prati pazuh i ruke ne bih li se riješila toga smrada.
Osjećala sam se prljavo, kao govno. Nisam se mogla riješiti toga smrada. Kada
sam izišla iz kupaonice rekla sam mladiću da nešto nije u redu. Otišli smo
razgovarati na prilazni put.

U tom sam trenutku doživjela nešto što bih najbolje opisala kao napadaj. Kao da
sam na nekoliko minuta napustila svoju glavu, a zatim, kada sam se vratila, znala
sam da sam otišla, ali nisam znala kamo i spopao me strah da će se dogoditi opet,
a ja se možda neću moći vratiti. To mi se dogodilo nekoliko puta u razdoblju od
oko sedam sati i svaki sam put imala isti osjećaj straha da se više neću vratiti.

256
Nisam otkrila nikakvu stvarnost. Bio je to samo niz ludila, a zatim potpune strave
i uvjerenja da sam potpuno luda.

Poslije sedam sati počela sam polako dolazaiti k svijesti. Napadaji su prestali, ali
sam još bila uzbuđena i vrlo uplašena.

Pokušala sam spavati, ali sam neprestano otvarala oči od straha. Osjećala sam se
kao da mi se glava rasprsnula pa se više ne može vratiti na svoje mjesto.

Poslije nekoliko dana opet sam bila kao prije.

Oko dva mjeseca poslije toga počela sam osjećati nuspojave LSD-a. Počelo je s
noćnom morom. Probudila sam se vrišteći jer sam sanjala da sam poludjela. Taj
zastrašujući osjećaj obuzeo mi je cijelo tijelo. Nisam mogla spavati pa sam
probudila mladića, koji je živio sa mnom, i on me pokušao smiriti. Nisam željela
utjehu. Željela sam znati što mi se događa. Morala sam znati.

Taj dan i mjeseci poslije toga bili su pakao. Bila sam sigurna da sam luda. U glavi
su mi bile misli zbog kojih sam se tako osjećala. Prvo je tu bila činjenica da ne
razumijem svoj strah ni od čega. Dva mjeseca nisam uzela LSD pa zašto se onda
osjećam kao da sam na LSD-u dvadeset četiri sata dnevno?

Gotovo je nemoguće objsniti sve one male misli koje su pridonijele mome ludilu,
osim možda da su svi moji obrambeni mehanizmi bili potpuno srušeni. Pod tim
mislim da ni na koji način nisam mogla racionalizirati ono što mi se događalo.
Nisam mogla doslovno shvatiti da je zid zid, a stolac samo stolac. Nisam mogla
osjetiti samu sebe. Mozak mi je bio toliko mamuran da nisam osjećala ni tijelo ni
išta drugo osim straha. Neprestano sam se bojala. Osjećala sam da sam
zaključana u umu kao zatvorenik, a jedini izlaz bila je plinska komora. Bila sam
sigurna da neću preživjeti tu krizu.

Cijelo to vrijeme nije mi bilo stalo ni do čega što se oko mene događalo. Moj
mladić, s kojim sam živjela, dilao je drogu. Nije imao posao, a i ja sam bila
nezaposlena. Svejedno smo imali velike količine nezakonita novca. U našemu je
stanu neprestano bilo mnoštvo naših dugokosih prijatelja. Drogirali su se kod
nas i u svako vrijeme u stanu je bilo velikih količina droge. Bio je to narkomanski
raj. Sve me to stvarno nije smetalo jer mi ni do čega nije bilo stalo. Nisam uopće
bila svjesna što se događa oko mene. U tome razdoblju nisam uzimala drogu.
Nisam to ni željela. Željela sam samo shvatiti što mi se događa u umu i zašto mi
mozak puca te zašto ne mogu prihvatiti jednostavne činjenice, kao, primjerice, da
je žarulja samo žarulja. Samoj sam se sebi činila luda, a ta me spoznaja plašila.
Bila sam sigurna da ću loše završiti. Radije bih bila prihvatila ludilo nego
činjenicu da je žarulja samo žarulja.

Upravo u tome trenutku bila bih spremna za primalni doživljaj, ali, nažalost, to
tada još nije bilo otkriveno. Stoga, kada sam prvi put otišla na terapiju budući da
sam bila toliko očajna, stvari se jesu promijenile, ali na potpuno drukčiji način od
ovoga sada. Tada sam naučila izgraditi svoj sustav obrane. Više se nisam stalno
bojala, samo većinu vremena. U sebi sam izgradila obrambeni mehanizam kako
bih se obranila od svega. Kada bih osjetila strah, racionalizirala sam da on, u
stvari, ne postoji, da se uopće ne bojim, te da je to samo još jedan običan LSD

257
flešu (što god to bilo). Imala sam i nekoga za oslonac, nekoga za koga sam bila
sigurna da ima prave odgovore, a to je bio moj terapeut. Povjerovala bih i da mi
je rekao da je mjesec napravljen od zelena sira jer je znao sve o funkcioniraju
mozga i nije bilo razloga za strah. Imala sam potpunu vjeru i povjerenje u toga
čovjeka, kojega sam u umu pretvorila u Boga, oca i zaštitnika moga zdravog
razuma.

Kada je naša grupna terapija počela učiti o primalnoj boli, nešto je u meni snažno
poželjelo proći (sebe9 jer iako sam se "prilagođavala" na život, bila sam jadna.
Nisam znala što želim raditi ni što želim biti. Moj prvi primalni doživljaj
potaknula je jedna odluka. Odlučila sam se udati za svoga mladića. Stanje se
promijenilo. Imao je dobar posao, nikakve veze s drogom, a i ja sam imala dobar
posao. Počeli smo sličiti na prosječan mladi par.

Poslije te odluke jedne sam večeri na grupnom sastanku pričala gluposti o tome
koliko sam sretna, a kada sam prestala pričati duboko sam se zagledala u sebe i
shvatila da to nije istina i da me to neće usrećiti.

Legla sam na pod i počela disati duboko, iz trbuha. Zatim je uslijedio ljutiti krik.
Osjećala sam se usrano. osjećala sam se kao najprljaviji izmet. Sjela sam i sjećam
se da su mi čalnovi grupe postavljali pitanja, a ja sam odgovarala. Ne mogu se
sjetiti što sam im odgovarala, ali svi su se činili sretni dok sam im govorila: "Vi
ste to učinili, vi ste to učinili". Kroz glavu mi je prolazilo samo to da sam usrana
jer cijeloga života sebi lažem. Da je moj život velika neslana šala bez ikakva
značenja. Bila sam ništa.

To je bio moj prvi preokret ka stvarnosti.

Poslije toga primala doživjela sam ih još nekoliko. Svakim primalom rješavala
sam se velike boli koju sam zaključala unutar sebe.

Bilo je mnogo lakše odreći se nade za očevom ljubavlju negoza majčinom, jer je
otac uvijek bio stvarniji. Otac je trideset godina radio isti posao, ali je previše pio.
Kad god su se svađali (moji roditelji), a to se događalo gotovo svaki dan, uvijek
sam držala majčinu stranu, kao i moj brat i sestra. Jadna mama, ona je uvijek
patila. Jadna mama morala je podnositi batine, morala je podnositi da je zove
kurvom i morala je siliti djecu da prolaze kroz pakao jer je željela održati obitelj
na okupu.

Bilo je lakše odreći se oca zato što sam cijeloga života znala što je - bezvrijedni
idiot.

S majkom je bilo drukčije. Vjerovala sam da me iskreno voli, a i ona će uvijek biti
uvjerena da je tako. Zato mi je bilo tako teško odreći se nade u ljubav za koju sam
uvijek vjerovala da postoji, iako sam, zapravo, cijelo vrijeme znala da je nema.

Jedan od posljednjih primala koji sam doživjela bio je kada sam se odrekla nade
da će me majka voljeti. Bila sam na podu i vrištala sam. Osjetila sam bol u želucu.
Majka je izišla iz mene uz riječi: "mama, mama, zašto me ne voliš?" Dugo sam
vikala. Znala sam da je to točno i da sam se cijeloga života borila za njezinu ljubav
više nego za bilo koju drugu ljubav jer je ona bila obećanje ljubavi. Rekla mi je
riječima da me voli. Mislila sam da ću jednoga dana dobiti stvarnu ljubav ako

258
budem slatka djevojčica. Ali ja nisam bila slatka djevojčica. Željela sam se
ponekad naljutiti naljude, ne slagati se s njima, ali nisam jer sam osjećala da ću
izgubiti njihovu ljubav.

Glas mi se produbio poslije svakog primala, čak do dubokog basa, u jednom

trenutku. Uvijek mi je glas bio visok, fin i sladak. Sada se harmonizirao u
prirodan, stvaran glas.

Od primala mi se poboljšao i vid. Sada vidim bolje jer se ne bojim vidjeti svjetlo.

Misli su mi jasnije. Mogu razgovarati s ljudima tako da razumiju što govorim.

Vjerujem u ono što govorim jer znam da to ja govorim. prije sam imala poteškoća
prenijeti misao. U meni su bila dvije osobe koje su se borile jedna s drugom.
Događalo mi se da nešto kažem, a onda pomislim da je sve što sam rekla
pogrešno.

Više u mome životu nema borbe jer što se dogodi, dogodi se. Sada imam
mogućnost izbora. Ja odlučujem što će se dogoditi. Mogu učiniti sve što poželim.

Pronašla sam sreću jer sam shvatila da živimo u nestvarnu svijetu u kojemu
većinom žive nestvarni ljudi. Ljudi moraju znati samo to da su zdravi i da ne
možemo ništa učinit za tuđe živote, čak i ako nas oni ugrožavaju. Zato nema
smisla brinuti o onome što drugi čine. Ako postoji način da zaštitiš sebe id ruge,
učini to. Ako nema načina da zaštitiš ni sebe ni druge, ni nemoj.

Koiko god svijet bio nestvaran, ja sam u njemu pronašla svoju stvarnost. I upravo
zbog toga što je ta stvarnost moja i moj je svijet stvaran.

PREJEDANJE

Prejedanje smještam među ovisnosti jer osoba koja mora neprestano jesti rabi
hranu kao sredstvo za opuštanje, baš kao i neprestano uzimanje lijekova za
smirenje. Osoba koja stalno jede najčešće ne jede zbog gladi. Ona jede zbog nekog
nekontroliranog nagona, nagona koji je najčešće pogađa kada je sama i akda
mora provesti vrijeme sa samom sobom. Masnoća koja se stvara od prekomjerne
hrane gotovo doslovno tvori sloj izolacije od boli. Zbog toga su pretile osobe
često teški primalni pacijenti.

Već sam naveo razlike između rastuće i padajuće napetosti. To je osobito vidljivo
u liječenju pretilih ili prekomjerno teških osoba. Mnogi prekomjerno teški ljudi,
kada prvi put dođu na terapiju, nisu osobito tjeskobni. Oni su svoju bol uspavali
svime što su mogli natrpati u sebe - drogom, alkoholom ili hranom. Oni su
zapravo trpali u sebe svoje stvarno ja - stvarne osjećaje koji bi provalili na
površinu da ih ne sprečava hrana. To je potisnuta napetost, koju neurotici ne
osjećaju kao napetost, nego kao nagrizajući ili prazni osjet koji prepoznaju kao
glad. Jedna je pacijentica to ovako objasnila: "Uz pomoć hrane jela sam napetost
koja je izjedala mene. Cijeli se moj život svodio na planiranje sljedećega obroka.
U mojoj obitelji gotovo da nije bilo ničega drugoga pa je hrana za mene morala
biti sve. Bilo je to jedino ugodno što mi je majka davala." Ta je pacijentica jela
kako ne bi morala osjetiti posvemašnju neugodu obiteljskog života.

259
Kada se osobi ovisnoj o hrani oduzme njezina prehrambena obrana na neko
vrijeme, ona postaje sve napetija.d Zato pacijentu tijekom prvog tjedna terapije
nije dopušteno unositi mnogo hrane pa, istodobno dok mu terapeut oslabljuje
obrambeni sustav, on osjeća tjeskobu u svoj njezinoj jačini. Sanja kao nikad do
tada, ne može mirno sjediti, a ubrzo neće moći jesti ni kad bi to htio. To se
događa zato što su mu osjećaji u porastu i toliko su snažni da ometaju probavu
hrane. Prva tri tjedna terapije izgubit će veći dio prekomjerne težin, i to bez
ikakva napora.

Kada osoba jede više no što bi trebala, jasno je da ne jede hranu. Ona jede nešto
simboličko. Neki pacijenti to nazivaju popunjavanjem unutarnje praznine kako
ne bi morali osjetiti prazninu vlastitoga života. Neki vjeruju da malo frustrirano
dijete u njima još uvijek ima djetinje oralne potrebe koje treba zadovoljiti. Jedan
se pacijent ovako izrazio: "Jedem za ono malo uskraćeno dijete".

Ali prejedanje nije samo zadovoljavanje nejasne psihološke oralne potrebe. Svaki
"debeljko" ima osobitu konstelaciju koja ga je dovela do njegova stanja. Zato će
neka osoba previše jesti zato što joj je bilo uskraćeno dojenje, neka zato što joj je
obrok pružao jedino zadovoljstvo u djetinjstvu. Mnogo je pokretaških snaga koje
stvaraju prekomjerno jedenje. Ono što je ključno zapamtiti jest da je
prekomjerno uzimanje hrane (poput kompulzivnog seksa) odušak za mnoge
vrste potreba. Hrana ublažuje boli koje nisu nužno vezane s uskratom hrane u
ranom djetinjstvu i zato je često potpuno beskorisno liječiti takve prehrambene
probleme. Osoba može odabrati hranu za ublažavanje boli, umjesto droge ili
alkohola, zbog supkulture u kojoj je odrasla. Ta je supkultura utjecala da više
pozornosti obrati na jelo, dok je, istodobno, alkohol strogo zabranjen. Neurotik
ima lažne želje. Ako se terapija bavi pseudoželjama, ona neće liječiti stvarne želje.
Primjerice, neka će žena tijekom primalne terapije ispričati kako je tijekom
posljednjega tjedna iznenada počela mnogo jesti. usnula je san: "Moja majka
lebdi na nebu s mesraskim nožem u ruci i sprema se zabiti ga u mene. Užasnuta
sam i pokušavam pobjeći. Pretvaram se da to nisam ja, nego neko ružno
čudovište, ali nema svrhe. Sprema se napasti me kad se budem budila." natjerao
sam je da potone u osjećaj iz sna dok ga priča, kao da joj se sve to upravo događa.
Ponovno je doživjela strah, a zatim je vidjela potpunu sliku. Majka je bila vrlo
posesivna prema ocu. Željela je biti slatka, mladolika i privlačna kako bi zadržala
očevu pažnju. Već u ranom djetinjstvu ta je pacijentica počela osjećati da majka
ne želi da ona bude lijepa i zgodna. Kako bi osujetila majčinu ljubomoru,
udebljala se i ostala takva veći dio života. Osjetila je majčino suparništvo i njezin
je primalni krik bio: "Nemoj se ljutiti, majko, neću ti uzeti tatu!", a to je izražavala
tako što je postala debela. Debljina i ružnoća bile su način na koji je negirala
strah od majke, a kada je tijekom terapije taj osjećaj zaprijetio da će izići van,
počela se opet prejedati kako bi ga spriječila. Najveća opasnost za njezin život bili
su dobar izgled i lijep stas. Bezobličnost je bila njezina obrana i nikakva druga
terapija ni dijetna prehrana nisu u život ove pretile osobe mogle unijeti znatnu
promjenu sve dok nije osjetila središnji osjećaj. Nakon što je proživjela taj
primalni doživljaj, sjetila se ranog djetinjstva kada je bila aktivna, živahna, čak
agresivna. Shvatila je da njzina majka uistinu nije željela da bude živa i da je
gotovo metodički iz nje istiskivala život. Pristala je na takav život pa je ubrzo, uz
pomoć hrane, počela potiskivati sve te osjećaje u sebi. Poslije primala bez
poteškoća je smršavjela.

260
Ovaj jedan primal pokazuje koliko problem debljine može biti složen. Neke se
žene boje biti privlačne jer bi ih to moglo dovesti do seksualne aktivnosti. Neke
jedu zato što im je hrana dostupna, a ljubav nije. Neki neurotici jedu kako bi se
obranili od osjećaja da ih nitko ne ispunajva. Zato ostaju "napunjeni" da se ne bi
osjećali neispunjenima. Budući da u ranom djetinjstvu nisu imali ono što im je
trebalo, zaključili su da žele hranu. Jedna je pacijentica ovako objasnila sovje
prejedanje: "Nikada nisam živjela u svome tijelu jer je u njemu bilo previše boli
zbog neispunjenja. Zato sam živjela u svojoj glavi i hranila tijelo kako bih utišala
tu nagrizajuću bol."

Prema dobro znanom aksiomu - u svakoj debeloj osobi krije se jedna mršava. To
je samo drugo način da kažemo da se unutar svake nestvarne osobe krije jedna
stvarna. Deble osoba svijetu doslovno predstavlja svoju nestvarnu fasadu -
svjedočanstvo nestvarnome ja koje nastoji zaštititi i izolirati stvarno ja. Otkrio
sam da što je tijelo normalnije, to će neurotik biti bliži svojoj stvarnosti i svojoj
boli. Zbog toga je kod osobe koja prekomjerno jede naša prva zadaća izgledniti je
i ukloniti njezinu nestvarnu fasadu. Tijekom toga razdoblja treba je nadzirati
gotovo jednako pozorno kao i ovisnika o drogi jer je ta debela fasada nužna u
njezinu psihofizičkom izgledu. takve su osobe sklone varati u bilo kojoj dijeti,
jednako kao što je ovisnik sklon ubrizgati drogu čim počnemo razarati njegov
obrambeni mehanizam.

osoba koja prekomjerno jede bit će u opasnosti sve dok ne osjeti većinu sojih
stvarnih potreba. Jedan mi je pacijent rekao: "Da mi se dogodi da smršavim, a
život mi ne postane bolji negoli je bio kada sam bio debeo, izgubio bih svaku
nadu. U debljini je bilo nade, nade da ću postati tanak. Osim toga, tako sam
mogao vjeorvati da je uzrok mojoj nepopularnosti moja debljina, a ne ja sam."

Nada sadržana u debljini drukčija je kod svake osobe. Jedna je mlada žena čekala
da se toliko udeblja da majka napokon shvati da s njom nešto nije u redu i ponudi
joj pomoć. Jedna je rekla da je hrana bila jedino čemu se mogla radovati. Za nju je
život izvan obroka bio potpuno isprazan.

Kompulzivna potreba za nečim nema mnogo veze sa samim objektom, što je u

ovome slučaju hrana. Rješavanje potreba iz djetinjstva jest jedini način da se
zaustavi proždrljivi tek.

U jednoj knjizi o pretilosti, koju je napisao jedan poznati liječnik, tvrdi se da

pacijente treba obrazovati za ispravnu prehranu. On ih potiče da nauče udio
kalorija u svakoj namirnici, a čak i tada, nastavlja on tužno, morat će se paziti do
kraja života. Mnogi moji pacijenti znaju napamet cijela poglavlja iz takvih knjiga,
mogu navesti količinu kalorija u namirnicama, ali će opet svake noći trčati do
hladnjaka, iako im je glava prepuna svih mogućih statističkih podataka. U biti,
brzina kojom prihvate svaku novu dijetu, taj poseban bezbolan način da izgube
kilograme, dokaz je postojanja njihove nestvarne nade.

Sve dok se osoba koja prekomjerno jede može pridržavati hrane i dijeta, ne mora
se suočiti sa stvarnim problemom. Zbog toga nijedan izoliran pristup pretilosti
ne može uspjeti. Oni koji mu pirlaze sa stajališta dijete, uz pomoć tableta,
injekcija i posebnih tehnika, bave se samo tijelom. Čisti psihološki pristup
zalutao je na suprotnu stranu.

261
Samo psihofizički pristup pretilosti može imati uspjeha na duge staze. U stvari,
jedan kolega koji radi s ekipom liječnika stručnjaka za dijete rekao mi je kako je
broj njegovih pacijenata koji se ponovno udebljaju poslije liječenja pretilosti
gotovo jednak postotku recidivista među ovisnicima o drogi.

DVADESETO POGLAVLJE

PSIHOZA - DROGA I ANTIDROGA

Moje iskustvo me dovelo do zaključka da latentni "psihotični proces" ne postoji.

Nema nikakve tajanstvene začudnosti pospremljene u ono što je Aldous Huxley
nazvao "Antipodi uma". Duboko unutar svakog neurotika nalazi se bolna
stvarnost - zdrav razum (kada se osjeti). Ludilo je, u ovome smislu, obrana od
razorne stvarnosti. Ljudi polude kako ne bi morali osjetiti svoju istinu. Ovo je
obrat u mnogim teorijama u psihologiji koje na čovjeka gledaju kao na
inherentno iracionalno biće nad kojim kontrolu ima društvo. Sva iracionalnost,
snovi, halucinacije, priviđanja i iluzije doimaju se kao štitovi koji nas čuvaju kako
bismo mogli funkcionirati.

Kada govorimo o težini psihoze, ako osobnost nije imala šest ili sedam godina da
očvrsne prije rascjepa, možemo očekivati da će osobnost ili ego biti slabi, što je
poznato i freudijancima. Ako roditelji djetetu i poslije toga razdoblja uskraćuju
potporu i ljubav, a ne daju mu oduška za bolne rane, ti dodatni napadi na već
oslabljeno ja imat će za posljedicu snažno nestvarno ja koje pokušava zaštititi
bespomoćno dijete. Nestvarno ja tada preuzima vodstvo štiteći dijete, ali ga
istodobno i tjera u psihozu. Nadmoć vidimo u vrlo potisnutih neurotika i
psihotika, takozvani ispuhani efekt. Oni su gotovo doslovno više mrtvi nego živi.

Psihoza, stoga, jest produbljenje neurotičnog rascijepa, stvaranje nove kakvoće

postojanja. Slikovit dokaz rascjepa jest paranoja, tijekom koje osoba ne može
više zadržati rasjed unutar sebe i nije kadra rabiti svoje tijelo kao obranu. Zato
projicira osjećaje izvan sebe, stavljajući svoje misli u tuđe glave ili umišljajući da
protiv nje kuju zavjeru ili kontroliraju njezine misli.

Iako se sadržaj paranoje razlikuje kod svakog pojedinca, proces ostaje isti -
zaštititi osobu od nepodnošljive boli. Primjerice, osoba koja ne može podnijeti
osjećaj strašne usamljenosti može izmisliti nekoga tko je uvijek promatra. Ono
što izmišljena osoba misli postaje simbol njezinih osjećaja. Primjerice,
paranoična osoba može vjerovati da konobarica o njoj misli nešto loše. U
djetinjstvu su možda roditelji uvijek mislili da je loša pa je naučila biti oprezna
kako bi se zaštitila od njihovih psihičkih udaraca. Taj je oprez narastao do točke
na kojoj ona očekuje povredu i onda gdje je doista nema. Zato sjećanje iz
prošlosti pridodano sadašnjosti daje njezinim sadašnjim reakcijama neobičnu
kakvoću. Ta neobična kakvoća jest nesposobnost razlikovanja prošlosti od
sadašnjosti, unutarnjeg od vanjskog.

Nije uistinu nevjerojatno očekivati povredu ako su vas u ranom djetinjstvu

neprestano zlostavljali. Paranoična osoba ne zna da reagira na sjećanja. Njezina

262
su privišđenja stvarna. Ona su potisnuta sjećanja projicirana na sivjet, ostvarena
bol. Hoće li vidjeti crve kako izlaze iz zida? Samo ako za nju imaju neko posebno
značenje.

Kakav god bio paranoični sadržaj, obično je riječ o tome da čovjek vidi ili čuje
nešto izvana što će umiriti bol iznutra. Bol mora biti vrlo snažna kako bi ga
prisilila da stvori tako veliku udaljenost između sebe i svojih osjećaja. Često će
paranoična priviđenja uključivati i eksplozivnu snagu - umislit će da netko ima
prekidač koji, kad je uključen, može doslovce raznijeti njegov um. Ali ta je snaga
možda snaga njegovih osjećaja smještenih izvan njega kako bi ga zaštitila od
unutarnje opasnosti.

Paranoična je osoba još uvijek na neki način povezana sa svojim osjećajima.

Njezina priviđenja imaju nekakav red, a to je u suprotnosti s jače
dezintegriranom vrstom psihotika koji ponekad pričaju besmislice i kao da
govore nerazumljivim jezikom.

Paranoična osoba, sve u svemu, još uvijek može povezivati. Može vam pričati o
cijeni rajčica ili navoditi rezultate utakmica. Njezina neobičnost pokazat će se
samo onda kada se dotakne područje prikrivenoga ja. U primalnom smislu, kada
se uključe stvarni osjećaji, nestvarni ih sustav mora brzo promijeniti u simbole.
Iako je paranoik možda proncljiv u svezi s rezultatima nogometnih utakmica,
jednostavan razgovor s prodavačem može ga učiniti tjeskobinim jer će umisliti
da prodavač sladoleda kuje zavjeru kako bi mu nanio bol. Razlog zbog kojega
paranoik često vidi tajne zavjere, a ne otvoreno neprijateljstvo jest taj što je riječ
o paraboli njegovih vlastitih tajnih i nepoznatih osjećaja. Projiciravši tajnu na
"van", može se usredotočiti na nešto čega se treba paziti. To je slično neurotiku,
osim što je njegov fokus straha, njegova fobija, malo očitija.

Kako bismo potpuno razumjeli halucinacije i priviđenja moramo razumjeti

dubinu primalnog straha, straha koji gotovo nikada ne vidimo budući da ga
većinu vremena držimo pod nadzorom. Većim ga dijelom nadziremo tako što ga
umatamo u ugodne misli.

Začudnost zamišljanja (priviđanja) ili percepcije (halucinacije) ovisit će o dubini

straha. Što je strah veći, to je razmišljanje kojim će ga prikriti izobličenije. Sve
dok je o osjećaju moguće razmišljati na neki način, mozak se može držati u redu i
pod nadzorom. Kada iz ovog ili onog razloga osoba ne može više uređivati ni
organizirati svoje osjećaje, bit će dovedena blizu svoga straha.

Bol bilo kojeg psihotika je neizmjerna zato što njegovo stvarno ja, jednako kao i
nestvarno, nije prihvaćeno. Osoba je u ranom djetinjstvu imala malo mogućnosti
za utočište, osim da se povuče u neurotika i psihotika, rekao bih da je neurotik
pronašao načina da mu bude ugodno u svijetu (njegova ga fasada spašava), dok
pshotiku ništa ne može biti ugodno jer ništa ne djeluje.

Kada osoba postane paranoična, njezino se nestvarno ja zbog stresa ne može

održati na okopu pa se "raspada na dijelove". To se događa kada um više ne može
zadržati osjećaje tijela. U tome se trenutku psiha rekonstituira na novoj
psihotičnoj razini. Jedan je pacijent to ovako objasnio: "Kada više ne možeš
održati neuroze na životu, postaješ lud".

263
Činjenica da paranoična osoba često priča sa samom sobom i odgovara na svoja
pitanja pokazuje da postoji rascjep o kojemu sam govorio, da jedno ja govori
drugome ja. Neurotična je osoba uglavnom kadra zadržati taj dijalog u svojoj
galvi. Psihotik nije. Jedan paranoični pacijent ovako je pričao o uvidu u taj proces:
"U ranom djetinjstvu prestao sam slušati roditeljske laži i čuo sam samo ono što
sam želio čuti. Moj se sluh prema vanjskim stvarima počeo doslovno gasiti, toliko
da sam mislio da ću oglušiti. Ubrzo sam čuo samo vlastitu izmišljotinu - glasove.
Proslije primala sluh mi se opet otvorio. Otkrio sam da više ne mogu slušati
onako kako je sve bilo postavljeno u djetinjstvu, nego samo onako kako sam
morao izmišljati."

Dijalektika paranoje, kao i bilo kakva nestvarna ponašanja, jest u tome da osoba,
što se više priblići bolnoj istini, to dalje mora pobjeći. Zato ima različitih
udaljenosti od stvarnosti. U rasponu od pogrešnog tumačenja onoga što vidi do
viđenja onoga što ni ne postoji. Prema primalnom shvaćanju, što je osoba bliže
svojim osjećajima, to će biti bliže izvanjskoj stvarnosti i to će oštrije promatrati
druge ljude i društvene pojave. Što je unutarnja stvarnost više zapriječena, to je
društvena percepcija iskrivljenija. Zato paranoična osoba u očajničkom bijegu od
svoje isitne mora mijenjati sovju izvanjsku stvarnost na često bizaran način.

Istinski kontakt sa stvarnošću uvijek je unutarnji proces, postavljene su obrane

od unutarnjeg svijeta, a ne od vanjskog. shizofrenik se ne bojih drugih ljudi, nego
drugi ljudi pokreću njegove strahove od njegovih osjećaja. Pacijenti su jedan za
drugim poslije primala dodirivali svoje lice ili, primjerice, komade namještaja i
pritom su svi govorili da im se čini kao da su prvi put dodirnuli i osjetili stvarnost
(izvan stvarnosti).

Paranoične nam projekcije daju naznaku onoga što leži u primalnom bazenu. Ali,
po mojoj procjeni, analizirati te simboličke projekcije, ući u sustav priviđenja,
pretvarati se s pacijentom ili ga pokušati nagovoriti da se riješi svojih nestvarnih
paranoičnih umišljanja ne služi nikakvoj korisnoj svrsi. Paranoičnu osobu, kao i
bilo koju drugu bolesnu osobu, ne možemo nagovoriti da iziđe iz svoje boli.

Sve dok dijagnostičke kategorije za psihotike (katatonik, shizofrenik, manično-

depresivan i paranoik) bitno ne utječu na vrstu liječenja koju primaju, ta je
dijagnoza uvelike nevažna. Ako osoba može ostvariti međuosobne kontakte,
vjerojatno ju je moguće i liječiti.

Okosnica je koncept po kojemu su neuroze i psihoze obrane. Kritična se točka

javlja kada osjećaji porastu, a osoba ih može osjećati ili negirati i tijekom toga
proces postati mentalno bolesna.

Malo dijete negira svoje osjećaje, svoje stvarno ja, i postaje netko drugi, ono što
njegovi roditelji očekuju od njega da bude. Njegova neuroza je obrana. I odrasla
osoba koja negira svoje primalne osjećaje može se slomiti i postati netko drugi.
Samo će taj drugi biti u potpunom raskoraku sa stvarnošću - Napoleon, Mussolini
ili papa. Živčani je slom analogan primalu bez primalnog terapeuta. Osoba
počinje osjećati primalne osjećaje i užasnuta bježi u nestvarnu mentalnu enklavu.
Primal je to isto slamanje obrambenog sustava u osjećaje.

264
Kad bi malo dijete imalo nekoga kome bi se moglo uteći sa svojim primalnim
osječajima, nekoga tko bi mu pomogao razumjeti što osjeća i nekoga tko bi mu
pružio potporu, možda se ne bi rascijepilo ni postalo nešto što nije. Jednako tako,
kada odrasla osoba ima u blizini nekoga tko će joj pomoći osjetiti i razumjeti
svoje osjećaje i pružiti joj potporu kroz proces osjećanja, tada se neće dogoditi
mentalni rascjep koji će prijeći u psihozu. Može se slomiti samo u samoga sebe,
što znači zdravlje, a ne bolest.

Navodim izvješće s liječenja jedne psihotične žene koja ima trideset pet godina i
koja je prethodno imala priviđenja i halucinacije - čula bi glas kako joj govori i
upravlja njezinim životom. Do trenutka pisanja ove knjige imala je više od
šezdeset primala (konvulzije, padanje s kauča, skrivanje pod stolom) tijekom
dvanaest mjeseci i, prema svim naznakama, nema dokaza da se psihoza vraća.
Njezini su snovi stvarni i više ne čuje glasove koje je godinama slušala.

Ta je žena imala život koji nije moguće ni opisati. Kada je imala tri i pol godine,
okrutno ju je silovao i gotovo umorio njezin pijani i sadistički otac. Njezin je
rascjep vjerojatno započeo s tim silovanjem, a to joj se sjećanje vratilo tek poslije
dvadesetak primala. Nakon što se počela prisjećati, u svakom je sljedećem
primalu mogla ponovno proživjeti samo dio te traume. Trebalo joj je još dvadeset
primala da uspije integrirati taj jedan razoran doživljaj.

U dobi od tri i pol godine, kada se rascijepila, u njoj su nastale dvije osobnosti.
Svake sljedeće godine njome je sve više upravljao glas koji joj je govorio kako da
se ponaša. Bio je to glas stvarnog ja, koje ju je održavalo na životu. "Ona me
izvukla", rekla je kasnije. Ovako pripovijeda o svome rascijepljenom ja:

"Jesam li bila luda kada sam čula moje odvojeno ja kako pjeva kao Indijanac u
šumi? Jesam li bila luda što sam mislila da mi govori kako se valja ponašati i što
treba vidjeti, a što ne? Valjda je odgovor potvrdan. Nikada nisam mogla vidjeti
stvarni svijet oko sebe jer sam živjela u boli. Bježala sam od svih situacija koje su
bile imalo strašne, od straha da će mi vratiti sve one strave i užas iz djetinjstva.
Mislim da sam živjela u ludilu jer ga nisam mogla osjetiti. Nikada se nisam
usudila shvatiti niti se prisjetiti što se dogodilo. Iz straha da ću samu sebe uništiti,
morala sam svoje osjećaje straha projicirati van, u svijet - na druge ljude.

Mislim da je moje ludilo prouzročilo previše boli, dok je ispod njega bila stvarna
bol koju nisam mogla podnijeti. Sada znam da sam potisnula sve osjećaje kako
bih izbjegla mogućnost da me dovedu do boli. Možda je razlika između mene i
drugih ljudi bila u tome što sam svoje osjećaje vidjela u svima oko sebe, dok su
oni samo izražavali svoje osjećaje. Budući da je sve oko mene, dok sam odrastala,
bilo ludilo, jesam li bila luda što sam odbijala vidjeti stvari onakvima kakve jesu?
Može li se želju za preživljavanjem na bilo koji način nazvati ludilom, kad ona
znači umrijeti iznutra kako bi jedan dio tebe mogao živjeti? Da sam osjetila
stravu u kojoj sam živjela, nezaštićenu nekim izmišljenim svijetom, shvaćajući da
nema nikoga tko bi me čuo ili mi rekao istinu, mislim da nikada ne bih iz nje
izišla."

Jasno je da je njezino ludilo bilo obrana od zdrava razuma. Bilo je preteško živjeti
s majkom koja ju je držala uz sadističkog i poludjelog oca, s mislima, još u ranom
djetinjstvu, o tome da majci nije stalo do nje, s majkom koja nije brinula o njoj ni

265
kad je bila bolesna, koja je možda čak željela da umre. Nigdje nije mogla naći
utočište. Kasnije mi je rekla:

"Ono što je bilo nepodnošljivo jest spoznaja da su me potpuno prezirali iako za to

nije bilo nikakva razloga, osim što sam bila živa i u njihovoj kući. Trudila sam se
biti dobra, tiha i poslušna, misleći cijelo vrijeme da sa mnom sigurno nešto nije u
redu kad se prema meni ponašaju s toliko prijezira. Kada sam bila mala, nisam
shvaćala da su oni doista ludi. I dalje sam anastojala biti dobra kako bih
razumjela majčinu mržnju prema meni. Mislila sam da me drži uz oca zato što
sam zločesta, da sam možda ja prouzročila to što mi je učinio."

Osjećaj stvarnosti njezine nestvarnosti (psihoze) bio je početak kraja boli. Još kao
mlada djevojka patila je od tutnjave u glavi, a tijekom kasnijih primala shvatila je
da je tutnjava posljedica svih krikova koje je zatomila od djetinjstva.

Prema kraju terapije napisala je: "Mislim da je čudo što sam preživjela i što sam
još živa. Ulazim u onaj stupanj čovječnosti koji drugi vjerojatno imaju cijeloga
života. Moja je cjelovitost krhka, ali je mogu osjetiti. Jako se bojim ponovnog
rascjepa."

Govorila je o svome odvojenom ja:

"Vidjela sam i čula svoje odvojeno ja, odvojeno zato što mu nikada nije bilo
dopušteno da se izrazi. Privlačilo me slijediti ga i slušati, bojala sam se napustiti
taj svijet kako bih ušla u onaj drugi, za koji sam mislila da je lud. Ono mi je
govorilo o pravoj ljepoti, o pravoj boji i zvuku. Reklo mi je da je razlog
jednoličnosti i potrazi za iluzijom to što ga nisam slijedila. Reklo mi je da ne
mrzim nikoga jer mržnja nije nikada stvarna, stvaran je samo strah od povrede.
Bio je to strah i iščekivanje boli.

Reklo mi je da je stvarnost ljubav jer samo u stvarnosti postoji istinsko

razumijevanje i prihvaćanje sebe i drugih. Rekao mi je da sam ljudsko biće i da je
to sve što ću ikada biti. Sada mu vjerujem. Sada se bojim nestvarnih ljudi jer
često rabe jedni druge da bi provocirali, ublažili ili odbacili osjećaj nevoljenja.
Možda bi me konvencionalna terapija pokušala natjerati da vidim te osjećaje na
neki izmišljen način. Ali to ne bi uspjelo jer sada znam da potrebe treba osjetiti
prije no što je moguće suočiti se s činjenicom da nisu ispunjene."

Tijekom primala ta se žena osjećala "ludom" i imala je priviđenja kad god se

primaknula osjećaju da je majka nikada nije voljela niti će ju ikada voljeti niti će
ikada imati tolerantna oca koji će razgovarati s njom i slušati njezine probleme
niti će ju ikada maziti i uspavljivati, što god ona učinila. Cilj je bio pomoći joj da
osjeti ono što ju je rascijepilo, ući u tu odaju strave od koje je godinama bježala i
sići u najbolniju agoniju koju je moguće zamisliti kako bi ponovno postala
cjelovita. Ulazak je moguće ostvariti samo vrlo malim koracima kako bi se tijelo
moglo priviknuti jer u protivnom ne bi bilo moguće osjetiti taj osjećaj. Strah i bol
će se udružiti kako bi skrenuli osjećaj s puta i održali rascjep.

iz toga je moguće vidjeti da je, po primalnoj terapiji, proces poništavanja psihoze

sličan primalnom liječenju neuroze. Psihotik se, ipak, razlikuje od neurotika po
strahovito velikoj količini boli koja leži u njemu i po krhkosti stvarnoga ja.

266
Zbog te goleme boli količina vremena potrebna za liječenje psihotika može biti
dvostruko ili trostuko veća od one za neurotika. Osim toga, za vrijeme liječenja
potrebno je pripaziti i na njegovu okolinu kako bismo bili sigurni da ona nije
izvor stresa. Naše dosadašnje iskustvo upućuje na oprezni optimizam u svezi s
mogućim oporavkom budući da je liječenje neurotika i psihotika slično - pacijent
treba proživjeti osjećaje koji su prouzročili rascjep tako da više ne treba
stvarnost činiti nestvarnom kako bi funkcionirao. Još ću jednom citirati svoju
pacijenticu, koja je prije terapije bila psihotična:

"Još uvijek mnogo toga ne znam, oblikovana sam u ropstvu, iako moji osjećaji
ispisuju istinu. Ispod moje psihoze je praznina nade da me nisu voljeli i
strahovite samoće. Ako neka poremećena osoba može osjetiti te osjećaje, iz
njezina će se tijela izviti krikovi, kao što su se oteli i iz mog tijela. Večeras,
osjećajući u tami tišinu samoće, osjećala sam da u svakom činu, u svakom zvuku i
u svemu što vidim postajem jedinstveno ljudsko biće. Svijet postaje prekrasan jer
ja postajem ono što ljudi misle da Bog jest - ljubav bez boli, nepromijenjena.

U Psalmima ima stih 'Pa da mi je i dolinom smrti proći, ja se ne bojim jer Ti si sa

mnom', a ja zanm da je ta dolina mjesto gdje sam prije mnogo vremena započela,
gdje me netko, vjerujem, volio - Bog me je volio, iako sam osjetila da je On u
mome umu. Osjećam kako sviće nova stvarnost."

DVADESET PRVO POGLAVLJE

ZAKLJUČCI

Kako mi je bilo strašno shvatiti da jezik mojih osjećaja i jezik moga intelekta
govore isto na različit način. Kakav začudan primjer podjele uma i tijela, osjećaja i
misli. Nisi kadar shvatiti jer ne možeš osjetiti. Nisi kadar osjećati jer ne razumiješ -
to je strah od nepoznatog.

BARBARA, pacijentica

Primalna terapija u osnovici jest dijalektički proces kroz koji osoba sazrijeva
kada osjeti svoje potrebe iz djetinjstva, postaje topla kada osjeti svoju hladnoću,
odnosno, jaka kada osjeća svoju slabost. To je proces kroz koji se, osjetivši
prošlost, vraća potpuno u sadašnjost i, osjetivši smrt nestvarnoga sustava, vraća
u život. taj je proces obrnut od neuroze, u kojoj se osoba boji, a pravi se hrabra,
osjeća se malom, a ponaša se kao velika, i neprestano projicira prošlost u
sadašnjost.

Vjerujem da je primalna terapija uspješna zato što pacijent nepokon ima priliku
osjetiti ono što je u životu na bezbroj načina samo glumio. Ne mora se više
pretvarati da je odrastao i da je pod kontrolom, može biti ono što mu nikada nisu
dopustili da bude i može reći ono što se nikada nije usudio izgovoriti. Tvrdim da
negiranje osjećaja jest bolest, a lijek je osjeanje.

Nestvarni je sustav bio nužan u ranom djetinjstvu, ali nas kasnije u životu guši i
izobličuje. Nestvarni sustav neće dopustiti odmora ni sna bez straha i napetosti.
Upravo ga je zato potrebno kljukati sredstvima za smirenje kako bi se spriječilo

267
da u trenutku nepažnje iz njega prodru krikovi. Nestvarni sustav trpa u stvarni
saustav hranu koju taj sustav ne želi niti može probaviti. On razvlači stvarni
sustav u beskrajnom ciklusu posla i projekata. U biti, on doslovno ubija osobu. U
međuvremenu, on obično dobro obavlja svoj posao. Bol drži podalje, omatajući
osjetilno ja u štit kako ne bi moglo osjećati. Život je samo proces prolaska kroz
događaje do smrti. Uza sve to, uvijek je prisutan osjećaj razarajućeg očaja da
vrijeme istječe, a osoba još nije ni počela živjeti.

Sve dok omogućujemo preživljavanje bilo kojeg dijela nestvarnoga sustava, on će

zadržavati svoju snagu i potiskivati stvarni sustav. Taj je sustav cjelovit u punom
smislu te riječi, a to ističem zato što se mnoge ozbiljne terapije bave samo
dijelovima neuroza, vjerujući da su one zasebne cjeline, nepovezane sa sustavom.
Stoga postoje klinike za pušače i alkoholičare, posebne bolnice za ovisnike o
drogi, farme za mršavljenje, hipnoze straha, uvjetovanje simptoma uz pomoć
šoka ili nagrade, meditacije i terapija dodirom.

Primalna teorija tvrdi da cijeli nestvarni sustav treba iskorijeniti. Ako se to ne

učini, u klinici za pomoć roditeljima naći ćemo oca kojega njegov delikventni sin
preklinje da se popravi, da provodi više vremena s njim i da ga prestane
kritizirati i - on će to i učiniti. To će potrajati možda šest mjeseci, a onda će se
ponovno vratiti u svoju neurozu. Ili će pacijent u klinici za mršavljenje smršavjeti
mnogo kilograma, a onda će, za samo nekoliko mjeseci, isto toliko kilograma
udebljati. Neurotici ponekad mogu preurediti svoju fasadu (kod pretilih to ima i
doslovan smisao) na neko vrijeme, ali će neuroza na duge staze ipak pobijediti.

Primalna se terapij svodi na osjećanje. Ne bavimo se, pritom, samo sadašnjim

osjećajima, nego onima iz djetinjstva, koji nam priječe da osejćamo sadašnjost. U
potrazi samo za osjećanjem osjećaja, a to je ono što je neurotik ostavio za sobom
i što se njeogvu životu nameće svakoga dana. To je osjećaj koji govori: "Tata, budi
dobar. Mama, trebam te."

Primalni osjećaji postaju nadređeni dnevnom životu i stvaraju uznemirenost. Ti

osjećaji stvaraju loše snove, nagone ljude na nepromišljene brakove (ženimo se
borbom) ili stvaraju nastrane nagone. Te osjećaje ne može taknuti ni šezdeset ni
sedamdeset godina životnog iskustva. Lijek se svodi na osjećanje tih osjećaja.

Zanimljivo je proturječje da neurotik zarobljen u prošlosti zapravo ni nema

prošlosti. Od nje ga je odsjekla primalna bol. Stoga on mora neprestano, dan za
danom, glumiti svoju prošlost. Zbog toga se tijekom života neće znatno
promijeniti. On je u četrdesetoj gotovo jednak onome djetetu od dvanaest godina
koje luta u svojoj borbi, izvodi neurotične obrede i svakom riječju izgovara svoju
neurozu, pronalazeći uvijek iznova nove izvore borbe koji bi mu pomogli da
ponovno stvori obiteljsku istuaciju iz ranog djetinjstva.

Normalna osoba ima prošlost i kontinuitet svoje osobnosti koji nije prekinula bol.
Ona sebe posjeduje potpuno. Budući da neurotika njegova prošlost zavlači,
njegov mentalni i fizički razvoj često zaostaje. Tijelo i um se ne razvijaju
prirodnim tijekom, pa u neurotika uočavamo zakašnjeli fizički rast. jednom kada
zaostatke uklonimo, uočavamo i takve stvari kao što je prva brada u odrasla
muškarca, stvarno seksualno funkcioniranje i sve nepobitne dokaze potpune
psihofizičke promjene kojima sam svjedočio i koje sam opisao. Brojne psihološke

268
teorija raspravljaju o osobnom rastu, no pitam se znače li one uistinu rast cijele
osobe.

Drastičan pad krvnog tlaka, promjene tjelesne temperature u stanju mirovanja i

smanjenje pulsa uvjerili su me da će osobe koje su s uspjehom prošle primalnu
terapiju imati zdraviji život, ali i uživati u duljem životu. Ako izuzmemo sve
druge razloge da postanemo stvarni, ostaje nam onaj da nestvarnost ubija. Ona
doslovno cijepa tijelo na dva dijela, potiskuje jedne hormone, a prekomjerno
stimulira druge, tjera mozak na pojačan rad i drži tijelo u stalnom pokretu.

Biti stvaran znači biti opušten, bez depresija, fobija ili tjeskoba. Kronična
napetost nestaje, a s njom i droga, alkohol, prejedanje, pušenje i prekomjeran rad.
Biti stvaran znači da više nemate potrebe za simboličkim ponašanjem.

Biti stvaran znači biti sposoban stvarati bez uobičajenih blokada koje muče
tolike, inače kreativne, osobe. To znači imati odnose u kojima nitko nikoga neće
iskorištavati, tako da kalup može biti uništen, a onda na Zemlji možemo stvarati
nova ljudska bića, koja istinski mogu biti zadovoljna. Biti stvaran znači imati sve
svoje potrebe zadovoljene i biti sposoban zadovoljiti ptorebe drugih. Potreba je
temeljna. Djeca imaju potrebe. Ono s čim se djeca tako rano u životu mogu
povezati jest potreba. Potrebu je moguće skrenuti, potisnuti, ismijati i zanemariti,
ali to svejedno neće biti od koristi jer ju neće nimalo promijeniti. Tako se
frustrirana temeljna potreba kasnije može pretvoriti u potrebu za pićem, seksom
ili hranom iako je stvarna potreba još uvijek prisutna i pretvara nadomjesne
potrebe u kompulzivne i nametnute. O tome je riječ u primalnoj terapiji - treba
osjetiti potrebu

Mogli bismo misliti da u normalnom društvu, u kojemu su stvarne potrebe

prepoznate i ispunjene, nema mnogo iracionalnog ponašanja s kojim se treba
boriti. U takvom normalnom društvu ne bi bilo potrebno imati ni mnogo pravila
(morati) jer bi normalni ljudi razumjeli potrebu da uspore ili da se zaustave na
raskrižju i ne bi imali potrebe opasno voziti. Poštivali bi prava drugih i ne bi bili
zainteresirani ugnjetavati druge ljude.

Potiskivanje osjećaja i potreba zahtijeva mnogo kontrole. Ako se stvarnom

sustavu ne može vjerovati, svki dio ponašanja treba provjeriti i ispitati, a na kraju
i kontrolirati. Kontrola je potrebna kako bi zadržavala stvarni sustav. Ali bolest
mora imati svoje simptome. Zato kontrola na različitim mjestima znači i različite
simptome na različitim mjestima. Potpuna kontrola uzrokuje nakupljanje
pritiska iznutra sve dok se sustav ne slomi ili ne eksplodira.

U nestvarnom će društvu one koji pokazuju najmanje osjećaja držati uzorima, a

one koji pokazuju mnogo osjećaja često nazivati "histeričnima" i previše
emotivnima. A to je potpuno izokrenuto. U nestvarnom je društvu nepostojanje
strasti bezopasno, a strast je sumnjiva. To je u našem društvu toliko uzelo maha
da i liječnike, psihologe i psihijatre uče da ne pokazuju nikakve osjećaje. Od njih
su stvorili bezizražajne odraze osjećaja, umjesto dinamične opskrbljivače
osjećajima. Dijete koje su podigli bezizražajni i hladni roditelji, lakonski filmski
junaci, učitelji i profesori koji su često sama srž bezozjećajnosti, na kraju dolazi
po pomoć k neosjetljivu terapeutu.

269
Primalna terapija pokušava istaknuti da reformatorske mjere konvencionalne
terapije samo pomažu preusmjeriti fasadu, a neurozu ostavljaju netaknutu. Ja bih
rekao da naporne i dugotrajne terapije uvidom održavaju osobu u postupku ili,
preciznije, u borbi ozdravljenja, a da osoba zapravo nikada uistinu ne ozdravi.

Tvrdim da je konvencionalna terapija bila prihvatljiva intelektualcima srednjega

sloja jer je, prije svega, bila uljudan pristup koji je mogao potaknuti osjećaje bez
zadiranja u osnovnu strukturu. Prečesto je terapeutski proces, koji se uglavnom
bavio objašnjavanjem, nenamjerno pogoršao intelektualnu bolest objašnjavanja i
razumijevanja.

Metoda konvencionalne psihoterapije podrazumijeva da počinjemo shvaćati

svoje nesvjesne osjećaje i potrebe te da se mijanjamo kada ih osvijestimo.
Primalno je stajalište da je svjesnost rezultat osjećaja, da upoznavanje s
potrebama ne rješava ništa. To je stoga što potrebe (i njihovi zanijekani izrazi, i
verbalni i fizički, ostaju potrebe dok se ne riješe) ne počivaju u zatvorenoj
kapsuli u mozgu. Potrebno ih je osjetiti na razini cijeloga organizma jer pogrebe
prožimaju cijelo tijelo. Kada to ne bi bilo tako, ne bi bilo ni ppsihosomatskih
simptoma. Ako je istina da je napetost nepovezana primalna potreba i ako je
istina da se napetost pronalazi u cijelom sustavu, jasno je da potreba jest potreba
cijeloga sustava. Drugim riječima, zaključili bismo da potrebe počivaju samo u
jednom pretincu mozga i da ćemo jednostavnim osvješćivanjem nesvjesnoga
riješiti probelm. Štoviše, potrebe se moraju proživjeti na cjelovit tjelesni način,
ali ih treba i ponovno proživjeti onakve kakve su bile. Razlog zbog kojega se
odrasli primalni pacijent može napokon riješiti svojih potreba je taj što su se one
dogodile u djetinjstvu i jednom kada su riješene, više nisu potrebe odrasle osobe.
jedan je pacijent bio dobar mamin sin u ranom djetinjstvu tako što se nikada nije
pomokrio u gaće. Kao odrasla osoba rijetko je mokrio. Tijekom terapije počeo je
mokriti gotovo svakih sat vremena kako bi ponovno proživio trenutke iz
najranijeg djetinjstva kada je imao potrebu mokriti, ali ju je stalno zadržavao
kako bi ga voljeli. Kada je tu potrebu ponovno proživio zauvijek je nestala.

Iako u današnjem svijetu ima mnogo neobjašnjivih tragedija, čini se da nismo

uvijek potpuno svjesni o čemu je riječ. Možda zbog naše neuroze možemo
dopustiti da se takve opačine događaju, budući da se svatko od nas luđački
koprca bježeći od vlastitih užasa. Zbog toga neurotični roditelji ne mogu pojmiti
užas onoga što čine svojoj djeci, a u tome leži i razlog zašto ne mogu shvatiti da
polako ubijaju ljudsko biće. Oni to ljudsko biće ne vide. Društvena posljedica
masovnog mehanizma negiranja slična je onome što se događa unutar osobe -
ponašanje postje posljedica držanja koraka sa stvarnošću. Upravo to omogućuje
da nam ispiru mozak - da vidimo i čujemo samo ono što nam smanjuje bol i što
naša tijela lišava osjećaja.

Kada nestvarni sustav ne može ispuniti potrebe, umjesto njih mora ponuditi
nadu i borbu. Tako će ljudi biti spremni odreći se stvarnih potreba kako bi
progonili simboličke vrijednosti - moć, prestiž, status i uspjeh. Ali simboličko
ispunjenje ne može biti dostatno jer potreba ne nestaje.

Mnogi su psiholozi i psihijatri napustili doktrinarne škole psihoterapije i više se

ne žele svrstavati među freudijance ili jungovce, nego im je draži ekelektični
pristup. Čini se da ne razumiju da eklektizam može biti obrnuti solipsizam, u
270
kojemu bilo što može biti istinito samo zato što nije ništa. Eklekticizam je, rekao
bih, obrana od vjerovanja u jednu stvarnost.

On hrani priviđenje da smo otvoreni za sve pristupe. Mislim da se u psihologiji

dogodilo to da se odvojila od osjećaja pojedinih pacijenata i isplela hipoteze o
nekom ponašanju, utemeljene na istraživanjima na životinjama ili na teorijama
postavljenim prije više destljeća. Te su se teoretske apstrakcije pokazale samo
malo bolje u objašnjavanju i predviđanju psiholoških proces od pacijentova
shvaćanja vlastitog ponašanja.

Moćda ne bismo smjeli očekivati da su psiholozi drukčiji od drugih ljudi. Teorije

koje usvajaju samo su sofisticiranija shvaćanja o čovjeku i njegovu svijetu. Te se
ideje moraju uklopiti u zamisli drugih psihologa, tj. moraju pomoći poboljšati
obrambeni sustav i ostati bol (istina). Dakle, osim ako je psiholog sam bez obrane,
malo je vjerojatno da će prihvatiti pristup koji se temelji na nedostatku
obrambenog mehanizma i na otvaranju osobe prema totalnoj boli. Pokušati
nagovoriti psihologa s dobro razvijenim obrambenim mehanizmom da prihvati
novi sustav ideja o ljudima bilo bi kao da pokušamo nagovoriti pacijenta da
napusti svoje nestvarne zamisli i da iziđe iz svoje boli.

Psihoterapija se uglavnom sve do sada bavila interpretacijom. To nam govori da

su psiholozi pripadnici nekog posebnog društva čuvara istine o ljudskom životu.
Ne samo da mislim da takva univerzalna istina ne postoji, nego mislim i da ne
postoje posebne istine koje jedna osoba može udijeliti drugoj. Psihološke
probleme, po mojoj procjeni, moguće je riješiti samo iznutra prema van, a ne
izvana prema unutra. Nitko ne može drugome reći koji je smisao njegovih djela.
Stoga terapije konfrontacija i sukoba, po tome pitanju, ne mogu imati uspjeha.

A kada je pacijent sposoban osjećati, uvjeren sam da će svi grafovi, testovi,

dijagrami i shematski prikazi koje smo izradili kako bismo razumjeli ljudsko
ponašanje biti nepotrebni jer su oni sami tek simboli simboličkog ljudskog
ponašanja. Predlažem da izbjegavamo analizirati i liječiti ono što je nestvarno i
da se izravno okomimo na ono što je stvarno.

Mislim da je žalosno što su psiholozi proveli toliko mnogo vremena

usavršavajući opise ljudskog ponašanja (igre i pothvati) u uvjerenju da će takvo
usavršavanje dovesti do odgovora o ljudskom ponašanju. Ali opisi nisu dogovori.
Oni ne objašnjavaju razloge, bez obzira na to koliko su iscrpni. Oni nas ne dovode
ni korak bliže odgovoru. Sada kada je čitatelj dospio ovako daleko, može se pitati
tko bi to mogao ispravno provesti primalnu terapiju. Iskustvo u obučavanju
psihologa na Primalnom insitututu govori nam da primalnu terapiju može
prakticirati samo ona osoba koja je i sama prošla terapiju. Prvi razlog je taj što
najbolji način da se razumiju tehnike i njihovo djelovanje jest upravo
proživljavanje cijeloga procesa. Drugo, i još važnije, ako osoba želi obavljati
učinkovit posao s pacijentom, ne smije u sebi imati blokiranu veliku bol. Osoba
koja nije psihološki zdrava može prekomjerno kontrolirati i skretati pacijenta s
puta prema mjestu njegove boli. Ako potiskuje vlastitu bol, možda će se povući
upravo u trenutku kada je pacijenta potrebno pogurati do ruba primala.
Neurotični primalni terapeut koji glumi "profesionalca" može pacijenta obasuti
uvidima ili tehničkim pojmovima. Ako želi da ga vole, možda neće biti kadar
napasti pacijentov obrambeni sustav. Što god radio, terapeut ne smije lišavati
271
pacijenta njegovih osjećaja, a lako je upasti u tu zamku. Sjećam se svojih ranih
iskustava s primalima, kada sam jednom mladiću koji se želio na svoj tragični
život rekao: "Gledajte, samo vam je dvadeset godina. Cijeli je život pred vama."
Lišio sam ga osjećaja tragedije njegovih dvadeset godina.

Primalni terapeut ne smije imati obrambenih mehanizama. On će omogućiti da iz

njegova pacijenta provali jezovita bol. Ako se terapeut brani, mogao bi
automatski biti u iskušenju smiriti i utješiti pacijenta kada je potrebno učiniti
upravo suprotno. Ne vjerujem da pacijenti u bilo kom slučaju uistinu žele utjehu.
Oni trebaju nekoga tko će im dopustiti da budu ono što jesu, čak i kada to znači
da im treba dopustiti da budu jadni!

Nestvarni će terapeut nenamjerno natjerati pacijenta da prihvati svoju

nestvarnost. Njegov prestiž i položaj jesu stvarnost za pacijenta. Čak i ako
mjesecima jedva prozbori koju riječ sa svojim pacijentom, pacijent njegovu
nedokučivost prihvaća kao nešto uobičajeno. Ako je terapeut hladan i distanciran,
pacijent se bori da dobije toplinu, ako je intelektualno dominantniji, postoji
implicitno očekivanje da pacijent mora odati poštovanje tome intelektu. Pacijent
se ne bi trebao ponašati ni na koji poseban način sa svojim terapeutom i nikada
ne bi smio osjetiti da mora zadovoljiti neke terapeutove potrebe, svjesno ili
nesvjesno.

Što je s profesionalnim kvalifikacijama primalnog terapeuta? Mora znati nešto o

fiziologiji i neurologiji kako ne bi liječio organsku moždanu bolest kao psihološku
bolest. Mora shvaćati da ne spekulira apstraktno o tome što se događa unutar
osobe, nego da bude dostatno otvoren kako bi omogućio da pacijent njemu kaže
što je stvarno.

Mora biti i osjetljiv i perceptivan. To, naravno, znači da je osjetio sve svoje boli.
To će mu automatski omogućiti da razumije druge. Osjetivši ritam svoga života,
moći će osjetiti rascijepljenost drugih ljudi. Osjećat će i stoga znati ako netko
drugi ne osejća. Ukratko, imat će u sebi kvalitete koje mnogi od nas ostavljamo za
sobom u prvim godinama života - izravnost, otvorenost, nježnost i toplinu.

Ne vjerujem da neurotik (osoba koja ne osjeća), bez obzira na to koliko teorije

zna, može iskreno pomoći neurotičnom pacijentu. On ne može znati kada
pacijent blokira osjećaj ili ga simbolizira, ali i sam (terapeut) blokira osjećaj. Biti
neurotičan znači ne živjeti u stvarnosti. Primalni terapeut mora biti uza svog
pacijenta svakoga trenutka. On mora osjetiti kada se osjećaj počinje javljati i
znati kako mu pomoći da iziđe. A to neće moći učiniti ako za taj osjećaj ispreda
složena objašnjenja.

Koliko je terapeut nestvaran može odrediti koliko će pacijent postati stvaran, na

jednak način na koji roditeljska nestvarnost uvelike određuje koliko će dijete
izrasti u stvarnu osobu. Nije važno samo ono što terapeut čini, nego i ono što on
jest!

Postoje osobite primalne tehnike, ali su one u rukama neurotika beskorisne, čak i
ako razumije fiziologiju, sociologiju i psihološke teorije. Primalni se terapeut ne
bavi "analitičkim" pacijentom, koji ima poremećaj superega, ni
"egzistencijalističkim" pacijentom, koji proživljava žviotnu krizu. On se, ukratko,

272
ne bavi kategorijama ni teorijskim tipovima. Znamo da se pacijent, kada dođe na
terapiju, obično ponaša nestvarno. Nemamo potrebu klasificirati ta ponašanja
niti ih pretvarati u nešto drugo, primjerice, u loše psihoseksualno
poistovjećivanje. Primalni terapeut ne liječi kompulzivnu ni histeričnu osobu. On
liječi osobu koja prikriva svoje osjećaje na specifičan način. On ne progoni masku,
osim kao usputni čimbenik. Njega se tiče samo stvarnost koja leži ispod maske.

Poteškoća na koju nailazimo kod neurotičnog pacijenta jest u tome da je cijeli

život proveo radeći nestvarne stvari pa je sklon, prema istom eključu, odabrati i
terapeuta. On će istražiti psudopsihoterapiju i pseudopsihoterapeuta kako bi
prošao kroz proces ozdravljenja bez boli, iako duboko u sebi zna da je bol
potrebna kako bi doista ozdravio. Terapija je vrlo često kao i sve u njegovu
životu - simbol stvarnoga, ali ne i uistinu stvarna. Možda će ići na tečaj analize
snova ili na specijalnu grupnu terapiju koju vodi laik. Mnogo je neurotika koji su
stalno u nekoj žurbi i koji su skloni "brzim" terapijama - vikend seminaraima,
šestotjednoj obuci osjetilnosti ili programa samosvijesti. Mnogi od tih programa
imaju cilj stvoriti nove osobe od neurotika, dok je problem, po mome mišljenju,
promijeniti ih u ono što jesu.

Odvajanje ulaza u terapeutsku ordinaciju od izlaza naslijeđe je ranih dana

psihoanalize. Možda činjenica da pacijenti ne vide jedni druge, kao i nepostojanje
sata u ordinaciji, nastoji od terapije napraviti zastrašujuću predstavu, stvarajući
tako u pacijenta osjećaj da u emocionalnoj bolesti postoji nešto sramotno i tajno.

Pacijent često napušta ordinaciju crvenih očiju i u neredu, ali ne vidim razloga
zašto drugi pacijenti ne bi smjeli vidjeti tu stvarnost. Ako pacijent odlazi iz
ordinacije ljutit i potišten, zašto to skrivati? U stvari, pacijenti često svjedoče da
im je pomoglo upravo to što su vidjeli druge pacijente kako uzrujani izlaze iz
ordinacije. Na taj način uče da se iza zatvorenih vrata potiče osjećaj, a ne obrnuto.

Možemo se pitati zašto se primali ne događaju često spontano i kod standardnih

terapeuta. Jedan od važnih razloga je taj što prezaposlen psihoterapeut neće
rado odvojiti dostatno vremena koje mu je potrebno za samo jednog pacijenta
kako bi dopro do njegova dubokog osjetilnog iskustva. Često će pacijent stići do
nečeg važnog upravo u trenutku kada istječe pedeset minuta, koliko traje seansa,
a onda mora otići. U društvu gdje je "vrijeme novac", često je teško prnaći osobu
koja bi imala dostatno vremena da obavi temeljit posao. Primalni pacijenti svi do
jednoga opažaju koliko je opuštajuće znati da su jedini na individualnoj terapiji u
razdoblju od tri tjedna te da će samo njihovi osjećaji nalagati kraj seanse.

Vrijeme nije jedina briga. Ako se na konvencionalnoj terapiji dogodi nešto

neobično, poput početka primala, terapeut će vrlo često pokušati uklopiti taj
događaj u neku unaprijed stvorenu teorijsku interpretaciju, umjesto da pusti da
se sve odvija svojim prirodnim tokom. Primalni terapeut mora sebi dopustiti da
izgubi gotovo jednako kontrole koliko i njegov pacijent. Mora biti spreman
dopustiti da se dogodi i ono za što u tome trenutku nema objašnjenja. Nadalje, taj
se neobični događaj neće dogoditi unutar konteksta psihoterapije, kada je
uključen samo pacijentov um. (Uzmimo nešto jednostavno, kao što je
postavljanje pacijenta na pod, umjesto da mu se dopusti da sjedi na stolcu.)
Terapeut također mora biti spreman kretati se po sobi i maknuti se iz svoga
udobna stolca.
273
Ako terapuet može prestati pokušavati "skužiti" svoga pacijenta, možda će sebi
ostaviti dostatno vremena za važno oktiće, a to je da se nema što "skužiti".
Pacijent koji osjeća svoju bol shvatit će tu bol u cijelosti, bez pomoći. Nam
profesionalcima bilo je previše stalo do toga da budemo u pravu i da nam teorije
budu djelotvorne pa smo svoje pacijente držali na kratkoj uzdi. Ne želim reći da
teorija nije važna - stvaramo primale dan za danom upravo zato što imamo
teoriju koja nas vodi. Ali teorija mora proisteći iz promatranja.

Mislim da postoji mogućnost velikog preokreta u liječenju psiholoških bolesti, tj.

da će ju se moći liječiti u kratkom vremenu. Relativno kratko razdoblje liječenja u
primalne terapije navodi me na pomisao da nema razloga živjeti u vremenu
tjeskobe.

Budući da nam treba suradnja i pomoć profesionalaca na području mentalnog

zdravlja, osjećam dužnost dati posebno upozorenja: pazite se sklonosti da
pokušate ugraditi primalnu teoriju u druge poznate teorije s kojima su se
terapeuti upoznavali tijekom prošlih godina. Dovodeći terminologiju iz prošlosti
koja bi objasnila primale, povezujući je s nečim što je netko rekao prije nekoliko
desetljeća, uključujete se u neurotičnu borbu kojom biste stvorili stari smisao od
nečeg novog. Iako primalna teorija ima sličnost s mnogo različitih pristupa,
tražim da ju se ispita u vlastitim uvjetima, upravo ovakvu kakva jest.

Jasno je da vjerujem da postoji istina - stvarnost. Predvidljivost primalnih

tehnika navodi me da vjerujem kako je načelo boli velika istina koja upravlja
ljudskim ponašanjem. Iz svih dokaza moguće je vidjeti da postoji skup zakona
koji upravljaju ljudskim ponašanjem, a osobito neurotičnim procesima, koji su
jednako precizni kao i fizikalni zakoni. Nema višestrukih objašnjenja sile teže,
kao što ne bi trebala postojati ni sva sila pristupa za objašnjenje neuroze. Ne
shvaćam kako može postojati toliko psiholoških pristupa za objašnjenje neuroze,
od kojih je svaki jednako vrijedan i jednako pridonosi nečemu važnom i
istinskom. Ako je jedna teorija vrijedna, a ja vjerujem da su primalne ideje
vrijedne, onda su drugi pristupi manjkavi.

Kada kažem da je neuroza simboličko izražavanje prikrivenih osjećaja i da,

razotkrivanjem tih osjećaja, možemo eliminirati neurozu i kada razotkrijemo
osjećaje te sustavno i predvidljivo uklanjamo neurotičnu glumu, dokazujemo
našu hipotezu. Mislim da je razlog zbog kojega imamo toliko psiholoških pristupa
neurozi u tome što nismo postavili predvidljive teorije.

Činjenica da ne postoje beskrajne mogućnosti za objašnajvanje onašanja može

neke ljude odbiti. U liberalnoj tradiciji jest vjerovanje da svko pitanje ima više
odgovora i da nitko ne može biti u posjedu prave istine. Njezini pobornici neće
preispitivati fiziklane zakone koji stvaraju električnu energiju u našim
domaćinstvima, ali će željeti vjerovati kako je čovjek previše zamršen da bi njime
upravljali znanstveni zakoni. Prihvatiti odgovor znači odreći se borbe da
pronađemo istinu.

Neki od nas više vole obitavati u neurotikovoj "Nigdjezemskoj", gdje ništa ne

može biti apsolutna istina jer nas to može sumjeriti na suprotnu stranu od
osobnih istina, koje su toliko bolne. Neurotik ima osobnog interesa zanijekati
istinu i upravo se s tim moramo suočiti kada kažemo da smo je pronašli. Pronaći

274
istinu znači pronaći slobodu. To znači ukloniti neurotičan izbor koji je tek
racionalizirana anarhija. Neurotik koji želi biti slobodan vidjeti sve strane često
ne može vjerovati da može otići ravno u ono što je istina - ne moja istina, nego
njegova. Samo treba otputovati u samoga sebe, a to je mnogo bliže od Indije.

Znanost je potraga za istinom, iako to ne podrazumijeva i njezin pronalazak.

Prečesto se u društvenim znanostima zadovoljavamo statističkim istinama,
umjesto ljudskim, skupljajući slučajeve kako bismo dokazali poantu iako, čini mi
se, znanstvena istina, na kraju krajeva, počiva na predvidljivosti - učiniti da se
lijek dogodi, a ne samo graditi teorijske tvrdnje kako bismo kasnije objasnili
zašto se nekim osobama tijekom neke terapije stanje poboljšalo.

Još uvijek moramo, a to i planiramo, napisati mnogo izvješća o primalnoj teoriji i

o primalnoj terapiji. Iako, moram reći da dosadašnji rezultati ulijevaju dostatno
povjerenja u to da će primalna terapija u pacijenta stvoriti trajne učinke jer ne
uključuje ništa manje ni više od pretvaranja osobe u ono što ona već jest. Kada se
to dogodi, osoba se ne može povući u svoju nestvarnost čak i kad bi to željela.
Ponovno pasti u neurozu poslije primalne terapije bilo bi jednako mučno kao i
postati niži negoli smo narasli, ostati bez brade koja je napokon narasla ili
doživjeti da se nekoj ženi grudi vrate na pretprimalnu veličinu. Ne samo da je to
malo vjerojatno, nego je i važan podsjetnik da ne liječimo mentalnu bolest, nego
psihofizičku.

Najiskrenije se nadam da će profesionalci razmisliti o poduzimanju

revolucionarnog pristupa neurozi i možda shvatiti da je prošlo gotovo stotinu
godina bavljenja psihoterapijom, a da nisu učinjeni značajniji pomaci u liječenju
mentalnih bolesti. Mislim da moramo shvatiti kako metode krpanja u svrhu
zbacivanja nestvarnog sustava ne djeluju niti su ikada uistinu djelovale.
Neuroticima koji pate i koji možda misle kako je primalna terapija prenaporna ili
preteška rekao bih samo da je biti ono što nisi - herkulovska zadaća. Mnogo je
lakše biti ono što jesi.

DODATAK A

TOM

"Tom" je uključen u ovaj dodatak zato što u trenutku pisanja ove knjige njegova
terapija nije završena, ali je postupak liječenja tema cjelovečernjeg
dokumentarnog filma o primalnoj terapiji. Ovaj prikaz sadrži njegova osobna
opažanja o liječenju.

Tom je tridesetpetogodišnji profesor povijesti, trenutno rastavljen. Prošao je ono

što držim relativno tipičnim američkim odgojem. Nije imao vidljivu neurozu.
Dobro je funkcionirao, bio je odgovoran, dobar roditelj, ali je osjećao da mu nešto
u životu nedostaje.

Uvijek je nešto tražio. Proveo je mnogo vremena na senzibilizirajućoj obuci i u

posebnim grupama za rješavanje konflikata. One su mu omogućile da nauči nešto

275
o ljudima, ali se nijedan njegov problem nije znatnije promijenio. Ni u kom
smislu nije bio osoba koju bi ljudi držali neurotikom (iako sam kasnije saznao
kako je noću tako jako škrgutao zubima da je morao nositi posebnu napravu za
usta). Bio je pristojan i pun poštovanja prema ljudima. Volio je svoju domovinu.
Imao je prijatelje, volio je svoju djecu i vodio ih na putovanja i uopće se, prema
vani činio sretnim. Iako je sve činio ispravno, imao je osejćaj da od života nije
dobio ništa. Život mu se činio ispraznim.

Prije negoli je došao na terapiju za sebe je mislio da je intelektualac. Bio je u

cijelosti zaokupljen proučavanjem povijesti ideja, filozofskim sustavima. Mogao
je od riječi do riječi citirati sjajne misli učenih ljudi, ali nije mogao primijeniti to
znanje kako bi inteligentno živio svoj osobni život.

Često je intelekt djelatni mentalni proces potiskivanja, jednako kao što je tjelesni
štiti fizički represivni proces. U primalnom smislu, inteligencija je sposobnost da
misliš ono što osjećaš i obrnuto. Tom je predavao na fakultetu, ali, prema
vlastitom iskazu "nije bio pametan". "Pametan, rekao je, "znači biti slobodan
vidjeti što jest. Moji su osjećaji bili previše bolni da bi mi to dopustili."

Tomov sustav vrijednosti korjenito se promijenio u kratkom razdoblju od tri

tjedna. Kako bismo razumjeli tu brzu promjenu, moramo imati na umu da u
primalnoj terapiji, prvi put od djetinjstva, ideje do mozga putuju iz dubokih
osjetilnih doživljaja. Stoga um više ne izmišlja vrijednosne sustave koji će prikriti
bol, a kad se um više ne koristi kako bi potisnuo osjećaje, osoba postaje stvarna.
Stare vrijednosti i ideje počinju se urušavati jer su, od samoga početka, bile lažne
tvorevine. Tom nije nikada smio imati vlastite stvarne misli i osjećaje. Prihvatio
je prije svega roditeljske i crkvene. Nije imalo smisla prolaziti kroz svaku
pogrešnu ideju zajedno s njim i objašnjavati mu koliko je iracionalna. Dovevši
njegov um u sklad s osjećajima, te su iracionalnosti postale suvišne.

Kasno poslijepodne, dan uoči početka terapije, prijavio sam se u mali tihi hotel na
Beverly Hillsu. Nisam napuštao sobu do sljedećeg jutra, kada sam otišao u
ordinaciju dr. Janova.

Bilo mi je uistinu dojmljivo biti sam u toj malenoj sobi, bez ikakva posla i bez
ikoga s kim možeš razgovarati. Oko mene nije bilo ničega. Samo ja. Nije me
zanimala sadašnjost ni njezina jednolična i ograničena okolina. Nisam imao
pojma što očekivati od terapije. Budućnost je bila prazna. Imao sam samo svoju
prošlost. Ubrzo su svi glavni događaji i svi važni ljudi iz moga života počeli
ispadati iz zidova te hotelske sobe. Na moje iznenađenje, ta su sjećanja i odrazi
bili iznimno živopisni, a ipak začuđujuće nestvarni - želio sam ući u vezu sa svima
njima, baš kao što sam i činio, ali nisam mogao. Nešto me zadržavalo. Zašto? Bilo
je to kao da gledam svoj život s velike udaljenosti kroz snažan teleskop. Ta
nemogućnost da se uključim zbunjivala me. Počeo sam osjećati da vjerojatno sve
to ne uzimam onako ozbiljno kako sam trebao. Ne bih li trebao patiti? Pokušao
sam pronaći neko objašnjenje i na kraju sam zaključio da ništa ne mogu objasniti.
Mogao sam samo nagađati. Otišao sam na spavanje.

PONEDJELJAK

276
Terapija je započela na uobičajen način (prošao sam mnoge terapije). Ušao sam u
ordinaciju i rečeno mi je da legnem na veliki crni kauč na jednoj strani prostorije.
Zatim sam morao ispričati zašto sam odlučio doći na terapiju.

Protekle dvije godine bio sam vrlo nezadovoljan svojim poslom. Vrlo sam
ozbiljno razmišljao trebam li ostati u nastavi. Ljubavni mi život nije donosio
sreću kakvu sam želio. Imao sam jedan brak i dvije veze. Kada sam bio na oko
pola puta objašnjavajući sve to, Art me prekinuo: "To uopće nije razlog zašto si
ovdje", primijetio je. "Ovdje si zato što si gubitnik, a to nema nikakve veze s tim
kakav je tvoj posao. Bez obzira na sve, ipak ćeš se osjećati jadno. Ti si gubitnik."
Jednim spretnim udarcem širom me otvorio. Više nije bilo potrebe objašnjavati.

Zatim je želio znati kakav mi je otac. Bio je robni direktor u jednoj prijevozničkoj
tvrtki. Svi su ga voljeli jer je bio tako dobroćudan i ljubazan. Ali nije bio neki otac.
Većinu vremena je provodio u uredu. Rijetko bi dolazio kući prije sedam sati
uvečer. Često i u osam ili devet. Nikada nije švrljao s drugim ženama niti se
opijao. Samo je radio u uredu. Došao bi kući, pojeo večeru, a zatim sjeo na kauč i
zaspao. Uvijek je obavljao svoj dio kućanskih poslova. Volio je slušati utakmice
na radiju. Osim toga, nemam bogznašto reći o njemu. Nikada nismo ništa zajedno
radili. U srednjoj školi igrao sam košarku i bejzbol, ali me tata nikada nije došao
gledati. Jednog su se dana on i mama dovezli pogledati utakmicu bejzbola. Bio
sam toliko nervozan da sam napravio glumu pogrešku u prvome razdjelu.
Nekoliko minuta poslije toga vidio sam kako se automobil udaljava od igrališta.
Možete zamisliti kako sam se osjećao.

A onda sam se iznenadio. Art me natjerao da zamolim tatu za pomoć. Nisam znao
zašto, ali počeo sam moliti tatu za pomoć. Poslije nekoliko molba rekao sam Artu
da mi se to čini besmisleno jer znam da tata neće odgovoriti. Nije me dalje silio
pa smo prešli na druge stvari.

Tražio me da opišem svoj život kod kuće kad sam bio dijete. Počeo sam pričati o
"programu". Program je bila ponekad suptilna, a često vrlo prozirna životna
shema koju su mi za moje odrastanje i dobrobit podarile nepoznate vanjske sile.
Program su poznavali svi, kod kuće, u crkvi i u školi. Budući da je majka u našoj
obitelji bila dominantna, a dom je bio najbliža institucionalna poveznica moga
ranog djetinjstva, ubrzo sam usko povezao majku s programom. U kući su mi
program predstavljali neprestanim zanovijetanjem, gnjavažom, dodijavanjem,
prodikama i urlanjem. Kada sam išao van igrati smio sam se zaprljati, ali ne
previše. Očekivali su od mene da se ponašam kao "dobar katolički dječak", tj. da
poštujem svoje roditelje, činim ono što mi se kaže i da nemam prljavih misli. U
našu se kuću nije smjelo ulaziti iz mnogo praktičnih razloga. Bila je namještena
antikvitetima. Uvijek bi mi govorili da "budem pažljiv da nešto ne slomim". Bilo
je gotovo nezamislivo da dovedem prijatelje na igru. Mogao sam dovesti samo
jednog ili dvojicu jer bi se inače majka uzrujala i razljutila.Drugo, igrati se u kući
bilo je kao na izdržavanju uvjetne kazne - neprestano su nas nadzirali, nismo
smjeli skakati, lupati ni stvarati preveliku buku. Dakle, ako sam se doista želio
igrati ili družiti s prijateljima morao sam izići iz kuće, što dalje, to bolje.

Moja je obitelj bila prava katolička obitelj. Naravno da sam išao u katoličku školu.
Časne sestre su me podučavale dvanaest godina! Da sve bude još gore, majčine
dvije mlađe sestre bile su zaređene i poučavale su u našoj školi. Tako su sve
277
časne znale moju majku. Za mene je to bilo poput neke strašne zavjere. U
trenutku kada bih prestao biti dobar katolički dječak, kazne su pljuštale sa svih
strana. Nisam doista znao gdje završava obitelj, a gdje počinju crkva i škola. To je
bio program.

Kada sam završio s opisivanjem programa, Art me upitao kakva je bila moja
reakcija na takav način života koji su za mene osmislili još dok sam bio dijete.
Mogao je jednako tako baciti i šibicu u bazen pun benzina. Iz mene je provalila
vatrena bujica riječi. Plamen je lizao i šibao program, a ja sam osjećao intenzivnu
i bijesnu zadovoljštinu. Želio sam spaliti program do temelja. Vikao sam iz petnih
žila: "Zajebi program! Zajebi program! Jebi ga! Jebi ga! Jebi ga!" Kako je plamen
jenjavao, završio sam tihim, blijedim bijesom tinjajuće žeravice: "I jebite se i vi,
mama i tata, kao službeni predstavnici programa".

Nakon što sam neko vrijeme tako ležao u tišini, a vatra je nestala iz mene, Art me
pitao o mom bratu Billu. Rekao sam mu da Bill i ja nikada nismo imali neki odnos.
Bio je tri godine stariji od mene i nije mu bilo stalo do mlađeg brata kojega je
morao vući za sobom. Nažalost, nije mogao doživjeti naš odnos ni na koji drugi
način pa me gurnuo u stranu jer sam bio premalen. Ubrzo, kada sam imao oko 16
godina, Bill i ja učinili smo nekoliko stvari za jedno i stvorili malo bolji odnos.
Sjećam se da smo nekoliko puta otišli gledati kaubojske filmove, zajedno smo
pisali proste riječi po Svetom pismu i izazivali tučnjave u barovima. Poslije filma
otišli bismo nekamo popiti pivo. Ali takvih je prilika bilo malo, a razdoblje
razumijevanja bilo je kratko. Kako sam rastao, moja se predodžba o Billu
promijenila. Vidio sam ga ugašena i mrtva. On je ugušio moj žar za životom i u
korijenu sasjekao moju želju da se družimo.

Činilo se da uvijek upadam u nevolje ili uzrokujem neke neprilike. A kad bi se

mama i tata okomili na mene zbog toga, Bill bi im se uvijek pridužio. Nikada mu
se nisam mogao obratiti u nevolji. To me ljutilo i duboko vrijeđalo. Zbog toga sam
se osjećao još usamljenije. Zato, kad god bi on bio u nevolji, što nije bilo vrlo
često, osjećao bih se malo bolje - osjećao sam se manje usamljen. Bill je kao dijete
stalno izvodio opasne pothvate kako bi zadobio pozornost i privrženost vršnjaka.
Sjećam se jedne prilike kada je vozio bicikl po izbočini jednog željezničkog mosta
duga trideset metara, iznad rijeke, s južne strane grada. Da je napravio samo
jedan pogrešan pokret, bio bi poginuo. Promatrao sam ga s kraja mosta dok nije
počeo voziti. A zatim više nisam mogao gledati. Mislio sam da je lud što takvo što
pokušava i rekao sam mu to. Ali to na njega očito nije imalo nikakva učinka.
Jednom mi je pomogao da se osjećam mnogo bolje. Izišao je iz plesne dvorane s
nekim svojim prijateljima, koji su mu rekli da ne može popiti cijelu gajbu piva. To
je sve što je Billu bilo potrebno. Poslije toga je ispio dvadeset četiri boce piva
Weideman's. Kada su ga donijeli kući, bio je mrtav pijan. Da bi sve bilo još gore,
dok je teturao uza stube do kuće, njegovi su prijatelji sjedili u automobilu i
pjevali "Good Night Smiley, Good Night Smiley, It's time to say goodbye." na
melodiju "Good Night, Ladies." Mama i tat su bili prestravljeni - što će susjedi
misliti! I ja sam se prestrašio jer su se jako naljutili na njega. Ali iznutra sam se
osjećao stvarno dobro vidjevši Billa srušena sa svog krjeposnog pijedestala.

Nadao sam se da će nas njegov pad s prijestolja zbližiti, ali nije. "Bio si prilično
usamljeno dijete", primijetio je Art. "To je stvarno istina", odgovorio sam. U kući

278
doista nije bilo nikoga kome bih se mogao obratiti ili s kim bih se mogao družiti.
Znalo je biti tako loše da bih otišao iz kuće samo da se maknem. Kad sam bio
dijete, odlazio bih u šumu i igrao se. Pronašao bih drugu djecu za igru, bilo koga
od djece tko je želio ići sa mnom, a ponekad sam želio ići van sam. Išli bismo van i
igrali se rata. Penjali bismo se uokolo i istraživali. Mislim da znam svaku špilju i
pukotinu u toj šumi. Išli bismo niz rijeku do slapova, do malog pritoka koji je
padao s dvdesetak metara u rijeku. Plivali bismo u rijeci i njihali se na lijanama.

Ponekad bismo poharali seoska polja, uzeli nekoliko krumpira i kukuruza,

uvaljali ih u riječno blato i ispekli ih na vrućem kamenju. Ponijeli bismo sa sobom
nekoliko konzerva svinjetina i graha. Za desert bismo ubrali nekoliko lubenica s
polja ili voća iz voćnjaka. Ponekad bismo pecali, lovili zmije ili svisce ili što god
bismo mogli naći. Skupljali bismo bobice i šparoge koje rastu u divljini uz
željezničku prugu. U jesen bismo jeli divljih papaja. Sjećam se kako sam jednom
poveo nekog dječaka sa sobom da mu pokažem papaje budući da nikada nije ni
čuo za njih. Pojeo ih je previše pa mu je pozlilo. Meni je to bilo prilično smiješno.

Početkom tinejdžerskih godina mnogo sam izbivao iz kuće zbog sporta. Mogao
sam se igrati loptom cijeli dan - bejzbol, košarka, nogomet - što god je bilo u
sezoni. Bio sam vrlo dobar u svim tim sportovima pa su me druga djeca uvijek
željela u svojim ekipama. To je bio vrlo dobar osjećaj. Nikada se prije nisam
osjetio toliko željen.

Kasnije sam odlazio od kuće tako što sam izlazio noću. Mnogo sam odlazio u
barove i na plesnjake. Ponekad bih samo išao u centar grada i pričao s bilo kim.
Što sam bio stariji, to sam više izbivao iz kuće. U višim razredima srednje škole
nisam nikada donosio knjige kući kako bih navečer učio. Morao sam pobjeći.
Nikad me nije bilo. Na kraju sam otišao na studij. Poslije toga sam vrlo malo
vremena provodio kod kuće.

Kad sam dovršio, Art je zabilježio da sam u odnosu s roditeljima bio vrlo pasivan
i prilagodljiv. To se uklapalo pa sam se složio. Tada me pitao jesam li se ikada
osjećao kao žena i jesam li ikada imao homoseksualnih maštanja. Pitanje je
psotavio na podmukao, insinuirajući način. Nisam odgovorio ni na jedno pitanje,
ali mi je cijela ta scena bila nelagodna i razljutio sam se.

Art nije dalje navaljivao s pitanjem. Umjesto toga opet se usredotočio na program.
Uznemirio sam se i morao sam se pomokriti. Upitao sam Arta gdje je zahod, ali
mi nije dopustio da idem. "Izmokrit ćeš svoje osjećaje", rekao mi je. Trpio sam
neko vrijeme. A onda više nisam mogao trpjeti. Rekao mi je da ćemo, budem li
mokrio, morati prekinuti sastanak. To me razbjesnilo jer sam mislio da
manipulira mnome. Izišao sam mokriti. Kada sam se vratio vrata su bila
zaključana. Kucao sam, ali nitko nije otvarao. To me zbilja razljutilo pa sam
udarao po vratima sve dok se zidovi nisu počeli tresti. "Zašto si to učinio?",
upitao sam Arta kad je otvorio vrata. "Nisam želio da netko drugi uđe", odgovorio
je mirna lica. Odgovor me potpuno uznemirio. Moj jedini odgovor bio je :
"Sranje!" Vratio sam se na kauč i nastavio. Radili smo još pola sata.

Nakon što sam stigao kući, razljutio sam se što sam gubitnik. Naziv se nekako
uklapao. Čak sam se pitao nisam li trebao imati kakve homoseksualne maptarije.
Nikada me nije privlačilo imati odnose s muškarcima. A onda sam se naljutio na

279
Arta - prije no što smo trebali početi, nazvao me i rekao mi da ćemo morati
odgoditi seansu za jedan dan jer ima "laringitis". Duboko sam mu zamjerio
njegovu podmuklu insinuaciju o homoseksualizmu. Isprovocirala me igrica s
vratima koju je odigrao toga jutra. To me nerviralo sve dok nisam odlučio otići
sutra k Artu i razjasniti te igrice.

UTORAK

Stigao sam u devet i pedeset. Vrata su bila zakljčana. Želio sam biti sam i
usredotočiti se na svoj bijes pa sam otišao u zahod i čekao do deset sati. Kad sam
stigao, vrata su bila otvorena. Ušao sam. Art me pitao zašto sam zakasnio.
Pogledao sam na sat. Bilo je deset i tri minute. Rekao sam mu da sam stigao
ranije, ali su vrata bila zaključana. Rekao mi je da legnem. Rekao sam mu da ne
želim, da ga želim gledati u oči i razgovarati s njim licem u lice. Pucnuo je prstima
i rekao mi da legnem jer gubimo vrijeme. Zvuk pucketanja prstiju samo je
učvrstio moju odluku da se suočim s njime. Bio sam ukočen, uzrujen i bijesan.
Umjesto da poslušam njegovu zapovijed, otišao sam ravno do stolca, sjeo,
pogledao ga u oči i rekao mu da postoji nešto što želim razjasniti. Počeo sam
pričati o njegovim igricama. Rekao sam mu da mi je dosta manipuliranja i da
sada želim reći što osjećam. Rekao mi je da ja igram igru. Opet mi je rekao da
odem leći na kauč. Ovoga sam puta to i učinio, zbrkanih osjećaja.

Počeli smo s mojim bijesom. Rekao sam mu da iza moje ljutnje na njega leži moj
bijes na sebe zbog toga što sam gubitnik. Pitao me kako se osejćam. "Guši me u
prsima i žari u želucu", odgovorio sam. Rekao mi je da zamolim tatu kako bih se
riješio toga osjećaja. Natjerao me da duboko udahnem širom otvorenih usta.
Disanje kao da me prenijelo u drugi život, ali molba za pomoć upućena tati nije
imala rezultata. Rekao sam mu da mi tata ne želi pomoći. Pitao me kako se
osjećam. "Kao da su me ostavili sama, izostavili iz svega", odgovorio sam.
Rastužio sam se. Natjerao me da još dišem i rekao mi da izbacim bol. Ovoga me
puta disanje doista izbacilo iz takta. Počeo sam se grčiti od boli. Trbuh mi je žario,
a u prsima me boljelo kao da me netko zgazio. Rekao mi je da nastavim, da
izbacim to iz sebe i da molim tatu za pomoć. Počeo sam udarati po kauču kao da
mlatim samoga vraga, vičući na tatu da mi pomogne izbaciti to, sve dok se nisam
iscrpio. Nakon što sam se odmorio, Art me upitao što je to što sam izbacio. Na
trenutak sam bio toliko preplavljen cijelim tim doživljajem da nisam mogao
objasniti što se dogodilo. Na kraju sam prepoznao svu krivnju, strah od toga da
budem ono što jesam i frustraciju što ne mogu biti svoj. Odjednom sam shvatio
što je značilo tražiti tatu za pomoć. Doista me zaintrigirala ta taktika pa sam je
jedva čekao primijeniti. Rekao sam Artu da mi se više ne čini besmislenim tražiti
od tate pomoć jer sada razumijem da razgovaram s tatom koji se nalazi u meni - s
tatom kakvog sam želio imati. "Riječ je o tome da trebam natjerati toga tatu da
me prihvati onakvog kakav jesam i da mi pomogne izbaciti osjećaje usamljenosti
i odbačenosti", objasnio sam.

Pitao me što je sljedeće što moram učiniti. Rekao sam mu da, prije svega, moram
naučiti kako osjetiti toga tatu u meni. Osjetiti kakav je. Osjetiti ga kao što netko
osjeća dobar zamah u golbu ili dobar plesni ritam, a onda kasnije naučiti i kako to
uporabiti. Zatim sam mu rekao da je dobar osjećaj imati tatu - tatu kojemu je

280
stalo i koji može pomoći. To je bio tako dobar osjećaj da sam se dugo smijao i
plakao.

Kada sam opet mogao govoriti, rekao sam mu koliko dugo sam se osjećao
usamljen i odbačen. Tada sam se sjetio kako sam jedne godine bio usamljen za
Božić.

Sjećam se da sam sjedio ispod božićnog drvca i tužno gledao u plavo svjetlo na
kolijevci nakon što su mi rekli da Djed Mraz ne postoji. Objasnili su mi da je Bill
prestar za to i da znaju da meni to ništa neće značiti. Na neki su način imali pravo
jer sam neko vrijeme već znao da je Djed Mraz predstava, a dar mi ionako nije
mnogo značio. Ali način na koji su mi to rekli oduzeo je Božiću svu ljubav, a to je
bilo jedino vrijeme kada sam osjećao da je barem malo dobivam. Sve što sam
želio za Božić bili su pravi mama i tata, koji bi me voljeli, brinuli se o meni,
pomagali mi i zauzeli se za mene ovakvog kakav jesam. Te sam godine za Božić
bio vrlo tužno i usamljeno dijete.

SRIJEDA

Art me danas natjerao da legnem na pod. Ovu sam seansu proveo na podu, a tako
i sve sljedeće. Pitao me što sam radio od sinoć. Rekao sam mu da sam sinoć bio
vrlo umoran, kao što sam još i sad, te da sam proveo to vrijeme odmarajući se. Od
prvoga dana ušao sam u rutinu. Poslije terapije vratio bih se kući, ručao, odmorio
se oko sat vremena, napisao svoje bilješke o dnevnoj seanski s Artom, razmislio o
seansi, večerao, zapisivao svoja razmišljanja, sjedio oko sat vremena i zatim
otišao na spavanje. Otkrio sam da kada se koncentriram samo na terapiju, mogu
doći do mnogo uvida i prisjetiti se mnogih doživljaja i događaja iz prošlosti koji
mi mogu pomoći. Jučerašnji je dan bio toliko iscrpljujući da poslije zapisivanja o
seansi nisam bio ni za što. Samo sam ležao kao mrtvac. Kroz glavu su mi prošla
tri događaja pa sam ih zapisao.

Prvi je događaj bio kad je tata poveo Billa, našeg rođaka, i mene na bejzbolsku
utakmicu u Cincinnati. Bilo mi je oko pet godina. Bio sam toliko preplavljen
dojmovima da mi se vrtjelo u glavi. Kada smo došli do igrališta poput lasera sam
snimio cijelo igralište. Poslije utakmice tata nas je odveo do središnjih vrata. Dok
smo prolazili kroz vrata okrenuo sam se da bacim još jedan pogled na teran.
Želio sam ostati ondje cijelu noć, zauvijek! Kada sam se napokon okrenuo, tata i
ona dvojica su mi nestali iz vidokruga. Uspaničio sam se i počeo sam se derati. Svi
su se oko mene uzbudili i ubrzo su tata i dečki stigli po mene. Zatim smo ušli u
autobus do željezničkog kolodvora, a meni je bilo toliko strašno sila na zahod da
nisam mogao trpjeti. Rekao sam tati da moram na wc. Rekao mi je da ne može
ništa učiniti glede toga te da ću se jednostavno morati upiškiti u gaće. Bilo je to
olakšavajuće mokrenje. Još se živo sjećam nelagodna osjećaja u onim mokrim,
grubim vunenim kratkim hlačama.

Drugi je događaj povezan s prvim godinama u školi. Događalo se da sam došao

kući iz škole a vrata su zaključana. Sjedio bih na stražnjim stubama, lupao po
vratima od bijesa i plakao dok sam dozivao mamu da me pusti unutra. Onda bi
došla neka susjeda reći mi da majke nema kod kuće. Ostao bih sjediti i čekati da
se vrati.

281
Treći se događaj zbio jedne nedjeljne večeri kad mi je bilo oko osam godina.
Nismo imali automobil. Autom bismo se vozili samo kad bi nas baka i djed
nekamo vodili. Jedne nedjeljne večeri bio sam kod susjeda preko puta kada su
došli po mene jer su nas djed i baka željeli odvesti na groblje i u vožnju po gradu.
Tata i mama su mi rekli da me ne čekaju i baš su kretali kada sam potrčao za
njima. Trčao sam koliko god sam mogao i vikao iz sveg glasa, ali od toga nije bilo
nikakve koristi. Skrenuli su iza ugla i odvezli se bez mene.

Art me pitao zašto sam se sjetio tih događaja. "Zato", oddgovorio sam, "što su me
ponekad ostavljali samog i odbacivali." Pitao me kako se osjećam. Rekao sam mu
da me prikliještilo u želucu i u prsima. Nagovorio me da pokušam disanjem
izbaciti taj osjećaj, kao jučer. Bio sam previše iscrpljen za to. Dugo sam ležao, a
ništa se nije događalo. Kada sam se napokon pomaknuo, upitao me u čemu je
problem. Rekao sam mu da me bole leđa. Rekao mi je da to nije fizička bol. Rekao
mi je da se ne mičem i da osjetim tu bol. Rekao sam mu da je poput "programa":
"Ne sjedaj na taj stolac s prljavom odjećom. Izuj cipele. Ne diraj to!"

Dugo sam tako samo ležao i osjećao kako mi se "program" penje u leđa. Napokon
sam rekao: "Znaš, pronašao sam način da me ne izostavljaju. Pomagao sam
drugima, radio sam im usluge. Jednog me dana djed pronašao na ulici. Držao sam
komad papira u ustima, a dva su ga dječaka pokušavala presjeći popola bičevima
od dva i pol metra. Djed me natjerao da prestanem s tom igrom. Nije mu bilo
jasno zašto to radim." "Bilo mu je stalo, zar ne?", prekinuo me Art. "Da, stvarno
mu je bilo stalo", dodao sam. "Reci mu", rekao je Art. Rekao sam djedu da je
doista brinuo za mene i da mi je to mnogo značilo. Rekao sam mu da me boljelo
kad je umro jer mi je bio sve. A onda sam plakao, suze su bile kao potoci, plakao
sam kao nikada prije, čak ni kad je djed umro. To mi je bio najtužniji dan u životu.

Nakon što sam se isplakao ispričao sam Artu sve o djedu. Djed me naučio
svakakvim stvarima i uvijek me puštao da gledam dok je radio. Sve mi je
objašnjavao i uvijek mi je dao da probam i sam.

Pri kraju seanse Art mi je uputio primjedbu koja me iznenadila i zbunila. Rekao
je da zvučim kao seljačina. Rekao sam mu da to zvuči kao uvreda. "Nije to
prosudba", odgovorio je. Nisam mogao shvatiti zašto mi je to rekao. Nakon što
sam stigao kući i razmislio o svemu, njegova se primjedba doimala kao još jedan
način da mi kaže: "Stvarno si gubitnik".

Danas je bio najteži dan. Jučer sam bio ljut i počeo sam se brinuti za sebe,
zauzimati se za sebe. Danas sam opet bio na podu kao dijete koje vrišti zato što je
izostavljeno iz svega. "Kao dijete koje, nosa prislonjena uz staklo, pokušava ući u
život", kako je to Art opisao. Čini se kao da je preda mnom dug put. Poslije tako
naporna rada čini se kao da nisam mnogo napredovao.

Počeo sam razmišljati o tome kako sam gubitnik - izostavljen iz svega. Tako sam
se oduvijek osjećao. Ni ne znam kako se drukčije osjećati. Oko toga sam izgradio
cijeli svoj sustav. Ako moram ponovno ispočetka graditi taj sustav, ne znam hoću
li uspjeti ejr mi se to čini kao golema zadaća.
ČETVRTAK

282
Danas smo počeli s osjećajem obeshrabrenja pred spoznajom da je cijelo moje
životno stajalište izgrađeno na ideji da sam gubitnik. Shvatio sam da je ispred
mene dug put na kojemu moram izgraditi nov život. Rekao sam Artu kako sam
razmišljao o njegovoj primjedbi da sam seljačina i kako mi se čini da je to samo
drugi način da mi kaže da sam gubitnik. Potvrdio je.

Zatim me zamolio da govorim kao zatucani seljačina. Rekao sam da ne mogu to

učiniti samo tako iznenada i da bi to bilo prenemaganje. Morao bih se prepustiti.
"Što to znači?", upitao me. "Mislim na to da bih se morao prepustiti onome gdje
sam bio jučer s djedom". "Jesi li bio na pogrebu?", upitao me. "Da, naravno."
"Ispričaj mi", rekao je. Sve sam mu ispričao - kako sam cijelo vrijeme dok je djed
bio bolestan živio s njim i bakom, kako sam pomagao baki, kako je djed umro, o
bdijenju, o pogrebu.

"Jesi li mnogo plakao?" Ne. Malo prvi dan i malo kad su ga stavili u zemlju.
Pokušao sam to podnijeti kao muškarac, kako kažu. Bilo mi je trinaest godina.
"Jesi li rekao djedu zbogom kad su ga stavili u zemlju?" Ne. Nisam mogao uza sve
te ljude koji su bili na pogrebu. Morali bi me iznijeti odatle. "Reci djedu zbogom
sada. Reci mu koliko ti je značio."

I tako sam djedu rekao zbogom i plakao sam i govorio svom ljubavlju i svim
osjećajima koje sam imao u svome tijelu, dok ništa nije preostalo. Rekao sam mu
da sam ga volio zato što mu je bilo stalo, zato što mi je pokazivao kako nešto
raditi i zato što me štitio. Rekao sam mu da sam volio učiti od njega i raditi s
njime jer je tako mogao vidjeti da njegova ljubav i briga nisu potraćeni. Rekao
sam mu kako sam želio da me razumije kad je vidio da se odalečujem tijekom
odrastanja, ali da sam se morao ponašati na nov način, a ne na stari. "Moram ići
naprijed, djede, moram ići dalje!" Vikao sam: "Moram ići dalje, djede, molim te,
shvati! Molim te! Nisi pogriješio, djede. Moram ići dalje! Zbogom, djede.
Zbogom!" Suze su mi navirale kao nabujale rijeke za proljetna otapanja snijega.
Jednako kao što plačem sada dok ovo tipkam i kao što sam plakao i onda kad sam
to napisao prvi put.

Poslije toga mi je Art rekao da kažem tati da sam želio da bude kao djed. Učinio
sam to. Sve sam mu rekao. Rekao sam mu da sam želio da budem željen i da se
brine o meni, kao što me djed želio, ondako kako se on brinuo o meni. Tada sam
ispričao Artu da mama i tata nisu željeli da se rodim i da je tata rekao kako je
želio iščupati pimpek kada je otkrio da je mama trudna. Onda sam rekao: "Tata,
znaš što stvarno želim? Stvarno želim da uistinu želiš to sranje, jebanje i sve što s
tim ide jer upravo je u tome sve, tata. Želio bih da stvarno želiš mamu, da joj ga
stvarno staviš i želiš i mene, također. Jer tu sam i ja, tata. Ja sam više od mene
samoga. Ja sam život! I moraš ga željeti, tata, moraš ga željeti!"

A onda sam pričao o majci i kako se ponašala kao da se nikad stvarno nije
poševila, nije to sebi dopustila, uvijek je zanovijetala, uvijek je bila na rubu živaca.
I opet su me počela boljeti leđa, kao i jučer. Art me natjerao da samo ležim neko
vrijeme i osjećam. Stalno me pitao: "Kakav je osjećaj?" "Osjećam ga u križima",
napokon sam odgovorio. "Kao da sam se napeo protiv..." "Protiv čega?" "Protiv
odbacivanje, usamljenosti. Kao kad hodaš bosonog po vrlo oštrom kamenju.
Moraš biti doista napet cijelo vrijeme ili ćeš se porezati."

283
Art me tada natjerao da kažem majci da me reže. Pustio sam da sve provali iz
mene. Vikao sam iz dubine duše. Govorio sam joj da prestane jer će me sasjeći.
Uvijek je zanovijetala. "Skini mi se! Skini mi se s leđa!" Kad sam završio s
vikanjem, morao sam se pomokriti.

kada sam se vratio iz zahoda, Art je bio iznenađen što sam tako brzo shvatio.
Rekao mi je da mi stvarno dobro ide. A to mi je pomoglo jer sam osjećao da je
kraj tunela u koji sam jutros ušao još vrlo daleko. Kada sam stigao kući, počeo
sam razmišljati o tome da danas na terapiji kažem Artu zašto sam gubitnik.
Programiran sam da budem gubitnik i zato što već znam da sam gubitnik, onda
se ne moram brinuti što me isključuju. Sam sebi sam uskratio događanja i prije
negoli su drugi uopće dobili priliku isključiti me.

PETAK

Danas mi je bio prvi dan na grupnoj seansi. Neko sam vrijeme samo promatrao. A
onda sam legao na pod i ponovno djedu rekao zbogom. Prema kraju sam imao
osjećaj da će djed razumjeti da smo obojica morali ići svojim odvojenim
putovima - on u smrt, a ja u zrelost. Osjećao sam da smo uistinu bliski, unatoč
činjenici da su nam se putovi razišli. Taj je osjećaj bio sličan onome kada osjećate
bliskost sa zemljom ili kada ste u krevetu s djevojkom potpuno prepušteni i svoji.
Art mi je rekao da potonem u taj osjećaj. Prepustio sam se što sam bolje mogao,
uza sve vikanje i plač oko mene. Nisam bio navikao na to, ali ću naučiti.

Kada smo se svi digli s poda, razgovarali smo. Art me predstavio grupi. Rekao
sam im kako mislim da ne znam dostatno da im mogu pomoći. Rekao sam im
kako sam se jutros probudio sa spoznajom da moram prestati ševiti žene jer sam
tako sjebao previše svojih osjećaja. Art se okrenuo prema meni i rekao mi da ne
izgledam baš toliko privlačan. Malo se iznenadio što sam spavao s toliko mnogo
žena. A zatim je dodao da sam, u stvari, prikrivao latentnu homoseksualnost. To
me zaprepastilo.

Kad sam došao kući, glava mi je pucala od boli. U želucu sam osjećao preveliku
mučninu da bih išta jeo. Mogao sam samo ležati na podu. Mislio sam da ako
moram cijeloga života biti peder, latentan ili bilo kakav, onda ga jebi. Nisam želio
tako živjeti. Želio sam se riješiti homoseksualizma. Vratio sam se i pokušao
prepoznati sve pederske osjećaje. Bol je postala tako jaka da sam morao nazvati
Arta. Bio je u Santa Barbari. Želio sam pasti u primal i pitao sam ga bi li mi mogao
reći kako to postići kod kuće. Rekao mi je da mi to ne bi uspjelo pa mi je dao
nekoliko telefonskih brojeva osoba koje bi me mogle dovesti do primala. Želio
sam znati mogu li istjerati pedera iz sebe. "Nema problem", odgovorio je.
Proplakao sam od olakšanja i rekao mu da na primal mogu pričekati do
ponedjeljka.

PONEDJELJAK

Danas smo teško počeli. Poslije razgovora s Artom, kada je bio u Santa Barbari,
morao sam isključiti sve osjećaje kako bih mogao funkcionirati. Art je želio znati
što mi se dogodilo u subotu. Pokušao sam se prijsetiti što više, ali radilo se o
umnom putovanju i nisam se više mogao onamo vratiti. "Dobro, kakvu su sad
tvoji osjećaji?" upitao je Art. Istresao sam se na njega, rasplakao sam se i povikao:

284
"Zašto nisi bio tu u subotu kad sam te trebao? Kakvo sranje si učinio! Dobacio si
mi to s pederima, a onda si otperjao iz grada! Sigurno si znao kako ću reagirati."

Rekao mi je da ponovno legnem i da ne brinem jer ćemo doći do toga na drugi

način. Pitao me da mu ispričam o životu. Pričao sam mu o tome kako sam se
zaljubio u Betty, pričao sam mu o vezi s Louise i o braku s Phyllis. Onda se
dotaknuo starijih žena i pitao me za Vi. Pri kraju moje priče o traumatičnom
dijelu veze s Betty morao sam se pomokriti. Nakupljalo mi se otkad sam počeo
pričati o njoj. Rekao sam to Artu. Rekao mi je da osjetim taj osjećaj i da ne
pomaknem nijedan mišić. Kada sam ranije ispružio ruke na podu utrnule su mi.
Art me upitao jesu li mi ruke preduge. Odgovorio sam mu: "Ne, samo su jutros
zaspale. Ne znam što učiniti s njima." Reako mi je da se ne mičem i da osjećam
što mi se događa. Ostao sam ležati. Ubrzo sam u želucu počeo osjećati potrebu za
povraćanjem. Osjećaj je pokušavao izići iz želuca.

Ubrzo sam počeo mahati rukama i nogama na podu i okretati glavom, a napetost
se istodobno žestoko uspinjala. Bio sam dijete u kolijevci. Mogao sam to osjetiti.
Ruke su mi se ukočile kao u malog djeteta kad plače. Usta su mi se sušila kao da
sam pokušavao izvući nešto iz prazne boce. Ništa nisam govorio. Nisam ni plakao.
Samo sam znažno vitlao udovima i hvatao zrak.

Na kraju sam se toliko umorio da sam se umirio i ostao mirno ležati. Tada sam
svjesno i polako ponovio sve radnje i sušenje usta i ruke, kako bih se uvjerio da
sam zapamtio.

Kada sam izišao iz primala, bio sam zbunjen. Nisam bio siguran kako mi se sve to
dogodilo. Bilo je otprilike ovako: Art je rekao: "Nisu ti dopustili da ga diraš, je li
tako?" Zgrabio sam penis i rekao: "Ne, uvijek bi me pljusnuli". Ponovno sam sve
proživio udarajući se po ruci i opisujući Art što se sa mnom događalo. "Nisu ti
dopustili da imaš pimpek, zar ne?" "Ne." Sjeo sam i trljao pimpek. Stao sam pred
ogledalo, svukao hlače, trljao spolovilo i rekao mami i tati da je to u redu. Tada
sam rekao Artu da sam spolovilo mogao imati samo u tajnosti akda bih
masturbirao, ali i da sam želio da penis bude dio moga života. "Znao si, zar ne?"
dodao je. "Da, stvarno sam znao! I zato su bili uplašeni. Znali su da znam, ali su ga
brzo opet pospremili u kutiju" "A ti si postao dobar meli peder", dodao je. "Da."

Bio je prekrasan osjećaj dok sam trljao penis i govorio mami i tati da je to u redu.
"Tražio sam taj osjećaj u filozofiji, religiji, poslu i Bog zna gdje sve, a danas sam ga
pronašao u svome penisu! Prekrasan si, Art. To je predivno!"

Nakon što sam stigao kući, većinu sam dana proveo trljajući penis i govoreći
mami i tati da je to u redu. Izlazeći iz Artove ordinacije vidio sam kako niz hodnik
ide stariji dobrostojeći muškarac. Prvo što sam osjetio bila je dobro poznata
nelagoda, pasivnost i sram pred nepoznatim muškarcem koji izgleda važnije od
mene. A onda me obuzeo osjećaj da imam penis i da je to u redu i cijelo se moje
stajalište promijenilo. Odjednom sam se osjećao ugodno i opušteno, prihvaćao
sam sebe i bio sam otvoren prema tome čovjeku. Nikada se prije nisam tako
osjećao. Prekrasno je! Jednako sam se osjećao kada sam prošao pokraj nekih
žena u samoposluživanju.

285
Moja prošlost više nije ista. Moram se vratiti u prošlost i izgraditi je cijelu
ispočetka kako bih je doveo u sklad s onim što trenutačno učim. Moram to učiniti
kako bih ostvario kontinuitet u životu. Bez kontinuiteta se ne mogu uredno
mijenjati.

U terapiji se sve više želim izražavati bez uporabe ispravnih logičnih sljedova i
uobičajenih jezičnih obrazaca, bez potpunih rečenica, bez povezivanja rečenica s
prethodnima itd. Time sam samoga sebe zbunjivao pokušavajući doživljavati i
istodobno duplicirati doživljaje u misaoni obrazac i lingvističku strukturu.

UTORAK

Danas me Art pokušao potaknuti da plačem kao malo dijete. Nije mi išlo. Uspio
sam malo plakati, a onda sam izgubio osjećaj. Lamatao sam rukama i nogama na
podu tri i pol sata. Pokušao sam povratiti osjećaj potrebe za mokrenjem. Bila je
to slijepa ulica. Zamka. Da sam se pomokrio, ne bih plakao jer bih izmokrio svoje
osjećaje. Da sam plakao, opustio bih trbušne mišiće i sve bih izmokrio.

Ipak, poslije toliko truda došao sam do nekih uvida. Kasnije sam shvatio da je
njihova vrijednost neizmjerna. Osjetio sam majčinu ljutnju na moje komešanje i
plač u kolijevci. Nisam se mogao suočiti s time. Sakrio sam se od toga. Osjećao
sam kako je to kad nikada ne dobiješ dostatno mlijeka i kakav je osjećaj jesti zrak.
Osjećao sam da u njihovim američkim mrtvačkim licima nema ljubavi. Želio sam
se sakriti pod kauč pred njihovim hladnim licima. Zato sam otpuzao pod kauč i
vikao na Arta: "Što želiš znati?" Naučio sam pričati kao malo dijete s razvučenim
ustima. "Ne zaju mi za placem!" Osjećao sam kako je tata hladan prema meni, kao
da je izišao i rekao: "Pomoći ću brinuti se za tebe, ali ne očekuj od mene da
budem tvoj tata". Osjećao sam kako je uvijek skrivao svoj ud od mene i nikada mi
nije dopustio da ga vidim gola. Ni mamu nikada nisam vidio golu.

Kad je bilo gotovo, bio sam potpuno iscrpljen, previše iscrpljen da bih zapisao
cijelu priču. Ovo je sve što sam mogao.

Ponekad, kad sam bio vrlo malen, sakrio bih se pod krevet ili bih otpuzao iza
kauča. Sviđao mi se ondje jer sam mogao biti potpuno sam, a mama me nije
mogla vidjeti. Osjćeao sam se vrlo slobodno i dobro što me ne vide. To sam danas
radio ispod kauča. Sad se sjećam. Sve sam zaboravio! Umorio bih se od njezine
ljutnje. Zato bih se sakrivao onamo gdje je bilo samotno, tiho i puno ljubavi.

Obrazac moga poanšanja vrlo je uobičajen za ovu vrstu terapije. Počeo sam
poput iznenadnog bljeska. A onda je nešto krenulo naopako. Čini se kao da
moram od toga napraviti nešto veliko, mnogo se boriti i činiti mnogo pogrešaka.
A onda se potpuno vratim sebi sve dok ne postanem bespomoćan mali dječak. Ne
razumijem. Shvaćam da je moja pozornost skrenuta od onoga što trenutno radim
i upravljena prema nečem drugom.

SRIJEDA

Danas sam opet mlatarao po podu. Shvatio sam koliko je moj odgoj bio krut.
Nikada mi nisu dopuštali da s tijelom radim ono što sam želio.

286
Držali su me u luđačkoj košulji. Nisu mi dopuštali da udaram nogama, bacakam
se ili kotrljam po podu. Nikada se nisam igrao s majkom. Nikada nisam sisao
njezine grudi. Činilo se kao da su me lišili toliko mnogo toga što sam želio ili što
mi je trebalo.

Danas sam se naučio kotrljati i igrati na podu. Opet smo prošli istu igru s
mokrenjem, ali nismo učinilo ono što smo trebali cijeli tjedan - nismo se vratili na
strah od pedera, koji sam doživio u subotu.

ČETVRTAK

Danas sam osjetio svoj strah, strah koji dolazi s homoseksualizmom. Nije bilo kao
u subotu kada sam došao kući s racijepljenom glavom, ali sam ušao u njega
dostatno da osjetim kakav je. Bio sam na podu i vraćao sam se u djetinjstvo.
Vratio sam se u trenutak kada sam bio malo dijete, do mame, ali onda sam se
zbunio. Nisam znao trebam li se naljutiti ili se opet prepustiti djetinjastom
mlataranju po podu. To sam nazvao dječji napada. Opet sam morao mokriti.

Ovoga sam se puta naljutio. Dugo sam urlao i rigao vatru kao kakav velik vulkan.
Udarao sam jastucima boreći se s mamom za kontrolu nad mojim tijelom. Vrištao
sam i bjesnio zbog pritiska u mojoj utrobi i govorio joj da želim kontrolu nad
svojom utrobom. To je potrajalo sve dok, na moje iznenađenje, nisam osjetio da
imam nadzor nad svojom utrobom. Pritisak na mokrenje je popustio. Ljutnjom
sam zadobio kontrolu nad svojim tijelom! Moja je agresivnost postigla ono što mi
je po pravilu i pripadalo - moje tijelo.

PETAK

Danas smo opet razgovarali o mami i tati i tome što se događalo s njima kada
sam bio dječak. Rekao sam Artu kako je tata bio vrlo zatvoren, kako je sav odnos
s ocem, čak i ono malo koliko sam s njime komunicirao, dolazilo preko mame,
kako doista nisam imao nikoga, kako sam bio usamljen i sjeban na studiju bez
ikoga tko bi mi dao savjeta, kako sam oženio Phyllis, koja je jednako tako
isključena.

Dotaknuli smo se i mojih dvojba u svezi s radom u javnoj školi. Sve se svelo na
činjenicu da škola ima pouzdan, ugledan i siguran program za srednji sloj, a ja
sam samo želio uništiti program. Rekao sam Artu da se bojim zato što ne znam
kakvo je novo ja. Oklijevao sam prestati biti onakav kakvog sam sebe poznavao.
Tada sam shvatio da moram okrenuti leđa toj svojoj osobnosti, htio ne htio jer,
ako zadržim program zadržat ću i pedera, a njega više ne želim!

Art me upitao jesam li što dobio za dva tjedna terapije. odgovorio sam da sam
dobio "svoju prošlost i svoje tijelo". Pitao me što želim raditi. Rekao sam mu da
želim učiti ljude da doživljavaju, osobno i politički.

Kada sam stigao kući osjećao sam se kao da letim, visoko kao zmaj. Potreba da
učinim nešto sa svojim životom, nešto smisleno, uistinu me uzbudila. Shvatio
sam da ševa, cigarete, piće, novac, trava ili bilo što drugo ne mogu biti
nadomjestak.

SUBOTA

287
Danas je grupni sastanak opet počeo na podu. Nakon što je nekoliko ljudi počelo
plakati i dozivati majku, razljutio sam se jer se nisam mogao vratiti u djetinjstvo
zato što nije bilo ničega čemu bih se mogao vratiti. Art me vidio da sjetim i
spustio me na pod. Počeo sam udarati po podu u slijepom, nerazumnom bijesu. A
onda sam bijesno kriknuo: "Bijesan sa. Ne zaju mi da pjacem! Želim svoj život!"
Art je došao do mene, rekao sam mu da sam se dvadeset godina pokušavao
otrgnuti od roditelja i da mi je bilo vrlo teško vratiti se mami i tati. "Mogu plakati
za djedom", rekao sam, "jer se on brinuo i pomagao mi!" "Reci im da se želiš
vratiti", rekao mi je. Rekao sam im da se želim vratiti ovakav kakav jesam i da
želim da im bude stalo onako kako je djedu bilo stalo. Kratko sam samo jecao. A
onda sam ispričao Artu o ujaku Macu, da ga je djed spriječio da bude glazbenik,
da je Mac mrzio djeda pa se ubijao u piću. "Jednako kao što si ti sebe ubijao",
rekao je Art. "Ali, Mac je barem znao što želi. Ja još ne znam." "Ne", dodao je, "oni
te sprečavaju".

Potonuo sam u osjećaj o Macu, mom omiljenom ujaku i idolu iz djetinjstva, i u

osjećaj da me mama i tata polako ubijaju. Osjetio sam strašne bolove u želucu i
glavu. A onda sam opet imao napadaj udaranja. Kada sam se povratio svi su me
promatrali. Rekli su mi da su se prestrašili od količine bijesa u meni.

Rekao sam im kako cijeloga tjedna pokušavam postići da mi strah preplavi cijelo
tijelo. Jedna je žena primijetila da nisam ležao mirno kad je bol stigla, nego da
sam dobio dječji napadaj. To je zvučalo kao dobra ideja, osobtio zato što moj
nečin očito nije djelovao. Čini se da duboko u tom dječjem napadaju postoji neka
slijepa emocija. Sve oko mene nestane dok se ne smirim. Nije mi se činilo
mogućim da taj slijepi bijes prijeđe u paralizirajući strah.

Kada sam stigao kući, opazio sam da osjećam umor u križima, kao poslije
naporna vježbanja nakon dugog razdoblja neaktivnosti. Bilo je to isto ono mjesto
koje me boljelo poslije ukočena lležanja na podu!

Te sam večeri otišao na zabavu. Bio je to prvi put u dva tjedna da sam razgovarao
s ljudima na nekom društvenom okupljanju. Nisam imao želje za pićem ni
cigaretama, ali sam želio ševiti i želio sam popušiti jedan ili dva jointa. Osjećao
sam se dobro, bolje rečeno, drukčije i novo. Življe. Čini se da sam isijavao mnogo
živahnosti koju su ljudi opažali. Upoznao sam lijepu i podatnu plavušu po imenu
Frances. Upoznao sam i Eileen, sočnu brinetu u sjsjnoj haljini s dubokim izrezom
i zlatnim nakitom. Ali sam više uživao u Frances jer je njezino tijelo činilo
nevjerojatne i prekrasne pokrete. Neko sam je vrijeme promatrao kako pleše. A
onda sam pokušao plesati s njom, ali mi nije baš išlo. Opet sam imao onaj stari
osjećaj isključivanja, osjećaj pedera koji bježi. Opazio sam da mnogi prisutni
imaju isti osjećaj. Taj osjećaj nije bio u njihovim tijelima, nego posvuda uokolo.
Bilo je tako dobro ševiti Frances poslije zabave, ali volio bih da se nije toliko
trudila mentalno. Govorila mi je: "Pravi si muškarac" i sva ta sranja. Osjetio sam
jutros da sam trebao učiniti nešto glede toga, možd sam joj trebao reći: "Polako,
ne sili se. Samo se opusti i dopusti da tijelo preuzme. Neka tijelo kaže mozgu što
činiti. Tada nećeš morati raditi sranja." Sutradan sam odrijemao. U trenutku kada
sam se budio zabljesnula me nejasna spoznaja, baš kao svjetlo koje ujutro vidimo
prije sunca. Nekoliko sam dna povremeno osjetio tu spoznaju. Uplašila me.
Izgledala je toliko stravična da je taj način njezina poajvljivanja bio priprema za

288
dan kada ću je moći podnijeti. Imao sam osjećaj da je taj dan gotovo stigao i da se
moram pripremiti.

PONEDJELJAK

Ono što sam danas shvatio moram opisati općenitim pojmovima jer je bilo vrlo
tjelesno.

Ispričao sam Artu sve što mi se dogodilo tijekom vikenda. Ispričao sam mu kako
sam se kod kuće uvijek osjećao izostavljen i kako bi se čak i djed okrenuo protiv
mene, jer je način na koji je živio bio zastario. Okrenuo bi se protiv mene baš kao
što se okrenuo protiv Maca. Zato me Art potaknuo da im svima kažem zbogom, i
djedu i tati i mami. Rekao sam im svima da moram nastaviti dalje i da ih volim, ali
da neću biti vjeran njihovu načinu života. Rekao sam im da ne brinu, jer se neću
pretvoriti u Maca. Tada sam morao mokriti. Art me tjerao da taj osjećaj izvlačim
prema gore i da ga ne pritišćem prema dolje. Učinio sam to. S disanjem, glasom,
penisom i rukama, želucem, nogama i leđima, počeo sam iz sebe izvlačiti osjećaj.
Osjećao sam kako pritisak postupno popušta sve do točke gdje je moj mozak
mogao popustiti, a tijelo preuzeti. To se dogodilo kada sam sebi dopustio osjetiti
ugodu u penisu i kada su moje tjelesne kretnje i disanje postali usklađeni. U tome
sam trenutku shvatio da su mi godinama disanje i tjlesni pokreti bili neusklađeni.
Disao sam nepravilno. Udisao sam tako da sam usisavao zrak trbuhom, a izdisao
sam ispuhivanjem. Ta su se dva pokreta sudarala na pla puta do abdomena. Donji
dio abdomena bio je isključen. Cijelo geniralno područje i djelovanje bilo je
isključeno iz ritma disanja.

Kako sam dublje ulazio u to, naučio sam pokrete koje sam želio činiti još u
kolijevci, a nisam, i koje sam zamijenio dječjim napadajem udaranja. Osjećao sam
valovito pomicanje u trbuhu kako se usklađuje s disanjem i glasom na vrlo
ugodan način. Osjećaj u spolovilu bio je divan, a tjelesni ritam bio mi je kao kod
vođenja ljubavi, samo sam ga osjećao u leđima. On je isprao sav bijes i frustraciju!
Nisam uspio sve izbaciti toga dana. Ekstremiteti su mi bili još uvijek ukočeni. Ali i
oni će se ubrzo opustiti.

UTORAK

Danas se nije mnogo toga dogodilo. Bio sam preumoran od jučerašnje duge i
iscrpljujuće seanse. Art je to shvatio i za pola sata smo završili. Kada sam stigao
kući obuzelo me mračno i turobno raspoloženje.

SRIJEDA

rekao sam Artu da se želim pozabaviti mračnim i turobnim raspoloženjem.

"Potoni u njega", rekao mi je. Spustio sam se ravno do dna. Rekao sam sebi da ne
valjam, da gubim vrijeme i novac na terapiju i da se ništa neće promijeniti kad je
završim. A onda sam lamentirao o tome kako nemam prilike raditi ništa drugo u
životu osim poučavati u srednjoj školi. S tugom sam opisao svoju nesposobnost
da se vratim na studij - nemam novca, prestar sam, nisam dostatno pametan.
Rekao sam da me ne zanima čitanje ni razgovaranje o stvarima kao što su Sir
James Frazer ili mitologija. Na kraju sam se požalio kako se ništa neće
promijeniti, kako sam bespomoćan i kako je besmisleno čak i pokušavati.

289
Art mi je rekao da potonem još malo. Rekao sam mu da tonem u crnu rupu gdje je
tamno i vrlo samotno i gdje nikome nije stalo. Rekao mi je da zatražim pomoć od
mame i tate. Učinio sam to, ali se ništa nije dogodilo. Rekao sam Artu da mi tata
ne može pomoći, jer je isključen i zatvoren. Rekao mi je da dišem duboko i
potonem još dublje. Učinio sam to i počelo me boljeti u želucu. Rekao sam Artu
da dolje u rupi ne vjerujem nikome. Želim biti sam. Kada su oko mene ljudi dok
sam ja u dubokoj crnoj rupi, postanem nervozan. Postanem nervozan zato što ne
znam što će mi učiniti. Zatim opisujem kako sam, kada sam bio vrlo malen, puzao
iza kauča. Sakrivao sam se i u mračnom ormaru ili u velikom ugradbenom
ormaru za cipele u sobi mojih roditelja. Volio sam tamna i izolirana mjesta gdje
sam mogao biti sam. Rekao mi je da duboko dišem i potonem još dublje. Rekao
sam mu da se mala beba utapa i da tone. Vrtio sam glavom. Padao sam! "Traži
mamu da ti pomogne!", preklinjao je Art. I jesam, ali je ona samo nepomično
stajala. Tada mi je Art rekao da pustim bebu da potone. Osjetio sam golem teret
na prsima. Bilo mi je vrlo teško disati. Art mi je rekao da prestanem disati i da
pustim bebu da potone. Učinio sam to. U tišini i bez suza, hladno kao moja majka.
No ako pogledam unatrag, ne mislim da se beba utopila. Kao da mi je samo
izblijedjela iz svijesti.

Art me zatim zamolio da se sjetim onih nekoliko puta kada su mi mama i tata
pokazali nešto topline. Rekao sam mu da sam vidio iskrene suze u majčinim
očima kada sam kao dijete imao kritičnu upalu pluća. Rekao sam mu i da nas je
tata povremeno vodio u šetnju do željezničke postaje da gledamo dolazak vlaka.
Stajali bismo ondje i pričali s upraviteljem postaje, poštarom, službenikom
željeznice, vozačem taksija i svima koji bi se ondje našli. Kao dijete sam svake
večeri prije odlaska na spvanje maštao o tome kako dolazi vlak. Stajao sam
naasred tračnica i čekao da vlak dođe. Vidio bih ga na obzorju kako dolazi, tamo
daleko. Kako se vlak približavao, tanani dašci pare postupno su se pretvarali u
goleme valove. I tada bih, baš kad bi strašna crna lokomotiva došla ravno preda
me, zaspao. Upravo sam osjetio da, kada vlak stigne, mogu počinuti.

Rekao sam Artu da osjećam vezu između toga sna i skrivanja u ormaru. U oba
slučaja bila je tama. Uvijek sam bio sam. Na kraju, uvijek sam se osjećao
usamljeno i toplo.

Ne mogu se sjetiti da su me mazili ili dodirivali. Baš kao što mi je bilo teško
prisjetiti se nekih drugih fizičkih znakova privrženosti mojih roditelja. Ali sjećam
se kako bih se privio uz majku tijekom poslijepodnevnog sna na kauču. Sjećam se
da sam posezao i dodirivao tatinu bradu. Sjećam se da sam promatrao tatu kako
se brije i miris lovorove vodice koju je rabio. Uvijek bi mi pjevao kratku
reklamnu pjesmicu o lovorovoj vodici i smijao se. Gotovo da sam se bojao
dodirnuti tatu.

ČETVRTAK

Rekao sam Artu da me pogodilo to što sam jučer pustio bebu da se utopi, a nisam
pustio nijednu suzu. "Da je to bila tuđa beba, sve bi me to slomilo", završio sam.

Ispričao sam Artu o tome kako sam vrlo rijetko dobivao bilo kakvu pohvalu za
uspjeh. Potajno bi me oduševljavalo vidjeti moje ime na sportskoj stranici, ali
kada bi me netko na to upozorio odmah bih se posramio. Isto se događalo kada

290
su ljudi saznali da idem na Fordham. Više bih volio da ništa nisu znali o tome.
Nisam smio sebi dopustiti biti ponosan na išta što sam učinio. U stvari, kažnjavao
bih sebe da ne postanem uobražen. Art me upitao zašto sam to radio. "Nisam htio
biti drukčiji od ostalih", odgovorio sam. "Uspjeh bi proširio provaliju između tate
i mene kao i između mene i drugih. Što se mene osobno ticalo, provalija je bila
dostatno široka i ovako. Zato sam, poput oca, osudio sebe na izazivanje osjećaja
sažaljenja."

Ležao sam ondje dugo, pričao i razmišljao o mom jadnom ocu. A onda sam
shvatio što radim. "Isuse!" povikao sam. "Što je?" upitao je Art. "Žao mi je oca
zato što mi nije bio bolji otac! A što je sa mnom? Čak ni sve sažaljenje koje je
dobivao od drugih nisu mu donijeli ništa dobra. Pa, nastavi tako dalje, tata. Budi
takav. Nije mi više važno. to je tvoj problem i ti ne možeš učiniti ništa glede toga.
Idi dalje i budi takav. Sada mi to više nije važno. Sada je prekasno. Zbogom, tata.
Vrlo je tužno reći zbogom. Imao si dobre namjere. Ali ja moram ići dalje.

Kada sam stigao kući, ručao sam i odspavao. Baš kad sam se probudio, osjećao
sam da ću diplomirati psihologiju. Taj mi je osjećaj donio suze radosnice.

PETAK

uzeli smo slobodan dan pa sam odveo svoga sina Freda na jezero Gregory na
kupanje. Izvrsno smo se proveli, ali sam bio nemiran. Ležali smo nasred jezera na
dasci za surfanje. Nisam se mogao potpuno opustiti. Vraćao sam se u djetinjstvo,
vraćao sam se želji za mamom kada je nije bilo. Ne samo da je nije bilo fizički, ni
njezina duša nije bila prisutna. Njezina hladna, čelikom okovana duša, koja je,
kad je o ljubavi bila riječ, odbijala sve oko sebe.

SUBOTA - GRUPNI SASTANAK

Preplavio me osjećaj da sam dijete koje želi mamu. O tome je bila riječ u mome
velikom i strašnom snu. To dolazi, za to sam se pripremao. Pokušao sam ući u
njega danas, ali sam uspio ući samo malo. A onda sam učinio ono što sam činio
svaki put kad bi me mama odbila. Dobio sam dječji napadaj i ispišao svoje
osjećaje.

PONEDJELJAK

Danas sam se vratio na mamu. Morao sam osjetiti nešto boli odbacivanja,
odbijanja i izbacivanja zbog toga što sam bio tako usamljen. Razljutio sam se.
Vikao sam. Vikao sam da mrzims ve i da mrzim mamu što mi to čini. A onda sam
gorko plakao zbog smisla gubitka. Posegnuo sam za mamom i ništa nisam osjetio.
Plakao sam i tražio mamu i ništa nisam osjetio. Rekao sam Artu kako sam zavidio
drugoj djeci koja su od roditelja dobivala priznanja i pohvale. Rekao sam mami
da nam nije davala izbora - bilo je ili život pod njezinim uvjetima ili nikako. Bilo
je to vrlo tužno i vrlo samotno.

UTORAK

Art je prvo pitao: "Kako se osjećaš?" "Oh, danas se osjećam prilično tužno". "Kako
to?" "Zbog onoga što se dogodilo jučer. Bilo je vrlo tužno osjetiti odbačenost i
usamljenost. Uvijek sam osjećao da mi je baka bliskija nego mama." "Pričaj mi o

291
baki". "Oh, ona je bila duša od žene. Bila je strpljiva i puna razumijevanja. Nije
urlala ni vikala na mene kao majka. Kada sam imao problema, uvijek bih otišao k
njoj. Ona bi me saslušala i dala mi podršku. Kad god bih se u školi razbolio otišao
bih k baki, jer sam znao da se neće ljutiti i da će se pobrinuti za mene. Ona bi mi
pripremala toplu juhu ili čaj. Prekinula bi posao da se može brinuti za mene.

Nakon što je djed umro, baka se preselila u stan. Posjećivao bih je i pomagao joj,
jer sam znao da joj godi društvo i uvijek sam se osjećao tako dobro zbog načina
na koji se ponašala prema meni pa sam želio učiniti sve što sam mogao za nju.
Nakon što je pala i slomila kuk preselila se preko puta crkve kako ne bi morala ići
daleko na misu. Bila je blizu škola pa bih svraćao svakodnevno da se uvjerim da
je sve u redu. Kad je bilo potrebno radio sam joj poslove po kući. Uistinu sam
volio baku. Volio bih da sam bio kraj nje kad je umrla." "Reci joj sada zbogom". I
tako sam baki rekao zbogom. Plakao sam kao što sam plakao i za djedom, gotovo
jednako snažno. Rekao sam joj koliko mi je značila. Zahvalio sam jojšto je bila
tako nježna i dobra prema meni. Rekao sam joj da će uvijek biti dio mene i da će
uvijek biti uza me, do kraja života. Rekao sam joj koliko sam je želio zagrliti i biti
kraj nje. Rekao sam joj kako je dobar osjećaj otvoriti svoje srce i plakati, jer je
zaslužila svaku mrvu ljubavi i pažnje koju joj mogu dati. "Lako je plakati za
bakom i djedom", rekao sam, "ali je vrlo teško plakati za vlastitom mamom i
tatom".

"Pusti sada to malo dijete da plače za mamom", rekao je Art. "Neka se samo
isplače za njom".

Plakao sam, ali ne riječima, jer, kad sam sinoć ležao na kauču, palo mi je na pamet
da me riječi odvlače od velikog straha i od velikog osjećaja. Umjesto toga, plakao
sam očajničkim plačem, bez riječi. Odjednom me osjećaj preplavio sa svih strana
kao proljetni pljusak. Bio je to čist osjećaj, bez riječi, bez slika djeda ili tate, bake
ili mame. Bila je to čista potreba. Plakao sam cijelim tijelom. Cijelo mi je tijelo
plakalo od potrebe jakim i mučnim jecajima, a suze su tekle kao krv iz otvorene
rane.

Nakon što je plač prestao, okupao me osjećaj sreće. Art je pitao zašto. "Jer se
osjećam cjelovit", odgovorio sam. "Kako to misliš?" "Oh, mnogo je načina na koje
mogu objasniti. Sada se mogu u cijelosti vratiti svojim osjećajima (to sam mislio
pod biti rođen), a da ih ne dovodim u konflikt. Nisam morao izostavljati osjećaje
kako bih izbjegao njihov sukob. Sada imam potpun spektar osjećaja. Imam svoje
malo dijete i dobro ću se brinuti za toga mališu. Zauzet ću se za njega i dati mu
potporu kad god mu bude trebala. Moja prošlost do danas je ispričana."

Cijeloga sam se dana osjećao kao nježan izdanak koji je upravo provirio iz zemlje.
Sve me se nježno doticalo. Cijeloga su daan kroza me prolazili valovi osjećaja. Te
je večeri u grupi jedna mlada žena plakala jer je osjećala veliku bol u žviotu.
Počeli smo razgovarati što bismo mi "primalni" ljudi učinili na ovome
barbarskome svijetu. Bio sam doista spreman na primal, ali nisam znao kako do
njega doći. Nisam htio pogrešno krenuti i uništiti scenu. I ja sam iz dubine duše
htio reći da sam i sam osjetio bol, ali da želim živjeti, jer u sposobnosti da
brinemo o boli koju osjećamo iznutra postoji toplina i radost. Bol je, kao i drugi
doživljaji, trenutačna. Ako naučimo kako se s njome nositi, kako voljeti sebe i
brinuti o sebi, tada će nas naša bol, ako je autentična, dovesti do topline, ljubavi i
292
radosti, bez obzira na to što se događa u barbarskome svijetu. Jer bol nije u
svijetu, ona je u našim tijelima, gdje se možemo brinuti o njoj. I to je dobro. Život
postaje pravi problem, koji nas vodi u smrt samo kada bol ne pustimo unutra.

Ništa od toga nisam rekao, jer od toga ne bi bilo nikakve koristi. Svi mi previše
pričamo, čak i kada ono što imamo reći ima neku vrijednost. Zato sam došao kući
i sve to zapisao. Ali sam osjetio da sam se vratio praznih ruku, jer nisam
pronašao svoj put do primala, iako sam bio duboko potresen.

Postajem cjelovit. Ja sam tijelo. Ja sam velika simfonija bogatih i raznolikih

osjećaja, koji se harmonično kreću kroz moje tijelo kako bi jedni druge
nadopunili. Moja spolnost, moje tijelo, struktura i energija, moj bijes, strah,
toplina, tuga i radost - svaki od njih ima svoje vrijeme i svoj sastav (postoje
sastavi u vremenu) i svaki u svoje vrijeme i na svoj način služi drugima u
njihovim potrebama. Sada postajem cjelovit, ponovno rođen od vlastitog
roditeljstva. Ja sam moj otac. Ja sam moja majka. Ja sam moje tijelo. Ja sam ono
što osjećam.

SRIJEDA

Jutros sam opet plakao iz čiste potrebe. Slušajući adagio Beethovenova Kvarteta
u a-molu stajao sam nasred blagovaonice i plakao uz glazbu (nikada nisam čuo
da neki glazbeni komad izaziva takav osjećaj intenzivne fizičke boli), baš kao kad
sam jučer na terapiji pustio malo dijete da plače. Nije bilo riječi ni slika. U glazbi
je bila čista tuga i bol, a ja sam plakao i brinuo za tu tugu i bol.

ČETVRTAK

Sjeo sam za stol kako bih radio na svojim bilješkama. Došao sam do 45. stranice:
nema mame; tužan i usamljen. Razmislio sam o putu kući koji sam planirao. Bih li
želio vidjeti još nekoga osim mame i tate? Ne. Idem radi terapije, a ne radi zabave
i igre. Oh, da! Želim vidjeti tetu Millie i ujaka Lesa. Millie je bila tako dobra prema
meni kad sam bio tinejdžer. I Les. Želio bih im zahvaliti kao što sam zahvalio baki
i djedu, jer kada sam bio tužan i usamljen oni su mi pomogli. Kao da sam bio
kakvo siroče. S roditeljima. Beng! Pao sam u tužan i usamljen primal. Beng! To je
bio primal u a-molu, tužan i usamljen. Beng! Opet sam stvaran.

PETAK

Prvi dan poslije nedjelje bez primala. Ali osjećam da jedan stiže. Jutros sam
razmišljao o putu kući i kakva će biti njihova reakcija. Nezaposlen. Duga kosa.
Ogrubio. Mogu zamisliti mamu kako mi predbacuje: "Brinemo". A onda sam
pomislio: znaš da me ta rečenica "Brinemo se" udaljuje od tebe, mama. I zbog
toga sam postao poseban slučaj, Sa mnom nešto nije u redu. To je tvoj način da
mi prišiješ pogreške kako bi ti ostala najbolja. Ako je sa mnom nešto pogrešno,
tebe više nitko neće kriviti. Znaš li koje su posljedice toga, mama? Zbog toga sam
postao otpadnik, tužan i usamljen kao malo siroče, a imam roditelje.

Tada sam shvatio da me užasno strah izići iz toga malograđanskog kalupa. Strah
me da će me mama i tata odbaciti i ostaviti sama. Bojim se. Osjećam velik strah.
Ja sam tužan i usamljen mali dječak.

293
PONEDJELJAK - PETAK

Otišao sam u Woodsville posjetiti roditelje, prvi put poslije više od deset godina.
Tijekom posjeta uvjerio sam se da sam imao pravo o osjećajima o roditeljima,
koji su se javili tijekom terapije. Bili su ljuti na mene i priredili su mi scenu zbog
intervjua za film (ovo se odnosi na dokumentarac o Tomovu liječenju). Njihova
rezerviranost nije imala veze sa mnom ni mojom prošlošću iako su samo to od
njih tražili da ispričaju. Mama me pokušala mučiti zbog rastave, napuštanja
katoličke crkve i posla. Čekao sam da vidim što će tata učiniti. Po običaju nije
učinio ništa i pustio ju je da nastavi s prigovaranjem. Onda sam je ja zaustavio.
Bilo je bolno to prigovaranje, tatina inertnost i moje ljuto prekidanje
prigovaranja. Mama je pokušala reći da sam "lud" i tada sam eksplodirao. Poslije
toga stanje se počelo popravljati, barem izvana. Iznutra se ništa nije promijenilo.
Te sam večeri želio izići samo da se na neko vrijeme maknem od kuće. Kada sam
izišao osjećao sam se kao siroče, baš kao što sam se osjećao dok sam lutao u
adolescentskoj dobi. Počeo sam se pitati kako sam sve to uspijevao preživjeti kao
mladić.

Otišao sam na staru željezničku postaju, potom na rijeku, u šumu i do velikoga

mosta. Vratili su mi se svi stari osjećaji koje sam imao kao malen dječak u potrazi
za skloništem u divljini. Stajao sam na mostu i plakao zbog toga djeteta koje tada
nije moglo sebi dopustiti da osjeti svu bol. Zato sam samo stajao na mostu i
plakao i pustio dijete u meni da osjeća, sada kad je sve gotovo. Osjećao sam
mnogo topline i zahvalnosti prema tim starim mjestima, koja su mi kao djetetu
donekle pružala ono što mi je tako snažno trebalo. Otišao sam posjetiti ujaka i
ujnu. Ispričao sam im sve o terapiji, jer sam znao da će ih zanimati i da će
razumjeti. Bilo je prekrasno biti opet s njima. Osjećao sam se tako dobro što im
mogu reći koliko mi znače i koliko su mi dobra učinili kada sam bio adolescent.
To ih je oduševilo. Pozitivno ozračje ispunjalo je sobu cijele večeri.

Otišao sam do groblja, na grobove bake i djeda. Kleknuo sam između njihovih
grobova i rekao im sve ono što sam im rekao i na terapiji. Dugo sam klečao,
plakao i pričao s bakom i djedom. Kada sam prestao plakati, ostao sam klečati
između tih grobova još neko vrijeme u potpunoj tišini. Nikada nisam vidio bakin
grob. Prošle su dvadeset dvije godine otkad sam stajao na tome grobnom mjestu,
kada su pokapali djeda. Meni se činilo kao da je bilo jučer. I ujak Mac je ondje
pokopan. Ni njegov grob nisam nikada vidio. "Jadni moj ujače Mac", bilo je sve što
je prošlo kroza me kad sam se okrenuo prema njegovu grobu. Još sam jednom
otišao do bakina i djedova nadgrobnog kamena, dodirnuo ga i otišao.

Povratak kući doveo me nadomak toplini koju sam želio osjetiti, jer je potvrdio
stvarnost moje boli i moje terapije. Sada samo treba proći kroz bol, jer je toplina
na drugoj strani.

Sada znam gdje su toplina i ljubav - s druge strane boli kroz koju moram proći.
Već sam dostatno boli doživio da to mogu razumjeti. Zato se sada više ne trebam
neprestano oslanjati na stari način traženja topline i ljubavi. Ne bih mogao dobro
funkcionirati na dobro poznat stari način pa da bi me drugi sažalijevali (jer sam
pomiješao sažaljenje, toplinu i ljubav). Stari je način uključivao želju da me ljudi

294
sažalijevaju. Želio sam da mi nadokande ljubav i privrženost koju nisam dobivao
od roditelja, a koja mi je tako očajnički trebala. Okomio sam se na samoga sebe
sve dok nisam počeo funkcionirati s pogreškama. Nadao sam se da će netko doći,
sažaliti sa nada mnom (mama) i pružiti mi pomoć i potporu (tata).

ZAKLJUČAK

Poslije tri tjedna terapije u mome se životu dogodilo nekoliko velikih promjena.

Prvo, prije terapije pušio sam oko tri kutije cigareta dnevno. Ne samo da sam
prestao pušiti nego sada ni nemam želju zapaliti.

Drugo, prije terapije sam umjereno konzumirao alkohol. Nekoliko sam puta
tjedno odlazio u barove. Iako sam rijetko prekomjerno pio, radovao sam se prilici
da strusim četiri ili pet viskija. Poslije terapije nemem nikakve želje za takvim
ponašanjem.

Treće, moja se spolna aktivnost znatno smanjila. Prije terapije imao sam odnose
barem tri puta tjedno. Od početka terapije, prije mjesec i pol dana, do danas imao
sam odnose tri puta. Ipak, iako osjećam da su prve dvije promjene trajne, još
nisam načistu s osjećajima o spolnom životu. Prije terapije spavao sam s mnogo
žena. Rijetko sam spavao s istom ženom više od jednom tjedno. Pronalaženje
žena bio je moj način skrivanja od duboke boli, boli od isključivanja, boli
gubitnika. Ne možete biti uspješan gubitnik ako se iskreno suočite s činjenicama.
Morate pobjeći od njih, morate imati zaklon iza kojega ćete sakriti svoj stid. Moj
su zaklon bile žene. Više nemam potrebe za tim. Ipak, još uvijek moram raditi na
svojim stvarnim željama. Možda će to biti samo s jednom ženom ili s nekoliko
njih, to još ne znam.

Četvrto, više nemam problema sa spavanjem niti imam glavobolje.

Peto, mnoge su napetosti prestale. Neke su ostale, ali osjećam kako se smanjuju.

Šesto, odnos s ljudima se mijenjaju. (Tu je promjenu najsuptilnije i najteže

opisati.) Nemam više osjećaj da mnome dominiraju drugi i da sam pasivan, što je
pederski osjećaj. Taj osjećaj nije onako jak kao prije terapije niti je jednako
učestao. Ponekad se zbunim dok razdvajam pederski osjećaj od osjećaja
bespomoćnosti u odnosu na ljubav drugih ljudi prema meni. (Za mene je sasvim
nov doživljaj razlikovati ta dva osejćaja.) Sada ih mogu razlikovati prema svome
osjećaju usamljenosti. u homoseksualnom se osjećaju ne osjećam usamljeno.
Osjećam neku prijeteću prisutnost kako proviruje iz sjena, sada i ovdje. U
osjećaju bespomoćnosti osjećam se vrlo usamljen i ništa me ne boli. Taj je osjećaj
više-manje vedar, ovisno o uvjetima.

U odnosima s ljudima osjećam se više na distanci, ali ta distanca kao da njeguje

novu sposobnost bliskosti. Sve mi je to još uvijek nesuvislo i novo, ali mi se
budućnost čini uzbudljivom. Zbog svoga utjecaja na sadašnjost, budućnost me
jako zanima.

295
U odnosima s ljudima, jednako kao i kad sam sam, osjećam duboku i neopisivu
bol zbog sve one izgubljene ljubavi koja mi je toliko trebala kao djetetu, a nisam
je dobio. Ponekad je tako sjajno što više nisam paraliziran. Taj je osjećaj
najdominantniji. Veći sam dio vremena na rubu suza ili vrlo uplašen. Većina bi
ljudi rekla da sam vrlo tužan. Siguran sam da se moji prijatelji koji ne znaju za
primalnu terapiju pitaju koliko mi je dobra to liječenje uistinu donijelo.

I, na kraju, moje je profesionalno usmjerenje doživjelo velike promjene. Naravno,

taj proces još nije u cijelosti gotov. Ali moguće je nazrijeti neke promjene.

Primjerice, više me ne opsjeda potreba za priznanjem u profesionalnom svijetu,

kao što me više ne opsjeda ni potreba za ljubavlju jedne ili više žena. ne mogu
iskreno reći da su te potrebe već nadomještene. Osjećam kao da sam u nekom
limbu ili na ničijoj zemlji. Ipak, to nije posebno zbunjujuće, jer mogu osjetiti kako
se pojavljuje nešto novo. Iako bi bilo preuranjeno o tome govoriti, ipak je tu i
raste.

Osjećam da se najkorjenitija promjena dogodila u mome sustavu vrijednosti.

Sada ima sve veću svijest o tome da dinamika moga organizma stvara vrijednosti.
Tim procesom ne upravlja moj intelekt, nego moje tijelo. Intelekt ima svoju ulogu,
ali je ona sporedna. Mogao bih to najbolje opisati ako kažem da intelekt nema
ulogu u procesu, nego promatra i bilježi što se događa, jednako kao što moderna
znanost promatra strukturu i dinamiku atoma, a zatim stvara znakovni sustav
protona, neutrona, elektrona i slično kako bi zabilježila promatrano.

ističem da vrijednost koncepata ili ideja kojima pokušavamo kontrolirati svoje

ponašanje i doživljaje u pravilu ne nastaje u mislima. Upravljanje našim
doživljajima u obliku ideja jest posljedica bolesti koja nas odvaja od organičkih
proces iz okoline kao i od vlastitih. Izgovaramo budalaste i besmislene rečenice,
poput: "Um iznad stvari!" ili "Iskontroliraj se!" Te i bezbroj drugih primjedaba
otkrivaju dubok rascjep u našemu pogledu na život, čija posljedica jest da se
odalečujemo od svijeta, jednako kao i od nas samih.
Govoreći pozitivno, tvrdim da vrijednostni koncepti i ideje kojima želimo urediti
svoje živote u ispravnim uvjetima nastaju u iskustvu koje organizam ima o
samome sebi. Oni izražavaju zahtjeve organizma za ispunjenom i zdravom
egzistencijom, a to je drugi način da kažemo kako izražavaju ono što doista
želimo. Ideje jesu uključene i one imaju važnu ulogu. Važno je razumjeti da su
ideje proistekle iz iskustva. Primjerice, neću prvo stvoriti ideju da sam u grupi
ljudi, a tek onda im se pridružiti. Prije svega doživljavam svoj vlastiti osjećaj
samoće. Zatim generiram ideju o tome. Priroda te ideje je preslikati doživljaj,
fotografirati ga, ako želite. To mi omogućuje da prepoznam doživljaj, da ga
stavim u odnos s drugim doživljajima i, na kraju, da se u skladu s njim i ponašam.
To za mene ima najveću važnost. To znači da moje vrijednosti i ciljevi, ono što su
muškarci tradicionalno držali najsvetijim u životu, u stvari, svoje izvorište, imaju
u organičkoj strukturi moga bića.

Zbog toga bi bilo vrlo nezdravo da moj intelekt ili intelekt neke druge osobe ili
neki javni autoritet ili filozofski sustav koji podrazumijeva da posjeduje "istinu"
prisvoji taj postupak formiranja vrijednosti.

296
DODATAK B

UPUTE ZA NOVE PRIMALNE PACIJENTE

Da bi primalna terapija bila učinkovita, potrebno je da sljedeće upute prihvatite

bez odstupanja:

1. četrdeset osam sati prije početka terapije prestanite pušiti i piti alkohol. To
uključuje i pivo i vino.

2. Ne uzimajte nikakve lijekove kao što su aspirin, tablete za spavanje, sredstva

za smirenje, sredstva za podizanje raspoloženja, stimulanse ni bilo kakve druge
vrste droge koje mogu utjecati na vašu svijest. Prestanite piti tablete četiri ili pet
dana prije početka terapije i nemojte ih uzimati do kraja liječenja.

3. Svjesni ste što činite kako biste se opustili. Prestanite s tim! To znači da morate
prestati kompulzivno jesti i grickati, gristi nokte, previše raditi, trčati za poslom,
predugo spavati i slično.

4. Dvadeset četiri sata prije terapije morate biti potpuno sami. Najbolje je da ste
u hotelskoj sobi, blizu ordinacije. Nemojte telefonirati, viđati prijatelje, gledati
televiziju ni ići u kino. U to vas vrijeme nitko ne smije ometati. Prijavite se u hotel
poslije podne uoči početka terapije i nastojte ne napuštati sobu do ugovorenoga
termina sljedećega dana.

5. Kada dođete na primalnu terapiju, točno slijedite upute terapeuta. Nitko vas
neće povrijediti ni na koji način. Ne primjenjujemo trikove, nema posebnih izjava
ni izreka koje bi imale posebne učinke. Primalna terapija nema veze sa Zenom,
hipnozom ni uporabom bilo kakve vrste lijekova. Temelji se na čvrstim
znanstvenim načelima, koja su već uspješno primijenjena na mnoge osobe koje
su prošle liječenje.

6. Početna faza terapije traje oko tri tjedna. Trebate isplanirati da za to vrijeme
ne odlazite na posao ni u školu. Općenito gledajući to je ukupna količina
individualnog liječenja koja vam je potrebna, osim nekoliko povremenih
sastanaka naknadno. Prvih tjedan ili dva dolazit ćete na terapiju svakoga dana po
par sati. Seanse su vremenski neograničene pa možete uzeti vremena koliko vam
je potebno. Tijekom trećega tjedna dolazit ćete nekoliko puta, ovisno o vašim
potrebama.

7. Poslije trećega tjedna smjestit će vas u postprimalnu grupu, koju čine ljudi koji
su prošli liječenje. Te se grupe sastaju jednom ili dvaput tjedno i dolazak je
obvezatan, jer čine sastavni dio terapeutskog plana. Trebate planirati dolaziti na
sastanke grupe najmanje godinu dana.

297
298